HERCEGOVINA FRANCISCANA

asopis za duhovnost, znanost i umjetnost

HERCEGOVINA FRANCISCANA
asopis za duhovnost, znanost i umjetnost
Godina XI, broj 11, Mostar, 2015.
Izdava
Hercegovaka franjevaka provincija, Mostar
Urednitvo
dr. sc. fra Ivan Dugandi
dr. sc. fra Serafin Hrka
dr. sc. fra Ivan Ivanda
dr. sc. fra Robert Joli
dr. sc. fra Tomislav Pervan
mr. sc. fra Miljenko Mia Stoji
Glavni i odgovorni urednik
dr. sc. fra Tomislav Pervan
Zamjenik glavnog urednika
dr. sc. fra Ivan Ivanda
Tajnik Urednitva
dr. sc. fra Robert Joli
Lektorica
Ruica Toli, prof.
Korektor
dr. sc. fra Robert Joli
Raunalna obrada i prijelom
FRAM-ZIRAL, Mostar
Tisak
FRAM-ZIRAL, Mostar
Naklada
500 primjeraka
ISSN 1840-1139

HERCEGOVINA
FRANCISCANA
asopis za duhovnost, znanost i umjetnost

Mostar, 2015.

dr. Darko Peria, Zagreb

Historiografsko betoniranje
hrvatskog kralja Tomislava
rvatski kralj Tomislav predstavlja dananjim Hrvatima, slobodno se moe
rei, najvaniju linost u njihovoj ukupnoj povijesti. Podizanje spomenika
kralju Tomislavu u nekom mjestu, posebno izvan granica dananje Republike Hrvatske, ne znai samo uspomenu na njega, nego i izravnu poruku da
tu ive Hrvati. Kada je kralj Tomislav u pitanju, danas se meu Hrvatima odlazi
u dvije krajnosti u jednu idu oni skloni mitolokom uveliavanju i romansiranju, a u drugu oni skloni relativiziranju i obezvrjeivanju (starije) hrvatske povijesti pa tako i uloge kralja Tomislava. Objema strujama pripadaju ljudi razliitog
obrazovnog stupnja i intelektualnog profila, a njima (cjelokupna) hrvatska povijest
slui kao poligon za dokazivanje politikog hrvatstva ili obraunavanje s njime. U
zlatnoj se sredini nalaze kolovani povjesniari ili historiografi, posebno oni koji
se znanstveno bave (ili smatraju da se bave) srednjim vijekom i pokuavaju biti
objektivni. Tako se nedavno po tom pitanju javio i mladi historiograf Tomislav Bali.
T. Bali se u svome lanku s naslovom Medijsko muenje prvih stoljea hrvatske
povijesti, kojeg je objavio na internetskom portalu Historiografija.hr (na kojem je
Bali aktivist) 10. travnja 2014. (datum objave moe biti sluajnost, ali i bezobrazna
provokacija), a zatim stavio na svoju stranicu na Academia.edu, oglasio kao znanstveni borac protiv niza muitelja koje je detektirao, a meu kojima ja zauzimam
istaknuto mjesto.1 No, prije toga se osvrnuo na kontekst rasprave u vodeim hrvatskim novinskim listovima po tom pitanju: Tijekom 2009. godine u medijima je
buknula rasprava o tome tko je bio prvi hrvatski kralj, klasian primjer bezrazlono
kontroverzne teme o kojoj svi poneto znaju. Priliku da se oglase dobili su ak i 'ru'
povjesniari. Cijela kakofonija doivjela je vrhunac na stranicama Jutarnjeg lista
tekstom Vlade Juruia i Adriane Pitee pod nazivom Hrvati su bili prljavi koljai,
a Tomislav nije niti okrunjen. Zbog toga se Bali gotovo zabrinuto pita: Nadalje,
T. Bali je poslije odreenog vremena taj elektronski lanak, kojeg je inae zatitio da se ne moe
izravno preuzeti ili isprintati na papir (nego prepisivati s ekrana), povukao sa svoje stranice.
Tako e neki dijelovi tog lanka (odnosno Balijeve misli) biti trajno zabiljeeni u ovom osvrtu,
bez obzira hoe li mi on za takvo to biti zahvalan ili ne.

