Sie sind auf Seite 1von 68

U OBRANU ANARHIZMA

ROBERT PAUL WOLFF

SADRAJ
Predgovor izdanju iz 1998. godine ........................................................................................ 1
Predgovor ............................................................................................................................ 13
I. Sukob vlasti i autonomije ................................................................................................. 15
II. Klasina demokracija kao rjeenje ................................................................................. 25
III. Onkraj legitimne drave ................................................................................................ 53

Biljeke ................................................................................................................................ 61

O autoru .............................................................................................................................. 64
Impresum ............................................................................................................................ 65

PREDGOVOR IZDANJU IZ 1998. GODINE

Prije vie od etvrt stoljea, tiskao sam knjiicu s provokativnim naslovom, U obranu
anarhizma. Volim misliti da se knjiga pridrava propisa Bertranda Russella o tome kako
treba izgledati idealno filozofsko djelo (citirao Arthur Danto 17. prosinca 1997. u asopisu
Nation): Treba poeti s postavkama koje nitko nee dovesti u pitanje i zakljuiti s
postavkama koje nitko nee prihvatiti. Pretpostavka je knjige sasvim neprijeporna: svatko
od nas ima glavnu obvezu biti moralno autonoman; a zakljuak je bio posve pretjeran:
moralno legitimna drava logina je nemogunost.
Bilo je to godine 1970., tono usred doba koje e se nazivati, poneto netono,
ezdesetima, i knjiga je privukla veliku pozornost imamo li u vidu da je rije o filozofskom
ogledu, a reakcije su zapravo uglavnom bile negativne. Svaki je pojedini recenzent a bilo ih
je mnogo rekao da su argumenti te knjige kobno puni pukotina. Jeffrey Reiman je ak
napisao kratku knjigu kao odgovor, koju je primjereno nazvao U obranu filozofije politike, i u
kojoj se poduhvatio zadae da dokae netonost moje teze. Jedina osoba u filozofskom
svijetu koja se sloila sa mnom, koliko ja znam, bio je mladi doktorand na sveuilitu
Flanders u Australiji, P. D. Jewell, koji je branio moje stajalite u svojoj doktorskoj disertaciji
i zatim objavio rezultate u knjizi s naslovom Tko je vlast? Anarhizam, drava i pojedinac.
No, ipak su svi, kako se ini, proitali knjigu, barem zato da bi pokazali da se s njom ne
slau. Drugoj je doktorandici, Tanji Snegirovoj, ovaj put u Moskvi, knjiga posluila kao fokus
za njezinu disertaciju (premda mi je rekla, kad me posjetila u Northamptonu, u
Massachusettsu, da je morala traiti posebno doputenje od svojih mentora da bi je
proitala). Knjiga je ak bila na popisu za ispite iz znanosti o moralu na sveuilitu u
Cambridgeu. Oduvijek sam bio uvjeren da je stvarna tajna uspjeha te knjige u injenici da je
bila savrena jednotjedna zadaa na kolegiju koji je inae bio posveen politikoj teoriji
glavne struje. Nema profesora koji bi zdrave pameti posvetio vaan dio semestra djelu tako
subverzivnom i neamerikom, a da i ne govorimo koliko nedemokratskom, ali nakon to se
obrade Hobbes, Locke, Rousseau i Kant u okviru teorije drutvenoga ugovora, gotovo je
zabavno potratiti nekoliko predavanja na napade na Wolffa.
Bilo je naravno i nekoliko oboavatelja. Nakon to se knjiga pojavila, primio sam mnogo
toplih pisama od libertera lijeve orijentacije, punih razumijevanja, to me je, moram priznati,
vie navelo na razmiljanje nego svi visoko struni protuargumenti u filozofskim asopisima.

Ali primjenom odreene koliine dijalektike logike, uspio sam sebe ponovno uvjeriti da
uistinu nisam prikriveni reakcionar.
I tako je ta knjiica preivjela, a sad joj se, zahvaljujui dobrodunoj velikodunosti
nakladnika University of California Press, otvara drugi ivot. Urednica depnih izdanja,
Charlene Woodcock, pozvala me da napiem novi uvod za knjigu U obranu anarhizma te mi
sugerirala da bih moda mogao neto rei o tom ogledu u odnosu na recentnija djela iz
filozofije politike. O tome u rei neto kasnije u ovom uvodu, no prije svega elim ispriati
kako je ta knjiica uope nastala, budui da ima prilino neobinu povijest.
Knjiga U obranu anarhizma zapravo biljei svoj poetak godine 1960. kao odgovor na osobni
emocionalni stres koji sam doivio zbog kampanje protiv nuklearnog oruja i nuklearnog
zastraivanja. Tada sam kao mladi predava iz predmeta filozofije i ope naobrazbe na
Harvardu, bio duboko ukljuen u prilino oajniki napor mnogih od nas da uvjerimo
Amerikance u bezumnost trke u nuklearnom naoruanju. Sve nas je pomalo zanijela
monstruoznost opasnosti od nuklearnoga naoruanja i sljepilo naih izabranih i neizabranih
voa. Za mene je kritina toka nastupila jednog poslijepodneva u harvardskom debatnom
klubu gdje sam poeo prepirku s nekom harvardskom uenom glavom koja se ubrzo
pretvorila u glasan obraun. Ne mogu se danas sjetiti tko mi je bio protivnik, ali mogao je to
biti bilo tko. Harvard je tada, kao i sada, bio pun ambicioznih, pametnih, samozadovoljnih
ljudi koje je uvjerenje u vlastitu nepogreivost vodilo putem uspjeha i gluposti. Poput
Henryja Kissingera, McGeorgea Bundyja i Zbigniewa Brzezinskoga na njihovu putu u
Washington, u masovno ubojstvo i prema Nobelovoj nagradi za mir.
U svakom se sluaju, rasprava u debatnom klubu zakuhala, i morao sam se izmaknuti, jer je
sljedee ega se sjeam bilo to kako trim niz Aveniju Massachusetts prema Trgu Harvard
koliko me noge nose, borei se s napadom prave tjeskobe. Kad sam se oporavio, odluio sam
da se nekako moram povui od intenzivnog svakodnevnog, frustrirajueg truda da uvjerim
gluhe ui kako nas vode u propast. Moj je nain da odrim zdrav razum zapravo da
pobjegnem, kako sam to tada vidio bio da se povuem u politiku teoriju i provedem
vrijeme razmiljajui o intelektualnim temeljima ludosti koja prolazi kao slubena amerika
politika. I tako sam proveo mnoge mirne sate bavei se teorijom igre i teorijom kolektivnog
izbora, te fizikom sklonita od radioaktivne praine. Ali sam i poeo istraivati temelje
legitimnosti dravne vlasti.
Kao prouavatelj filozofije Immanuela Kanta, posve prirodno sam pitanje dravne
legitimnosti shvaao kao problem kako uskladiti moralnu autonomiju pojedinaca sredinje

mjesto Kantove teorije etike sa zahtjevima vlasti koje je Max Weber identificirao kao
obiljeje drave. Tako su se moji prvi napori utjelovili u ogledu naslovljenom Temeljni
problem teorije politike. Tu i tamo sam odrao to predavanje, u Cambridgeu i zatim u
Chicagu, i to je trajalo nekoliko godina dok mi 1964. nisu ponudili profesorsko mjesto na
sveuilitu Columbia. Ve sam se bio umorio od itanja tog referata u kojemu sam postavio
problem samo zato da bih priznao da ga ne mogu rijeiti, pa sam tom referatu nadjenuo
naslov Nemogunost rjeenja temeljnoga problema filozofije politike.
Kad sam doao na Columbiju u jesen 1964., ondje me doekao Arthur Danto, tada ve lan
odsjeka za filozofiju, s prijedlogom. Nakladnici Harper & Row izabrali su Arthura da uredi
zbornik izvornih ogleda koji e se zvati Harperov vodi za filozofiju. Harper je zamislio taj
zbornik kao jedan od naslova u nizu lijepih izdanja, uvezanih napola u kou, to e nositi ime
Harperovih vodia Harperov vodi za umjetnost, Harperov vodi za glazbu i tako dalje.
Kako mi je jedan urednik kasnije objasnio, kad sam ga pitao tko e uope itati ta izdanja,
Harper je vie ciljao na one koji kupuju, nego na one koji itaju knjige. U svakom sluaju,
Arthur je okupio autore zvijezde, ali je Isaiah Berlin ba bio odbio napisati ogled o politikoj
filozofiji te je bio pomalo zdvojan. Bih li ga ja napisao? Pa, upravo sam trebao poeti
psihoanalizu s analitiarom na Upper East Sideu, etiri puta na tjedan po odurnoj cijeni od
dvadeset i pet dolara na sat (cijela je moja godinja plaa iznosila jedanaest tisua dolara) te
je moje jedino pitanje koje sam postavio Arthuru glasilo, Kolika je akontacija?. Odgovorio
je, petsto dolara i pristao sam. Pa to je bilo dovoljno za pet tjedana psihoanalize.
Sljedeega ljeta, dok sam predavao u ljetnoj koli, sjeo sam za stol i napisao ogled. Arthur je
rekao neto neodreeno (neodreenost je bila Arthurov karakteristian nain izraavanja) o
tome kako u ogledu treba prikazati to se dogaa u prvim redovima na tom podruju, ali ja
sam odluio tu primjedbu posve zanemariti i jednostavno napisati vlastitu filozofiju politike.
Tijekom nekoliko tjedana, toga sam ljeta napisao osamdeset stranica ogleda naslovljenog
Filozofija politike, koji je bio puna verzija teme kojom sam se bavio ve pet godina, o
nespojivosti individualne moralne autonomije s dravnom vlau.
Kad sam 1965. napisao taj ogled, na Berkeleyu je poeo djelovati pokret za slobodu govora,
a vijetnamski je rat tek bio u prvoj fazi, tako da su izazovi dravne vlasti, koji e u
amerikom javnom ivotu odigrati veliku ulogu, tek slijedili u budunosti.
Harperova je ideja s vodiima propala, kao to to esto biva. Prvoga je urednika Freda
Wiecka nakratko zamijenio Al Prettyman, a zatim Hugh Van Dusen, koji je bio glavni urednik
Harperovih znanstvenih izdanja i jo je vii urednik u HarperCollinsu (kako se ta kua danas

zove). Do 1970. objavio sam nekoliko tekstova u kojima sam prilino optimistino najavio
predstojei ogled, ali trite knjigama se promijenilo i bilo je posve jasno da se Harperovi
vodii nikada nee pojaviti. Te sam godine poetkom proljea nazvao Hugha Van Dusena da
ga upitam mogu li slobodno citirati taj ogled. Pomalo zbunjeno, uvjerio me da mogu. I tada
mi je palo neto na um. Zato ne bi objavio taj ogled kao malu neovisnu knjigu? Prava
stvar, odgovorio je, mogli bismo sve te oglede objaviti kao seriju malih knjiga. Ali
Filozofija politike je prilino dosadan naslov. Moete li se sjetiti privlanijega naslova?
Kad sam bio tinejder volio sam knjievne eseje Marka Twaina i u tom mi je trenutku jedan
pao na pamet napad na pijetet knjievnoga establimenta naslovljen U obranu Harriet
Shelly. Kako zvui U obranu anarhizma?, upitah. Van Dusenu se taj naslov svidio i tako se
nakon est mjeseci, samo pet godina nakon to sam je napisao i deset godina nakon to sam
je zamislio, ta knjiica pojavila.(1) Vrijeme je upravo bilo povoljno za takav naslov. Preveli su
je na vedski, talijanski, njemaki i francuski jezik, i uskoro je bila prodana u vie od stotinu
tisua primjeraka na engleskom jeziku. Oito sam pogodio u ivac.
Amerika u kojoj sam ivio dok sam pisao U obranu anarhizma toliko se razlikuje od Amerike
u kojoj ivim danas, tako da mi, koji smo dovoljno stari da se sjeamo etrdesetih i pedesetih
godina, esto mislimo da smo na neki udnovat nain doselili u drugu zemlju. Budui da
ivim u gradiu Pelhamu, u dravi Massachusetts, smjetenom u dolini koju mjetani zovu
Dolinom pionira, okruen sam kamionetima za dostavu i ofucanim Volvoima iji su branici
izlijepljeni kontrakulturnim i radikalnim naljepnicama. Meni je najdraa ona za koju se ak
potajno smatram zaslunim Propitujte vlast, to bi se mogla uzeti kao saetak teze moje
knjige u dvije rijei. Koliko se sjeam, 1965. nije bilo mogue ni u snu vidjeti takvu
naljepnicu.
No, dokaz promjena se ne zapaa samo u enklavama poput Doline pionira. Cijela dananja
amerika popularna kultura pokazuje nepovjerenje u dravu i u zahtjeve legitimne vlasti.
Kad sam bio mlad, a filmovi su bili crno-bijeli, liku koji se predstavi kao lan FBI-a odmah
ste mogli vjerovati. On je bio dobar momak. Danas je, i u kinima i na televiziji, FBI-ov agent
gotovo neizbjeno lo momak. Kad se pojavi u detektivskom uredu policijske stanice u
kakvom velikom gradu, on je uljez, obino spreman uprskati pravdu u ime nekoga vieg,
tajnog i sumnjivog istraivanja.
I policajci su negativci. Sjetite se samo, na primjer, udesne serije filmova o Rambu. U
prvome, First Blood, odlikovani vijetnamski veteran John Rambo uetava u mali grad na
zapadu i odmah ga zaskae lokalni erif Brian Denehy. Sve je u filmu tako zamiljeno da

zauzimamo Rambovu stranu i da na erifa gledamo kao na licemjernoga, glupog sadista. A


opet, erif je posve u pravu! On smatra da Rambo samo donosi nevolje i prije nego to film
zavri, nekoliko je erifovih pomonika ubijeno, a grad je na putu u nered.
Drugi film u seriji otkriva jo vie. CIA izvodi Ramba iz zatvora kako bi obavio specijalni
zadatak u Vijetnamu, vjerojatno da pronae amerike ratne zarobljenike koji su jo ondje.
No, ispostavlja se da je prava svrha tog specijalnoga zadatka zapravo da Rambo ne uspije,
tako da se jednom zauvijek prekinu glasine o jo ivim ratnim zarobljenicima. Kad Rambo,
unato svemu ipak otkrije i oslobodi nekoliko ratnih zarobljenika, CIA-in agent mu odmah
zapovijeda da ih ostavi. I tako u filmu nisu pravi Rambovi neprijatelji sjeverni Vijetnamci koji
ga pokuavaju ubiti, nego CIA-in agent.
Ta se tema, da ne moete vjerovati ak ni slubenim predstavnicima amerike vlasti, iri ak
i na neuvjerljive komedije. Manhattan Project zabavan je film o iznimno nadarenom i,
istinu za rei, krajnje neodgovornom tinejderu koji izrauje funkcionalno nuklearno oruje
veliine putnoga kovega kao projekt za sajam znanosti. Kau nam da je rije o neobino
snanoj bombi, zahvaljujui nekom pojaanom plutoniju koji je vrlo slian Prellu. Kad se
pojave vojnici spremni ubiti mladia kako bi mu oduzeli oruje koje moe unititi velik dio
okolnoga krajolika i sve ljude u prilino velikome radijusu, oni su prikazani kao negativci, a
mladi je deko prikazan tek kao slabani mladi sa zgodnom curom i preaktivnom matom.
U sedamdesetim godinama ljevica nije vjerovala vlasti. Danas vlasti ne vjeruje tvrda desnica
gradske milicije sa skladitima bojnoga oruja i fantazijama o crnim helikopterima
Ujedinjenih naroda. No ini se da bit popularne kulture du cijeloga politikog spektra ini
krajnji manjak povjerenja u konstituiranu vlast. Filmovi koje sam spomenuo i bezbrojne
druge zabavne stvarice, popularni su meu masom, to je samo drugi nain da se kae kako
je nepovjerenje u vlast udomaeno. Naravno, ne obezvreujem to javno raspoloenje. Ba
suprotno, dojmi me se kao dokaz temeljnoga politikog zdravlja amerikoga naroda. Nakon
to su im posljednjih pedeset godina lagali, varali ih i zavodili, Amerikanci su zakljuili da ne
mogu vjerovati svojim izabranim dunosnicima.
Pa, ako je taj krik iz divljine otprije trideset godina postao blizak kao reklamni slogan, emu
onda novo izdanje? to taj ogled ima danas za rei itaocima? Odgovor je, nadam se i u to
vjerujem, zapravo velikim dijelom u tome da je, bez obzira na to to je danas sumnja u
konstituiranu vlast iznimno velika, stvarno razumijevanje temelja demokratske teorije i
problematine naravi zastupnike vlasti jednako rijetko kao i kad je knjiga bila napisana.
Dovoljno je samo ponovno baciti pogled na pljusku koju je doivio predsjednik Clinton kad je

nominirao profesoricu Lani Guinier za pomonicu dravnoj pravobraniteljici.


Dravna pravobraniteljica Janet Reno nominirala je 30. travnja 1993. profesoricu Guinier,
zaposlenu na pravnom fakultetu pensilvanijskoga sveuilita, dugogodinju prijateljicu
Clintonovih jo iz studentskih dana na Yaleu. Trogloditska desnica, predvoena napadakim
psom Clintom Bolickom, odmah je poela otru kampanju protiv njezine nominacije i, kao to
smo oekivali, Clinton se ubrzo savio i povukao njezinu nominaciju. arite je napada bila
skupina prilino tajanstvenih Guinierinih pravnih lanaka koje je napisala o temi glasakoga
prava i glasakih okruga koji su utemeljeni na osnovi rase.
U tom paktu s vragom, pristae politikih interesa junjakih crnaca pogodili su se sa
zakonodavnim tijelima koje nadziru republikanci da se iznova povuku granice kongresnih
okruga, tako da se okupi dovoljno Afroamerikanaca koji e tvoriti okruge s veinskom
manjinom. Rezultat je dramatini porast Afroamerikanaca u Donjem domu Kongresa i
smanjenje ukupnoga broja demokratskih mjesta.
Guinierova je, piui iz ljeviarske perspektive, kritizirala tu taktiku i tvrdila ne samo to da
ta taktika sama sebe vodi u poraz, nego, jo temeljitije, da ona naprosto ponavlja mane
glasanja prema kojemu zastupnik koji pobijedi u jednom okrugu dobiva sve glasove toga
okruga. Ona se nasuprot tome zalagala za naelo jedan ovjek jedan glas. Pod time je
mislila na neku vrstu proporcionalnoga zastupanja koje bi omoguilo zastupnika u
zakonodavnim tijelima svim vrstama manjina.
Njezini su argumenti, kao to emo vidjeti, bili vrlo vrsti i njezine su prijedloge mnogi
smatrali vrlo vanima, ali zbog temeljne nejasnoe o statusu zastupanja u teoriji
demokracije, ona nije mogla svoje argumente dokazati. Intelektualna slabost njezinih
argumenata nije ni u kakvoj vezi s olujom koju je podignula njezina nominacija. Bolick i
njegovi predpotopnjaci napali su Ginierovu zato to joj je ime udno, zato to joj je kosa
udna i tek usput zato to su joj teorije navodno silno nedemokratske. Clinton se, kukavica
kao i uvijek, povukao, a Guinierova se vratila na pensilvanijsko sveuilite.
Pojedinosti te politike borbe posve su nevane. (Povjesniari e teko povjerovati u to da je
kosa profesorice Guinier doista bila vana u izboru pomonice dravnoga pravobranioca, ili
se barem nadam da e teko povjerovati!) Ali teoretska pitanja u pozadini svega krajnje su
vana i sugeriram da ih sredinji argumenti ove knjiice znatno osvjetljuju.
Sr Guinieriinih argumenata jesu izgubljeni glasovi. Glas je izgubljen onda kad nema

utjecaja na izbor zastupnika koji donose zakone. Trenutani se ameriki zastupniki sustav
temelji na okruzima i na tome da onaj koji pobijedi dobiva sve glasove toga okruga. To jest,
lanovi Kongresa zastupaju geografske okruge i kandidat koji dobije najvie glasova u
okrugu dobiva i mjesto u Kongresu. Rezultat je toga da su svi glasai koji su glasali za
kandidata koji je izgubio, izgubili svoje glasove, jer to to su glasali nema nikakva utjecaja
na izbor osobe koja ih navodno zastupa. Uz to, moe se rei za sve one glasove za
pobjednikoga kandidata ponad veinske kvote koja mu je bila potrebna za pobjedu da su
izgubljeni, premda je naravno nemogue rei koji je od dodatnih glasova pobjednikoga
kandidata bio suvian.
Guinierova je posve ispravno istaknula da ima mnogo alternativnih sustava glasanja u
kojima se glasovi ne gube na takav nain. Svaki od tih sustava ima odreene prednosti ali i
slabosti. Razmotrimo, primjerice, sustav glasanja na prvim slobodnim izborima u
Junoafrikoj Republici godine 1994. (to nije Guinieriin primjer). Kako su se nakon dugih
pregovora dogovorili Afriki nacionalni kongres i vladajua bjelaka apartheidska vlada,
novo zastupniko tijelo, izabrano prvi put tako da su za njega glasali svi graani
Junoafrike Republike, sastojat e se od Donjeg doma, ili Narodne skuptine koju tvori
etiri stotine zastupnika, i od Gornjeg doma, Pokrajinske skuptine koju tvori devet
zastupnika iz devet pokrajina, a njih izabiru pokrajinska zakonodavna tijela i njima su
odgovorni.
Tako je Gornji dom zemljopisno zasnovan, ali ne i Narodna skuptina koja ima veinu ovlasti.
Sustav funkcionira ovako: Svaka stranka koja eli na izbore nominira listu s najvie etiristo
kandidata jednoga za svako mjesto u skuptini. Na kraju je na izbore izilo devetnaest
stranaka. Svaki je glasa imao jedan glas, koji je mogao dati kandidatskoj listi, a ne
pojedinom kandidatu. Kad su se glasovi zbrojili, svaka je stranka dobila onoliko mjesta u
skuptini koliko proporcionalno odgovara broju glasova koje je dobila u ukupnom glasakom
tijelu. Od etri stotine mjesta, to znai po jedno mjesto za svaku etvrtinu jednoga postotka
od glasova koje je stranka dobila na dravnoj razini. Kad se glasovi prebroje, mjesta se
dodjeljuju stranakim kandidatima prema tome kako su kandidati bili poredani na
stranakim kandidatskim listama. Tako je Nelson Mandela, budui da je bio nositelj liste
Afrikoga nacionalnog kongresa, bio prvi od kandidata Afrikoga nacionalnog kongresa koji
je uao u skuptinu.
Na kraju je gotovo dvadeset milijuna Junoafrikanaca glasalo. Sedam je stranaka ostvarilo
dovoljan broj glasova da dobiju barem jedno mjesto u skuptini. Afriki je nacionalni kongres

