Ahmed Sudi Bosnjak-Komentator Perzijskih Klasika PDF

Filozofski fakultet u Sarajevu
AHMED SUDI BONJAK

Komentator perzijskih klasika
Namir Karahalilovi
Munir Drki
Sarajevo, 2014.
Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika
Namir Karahalilovi
Munir Drki
AHMED SUDI BONJAK KOMENTATOR PERZIJSKIH KLASIKA
Urednik:
Prof. dr. Salih Foo
Recenzenti:
Dr. Fehim Nametak, redovni profesor
Dr. Alena atovi, vanredni profesor
Izdanje:
Prvo
Izdava:
Filozofski fakultet u Sarajevu
Sarajevo, 2014.
Elektronsko izdanje
------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
821.222.1.09
929 Sudi A.
KARAHALILOVI, Namir
Ahmed Sudi Bonjak : komentator perzijskih
klasika [Elektronski izvor] / Namir Karahalilovi,
Munir Drki. - Sarajevo : Filozofski fakultet,
2014. - 1 elektronski optiki disk (CD-ROM) :
tekst, slike ; 12 cm
Nain dostupa (URL):
http://www.ff-eizdavastvo.ba/Knjige.aspx. - Nasl. s
naslovnog ekrana.
ISBN 978-9958-525-42-1
1. Drki, Munir
COBISS.BH-ID 21266438
------------------------------------------------ii
SAETAK
Ahmed Sudi Bonjak ubraja se meu veoma znaajne komentatore u Osmanskom

carstvu klasinih djela napisanih na arapskom i perzijskom jeziku. Iz njegovog autorskog
opusa vidljivo je da je bio opredijeljen prvenstveno za istraivanje gramatike arapskog i
perzijskog jezika te jedan novi pristup u poduavanju tih dvaju jezika. Ipak, Sudi je ostao
najvie poznat po svojim komentarima triju klasinih tekstova na perzijskom jeziku
Sa'dijevih djela ulistan i Bustan, te Hafizovog Divana. Sudijevi komentari ovih triju djela
bili su najvie koriteni i najbolje primljeni u Osmanskom carstvu u periodu od XVI do XIX
stoljea, a tokom XIX stoljea neki fragmenti iz njih prevoeni su i na njemaki i engleski
jezik, to takoer govori o njihovoj dobroj recepciji. I pored injenice da spada u
najznaajnije autore s prostora Bosne, komentatorski opus Ahmeda Sudija Bonjaka nije
dosad predstavljen i valoriziran na cjelovit i kritiki nain.
Predmet ove monografije jeste komentatorski opus Ahmeda Sudija koji se odnosi na
spomenuta tri klasina djela iz perzijske knjievnosti. U svakom od triju poglavlja, koja
predstavljaju analizu ovih komentara, ukratko su predstavljena komentirana djela, i to na
temelju savremenih istraivanja perzijske knjievnosti, nakon ega su analizi podvrgnuti
Sudijevi komentari. Svaki od komentara analiziran je na pet nivoa, i to: pisanje i izgovor
(to u znatnoj mjeri odogvara fonetskoj i grafolokoj analizi), gramatika (morfologija i
sintaksa), stilistika, kulturna historija i konano semantika. Znatna panja poklonjena je i
Sudijevim kritikama prethodnih komentatora, jer ta kritika i polemike s drugim autorima
zauzimaju vano mjesto u njegovim komentarima. Ovim trima poglavljima prethode dva
kraa poglavlja. Jedno od njih tematizira prisustvo i status to su ga uivali perzijski jezik i
knjievnost na podruju Male Azije i Osmanskog carstva od XI stoljea, kad utjecaj
perzijskog jezika postaje primjetan, do XVI stoljea, na ijem je kraju svoja djela pisao
Ahmed Sudi. Drugo poglavlje posveeno je ivotu i djelima Ahmeda Sudija. U vezi s
njegovim ivotom konsultirani su dosad napisani biografski izvori, ali jednako i brojni
navodi samoga autora o svome ivotu ostavljeni u njegovim djelima. Zatim su pobrojana
Sudijeva djela s kratkim objanjenjima o recepciji najznaajnijih meu njima.
Iz provedene analize izvodi se zakljuak da je Ahmed Sudi u svojim komentarima
slijedio veoma jasan metodoloki postupak te da se njegov pristup odlikuje izuzetno
visokim nivoom istraivake akribije, to je bilo presudno za uspjeh njegovih komentara.
Miljenja smo da je najvei doprinos ostavio u gramatikom opisu perzijskog jezika,
posebno imajui u vidu injenicu da u Sudijevo vrijeme jo uvijek nije postojala cjelovita
ii
gramatika perzijskog jezika, a gramatiki opis svodio se na fragmentarna objanjenja, koja

su sama izvoena pod velikim utjecajem gramatikog opisa arapskog jezika. Najznaajnijim
se moe oznaiti Sudijev opis tvorbe glagolskih oblika i uvoenje sasvim novoga oblika
infinitiva, koji ustvari ne postoji u perzijskom jeziku, ali je, bez ikakve sumnje, bio od
velike pomoi nenativnim govornicima prilikom uenja perzijskog jezika. Uvoenje novog
oblika infinitiva pokazuje kako je Ahmed Sudi Bonjak posjedovao istanan osjeaj za
gramatike finese, a njegov istraivaki postupak u tom domenu zasluuje pohvalu.
iii
PREDGOVOR
Odluka o pisanju ove knjige donesena je iz nekoliko razloga. Prvi i osnovni je taj to
do sada nije napisana niti jedna cjelovita monografija u kojoj bi bio predstavljen i
vrednovan rad Ahmeda Sudija Bonjaka na komentiranju klasinih djela perzijske
knjievnosti, iako Sudi spada u najznaajnije komentatore perzijskih klasika u Osmanskom
carstvu, a poznat je istraivaima perzijske knjievnosti i kulture irom svijeta.
Premda je Ahmed Sudi iznimno znaajna linost u historiji orijentalne filologije, i to
u svjetskim razmjerima, u bosanskohercegovakoj iranistici posveeno mu je tek nekoliko
kraih radova. Isto stanje vlada i u iranistici u samom Iranu. U zapadnoj iranistici ozbiljnijih
radova o Sudiju, a posebno valorizacije njegovoga postupka komentiranja perzijskih
tekstova, praktino nema. Sve dosada napisane studije koje se bave Sudijevim
komentatorskim radom nastale su u turskim iranistikim krugovima, no, skoro se sve one
odnose tek na jedan od Sudijevih komentara remek-djela perzijskih klasika, dok ne postoji
studija koja bi obuhvatila njegov cjelovit komentatorski opus kada je rije o tim djelima.
Samo je djelo koje je napisao Hoca (1980), barem bi se tako moglo zakljuiti iz
njegovog naslova, nastalo s namjerom slinom onom koju smo imali i mi, tj. da se Sudijev
komentatorski rad predstavi i analizira na cjelovit nain. Meutim, Hocin je pristup krajnje
faktografski i uopen, svodi se iskljuivo na koncizne opise Sudijevih komentara perzijskih
klasika u kojima se autor ne bavi sadrajem tih komentara, ne zadire u njihov tekst, iz ega
bi proizaao i egzaktan vrijednosni sud o tim komentarima. Osim toga, Hoca se ne
ograniava samo na Sudijeve komentare klasinih djela perzijske knjievnosti; njegovo je
djelo dodatno tematski razueno kraim osvrtima na druga Sudijeva djela.
Sve su to razlozi zbog koji je, uvjereni smo, postojalo jasno znanstveno utemeljenje i
potreba za pisanjem ovakve knjige.
Zahvaljujemo uvaenim kolegicama dr. Sabini Baki, dr. Aleni atovi, dr. Amini
iljak Jesenkovi i kolegi mr. Mirsadu Turanoviu na pomoi prilikom pribavljanja i
konsultiranja izvora na turskom jeziku.
iv
SADRAJ
UVOD.................................................................................................................................... 1
PERZIJSKI JEZIK I KNJIEVNOST U MALOJ AZIJI I NA PROSTORU
OSMANSKOG CARSTVA OD XI DO XVI STOLJEA............................................... 4
MALA AZIJA PRIJE OSMANLIJA............................................................................ 5
PERZIJSKI JEZIK I KNJIEVNOST U OSMANSKOM CARSTVU....................... 9
Perzijsko-turski rjenici............................................................................................10
Prijevodi perzijskih tekstova....................................................................................11
Komentari perzijskih djela.......................................................................................13
IVOT I DJELA AHMEDA SUDIJA.............................................................................. 15
IVOT.........................................................................................................................15
DJELA........................................................................................................................ 23
SUDIJEV KOMENTAR SADIJEVOG ULISTANA.................................................. 26
SADI I ULISTAN...................................................................................................26
ulistan izvan granica perzijskog govornog podtuja.......................................... 29
Sadijev ulistan u bonjakoj knjievnoj batini................................................. 31
MJESTO I ZNAAJ SUDIJEVOG KOMENTARA................................................. 32
SUDIJEV POSTUPAK KOMENTIRANJA ULISTANA...................................... 36
Pisanje i izgovor........................................................................................................ 37
Gramatika.................................................................................................................. 39
Stilistika i metrika..................................................................................................... 44
(Kulturna) historija i opi podaci............................................................................ 45
Semantika...................................................................................................................50
Zavrna razmatranja................................................................................................ 52
DODATAK................................................................................................................. 53
SUDIJEV KOMENTAR SADIJEVOG BUSTANA...................................................... 55
BUSTAN SADIJA IRAZIJA.................................................................................. 55
SUDIJEV POSTUPAK KOMENTIRANJA BUSTANA.......................................... 58
v
Gramatika..................................................................................................................63
Fonetski podnivo.........................................................................................................64
Morfoloki podnivo.................................................................................................... 68
Sintaksiki podnivo.....................................................................................................69
Stilistika..................................................................................................................... 70
Kulturna historija..................................................................................................... 75
Semantika.................................................................................................................. 77
Zavrna razmatranja................................................................................................79
DODATAK.................................................................................................................81
SUDIJEV KOMENTAR HAFIZOVOG DIVANA......................................................... 82
OSVRT NA BIOGRAFIJU HAFIZA IRAZIJA...................................................... 82
Divan Hafiza irazija................................................................................................84
SUDIJEV POSTUPAK KOMENTIRANJA DIVANA..............................................89
Gramatika..................................................................................................................95
Morfoloki podnivo.................................................................................................... 95
Sintaksiki podnivo.....................................................................................................98
Stilistika....................................................................................................................100
Kulturna historija................................................................................................... 104
Semantika................................................................................................................ 107
Sudijeva recepcija Hafizovog Divana....................................................................110
Zavrna razmatranja..............................................................................................115
DODATAK...............................................................................................................119
ZAKLJUAK................................................................................................................... 120
IZVORI I LITERATURA............................................................................................... 122
vi
UVOD
Tradicija bavljenja perzijskim jezikom i knjievnou na prostoru Osmanskog

carstva iznjedrila je znatan broj prevodilaca, komentatora, istraivaa, autora irokog opsega
djela i knjievnika koji su pisali po uzoru na perzijske klasike. U toj bogatoj tradiciji, bez
ikakve sumnje, veoma znaajno mjesto pripada Ahmedu Sudiju Bonjaku1, na to je u
ranijim istraivanjima ukazano u vie navrata. Sljedstveno tome, ne postoji nijedan
obuhvatniji pregled te tradicije u kojem nije istaknuta znaajna uloga Ahmeda Sudija u
razumijevanju klasinih perzijskih tekstova. Tako ga Safvet-beg Baagi ponosno naziva
najpopularnijim Bonjakom meu turskim piscima, ali i najboljim i najveim komentatorom
perzijskih klasika, koji je u toj struci stekao stepen takav da mu nema premca u turskoj
literaturi svih vijekova. (Baagi 2007: 115) Demal ehaji smatra Sudija jednim od
najveih poznavalaca perzijske knjievnosti jer je svojim komentarima dopirinio boljem
razumijevanju ovih tekstova, ime je dao svoj doprinos i osmanskoj nauci i knjievnosti.
(ehaji 1980: 105), dok Hamid Algar ide i jedan korak dalje, tvrdei da je Sudi vjerovatno
najprominentniji meu svim osmanskim perzijanistima (Algar 2003). Oito je da je
posrijedi vanredno vrijedan autor s ovih prostora koji zasluuje veu naunu panju u
iranistikim i turkolokim krugovima.
Ahmed Sudi Bonjak ostavio je irok opus djela iza sebe, uglavnom iz perzijskog
jezika i knjievnosti te arapske gramatike, i to su ustvari bile dvije oblasti koje su Sudija
prevashodno zanimale. Pripisuju mu se i neka djela izvan ovih naunih oblasti, ali se ne
moe pouzdano potvrditi da je ta djela Sudi i napisao. Ipak, ovaj autor u minulim stoljeima
poznat je u svijetu prvenstveno po svojim komentarima triju klasinih tekstova iz perzijske
knjievnosti iz pera dvojice glasovitih autora iz grada iraza: Sa'dijevih ulistana i
Bustana, te Hafizovog Divana.
Ova tri Sudijeva djela predstavljaju najbolje primljene i najvie itane komentare
meu brojnim komentarima spomenutih tekstova na prostoru Osmanskog carstva. O
njihovoj dobroj recepciji svjedoi i injenica da su sva tri prevedena na perzijski jezik u XX
stoljeu, te da su dobro poznati i u iranskoj naunoj i strunoj javnosti. Meu njima je
Pod rijeju Bonjak podrazumijeva se Sudijevo porijeklo s prostora Bosne, a ne njegova etnika pripadnost, budui da
u XVI stoljeu etnike odrednice nisu postojale u njihovom dananjem smislu.
1
najveu panju izazvao komentar Hafizovog Divana, koji je u XIX stoljeu prevoen i u
zapadnoj Evropi. Tako je u Brockhausovo leipziko izdanje Hafizovog Divana na
njemakom jeziku (1854-1856) ukljuen Sudijev komentar prvih 80 gazela, a o Sudijevoj
metodologiji na engleskom jeziku pisao je W. H. Lowe u studiji Twelwe Odes of Hahiz done
literally into English together with the corresponding portino of the Turkish Commentary of
Sudi, for the first time translated, objavljenoj u Cambridgeu 1877. godine. (prema: Browne
1997: III: 299)
Sudijev komentatorski opus najveu panju izazvao je na podruju Osmanskog
carstva, tj. meu recipijentima koji su obavezno znali osmanski turski jezik. Posebna odlika
tog opusa na spomenutom podruju ogleda se u tome da Sudijevi komentari nisu tretirani
iskljuivo kao interpretativni izvori koji omoguavaju lake razumijevanje tekstova remekdjela klasine perzijske knjievnosti, nego su u isto vrijeme imali ulogu udbenika
perzijskog jezika.
S druge strane, klasini perzijski tekstovi ve stoljeima imaju internacionalni
karakter i prisutni su na geografskom prostoru od Indijskog potkontinenta na istoku do
zapadnih granica Osmanskog carstva; stoga su i komentari tih tekstova nastajali u trima
razliitim geografskim i kulturalnim podnebljima na perzijskom govornom podruju, u
Osmanskom carstvu i na Indijskom potkontinentu.
Uzimajui u obzir geografsku razuenost prostora na kojem su ti tekstovi itani i
izuavani, Sudijeve smo komentare analizirali i vrijednosno situirali u okviru komentatorske
tradicije u osmanskim znanstvenim i knjievnim krugovima. Na takav korak odluili smo se
i smatramo bitnim to naglasiti prije svega zato to je tradicija komentiranja djela klasine
perzijske knjievnosti u sva tri navedena podneblja, na tri razliita govorna podruja,
obiljeena razliitim kulturolokim, jezikim i knjievno-estetskim odlikama. Osim toga,
komentari iz razliitih kulturalnih podneblja nisu pisani s identinim pobudama: negdje su
oni nastali iskljuivo kao komentari djela, a negdje su upotrebljavani i kao udbenici
stranog jezika. Komentari pisani u razliitim geografsko-kulturalnim podnebljima obraali
su se razliitim vrstama recipijenata, te su se stoga i konceptualno i metodoloki u znatnoj
mjeri meusobno razlikovali. Na kraju, ali jednako bitno, rukopisni izvori na osnovu kojih
su pisani komentari unutar jednog od navedenih podneblja nerijetko su se razlikovali od
rukopisnih izvora to su ih na raspolaganju imali komentatori koji su djelovali na druga dva
podneblja; zbog toga bi njihovo poreenje, vrednovanje i situiranje u okviru jedne,
zajednike komentatorske tradicije predstavljalo istraivaki postupak s krajnje upitnom
metodolokom utemeljenou.
Zbog svih navedenih razloga, metodoloki najprimjerenijim postupkom smatrali smo
to da Sudijeve komentare posmatramo u okviru tradicije komentiranja perzijskih klasika u
Osmanskom carstvu, te da u tom svjetlu ukaemo na njihove prednosti i nedostatke u
odnosu na ranije nastale komentare djela klasine perzijske knjievnosti u osmanskim
znanstvenim i knjievnim krugovima.
2
Nakon XV stoljea i pojave Abdurrahmana Damija, u historiji perzijske

knjievnosti otpoelo je razdoblje dekadencije (enhett). Ona e ostvariti snaan utjecaj i na
knjievno stvaralatvo na perzijskom jeziku izvan perzijskog govornog podruja, izmeu
ostalog i u osmanskoj Turskoj. Taj utjecaj ogledao se u tome da je ve u Sudijevo vrijeme
(XVI stoljee) u knjievnim krugovima u osmanskoj Turskoj bila primjetna tendencija ka
smanjenju opsega autorskog rada, s jedne, i pospjeivanju istraivakog rada s druge strane,
prije svega na planu pisanja komentara (arh). (Riyh 1369: 127) Drugim rijeima,
originalno stvaralatvo ustupilo je svoje mjesto izuavanju, predstavljanju i vrednovanju
ranije napisanih djela. Stoga nije neobino da se i Ahmed Sudi Bonjak odluio upravo za
pisanje ove vrste djela.
U Sudijevom vrijemenu perzijski jezik vaio je za jezik dvorske elite i intelektualnih
krugova; premda u tom razdoblju na teritoriji Osmanskog carstva nije napisano nijedno
vrhunsko knjievno djelo na perzijskom jeziku, na tom su podruju nastala neka vrlo
znaajna djela istraivakog karaktera, ija je prvenstvena svrha bila olakavanje
razmijevanja pojedinih remek-djela klasine perzijske knjievnosti. (Modarres 1384: 82)
tavie, sami komentari esto nisu zadovoljavali potrebe ireg kruga itatelja, to potvruju
mnoge glose zapisane na njima. (Hoca 1980: 9)
Komentari perzijskih djela u Osmanskom carstvu mogu se openito podijeliti na
filoloke i sufijske, a Sudijevi komentari prema toj podjeli spadaju u prvu skupinu. Pisanjem
filolokih komentara autori su prvenstveno imali za cilj pribliiti znaenje tih tekstova
itaocima koji su ivjeli u njihovom vremenu. Veliki broj napisanih komentara, kako
knjievnih tako i naunih djela iz razliitih oblasti, ukazuje na to da su se znanstvenici iz
Sudijeva vremena suoavali s iznimno bogatim i kompleksnim naslijeem ije je pravilno
razumijevanje za njihove savremenike i kasnije generacije bilo praeno brojnim tekoama i
preprekama (Dnparast 1392: 94). Uvidom u znaajnije filoloke komentare klasinih djela,
posebno poetske, moe se zakljuiti da su oni bili usredsreeni na pet osnovnih nivoa teksta
komentiranog djela, a to su ortografski, gramatiki, stilistiki, kulturnohistorijski i konano
semantiki. (Okatan 2013: 219) Stoga e i Sudijevi komentari u ovoj studiji biti podvrgnuti
manje-vie analizi na spomenutih pet nivoa.
U XX stoljeu zapoeo je proces znanstvenog valoriziranja tih komentara, kad
nastaju pregldeni radovi i ire studije o pojedinim komentarima ili nekim njihovim
aspektima, iako su mnoga pitanja jo uvijek ostala bez odgovora. U tom smislu, i
komentatorski opus Ahmeda Sudija Bonjaka nedvojbeno zasluuje da bude objektivno i
sveobuhvatno vrednovan. Cilj ove knjige jeste ponuditi cjelovitu sliku o Sudijevim
najpoznatijim i najee citiranim komentarima triju perzijskih klasinih tekstova:
Sa'dijevog ulistana i Bustana, te Hafizovog Divana.
PERZIJSKI JEZIK I KNJIEVNOST U MALOJ AZIJI

I NA PROSTORU OSMANSKOG CARSTVA
OD POLOVINE XI DO KRAJA XVI STOLJEA
Kad su Iranci u VII stoljeu padom sasanidske drave u ruke Arapa izgubili
politiku neovisnost, mjesto perzijskog jezika zauzima arapski, koji postaje slubeni jezik i
jezik meunarodne komunikacije na golemom prostoru islamskoga svijeta. Ponovno
vraanje perzijskog jezika u slubenu upotrebu vee se za nastanak prvih polusamostalnih i
samostalnih politikih dinastija na prostoru Iranske visoravni, a naroito u Horasanu i
Transoksaniji. Jakub Leis (Yaqb Leis), osniva dinastije Safarida, u IX stoljeu uzima
perzijski za slubeni jezik svoga dvora, to je dalo snaan poticaj daljem razvoju ovoga
jezika. Druge dinastije iranskog porijekla slijede primjer Safarida te potiu naunu i
knjievnu produkciju na perzijskom jeziku. U tome su se naroito isticali Samanidi, pod
ijom je vlau zaivio renesansni pokret prevoenja tekstova s arapskog, srednjoperzijskog
i drugih jezika na novoperzijski, to je imalo za rezultat da je perzijski jezik u periodu
izmeu IX i XI stoljea bio u stalnoj ekspanziji na prostoru koji su naseljavali iranski
narodi, postavi slubeni jezik i to je posebno znaajno jezik knjievne produkcije
veine Iranaca. Presudnu ulogu u irenju perzijskog jezika imali su klasini pjesnici i pisci,
ija su djela brzo postajala poznata. Ponajvie zahvaljujui toj knjievnoj produkciji,
pripadnici iranskih naroda prihvatili su postepeno perzijski kao svoj zajedniki jezik, dok su
drugi iranski jezici mahom ostali na razini lokalne i poluzvanine upotrebe, ostavljajui
perzijskom jeziku dar poloaj i status nadnacionalnog idioma. O tome zorno svjedoi
primjer koji u XI stoljeu navodi Nasir Husrev (Nser Xosrou), autor prvog i najpoznatijeg
putopisa na perzijskom jeziku, kako je u gradu Tabrizu sreo pjesnika koji je pisao i govorio
lijepu poeziju na perzijskom, iako nije znao dobro govoriti taj jezik. (Xosrou 1382: 125)
Dinastije iranskog porijekla vladale su na govornom podruju perzijskog jezika
svega dva stoljea, poslije ega njihovo mjesto zauzimaju dinastije turkijskog porijekla.
Meutim, perzijski jezik ne samo da nije izgubio steeni znaaj, ve doivljava daljnju
ekspanziju u narednim stoljeima. Sve strane vladajue dinastije u Iranu u pravilu imale su
iranske vezire, koji su jednom od svojih osnovnih zadaa smatrali ouvanje nacionalnog
identiteta. Dok su dinastije iranskog porijekla doprinijele ponovnom vraanju perzijskog
jezika i njegovom irenju na geografskom podruju naseljavanom pripadnicima razliitih
iranskih naroda, dinastijama turkijskog porijekla pripada najvea zasluga u ekspanziji ovog
jezika izvan njegovog govornog podruja. Meu svim dinastijama turkijskog porijekla po
4
moi koju su imali, ali i usluzi koju su uinili perzijskom jeziku, posebno se istiu
Gaznevidi i Selduci. Gaznevidi su bili prva mona turkijska dinastija iji je zvanini jezik
bio perzijski. Na dvoru Mahmuda od Gazne, najpoznatijeg gaznevidskog vladara, ivjelo je
mnogo pjesnika koji su pisali poeziju na perzijskom jeziku. Osvojivi velika prostranstva
Indijskog potkontinenta, Gaznevidi su tamo sa sobom odnijeli i perzijski jezik.
MALA AZIJA PRIJE OSMANLIJA

Selduci su bili druga mona dinastija turkijskog porijekla, a irenje perzijskog
jezika na prostoru Male Azije vee se ponajprije za ovu dinastiju. Oni su na nekim
podrujima preuzeli vlast upravo od Gaznevida, a samim tim i nain organizacije drave u
kojoj su veziri, pisari, naunici i pjesnici govorili i pisali na perzijskom jeziku, budui da su
za te poslove bili zadueni mahom Iranci.
Modarres navodi kako se zastupljenost perzijskog jezika na prostoru Male
Azije moe podijeliti u tri vremenska perioda: 1. od poetka vladavine Selduka na tim
prostorima do invazije Mongola u XIII stoljeu; 2. od invazije Mongola do osvajanja
Istanbula od strane Osmanlija 1453. godine; 3. u vremenu vladavine Osmanlija (1384: 71).
irenje selduke vlasti na ovim prostorima poinje nakon uvene Bitke kod Malazgirta
(Mancikerta) 1071. godine, kada je vojska predvoena Alpom Arslanom izvojevala pobjedu
nad bizantijskom vojskom, to je otvorilo prostor naseljavanju prvenstveno turkijskih
plemena s podruja Srednje Azije i Iranske visoravni na prostore Anadolije. Meutim, Nasir
Husrev jo u prvoj polovini XI stoljea na svom proputovanju kroz razne zemlje dolazi u
grad Ahlat (perz. Axlt) na zapadnim obalama jezera Van u Maloj Aziji. On grad Ahlat
predstavlja kao granicu izmeu muslimana i Armena i dodaje kako su se u gradu govorila tri
jezika: perzijski, arapski i armenski. Nasir Husrev pretpostavlja da je ime grada (perz. axlt
mjeavine) dolo upravo otud to u njemu ive ljudi razliitoga porijekla. (Xosrou 1382:
125-126)2
Iako su Selduci ve od XI stoljea vladali velikim dijelom Male Azije, u XII
stoljeu u gradu Konji, prijestolnici maloazijskih Selduka, i njenoj okolini veinu
stanovnitva inili su Grci, a pored njih tu su bili jo Armeni i Jevreji. U izvorima se
spominju i Turci, ali se u XII stoljeu pod Turcima vjerovatno podrazumijevaju svi
muslimani. Naseljavanja veeg broja turkijskih plemena zabiljeena su poetkom XIII
stoljea, a nakon invazije Mongola u ovome gradu svoje utoite nali su i mnogi Iranci,
koji su bjeali pred njima. (Goodvin 1999: V: 253a)
2
Nasir Husrev boravio je u Ahlatu 1046. godine.

5
Ovdje je posebno bitno objasniti razloge naseljavanja Iranaca u Malu Aziju, to je

bilo u neposrednoj uzrono-posljedinoj vezi s ekspanzijom perzijskog jezika. Postoji vie
razloga zbog kojih su iranski doseljenici birali Malu Aziju za svoje odredite nakon to su
naputali prostore Horasana, Transoksanije i ostalih podruja na kojima su prethodno
ivjeli. Glavni razlog bio je taj to je na dvoru maloazijskih Selduka, koji su naslijedili
Velike Selduke, vladalo pravo iransko ozraje. Perzijski je bio slubeni jezik i jezik
administracije, a vladari su cijenili i podravali uenjake koji su pisali na tom jeziku, dok su
i sami bili veliki poklonici poezije na njemu. (Sadrniy 1390: 49) Selduki vladari u Maloj
Aziji i svi lanovi dvora u Konji znali su perzijski jezik. Taj utjecaj nije se ogledao samo u
prihvatanju perzijskog kao slubenog jezika, ve i u sve veem znaaju iranske kulture na
dvoru i oko njega. Najbolji pokazatelj tog utjecaja jeste injenica da odreen broj samih
seldukih vladara nosi imena legendarnih iranskih junaka spomenutih u Firdusijevoj
ahnami, remek-djelu iranske nacionalne epike.To se poinje deavati pred kraj XII i traje
tokom cijelog XIII stoljea, a neka od tih imena jesu: Keihusrev (Keixosrou), Keikubad
(Keiqobd), Keikavus (Keikws) i druga.3 Od XII stoljea na dvoru u Konji perzijski
postaje jezik knjievne produkcije odreenog broja autora. Nisu bili rijetki ni sluajevi u
kojima pjesnici na perzijskom pjevaju panegirike seldukim vladarima. Mnogi perzijski
pjesnici i pisci u potrazi za mecenama dolaze na selduki dvor i svoja djela posveuju
vladarima, koji su na raspolaganju imali mnogo vee bogatstvo od lokalnih iranskih vladara
pritisnutih uslijed sve vee prijetnje od strane Mongola. Zabiljeeni su i rijetki sluajevi u
kojima i sami vladari iitavaju klasina djela na perzijskom jeziku. Prema tome, iako Mala
Azija nije bila dio govornog podruja perzijskog jezika u smislu da su veinu stanovnitva
inili nativni govornici perzijskog jezika, knjievna produkcija na dvoru i oko njega odvijala
se uglavnom na perzijskom jeziku. Tako je status to ga je uivao perzijski jezik bio
znaajan za doseljavanje Iranaca, ije je poveano prisustvo onda doprinijelo jo veoj
ekspanziji njihovoga jezika u Maloj Aziji.
Drugi razlozi zbog kojih su iranski doseljenici birali Malu Aziju veu se najvie za
ekonomske prilike, koje su bile mnogo povoljnije nego u Horasanu, ije su gradove
Mongoli jedan za drugim osvajali i unitavali. Osim toga, na prostoru Male Azije jo uvijek
nije bila prisutna sektaka netrpeljivost kao u nekim drugim dijelovima islamskog svijeta, a
posebno podrujima na kojima se govorio perzijski jezik. Konano, jedan od razloga jeste i
injenica da se Mala Azija inila dovoljno dalekom od mongolskih osvajaa i stoga
relativno sigurnom za normalan ivot. Zbog svega toga, mnogi su Iranci, traei utoite od
mongolske invazije, odlazili u Malu Aziju smatrajui kako e tamo biti sigurni. (Sadrniy
1390: 4951)
Riyh navodi kako je jedanaest uzastopnih seldukih vladara nosilo drevna iranska imena (1369: 38). O utjecaju iranske
kulture na seldukom dvoru u Konji vie vidjeti: Riyh 1369: 2361; Peacock 2010.
6
U Malu Aziju doseljavali su se Iranci razliitih drutvenih klasa i statusa. Meu

onima koji su doprinijeli stvaranju jedne vrste iranskog ozraja na novim podrujima
posebno treba izdvojiti znamenite sufije, meu kojima je najpoznatija bila porodica
Behauddina Veleda, oca Delaluddina Rumija. Nakon to je napustio rodni grad Belh i
obavio had, Behauddin Veled imao je priliku naseliti se i u nekim drugim dijelovima
Islamskog svijeta, npr. u Bagdadu ili Damasku, ali je izabrao Malu Aziju, gdje je perzijski
bio slubeni jezik. Pored sufija, vrijedi spomenuti mnoge ljude od pera, koji su za svoja
djela na perzijskom jeziku imali irok krug italaca. Njihov dolazak pospjeio je nastanak
velikog broja naunih djela na perzijskom jeziku, meu kojima su bili najzastupljeniji bili
historiografski tekstovi, rjenici i hronike. Najznaajniji historijski izvori s prostora Male
Azije iz XIII stoljea napisani su na perzijskom jeziku, tako da je danas nemogue
istraivati historiju tog podneblja bez poznavanja ovog jezika. Doseljavanje umjetnika
razliitih interesovanja takoer je imalo odjeka na drutveni ivot na tim prostorima, to
najbolje svjedoi podatak da su zidovi selduke palae u Konji bili oslikani prizorima iz
Firdusijeve ahname, kao i to da su mnogi muziki termini u tom periodu doneseni u Malu
Aziju i jo uvijek se koriste u turskom jeziku. Konano, boravak velikog broja iranskih
trgovaca, a mnogi meu njima bili su obrazovani i voljeli su knjievnost i druge umjetnosti,
utjecao je na prisutvo perzijskog jezika u irim drutvenim krugovima. Neki od tih trgovaca
naseljavali su se trajno na ovim prostorima, dok su drugi nastavili redovno dolaziti i
odlaziti, a njihovo su prisustvo koristili mnogi koji su su se interesirali za perzijsku
knjievnost. Trgovci su sa sobom odnosili rukopise knjiga, koje su potom prodavali, pa se i
na taj nain irio glas o znamenitim djelima napisanim na perzijskom jeziku i njihovim
autorima.4
Mala Azija je u XIII stoljeu bila prava pozornica viejezinosti, gdje je svaki jezik
imao svoje mjesto. Arapski je bio jezik religije i nauke, te lingua franca islamskoga svijeta,
perzijski je bio jezik slubene korespodencije i komunikacije, turski je bio jezik
komunikacije tada ve turkijske veine muslimanskog tanovnitva, dok su grki i armenski
jezici sve vie gubili mjesto i znaaj iz ranijeg perioda. Meutim, nema sumnje u to da su
arapski i perzijski imali vii status od ostalih jezika kako su nauka i umjetnost doivljavali
procvat u tom vremenu. Perzijski je ipak imao prednost i nad arapskim jezikom u tom
smislu, to potvruju odreeni konkretni sluajevi. Naprimjer, Aziz Esterabadi (Azz
Astarbd) elio je svoje djelo Bazm wa razm napisati na arapskom jeziku, ali ga je napisao
na perzijskom budui da je perzijski znalo vie ljudi i da je bio slubeni jezik. Osim toga,
neka djela prevoena su s arapskog na perzijski kako bi bila razumljiva i dostupna irem
krugu italaca i zato to je perzijski bio jezik medresa. (zkan 2000: 141)
O razlozima naseljavanja Iranaca na prostore Male Azije, poznatim linostima koje su ostavile traga na ovom podruju i
posljedicama njihovog boravka vie vidjeti: Modarres 1384; Sadrniy 1390.
7
U takvim drutvenim okolnostima podrazumijevalo se da veina obrazovanih ljudi

zna perzijski, jezik koji ih je pribliavao naunim i strunim krugovima, pa i samome dvoru.
No, perzijski je bio veoma prisutan i u irim krugovima, naroito sufijskim. To potvruju
mnogi podaci iz ivota Delaluddina Rumija, jednog od najveih sufijskih autora, koji je
svoja djela napisao na perzijskom jeziku u gradu Konji. Meu Rumijevim sljedbenicima
itala su se djela ranijih sufijskih autora na perzijskom jeziku, meu kojima se istiu poezija
dvojice velikih sufijskih pjesnika, Sanaija (Sany) i Attara (Attr), a i sam Rumi izuzetno
je cijenio poetski izraz svoje dvojice prethodnika. Jedan od osnovnih povoda za poetak
pisanja najpoznatijeg Rumijevog djela, Mesnevije, bio je taj to je Husamuddin elebi
uvidio kako Rumijevi sljedbenici provode mnogo vremena u itanju Sanaijevih i Attarovih
djela, te je od njega zatraio da napie knjigu kao to je Sanaijev Vrt istine (adqa alaqqa) ili Attarovo djelo Zbor ptica (Maniq al-ayr). Rumi je i veinu svojih predavanja i
obraanja kasnije skupljenih u knjigu Fhi m fh drao na perzijskom jeziku, kao to su
njegova uvena predavanja iz ranijeg perioda sakupljena u knjizi Males-e sabe, opet na
perzijskom jeziku.
Dvorski i sufijski pjesnici u Maloj Aziji nisu samo pisali na perzijskom jeziku, ve
su crpili i modele iz perzijske poetske tradicije. Perzijski je jezik imao ve visoko razvijen
vokabular i druga jezika pomagala za pisanje poezije, ali i ve postojee modele, ve
postojei stil. To govori da je taj jezik nudio sve to je jednom pjesniku u Maloj Aziji bilo
potrebno: jeziki i poetski okvir, te dovoljan broj recipijenata unutar razliitih drutvenih
skupina, pa ak i na samome dvoru. (vie o tome vidjeti: Drki 2012: 106-107)
S druge strane, turski jezik jo uvijek nije posjedovao izgraen stil za pisanje
naunih i knjievnih djela, tako da nije mogao ponuditi zadovoljavajui okvir za djelo poput
Mesnevije. Zanimljivo je da se ime Delaluddina Rumija, jednog od najveih perzijskih
pjesnika, vee za poetke poetske aktivnosti na turkom jeziku u Anadoliji. Rumi je spjevao
odreeni broj stihova na turskom jeziku, a u nekim stihovima na perzijskom ubacivao je
odreene rijei i sintagme na turskom jeziku. iz tog se razloga Rumi smatra prvim
pjesnikom koji je u Maloj Aziji pisao poeziju na turskom jeziku. (Johanson 1993; zkan
2000: 142) Ta poezija znaajna je samo po injenici da predstavlja poetak pisanja na
turskom, ali ne i po svome kvalitetu. Uostalom, u Rumijevim djelima postoji mnogo vie
stihova na arapskom nego na turskom jeziku. Rumijeva literarna aktivnost bila je u
poetskom smislu produktivna i zato je on izabrao perzijski za njen jezik, a nije morao pisati
na turskom kako bi prenio svoju poruku. S druge strane, neki njegovi nasljednici koji su
pisali na turskom uglavnom su bili reproduktivni. Njegov sin Sultan Veled (Soltn Walad),
koji je takoer pisao na turskom jeziku, najbolji je primjer. O kreativnosti autora koji su
stvarali poeziju na turskom stoljee poslije Rumija moe se govoriti samo u lingvistikom,
ali ne i u poetskom smislu. (Johanson 1993: 25)
Selduka vlast na podruju Male Azije trajala je do 1307. godine, to je samo
produilo utjecaj perzijskog jezika na tom podruju, te ostavilo u tom pogledu neizbrisiv
8
trag ak i na osmansku civilizaciju. U kratkom periodu mongolske vlasti na podruju

Anadolije, vani administrativni poslovi bili su takoer povjeravani Irancima, a jezik
administracije bio je ponovo perzijski. To se odrazilo na dalje irenje perzijskog jezika na
ovim prostorima.
PERZIJSKI JEZIK I KNJIEVNOST U OSMANSKOM CARSTVU

Iako perzijski nije bio slubeni jezik osmanske drave, pisana aktivnost iz ranijeg
perioda nastavljena je i pod njihovom upravom. Osmanlijama pripadaju goleme zasluge i u
daljoj ekspanziji perzijskog jezika na prostore Balkana, ali i nekih dijelova arapskog svijeta,
kao to je Egipat. Mnogi od osmanskih sultana i sami su znali perzijski, a ponekad su i
slubenu prepisku vrili na ovom jeziku. Sultan Selim Javuz ima Divan na perzijskom
jeziku, a poeziju na njemu pisao je i Sulejman Velianstveni pod pseudonimom Muhibbi
(Mhibbi). S druge strane, podrazumijevalo se da obrazovani ljudi znaju i perzijski jezik, te
da na njemu itaju pa i piu tekstove. Poto je perzijski slovio za jezik lijepe knjievnosti,
tako se i pismenost na njemu vezala uglavnom za knjievne tekstove. Generalno se za
period vladavine ove mone dinastije moe rei da je oznaio pad znaaja perzijskog jezika
u slubenoj upotrebi, ali da je istovremeno utjecaj klasine perzijske knjievnosti
konstantno rastao do XVII stoljea.
irenju perzijskog jezika mnogo su doprinijeli pripadnici mevlevijskog sufijskog
reda, koji su bili bliski s Osmanlijama, a batinili su uenja Delaluddina Rumija, izloena
uglavnom na perzijskom jeziku. Meutim, utjecaj mnogih drugih perzijskih klasika i
njihovih djela nikako se ne smije zanemariti u tom smislu. Da je postojala naklonost
osmanskih sultana prema perzijskoj knjievnosti zorno svjedoi sluaj posljednjeg velikog
perzijskog klasika i najpoznatijeg autora XV stoljea, Abdurrahmana Damija
(Abdorrahmn m). Dami je imao komunikaciju s dvojicom osmanskih sultana,
Mehmedom Fatihom i Bajazidom II. Naime, dok je prilikom povratka s hada boravio u
sirijskom gradu Halepu, dobio je poziv Mehmeda Fatiha da doe na njegov dvor u
Carigradu, to je Dami odbio, iako je dobio mnogo novca i poklona od sultana. Ipak,
Mehmed Fatih slao je Damiju svake godine po hiljadu dukata. (Nametak 2013: 223) Visoki
ugled koji je Dami uivao na osmanskom dvoru dokazuju i dva upuena mu pisma od
sultana Bajazida na perzijskom jeziku. Prvo od tih dvaju pisama napisano je bez konkretnog
povoda ili zahtjeva, iz istog potovanja. Dami je odgovorio na to pismo, a sultan potom
alje i drugo, u kojem izraava svoju duboku zahvalnost zbog Damijevog odgovora i
obavjetava ga da mu alje poklon od hiljadu zlatnika, na emu se Dami ponovo srdano
zahvalio. (Browne 1997: 422-423) Dami je kasnije trei svezak svoga djela Zlatni lanac
(Silsila al-dahab) posvetio sultanu Bajazidu II. (Losensky 2012)
9
U ovom razdoblju nastaje sve vie prijepisa klasinih perzijskih tekstova, koji svoje
mjesto nalaze po mnogobrojnim bibliotekama irom Carstva. Zanimljivo je da se rukopisi
perzijkih djela nastali na prostoru Osmanskog carstva generalno smatraju preciznijim i
vjerodostojnijim od rukopisa nastalih na Indijskom potkontinentu. Rukopisi prepisani u
Indiji esto sadre mnogo stihova ili reenica ubaenih od strane prireivaa ili prepisivaa.
To su intervencije kojih bi se nativni govornici postidjeli, dok jedan Turin ne bi bio u
stanju komponovati takve stihove. Prepisiva koji je nativni govornik perzijskog jezika
uglavnom je svjestan da nije u stanju komponovati poeziju slinu majstoru ije djelo
prepisuje, dok turski prepisiva svome poslu pristupa temeljito i radi marljivo, ali, u
principu, nije u stanju uope pisati poeziju na perzijskom jeziku. Indjiski prepisiva, s druge
strane, esto intervenira bez posebnog osjeaja samokritinosti. (Browne 1997: 302)
Nauna produkcija s ciljem boljeg razumijevanja klasinih perzijskih tekstova trajala
je stoljeima na prostoru Osmanskog carstva, a djela koja su sluila za bolje razumijevanje
klasinih perzijskih tekstova nastala na prostoru Osmanskog carstva mogu se podijeliti u tri
grupe, a to su: rjenici, prijevodi i komentari.
Perzijsko-turski rjenici
Najvei broj rjenika perzijskog jezika sve do XX stoljea napisan je na Indijskom
potkontinentu i u Maloj Aziji. Rjenici nastali na Indijskom potkontinentu bili su poznatiji u
samome Iranu budui da su bili uglavnom jednojezini, dok je veina rjenika nastalih na
prostoru Osmanskog carstva bila dvojezina, a najee su to perzijsko-turski rjenici, ija
je osnovna namjena bila razumijevanje perzijskih tekstova. Takvih rjenika ima mnogo 5, a
ovdje e biti spomenuto samo nekoliko njih.
Lisn al-aam autora Hasana Halabija, poznatog pod nadimkom or, pa je i sam
rjenik poznatiji pod naslovom Farhang-e or. Posrijedi je najobimniji i najpoznatiji
perzijsko-turski rjenik. Prema rijeima autora, on je ovaj rjenik sastavio 1075. godine po
Hidri za one koji su uili perzijski jezik, a posebno su ga koristili oni koji su eljeli pisati
na perzijskom jer sadri velik broj primjera preuzetih iz perzijske poezije. (Masm 1383:
722-723)
Bar al-ar'ib, poznat i pod imenom Lugat-i Halimi (Loat-e Halm), autora
Lutfullaha Halimija (Lotfollh Halm). Oko vremena ivota Halimija postoje razilaenja.
Tako Riyh (1369: 214) navodi da je on bio Iranac koji je ivio u Istanbulu, a pratio je
sultana Selima Javuza u pohodu na Iran. To bi trebalo znaiti da je rjenik napisan
Detaljnije informacije o veem broju rjenika nastalih na prostoru Osmanskog carstva daju Saf 1368: V: 391-398 i
Riyh 1369: 213-216.
10
poetkom XVI stoljea. Meutim, Halimi je vjerovatno ivio neto ranije, i moe se
pretpostaviti da je svoj rjenik poklonio sultanu Mehmedu Fatihu. (vidjeti: eidy 1383:
173) Ovaj rjenik sastoji se iz dva dijela. Prvi dio je perzijsko-turski rjenik, a drugi sadri
osnove perzijske metrike i retorike. Prvo je bio napisan u prozi, da bi ga kasnije autor
spjevao u stihu i tek tada naslovio Bar al-ar'ib.
Daq'iq al-aq'iq autora Kemal-paazadea. U uvodu rjenika stoji da ga je autor
posvetio Ibrahim-pai, velikom veziru Sulejmana Velianstvenog. Ovo je ustvari rjenik
sinonima i rijei slinoga znaenja u perzijskom jeziku s prijevodom na turski. Autor je prvo
navodio nekoliko perzijskih rijei istog ili slinog znaenja jednu pored druge, a potom ih
prevodio na turski, dok je za primjere navodio stihove na perzijskom jeziku. (Mohammad
1383: 386)
Tohfe-ye hed, poznati i popularni perzijsko-turski rjenik u stihu, autora Ibrahimdede ahidija. Rjenik je spjevan u poetskoj formi mesnevije i veoma brzo poeo se koristiti
kao udbenik. O njegovoj dobroj recepciji svjedoi podatak da su na ovaj rjenik napisani
brojni komentari i nazire (paralele) na perzijskom, turskom i arapskom jeziku, a ovdje emo
navesti samo one napisane perom bonjakih autora. Mustafa Ejubovi, ejh Jujo, iz
Mostara i Ahmed Hatem Bjelopoljak napisali su komentare na ovaj rjenik na turskom
jeziku, a Muhammed Hevai Uskufi (iz okolince Tuzle) spjevao je po uzoru na ovo djelo
tursko-bosanski rjenik Makbul-i arif, poznatiji kao Potur ahidija. (vidjeti: Masm
1383a: 242-243; Nametak, Trako 2003: 228)
Autori ovih i drugih perzijskih rjenika pisali su uvode za svoja djela u kojima su
davali kratka objanjenja o nazivima upotrebljavanim za nominiranje perzijskog jezika
(frs, dar, pahlaw), zatim o historiji jezika i nekim gramatikim pravilima. Zbog svega
toga, ovi njihovi radovi spadaju u prve pokuaje pisanja perzijskih gramatika (Saf 1368: V:
395), s obzirom na to da je prva cjelovita gramatika perzijskog jezika napisana tek u XIX
stoljeu.
Prijevodi perzijskih tekstova