262

Hercegovina franciscana, god. XI (2015.), br. 11

ne znam jesu li autori teksta o koljaima uli neto o crkvi Sv. Spasa na izvoru rijeke
Cetine (oko pola sata autom od mitskog izvora rijeke ikole), jednom od najvanijih
primjera ranosrednjovjekovnog graditeljstva u Hrvatskoj, ili o Modruu koji je bio
jedan od najvanijih gradova u Hrvatskoj u razvijenom i kasnom srednjem vijeku.
to tek rei o Podbrianima kod Benkovca gdje je u 14. stoljeu sastanilo hrvatsko
plemstvo. Na Balijeva pitanja odgovor mogu dati samo prozvani autori tog lanka. Vjerojatno ni oni sami, isto tako, ne znaju je li i to je Bali uo o hrvatskim
koljaima svojih vladara Zdeslava, Miroslava, Gojslava i Dmitra Zvonimira.
Kao profesionalni povjesniar, Bali sigurno zna za ubojstva navedenih hrvatskih
vladara, ali je pitanje shvaa li svjetonazor ranosrednjovjekovnih Hrvata, koji su
usprkos kranskoj emancipaciji ubijali svoje vladare. Ali, moe se naslutiti to Bali
(ne) zna o postojanju Modrua kao jednog od najvanijih hrvatskih gradova u prvim stoljeima hrvatske povijesti, kada jo nije bio spomenut u pisanim izvorima,
ili o sastanenju hrvatskog plemstva u Podbrianima prije 14. st., jer je sabor
plemenitih Hrvata institucija iz ranog srednjeg vijeka, na to upuuje sporazum
hrvatskog plemstva s ugarskim kraljem Kolomanom 1102., a crkva iz 9. st. u Podbrianima (danas opotu) s natpisom Branimiro commes dux Cruatorum cogitavit
upuuje gdje se i od kada odravao.2 Za Balijato su tek tri primjera nekad vanih
mjesta koja su danas lokaliteti Bogu iza nogu (oito mu nita ne znai druga Boja
zapovijed! op.). Klasine vukojebine, rekli bi Vurui i Pitea, ali i dokaz da su
medijevalni Hrvati zbilja voljeli zavlaiti se na takva mjesta. To to se nama danas
neki prostor moe initi olienjem Tolkienovih zlosretnih carstava, ne znai da se
na njemu nisu odigravale vane stvari, pa ak i krunidbe. Problem nastaje ako nema
konkretnih dokaza. I da, nema ih za Tomislavovu krunidbu na Duvanjskom polju.
Jednako kao to ih nema npr. za Tomislavovu krunidbu u Ninu, Kninu, Splitu itd.
Izvori ute po tom pitanju. Meutim, pisani izvori jasno govore da je Tomislav
bio kralj Hrvata pa opet u hrvatskoj historiografiji, odnosno medijevalistici, ima
onih koji to osporavaju, a Bali se na njih u svome tekstu ne osvre niti ih proziva kao muitelje prvih stoljea hrvatske povijesti. S obzirom da je Tomislav bio
kralj Hrvata, i to prvi, sveana krunidba je negdje morala biti obavljena. Jesu li na
njoj sudjelovali poslanici nesposobnog bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta
i pape Ivana X., koji je Tomislava ionako oslovljavao kraljem, nije ni bitno. Krunidba je obavljena u onom mjestu koje je Hrvatima tada bilo politiki i duhovno
posebno vano, a Tomislav za njega kasnije bio emotivno vezan. Rjeenje tog problema moe dati samo neki sretni nalaz posvetnog natpisa. Krunidbe su sveanosti
koje su uvijek popraene obiljem hrane i pia, odnosno neumjerenim jedenjem i
pijenjem. S obzirom da su Hrvati oduvijek voljeli janjetinu i ribu (o emu svjedoe
esti nalazi velikih noeva za sjeenje mesa i malih za ienje ribe u starohrvatskim
grobovima), te uvijek strastveno konzumirali vino (o emu svjedoi omiljenost bu Jaki 1998, 121-125.

D. Peria, Historiografsko betoniranje hrvatskog kralja Tomislava

263

kara esto velikih dimenzija), a ni rakija i pivo im nisu mrski, onda bi Tomislavovu
krunidbu najbolje bilo pretpostaviti u Solinu ispod Klisa. To je mjesto na njihovom
etnikom i politikom podruju, poznato je po posluivanju i mediteranske i kontinentalne hrane i pia, a hrvatski vladari na Klisu su s visoka gledali bizantski
Split. Nije sluajno da je u Solinu postojao mauzolej hrvatskih vladara u 10. st. i da
je u tom mjestu papinski legat okrunio hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira.
Bali se zatim osvre na pisanja Borisa Deulovia o toj temi u Jutarnjem listu:
to se tie Deulovia, starijoj historiografiji uistinu se moe predbacivati romantizam i ukraavanje narodne povijesti zbog politikih prilika i potreba. Meutim, hrvatska historiografija napravila je znaajan pomak od tih vremena. Mnoge tadanje
teze vie ne dre vodu kao niti Deulovieve tvrdnje Hrvatska je historiografija
u proteklih sto godina od romantiarski obojane do postmodernistike i hiperkritike (kojoj oito pripada Bali) napravila znaajan pomak od valjda cijelog stoljea,
da bi danas Bali (i njemu slini) bio siguran kako njegove postavke dre vodu, ne
pitajui se je li ta voda pitka ili fekalna. Bali uoava da Deulovi ne razumije da hrvatska historiografija nije statina, zaleena u nekakvom permafrostu nacionalnih
matanja s kraja 19. stoljea. Razlog zato ne razumije je taj to o njoj zapravo nita
ne zna. Zbog toga u izoliranom pokuaju konkretne argumentacije i sam stvara mitove koje pokuava dekonstruirati. Naravno da B. Deulovi, za razliku od Balija,
nita ne razumije i nita ne zna, jer nije studirao povijest na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu, gdje je Balijev profesor Ivo Goldstein dekonstruirao sve hrvatske
mitove, a posebno onaj o kralj Tomislavu.3 Da je Deulovi jo togod proitao
od Jadrana Ferluge, Nade Klai i Luje Margetia, na koje se Bali poziva u objanjavanju, tko bi mu bio ravan i gdje bi mu bio kraj? (Vjerojatno kao mnogobrojnim
hrvatskim povjesniarima u ekaonici pred prozoriem Zavoda za zapoljavanje).
Zato Bali postavlja pitanje, ali i odmah daje odgovor: Nije li Deulovi na ovaj
nain reproducirao mit o Tomislavu kao ujedinitelju vjekovnih hrvatskih zemalja?
Poput psa koji juri naokolo pa na kraju uhvati svoj rep Deulovi (ovjek, a nipoto
pas, da ne bude zabune) na taj nain ujeda samog sebe. Long story short, Jutarnji list
na temama iz ranosrednjovjekovne povijesti pokazuje koliko moe biti tanka granica izmeu dekonstrukcije i destrukcije. S obzirom na evidentan potcjenjivaki stav
dijela novinara Jutarnjeg lista prema hrvatskoj historiografiji i povijesti, pomalo se
nestvarnim ini senzacionalizam kojim su te iste novine popratile otkrie natpisa
kraljice Domaslave. Novootkrivena kraljica bila je udarna vijest na naslovnici tiskanog izdanja u veljai 2012. godine. Bali poput hladnokrvnog egzekutora (poten
ovjek, a nipoto ubojica, da ne bude zabune) iljastim spisateljskim perom bode
poput pele otrovnim alcem, zaboravljajui da pela poslije uboda toplokrvnog
bia ugiba. A to toplokrvno bie je upravo Deulovi, sarkastini i ironini novinar
i publicist, koji sve relativizira, pa nije nita neobino da je to i hrvatska povijest
Goldstein 1985, 23-54.