sa dobivenih 62,65% glasova od ukupnoga broja ostvario 252 mjesta u skuptini. Stranka
Inkatha slobode (koju je predvodio poglavica Buthelezi) osvojila je etrdeset i tri mjesta.
Stara Narodna stranka, uporite Afrikaanera, osvojila je osamdeset i dva mjesta. Najmanji je
broj glasova otiao Afrikoj kransko-demokratskoj stranci, koja je s 0,45 % glasova osvojila
dva mjesta u skuptini.
Odmah je oito da takav sustav glasanja smanjuje broj izgubljenih glasova. U prvom redu,
pristae manjinskih stranaka ipak dobivaju svoje zastupnike, ak i ako ostvare manje od
jedan posto glasova na dravnoj razini. Drugo, malo je suvinih glasova. to je vie glasaa
koji su odluili glasati za Afriki nacionalni kongres, koji je bio veliki pobjednik, to je vei
udio njegovih zastupnika. Naravno, neki su glasovi izgubljeni. Budui da stranka dobiva
jedno mjesto za svaku etvrtinu od jedan posto glasova koje uspije skupiti, stranka koja
dobije tri osmine postotka glasova izgubit e barem jednu osminu postotka. Ali e sasvim
oito fenomen izgubljenih glasova biti marginalan, a ne sredinji kako je sluaj u amerikom
glasakom sustavu. (Aktualni rezultati su neto kompliciraniji od toga. Budui da ima
dvanaest vrlo malih stranaka koje nisu uspjele osvojiti ni jedno mjesto, sve su ostale
uspjene stranke podijelile njihove glasove, osim Panafrikog kongresa stare stranke
Stevea Bikoa koja je s tono 1,25% glasova dobila dovoljno za pet mjesta.)
Ima i drugih alternativa glasanju zasnovanom na sustavu okruga i tome da pobjednik poslije
dobije sve glasove. Primjerice, glasai bi mogli dobiti skupinu glasova koje mogu podijeliti
na nekoliko kandidata ili ih sve dati jednome kandidatu. To omoguuje manjinskim
glasaima da koordiniraju svoje glasanje tako da izaberu barem jednog kandidata. I tako
dalje.
Rasprava u tisku o prijedlozima Guinierove pola je od openite pretpostavke koja je zapravo
pogrena. Svi koji su napali Guinierovu smatrali su da je ameriki glasaki sustav zasnovan
na okruzima i na tome da pobjednik dobiva sve glasove idealan ili savren oblik zastupnike
demokracije te da Guinieriini prijedlozi koji se bave navodnim problemom ugroavaju taj
ideal. Tako je klevetnicima bilo lako napasti je kao nekoga tko potkopava temelje
demokracije.
No kao to ova knjiica pokazuje, sve zastupnike vlade, ma koje vrste, na neki nain
kompromitiraju ideal autonomne samouprave. Jedini je nain da se sauva autonomnost u
kolektivnoj vlasti zahtijevati jednoglasnu izravnu demokraciju. Drugim rijeima,
autonomnost se moe ouvati zakonskim putem samo ako svaka osoba koju na to obvezuje
zakon izravno participira u donoenju zakona i nadalje samo ako je svaka osoba odgovorna

za zakone za koje je glasala. Veinski sustav bilo koje vrste ugroava autonomnost i
zastupstvo nije, kako je to davno Rousseau ve istaknuo, nita bolje od dobrovoljnoga
podjarmljivanja.
Ako se taj zakljuak prihvati, a ja u ovom ogledu tvrdim da ga treba prihvatiti, onda nam
preostaju dva izbora: moemo ili pribjei apsolutistikom stajalitu da je sve to nije potpuna
autonomija porobljavanje heteronomija Kantovim jezikom ili moemo usvojiti
relativistiko stajalite da se autonomija moe stupnjevati i da je bolje vie autonomije od
manje autonomije.
Dakle, ako prihvatimo relativistiko stajalite, tada se postavlja zanimljivo pitanje: Koji je
kompromis s idealom najbolji? Ako je svaki oblik zastupstva odstupanje od ideala
autonomnosti i ako svi naini na koje se bavimo neizbjenou podijeljenoga miljenja
zahtijevaju ozbiljan kompromis, kako emo urediti stvari tako da se prilagodimo na najbolji
nain nesavrenostima svijeta?
Jednom kad se to pitanje tako postavi, otvara se rasprava koja postaje pravi okraj politikih
gledita to se meusobno nadmeu. U raspravi izmeu glasanja prema okruzima i
junoafrikoga sustava glasanja, primjerice, odmah zapaamo da se mnogo toga moe rei
za svaki od sustava i protiv njega. Na primjer, glasanje prema okruzima gubi glasove tako
to daje svu politiku mo dostupnu u okrugu osobi ili stranci koja je ostvarila istu veinu
glasova. Junoafriki pak sustav ima manu da nema osobe za koju se moe rei da zastupa
regiju, okrug, ili osobu u vladinoj vijenici. Znamo li koliko je teko privui panju lana
Kongresa, zamislite koliko bi stvari bile gore kad bi ovjek morao predati molbu dravnom
uredu Demokratske ili Republikanske stranke! Junoafriki sustav isto tako zahtijeva strogu
stranaku stegu, to onemoguuje vrstu pregovaranja i recipronosti koja je u amerikom
Kongresu tako esta.
Moglo bi se tvrditi da je geografski zasnovano glasanje pogodnije u dravi poput Sjedinjenih
Drava u kojima se lako mogu identificirati regionalne razlike meu ekonomskim i politikim
interesima graana. Naviknuti smo, primjerice, vidjeti demokratskog ili republikanskog
senatora iz farmerske dravne jedinice kako podrava zakon koji se odnosi na farmere ili
pak sve zastupnike iz planinske regije, bilo demokratske bilo republikanske, kako udruuju
snage kad je rije o zakonu o zatiti zemlje. Takva bi vrsta regionalnoga zastupstva bila
teka, ako ne i nemogua, u junoafrikom sustavu.
S druge strane, s junoafrikim sustavom bilo bi vie od osamdeset predstavnika Perotove

stranke u kongresu nakon izbora 1992. i to bi svakako mnogo vie odraavalo elje
amerikoga glasakog tijela.
Kad bismo mogli odrediti mjeru u kojoj zastupniki sustav ne uspijeva ostvariti ideal
jednoglasne izravne demokracije, mogli bismo poredati redom dostupne sheme te tako
pokazati koja je bolja, a koja gora. Ali nije mogue odrediti takvu mjeru. Svaki sustav koristi
nekoj skupini glasaa, a drugoj ne koristi. Ono to je najmanje poeljno tako postaje stvar
ideologije i grupnih interesa, a ne politike teorije. tovie, kako se drutvena, ekonomska i
politika situacija mijenja, zastupnika shema koja je najmanje loa s gledita jedne grupe,
moe postati krajnje nepoeljna. Tu nema naela, radi se samo o pomacima u sukobu
interesa.
Shvatiti tu istinu istodobno je i oslobaajue i otrenjavajue: oslobaajue zbog toga to
nas liava iluzije da dostatnim analitikim umijeem moemo nabasati na shemu koja e
odgovarati svim racionalnim osobama dobre volje; otrenjavajue zbog toga to zahtijeva od
svakoga od nas da iskreno priznamo narav svojih obveza i interesa, a ne da se skrivamo iza
lanih poziva na objektivnost. Jednostavna je injenica da je prava izravna jednoglasna
samolegislatura temelj istinski legitimne drave i da je svaki drugaiji politiki dogovor
kompromis koji je prikriveno ili otvoreno zacrtan da pomogne nekim interesima u drutvu, a
da izigra druge.
Kad jasno shvatimo tu injenicu, moda moemo razumjeti neto bolje poriv koji se krije iza
teorije igre i teorije kolektivnog izbora openito, te posebice rad Johna Rawlsa.(2) Budui da
je teorija igre izrasla iz ogranka ekonomske teorije to se naziva ekonomijom blagostanja,
ona tei predvidjeti a priori ishod situacije natjecateljskog meudjelovanja u kojemu svaki
sudionik priznaje i uzima u obzir prisutnost drugih faktora slino samozainteresiranih.
Budui da se pokazalo da je skup sluajeva, kojim se kakav formalni teorem moe dokazati,
krajnje rijedak na vidiku, razvilo se pod nazivom teorija pogaanja ili teorija kolektivnoga
izbora opsenije, manje strogo ispitivanje stanja kolektivne racionalnosti. Sva ta
istraivanja imaju zajedniko polazite u pretpostavci da se meusobni dogovor, ili
jednoglasnost, mora ostvariti kako bi kolektivno djelovanje bilo zadovoljavajue utemeljeno.
Kad sam napisao ogled U obranu anarhizma, ti su ogranci ekonomske teorije bili razmjerno
novi (premda je John von Neumann zapravo bio dokazao temeljni teorem teorije igre jo
prije trideset godina). To je imalo za posljedicu da sam se prema jednoglasnosti odnosio kao
prema neostvarivu idealu, ograniavajuem sluaju koji je zamiljen da bi istaknuo
nemogunost istinski legitimne drave. Od toga vremena, ipak je dolo do poplave

10

fascinantnih istraivanja razliitih oblika jednoglasnog odluivanja, od kojih je najpoznatija i


najmatovitija teorija pravde Johna Rawlsa.
Kao to su itaoci bez sumnje svjesni, Rawls je zaeo ideju o problemu identifikacije
temeljnih naela drutvene suradnje kao igre pogaanja zapravo, moderne inaice
tradicionalnoga drutvenog ugovora. Sudionici trebaju, procesom dogovaranja i
pregovaranja, ostvariti jednoglasan dogovor o temeljnim naelima koja e upravljati
njihovim drutvenim odnosima. Ukratko, njihove prosudbe trebaju se usuglasiti s idealom
jednoglasne izravne demokracije (premda Rawls uzima u obzir i zastupnitvo i veinsku
vlast). Na kraju je, reagirajui na unutarnju teoretsku slabost svojih argumenata, Rawls
odustao od elemenata dogovaranja i pregovaranja u svojoj teoriji i rekonstruirao problem
kao problem iste koordinacije. Daljnji pomaci i promjene reducirali su tu igru na problem
individualno ogranienoga racionalnog izbora. Ipak moemo vidjeti da Rawls, ak i u
posljednjoj verziji svoje teorije, istie elju da se utemelji na idealnim naelima
jednoglasnosti i izravne neposredovane participacije u procesu donoenja zakona. Na kraju,
mogu se osjeati obveznim samo prema onim zakonima koje sam sm za sebe donio.
Kad sam pisao ogled U obranu anarhizma kompjutorska je revolucija bila jo u povojima.
Sam sam pak kupio svoje prvo raunalo tek nekih sedamnaest godina kasnije stari
zveketavi Apple II s manjom memorijom od memorije koju danas ima moj toster i s iznimno
runim hardwearom s cijelih est MB. Kad sam zazvao ideju o tehnoloki naprednoj izravnoj
demokraciji, najvie to sam mogao zamisliti bila je uporaba televizora i digitalnih detektora.
Ipak, neki su itaoci posumnjali u taj neobian misaoni eksperiment televizijske
demokracije. Ali danas, kad smo stvarno uli u kompjutersko doba, oito je svima da su
tehnike prepreke izravnoj ili plebiscitarnoj demokraciji rijeene.
Silina i izravnost kojom prigovori izravnoj demokraciji izranjaju na povrinu kad god se ta
tema spomene pokazuju tek to da, ako je dokaz i potreban, vrlo malo politiara doista
vjeruje u demokraciju. Veina komentatora javnih pitanja vie voli svoje povjerenje povjeriti
elitnoj klasi profesionalnih politiara i politikih strunjaka. Ostaje injenica da ikakva
legitimnost koju dravne zapovijedi mogu imati mora potjecati ne iz mudrosti zapovijedi i iz
ekspertize onih koji su ih zacrtali nego samo iz injenice da ih je kolektivno proglasila ista
skupina ljudi koja im se navodno duna pokoravati.
to je dakle poruka ove knjiice za novo tisuljee? Na neki su nain tri posljednja desetljea
bila fina prema onima od nas koji dovodimo u pitanje autoritet drave. Nakon vijetnamskog
rata, afere Watergate, tajnog rata u Nikaragvi i besmislica iranske afere, nije vie teko

11

zakljuiti da se dravi ne moe vjerovati. Ni jedan teoretiar, ak ni u drogom izazvanoj


sanjariji, ne bi mogao izmisliti bolji poster za anarhizam od Olivera Northa! No moe li se
izvui pozitivna poruka iz kritike dravnog pozivanja na vlast, ili smo naprosto preputeni
negativnom nalogu, Ne vjerujte nikome starijem ili mlaem od trideset godina!.
Kao to je u filozofiji esto sluaj, odgovor je u tome da se promijeni pitanje. Sve dok moje
pitanje glasi: Pod kojim se uvjetima vlast drave moe opravdati?, osuen sam na frustraciju.
Ali pretpostavimo da umjesto toga postavim pitanje: S kim u se udruiti u nastojanju da
ostvarimo zajednike ciljeve i zajednika htijenja? Na to se pitanje oito da odgovoriti, jer
kad razmislim, otkrivam da imam mnoge obveze prema drugima, da imam s drugima mnogo
zajednikih ciljeva kojima sam spreman odati se svom svojom snagom i svim svojim
potencijalom. Ali nikad ne smijem pogrijeiti pa pretpostaviti da postoji argument, formalni
ili neformalni, koji e pokazati da su moje odanosti ispravne odanosti, da su to odanosti koje
bi svaki racionalni faktor kao takav morao imati. Upravo se tu krije propust koji je na kraju
potkopao Kantovu teoriju etike i koji podjednako potkopava Rawlsov moderni pokuaj da je
oivi i revidira. Ja piem kao netko tko je potroio bolji dio ivota u potrazi za nekim
apriornim opravdanjem temeljnih naela morala i politike i nije ga naao. Taj sam svoj divlji
oganj slijedio u nizu publikacija, samo da bih na kraju shvatio da je sama potraga loe
zamiljena. Ako je politika teorija potraga za temeljnim naelima legitimne vlasti, kako
sugeriram na prvim stranicama ogleda U obranu anarhizma, onda je politika teorija mrtva.
Na njezino mjesto morate staviti politiku akciju, koju e voditi razum i koja e biti
usmjerena prema onim kolektivnim ciljevima kojima ste vi i vai drugovi odani. Ako nemate
drugove, onda vam ni ova knjiica ni bilo to drugo ne moe pomoi.
Pelham, Massachusetts, 3. veljae 1998.

12

PREDGOVOR

Ovaj ogled o temeljima dravne vlasti oznaava fazu u razvoju moje zaokupljenosti
problemima politikoga autoriteta i moralne autonomije. Kad me prvi put ozbiljno
zainteresirala ta tema, bio sam posve uvjeren da mogu pronai zadovoljavajue opravdanje
za tradicionalnu demokratsku doktrinu kojoj sam prilino bez razmiljanja iskazivao
vjernost. Uistinu, tijekom prve godine mojega rada na Odsjeku za filozofiju kolumbijskog
sveuilita, predavao sam kolegij o politikoj filozofiji na kojem sam hrabro objavio da u
prvo formulirati a zatim i rijeiti temeljni problem filozofije politike. Nisam imao tekoa s
formulacijom problema grubo govorei, s time kako se moralna autonomija pojedinca moe
uskladiti s legitimnom vlau drave. Nisam imao potekoa ni s opovrgavanjem mnogih
pretpostavljenih rjeenja koja su iznijeli razliiti teoretiari demokratske drave. Ali usred
semestra, bijah prisiljen izii pred studente pokunjen i vrlo posramljen te objaviti da nisam
uspio pronai veliko rjeenje.
Isprva, dok sam se borio s tom dvojbom, poeo sam vjerovati da se rjeenje krije tu odmah
iza sljedeega pojmovnoga ugla. Kad sam drao referate o toj temi na skupovima po
razliitim sveuilitima, uvijek sam se iznova morao predstaviti kao osoba koja traga za
teorijom koju jednostavno ne mogu nai. Malo po malo, poeo sam pomicati naglasak
svojega izlaganja. Na kraju sam bilo zbog filozofskoga razmiljanja ili naprosto zbog jada
shvatio da sam zapravo branio ono negativno, umjesto da sam tragao za pozitivnim. Moj me
neuspjeh da naem ikakvo teoretsko opravdanje za vlast drave uvjerio da opravdanja nema.
Ukratko, postao sam filozofski anarhist.
Prvo poglavlje ovoga ogleda oblikuje problem onako kako sam ga sebi postavio prije vie od
pet godina. Drugo poglavlje istrauje klasino demokratsko rjeenje problema i pokazuje
neadekvatnost uobiajenoga veinskog modela demokratske drave. Tree poglavlje
iscrtava, prilino impresionistikim stilom, hegelovski put, razloge za moju dugotrajnu nadu
u to da se rjeenje moe nai; ono zavrava nekim saetim, prilino utopijskim prijedlozima
za to na koji bi nain anarhistiko drutvo moglo u stvarnosti funkcionirati.
Ostavljajui po strani pogreke koje bi se mogle kriti u argumentima to sam ih iznio na
ovim stranicama, ovaj ogled pati od dviju glavnih manjkavosti. to se tie iste teorije, bio
sam prisiljen pretpostaviti niz vrlo vanih postavki o prirodi, izvorima i granicama moralne
obveze. Iskreno reeno, uzeo sam cijelu teoriju etike zdravo za gotovo. to se tie praktine

13

primjene, nisam rekao gotovo nita o materijalnim, socijalnim i psiholokim uvjetima pod
kojima bi anarhizam mogao biti izvediv oblik drutvenoga ustroja. Bolno sam svjestan tih
manjkavosti, i nadam se da u upotpunjeni rad, u kojemu u o objema temama mnogo vie
rei, objaviti u razumno bliskoj budunosti. Ako mogu Kantu ukrasti naslov (i tako se moda
skriti pod plat legitimnosti), ovaj bi ogled prije trebao nositi veliki podnaslov Temelji
metafizike drave.
New York, oujak 1970.

14

I. SUKOB VLASTI I AUTONOMIJE

1. POJAM VLASTI
Politika je primjena dravne moi ili pokuaj da se utjee na tu primjenu. Filozofija politike
je zbog toga, strogo uzevi, filozofija drave. Ako ve trebamo odrediti sadraj filozofije
politike i postoji li ona uope, moramo poeti s pojmom drave.
Drava je skupina osoba koje imaju i primjenjuju vrhovnu vlast na danom podruju. Strogo
govorei, trebamo rei da je drava skupina osoba koje imaju vrhovnu vlast nad odreenim
teritorijem ili nad odreenom populacijom. Nomadsko bi pleme moglo iskazati vlast dravne
strukture, sve dok njegovi podanici ne potpadaju pod nadmoniju vlast teritorijalne
drave.(3) Drava bi mogla ukljuiti sve osobe koje su pod njezinom vlau, to demokratska
drava i ini prema rijeima njezinih teoretiara; mogla bi se sastojati i od jednog jedinog
pojedinca kojemu su svi ostali podreeni. Mogli bismo sumnjati je li jednolana drava ikada
uope postojala, premda je na to Luj XIV. oito mislio kad je izjavio, L`tat, c`est moi
(Drava, to sam ja). Distinktivna je znaajka drave vrhovna vlast ili ono o emu politiki
filozofi govore kao o suverenosti. Tako govore o narodnoj suverenosti, to je doktrina
prema kojoj je narod drava, a naravno, uporaba rijei suveren u znaenju kralj
odraava pretpostavljenu koncentraciju vrhovne vlasti u monarhiji.
Vlast je pravo da se zapovijeda i sukladno tome, pravo da se tim zapovijedima drugi
pokoravaju. Mora je se razlikovati od moi, koja je sposobnost da se prisili na pokoravanje,
bilo uporabom te moi ili pod prijetnjom njezine uporabe. Kad izruim svoj novanik lopovu
koji me dri na nianu, inim to zbog toga to je sudbina kojom mi on prijeti gora od gubitka
novca koji u morati pretrpjeti. Doputam da on ima mo nada mnom, ali teko da u
pretpostaviti da ima vlast nada mnom, to jest, da ima pravo zatraiti moj novac i da mu ga ja
imam obvezu dati. S druge strane, kad mi vlada podnese raun za porez, plaam ga
(normalno) ak i kad ga ne elim platiti, pa ak i kad mislim da bih se mogao izvui a da ga
ne platim. Premda je to, sve u svemu, glupavo konstituirana vlada, ipak me ima pravo
oporezovati. Ona ima nada mnom vlast. Ponekad, naravno, prevarim vladu, ali ak i tada
priznajem njezinu vlast, jer komu bi palo na um da prevari lopova?
Kad netko polae pravo na vlast znai da polae pravo na to da mu se drugi pokoravaju.
Imati vlast je prema tome to? Jedno je znaenje imati to pravo ili bi moglo znaiti da su to
to netko polae pravo na vlast priznali i prihvatili oni na koje se ono odnosi. Naziv vlast

15

dvojak je budui da ima i svoje deskriptivno i svoje normativno znaenje. ak se i


deskriptivno znaenje poziva na norme ili obveze, naravno, ali to ini prije tako to opisuje
ono za to ljudi vjeruju da bi trebali initi, nego to tvrdi da to trebaju initi.
Sukladno tim dvama znaenjima vlasti, postoje i dva poimanja drave. Deskriptivno, drava
bi se mogla odrediti kao skupina osoba za koje se priznaje da imaju vrhovnu vlast nad nekim
teritorijem a to priznaju oni nad kojima se vlast provodi. Prouavanje oblika, znaajki,
ustanova i djelovanja de facto drava, kako bismo ih mogli nazvati, podruje je politike
znanosti. Ako naziv shvatimo u njegovu preskriptivnom znaenju, drava je skupina osoba
koje imaju pravo obnaati najviu vlast nad nekim teritorijem. Otkrie, analiza i iskazivanje
oblika i naela legitimne vlasti prava da se vlada politika su filozofija.
to se razumijeva pod vrhovnom vlasti? Neki su politiki filozofi, govorei o vlasti u
normativnom smislu, smatrali da prava drava ima najviu vlast nad svim stvarima to se
dogaaju pod njezinom nadlenosti. Jean-Jacques Rousseau je, primjerice, tvrdio da
drutveni ugovor kojim se tvori pravedna politika zajednica daje dravnom tijelu podpunu
vlast nad svim njegovim lanovima; a upravo ta vlast, kojom upravlja opa volja, zove se,
vrhovna dravna vlast [Prema prijevodu dr. Milana Grubera, J.J. Rousseau, Drutveni
ugovor ili naela dravnoga prava, Prosvjetna biblioteka Komisijonalne naklade Hrvatskoga
tamparskoga zavoda, Zagreb, 1918., str. 67; svi su navodi iz Drutvenoga ugovora navedeni
prema ovom prijevodu.]. John Locke je, s druge strane, smatrao da se vrhovna vlast
pravedne drave protee samo na one stvari za koje je u redu da ih nadzire drava. Drava
je, dakako, najvia vlast, ali je njezino pravo da zapovijeda manje od apsolutnoga. Jedno je
od pitanja na koje filozofija politike mora odgovoriti postoji li uope granica raspona stvari
nad kojima pravedna drava ima vlast.
Autoritativnu se zapovijed mora isto tako razlikovati od uvjerljiva argumenta. Kad mi
zapovjede da neto uinim, mogao bih izabrati da udovoljim toj zapovijedi ak i ako nisam
pod prijetnjom, jer sam odgojen vjerovati kako je to neto to moram uiniti. Ako je to tako,
tada se nisam, strogo uzevi, pokorio zapovijedi, nego sam prije priznao silu argumenta ili
ispravnost naredbe. Osoba koja izdaje zapovijed uglavnom ima ulogu da ostvari okolnosti
u kojima u biti svjestan svoje dunosti, a njezinu bi ulogu na drugim instancijama mogao
ispuniti kakav prijekorni prijatelj, ili ak moja vlastita savjest. Mogao bih, proirivi znaenje
naziva, rei da zapovijed ima vlast nada mnom, to jednostavno znai da moram djelovati u
skladu s njom. Ali sama osoba nema vlast ili, da budem precizniji, to to udovoljavam
zapovijedi te osobe ne znai da joj priznajem bilo kakvu vlast. Tako vlast prebiva u osobama;