Za razliku od seldukih sultana, koji su znali perzijski, a ponekad i arapski jezik, te
kojima su posveivana djela na arapskom i perzijskom, turkmenski bejovi od XIV stoljea
traili su da im se djela s arapskog i perzijskog jezika prevode na turski, budui da nisu znali
druga dva jezika. Na taj su nain davali sve vei znaaj turskom jeziku, ali su i doprinijeli
nastanku velikog broja prijevoda perzijske knjievnosti na turski jezik. I osmaski sultani
podsticali su autore da prevode tekstove s perzijskog na turski jezik ve od XIV stoljea. Taj
trend prevoenja, ne samo s perzijskog jezika, posebno jaa nakon osvajanja Istanbula 1453.
godine i moe se uporeivati s prevodilakom djelatnou u Bagdadu s poetka IX stoljea,
11
kad su na arapski prevedena mnogobrojna djela s grkog, sanskrita, srednjoperzijskog i

drugih jezika, te s pokretom prevoenja na novoperzijski pod vlau Samanida u X i XI
stoljeu u Horasanu i Transoksaniji. Sva tri procesa prevoenja djela imala su za rezultat
snanu naunu i knjievnu produkciju na jeziku na koji su tekstovi prevoeni. Moe se rei
da su osmansku divansku knjievnost u XIV i XV stoljeu obiljeili mnogobrojni prijevodi
klasinih perzijskih tekstova, s tim da prevoditeljska djelatnost nije prestala ni nakon ovoga
perioda. Na taj je nain nastao veliki broj prijevoda s perzijskog na osmanski turski jezik, a
pjesnici i autori u svojim djelima govore o nerazvijenosti turskog jezika i o tome kako im je
teko pisati poeziju i prilagoavati turske rijei i izraze aruz metru i pronalaziti
odgovarajuu rimu. S obzirom na to da osnovna tema ovoga tiva nisu prijevodi, ovdje e
biti navedeno samo nekoliko njih. (Kut 2008: 172) Vrijedi istai jo i to da su ovi prijevodi
bili vie adaptacije perzijskih tekstova na turski i da su esto proirivani u znatnoj mjeri.
Pjesnik Gulehri (Glehri) u XIV stoljeu prevodi Attarovu poemu Zbor ptica, ali u
svoj tekst uvrtava i neke prie iz druga dva djela na perzijskom, Rumijeve Mesnevije i
Kelile i Dimne. (Nametak 2013: 164) Na podsticaj lokalnog vladara dinastije Germijan po
imenu Sulejman bin Mehmed-bey s perzijskog se prevode dva prozna teksta Kabusnama
(Qbsnme) i Marzbannama (Marzbnnme). Nizamijevu poemu Husrev i irin na
turkijske jezik prvi je preveo Ali ir Nevai, a nakon njega su se u istome poslu okuali
mnogi drugi turkijski pjesnici. Na turski je vie puta prevedena i Firdusijeva ahnama, i to u
prozi i stihovima (Kut 2008: 174), a ova knjiga snano je djelovala na turske pjesnike i
poticala ih da piu ahname za turske sultane, a mnoge od njih napisane su i na perzijskom
jeziku. (Nametak 2013: 231) Godine 1407. Ahmedi prevodi Nizamijevu Iskendernamu
(Eskandarnme); Ahmed Dai oko 1410. godine prevodi Attarovu hroniku pod naslovom
Spomenica dobrih (Tadkira al-awliy'), dok neto kasnije pjesnik Muidi prevodi Unsurijevu
poemu Vamik i Azra i jo neke tekstove s perzijskog. U XVI stoljeu ivio je najpoznatiji
prevoditelj perzijskih djela, a njegovo ime je Lami'i elebi. Ovaj pjesnik preveo je mnoga
djela i u svima ima mnogo prevodilakih intervenicja, tako da je rije uglavnom o
proirenim i adaptiranim prijevodima. Uglavnom je prevodio ljubavne mesnevije, a ostao je
poznat po tome to je preveo veinu Damijevih djela, zbog ega je prozvan Cami-i Rum
(Anadolski Dami) (Riyh 1369: 219)6
U pravilu, nakon to bi djela nekog pjesnika bivala prevedena na turski jezik,
njegova poezija postajala je utjecajnija, pa su kasniji pjesnici pisali nazire na tu poeziju, i to
jednako na turskom i na perzijskom jeziku, te crpili teme knjievne motive iz nje. U
divanskoj knjievnosti posebno su obraeni dogaaji i junaci iz ahname, koji su pretvoreni
u simbole, pa je ova knjiga stoljeima bila vaan izvor za tursku knjievnost. Turski pjesnici
uzimali su za uzore perzijske autore i nastojali ih oponaati u svojim djelima, pri emu su
Vie o ovim i mnogim drugim prijevodima s perzijskog na turski jezik vidjeti: Riyh 1369: 218-221; entrk 1999; Kut
2008; Nametak 2013.
12
prednjaili Nizami, Sa'di, Hafiz, Dami i drugi. Kao dobar primjer dovoljno je spomenuti
mostarskog pjesnika i namjesnika Bosne iz XVI stoljea, Dervi-pau Bajezidagia, koji je
pokuao spjevati naziru na Rumijevu Mesneviju i ak zavrio dva toma. O tome u
Bulbulistanu, proznom tekstu napisanom po uzoru na Sadijev ulistan u XVIII stoljeu pie
Fevzija Mostarac. (Mostarac 2011: 141-142) Bajezidagi je takoer napisao paralelu na
trei gazel iz Divana Hafiza irazija.
Komentari perzijskih djela

Jedna od veoma znaajnih aktivnosti na prostorima Osmanskog carstva u vezi s
klasinim perzijskim tekstovima bila je i pisanje komentara, koje je bilo logina dopuna
brojnim rjenicima i prijevodima s perzijskog jezika. Od XV stoljea i u samome Iranu
javlja se veliki broj komentara klasinih djela, pa nije nikakvo udo to se ista potreba
osjea i izvan govornog podruja perzijskog jezika. Meutim, u Osmanskom carstvu vano
mjesto zauzimaju filoloki komentari, koji po svome znaaju nimalo ne zaostaju za
sufijskim komentarima. Nastanak velikog broja filolokih komentara, u kojima autori
prvenstveno nastoje objasniti znaenja rijei, izraza, sintagmi i veih dijelova teksta, moe
se objasniti time to se perzijski jezik uio upravo iz klasinih knjievnih tekstova. Neki od
komentara napisanih u Osmanskom carstvu postali su poznati mnogo ire, pa i u samome
Iranu. Jedan od razloga sigurno je i to to nisu pisani samo na osmanskom turskom, ve i na
arapskom i perzijskom jeziku.
Meu svim perzijskim tekstovima najvie je komentiran onaj koji je i nastao na
prostoru Male Azije Rumijeva Mesnevija. Mnogi komentari napisani su na ovo djelo,
meu kojima vrijedi istai komentar sedamnaest pria iz Mesnevije Ibrahim-bega Mevlevija
u XV stoljeu. Ibrahim-dede ahidi, autor uvenog perzijsko-turskog rjenika Tohfe-ye
hed, napisao je komentar po stotinu stihova iz svih est svezaka Rumijevog
najpoznatijega djela. U XV stoljeu napisano je jo nekoliko vrijednih komentara, ali je XVI
stoljee tek donijelo najznaajnije meu njima. Ovdje vrijedi istai Sururijev komentar
cjelovitog teksta napisan na perzijskom jeziku. Sururi je prvi u XVI stoljeu napisao cjelovit
komentar Mesnevije. Slijedili su ga Mustafa em'i Prizreni i Ismail Hakki Ankaravi, koji su
svoje komentare napisali na turskom jeziku. Ankaravijev je komentar najpoznatiji, ali i
najvie osporavan. Taj komentar obiluje grekama, na to je ukazivano od kasnijih autora.
Autor ovoga komentara pripisao je Mesneviji i sedmi svezak i napisao komentar na njega,
zbog ega je estoko kritikovan od strane mevlevija. (Riyh 1369: 217)
Nakon Mesnevije, najee komentirani perzijski tekstovi jesu Hafizov Divan,
Sa'dijeva dva najpoznatija djela, ulistan i Bustan, a i na djela Abdurrahmana Damija
napisano je vie komentara. Jednako su pisani cjeloviti komentari i komentari pojedinih
svezaka, dijelova teksta, pojedinih pria, ali i manjih izbora perzijskih tekstova. Postoji ne
13
tako mali broj komentara i na pojedine stihove, kakvi su Komentar Abdullaha Bonjaka na
jedan stih iz Mesnevije i dva Sudijeva komentara, o kojima e vie rijei biti u narednom
poglavlju.
U Osmanskom carstvu izdvaja se nekoliko komentatora koji su napisali po nekoliko
znaajnih komentara na klasina perzijska djela. To su Sururi, iji je autograf komentara
Rumijeve Mesnevije Dervi-paa Bajezidagi donio sa sobom u Mostar i odredio da taj
komentar bude osnova za tumaenje ovoga djela na njegovoj Katedri Mesnevije (Dr alMatnaw). Pored ovoga komentara, Sururi je napisao jo komentare Sa'dijevih djela Bustana
(na turskom) i ulistana (na arapskom), te Hafizov Divan (na turskom). em'i Prizreni bio
je veoma produktivan komentator, a izmeu ostalih, napisao je komentare na turskom jeziku
sljedeih perzijskih djela, a to su: Attarova Pendnama (Pandnme), Rumijeva Mesnevija,
Sa'dijevi Bustan i ulistan, Hafizov Divan i Damijev Beharistan (Bahrestn). Meu
poznate komentatore perzijskih klasinih djela mogla bi se navesti jo imena Ibn Sejjida
Alija i Kafija, te Lami'ija elebija, budui da su se sva trojica okuala u komentiranju
Sa'dijevog ulistana. No, posebno mjesto meu svim komentatorima perzijskih klasika u
Osmanskom carstvu pripada Ahmedu Sudiju Bonjaku.
Moda najbolji pokazatelj zastupljenosti perzijskog jezika i knjievnosti u

Osmanskom carstvu jesu mnogobrojni rukopisi klasinih perzijskih tekstova. Ti rukopisi
prepisivani su u razliitim dijelovima Carstva: u veim gradovima, ali isto tako i u
udaljenim i zabaenim selima. Rezultat procesa prepisivanja perzijskih tekstova jesu hiljade
vrijednih rukopisa u veim javnim, ali i u manjim i privatnim bibliotekama, pronaenih na
prostoru od Egipta u Africi do Balkana u Evropi. Meu tim rukopisima nalaze se originalni
tekstovi, prijevodi, cjeloviti komentari, komentari dijelova odreenih tekstova, izbori,
rjenici, prirunici itd. Dovoljno je pogledati kataloge rukopisa veih biblioteka u Bosni i
Hercegovini, koja je dugo vremena bila zapadna granica Carstva, da bi se stekao adekvatan
uvid u to naslijee. Ti rukopisi jasno potvruju da su klasina perzijska djela bila dosta
itana, a njihova raznovrsnost dokaz je da nisu bila vezana samo za uski krug naune i
knjievne elite. Zahvaljujui utjecajima perzijske literature i irokom interesu za nju, na
ovim prostorima vie autora pisalo je svoja djela na perzijskom jeziku, meu kojima se
mogu istai: Mahmud-paa Adni (1420-1473?), Dervi-paa Bajezidagi (XVI st.), Hasan
Zijai Mostarac, Nerkesi (umro 1672), Tevekkuli-dede (XVII st.), Fevzi Mostarac (umro
1747), Ahmed Hatem Bjelopoljak (umro 1754) i drugi.
Status perzijskog jezika i knjievnosti doprinio je prelasku mnogih perzijskih rijei u
turski, ali, isto tako, i u jezike drugih naroda koji su bili pod vlau Osmanlija tokom
minulih stoljea, od kojih je jedan i bosanski jezik. Tako, iako nikad u prolosti nije
postojala neposredna veza izmeu bosanskog i perzijskog jezika, najvie zahvaljujui
tekstovima na perzijskom, mnoge rijei iz tog jezika ule su u bosanski. Neke od njih danas
se smatraju arhainim, dok se druge i dalje aktivno upotrebljavaju.
14
IVOT I DJELA AHMEDA SUDIJA

IVOT
Iako Sudi posjeduje nesumnjiv znaaj u nauci i knjievnosti kod Osmanlija, podaci o
njegovom ivotu jo uvijek su relativno oskudni i uglavnom su ogranieni na ono to su o
Sudiju napisali raniji autori, najvie Katib elebi. ak je zauujue da o jednom tako
poznatom autoru postoji tako malo biografskih podataka. Meutim, paljivijim iitavanjem
samih Sudijevih djela moe se doi do vie relevantnih i dragocjenih podataka koje je sam
autor ostavio o svome ivotu, a posebno se to odnosi na brojna putovanja. Meu svim
djelima u tome prednjai Sudijev komentar Sa'dijevog ulistana, iz jednostavnog razloga
to je i Sa'di mnogo putovao, o emu je najvie pisao u ulistanu; stoga je i Ahmed Sudi,
piui o gradovima i zemljama spomenutim u ulistanu, ostavio dragocjena saznanja i
vrijedne podatke o njima iz perioda svoga ivota. No, i u ostalim djelima Sudi je ostavio
poneku biljeku o svome ivotu, a neke od njih bit e navedene ovdje.
Dugo vremena bio je poznat samo kao Sudi Bosnevi, dok mu se lino ime uope nije
spominjalo. abanovi, na osnovu rukopisa Komentara Sa'dijevog ulistana za koji navodi
da se uva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a koji predstavlja prijepis s
autografa nainjen 1627/28. godine, saznaje da je njegovo roeno ime bilo Ahmed.
(abanovi 1973: 89)7 Knjievno ime Sudi uzeo je prema mjestu svoga roenja, selu Sudii
u blizini ajnia u istonoj Bosni.8 Ne zna mu se ni godina roenja, poznato je samo to da
se rodio poetkom XVI stoljea. Temeljnu naobrazbu stekao je u Bosni, nakon ega se
zaputio za Istanbul. Sam na jednom mjestu u Komentaru ulistana, dajui objanjenje o
nainu spravljanja mirisnog sapuna, navodi:
U rijei hazreti ejha lino smo se osvjedoili u Sarajevu. Glina o kojoj zbori
stavlja se u male metalne posude (kao med u Istanbulu), zatim se kidaju latice rue i sipaju
Rukopis ije podatke abanovi navodi nismo mogli pronai u zbirci Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, tako da
nam ostaje samo da vjerujemo njegovom navodu. Taj je podatak od abanovia preuzeo Hoca (1980: 11), a potom i drugi
autori, tako da se danas uope ne dovodi u pitanje da je lino Sudijevo ime bilo Ahmed.
8
Baagi je u knjizi Bonjaci i Hercegovci u islamskoj knjievnosti bio naveo da se rodio u istoimenom selu kod Sarajeva
(Baagi 2007: 115), ali se kasnije u knjizi Znameniti Hrvati Bonjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini sam ispravio
(vidjeti: Baagi 2007: 593).
15
po glini. Neko vrijeme ta se glina izmijeana s ruinim laticama gnjei, potom se u manjim
komadima sui, a gospoe to upotrebljavaju kad im je potrebno. (SG: 44)9
Dosad nije utvreno u kojoj se istanbulskoj koli obrazovao, ali se pretpostavlja da
je uio od poznatih linosti svoga vremena. Nije poznato ni kad je otiao iz Istanbula,
vjerovatno je to bilo u dobi izmeu dvadeset i dvadeset pet godina. (Hoca 1980: 12) Iz
Istanbula se zaputio u oblast Dijarbakir, s namjerom da u gradu Amidu slua predavanja
glasovitog profesora Muslihuddina Larija (Moslehoddn Lr), od koga je uio perzijski
jezik i knjievnost. Raniji Sudijevi biografi navode da je Lari slovio za najboljeg
poznavaoca perzijskog jezika i klasine perzijske knjievnosti na istoku (vidjeti: Baagi
2007a: 116; abanovi 1973: 90), ali je ta tvrdnja pomalo prenaglaena. Naime,
Muslihuddin Lari rodom je iz Lara, koji se nalazi u blizini grada iraza, a poeo se
obrazovati upravo u irazu. Ubrzo je napustio Perziju pod safavidskom vlau, s obzirom na
to da se poeo isticati u tumaenju afijskog mezheba, to nije bilo mogue initi slobodno
pod vlau Safavida. Kratko je vrijeme boravio u Indiji, gdje mu je mugalski vladar
Humajun dao titulu ustd i sam postao njegov uenik. Nakon to je Humajun umro,
napustio je Indiju i otiao obaviti had, poslije ega se neko vrijeme nastanio u Halepu u
Siriji. Kratko je potom boravio u Istanbulu, da bi se konano skrasio u gradu Amidu u
oblasti Dijarbakir, gdje ga je Iskender-paa, osmanski namjesnik, postavio za muderrisa u
Husrev-painoj medresi i uitelja svoje djece. Veina njegovih djela jeste religijske
provenijencije, iako je u ovoj medresi predavao i druge naune discipline. Poznato je i da se
bavio gramatikom arapskog jezika te da je pisao poeziju na perzijskom jeziku. Ukratko, bio
je pravi enciklopedijski naunik, ali se ne spominje esto kao uveni poznavalac perzijske
knjievnosti.10 Sudiju je Larijevo prisustvo bilo vano posebno zbog dvije stvari. Prvo, Lari
je bio izvanredno obrazovan nativni govornik perzijskog jezika, pa je tako Sudiju bio od
velike pomoi prilikom objanjavanja nejasnih mjesta u klasinim tekstovima. Drugo,
Larijevo je porijeklo iz oblasti iraza i on se obrazovao u tom gradu, to je znailo da je
poeziju i uenja dvojice velikih iraskih autora, na ija e djela Sudi kasnije pisati
komentare, upijao sa samih izvora, te da je i sam mogao mnogo bolje od drugih osjetiti
njihov puls.
Osim Larija, Sudi se koristio znanjem Ahmeda Kazvinija (Ahmad Qazwn),
Sabuhija Bedahanija (Sabh Bedax) i Halimija irvanija (Halm erwn), a u svojim
djelima spominje jo i Mula Muhammeda Emina (Moll Mohammad Amn), sestria
perzijskog pjesnika i pisca Abdurrahmana Damija. (SG: 36-37, 502; SHD: II/190; SHD:
II/680) S ovim uenjacima provodio je vrijeme u Siriji dok je stjecao dodatnu naobrazbu iz
klasinih perzijskih tekstova, a u svojim djelima sjea ih se s dubokim uenikim
Na drugom mjestu u istome djelu takoer spominje Bosnu. Objanjavajui znaenje rijei miyn, Sudi veli da je
posrijedi jedna zemlja na granici Indije, ba kao to su Sirija, Arabija i Bosna u Osmanskom carstvu. (SG: 830)
10
Vie o Muslihuddinu Lariju vidjeti: Saf 1368: V: 1663-1669; Sohrweide 2001.

16
potovanjem. Halimija irvanija, poznatog pjesnika iz XVI stoljea koji ima i svoj divan
poezije (Riyh 1369: ), spominje s mnogo veim pijetetom nego Muslihuddina Larija, na
koga Sudijevi biografi skoro iskljuivo referiraju kad navode njegove uitelje. Pred
irvanijem je uio u Damasku. Objanjavajui u komentaru ulistana znaenje izraza
kolh-e tatar (tatarska kapa), pie sljedee:
Veliki uenjaci tumae ovaj izraz kao vladarski ulah, a i sami smo tako uli od
Perzijanaca. Tako sam uo od rijetkoga izdanka vremena i ponosa ovoga doba, pisca
izvanrednih spisa i tvorca neprevazienih kasida, kome ja dugujem blagodat svoju, moga
uitelja Mevlane Halimija irvanija, neka Vinji Bog duu njegovu posveti i vrata mu
dennetska otvori, koji se nastanio u plemenitom amu i zadovoljio se time da izvrava
svoju zadau, koji se obavezao da korisno znanje uenicima prenosi. Ovome robu dovitelju i
mnogim drugim uenicima kazao je, dok nas je uio ulistanu, da tatarski ulah stoji
naspram siromakoga ulaha. Prema tome, ovdje se pod tatarskim ulahom misli na
vladarski ulah koji su oblaili tatarski hanovi, prinevi i sultani. (SG: 406)
Na prostoru ama Sudi je boravio dui period i ostavio nekoliko veoma
interesantnih zapaanja o tom podneblju, kao to je ono o eljeznoj zamci postavljenoj za
neprijateljske vojnike (SB: I/502), zatim prisjeanje na majku vladara tog podruja po
imenu Salih, koja je dala sagraditi najveu medresu u amu (SB: II/978) itd. U Damasku, ali
i u drugim gradovima, susretao se s perzijskim trgovcima i te susrete koristio je da ih pita za
izgovor, znaenje i upotrebu perzijskih rijei i izraza. (SG: 223) Zabiljeio je i svoj boravak
u gradu Ba'lbeku, na teritoriji dananjega Libana, i ostavio zanimljiv zapis o centralnoj
damiji u tom gradu:
To je velika damija nasred spomenutoga grada i u nju moe stati stanovnitvo
itavoga grada, a kau da ju je dao sagraditi Halid ibn Velid. Ba'lbek je jedan lijepi gradi u
blizini Damaska, oko jedan dan hoda udaljen od njega. U toj zemlji ne postoji drugi grad
tako lagodan za ivot: svega ima u izobilju, a naroito vode. (SG 391)
Posjetio je i grad Tripoli, koji se takoer danas nalazi u Libanu, a o tom gradu pie:
Tripoli je ime jednoga grada u oblasti ama, na obali Sredozemnoga mora, koji ima
jednu tvravu udaljenu oko jedne milje od obale, a ima i kule to ga uvaju od neprijatelja s
mora. (SG: 457)
Na putu izmeu Damaska i Jerusalema Sudi opisuje i mjesto Ken'an, u kojem je
neko ivio poslanik Jakub. Jakub je u Ken'anu izgubio svoga sina Jusufa, odnosno braa su
Jusufa bacila u bunar, gdje su ga pronali trgovci i odveli u Egipat. Sudi o Ken'anu pie:
Ken'an je zemlja hazreti Jakuba, a razdaljina izmeu bunara i kue pejgamberove
jeste oko dva farsaha11. I danas je taj bunar u upotrebi, kraj njega ima jedna damija pored
11
Oko 12 km.
17
puta, a u blizini se nalazi jedno malo selo. Uglavnom, to je na putu od Damaska prema
blagoslovljenom Kudsu. (SG: 389)
Odatle se zaputio ka Bagdadu, a o ovome gradu takoer ostavlja vrijedne zapise. Na
jednom mjestu pie kako su u vrijeme Sa'dijeva ivota stanovnici toga grada dobro znali i
arapski i perzijski, dok u njegovo vrijeme ne znaju ni jedan od ta dva jezika. (SG: 755)
Navodi i kako je posjetio mezare poznatih sufija u blizini Bagdada:
Ma'ruf Karhi ime je jednog od Boijih miljenika i on potjee iz Karha, kasabe u
blizini dananjega Bagdada. Njegov plemeniti grob jo je na svome mjestu i posjeuju ga
znaajne linosti. Mezar Dunejda Bagdadija i Sarija Sakatija, a obojica su ukopana na
istome mjestu, nalazi se u blizini Ma'rufovog groba. Dok sam se ja obrazovao, Ma'rufov
mezar bio je na svome mjestu i ureen je bio, a mezari ove dvojice nisu bili ureeni. Ne
znam u kakvom su stanju sada. (SB: 953)
Na putu je boravio u Kufi, koju opisuje kao nekad poznat i lijep grad, ali su u
njegovu vremenu zidovi glavne damije, kao i zidovi nekih turbeta bili porueni. I ostali
dijelovi grada izgledali su otuno, tako da nita nije bilo ostalo od nekada uvenog grada.
Stanovnici Nadafa ruili su graevine u Kufi, a materijal upotrebljavali za gradnju svojih
kua. Potom Sudi zakljuuje:
Ukratko, ko eli uzeti pouku o prolaznosti svijeta, treba proi pored ovoga grada u
pravcu Bagdada i pogledati kako se taj nekad lijepi i naseljeni grad sad sjedinio sa zemljom.
Rijei hazreti ejha o Kufi odnose se na vrijeme kad je ona bila naseljena i kad su karavane
prema Meki odavde polazile, kao to danas polze iz ama, Egipta i Jemena. (SG: 408)
Sudi se neko vrijeme zadrao u Bagdadu i Nadafu. U Bagdadu je takoer
komunicirao s iranskim trgovcima i pitao ih za pojanjenja nekih mjesta u knjigama (SB:
711), a u Nadafu je u blizini mauzoleja hazreti Alije sluao predavanja uenjaka po imenu
Efzaluddin (Afzaloddn) i rjeavao tekoe iz Hafizovog Divana.
Nakon putovanj s ciljem dodatnog obrazovanja, vraa se ponovo u Amid, a u
svome komentaru Sa'dijeva Bustana o svrsi putovanj i povratku u Dijarbakir pie sljedee:
Za vrijeme svoga obrazovanja odlazio sam u Bagdad i neke od perzijskih trgovaca,
meu kojima je bilo ljudi sklonih lijepoj rijei, pitao za znaenje tekih mjesta iz Bustana,
ulistana i Hafizova Divana (...) Nekoliko godina potom, u medresi Mes'udijji, u gradu
Amidu u Dijarbakiru, bili su neki ueni ljudi. Tamo se bio nastano i jedan od perzijskih
uenjaka po imenu Muslihuddin Lari; ponekad sam dolazio na njegova dragocjena
predavanja i pitao ga za mjesta koja su meni bila teko razumljiva. (SB: 711)
Naalost, nema pouzdanih podataka o tome koliko je vremena proveo u gradu
Amidu prije nego to se zaputio dalje niti s kojim je ciljem boravio u tom gradu. Kaya
(2008: 19) pretpostavlja da je bio predava u medresi Mes'udijji. Zna se jo da je putovao i u
Egipat, te da je obavio had (SG: 242, 820), ali nije sigurno da li je ova putovanja obavio
18
prije svoga povratka u Amid ili nakon toga. Mogue je da je i u Egiptu proboravio neto
due, te da je bio pod zatitom nekog od tamonjih monika (Ibid), a o ovome svom
boravku takoer ostavlja zanimljive zapise:
Sjeam se da se godinu dana voda Nila nije bila izlila u Egiptu, to jest da Nil nije
nadoao itavu godinu kako bi se gradovi Egipta napojili njegovom vodom. Jer, u Egiptu ne
pada kia, ve se korito Nila napuni pa se zemljite navodnjava i kad se to desi nekoliko
puta, zemljoradnici zasade svoje usjeve. Ba kao to stanovnici toga kraja i znaju. (SB:
1041)
Putovanja Ahmeda Sudija u cilju stjecanja dodatne naobrazbe i zapisi s tih putovanja
znaajni su iz vie razloga. Osim to ostavlja lijepe i zanimljive opise, te daje vrijedne
podatke o gradovima i mjestima koje je posjetio, Sudijevi zapisi pokazuju i irok interes za
klasine perzijske tekstove na golemom prostoru koji tada nije inio govorno podruje
perzijskog jezika, a ne ini ga ni danas. Zbog toga su Sudijeve opservacije od neprocjenjive
vrijednosti za sve istraivae historije perzijske knjievnosti, ali i historije perzijskog jezika,
budui da daju pregrt vrijednih podataka o statusu to su ga uivali ovaj jezik i tekstovi
napisani na njemu. Osim toga, budui da to sam ne spominje u svojim djelima, ne postoji ni
najmanji trag o tome da se Ahmed Sudi obrazovao na govornom podruju perzijskog jezika;
ipak, brojni navodi u kojima se poziva na svoje uitelje, pa ak i perzijske trgovce, pokazuju
da je smatrao kako je bilo veoma bitno perzijski jezik uiti od nativnih govornika.
Konano, nakon svih obavljenih putovanja u razne svrhe, Sudi se ponovo vraa u
Istanbul, i to vjerovatno prije 982/1575. godine. (Kaya 2008: 20) Ovaj povratak Sudijevi
biografi veu za injenicu da je na mjestu velikog vezira osmanske drave bio Mehmedpaa Sokolovi. Sokolovievi mo i ugled privukli su i vei broj mladih ljudi iz Bosne i
njene okoline u Istanbul i druge vee centre, koji su odlazili u nadi da e se obrazovanjem
domoi visokih poloaja. (Sikiri 1950: 53). Osmanski historiari opisuju Sokolovia kao
stvarnoga vladara (pdeh-e manaw) u poetku vladavine sultana Selima II. (Baagi
2007: 116; abanovi 1973: 90) Tada je Sudi bio predava u Atmejdan-saraju (Ibrahimpainom saraju), gdje je predavao odabranim mladiima (gilman-i hass) koji su bili
pripremani za najvie dvorske i dravne slube u budunosti. Meu njima je bio i Dervipaa Bajezidagi, kasnije u dva navrata namjesnik Bosne i pjesnik koji je pisao poeziju na
osmanskom i perzijskom jeziku. Bajezidagi u uvodnom dijelu svoga djela Muradnama
spominje Sudija kao svoga uitelja.12
12
Ovu tvrdnju kasniji su biografi preuzeli od Baagia, dodali joj pokoju rije i tako preuveliali znaaj Bajezidagievih
stihova. (vidjeti: Baagi 2007a: 116; Sikiri 1950: 54; abanovi 1973: 90; ehaji 1980: 106) Za tvrdnjom su se poveli i
sami turski istraivai, meu njima prvi Nazif Hoca, koji na turski prevodi abanoviev (pomalo preuveliani) navod na
bosanskom, parafraziran s turskog originala, ali ne pronalazi originalne stihove Dervi-pae na turskom jeziku. Vjerovatno
niko od Sudijevih biografa, osim Baagia, nije ni vidio Bajezidagieve stihove. Kadri je prije nekoliko godina preveo
dijelove Muradname na bosanski jezik, meu kojima i navedene stihove.
19
Za vrijeme svoga boravka u Istanbulu Sudi je posjeivao uene ljude i koristio se

njihovim znanjem. Navodi se da je prisustvovao predavanjima velikog uenjaka od koga je
mnogo nauio, ali ne spominje njegovo ime, ve samo to da je slubovao u opservatoriju
Murada III. (Hoca 1980: 14)
U ovom je periodu imao kontakt s Mustafom em'ijem, jednim od najpoznatijih
komentatora perzijskih klasika. Naime, u Komentaru Bustana o izgovoru jedne rijei pie
sljedee:
Kardr [se izgovara] s fethom na arapskom kafu (...) jer je [oblik] kard, masdar sa
znaenjem initi, izveden iz oblika kardan. (...) Jedan ovjek, koji sebe smatra glasovitim
znalcem perzijskog jezika (...) opovrgnuo je ovaj moj stav i rekao da kird znai initi, ali da
ga treba itati s kesrom. Ja sam zatraio dokaz, a on je odgovorio: 'Sad se ne sjeam gdje
sam to naao, ali stoji napisano u knjigama.' Jadnik jo uvijek u knjigama traga za tim
dokazom, ali ipak zbog svoje uznositosti nije mogao povui svoju tvrdnju. Ja sam svoj stav i
istraivanje objasnio onima to posjeduju prefinjen ukus i oni su ga u potpunosti prihvatili.
Kazali su da ovakvo objanjenje prije mene niko nije iznio. (SB: I/9-10)
Na marginama tampane verzije ovoga djela na str. 8 stoji Monzee b am (spor
sa em'ijem), to znai da je Sudi dolazio u kontakt s njim. Njihov susret i rasprave mogue
je objasniti i logiki, jer je i em'i u isto vrijeme boravio u Istanbulu, a umro je oko est
godina prije Ahmeda Sudija. (Kaya 2008: 21)
Ovakvih i slinih kritika stavova prethodnika puni su Sudijevi komentari na klasina
perzijska djela, zbog ega ga je Muallim Naci u djelu yle byle prozvao svojeglavim
uenjakom (fazil-i anud), jer, kako navodi, njegove tvrdnje nisu uvijek pouzdane. Naci
nastavlja da Sudi u Komentaru Bustana pobija sve ranije komentatore, a sam je nainio
barem toliko pogreaka koliko i svi ostali skupa. Iako je posjedovao golemo znanje koje mu
se ne moe osporiti, u pisanju je pokazao da je svojeglav, a ko se dri tog pravca, mora
grijeiti na svakom koraku. U svim perzijskim rjenicima stoji da se rije kirdar ita s

Od moga uitelja korist stie meni,
Nek' se na oba svijeta ostvari ono to eli!
Znaou on uresi moje bie
Nek Bog na oba svijeta njime zadovoljan bude.
Kadri u fusnoti navodi da rijei sud (sud + korist + njegova) u prvom polustihu moe predstavljati jeziku aluziju na
Ahmeda Sudija. (vidjeti: Kadri 2008: 92-93) U tom bi sluaju prijevod prvog polustiha glasio: Od Sudija, moga uitelja,
stie meni.
20
kesrom, samo Sudi veli da se ita s fethom. Naci smatra da to ini kao Bonjak, koji je
umislio da ima prvenstvo u poznavanju perzijskog jezika. Baagi je u svojoj knjizi
Bonjaci i Hercegovci u islamksoj knjievnosti napisao svojevrstan odgovor na ovaj navod,
u kojem tvrdi da Naci nije imao strunu naobrazbu iz perzijskog jezika, koliko je njemu
poznato. Baagi nastavlja kako je Naci darovit pisac, ali da se samo zbog toga ne moe
sloiti s njim u tome da je Sudi grijeio koliko svi ostali komentatori zajedno, da bi
zakljuio kako svojeglavi uenjak koji je iao ak u Dijarbakir da iz usta Muslihuddina
Larija, tada najglasovitijeg poznavaoca perzijskih klasika, slua predavanja, ne moe
pogrijeiti kao Sururije, em'ije i drugi koji su uili perzijski u Carigradu. (prema: Baagi
2007: 117-118)
Sudi referira i na druge komentatore, meu kojima posebno vrijedi istai jednog.
Naime, u komentaru ulistana na mnogim mjestima citira autora po imenu Kafi, esto
navodi njegove stavove i polemie s njim. O tom autoru komentara na Sa'dijev ulistan ne
postoji mnogo pouzdanih podataka, a najvie ih daje sam Sudi u svome komentaru. Na
osnovu Sudijevih polemika s Kafijem, zna se da je postojao ovaj komentar, dok je rukopis
samog komentara izgubljen. To to ga Sudi povremeno doslovno citira govori da je Kafijev
komentar bio napisan na turskom jeziku. Na osnovu uvida u komentare klasinih perzijskih
tekstova u XVI stoljeu, Ylmaz smatra da je rije o Hasanu Kafiji Pruaku, dobro
poznatom bonjakom autoru iz XVI stoljea porijeklom iz Prusca. Budui da je Pruak
pisao i druge komentare, mogue je da je autor i ovoga. Osim toga, izvori koji se bave ovom
tematikom u XVI stoljeu ne spominju drugog autora po imenu Kafi, pa neki na osnovu
toga izvode zakljuak da je rije o Pruaku. (Ylmaz 2008: 31) Meutim, nijedan
Pruakov biograf meu njegovim djelima ne navodi spomenuti komentar ulistana, a
nema ga ni u kraoj autobiografiji koju je Pruak skicirao u svome djelu Nim al-ulam'
il htam al-anbiy' 1008/1600. godine. S obzirom na to da je Sudi svoj komentar
ulistana zavrio 1006/1598. godine, Pruakov eventualni komentar morao je postojati
ranije jer ga Sudi obilato citira. Sve u svemu, bez uvida u sami tekst komentara autora koji
se spominje po imenu Kafi moe se samo nagaati ko je bio taj autor.
Sporovi i kritike upuivane ranijim komentatorima perzijskih klasika zauzimaju
posebno mjesto u Sudijevim biografijama i predstavljali su svojevrstan magnet za sve njih.
Upravo zbog toga to se nije povodio za ranijim komentatorima, ve ih je otvoreno
kritikovao i pobijao njihove stavove, Sudijevi komentari imaju posebnu vrijednost, a
cijenjeni su i od strane zapadnih iranista. (abanovi 1973: 91) Meutim, Sudijevi biografi
ne poklanjaju slinu panju njegovoj nesumnjivoj naunoj akribinosti i rigoroznom
pristupu u komentiranju perzijskih klasika. Rjee se navodi da on u svojim komentarima
upuuje na naslove pouzdanih rjenika i mnogih drugih naunih djela koritenih za pisanje
svojih knjiga. Jedan navod iz Komentara ulistana o irakom gradu Vasitu govori o tome
kako je Sudi vidio ranije komentare, i slikovito pokazuje razliku u pristupu izmeu njega i
njegovih prethodnika:
21
Vasit je jedan grad koji se nalazi izmeu Bagdada i Basre. Kalem koji dolazi iz
Bagdada proizvod je tog podneblja, te se zbog toga naziva 'vasitskim kalemom'. Meutim,
komentatori [ulistana u svojim djelima] nisu spomenuli grad Vasit, pa izgleda da nisu ni
vidjeli mnogo rukopisa ove knjige. (SG: 530)
Prema ovome i mnogim drugim navodima u njegovim komentarima, jasno je da je
Ahmed Sudi koristio razliite rukopise djela koja je komentirao, a odsustvo takvog pristupa
smatra nedostatkom ranijih komentatora. Na taj nain on objanjava naunu i strunu
utemeljenost svojih komentara, te objanjava potrebu za njihovim pisanjem. Stoga, Sudi s
jedne strane jeste bio neobino kritian prema drugima, ali je sam gajio pravi nauni pristup
u opisu i komentarima perzijskih klasika. Stoga je nemogue ne diviti se njegovom irokom
poznavanju i dobrom ovladavanju pojmovima i terminima iz islamske kulture, te preciznosti
u opisu, a to je razlog to se njegovim komentarima i danas vraaju istraivai perzijskih
klasinih djela koja je komentirao. Koliko je dosljedan i ozbiljan bio njegov pristup najbolje
potvruju brojni navodi s putovanja na koja je ustvari i odlazio prvenstveno kako bi od
najboljih poznavalaca perzijskih klasika i nativnih govornika perzijskog jezika stekao to
bolje znanje o djelima koja e pisati u kasnijoj fazi svoga ivota. Tako je za znaenje
jednoga stiha iz Hafizovog Divana pitao vie poznavalaca njegove poezije dok je boravio u
Siriji, ali nije bio zadovoljan njihovim objanjenjima, to priznaje u svome komentaru.
Zatim je otputovao u Nadaf i svoje vienje izloio Delalu Devaniju (all Dawn), koji
je prihvatio njegovo tumaenje, ali i sam dodao svoje miljenje. Tek nakon toga, Sudi
detaljno izlae sva mogua znaenja Hafizovog stiha. (vie vidjeti: or 1339: 74-75)
S obzirom na to da openito nije mogue navesti mnogo podataka o Ahmedu Sudiju,

jasno je da je jo manje injenica poznato o njegovom privatnom ivotu, o emu je mogue
navesti samo pokoji zanimljiv podatak. Primjera radi, sam u svome komentaru Hafizovog
Divana navodi kako se nikad nije enio, isto kao to se nije enio ni poslanik Isa. (prema:
Hoca 1980:15) Iz jednoga navoda iz komentara ulistana saznajemo da je bio visok rastom.
Naime, za vrijeme boravka u Damasku posjetio je mezar poslanika Jahje, za koji navodi da
u svome ivotu nije vidio duega mezara. Zatim nastavlja navodei kako i sam spada u
visoke ljude, ali je taj mezar dui i od njega samoga. (SG: 192) U istome djelu Sudi se ali
na teke trenutke u starosti. Komentirajui Sa'dijeve stihove o tekoama starosti i alom za
minulom mladou, navodi kako je to Sa'di vjerodostojno opisao, te da je stanje samoga
Sudija isto takvo. (SG: 779-780)
Godina smrti Ahmeda Sudija varira od 1000/1592-3. do 1006/1598. Raniji autori
kao godinu njegove smrti navode 1000. godinu po Hidri, ali je kasnije ova tvrdnja
pobijena. Sam Sudi u kronogramu svoga komentara ulistana navodi da ga je zavrio
1006/1598. godine, to znai da je umro nakon tog datuma. Zna se da mu se grob nalazio u
haremu Jusuf-paine damije na Aksaraju u Istanbulu, ali vie nije obiljeen, pa se ne zna
tano mjesto na kojem je ukopan. (abanovi 1973: 91; Burrill 2001)
22
DJELA
Ahmed Sudi Bonjak napisao je veinu svojih djela pred kraj ivota, kad se povukao
s poloaja uitelja u Atmejdanu, ali to ne znai da je tek u poznim godinama poeo i
razmiljati o pisanju svojih djela. Sva Sudijeva izbivanja iz Istanbula, izuzev odlaska na
had i moda boravka u Egiptu, bila su u cilju stjecanja to boljeg znanja i pripreme za
pisanje djela, naroito komentara perzijskih klasika, po kojima je ustvari i najpoznatiji.
Stoga se moe izvesti zakljuak da je on od mladosti ve bio opredijeljen barem za pisanje
komentara na velike perzijske klasike.
Iako ne postoji nikakva sumnja da je dobro vladao arapskim i perzijskim jezikom,
koliko je poznato iz dosad pronaenih rukopisa, sva Sudijeva djela napisana su na turskom
jeziku. Drugi poznati komentatori tog vremena pisali su svoje knjige i na arapskom i
perzijskom, pa je teko dati sasvim pouzdan odgovor na pitanje zbog ega Sudi pie samo
na turskom. ak na mnogim mjestima dovodi u pitanje znanje arapskog i perzijskog jezika
kod svojih prethodnika. Razlog zbog kojeg se odluio pisati djela na turskom jeziku mogao
bi biti to to je htio tekstove koje je komentirao pribliiti irem krugu italaca i recipijenata
jer su im vremenom knjige na arapskom i perzijskom jeziku postajale nerazumljive, jednim
dijelom sigurno i zbog jezike barijere. Ne treba zaboraviti ni to da u drugoj polovini XVI
stoljea autori na prostoru Osmanskog carstva mnogo vie piu na turskom jeziku u odnosu
na ranije periode, kao ni injenicu da je Sudi nekov vrijeme bio uitelj, to je takoer moglo
biti presudno u odabiru turskog jezika.
to se tie samoga jezikog izraza i stila pisanja, Hoca (1980: 18) navodi kako su
Sudijev jezik i stil veoma jasni i razgovijetni, a njegov jeziki izraz ocjenjuje razumljivijim
od drugih komentatora iz njegovog perioda.
Sudijeva djela mogla bi se podijeliti na komentare perzijskih tekstova s jedne i
komentare i prijevode arapskih tekstova s druge strane. Najpoznatiji su mu komentari tri
perzijska klasina teksta: Komentar na Hafizov Divan (arh-e Dwn-e Hfez),
Komentar na Sa'dijev ulistan (arh-e Golestn) i Komentar na Sa'dijev Bustan
(arh-e Bstn), a o svakom od ovih komentara vie podataka bit e navedeno u posebnim
poglavljima ove knjige. Ovdje je bitno istai da postoji velik broj rukopisa sva tri
komentara. Svi biografi navode kako je Ahmed Sudi napisao i Komentar na Mesneviju
Delaluddina Rumija, tako da ne bi trebalo sumnjati u to da je taj komentar i postojao.
Meutim, vjerodostojan rukopis tog komentara, za koji bi se sa sigurnou moglo tvrditi da
pripada Ahmedu Sudiju, dosad nije pronaen. Moe se pretpostaviti da Sudijev komentar
Mesnevije nije bio itan koliko i tri prethodna, a ta bi se pretpostavka mogla obrazloiti
23
upravo injenicom da su sauvani brojni rukopisi drugih triju komentara, to znai da su bili
mnogo bolje primljeni i mnogo vie itani od komentara Mesnevije. ak je i Dervi-paa
Bajezidagi, jedan od Sudijevih uenika, sa sobom u Mostar donio autograf Sururijevog
komentara Mesnevije napisanog na perzijskom jeziku i naredio da se iz njega tumai
Mesnevija u Mostaru (vidjeti: Drki 2013), a ve je bilo rijei o tome koliko je cijenio svoga
uitelja Sudija. To to nije donio Sudijev komentar takoer govori o recepciji njegovog
komentara Mesnevije u Osmanskom carstvu.
Sudi je napisao i komentar na rjenik Lugat-i ahidi, arh-e Loat-e hed, ranije
spomenuti perzijsko-turski rjenik spjevan u poetskoj formi mesnevije. Osim ovih cjelovitih
komentara, napisao dva kraa traktata, oba pod naslovom Risale-i Sudi (Resle-ye Sd).
Jedan je komentar jednoga stiha iz Sa'dijevog ulistana, a i sam u komentaru ulistana
upuuje na taj traktat (SG: 75), pozivajui itataoce da i njega proitaju. Drugi je komentar
drugoga stiha prvog gazela u Hafizovom Divanu. (vidjeti: Hoca 1980: 19, 22)
Od prijevoda i komentara arapskih tekstova najznaajniji su mu prijevod i komentar
na turskom jeziku dva djela arapskog gramatiara Ibn al-iba, Komentar Kafijje (arh
al-Kfiyya, Tarama al-Kfiyya) i Komentar afijje (arh al-fiyya). Ljubovi i
Grozdani (1995: 112) navode kako nije sluajno to je Sudi komentirao ova dva djela iz
gramatike autora koji je i sam bio beskompromisni kritiar svojih prethodnika. Ovdje se
treba prisjetiti i da je Sudijev uitelj, Muslihuddin Lari, napisao komentar afijje, pa je
mogue da se Sudi pod Larijevim utjecajem prihvatio pisanja ovoga komentara. Ova dva
djela na arapskom jeziku su koncizna, dok su Sudijevi komentari opirni. U uvodu
komentara prvog od njih dat je i kratak uvid u arapsku sintaksu i njen razvoj do Sudijevog
vremena, a komentari su mu od savremenih istraivaa ocijenjeni kao veoma korisni. (Hoca
1980: 32; Ljubovi Grozdani 1995: 112-113) Osim ta dva komentara, autor je prijevoda
na turski jezik jo jednog Ibn al-ibovog djela pod naslovom Taqrrt al huba Fard
al-Dn, potom prijevoda na turski arapskog djela al-aw' autora T al-Dna Isfar'inja, te
glose na komentar o filozofskom djelu Hidya al-hikma (iyya al arh Hidya alhikma). Sudi je ovim komentarima i prijevodima s arapskog jezika elio afirmirati Ibn alibova djela i openito unijeti vie dinamike u uenje arapskog jezika, ije je metode
nastojao promijeniti, jer oito nisu davale eljeni rezultat.
Sudiju se pripisuje nekoliko djela za koja se ne moe sa sigurnou tvrditi da ih je on
napisao. Tako turski istraiva Ali Gzelyz navodi da je napisao knjigu pod naslovom
Resle-ye mokelt wa estelht-e Masnaw (Traktat o potekoama i terminima iz
Mesnevije) (Gozelyz 1385: 23), ali ne navodi na kojem jeziku, ne daje potrebne
informacije o rukopisu niti upuuje na neki dodatni izvor ili rukopisnu zbirku na kojoj
temelji svoju tvrdnju. Nama zasad nijedan rukopis toga djela nije dostupan, tako da ne
moemo potvrditi ovaj navod. E. Karatay navodi da je Sudi nainio i prijevod ulistana na
turski jezik, za koji tvrdi da je napisan u slavu sultana Sulejmana, i to 945/1538-9. godine,
dakle u ranoj mladosti. Navodno je ime prevoditelja navedeno na listu 15b u jedanaestom
24
retku. (abanovi 1973: 95) Hoca (1980: 23), meutim, na osnovu jezika i stila pisanja
zakljuuje da taj rukopis ne pripada Ahmedu Sudiju. Kaya (2008) navodi jo neka djela ije
je rukopise pronaao u razliitim bibliotekama a autorstvo je pripisano Ahmedu Sudiju, kao
to su prijevod djela Kmil al-tabr, Hikaye-i Edhem, komentar djela Qawid al-irb, te
izbore iz najpoznatijih Sudijevih prijevoda i komentara. No, autorstvo tih djela tek treba biti
potvreno.
Postoje i dva rukopisa koja ne navodi nijedan od Sudijevih biografa do sada, a
ubiljeeni su pod njegovim autorstvom u bibliotekim katalozima rukopisa. U
Staatsbibliothek Berlin u Njemakoj uva se rukopis arh al-Muqaddima al-azariyya f
al-tawd, djela iz tedvida (vjetine pravilnog uenja Kur'ana) autora Ab al-Xeira alazarja iz XIV stoljea, a na prednjoj strani rukopisa stoji navod da pripada Ahmedu
Sudiju. (Gtz 1979: 19) Jedan rukopis istog komentara uva se i u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci u Sarajevu, a postojanje rukopisa pod istim naslovom u Berlinu navelo je autora
kataloga da ustvrdi kako i ovaj rukopis pripada Ahmedu Sudiju. (vidjeti: Faji 2003: 137)
Meutim, rukopis iz Gazi Husrev-begove biblioteke u veoma je loem stanju i samo se na
nekim mjestima moe razaznati njegov tekst, tako da se ne moe sa sigurnou utvrditi
njegovo autorstvo. U istanbulskoj biblioteci Sleymaniye zaveden je rukopis pod naslovom
Tafsr qawlih tal Ya ayyuh al-muzzammil, a rije je o komentaru jednog kur'anskog
ajeta (Kur'an 73: 1); rukopis je na svega tri lista sa sedamnaest redaka na svakoj stranici.
(Sleymaniye ktphanesi, Hamidiye 185-011)
Autorstvo svih ovih, ne tako malobrojnih, djela ne moe se sa sigurnou pripisati
Ahmedu Sudiju, a za svako od njih trebalo bi sprovesti detaljnu analizu jezika i stila prije
nego se da konaan sud o autoru, bio to Sudi ili neko drugi. Meutim, to je posao turkologa
osmanista.
Rukopisi Sudijevih djela uvaju se u velikom broju biblioteka, najvie u Turskoj, ali
se odreen broj rukopisa njegovih djela uva i po evropskim bibliotekama, te u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.13
13
Detaljnije informacije o rukopisima Sudijevih djela vidjeti u: abanovi 1973: 93-95; Hoca 1980: 19-34; Kaya 2008: 3144.
25
SUDIJEV KOMENTAR SA'DIJEVOG ULISTANA