264

Hercegovina franciscana, god. XI (2015.), br. 11

ranoga srednjeg vijeka. Kada je Deulovi nastupio sa svojim prvim spisateljskim

uradcima u takvu stilu, Bali je vjerojatno listao slikovnice ili u najboljem sluaju
gledao i itao stripove (moda one od Julia Radilovia o Hrvatima u srednjem vijeku). Bali ima sree to ne izlazi Feral Tribune, iji je jedan od pokretaa i najplodnijih pisaca upravo Deulovi, jer bi se lako moglo dogoditi da njegova znanstvena
reakcija bude prenesena na stranice toga politiko-satirinog novinskog lista.
Bali pie da za razliku od Jutarnjeg lista, Veernji list prema ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti ima afirmativniji stav. Naravno, novinarima i suradnicima tog lista kralj Tomislav je takoer omiljena tema. Tako je npr. tijekom 2013. taj
hrvatski kralj na stranicama Veernjega lista osvanuo vie puta. [] Tijekom ljeta
2013. Tomislavu je posveen feljton u kojem su objavljeni razgovori Ivice Radoa
sa strunjacima za Tomislavovo razdoblje. Tim razgovorima je uglavnom prenesen
realan stav hrvatske historiografije o Tomislavu, iako su neki od razgovora potpuni
promaaji, npr. s Darkom Periom. Rijetko i nevoljko dajem izjave novinarima,
a i tada nastojim da to bude kratko i jasno, jer zbog njihovog senzacionalizma i
beskrupuloznosti u traenju tema i povrnosti u zapisivanju ili prepisivanju imam
vrlo runa iskustva. Taj sam put napravio iznimku, jer je Duvnjak Ivica Rado ne
samo moj stari znanac nego i kolovani povjesniar i ugledni istraiteljski novinar
kojeg jako cijenim.
Od vie mojih to kratkih to dugih odgovora na Radoeva pitanja, Bali izdvaja
onaj u kojem sam ja kaodotini arheolog i sveuilini profesor izjavio da su Hrvati jedini slavenski narod koji u srednjem vijeku pie latinicom, odnosno ima natpise na latinskom. Odmah dodaje komentar: S obzirom da je srednji vijek razdoblje
koje je okvirno trajalo do 16. stoljea, a Slaveni su skupina naroda od Jadrana do
Urala, bilo bi zanimljivo vidjeti kojim su pismom i jezikom tijekom srednjega vijeka
pisali npr. esi ili Poljaci. Arheolog jesam, ali sveuilini profesor (jo uvijek) nisam, tako da moja izjava time niti dobiva niti gubi na vanosti. Balijev komentar da
je srednji vijek okvirno trajao do 16. st. vrijedi za Slavoniju, koja mu, sudei prema
njegovoj knjizi Slavonski meandar, slui kao ishodite za promatranje tog doba. Da
mu je gledite iz Firence, shvatio bi da se srednji vijek tu zavrio poetkom 15. st.
s renesansom, koja se brzo proirila po velikom dijelu Europe zajedno s humanizmom. (Prema Balijevoj periodizaciji Gutenbergov tiskarski stroj na latinici bio bi
srednjovjekovni izum!). Tijekom novinarskog razgovora spomenuo sam znanstvenu injenicu da su Hrvati jedini slavenski narod koji je u ranom srednjem vijeku
pisao latinicom i imao natpise na latinskom jeziku. Iako je rije ranom ispala, to
se jasno vidi i iz konteksta teme, jer se radi kako i Bali pie u naslovu o prvim
stoljeima hrvatske povijesti, dakle ranom srednjem vijeku. Ali se Bali pravi nevjet
(ili blesav, to bi kolokvijalno rekao obian puk). esi i Poljaci kao slavenski narodi
neupitno pripadaju zapadnoeuropskoj civilizaciji, odnosno preko latinske crkvene
liturgije i diplomacije tradicionalno piu latinicom. esi su do kraja 10. st. pisali