16

one je posjeduju ako je zapravo uope posjeduju na temelju onoga to jesu, a ne na


temelju onoga to zapovijedaju. Moja dunost da se pokoravam, dunost je koju im dugujem,
a ne moralnom zakonu ili nadarbinama djel koja bi mi mogli zapovjediti da ih provedem.
Mnogo je, naravno, razloga zato ljudi zapravo priznaju zahtjeve vlasti. Najuobiajeniji je,
uzevi cijelu ljudsku povijest u obzir, jednostavno propisujua sila tradicije. injenica da se
neto uvijek ini na odreen nain mnogim se ljudima ini kao savreno odgovarajui razlog
da se to ponovno uini na taj nain. Zato bismo se pokorili kralju? Zato to smo se uvijek
pokoravali kraljevima. Ali zato bi najstariji kraljev sin postao kralj kad na njega doe red?
Zato to su najstariji sinovi uvijek bili nasljednici prijestolja. Mo tradicionalnoga tako je
duboko urezana u ljudski um da ak i prouavanje nasilnoga i sluajnoga podrijetla
vladajue obitelji nee oslabiti njezin autoritet u oima njezinih podreenih.
Neki ljudi dobivaju auru autoriteta na temelju vlastitih izvanrednih osobina, bilo kao veliki
vojni voe, bilo kao ljudi svetoga znaaja, bilo kao snane linosti. Takvi ljudi okupljaju
sljedbenike i uenike oko sebe koji im se svojevoljno pokoravaju, a da i ne razmisle o
vlastitome interesu ili to ine ak protiv vlastitih interesa. Sljedbenici vjeruju da voa ima
pravo zapovijedati, to jest, ima pravo na vlast.
Obino se danas, u svijetu birokratiziranih vojski i institucionaliziranih religija, kad je
kraljeva brojem malo a loza proroka se iscrpila, vlast daje onima koji zauzimaju slubene
poloaje. Kao to je Weber istaknuo, veina ljudi te poloaje doivljava kao autoritativne jer
ih odreuju odreene vrste birokratskih pravila koja u sebi nose vrijednosti javnosti,
openitosti, predvidivosti i tako dalje. Uvjetovani smo odgovoriti na vidljive znakove
birokratizma kao to su tiskanice i oznake. Ponekad moda smatramo opravdanim legalno
pozivanje na vlast, kao kad udovoljavamo zapovijedi jer je njezin autor izabrani dunosnik.
ee je dovoljan pogled na uniformu pa da osjetimo da ovjek koji je nosi ima pravo na to
da mu se pokoravamo.
Razumljivo je da ljudi pristaju ispunjavati zahtjeve vrhovne vlasti. To da ljudi trebaju pristati
ispuniti zahtjeve vrhovne vlasti nije tako razumljivo. Zbog toga nae prvo pitanje mora
glasiti: pod kojim uvjetima i zbog kojih razloga ima jedan ovjek vrhovnu vlast nad drugim?
Isto bi se pitanje moglo preformulirati: pod kojim uvjetima moe drava (shvaena
normativno) postojati?
Kant nam je dao prikladan naslov za tu vrstu ispitivanja. On je to nazvao dedukcijom, ne
razumijevajui pod tim nazivom dokazivost jedne tvrdnje na temelju druge, nego dokaz

17

legitimnosti pojma. Kad je pojam empirijski, njegova se dedukcija zavrava pukim


ukazivanjem na instancije njegovih objekata. Primjerice, dedukcija pojma konja sastoji se od
predoavanja konja. Budui da konji postoje, mora biti legitimno rabiti taj pojam. Slino se,
dedukcija deskriptivnog pojma drave sastoji jednostavno od toga da se ukae na bezbrojne
primjere ljudskih zajednica u kojima neki ljudi polau pravo na vrhovnu vlast nad ostalima te
im se drugi pokoravaju. Ali kad je rije o neempirijskome pojmu, njegova se dedukcija mora
provesti na drugaiji nain. Svi su normativni pojmovi neempirijski, jer oni se prije odnose
na ono to bi trebalo biti, nego na ono to jest. Otuda, ne moemo opravdati uporabu pojma
(normativne) vrhovne vlasti tako da za nj predstavimo primjere.(4) Moramo pokazati,
apriornom tvrdnjom, da mogu postojati oblici ljudske zajednice u kojima neki ljudi imaju
moralno pravo upravljati. Ukratko, temeljna je zadaa filozofije politike omoguiti dedukciju
pojma drave.
Da bismo zavrili tu dedukciju, nije dovoljno pokazati da ima okolnosti u kojima ljudi imaju
obvezu initi ono to su de facto vlasti naredile. ak i pod najnepravednijim vladavinama
esto ima dobrih razloga prije za pokornost nego za prkos. Moe biti da je vlast naredila
svojim podreenima da uine ono to su oni zapravo ve neovisno o tome duni uiniti; ili
moe biti da zle posljedice prkosa daleko nadmauju nedostojnost pokoravanja. Vladine
zapovijedi mogle bi obeati blagotvoran uinak, namjerno ili ne. Zbog tih razloga, kao i zbog
mudrosti, ovjek bi mogao biti u pravu kad pristane ispuniti zahtjeve vlade pod ijom je de
facto vlau. Ali ni jedno od ovoga ne odgovara na pitanje legitimnosti vlasti. Ona je stvar
prava na zapovijed i stvar korelativne obveze da se pokorava osobi koja izrie zapovijed.
Poentu ovoga posljednjeg odjeljka nije naodmet vie puta istaknuti. Pokoravati se ne znai
uiniti ono to vam je netko rekao da inite. Stvar je u tome da inite ono to vam je rekao
da uinite, zato to vam je on rekao da to uinite. Zakonski ili de iure, vlast se tie temelja i
podrijetla moralne obveze.
Budui da je neosporno da ima ljudi koji vjeruju da drugi imaju vlast nad njima, moglo bi se
pomisliti da moemo rabiti tu injenicu kako bismo dokazali da su negdje, u ovo ili ono doba,
morali postojati ljudi koji su uistinu posjedovali legitimnu vlast. Mogli bismo, naime,
pomisliti da ne mogu svi pozivi na vlast biti pogreni, premda bi neki pozivi na vlast mogli
biti pogreni, jer onda ne bismo uope imali pojam legitimne vlasti. Slinim su argumentom
neki filozofi pokuali pokazati da nisu sva naa iskustva snovi, ili openitije da u iskustvu
nije sve prije puka prikaza, nego li zbilja. Stvar je u tome da se nazivi poput snova i
prikaze definiraju opreno budnom iskustvu ili zbilji. Otuda smo jedino mogli razviti

18

njihovu uporabu tako da se suoimo sa situacijama u kojima su neka iskustva snovi, a druga
nisu, ili su neke stvari puke prikaze, a druge su zbilja.
Bez obzira na snagu argumenta openito, on se ne moe primijeniti na sluaj vlasti de facto
nasuprot vlasti de iure, jer je kljuni sastojak obaju pojmova, to jest pravo, unesen u
raspravu s podruja ope moralne filozofije. Sve dok se zaokupljamo mogunou pravedne
drave, pretpostavljamo da je moralni diskurs pun znaenja i da postoje odgovarajue
dedukcije za pojmove poput pravo, dunost i obveza.(5)
Ono to se moe zakljuiti iz postojanja de facto drava jest to da ljudi vjeruju u postojanje
legitimne vlasti, jer je naravno de facto drava jednostavno drava iji podanici vjeruju da je
ona legitimna (to jest, da uistinu ima vlast na koju se poziva). Moda imaju krivo. Doista, sva
bi vjerovanja u vlast mogla biti pogrena moda ne postoji ni jedna drava u povijesti
ovjeanstva koja bi sada ili ikada imala pravo da joj se pokoravaju. Moglo bi ak biti
nemogue da takva drava postoji; to je pitanje koje moramo pokuati rijeiti. Ali sve dok
ljudi vjeruju u vlast drava, moemo zakljuiti da posjeduju pojam o vlasti de iure.(6)
Tako normativni pojam drave kao ljudske zajednice koja s pravom ima vlast na nekom
teritoriju odreuje u pravom smislu temu filozofije politike. Ipak, ak i ako bi se pokazalo
nemoguim izvesti dedukciju pojma to jest, ako ne moe postojati drava de iure jo bi se
velik broj moralnih pitanja mogao postaviti to se tie pojedineva odnosa s dravama de
facto. Mogli bismo upitati, primjerice, postoje li uope moralna naela koja bi trebala voditi
dravu kad stvara svoje zakone, poput naela utilitarizma, i pod kojim uvjetima je ispravno
da se pojedinac pokori zakonima? Mogli bismo istraiti drutvene ideale jednakosti i
uspjeha, ili naela kanjavanja, ili opravdavanja rata. Sva su takva ispitivanja u biti primjena
opih moralnih naela na odreene fenomene (de facto) politike. Bilo bi dakle prikladno
usprotiviti se rijei koja je dola na zao glas, i nazvati taj ogranak prouavanja politike
kazuistikom politikom. Budui da ima ljudi koji priznaju polaganje prava na vlast, postoje i
de facto drave. Podrazumijevajui da je moralni diskurs openito legitiman, moraju
postojati moralna pitanja koja se postavljaju u odnosu na takve drave. Dakle, kazuistika
politika kao ogranak etike postoji. Preostaje odluiti postoji li u pravom smislu filozofija
politike.

2. POJAM AUTONOMIJE
Temeljna je postavka moralne filozofije da su ljudi odgovorni za svoja djela. Iz te postavke

19

nuno proizlazi, kao to je to Kant istaknuo, da su ljudi metafiziki slobodni, to e rei da su


u nekom smislu sposobni odabrati kako e djelovati. To to je kadar izabrati kako e
djelovati ini ovjeka odgovornim, ali puki izbor nije po sebi dovoljan da ga natjera da
preuzme odgovornost za vlastita djela. Preuzeti odgovornost ukljuuje pokuaj da se odredi
to netko treba uiniti, to pak, kako su to filozofi od Aristotela naovamo priznali, ovjeka
dodatno optereuje time da stjee znanja, razmilja o motivima, prorie ishode, kritizira
naela itd.
Obveza da se preuzme odgovornost za vlastita djela ne proistjee samo iz ljudske slobode
volje, jer mnogo je vie potrebno od puke slobode izbora kad se preuzima odgovornost za
vlastita djela. Samo se zato to ovjek ima sposobnost da razmilja to e izabrati moe za
njega rei da je pod stalnom obvezom da za svoj izbor preuzme odgovornost. Posve je
primjereno da e filozofi morala svrstati na istu stranu djecu i luake kao bia koja nisu
posve odgovorna za svoja djela, jer kako se za luake misli da im manjka sloboda izbora,
tako djeca jo ne posjeduju mo razbora u razvijenom obliku. ak je u redu da emo vii
stupanj odgovornosti pripisati djeci, jer luaci su, zbog svojeg manjka slobodne volje, posve
lieni odgovornosti, dok se djecu, sve dok posjeduju razbor u djelomino razvijenom obliku,
moe smatrati odgovornima (to jest, moe se od njih zahtijevati da preuzmu odgovornost) do
odgovarajueg stupnja.
Svaki ovjek koji posjeduje i slobodnu volju i razbor ima obvezu preuzeti odgovornost za
svoja djela, ak i onda ako nije aktivno ukljuen u trajni proces da razmilja, istrauje i
prosuuje kako bi trebao djelovati. ovjek e katkad biti voljan preuzeti odgovornost za
posljedice svojih djela, ak i ako nije o njima promislio, ili ne misli o njima ni u budunosti
promisliti. Takva je odluka, naravno, napredak u odnosu na to da odbije preuzeti
odgovornost; on barem priznaje postojanje obveze. Ali ga to istodobno ne oslobaa dunosti
da se ukljui u proces promiljanja koji je do sada izbjegavao. Ne moramo ni rei da ovjek
moe preuzeti odgovornost za svoja djela, a ipak nepravedno djelovati. Kad nekoga
opisujemo kao odgovornoga pojedinca, ne podrazumijevamo da uvijek djeluje ispravno, nego
samo to da ne izbjegava dunost da pokua odrediti to je ispravno.
Odgovoran ovjek nije hirovit ili anarhian, jer on priznaje da je ogranien moralnim
ogranienjima. Ali ustrajava na tome da samo on sm prosuuje ta ogranienja. On moe
posluati savjete drugih, ali sam za sebe odluuje je li taj savjet dobar. Mogao bi od drugih
uiti o svojim moralnim obvezama, ali samo onako kako matematiar ui od drugih
matematiara naime sluajui njihove argumente iju valjanost priznaje premda ih se on

20

sam nije sjetio. On ne ui onako kako ovjek ui od istraivaa, to jest tako da prihvati kao
istinu njegove prikaze stvari koje sam ne moe vidjeti.
Budui da odgovoran ovjek donosi moralne odluke koje sebi predoava kao imperative,
mogli bismo rei da on sam sebi zadaje zakone, ili da je samozakonodavan. Ukratko, on je
autonoman. Kao to je Kant tvrdio, moralna je autonomija spoj slobode i odgovornosti; ona
znai pokoravati se zakonima koje je ovjek stvorio za sebe. Autonoman ovjek, sve dok je
autonoman, nije podreen volji drugoga. On moe uiniti ono to mu drugi kae, ali ne zato
to mu je to netko rekao. On je dakle, u politikom znaenju rijei, slobodan.
Budui da je ovjekova odgovornost za vlastita djela posljedica njegove sposobnosti da bira,
on je se ne moe odrei niti je odbaciti. Ipak je moe odbiti priznati, namjerno ili
jednostavno zato to nije uspio spoznati svoje moralno stanje. Svi ljudi, u ovom ili onom asu
svojega ivota, odbijaju preuzeti odgovornost za svoja djela, a neki ustrajno izbjegavaju
svoju dunost tako da vie nalikuju starmaloj djeci nego odraslima. Budui da je moralna
autonomija naprosto stanje u kojemu se preuzima puna odgovornost za svoja djela, iz toga
slijedi da ljudi mogu svojom krivnjom izgubiti vlastitu autonomiju. To jest, ovjek moe
odluiti da se pokori zapovijedima drugoga, a da niti ne pokua sam prosuditi je li to to mu
je zapovjeeno dobro ili razborito.
To je vrlo vano gledite i ne bi ga trebalo brkati s pogrenom pretpostavkom da se ovjek
moe odrei odgovornosti za svoja djela. ak i kad se podredio volji drugoga, pojedinac
ostaje odgovoran za ono to ini. Ali kad odbije da se ukljui u moralno rasuivanje, kad
prihvati tue zapovijedi kao konaan in, on proigrava svoju autonomiju. Zbog toga
Rousseau ima pravo kad kae da ovjek ne moe postati rob ak ni vlastitim izborom, ako
misli da su ak i robovi moralno odgovorni za svoja djela. Ali ima krivo ako misli da se ljudi
ne mogu svojevoljno dovesti u ropski poloaj i nerazumnu pokornost.
Na mnogo se naina i na mnogo razina moe vlastitom krivnjom izgubiti autonomija. ovjek
se moe odrei svoje neovisnosti prosudbe kad je rije o samo jednom pitanju ili u odnosu na
samo jedan tip pitanja. Primjerice, kad se predam svojem lijeniku u ruke, povjeravam mu se
bez obzira na lijeenje koje mi propie, ali samo kad je rije o mojem zdravlju. Od njega ne
pravim i svojeg pravnog savjetnika. ovjek moe izgubiti autonomiju kad je rije o nekim ili
o svim pitanjima neko odreeno vrijeme, ili tijekom cijeloga svojeg ivota. Moe se pokoriti
svim zapovijedima, ma kakve one bile, osim nekim vrlo odreenim djelima (poput ubojstva)
koja odbija izvesti. Iz primjera s lijenikom, oito je da ipak ima nekih situacija u kojima je
razborito odustati od vlastite autonomije. tovie, mogli bismo se upitati nije li, u sloenom

21

svijetu tehnike ekspertize, uvijek razborito tako uiniti!


Budui da je poimanje preuzimanja odgovornosti i poigravanja njome sredinje za raspravu
koja slijedi, vrijedno je posvetiti mu jo prostora da se to razjasni. Preuzeti odgovornost za
svoja djela znai donijeti konanu odluku o tome to ovjek treba uiniti. Za autonomnoga
ovjeka ne postoji takvo to poput, strogo uzevi, zapovijedi. Ako netko u mojoj okolini izda
zapovijedi, i ako on ili netko drugi oekuje da se tim zapovijedima ljudi pokoravaju, tu u
injenicu uzeti u obzir u svojim prosudbama. Mogu odluiti da moram uiniti ono to mi ta
osoba zapovijeda, a moe se ak i dogoditi da me upravo to to je on izdao zapovijedi tjera
da poelim tako uiniti. Primjerice, ako sam na brodu koji tone i kapetan izda naredbu da
preemo u amce za spaavanje, mogao bih, ako svi drugi posluaju kapetana jer je on
kapetan, odluiti da mi je u tim okolnostima bolje uiniti to kae, jer zbrka do koje bi dolo
kad mu se ne bih pokorio mogla bi biti tetna po sve. Ali sve dok donosim takvu odluku, ja se
ne pokoravam njegovim zapovijedima; to jest, ne priznajem da on ima vlast nada mnom. Istu
bih odluku donio, zbog upravo istog razloga, da je i jedan od putnika poeo izdavati
naredbe i u zbrci postao osoba kojoj se ljudi pokoravaju.
U politici, kao openito i u ivotu, ljudi esto svojom krivnjom gube vlastitu autonomiju. Ima
mnogo razloga za to, a i mnogo argumenata koji su ponueni da to opravdaju. Veina ljudi,
kako smo ve zapazili, osjea tako snano snagu tradicije ili birokracije da prihvaa bez
razmiljanja pozive na vlast svojih nominalnih vladara. Rijedak je pojedinac u povijesti
ljudskog roda koji se podignuo do razine da preispita pravo svojih gospodara da
zapovijedaju, te svoju dunost i dunost svojih blinjih da se pokoravaju. Ipak, jedanput kad
se s tim opasnim pitanjem pone, mogu se iznijeti razni argumenti da demonstriraju
autoritet vladara. Meu najstarijima je Platonova postavka da se ljudi trebaju pokoriti vlasti
onih koji su nadmona znanja, nadmona razbora ili nadmone pronicavosti. Dotjerana
moderna verzija glasi da e obrazovani dio demokratskog stanovnitva vjerojatnije biti
politiki aktivan i da e upravo loe obavijeten dio birakoga tijela ostati pasivan, budui da
njegov ulazak u politiku arenu samo podupire napore demagoga i ekstremista. Mnogi
ameriki politiki znanstvenici otili su tako daleko da tvrde da je apatija amerikih masa
uzrok stabilnosti i prema tome dobra stvar.
Moralno stanje zahtijeva od nas da priznamo odgovornost i ostvarimo autonomiju gdje god
je i kad god je to mogue. Ponekad to ukljuuje moralnu prosudbu i promiljanje; ponekad
pak, skupljanje posebnih, ak tehnikih, informacija. Suvremeni ameriki graanin,
primjerice, ima obvezu u dovoljnoj mjeri usvojiti modernu znanost da bi mogao pratiti

22

rasprave o nuklearnoj politici i doi do neovisna zakljuka.(7) Mnotvo je prepreka, gotovo


nepremostivih, pred ostvarenjem potpune i razumne autonomije u suvremenome svijetu.
Ipak, sve dok priznajemo odgovornost za vlastita djela, i sve dok priznajemo mo razuma u
sebi, moramo priznati i trajnu obvezu da budemo autori takvih zapovijedi kojima bismo se
mogli pokoriti. Proturjeje je ovjekova stanja u modernome svijetu da to vie priznaje
svoje pravo i svoju dunost da bude vlastiti gospodar, to potpunije postaje pasivni objekt
tehnologije i birokracije ije se sloenosti ne moe nadati da e razumjeti. Tek je sedam
stotina godina prolo otkad prosjeno obrazovan ovjek moe tvrditi da razumije glavna
pitanja vladanja, kao i svojeg kralja ili svoj parlament. Ironino, dananji zavreni
srednjokolac koji nije umjean kad je rije o pitanjima vanjske i unutarnje politike o kojima
je pozvan glasati, moe vrlo lako shvatiti probleme dravnike mudrosti u osamnaestom
stoljeu.

3. SUKOB VLASTI I AUTONOMIJE


Odreujua je oznaka drave vlast, pravo da vlada. Primarna je obveza ovjeka autonomija,
odbijanje da se njime vlada. Moglo bi se uiniti da nema rjeenja za sukob autonomije
pojedinca i pretpostavljene vlasti drave. Sve dok ovjek ispunjava svoju obvezu da sam
donosi odluke, odupirat e se dravnoj tvrdnji da ima vlast nad njim. To jest, on e porei da
ima dunost pokoravati se zakonima drave naprosto zato to su to zakoni. U tom e se
smislu initi da je anarhizam jedina politika doktrina u skladu s vrlinom autonomije.
Anarhist bi naravno mogao prihvatiti nunost da se pokorava zakonu pod odreenim
okolnostima ili na odreeno vrijeme. Mogao bi ak i posumnjati da postoji ikakva
vjerojatnost da se ukloni drava kao ljudska ustanova. Ali nikad nee dravne zapovijedi
smatrati legitimnima, nikad nee misliti da one u sebi nose obvezujuu moralnu snagu. U
odreenom bismo smislu, mogli okarakterizirati anarhista kao ovjeka bez domovine, jer je,
bez obzira na spone koje ga vezuju za zemlju njegova djetinjstva, on upravo u istom
moralnom odnosu prema svojoj vladi kao i prema vladi bilo koje druge zemlje u kojoj bi se
sluajno mogao zatei. Kad sam bio na odmoru u Velikoj Britaniji, pokoravao sam se
njezinim zakonima, i zbog razboritog vlastitog interesa i zbog oitoga moralnog obzira
prema vrijednosti reda, prema opoj dobroj posljedici ouvanja sustava vlasnitva itd.
Vrativi se u Sjedinjene Drave, osjetio sam da se ponovno vraam u svoju zemlju i, ako o
tome uope mislim, ini mi se da sam u drugaijem i intimnijem odnosu s amerikim
zakonima. Objavila ih je moja vlada i zato sam imao posebnu obvezu da im se pokoravam. Ali

23

anarhist mi kae da je moj osjeaj puka sentimentalnost i da nema nikakvu objektivnu


moralnu osnovicu. Svaka je vlast podjednako nelegitimna, premda ne i podjednako vrijedna
ili nevrijedna potpore, tako da to to se pokoravam amerikim zakonima, ako elim biti
moralno autonoman, mora proistei iz istih obzira koji odreuju moje ponaanje u
inozemstvu.
Dvojba koju smo postavili moe se kratko izraziti s pomou pojma de iure drave. Ako svi
ljudi imaju stalnu obvezu da ostvaruju najvii mogui stupanj autonomije, onda se ini da
nema drave iji podanici imaju moralnu obvezu pokoravati se njezinim zapovijedima. Otuda
e se poimanje o de iure legitimnoj dravi uiniti isprazno, a filozofski e se anarhizam initi
jedinim razumnim politikim uvjerenjem za prosvijeenoga ovjeka.