SA'DI I ULISTAN
Meu perzijskim piscima postoje svega dvojica ili trojica koji se po svojoj slavi i
uspjehu mogu mjeriti s Muslihuddinom Sa'dijem irazijem (Moslehoddn Sad rz). Kod
govornika perzijskog jezika i danas uiva veliki ugled, a djela su mu i dalje rado itana i
prouavana. Sve do etrdesetih godina XX stoljea njegovo djelo ulistan izuavano je u
kolama i na univerzitetima kao model idealnog knjievnog teksta, a Bustan mu je smatran
vodiem za moralan ivot pojedinaca i zajednica, u mnogim segmentima onako kako je
Aristotelova Etika posmatrana u viktorijanaskoj Engleskoj. U drugoj polovini XX stoljea
njegovo mjesto najslavnijeg perzijskog pjesnika zauzima Hafiz irazi. (Katouzian 2006:1)
Sa'di potjee iz porodice uenjaka, a rodio se poetkom XIII stoljea u gradu irazu,
na jugozapadu dananjeg Irana. U djetinjstvu je najprije uio od svoga oca i drugih uitelja
u irazu, da bi potom u cilju nastavka obrazovanja otiao u Bagdad, tadanji centar
islamskoga svijeta. Taj odlazak predstavlja samo prvo u nizu mnogih Sa'dijevih putovanja
po razliitim zemljama. U Bagdadu je u uvenoj medresi Nizamijji stjecao znanje od
najboljih uenjaka svoga vremena, ije stavove opet nije slijepo prihvatao, ve se u nekim
pitanjima sporio i s najpoznatijim meu njima, kakav je bio ihabuddin Omer Suhraverdi
(ehboddn Omar Sohraward), jedan od ljudi koje je Sa'di iznimno cijenio. Nakon
Bagdada, uputio se na svoja dugaka putovanja u Hidaz, Siriju, Palestinu, Liban, Malu
Aziju i u druge zemlje, te ak zapao u ropstvo krstaa. U njegovim djelima spominju se jo i
Jemen, sjeverna Afrika, Kavkaz, Gazna, pa ak i Kagar u Kini i Indija, ali na osnovu nekih
historijskih podataka koji se ne poklapaju s njegovim navodima moe se zakljuiti da veinu
tih zemalja Sa'di vjerovatno nije posjetio; na ta putovanja u njegovim djelima valja gledati
kao na imaginarna, iako esto govori u prvom licu jednine pa se stjee dojam da je ustvari
posjetio zemlje o kojima pie. Polovinom XIII stoljea, prije nego to e napuniti pedeset
godina, vraa se u iraz, u kojem tada vlada Ebu Bekr Sa'd Zengi (Ab Bakr Sad Zang) iz
dinastije Selgurida. Sa'di dolazi na njegov dvor i pie panegirike tom vladaru, ali opet nije
bio klasini dvorski pjesnik, budui da u to vrijeme pie panegirike i nekim drugim
vladarima i uglednim ljudima, iz ega se izvodi zakljuak da je ivio relativno slobodno te
da je uivao ugled u svoje vrijeme.
26
Sa'di je pisao djela i u poeziji i u prozi. U perzijskoj knjievnosti jedinstven je po

tome to je bio vrhunski pjesnik i vrhunski prozaist u isto vrijeme. Nijednom drugom autoru
nije polo za rukom da postane jedan od najznaajnijih pjesnika i prozaista kao Sa'diju.
Njegova lirska poezija smatra se vrhuncem profane lirike u perzijskoj knjievnosti, a
najee se spominje kao najznaajniji prozni autor u toj knjievnoj tradiciji. Saf (1368:
III: 1218) lijepo zakljuuje da je Sa'di u svojoj prozi pravi pjesnik, a u poeziji jo vei
pjesnik. Ustvari, Sa'diju pripadaju goleme zasluge u pribliavanju poetskog i proznog izraza
u perzijskoj knjievnosti. On svoja prozna djela pie tako da mnogo podsjeaju na poeziju
zbog rime i metra kojih se esto dosljedno dri, a prozni tekst proet je velikim brojem
stihova. Nakon njega nestaje jasna polarizacija izmeu poezije i proze, te one postaju
mnogo blie i piu se upotrebom velikog broja istih knjievno-estetskih i stilskih postupaka.
Sa'dijeva dva najpoznatija djela jesu Bustan (Bstn) i ulistan (Golestn), prvo
nastalo 1257, a drugo 1258. godine. Velika slava ovih djela pomalo je nepravedno bacila
sjenu na ostatak njegova opusa, naroito na sjajne lirske gazele i kaside sa socijalnom
tematikom. Osim na perzijskom, Sa'di je pisao veoma lijepe kaside i na arapskom jeziku, te
manji broj katrena (rob) i kupleta (qete), takoer na perzijskom i arapskom jeziku. Od
proznih djela, pored ulistana, napisao je i Pet skupova (Males-e pangne), koji
vjerovatno predstavljaju njegove propovijedi i javna obraanja, zatim jedan traktat koji
sadri odgovor na neka pitanja postavljena od strane upravnika Divana, emsuddina
Muhammeda Duvejnija (amsoddn Mohammad owein), Traktat o razumu i ljubavi
(Resle dar aql wa eq) i konano Savjete vladarima (Nashatol'molk), kao ostavtinu iz
vremena dok se obrazovao u medresi Nizamijji u Bagdadu. Sva njegova prozna djela
napisana su na perzijskom jeziku.
Sa'di je u perzijskoj knjievnoj tradiciji ostao upamen po nnadmanom stilu pisanja,
koji se naziva nedostinom lahkoom (sahl-e momtane). Svoj je stil doveo do savrenstva, a
znaenja je iskazivao izrazima od kojih ne postoje adekvatniji, ljepi i koncizniji. (For
1378: 3) Njegova su poezija i proza jednostavne, ali istovremeno i udnovato privlane i
ukraene. Posebno se to odnosi na prozni dio stvaralatva, kojem je Sa'di udahnuo duh koji
ga je pratio stoljeima poslije. On nije slijedio put autora tzv. izvjetaene proze (nasr-e
masn), koji je bio uzeo maha u XII i XIII stoljeu, ve je izgradio svoj vlastiti pravac i
napravio izvanrednu kombinaciju izmeu jednostavne i izvjetaene proze, zbog ega je
njegovo stvaralatvo nailo na odlian prijem jo za vrijeme autorova ivota.14
Izravni proizvod takvog pristupa jeste Sa'dijev ulistan, najpoznatija i
najpopularnija meu svim njegovim knjigama, ali i najuveniji prozni tekst u perzijskoj
14
Teko je uope nai autora u perzijskoj knjievnosti ija su djela postala tako brzo poznata kao Sa'dijeva. U tom je
smislu samo donekle mogue sa Sa'dijem usporediti Sanaija Gaznevija, prvog velikog sufijskog pjesnika u perzijskoj
knjievnosti. Kadkan (1383: 11) navodi da je Sanaijeva poezija pred kraj njegova ivota bila poznata na prostoru od
Kagara u Kini do Halepa u Siriji, to je jo jedino uspjelo Sa'diju iraziju.
27
knjievnosti. Ako bismo ijednu njegovu knjigu mogli nazvati izvorom praktine mudrosti
(hekmat-e amal), onda je to, bez sumnje, ova knjiga. ulistan je knjiga u prozi koja se
sastoji od Uvoda (dbe), literarnog dragulja samog za sebe, i osam poglavlja:
I O ponaanju vladara;
II O naravima dervia;
III O skromnosti;
IV O koristima utnje;
V O ljubavi i mladosti;
VI O slabosti i starosti;
VII O utjecaju odgoja;
VIII O obiajima druenja.
Svako od poglavlja sadri pripovijesti, anegdote i crtice, nekad ispripovijedane u
prvom licu jednine. Pripovijesti su protkane mnogim stihovima, koji su predstavljaju
zakljuak i potvrdu prethodno kazanog sadraja u prozi. Postoji nekoliko pripovijesti u
cjelini ispripovijedanih u stihu. Autor veine pripovijesti u ulistanu jeste sam Sa'di, koji
ih navodi iz svog golemog ivotnog iskustva, najvie s brojnih putovanja. Samo manji broj
tih pria moe se nai u ranijim izvorima, dok su drugi klasini perzijski autori ee
preuzimali pripovijesti iz drugih izvora, uobliavajui ih na poseban nain.
Prozni stil ulistana naziva se mosaa; to je kitnjasta proza u kojoj autor potuje
ritam i metar, a esto i rimu. Ova vrsta proze esto otkriva dvije vrste slabosti autora: prvo,
tekst postaje pretjerano artificijelan i suvie kitnjast i, drugo, forma lahko zasjeni sadraj u
takvim djelima. Mogue je da su zbog toga autori rijetko koristili ovaj prozni stil. Meutim,
injenica je da nijedan drugi autor u svome djelu nije uspio uskladiti formu i sadraj kao
Sa'di u ulistanu. Jedino je Sa'di uspio premaiti ove potencijalne slabosti, tako da je proza
u ulistanu jednako tena i razumljiva. (Katouzian 2006: 29-30)
U ulistanu su tretirana sva bitna pitanja ljudskog roda kroz pripovijesti, anegdote i
maksime, koje su istovremeno prosvjetiteljske, duhovite i zabavne. Ova knjiga predstavlja
svijet onakav kakav uistinu jeste, nesavren, sa svim pozitivnim i negativnim stranama, za
razliku od Bustana, u kojem je prikazan idealni svijet. Sa'di u ulistanu nastoji prikazati put
do dobrog i istog ivota u tom nesavrenom svijetu, pa se moe izvesti generalni zakljuak
da on u obje knjige ivot smatra vrijednim i gaji optimistian pogled na svijet, koji bi mogao
biti mnogo ljepi ako bi se ljudi meusobno potovali. U tom smislu treba razumjeti i
sljedee stihove iz ulistana:
28
Sinovi Ademovi jednog su tijela dijelovi,

Jer su iz jednoga dragulja svi postali.
Kad sudbina jedan organ bolu izloi,
Ni drugi se organi ne mogu smiriti.
Ti koji za patnje drugih ne znade
Ne zasluuje ni da se ovjekom zove.
Kako zbog neprevazienog stila pisanja, kako zbog tretiranih tema, ulistan je za
kratko vrijeme postao omiljen tekst i ubrzo se poeo itati i izuavati po mnogim
bibliotekama i medresama. Sa'di je inspirirao brojne autore, pa su se nakon odreenog
vremena poele pisati nazire i komentari ovoga djela. Meutim, ni jedan od Sa'dijevih
imitatora nije uspio dostii svoj uzor u formi i sadraju svojih djela. Kasniji autori nisu bili u
stanju bogat i zanimljiv sadraj popratiti takvom formom, ili je voenje rauna o formi
negativno utjecalo na kvalitet samoga sadraja. Najznaajnijim djelima napisanim po uzoru
na ulistan od strane nativnih govornika perzijskog jezika smatraju se Damijev Beharistan
(Bahrestn), Ka'anijev Perian (Parn) i Mune'at (Mona't) Kaimmekama Ferahanija
(Q'emmaqm Farhn).
ulistan izvan granica perzijskog govornog podruja

Arapski putopisac Ibn Batuta samo nekoliko decenija nakon Sa'dijeve smrti pie o
slavi koja je pratila autora u njegovom rodnom gradu. U Kini je uo i to da se jedan Sa'dijev
gazel pjeva s kineskim naglaskom, bez ikakvog znanja o znaenju tog gazela, osim to se u
njemu spominje kineski slikar portreta. (Katouzian 2006: 89) Na Indijskom potkontinentu
poev od XV stoljea napisani su brojni komentari ulistana na perzijskom i urduu. Sir
William Jones, uveni filolog i klasini indolog iz XVIII stoljea, savjetuje onima koji ue
perzijski da za vjebu pokuaju uzeti krae poglavlje iz Sa'dijeva djela i prevesti ga na
engleski jezik. Na osnovu tog podatka moe se zakljuiti kako je ulistan bio primarni
tekst za uenje perzijskog jezika britanskim zvaninicima u Indiji. (Lewis 2012)
Sa'dijevo najpoznatije djelo veoma brzo postaje poznato i na prostoru Male Azije i
openito meu govornicima turkijskih jezika. Ve je prije bilo rijei o poloaju i statusu to
ih je perzijski jezik uivao u Anadoliji pod seldukom vlau, tako da je bilo sasvim
prirodno da se perzijski tekstovi nalaze na tom geografskom prostoru jednako kao i u
samom Iranu. Ne treba zaboraviti ni to da je Sa'di na jednom od svojih putovanja posjetio
Dijarbakir, u kojem e kasnije Ahmed Sudi stjecati naobrazbu iz perzijskog jezika i
29
knjievnosti. Ahmed Aflaki, unuk Delaluddina Rumija i pisac jedne od najznaajnijih

Rumijevih biografija, u uvodu svoga djela Manqeb al-refn navodi stihove iz ulistana.
Yazici navodi da se u veini djela nastalih krajem XIII i tokom XIV stoljea u Maloj Aziji
na perzijskom jeziku mogu nai citati iz ulistana, a budui da su u to vrijeme obrazovani
ljudi znali perzijski jezik, jo uvijek se nije osjeala potreba za prevoenjem i pisanjem
komentara. (Yz 1366: 320-321) Na prostoru Osmanskog carstva ulistan je bio
udbenik islamske etike i perzijskog jezika, ali je ostao i uzor mnogim pjesnicima i piscima,
koji nastavljaju pisati obilato koristei formu i sadraj Sa'dijevog remek-djela. Vremenom
utjecaj perzijskog jezika opada, ali klasini perzijski tekstovi i dalje uvaju svoj status, to je
pogodovalo nastanku velikog broja prijevoda, imitacija i komentara tih djela, a znaajno
mjesto meu njima zauzima ulistan.
Prvi prijevod na turkijske jezike nastaje 1391. godine u Kairu; autor tog prijevoda na
kipaki turski jeste Seyf Sarayi, a na tom jeziku ne moe se nai ljepi primjer proze od
ovoga prijevoda. (Nametak 2013: 148) Nekoliko godina poslije, ulistan na agatajski
turski prevodi Sibicabi. (Ylmaz 2008: 26) Sarayijev i Sibicabijev prijevod pokazuju da je
utjecaj perzijske knjievnosti i Sa'dija bio prisutan i u Egiptu i u drugim turskim
podrujima, a ne samo na prostoru Anadolije. Prvi prijevod na osmanski turski jezik sainio
je Mahmud bin Kadi Manyas za vrijeme vladavine sultana Murada II (1404 1451) Ovi
prijevodi bili su samo poetak takve vrste aktivnosti; za vrijeme osmanske vladavine nastalo
je trinaest prijevoda ulistana na turski jezik (Ylmaz 2008: 26-27), a jedan od tih
prijevoda, onaj autora Hasana Rizaija, napravljen je u poeziji. (Yz 1366: 322) Trend
prevoenja ovoga djela nastavljen je i u XX stoljeu, a pojava vie prijevoda govori o
dobroj recepciji ulistana i u savremenom dobu.
Utjecaj i znaaj ulistana na prostoru Osmanskog carstva ogleda se i u pisanju
nazira na ovo djelo, u emu su turski autori pratili Irance. Meu djelima nastalim po uzoru
na ulistan vrijedi istai tri prozna teksta. Prvi je Nigaristan (Negrestn) Ahmeda bin
Kemal-pae (umro 1534) poznatijeg pod imenom Kemal-paa-zade, drugi je Nahlistan
(Naxlestn) osmasnskog pjesnika Kara Fazlija (umro 1563), a trei djelo Muhammedefendija iz XV stoljea, iji je tekst izgubljen. Sadraj prva dva djela uglavnom je
historijskog karaktera. (Yz 1366: 326)
Komentari ulistana predstavljaju najozbiljnije pokuaje razumijevanja ovoga djela
i njegovog sadraja u jednom drugaijem kontekstu od onoga u kojem je nastao. U
Osmanskom carstvu uloen je veliki trud za razumijevanje ovoga djela, o emu svjedoi
mnotvo komentara nastalih u tih nekoliko stoljea. Nastanak veeg broja komentara ima
veze s namjenom samoga ulistana, ali su neki autori, naroito u XVI stoljeu, pisanjem
komentara nastojali pokazati i svoju uenost, to se moe zakljuiti na osnovu injenice da
je nekoliko njih pisalo komentare na vie klasinih perzijskih tekstova, najee na
Mesneviju, ulistan, Bustan, Hafizov Divan i Damijev Beharistan. Meu komentarima
ulistana u Osmanskom carstvu postoje dva na arapskom, najmanje devet na turskom i
30
jedan komentar na perzijskom jeziku. Zanimljivo je da su prvi komentari upravo napisani na

arapskom, iako je tekst djela perzijski, a slubeni jezik u Osmanskom carstvu bio je turski.
To su komentari Jakuba ibn Sejjida Alija (umro 1524) i Mustafe bin a'bana Sururija (umro
1561). Meu turskim komentarima istiu se komentar em'ija Prizrenija (umro 1529),
komentar Lami'ija elebija (umro 1521) i komentar autora po imenu Kafi (umro 1615. ?)
Jedini poznati komentar na perzijskom jeziku djelo je Muhammeda Aji-efendija (umro
1650).15
Sa'dijev ulistan u bonjakoj knjievnoj batini

Bosna je stoljeima bila dio teritorije Osmanskog carstva i status to su ga uivali
perzijski klasici odnosi se i na nau zemlju. S potovanjem koje je uivao Sa'dijev ulistan
na ovim prostorima mogu se mjeriti jo samo Rumijeva Mesnevija i Attarova Pendnama od
svih djela iz klasine perzijske knjievnosti. ulistan je prevoen od strane ovdanjih
autora, napisana je jedna knjiga po uzoru na njega, te najmanje jedan cjelovit komentar
ovoga djela.
Prvi prijevod nastao je jo krajem XIX stoljea (1314/1897), a njegov autor je Junus
Remzi Stovro. Taj prijevod ispisan je rukom na tampanom primjerku knjige Zubde-i
Glistan, koja sadri originalni tekst djela na perzijskom i paralelni prijevod Cafera Tayyara
na turski. Tekst na bosanskom jeziku ispisan je arebikim pismom i, koliko je poznato, prvi
je cjeloviti prijevod ulistana, a vjerovatno i bilo kojeg perzijskog djela na bosanski jezik.16
Autor drugog prijevoda jeste Salih Trako, a ovaj prijevod tampan je 1989. godine (vidjeti:
irazi 1989), dok je trei prijevod ulistana djelo Ahmeda Anande.17
Jedno od najpoznatijih djela napisanih u Osmanskom carstvu po uzoru na stil
ulistana jeste Bulbulistan autora Fevzije Mostarca u XVIII stoljeu. To je ujedno i jedino
cjelovito prozno djelo na perzijskom jeziku napisano rukom autora s tadanjeg prostora
15
O komentarima ulistana na prostoru Osmanskog carstva vie vidjeti: Ylmaz 2008: 27-32.
16
Trako je usporedbom ovog prijevoda doao do zakljuka da se Stovro vie oslanjao na turski prijevod, ali da nije
zanemarivao ni original. Jezik bosanskog prijevoda jeste narodni neknjievni govor i u njemu ima dosta rijei iz arapskog,
perzijskog i turskog jezika, te mnogo provincijalizama sarajevskog govora. Osim toga, prevodilac se strogo drao reda
rijei turskog prijevoda, tako da je i red rijei esto nepravilan. Prevodilac je pod utjecajem teksta na perzijskom i
prijevoda na turski ponekad stvarao i veoma neobine rijei. Ipak, pored nedostataka koje posjeduje, rukopis je izuzetno
vrijedan, prije svega zbog toga to je u njemu sauvan lokalni govor Sarajeva s kraja XIX stoljea i zbog zanimljive
varijante arebikog pisma. Vie o ovom prijevodu vidjeti u: Trako 1976: 369-382.
17
Vidjeti: irazi 2005. I pored svih pokuaja da dokuimo valjan razlog za nastanak Anandinog prijevoda, nismo uspjeli u
tome. Naime, ovaj prevodilac, koliko nam je poznato, ne zna perzijski jezik, barem ne u mjeri da bi mogao pristupiti
prevoenju jednog klasinog perzijskog teksta. Stoga su nam jo uvijek nejasni motivi zbog kojih se odluio prevoditi s
nekog drugog jezika knjigu koja je ve ranije bila prevedena s perzijskog originala. Ni sam prevodilac ne daje nikakve
podatke o razlozima.
31
Bosne. Fevzija je Bulbulistan podijelio na est poglavlja, a posebnu vrijednost meu tim
poglavljima ima etvrto, u kojem autor govori o pjesnicima i drugim linostima iz Bosne,
posebno iz Mostara, te daje izuzetno vrijedne podatke o tradiciji pisanja i itanja poezije na
perzijskom jeziku u Bosni.18
Meutim, komentar ulistana napisan rukom Ahmeda Sudija Bonjaka bez sumnje
je najznaajniji tekst jednoga autora s ovih prostora koji se moe dovesti u vezu s remekdjelom perzijske knjievnosti.
MJESTO I ZNAAJ SUDIJEVOG KOMENTARA

Komentar ulistana smatra se drugim najboljim djelom Ahmeda Sudija Bonjaka, a
po svome znaaju, upotrebi i rasprostranjenosti dolazi odmah iza neprikosnovenog
komentara Hafizovog Divana. U odnosu na druge komentare Sa'dijevog ulistana nastale
na prostoru Osmanskog carstva Sudijev komentar predstavlja najbolji, najprecizniji i
najkorisniji meu njima. Posljednji je veliki komentar ulistana u XVI stoljeu; poslije
ovoga komentara nastajali su i drugi, ali je Sudijev komentar ostao najvie koriten u
Osmanskom carstvu.
Na osnovu nekoliko stihova navedenih na kraju rukopisa, zna se da je Komentar
zavren 1004/1596. godine. Slobodniji prijevod tih stihova glasi: U asu kada tajanstveni
glas ree svreno je, bijae, ako pita, jutro hidretske godine, trei dan mjeseca safera,
kada je Gospod omoguio njegov svretak. Neka je (ovaj komentar) sretan itaocu,
prepisivau i onome koji mu bude ispravio omake i pogreke. Izraunavanjem brojane
vrijednosti godine dolo se do zakljuka da je posrijedi 1004. godina po Hidri. (prema:
Sikiri 1950: 54)
O neposrednom povodu, izboru jezika i jo nekim vrijednim podacima vezanim za
ovaj komentar Sudi u uvodu pie sljedee:
18
Bulbulistan je na bosanski jezik preveo Demal ehaji. (vidjeti: Mostarac 2011). Prije ehajia doktorsku disertaciju o
Fevziji Mostarcu napisao je Milivoje (Abdurrahman Mirza) Mali 1935. godine, a njegova disertacija sastoji se iz
prijevoda knjige na francuski jezik i studije o ivotu i knjievnom djelu Mostarca. Godine 2005. Sedad Dizdarevi izdao je
na perzijskom jeziku knjigu pod naslovom Az Golestn-e Sad t Bolbolestn-e Fouz (Od Sa'dijevog ulistana do
Fevzijinog Bulbulistana). enita Haveri na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2011. godine odbranila je doktorsku
disertaciju pod naslovom Jezik i stil djela Bulbulistan Fevzija Mostarca, koja je objavljena u elektornskom izdanju
(Haveri 2014). Najnoviji prijevod, uz kritiko izdanje perzijskog teksta Bulbulistana i obimnu uvodnu studiju, nainio je
Namir Karahalilovi, takoer objavljene u elektronskom izdanju (Karahalilovi 2014).
32
Hvala Allahu, a mir robovima koje je odabrao, posebno Njegovom

poslaniku Muhammedu Mustafi, kojeg je opisao u Svojoj plemenitoj Knjizi,
uzvienom Kur'anu, rekavi: On je najiskreniji meu onima to zbore. Poslali smo te
samo kao milost svjetovima. Neka je mir njegovoj plemikoj, istoj i plemenitoj
eljadi i plemikim, istim i uzdignutim drugovima. A potom:
Neka se zna da je pisac ovih stranica i prireiva ovih listova najnii meu
robovima, nesretni Sudi. Jednoga dana, u sigurnosti vremena i u najasnijim
trenucima, najdrai meu obljubljenim i najiskreniji meu iskrenim onaj koji je
obdaren mnogim znanostima i ukraen brojnim vjetinama, koji je okien najviim
moralnim osobinama i lien manjkavih osobina i postupaka, najsavreniji meu
uenjacima i najistaknutiji meu istaknutima, koji je u dobroinstvu i darivanju bez
premca, a u dareljivosti i velikodunosti slinoga mu nema; kakvog po plemenitosti
i dobroti jo nije upamtio vrtei Svod, ejh Harema u presvijetloj Medini, Omer, da
Allah vodom nakvasi njegovu tajnu i za njegovo boravite odredi rajske perivoje
doe u kuu ovog roba ubogoga, a kada je prema pravilu Rije povlai rije i
dovodi do cilja progovoreno o knjizi ulistan a ona je udo onima to misao gaje
i primjer svitanja uzviene rijei, prvosazrelo voe u bai lijepoga izraza, uspomena
na prijatelje vremena; ona je uitak za one koji su se pameu istakli i pravac kojim
se trebaju kretati oni koji za znanjem tragaju on ree: Kamo sree da se uklone
veo to pokriva i zavjesa to skriva ovu ljepoticu i nevjestu iz ukraenih odaja
predodbi; o kada bi njene rijei postale jasne, poruke razumljive, njen zakon
zapisan, a stil kazivanja valjano njoj doveo. Rekoh: Naklonou Svevinjega i uz
pomo prijatelj, uz najmanji obzir va to se moe rijeiti. Istoga trena taj prijatelj
prisni i zaljubljenik iskreni ree: Obeanje je kod plemenitoga dug, a njegovo
krenje sramota. Za skute odjee molbe vrsto uhvati, prekrati put uzmicanju i odbi
sve rijei isprike.
Iako je turski jezik daleko od istananog izraza, ipak Kome je nareeno,
tome je i oproteno. Objanjavanje perzijskih rijei turskim izrazima nije samo
lagahno i prikladno, ve i potrebno i obavezno. Zato od prvaka Boije spoznaje
oekujem, a dobroinitelje skrueno molim, da svaki nedostatak, manjkavost i
propust koji vide kod ovoga unienog i nitavnog roba, pripiu omaci njegova pera
i neka se ne ustruavaju da to isprave. A Allah vodi putem sazrijevanja, On je
milostiv prema robovima; On mi je dovoljan, divan je On zatitnik. (SG: 19-20)
Iz ovoga uvoda, napisanog kitnjastim jezikom, moe se razumjeti da je neposredni

povod za pisanje ovoga komentara bila molba Sudijevog prijatelja, ejha iz Medine. Daka
(1990: 178) navodi da je on bio Turin i da oito nije dobro razumijevao perzijski jezik.
Meutim, to ne moe biti i osnovni razlog zbog kojeg se Sudi odluio na pisanje ovoga
djela; on je ustvari jo od dana mladosti bio vezan za Sa'dijev ulistan, sluajui predavanja
razliitih uenjaka. Mogue je da ga je na to nagovorio i Muslihuddin Lari, koji je bio
njegov prvi ozbiljniji uitelj, jer Sudi odlazi iz Dijarbakira u Siriju i Irak kako bi jo vie
nauio o perzijskim klasicima, da bi se potom ponovo vratio u grad Amid. To to je
33
perzijske trgovce pitao za znaenja nekih rijei takoer svjedoi da je Sudi bio jako
zainteresiran za tekst Sa'dijevog remek-djela, te da je jo odavno prije bio opredijeljen za
pisanje komentara ulistana. Sudi je kroz svoje obrazovanje bez sumnje uvidio koliko
nedostataka posjeduju ve napisani komentari ulistana na prostoru Osmanskog carstva.
Pritom treba imati na umu da je ulistan bio udbenik perzijskog jezika i islamske etike, a
Sudija je posebno zanimalo uenje perzijskog jezika, zbog ega je i odlazio na brojna
putovanja s namjerom da perzijski jezik naui od iranskih uitelja. Poto se vratio i jedno
vrijeme proveo kao uitelj u Istanbulu, odluio se za pisanje ovoga komentara jer je elio
reformirati uenje perzijskog jezika i njegova gramatika pravila to vie pribliiti onima
koji ue taj jezik. Ne treba zaboraviti ni da je prije njega nekoliko istaknutih autora napisalo
komentare na vie perzijskih klasika, meu kojima najee na djela Rumija, Sa'dija i
Hafiza, to je moglo opredijeliti i Sudija da krene istim putem, a ne bi se mogao smatrati
velikim komentatorom ako ne napie komentar ulistana. Konano, mogue je da je sluaj
s njegovim prijateljem koji ga moli da napie ovaj komentar samo paralela na Sa'dijev
uvodni dio ulistana, gdje Sa'di takoer navodi kako je poeo pisati svoj ulistan na molbu
svoga prijatelja. Slian povod navode i mnogi drugi autori u arapskoj, perzijskoj i turskoj
knjievnosti, i to je jedno od opih mjesta u ovim knjievnim tradicijama. Ukratko, mogue
je da je molba prijatelja bila neposredni povod, ali niz drugih pokazatelja ukazuje na to da
nije bila i osnovni razlog zbog kojeg je Sudi napisao komentar Sa'dijevog ulistana.
Znaaj i iroku upotrebu ovoga komentara potvruju njegovi mnogobrojni rukopisi u
bibliotekama irom Osmanskog carstva, pa tako i u Bosni i Hercegovini, te podatak da je
tokom XVIII/XIX stoljea pet puta tampan, i to 1249/1833-4, 1276/1859, 1286/1869,
1291/1874. i 1293/1876. godine. (vidjeti: Hoca 1980: 25) Osim toga, poznato je da su
postojali i brojni izbori iz ovoga komentara, od kojih je jedan tampan 1288/1871. godine u
Istanbulu pod naslovom Telhis-i Kitab-i Sudi erh-i Glistan-i Sadi i uva se u biblioteci
Sleymaniye u Istanbulu (Sleymaniye ktphanesi, Ibrahim ef. 602).
Dobar glas koji je pratio Sudijev komentar ulistana bio je glavni razlog zbog kojeg
je on preveden i na perzijski jezik 1970. godine. To je uinjeno u cilju prezentiranja iranskoj
naunoj i strunoj javnosti naina na koji je izvan govornog podruja perzijskog jezika
tumaeno Sa'dijevo najpoznatije djelo i stjecanja poptunije slike o toj knjievnoj tradiciji na
golemom geografskom prostoru Osmanskog carstva. Manehr Mortazaw, istaknuti
profesor perzijske knjievnosti, u uvodu prijevoda ovoga djela na perzijski jezik navodi da
taj prijevod ima za cilj ponuditi jasniju sliku o irini i utjecaju iranske civilizacije i
perzijskog jezika u svijetu, te pokazati kako je u udaljenoj provinciji Osmanskog carstva
utjecaj perzijske knjievnosti podstakao jednog uenjaka da svoj ivot posveti pisanju
komentara na djela iranskih umjetnika rijei. (SG: dawzdah) Prema tome, osnovni motiv za
prevoenje ovoga djela jeste sagledavanje puteva i dometa iranske civilizacije, a posebno
perzijske knjievnosti u svijetu.
34
Treba naglasiti da postoje brojna odstupanja i znaajne razlike rukopisa ulistana

koritenih u Sudijevo vrijeme u odnosu na tampane verzije tog djela, koje su rezultat
savremenog kodikolokog i paleografskog pristupa. Sudi na mnogim mjestima navodi
razlike u rukopisima, iz ega je jasno da je i sam koristio vie primjeraka. Prevodioci
komentara na perzijski kao nativni govornici slau se s tvrdnjom da je Sudi u uvjetima
kakve je imao izvan granica govornog podruja perzijskog jezika prije etiri stoljea
odabrao najbolji dostupni mu primjerak rukopisa ulistana, te vjeruju da je bio kadar
odabrati onaj najbolji, koji je bio osnova za njegov komentar. (SG: nzdah) Ta injenica
zorno svjedoi o Sudijevom izvanrednom poznavanju perzijskog jezika.
S aspekta dananjih naunih kriterija, Sudi svojim komentarom nije dao temeljni
nauni doprinos perzijskoj knjievnosti niti je ponudio najobuhvatniji komentar Sa'dijeva
ulistana, ali je to bilo teko i oekivati u uvjetima Sudijeva vremena s tadanjom
metodologijom izuavanja knjievnih tekstova na perzijskom jeziku. Uostalom, to mu
vjerovatno i nije bio prvenstveni cilj. Meutim, on dananjem itaocu, pored pomoi u
razumijevanju tekih mjesta u ulistanu, daje potpunu sliku o nainu tumaenja, pristupu i
temama koje su bile znaajne iz ugla jednog osmanskog naunika u XVI stoljeu. (Daka
1990: 177-178) Sudijev komentar ulistana napisan je, u prvom redu, za one koji govore
turski jezik i ne znaju dobro perzijski, to se vidi iz veoma opirnih i detaljnih objanjenja.
Izbor turskog jezika u okolnostima u kojima je nastao Sudijev komentar ini se opravdanim
i loginim, iako on priznaje da turski jo uvijek nije bio na stepenu na kakvom su bili
arapski i perzijski jezik kad je rije o pisanju naunih djela. Sudi je izabrao turski najprije
zbog svojih ciljanih recipijenata onih koji su preko ulistana uili perzijski jezik. Ve je
izborom jezika pokazao da nije bio opredijeljen da stekne svjetsku slavu svojim
komentarima, ve da ponudi svoje tumaenje perzijskih klasika onima koji su znali turski a
nisu znali perzijski jezik. Stoga ovaj komentar i treba vrednovati samo u kontekstu okolnosti
vremena u kojem je nastao i potreb autorovih ciljanih recipijenata.
Sudijeva detaljna, brojna i veoma raznolika objanjenja iz razliitih naunih
disciplina, odnosno struktura i sadraj ovoga komentara, daju za pravo da se on, kao i ostali
komentari perzijskih klasika pisani od osmanskih naunika, nazovu svojevrsnim
enciklopedijama.
35
SUDIJEV POSTUPAK KOMENTIRANJA ULISTANA

Po svojoj strukturi, Sudijev postupak komentiranja ulistana prati metodologiju
ranijih filolokih komentara u Osmanskom carstvu, a moe se ralaniti na nekoliko nivoa
analize, i to sljedeim redom:
Prvo navodi odsjeak teksta iz ulistana na perzijskom jeziku, koji e biti predmet
detaljnije analize. Ti dijelovi teksta na poetku komentara veoma su kratki i sastoje se svega
od nekoliko rijei, rijetko od itave reenice ili stiha. Kako tekst odmie, odsjeci koji su
predmet analize postaju sve dui, budui da se ponavljaju rijei i izrazi za ije objanjenje
vie nema potrebe.
Nakon to je odredio dio teksta koji e analizirati, autor svaku rije podvrgava
posebnoj analizi, i to prvo objanjava njen izgovor i pisanje, a zatim navodi njene
gramatike karakteristike (kao to su odreivanje vrste rijei, dalje ralanjivanje na
morfeme, te konano sintaktiku funkciju i vezu te rijei s drugim rijeima). Inae, moe se
rei da je rije osnovna jedinica analize u Sudijevom komentaru, i to tzv. fonetska ili
prozodijska rije, to jest sve ono to dolazi pod jednim akcentom. Stoga se uz osnovnu rije
esto navode i prijedlozi i druge kratke rijei, tako da je posrijedi nerijetko i sintagma. Kako
se odmie od poetka knjige, Sudi sve ee za polaznu taku analize uzima itave
sintagme, koje su sve due kako se ide prema kraju knjige.
Nakon to objasni pisanje/izgovor i gramatike osobenosti rijei ili sintagme, autor
daje njeno znaenje. Ukoliko smatra da je potrebno objasniti upotrebu rijei ili sintagme, on
navodi primjere kojima potkrepljuje svoj stav. Znaajnije pojmove i termine objanjava
mnogo ire, a to posebno ini u vezi s vlastitim imenima, imenima gradova i zemalja i
drugim slinim rijeima. Ponekad su ova objanjenja veoma detaljna, a nekoliko primjera
bit e pokazano u nastavku. Ovdje autor objanjava i odreene stilske osobenosti, ali to ne
ini redovno.
Konano, nakon to je objasnio sve rijei i sintagme u dijelu teksta podvrgnutom
analizi, Sudi daje znaenje itavog odsjeka teksta. Zanimljivo je da autor ne objanjava
poruku itave pripovijesti ili dijela teksta koji je Sa'di odvojio kao posebnu cjelinu, osim
kad je rije o kratkim sentencama, mudrostima, savjetima i stihovima. Pritom na mnogim
mjestima navodi stavove prethodnih komentatora i polemie s njima, tako da se ve i
povrnim uvidom u ovaj dio, koji on naziva konano znaenje izraza (mahsl-e tarkb) ili
konano znaenje stiha (mahsl-e beit) ako je posrijedi stih, predstavlja prvorazredan izvor i
za prouavanje drugih komentara. Njegove su kritike brojne, ali i veoma otre, esto ak i
uvredljivog karaktera. Naime, na brojnim mjestima Sudi ranije komentatore ulistana
36
optuuje rekavi da u njihovom nosu nema mirisa perzijskog jezika (vidjeti npr. SG: 257),
to navodi na zakljuak da mu pristup nije uvijek bio isto nauni. S druge strane, ove su
kritike dragocjene jer daju stvarnu sliku o nivou znanja perzijskog jezika ranijih
komentatora, tako da mogu posluiti kao dobar izvor za sagledavanje kvaliteta prouavanja
perzijskog jezika u Osmanskom carstvu. Naravno, u svojim kritikama i sam Sudi grijei, ali
njegove su greke rjee od greaka ranijih komentatora. Naroito je Sudijeve kritike i
polemike znaajno istaknuti u vezi s Kafijevim komentarom, jer bez Sudijevih polemika s
njime danas se skoro nita ne bi znalo o tom komentaru ulistana.
Broj primjera svakog nivoa analize ovoga komentara toliki je da se ne moe
oekivati da svi ili bar veina budu navedeni u knjizi koja ima za cilj dati krai uvid u
metodologiju autora. Meutim, za stjecanje stvarne slike o svakom od nivoa analize
dovoljno je po nekoliko primjera, pa e iz tog razloga i biti navedeni samo oni koji su nam
se uinili najzanimljivijim. Za detaljniju analizu svakoga nivoa bilo bi potrebno pisati
zasebne studije obimnijeg karaktera.
Pisanje i izgovor
Ahmed Sudi veoma detaljno opisuje pisanje i izgovor rijei na perzijskom jeziku. U
poetku to ini sa svim rijeima u tekstu, a ako se ponavljaju, ini to samo pri prvom
spominjanju odreene rijei. Takav postupak bio je neophodan zbog nebiljeenja kratkih
vokala u arapskom pismu. Osim toga, budui da je arapski jezik semitski, a perzijski pripada
indo-evropskoj porodici, postoje odreene razlike u glasovnim sistemima koje su se odrazile
i na pravopis. Naime, u perzijskom jeziku postoje i neki glasovi koji ne postoje u arapskom,
a u pisanju se nisu uvijek biljeili, to zbog previda prepisivaa, to zbog toga to su se u
nekim sluajevima dva glasa pisala na isti nain. Usto, u perzijskom jeziku postoje ostaci
nekih glasova u pismu, ali se oni vie nisu registrirali u govoru. Sve to zahtijevalo je paljiv
opis izgovora i pisanja rijei, naroito za potrebe onih koji su uz pomo ovoga komentara
eljeli ispravno nauiti perzijski jezik. Zbog toga svi eventualno problematini glasovi ili
grafemi imaju svoje posebno ime.
Naprimjer, grafem /g/ naziva se perzijskim kafom (kf-e aam), dok se /k/
naziva arapskim kafom (kf-e arab). U osnovi je to arapski grafem za /k/, a budui da u
arapskom jeziku ne postoji /g/, kako bi se u pisanju zabiljeilo perzijsko /g/ inoviran je
grafem slian kafu. Meutim, /g/ se u perzijskom jeziku esto pisalo isto kao i /k/, zbog ega
je bilo potrebno objasniti koji je glas posrijedi. Tako Sudi navodi da se rije napisana u
obliku treba itati s perzijskim kafom na poetku (gr) ukoliko ima znaenje groba (SG:
371), dok kr znai slijep. Po istom je principu perzijsko ba (b'-e aam), kao u rijei
( SG: 276) dok je arapsko ba (b'-e arab), kao u rijei ( SG: 132); je perzijski
37
dim (m-e aam) ( SG: 461), dok je arapski dim (m-e aam) ( SG:
78).
U perzijskom postoje dva grafema za koje Sudi primjeuje da se biljee u pisanju, ali
ne i u govoru. To su ortografsko h (h'-e rasm) i ortografsko v (ww-e rasm). Posrijedi su
grafemi koji se biljee u pisanju, ali nemaju fonetske vrijednosti, to jest ne izgovaraju se.
Ortografsko h dolazi iskljuivo u finalnoj poziciji u rijei, onda kad rije zavrava na kratki
vokal e ili a. S obzirom na to da se kratki vokali u arapskom pismu u principu ne biljee,
ortografsko h znak je da na kraju rijei ima jedan kratki vokal, dok se samo /h/ i ne
izgovara. Takav je sluaj u mnogim rijeima, npr. ( wqee SG: 259), ( gyande
SG: 79), ( pane SG: 276) itd. Ukoliko rije s ortografskim h dobije neki sufiks, to
jest ako vie nije u finalnoj poziciji rijei, ono se nije biljeilo u pisanju budui da se nije ni
izgovaralo. Takav je primjer rijei ( wqeeh). Meutim, danas se prema perzijskom
pravopisu ovo tzv. ortografsko h biljei u ovakvim sluajevima, pa e se rije pisati kao:
. Razlog te promjene lei u injenici da se pravopisi danas piu vie na osnovu
fonolokih i etimolokih karakteristika, dok je u Sudijevo vrijeme dominantan bio fonetski
princip, prema kojem se kratki vokal ne biljei u sredini rijei. Nasuprot ortografsog h, stoji
izvorno h (h'-e asl), koje se i pie i izgovara, odnosno ita, npr. ( henh SG:
39).
Ortografsko v pojavljuje se takoer u finalnoj poziciji, kao u rijei ( to SG: 644),
ali i u sredini rijei, kao u primjerima ( x), ( xe), ( ostoxn),
(xst), ( xtan) itd. Rije je o tome da je u prolosti u perzijskom jeziku postojao glas
koji se izgovarao slino kombinaciji dananjih glasova [xv]. Taj se glas u meuvremenu,
uslijed djelovanja principa jezike ekonominosti, izgubio, ali je ostao grafem u pisanju.
Naravno, Sudi to ne objanjava na ovaj nain, budui da nije mogao ni znati neto takvo jer
istraivanja iz historijske lingvistike nisu postojala u njegovo vrijeme, ali ispravno
primjeuje da postoji princip i razgovijetno ga objanjava. (vidjeti: SG: 8) Vie od toga nije
bilo ni potrebno onima koji su uili perzijski jezik.
Kratke vokale Sudi objanjava ve postojeim trima nazivima: fethom, kesrom i
dammom. Ako poslije konsonanta ne dolazi nikakav vokal, kae se da je taj konsonant
sakin, odnosno da dolazi sa sukunom. Ovdje vrijedi napomenuti da su ovi nazivi preuzeti iz
arapskog jezika, ali da ni jedan uglavnom nema istu izgovornu vrijednost u arapskom i
perzijskom jeziku. To to ih je Sudi objanjavao onima koji su znali turski, gdje su opet ovi
nazivi imali razliite vrijednosti u odnosu na oba druga jezika, ne daje mnogo materijala za
izuavanje fonetskih osobenosti tih vokala.19 Tako za rije Sudi navodi da se ita na
19
U ovoj knjizi vrijednosti vokala (fetha [a], kesra [e], damma [o]) uzete su kao takve jedino zbog toga to ih rjenici
perzijskog jezika danas biljee na ovaj nain. Ovim se ne tvrdi da su kratki vokali tako i izgovarani od Sudijevih
recipijenata ili da ih je Sudi tako izgovarao. Uostalom, postoje razlike u njihovom izgovoru i u razliitim dijalektima
perzijskog jezika. Svako /a/ shvatamo jednostavno kao fethu, svako /e/ kao kesru, a svako /o/ kao dammu. O njihovoj
fonetskoj vrijednosti ne moe se kazati nita vie.
38
sljedei nain: s fethom na hemzetu, sukunom na nunu, dammom na perzijskom kafu,