D. Peria, Historiografsko betoniranje hrvatskog kralja Tomislava

265

slavenskim jezikom i glagoljicom, a tek s utemeljenjem Prake biskupije 973. na

njihovo podruje poinje prodirati latinski jezik i latinica. Djelo Kristianova legenda na latinskom jeziku, iako je nastalo krajem 10. st., nije dokaz da su esi ve tada
pisali na latinskom jeziku i na latinici, jer njegov najstariji poznati rukopis potjee
iz 12. st. i mogao je biti preveden sa slavenskog predloka. Karakter teksta, koji govori o poetcima eke drave (ivot a umuen svatho Vclava a jeho bby svat
Ludmily) upuuje da je djelo moglo nastati u nekom samostanu u kojem se govorilo i pisalo crkvenoslavenskim jezikom. Djelo na latinskom jeziku Gesta principum
Polonorum takoer nije dokaz da su Poljaci u ranom srednjem vijeku pisali latinicom. To je djelo sastavio kroniar Gall Anonim iz Provanse dakle, ne Poljak u
razdoblju izmeu 1112. i 1118., to je ve razvijeni srednji vijek. Toliko od mene.
Bilo bi zanimljivo uskoro od Balija saznati koliko esi i Poljaci imaju ranosrednjovjekovnih latinskih natpisa (o emu sam i govorio), posebno s imenima svojih
vladara i drugih velikodostojnika. Ja nisam uspio saznati (moda Bali hoe) ni za
jedan natpis stariji od 12. st., dok su svi poznati latinski natpisi na podruju ranosrednjovjekovne Hrvatske jedva stali u monumentalnu knjigu Vedrane Delonge.4
Kao drugi primjer mojih promaaja Bali istie zapaanje da Tomislav sigurno nije okrunjen u Splitu jer bi Toma Arhiakon u 13. stoljeu to znao, pa na
to dodaje svoj komentar: Meutim, Toma takoer nije znao (tj. nije ih spomenuo) za splitske crkvene sabore 925. i 928. godine pa su se oni svejedno dogodili.
Nova nada hrvatske medijevalistike (poput Nade Klai) oito nije dobro svladala
povijesni izvor na koji se poziva. Naime, Toma Arhiakon jasno navodi: Poslije
propasti Salone u Splitu nalazimo ove starije nadbiskupe: Justin je postao nadbiskupom, godine utjelovljenja osamsto etrdesete, Martin je bio nadbiskup u doba
kralja Karla i slavenskoga kneza Branimira, Ivan je bio nadbiskup godine Gospodnje devetsto etrnaeste u doba kneza Tomislava, Martin je bio nadbiskup godine
Gospodnje devetsto sedamdesete u doba cara Teodozija i kralja Drislava. [] Iza
Drislava ostali su njegovi sljedbenici imali naslov kraljeva Dalmacije i Hrvatske.
Primali su oznake kraljevskoga dostojanstva od careva konstantinopolskih i nazivali
su se njihovim eparsima ili patricijima. Vlast nad kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske
pripadala im je po porijeklu nasljedstvom od otaca i pradjedova (Historia Salonitana, XIII, 3). Ako je Toma Arhiakon datirao prema Tomislavu poetak dunosti
splitskog nadbiskupa Ivana (II.), to jasno upuuje da je Tomislav 914. upravljao ili
vladao Splitom, jer bi bilo apsurdno datirati taj dogaaj prema stranom vladaru. S
druge strane Toma titulira Tomislava knezom ili vojvodom (dux), a Drislava i njegove nasljednike kraljevima (reges) Dalmacije i Hrvatske. Dakle, Toma nita nije
znao, ili je preutio, o Tomislavu kao kralju, pa tako i o njegovoj krunidbi. Moe se
samo zakljuiti da Tomislav, za razliku od Drislava, nije dobio kraljevske insignije
od Bizanta, odnosno da se okrunio sam, to jest voljom hrvatskog naroda, odnosno
Delonga 1996.

266

Hercegovina franciscana, god. XI (2015.), br. 11

njegovog plemstva. A, vie nije bilo Karolinkog Carstva koje bi Hrvatima takvo to
moglo zabraniti ili ih u tome sprijeiti.
Tono je da Toma nije naveo splitske sabore, koje je organizirao kralj Tomislav, ali je taj propust uklonio redaktor koji je dopunio Tomino djelo. A u pogledu
Tomislava kao kralja nije bilo nikakvih njegovih naknadnih dopuna i objanjenja. I
jo neto, Bali je uz Tomin nadimak po dunosti Arciakon, kako je napisano u Veernjem list, stavio upozorenje sic! iz ega bi se dalo zakljuiti da koristim zastarjelu
i neispravnu terminologiju. Osobno koristim naziv arhiakon (i arhiakonat) to
je Bali mogao provjeriti u mojim drugim radovima,5 ali i u Radoevoj knjizi Hrvatske kontroverze u koju je prenesen njegov razgovor sa mnom, gdje na odgovarajuem mjestu jasno pie Toma Arhiakon.6 Za lektorske intervencije u novinarskom
zapisu moje usmene izjave, izvrene prije objave u novinskim listovima, ne mogu i
ne elim odgovarati, kao ni za poispadale rijei u objavi.
Samo iz razloga to sam u tom novinarskom razgovoru izjavio sljedee: Konstantin Porfirogenet e zatajiti o kojem je monom hrvatskom vladaru rije. Porfirogenet ne moe njegovo ime izgovoriti, nego ga mora zatajiti. On govori o Hrvatskoj kao velesili, o snazi Hrvatske, ali ne eli spomenuti Tomislava iako zna
njegovo ime, Bali zakljuuje da ak ulazim u sferu teorija urote. Nisam zagovornik nikakve urote protiv Hrvata od susjednih naroda i drava i svjetskih velesila
ni tog ni dananjeg vremena. Da su Hrvati u stanju sami sebe oblatiti i unitavati,
najbolje govori situacija u posljednjih 20 godina. ak ne mislim da se Bali urotio
protiv mene bez obzira to u nastavku pie sljedee: Ove tvrdnje moda dokazuju
da Peria ima sposobnosti medija koji komunicira s onostranim jer oito zna to su
mislili i znali Toma i po pitanju Tomislava nemuti car Konstantin, no injenino
su isprazne i samim time promaene. Ostavljajui po strani Balijev komentar da
imam sposobnosti medija koji komunicira s onostranim, to doivljavam kao
zloestu doskoicu infantilnog (nomen est omen) historiografa, mogu samo rei
da ne znam i nikad nisam znao to su stvarno mislili i znali Toma Arhiakon i
Konstantin Porfirogenet, no injenica je da su obojica bili neskloni Hrvatima. U
suprotnom bi njihova djela bila ispunjena objektivni(ji)m podatcima o hrvatskim
vladarima i samim time bila pun pogodak.
Meutim, u navedenom novinarskom razgovoru iznio sam neke svoje poglede
i zakljuke koje se Bali nije usudio prokomentirati. Tako sam naglasio da je I. Goldstein neuvjerljivo osporavao da je Tomislav bio kralj pozivajui se na injenicu
da benediktinac Gottschalk takoer Trpimira titulira s rex, a to Trpimir pouzdano
nije bio.7 Meutim, nema i ne moe imati istu teinu tituliranje vladara od strane
jednog prognanog heretikog benediktinca, kojeg je primio knez Trpimir, i titu Na primjer: Peria 2009, 227.
Rado 2014, 136.
7
Goldstein 1985, 53-54; Goldstein 1996, 297.
5
6