24

II. KLASINA DEMOKRACIJA KAO RJEENJE

1. DEMOKRACIJA KAO JEDINO IZVEDIVO RJEENJE


Nije potrebno nadugo raspravljati o vrijednostima svih razliitih tipova drave koje su, od
Platona, bile standardna hrana politikih filozofija. John Locke bi moda smatrao vanijim
posvetiti cijelu raspravu Sir Robertu Filmeru i njegovoj obrani kraljevskih nasljednih prava,
ali danas je vjerovanje u sve oblike tradicionalne vlasti tako slabo kao i argumenti kojima bi
se ono moglo braniti. Samo je jedan oblik politike zajednice koji nudi neku nadu da e se
rijeiti sukob vlasti i autonomije, a to je demokracija.
Argument ide ovako: ljudi ne mogu biti slobodni sve dok su podreeni volji drugih, bilo
jednoga ovjeka (monarha) ili nekoliko njih (aristokrata). Ali ako upravljaju sobom, ako su i
zakonodavci i zakonoprimci, onda mogu kombinirati prednosti vlasti s blagoslovima slobode.
Vlast u ime ljudi puko je dobrohotno ropstvo, ali vlast koja je u rukama ljudi istinska je
sloboda. Sve dok ovjek sudjeluje u dravnim poslovima, on je i vladar i onaj kojim se vlada.
Njegova obveza da se pokori zakonima ne proizlazi iz boanskoga prava monarha, niti iz
nasljedne vlasti plemenitake klase, nego iz injenice da je on sam izvor zakona koji njime
upravljaju. U tome je posebna vrijednost i moralno poslanje demokratske drave.
Demokracija pokuava prirodno proiriti dunost autonomije na podruje kolektivnog
djelovanja. Ba kao to istinski odgovoran ovjek sam sebi daje zakone i time se vezuje za
ono to smatra ispravnim, tako se i drutvo odgovornih ljudi moe kolektivno vezati za ono
za to su oni zajedno prosudili da je ispravno. Vlada demokratske drave nije tada, strogo
uzevi, nita vie od sluge naroda u cjelini, zaduena da provodi zakone o kojima su se
zajedno dogovorili. Rousseauovim rijeima, svatko [se], premda je udruen sa svima, ipak
pokorava tek samom sebi te ostaje tako slobodan, kao i prije (Drutveni ugovor, knj. I, pogl.
6). [Drutveni ugovor, str. 54.]
Istraimo taj prijedlog izbliza. Poet emo s najjednostavnijim oblikom demokratske drave,
koji bi se mogao etiketirati kao jednoglasna izravna demokracija.

2. JEDNOGLASNA IZRAVNA DEMOKRACIJA


U teoriji postoji rjeenje za problem koji je postavljen i ta je injenica sama po sebi vrlo

25

vana. Ipak, rjeenje zahtijeva da se nametnu nemogue restriktivni uvjeti koji ga ine
primjenjivim samo u prilino bizarnoj raznolikosti aktualnih situacija. Rjeenje je izravna
demokracija voena pravilom jednoglasnosti to jest, politika zajednica u kojoj svaka osoba
glasa o svakom pitanju. U jednoglasnoj izravnoj demokraciji, svaki pripadnik drutva
slobodno odluuje o svakom zakonu koji se izglasava. Zbog toga je on suoen sa zakonima
koje je odobrio samo kao graanin. Budui da je ovjek koji je ogranien samo diktatima
vlastite volje autonoman, slijedi da pod nalozima jednoglasne izravne demokracije ljudi
mogu uskladiti dunost da budu autonomni sa zapovijedima vlasti.
Moglo bi se ustvrditi da ni taj ogranieni sluaj nije pravi, jer se svaki ovjek pokorava sebi i
prema tome nije podreen legitimnoj vlasti. Ipak, taj se sluaj doista razlikuje od
predpolitikoga (ili izvanpolitikoga) sluaja samoodreenja, jer vlast kojoj se svaki graanin
podreuje nije jednostavno njegova, nego je vlast cijele zajednice shvaena kolektivno.
Zakoni se donose u ime suverena, to e rei cijeloga stanovnitva zajednice. Mo koja
namee zakone (bi li smio postojati ijedan graanin koji se, kad je ve glasao za zakon,
suprotstavlja njegovoj primjeni na sebe) mo je sviju, okupljena u policijsku mo drave.
Tako, moralni sukob dunosti i interesa, do kojega s vremena na vrijeme dolazi u svakome
ovjeku, postaje izvanjski, a glas dunosti sada govori autoritetom zakona. Svaki se ovjek,
tako rei, suoava sa svojim boljim ja u obliku drave, jer njezini su diktati jednostavno
zakoni za koje je on, nakon dunoga razmiljanja, htio da budu doneseni..
Jednoglasna izravna demokracija izvediva je samo dok postoji stvaran dogovor meu svim
lanovima zajednice o vrlo vanim stvarima. Budui da prema pravilu jednoglasnosti jedan
jedini negativni glas spreava svaki potez, i najmanje neslaganje kad je rije o vanim
pitanjima zaustavit e drutvene radnje. Drutvo e prestati djelovati kao politika zajednica
i upast e u stanje anarhije (ili barem u stanje nezakonitosti; mogla bi se oformiti de facto
vlada koja bi preuzela vlast). Ipak, ne treba misliti da jednoglasna izravna demokracija
zahtijeva za svoje postojanje savren sklad interesa i elja graana. Posve je u skladu s
takvim sustavom da postoji otra, ak i nasilna, oporba u zajednici, moda oporba
ekonomske vrste. Jedina je nuda da se graani, kad se okupe da razmisle o nainu na koji
e rijeiti takve sukobe, jednoglasno sloe o zakonima koje treba prihvatiti.(8)
Primjerice, zajednica bi se mogla jednoglasno sloiti kad je rije o nekim naelima prisilne
arbitrae kojom bi se rjeavali ekonomski sukobi. Pojedinac koji je glasao za ta naela
mogao bi tako otkriti da je osobno oteen njihovom primjenom u odreenom sluaju.
Budui da misli da su naela potena i budui da zna da je za njih glasao, on e (pun nade)

26

priznati svoju moralnu obvezu da prihvati njihovo djelovanje premda ne bi iskreno volio da
im se podreuje. Priznat e naela kao svoja, ba kao to e i svaki od nas, koji se pokorio
moralnom naelu, nesigurno priznati njegovu silu koja ga obvezuje ak i kad mu to ne
odgovara. Preciznije, taj e pojedinac imati moralnu obvezu da se pokorava zapovijedima
posrednikoga odbora ili arbitranoga savjeta, to god da odlui, jer su naela koja ga vode
proizila iz njegove vlastite volje. Tako e odbor imati vlast nad njim (to jest, imat e pravo
da mu se pokorava) dok on zadrava svoju moralnu autonomiju.
U kojim bi okolnostima jednoglasna izravna demokracija mogla zapravo funkcionirati neko
razumno razdoblje, a da ne doe do niza negativnih odluka? Odgovor je, kako mislim, da
postoje dvije vrste jednoglasne izravne demokracije u praksi. Prvo, zajednica osoba
nadahnutih nekim sveproimajuim vjerskim ili svjetovnim idealom mogla bi biti posve
usklaena kad je rije o ciljevima zajednice i nainima kako da se oni ostvare tako da bi se
odluke o svim glavnim pitanjima mogle donositi metodom konsenzusa. Utopijske zajednice u
devetnaestom i neki od izraelskih kibuca u dvadesetome stoljeu uvjerljivi su primjeri takvog
funkcioniranja jednoglasnosti. Na kraju, konsenzus nestaje a pojavljuju se frakcije, no u
nekim sluajevima jednoglasnost je bila sauvana ak i kroz duga razdoblja.
Drugo, zajednica razumno koristoljubivih pojedinaca mogla bi otkriti da moe ponjeti
plodove suradnje jedino tako da podrava jednoglasnost. Sve dok svaki lan zajednice ostaje
uvjeren da prednosti koje mu donosi suradnja ak i pod uvjetom kompromisa koji namee
potreba za jednoglasnou preteu nad prednostima koje bi donio raskid veza s ostalima;
zajednica e nastaviti funkcionirati. Primjerice, klasino gospodarstvo u koje ne intervenira
drava (laissez-faire) a kojim upravljaju zakoni trita navodno prihvaaju svi lanovi jer
svaki od njih priznaje i da mu je bolje biti u sustavu nego izvan njega i da bi mu svako
poputanje ugovorima koji bi ograniili trgovinu na kraju vie tetilo nego donijelo dobra.
Sve dok svaki poslovni ovjek vjeruje u te dvije postavke, postojat e jednoglasnost kad je o
zakonima sustava rije unato nesmiljenoj konkurenciji.(9)
im se nesporazum javi kad je rije o vanim pitanjima, jednoglasnost je unitena i drava
mora ili prestati biti de iure ili iznai neki drugi nain da pomiri posvaane strane koji ni
jednog lana nee liiti njegove autonomije. Nadalje, kad drutvo postane preveliko da bi
bilo prikladno sazivati redovne skuptine, mora se pronai neki nain da se vodi dravni
posao a da se ne osudi veinu graana na status bezglasnoga subjekta. Tradicionalna su
rjeenja u demokratskoj teoriji za te poznate probleme, naravno, naelo veine i zastupanje.
Naa je sljedea zadaa, stoga, otkriti da li zastupnika veinska demokracija uva

27

autonomiju koju ljudi ostvaruju u jednoglasnoj izravnoj demokraciji.


Budui da jednoglasna demokracija moe postojati samo u tako ogranienim uvjetima, mogli
bismo pomisliti da ima vrlo malo smisla uope o njoj i raspravljati. Zbog dvaju je razloga,
ipak, jednoglasna izravna demokracija iznimno teoretski vana. Prvo, ona je originalno
rjeenje za problem autonomije i vlasti i to je, kako emo vidjeti, ini prilino neobinom. No
jo je vanije to da je jednoglasna izravna demokracija (esto neizraeni) ideal koji je u
pozadini velikog dijela klasine demokratske teorije. Naelo veinske vlasti i zastupanje
uvode se kako bi se nadile prepreke koje stoje na putu jednoglasnosti i izravnoj
demokraciji. Jednoglasnost je jasno pojmljena da bude najoitije legitimna metoda kojom se
donose odluke; drugi su oblici predoeni kao kompromisi s tim idealom i argumenti u
njihovu korist nastoje pokazati da vlast jednoglasne demokracije nee sudbonosno oslabiti
nunost upotrebe zastupanja ili zakona veine. Jedan je dokaz teoretskog prvenstva
jednoglasne izravne demokracije injenica da je, u svim teorijama drutvenoga ugovora,
izvorno kolektivno usvajanje drutvenoga ugovora uvijek jednoglasna odluka koju donosi
svatko tko bi se kasnije mogao smatrati odgovornim za novu dravu. Tada se razliiti
kompromisi uvode kao praktine mjere i njihova legitimnost proistjee iz legitimnosti
izvornoga ugovora. Pretpostavka da jednoglasnost stvara de iure dravu obino se ak ni ne
argumentira odluno; ona se veini demokratskih teoretiara ini savreno oitom.

3. ZASTUPNIKA DEMOKRACIJA
Premda je problem nesloge neposredniji, bavit u se prvo potekoama skuptine koja vodi
u demokratskoj teoriji do zastupnikog parlamenta.(10) Zastupnikim se sustavom
nadvladavaju dva problema: prvo, cijelo bi stanovnitvo moglo biti prebrojno da bi se okupilo
zajedno u nekoj prostoriji ili na otvorenome; i drugo, posao vlade mogao bi zahtijevati stalnu
pozornost i stalnu primjenu emu bi se samo dokoni bogatai ili politiari po karijeri mogli
posvetiti.
Mogli bismo razlikovati mnoge tipove zastupanja, od puke delegacije koja ima pravo da
glasa u ime drugoga do potpunog prijenosa svih funkcija na zastupnike u donoenju odluka.
Pitanje na koje treba odgovoriti jest je li bilo koji od tih oblika zastupanja u stanju
primjereno ouvati autonomiju koju ljudi izraavaju kad odluke jednoglasno donosi cijela
zajednica? Ukratko, treba li se odgovoran ovjek obvezati da se pokorava zakonima koje su
donijeli njegovi zastupnici?

28

Najjednostavniji je oblik zastupanja isto posredovanje. Ako ne mogu doi na skuptinu na


kojoj se o neemu glasa, mogao bih svoje pravo glasa prenijeti na posrednika uputivi ga
kako da glasa. U tom je sluaju oito da sam obvezan prihvatiti odluke koje donese
skuptina kao da sam i sam bio ondje tjelesno prisutan. Uloga je legitimnoga posrednika,
usko govorei, da slui kao odgovarajui predloak za izabranoga zastupnika. U praksi je
zastupnicima nemogue da se vrate u svoje izborne okruge prije svakog glasanja u skuptini
i da pretresu pitanje o kojemu se glasa sa svojim biraima. Graani bi naravno mogli
naoruati svojeg zastupnika popisom svojih preferencija pri buduim glasanjima, ali o
mnogima od pitanja koja dou pred skuptinu moda nisu niti raspravljali u zajednici u doba
kad su zastupnici izabrani. Ako nemaju mogunost opozivnog glasanja kad je rije o kakvoj
neoekivanoj prosudbi, graani e biti prisiljeni izabrati kao svojega zastupnika ovjeka ija
opa platforma i politika sklonost sugeriraju da e on, u budunosti, glasati kao to bi oni
sami glasali, o pitanjima koja ni graani ni zastupnici nemaju na umu.
Kad su stvari dosegnule taj stupanj otklona od izravne demokracije, mogli bismo ozbiljno
posumnjati je li legitimnost izvornoga ugovora ouvana. Imam obvezu pokoravati se
zakonima koje sam donosim. Imam takoer obvezu pokoravati se zakonima koje donosi moj
posrednik u strogom skladu s mojim uputama. Ali na temelju ega se moe tvrditi da imam
obvezu pokoravati se zakonima koje je u moje ime donio ovjek koji nema obvezu glasati
onako kako bih ja glasao, koji zapravo nema uinkovita naina da otkrije to bih ja
preferirao kad je rije o mjerama o kojima treba glasati? ak i kad bi parlament bio
jednoglasan u svojem prihvaanju neke mjere, ta injenica moe obvezati samo izaslanike a
ne i ope graanstvo koje oni, kako kau, zastupaju.
Moglo bi mi se odgovoriti da moja obveza poiva na mojem obeanju da u se pokoriti, i to bi
zapravo moglo biti i istinito. Ali sve dok je obeanje te vrste jedini temelj moje dunosti da
se pokoravam, ne mogu vie govoriti da sam autonoman. Prestao sam biti autor zakona
kojima se podreujem i postao sam (voljni) podanik druge osobe. Tono isti odgovor mora se
dati i na tvrdnju da e iz mojega pokoravanja mutno izabranom parlamentu ipak proizii i
neto dobro. Moralna odlika zastupnike vlasti, ako uope postoji, nije u opemu dobru koje
ona donosi, ni u injenici da su njezini podanici pristali da njima upravlja parlament.
Dobrohotno izborno kraljevstvo one vrste kakvo je postojalo u prolim drutvima moe nam
mnogo rei. Misli se da posebna legitimnost i moralni autoritet zastupnike vlasti potjeu iz
toga to je ona izraz volje naroda kojim upravlja. Zastupnika demokracija nije jednostavno
vlast za narod, nego i (neizravno) narodna vlast. Moram se pokoriti onome to parlament
ozakoni, to god da to bilo, jer njegova je volja moja volja, njegove su odluke moje odluke, i

29

otuda je njegova vlast zbroj moje vlasti i vlasti mojih sugraana. Parlament, pak, iji
izaslanici glasaju bez odreenoga mandata koji su im dali njihovi birai nije nita vie izraz
njihove volje, nego to je diktatura koja upravlja s ljubaznom namjerom, ali neovisno o
svojim podanicima. Nije vano jesam li ja zadovoljan ishodom neke injenice, niti to da je
moj zastupnik glasao onako kako misli da bih ja volio da on glasa. Sve dok se, bilo osobno
bilo putem svojeg posrednika, ne ukljuim u donoenje zakona koji mnome upravljaju, ne
mogu s pravom tvrditi da sam autonoman.
Neutemeljeno, kakvo jest pozivanje tradicionalne zastupnike vlasti na legitimnost, ono se
ipak ini nepogreivo u usporedbi sa zahtjevima onog oblika demokratske politike koja
upravo postoji u zemljama poput Sjedinjenih Drava. Od Drugoga svjetskog rata, vlade su se
sve vie odvajale u svojem donoenju odluka od onoga to bi se moglo nazvati voljom
naroda. Sloenost pitanja, nunost tehnikoga znanja i, najvanije, tajnost svega to ima
veze s dravnom sigurnosti, urotili su se da oslabe zastupniku ulogu izabranih dunosnika
sve dok se ne dosegne toka koju bi se moglo nazvati politikim nadzorom, ili, prema
Platonu, pokroviteljstvom nad biraima. Predsjednik Sjedinjenih Drava obvezao se da e
sluiti nespecificiranim interesima svojih biraa na vrlo nespecificiran nain.
Pravo takvoga sustava na naziv demokracije obino se brani trima argumentima: prvo,
narod je izabrao vladare s liste koja ukljuuje najmanje dva kandidata za svaku slubu;
drugo, od vladara se oekuje da postupaju prema onome to smatraju da je u interesu
naroda; i tree, narod periodino ima priliku opozvati svoje vladare i izabrati druge.
Openitije, sustav doputa pojedincima da imaju mjerljiv utjecaj na vladajuu elitu ako to
izaberu. Genealogija naziva demokracija ne bi nas trebala zaokupljati. Dovoljno je zapaziti
da sustav pokroviteljstva nad biraima do sada ne ispunjava ideal autonomije i samovlade
tako da se ak ni ne doima kao njegova daleka devijacija. Ljude se ne moe u punom
znaenju rijei zvati slobodnima ako njihovi zastupnici glasaju neovisno o njihovim eljama,
ili kad se donose zakoni o pitanjima koje oni ak nisu kadri razumjeti. Niti se slobodnima
mogu nazvati ljudi koji su podreeni tajnim odlukama, utemeljenima na tajnim podacima,
odlukama koje imaju posljedice po njihovu dobrobit i sam njihov ivot.
Neto nakon to je John Kennedy ubijen, pojavila su se mnoga sjeanja koja su opirno
izvijestila o internoj odluci da se upadne na Kubu 1961. i o riziku nuklearnoga rata
blokadom Kube godine 1962. Jo nedavnije, s usponom Nixonove administracije, poeli smo
poneto saznavati o nainu na koji su predsjednik Johnson i njegovi savjetnici uvukli ovu
zemlju u veliki rat na vijetnamskom tlu. Dok se ova knjiga pripremala za tisak, donesene su

30

nove odluke u tajnosti a koje bi mogle uplesti Sjedinjene Drave u situaciju u Laosu.
Ni u jednom od tih primjera donoenja velikih odluka nema ni najmanje veze izmeu
stvarnih razloga koji odreuju slubenu politiku i naela koja su objavljena za javnu
upotrebu. Na koji su nain, mogli bismo se upitati, Amerikanci bolji od ruskih podanika
kojima je bilo doputeno, Hruovljevom odlukom, da znaju samo mrvice istine o Staljinu?
ak i oni oblici zastupnike vlasti koji se pribliavaju istom posrednitvu pate od zanimljiva
i slabo zapaena nedostatka koji liava birae njihove slobode da odreuju zakone prema
kojima e ivjeti. Postavka koja podcrtava praksu zastupnitva jest postavka da pojedinani
graanin ima priliku, svojim glasanjem, obznaniti svoje sklonosti. Ostavimo li po strani na
trenutak probleme povezane s veinskim naelom i zanemarimo li takoer okrnjenje
legitimnosti do kojega dolazi kad se u parlamentu glasa o pitanjima o kojima se nije
raspravljalo tijekom izbora zastupnika, graanin koji se koristi svojim glasakim listiem
prisutan je, kako stvari stoje, u parlamentarnom domu putem posrednitva svojih
zastupnika. Ali to pretpostavlja da u doba izbora svaki ovjek ima izvornu priliku da glasa za
kandidata koji zastupa njegovo stajalite. Mogao bi se naravno nai u manjini; njegov bi
kandidat mogao izgubiti. Ali barem je imao svoju priliku da na izborima iskae svoje
sklonosti.
Ali ako je broj pitanja o kojima se raspravlja tijekom kampanje vei od jednog ili dva pitanja,
i ako bi se kao to sigurno biva o svakome pitanju moglo zauzeti nekoliko uvjerljivih
stajalita, tada e permutacija konzistentnih alternativnih totalnih platformi biti mnogo
vie od broja kandidata. Pretpostavimo, primjerice, da su na amerikim izborima prisutna
etiri pitanja: zakon o poljodjelstvu, medicinska skrb za starije, produenje vojnog roka i
graanska prava. Pojednostavimo li zbilju, moemo pretpostaviti da e se ozbiljno
raspravaljati o trima alternativnim pravcima djelovanja kad je rije o prvome pitanju, o
etirima kad je rije o drugome pitanju, o trima kad je rije o treemu pitanju i o trima kad
je rije o posljednjemu pitanju. Dakle imamo 3x4x2x3=72 mogua stajalita koja bi ovjek
mogao zauzeti kad je rije o tim etirima pitanjima. Primjerice, mogao bi zastupati
zajamenu cijenu poljoprivrednih proizvoda, Kerr-Mills, obustavu vojne slube i ne zastupati
zakon o graanskim pravima; ili bi se mogao zalagati za slobodno trite poljoprivrednih
proizvoda, protiv medicinske skrbi uope, za produenje vojnoga roka i za strogi zakon o
graanskim pravima; i tako dalje. Da bi se osiguralo da svaki glasa ima priliku glasati za
ono u to vjeruje, morala bi biti sedamdeset i dva kandidata, a svaki bi zastupao jedno od
logino moguih stajalita. Ako graanin ak ne moe nai kandidata ija se gledita

31

podudaraju s njegovima, onda je nemogue da e poslati u parlament pravoga zastupnika. U


praksi, glasaima je ponuena aica kandidata i moraju ulaziti u kompromise sa svojim
uvjerenjima prije nego to iziu na biralite. Pod tim okolnostima, teko je razvidjeti kakvo
se zadovoljstvo moe nai u otrcanoj primjedbi da izbori oituju volju naroda.
Najsarkastiniji primjer odbijanja zastupnike demokracije moe se nai u Rousseauovu
Drutvenom ugovoru. Za razliku od takvih pisaca poput Lockea, Rousseau pie:
Vrhovna dravna vlast ne moe biti zastupana s istoga razloga, radi koga ne moe
biti ni otuena; [njezinu bit ini opa volja i ta volja mora govoriti u svoje ime ili
inae ne postoji]: ona ostaje ista ili postaje druga. Sredine ne moe biti. Poslanici
naroda nisu dakle, niti ne mogu biti njegovi zastupnici, oni su samo njegovi
punomonici i ne mogu nita odluno zakljuiti.
Nijedan zakon, to ga narod nije odobrio, nema vrijednosti, on nije nikakav zakon.
Engleski narod misli, da je slobodan, no on se silno vara, on je slobodan samo, dok
bira lanove parlamenta. No im su oni izabrani, postaje on opet robom i nije
nita. Kako se slui svojom slobodom za kratkoga joj trajanja, doista i zavreuje,
da ju opet izgubi. (Trea knjiga, petnaesto poglavlje.) [Hrvatski prijevod, str. 124.;
reenica u uglatoj zagradi zbog nekog je razloga izostala u navedenom prijevodu
op.prev.]