sukunom na inu, fethom na ta i izvornim ra angotar. (SG: 1005)
Na nekoliko mjesta Sudi navodi razliite naine pisanja i itanja nekih rijei koji se
mogu susresti u tekstovima, kao to su etiri razliita oblika rijei vladar
(henh), ( henah), ( ahenh) i ( ahenah). (SG: 39)
Sudi lucidno primjeuje i navodi odreene razlike izmeu arapskog i perzijskog
jezika u izgovoru i itanju nekih rijei, npr. za biljei da se u arapskom jeziku prva
rije ita s kesrom poslije ta (Htim T'), dok je u perzijskom rasprostranjena verzija s
fethom na ta (Htam T'); za grad Damask navodi da je u osnovi kesra poslije dala, a fetha
poslije mima (ar. Dimaq/perz. Demaq), ali je rairen oblik s kesrom poslije oba
konsonanta (Dimiq/Demeq).20 (SG:191)
Isto tako, primjeuje i neke razlike u pisanju istih rijei u arapskom i perzijskom
jeziku. Za ime uvenog abasidskog halife Haruna al-Raida Sudi navodi da se u arapskom
jeziku rije Hrn pie bez elifa , dok se u perzijskom i turskom jeziku obavezno pie
s elifom . (SG: 327-328) Na taj nain eli istai postojee razlike kako ne bi uenike
doveo u nedoumicu prilikom pisanja ovih i drugih rijei u arapskom i perzijskom jeziku.
Ovaj i raniji primjeri nesumnjivo pokazuju kako je Ahmed Sudi pisanju i izgovoru rijei u
ulistanu posvetio veliku panju, iz ega se moe zakljuiti da mu je bilo jako vano
objasniti kako treba pisati i itati perzijski jezik.
Gramatika21
Prije vrednovanja ovog nivoa analize Sudijeva komentara potrebno je naglasiti da u
XVI stoljeu jo uvijek nije postojao adekvatan i cjelovit opis gramatike perzijskog jezika.
Sami Iranci mnogo su se vie bavili gramatikim opisom arapskog nego perzijskog jezika.
Iako su perzijski pjesnici i pisci morali posjedovati znanje gramatike, to znanje svodilo se na
intuitivno poznavanje gramatikih principa i pravila maternjeg jezika, ali nije
podrazumijevalo njihovo struno opisivanje. Prva cjelovita gramatika perzijskog jezika
To je osnovni razlog zbog kojeg ovo potpoglavlje nije ni nazvano fonetskom analizom, jer je materijal iz ovoga komentara
nedostatan za valjanu fonetsku analizu.
20
Danas se ova rije u perzijskom jeziku izgovara na sasvim trei nain, s fethom poslije dala i kesrom poslije mima:
Dameq.
21
Gramatiku ovdje valja razumjeti u njenom klasinom, a ne dananjem znaenju kad je rije o arapskom i perzijskom
jeziku, kad je gramatiki opis obuhvatao morfologiju i sintaksu. Otud i dolazi naziv sarf wa nahw (morfologija i sintaksa)
za gramatiku u arapskom i perzijskom jeziku. Gramatika se vremenom mnogo razvila i danas obuhvata jo neke nivoe
lingvistike analize, ali ti nivoi analize ne mogu se nai u klasinim komentarima pa ne mogu biti ni predmet valorizacije u
ovoj knjizi.
39
napisana je tek u XIX stoljeu, a dotad su se gramatika pravila objanjavala samo

djelimino, i to pod snanim utjecajem opisa gramatike arapskog jezika. Samim Irancima to
i nije predstavljalo posebnu tekou, budui da su znali svoj jezik, ali stvarni problemi
nastaju kada perzijski postaje jezik ire komunikacije na prostorima koje nisu naseljavali
samo Iranci. U Osmanskom carstvu u uvodima najznaajnijih perzijsko-turskih rjenika
objanjavana su neka gramatika pravila, ali su smislu najvredniji izvor izuavanja perzijske
gramatike na tom prostoru upravo komentari klasinih perzijskih tekstova, od kojih posebno
mjesto pripada komentarima Sa'dijeva ulistana kao udbenika perzijskog jezika.
Na osnovu iroke zastupljenosti, ali i nekih kontrastivnih studija o komentatorskom
postupku Ahmeda Sudija i drugih komentatora ulistana u Osmanskom carstvu (npr.
Sikiri 1950; ehaji 1280; Algar 2003; Ylmaz 2008), moe se zakljuiti da je Ahmed Sudi
Bonjak bio najbolji poznavalac gramatike perzijskog jezika meu svim komentatorima
ulistana u Osmanskom carstvu, to najbolje potvruje injenica da njegov komentar nudi
najdetaljniji i najdosljedniji gramatiki opis, te da se uglavnom ograniava na filoloki opis
za razliku od drugih autora istoga djela. Osim toga, po naem uvjerenju, najbolji,
najoriginalniji i najvredniji dio ovoga komentara jesu autorova objanjenja u vezi s
gramatikom, posebno u vezi s nekim morfolokim osobenostima glagola. I Sudi je, kao i
drugi autori, gramatike osobenosti perzijskog jezika objanjavao pod velikim utjecajem
arapske gramatike, ali je njegov pristup gramatikom opisu bio originalan i u osnovi
drugaiji u odnosu na ranije komentatore. U tom smislu, nije se libio ui u neposrednu
polemiku ne samo s drugim komentatorima ve i s autorima perzijsko-turskih rjenika, ne
prihvatajui uvijek slijepo njihova objanjenja, posebno ona o gramatici.
Kad je posrijedi morfologija, Sudi veoma precizno odreuje vrste rijei, ali se
zadrava na trima vrstama prema gramatikom opisu arapskog jezika imenicama (esm),
glagolima (fel) i partikulama (harf). Vrste rijei odreuje prema morfolokom obliku ee
nego prema funkciji u reenici, to nije uvijek pouzdan postupak u gramatici perzijskog
jezika, zbog ega ponekad pravi i greke. Tako u primjeru rijei xst kae da predstavlja
glagol u prolom vremenu (SG: 537), to taj oblik doista i jeste (3. lice jednine preterita
glagola xstan eljeti) ako se posmatra izvan konteksta. Meutim, iz konteksta u kojem se
nalazi ova rije, nedvojbeno je da je posrijedi imenica u znaenju prohtjev, elja, s obzirom
na to da u sintagmi mezellat-e xst dolazi kao drugi lan genitivne veze u znaenju niskost
prohtjeva, dok se glagol u perzijskom jeziku uope ne moe nai u genitivnoj vezi. Ovakav
pristup ponovo treba zahvaliti utjecaju gramatike arapskog jezika, ija se morfologija znatno
razlikuje od morfologije perzijskog jezika.
Najvie panje Sudi posveuje imenicama i glagolima, koje veoma uspjeno
ralanjuje na manje dijelove ili morfeme. Tako za rije tawngar (mo) primjeuje da se
sastoji iz tri morfema: tawn u znaenju snaga, sufiksa koji oznaava vrioca radnje gar
(tawngar moan, snaan; monik) i sufiksa , koji je za tvorbu apstraktnih imenica (yye masdar). ak ni ne navodi ta znai sama rije, ve je spominje samo u znaenju
40
itavoga stiha u kojem se nalazi (SG: 450), iz ega se moe izvesti zakljuak da mu je
gramatika analiza u postupku komentiranja ustvari bila najbitnija.
Na primjeru rijei bzargn (trgovac) Sudi daje precizno i iscrpno objanjenje koje
se moe svrstati u domen historijske gramatike, odnosno promjene oblika i znaenja rijei
uslijed njene upotrebe kroz vrijeme. Njegovo objanjenje te rijei jeste sljedee: U osnovi
je to rije bzre u znaenju svega vezanog za mjesto trgovanja (bzr), jer ortografsko h
(e) ukazuje na relaciju s osnovnom imenicom. Potom je to ortografsko h dodavanjem
sufiksa mnoine n prelo u perzijski kaf (pa je nastao oblik bzregn trgovci). Uslijed
este upotrebe, oblik rijei je skraen: elif nakon za je ukinut (tj. [] je prelo u [a]), a kesra
na ra je takoer ukinuta, pa je nastao oblik bzargn. Vremenom je, ponovo uslijed este
upotrebe, ovaj oblik poprimio znaenje jednine (bzargn trgovac), dok se mnoina
tvorila ponovnim dodavanjem sufiksa n na taj oblik (bzargnn trgovci). To je jasno
iz primjera Mevlane Abdurrahmana Damija, koji u sedmom poglavlju knjige Siba alabrr navodi rije bzre i sufiks mnoine n, to daje oblik bzregiyn (...) Sam ejh
Sa'di u Bustanu navodi oblik bzregn u znaenju jednine (...) Zato, promisli. (SG: 356357)
Ovo iscrpno objanjenje pokazuje Sudijev istanan osjeaj za gramatike finese
perzijskog jezika, dok navoenje konkretnih primjera iz perzijske knjievnosti svjedoi o
njegovoj irokoj naobrazbi, ali i akribinosti u opisu gramatikih osobenosti perzijskog
jezika. I ne samo to, iz prethodnog primjera jasno se vidi da je Ahmed Sudi izvanredno
percipirao promjene u oblicima perzijskih rijei, sve to potkrepljujui konkretnim
primjerima iz knjievnih tekstova. Teko da bi se i danas moglo ponuditi bolje objanjenje
od Sudijevog.
Meutim, najvei doprinos Ahmeda Sudija u vezi s gramatikom perzijskog jezika
krije se u morfolokom opisu glagola.
Perzijski glagoli takoer su opisivani na osnovu gramatikog opisa arapskog jezika,
a takav opis donio je uenju perzijskog jezika vjerovatno vie tete nego koristi. Naime,
morfologija indo-evropskog perzijskog u svojoj osnovi skoro da nema nita zajedniko s
morfologijom arapskog kao jednog od semitskih jezika. Dok je morfologija perzijskog
jezika konkatenativna, to jest zasniva se na dodavanju afiksa na osnovu rijei, novi oblici u
arapskom jeziku najee se izvode koritenjem posebnih paradigmi, gdje je uglavnom
nemogue odrediti osnovu kao u indo-evropskim jezicima i na nju dodati odreene
nastavke, pa morfologija arapskog jezika spada u nekonkatenativne.22 Razlika izmeu
morfologije ova dva jezika najbolje je vidljiva upravo na raznim glagolskim oblicima.
22
Primjera radi, arapska rije kitb (knjiga), koja se danas upotrebljava i u perzijskom jeziku (ketb), u mnoini glasi
kutub, dok se pluralni oblik u perzijskom jeziku dobija dodavanjem sufiksa h (ketbh). Iz ovog primjera jasno je da
morfoloki opis arapskog jezika nije od neke pomoi pri opisu perzijskog jezika, ak ni u sluajevima leksema direktno
posuenih iz arapskog jezika.
41
Problem u opisu perzijskog jezika na osnovu gramatikog opisa arapskog lei u injenici da
je oblik infinitiva u arapskom jeziku uglavnom najkrai od svih oblika izvedenih iz istog
korijena, dok se infinitiv u perzijskom jeziku dobija dodavanjem sufiksa na osnovu.
Meutim, koliki je utjecaj gramatikog opisa arapskog jezika na perzijsku gramatiku
najbolje pokazuje to to, pod utjecajem arapske gramatike iz prolosti, jo uvijek u uenju
perzijskog dominira pristup prema kojem se osnove izvode iz infinitiva odbijanjem
odreenih nastavaka.23
Takav princip prihvatio je i Ahmed Sudi, ali je uviao da s njim neto nije uredu.
Budui da nije ni mogao objasniti morfoloke promjene u historijskom razvoju perzijskih
glagola, on traga za principom koji e mu dozvoliti da izvede oblike glagola iz infinitiva na
pravilan nain i pribjegava jednom posve zanimljivom objanjenju, koje ponavlja na
stotinama mjesta u ovome komentaru, snano insistirajui na svome rjeenju. U perzijskom
jeziku postoje dvije glagolske osnove: preteritska i prezentska. Prva se izvodi iz oblika
infinitiva na pravilan nain odbijanjem infinitivnog sufiksa -an, dok kod druge osim
odbijanja nastavka tan/dan postoje jo neke promjene koje je teko objasniti onima koji
ue perzijski jezik, zbog ega ih oni jednostavno ue napamet. Svjestan te injenice, Sudi je
jednostavno tvrdio da postoje dva oblika infinitiva u istom znaenju: iz jednog se izvode
oblici prolog, dok se iz drugog izvode oblici sadanjeg vremena. S ve postojeim oblikom
nema potekoa, budui da iz njega izvodi preteritsku osnovu odbijanjem sufiksa an, dok
drugi oblik infinitiva tvori tako to na prezentsku osnovu glagola doda sufiks dan. Ovdje
je iskoristio to to se kod manjeg broja glagola u perzijskom jeziku oblik infinitiva zaista
tvori dodavanjem tog sufiksa na prezentsku osnovu, i na taj nain utvrdio pravilan princip
izvoenja svih glagolskih oblika (npr. res + dan resdan stii). To skoro dvostruko
poveava broj infinitivnih oblika u perzijskom leksikonu, te nije tano ako gledamo iz
dananje perspektive, budui da ovi oblici infinitiva ne postoje u stvarnoj upotrebi, ali je,
bez ikakve sumnje, mnogo olakalo uenje perzijskog jezika. Evo nekoliko primjera kako to
Sudi objanjava.
Oblik war nastaje od infinitiva wardan odbijanjem nastavka dan i dodavanjem
sufiksa za drugo lice jednine, a ne od oblika wordan, kako stoji u rjenicima i kako navode
raniji komentatori ulistana (SG: 13); daryb je nastalo od darybdan, a ne od daryftan
23
Naprimjer, za prolo glagolsko vrijeme preterit u perzijskom jeziku navodi se da nastaje od preteritske osnove, koja se
izvodi tako to se od oblika infinitiva odbije sufiks an, i linih nastavaka. Iako je taj princip gramatiki pogrean, jer
krai oblik ne moe nastati od dueg, on je jo uvijek najpogodniji u uenju perzijskog kao stranog jezika. Naime, stranci
jezik ue iz rjenika i gramatika, a u rjeniku e pronai rije u obliku infinitiva, dok e osnovu glagola usvajati tek nakon
to naue oblik infinitiva. Zato je ovaj princip opisa glagola u didaktikom pristupu adekvatniji od onog po kojem od
korijena rijei uslijed promjena u historiji perzijskog jezika nastaju osnova za tvorbu oblika prolog vremena i infinitiva.
Stranci od toga nemaju nikakve pomoi; njima je mnogo lake iz oblika infinitiva izvesti pravilnu osnovu prolog i
jednostavno nauiti nepravilnu osnovu sadanjeg vremena. Prema tome, danas se koriste dvije razliite metode u opisu
tvorbe glagolskih oblika: jedna u gramatikom opisu, a druga za svrhe uenja perzijskog kao stranog jezika. Zato je tvorba
glagolskih oblika razliito opisana u perzijskim gramatikama s jedne i udbenicima tog jezika za strance s druge strane.
Iako je druga pogrena gramatiki, ona jako dobro funkcionira tamo gdje je to potrebno.
42
(SG: 58); beyad od ydan, a ne od ostan, kako tvrde njegovi prethodnici (SG: 124);
bemn od infinitiva mndan, a ne od mndan (SG: 962) itd.
Na jednom mjestu navodi i svoje objanjenje: Jasno je da na kraju perzijskih
infinitiva stoji jedan nun, a prije njega ta ili dal (tj. Sufiks -tan/dan). Ako ispred dala stoji
jedno ya (tj. ako je infinitivni sufiks dan), svi oblici izvode se iz tog infinitiva. No,
infinitiv u kojem ispred dala ne stoji ya (to jest infinitiv koji ne zavrava na oblik dan),
kao to su odan i bdan, iz njega se izvode jedino oblici prolog vremena i participa
preterita (esm-e mafl). Uspostavljanjem ovoga principa svi izvedeni oblici perzijskog
jezika postaju zasnovani na analogiji, a ni jedan vie nije izveden po uvenju. Uostalom, o
ovoj misli treba malo i mozak izvjebati. Dobro razmisli! (SG: 271)
Nema nikakve dileme da je Sudijeva osnovna namjera bila uspostaviti princip koji
e pojednostaviti izvoenje razliitih glagolskih oblika. Samo zbog toga on kritikuje
prethodne komentatore; oni nisu bili u stanju uspostaviti logiki princip, ve su objanjenja
davali po uvenju. Na osnovu znaenja glagola, bili su svjesni da su posrijedi oblici
izvedeni iz jednoga korijena, ali niko od njih nije mogao dati i zadovoljavajue objanjenje,
jer nisu postojale gramatike koje e im to opisati. Sudi rtvuje semantiku slinost zarad
lakeg usvajanja glagolskih oblika, ime je pokazao da je posjedovao istinski gramatiki
um. Gledano iz dananje perspektive, tvrdnje Sudijevih prethodnika jesu tane, ali nisu bile
adekvatno objanjene; Sudijev princip nema uporite u stvarnoj upotrebi perzijskog jezika,
ali je doveden do savrenstva i sigurno je bio mnogo pogodniji za usvajanje glagolskih
oblika. Stoga je, bez ikakve sumnje, predstavljao veliki pomak naprijed u objanjenju
perzijskih glagolskih oblika.
Sudi ne samo da opisuje nastanak glagolskih oblika u ovome komentaru, nego i
veoma precizno i metodoloki konzistentno objanjava glagolske oblike zateene u tekstu
navodei njihovo vrijeme, broj, lice, pa ak i to jesu li posrijedi potvrdni ili odrini oblici.
Za oblik nanawzad tako objanjava da on predstavlja odrini oblik (fel-e nafy) u
sadanjem vremenu (mozre) jednine (mofrad) treega lica ('eb) glagola nawzdan
(svirati) (SG: 656); za oblik pendr navodi da je u sadanjem vremenu (mozre), u jednini
(mofrad) drugog lica (moxtab) od glagola pendrdan (zamisliti), upotrijebljen u upitnom
obliku (SG: 812); za oblik gorzam objanjava da je oblik sadanjeg vremena (mozre)
prvog lica jednine (motakallem vahdah) (SG: 659) itd. Tamo gdje je potrebno, objanjava i
da li je glagol prijelazan ili neprijelazan, pa za oblike mxtan (nauiti) i zordan
(uznemiriti; uznemiriti se) navodi kako mogu biti i prijelazni i neprijelazni. (vidjeti: SG:
710, 765)
Pridjeve (sefat) spominje samo u okviru sintaksikog opisa, i to kad se pojavljuju u

sintagmama s imenicama, gdje se imenica naziva mousf (ono to se opisuje), a pridjev sefat
(ono to opisuje). Takav je sluaj sa sintagmom zann-e brdr (trudne ene), gdje imenica
43
zann dolazi kao mousf, a pridjev brdr kao sefat. Potom autor didaktiki primjeuje
kako u perzijskom jeziku pridjev u sintagmi dolazi poslije imenice, te da ne prima sufiks za
mnoinu, kao to je to sluaj u arapskom. (SG: 337) Inae, sintaksiki opis u ovome
komentaru svodi se na odreivanje funkcije pojedinih rijei unutar dijela teksta koji je
predmet analize i Sudi je tu krajnje dosljedan; to je bilo u jednu ruku i neophodno, budui
da je pravilno odreivanje funkcije svih rijei unutar sintagmi i reenica bilo presudno za
pravilno razumijevanje i prijevod teksta ulistana, to je posebno znaajno u kontekstu
izvan kojeg je samo djelo napisano. U sintaktikom opisu takoer je evidentan utjecaj
arapske gramatike s obzirom na to da su svi termini preuzeti iz sintaksikog opisa arapskog
jezika.
Stilistika i metrika
Stilistikom nivou analize posveeno je mnogo manje panje nego ostalim nivoima
analize u Sudijevom komentaru ulistana, ali se iz nekoliko primjera moe izvesti
zakljuak da je autor bio odlino upuen u stilistiku. Sikiri tako navodi kako bi jedini
prigovor Sudiju mogao biti taj to ne analizira stihove metriki, premada u svakom sluaju
gdje se upusti u metrika pravila odaje vrlo temeljito poznavanje ovoga predmeta. (1950:
67) Prema tome, stjee se dojam da je Sudi svjesno i namjerno zapostavio ovaj nivo analize
teksta jer je dodatno optereivao tekst komentara.
Na poetku komentara Sudi daje definicije distiha (beit) i polustiha (mesr): beit u
jeziku znai kua, dok u terminolokom smislu oznaava poetsku formu sastavljenu iz dva
polustiha, koji se mogu, ali ne moraju rimovati; polustih u jeziku znai krilo vrata, a u
terminolokom smislu oznaava polovinu distiha. (SG: 20) Sudijeva definicija katrena
(rob) glasi: Katren je poetska forma sastavljena iz etiri polustiha, pri emu se etvrti
polustih rimuje s prvim, a dolazi u poetskom metru haza axrab. Pritom upozorava na
greeke ranijih komentara, u kojima se mijeaju katren i kuplet (qete). Katren se obavezno
sastoji iz etiri polustiha, dok kuplet takoer esto ima etiri polustiha. (SG: 41) Sudi
ispravno navodi da je kuplet poetska forma u kojoj prvi polustih nema jasno odreenu rimu.
(SG: 8)
U komentaru su na nekoliko mjesta navedeni i objanjeni prozodijski metri. Tako o
metru bast Sudi pie da postoji samo u arapskoj knjievnosti, te da Perzijanci u tom
prozodijskom metru ne komponuju poeziju, ali se Sa'di obavezao da e u ulistanu
primijeniti sve prozodijske metre. Sudi zatim pokazuje zavidno poznavanje metrike i
odreuje stope u tom metru, navodei kako metar bast inae dolazi u formi mustafilun
filun, ali je u ovom sluaju stopa filun skraena. Prema tome, stope se odreuju na
44
sljedei nain: dn e gof - mustafilun, temar - failun, n bolbol - mustafilun, sahar failun, a ostatak stiha treba odrediti po istom principu. (SG: 444)24
Iz posljednjeg primjera vidljivo je da je Sudi odlino vladao metrikom, a koristio se i
referentnim djelima iz te oblasti, meu kojima sam navodi Damijev Traktat o rimi (Resleye qfiye) (SG: 833) i djelo koje jednostavno naziva Metrika (Arz) autora Radoddna
Watwta (XII stoljee), a ustvari je posrijedi uveno djelo pod naslovom ad'iq al-sir f
daq'iq al-ir, jedno od najstarijih i najeminentnijih djela iz oblasti perzijske stilistike i
metrike. (SG: 11, 69)
Sudi na jednome mjestu definira i najpoznatiju vrstu viejezine pjesme u perzijskoj
knjievnosti zvanu molamma, u kojoj pjesnik kombinira najmanje dva jezika, najee
perzijski i arapski, s tim da sadraj na oba jezika obavezno mora biti djelo samoga pjesnika,
a ne preuzet od nekog drugog. (SG: 673) Viejezina poezija jedno je od znaajnih
distinktivnih obiljeja klasine perzijske knjievnosti u odnosu arapsku knjievnost istog
perioda, a Sa'di se ubraja meu najvee majstore viejezine poezije u perzijskoj
knjievnosti. U komentaru se navode i druge stilske figure i knjievni ukrasi, kao to su
aluzija (talmh) (SG: 125), paronomazija (tans) (SG: 94, 194, 214), alegorija (hm) (SG:
93, 548) itd.
(Kulturna) historija i opi podaci

Pored detaljne jezike analize teksta ulistana, Ahmed Sudi, tamo gdje smatra
potrebnim, daje dodatna objanjenja o linostima, gradovima i zemljama, zatim nekim
dogaajima spomenutim u Sa'dijevom djelu, te navodi druge zanimljive podatke i predaje.
Ovaj domen analize ulistana otkriva i predstavlja Sudija kao iroko obrazovanog autora,
dobro upuenog u razliite klasine znanosti. Uostalom, da nije bio takav, ne bi mogao ni
24
Stihovi:
Znade li ta mi ree onaj slavuj to zorom pjeva:

Kakav si ovjek ti to o ljubavi pojma nema?
I kamila kad poeziju arapsku uje, pone da igra.
Ako osjeaja nema, ti si neka udna ivotinja.
45
napisati jedan ovako iscrpan komentar. Na osnovu ovih objanjenja iz domena kulturne
historije moe se kazati da je Sudijev komentar ulistana bio prava enciklopedija i riznica
klasinog znanja. Ti podaci i saznanja ine najzanimljiviji dio ovoga komentara obinim
itaocima, koji ne istrauju sitne detalje o autorovom pristupu i nainu poduavanja
perzijske gramatike ili stilistike i metrike, a nisu mnogo zainteresirani ni za finese u
izgovoru i pisanju pojedinih rijei. Jedini nedostatak, iz dananje perspektive posmatrano,
predstavlja to to isti ili slini podaci nisu skupljeni na jednome mjestu, ve se o njima
govori u vezi s pripovijestima iz ulistana, u kojima su i spomenuti. No, paljivijim
iitavanjem i sakupljanjem tih podataka stjee se pouzdana slika o irokoj obrazovanosti
Ahmeda Sudija.
O gradovima i zemljama spomenutim u ulistanu a koje je posjetio Ahmed Sudi ve
je bilo govora u poglavlju o njegovom ivotu, a ovdje se moe dodati da bi ti vrijedni opisi,
ako bi se izdvojili, mogli initi jedan kratak, ali veoma zanimljiv putopis, koji sadri
podatke iz prolosti i vremena ivota Ahmeda Sudija.
Povremeno su u ovome komentaru navoeni i podaci u vezi sa ivotom i vremenom
Sa'dija irazija. Tako u uvodnom dijelu Ahmed Sudi daje genealogiju dinastije Atabega,
vladajue dinastije s prijestolnicom u irazu za vrijeme Sa'dijevog ivota, i objanjava kako
je sam Sa'di bio rado vien gost na njihovom dvoru, te da je zbog toga ulistan posvetio
svome muridu Muzafferuddinu Ebu Bekru (Mozaffaroddn Ab Bakr). (SG: 38-39) Sudi je
bio upoznat i s podatkom da je Sa'dijev otac bio uenik glasovitog sufijskog uitelja
Ruzbihana Baklija (Rzbehn Baql). Tu se poziva na izvore o Sa'dijevom ivotu i navodi
kako su ga, kad se rodio, donijeli pred Ruzbihana, koji ga je pogledao i rekao da je svoju
ljubav podijelio te da je jedan dio namijenio i tom djetetu. Potom Sudi ispravno primjeuje
kako je, uprkos tome, duhovni vodi Sa'dija bio Omer ihabuddin Suhraverdi (SG: 378), a
ne Ruzbihan Bakli. Na drugom mjestu pie kako je Sa'di etrdeset godina putovao po
svijetu, posjetivi veinu naseljenih zemalja u potrazi za duhovnim vodiem, koga je
napokon naao u Omeru ihabuddinu Suhraverdiju. (SG: 50) Meutim, taj navod treba uzeti
s rezervom, jer je Sa'di u Bagdadu boravio za vrijeme kolovanja, prije nego to se otisnuo
na svoja duga putovanja. Nakon svojih putovanja, Sa'di se vratio u iraz kad su okolnosti
postale povoljnije, to Sudi objanjava injenicom da su potomci mongolskog vladara
Hulagua prihvatili islam, te su ak za uvenog astronoma tog vremena, Nasiruddina Tusija
(Nasroddn Ts), dali sagraditi opservatorij u Tabrizu, a poslije toga odredili ga i za svoga
vezira. U kasnijem periodu iz njihove loze pojavili su se mnogi vladari i namjesnici, a u
Sudijevo vrijeme jedan iz te loze, Abdullah-han, vladao je u Semerkandu. (SG: 52)
Iz ovih nekoliko primjera vidi se kako je Sudi paljivo iitao izvore i bio dobro
upuen o Sa'dijevom ivotu i vremenu. Primjetno je i to da je svaki podatak koji je mogao
dovesti dovodio u vezu sa svojim vremenom, ime je objanjenja nastojao uiniti bliim
recipijentima svoga komentara, koji su ivjeli u drugom dijelu svijeta vie od tri stoljea
nakon to je ulistan napisan. Takav je sluaj s jednim navodom o padu abasidskog
46
hilafeta, gdje pie: Mu'tasim Billah bio je posljednji abasidski halifa, a usmrtio ga je
Hulagu-han. Poslije njega, hilafet je u potpunosti ukinut, a poeo je period sultan. Drugim
rijeima, na svim stranama zavladali su sultani: u Bagdadu ilhanidski sultani sve do perioda
Ak Kojunlua, potom Kizilbai, a poslije njih Osmanlije. Boe, neka njihova drava i mo
potraju do Sudnjega dana! Amin. (SG: 1012-1013)
Sudi je u svome komentaru znaajnu panju posvetio linostima iz islamske
povijesti i hijeropovijesti, iranske predislamske tradicije, ali i drugim linostima
spomenutim u Sa'dijevom djelu. Tako, tumaei jedan od kur'anskih ajeta, kratko navodi
poznatu kur'ansku pripovijest o poslaniku Jusufu, koga su braa bacila u bunar dok je bio
dijete i dola ocu, poslaniku Jakubu, plaui i pravdajui se kako ga je pojeo vuk, ali im on
nije povjerovao. (SG: 987-988) Na drugom mjestu, o imenu Zun-Nun pie da su po njemu
bile poznate dvije linosti na svijetu: jedna od njih pripada Boijim vjerovjesnicima
(anbiy), to je poslanik Junus, a druga spada u Boije miljenike (ouliy), a rije je o ZunNunu Misriju, koga autori hagiografskih djela svrstavaju meu najznaajnije linosti
sufizma; njegovo je lino ime Sevban (Tawbn), nadimak po kojem je bio poznat meu
bliskim ljudima Ebu el-Feiz (Ab al-Fay), ali je najpoznatiji po imenu Zun-Nun. S
obzirom na to da je pripovijest o tome kako je dobio ovaj nadimak dugaka, Sudi navodi
kako o tome nema potrebe pisati. (SG: 316)
Meutim, princip konciznosti zanemaruje kad navodi dugaku pripovijest o
poslaniku Musau i Karunu, njegovom amidiu i muu njegove sestre, koji je olienje
bogatstva i oholosti izazvane posjedovanjem ogromnog imetka u islamskuoj tradiciji. Sudi
objanjava kako je Bog naredio Musau da Tevrat zapie topljenim zlatom, ali Musa nije bio
bogat, pa ga je Bog poduio alkemiji, to jest vjetini pretvaranja neplemenitih metala u
zlato. Karun je u to vrijeme bio veoma siromaan, ali i poboan, te je veinu svoga vremena
provodio u sluenju Bogu. Poto ga je Musa poduio alkemiji, stekao je ogroman imetak,
toliki da je bilo potrebno stotinu kamila da ponesu kljueve njegovih riznica. Bog je potom
naredio Musau da od Karuna uzme zekat. Poto je uvidio da mora dati mnogo, Karun je
izazvao Musaa na javnu raspravu, obeavi da e dati zekat ukoliko ga Musa pobijedi, te da
u protivnom to nee uiniti. U to je vrijeme, kako navodi Sudi, meu Jevrejima ivjela jedna
izuzetno lijepa ali pokvarena ena, koja je jo bila i trudna. Karun ju je pozvao i rekao da
posvjedoi kako je grijeh uinila s Musaom, te da je tako ostala trudna, a zauzvrat joj je
obeao dati mnogo blaga. Ona je pristala pa je Karun sazvao sve Jevreje kod sebe u kuu, a
doao je i Musa, od koga su neki zatraili da im odri prigodnu propovijed. Musa je poeo
govoriti o tome kako e odsjei ruku svakome ko ukrade neto, glavu e odsjei svakome ko
presijeca puteve i pljaka ljude, a kamenovat e svakoga ko poini blud. Tad je Karun ustao
i upitao da li se isti zakon odnosi i na njega samoga. Nakon to je Musa odgovorio da se
zakon objavljen u Tevratu odnosi na sve podjednako, Karun je rekao da je meu njima ena
koja tvrdi da je Musa s njom poinio blud i pokazao na nju, kazavi joj da sama potvrdi
njegove rijei. Meutim, Bog je u srce ene ulio strah, pa je rekla da je Musa ist od
Karunovih optubi, te da joj je on obeao mnogo blaga ukoliko potvori Musaa. Musa se
47
silno rasrdio i napustio mjesto na kojem se nalazio, a potom je uinio seddu i poalio se na
Karuna. Od Boga je zatim stigao glas preko meleka Dibrila da je Bog svu Zemlju potinio
Musau i da e ispuniti svaku njegovu elju, osim da ubije Karuna. Musa se vratio kod
Karuna i naao ga kako sjedi na prijestolju od zlata, naslonjen na svilene jastuke, pa je
udario svojim tapom o zemlju i naredio Karunovom prijestolju da propadne u zemlju.
Istoga trena prijestolje je propalo u zemlju, a Karun je pao s njega i poeo bjeati. Poslanik
je tad naredio zemlji da ga istog trena proguta, pa je Karun propao u zemlju do koljena. Tad
se Karun povinovao Musau, ali poslanik se nije osvrtao na njegove rijei i naredio je zemlji
da ga proguta. Na kraju je i Karuna i njegove blinje, zajedno s kuom, progutala zemlja.
Sudi potom dalje nastavlja pripovijest o tome kako su Jevreji optuili Musaa da je ubio
Karuna i da je prisvojio njegov imetak, pa je Musa naredio zemlji da proguta i sve ono to je
Karun posjedovao. Sudi u ovoj pripovijesti navodi razliite verzije nekih dogaaja, oito
preuzete iz razliitih izvora. (SG: 262-263) Ovo due objanjenje pomalo je u neskladu sa
Sudijevim strogim filolokim opisom, ali se u komentaru ulistana due opservacije
javljaju samo u vezi s linostima, to bi trebalo znaiti da su za Sudija predstavljale vaan
segment komentara.
O linostima iz iranske tradicije Sudi daje jednako zanimljiva i detaljna objanjenja,
a posebno se to odnosi na legendarne likove opisane u Firdusijevoj ahnami i drugim
epovima. O Feridunu, drevnom iranskom vladaru, pie kako je vladao veinom naseljenih
zemalja, te da je njegovoga oca Abtina ubio zloglasni Zahhak Mardu i njegovim mozgom
nahranio dvije zmije koje je nosio na svojim ramenima. Prema legendi, iz Zahhakovih
ramena izrasle su dvije zmije koje su se hranile jedino ljudskim mozgom, pa je Zahhak
svakoga dana ubijao po dvojicu ljudi kako bi nahranio te zmije. Feridun je ubio Zahhaka i
nastavio vladati nakon njega. Sudi navodi da se Feridun pojavio hiljadu godina nakon
Nuhova potopa, kako je vladao pet stotina godina i kako je on prvi uveo nie vladajue
poloaje (vezira, namjesnika i sl.), da bi na kraju sve koji ele imati potpunije podatke o
ovoj legendarnoj linosti uputio na Firdusijevu ahnamu. (SG: 128) Kraa objaenja navodi
i o Buzurdmihru, veziru Anuirvana Pravednog (SG: 103), Behramu Guru, vladaru koji je
lovio jedino divlje magarce (SG: 451, 509), sasanidskom vladaru Ardairu (SG: 522-523)
itd.
Sudijevo objanjenje o Aleksandru Makedonskom moe se svrstati i u iransku i
islamsku tradiciju. Autor navodi kako je Iskender ime jednoga od dobro poznatih vladara,
dok se uenjaci ne slau oko toga da li je bio Boiji poslanik. Potom sam zakljuuje kako je
najispravnije smatrati da Aleksanadar nije bio poslanik, ve savreni mudrac, dobroinitelj,
pokoran Bogu i odan vjerovanju, te da je svoje znanje stekao pred Aristotelom. Sudi jo
navodi da je Aleksandar Grkoj bio poznat kao sin Filipa. Prema nekim predajama, njegovo
se porijeklo vee za Jafeta, jednog od sinova poslanika Nuha, dok postoje i predaje prema
kojima je je Aleksandrov direktni predak bio poslanik Ibrahim. (SG: 348)
48
Iako ine najznaajniji dio opih podataka, objanjenja o linostima nisu jedino u ta
se uputao Ahmed Sudi, ve je to inio i s drugim terminima i pojavama za koje je smatrao
da ih treba pojasniti. Primjera radi, o jedinici duine farsang pie da je arapska inaica te
rijei farsax, te da iznosi jednu milju, odnosno tri milje, prema drugima. To je zato to neki
smatraju da jedan farsang iznosi etiri hiljade i etiri stotine koraka, dok drugi vjeruju da je
jednak jednoj milji. (SG: 983)
Na drugom mjestu Sudi objanjava ta je to Delalijski kalendar, ne proputajui da
objanjenje d u formi pripovijesti preuzete iz iranske tradicije. Tako navodi da do vremena
vladavine drevnog vladara Demida nije postojalo raunanje vremena, a poetkom
raunanja vremena mudri i ueni ljudi u njegovoj blizini odredili su dan Demidovog
stupanja na vlast. Sudi svoju pripovijest nastavlja na sljedei nain: Poslije toga, perzijski
su vladari dan svoga stupanja na vlast odreivali kao poetak raunanja vremena, a
posljednji vladar iz dinastije Sasanida, Jezdegird sin ahrijarov, na prijesto je doao 11.
godine po Hidri. Kad je 8. ramazana 475. godine po Hidri na prijesto doao Melikah iz
porodice Selduka, istoga dana tano u podne Sunce je ulo u sazvijee Ovna, pa su neki
ueni i mudri ljudi, meu kojima je bio i Omer Hajjam, po principu Rije povlai rije
poeli govoriti o raunanju vremena kod starih vladara. Omer Hajjam je tad rekao: 'Zato
bismo se pridravali starih kalendara i zato ne bismo vrijeme poeli raunati od naega
sretnog vladara?', s ime su se sloili svi prisutni pa se vrijeme poelo raunati od tog
datuma. Sloili su se i oko toga da za mjesece koriste stare sasanidske nazive, te da se pone
od farvardina, to jest da dan kad Sunce ue u sazvijee Ovna bude prvi dan u godini, a
sloili su se da se istoga dana svake godine prireuje i veliko veselje. Godinama se do naih
dana to veselje uveava, a taj blagdan naroito potuju perzijski vladari i nastoje ga
proiriti. (SG: 78-79) Ovu pripovijest Sudi koristi kako bi izrazio svoje neslaganje s
muftijama koji su donijeli pravna miljenja prema kojima je zabranjeno obiljeavati
perzijski blagdan Nevruz (Nourz) jer potjee iz zoroastrijanske tradicije. On navodi kako se
taj drevni blagdan naziva Harezmidskim nevruzom (Nourz-e Xrazm), a potuju ga i
krani, smatrajui ga jednim od znaajnih blagdana koje obavezno treba obiljeiti. Sudi
svoju tvrdnju temelji na zajednikim obiajima krana iz Osmanskog carstva i
zoroastrijanaca u Iranu, kao to je npr. bojenje jaja. (SG: 79)
Naravno, posrijedi je jedan isti blagdan, preuzet iz stare iranske tradicije, ali Sudi
nastoji nai opravdanje za njegovo obiljeavanje uprkos injenici da potjee iz neislamske
tradicije, te ga iz tog razloga dijeli na dva nevruza, koji opet padaju na isti datum. Propustio
je navesti kako je Omer Hajjam tvorac ovoga kalendara i kako je on u zvaninu upotrebu
vratio stare perzijske nazive za mjesece. Samo obiljeavanje blagdana Nevruza na prvi dan
proljea nikad nije ni prestalo postojati meu Irancima, iako slubeni kalendar nije uvijek
bio onaj prema kojem s prvim danom proljea poinje nova godina. Meutim, ovdje je
vanije od svega primijetiti kako Sudi dogaaj opisuje u formi pripovijesti, inei ga tako
interesantnijim i lakim za pamenje od pukog navoenja injenica. Ovakve pripovijesti
ustvari daju nekad prijeko potrebnu relaksaciju u itanju komentara izmeu mnogobrojnih
49
zamarajuih detalja o izgovoru pojedinih rijei i sitnim gramatikim finesama, te napokon

podsjeaju na to da je i sam ulistan knjiga prepuna dopadljivih pripovijesti, koje su joj i
priskrbile glas kakav je stoljeima uivala.
Semantika
O semantikom aspektu Sudijeva komentara, koji predstavlja cilj svega unaprijed
objanjavanog, moe se rei sljedee: autor prvo daje znaenja pojedinih rijei, ponekad
navodi i njihovu etimologiju, a posebno sluajeve u kojima se konkretno znaenje razlikuje
od opeg i primarnog, denotativnog znaenja rijei u jeziku. Ponekad autor objanjava i
frazeoloko znaenje nekih izraza. Ukoliko se rijei ponavljaju, Sudi u principu njihovo
znaenje navodi samo pri prvom spominjanju, a kasnije ih jednostavno preskae. U vezi s
veim dijelovima teksta, prvo daje osnovno znaenje, a tamo gdje je potrebno i svoje
tumaenje, odnosno shvatanje Sa'dijeve namjere. Taj dio ustvari predstavlja semantiki
komentar teksta i njegov slobodniji prijevod. Ovdje emo se pozabaviti semantikom rijei i
odreenih izraza, dok e semantiki aspekt veih dijelova teksta biti praktino pokazan na
prijevodu jednoga odlomka iz komentara na kraju ovoga poglavlja.
Primjetno je da Sudi esto znaenje rijei iz perzijskog jezika objanjava
navoenjem njenog ekvivalenta u arapskom, iako je ovaj komentar pisan na turskom jeziku.
Za rije ko (gdje) navodi da znai isto to i ayna u arapskom (SG: 13); sag (pas) je isto
to i kalb u arapskom (SG: 220); sb (jabuka) isto to tuffh u arapskom (SG: 266); gorg
(vuk) isto to di'b u arapskom (SG:461) itd. Za rije xarwr (tovar, harar) lijepo objanjava
da je to, etimoloki, sintagma u znaenju br-e xar (teret magarca), ali je zbog este
upotrebe nastao oblik xarwr. Kasnije se u iskrivljenom obliku xarr ova rije poela
upotrebljavati u turskom jeziku u istom znaenju kao i u perzijskom. Neki opet vele da je
xarr u turskom dolo od [arapskog] arr (prevara). (SG: 542) Iz ovih primjera jasno je da
su oni koji su uili perzijski uglavnom uili i arapski jezik, a autor im na ovaj nain nastoji
olakati uenje rijei iz oba jezika. Time to povezuje neke rijei s turskim pokazuje da
temeljito promilja i ozbiljno shvata zadau da opie ovaj aspekt teksta ulistana.
U vezi s rijeima koje imaju jedno znaenje u jeziku, a drugo u konkretnom
kontekstu takoer se moe navesti nekoliko primjera. Tako za rije bezat navodi da u
jeziku oznaava koliinu imetka koji se alje u trgovinu (npr. trgovcu da neto novca da ga
koristi zajedno sa svojim novcem), ali u konkretnom sluaju ova rije oznaava robu (SG:
357); andnk u perzijskom jeziku najee znai zamiljen, ali u konkretnom sluaju znai
uplaen (SG: 195); glagol for raftan openito znai spustiti se, dok u konkretnom
kontekstu znai nastati (SG: 948) itd.
50
Oko znaenja pojedinih rijei i izraza Sudi daje neto detaljnija objanjenja, ponekad
i jako zanimljiva, a ponegdje navodi kako je u vezi s njihovom upotrebom konsultirao svoje
uitelje, druge uene ljude, ali i perzijske trgovce. Na taj nain htio je dati dodatnu teinu
svojim tvrdnjama i uvjeriti itaoce da su njegova saznanja relevantna i da se na njih bez
problema mogu osloniti. Tako tvrdi da je u gradu Amidu u oblasti Dijarbakira pitao svoga
uitelja Muslihuddina Larija ta znai izraz ged-ye hl (strani prosjak) i na koga se
odnosi, a on mu je odgovorio da je to prosjak koji, kad neto eli, ne puta dok to i ne
dobije, te da Arapi takve ljude zovu d al-wah al-wiq. (SG: 560) Za izraz separ
andxtan (baciti tit) navodi da on predstavlja aluziju na izraz nemoi, jer kad Arapi bjee
od svoga neprijatelja, skidaju i bacaju sve sa sebe kako bi spasili goli ivot, a prvo ega se
oslobaaju jeste njihov tit, pa se zato meu njima taj izraz poeo upotrebljavati u znaenju
izraavanja nemoi. (SG: 536) Za sandalovinu (perz. sandal) navodi da je to drvo prijatnog
mirisa koje se donosi iz Indije, zatim se melje u vodenici ili se sitni na rendetu i, pomijeano
s ruinim uljem, utrljava po rukama i glavi kako bi se izlijeile glavobolja i temperatura.
(SG: 763) Za pticu hom daje ire objanjenje, tvrdei kako je smatrana blagoslovljenom,
kao i to da je sretan svako na koga padne njena sjena. Osim toga, prema legendi, ona lee
jaja u zraku, a u zraku se izlijeu i njeni mladi te odmah poinju letjeti. (SG: 143) uo je da
se homa ne moe uhvatiti dok je iva, te da se mrtva moe pronai u Kipakoj pustinji,
Hotanu i oko Indije. Za vrijeme svoga obrazovanja u Siriji vidio je jednu takvu pticu u ruci
jednog perzijskog trgovca, a bila je svijetlosmee boje. (SG: 222)
Nerijetko kao argument za znaenje i upotrebu odreenih rijei Sudi navodi stihove
klasinih perzijskih pjesnika, kao to je sluaj s rijeju bzargn (trgovac), gdje njenu
upotrebu potvruje stihovima iz Damijevog djela Siba al-abrr i Sa'dijevog Bustana (SG:
356). Osim ovih, Sudi esto pri argumentiranju svojih stavova u vezi sa znaenjem i
upotrebom nekih izraza referira i na druga klasina perzijska djela, npr. na Nizamijevu
Mahzan al-asrr (SG: 76, 541, 551), Firdusijevu ahnmu (SG: 128, 174, 175, 304), Hafizov
Divan (SG: 334) i dr. Vidi se da je mnogo koristio i najpoznatije perzijsko-turske rjenike
napisane do njegova vremena (Bar al-ar'ib, Daq'iq al-aq'iq, Loat-e Halm), ali s
njima ee polemizira nego to se oslanja na znaenja koja su ponudili. To pokazuje kako
openito nije mnogo vjerovao izvorima pisanim na prostoru Osmanskog carstva i
neuporedivo se vie oslanjao na djela nativnih govornika i perzijskih klasika, smatrajui
jedino njih dovoljno referentnim. Iz toga bi se moglo zakljuiti da je Sudi openito bio
nezadovoljan nainom na koji se opisivao perzijski jezik i poduavala perzijska knjievnost
u Osmanskom carstvu, tako da je pisanje ovoga komentara dobrim dijelom moglo biti
posljedica takvoga stava.
51
Zavrna razmatranja
Najznaajnija osobenost Sudijevog komentara ulistana u odnosu na ranije autore u
Osmanskom carstvu jeste strogi filoloki pristup i dosljedno dranje postavljenog metoda. Iz
toga se moe zakljuiti da je Ahmed Sudi ovaj komentar pisao prvenstveno za potrebe
uenja perzijskog jezika, da nije potrebnu panju posvetio koritenju knjige kao udbenika
islamske etike, te da je zanemario ovaj aspekat u svome komentaru. Drugi komentatori
ulistana navodili su mnogo vie pripovijesti, savjeta, stihova i neobinih dogaaja kako bi
detaljnije objasnili taj aspekt Sa'dijevog djela. Sudi, s druge strane, na svega nekoliko mjesta
daje krae osvrte iz domena islamske etike. Tako na jednom mjestu pie da je za vrijeme
svojih putovanja u cilju stjecanja naobrazbe i savladavanja islamskih nauka krae poglavlje
iz ulistana o pokajanju pokazao velikim perzijskim uenjacima i uvenim ejhovima,
pitajui ih da mu objasne tri stupnja pokajanja u islamu. (SG: 24) Na drugom mjestu,
objanjavajui ta je to sedam dijelova Kur'ana, navodi citat iz knjige ira al-islm o
nagradi za onoga ko svaki dan proui po jednu sedminu iz te knjige. (SG: 668-669) Sudi
nije eksplicitno naveo kako njegov komentar slui samo za uenje perzijskog jezika, ali se
sasvim svjesno ograniio na ovaj aspekt tog djela, to se vidi iz komentara prve sintagme iz
ulistana, Mennat Xody r (Zahvala pripada Bogu). Naime, obrazlui znaenje te
sintagme autor povlai paralelu s djelom autora Mes'uda Rumija u vezi sa zahvalom
Darovatelju razuma (al-minna li whib al-aql). Sudi pie da se sve to stoji u tom djelu
odnosi i na ovu sintagmu, ali s obzirom na to da onima koji ue perzijski jezik ova
rasprava nije ni lahka ni potrebna! na tom mjestu je naputena. (SG: 3)
Prethodni navod znak je itaocu da se ostatak komentara nee baviti raspravama iz
islamske etike, te da e biti usmjeren na uenje perzijskog jezika. Prema tome, u ovome
navodu odreeni su i ciljani recipijenti Sudijevog komentara. Iz tog razloga, sporadine
navode koji se mogu podvesti pod rasprave iz islamske etike treba shvatiti samo kao autorvo
ukazivanje na neka zanimljiva mjesta. S druge strane, injenica da je ovako metodoloki
ustrojen Sudijev komentar ulistana imao najiru upotrebu u Osmanskom carstvu pokazuje
da je ovo Sa'dijevo djelo na tom geografskom prostoru bilo vie koriteno kao udbenik
perzijskog jezika nego islamske etike.
52
DODATAK
PRIJEVOD KOMENTARA KRATKE PRIPOVIJESTI U STIHU

Del: y' je partikula za oznaku jedininosti.