D. Peria, Historiografsko betoniranje hrvatskog kralja Tomislava

267

liranje vladara od strane pape Ivana X. ili openito papinske diplomacije i kancelarije. Taj je papa oslovio hrvatskog vladara Tomislava s rex, a humskog vladara
Mihaela (Vievia) s dux, to govori da je jasno razlikovao te titule, odnosno dobro
pazio da ne degradira i uvrijedi one kojima se obraa.
Isto sam tako istaknuo da je sabor na Duvanjskom polju, iji opis zauzima
najvie mjesta (IX. poglavlje) u Ljetopisu Popa Dukljanina ili Regnum Sclavorum
Grgura Barskoga, odran stoljee prije kralja Tomislava, to znai da nema nita
s njegovom krunidbom. Uoi tog sabora pokrten je slavenski vladar u latinskoj verziji imenom Svetopelek, a u hrvatskoj Budimir i njegov narod u zaleu
dalmatinskih gradova. Tada su krani koji govorahu latinskim jezikom, dakle
Romani, sili s planina i skrovita i poeli obnavljati gradove i naselja koje su razorili pogani, dakle Slaveni. Vladar je zatim organizirao sabor na polju Dalmi, dakle
Duvanjskom polju, koje je prema Popu Dukljaninu (barskom nadbiskupu Grguru)
pripadalo Bijeloj Hrvatskoj, a to je podruje Hrvatske Kneevine. Na saboru je sudjelovalo stanovnitvo koje je govorilo i latinskim i slavenskim jezikom, te papinski
vikar Honorije i (dalmatinski) biskupi te poslanici bizantskog cara. Raspravljalo se
i donesene su odluke o teritorijalnim razgranienjima izmeu sklavinija i Dalmacije, unutarnjoj administrativnoj organizaciji Svetopelekove/Budimirove drave,
njezinoj crkvenoj organizaciji, a na kraju je na radost naroda (u hrvatskoj verziji: s
voljom svega puka), od strane Honorija i biskupa okrunjen taj vladar. U novinarskom razgovoru, zbog karaktera tog medija, i razloga to jo nisam objavio svoju
studiju o toj temi, nisam mogao i elio rei kada se, prema mome miljenju, odrao
(ili uzastopno odravao) sabor na kojem su donesene te odluke. Povijesni kontekst
govori da se sve rasprave i odluke na saboru mogu odnositi samo na razdoblje izmeu 812. i 821., odnosno na vladavinu hrvatskog kneza Borne. Hrvatski vladarski
sloj pokrten je oko 800., a ostalo stanovnitvo postupno u prvim desetljeima 9.
st., o emu svjedoe crkvene zadubine hrvatskih vladara i kransko potiskivanje
poganskih rituala u starohrvatskim grobljima na redove. S druge strane, preitak
romanskog kranskog stanovnitva u veem broju do 9. st. u unutranjosti Hrvatske do planine Dinare potvruje toponimija, a u novije vrijeme i nekoliko groblja
na redove oko Sinjskog polja i Salonitanskog zaljeva. Sve to zastupam u suprotnosti je s dekonstrukcijom mitova o kralju Tomislavu i Duvanjskom saboru, koju je
sproveo Goldstein, a njegov pristup oito slijedi Bali. Ne zanima me spaavaju li ti
zakljuci moj novinarski razgovor od Balijeve ocjene potpunog promaaja, ali bi
o njima trebalo razmisliti prije davanja ili prihvaanja takve ocjene.
Na kraju svoga, krajnje selekcioniranog, osvrta na moje izjave Bali zakljuuje:
Kralj Tomislav time je sveden na medijsku temu u rangu Miroslava Kutle, tajkuna
s kojim dijeli stranice Radoeve kompilacije kontroverzi. Sigurno da kralj Tomislav
ne smije, pored ivog Balija, biti sveden na medijsku temu u rangu tajkuna Miroslava Kutle, iako za usporedbu postoje mnogo svjeiji primjeri u lanovima Sanaderove kriminalne Vlade Republike Hrvatske ili u tajkunu Ivici Todoriu (koje je