DODATAK: PRIJEDLOG ZA NEPOSREDNU IZRAVNU DEMOKRACIJU


Nemogunost da se izravna demokracija provede u praksi openito se uzima zdravo za
gotovo u suvremenim raspravama o demokratskoj teoriji, te se smatra neugodno utopijskim
aspektom Rousseauove filozofije, primjerice, to da ona pretpostavlja zajednicu u kojoj svaki
graanin moe izravno glasati o svim zakonima. Zapravo su prepreke izravnoj demokraciji
tek tehnike naravi i zbog toga moemo pretpostaviti da je u dananje doba planiranoga
tehnolokog napretka mogue rijeiti ih. Sljedei prijedlog iscrtava jedno takvo rjeenje.
Zamiljen je dobrim dijelom vie nego ozbiljno i potiem itaoce koji su skloni odbaciti ga da
razmisle o tome to ta reakcija otkriva o njihovu stvarnom stajalitu o demokraciji.
Predlaem da se, kako bismo nadili prepreke izravnoj demokraciji, uspostavi sustav
kunoga glasanja. U svakome stanu bit e za televizor privrena sprava koja e
elektroniki biljeiti glasove i prenositi ih do raunala u Washingtonu. (Oni domovi koji

32

nemaju televizor dobit e ga kao federalnu potporu. U praksi to nee biti preskupo, jer samo
vrlo siromani i oni vrlo inteligentni trenutano nemaju televizore.) Da bi se izbjeglo lano
glasanje, naprave moraju biti opremljene tako da biljee otisak palca. Na taj e nain svaka
osoba moi glasati samo jedanput, jer e raunalo automatski odbijati dvostruki glas. Svaku
veer, u doba koje se danas posveuje vijestima, na programu e svih televizijskih postaja
biti svenarodna emisija posveena raspravi o pitanjima to stoje pred dravom. O svim
zakonima koji dou pred Kongres (kako bismo to danas rekli) iznosit e se i alternativna
stajalita. O tehniki sloenim pitanjima graani e biti popratno informirani, kao to e biti
i slubenih rasprava, mogunosti da postavljaju pitanja i tako dalje. Struna povjerenstva
imat e ovlast da prikupe podatke, preporue nove mjere i izrade prijedloge zakona. Mogao
bi se institucionalizirati poloaj Javnog disidenta kako bi se jamilo da e se imati sluha i za
disidentska i neobina stajalita. Svaki petak, nakon tjedan dana rasprava, odrat e se
glasanje. Mjere e se izloiti javnosti, jedna po jedna, i nacija e biljeiti svoje sklonosti
istodobno pomou glasakih naprava. Posebni e se aranmani trebati osigurati za one koji
nee moi biti uz svoje prijemnike u doba glasanja. (Moda se glasanja mogu obaviti u
razliito doba tijekom prethodnoga dana i noi.) Odluivat e se prema jednostavnom
veinskom naelu, kao to je i sada sluaj u Kongresu.
Prijedlog naravno nije savren, jer velika je razlika izmeu pasivne uloge sluaoca u raspravi
i aktivne uloge sudionika. Ipak, treba biti oito da e politika zajednica koja vodi svoj posao
putem neposredne izravne demokracije biti neizmjerno blia ostvarenju ideala stvarne
demokracije nego to smo to mi sada u takozvanim demokratskim dravama. Glavni
prigovor na koji e prijedlog odmah naii, posebice amerikih politikih znanstvenika, jest
da je predemokratian! Kakav e kaos uslijediti! Kakva anarhija prevladati! Nemone mase,
koje e vjetrovi miljenja nositi amo tamo, brzo e svesti veliku, usporenu, stabilnu vladu
Sjedinjenih Drava na dezorganiziranu zbrku! Zakone e izglasavati ili ih nee izglasavati
istom nemarnom neodgovornou koja danas odreuje duinu poruba ili popularnost piva.
Samo naoko vrijedni argumenti zavest e obian, dobroudan, neuk puk da glasa za kakav
obeani reklamni dar; dravni vanjski poslovi kretat e se izmeu ovinistikog militarizma i
kukavikog izolacionizma. Nestat e obuzdavajua ruka mudrosti, znanja, tradicije, iskustva.
Vjerojatnost takvih reakcija pokazuje plitkost najsuvremenijeg vjerovanja u demokraciju.
Oito je da vrlo malo pojedinaca doista odobrava narodnu vlast, premda smo naravno
spremni zatrti i sebe i nae neprijatelje u njezino ime. Ipak, ti nevjernici, prema mojem
miljenju, vjerojatno imaju krivi i neiskreni su prema svojoj priznatoj vjeri. Prvotna e
reakcija na sustav neposredne izravne demokracije biti kaotina, to je sigurno. Ali ubrzo,

33

ljudi e shvatiti to sada oito ne vrijedi da njihovi glasovi imaju utjecaja na ovome
svijetu, i to neposredan, vidljiv utjecaj. Nita ne stvara u ovjeku osjeaj odgovornosti tako
brzo kao svijest o tome. U Americi bi odmah i pojaano poraslo zanimanje za politiku. Teko
da bi bilo potrebno provoditi duge i frustrirajue kampanje da bi se pridobili glasovi. Politika
bi bila na usnicama svakog mukarca, ene i djeteta, dan za danom. Kako e zanimanje rasti,
bit e potrebno vie i boljih izvora vijesti. ak i u postojeem sustavu, u kojemu vrlo malo
Amerikanaca uope ima osjeaj da sudjeluje u politici, vijesti su tako popularne da je njihova
duina s etvrt sata poveana na pola sata a i posebne vijesti zauzimaju najgledanije
televizijsko vrijeme. Moe li itko zanijekati da e neposredna izravna demokracija stvoriti
onaj stupanj zanimanja za politiku i participaciju u njoj koji se danas ini nemogue postii?
U sustavu izvorne demokracije glasovi mnogih zagluit e glasove nekolicine. Siromani,
neobrazovani, preplaeni, o kojima se danas zgodimice brine drava ali nikad nisu ukljueni
u proces vlasti, vrijedit e, svaki zasebno, jednako kao i bogati, utjecajni, oni s dobrim
vezama. Takav bi sustav mogao ugroziti mnogo toga vrijednoga, ali barem bi socijalna
pravda cvjetala kao nikad prije.
Ako smo voljni misliti odvano, tada se praktine prepreke izravnoj demokraciji mogu
svladati. Trenutano ne trebamo vie raspravljati o tome elimo li ih nadvladati; no, budui
da se nae istraivanje tie mogunosti uspostave drave u kojoj bi pojedineva autonomija
bila u skladu s dravnom vlasti, mislim da moemo shvatiti da potekoe koje su u prolosti
vodile do nezadovoljavajuih oblika zastupnike demokracije ne ine ozbiljan teoretski
problem.

4. VEINSKA DEMOKRACIJA
Glavna je teoretska slabost jednoglasne izravne demokracije u njezinu zahtjevu da se odluke
donose jednoglasno kako bi ostvarile legitimnost. Kao praktina mjera, taj zahtjev, naravno,
ograniava broj aktualnih situacija u kojima cvjeta drava, no vjerojatno je jo ozbiljniji
propust jednoglasne demokracije u tome to uope ne nudi ljudima dobre volje nain da
rijee razlike u miljenjima. Po svoj prilici, da bi poimanje o pravednoj dravi bilo vie od
bezvrijednog interesa, mora barem teoretski biti mogue da se sukobi rjeavaju tako da
graani ne gube autonomiju, a drava vlast. Nije nuno da su sukobi motivirani
koristoljubljem to dijeli ljude; moe jednostavno biti rije o nesporazumima u vezi s tim koji
je najbolji nain da se ostvari ope dobro.

34

Rjeenje koje odmah iskae u prvi plan jest, naravno, veinsko naelo. Kad je birako tijelo
podijeljeno, ono glasa; svaki ovjek daje jedan glas i neka se skupina kao cjelina podredi
prevazi glasova. Vjerovanje u naelo veine tako je raireno da ne postoji ni jedna inaica
demokratske teorije koja se ne poziva na njega kao na sredstvo kojim se umiruju sporovi i
dolazi do odluka. Naa je zadaa pronai argument koji pokazuje da je autonomija
jednoglasne demokracije sauvana u demokraciji koja se vodi naelom veine. Drugim
rijeima, moramo se upitati jesu li lanovi demokratskoga poretka moralno obvezni
pokoravati se odlukama veine i, ako je tako, zato.
Problem se, naravno, tie onih koji se nau u manjini bez obzira na pitanje o kojemu je rije.
lanovi veine u istom su odnosu za zakonom koji izglasaju kao to su to i svi graani u
jednoglasnoj demokraciji. Budui da je veina donijela zakon, oni su njime i obvezani te
ostaju autonomni u podreivanju njegovoj vlasti. Pripadnik manjine je pak glasao protiv
zakona i zatie se u poloaju ovjeka koji, razmiljajui o moralnim pitanjima, odbija
alternativu da bi na kraju otkrio da mu ju je nametnula nadmonija sila. Njegova spremnost
da razmilja i da bude odan svojoj odluci, oituje njegovu elju da bude autonoman; ali sve
dok se mora pokoriti volji veine, ini se da njegova elja doivljava frustraciju.
Jedno je openito opravdanje za naelo veine da ono, na razboritoj ili openito moralnoj
razini, djeluje mnogo bolje nego bilo koji drugi izmiljeni sustav. Primjerice, kau da je
demokratska politika zamjena za zakon oruja koji prevladava u drutvima bezakonja.
Budui da je veina, vojniki reeno, vjerojatno nadmoniji korpus, mora joj se dopustiti da
vlada glasanjem; jer inae e pribjei sili i baciti drutvo ponovno u kaos. Ili bi pak povijesno
promatranje moglo otkriti da vladavina naela veine tei poboljati opu dobrobit vie nego
bilo koji drugi sustav vlasti (poput vlasti mudrih ili monih), jer suprotno od onoga to su
Platon i drugi smatrali, narod ponajbolje zna koji su mu interesi. Veinska je demokracija
stoga, kako kau, najuinkovitija zatita od vlasti licemjerne koristoljubive elite. S
pojedineva stajalita, moglo bi se uiniti da mu podinjavanje veini nudi najbolje anse, na
duge staze, da pospjei svoj vlastiti interes, jer e se openito nai u veini onoliko esto
koliko i u manjini, a prednost koju dobiva iz kolektivnog ina prevagnut e nad gubicima
koje e pretrpjeti kad njegova strana izgubi.
Sve takve obrane i druge koje bi se mogle zasnivati na vanosti interesa ili povoljnih
posljedica ipak su vrlo nevane za nae istraivanje. Kao opravdanje za pojedinevu
autonomnu odluku da surauje s dravom one mogu biti savreno dobre; ali kao iskazivanje
vlasti drave to jest, kao dokaz prava drave da zapovijeda pojedincem i njegove obveze da

35

se pokorava, bez obzira na to to je zapovjeeno one sasvim padaju na ispitu. Ako


pojedinac zadrava svoju autonomiju tako to uva za sebe u svakom sluaju konanu
odluku hoe li suraivati, on time porie vlast drave; ako se, s druge strane, pokorava
dravi i prihvaa njezino pozivanje na vlast, onda prema svemu to prijanji argumenti
naznauju, on gubi svoju autonomiju.
Doista, razborite i kazuistine obrane demokracije ne uspijevaju je moralno razlikovati od
bilo kojeg drugog oblika politike zajednice. ovjek bi mogao uvidjeti da njegovi poslovi
napreduju pod diktaturom ili monarhijom pa ak i da je dobrobit naroda kao cjeline
uinkovito napredovala upravo zbog politike takve drave. Demokracija bi tada mogla tvrditi
da nije nita drugo do samo jedan tip de facto vladavine meu mnogima, a njezine bi vrline
bile, ako ih uope ima, posve relativne. Moda je, kako je Winston Churchill jednom
primijetio, demokracija najgori oblik vlasti osim sviju ostalih; ali, ako je tako, tada su
graani Amerike jednako tako podanici otuene moi kao to su to bili panjolci pod
Francom ili Rusi pod Staljinom. Tek su imali neto veu sreu sa svojim vladarima.
Mnogo bi se ozbiljniji povod za vlast veine mogao nai na temelju ugovora kojim se
uspostavlja politiki poredak. Prema mnogim teoretiarima demokracije, prijelaz s
jednoglasne vladavine, oprimjerene u prihvaanju drutvenoga ugovora, na veinsku vlast, o
kojoj ovisi kasnije funkcioniranje drutva, osigurava se klauzulom u izvornom sporazumu.
Svako daje rije da e se drati naela veine i kad god graanin prigovara da se od njega
trai da se pokori zakonima za koje nije glasao, moe ga se podsjetiti na njegovo obeanje.
Na tom sporazumu, tvrdi se, poiva moralni autoritet veinske drave.(11)
Ali taj argument nije nita bolji od prethodnoga. Obeanje da e se ovjek drati volje veine
stvara obvezu, ali to ini upravo zato to se odrie svoje autonomije. Savreno je mogue
svojom voljom izgubiti autonomiju, kao to smo ve vidjeli. Je li to mudro, ili dobro, ili
ispravno, to je ve naravno otvoreno pitanje, ali oito je da to ovjek moe uiniti. Zbog toga
se graani, ako se dogovore da se vlast provodi naelom veine, time obvezuju posve
jednako kako bi se obvezali bilo kojim drugim obeanjem. Drava, prema tome, ima pravo
njima zapovijedati, podrazumijevajui da njome upravlja samo veina. Ali graani su stvorili
legitimnu dravu pod cijenu vlastite autonomije! Oni su se obvezali pokoravati se zakonima
koje ne ele pa ak i zakonima koje snano odbijaju. Sve dok demokracija stvara takvo
obeanje, ona nije nita vie od dobrovoljnoga ropstva, i na nju bi se mogla primijeniti
Rousseauova karakterizacija engleskoga oblika zastupstva.
Snagu tog shvaanja tako je teko razumjeti, jer smo toliko duboko proeti etikom veinske

36

vladavine da ona za nas posjeduje varljivu odliku bjelodanosti. U Sjedinjenim Dravama


malu se djecu ui da se povinuju veinskome pravilu gotovo prije nego to su dovoljno stara
da broje glasove. Kad god sila ili bogatstvo zaprijeti da zavlada situacijom, poziva se na glas
veine kao na vii zov moralnosti i razuma. Ne vladati prema naelu veine? to nam drugo
preostaje, ovjek eli upitati. Moda e pomoi ako promislimo kako opravdanje za veinsku
vlast pozivanjem na izvorno obeanje otvara put opravdanju za praktiki svaki drugi oblik
donoenja odluka, jer su graani pod ugovorom isto tako mogli obeati da e se drati
naela manjine, ili sluajnog izbora, ili kraljevske vlasti, ili vlasti najobrazovanijih, ili vlasti
najmanje obrazovanih, ili ak vlasti svakodnevnog diktatora izabranog drijebom.
Ako je jedini argument za veinsku vlast njezina legitimnost potvrena jednoglasnim
glasanjem na osnivakoj konvenciji, tada e vjerojatno openito svaka metoda donoenja
odluka koja je dobila to odobrenje biti jednako legitimna. Ako ve smatramo da veinska
vlast ima neku osobitu vrijednost, onda to sigurno smatramo zbog karaktera same veinske
vlasti, a ne zbog obeanja za koje bismo mogli misliti da na njoj poiva. Dakle, potrebno je
izravno opravdanje za samu veinsku vlast, to jest, potrebno je pokazati da pod veinskom
vlasti manjina nee izgubiti svoju autonomiju pokoravajui se odlukama kolektiva.
John Locke do neke mjere priznaje nunost da se dokae naelo veinske vlasti i na samom
poetku svojeg djela Druga rasprava o vladi nudi sljedee:
Kad se nekoliko ljudi na ovaj nain suglasi da stvori jednu zajednicu ili vladu, oni
se time odmah sjedinjuju i ine jedno politiko tijelo u kojemu veina ima pravo
djelovati i odluivati za ostale.
Jer, kad se bilo koji broj ljudi pojedinano suglasi da stvore zajednicu, oni su time
od te zajednice napravili jedno tijelo koje ima mo da djeluje kao jedno tijelo, samo
voljom i odreenjem veine. Jer budui da je to to neka zajednica ini [to jest, ono
to je aktivira] samo suglasnost njezinih pojedinaca i budui da je to nuno za
jedno tijelo koje se mora kretati u jednom smjeru, nuno je da to tijelo ide onim
putem kojim ga vodi vea sila, koju predstavlja suglasnost veine; inae ne bi bilo
mogue da ono djeluje kao jedno tijelo ili da i dalje ostane jedno tijelo, jedna
zajednica, to je pristankom svakog pojedinca koji se u nju ujedinio potvreno da
ona treba biti; i tako su svi obvezani suglasnou koju daje veina. (Osmo
poglavlje).
Za raspravu je kljuna postavka da politiko tijelo treba ii onim putem kojim ga vodi vea

37

sila. Ako to znai da se drava zapravo mora kretati u smjeru veeg utjecaja moi, onda je
otrcana istina da silu odreuju njezini rezultati, ili je neotrcana i pogrena, budui da
manjina esto moe prevladavati voenjem javnih poslova premda zapovijeda mnogo manje
od dostupne drutvene sile koja ima premo. S druge strane, ako Locke misli da se drava
treba kretati u smjeru vee moralne snage, onda on vjerojatno vjeruje da e veina
posjedovati tu nadmoniju moralnu snagu jer svaki pojedinac vrijedi jedan glas u moralnom
proraunu. Ipak, ak i ako pojam moralne sile moe imati smisla, jo nam manjka razlog
zato se manjina ima pokoravati veini.
Mogui je smjer rasprave taj da se vladavina veine zasniva na viem naelu prema kojemu
bi svaka osoba u drutvu trebala imati jednake prilike da iskae svoje sklonosti kad je o
zakonu rije. Pretpostavimo li na tren da vrijedi naelo jednakih ansi, pitanje je da li
veinska vlast ostvaruje tu jednakost?
Teko je odluiti, budui da je poimanje da svi imaju jednaku ansu da iskau svoje sklonosti
prema donoenju zakona dvojbeno. U odreenom smislu, veinska vlast jami pripadnicima
veine da e njihove preferencije postati zakon. Otuda e ovjek, ako zna da je u manjini,
shvatiti da uope nema anse da iskae svoju volju. To je karakteristino za veinsku
demokraciju koja trajno vodi manjine u pobunu i doputa ono to Mill posve ispravno zove
tiranijom veine. Sustav donoenja zakona drijebom mogao bi stoga vie biti u skladu s
naelom jednake anse. Svaki pojedinac mogao bi napisati svoje sklonosti na komadu papira
i pobjedniki bi se zakon izvukao iz lutrijskog bubnja. Mogli bismo dakle pretpostaviti da bi
svaki graanin mogao imati jednaku ansu da njegova volja postane zakon. No vjerojatnost
je nepouzdana znanost te ponovno moramo zastati i razmisliti. Svaki e graanin, dakako,
imati jednaku ansu da se iz bubnja izvue ba njegov komad papira; ali po svoj je prilici ono
to on eli, jednostavno to da se zakon koji on preferira donese, a ne da se zakon donese ba
izvlaenjem njegova papira. Drugim rijeima, on e podjednako biti zadovoljan ako se izvue
bilo koji papir koji e biti u skladu s njegovim preferencijama. Dakle, ako ima vie izvuenih
papira s alternativom A nego onih s alternativom B, tada je vea vjerojatnost da e
alternativa A biti izabrana. Tako bi donoenje zakona drijebom ponudilo odreenu ansu
manjini, za razliku od naela veine, ali ne bi ponudilo svakom graaninu jednaku ansu da
se njegove preferencije provedu u djelo. Ipak, ini se da se ono ipak vie pribliava idealu
jednakih ansi nego naelo veinske vlasti.
Naveli smo ve nain da se odluke donose sluajnim izborom poglavito kao nain da se
javnosti izloi slabost odreenog opravdanja za veinsku vlast, ali prije nego to prijeemo

38

na drugi argument u korist veinske vlasti, ne bi bilo loe razmotriti je li sluajna odluka
vrijedan kandidat da je se s pravom usvoji. Je li razumno razrjeavati razlike u miljenju
sluajem? uva li odanost takvom nainu autonomiju pojedinoga graanina, ak i kad je
kocka protiv njega?
Ne smijemo se prenagliti i odbiti pozivanje na ansu, jer bi se barem u nekim situacijama
izbora to moglo pokazati ispravnom metodom. Primjerice, ako sam suoen s izborom izmeu
alternativa iji ishod vjerojatno ne mogu procijeniti, onda sasvim ima smisla dopustiti da
ansa odlui o mojem izboru. Ako sam izgubljen u umi i nemam ni najmanje pojma koji mi
smjer nudi spas, ako sam uvjeren da mi je najbolja ansa da izaberem jednu stazu i nje se
drim, onda bih se jednako tako mogao zavrtjeti oko sebe zatvorenih oiju i krenuti u bilo
kojem smjeru. Openitije, razuman je sluajan izbor kad je rije o alternativama koje
jednako obeavaju.(12) Sluajna je odluka takoer razumna u drugoj vrsti primjera kad se
nagrada i teret moraju raspodijeliti meu graanima koji ih podjednako zasluuju (ili ne
zasluuju), a pojedina je stvar koju treba raspodijeliti takva da ju je nemogue jednako
podijeliti i razdijeliti na jednake dijelove. Tako ako oruane snage zahtijevaju samo polovicu
dostupnih mukaraca, a ne mogu urediti stvar tako to e prepoloviti vojni rok a udvostruiti
novaenje, tada je ispravna metoda birati ronike tako da se sva imena stave u zdjelu i
potom izvlae nasumce.
Budui da mi dunost autonomije diktira samo to da rabim sve dostupne informacije kako
bih donio odluku, jasno je da sluajnost nasuprot neznanju ne dokida autonomiju. To
podjednako vrijedi i za drugi sluaj koji sam naveo, za nagrade i terete koji se ne daju
podjednako razdijeliti, premda smo pri tome obvezni pokuati nadii neizbjenu nepravdu
tako to emo ukljuiti stvar u iri kontekst i dovesti u ravnoteu budue nagrade i terete. Iz
toga slijedi da uporaba sluajnih izbora u kolektivnom donoenju odluke nee naruiti
autonomiju, pretpostavimo li na trenutak da su one prihvaene jednoglasnim dogovorom. Ali
to da kaemo o odluci donesenoj drijebom u sluajevima u kojima je prepreka odluci
jednostavno nesloga lanova skuptine, a ne neznanje o buduim ishodima ili nemogunost
da se nagrade i tereti podjednako podijele? Je li to moda rjeenje za problem
podjarmljivanja manjine?
Kad se donose pojedinane odluke, pozivati se na sreu, kad je nuno imati informaciju na
dohvat ruke, znai svojom voljom izgubiti autonomiju. Moemo li onda zakljuiti da isto
vrijedi i za kolektivnu odluku? Ne ba, mogli bismo ustvrditi. Kad nam je ve doputeno da
se, ne gubei autonomiju, pokorimo ogranienjima neznanja, ili neukrotivosti prirode, zato