Be madrese: be je partikula za uspostavljanje veze, a madrese imenica mjesta.
Xneqh: arabizirani oblik rijei xnegh u znaenju sufijske tekije.
Ahd-e sohbat-e ahl-e tarq r: sve genitivne veze iskazuju pravu pripadnost
(ezfe-ye lmiyye), dok je r estica za specifikaciju [objekta].
Konano znaenje stiha: jedan od duhovnih ljudi doao je iz hanikaha u medresu,
to jest jedan od Boijih prijatelja napustio je duhovni put sufija i uao u kruok uenjaka, a
prekinuo prisegu druenja s putnicima duhovnoga puta. Znai, bio im je prisegnuo da e
uvijek s njima biti u prisnome drutvu i da e initi to i oni, ali je prekrio tu prisegu.
[Jedan ovjek duhovni doe u medresu iz hanikaha:

Prisegu je prkrio to ju dade putnicima puta duhovnoga.]
T: uzrona partikula.
n: odnosi se na ahl-e tarq25.
n: odnosi se na ahl-e madrese26.
25
Na putnike to putuju putem duhovnog usavravanja, tj. na sufije.
26
Na one to bivaju u medresama, tj. uenjake.

53
Farq: imenica u mnoini, u znaenju skupina.

Konano znaenje stiha: hazreti ejh veli: Upitao sam tog duhovnog ovjeka u
emu je razlika izmeu uenjaka i pobonjaka, pa si ti izabrao one to u medresama budu
ispred te skupine. To jest, ta ga je navelo da se prikljui uenjacima.
[U emu je razlika izmeu uenjaka i gnostika upitah ga ja
Pa ti ispred one tamo ovu skupinu ovdje odabra?]
Gelm-e x: pod rijeju gelm ovdje se podarzumijeva ivot, a ova genitivna veza
iskazuje pravu prisvojnost.
Be dar: to jest be brn (napolje). U pojedinim rukopisima umjesto be dar stoji
born, umjesto mbarad (izvodi) stoji izraz mkonad (ini), a umjesto say (trud) stoji ohd
(nastojanje).
arq r: arq dolazi na [intenzivnu] paradigmu fal u znaenju paradigme mafl
(davljenik), r je objekatska estica.
Konano znaenje stiha: duhovni ovjek je rekao kako oni to borave u hanikahu
samo svoj ilim vuku iz valova, to jest od dehennemske vatre spaavaju samo sebe; s druge
strane, uenjaci se trude iz valova spasiti i davljenike, to jest izbaviti i one koji su zasluili
dehennemsku kaznu.
[Onaj prvi svoj ilim iz valova na kopno izvlai on odgovori
A ovaj nastoji i davljenika za ruku uzeti i spasiti.]27
To konano znai da uenjaci nastoje odvratiti od zabranjenih stvari budui da jasno

odreuju pravi i krivi put i na taj nain ljudima pokazuju stazu prema Dennetu. (SG: 486487)
27
Prijevod u uglastim zagradama: Munir Drki.

54
SUDIJEV KOMENTAR SADIJEVOG BUSTANA

BUSTAN SADIJA IRAZIJA
Jedno od dva poetska remek-djela Sadija irazija jeste Bustan (Vrt)28, moralnodidaktiki spjev u formi mesnevije. Reeno djelo predstavlja vrhunac razvoja anra
moralno-didaktikog spjeva u klasinoj perzijskoj knjievnosti, kao kruna korpusa djel
nastalih ranije, u razliitim vremenskim razdobljima i u okviru raznorodnih stilskih
usmjerenja, iz pera Ebu ekura Belhija (Ab akr Balx), Nasira Husreva, Nizamija
Gendevija (Nezm Ganaw), Sanaija Gaznevija29 i drugih autora. Bitan utjecaj Bustan je
ostvario na autore nakon Sadija, izmeu ostalih i na Abdurrahmana Damija
(Abdorrahmn m) koji se obino smatra posljednjim velikim perzijskim knjievnim
klasikom a snaan odjek doivio je i na Zapadu; pojedini istraivai uoavaju posredan ili
neposredan utjecaj Bustana, naprimjer, u Goetheovom Zapadno-istonom Divanu (Weststlicher Diwan)30.
Bustan sadri oko etiri hiljade distiha (beit) i sastoji se od Uvoda (dbe), deset
poglavlja (bb) po naslovima:
I O pravednosti (adl);
II O dobroinstvu (ehsn);
III O ljubavi (eq);
IV O skromnosti (tawzo);
V O zadovoljstvu Boijim odreenjem (rez);
28
Drugo Sadijevo poetsko remek-djelo nedvojbeno je njegova zbirka ljubavnih gazela, poznata pod nazivom Gazeli
Sadija irazija (azaliyyt-e Sad rz). Kako zbog injenice da se jedno stoljee nakon nastanka te zbirke pojavila
najpoznatija zbirka gazela na perzijskom jeziku, tj. Divan Hafiza irazija (Dwn-e Hfez rz), tako i zbog ideoloke
uskogrudosti i iskljuivosti koja u pojedinim krugovima u Iranu vlada tokom nekoliko posljednjih decenija, gazeli Sadija
irazija krajnje su nepravedno ostali u sjeni drugih njegovih djela, iako je nesumnjivo rije o najznaajnijoj zbirci profane
ljubavne lirike nastaloj u klasinom razdoblju perzijske knjievnosti.
29
U nekim od navedenih djela, u odnosu na Sadijev Bustan, snanije su naglaene ezoterijske i filozofske ideje njihovih
autora; meutim, sva ona sadre i vrlo jasnu moralno-didaktiku dimenziju, koja e vrhunac razvoja dosei upravo u
Bustanu. Stoga ih je mogue situirati zajedno s Bustanom u okviru istog anra.
30
O tome vidjeti: Mo'ayyad 1378: 36-58.

55
VI O prisjeanju na Boga (zekr);

VII O odgoju (tarbiyat);
VIII O zahvalnosti (okr);
IX O pokajanju (toube);
X O samotnim obraanjima Bogu (mont),
te Zavretka knjige (xatm-e ketb).
U prozdodijskom smislu, Bustan je karakteristian u odnosu na veinu spjevova
moralno-didaktikog karaktera u okviru klasine perzijske knjievne tradicije. Naime,
napisan je u metru (bahr) mutaqrib, tj. jedanaestercu ije su etiri stope unutar jednog
polustiha ustrojene prema paradigmi ful-un/ful-un/fullun/faal. Taj je metar, s obzirom
na ritmiki efekat koji se njime ostvaruje, svojstven prije svega epskoj poeziji.31 Meutim,
Bustan u tom smislu nije jedini izuzetak, poto je i prije njega u istom metru napisano jo
nekoliko spjevova moralno-didaktikog karaktera na perzijskom jeziku (Rpk 1975: 397).
U knjievno-historijskim izvorima (Saf 1368: 605) se navodi kako u starijim
rukopisnim primjercima ovo djelo nosi naslov Sadijeva knjiga (Sadnme); kasnije e se
prouti pod nazivom Bustan. Djelo je posveeno Ebu Bekru Sadu Zengiju (Ab Bakr b.
Sad Zang, 12261260), estom i najznaajnijem pripadniku loze atabegova Salgurida iz
Farsa (11481287), koji je u vrijeme invazije Mongola vjetim politikim manevrima uspio
preduprijediti razaranje iraza; Ab Bakr Zang spomenut je ve u predgovoru djela, te jo
nekoliko puta u nastavku teksta. Kada je u irazu na vlast doao njegov sin Mohammad b.
Sad b. Ab Bakr (vladao 12601262), Sadi je izvrio reviziju djela i dopunio ga stihovima
u ast aktuelnog vladara (Saf 1368: III: 606).
Bustan je napisan godinu dana poslije ulistana, tj. 1257. godine (Daka 1997: 377).
Datum poetka njegovog pisanja nije jasno utvren, ali iz Sadijevih digresija proizlazi da je
djelo napisano prije pjesnikovog povratka u Fars, te da ga je donio na poklon bliskim
prijateljima iz rodnog iraza (Saf 1368: 605-606).
Kako se slau brojni istraivai Sadijevog knjievnog opusa, iz primarnog moralnodidaktikog karaktera djela proizlazi jo jedna njegova bitna odlika: Bustan je ujedno i slika
svijeta kakav bi on, po pjesnikovom miljenju, trebao biti; slika idealnog drutva (madneye fzele) u kojem vladaju dobrota, pravda i pravinost, ljepota, iskrenost, istina i
istinoljubivost. Gradei tu sliku, pjesnik nerijetko podsjea na iskustva ljudi iz razliitih
historijskih razdoblja, raznorodnih geografskih i kulturnih podneblja. Svijet kojem Sadi u
Bustanu tei znatno je napredniji i humaniji od realnog svijeta u kojem je pjesnik ivio;
stoga su njegov svjetonazor i brojna razmiljanja o ovjeku i njegovom mjestu u svijetu
31
Za moralno-didaktine spjevove na perzijskom jeziku uobiajen je metar ramal, tj. jedanaesterca ustrojen prema
paradigmi filt-un/filt-un/fil-un.
56
prihvatljivi kao vrhunske humanistike vrijednosti i u savremnom dobu (Ysef 1971: 254309).
U iranistikim krugovima podijeljena su miljenja oko Sadijevog odnosa prema
tesavvufu. Tako pojedini istraivaki, veinom zapadni, smatraju da je Sadi u potpunosti
odbacio uenje o ezoterijeskoj dimenziji islama, pri emu se kao korpus na kojem je takav
zasnovan u obzir uglavnom uzima ulistan. (vidjeti: Daka 1997: 374) S druge strane,
novija istraivanja iranista u Iranu pokazuju da je upravo Bustan snano nadahnut
tesavvufskim idejama. Odreeni broj predaja iz tesavvufskih proznih djela didaktikog
karaktera, koje se veinom odnose na izreke i postupke pojednih sufijskih prvaka, Sadi je u
poetskoj formi donio u Bustanu. Kao bitan dokaz Sadijeve privrenosti tesavufu navodi se i
jedan znakovit biografski podatak: Sadi je kolovan u jednoj od medresa nizamija, u
kojima je tesavufu posveivana velika panja. Otuda i njegova u literaturi (Qorbnpr
rn 2010: 161-200) uoena sklonost melametijskom dervikom redu, te bliskost ideji
duhovnog vitetva (fotowwat/awnmard).
Moralno-didaktika dimenzija Bustana ni na koji nain ne podriva njegovu
knjievno-estetsku vrijednost. Po opevaeem miljenju, Sadi irazi je najvei majstor
pera u klasinom razdoblju perzijske knjievnosti; jedini je autor u okviru klasine
knjievne tradicije na perzijskom jeziku koji je ostvario remek-djela i kao pjesnik i kao
prozaist. Kao i u drugim svojim djelima, Sadi je i u Bustanu iskazao vrhunsku umjenost u
koritenju fonetskih, leksikih, sintaksikih, stilskih i retorikih potencijala perzijskog
jezika, istovremeno razvijajui osobenu narativnu tehniku (Hasanl 2008: 74-85; olm
2003: 17-38). Kljuna odlika Sadijevog jezikog izraza, kako poetskog tako i proznog,
jeste to da je autor u koritenju navedenih jezikih potencijala uspio odrediti pravu,
odgovarajuu mjeru; tako njegov jeziki izraz nije ostao uskraen za potencijale koje
perzijski jezik nudi, ali s druge strane nije ni postao prezasien, prije svega, stilskim
figurama i ukrasima koji bi ga uinili izvjetaenim i teko razumljivim (to bi, s obzirom
na moralno-didaktike pretenzije Bustana, bilo pogubno). Na taj je nain Sadijev jeziki
izraz dosegao stupanj nedostine lahkoe (sahl-e momtane), po kojem je prepoznatljiv u
cjelokupnoj perzijskoj knjievnoj tradiciji.
Premda Sadi u Bustanu izlae vlastitu viziju idealnog svijeta i drutva, moralnodidaktika priroda tog djela neizostavno nalae i njegovu vrstu vezu s razliitim aspektima
stvarnog, realnog ivota. Posljednjih godina intenzivirana su istraivanja upravo te
dimenzije Bustana. Tako se, naprimjer, pojedini istraivai bave medicinskim kategorijama
(maqleh) u Sa'dijevim djelima, izmeu ostalih i u Bustanu. Iz tih je istraivanja vidljivo
da Sadi u svojim djelima, u sklopu razliitih vrsta poduka upuenih recipijentima, spominje
veliki broj bolesti, medicinskih tretmana i lijekova, prirodnih materija s ljekovitim
svojstvima, isto tako, dotie se i osjetljivih pitanja iz domena medicinske etike, odnosa
ljekar-pacijent i sl. (vidjeti: Komeil 1390: 71-92)
57
Kao i u drugim svojim djelima, Sadi u Bustanu izrie i gledita o razliitim pitanja
iz sfere privrede. On pridaje veliki znaaj radu i privrednoj djelatnosti, borbi za ostvarenje
ivotnih uvjeta dostojnih ovjeka, a estoko kritikuje lijenost i nepreduzimljivost. Prema
njegovom miljenju, ukoliko se radom stekne bogatstvo, ono mora biti utroeno na
osiguranje porodinog blagostanja, te dijeljeno onima kojima je potrebna pomo. Uvjeren je
da ovjek ne treba ivjeti u prevelikom obilju i rastronosti, kao to ne bi smio samome sebi
uskraivati zadovoljavanje elementarnih ivotnih potreba, niti se rukovoditi krtou u
odnosu prema drugim ljudima. Ukratko, put koji Sadi ovjeku preporuuje sa stanovita
stjecanja i raspolaganja materijalnim dobrima jeste srednji, umjereni put, bez pretjerivanja i
krajnosti bilo koje vrste (Parniyn, Hosein byrk 2012: 169-188).
U kontekstu savremenih globalnih drutvenih kretanja, posebno se zanimljivim ine
istraivanja u kojima je Sadi izmeu ostalog, i uvidom u njegov Bustan prepoznat i
oznaen kao mondijalist (ahnger) u pozitivnom smislu. Sadijev mondijalizam
(ahngery) rezultat je njegovog bogatog ivotnog iskustva steenog tokom brojnih
putovanja i viegodinjeg izbivanja iz zaviaja; iz tog je iskustva izraslo Sadijevo uvjerenje
o postojanju zajednikih, univerzalnih vrijednosti za sve ljude, narode, rase i kulture, kao i
svijest o mogunosti i nunosti miroljubivog suivota zasnovanog upravo na tim
vrijednostima (Qsem, Ramazn 2012: 27-50).
Sve navedene karakteristike Bustana svjedoe o njegovoj ivotnosti i aktuelnosti od
vremena nastanka djela pa sve do savremenog doba. Kao i ostala Sadijeva djela, Bustan se i
danas doima potpuno otvorenim za razliite vrste istraivanja, od knjievnih i kulturalnih do
istraivanja iz ugla drugih naunih oblasti, meu kojima bi posebno zanimljiva i vrijedna
mogla biti istraivanja zasnovana na interdisciplinarnom pristupu, u skladu s dananjim
ivotnim okolnostima i potrebama drutva.
SUDIJEV POSTUPAK KOMENTIRANJA BUSTANA

Sadijev Bustan preveden je na osmanski turski jezik u XIV stoljeu, to jest jedno
stoljee nakon nastanka djela.32 Sve do XIX stoljea taj je prijevod bio dostupan u formi
rukopisnih primjeraka; no, nakon usvajanja tehnologije tampe u osmanskoj Turskoj,
objavljen je dva puta: 1871. godine prijevod Bustana na osmanski turski objavljen je
samostalno, a 1876. godine zajedno sa emijevim komentarom tog djela (Hoca 1980: 25).
Sudi nije prvi komentator Bustana na podruju Osmanskog carstva; prije njega,
svoje komentare na to djelo napisali su Sururi, emi i Havai Bursevi. Meutim, veina
32
Rije je o jednom izboru iz ulistana i Bustana pod naslovom Farhangnme-ye Sad na osmanskom turskom jeziku
sastavljenom 1357. godine. (vidjeti: Yz 1366: 327)
58
savremenih istraivaa Sudijev komentar smatra najuspjenijim od svih komentara Bustana

napisanih na osmanskom turskom jeziku. (vidjeti: Hoca 1980: 26; SB: XII) Taj komentar
spominje se, djelimino analizira i vrednuje u vie radova u kojima su kritiki vrednovani
do sada napisani komentari Bustana, odnosno u radovima kojima se nastojalo utvrditi
pravilno znaenje pojedinih fragmentata Sadijevog spjeva.33 U dva rada Sudijev komentar
Bustana jeste primarni predmet istraivanja: jedan je lanak iz pera Ibrahima Okatana o
stilistikoj i gramatikoj terminologiji u Sudijevom komentaru Bustana (Okatan 2013);
drugi je rad Barta Zananya i Mahbda Fzelja, koji predstavlja kritiki osvrt na taj
komentar (Zanan, Fzel 1381).
Za pisanje komentara na Bustan postojala su dva kljuna razloga. Jedan je taj to je
to djelo, kao i Sa'dijev ulistan, s obzirom na njegov moralno-didaktiki karakter, bilo
koriteno kao udbenik u kolama, te istodobno i kao jedan od kljunih izvora za uenje
perzijskog jezika na teritoriji Osmanskog carstva. U tom smislu, tekst Bustana bilo je
neophodno dodatno objasniti polaznicima nastave, kako nastave islamske etike (axlq), tako
i nastave perzijskog jezika. S druge strane, itataocima-nenativnim govornicima perzijskog
jezika na turskom govornom podruju, ak i onima koje je krasilo zavidno znanje perzijskog
jezika, tekst Bustana nije u cjelini bio jasan. Sama poetska forma Bustana bila je dovoljna
da se takva vrsta recipijenata suoi s potekoama kad je rije o pravilnom razumijevanju
Bustana, prije svega zato to poetski jezik, u okolnostima unaprijed zadatog okvira formalne
poetike knjievnosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga, nuno namee i drugaiju, za
razumijevanje sloeniju sintaksiku strukturu, u odnosu na sintaskiku strukturu proznog
jezika.
Osim problema sloenije sintaksike strukture jezika Bustana, s obzirom na
injenicu da je njegov tekst izloen u poetskoj formi, za pisanje komentara na to djelo
postojalo je jo nekoliko krajnje opravdanih i utemeljenih razloga. Naime, ak i za
recipijente sa zavidnim znanjem perzijskog jezika bilo je neophodno objasniti znaenje
nekih manje frekventnih, ili arhainih, rijei, izraza, fraza, poslovica, pogotovu onih koje su
u vezi s autorovim maternjim, iraskim dijalektom perzijskog jezika, a koje povremeno
proplamsavaju iz teksta Bustana. Takoer je bilo potrebno objasniti, ili barem ukazati na
stilske i retorike figure i ukrase kojima je Sadi obogatio svoj poetski izraz. Isto tako,
recipijentima Bustana zasigurno nisu bile poznate odreene linosti iz predislamske i poslije
islamske historije Irana, stvarne ili legendarno-mitoloke, linosti iz pisane historije kao i
one iz hijeropovijesnog razdoblja, koje Sadi u Bustanu spominje; nejasno je, takoer, u
kojoj su mjeri ti recipijenti poznavali bogatu viemilenijsku iransku historiju, odnosno
razliite vie ili manje bitne dogaaje koji su sudbinski, ili barem sporadino, odreivali
njen tok, a Sadi u Bustanu ukazuje na njih. O svemu tome, i linostima i dogaajima,
itataocima Bustana bilo je neophodno podastrijeti valjana objanjenja. Praktino, komentar
33
Naprimjer vidjeti: Sdeqiyn 1352: 157-164; Anzbned 1354: 297-305; Nkmane 1383: 103-114.
59
Bustana, kao i komentari svih ostalih klasinih djela pisanih u Sudijevo vrijeme drugaije
okolnosti ne vladaju ni danas neminovno je pretendirao na enciklopedijski karakter, u tom
smislu da je italac, u procesu razumijevanja teksta, koritenjem tog komentara trebao biti
poteen potrebe za konsultiranjem svih drugih izvora koji bi omoguili da taj proces bude
to je mogue laki i uspjeniji. Uz sve to, anr komentara autoru prua legitimnu
mogunost i pravo da, prilikom izlaganja spomenutih objanjenja, polemizira s autorima
koji su prije njega napisali komentare na isto djelo. Kad je rije o Sudijevom komentaru
Bustana, autor je tu mogunost koristio u znaajnoj mjeri, o emu e u nastavku biti vie
rijei.
Prilikom vrednovanja svakog, pa i Sudijevog komentara Sadijevog Bustana, u obzir
treba uzeti pet nivoa analize pobrojanih u uvodu ove knjige, drugim rijeima, potrebno je
valorizirati autorovu uspjenost u pruanju relevantnih informacija na spomenutim nivoima,
ispravnost njegovih vrijednosnih sudova i stavova o pitanjima oko kojih u tradiciji postoje
razliita miljenja, te u konanici tanost njegovih objanjenja znaenja teksta.
Pisanje i izgovor
U okviru komentara Sadijevog Bustana, Ahmed Sudi Bonjak iznio je niz
zapaanja, objanjenja i vrijednosnih sudova u vezi s pisanjem i izgovorom rijei unutar
teksta Bustana.
Upuenost u ortografska pravila perzijskog jezika Sudi iskazuje u openitom smislu,
na teoretskom i terminolokom planu. Tako prilikom rasprave o terminu tashf (SB: I/647)
objanjava da je primarno znaenje te leskeme arapskog porijekla greka u pisanju;
istovremeno, Sudi navodi i njeno terminoloko (estelh) znaenje, koje glasi: dvije rijei
zapisane istim grafemima, s razliitim takama koje se dodaju na te grafeme.
Ve na samom poetku komentara (SB: I/2), Sudi ukazuje da se imenica zabn
(jezik) javlja i u obliku zofn, u kojem je dolo do promjene konsonatna [b] u konsonant [f],
ime je dolo i do supstitucije grafema. Sudi takoer podsjea da konsonant [f]esto prelazi
u konsonant [p], to se takoer odraava u grafiji; takav je naprimjer sluaj kod pridjeva
sefd (bijel/a/o), koji se biljei i u obliku sepd.
Izlaui nain pisanja i izgovora imenice afkandeg (skruenost; skromnost), Sudi
objanjava (SB: II/873) da je konsonant [g] u ovom sluaju fonetski supstituent kratkog
vokala /e/ smjetenog u finalnoj poziciji pridjeva afkande (skruen/a/o; skroman/a/o), iz
kojeg je derivirana navedena apstraktna imenica. Supstitucija vokala konsonantom odraena
je i u grafiji. Sudijeva ortografsko-fonetska analiza time se zavrava. On ne spominje
porijeklo konsonanta [g], tj. injenicu da je taj konsonat dio sufiksa za tvorbu pridjevaag,
frekventnog u staroiranskoj i srednjeiranskoj jezikoj epohi, koji je u novoiranskoj jezikoj
60
epohi odumro; meutim, prilikom tvorbe apstraktnih imenica pomou sufiksalnog

infinitvnog dugog vokala i (y-e masdar), kao i tvorbe oblika mnoine pomou sufiksa
n, taj sufiks reaktivira se i u izgovoru i u grafiji, pri emu je kratki vokal [a] u
novoperzijskom dar jeziku transformiran u kratki vokal [e].
U fazi ortografsko-fonetske analize leksike Bustana, Sudi ukazuje na postupak koji
je u perzijskoj prozodiji poznat pod nazivom emle. Taj izraz podrazumijeva transformaciju
dugog vokala a u dugi vokal i radi potovanja rime. U jednom od dva primjera koje navodi,
imenica hesb (raun) poprimila je oblik hesb (SB: I/30), a u drugom je imenica etb
(prigovor) transformirana u oblik etb (SB: I/759).
Upuenost u ortografska pravila perzijskog pisma Sudi pokazuje i navoenjem
razliitih varijanti pojedinih toponima: Nebur i Nbr za grad Niabur (SB: I/798), ili
naprimjer aznein i aznn za grad Gaznu (SB: I/812). Kada objanjava oblik Sephn
(SB: II/1055), to je arhaian oblik imena za grad Isfahan, Sudi navodi i varijantu Esphn,
te naglaava de je rije o dvije izvorno perzijske varijante istog toponima. Dalje objanjava
da su Arapi u mnogome izmijenili ortografsku strukturu tih toponima, i tako to su grafem
sn za oznaku konsonanta s zamijenili grafemom sd za oznaku istog konsonanta, dok su
konsonant [p] zamijenili konsonantom [f], to je dovelo do dalje grafemske supstitucije.
Tako su nastale varijante Esfhn, Sefhn i Esfahn.
Navodei razliite grafemske varijante iste lekseme, Sudi se ne ograniava samo na
toponime. Tako, naprimjer, objanjavajui glagolsku imenicu en (plivanje) navodi i njene
due varijante enw i enh (SB: I/855). Meutim, ne navodi jo dva oblika iste lekseme,
koja su takoer zastupljena u klasinim tekstovima na perzijskom jeziku, a to su en i
enb.34
Raspravljajui o leksikom fondu Bustana na ortografsko-fonetskom planu Sudi
iskazuje i znanje o razlikama meu pojedinim dijalektima. Naprimjer, on istie da je
imenica kolbe (koliba) u tom obliku frekventna u irazu i Isfahanu, dok je u Horasanu (tj.
Mehedu) i njegovoj okolici frekventna varijanta s konsonantom [g] u inicijalnoj poziciji, tj.
oblik golbe (SB: I/59). Jasno je da je fonetska razlika izmeu ta dva oblika u finalnoj
poziciji iskazana i u grafiji.
U svom komentaru Sadijevog Bustana Sudi iskazuje i zamaan nivo kompetentnosti
kad je rije o grafiji leksema preuzetih iz arapskog jezika. On napominje da je oblik batt
(boca) skraeni oblik arapske imenice enskog roda batt-at (SB: II/932); pri tome pravilno
primjeuje da je reduciranje arapskog sufiksa -at za oznaku enskog roda, u razmatranom
distihu, izvreno radi potovanja prozodijskog metra. Isto tako, Sudi primjeuje (SB: I/740741) da je dugi vokal a imenice arapskog porijekla selh (oruje) bez ikakve analogije
transformiran u kratki vokal a kad se ta imenica nae u sloenicama kao to su selahdr
34
Vidjeti: Dehxod 1341, pod odrednicamaen i enb.

61
(orunik) i selahr (ratnik). U jednom navratu autor tano objanjava pravila pisanja
arapskog grafema hemze (SB: I/24), to je inae jedno od najkompliciranijih pitanja kad je
rije o arapskoj grafiji. Sudi detaljno objanjava ortografske karakteristike arapske upitne
estice lima (zato), odnosno nain na koji je nastao taj, skraeni oblik upitne estice lim
(SB: II/905-906). On takoer objanjava i leksemu tamann (elja), tj. masdar (infinitiv)
arapske pete proirene glagolske vrste (SB: I/714). Pri tome podsjea da navedeni oblik
izvorno glasi tamann; Perzijanci su, u svojoj grafiji, grafem u finalnoj poziciji zamijenili
grafemom , te umjesto dugog vokala i u finalnoj poziciji itaju dugi vokal a. Takav je
sluaj, navodi Sudi, i s leksemom tara, koja u izvornoj arapskoj formi glasi tara.
Tokom rasprave o ortografskim pitanjima Sudi ponekad iznosi i netane tvrdnje.
Tako, objanjavajui imenicu h (mjesta) navodi da je izvorno rije o obliku yh,
skraenom radi potovanja poetskog metra (SB: I/49). Meutim, takav stav nije odriv zato
to se leksema (mjesto) i njen oblik mnoine h javljaju u brojnim klasinim poetskim
tekstovima na perzijskom jeziku. Pa ak i da je u njima dolo do skraenja iz razloga
prozodijske prirode, razmatrana leksema javlja se u istom obliku i u proznim tekstovima,
ime je iskljuena mogunost da je rije o skraenom obliku leksemy i yh. Isto tako,
Sudi tvrdi da se imenice pd(e)h (kralj) i giyh (biljka) javljaju u oblicima pd(e)y i
giyy(SB: I/345); meutim, u klasinim tekstovima na perzijskom jeziku te lekiskografskim
izvorima perzijskog jezika ti oblici navedenih imenica nisu zabiljeeni.
Potreba pridravanja prozodijskih uzusa Sudija navodi na krivi trag i kad je rije o
upotrebi pojedinih oblika participa preterita (sefat-e mafl). Kada, naprimjer, objanjava
oblik dde (SB: I/563), Sudi tvrdi da je ustvari izvorno rije o obliku dde am (dao sam), tj.
prvom licu jednine rezultativnog perfekta (mz-ye naql) glagola ddan (dati), kojem je
radi potovanja poetskog metra reduciran enklitiki oblik pomonog glagola am (sam).
Takav je, prema Sudiju, i sluaj s oblikom worde (SB: II/967); autor ga smatra reduciranim
oblikom treeg lica mnoine rezultativnog perfetka worde and (donijeli su). Premda je u
komentaru Bustana u mnogo navrata pokazao kako je izvrsno upuen u gramatiku
perzijskog jezika, o emu e u nastavku biti vie rijei, u navedena dva sluaja Sudi previa
injenicu da particip preterita moe sasvim legitimno imati funkciju bilo kojeg finitnog
glagolskog oblika u prolom vremenu, u odgovarajuem licu i broju. Ako bi taj particip, sa
semantikog stanovita, trebalo usporediti s nekim od glagolskih vremena, on je nesumnjivo
najblii preteritu (mz-ye sde). Stoga, Sudijeva tvrdnja o participu preterita kao nuno
reduciranom obliku rezultativnog perfekta nije tana.
Raspravljajui o pitanjima iz domena ortografije, Sudi povremeno stupa u polemiku
s ranijim komentatorima Bustana. Prilikom objanjavanja toponima Sann (SB: II/1019),
naziva glavnog grada dananje drave Jemen, Sudi objanjava da Arapi taj toponim biljee
u obliku San, dok je meu Perzijancima uvrijeen upravo oblik u kojem ga je zabiljeio
Sa'di. Sudi pravilno zakljuuje da oni koji su oblik Sann ocijenili pogrenim, pri tome
misli na emija, nisu bili u pravu. Ispravnost Sudijevog stava o ovom pitanju potvruje i
62
injenica da je navedeni toponim u istom obliku zabiljeen u jo jednom remek-djelu

klasine perzijske knjievnosti, gnostikom spjevu Zbor ptica Feriduddina Attara (Attr
1389: 140).
Neke od Sudijevih tvrdnji u polemikama koje vodi s prethodnim komentatorima
Bustana nisu tane. Jedna od njih jeste i tvrdnja da je ispravan oblik kelm (prostirka; ilim),
a ne oblik gelm, pri emu polemizira sa emijem (SB: I/24). Imenica u obliku koji Sudi
smatra tanim nije zabiljeena u klasinim tekstovima na perzijskom jeziku, kao ni u
perzijskim leksikografskim izvorima. Autor je, po svemu sudei, previdio injenicu da je
grafem za oznaku konsanta g u starijim rukopisnim primjercima na perzijskom jeziku
nerijetko zamjenjivan grafemom za oznaku konsonanta k. Uzimajui u obzir da je Sudi
itao tekst Bustana iz starijih rukopisnih primjeraka tog djela, kada je praksa navedene
grafemske supstitucije bila rairena, moe se s velikom vjerovatnoom pretpostaviti da je
itanje tih rukopisnih izvora, odnosno drugih djela na perzijskom jeziku koje je Sudi imao
priliku itati iskljuivo u formi rukopisnih primjeraka, autora odvelo na krivi trag.35
Gramatika
U Sudijevom komentaru Bustana znaajna je panja posveena gramatikoj analizi.
Prilikom osvrta na tu analizu ne treba zaboraviti ve spomenutu injenicu da u Sudijevo
doba jo nisu postojale cjelovite gramatike perzijskog jezika. ak i da je to bio sluaj,
pitanje je na kakav bi odjek to normiranje i standardiziranje naili, koliki bi utjecaj ostvarili
izvan perzijskog govornog podruja, a upravo na takvom jednom prostoru Sudi je pisao
svoja djela. Stoga, ne treba da udi znatno drugaija gramatika terminologija koju Sudi
koristi, kao i njegovi stavovi o postupku derivacije pojedinih leksema, odnosno oblicima
infinitiva iz kojih su te lekseme derivirane. Kao primjer u tom smislu moemo navesti
genitivne konstrukcije sar-e pd(e)hn u znaenju glave kraljeva (SB: I/6) i t-e peikr u
znaenju borbeni ma (SB: I/474). U oba sluaja, Sudi navedene konstrukcije nominira kao
ezfe-ye lmiyye, tj. genitivne konstrukcije koje oznaavaju pravu prisvojnost, iako je iz
njihovog znaenja jasno da je rije o primjerima kategorijalne/kvalifikativne genitivne
konstrukcije (ezfe-ye taxss). Isto tako, atributivnu konstrukciju (tarkb-e wasf)
pad(e)hn-e gardanfarz (uznositi kraljevi) Sudi nominira kao ezfe-ye bayniyye (SB:
I/6).
S druge strane, kad kod glagola razmatra prezentske osnove, te oblike prezenta i
imperativa, Sudi redovno ukazuje da su oni derivirani od oblika infinitva na ijem je kraju
35
Ipak, u komentaru ulistana, kako je ve navedeno u prethodnom poglavlju, Sudi pokazuje da mu je bilo poznato kako
su se ova dva glasa biljeila istim grafemom (vidjeti: SG: 371), tako da je posrijedi samo previd, a ne neupuenost u
ortografska pravila perzijskog jezika.
63
infinitivni zavretak dan. Isto je inio i u ostalim komentarima. Tako, po njegovom

miljenju, imperativ kon (uini, uradi) nije nastao od infinitva kardan, ve od infinitiva
kondan (SB: I/28); oblik treeg lica jednine prezenta barad (nosi) nije izveden od infinitiva
bordan, ve od infinitiva bardan (SB I/27); particip prezenta dr nije deriviran iz
infinitiva dtan, ve iz infinitiva drdan (SB I/20), itd. Meutim, zbog nepostojanja
jezike norme u Sudijevo vrijeme, o kojoj je bilo rijei, ovakvi stavovi ne mogu se smatrati
Sudijevim grekama na nivou gramatike analize, ve prije pokuajem da se doprinese
uspostavljanju principa koji e sluiti kao dobra osnova za usvajanje tih oblika kod
nenativnih govornika perzijskog jezika.36
Gramatiki nivo analize Sudijevog komentara Bustana odnosi se na tri podnivoa: 1.
fonetski; 2. morfoloki; 3. sintaksiki.37
Fonetski podnivo
Kada je rije o fonetskom nivou analize, Sudi povremeno ukazuje na fonetske
dublete pojedinih leksema. Naprimjer, prilikom rasprave o imenici ( rije; govor,
kazivanje), autor ukazuje na to da ju je mogue izgovoriti na dva naina: saxon i soxan (SB:
I/2). Obje varijante su potpuno validne i mogu biti koritene ravnopravno, osim ukoliko
navedena leksema stoji na kraju polustiha i uestvuje u gradnji rime; u tom sluaju, ukoliko
rima glasi on, mora biti upotrijebljena varijanta saxon; ukoliko rima glasi an, obavezna je
upotreba varijante saxon.38
Autor takoer pravilno uoava da pridjev ( mlad/a/o) ima dvije izgovorne
varijante: barn i born (SB: I/841).39 Isto tako, pravilno navodi da se imenica ( udo)
takoer moe itati na dva naina: egeft i egoft (SB I/615). Meutim, u nekoliko sluajeva
autor proputa da ukae na postojee fonetske dublete pojedinih leksema. Takav je sluaj
prilikom opisa lekseme ( malen/a/o); autor navodi njenu varijantu tanok (SB I/599), ali
ne i varijantu tonok.40
36
O tome je vie rijei bilo u analizi komentara na Sa'dijev ulistan.
37
Tano je da, prema klasinom shvatanju, gramatika obuhvata morfologiju i sintaksu. Meutim, s obzirom na to da je opis
fonetskih karakteristika pojedinih leksema u nastavku analize usko vezan za njihove gramatike (morfoloke i sintaksike)
osobenosti, odluili smo se da i fonetski podnivo ukljuimo u nivo gramatike analize u sluaju ovoga djela.
38
Znakovito je to da Sudi u ovom sluaju prvo navodi oblik saxon, pa onda soxan. Mogue je da takav redoslijed sugerira
da je u Sudijevo vrijeme prvi navedeni oblik bio frekventniji od drugog. U savremenom jeziku frekventniji je drugi oblik,
dok se prvi koristi iskljuivo prilikom uea u gradnji rime.
39
U savremenom jeziku sauvana je samo varijanta born, meutim, ovaj pridjev upotrebljava se veoma rijetko i praktino
ima status arhaizma.
40
U savremnom jeziku ova leksema u obje varijante ima status arhaizma.