268

Hercegovina franciscana, god. XI (2015.), br. 11

dobrim dijelom raskrinkao ili osvijetlio upravo Ivica Rado), a nitko od njih nije
Hercegovac. Oito bi, prema Baliju, kralj Tomislav, usprkos kontroverzi oko njega
u hrvatskom drutvu, trebao ostati iskljuivo tema znanstvenih radova vrlo uskog
historiografskog kruga i kolskih udbenika koje bi napisali Bali i njemu slini historiografi. O kralju Tomislavu se ne bi smjelo pisati u novinskim feljtonima pa
makar autor kompilacije kontroverzi bio I. Rado, inae kolovani povjesniar
kao sam Bali. Moda bi trebalo sruiti mnogobrojne spomenike kralja Tomislava
po gradovima, ukinuti najvii hrvatski dravni orden kralja Tomislava i zabraniti
crno pivo Tomislav? Vratiti Tomislavgradu staro tradicionalno ime Duvno bio bi
najmanji problem. Sve na veu historiografsku slavu Tomislavovu od strane njegovog imenjaka!
Ne smetaju Balija samo rasprave u dnevnim novinskim listovima: Kad smo ve
kod knjikih pothvata; Veernji list je takoer objavio krae romantizirane biografije
pojedinih hrvatskih vladara iz pera Nevena Budaka. S obzirom da su objavljene
otprilike tijekom ili neposredno nakon emitiranja Hrvatskih kraljeva, moemo ih
smatrati jahanjem na valu aktualnosti i(li) popularnosti tog serijala. Snimiti igrani
film o kralju Tomislavu Baliju bi vjerojatno bilo znanstveno svetogre, osim, moda, ako on ne bi bio scenarist, dovoljno profinjen kao to je filmski kritiar: Zbog
svega navedenog, skoro kao anomalija izgleda injenica da je hrvatska javnost kroz
aktivnosti javnih medija blagoslovljena modernim i vrhunski izraenim serijalom
Hrvatski kraljevi u ijem stvaranju su sudjelovali najeminentniji hrvatski i inozemni strunjaci. [] Meutim, zahvaljujui poduzetnitvu Veernjeg lista, hrvatski
itatelji mogu kupiti DVD-e sa serijalom. No, i taj je film, prema Balijevoj procjeni,
doivio svoje medijsko muenje: Naravno, cijeli pothvat potrebno je adekvatno
reklamirati, stoga je poetkom oujka (2014. op.) na stranicama Veernjeg lista
osvanuo kratak tekst koji obavjetava itatelje da uz tiskano izdanje na dar dobivaju
edukativni poster hrvatskih vladara. Time dolazimo do najrecentnijeg primjera
medijskog muenja ranosrednjovjekovne povijesti. Naime, plemenita edukativna
namjera zasjenjena je diletantizmom od strane Veernjeg lista. Jer zbog odreenih
pogreaka Balijuostaje dojam da Veernjakovi kreativci nisu niti pogledali serijal
koji reklamiraju i prodaju. I meni ostaje dojam da ni Bali nije do kraja pozorno
pogledao taj filmski serijal, jer bi u suprotnom u sedmoj epizodi, u 31. minuti, izmeu 30. i 54. sekunde, uo izjavu V. Delonge: Slavenski narodi su ostavili batinu
u glagoljici i irilici kao izvornom slavenskom pismu. Meutim, na latinskom jeziku
i latinikim pismom samo Hrvati su batinili takvu tradiciju izraavanja u pisanim
spomenicima. (Sapienti sat)
Teko da e historiografija doi do novih pisanih izvora o kralju Tomislavu.
Male su mogunosti da e se pojaviti neki spis kao to je to posljednji put bilo s
manuskriptom benediktinca Gottschalka, u kojem on, izmeu ostalog, opisuje svoj
boravak na dvoru kneza Trpimira. Istina, znanstveni pomaci u itanju i tumaenju

D. Peria, Historiografsko betoniranje hrvatskog kralja Tomislava

269

postojeih izvora su mogui. Dovoljno se prisjetiti vijesti Konstantina Porfirogeneta o vojnoj snazi Hrvatske u prvoj polovici 10. st. dakle, u doba kralja Tomislava (kojem car-pisac ne navodi ime!) koja se prevodila ovako: Krtena Hrvatska
podie konjanitva do 60 000, a pjeatva do 100 000 i sagena do 80 i kondura do
100 (De administrando imperio, XXXI). Zbog tako velikog broja konjanika mnogi
su hrvatski historiografi sumnjali i sumnjaju u vjerodostojnost vijesti Konstantina
Porfirogeneta o Hrvatima, dok su te brojke hrvatskim romantiarskim nacionalistima raspaljivale matu i dizale nacionalni ponos. Tek je prerano preminuli, ali za
ivota proslavljeni, srpski historiograf medijevalist Tibor ivkovi, za razliku od
niza generacija hrvatskih historiografa i klasinih filologa, ostvario izravan uvid
u najstariji sauvani, srednjovjekovni, primjerak djela De administrando imperio.
Tu je uoio da se u odlomku u kojem Konstantin Porfirogenet pie o vojnoj snazi
krtene Hrvatske poslije broja 60 ne nalazi rije hiljada (konjanika) nego kratica
rijei alagij. Alagij je vojna jedinica, koja se javlja u 10. st., a broji 50-150 ljudi (provincijalni alagij) ili 320-400 ljudi (carski alagij). Tako je broj od 60 000 konjanika
koje podie Hrvatska sveden na objektivan i prihvatljiv broj izmeu 3000 i 4000
konjanika.8 Takoer je T. ivkovi i broj pjeaka sveo na 20 000, ali se o toj brojci
moe raspravljati.
Zato sve nade treba polagati u arheologiju. Samo se arheolokim iskopavanjima moe otkriti crkva kojoj je Tomislav bio donator, odnosno natpis s njegovim
imenom. Ako je dosad otkriveno osam natpisa iz crkava s imenima Tomislavovih
predasnika po jedan Trpimirov i Muncimirov (moda i jedan Mislavov) i ak
est Branimirovih onda je vjerojatno da e na svjetlo dana izai barem jedan
s imenom Tomislava. To vrijedi i za nekog enskog lana Tomislavove obitelji s
obzirom na primjer sarkofaga hrvatske kraljice Jelene, na ijem natpisu saznajemo
da je supruga Tomislavovog daljeg nasljednika kralja Mihaela i majka kralja Stjepana (Drislava). Tu iskljuujem natpis iz predromanike crkve sv. Vida na Klisu,
u kojem je Neven Budak proitao ime kraljice Domaslave, koja bi bila kraljica iz
prve polovice 10. st., jer je itanje imena te kako Bali pie novootkrivene kraljice
nategnuto i jako upitno.9 to ako se ulomci sa slovima DOMAS i slovima LAVA
REGINA izravno ne nadovezuju (jer se prijelomi izravno ne spajaju), odnosno natpis nije dobro rekonstruiran? to ako je natpis iz 9. st., kako se inae datira crkva
i oltarska pregrada,10 kojima on pripada? to ako, u tom sluaju, nije u pitanju
svjetovna hrvatska kraljica, nego Nebeska kraljica Bogorodica? Hoe li N. Budak
i tada biti stari uitelj ili novi muitelj prvih stoljea hrvatske povijesti?
Za razliku od tog natpisa, tijekom davno izvedenih arheolokih iskopavanja
groblja oko predromanike crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina, otkriven je je ivkovi 2007, 1-9, posebno 5.
Budak 2011, 317-320.
10
Buani 2011, 33-34, 37.
8
9