39

se ne bismo s jednakim opravdanjem prilagodili ogranienostima kolektivnog donoenja


odluka koje je suprotstavljeno individualnom donoenju odluka? Kad skup ljudi ne moe
donijeti jednoglasnu odluku, donijeti odluku drijebom jedini je nain da se izbjegne
dvostruko zlo vladine inercije i tiraniziranja manjine.
Ta mi se tvrdnja ini pogrenom, premda u svoje razloge za to uvjerenje moi izrei neto
potpunije tek u posljednjem ulomku ovoga ogleda. Ukratko, postoji temeljna razlika izmeu
onih prepreka odluivanju koje su izvan nae vlasti, kao to je neznanje, i onih prepreka koje
su barem teoretski pod naom vlasti, kao to je psiholoki sukob (u pojedincu) ili nesloga (u
drutvu kao cjelini). Dok nemamo razloga vjerovati da emo ikad moi posve nadii prirodne
prepreke, ak i u idealnome drutvu, moramo pretpostaviti da postoji neka metoda za
rjeavanje sukoba meu razumnim ljudima dobre volje koja im doputa da zasnuju svoje
aktivnosti tako da ne proigraju svoju autonomiju. Ope prihvaanje odluke drijebom naruit
e autonomiju graana.
Najambiciozniju obranu donoenja odluka zakonom veine u literaturi o demokratskoj
teoriju ponudio je Jean-Jacques Rousseau u etvrtoj knjizi svojega Drutvenog ugovora.
Temeljni je problem filozofije politike, prema Rousseauu, otkriti postoji li takav oblik
drutva koji svom zajednikom snagom brani i zatiuje osobu i imovinu svakog drutvenog
lana i po kojemu se svatko, premda je udruen sa svima, ipak pokorava tek samom sebi te
ostaje tako slobodan, kao i prije.(13) Za taj je problem rjeenje drutveni ugovor kojim ljudi
prvo sebe konstituiraju kao politiku zajednicu. S pomou ugovora, partikularna se i
podijeljena volja pretpolitike zajednice preobraava u opu volju kolektivnoga tijela. Svaka
ugovorna stranka stavlja zajedniki svoju osobu i svu svoju snagu pod vrhovnu upravu volje
i mi kao zajednica primamo svakog lana kao nerazdjeljivi dio cjeline.
Rousseau razlikuje volju kao opu i prema njezinu obliku i njezinu sadraju, ili cilju.
Formalno, volja je opa sve dok njezina pitanja sadrana u zapovijedima imaju prije oblik
opega zakona nego li odreenoga proglasa. Tako Rousseau smatra da su proizvodi ope
volje samo drutveni zakoni; vlada primjenjuje zakone na odreene sluajeve, i to vlada koja
djeluje uz mandat kolektivne volje naroda. Materijalno, volja je opa sve dok vie tei
opemu dobru nego li pojedinanome dobru zasebne jedinke. Ako pojedinac prije tei
opemu dobru nego li vlastitome i ako izdaje zapovijedi koje imaju oblik zakona, za njega se
moe rei da ima opu volju ili da joj tei. Slino tome, skupina kao cjelina ima opu volju
kad objavljuje zakone koji tee opemu dobru. Tako Rousseau razlikuje pravu politiku
zajednicu od udruge koristoljubivih pojedinaca koji trguju svojim interesima, ali nikada ne

40

tee dobru cijele zajednice. (Kau da je ista razlika utjelovljena i u podjeli uloga izmeu
Kongresa, koji zastupa mjesne i klasne interese, i predsjednika, koji bi trebao biti voen
nacionalnim interesima.)
Rousseauova je tvrdnja da politika zajednica, onda kad zajedniki promilja o opem dobru
i ukljuuje svoja promiljanja u ope zakone, ostvaruje legitimnu vlast nad svim lanovima
tijela koje promilja, ili parlamenta. Od tog trenutka nadalje svaki lan drutva ima moralnu
obvezu pokoravati se zakonima koji su doneseni voljom kolektiva. Ta se obveza moe
obustaviti samo onda kad nestane ope volje, to jest samo ako parlament kao zastupnik sviju
ljudi prestane teiti opemu dobru ili tome da objavljuje zakone.
Rousseau, u skladu s tradicijom demokratske teorije, uvodi sredstvo naela veine u
osnivaki ugovor. No, on priznaje da se legitimnost zakona koji su doneseni u parlamentu
prema naelu veine ne moe povezati samo s obeanjem koje obvezuje. U etvrtoj knjizi
Drutvenoga ugovora on se vraa tom problemu:
Osim ovog prvobitnog ugovora obvezuje zakljuak veine uvijek sve ostalo; to je
posljedica samoga ugovora. Ali pitat e tkogod, kako moe ovjek biti slobodan, pa
ipak prisiljen, da se prilagodi tuoj volji? Kako mogu oni, koji prigovaraju, biti
slobodni, a ujedno se pokoravati zakonima, za koje nisu glasovali?
Rousseau nastavlja:
Na to odgovaram, da to pitanje nije ispravno. Dravljanin pristaje na sve zakone,
pae i na one, koji su primljeni protiv njegova glasa, pae i na one, koji ga kazne,
ako se usudi, da ih prekri. Stalna volja svih lanova drave je opa volja. Po njoj
su oni dravljani i slobodni.
Kad se u pukoj skuptini predlae koji zakon, ne pita se, da li e ga lanovi primiti
ili zabaciti, nego da li je u suglasju s opom voljom, koja je volja samih lanova.
Svatko, koji glasuje, izjavljuje o tome svoje mnijenje i po broju glasova zakljuuje
se na izjavu ope volje. Kad dakle nadvlada nazor, koji je protivan mojemu, to ne
dokazuje nita drugo, nego da sam se ja prevario i da ono, to sam smatrao opom
voljom, nije to u istinu bilo. Da je moje pojedinako mnijenje pobijedilo, bio bih
uinio drugo, nego li to sam htio; upravo onda ne bih bio slobodan. [Rousseau,
Drutveni ugovor, str. 134-135, prev.]
Sve od pojave Drutvenoga ugovora, proturjenost to zrai iz toga ulomka privlaila je

41

prouavatelje Rousseauu ili ih od njega odbijala. Poimanju o ovjeku prisiljenom da bude


slobodan, to su ga rabili kasniji idealistiki politiki filozofi kako bi opravdali dravnu
represiju nad pojedincem u interesu njegova dobra, moe se pratiti trag sve do te
Rousseauove tvrdnje. Zapravo, kao to u pokuati pokazati, nema zlobnih implikacija na
Rousseauovu tvrdnju premda ona nije tona.
Tvrdnja se temelji na razlici, ija loza vue barem jo od Platona, izmeu onoga to netko
ini jer je voljan to initi i onoga to ini jer to eli initi. Za pojedinca se moe rei da ini
to ga je volja sve dok uspijeva ispuniti in kojega se latio; ali bi time mogao ne uspjeti initi
ono to eli, ako bi ishod njegova djelovanja bio razliit od onoga koji je oekivao.
Primjerice, pretpostavimo da sam doao na kolodvor upravo u trenutku kad je moj vlak
prema voznom redu trebao krenuti. Budui da ne znam s kojeg kolosijeka kree, trim do
konduktera i viem, S kojeg kolosijeka polazi vlak za Boston?. On pokazuje na kolosijek
broj est, ali ja ga nisam razumio i odjurim na kolosijek broj pet s kojeg upravo treba krenuti
vlak za Philadelphiju. Kondukter, vidjevi moju pogreku, ima samo dvije mogunosti: moe
mi dopustiti da uem u pogrean vlak, dakle da uinim to me volja, ili me tjelesno prisiliti
da uem u pravi vlak, dakle prisiliti me da uinim ono to elim. Rousseauov se opis ini
savreno prikladan. Ako kondukter ne uini ni pokreta da me zaustavi, neu uspjeti uiniti
ono to elim i u tom smislu neu biti slobodan.
Razmotrimo drugi primjer, primjer lijenika staista koji je deuran u bolnikoj hitnoj slubi.
Dolazi mu sluaj koji on pogreno dijagnosticira kao trovanje. On naredi da se pacijentu
ispumpa eludac, to bi se i dogodilo da sluajno nije naiao odgovorni lijenik specijalist i
shvatio da je zapravo rije o upali slijepoga crijeva, pa bi ispumpavanje eluca bilo kobno te
opozove staistovu naredbu medicinskoj sestri. Dakle, staistov je cilj, naravno, izlijeiti
pacijenta, a u tome mu pomae opoziv lijenika specijalista, koji ga (tako rei) prisiljava da
ispravno lijei pacijenta. Da mu je bilo doputeno da slijedi vlastitu dijagnozu, postigao bi
cilj koji je najvie elio izbjei.
Platon, prisjetimo se, rabi isti argument u Gorgiji i Republici kako bi pokazao da tiranin
nema stvarnu mo. Tiranin, poput sviju ljudi, eli ono to je dobro za njega. ovjek, dakle,
ima mo kad ima sposobnost dobiti ono to je za njega dobro. Ali tiranin, zbog manjka
stvarnog moralnoga znanja, pogreno misli da je dobro za njega da ugaa svojim apetitima,
da se nepravedno ponaa prema svojim sunarodnjacima, i da svoje racionalne sposobnosti
podredi svojoj neprovjerenoj elji i volji. Kao ishod on postaje ono to bismo danas nazvali
neurotinim pojedincem; on prisilno slijedi svoje ciljeve iz mate ostvarenje kojih mu ne

42

podaruje stvarnu sreu te se on time pokazuje kao istinski nemoan da dobije ono to treba.
Ta tri primjera, primjer s ovjekom koji lovi vlak, primjer sa staistom koji postavlja
dijagnozu pacijentu i primjer s tiraninom, imaju tri zajednika obiljeja na kojima se temelji
razlika izmeu toga da ovjek dobije ono to hoe i ono to treba. Prvo, prividno je vrlo lako
razlikovati cilj pojedinanoga ina i sredstva koja on izabire da bi ga ostvario. (U sluaju
tiranina, o tome bi se, naravno, dalo raspravljati; ali u druga dva sluaja to bi se teko dalo
zanijekati.) S puno smisla moemo govoriti o tome da u onoga koji djeluje volja odreuje
nain a elja cilj djelovanja, pa prema tome on ini ono to hoe, ali ne uspijeva dobiti ono
to eli. Drugo, cilj je u svakom od primjera neko stanje stvari koje se objektivno moe
ustanoviti i za koje ovjek moe znati. (Ponovno, Platonov je primjer otvoren za raspravu; to
je upravo toka u razvoju njegove teorije etike na kojoj on rabi doktrinu da postoji takvo to
kao to je moralno znanje.) Iz toga slijedi da bi ovjek katkad mogao mnogo manje znati to
zapravo treba (to jest, to e stvarno ispuniti njegove ciljeve) od kakvog neovisnoga
promatraa. Na kraju, u sva tri primjera trebamo pretpostaviti da pojedinac ugrauje isto
instrumentalnu vrijednost u put koji izabire i voljan ga je napustiti ako vjeruje da ne
odgovara njegovu cilju.
ivot je pun vanih situacija u kojima teimo postii neko objektivno stanje stvari i u kojima
e nam, dakle, biti zbog toga ao ako se usvoje naa pogrena gledita o nainu kako da
ostvarimo taj cilj. Na primjer, ako lan Kongresa iskreno eli smanjiti nezaposlenost, a
njegova tradicionalistika uvjerenja o vrlinama uravnoteenog budeta odbaci liberalna
veina koja nastoji odvesti puk u blagostanje, i ako se nezaposlenost nakon toga smanji, tada
(zanemarivi osobni ponos) moemo oekivati da bude zadovoljan da je njegovo stajalite
bilo u manjini, jer sada moe uvidjeti da bi da je njegovo pojedinako mnijenje pobijedilo,
bio uinio drugo, nego li to [je] htio; upravo onda ne bi bio slobodan.
I sada nam je jasno to je Rousseau kanio rei u ulomku koji smo neto prije naveli. On
pretpostavlja da narodna skuptina pokuava izdati zapovijedi koje imaju oblik zakona i cilj
da ostvare ope dobro. Takva je pretpostavka sasvim legitimna za Rousseaua, jer njega
jedino zanima da otkrije prenosi li zajednica koja tei opem dobru time legitimnost na
zakone koje donosi. Sljedee se pitanje, moe li ovjek esto nai skuptinu koja se dri
ideala opega dobra umjesto da nastoji ostvariti razliite pojedinane interese, tie primjene
Rousseauove teorije. Demokratski teoretiari esto posveuju veliku pozornost problemu
kako osigurati zatitu od neiskorjenjiva stranarstva ak i u najprosvjeenijih ljudi. Premda
je to uistinu vrlo ozbiljna stvar, njihova zabrinutost tei zamaskirati njihovu neprovjerenu

43

pretpostavku da e veinska demokracija graana potpuno odanih javnoj stvari, ako takvo
to uope postoji, imati legitimnu vlast. To je samo jo jedno razmiljanje vie o opem
uvjerenju da je zakon veine sam po sebi legitiman. Shvativi nudu da veinsku vlast treba
neovisno opravdati, Rousseau igra u politikoj filozofiji ulogu koju je Hume odigrao u teoriji
znanja.
Rousseau nadalje pretpostavlja da se injenica je li predloeni zakon ispravno uoblien i tei
li opem dobru da objektivno ustanoviti. On, napokon, misli da je pravi test za to glasanje,
pri kojemu veina mora neizbjeno biti u pravu. Otuda kad lan skuptine da svoj glas, on
time ne izraava svoje sklonosti, nego prije nudi svoje miljenje o karakteru predloenoga
zakona. On bi isto tako mogao preferirati posve razliite mjere, koje bi bolje sluile njegovim
interesima, a ipak glasati za taj prijedlog jer vjeruje da on tei opem dobru. Budui da je
veina uvijek u pravu, lan manjine e se tom injenicom otkriti kao netko tko podupire
neodgovarajua sredstva da bi ostvario svoj cilj; ukratko, manjina je poput ovjeka koji
pojuri za pogrenim vlakom ili staista koji prepie pogreno lijeenje.
Mana je toga argumenta, naravno, u oitoj neutemeljenoj pretpostavci da veina uvijek ima
pravo to se tie njezina stajalita o opem dobru. (Rousseauovo pozivanje na tu
pretpostavku sadrano je u nekodljivim rijeima po broju glasova zakljuuje se na izjavu
ope volje.) to je moglo navesti Rousseaua na takav neuvjerljiv zakljuak? Iskustvo bi prije
sugeriralo da je istina na strani manjine u veini rasprava i sigurno to i jest tako u prvim
fazama prihvaanja novih otkria. U svakom sluaju, ako je narav opeg dobra stvar znanja,
onda nema temelja za pretpostavku da e veinsko miljenje o bilo kojem odreenom
prijedlogu u ime opeg dobra biti neizbjeno ispravno.
Mislim da trag Rousseauovoj pogreci moemo nai u nekoliko zamrenih zbrkanosti. Prvo,
Rousseau nije ispravno razlikovao skuptinu koja tei opem dobru i skuptinu koja je
zapravo uspjena. U poglavlju naslovljenom Moe li se opa volja varati, on pie:
Iz onoga, to je dosada reeno, slijedi, da je opa volja uvijek prava te da joj je
uvijek ciljem samo ope dobro. No odatle opet ne slijedi, da su zakljuci naroda
uvijek jednako ispravni. ovjek hoe vazda sebi dobro, ali vazda ne uvia, u emu
je to dobro. Narod se ne moe nikad pokvariti, ali ga se esto moe prevariti, pa se
samo onda ini, da hoe ono, to je zlo. (Knjiga II, tree poglavlje) [Rousseau,
Drutveni ugovor, str. 66, prev.]
Zbrka je u tome to Rousseau ne razlikuje tri mogua stanja skuptine. Prvo, graanstvo

44

moe glasati na osnovi osobnoga interesa, u kojem sluaju ono ak niti ne pokuava ostvariti
ope dobro. To je ono to Rousseau naziva skup pojedinakih volja. Drugo, ljudi bi mogli
nastojati ostvariti ope dobro, ali izabrati loe zakone zbog svojeg neznanja ili jednostavno
zbog nepredvidljivosti vanih aspekata problema s kojima se suoavaju. Sve dok svatko ini
najvie to moe da bi ostvario ope dobro, kolektiv je prava moralna i politika zajednica.
Na kraju, narodna skuptina moe teiti opem dobru i postii ga. Mogu namjerno izabrati
da donesu zakone koji zapravo nude najbolji nain da se ostvari dobro zajednice.
Tu se otvara prostor za tvrdnju da skuptina koja se zatekne u stanju koje smo naveli kao
drugo ima legitimnu vlast nad svojim lanovima; moglo bi se ustvrditi da ona ostvaruje vlast
s pomou univerzalne odanosti svojih lanova opem dobru. Ali Rousseauov dokaz
legitimnosti veine vrijedit e samo onda ako pretpostavimo da se skuptina nalazi u treem
stanju koje smo naveli to jest, da e, kad god je vodi veina, zapravo uspjeti u svojim
tenjama prema opem dobru. U tom sluaju, doista e biti istina da lan manjine moe
dobiti to je htio (ope dobro) samo ako ne uspije dobiti ono za to je glasao.
Rekao bih da zbrku izmeu pokuaja da se ostvari ope dobro i uspije u tome tvori druga
zbrka koja vodi Rousseaua u to da previdi ono to bi inae bila vrlo oita pogreka. Tri su
pitanja s kojima bi se prema naoj pretpostavci skuptina mogla suoiti. Rousseau spominje
dva: koji zakon preferirate te koji zakon tei opemu dobru? I tree bi se pitanje moglo
postaviti: ija e opcija pobijediti? Posebnost je tog posljednjega pitanja da veinsko
miljenje mora biti u pravu. Ako glas svakoga glasaa prorie ishod, onda teko da e
lanovi manjine eljeti da prevagne njihov izbor, jer tako bi naruili naelo zakona veine
kojemu se po svoj prilici pokoravaju. Izraz opa volja dvojak je u Rousseauovoj uporabi,
ak i kad je s velikom panjom definirao njegovo znaenje na poetku svojega ogleda. On
treba znaiti volja koja donosi zakone to tee opem dobru, ali za njega on esto ima
obinije znaenje nadmono miljenje ili konsenzus grupe. Kad se skuptinu pita je li
(prijedlog o kojemu trebaju donijeti odluku) u skladu ili nije s opom voljom, mogli bismo to
shvatiti kao da su ih pitali za njihovo miljenje o vrijednosti prijedloga za ope dobro ili da su
ih pitali da predvide ishod glasanja. Meni se ini da je Rousseau pobrkao ta dva znaenja i
da se time doveo u oito pogrenu pretpostavku da e veinsko miljenje skuptine uspjeno
izraziti za im manjina uistinu tei i da e time obvezati svakoga tko je glasao za prijedlog ili
protiv njega.
ini se da nemamo uvjerljiva razloga vjerovati da izravna demokracija voena zakonom
veine uva moralnu autonomiju pojedinca dok prenosi legitimnu vlast na suverena.

45

Problem i dalje ostaje da oni koji se pokoravaju zakonima protiv kojih su glasali nisu vie
autonomni, ak i ako su se pokorili dobrovoljno. Najjai je argument za moralni autoritet
veinske vlasti taj da je ona zasnovana na jednoglasnom obeanju njezinih podreenih da e
joj se pokoriti. Ako takvo obeanje i postoji, onda vlast uistinu ima moralno pravo
zapovijedati. Ali mi nismo otkrili moralni razlog zbog kojega bi ljudi svojim obeanjem
ostvarivali demokratsku dravu i time proigrali svoju autonomiju. Implicitna je tvrdnja cijele
demokratske teorije, ponavljam, da ona nudi rjeenje za problem spoja moralne slobode
(autonomije) i politike vlasti. Ta je tvrdnja opravdana za poseban sluaj jednoglasne izravne
demokracije. Ali ni jedan od argumenata koje smo razmotrili dosad nije uspio pokazati da ta
tvrdnja vrijedi za veinsku demokraciju.
Time ne poriemo da ima mnogo drugih razloga u prilog demokraciji ove ili one vrste u
uvjetima koji danas prevladavaju u naprednim industrijskim drutvima. Primjerice, netko bi
mogao nestrpljivo odgovoriti na svu prethodnu argumentaciju da se ini da je vlast veine
sasvim uspjena i da manjine ne pokazuju znakove ugnjetenosti ma koliko da su frustrirane
ili razoarane. Na to se moe naprosto rei da ovdje nije u pitanju psihologija politike.
ovjekov je osjeaj gubitka autonomije, kao i njegov osjeaj lojalnosti, odreen takvim
imbenicima kao to su razmjeran stupanj zadovoljenja i razoaranosti duboko usaenih
elja koje doivljava. Moderna demokracija interesnih skupina u nekim je okolnostima
uinkovito sredstvo da se smanje frustracije ili da se barem smanji povezanost frustracije i
politikog nezadovoljstva. No, mnogi drugi oblici politike organizacije mogli bi poluiti taj
ishod, poput dobrohotne autokracije ili karizmatine diktature. Ako demokracija eli
opravdati svoj naziv kao jedini moralno legitiman oblik politike, ona mora rijeiti problem
heteronomne manjine.