64
U velikom broju sluajeva Sudi uoava fonetske promjene, tj. promjene u itanju
prouzrokovane potrebom potovanja poetskog metra i ritma. Stoga napominje da oblici
beenaw41 i naderaw42 u jednom od distiha Bustana moraju biti proitani u oblicima
benaw i nadraw, kako ne bi bila naruena prozodijska struktura metra mutaqrib (SB
I/344). Iz istog razloga genitivnu konstrukciju nle-ye zr (gorki pla) potrebno je itati u
obliku nle zr, tj. bez izafetske kesre (kratkog vokala e koji spaja dva lana genitivne
konstrukucije) i intervokalnog j (SB: II/931). Autor takoer pravilno napominje da
glagolska imenica arapskog porijekla awaln (kruenje; trk) u jednom sluaju, radi
potovanja poetskog metra i ritma, mora biti proitana u obliku ouln, tj. sa sukunom (bez
vokala) na konsonantu w, pri emu u kombiniciji prethodnog kratkog vokala a i konsonanta
w nastaje diftong ou (SB: I/653). Ouvanje prozodijske strukture, ali i potovanje rime,
nalau i da se pridjev arapskog porijekla all (bezruk, nespretan) ita u obliku al, na to
Sudi s pravom ukazuje (SB: I/639)
Meutim, u pojedinim sluajevima Sudi proputa ukazati na supstituciju vokala radi
potovanja rime. Takav je sluaj s pridjevom kohan (star/a/o), koji je u finalnoj poziciji
prvog polustiha u jednom distihu Bustana nuno itati u transformiranom obliku kahon,
poto je na kraju drugog polustiha istog distiha naveden negirani oblik imperativa makon
(ne ini), s kojim se oblik navedenog pridjeva mora rimovati (SB: I/227). 43 Isto tako, autor
ne ukazuje na potrebu da se pridjev xo (dobar) ita u izmijenjenom obliku xe, poto je
nuno njegovo rimovanje s oblikom imperativa beke (povuci; trpi), navedenim u finalnoj
poziciji drugog polustiha istog distiha (SB: I/450).
Sudi esto raspravlja o izgorovu leksema arapskog porijekla i pritom pokazuje
zavidno znanje arapske fonetike. On pravilno primjeuje da leksemu ( Tevrat/Thora)
Arapi izgovaraju tawrt a Perzijanci tourt, poto su kratki elif (alef-e maqsr), tj. oznaku
dugog vokala a pomou grafema , smatrali kao oznaku dugog vokala i (SB: I/67).44
Prilikom analize leksikog fonda Bustana na fonetskom planu, Sudi ponekad iznosi i
netane tvrdnje. Naprimjer (SB: I/559), ispravnim smatra oblik farxande (blagoslovljen;
sretan), iako je u svim leksikografskim izvorima na perzijskom jeziku zabiljeen oblik
farxonde. Autor ne iznosi razloge za svoj navedeni stav; mogue je da je smatrao kako je u
navedenom sluaju rije o jednoj od tri vrste perzijskog participa aktivnog (sefat-e fel), i
to onoj najfrekventnijoj koja se tvori pomou sufiksa -ande; no, u tom je sluaju bilo
neophodno objasniti od kojeg je infinitiva, odnosno od koje prezentske osnove deriviran
41
Oblik drugog lica jednine konjuktiva prezenta (mozre-eeltezm) glagola endan (uti).
42
Negirani oblik drugog lica jednine konjuktiva prezenta glagola derawdan (njeti).
43
Prema vaeim pravilima perzijske prozodije, prilikom gradnje rime uvijek se zavretak prvog polustiha prilagoava
zavretku drugog polustiha.
44
Pri tome i konsonant v na kojem je sukun, s kratkim vokalom a na prethodnom konsonantu, prema fonetskim pravilima
perzijskog jezika, gradi diftong ou.
65
navedeni oblik, to Sudi nije uinio. S druge strane, postoji mogunost da je ortografskofonetska slinost razmatrane lekseme sa spomenutom vrstom participa aktivnog navela
autora na krivi zakljuak. Isto tako, Sudi navodi kako su za leskemu ( irina,
prostranost) pravilna dva izgovora; farx i ferx (SB: I/576). Meutim, druga varijanta s
kratkim vokalom e nakon inicijalnog konsonatnta nije zabiljeena u klasinim tekstovima na
perzijskom jeziku, niti u perzijskim leksikografskim izvorima.
Posebno je zanimljivo Sudijevo razmatranje glagolske imenice ( djelo/vanje/,
in), oko ijeg je izgovora polemizirao sa em'ijem.45Autor smatra kako pravilan izgovor
ove lekseme glasi kardr (SB: II/1039-1040). Takav stav na prvi pogled ini se loginim i
tanim, poto bi bilo osnovano pretpostaviti kako je navedena glagolska imenica nastala od
preteritske osnove (bon-e mz) glagola kardan (initi, raditi), koja se dobija reduciranjem
infinitivnog zavretka an i glasi kard, te sufiksa r za tvorbu glagolskih imenica. Meutim,
u klasinim tekstovima na perzijskom jeziku, izvorima iz oblasti historije jezika, te i
perzijskim leksikografskim izvorima kao jedina pravilna fonetska varijanta razmatane
lekseme naveden je oblik kerdr. Po svemu sudei, rije je o jednom od izuzetaka u tvorbi
glagolskih imenica prema opisanom modelu. Naime, u ovom sluaju, umjesto preteritske
osnove kard iz novoiranske jezike epohe oito je upotrijebljena preteritska osnova istog
glagola u obliku kird, koja je bila frekventna u srednjoiranskoj jezikoj epohi (Abolqsem
1374:22). Taj oblik preteritske osnove sauvan je u novoiranskoj jezikoj epohi iskljuivo
prilikom tvorbe ovdje razmatrane glagolske imenice; pri tome je, prema fonetskim
pravilima novoperzijskog dar jezika, kratki vokal i oblika kird transformiran u kratki vokal
e, tako da konaan oblik analizirane lekseme glasi kerdr.
Na fonetskom nivou analize, Sudi takoer stupa u polemiku s ranijim komentatorima
Bustana i u toj polemici njegovi stavovi su najee ispravni. Prilikom opisa priloga naina
dn (ovako; tako) autor ispravno negira miljenje Sururija (SB: I/464), koji je prvi navedeni
prilog itao u formi vokativne fraze ei dn (o, niski/nedostojni), ije se znaenje ne uklapa u
smisao polustiha u kojem je razmatrani oblik naveden. Isto tako, objanjavajui sloenicu
( njihova ruka, tj. njihove ruke), koja se sastoji od imenice dast (ruka) i enklitikog
oblika line zamjenice (zamr-e axs-ye mottasel) treeg lica mnoine n, Sudi pravilno
ukazuje da se navedena enklitika vezuje za leksemu ispred sebe pomou kratkog vokala a, a
ne kratkim vokalom e, kako navodi emi (SB: I/165).46
Taan je i Sudijev stav da se zamjenica ( svi/e/a) pravilno ita u obliku
hamgenn. On negira da je razmatrana leksema oblik mnoine zamjenice hame (sav, cio),
ime pobija miljenje emija (SB: I/561). Meutim, Sudijevo objanjenje nije potpuno,
poto ne navodi od kojeg je oblika izvedena analizirana leksema, a rije je obliku hamgen
45
O tome je bilo rijei o Sudijevom ivotu.
46
Treba naglasiti da se u savremenom kolokvijalnom perzijskom jeziku, kada je rije o oblicima enklitikih linih
zamjenica u mnoini, kao spona s leksemama na koje se ti enklitici dodaju, upotrebljava kratki vokal e.
66
(cio, sav); da je izloio to objanjenje, dodatno bi bilo potkrijepljeno njegovo miljenje i

bilo jo jasnije da emi grijei u ocjeni kako je konsonant m sa sukunom, tj. iza njega ne
slijedi vokal, iskljuivo radi potrebe potovanja pjesnikog metra. Naime, iz singularnog
oblika hamgen, na koji Sudi ukazuje, oito je da nije rije ni o kakvoj naknadnoj fonetskog
transformaciji, poto konsonant m u izvornoj formi razmatrane lekseme ne nosi vokal.
Ponekad je veoma u polemikama vezanim za analizu fonetskog nivoa teksta teko
ustvrditi iji je stav ispravan. Takav je sluaj s analizom oblika fekrat. Sudi taj oblik smatra
apstraktnom imenicom arapskog porijekla u znaenju misao, adaptiranom u skladu s
ortografskim i fonetskim pravilima perijskog jezika (SB: I/46). Sururi i emi sporni oblik
smatraju sloenicom nastalom od apstraktne imenice arapskog porijekla fekr (misao) i
enklitikog oblika line zamjenice drugog lica jednine -at, pri emu nastala sloenica znai
tvoja misao. Oba navedena objanjenja su, sa stanovita smisla polustiha u kojem je
razmatrani oblik sadran, prihvatljiva: prema Sudijevom tumaenju, znaenje polustiha
glasi: Niti misao dosee dubinu Njegovih47svojstava; prema Sururijevom i emijevom
miljenju, polustih znai sljedee: Niti tvoja misao dosee dubinu Njegovih svojstava.
Vidljivo je da su dva navedena znaenja polustiha, s obzirom na razlike u tumaenju sporne
lekseme, u osnovi istovjetna i samo donekle modificirana.
Ukoliko se pitanje oko kojeg se vodi polemika razmotri kontekstualno, moe se
uoiti kako je Sudijev stav poduprt injenicom da je kljuna leksema prvog polustiha istog
distiha, apstraktna imenica edrk (spoznaja), takoer navedena bez enklitike line
zamjenice, pa bi se znaenja dva polustiha mogla smatrati kao dva generalna stava: Niti
spoznaja dosee do cjeline Njegove biti Niti misao dosee dubinu Njegovih svojstava.
Argument u korist Sururijevog i emijevog miljenja jeste formalne, tj. prozodijske
prirode. Naime, u sloenici fekrat (tvoja misao) akcent pada na vokal prvog sloga, tj. kratki
vokal e, s obzirom na fonetsko pravilo perzijskog jezika po kojem vokal enklitike line
zamjenice biva nenaglaen. U takvim okolnostima, razmatrani oblik s sa samostalnom
negativnom esticom na (niti) koja stoji u inicijalnoj poziciji polustiha gradi metriku stopu
na/fk/rat, prema spominjanoj paradigmi metra mutaqrib koja glasi fu//l-un. U toj
paradigmi akcent pada na dugi vokal drugog sloga stope, tj. dugi vokal u. Prema tome, stopa
na/fk/rat u pogledu akcentiranja odgovara troslonoj stopi metra u kojem je Bustan
napisan; stoga itanje spornog oblika na nain koji Sururi i emi smatraju ispravnim
omoguava uspostavljanje pravilnog ritma (vazn) unutar polustiha u kojem je razmatrani
oblik situiran. S druge strane, ukoliko se taj oblik ita kao apstraktna imenica fekrat, kako
sugerira Sudi, prema pravilima perzijske fonetike akcent pada na vokal posljednjeg sloga, tj.
kratki vokal a; time biva poremeen ritam koji se uspostavlja metrom mutaqrib.
47
Tj. Boijih.
67
U prilog Sururijevog i emijevog stava takoer postoji jedan argument

kontekstualne naravi. Naime, u drugom polustihu prethodnog distiha (SB: I/45) uz kljunu
leksemu qiys (sravnjivanje) upotrijebljen je oblik to (ti), tj. samostalna lina zamjenica
(zamr-e axs-ye monfasel) drugog lica jednine, i to kao drugi lan genitivne konstrukcije
qiys-e to (tvoje sravnjivanje). Stoga bi se moglo pretpostaviti da se Sadi, po analogiji, i u
drugom polustihu sljedeeg distiha, ovaj put upotrebom spojene line zamjenice, obraa
nekom zamiljenom recipijentu (moxtab).
Morfoloki podnivo
Na morfolokom podnivou analize teksta Bustana Sudi izlae brojne vrijednosne
sudove koji se tiu morfoloke strukture leksema. Kada, naprimjer, objanjava apstraktnu
imenicu hed (ljepota), Sudi pravilno navodi (SB: I/861) da je na leksemu arapskog
porijekla hed (lijep/a/o) dodan perzijski sufiksalni dugi vokal i za tvorbu apstraktnih
imenica (y-e masdar), to je rjei sluaj u klasinom perzijskom jeziku.
No, na ovom nivou analize, povremeno pravi i odreene greke. Objanjavajui
morfoloku strukturu rednog broja noxostn (prvi/a/o), Sudi navodi kako je na krai oblik
tog broja noxost dodan dugi vokal i za tvorbu pridjeva relacije, dok konsonant n u finalnoj
poziciji ima funkciju intenziviranja znaenja; no, dugi vokal i i konsonant n zajedno ine
jedan od sufiksa za tvorbu pridjeva relacije.
Dosta je nejasnoa i oko odreivanja vrsta sufiksalnih dugih vokala i koji se dodaju
na imenice i pridjeve. To je vidljivo na primjeru fraze andst (neko je vrijeme); Sudi dugi
vokal i u navedenoj frazi smatra dugim vokalom za oznaku jedininosti (SB: I/600), iako je
iz znaenja fraze jasno da je rije o dugom vokalu i za oznaku neodreenosti.48
U polemikama koje Sudi na morfolokom podnivou analize vodi s prethodnim
komentatorima Bustana nisu uoene autorove greke. Meutim, objanjenja koja daje
tokom rasprave o razliitim pitanjima iz domena morfologije ponekad su nedosljedna i
nepotpuna. Naprimjer, kada analizira leksemu begoft (ree), Sudi pravilno ukazuje (SB:
I/497) da grafem elif u finalnoj poziciji, kojim je oznaen dugi vokal a, jeste tzv. elif
zasienja (alef-e eb), koji se upotrebljava radi intenziviranja glagolskog znaenja. U
nastavku autor navodi kako se taj grafem/fonem veinom dodaje na glagole kojima se
odgovara na prethodno postavljeno pitanje. Meutim, Sudi proputa ukazati da je u
konkretnom sluaju elif zasienja dodan i radi potovanja pjesnikog metra; naime,
dodavanjem tog grafema/fonema nastao je oblik be/gof/t, koji odgovara jednoj stopi
fu//l-un metra mutaqrib, u kojem je Bustan napisan. Isto tako, prilikom objanjavanja
48
O tome takoer vidjeti: SB: I/4, I/121.

68
lekseme begerst (plakao je) Sudi navodi kako je dugi vokal i gnomskog karaktera (SB:
I/488), te da navedeni oblik ima isto znaenje kao i oblik mgerst, tj. tree lice jednine
imperfekta glagola gerstan (plakati). Na istoj stranici, tokom morfolokog opisa lekseme
mnabnad (ne vidi), Sudi navodi da je prefiks m oznaka za trajanje glagolske
radnje(estemrr); udno je da Sudi ne uoava kako navedeni prefiks ima funkciju
oznaavanja trajanja glagolske radnje i u proloj vremenskoj sferi, tj. imperfektu. To bi ga
onda dovelo do zakljuka da prefiks m u obliku mgerst i dugi vokal i u finalnoj poziciji
oblika begerst imaju istu funkciju oznaku trajanja glagolske radnje u prolosti49, te da je
rije o dva oblika s istim znaenjem.
Sintaksiki podnivo
U okviru sintaksikog podnivoa gramatike analize teksta Bustana Sudi je iskazao
visok nivo znanja o perzijskoj sintaksi. Meutim, sintaksikoj analizi autor ne posveuje
previe panje; razlog tome jeste injenica da je sintaksika struktura jezika Sadijevog
poetskog jezika u Bustanu, kako je i oekivano u tekstu moralno-didaktikog karaktera,
veoma jednostavna i lahko razumljiva, pri emu obino jedan polustih ini jednu sintaksiku
cjelinu reenicu. Izuzetak ine dva sluaja: prvi je sluaj kada je sintaksika strukura, tu se
prije svega misli na red rijei, s obzirom na poetsku formu Bustana, potrebu uspostavljanja
metra, ritma i rime, u tolikoj mjeri uneobiena da itatelju-nenativnom govorniku perzijskog
jezika onemoguava pravilno razumijevanje teksta; drugi je sluaj kada pojedini distisi ine
meusobno povezane sintaksike cjeline, tako da jedan distih predstavlja kljunu misao i
pojavljuje se u funkciji osnovne, nezavisne reenice, dok drugi distih ima funkciju neke od
zavisnih reenica. Budui da takvi sluajevi vidno naruavaju uobiajenu sintaksiku
strukturu teksta Bustana, Sudi ih u svom komentaru neizostavno detektira, detaljno
objanjavajui zateenu sloenu sintaksiku strukturu i odnose uspostavljene meu
pojedinim sintaksikim jedinicama. Takav je sluaj kada je rije o odnosu izmeu distiha
Hn az baxt-e farxondefarm-e tost Ke trx-e Sad dar ayym-e tost (Do tvoje je sretne
zvijezde Da Sadi ivi u vremenu tvome) i sljedeeg distiha koji glasi: Ke t bar falak mh
o xord ast Dar in daftarat zekr-e wd ast (Jer dok su na nebu Sunce i Mjesec U ovoj
knjizi tvoj je vjeni spomen). Sudi pravilno uoava da drugi distih ima funkciju zavisne
uzrone reenice u odnosu na prvi distih koji fungira kao nezavisna reenica, pri emu je
veznik ke u inicijalnoj poziciji drugog distiha uzronik veznik u znaenju jer/poto/budui
da (SB: I 113/114).
49
Upravo je zato razmatrani sufiksalni dugi vokal i u gramatici perzijskog jezika nominiran kao dugi vokal i za oznaku
trajanja glagolske radnje (y-e estemrr).
69
Sudi uoava i neke vrlo istanane sintaksike finese. Prilikom analize reenine
strukture polustiha Ke n eib-e man goft yr-e man st (SB: I/476), autor pravilno
primjeuje da pokazna zamjenica n (ovaj; taj) ukazuje na imenicu parehre (ljepotica) iz
prethodnog polustiha i time se moe smatrati subjektom, tako da znaenje polustiha glasi:
Jer ona ree (ukaza na) moju mahanu, ona mi je prijatelj; s druge strane, navedena pokazna
zamjenica moe se tretirati kao sloeni objekat n eib-e man, pri emu je subjekt
izostavljen, tako da znaenje postiha glasi: Jer ukaza na tu moju mahanu, ona mi je
prijatelj. Autor takoer pravilno primjeuje da u distihu Pedar brh gofte bda behoul
Ke pkzer b o yesteqoul (Otac mu strano ree mnogo puta Budi ista obraza i
dolina govora), veznik ke u inicijalnoj poziciji drugog polustiha ima funkciju oznake
upravnog govora (SB: II/935).
Prilikom sintaksike analize teksta Bustana, Sudi povremeno iznosi i neke netane
sudove. Naprimjer, prilikom razmatranja polustiha Be dastam nayoftd ml-e pedar (Ne
dopao mi aka oev imetak), autor navodi (SB: I/581) kako je rije o izjavnoj reenici
(kalm-e exbr); nastavljajui svoj osvrt na citirani polustih, Sudi navodi kako bi, u sluaju
da je predikat izreen u afirmativnom obliku biyoftd, polustih imao znaenje retorikog
pitanja koje implicira negativan odgovor (estefhm-e enkr). Meutim, iz oblik nayoftd i
biyoftd jasno je da je rije o oblicima optativa (wah-e tamanny), te da u oba sluaja
razmatrani distih ima znaenje optativne reenice.
Analizirajui tekst Bustana na sintaksikom podnivou, Sudi polemizira s ranijim
komentatorima tog djela. Tako pravilno uoava (SB: I/278) da je polustih Ke har ur k
mkonad r-e tost zavisna uzrona reenica u znaenju Jer svako zlo koje on uini, tvoje je
zlo, a ne retoriko pitanje koje implicira negativan odgovor, kako tvrdi emi. Isto tako,
Sudi pobija (SB: I/335) navode Sururija i emija koji smatraju da je u polustih Naysyad
o dstna arq (Ne miruje dok se njegovi prijatelji utapaju) veznik wa u medijalnoj
poziciji u polustihu ita se u obliku o suvian (zyed); za razliku od njih, Sudi pravilno
uoava da je u navedenom primjeru rije o vezniku wa za oznaku stanja (ww-e hl).
Stilistika
Stilistikom nivou analize Bustana Sudi posveuje znatno manje panje i prostora
nego bilo kojem drugom aspektu zastupljenom u njegovom komentaru. Za takav Sudijev
odnos postoji nekoliko razloga. No, prije objanjenja tih razloga, treba uoiti sljedee: ako
bi se eljelo ustvrditi da Sudi nije bio obrazovan u oblasti stilistike, takvo objanjenje bilo bi
veoma teko prihvatiti; naime, proces Sudijevog obrazovanja u razliitim fazama i naunim
centrima irom Osmanskog carstva, kao i njegovo nesvakidanje znanje tri kljuna jezika
(arapskog, perzijskog i turskog) orijentalno-islamskog kulturnog kruga, nedvojbeno su
podrazumijevali i upuenost u razliite oblasti stilistike i retorike, i to prije svega zato to
70
bavljenje klasinom perzijskom poezijom i uopenito analiza remek-djela perzijske

knjievnosti iz njenog klasinog razdoblja bez temeljnog znanja o stilistici knjievnosti ne
bi bili mogui. Uostalom, i na malom broju primjera on pokazuje zavidnu upuenost u
klasinu stilistiku. Prema tome, evenutalna Sudijeva stilistika nekompetentnost ne moe
biti valjano objanjenje za vidljivo ogranieniji odnos stilistikih razmatranja u odnosu na
druge nivoe analize i tumaenja u Sudijevom komentaru Sadijevog Bustana.
Po naem miljenju, dva su kljuna razloga za takvo stanje. Jedan je Sudijeva jasna
intencija da njegov komentar bude vie filoloki a manje poetski, tj. knjievno-estetski;
autor se trudi da itaocu omogui razumijevanje teksta Bustana na primarnoj semantikoj
ravni, bez pretjeranog poniranja u znaenjske dubine i knjievno-estetske finese. Drugi
razlog proizlazi iz injenice da moralno-didaktika knjievnost, kao jedan od tri knjievna
roda u okviru orijentalno-islamske knjievne tradicije, u zavisnosti od tema kojima se bavi
za pretpostavljene recipijente moe imati pripadnike razliitih slojeva drutva, od uskog
broja lanova obrazovane i drutveno povlatene elite do irokog kruga neobrazovanih i
neprosvijeenih pripadnika niih drutvenih stalea. U takvim okolnostima pjesnik mora
veoma paljivo profilirati svoj jeziki izraz i biti krajnje obazriv u koritenju stilskih figura i
ukrasa, i to iz dva razloga: obrazovanim, knjievno-estetski zahtjevnijim, obrazovanim
itataocima, stavljanje teita na upotrebu stilskih sredstava moglo bi odvui panju od
sadraja, drugim rijeima, postoji opasnost da znaenje i smisao budu rtvovani na
pijedestalu artificijelnosti i ostvarenja knjievno-estetskog uitka; s druge strane,
prekomjerno i nekritiko koritenje ponekad za shvatanje kompliciranih stilskih figura i
ukrasa neobrazovanim bi recipijentima moglo oteati razumijevanje teksta. U oba navedena
sluaja, u razliitim procesima i iz drugaijih razloga, bilo bi onemogueno ostvarenje
osnovne funkcije moralno-didaktike poezije, a to je prenoenje odreene misli, stava ili
poruke.
Imajui u vidu navedeno, postaje jasno zbog ega je jezik Bustana kao moralnodidaktikog spjeva, u odnosu na druge tekstove u okviru klasine perzijske knjievne
tradicije, a pogotovu spram tekstova iz korpusa lirske poezije, u znatno manjoj mjeri
obogaen stilskim figurama i ukrasima. Samim tim je i materijal za analizu na stilskom
nivou za sve komentatore Bustana, pa tako i Sudija, znaajno ogranien. No, i pored svih
navedenih ogranienja, Sudi povremeno pristupa stilskoj analizi Sadijevog moralnodidaktikog remek-djela. Ovdje emo ukazati samo na neke aspekte te analize.50
U nekoliko navrata Sudi ukazuje na alegoriju (kenye), upotrijebljenu u razliitim
distisima Bustana. Nekada je rije o alegorijskom znaenju pojedinih sloenica, kao to je
sloeni particip aktivni zrzmy (onaj ko/ono to isprobava/odmjerava snagu); prema
Sudijevom miljenju, navedeni oblik upotrijebljen je u alegorijskom znaenju snaan (SB:
I/479). Prilikom objanjavanja znaenja lekseme, autor kao njeno alegorijsko znaenje
50
O stilistikom nivou analize mnogo vie podataka daje Okatan (2013).

71
navodi apstraktnu imenicu snaga, ali u okviru navedenog znaenja distiha iskazano je
pridjevsko znaenje snaan. Isti je sluaj sa sloenim pridjevom tanokmye (malog
imetka/onaj koji ima mali imetak); prilikom opisa pridjeva tanok (mali), Sudi navodi da on
u razmatranom distihu, u okviru spomenutog sloenog pridjeva, ima znaenje mala koliina
(SB: I/599), ali prilikom objanjavanja znaenja distiha u kojem je naveden za pridjev tanok
navodi odgovarajue pridjevsko znaenje mali/a/o.
Alegorije Sudi prepoznaje i u pojedinim frazama, kao to je serke bar abrown
(sire na obrvama); po njegovom miljenju, navedena fraza ima alegorijsko znaenje
smrknutost, namrtenost (SB: II/941). Autor takoer uoava i alegorijsko znaenje pojedinih
fraznih glagola, kakav je, naprimjer, dast bar zar gereftan (staviti ruku na zlato); taj glagol,
autor ispravno primjeuje, ima alegorijsko znaenje krtost/tvrdiluk (SB: I/574).
Sudi takoer navodi kako imenica doxtar (kerka) u pojedinim distisima Bustana
ima alegorijsko znaenje vino (SB: II/933). U tom smislu referira na Divan Hafiza irazija i
njegovu upotrebu genitivne konstrukcije doxtar-e raz (kerka vinove loze) u istom
znaenju. Ta je konstrukcija oito doslovni prijevod arapskih genitivnih konstrukcija bint
al-karm i bint al-inab, preuzetih iz korpusa vinske poezije na arapskom jeziku (Diwn-e
Hfez 1379:835).
Jedna od najfrekventnijih stilskih figura, kojima se Sudi u svom komentaru Bustana
najee vraa, jeste metaforika genitivna veza (ezfe-ye ester). Rije je o vrsti genitivne
konstrukcije u kojoj se kao prvi lan najee javlja neto osjetilno (hess), a drugi lan neki
apstraktan (aql) pojam. Takve su naprimjer konstrukcije: dar-e toube u znaenj vrata
pokajanja (SB: II/928); kolh-e takabbor u znaenju kapa oholosti (SB: II/976); dast-e
oqbat u znaenju ruka kazne (SB I/468); bx-e nekhe u znaenju korijen prigovora (SB:
I/468). Meutim, ponekad metaforiku genitivnu vezu grade dva apstraktna pojma; takva je
konstrukcija mast-ye eflat u znaenju pijanstvo nehaja (SB: I/467). Prilikom objanjavanja
svih tih konstrukcija, Sudi redovno naglaava kako su oba njihova lana, ili samo prvi lan,
upotrijebljena u metaforikom znaenju (mazan).
Sudi u vie navrata ukazuje na stilsku figuru simulacija (hm). Takav je sluaj s
upotrebom pridjeva xarb, koji u jednom distihu moe imati znaenja pokvaren; razruen
sruen, ali istovremeno i znaenje pijan, pri emu su oba znaenja u razmatranom distihu
prihvatljiva (SB: II/934). Isti je sluaj i s apstraktnom imenicom garm, koja u jednom
distihu pokriva znaenje toplota, ali i znaenje estina (SB: I/859). Simulaciju Sudi uoava i
u sloenom participu aktivnom zarparast (SB: I/562), kojem se u razmatranom distihu
moe pripisati znaenje vatropoklonik, ali i znaenje oboavetelj Azara51. Zanimljiv je
sluaj simulacije koji Sudi uoava u obliku l yansaref, tj. negiranom obliku treeg lica
jednine prezenta glagola VII arapske proirene glagolske vrste inarafa, u primarnom
51
Azer otac Ibrahima, prvog monoteistikog poslanika.

72
znaenju odustati. Sudi smatra kako navedeni oblik u razmatranom polustihu ima dva
znaenja, oba prihvatljiva sa stanovita smisla polustiha: od silne krtosti nita ne udjeljuje
siromahu i ne zna nita drugo osim da me slijedi (SB: I/568).
U Sudijevom komentaru Bustana ima sluajeva kada autor ukazuje na simulacijsku
stilogenost pojedinih leksema/sintagmi/fraza, ali uoenu stilsku figuru ne nominira,
izrijekom ne utvruje da je rije o simulaciji. Kada, naprimjer, raspravlja o prijedlonoj
frazi be h, Sudi tano uoava da ona, u konkretnom sluaju, moe imati znaenje ni od
ega, ali i znaenje ni od koga (SB: I/761). Isti je sluaj i s prijedlonom frazom be dony;
po autorovom miljenju koje je tano ona u razmatranom distihu moe znaiti na ovom
svijetu, ali i pomou/putem/posredstvom ovoga svijeta (SB: I/583).
Jedna od stilskih figura koju Sudi uoava u tekstu Bustana jeste metonimija (maz).
U jednom je polustihu, naprimjer, imenica kaf (dno; dlan) upotrijebljena u metonimijskom
znaenju ruka. Meutim, kao to je rije i vezano za neke druge stilske figure, Sudi esto
objanjava metonimijsko znaenje pojedinih leksema, ali ne utvruje izriito o kojoj se
stilskoj figuri radi. Na takav sluaj nailazi se prilikom Sudijevog objanjenja toponima
Hez; Sudi navodi kako je rije o nazivu oblasti na Arapskom poluotoku, spominje
gradove i sela koje to podruje obuhvata. Meutim, u nastavku rasprave napominje da se u
razmatranom polustihu pod tim toponimom podrazumijeva Kaba (SB: I/590). Nadalje, kada
objanjava znaenje imenice nei (naj), autor pravilno zakljuuje (SB: I/762) da u
konkretnom distihu ona pokriva znaenje imenice mjesta neyestn (trstikovac). Slian sluaj
je i s imenicom andarn (unutranjost), za koju Sudi s pravom tvrdi da je u razmatranom
polustihu upotrijebljena u znaenju srce (SB: II/923). U sva tri navedena sluaja jasno je da
se radi o metonimiji uspostavljenoj po principu spominjanja mjesta (zekr-e mahall), a
podrazmijevanja smjetenog (erde-ye hll).
U vie navrata Sudi u komentaru Sadijevog Bustana uoava paronomaziju
(tans/ens). Takav je sluaj s leksemom man, koja se u jednom distihu javlja u oba
polustiha; pri tome, u jednom polustihu ima znaenje line zamjenice prvog lica jednine ja,
dok u drugom polustihu leksema istog oblika ima znaenje drevne iranske mjerne jedinice
(SB: I/567). Obrazlaui ovo pitanje, autor polemizira sa emijem, koji u oba sluaja
leksemu man smatra linom zamjenicom; Sudi s pravom zakljuuje da je znaenje distiha
koje emi nudi zbog toga isforsirano (zrak).
Meutim, u znatno veem broju sluajeva Sudi proputa da eksplicitno ukae na na
oite primjere paronomazije. Jedan od tih sluajeva (SB: I/557) jeste upotreba oblika bar,
koji u jednom polustihu razmatranog distiha ima pridjevsko znaenje lien, dok je u drugom
polustihu rije o obliku drugog lica jednine indikativa prezenta glagola bordan (nositi).
Osim navedenog i jo nekih sluajeva potpune paronomazije (ens-e kmel), Sudi
eksplicitno ne ukazuje ni na neke sluajeve nepotpune paronomazije (ens-e nqes). Rije
o leksemama koje imaju isti grafemski oblik ali drugaiji raspored i kvalitet kratkih vokala,
uslijed ega se itaju na razliite naine. Takav je sluaj s leksemom , koju u prvom
73
polustihu jednog distiha treba itati u obliku Sabhn, i to je ime jednog arapskog pjesnika,
Poslanikovog savremenika; u drugom polustihu navedenu leksemu treba itati u obliku
Sobhn, i tada ima znaenje Bog (SB: I/46-47). Takav je sluaj i s grafemskim oblikom
;u prvom polustihu jednog distiha taj oblik predstavlja imenicu krzr u znaenju
bitka, dok je u drugom polustihu rije o atributivnoj sintagmi kr-e zr u znaenju jadno
stanje (SB: I/517). U tekstu Bustana Sudi takoer uoava i poreenje po analogiji (tamsl),
naprimjer (SB: II/880) u distihu Fortan bowad hmand-e gozn Nehad x-e pormwe
sar bar zamn, u znaenju: Odabrani mudrac je skroman52 Rodna grana obara glavu na
zemlju. Poreenje u ovom sluaju moe se smatrati poreenjem po analogiji, budui da je
zajedniko svojstvo poreenja (wah-e abah) sloeno: pognutost tijela (tj. skromnost)
uenog pod teretom obimnog znanja u prvom, te povijenost grane uslijed teine plodova u
drugom polustihu.
U okviru rasprave o stilskim odlikama jezika Bustana, Sudi uoava i epanodu (laff
wa nar), stilsku figuru koja se ogleda u tome da se navede vie stvari pojedinano ili da se
obuhvate jednom rijeju, a potom da se navede ono to odgovara svakoj od njih bez
specifiziranja ta se odnosi na koju stvar (Muji 2007:311). Prema Sudijevom miljenju
(SB: I/645), epanoda je izgraena u distihu Sar o am-e har yek bebsd o dast Be tamkn
o ezzat nend o neast (Poljubi svakog u glavu, oi i ruke S potovanjem sve ih
posjednu, a i sam gordo sjede), i to tako da su prilozi be tamkn o ezzat (s potovanjem i
gordo) navedeni bez specifiziranja na ta se odnose, tj. mogu se odnositi i na nend
(posjede) i na glagol neast (sjede).
Autor u znatno manjoj mjeri uoava jo neke stilske figure. Jedna od njih jeste
kumulacija (mort-e nazr). Sudi ukazuje (SB: I/43) da je ta figura izgraena u distihu u
kojem su navedene imenice warte (vrtlog), kati (brod), taxte (daska), kao i oblik treeg lica
mnoine preterita glagola for odan u znaenju utopiti se.
U rijetkim sluajevima Sudi ukazuje i na metaforiko znaenje pojedinih
samostalnih leksema. Takav je sluaj s leksemom serek (kap vode), koja je u jednom
distihu Bustana upotrijebljena u metaforikom znaenju suza (SB: II/892).
Na kraju osvrta na stilski nivo analize u Sudijevom komentaru Bustana moe se
zakljuiti da se Sudi veoma rijetko uputa u komentar stilskih figura i ukrasa upotrijebljenih
u analiziranom tekstu. Meutim, kad god to ini, njegovi su sudovi po pravilu tani i
utemeljeni; samim tim Sudi ima prednost i u rijetkim polemikama koje s ranijim
komentatorima Bustana vodi o pitanjima iz domena stilistike. Posebno je primjetno da Sudi
esto proputa ukazati na stilske figure i ukrase zateene u tekstu. Rasprave koje o
stilistikim pitanjima vodi dokazuju da ti propusti nisu plod autorove neupuenosti; ne
bismo bili skloni ustvrditi ni da je rije o padu koncentracije; Sudi je naprosto vie filolog a
52
Doslovno znaenj esloenog pridjeva fortan glasi povijena tijela, tj. onaj kome je tijelo povijeno. Iz njega je izvedeno
alegorijsko znaenje skroman.
74
manje knjievni estetiar; stoga je usredsreen prije svega na objanjenje i tumaenje

znaenja, a tek onda, povremeno i u znatno manjoj mjeri, na knjievno-estetske dimenzije
teksta komentiranog djela.
Kulturna historija
Posebno zanimljivim i dojmljivim smatramo Sudijeve komentare na kulturolokohistorijskom nivou. U njima autor iznosi niz podataka korisnih za razumijevanja
razmatranog distiha/polustiha, ali i usputnih digresija kojima se predstavlja kao vrhunski
erudita, upuen u razliite naune discipline (ili barem literaturu o tim disciplinama), kao i
razliite oblasti ovjekovog svakodnevnog djelovanja.
Na ovom nivou analize Sudi iskazuje zavidno poznavanje iranske predislamske
tradicije. On daje dosta podataka o iranskim vladarima iz legendarno-mitolokog razdoblja
iranske historije, kao to su Feridun (SB: I/548) i omraeni vladar tame Zahhak (SB:
I/307). Isto tako, Sudi raspravlja, ili barem daje objanjenja u kratkim crtama, o pojedinim
linostima iz drevne iranske pisane historije. Kljuna linost u tom smislu svakako je
ahemenidski kralj Darije, za koga Sudi iznosi zanimljivu (mada ne i nepoznatu) predaju, po
kojoj je Darije ustvari otac Aleksandra Velikog; prema toj predaji, Darije je oenio kerku
makedonskog kralja Filipa, koju je nakon jedne zajedniki provedene noi vratio ocu.
Otputena makedonska princeza rodila je sina Aleksandra, koji je kasnije od svog polubrata
Daraba na upravljanje traio dio teritorije Ahemenidskog carstva; poto njegovoj elji nije
udovoljeno, Aleksandar je krenuo u vojni pohod na Iran. (SB: I/20) Sudi takoer raspravlja
o iranskoj epskoj tradiciji, odnosno linostima iz Firdusijeve ahname koje Sadi spominje
u Bustanu. Tu spadaju: Esfandjar, sin kralja Gotaspa (SB: I/504); Behmen, sin princa
Esfandjara (SB: I/543); veliki iranski epski junak Gorgin (SB: I/523); te ogad, brat
najveeg iranskog epskog junaka Rustema (SB: II/1054). Autor prua i objanjenja o
negativnim linostima iz iranske epske tradicije, kao to su turanski kralj Afrasijab (SB:
I/511) i Bijeli div (dw-e sepd), kojeg je Rustem prilikom oslobaanja kralja Kejkavusa (?)
savladao u oblasti Mazandaran (SB: I/578). Sudi takoer daje pojanjenja o uvenim
predmetima-simbolima iz staroiranske historije, poput Demidovog pehara (m-e am),
ogledala due iz kojeg su mogla predskazati budunost; temeljem onoga to o tom
predmetu navode Sadi i Hafiz u svojim djelima, autor Demidov pehar poistovjeuje s
peharom poslanika Sulejmana (SB: I/302).
Znaajan dio komentara na kulturoloko-historijskom nivou Sudi je posvetio
pitanjima iz historije islama. Veoma je vrijedna i argumentirana njegova rasprava na samom
poetku komentara Bustana, o smislu poinjanja svakog posla u ime Boga i traenja
Njegove pomoi (SB: I/3). Autor donosi i neke podatke o ivotopisu poslanika
Muhammeda; tako prenosi zanimljivu predaju prema kojoj su se terase dvorca sasanidskog
75
kralja Anuiravana tresle u trenucima Poslanikovog roenja (SB: I/66). Isto tako, Sudi
navodi (SB: I/674) da su Bar i Nadr Poslanikova imena, te da je Poslanik u Kuranu
oslovljen s dvadeset razliitih imena. Potom u argumentativne svrhe navodi jedan kuplet
(qete), to je vrlo rijedak metodoloki postupak u komentaru Bustana; time je oito
naglaen znaaj koji Sudi pridaje razmatranom pitanju. U komentarima pojedinih distiha
autor referira na korpus hadisa (SB: I/47), odnosno upuuje na djela iz tefsira (SB: I/75).
Brojne su i Sudijeve reference o znamenitim linostima iz islamske sufijske tradicije,
kao to su: ibli (SB: I/626), ahabuddin Suhraverdi (SB: I/585), Dunejd Bagdadi (SB:
II/1019), Hatam Asamm (SB: II/1003-1004), Ma'ruf Karhi (SB: II/953). Isto tako, autor
objanjava ili referira na bitne tesavvufske koncepte i obrede, kao to su (SB: I/55) Zavjet
Elest (Ahd-e Alast) i (SB: I/845-846) mevlevijski spiritualni ples sema (sam).53
Pojedini komentari na kulturoloko-historijskoj ravni u vezi su s poetskom
tradicijom orijentalno-islamskog kulturnog kruga, odnosno ivotopise pjesnika. U jednom
od njih Sudi referira na gorsku sudbinu pjesnika Mansura Nasimija, pogubljenog zbog
njegovih ezoterijskih stavova (SB: I/50). Veoma je zanimljiv i komentar na jedan distih u
kojem Sadi referira na distih spjevan rukom pjesnika Zahira Farjabija; zbog tog distiha
Zahir je doao u sukob s lokalnim vladarom koji je bio njegov mecena, a na kraju ga je
snala tragina sudbina (SB: I/137-138). Sudi je podatke o navedena dva pjesnika
najverovatnijje preuzeo iz neke spomenice (tazkere) posveene biografijama pjesnika,
meutim ne navodi koriteni izvor.
Sudi referira i na neke linosti iz hijeropovijesti, poput a b. Unuqa, sina
poslanika Akrama, koji je poinio blud sa svojim bratom (SB: I/721). Tu spada i Lukman
Mudri, za koga Sudi navodi da je bio Boiji miljenik (wal), a ne vjerovjesnik (SB: II/1015).
Pojedini Sudijevi komentari vezani su za odreene naune oblasti, poglavito
astronomiju. Tako autor spominje neke zvijezde Mlijenog puta, kao to su Blizanci (SB:
I/473), Djevica (SB: II/1057) i Mali medvjed (SB: II/918), te na temelju njihovih
astronomskih karakteristika profilira i znaenje distiha u kojima su spomenuti.
U komentarima kulturoloko-historijske naravi Sudi prenosi i vlastita sjeanja i
impresije sa putovanja. Posebno mjesto, barem kad je rije o komentaru Bustana, imaju
njegova putovanja u am; tako se u komentaru jednog distiha autor prisjea eljezne zamke
za neprijateljske vojne snage, koju je vidio u amu (SB: I/502). Isto tako, kada govori o
kralju Salihu, vladaru ama, Sudi se prisjea njegove majke koja izgradila najveu kolu u
toj oblasti, kao i njenog turbeta (SB: II/978). Kao oevidac, Sudi podsjea kako jedini izvor
53
Ove podatke i Sudijeva razmatranja, premda nisu velikog obima, smatramo posebno bitnim za raspravu o
kljunom pitanju kojima emo se baviti u posljednjem poglavlju knjige, a to je Sudijeva recepcija Hafizovog
Divana.
76
vode za navodnjavanje usjeva u arkom sunom Egiptu jesu bujice Nila, koje naiu i
poplave okolna podruja (SB: II/1041).
U svojim komentarima Sudi spominje i razliite biljne i ivotinjske vrste (SB: I/691,
769; II/979). Objanjenja o njima najee crpi iz znamenitog djela udesna stvorenj
(Aib al-mahlqt). No, u isto vrijeme, prilikom rasprave o razliitim vrstama biljnog i
ivotinjskog svijeta (kao i u raspravama na drugim nivoima analize), pogotovo pri spomenu
odreenih mitolokih bia, autor nastoji odrati kritiku distancu prema predajama
preuzetim iz razliitih izvora. Stoga svoja objanjenja nerijetko zavrava reenicom:
Odgovornost je na prenosiocu predaje (al-Uhda al al-rw).
Semantika
Najvei dio Sudijevog komentara Bustana posveen je semantikom nivou teksta,
kad je rije o sematnici leksema i kad je posrijedi semantika sintagmi, fraza, polustihova i
itavih distiha. Zastupljenost semantike analize u tolikoj mjeri posve je jasna, uzme li se u
obzir da je primarni zadatak komentatora to da itateljima omogui pravilno razumijevanje
znaenja komentiranog teksta.
Prva uoljiva karakteristika semantikog nivoa Sudijevog komentaraBustanajeste to
da autor, prilikom objanjavanja znaenja leksema, esto navodi njihove ekvivalente u
arapskom jeziku. Isti postupak koristi i u druga dva komentara koja su predmet analize u
ovoj knjizi. Naprimjer, za imenicu dast (ruka) navodi arapsku imenicu yad u istom znaenju
(SB: I/4), a za imenicu sar (glava) arapsku imenicu ras (SB: I/5). Utjecaj arapskog jezika
osjea se i prilikom objanjenja znaenja pojedinih leksema arapskog porijekla, pri emu
Sudi ukazuje na istanane nijanse njihovih znaenja u arapskom i perzijskom jeziku; takav
je sluaj s imenicom eiwn (balkon), ije znaenjske razlike u arapskom i perzijskom jeziku
autor precizno obrazlae (SB: I/65). Isti je sluaj (SB: I/345) i sa imenicom oukat (veliina,
sjaj).
Sudi veoma precizno nijansira i znaenja pojedinih leksema perzijskog porijekla,
odnosno njihovu upotrebu u karakteristinoj sematnikoj vrijednosti u pojedinim distisima
Bustana. On, naprimjer, pravilno uoava sluaj kada je mjesni prilog born (izvan)
upotrijebljen u prijedlonom znaenju osim (SB: I/606). Isto tako, autor ukazuje da glavni
broj hezr (hiljada) u jednom distihu ne pokriva znaenje odreene brojne vrijednosti vee
od devetsto devedeset devet a manje od hiljadu jedan, nego se njime ukazuje na neodreen
ali veliki broj, mnotvo neega (SB: I/558). Posebno zanimljivom ini se rasprava o
prijedlogu be (ka, prema), koji, prema Sudijevom miljenju, u jednom distihu Bustana ima
iznimno rijetko ablativno znaenje kroz (SB: I/482), u prijedlonoj frazi kroz kapiju smrti
(be darwze-ye marg).
77
Prilikom semantike analize teksta Bustana Sudi pravi i odreene greke. Kada
objanjava leksemu bad, on navodi da je u konkretnom sluaju rije o apstraktnoj imenici
bad (zlo), iji je sufiksalni dugi vokal i za tvorbu apstraktnih imenica od pridjeva reduciran
radi potovanja pjesnikog metra (SB: I/718); meutim Sudi previa da je u klasinom
perzijskom jeziku bilo uobiajeno da se pridjevski oblici, u ovom sluaju bad (zao/la/lo),
koriste u znaenju apstraktnih imenica koje se mogu derivirati iz tih pridjeva. Autor takoer
grijei i kada za imenicu m kao primarno navodi znaenje poslijepodne (SB: I/496);
meutim to znaenje za spomenutu leksemu nije zabiljeeno u klasinim tekstovima na
perzijskom jeziku niti u perzijskim leksikografskim izvorima, nego u svima njima, pa tako i
u razmatranom distihu Bustana, navedena leksema ima znaenje no. Veliki previd Sudi
pravi kad pridjevu xonok (sretan; blaen) pripisuje znaenje pridjeva xonak (hladan, svje),
ime polustih u kojem je zateena navedena leksema poprima krajnje nesuvislo znaenje
(SB: I/284). Razlogom za takav autorov previd smatramo pomanjkanje/pad koncentracije,
poto u drugom sluaju Sudi navodi pravilan oblik i pravilno znaenje razmatrane lekseme
(SB. I/579).
S
obzirom
na
ranije
spominjanju
potrebu
objanjenja
znaenja
leksema/sintagmi/polustihova/distiha, sasvim je razumljivo da Sudi najvei broj polemika s
prethodnim komentatorima vodi upravo na sematnikom nivou analize teksta Bustana. U
najveem broju sluajeva Sudijevo je miljenje u tim polemikama ispravno. Kada,
naprimjer, objanjava znaenje pridjeva arapskog porijekla qadm (SB: I/31), Sudi pravilno
uoava da navedeni pridjev znai Bespoetni, tj. Onaj Koji nema poetka, za razliku od
emija, koji za spomenuti pridjevi navodi netano znaenje Beskrajni, tj. Onaj Koji nema
kraja.
Osim na planu semantike leksema, Sudi vodi polemiku s prethodnim komentatorima
Bustana i kad je rije o znaenju polustihova, odnosno cjelovitih distiha. Takav je sluaj s
polustihom ab o rz az xne dar kandokb (SB: II/950). Autor navodi da znaenje tog
polustiha glasi: Zbog njega u kui i danju i nou tunjava (Tj. i danju i nou dobivao je
batine); time pobija miljenje Sururija i emija, koji navode da znaenje tog polustiha
glasi: Nekad je ruio jedan dio kue, a nekad drugi. Ispravan je i Sudijev stav u polemici
oko znaenja sljedeeg distiha: Ze wrne-ye ref endep Yek r nobh-e sag mad be
g (SB: II/993); on pravilno navodi kako znaenje citiranog distiha glasi: Iz ruevine
jednog gnostika u ritama Nekome do uha doe (Tj. neko zau) lave psa. Nasuprot Sudiju,
Sururi i emi u razmatranom distihu umjesto lekseme wrne (ruevina) navode leksemu
dwne (lud/ak/), te izvode krajnje nesuvisla znaenja: Jedan gnostik koji se pretvarao da je
lud (Sururi), odnosno Jedan poludjeli gnostik oponaao je lave pasa (emi).
U polemikama koje vodi na semantikom nivou nisu zabiljeene Sudijeve greke u
odnosu na stavove prethodnih komentatora Bustana. Meutim, ponekad su objanjenja koja
Sudi izlae prilino nejasna i ne izgledaju zasnovanim na komentiranom tekstu. Mogue je
da je razlog tome injenica da ni sam tekst ponekad nije sasvim jasan; drugim rijeima,
78
postoji mogunost da verzija teksta u rukopisnim primjercima Bustana koje je Sudi koristio
tokom pisanja komentara nije tana. Takav je sluaj s distihom Gereftam kaz oftdegn nst
o oftde bn er st (Pretpostavljam da u nesretnike ne spada Kad nesretnika vidi,
zato se zaustavlja /?/). Tumaenje znaenja ovog distiha, koje daje Sudi, kao i tumaenja
Sururija i emija veoma su konfuzna i nelogina (SB: I/326).
Zavrna razmatranja
Osim pet navedenih, primarnih nivoa analize i komentara teksta, u Sudijevom
komentaru Bustana u manjoj je mjeri zastupljen jo jedan nivo, koji emo zbog toga
smatrati sekundarnim. Rije je o kodikolokom nivou analize. Naime, u pojedinim
sluajevima Sudi na semantikom nivou analize i komentara teksta navodi razliite varijante
pojedinih leksema/sintagmi/fraza/izraza/polustihova/distiha iz razliitih rukopisnih
primjeraka Bustana. Autor povremeno ak stupa u polemiku s ranijim komentatorima,
eksplicitno iznosei stav da su varijante teksta zabiljeene u njihovim komentarima
opreene verziji teksta u vjerodostojnim rukopisnim izvorima koje ti komentatori, po
Sudijevom miljenju, nisu konsultirali (SB: I/3, I/274, I/337, I/565). S druge strane, autor
ponekad ukazuje na to da u razliitim rukopisnim izvorima Bustana postoje razliite verzije
teksta, ali ne atribuira u korist bilo koje od njih (SB: II/970, II/1025, II/1036, II/1042). U
svakom sluaju, ovaj ukratko opisani sekundarni, kodikoloki nivo analize potvruje
Sudijevu naglaenu istraivaku akribinost i metodinost. Osim toga, premda sekundaran i
najmanje zastupljen, kodikoloki nivo komentara Bustana iznimno je znaajan, ak i
presudan kad je rije o Sudijevom odnosu prema ranije napisanim komentarima tog djela,
odnosno njegovim motivima za pisanje komentara. Prema vlastitim rijeima, kada je
konsultirao razliite rukopise Bustana i uvidio koliko raniji komentatori grijee, Sudi se
zarekao da im nee vjerovati, te da e sam napisati komentar u kojem e otkloniti njihove
greke (SB: I/102).
Na kraju treba spomenuti da tokom polemika s prethodnim komentatorima Bustana
Sudi esto iznosi vlastite sudove i impresije, kako o stavovima tih komentatora, tako i o
njima samima. Ponekad su ti sudovi blagi i umjereni, i svode se na konstataciju da
komentator s kojim stupa u polemiku iznosi isuvie povrno, pojednostavljeno znaenje ili
stav o nekom gramatikom pitanju i sl. Sudijeve konstatacije povremeno su neto otrije, pri
emu, naprimjer, iznosi tvrdnje kako prethodni komentatori nisu pravilno shvatili tekst,
odnosno proniknuli u odreene stilske i retorike finese perzijskog jezika. Meutim, u
Sudijevom komentaru Bustana izreene su i neke izuzetno otre, pa ak i uvredljive
konstatacije o strunom, a, naalost, i ljudskom integritetu ranijih komentatora (SB: I/13,
I/281, I/306). Takav, krajnje nekolegijalan i neuenjaki diskurs, iz kojeg se jasno odraava
Sudijeva nespremnost da tolerira drugaije miljenje bez obzira na to to je, kako smo
79
istaknuli, u veini polemika Sudi u pravu baca ozbiljnu sjenu na cjelokupno Sudijevo
intelektualno i znanstveno pregnue iz kojeg je proistekao komentar Bustana, i to prije
svega u etikom smislu.
80
DODATAK
ODLOMAK IZ SUDIJEVOG KOMENTARA SADIJEVOG
BUSTANA
rmard: sloenica u znaenju hrabar.
han: dugi vokal i je oznaka imena relacije. Ponekad se na ovaj oblik dodaje i
[suglasnik] n za pojaavanje znaenja, pa se izgovara hann, kao to je [u tekstovima]
mnogo puta navedeno. Prema tome, oni koji su rekli da je izvorni oblik hann, kojem je
reduciran [krajnji suglasnik] n rekli su pogreno. (Pobijanje emijevog miljenja.)
Konano znaenje distiha: U akama hrabrih ti si ena; kakvu korist za tebe imaju
eline pesnice? to e rei: Naspram junaka i hrabrih ti doe kao ena, jer nisi u stanju da
s njima ratuje i bori se. Prema tome, kakve ti koristi imaju ta snaga miica i pesnica?
Pod eline pesnice misli se na snane pesnice; dakle, oni koji su [tu sintagmu]
uzeli u stvarnom znaenju pesnice od elika pogreno su kazali. (Pobijanje emijevog
miljenja.) (SB: I/806)
81
SUDIJEV KOMENTAR HAFIZOVOG DIVANA