270

Hercegovina franciscana, god. XI (2015.), br. 11

dan grob ene iz 10. st. ija nonja i nakit odudaraju od starohrvatskog kulturnog
kruga i imaju paralele u srpskom svijetu. S pravom je, u novije vrijeme, zakljueno
da je rije o pripadnici srpskog plemstva, koje se u Hrvatsku sklonilo krajem 9. ili
poetkom 10. st. zbog dinastijskih sukoba u Srbiji ili zbog bugarskog osvajanja,
dakle u doba Muncimira i Tomislava.11
Nove spoznaje o Hrvatskoj u Tomislavovo doba posebno se mogu oekivati s
otkriima bojita na kojima su se Hrvati sukobili s napadaima Bugarima i Maarima, a koje su Hrvati, kako svjedoe pisani izvori, porazili. Upravo iznad Podgradine kod Livna, postoji kasnoantika utvrda koja je koritena u ranom srednjem
vijeku. U njoj i oko nje naen je vei broj primjeraka oruja i opreme iz 9. i 10.
st. raznih eljeznih vrhova strijela i sulica, noeva, bodea, ostruga, stremena itd.
Nesumnjivo najvaniji nalaz predstavlja olovni peat bizantskih careva, brae Leona VI. (886. 912.) i Aleksandra (886. 913.). Taj je nalaz prvi objavio Ivan Mirnik, ali s loe reproduciranim crno-bijelim fotografijama bez uveanja na kojima bi
se mogla jasno vidjeti sva slova natpisa.12 Ja sam se u jednom interdisciplinarnom
radu o geopolitikom poloaju, administrativnoj i crkvenoj pripadnosti i regionalnom identitetu Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamou i Kupresu usput osvrnuo na taj
peat i pokuao dati tumaenje njegove pojave.13 Bali je u svome radu u jednom
znanstvenom asopisu ponovno objavio taj peat i pokuao osporiti svaku moju
reenicu svojim opirnim stavkama.14 Daljnja znanstvena rasprava o tom peatu
s moje strane (pa tako i odgovor Baliju) premauje okvire i karakter ovog lanka,
ali moram se osvrnuti na ona mjesta gdje sam ja prema Baliju opet ispao muitelj
kralja Tomislava.
Ne shvaajui da velik broj nalaza ranosrednjovjekovnog oruja i opreme na
strateki vanoj utvrdi iznad Podgradine i oko nje upuuje da je tu bilo bojite,
te da prisutnost hrvatskog vladara kao potencijalnog primatelja dokumenta s carskim peatom na tom mjestu u takvim okolnostima ne znai da je to bila njegova
rezidencija (dvor), nego samo privremeno sjedite tijekom ratnih operacija, Bali
sada ve s ambicijom znanstvenika istie sljedee: Olovni peat bizantskih careva
Lava VI. i Aleksandra niim sam po sebi ne potvruje da je Podgradina bila makar
privremeno sjedite hrvatskih vladara, vjerojatno Tomislava. S obzirom na Tomislavovu ulogu u nacionalnom panteonu, razumljivo je da se njegova povjesnica
nastoji ojaati na nain slian pokuajima Ive Guberine, eljka Jiroueka, Dominika Mandia i Ivana Muia. (Kako me samo smjesti u njihovo drutvo? op. D.
P.) Ipak, Tomislav i bez slabo potkrijepljenih tumaenja konteksta ovog peata jo
uvijek ostaje hrvatski vladar, (a tko to osporava? op.) vojvoda (dux) i kralj (rex),
koji je svoju vlast proirio na prostor bizantske Dalmacije i u ije je vrijeme provede

13

14

11
12

Petrinec 2003, 159-175, posebno 172-174.

Mirnik 2006, 479-482, Fig. 3.
Peria 2011, 303.
Bali 2014, 164-168.