DODATAK: IRACIONALNOST VEINSKE VLASTI


Veinska se vlast moe dovesti u pitanje na temelju neuspjeha da ouva slobodu manjine, ali
obino se smatra u najmanju ruku racionalnom metodom za donoenje odluka, pod
pretpostavkom da su lanovi zajednice voljni sloiti se kad je rije o njihovu usvajanju.
Zapravo, ispada da je veinska vlast sudbonosno umrljana unutarnjom nedosljednou koja
bi je trebala iskljuiti iz razmatranja u svakoj politikoj zajednici.
Vjerojatno je samodosljednost najjednostavnija vrsta racionalnosti koju se od svih ljudi trai
u njihovim prosudbama i djelima. Ako ovjek pokazuje naklonost prema jednom stanju stvari

46

ili djelovanju umjesto prema drugome, a skloniji je drugome u odnosu na tree, tada bi
slijedei dosljednost prvo stanje trebao preferirati pred treim. Naravno, nema psiholokog
zakona koji bi silio ovjeka da odri svoje sklonosti dosljednima, nita vie nego to ga ima
za odluku da usvoji jedino ona sredstva za koja vjeruje da odgovaraju njegovu ostvarenju
cilja. Ali smo, istraujui teoretsku mogunost legitimne drave, posve uvjereni da je
polazna toka zajednica graana koji su se uzdignuli do te prve razine racionalnosti.
Po svoj prilici, takoer elimo da metoda skupnog odluivanja koju smo usvojili, vodi do
kolektivnog ina koji e pokazati vrlinu unutarnje dosljednosti. Jednoglasna demokracija
ostvaruje taj cilj, jer ona reproducira u dravnim zajednike sklonosti cijeloga graanstva.
Ako su njihove sklonosti dosljedne, bit e dosljedne i one dravne. Moglo bi se pomisliti da je
i veinska vlast sauvala dosljednost sklonosti, ali injenice govore drugaije. Kao to e to
jednostavan primjer ilustrirati, savreno je mogue da skupina racionalnih pojedinaca s
dosljednim sklonostima postigne, veinskim odluivanjem, posve nedosljednu grupnu
sklonost! Pretpostavimo zbog jednostavnosti da se zajednica sastoji od troje pojedinaca koji
su suoeni s problemom kako da rangiraju tri mogunosti.(14) Od svakog se lana glasake
zajednice prvo trai da rangira tri mogunosti prema vlastitoj sklonosti. Mogao bi rabiti bilo
koji kriterij za to poput drutvene korisnosti, osobnoga interesa ili ak hira ali mora biti
dosljedan. Zatim grupa uspostavlja svoju kolektivnu sklonost glasajui za ponuene
mogunosti, isprva dvije. Budui da postoje tri mogunosti, koje moemo zvati
mogunostima A, B i C, bit e i tri glasa sve u svemu: prvo A protiv B, zatim, A protiv C i
napokon B protiv C.
Poredak drutvene sklonosti posve je odreen poretkom sklonosti pojedinaca, jer kad god im
se predoi jedan par alternativa, svaki ovjek konzultira vlastito rangiranje i glasa za onu
alternativu koja je vie rangirana od dvije ponuene. Dakle, postoji mnogo moguih nizova
osobnih poredaka koji e, kad se zdrue uz pomo zakona veine, stvoriti dosljedan javni
poredak. Primjerice, razmotrimo niz u tabeli br. 1.
Tabela 1.
Pojedinac I Pojedinac II Pojedinac III
A
A
B
C
B
C
B
C
A

47

Budui da pojedinci I i II preferiraju A vie od B, oni su nadglasali pojedinca III, i drutvo


kao cjelina preferira vie A od B. Slino su, pojedinci II i III, nadglasali pojedinca I i drutvo
vie preferira B, nego C. Ako drutvo preferira vie A nego B i B nego C, onda bi posve
dosljedno tome, trebalo preferirati A vie od C. I tako i jest, jer pojedinci I i II glasaju za tu
preferenciju i time nadglasavaju jo jedanput pojedinca III. U tom sluaju, veinska je vlast
pretvorila dosljedan niz pojedinanih ili osobnih rangiranja preferencija u jednako dosljedno
drutveno rangiranje preferencija. Ali, naalost, nije uvijek tako.
Razmotrimo niz pojedinanih rangiranja istih alternativa na tabeli 2.
Tabela 2.
Pojedinac I Pojedinac II Pojedinac III
A
B
C
B
C
A
C
A
B

Kad sparimo alternative i prebrojimo glasove, otkrit emo da je veina za A u odnosu na B


(pojedinac I i II) i za B u odnosu na C (pojedinac I i II), ali ne i za A u odnosu na C. Ba
suprotno, pojedinci II i III preferiraju C vie od A, i tako isto i drutvo. Rezultat je da je
skupina kao cjelina veinskim pravilom dola do apsurdno nedosljedne grupne preferencije.
Moe nam se prigovoriti da smo predoili lanu sliku veinske vlasti. Narodne skuptine ne
glasaju o svim parovima moguih kombinacija u razmatranju. Oni ili glasaju za sve
odjednom i doputaju mnoini da odlui, ili se poduzimaju jednog po jednog para, te ga ili
prihvate ili odbiju. Bez razlike. Proturjenosti na koje smo naili u veinskom glasanju mogu
se reproducirati u svim obinim inaicama koje bi skuptina mogla usvojiti. Primjerice,
pretpostavimo da slijedi postupak glasanja o jednoj po jednoj alternativi, dok se jedna ne
prihvati, koja nato postaje zakon. Svaki graanin glasa protiv prijedloga ako je u opticaju jo
neka alternativa koju on preferira. S druge strane, jednom kad je prijedlog izglasan, on se
uklanja iz nadmetanja i birai ga ignoriraju. U takvom sustavu, ovjek moe lako pokazati da
je pobjednika mjera odreena (u netom istaknutom proturjenom sluaju) samo poretkom
kojim su mogunosti iznesene pred glasae. Da biste shvatili da je tome tako, razmotrite jo
jedanput uzorak poredaka kojima se mogunosti mogu predoiti skuptini, naime, ABC,
ACB, BAC, BCA, CAB i CBA. Pogledajmo to se dogaa u svakom od sluajeva kad je rije o
sustavu eliminacijskog glasanja.

48

Sluaj 1.
A je iznesen pred skuptinu i gubi, jer dvoje pojedinaca preferiraju neto drugo.
Sada B dolazi pred skuptinu i pobjeuje, jer uz uklonjeni A, dvoje je pojedinaca koji ga
preferiraju vie od iega drugoga (to jest C), i samo jedan koji je ostao pri svojoj prijanjoj
sklonosti prema C.
B dakle pobjeuje.

Sluaj 2.
A se iznosi pred skuptinu i gubi; C se iznosi pred skuptinu i takoer gubi; preostaje B, koji
pobjeuje.

Sluaj 3.
Istim nainom zakljuivanja, kad se B iznese pred skuptinu, on gubi; gubi i A, te preostaje
C koji pobjeuje.

Sluaj 4.
B gubi; C pobjeuje.

Sluaj 5.
Poinjemo s C, koji gubi i zavravamo s A, koji pobjeuje.

Sluaj 6.

49

A pobjeuje.

Ukratko, kad se prvo glasa o alternativi A, pobjeuje B; kad se prvo glasa o alternativi B,
pobjeuje C; i kad se prvo glasa o alternativi C, pobjeuje A. Oito je iracionalno za drutvo
da mijenja svoju naklonost u odnosu na tri mogunosti kad god ih razmatra u drugaijem
poretku. Bilo bi to kao kad bih rekao da vie volim sladoled od okolade nego od vanilije kad
mi prvo ponude okoladu, ali da vie volim vaniliju od okolade kad mi prvo ponude vaniliju!
Kenneth Arrow je u vanoj monografiji naslovljenoj Drutveni izbor i pojedinane vrijednosti
pokazao da nedosljednost glasakog paradoksa zapravo djeluje zarazno na svaku metodu
drutvenoga izbora koja posve razumski zahtijeva da je se zove demokratskom. Kako se
moe dogoditi da, kad racionalni ljudi s dosljednim preferencijama kolektivno odluuju oito
legitimnim nainom veinskoga glasa, mogu doi do nedosljednih grupnih preferencija? to
je to u procesu kolektivnog odluivanja to uvodi element iracionalnosti?
ini se da je odgovor u vrlo zanimljivom otkriu Duncana Blacka kad je rije o uvjetima pod
kojima se moe vjerovati veinskom glasu da e donijeti dosljedne rezultate. Oito je da
moemo jamiti dosljednost veinskoga pravila ako nam se dopusti da ograniimo uzorke
pojedinane preferencije (sklonosti) koju bi glasai mogli usvojiti. U ekstremnom sluaju,
primjerice, ako traimo da svi prihvate isti poredak preferencija, tada e veinski glas
naravno jednostavno ponoviti taj poredak kao drutvenu preferenciju, koja e biti dosljedna.
Ali, postoji li ikakvo razumno ogranienje koje e obaviti posao? I nadalje, koje je najslabije
ogranienje uz koje e se osigurati dosljedan drutveni poredak preferencija? Odgovor na
posljednje pitanje jo se ne zna, ali Black je pokazao da e pod jednim zanimljivim i
prirodnim ogranienjem, veinski glas djelovati dosljedno.
Ukratko, to je ogranienje u tome da raspon preferencija svakoga pojedinca koje su
jednodimenzionalno poredane mora imati, kako on to zove, jedan vrhunac. To znai da
postoji neki jednodimenzionalni raspon svih mogunosti, u kojemu svaki pojedinac moe
locirati svoj prvi izbor; svojstvo je tog raspona da svaki pojedinac to manje preferira neku
alternativu, to je ona vie udesno ili ulijevo od njegova prvog izbora.(15) Svima nam je
poznat takav raspon, naime lijevo-desni spektar u politici. Ako rastegnemo razna politika
miljenja u spektru od ekstremno lijevoga, ili radikalnoga, do ekstremno desnoga, ili
reakcionarnoga, onda je sljedee tono: prvo, svaki pojedinac moe sebi nai mjesto u tom
spektru; drugo, jednom kad je naao svoje mjesto, a to je poloaj njegova prvog izbora, onda

50

to manje voli ono to je vie ulijevo ili udesno od njegova prvog izbora. Na primjer, umjereni
republikanac preferira konzervativca vie od radikala, i takoer vie preferira liberalnog
republikanca od umjerenog demokrata. Lijevi demokrat preferira vie socijalista od
komunista, a isto tako i umjerenog demokrata vie od eisenhowerskog republikanca. I tako
dalje. Black je pokazao matematiki da ako svaka osoba moe na zadovoljavajui nain
uklopiti svoje preferencije u takav spektar, tada naelo veine mora imati za rezultat
dosljednu drutvenu preferenciju.
Nije posve jasno koje je dublje znaenje Blackova otkria. Jedan je ini se klju da se ta
osobina jednog vrhunca, ili svrstavanje du lijevo-desnog spektra u odnosu na njega, javlja
kad svi u drutvu gledaju na alternative kao na utjelovljenje razliitih stupnjeva jedne
veliine. To je priblino srodno Aristotelovu pojmu vrline kao sredine izmeu krajnosti.
Prema tome vienju svaka vrlina zauzima mjesto na ljestvici, na pola puta (ugrubo) izmeu
prekomjernosti i manjka. Primjerice, hrabrost se analizira kao sredina izmeu naglosti i
kukaviluka. Vjerojatno, to vie ovjek skrene u bilo koju od krajnosti, to je gori. U politici
bismo mogli lijevo-desni spektar protumaiti kao odraz razliitih stupnjeva intervencije
vlasti u drutvena pitanja. Na jednom su kraju konzervativci, koji ele minimum intervencije;
na drugom su kraju socijalisti, koji ele maksimum intervencije; a izmeu tih dvaju polova
proteu se razliiti tipovi umjerenjaka koji su pristalice mjeavine intervencije i
neintervencije.(16)
Kad jedan pojedinac procjenjuje alternative, varijabla ili varijable kojima je zaokupljen
vjerojatno ostaju iste tijekom cijelog procesa njegove procjene. To je jedan od izvora njegove
unutarnje dosljednosti. Ali kad vie pojedinaca procjenjuje iste objektivne alternative, onda
to oni mogu initi s pomou mnotva varijabli. Kad se njihove odluke kolektivno stope
glasanjem, slijedi kao ishod da grupna preferencija moe izraziti nedosljednost mjerila
procjene, koja su se od glasaa do glasaa razlikovala. Zbog toga se ini da naelo veinske
vlasti ima najvie anse da proizvede dosljedne rezultate u trenutku kada cijelo graanstvo
doivljava pitanja kao polarizirana, kao varijable pa je prema tome prirodno da ovjek sve
manje preferira alternative to se one vie udaljuju, u bilo kojem smjeru, od njegova prvog
izbora.
Da bismo vidjeli kako manjak tog jednog vrhunca moe voditi u nedosljednost, bacimo
pogled na pojednostavljeno drutvo koje tvore tri glasaa, konzervativac, socijalni liberal i
socijalist, koji moraju odluiti izmeu triju mogunosti, to jest, izmeu laissez-faire
kapitalizma, liberalne drave socijalne sigurnosti i socijalizma. Konzervativac e, moemo

51

pretpostaviti, preferirati prvo laissez-faire, zatim liberalnu dravu socijalne sigurnosti i na


kraju socijalizam. Isto tako je vjerojatno da e liberal preferirati prvo liberalnu drave pune
socijalne skrbi, zatim socijalizam i na kraju laissez-faire kapitalizam. Ali bi socijalist, koji se
smjeta na ekstremnu ljevicu politikog spektra i preferira prvo socijalizam, mogao ne
preferirati kao drugo rjeenje dravu potpunog socijalnog osiguranja. Mogao bi u stvari
misliti da takva drava u sebi nosi najgora obiljeja i laissez-faire kapitalizma i socijalizma, a
da nema vrline ni jednoga od njih. Drava pune socijalne sigurnosti gui individualnu
inicijativu, koja je nakon svega u kapitalizmu ipak imala mnoge drutveno poeljne
posljedice, dok istodobno na drutvo svaljuje teret birokracije koja je liena potpunog
racionalnog nadzora to je mogu u socijalizmu. Poredak socijalistovih preferencija mogao
bi dakle na prvo mjesto staviti socijalizam, laissez-faire na drugo, a dravu potpune socijalne
sigurnosti na tree. Tabela br. 3 saima poretke tih pojedinanih preferencija:
Tabela 3.
Konzervativac
Liberal
Socijalist
laissez-faire
drava soc. sigur. socijalizam
drava soc. sigur. socijalizam
laissez-faire
socijalizam
laissez-faire
drava soc. sigur.

Kakav bi bio ishod glasanja? Drutvo bi moglo, dva naprama jedan, vie preferirati laissezfaire nego dravu pune socijalne skrbi; isto tako e preferirati dva naprama jedan dravu
pune socijalne skrbi u odnosu na socijalizam. Ali posve suprotno, glasanjem dva naprama
jedan preferirat e vie socijalizam od laissez-fairea. Tako, ak i kad lanovi glasake
skuptine shvate alternative kao utjelovljenja razliitih stupnjeva jedne veliine (dravnog
nadzora), moglo bi biti da ipak i dalje nema jednog vrhunca te prema tome ni dosljednosti
u grupnoj preferenciji.

52

III. ONKRAJ LEGITIMNE DRAVE

1. POTRAGA ZA LEGITIMNOM DRAVOM


Doli smo u slijepu ulicu u svojoj potrazi za odrivim oblikom politikog udruivanja koje e
uskladiti autonomiju pojedinca s legitimnom vlau drave. Prijedlog koji nudi pravo rjeenje
za tu sukobljenost, to jest jednoglasna izravna demokracija, toliko je ogranien u svojoj
primjeni da ne nudi ozbiljnu nadu da se moe ikad otjeloviti u stvarnoj dravi. Dapae, na
jednoglasnu se izravnu demokraciju prije moe gledati kao na ograniavajue rjeenje nego
kao na po sebi istinski primjer legitimne drave, budui da ona svoj uspjeh ostvaruje samo
tako to iskljuuje upravo sukobe miljenja za ije je rjeenje politika i stvorena.
Dakako, ugovorna je demokracija legitimna jer se temelji na obeanju graana da e se
pokoravati njezinim zapovijedima. Doista, legitimna je svaka drava koja se temelji na
takvom obeanju. Ipak, sve takve drave ostvaruju svoju legitimnost tako to graani gube
svoju autonomiju te zbog toga nisu rjeenje za temeljni problem filozofije politike. Veinska
se demokracija poziva na dublje opravdanje od pukog izvornoga obeanja. Ona se
predstavlja kao jedini za ivot sposoban oblik politike zajednice u kojemu vlada smo
graanstvo i na taj nain uva svoju autonomiju prenijevi svoju individualnu autonomiju na
dravnu vlast. Naalost, nae je ispitivanje razliitih argumenata koji podupiru vlast veine
otkrilo da je ta dodatna tvrdnja neutemeljena. O veinskoj bi se demokraciji moglo sve drugo
rei osim toga da manjina ostaje slobodna i da sama upravlja sobom dok se pokorava veini.
Na neuspjeh da pronaemo oblik politikog udruivanja koji bi spojio moralnu autonomiju i
legitimnu vlast nije ishod nesavrenoga ljudskog razuma, niti strasti i osobnih interesa koji
skreu ovjeka s puta potrage za pravdom i opim dobrom. Mnogi politiki filozofi opisali su
dravu kao nuno zlo koje ljudima namee njihova nesposobnost da ustraju na naelima
moralnosti ili kao sredstvo jedne klase protiv drugih klasa u beskrajnoj borbi za osobnu
prednost. Marx i Hobbes se slau da e u zajednici ljudi dobre volje, u kojoj se svaki
graanin rukovodi opim dobrom, drava biti nepotrebna. Razlikuju se samo u stupnju svoje
nade da se takvo sretno stanje ikad moe ostvariti.
A naa dvojba ne potjee ni iz poznatih ogranienja uma i znanja koja tite sve, ali ponajvie
iznimne ljude. Moglo bi biti da se u tehnoloki sloenom svijetu samo nekolicina ljudi moe
nadati da e svladati glavna politika pitanja dovoljno dobro da ima o njima izvorna osobna
uvjerenja. Postulirajui drutvo racionalnih ljudi dobre volje, ipak smo eliminirali takve

53

dobro znane prepreke potpuno pravednoj dravi. Veliinu naeg problema naznauje naa
nesposobnost da rijeimo dvojbu o autonomiji i vlasti ak i u utopijskom drutvu! Sve u
svemu politiki su filozofi pretpostavljali da je utopija logiki mogua, ma koliko da su
sumnjali da je ak i marginalno vjerojatna. Ali tvrdnje ovoga ogleda sugeriraju da pravedna
drava zapravo spada u kategoriju kvadrature kruga, oenjenoga neenje i neosjetljivosti
osjeaja.
Ako su autonomija i vlast autentino nespojive, samo su nam dva smjera otvorena. Moramo
ili prigrliti filozofski anarhizam i odnositi se prema svakoj vlasti kao prema nelegitimnom
tijelu ije zapovijedi moramo prosuivati i procjenjivati u svakom pojedinanom sluaju prije
nego to im se pokorimo; ili moramo odustati od donkihotovske potrage za autonomijom u
politikom carstvu i pokoriti se (implicitnim obeanjem) svakom onom obliku vlasti koji nam
se u danom trenutku uini najpravednijim i najblagotvornijim. (Ne mogu odoljeti da ne
ponovim jo jedanput da ako krenemo tim smjerom, nema univerzalnog ili a priori razloga
da se prije veemo za demokratsku vlast nego li za bilo koju drugu vrstu vlasti. U nekim bi
situacijama moglo biti mudrije iskazati lojalnost dobrohotnoj i uinkovitoj diktaturi nego
demokraciji u kojoj tiranska veina namee odluke nezatienoj manjini. A u onim
sluajevima kad smo se zakleli pokoriti se vlasti veine, nee biti dodatne obvezujue sile
ponad one koja bi bila prisutna da smo svoju lojalnost obeali kralju!)
Ne dolazi u obzir odustati od odanosti moralnoj autonomiji. Ljudi nisu nita bolji od djece
ako e ne samo prihvatiti vlast drugih zbog sile nude, nego e je svojevoljno prigrliti te
izigrati svoju dunost da neprekidno odvaguju stvarnu vrijednost svojih djela. Kad se
predam drugome u ruke i dopustim mu da odreuje naela prema kojima u se ponaati,
odriem se slobode i razuma koji mi podaruju dostojanstvo. Tada sam kriv za ono to bi Kant
moda nazvao grijehom svojevoljne heteronomije.
Uinit e se da nema drugoga izbora nego prigrliti anarhistiku doktrinu i kategorino
porei svako polaganje prava ove ili one osobe na legitimnu vlast. Ipak, priznajem da nisam
usreen zakljukom da jednostavno moram odustati od potrage za legitimnom kolektivnom
vlasti. Moda bi imalo smisla rei neto o dubljim filozofskim razlozima za tu nevoljkost.
ovjek se suoava s prirodnim svijetom koji je neumanjivi drugi, koji stoji nasuprot njemu,
neovisan o njegovoj volji i ravnoduan na njegove elje. Samo nas vjersko praznovjerje ili
ludost idealistike metafizike mogu ohrabriti da pretpostavimo da e se priroda na kraju
pokazati razumnom, ili da oprenost ovjeka i objekata mora u naelu biti premostiva.
ovjek se suoava i s drutvenim svijetom koji se ini drugaiji, koji se ini kao da stoji

54

nasuprot njemu, barem djelomice neovisan o njegovoj volji i esto muiav u izigravanju
njegovih elja. Je li isto tako ludo pretpostaviti da se tu oprenost moe nadii i da ovjek
moe tako savreno pobijediti drutvo da ga uini prije svojim oruem nego svojim
gospodarom? Da bismo odgovorili na to pitanje moramo odrediti je li ta pojavna objektivnost
drutva takoer stvarnost, ili je moda tu, u carstvu institucija i meusobnih odnosa, ljudsko
otuenje od drutva koje njime dominira, neoekivano, sluajno i na kraju iskorjenjivo.
Svaki se pojedinac raa u drutvenom svijetu koji je ve ustrojen prema regularnim
predlocima ponaanja i oekivanja. Isprva on je svjestan samo nekoliko osoba u
neposrednom fizikom okoliu te njihovih osobina i njihove pojave. Uskoro, malo dijete naui
oekivati da oni oko njega ponavljaju svoje ponaanje. Neto kasnije, dijete poinje shvaati
da te bitne osobe imaju odreene definirane uloge (majka, otac, uitelj, policajac) koje imaju
i druge osobe u drugim situacijama (druga djeca isto tako imaju majke i oeve itd.). Uenje
jezika samo pojaava tu svijest, jer je u rije otac ugraeno poimanje da moe biti mnogo
oeva za mnogo djece. Dijete sazrijeva i razvija linost poistovjeujui se s razliitim
nositeljima uloga u svojem svijetu i pounutrujui kao svoj, obrazac ponaanja i vjerovanja
koji tvori sadraj tih uloga. Ono postaje na taj nain netko i takoer otkriva tko je,
razmiljajui o mogunostima koje mu ivot nudi. Karakteristino je da adolescent prolazi
kroz razdoblje definicije svoje uloge tijekom kojega provizorno isprobava razne uloge kako
bi provjerio koliko su mu primjerene. (To je moda opis nastao pod utjecajem suvremenog
zapadnog iskustva. U nekim kulturama, naravno, nikad nisu nesigurni u vezi s ulogama koje
vode u krizu identiteta jer je drutvo odredilo koji e niz uloga pojedinac pounutriti i
iivjeti. To za ovu raspravu ipak nije vano.)
Tako drutveni svijet prezentira svakome pojedincu objektivnu zbilju s neovisnim postojeim
strukturama ba kao to to ini i fiziki svijet. Dijete ui gdje njegovo tijelo zavrava a
poinju predmeti oko njega. Ono razlikuje izmeu onoga to je pod njegovim nadzorom
(razliitih pokreta njegova tijela) i onoga to ne odgovara na njegovu volju. Na upravo isti
nain ono ui raspoznavati neukrotive stvarnosti njegova drutvenoga okruja. Kad djeaka
pitaju to bi htio postati, zapravo ga pitaju koju ve postojeu drutvenu ulogu eli usvojiti
kao odrasla osoba. Njegov odgovor da eli biti vatrogasac ili inenjer ili istraiva
naznauje da savreno dobro razumije narav pitanja. Mogao bi sebe vidjeti, barem u drutvu
poput naega, kao osobu koja ima odreeni nadzor nad ulogama koje e usvojiti; ali ni onaj
koji postavlja pitanje ni djeak nee pretpostaviti da ijedan od njih ima ikakav nadzor nad
postojanjem i naravi samih uloga! ak i pobunjenik protiv drutva karakteristino izabire
neku od postojeih uloga, bilo ulogu boema, ili bitnika ili revolucionara. Poput svih glumaca,