OSVRT NA BIOGRAFIJU HAFIZA IRAZIJA
emsuddin Muhammed Hafiz irazi (amsoddn Mohammad Hfez rz) jedan je
od najveih lirskih pjesnika u cjelokupnoj svjetskoj knjievnoj tradiciji, i svakako
najznaajniji perzijski liriar. Kroz stoljea, praktino od vremena u kojem je Hafiz ivio, o
njegovom ivotu nisu bile znane brojne injenice i egzaktni podaci; po svemu sudei,
prikrivanjem podataka iz svog ivotopisa takvom je stanju znaajno doprinio i sam pjesnik
(Prnmdryn 2003: 343). Ono to je u razliitim izvorima stoljeima podastirano kao
Hafizova biografija ili neki njeni dijelovi, zasnivalo se na krajnje nepouzdanim predajama;
za neke od njih se sa sigurnou moe ustvrditi da su plod mate njihovih stvaralaca i
prenosilaca. Pouzdano se znalo tek da je postojao ovjek po nadimku/tituli Hafiz, koji je
pisao poeziju, i to veinom gazele; da je sauvan rukopisni primjerak Petoknjija (Xamse)
Emira Husreva Dehlavija (Amr Xosrou Dehlaw, umro 1324), koji je Hafiz prepisao, te da
u tom rukopisu samog sebe oslovljava titulom/poetskim pseudonimom Hafiz, po kojem je
kasnije postao planetarno poznat (Dabb 1988:574). Tek tokom XX stoljea, u radovima
istaknutih iranista, kako iranskih, kao to su Abdorrahmn Xalxl, Mohammad Mon,
Sad Nafs, Qsem an i Mohammad Qazwn, tako i zapadnih, meu kojima se posebno
istiu Arberry, Ritter i Wickens, dolo se do veeg broja pouzdanih podataka o ivotu
Hafiza irazija.
U tim je radovima priblino utvreno da je Hafiz roen 726/1325-6. godine u irazu,
sreditu iranske jugoistone oblasti Fars (Rpk 1975: 417). Premda je iraz tokom XIII
stoljea ostao poteen invazije Mongola i svih strahota koje je ona sa sobom donijela u
druge krajeve Irana, uslijed stalnih sukoba pripadnika razliitih plemikih porodica koje su
pretendirale na vladavinu Farsom, pogreno bi bilo ustvrditi kako je razdoblje prije i za
vrijeme Hafizovog ivota bilo ispunjeno mirom i sreenim prilikama u irazu. Sam Hafiz u
pojedinim pjesmama (Mohed 2000:744) ukazuje na kratkotrajne periode blagostanja i
sigurnosti za vrijeme vladavine Ebu Ishaka Indua (Ab Eshq n), Hafizovog
pokrovitelja i mecene iz vladajue loze Indu, koji je pjesniku omoguio pristup vladajuim
krugovima u irazu. Ebu Ishak Indu kasnije e platiti cijenu nepromiljenih politikih i
vojnih poteza, izgubivi ivot u sukobu s Mubarizuddinom Muhammedom (Mobrezoddn
Mohammad,135358), utemeljiteljem vladajue loze Muzafferida (l-e Mozaffar). Nakon
Mubarizuddina, jo trojica vladara iz iste loze upravljat e irazom i Farsom, sve do pojave
Timur-Lenka, koji je okonao vladavinu i postojanje Muzafferida. Iz navedenog je jasno da,
82
bez obzira na to to nije bilo izloeno uasnim razaranjima niti je podnijelo ljudske gubitke
poput drugih podruja Irana usred mongolskog osvajakog pohoda, podruje Farsa i iraz
kao njegovo urbano sredite u politikom i vojnom smislu bili su izuzetno trusni i podloni
razliitim utjecajima. Takve nepovoljne i nesigurne okolnosti nedvojbeno su utjecale na
razvoj Hafizove iznimno kompleksne linosti, ali je znakovito da nisu nale snaniji odraz u
njegovoj poeziji (Rpk 1975:418). Socijalna dimenzija Hafizove poezije ograniena je, u
prvom redu, na panegirike lokalnim vladarima, a potom i povremene kritike stanja u
drutvu, ali u njoj nema aluzija na borbe za prevlast meu pretendentima na vladavinu
irazom i Farsom, kao ni na opasnosti iz vana koje su tom gradu i pokrajini nerijetko
prijetile.
U gradu kakav je u Hafizovo vrijeme bio iraz, koji je slovio za sredite nauke i
kulture, postojale su sve potrebne pretpostavke za pjesnikovo obrazovanje i intelektualno
sazrijevanje. Meutim, proces njegovog formalnog obrazovanja, koji je zasigurno
podrazumijevao odreene materijalne trokove i u tom smislu neophodna ulaganja,
vjerovatno je bio teak i mukotrpan; naime, iz jednog zapisa u spomenutom, Hafizovom
rukom prepisanom rukopisu Dehlavijevog Petoknjija, vidljivo je da je Hafiz odrastao u
veoma oskudnim uvjetima, praktino suoen s neimatinom i siromatvom. Takve
nepovoljne prilike nagnale su ga da se jo od djetinjstva zaposli radei kao pekarski
pomonik (Saf 1368:1066); ali, sve oteavajue okolnosti nisu ga sprijeile da ostvari
zamaan obrazovni i intelektualni napredak. Iz titule Hafiz jasno je da znao Kuran
napamet.54 Osim toga, u pojedinim izvorima ukazuje se na njegov nauni opus, tj. nekoliko
naunih djela u prozi, od kojih su neka sauvana u autografu. (Daka 1997: 399) Rezultat
valjanog formalnog obrazovanja jeste i injenica da je Hafiz bio poliglot u punom znaenju
te rijei u okviru orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Perzijski mu je bio maternji jezik, a
njegovo je znanje arapskog iz jasnih razloga nesporno. Osim toga, temeljem iscrpne analize
jednog njegovog gazela, Wickens zakljuuje kako je Hafiz znao i turski jezik (Rpk 1975:
419).
Zabiljeeno je nekoliko predaja o nainu na koji je Hafiz, sprva nevjet u pisanju
stihova, nadahnuem iz Onostranog preko noi bio darovan nesvakidanjim poetskim
umijeem (Daka 1997: 398; Zarrnkb 2001: 13). No, ni za jednu od tih predaja ne postoji
uporite u relevantnimknjievnim i historijskim izvorima, te je oito rije o predajama
legendarnog karaktera, kakve o biografijama istaknutih linosti obino nastaju u nedostatku
relevantnih izvora i nesporno utvrenih injenica.
54
Ne treba zaboraviti da je titula hafiz na podruju orijentalno-islamskog kulturnog kruga dodjeljivana i ljudima koji su
napamet znali stotinu hadisa, zajedno s imenima svih njihovih prenosilaca. Meutim, kako navodi Mohammad Golandm,
Hafizov prijatelj i kolski drug, jedan od Hafizovih uitelja po imenu Kavamuddin (Qawmoddn) znao je svih sedam
varijanti uenja (qr-at) Kurana, koje je Hafiz od njega nauio. Osim toga, u distihu: Eqat resad be faryd gar xod be
sn-e Hfez - Qoran zebar xn dar rdh rewyat (Mohed 2000:120), koji znai: Ljubav e ti u pomo pritei ako
poput Hafiza - Kuran napamet ui po etrnaest rivajeta, pjesnik jasno ukazuje na to da je znao Kuran napamet.
83
Iz Hafizovih pojedinih distiha moe se zakljuiti da je nakon okonanja razdoblja

formalnog obrazovanja radio kao uitelj. Takvim nainom ivota oito nije bio zadovoljan,
te je ubrzo prekinuo slubovanje u koli i odluio da uzme uee u duhovnom i kulturnom
ivotu iraza, druei se s pjesnicima i sufijskim prvacima (Saf 1368: III: 1068). Od
vremena spomenutog Ebu Ishaka Indua pjesnik se pribliio iraskim vladajuim
krugovima, a posebno blizak odnos izgradio je sa ahom udaom (h o), lokalnim
vladarom iz loze Muzafferida koji se i sam bavio poezijom; Hafiz je pisao panegirike u
njegovu ast. Meutim, takvo stanje nije potrajalo dugo; pjesnici, kao i vjerski slubenici i
njihove pristalice, zavidni zbog prisnih prijateljskih veza koje je izgradio sa iraskim
vladarom, ocrnili su Hafiza kod aha udaa. Time je zavreno razdoblje pjesnikovog
relativno sreenog i mirnog ivota u blagostanju. Suprotno onome to se navodi u pojedinim
zbirkama biografija pjesnik (tazkereh), uprkos povremenim kratkotrajnim poboljanjima
odnosa s vladajuim krugovima na iraskom dvoru, Hafizova drutvena izopenost potrajala
je dugo. Dva putovanja, prvo u Isfahan a potom i Jazd, po svemu sudei bila su posljedica
tekih prilika u kojima je Hafiz ivio u irazu. Drugim rijeima, tokom tih putovanja
pjesnik je nastojao skrenuti na sebe panju lokalnih vladara u dva spomenuta grada i
obezbijediti potporu nekog novog mecene. Niti jednim od ta dva putovanja Hafiz nije uspio
ostvariti eljeni cilj, te je bio prinuen vratiti se u iraz. Iz dostupnih izvora nije u
potpunosti jasno u kakvim je odnosima, nakon povratka iz Jazda, Hafiz bio sa ahom
udaom. Meutim, u vrijeme njegovih nasljednika, Zejnul-Abidina (Zeinol-bedn) i
aha Jahje (h Yahy), pjesnik je bio u potpunosti uklonjen iz kulturnog i uope
drutvenog ivota iraza. Tek u vrijeme aha Mensura (h Mansr), Hafiz je uspio da
donekle povrati ugled koji je ranije uivao i do kojeg mu je bilo iznimno stalo. 55 No, od tog
vremena do smrti pjesniku nije bilo preostalo jo mnogo ivota. Umro je 1389. i pokopan je
u svom rodnom irazu.
Divan Hafiza irazija

Hafizov poetski opus u cjelovitu je zbirku prikupio njegov kolski drug i blizak
prijatelj Muhammed Golendam (Mohammad Golandm). U predgovoru te prve verzije
Hafizovog Divana Golendam navodi kako se na prikupljanje Hafizovih pjesama i njihovo
objedinjavanje u integralnu zbirku odluio osjeajui dug prema pjesniku zbog dugog niza
godina prijateljevanja s njim, kao i na poticaj njihovih zajednikih prijatelja i poklonika
Hafizove poezije, koji su smatrali da je to neophodno uiniti kako bi Hafizova poezija bila
sauvana od zaborava (Rahbar 1996:bst o hat).
55
O Hafizovim odnosima s lokalnim vladarima u irazu opirno vidjeti: Xorramh 1373: 1-15.
84
Budui da je Hafizov Divan jedna od najznaajnijih i najpopularnijih poetskih zbirki

na perzijskom jeziku, prirodno je da je vremenom nastao veliki broj njegovih rukopisnih
primjeraka, kako integralnih, tako i kraih ili duih izbora. U takvim okolnostima nerijetko
se dogaalo da nesavjesni prepisivai u tekst Divana dodaju pjesme koje Hafiz nije napisao,
ili iz njega reduciraju pjesme uistinu nastale iz njegovog pera. Upravo zato, nakon to je u
Iranu sredinom XIX stoljea usvojena tehnologija tampe, razliita tampana izdanja, u
poetku mahom litografska, Hafizovog Divana razlikuju se po obimu. U XX stoljeu iranski
istraivai Hafizovog poetskog opusa pokrenuli su proces pripreme njegovih kritikih
izdanja, ime su stvorene neophodne pretpostavke za objektivnu naunu valorizaciju tog
opusa. Prireena kritika izdanja dovela su do vrlo znaajnih otkria; jedno od njih jeste to
da ni u jednom od najstarijih rukopisnih primjeraka Divana nisu sadrane pjesme, odnosno
pojedinani distisi posveeni iizmu (Rpk1975: 421). Temeljnim kritikim izdanjem
Hafizovog Divana smatra se ono koje su, na osnovu njegovog najstarijeg sauvanog
rukopisnog primjerka, priredili Mohammad Qazwn i Qsem an. To izdanje sadri
etiristo devedeset pet gazela i nekoliko pjesama u drugim poetskim formama; Qazwn
navodi da dodatne pjesme u razliitim formama, navedene u drugim rukopisnim
primjercima, ne spadaju u Hafizov poetski opus (Nazr 1991: 331).
S takvim miljenjem oito se nisu slagali pojedini ugledni istraivai Hafizovog
djela, u ijim je kritikim izdanjima njegov Divan predoen u neto drugaijem obimu.
Tako izdanje koje je priredio Parwz Ntel Xnlar sadri etiristo osamdeset est gazela
koje istraiva smatra izvornim, te jo trideset osam gazela koje nominira kao kasnije
pridodane (molahhaqt) od samog pjesnika; Hanlarijevo izdanje takoer obuhvata etiri
kaside na perzijskom i jednu na arapskom jeziku, deset mesnevija, jedan terkib-bend,
pedeset etiri kupleta, pet fardija i etrdeset tri rubaije (Nazr 1991:336-337). Meutim, do
sada najobimnije kritiko izdanje Hafizovog Divana, koje je priredio Ahmad Mohed,
sadri esto etrdeset est gazela, osam mesnevija, jedan terkib-bend, jedan terdi-bend,
jedan muhammes, jedan museddes, ezdeset jedan kuplet i trideset pet rubaija. (Mohed
2000)
Nakon opsega, drugo temeljno pitanje o Hafizovom poetskom opusu jeste redoslijed
nastanka njegovih pjesama. Do sada su provedena brojna istraivanja u kojima se pokualo
definirati taj redoslijed (Rpk 1975: 421); meutim, u tom smislu i dalje su ostala brojna
otvorena pitanja i nedoumice.
Jedan od istraivaa koji se bavi utvrivanjem redoslijeda nastanka pjesama
Hafizovog Divana, iranski historiar knjievnosti Mahmd Hman, govori o pet razdoblja u
pjesnikom stvaralatvu Hafiza irazija. Prvo se vremenski podudara periodom mira i reda
u irazu; drugo razdoblje poklapa se s vladavinom okrutnog muzaferidskog aha56; tree
56
U tekstu iz kojeg je ovaj navod prenesen, Hmanu nije jasno o kojem je vladaru rije, ali oito je rije o Mubarizuddinu
Muhammedu.
85
razdoblje podudara se s vladavinom pjesniku omiljenog namjesnika aha udaa; etvrto

razdoblje vezano je za povratak aha udaa na vlast; peto radzdoblje poklapa se s krajem
vladavine aha udaa i poetkom vladavine namjesnika Mensura (Daka 1997: 403-410).
Poeziju koja nastaje u svakom od tih razdoblja, prema Hmanu, odlikuju odreene
karakteristike koje nisu zastupljene u poeziji nastaloj u ostala etiri razdoblja, te se na taj
nain moe ustvrditi i redoslijed njenog nastanka. Meutim, argumentacija koju Hman za
takvu tvrdnju zasigurno zasluuje kritiko preispitivanje.
Naime, ukoliko prihvatimo tezu da je Hafiz u razliitim fazama svog ivota prolazio
kroz odreena osobna, umjetnika i intelektualna iskustva koja su bila imanentna iskljuivo
jednom od pet definiranih razdoblja pjesnikovog knjievnog stvaralatva, drugim rijeima,
sloimo li se s tim da je Hafizov ivot, u svim njegovim moguim aspektima, tekao
pravolinijski, u sutinski meusobno omeenim fazama, iz ega su onda proistekle autorove
razliite poetike u razliitim fazama njegovog stvaralatva, na taj nain i Hafizov ivot i
jedan nesvakidanji knjievnoestetski fenomen kakav je njegov Divan, bogat raznorodnim
meusobno proetim poetikim elementima, bivaju izloeni kranje olahkom i teko
branjivom pojednostavljenju.
S druge strane, argumentacija koju Hman nudi za takav svoj stav zahtijeva ozbiljan
kritiki pristup i vrednovanje. Kada, naprimjer, obrazlae navodnu prvu fazu Hafizovog
pjesnikog ivota, Hman navodi kako su Hafizovi gazeli iz tog razdoblja jednostavni i ne
sadre velike poruke i duboke misli (Daka 1997: 403); tako u prvom distihu prvog gazela
Hafizovog Divana, koji glasi Al y ayyoh-s-Sq ader kasan wa nwelh Ke eq
sn nemd awwal wal oftd mokelh (Krmaru, zavrti au i dodaj je Jer ljubav se
sprva uini lahkom, ali nastae nevolje) prepoznaje mladalaku ponesenost i ustreptalost
pjesnika pred ljepotom drage gdje je teko traiti neki drugi smisao ovog stiha (Daka
1997:403). Takav Hmanov stav krajnje je zauujui. Naime, premda je citirani distih
mogue tumaiti u kljuu profane lirike, pri emu je Hmanovo objanjenje smisla distiha
neprecizno, upotreba pojedinih sufijskih termina i simbola, navoenje jednog polustiha na
arapskom jeziku, te specifina duhovna atmosfera koja je tim postupcima ostvarena, bez
ikakve dvojbe otvaraju prostor za njegovo validno tumaenje u okviru anra sufijske poezije
(Prnmdryn 2003:340). Time je tvrdnja kako navedeni distih potjee iz razdoblja u
kojem Hafiz ne pjeva o temama koje poniru ispod povrine profanog ozbiljno dovedena u
pitanje. Zastupanjem takve tvrdnje previa se da u divanskoj knjievnosti orijentalnoislamskog kulturnog kruga svaki distih, premda predstavlja dio vie strukturne cjeline,
istovremeno uiva i zamanu razinu sintaksiko-semantike samostalnosti (Sarajki 2011:
38); temeljem te injenice, pjesnici su povremeno u razliitim distisima iste pjesme
uspijevali da utkaju kako profane, tako i motive metafizike naravi. Upravo je Hafiz autor
koji je taj poetiki manir doveo do najvie razine, pa je pokuaj krutog idejnog i anrovskog
razgranienja njegove poezije prema hronolokom kriteriju osuen na krajnje neizvjestan
ishod.
86
Osim toga, prilikom pokuaja utvrivanja redoslijeda nastanka Hafizovih pjesama

treba uzeti u obzir injenicu da one nisu datirane. Pri tome su gazeli njegovog Divana, u
skladu s formalnim konvencijama divanske knjievnosti islamskog Orijenta, poredani
prema alfabetskom redu rime. U takvim okolnostima, vrijeme nastanka pojedinih gazela
mogue je utvrditi samo ukoliko Hafiz izrijekom spominje odreenu historijsku linost, npr.
nekog vladara iraza tokom pjesnikovog ivota i razdoblje njegove vladavine, odnosno
dogaaj iz privatnog ivota, kakav je gubitak sina jedinca. U svim drugim sluajevima
veoma je teko, praktino nemogue, tano ustvrditi vrijeme i redoslijed nastanka Hafizovih
gazela, kao i pjesama napisanih u drugim poetskim formama.
Premda po mnogim svojim odlikama predstavlja osebujan i jedinstven fenomen u
klasinoj perzijskoj knjievnoj tradiciji, Hafizov je Divan istovremeno u toj tradiciji snano
ukorijenjen. Hafizova poetika konstituirana je na najznaajnijim zasadama poetike
horasanskog knjievnog stila; na njeno je profiliranje snano utjecalo stvaralatvo Rudekija
(Rdak), Dakikija (Daqq) i drugih autora tog stilskog usmjerenja (Zarrinkb 2001: 67); u
Hafizovoj poetici nedvojbeno je primjetan trag pjesnika pripadnika irakog knjievnog stila
(iji je protoganist i sam bio), a posebno Sadija irazija (Xorramh 1989: 107-109);
meutim, novija istraivanja (Mohammad 2008: 137-150) pokazuju da je na Hafizovu
poetiku utjecalo i stvaralatvo manje poznatih pjesnika iz VIII i IX stoljea, meu koje
spadaju Hodaste Sarahsi (Xoaste Saraxs), Refiuddin Niaburi (Rafoddn Nbr) i
Ebu Tahir Hosravani (Ab Ther Xosrawn). Taj nalaz dokazuje Hafizovu iznimnu
upuenost u knjievnu tradiciju na novoperzijskom dar jeziku, sve do razdoblja koje
praktino predstavlja sam njen poetak.
Kako navodi Prnmdryn, premda je napisan u ogranienoj i impregniranoj formi
gazela, Hafizov Divan u idejnom smislu zaprema tekstualni prostor mesnevije od nekoliko
desetina hiljada distiha (Prnmdryn 2003: hat). Time on predstavlja svojevrstan epski
spjev, ali ne kolektivni, nacionalni, ve individualni ep o ivotnomputovanju jednog
osebujnog ovjeka. Tokom tog putovanja, taj se ovjek, pjesnik, suoava s brojnim
pitanjima koja zaokupljaju njegovu panju i predstavlju stalnu inspiraciju. Na neka od njih
ovdje emo samo ukratko ukazati.
Jedno od kljunih pitanja, tj. tema Hafizovog Divana, jeste svakako bipolarna
priroda ovjekovog bia, jedinog bia na svijetu koje u sebi objedinjava duhovnu i
ivotinjsku prirodu. Hafiz se u brojnim gazelima dotie tog pitanja i ukazuje na zbunjenost,
ak smetenost ovjeka koji je u takvom stanju prinuen proivjeti svoj ovozemaljski ivot,
stalno razapet izmeu dvije potpuno oprene dimenzije svog bia (Prnmdryn 2003: 45).
Tema velikog broja gazela Hafizovog Divana jeste i licemjerje. U tom je smislu
predstavan i znakoviti distih u kojem Hafiz kae: Wezn kn elwe dar mehrb o menbar
87
mkonand n be xalwat mrawand n kr-e dgar mkonand (Mohed 2000: 256), to

znai: Vaizi57 koji se u mihrabu i na minberu na jedan nain pokazuju Kad odu u osamu,
neemu drugom se odaju. Ve iz ovog distiha jasno je da Hafiz bespotedno kritikuje lani
drutveni moral i dvolinost, uvjeren kako upravo te pojave predstavljaju najveu opasnost
po zajednicu, razarajui je iznutra i neprimjetno. Stoga su drutveni uglednici poput
muhtesiba (uvara javnog reda), muftije i vaiza esto na udaru pjesnikove kritike. Ma koliko
to na prvi pogled izgledalo neoekivano, u velikom broju pjesama Hafizovog Divana isti
nepovoljan tretman imaju i linosti iz formalnih tarikatskih krugova. U Hafizovoj poeziji
gotovo da nema nijedne pohvalne rijei o zahidu (asketi), ejhu, sufiji, ak ni o sufijskoj
odori (Xorramh 1994: 168-174), zato to pjesnik sve navedene linosti smatra laljivim i
prijetvornim, a njihovu karakteristinu odjeu vrhuncem licemjerja; po Hafizu, onaj ko
iskreno nastoji krenuti stazom duhovnog usavravanja i vratiti se svome Praizvoru, o tome
ne obavjetava svoju okolinu, ne stavlja joj to do znanja i ne privlai njenu panju posebnim
nainom odijevanja; upravo obratno, onaj ko ini takve stvari, tei pohvali ljudi i
ovozemaljskim koristima i blagodatima koji iz nje mogu proizai. U skladu s takvim
gleditem, ni mjesta na kojima se okupljaju pripadnici navedenih grupa Hafizu nisu
omiljena; to su mesdid, odnosno bogomolja u opem smislu, i sufijsko stanite, hanikah.
S druge strane, nasuprot ovoj skupini pjesniku neomiljenih likova i prostora, stoje
njemu omiljeni likovi; najznaajniji od njih svakako je pir58 magova (pr-e mon), ili pir
prodava vina (pr-e meifor), pir iz mejhane (pr-e meikade), po Hafizu jedini pravi
duhovni vodi, osloboen svih okova lanog morala i prijetvornosti iza kojih je skrivena
tenja ka ovozemaljskim blagodatima. U tu skupinu spada i bekrija (rend), tj. onaj koji je
odbacio sve vrste nametnutih drutvenih normi i stega. Dakako, Hafizove omiljene linosti
okupljaju se na posebnim mjestima, koja takoer uivaju pjesnikovo potovanje i naklonost.
Neka od tih mjesta su mejhana (meixne, meikade), hram magova (deir-e mon) i ruevine
(xarbt).
Navedena, vrlo jasna diferencijacija meu pripadnicima razliitih drutvenih skupina
u Hafizovom Divanu predmet je i savremenih komparativnih istraivanja. U jednom od njih
je, u svjetlu psihoanalitike knjievne kritike, lik pira magova, koji pjesnik u svojoj zbirci
uestalo spominje, usporeena s Jungovim arhetipom mudrog starca59, pri emu su utvrene
odreene sline, pa ak i istovjetne karakteristike tih dvaju likova (Gor Tammdr
2012: 96-113).
Hafiz irazi jeste pjesnik-tribun slobode i tolerancije. Drutvene nedae s kojima je
suoeno drutvo u kojem je ivio, prema pjesnikovom miljenju, nisu proizale iz formalno
57
Tj. propovjednici.
58
Tj. starac, duhovni voa.
59
O tom Jungovom arhetipu vidjeti: Jung 1996: 232-235.

88
religijskog karaktera tog drutva, ili moguih antireligijskih tenji pojedinih krugova u
njemu, ve korijen imaju iskljuivo u netoleranciji, iskljuivosti, pa ak i fanatizmu svake
vrste. U svojim gazelima Hafiz esto die glas protiv nesnoljivih drutvenih i politikih
prilika; represija i dogmatsko miljenje bilo kojeg ideolokog usmjerenja pjesnika potiu na
pobunu. Hafiz je svjestan da se tek uklanjanjem koprena fanatizma i pronicanjem u sr
stvari moe doprijeti do irokih obzorja svrsishodnog promiljanja. On je pjesnik humanist
(ensnger), u ijem su djelu vrijednost i znaaj slobode snano naglaeni. Zalaganjem za te
univerzalne vrijednosti, Hafiz definira novi put za ovjeka; put potovanja temeljnih
humanistikih principa, tako da svi ljudi, bez obzira na svjetonazor, duhovno i kulturno
zalee, pridravajui se tih principa mogu ivjeti zajedno, a da pri tome ne budu ugroena
niti povrijeena bilo ija individualna prava (Nkdrasl 2009: 179-206).60
Hafizov Divan ostvario je veliki utjecaj na budue generacije pjesnika, kako na
Istoku, tako i na Zapadu. Pod snanim dojmom itanja Divana u prijevodu njemakog
orijentaliste Hammera-Purgstahla, slavni njemaki knjievnik i mislilac iz XIX stoljea
Johann Wolfgang Goethe poinje pjevati svoj Zapadno-istoni divan.61
Zbirka poezije Hafiza irazija prevedena je na nekoliko evropskih jezika, izmeu
ostalih i na bosanski (irazi 2009).
SUDIJEV POSTUPAK KOMENTIRANJA DIVANA

Hafizov Divan jedno je od najitanijih i najutjecajnijih klasinih djela perzijske
knjievnosti na prostoru Osmanskog carstva, to potvruju njegovi brojni prijevodi i
komentari. Komentari Hafizovog Divana bili su ak mnogo potrebnije tivo od prijevoda.
Kako je rije o iznimno zahtjevnom i hermetinom tekstu, potreba za njegovim
komentiranjem na osmanskom turskom jezikom podruju postojala je znatno vea od
potrebe za komentiranjem Sa'dijevih djela, pa ak i Rumijeve Mesnevije.
Prije Sudija, komentar Hafizovog Divana na podruju Osmanskog carstva napisali
su Sururi i em'i. Sudi je, dakako, za te komentare znao, ali o njima nije imao pozitivno
miljenje, ak je smatrao da su njihovi autori nainili mnogo greaka, a pogotovo em'i
(Hoca 1980: 20). Zbog toga je odluio da napie vlasiti komentar.
60
O jo nekim tematskim i idejnim odrednicama Hafizove poezije, kao i kljunom pitanju njenog anrovskog situiranja, bit
e rijei pri kraju ovog poglavlja, tokom rasprave o Sudijevoj recepciji Hafizovog Divana.
61
O tome vidjeti: Foth 1382: 156-159; Mitrovi 2003; Haddd 1385: 5-16.
89
Otprilike tri stoljea Sudijev komentar Hafizovog Divana bio je dostupan u formi
rukopisnih primjeraka. Do sada je to djelo tampano dva puta: jednom 1834. godine u
Aleksandriji, samostalno i u tri toma, te drugi put 1871-1872. godine u Istanbulu, na
marginama Konjevijevog komentara Divana i u dva toma. Hoca (1980: 22) navodi kako se
nijedno od ta dva izdanja ne mogu smatrati znanstveno-kritikim.
O Sudijevom komentaru Hafizovog Divana izreeni su razliiti vrijednosni sudovi.
Zapadni iranisti za njega su puni hvale (vidjeti: abanovi 1973: 91), premda postoji i
miljenje da takav pristup Sudijevom komentaru Divana predstavljanjegovo neutemeljeno i
pretjerano glorificiranje (Algar 2001: 169). Meu iranskim istraivaima o dometima tog
djela vladaju podijeljena miljenja. Ugledni iranski filolog i historiar knjievnosti iz XX
stoljea, Sad Nafs, smatra ga najboljim ikada napisanim komentarom Divana (SHD: I/bp). Meutim, Muhammed Kazvini vrijednost i moguu znanstvenu korist Sudijevog
komentara smatra ogranienom i uvjetovanom (Xatm Lahr 2008: se). Ovakvi opreni
vrijednosni sudovi uslovljeni su, prije svega, razliitim stavovima navedenih i drugih
istraivaa o pitanju anrovskog situiranja Hafizove poezije o emu e u nastavku biti vie
rijei kao i injenicom da iranski istraivai ne uzimaju u obzir znatno drugaiji historijski
i kulturalni kontekst u kojem je Sudijev komentar Hafizovog Divana nastao, u odnosu na
komentare napisane u Iranu.
Znakovito je da je najvei broj studija koje se eminentno bave Sudijevim
komentarom Hafizovog Divana nastao na turskom jeziku (Ertek 1994, Aslan 2004, Yaman
2004, Kaya 2012). Kad je rije o istraivanjima na perzijskom jeziku, po pravilu je rije o
kraim tekstovima u kojima se Sudijev komentar Divana najee spominje uzgredno, u
sklopu rasprave o znaenju nekog za razumijevanje teeg distiha (Beigdel, Hiyn 2006;
Baxtyr 2009), ili itavog gazela (Homynmehr 2008), odnosno prilikom opeg pregleda
do sada napisanih komentara Hafizovog Divana (Bqer 2001). Pronaen je tek jedan rad na
perzijskom jeziku iji je predmet rasprave iskljuivo Sudijev komentar Divana (Bqer
1998).62
Istraivaka metodologija koju Sudi primjenjuje u komentaru Hafizovog Divana
istovjetna je metodologiji u ostalim Sudijevim komentarima perzijskih klasika. Stoga emo i
komentar Divana analizirati na est ranije definiranih nivoa analize.
62
U jednom izvoru (Xatm Lahr 2008: yek) naili smo na podatak da je ugledni savremeni iranski istraiva i jedan od
najboljih poznavalaca Hafizovog djela, Bahoddn Xorramh u knjizi pod naslovom Hfez, od 98. do 114. stranice,
donio osvrt na Sudijev komentar Hafizovog Divana, meutim, uvidom u navedenu knjigu (Xorramh 1994) utvrdili smo
da taj podatak nije taan. Mogue je da je taj osvrt dat u nekoj od nama nedostupnih Xorramhjevih knjiga o Hafizu.
90
Pisanje i izgovor
U odnosu na komentare drugih remek-djela perzijskih klasika, u Sudijevom
komentaru Hafizovog Divana analiza ortografskog nivoa teksta zastupljena je u znatno
manjoj mjeri. Razlog za to, prema naem miljenju, treba traiti u sljedeem: iz uvida u sva
tri komentara jasno je da je Sudi u svakom od njih primjenjivao praktino istovjetan
istraivaki postupak i metodologiju; uzimajui to u obzir, kao i injenicu da Sudi svoje
komentare remek-djela klasine perzijske knjievnosti istovremeno smatra i udbenicima
perzijskog jezika, razumljivo je da je primarnim nivoima analize meu koje spada i
ortografski vie panje posvetio u komentarima tekstova lakih za razumijevanje, tj. u
komentarima Bustana i ulistana, te da je smatrao kako su potencijalni itataoci-uenici
osnove pisanja i izgovora leksema savladali kroz ta dva komentara. Vjerujemo da, upravo
polazei od takve pretpostavke, u komentaru Hafizovog Divana za razumijevanje znatno
teeg, semantiki izrazito hermetinijeg djela u odnosu na Bustan i ulistan Sudi vidljivo
odustaje od pretjeranog udubljivanja u ortografsku i analizu izgovora, te znatno vie panje
posveuje drugim nivoima analize (za ta objektivno, s obzirom na osobenosti razmatranog
teksta, postoji vea potreba).To se prije svega odnosi na sintaksiki podnivo gramatike, te
stilski i posebno semantiki nivo analize, o emu e u nastavku ovog poglavlja biti vie
rijei.
Prilikom analize pisanja i izgovora pojedinih leksema unutar teksta Hafizovog
Divana, za lekseme sadrane u tekstu Sudi navodi i njihove ortografske dublete. Autor se na
takav postupak odluuje rukovoen upravo motivima da njegov komentar d potrebne
podatke i onima koji e ih koristiti za uenje perzijskog jezika, te da ortografske dublete
navodi polazei od pretpostavke da bi se italac njegovog komentara s tim dubletima mogao
susresti u nekom drugom tekstu. Tako, naprimjer, za leksemu bexor u znaenju
blagovaonica autor navodi njen ortografski dublet bxor (SHD: I/105), a za leksemu
amxr u znaenju onaj koji tuguje njen ortografski dublet amxor (SHD: I/105).
Sudi objanjava i ortografsku etimologiju odreenih fraza koje se u grafiji javljaju
u saetom, reduciranom obliku. Takav je sluaj s oblikom kazn (SHD: I/258) u znaenju jer
zbog/od toga, koji je nastao od fraze ke az n; u istu grupu spada i oblik kandarn (SHD:
I/94) u znaenju jer u tom, koji je nastao od fraze ke andar n. Sudi takoer detaljno
objanjava i sloenicu ahanh, za koju pravilno utvruje da predstavlja skraeni oblik
sloenice hanh, koja je opet inverzirana genitivna konstrukcija h-e hn, u znaenju
kralj kraljeva. (SHD: I/103)63
63
S druge strane, on daje vie moguih varijanti izgovora ove rijei u komentaru Sa'dijeva ulistana (SG: 39), tako da se
ova dva objanjenja meusobno dopunjuju.
91
Sudi takoer ukazuje na sluajeve u kojima je radi potrebe ouvanja pjesnikog

metra izmijenjen izgovorni oblik pojedinih konstrukcija, to za posljedicu ima i promjene u
njihovom pisanju; mahom je rije o sluajevima reduciranja intervokalnog j izmeu lekseme
koja u finalnoj poziciji ima dugi vokal i inicijalnog kratkog vokala odgovarajueg
pronominalnog sufiksa, pri emu se reducira i taj kratki vokal. Takav je sluaj (SHD: I/564)
s oblikom pt (tvoja noga), koji izvorno glasi pyat, odnosno oblikom rzt (tvoja elja),
koji u punom ortografsko-fonetskom obliku glasi rzyat (SHD: II/1413).
Autor se osvre i na pojedine arabizirane oblike (moarrab) leksema koje izvorno
potjeu iz perzijskog jezika. Takva je, izmeu ostalih, i leksema frze, za koju Sudi
pravilno uoava da je rije o arabiziranom obliku izvorne perzijske lekseme prze u
znaenju tirkiz (SHD: I/191). Meutim, proputa naglasiti da je arabiziranje analizirane
lekseme izvreno tako to je konsonant p zamijenjen konsonantom f, to nije rijedak sluaj u
perzijskoj fonetici, te da je time dolo i do transformacije lekseme.
Posebno zanimljivim ine se autorova pozivanja na odreena ortografska pravila.
Kad, naprimjer, objanjava prijedlonu frazu be Behet (ka Raju/u Raj), Sudi navodi da ju je
zapisao rastavljeno, kako stoji u rukopisu iz kojeg je preuzeo tekst, premda je pravilo da se
prijedlog be pie sastavljeno s imenicom/zamjenicom koja slijedi iza njega (SHD: I/506).
Nije posve jasno temeljem kojeg pravila Sudi iznosi ovakvo miljenje; naime, stoljee prije
razdoblja Sudijevog ivota, tj. tokom i krajem XIV stoljea kada je zapoeo proces
prikupljanja Hafizovog pjesnikog opusa i njegovog objedinjavanja u integralnu zbirku, bilo
je uobiajeno sastavljeno, spojeno pisanje prijedloga be (Haraw 1990:151); meutim, u
Sudijevo vrijeme uvrijeena je bila upravo praksa koju je zatekao u koritenom rukopisu i
objasnio je u svome komentaru prijedlog be pisan je rastavljeno od lekseme koja slijedi
iza njega (Haraw 1990: 155). Prema tome, ortografski oblik opisane prijedlone fraze ne
odudara od opih pravila za prepisivanje tekstova na perzijskom jeziku u Sudijevo vrijeme.
Dakako, navedena pravila ne mogu se smatrati opeprihvaenih standardom, od njih je
uvijek bilo odstupanja, pogotovo izvan perzijskog govornog podruja. Stoga je mogue da
se u ovom sluaju radi upravo o tome, da su na prostoru na kojem je Sudi ivio i kretao se, a
to je prostor izvan govornog podruja perzijskog jezika, vaila neto drugaija ortografska
pravila za prepisivanje tekstova na perzijskom jeziku od onih koja su u isto vrijeme vaila
na perzijskom govornom podruju.
Sudi povremeno iznosi i odreene nepotpune sudove. Kad, naprimjer, objanjava
etimologiju apstraktne imenice bandeg (ropstvo), autor navodi kako je taj oblik nastao od
zajednike imenice bande (rob) i sufiksalnog dugog vokala i za tvorbu apstraktnih imenica
(SHD: I/63); pri tome krajnje pojednostavljeno tvrdi da grafem za oznaku kratkog vokala e
u finalnoj poziciji imenice bande, kad se nae ispred sufiksalnog dugog vokala iza tvorbu
pridjeva(y-ye nesbat) o emu u ovom sluaju nije rije i autor grijei prilikom tvorbe
oblika mnoine pomou sufiksa n, grafem prelazi u grafem . Meutim, u ovom
objanjenju Sudi proputa ukazati na to da je grafem za oznaku konsonanta [g] relikt
92
sufiksa ag iz staroiranske i srednjoiranske jezike epohe, koji se u novoperzijskom dar

jeziku reaktivira prilikom odreenih sufiksalnih tvorbi novih leksema.
Sudi povremeno stupa u polemiku s ranijim komentatorima Hafizovog Divana.
Tokom jedne od tih polemika autor pravilno ukazuje na to da oznaka na finalnom grafemu ,
u obliku ( dde) u znaenju dao si, nije grafem hemze, kako tvrdi em'i, ve posebna,
grafijskom sistemu perzijskog jezika imanentna pomona grafemska oznaka koja ima
fonetsku vrijednost dugog vokala i, te u navedenom sluaju ima funkciju enklitinog oblika
drugog lica jednine prezenta pomonog glagola biti, za tvorbu rezultativnog perfekta (SHD:
I/34). Isto tako, prilikom analize lekseme km (usta), Sudi negira (SHD: II/671) miljenje
autora perzijsko-turskog rjenika Daq'iq al-haq'iq, Kemal-paazadea, koji je kao
inicijalni grafem umjesto odredio , te ustvrdio da je razmatranu leksemu mogue
proitati i u obliku gm (korak); s obzirom na smisao polustiha u kojem je ta leksema
navedena64; takvo miljenje ini se netanim, a Sudijev stav u polemici s navedenim
autorom ispravnim.
Broj komentara koji su vezani za pravilan izgovor leksema, sintagmi i fraza, u
odnosu na druge Sudijeve komentare perzijskih klasika, znatno je manji, vjerovatno iz istih
razloga kao i kada je rije o ortografskoj analizi teksta Hafizovog Divana; po svemu sudei,
Sudi smatra da su pripadnici pretpostavljenog kruga italaca iz njegovih drugih komentara
upoznati s fonetskom strukturom leksema u perzijskom jeziku, te da su usvojili njihov
pravilan izgovor.
Uoljivo je da Sudi najmanje panje posveuje pravilnom izgovoru leksema
perzijskog porijekla. Jedna od njih, na iji izgovor Sudi ukazuje, jeste leksema gonbad
(kupola), za koju autor navodi da nakon inicijalnog konsonanta /g/ slijedi kratki vokal /o/
(SHD: II/1050); meutim, nema nastavka objanjenja o distribuciji i kvalitetu kratkih vokala
u ostatku lekseme; stoga se ovo objanjenje ini nedostatnim, poto bi neupuen italac
ostatak lekseme mogao proitati na razliite, a netane naine.
Povremeno se Sudijeva objanjenja izgovora leksema perzijskog porijekla ine
izlinim iz dananje perspektive. Takav je sluaj s leksemom gwr (naunica), za koju
autor objanjava da iza konsonanta g u inicijalnoj poziciji slijedi dugi vokal u, iako je to i
vie nego oigledno. (SHD: IV/2210) Meutim, autor ovim vjerovatno eli ukazati na
raireno pogreno itanje ove rijei kao gowr na prostoru Osmanskog carstva. Budui da
je Sudi perzijski nauio od nativnih govornika, uoio je mnoge greke u izgovoru perzijskih
rijei, to navodi u svim svojim koentarima.
U znatno veem broju sluajeva Sudi se bavi izgovorom leksema arapskog porijekla.
Jedna od takvih je i leksema kelle (zavjesa), za koju autor navodi da nakon inicijalnog
konsonanta k u grafiji slijedi kesra, tj. pomoni grafijski znak za oznaku kratkog vokala i
64
Kmam a ztalx-ye am n zahr gat (Od gorine tuge usta mi postae poput otrova).
93
(kojem u fonetskom sistemu perzijskog jezika odgovara kratki vokal e, te da je medijalni

konsonant l geminiran. Sudi takoer ispravno navodi i arapski nepravilni oblik mnoine
razmatrane lekseme, koji glasi kelal. (SHD: I/118) U ovom sluaju rije je o leksemi
arapskog porijekla koja je bila i jeste manje frekventna u perzijskom jeziku; stoga je
autorova odluka da objasni njenu fonetsku strukturu i pravilan izgovor sasvim opravdana.
Zanimljivo je i Sudijevo objanjenje o leksemi eif; on navodi kako je rije o obliku
mnoine pridjeva yaf u znaenju brbljiv (SHD: III/1706). Meutim, kako je navedeno u
perzijsko-perzijskom enciklopedijskom rjeniku Dehxod, taj pridjev nije zabiljeen u
dostupnim leksikografskim izvorima arapskog jezika. Stoga njegova etimologija ostaje
nejasna.
U vie sluajeva Sudi ukazuje na promjenu izgovora leksema arapskog porijekla
prilikom njihovog prihvatanja u perzijskom jeziku. Rije je prije svega o oblicima arapskog
participa aktivnog po paradigmi fil-un, kod kojih je nakon drugog konsonanta kesra
(pomona grafijska oznaka kratkog vokala i) zamijenjena fethom, tj. pomonom grafijskom
oznakom kratkog vokala a. Takav je sluaj s leksemama kfar (SHD: I/201) u znaenju
krivovjernik, raz (SHD: II/750), u znaenju lice, te rwaq (SHD: IV/2426) u znaenju
bistar, ist. Posljedicom utjecaja perzijske fonetike na izgovor leksema arapskog porijekla
Sudi smatra i izgovor lekseme , koja u arapskoj varijanti glasi ami, a u perzijskoj am.
(SHD: I/429)
O izgovoru leksema zastupljenih u tekstu Hafizovog Divana, Sudi povremeno iznosi
i odreene stavove zasnovane na antropolokoj, sociolokoj i dijalektolokoj argumentaciji.
Tako, naprimjer, za leksemu arapskog porijekla u znaenju krug, autor navodi da se
izgovara u obliku halqe kad se odnosi na ljude, a halaqe kada se odnosi na ostala iva bia,
stvari i apstraktne pojmove. (SHD: I/43) Isto tako, autor tvrdi da kada je rije u glagolskom
obliku u znaenju vidje, prefiks za intenziviranje glagolske radnje Perzijanci (Aam)
izgovaraju u obliku be, a seljaci (rstyiyn) u obliku bo (SHD: I/139). U dostupnim
izvorima iz historije i dijalektologije perzijskog jezika nismo mogli pronai potvrdu za
navedena dva autorova stava.
Sudi primjeuje i odreene promjene u izgovoru uvjetovane potrebom potovanja
prozodijskog metra i njime uspostavljenog ritma (wazn). Takav je sluaj s leksemom
zomorrod u znaenju smaragd, koju je u jednom distihu neophodno itati u obliku zomorod,
tj. bez geminiranja konsonanta r (SHD: I/119). Meutim, Sudi povremeno proputa da
ukae na sline sluajeve. U jednom od njih obavezno je itanje oblika imperativa
(otvori) u obliku bog a ne bogo, odnosno oblika konjuktiva ( da se otvori) u obliku
bogyad, a ne bogoyad (SHD: II/1217), tj. reduciranjem kratkog vokala o iza konsonata
g u oba sluaja.
Sudi navodi i dubletne oblike izgovora pojedinih leksema. Takvi su dubleti zabn i
zobn u znaenju jezik (SHD: I/213) balr i belr u znaenju staklo (SHD: II/1501), te
hemmat i hammat u znaenju pregnue (SHD: I/103). Meutim, autoru se u tom smislu
94
ponekad potkradaju i greke, pa navodi (SHD: II/998) da su dubleti del i dal, u znaenju
srce, validni (yez), iako je u leksikografskim izvorima perzijskog jezika zabiljeen
iskljuivo oblik del. Isto tako, Sudi smatra da su validni i dubleti boland i baland u znaenju
visok/a/o (SHD: I/103), dok je u svim perzijskim leksikografskim izvorima zabiljeen samo
oblik boland. Autor oito grijei i kada smatra da su validni dubletni oblici imperativa bexar
i bexer u znaenju kupi (SHD: I/211); naime, jasno je da je taan iskljuivo oblik bexar,
budui da prezentska osnova glagola xardan (kupiti), iz kojeg se derivira oblik imperativa,
glasi xar, a ne xer.
U Sudijevoj analizi izgovora leksema u tekstu Hafizovog Divana uoljive su jo
neke greke. Takav je sluaj s leksemom arapskog porijekla Xezr (Hidr65), koju Sudi ita u
obliku Xazer, iako taj oblik ne odgovara prozodijskoj strukturi polustiha u kojem je sporna
leksema sadrana; da Sudi u ovom sluaju grijei, ukazuje i oblik Mesr (Egipat) u istoj
poziciji u drugom polustihu razmatranog distiha: vidljivo je daoblici Xezr i Mesr imaju
identinu silabiku strukturu, te da oba odgovaraju prozodijskoj strukuturi polustihova u
kojima su zapisani.
Na ovom nivou analize uoena je samo jedna Sudijeva polemika s prethodnim
komentatorima Hafizovog Divana, i u njoj je Sudijevo miljenje ispravno. Naime, on
leksemu ita u obliku galle u znaenju stado (SHD: II/1238), i time pobija miljenje
em'ija koji navedenu leksemu ita u obliku gelle u znaenju prigovor, ime razmatranom
polustihu pripisuje nelogino i nesuvislo znaenje.
Gramatika
Morfoloki podnivo
Morfolokoj analizi teksta Hafizovog Divana Sudi najvie panje posveuje u prvom
poglavlju svog komentara; u nastavku se znatno rjee osvre na pitanja iz morfologije. U
okviru ovog nivoa analize autor se uglavnom bavi vrstama i funkcijama razliitih prijedloga,
prefiksa i sufiksa. Naprimjer, u glagolskim oblicima behet u znaenju pustio je (SHD: I/6061) i beporsd u znaenju pitao je (SHD: I/167) autor pravilno uoava da inicijalni prefiks
be ima funkciju intenziviranja glagolske radnje. Sudi takoer ispravno primjeuje da finalni
dugi vokal a u obliku Hfez ima funkciju sufiksa za tvorbu vokativa (SHD I/117). Isto
tako, Sudi autor navodi da u sloenici rnkr (onaj koji ini slatke/lijepe stvari) sufiks kr
slui za tvorbu sloenog participa aktivnog (SHD: I/253).
65
Ime jednog od evlija (Boijih miljenika).