D. Peria, Historiografsko betoniranje hrvatskog kralja Tomislava

271

na crkvena reorganizacija prostora od Jadrana prema unutranjosti (gdje je jedina

posvjedoena toka Sisak). Na kraju Bali u ime nepoznatog kolektiva zakljuuje:
Ako bismo dali zakljunu ocjenu, oito je da Peria svojim tumaenjem nipoto ne
osnauje narativ o Tomislavu, ve ga zapravo relativizira i obezvrjeuje. Prihvaanje Periine interpretacije automatski podrazumijeva odbacivanje diplomatskog
protokola zapisanog u De ceremoniis kao irelevantnog. Peria svojim tumaenjem
degradira hrvatskog vladara, vjerojatno Tomislava, na razinu niu od one koju je
zaista zauzimao u bizantskom vrijednosnom sustavu u vrijeme nastanka livanjskog
peata.15 Kakve samo uvrede i ponienja od mene posthumno dobi slav(lje)ni kralj
Tomislav! Balijeva procjena da je Tomislav zauzimao visoko mjesto u bizantskom
vrijednosnom sustavu moe vrijediti samo za razdoblje odravanja splitskih crkvenih sabora kada je bio namjesnik bizantske Dalmacije, ali to ne znai da je tako
bilo ve pred kraj vladavine careva Leona VI. i Aleksandra, odnosno na poetku
vladavine maloljetnog cara Konstantina Porfirogeneta. Tada se Tomislav morao
dokazati u bizantskim oima, odnosno svoj poloaj neim ozbiljnim zasluiti.
Bali na kraju svoga rada o peatu iz Podgradine (pr)osuuje: Teko je razumjeti Mirnikov i Periin pristup livanjskom peatu, a jo je tee shvatiti kako dva
strunjaka s karijerama u znanstveno-obrazovnim institucijama jedan u muzeju,
drugi na fakultetu (misli na mene dok sam radio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu op. D. P.) mogu napraviti tako oigledne greke ili iznositi interpretacije o
bizantskim peatima bez poznavanja bizantske sigilografije.16 Samo je jo tee razumjeti Balijevu ponovnu objavu tog peata i ispravku itanja natpisa na njemu,
a da ga nije vidio ni uivo ni preko uveane i jasne fotografije. Isto tako teko je
razumjeti kako hrvatsko drutvo nije prepoznalo takvog genija i trezvenog patriota
pa mu nije dalo radno mjesto (barem ono na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
poslije moga odlaska), to ga oigledno jako mui toliko da u drugima vidi muitelje prvih stoljea hrvatske povijesti. Hrvatsko historiografsko udo od djeteta
svoje uenje drugim strunjacima zbog njihovih (eventualnih) pogreaka moe
zadrati za sebe jer nije rije o udotvorcima ili pak udnovatim kljunaima, nego
ljudima koji rade pa tako i grijee. Potonje vrijedi i za dotinog historiografskog
internetskog aktivista, odnosno njegovo netono itanje i upitno tumaenje aktualnog peata, emu sam posvetio poseban rad.
IZVORI:
Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom. Naslov izvornika: De administrando imperio liber de thematibus, Priredio Mladen vob. Preveo Nikola Tomai, August Cesarec, Zagreb, 1994.
Bali 2014, 173.
Bali 2014, 173.

15
16

Hercegovina franciscana, god. XI (2015.), br. 11

272

Ljetopis Popa Dukljanina, Latinski tekst s hrvatskim prijevodom i Hrvatska kronika, Priredio, napisao uvod i komentar Vladimir Moin. Hrvatski prijevod
latinske redakcije: Stjepan Mencinger i Vjekoslav tefani. Matica hrvatska,
Historijska knjinica, Zagreb, 1950.
Toma Arhiakon, Historia Salonitana. Predgovor, latinski tekst, kritiki aparat i
prijevod na hrvatski jezik Olga Peri. Povijesni komentar Mirjana Matijevi
Sokol. Studija Toma Arhiakon i njegovo djelo Radoslav Katii. Knjievni
krug, Biblioteka Knjiga Mediterana, 30, Split, 2003.
LITERATURA:
Tomislav Bali, 2014 Peat bizantskih careva Lava VI. i Aleksandra iz Podgradine
kod Livna, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, 46, Zagreb, str. 161-177.
Neven Budak, 2011 O novopronaenom natpisu s imenom kraljice Domaslave
iz crkve sv. Vida na Klisu, Historijski zbornik, LXIV, 2, Zagreb, str. 317-320.
Radoslav Buani, 2011 Crkve sv. Vida na Klisu i sv. Marije u Blizni Gornjoj,
Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 42, Split, str. 29-67.
Vedrana Delonga, 1996 Latinski epigrafiki spomenici u ranosrednjovjekovnoj
Hrvatskoj, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika Split, Monumenta medii
aevi Croatiae, 1, Split.
Ivo Goldstein
1985 O Tomislavu i njegovom dobu, Radovi Instituta za hrvatsku povijest Sveuilita u Zagrebu, 18, Zagreb, str. 23-55.
1995 Hrvatski rani srednji vijek, Historiae, knjiga 1, Novi Liber, Zavod za hrvatsku
povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb.
Nikola Jaki, 1998 Srednjovjekovni sabor plemenitih Hrvata u Podbrianima,
Starohrvatska prosvjeta, 25, Split, str. 109-126.
Ivan Mirnik, 2006 Two Recent Finds of Mediaeval Lead Seals, Folia archaeologica Balkanica, I, In Honorem Verae Bitrakova Grozdanova, Skopje, str. 479-484.
Darko Peria
2009 Rimski Delminij kao sjedite starokranske biskupije, Arheoloki radovi i
rasprave, 16, Zagreb, str. 225-246.
2011 Geopolitiki poloaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalni
identitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamou i Kupresu, Status, 15, Mostar, str.
298-333.
Maja Petrinec, 2003 Grob 29 na Crkvini u Biskupiji kod Knina, Starohrvatska
prosvjeta, 30, Split, str. 159-175.

D. Peria, Historiografsko betoniranje hrvatskog kralja Tomislava

273

Ivica Rado, 2014 Hrvatske kontroverze, Biblioteka Veernja edicija, Zagreb.

Tibor ivkovi, 2007 Contribution to the New Reading about the Constantine
Porphyrogenitus Statement on the Numbers of Croat Horsemen, Foot Soldiers
and Sailors in Early 10th Century, Byzantinoslavica, Revue internationale des
Etudes Byzantines, LXV, Praha, str. 1-9.