55

takvi pobunjenici nose odjeu, ive u etvrtima i rabe jezik ve prema ulozi koju su izabrali.
U svakom umjereno sloenome drutvu, drutvene su uloge zauzvrat ustrojene prema ak
dalekosenijim obrascima ponaanja i vjerovanja, koje mi nazivamo institucijama. Crkva,
drava, vojska, trite sve su to redom takvi sustavi uloga. Karakteristina meudjelovanja
sastavnih uloga neke ustanove ustanovljena su neovisno o odreenim pojedincima, ba kao i
same uloge. Na toj se razini sloenosti ustroja, ipak pojavljuje fenomen koji silno poveava
oitu objektivnost drutvene zbilje, to jest ono to je poznato kao paradoks neeljenih
posljedica. Svaka osoba u institucionalnoj strukturi ide za ciljevima i slijedi obrasce koje je
barem djelomice za nju zacrtalo drutvo to jest, ti ciljevi i obrasci ve postoje u trenutku
kad ona na sebe preuzima ulogu te su joj oni prema tome dani. Pojedinac bi u svojim
ulogama trebao biti kadar shvatiti odnos onoga to ini i rezultata toga djelovanja, premda
se moda nee osjeati slobodnim promijeniti svoje ciljeve ili iskuati nova sredstva. U
procesu meudjelovanja s drugim pojedinanim obnaateljima uloga, doi e do
dalekosenijih rezultata koje ni jedna osoba u sustavu nee niti anticipirati niti posebice
eljeti. Te e se neeljene posljedice dakle oitovati u tih obnaatelja uloga kao neto to
nisu oni uinili, te e im se initi objektivnima ba kao to su i prirodna zbivanja objektivna.
Da navedemo klasian primjer, budui da svaki poduzetnik nastoji poveati svoju dobit blago
snizujui cijene, nadajui se da e tako osvojiti vei dio ukupnoga trita, trina cijena
njegove robe stalno pada i svi doivljavaju pad profita. Ako uope o tome i razmilja,
poduzetnik e vrlo karakateristino pretpostaviti da je upao u ake pada trita, to e rei
prirodne ili objektivne sile nad kojom on nema nadzora. ak i kada razvidi uzronu vezu
svojega individualnog ina sniavanja cijene i pada trine cijene, skloniji je smatrati sebe
bespomonim da promijeni djelovanje trinih zakona. (Moda je vrijedno zapaziti da je,
suprotno pretpostavkama klasine liberalne ekonomske teorije, poduzetnik podjednako tako
u akama drutvenih sila kad igra ulogu kapitalista kao i kad osjea pritisak trita. ak i
najuobiajenija interkulturna usporedba otkriva da je ekonomski ovjek drutvena uloga
specifina za odreene kulture, a da nipoto nije prirodan ovjek koji se pojavljuje kad se
maknu iskrivljujue sile tradicije i praznovjerja.)
Iskustvo poduzetnika ponavlja se u beskraj, tako da ljudi poinju sebe zamiljati mnogo vie
robovima drutva nego to su ikad bili robovi prirode. Ipak, njihovo je uvjerenje u temelju
pogreno, jer dok prirodni svijet uistinu postoji neovisno o ljudskim vjerovanjima i eljama te
mu zbog toga namee ogranienje volje koje u najboljem sluaju moe barem ublaiti ili se
protiv njega boriti, drutveni je svijet sam po sebi nita i sastoji se uglavnom od ukupnosti
navika, oekivanja, vjerovanja i obrazaca ponaanja sviju pojedinaca koji u njemu ive. Bez

56

sumnje, sve dok ljudi ne poznaju sve strukture institucija u kojima odigravaju svoje razliite
uloge, bit e rtve posljedica koje nitko nije elio; i, naravno, u mjeri u kojoj su ljudi
suprotstavljeni jedni drugima svojim sukobljenim interesima, prevladat e oni kojima njihove
institucionalne uloge daju prednost u moi ili u znanju u drutvenoj borbi nad onima koji su
razmjerno nepovlateni. No, budui da je nesloboda svakoga ovjeka posve rezultat ili
neznanja ili sukoba interesa, u naelu bi moralo biti mogue da drutvo racionalnih ljudi
dobre volje ukloni prevlast drutva i podini ga njihovoj volji onako kako to nije mogue kad
je rije o prirodi.
Razmotrimo kao primjer drutvene ekonomske ustanove. Prvo, ljudi igraju nekoliko
ekonomskih uloga (poljoprivrednik, obrtnik, trgovac, ribar) potpuno lieni znanja o mrei
meudjelovanja koja utjeu na uspjeh njihovih napora i vode ih u niz odluka, dobrih ili loih,
iju strukturu i krajnji ishod oni ne mogu razaznati. Ti isti ljudi zamiljaju da su uahureni u
niz nepromjenjivih ekonomskih uloga iji su obrasci, nagrade i sistemski odnosi posve
neovisni o njihovoj volji. Polako, kako sistemske meupovezanosti same postaju sloenije i
meusobno ovisnije, ovjek sve bolje razumije ekonomiju u cjelini, tako da, na primjer,
poduzetnici poinju shvaati da njihov profit ovisi o ukupnoj koliini robe koju su proizveli
oni i njihovi kolege kapitalisti i o akumulaciji pojedinanih elja u odnosu na tu robu koje
kolektivno tvore razinu potranje. Prvu bi fazu u ovladavanju ekonomijom moglo
jednostavno initi otkrie takvih zdruenih veliina kao to su potranja, opskrba, kamatna
stopa, stopa zarade, pa ak i trina cijena. To jest, ljudi moraju otkriti da meudjelovanje
mnogih pojedinanih inova kupovine i prodaje uspostavlja jednu trinu cijenu, koja
odraava odnos ponude i potranje robe na tritu. Tek kad shvati da postoji takva opa
trina cijena, moe ovjek poeti razumijevati kako je ona odreena. Tek onda mogu ljudi
razmotriti mogunost da cijena postane izravni objekt odluke te se tako napokon osloboditi
tiranije trita.
Osim neznanja koje porobljuje ak i one koji su na poloaju moi u ekonomiji (kapitaliste u
laissez-faire sustavu), tenja za ostvarenjem osobnoga interesa rezultira izrabljivanjem i
porobljavanjem onih ija je uloga u ekonomiji vrlo mala. ak i najvea zamisliva prednost u
poznavanju drutvenih odnosa nee biti dovoljna da oslobodi sve ljude njihovih drutvenih
okova, osim ako je nee pratiti preobrazba osobnoga interesa u skrb za ope dobro. Ali kad
bi se takvo utopijsko stanje i ostvarilo, tada bi ljudi sigurno jednom zauvijek ponovno osvojili
zajedniki proizvod, drutvo, i barem bi se u ljudskome svijetu preselili iz carstva nude u
carstvo slobode. Kau da su smrt i porezi jedine sigurne stvari u ivotu; puka je to mudrost
koja odraava duboko uvjerenje da ljudi ne mogu izbjei tiraniji prirode ili drutva. Smrt e

57

uvijek biti s nama, podsjeati nas da smo stvorenja prirode. Ali porezi su, zajedno sa svim
drugim instrumentima drutvenog djelovanja, ljudski proizvod i moraju se prema tome na
kraju pokoriti kolektivnoj volji drutva racionalnih ljudi dobre volje.
Moralo bi sada biti jasno zato nisam voljan prihvatiti kao konane, negativne rezultate nae
potrage za politikim poretkom koji e uskladiti vlast i autonomiju. Drava je drutvena
institucija i prema tome nije nita vie od ukupnosti vjerovanja, oekivanja, navika i
interaktivnih uloga svojih lanova i podanika. Kad racionalni ljudi, punoga znanja o
neposrednim i dalekim posljedicama svojega djelovanja, odlue osobni interes staviti na
stranu i slijediti ope dobro, mora im biti mogue stvoriti oblik udruenja koji ispunjava taj
cilj a da ne lii neke od njih moralne autonomije. Drava, za razliku od prirode, ne moe biti
neiskorjenjivi drugi.

2. UTOPIJSKI POGLED NA SVIJET BEZ DRAVA


Provedbom de facto legitimne vlasti, drave ostvaruju ono to Max Weber naziva
imperativnom koordinacijom mukih i enskih masa. Do odreene mjere, naravno, ta se
koordinacija sastoji od manje-vie dobrovoljnog podreivanja velikog broja ljudi
institucionalnim mehanizmima koji su izravno suprotni njihovim interesima. Prijetnje
nasiljem ili ekonomskim sankcijama imaju sredinju ulogu u tome da se ljudi odre na liniji,
premda je, kao to to Weber vrlo uvjerljivo tvrdi, mit o legitimnosti isto tako vaan
instrument dominacije.
ak i kad ne bi bilo izrabljivanja i dominacije u drutvu, i dalje bi u ljudskom interesu bilo
dosegnuti visok stupanj drutvene koordinacije, i zbog ekonomske uinkovitosti i zbog
javnoga reda. U naoj trenutano krajnje naprednoj fazi podjele rada, razmjerno mali lomovi
u drutvenoj koordinaciji mogu proizvesti slom protoka robe i uslunih djelatnosti nunih za
odranje ivota.
Posljedino, valja se upitati bi li drutvo ljudi koji su uvjereni u istinu anarhizma u drutvo
u kojemu nitko ne bi zahtijevao legitimnu vlast niti bi itko povjerovao u takvo to da se i
dogodi moglo alternativnim metodama ostvariti odgovarajuu razinu drutvene
koordinacije.
Koliko vidim, tri su ope vrste cilja, osim dominacije i eksploatacije jednog segmenta drutva
u odnosu na drugi, zbog kojih bi ljudi mogli poeljeti da ostvare vii stupanj drutvene

58

koordinacije. Prvo, tu je kolektivna potraga za nekim izvanjskim nacionalnim ciljem poput


nacionalne obrane, teritorijalne ekspanzije ili ekonomskog imperijalizma. Drugo, imamo
kolektivnu potragu za nekim unutarnjim ciljem koji zahtijeva organizaciju i koordinaciju
aktivnosti velikog broja ljudi, poput sigurnosti u prometu, da navedemo trivijalan primjer, ili
rekonstrukcije naih gradova, da navedemo primjer koji nije tako trivijalan. Napokon, tu je
odranje nae industrijske ekonomije ija je funkcionalna diferencijacija i integracija da
uporabimo socioloki rjenik dovoljno uznapredovala da odrava odgovarajue visoku
razinu proizvodnje. Postoji li nain na koji bi se ti ciljevi ispunili a da to ne bude putem
zapovijedi nametnutih prisilom i mitom o legitimnosti?
Trenutano nemam potpun i koherentan odgovor na to pitanje, koje je na neki nain
najiskreniji test filozofije politike anarhizma, ali u navesti nekoliko sugestija koje bi mogle
biti plodan prilaz istraivanju.
to se tie pitanja nacionalne obrane i inozemnih vojnih pustolovina, ini mi se da se mnogo
toga moe rei o usvajanju sustava dobrovoljnoga pokoravanja vladinim direktivama. Ako
pretpostavimo anarhistiko drutvo to jest, drutvo koje je ostvarilo razinu moralnoga i
intelektualnoga razvoja na kojoj su nestala praznovjerna vjerovanja u legitimnost vlasti
onda e graanstvo biti savreno sposobno slobodno izabrati da li da brani naciju i da li da
to ini i izvan svojih nacionalnih granica. Samom vojskom bi se upravljalo na osnovi
dobrovoljne odanosti i dobrovoljnoga pokoravanja naredbama. Dakako, mogao bi doi dan
kad nee biti dovoljno dobrovoljaca da tite slobodu i sigurnost drutva. Ali kad bi se to i
dogodilo, bilo bi posve nelegitimno zapovijedati graanima da se bore. Zato bi drava i
dalje postojala ako je njezino stanovnitvo ne eli braniti? Tu na um pada kontrast izmeu
jugoslavenskih partizana i izraelskih vojnika, s jedne strane, i amerikih snaga u Vijetnamu,
s druge.
Ideja o dobrovoljnom pokoravanju vladinim direktivama nipoto nije nova, ali ona neizbjeno
potie okantnu reakciju da e iz svakog takvog postupka uslijediti drutveni kaos. Moje je
miljenje da se prije praznovjerje nego razum krije iza te reakcije. Ja bih se osobno osjeao
vrlo sigurnim u Americi u kojoj bi vojnici bili slobodni izabrati kada e se i za to boriti.
Dobrovoljno pokoravanje ii e prema tome da stvori dostatnu drutvenu koordinaciju kako
bi omoguilo kolektivnu potragu i za domaim ciljevima. Osim toga, vjerujem da se mnogo
toga moe uiniti lokalnim, na zajednici utemeljenim razvojem konsenzusne ili ope volje
kad je prije rije o pitanjima kolektiva, nego o pojedinanim interesima. U posljednjem
odlomku svoje knjige Siromatvo liberalizma ponudio sam pojmovnu analizu nekoliko oblika

59

zajednice. Sada u jednostavno dodati da ostvarenje vrsta zajednice koje sam u njoj
analizirao zahtijeva dalekoseniju decentralizaciju amerike ekonomije.
To me posljednje dovodi do najteeg problema naime, do odranja razine drutvene
koordinacije dostatne za naprednu industrijsku ekonomiju. Kao to su to Friedrich Hayek i
mnogi drugi klasini liberalni politiki ekonomisti istaknuli, prirodno djelovanje trita
iznimno je uinkovit nain koordinacije ljudskoga ponaanja na iroj osnovi i to bez prisile ili
poziva na vlast. Ipak je oslanjanje na trite u temelju iracionalno jednom kad ljudi znaju
kako ga kontrolirati da bi izbjegli njegove neeljene posljedice. Izvorni su laissez-faire
liberali gledali na trine zakone kao objektivne zakone dobrohotne prirode; moderni
laissez-faire liberali tvrde da i dalje brkamo prirodu i drutvo, premda znamo kako podrediti
trite naoj kolektivnoj volji i odluci.
Samo krajnja ekonomska decentralizacija moe dopustiti vrstu dobrovoljne ekonomske
koordinacije koja je u skladu s idealima anarhizma i obilja. Trenutano e, naravno, takva
decentralizacija proizvesti ekonomski kaos, ali ako imamo jeftin, lokalni izvor moi i
naprednu tehnologiju proizvodnje maloga omjera i ako smo osim toga voljni prihvatiti visok
stupanj ekonomskog troka, mogli bismo biti sposobni ralaniti ameriku ekonomiju u
regionalne i subregionalne jedinice prikladne veliine da se njima moe upravljati. Razmjena
meu jedinicama bit e neuinkovita i skupa vrlo velika koliina inventara, neelastinost
ponude i potranje, znatan gubitak, i tako dalje. Ali zauzvrat, za tu cijenu, ljudi e imati
poveanu slobodu da djeluju autonomno. Zapravo, takvo bi drutvo omoguilo svim ljudima
da budu autonomni imbenici, dok u naem sadanjem drutvu samo nekolicina autonomnih
ljudi ivi parazitski na teret pokornih masa koje iskazuju strahopotovanje prema vlasti.
Ova zapaanja nisu koherentna projekcija anarhistikoga drutva, ali bi mogla posluiti da
nam se ideal ini manje pukom matom utopijske filozofije politike.

60

BILJEKE

1 Cjeloviti je popis knjiica koje su nastale kao rezultat rukopisa namijenjenih za seriju
nesretnih Harperovih vodia vrlo dojmljiv. Uz moj naslov tu su: to je filozofija Atrhura
Danta; Opaanje i objanjenje Norwooda Hansona; Temeljna zbilja jezika i njezina filozofska
vanost Jerrolda Katza; Problemi svijesti Normana Malcolma; to je znanje Davida Pearsa;
Filozofija logike Hilary Putnam; Moral: uvod u etiku Bernarda Williamsa i Umjetnost i njezini
predmeti Richarda Wollheima.
2 Vidjeti Teoriju pravde Johna Rawlsa, Harvard University Press, 1971. Za proireniju
analizu i kritiku Rawlsovih djela vidjeti moju knjigu, Razumjeti Rawlsa: rekonstrukcija i
kritika teorije o pravdi, Princeton University Press, 1977. Rawls je poeo tiskati svoje teorije
pedesetih godina i zapravo se na njih pozivam i u ovoj knjiici, ali tek su kasnije Rawlsova
stajalita doivjela golemo priznanje izvan tehnike filozofije koje danas uivaju.
3 Za slinu definiciju drave pogledati knjigu Maxa Webera Politika kao poziv. Weber
istie sredstva silu kojom se dravna volja namee, ali pomna analiza njegove definicije
pokazuje da se i ona zasniva na pojmu vlasti (imperativna koordinacija).
4 Svaki put kad ponudimo primjer legitimne vlasti, moramo mu pridruiti neempirijski
argument koji dokazuje legitimnost.
5 Tako je politika filozofija ovisna ili izvedena disciplina, ba kao to filozofija znanosti ovisi
o opoj teoriji znanja i o ograncima metafizike koji se bave zbiljom i naravi fizikoga svijeta.
6 To je tako jednostavno da bi se moglo uiniti nevrijedno da se uope toliko istie. Ipak,
mnogi su filozofi politike, ukljuujui Hobbesa i Johna Austina, pretpostavljali da se i pojam i
naela vlasti mogu izvesti iz pojmova moi ili korisnosti. Primjerice, Austin definira
zapovijed kao znaenje elje, koju izrie netko tko e baciti zle ari na one koji joj se nee
povinovati. (Providnost odlune pravne znanosti, prvo predavanje.)
7 To i nije tako teko kako zvui, jer se politika vrlo rijetko zagrijava raspravama o
tehnikim ili teoretskim detaljima. Ipak se graani, koji, primjerice, ne razumiju narav
atomskoga zraenja ne mogu ni pretvarati da imaju miljenje o provedivosti gradnje
sklonita; i budui da trenutani izbor izmeu nuklearnih strategija prvog i drugog udara
ovisi o mogunosti uspjenog sustava sklonita, neupueni graani bit e potpuno

61

preputeni na milost i nemilost svojih predstavnika kao najponizniji robovi.


8 U posljednjim godinama mnogi su filozofi politike istraivali mogunosti da se odluke
donose jednoglasno, i pokazalo se da se mnogo vie moe postii nego to to ovjek oekuje.
Primjerice, John Rawls, u utjecajnom i nairoko itanom ogledu Pravda kao potenje rabi
predloke preuzete iz teorije pregovaranja da bi analizirao uvjete pod kojima razumni ljudi
sukobljenih interesa mogu doi do jednoglasnog dogovora o naelima postupka da se rijee
njihove nesuglasice. Vidjeti Filozofija, politika i drutvo, 2. niz, ured. P. Laslett i W.
Runciman.
9 Strogo uzevi, taj je drugi primjer jednoglasne zajednice sposobne da preivi nesavren,
budui da postoji bitna razlika izmeu toga da se ovjek pokori moralnom naelu i toga da
prorauna svoj prosvijeeni interes. Da bi vam se rasvijetlila moralna vanost predanosti
naelu, pogledati ve citiranu Rawlsovu knjigu.
10 Nepotrebno je i rei, porijeklo parlamenata povijesno nema nikakve veze s tim
problemom. Prije je obrnuto: prvo su bili parlamenti, a potom ope pravo glasa.
11 Mnogo toga je napisano, kako bi se ublaila oita povijesna neuvjerljivost teorija o
ugovoru, o metaforinom ili mitskom karakteru izvornoga ugovora. Ponekad se,
primjerice, kae da ugovor prikladnim oblikom iznosi podupirui moralni konsenzus drutva.
Treba biti jasno da takvo sofisticirano tumaenje ne pomae ako ovjek eli utemeljiti
veinsku vlast na obeanju sadranom u ugovoru. Obeanje je in, ne puki izraz ili zbroj
postojee obveze. On stvara novu obvezu koja nije postojala prije. Kako god bilo, moja opa
moralna obveza da neto uinim, moje obeanje da u to uiniti polae na mene neovisan
teret odgovornosti. Zato, oni teoretiari koji povezuju legitimnost veinske vlasti s ugovorom
ne mogu, uza svu dosljednost, pretvoriti ugovor u mit. Nepotrebno je i rei da moe biti
preutnih kao i oitih obeanja pa tako i preutnih ili kvazi-ugovora one vrste na koje se
poziva kad se eli objasniti obvezu nadolazeih narataja.
12 Namjerno razglabam o mnogo kontroverznijem pitanju, je li razumno izjednaiti manje
vjerojatan ishod koji bi za mene imao veliku vrijednost od vjerojatnijeg ishoda koji bi imao za
mene malu vrijednost. Reeno vie tehniki, pitanje je trebam li se voditi svojim proraunom
o oekivanoj vrijednosti, ili matematikim oekivanjima, alternativa koje su mi otvorene. Von
Neumann i Morgenstern, u svojoj raspravi o istoj teoriji igara, pretpostavljaju racionalnost
maksimizacije oekivane vrijednosti, ali u suvremenoj literaturi nema niega to se
pribliava konsenzusu kad je o tome rije.

62

13 To je u biti problem koji sam nazvao dedukcijom mogunosti filozofije politike. Rousseau
je ini se prvi politiki filozof koji je shvatio eksplicitno sukobljenost zahtjeva za moralnom
autonomijom i legitimnoga autoriteta. Moja rasprava o tom problemu uvelike duguje
Drutvenome ugovoru. (Prva knjiga, esto poglavlje.)
14 Proturjeje, ili nedosljednost, proizvedeno u tekstu moglo bi se udvostruiti u svakom
sluaju koji ukljuuje dvoje ili vie glasaa i tri ili vie alternativa, pod pretpostavkom da je
ovjeku doputeno da bude ravnoduan prema bilo kojoj alternativi, kao i da jednu preferira
pred drugom. Glasaki paradoks je, kako se to zove, ve neko vrijeme poznat i zapravo je
bio tema opsene rasprave matematiara iz devetnaestoga stoljea, Charlesa Dodgsona,
poznatijeg kao Lewisa Carrolla.
15 No obratite pozornost, nita se ne moe rei o njegovim relativnim preferencijama
izmeu jednog poloaja na lijevo i drugoga na desno. I to zato to je poredak njegovih
preferencija redni, a ne kardinalan.
16 Zapazite da u tom sluaju, konzervativci i socijalisti ne usredotouju svoju pozornost na
istu varijablu, nego prije na dvije razliite varijable za koje bi se moglo pretpostaviti da se
mijenjaju zajedno. Konzervativci se bave intervencijom per se, ali socijalisti su vjerojatno
zaokupljeni socijalnom skrbi i drutvenom pravdom, koje prema njihovu miljenu izravno
ovise o stupnju intervencije.

63

Robert Paul Wolff


Ameriki politiki filozof, pisao je o mnogim temama, a najpoznatiji je po svojim tekstovima o
marksizmu, toleranciji, liberalizmu i demokraciji. U akademskom svijetu je bio najpoznatiji
po svojim radovima o Kantu. Njegovo najpoznatije politiko djelo je U obranu anarhizma,
koje je objavljeno 1970. godine i u prva dva izdanja prodano u vie od 200.000 primjeraka,
zastupa ideju da je jedina prava demokracija izravna demokracija. Svoju obranu demokracije
proirio je na autonomiju sveuilita u svojoj knjizi Ideal sveuilita, u kojoj se protivi
prilagoavanju zahtjevima trita i odluno brani tezu da sveuilitem mogu upravljati
jedino profesori i studenti.

64

Biblioteka elektroDAF
knjiga 2

Robert Paul Wolff


U OBRANU ANARHIZMA
Naslov izvornika
In Defense of Anarchism
2008 Robert Paul Wolff
za elektroniko izdanje: Drutvo za promicanje knjievnosti
na novim medijima, 2008, 2015, 2016

Izdavai
Drutvo za promicanje knjievnosti
na novim medijima, Zagreb
DAF, Zagreb
Za izdavae
Aleksandra David
Zoran Senta
Urednici
Kreimir Pintari
Zoran Senta
Prijevod s engleskog
Biljana Romi
Ilustracija
Danijel eelj
ISBN 978-953-6924-91-2 (HTML)
ISBN 978-953-345-366-8 (EPUB bez DRM)
ISBN 978-953-345-367-5 (PDF)

65

ISBN 978-953-345-368-2 (MOBI)


Prvo izdanje
DAF, Zagreb, 2001.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu


Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

66

Bewerten