95
Kad je rije o analizi sufiks, autor pravilno uoava razliku izmeu razliitih vrsta
sufiksalnog dugog vokala i. Jedna je vrsta dugi vokal i kao skraeni oblik drugog lica
jednine pomonog glagola biti, naprimjer u frazi to e labat u znaenju kako si ti vjeta
(SHD: I/251). Potom, u atributivnoj konstrukciji bd-e bahr (proljetni vjetar), Sudi
pravilno uoava kako je dugi vokal i u finalnoj poziciji pridjeva bahr (proljetni) sufiksalni
dugi vokal i za tvorbu pridjeva (SHD: I/176). Meutim, finalni dugi vokal i u sloenici
nbz (portvovanost) prepoznaje kao sufiksalni dugi vokal i za tvorbu apstraktnih
imenica od pridjeva (SHD: I/342); isti je sluaj i sa dugim vokalom i u apstraktnoj imenici
hast u znaenju postojanje (SHD: I/49).
Tokom analize sufiks Sudi pravilno napominje da se oblik mnoine imenica koje
oznaavaju ljudska bia najee gradi pomou sufiksa n. Takav je sluaj s imenicom
dstn u znaenju prijatelji (SHD: I/96), hawdrn u znaenju poklonici (SHD: I/299),
odnosno pridjevom mastn u znaenju opijeni (SHD: I/98). Autor takoer ukazuje da
imenica am (oko), osim oblika mnoine izgraenog pomou sufiksa h, koji glasi amh,
moe oblik mnoine graditi i pomou sufiksa n, tako da izgraeni oblik glasi amn
(SHD: I/594). Takvu mogunost Sudi smatra validnom zbog, kako navodi, poreenja oiju
kao organa tijela s njihovim vlasnikom, tj. ovjekom. S obzirom da u Sudijevo vrijeme
perzijska gramatika jo uvijek nije bila standardizirana, nejasno je da li je znao za pravilo po
kojem imenice koje oznaavaju parne dijelove ljudskog tijela u perzijskom jeziku mogu
graditi oblik mnoine pomou oba navedena sufiksa.
Tokom morfoloke analize teksta Hafizovog Divana, Sudi pravi i odreene greke.
Tako povremeno glagolski prefiks ham razlae na prefiks m koji, po autorovom miljenju,
ima funkciju oznake sadanjeg glagolskog vremena (hl), te estice ha koja ima funkciju
intenziviranja glagolske radnje (SHD: I/219). Za ovakvo miljenje nema uporita u kasnije
nastalim gramatikama perzijskog jezika, poto je u svim njima prefiks ham tretiran kao
arhaini oblik glagolskog prefiksa m.
Autor takoer grijei kada oblik made smatra jednom vrstom glagolskog vremena
ne navodi kojom a ne participom preterita, to navedeni oblik sigurno jeste. (SHD: I/93) U
ovom sluaju Sudi oito previa injenicu da particip preterita moe imati semantiku
vrijednost glagolskog oblika u odgovarajuem vremenu, licu i broju. Netano je i autorovo
objanjenje o sufiksu wr kao sufiksu relacije (SHD: I/281); naime, wr znai slian, i u
tom znaenju dodaje se na imenice i s njima tvori sloene pridjeve, kao to je sluaj s
pridjevom omidwr u literalnom znaenju onaj koji je slian (tj. blizak) nadi, tj. onaj koji se
nada.
Sudi oito nije u pravu kada sufiks ld smatra imenicom (SHD: I/99) i skraenicom
od oblika lde, tj. participa preterita glagola ldan u znaenju prljati. Pri tome autor ne
navodi znaenje oblika za koji tvrdi da je imenica. Ustvari, razmatrani oblik nije imenica
ve sufiks koji se dodaje na imenice i ukazuje na veliku koliinu, zasienost neim, pri
emu nastaju sloeni pridjevi kao to su gelld (blatnjav) xnld (krvav) i sl.
96
Pogreni su i autorovi sudovi o pojedinim primjerima sufiksalnog dugog vokala i.

Takav je sluaj s finalnim dugim vokalom u glagolskom obliku beresd (stizao je); Sudi ga
smatra oznakom gnomskog perfekta (SHD: I/136), a zapravo je rije o sufiksalnom dugom
vokalu i za oznaku trajanja glagolske radnje u prolosti, koji je u klasinom perzijskom
jeziku dodavan na oblike treeg lica jednine i mnoine preterita.
Posebno su su prijeporni sluajevi kada Sudi navedeni sufiksalni dugi vokal i smatra
oznakom jedininosti (wahdat) ili neodreenosti (tankr), a rije je o sufiksalnom dugom
vokalu i koji slui iskljuivo za oznaku jedininosti (SHD: I/16, I/56, I/101). Isto tako,
sufiksalni dugi vokal i za djeliminu odreenost (y-e tarefe), kojim se markira antecedent
odnosne reenice, Sudi poistovjeuje sa dugim vokalom i za oznaku jedininosti (SHD:
III/1554), odnosno s dugim vokalom i za oznaku jedninosti ili neodreenosti (SHD: I/147).
Finalni dugi vokal i u apstraktnoj imenice rz (opskrba) autor smatra izvornim dugim
vokalom i iz osnove rijei; meutim, rije je o dugom vokalu i za tvorbu apstraktne imenice.
Na kraju treba spomenuti kako Sudi u komentaru Hafizovog Divana sufiks za tvorbu
pridjeva n smatra sastavljenim od sufiksa i konsonanta n za intenziviranje pridjevskog
znaenja (SHD: II/881); meutim, rije je o izvorno perzijskom sufiksu relacije, tj. sufiksu
za tvorbu pridjeva od imenice, koji se ne moe razloiti na manje morfoloke jedinice.
Poveremeno, mada znatno rjee nego u drugim komentarima, Sudi na nivou
morfoloke analize stupa u polemiku s ranijim komentarima Hafizovog Divana i u tim
polemikama iznosi ispravne stavove. Kad, naprimjer, raspravlja o leksemi h, autor s
pravom navodi da se ona moe tretirati i kao pridjev i kao apstraktna imenica, tj. da je njen
dugi vokal i u finalnoj pozciji ima vrijednost sufiksalnog dugog vokala i za tvorbu pridjeva,
ali i sufiksalnog dugog vokala i za tvorbu apstraktnih imenica (SHD: II/902), te da se
konstrukcija afsar-e h moe smatrati atributivnom sintagmom u znaenju kraljevska
kruna, ali i genitivnom sintagmom u znaenju kruna kraljevstva (pri emu obje konstrukcije
praktino imaju istovjetno znaenje). Na taj nain Sudi pobija miljenje Sururija, koji dugi
vokal i u navedenom obliku smatra iskljuivo sufiksalnim dugim vokalom i za tvorbu
apstraktnih imenica, odnosno dugim vokalom i za oznaku jedininosti. Isto tako, dugi vokal
i u obliku atr Sudi smatra sufiksalnim dugim vokalom i za oznaku jedninosti ili
neodreenosti (SHD: III/2024), tako da navedeni oblik znai jedan/neki miris (smatramo da
nota jedininosti vie odgovara znaenju i smislu polustiha u kojem je razmatrana leksema
situirana). Na taj nain autor s pravom dovodi u pitanje miljenje Sururija, koji finalni dugi
vokal i u navedenoj leksemi smatra sufiksalnim dugim vokalom i za tvorbu pridjeva od
imenice.
97
Sintaksiki podnivo
U komentaru Hafizovog Divana Sudi se bavi i razliitim pitanjima iz domena
sintakse, od sintaksike funkcije pojedinih leksema do sintaksikih odnosa izmeu
polustihova jednog distiha, kao i odnosa izmeu razliitih distiha. U najveem broju
sluajeva autorove opservacije su utemeljene i tane.
Sudi precizno odreuje sintaksiku poziciju pronominalnih sufiksa, koji u poetskom
tekstu esto mogu dovesti do nerazumijevanja ukoliko se ta pozicija tano ne odredi. U
polustihu Sarke maou ke n am eiratat beszad (Ne joguni se jer e te zbog toga
ljubomora spriti kao svijeu), autor pravilno uoava da pronominalni sufiks za drugo lice
jednine at u obliku eiratat ima funkciju direktnog objekta u akuzativu (SHD: I/49), te da s
imenicom eirat (ljubomora) ne ini, kako na prvi pogled izgleda, genitivnu konstrukciju u
znaenju tvoja ljubomora.
Tokom sintaksike analize teksta Hafizovog Divana Sudi uoava i razliite vrste
veznika wa. Jedna od njih ima znaenje poistovjeivanja (moqrenat); to je sluaj kada se
veznik wa nae izmeu dva bliska pojma. Takav je sluaj (SHD: I/49) u polustihu Znhr
dstn n-e man o66n-e om (Pazite, prijatelji: moja je dua isto to i vaa), pri emu
autor znaenje veznika wa iz navedenog polustiha smatra istovjetnim znaenju veznika wa u
arapskoj frazi Raul-un wa sanatu-hu (ovjek i njegov posao, tj. ovjek je ono ime se
bavi).
Sudi takoer pravilno uoava i uzroni veznik ke u polustihu (SHD: I/48) Kn67
kmiy-ye hast Qrn konad ged r (Jer ta alkemija bitka od prosjaka naini Karuna).
Isto tako, autor pravilno primjeuje (SHD: II/795) da u distihu Hfez agar sade-ye to kard
makon eib Kfar-e eq ei sanam gonh nadrad (Ako Hafiz pred tobom uini seddu, ne
smatraj to mahanom Krivovjernik ljubavi, ljepotice, nema grijeha) drugi polustih ima
funkciju zavisne uzrone reenice u odnosu na prvi polustih, iskazan u formi pogodbene
reenice.
Kada razmatra sintaksike jedinice unutar jedne reenice, Sudijevi stavovi najee
su tani. Naprimjer, u analizi genitivne konstrukcije waqt-e sahar (vrijeme zore), autor
pravilno navodi da ona ima funkciju priloke odredbe za vrijeme u znaenju u vrijeme zore,
tj. u zoru. (SHD: II/892)
66
Razmatrani veznik wa ovdje je zabiljeenik u obliku o, tj. onako kako se, radi potovanja prozodijskog metra, izgovara u
navedenom polustihu.
67
Tj. ke n; rije je o saetom obliku navedene konstrukcije, esto upotrebljavane radi potovanja prozodijskog metra.
98
Na sintaksikom nivou analize teksta Hafizovog Divana Sudi se bavi i redom rijei.
Povremeno uoava da je red rijei u reenici, odnosno u okviru odreenih sintaksikih
cjelina, poremeen zbog potrebe potovanja pjesnikog metra. Takav je sluaj s polustihom
Kandar68n rah gate besyrand qorbn-e om (Jer na tom putu mnogi postae tvoje rtve),
u kojem je particip preterita gate (postae), prema uobiajenom redu rijei u perzijskom
jeziku, trebao stajati na kraju polustiha. (SHD: I/95) Isto tako, autor pravilno primjeuje da
u polustihu Be n motq-e r-ye tost Hfez (Hafiz duom ezne za tvojim licem), vlastita
imenica/poetski pseudonim Hfez (Hafiz) ima funkciju subjekta (mobtada') imenske
reenice, iji je imenski predikat (xabar) naveden u prethodnom dijelu polustiha. (SHD:
II/678)
Zanimljiva su i Sudijeva promiljanja o genitivnoj vezi porijekla (ezfe-ye
bonowwat). Kad govori o Sadu ibn Ab Waqqsu, Poslanikovom ashabu i zapovjedniku
arapsko-islamskog pohoda na Perziju, autor navodi kako konstrukcija Sad-e Waqqs znai
Sad sin Waqqsa, te da je rije o konstrukciji uobiajenoj meu Perzijancima, u kojoj
izafetska kesra zamjenjuje rije sin/kerka. (SHD: III/1676) Konstrukcije takve vrste Sudi
primjeuje i sluajevima kada one praktino zapremaju itav jedan polustih; jedna od njih
(SHD: IV/2529) glasi: Ahmad-e eix Oweis-e Hasan-e lxn (Ahmed sin ejha Uvejsa sina
Hasana Ilhanija). Meutim, i u jednom i u drugom navedenom sluaju autor navedenu
genitivnu konstrukciju ne nominira, to svjedoi o tome da u Sudijevo vrijeme gramatika
norma jo uvijek nije bila definirana; da jeste, vrstan znalac perzijskog jezika kakav je Sudi
oigledno bio, o njoj bi sigurno imao relevantna i validna saznanja.
Slian je sluaj i s genitivnom konstrukcijom tleb-e eq (traga za ljubavlju) koju
autor pravilno opisuje (SHD: IV/2687), ali je ne nominira kao objekatsku genitivnu
konstrukciju, to navedena konstrukcija nedvojbeno jeste. Isto tako, genitivnu konstrukciju
rz-e Hfez (Hafizova tajna), Hafiz nominira kao genitivnu vezu pripadnosti (SHD: II/673),
iako je sasvim jasno da je rije o kategorijalnoj/kvalifikativnoj genitivnoj vezi: tajna
konkretna stvar koju je mogue posjedovati, ali je zato moe u svojoj svijesti moe uvati
svaki drugi lik iz svijeta Hafizove poezije, odnosno svako stvarno ili imaginarno ljudsko
bie. Stoga je razmatranom genitivnom konstrukcijom precizirano ko je uvar tajne, a ne ko
je njen posjednik.
Tokom sintaksike analize teksta Hafizovog Divana Sudi pravi i odreene greke.
Naprimjer, u raspravi o polustihu Darw nampors yo tarsam ke nabad (Dervia ne pita
i strah me da ne bude), autor navodi da bi imenica darw (dervi) trebala biti markirana
sufiksom r za oznaku direktnog objekta u akuzativu, ali je u ovom sluaju spomenuti
sufiks izostao radi potovanja poetskog metra i njime uspostavljenog ritma (SHD: I/144).
Premda se takvo miljenje donekle moe uvaiti, treba primijetiti da u tekstu Hafizovog
68
Tj. ke andar; rije je o saetom obliku navedene konstrukcije, esto upotrebljavane radi potovanja prozodijskog metra.
99
Divana ima srazmjerno veliki broj nemarkiranih direktnih objekata u akuzativu; razlog tome
moe biti potovanje prozodijske strukture, ali i injenica da u klasinom perzijskom jeziku
procenat direktnih objekata u akuzativu markiranih sufiksom r ne prelazi pedeset posto,
pogotovo kada je rije o poetskim tekstovima. Sudi takoer grijei i kada u polustihu
Sekandar r nambaxand b (Skenderu69 nee darovati vode) sufiks r smatra markerom
objekta u akuzativu (SHD: III/1476). Naime, iz znaenja polustiha jasno je da je sufiks
navedeni sufiks upotrijebljen u dativnom znaenju, te da s vlastitom imenicom Sekandar
(Skender) tvori indirektni objekt.
Sudi povremeno grijei i u nominiranju odreenih zamjenica. Tako u distihu Dr ast
sar-e b dar n bdiye hodr t l-e xiybn nafrbad70 be sarbat (Izvor vode u pustinji
je daleko, uvaj se Da te pustinjski din ne prevari opsjenom) autor veznik t u inicijalnoj
poziciji drugog polustiha smatra uzronim veznikom (SHD: I/145); meutim iz znaenja
distiha jasno je da razmatrani veznik ima objekatsko ili posljedino znaenje.
Stilistika
Stilistikoj analizi teksta Hafizovog Divana Sudi posveuje vie panje i prostora u
odnosu na svoje komentare drugih djela perzijskih klasika. Takav je postupak razumljiv s
obzirom na injenicu da je Hafizov poetski jezik znatno bogatiji stilskim figurama i
ukrasima od Sa'dijevog proznog i poetskog jezika u Bustanu i ulistanu. Osim toga,
Hafizov jezik je i znatno hermetiniji, tei za razumijevanje; stoga je pravilno dekodiranje
njegovih brojnih stilskih rekvizita jedan od nunih preduvjeta za pravilno razumijevanje
teksta Divana. Ovdje emo ukazati na neke od stilskih figura i ukrasa kojima se Sudi u
svom komentaru bavi.
Najea stilska figura koju Sudi uoava u Hafizovom Divanu jeste alegorija.
Alegorijska znaenja autor uoava ve na nivou pojedinanih leksema. Takav je sluaj s
imenicom b (voda), za koju Sudi navodi kako ima alegorijsko znaenje njenosti i istote
lica drage (SHD: II/932). Alegorijsko znaenje Sudi pravilno razotkriva i u pokaznoj
zamjenici n (taj/a/o); on objanjava da navedena pokazna zamjenica ima znaenje koje se
moe izraziti jedino deskriptivno: n znai ono neto, tj. posebnu, neponovljivu odliku koja
pjesnikovu voljenu izdvaja u odnosu na sve druge ene. (SHD: II/759)
Autor prepoznaje alegorijsko znaenje i u sloenicama, prije svega u sloenim
pridjevima. Jedan od njih je sloeni pridjev dastktah u literalnom znaenju kratkoruk; Sudi
u njemu pravilno uoava alegorijsko znaenje siromah. (SHD: III/1832) Isto tako, u
69
Tj. Aleksandru Velikom.
70
Tj. nafarbad; dugi vokal i iza konsonata r u izgovoru reduciran radi potovanja pjesnikog metra.
100
sloenom pridjevu sabokenn u literalnom znaenju onaj kome/ono emu su otputene

uzde, autor uoava alegorijsko znaenje brz, spretan, okretan. (SHD: III/1999)
Alegorijska znaenja Sudi detektira i u formama genitivnih konstrukcija; jedna od
njih je bazm-e dour, u doslovnom znaenju sjedeljka kruenja; autor pravilno prosuuje
kako je rije o alegoriji za sijela na kojima se pije vino (SHD: I/61), pri emu je kljuna
rije za razumijevanje alegorijskog znaenja arapski infinitiv/glagolska imenica dour u
znaenju kruenje. Naime, u Hafizovo doba, kao i u ranijim razdobljima, bilo je uvrijeeno
da na sijelima uz vino jedna povea aa/pehar/kup krui meu uesnicima sijela. Otuda i
alegorijsko znaenje genitivne konstrukcije bazm-e dour.
U tekstu Hafizovog Divana Sudi uoava i alegorijska znaenja pojedinih glagola.
Jedan od njih je glagol gy zadan u doslovnom znaenju udariti loptu; u njegovom
imperativnom obliku gy bezan (udari jednom loptu) autor, s obzirom na smisao distiha,
pravilno uoava alegorijsko znaenje uini jedno dobro djelo (SHD: II/1150). Isto tako,
glagolu be am kardan, u doslovnom znaenju uiniti okom/oima, Sudi pravilno pripisuje
alegorijsko znaenje ukazati (SHD: IV/2621).
Premda je najee precizan u odreivanju alegorija, povremeno Sudi u tom smislu
ini i odreene propuste. Ti propusti sastoje se u tome da autor pravilno utvrdi alegorijsko
znaenje, ali se izrijekom ne oituje o tome o kojoj je stilskoj figuri u konkretnom sluaju
rije. Takav je sluaj s genitivnom konstrukcijom mor-e sahar u literalnom znaenju ptica
zore; Sudi objanjava da se pod tom konstrukcijom podrazumijeva slavuj, ali ne navodi da
je rije o alegoriji. (SHD: III/1484) Slino tome, prilikom objanjavanja genitivne
konstrukcije wd-ye xmn, u doslovnom znaenju dolina zautjelih, Sudi pravilno
ukazuje da se pod tom konstrukcijom misli na grobove umrlih, odnosno groblje u cjelini, ali
svoje tano objanjenje ne poentira zakljukom da razamatrana konstrukcija ima alegorijsko
znaenje. (SHD: III/1562)
Sljedea stilska figura koju Sudi ee uoava jeste simulacija. Takav je sluaj s
pridjevom koji je mogue itati u obliku xonok (sretan, blagoslovljen) i xonak (svje,
hladan). Navedeni pridjev stoji uz imenicu nasm (povjetarac), tako da su oba itanja sa
stanovita znaenja polustiha u kojem je naveden validna i prihvatljiva. (SHD: IV/2246)
Takav je sluaj i s imenicom ensn, kojoj se u jednom polustihu (SHD: II/1149) moe
pripisati znaenje ovjek, ali i znaenje zjenica oka, a da oba znaenja budu smisaono
utemeljena i prihvatljiva.
Meutim, i kad je rije o simulaciji, primjetno je da Sudi povremeno proputa da je
imenuje. Takav je sluaj s imenicom arapskog porijekla ein, koja u jednom polustihu
validno funkcionira u znaenju oko, ali i u znaenju ljudska bit (SHD: I/221); meutim,
navodei objanjenje o ta dva znaenja, Sudi ne ukazuje da je rije o simulaciji. Isto tako,
kad je rije o genitivnoj konstrukciji mh-e amn o amn, u doslovnom znaenju mjesec
sigurnosti, autor uoava dva mogua znaenja: mjesec primirja, ali i mjesec ramazana u
101
kojem je zabranjeno krvoprolie (SHD: II/649); no, on proputa napomenuti da je

navedenom genitivnom konstrukcijom izgraena stilska figura simulacije.
Jo jedna od stilskih figura koje Sudi uoava u tekstu Hafizovog Divana jeste
poreenje. Autor ga prepoznaje u potpunim komparativnim konstrukcijama, kakva je
(SHD:I/598) lab-e n taa (njene usne poput vatre), u kojoj su navedeni i sadraj
poreenja (lab usne) i sredstvo poreenja (ta vatra) i poredbena partikula (n
poput), pri emu je zajedniko svojstvo poreenja toplina/vrelina, ili crvenilo/rumenilo
usana voljene i vatre. Poreenje autor uoava i u poredbenoj genitivnoj vezi, kakva je
naprimjer (SHD: I/621) konstrukcija qmat-e sarw u znaenju stas poput empresa; u ovoj
konstrukciji zastupljeni su sadraj poreenja (qmat stas), sredstvo poreenja (sarw
empres), dok je zajedniko svojstvo poreenja uspravnost/vitkost empresa i stasa voljene,
meutim, poredbena partikula u ovoj je konstrukciji reducirana i njenu funkciju vri
izafetska kesra.
U tekstu Hafizovog Divana Sudi prepoznaje i metaforiku genitivnu vezu. Takve su,
naprimjer, konstrukcije rh-e talab, u znaenju put traganja (SHD: III/2069), beit-e hozn, u
znaenju kua alosti (SHD: IV/2128), te konstrukcija dast-e am, u znaenju ruka tuge
(SHD: IV/2131). Meutim, autor povremeno proputa da nominira metaforike genitivne
veze zastupljene u tekstu i ograniava se na objanjenje njihovog znaenja. U takve
sluajeve spadaju konstrukcije tarq-e sedq, u znaenju staza iskrenosti (SHD: IV/2127), te
ta-e zarq, u znaenju vatra prijetvornosti (SHD: IV/2211).
U okviru stilskog nivoa analize Hafizovog Divana Sudi uoava i metaforu. Jedna od
njih je, po autorovom miljenju, krajnje neuobiajena (arb), budui da pjesnik sokak (ky)
voljene poredi s morem, a svoju nutrinu (zamr) s moreplovcem. (SHD: I/247) Isto tako,
autor uoava i metonimiju, naprimjer u sluaju kada je imenica m (pehar) upotrijebljena u
znaenju srce (SHD: II/743). Meutim, prilikom objanjenja stilogenosti imenice arapskog
porijekla raz (lice), Sudi navodi (SHD: II/750) kako je meu Arapima prvo koritena u
znaenju vlati brade, te da je kasnije poprimila znaenje dio lica na kojem raste brada.
Autor pravilno primjeuje kako je rije je o pomjeranju semantikog polja navedene
imenice prema principu/logikoj vezi (lqe) spominjanja mjesta a podrazumijevanja
onoga to se na/u tom mjestu nalazi (zekr-e mahall erde-ye hll). Taj princip/logika veza
jedan je od naina gradnje metonimije u perzijskoj stilistici (Kazzz 1988: 145) i uope
stilistici knjievnosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga; meutim, autor proputa da
izrijekom navede kako je u razmatranom sluaju rije o metonimiji.
Analizirajui tekst Hafizovog Divana na stilskom planu Sudi uoava i ironiju
(tarz). Ta stilska figura posebno je zastupljena u Hafizovim socijalno angairanim
pjesmama, u kojima kritizira lani moral i prijetvornost pripadnika onih drutvenih krugova
od kojih bi se to najmanje oekivalo. Tako polustih Biyr bde ke rangn konm me-ye
zarq (Donesi vino da obojimo odoru prijetvornosti) autor smatra ironijom na raun sufija
(SHD: I/422), koji su odijevanjem karakteristine, prepoznatlljive i nekonvencionalne
102
odjee skretali panju okoline na sebe, to je u potpunosti opreno temeljnim postulatima

tesavvufskog nauka, odnosno principom povjerljivog, skoro pa tajnog odnosa duhovnog
putnika s Bogom. Isto tako, u distihu Zhed ar rend-ye Hfez fahm nakonad e od Dw
bogrzad az n am ke Qorn xnand (Ako zahid ne razumije Hafizovu raspojasanost, nije
nikakvo udo ejtan bjei od ljudi koji ue Kuran), Sudi poreenje isposnika sa ejtanom
u drugom polustihu smatra ironijom na raun onih koji se u javnosti predstavljaju kao
duhovnjaci koji se odriu ovozemaljskih uivanja, dok ustvari nije tako. (SHD: II/1125)
Hiperbola je takoer jedna od stilskih figura koje Sudi uoava u tekstu Hafizovog
Divana. Autor tu figuru nominira kao oloww, premda je u stilistici knjievnosti
orijentalno-islamskog kulturnog kruga uobiajen naziv erq. Naprimjer, u distihu Seir-e
sepehr o dour-e qamar r e extiyr Dar gardeand bar hasb-e extiyr-e dst (Kakav
izbor nebo u kretanju i Mjesec u kruenju imaju U pokretu su i krue po volji) autor
uoava da su vrijednost i znaaj voljene ene za pjesnika iskazane hiperbolom u drugom
polustihu. (SHD: I/392-393)
U tekstu Hafizovog Divana Sudi uoava i antitezu (tazdd). Jedan od predstavnih
distiha u tom smislu jeste (SHD: I/200) sljedei: am del-e damszn benast o barxst
Wafn-e nazarbzn barxst o benast (Svijea src privrenih ugasi se71 kad ona
ustade A vrisak zaljubljenih prolomi se72 kada ona sjede). Kako je vidljivo, antiteza je
izgraena u oba polustiha, u oba sluaja upotrebom antomnih glagola neastan (sjesti) i
podii se/ustati (barxstan).
Kada je rije o stilskoj analizi, Sudi rijetko stupa u polemiku s prethodnim
komentatorima Hafizovog Divana. Jedan od tih sluajeva odnosi se na distih Dar dar-e
madrese t and nen Hfez Xz t az dar-e meixne god talabm (Dokad e sjediti
na vratima medrese, Hafize Ustaj da na vratima mejhane potraimo ugodu). U njemu, tj.
u postupuku kojim se stanje opisano u prvom polustihu potire, ponitava rjeenjem
predloenim u drugom polustihu, Sudi pravilno prepoznaje retoriku figuru radd-e matla,
pod kojom se podrazumijeva ponavljanje jednog od prvog distiha polustiha prvog distiha u
posljednjem distihu gazela (Nametak 2007: 207). Time pobija miljenje em'ija, koji smatra
(SHD: III/2025) da je u navedenom sluaju rije u retorikoj figuri simploha (radd al-az
il al-sadr). (Muji 2011: 197-202) Jedan od propusta koje Sudi pravi u okviru stilske
analize Hafizovog Divana jeste to to ne nominira odreene stilske figure, iako je iz
njegovih komentara drugih remek-djela klasine perzijske knjievnosti jasno da zna o kojoj
stilskoj figuri rije i na koji nain se gradi. Takav je naprimjer sluaj s paronomazijom. U
jednom od poznatijih Hafizovih gazela leksema parde upotrijebljena je u oba stiha jednog
polustiha; Sudi pravilno uoava da u prvom sluaju navedena leksema znai
zavjesa/koprena, a u drugom sluaju melodija, meutim ne zakljuuje da je upotrebom
71
Doslovno: sjede.
72
Doslovno: podie se.

103
istovjetne lekseme u dva znaenja izgraena paronomazija. (SHD: I/180).Takav je sluaj i s

leksemom behet, koja se u jednom polustihu pojavljuje u znaenju Dennet/Raj, a potom u
glagolskom znaenju ispustio je (SHD I/504). Isto tako, leksema dd u jednom je polustihu
upotrijebljena u imenskom znaenju pravo, a zatim u glagolskom znaenju dao je (SHD
II/712). Ni u jednom od navedenih sluajeva Sudi nije ustvrdio da je Hafiz upotrebom
razmatranih leksema izgradio paronomaziju.73
Kulturna historija
U okviru komentara Hafizovog Divana Sudi navodi i odreen broj objanjenja i
referenci u vezi s historijom i kulturnom tradicijom, kako drevnog Irana, tako i orijentalnoislamskog kulturnog kruga. Ipak, broj komentara koji sadre takvu vrstu objanjenja i
referenci manji je u odnosu na komentare na ostalim nivoima analize.
Kao i u komentarima Sa'dijevih djela, u komentaru Hafizovog Divana Sudi pokazuje
upuenost u iransku epsku tradiciju. U tom je smislu predstavno njegovo veoma cjelovito,
ali ne i zamorno, preopirno objanjenje o Sijavou, traginom junaku legendarno-mitoloke
historije Irana, koji je uslijed nepovjerenja svoga oca, iranskog kralja Kejkavusa, utoite
potraio kod neprijatelja, turanskog vladara Afrasijaba, gdje je postao rtvom urota i spletki
i na kraju je pogubljen. (SHD: II/681-682) Slino tome, Sudi objanjava i doivljaje Biena,
Rustemovog sestria, koji se zaljubljuje u Afrasijabovu kerku i zbog toga biva zatoen u
jednom bunaru; meutim, u pomo mu pritie Rustem sa svojim prijateljima i oslobaa ga.
(SHD: III/1927)
Na kulturno-historijskom nivou analize Sudi referira i na odreene topose i dogaaje
iz monoteistike hijeropovijesti. U tom smislu mogu se istaknuti objanjenja u Bayt alMamru (SHD: I/614), kui izgraenoj u Meki prije Nuhovog potopa, koja je kasnije
podignuta na etvrto nebo. Sudi ne navodi svrhu izgradnje te kue koja je, prema podacima
iz islamskih izvora, bila sagraena za prvog ovjeka Adema, kako bi mu bile olakane
ovozemaljske muke i ublaena tuga nakon izgona iz Denneta. (Karahalilovi 2012: 216)
On takoer navodi i objanjenja iz poslanike tradicije, poput onog o poslaniku Musau,
kome je vjerovjesik uajb jednu svoju ker dao za enu. Autor pojanjava okolnosti u
kojima je Musa na planini Tur prvi put uo Boiji glas, i to tako to mu se uinilo da na toj
planini vidi upaljenu vatru, za kojom je tragao kako bi eni koja je trpjela poroajne bolove
omoguio da se zagrije. Prenosei ovu predaju, Sudi referira i na Kuran. (SHD: I/166-167)
Objanjavajui znaenje distiha u kojem se spominje Musaovo sueljavanje s arobnjacima,
73
O tome takoer vidjeti: SHD I/403, II/949, II/1131.

104
Sudi navodi kako je Samirija ovjek koji je, po Musaovom odlasku na planinu Tur radi
molitve, izlio tele od zlata i uinio da ono progovori, te je na taj nain izazvao razdor meu
Israilianima. Autor podsjea da je ta predaja u tefsirskim izvorima detaljno razraena.
(SHD: II/871)
U pojedinim objanjenjima Sudi veoma uspjeno povezuje dogaanja iz iranske
predislamske i islamske historije, ukazujui na taj nain na kulturni i historijski kontiunuitet
u razvoju iranskog drutva. Takav je sluaj kada objanjava metod raunanja vremena; autor
ukazuje na to da ja svaki iranski predislamski veliki vladar dan svoga stupanja na prijesto
odreivao prvim danom novog kalendarskog raunanja vremena. Taj je obiaj vladao od
Demida, vladara iz legendarno-mitolokog dijela iranske historije, pa sve do Jezdegirda b.
ahrijara b. Kisre, posljednjeg iranskog predislamskog kralja. Kalendar uspostavljen od
njegovog stupanja na prijesto vaio je sve do seldukog vladara Melikaha; na dan
Melikahovog krunisanja, uenjaci okupljeni u njegovu ast, meu njima i glasoviti
matematiar i pjesnik Omer Hajjam, odluili su da se taj dan odredi za poetak novog
kalendarskog raunanja vremena. (SHD IV/2484-2845)74
U komentarima kulturno-historijske naravi Sudi referira i na razliita pitanja,
dogaaje i linosti iz islamske tradicije. Tako, naprimjer, ukazuje na odredbu po kojoj je u
mjesecu muharremu zabranjeno krvoprolie (SHD: I/649). Autor negira u narodu raireno
praznovjerje o postojanju pustinjskih demona (SHD: I/145), pozivajui se na jedan hadis u
kojem je Poslanik eksplicitno porekao postojanje takvih bia. Izmeu ostalih, Sudi navodi i
predaju u Suhejbu, robu jednog arapskog vieboca koji je kradom primio islam i posjeivao
skupove na kojima se Poslanik obraao ljudima. Kad je Suhejbov gospodar za to saznao,
poeo je da loe postupa prema njemu; Suhejb se zbog toga poalio Poslaniku, koji ga je
otkupio i povjerio mu brigu o svojim konjima. Vremenom je Suhejb postao jedan od bliskih
Poslanikovih prijatelja, to potvruje i hadis koji Sudi citira. (SHD: II/1097)
Sudi pokazuje i znanje o politikim i vojnim prilikama u irazu Hafizovog doba. O
tome svjedoi i pripovijest o mirovnom sporazumu izmeu aha udaa i drugog lokalnog
vladara po imenu Lar. Premda je ah udaov otac s kraljem Larom bio u neprijateljskim
odnosima, kada je saznao za Timur-Lenkove pripreme za napad na Arape i Bizant, ah
uda sklopio je mirovni sporazum s kraljem Larom i na taj nain ojaao svoju poziciju
pred eventualni sukob sa Timur-Lenkom. (SHD: II/649)
Kroz komentare kulturno-historijskog karaktera Sudi iskazuje i upuenost u pitanja u
vezi sa svakodnevnim ivotom iraza u Hafizovo vrijeme. Kad raspravlja o atributivnoj
konstrukciji Tork-e rz (iraska Turkinja), Sudi navodi kako se jedan broj vojnika
mongolskog vladar Hulagua naselio na podruju iraza; djeca roena iz njihovih brakova s
domicilnim enama nazivana su iraski Turci (SHD: I/24). Zanimljiv je i opis oblasti
74
Neto detaljnije objanjenje o tome Sudi daje u komentaru Sa'dijeva ulistana, o emu je ve bilo rijei u analizi tog
komentara. Vidjeti: SG: 78-79.
105
Ruknabad, doline koju je u naseljeni prostor pretvorio ovjek po imenu Sejjid Ruknuddin.
(SHD: I/25)
U komentarima na ovom nivou analize Sudi se povremeno bavi pitanjima iz
astronomije i astrologije, navodei vjerovanja preanjih generacija i naroda u toj oblasti
(SHD:I/393), obiaje u vezi s astrologijom povodom roenja djeteta (SHD: I/606), kao i
opis Sunevog sistema i pojedinih sazvijea (SHD: II/1258).
Sudi navodi i neka zapaanja o svakodnevnim obiajima ljudi na podrujima u
kojima je ivio ili njima proputovao. Naprimjer, spominje obiaj uplitanja zlatnih ili
srebrnih niti u uvojke djeje kose, pri emu primjeuje da bogatai u tome nerijetko toliko
pretjeruju da se nakon takvog ukraavanja prirodna kosa djeteta skoro ni ne primjeuje.
(SHD: I/106) Za obiaje ukraavanja kose vezano je i podsjeanje na jedno od Sudijevih
putovanja; autor se prisjea da je tokom tog putovanja vidio djevojke Turkinje koje su svoje
kose straga uplitale u pundu u obliku tita. Sudi takoer navodi da nije vidio mladie koji
su inili neto takvo; stoga pretpostavlja da se u distihu u kojem je sadrana konstrukcija
zerehm (kosa-tit) misli na djevojke. (SHD: II/933) Upeatljiv je i njegov opis odore
nargesnqab, koju je etrdeset godina prije pisanja komentara Hafizovog Divana vidio na
jednom gruzijskom begoviu; u vrijeme pisanja komentara, o toj je vrsti odore traio i dobio
objanjenje od jednog od svojih uitelja, ije ime ne spominje. (SHD I/239)
U komentarima kulturno-historijske sadrine Sudi se osvre i na poetsku tradiciju
orijentalno-islamskog kulturnog kruga, odnosno ivotopise pojedinih pjesnika. Naprimjer,
spominje aljivi dogaaj kada je iranski uenjak i prozaist Hamiduddin Belhi (Hamdoddn
Balx), poslao pjesniku uvenom pjesniku Enveriju (Anwar) up svjee iscijeenog soka od
groa (re), i uz njega pismo; za odnoenje upa i pisma zaduio je ovjeka po imenu
Husejn, koji psihiki nije bio u potpunosti zdrav. Dopadljiv je Sudijev opis susreta pjesnika
i donosioca poklona, te aljivog razgovora koji su vodili. (SHD: I/618) U jednom veoma
zanimljivom komentaru, Sudi ukazuje na odnos izmeu Hafiza i pjesnika njegovih
savremenika: Kemala Hodandija (Kaml Xoand), Selmana Savedija (Salmn Swe),
Ibn Imada (Ebn Emd), Hadu Kermanija (X Kermn), Ismeta Buharija (Esmat
Boxr) i Hatibija Niaburija (Xatb Nbr). U nastavku komentara Sudi ukazuje na
obiaj pjesnika Hafizovog doba da, ukoliko su imali odreenu tjelesnu mahanu, sami napiu
rugalicu (haw) o njoj kako drugi zlonamjerni pjesnici ne bi imali priliku i zadovoljstvo da
to uine. To svoje miljenje potkrepljuje stihovima Kemala Hodandija, u kojim pjesnik
ukazuje na to da je elav. (SHD: II/1066-1067)
U ovom dijelu komentara Sudi navodi podatke iz muzike kulture. Jedan od njih
jeste i opis orgulja (oranon), instrumenta oito manje poznatog u Sudijevom okruenju, za
koji autor navodi da je toliko glomazan da zahtijeva veliki prostor i nije ga mogue
pomjerati, te se na njemu muzicira iskljuivo tamo gdje je prvobitno postavljen. (SHD:
III/1694) Isto tako, Sudi ukazuje na razliite perzijske glagole u znaenju svirati, koji se
106
koriste za razliite vrste ianih instrumenata, u zavisnosti od toga da li je rije od metalnim

icama ili zategnutim prirodnim vlatima. (SHD: I/183)
Autor povremeno daje i objanjenja o pojedinim ivotinjskim, prije svega ptiijim
vrstama. Posebno zanimljivim ine se objanjenja o orlu-tekvacu (SHD: I/569), te sokolu
kojeg je vidio tokom putovanja po amu. (SHD: II/675)
Semantika
Uvjerljivo najvei broj komentara teksta Hafizovog Divana Sudi je izloio u okviru
semantikog nivoa analize. Taj je postupak razumljiv iz nekoliko razloga. Prije svega,
temeljna svrha komentara jednog klasinog djela jeste objanjavanje semantike vrijednosti
leksema, sloenica i sintagmi, te objanjavanje znaenja polustihova i distiha. S druge
strane, Hafizov poetski jezik znatno je sloeniji i hermetiniji u odnosu na druga knjievna
remek-djela klasine knjievnosti na koja je Sudi napisao komentar; upravo zato je potreba
za njegovim iscrpnijim komentarom znatno vea.
Prilikom objanjavanja znaenja pojedinih leksema, Sudi esto pribjegava navoenju
njihovih ekvivalenata u arapskom jeziku. Takav je sluaj i kad raspravlja o znaenjima
leksema perzijskog porijekla, poput prijedloga be (ka, prema), koji u razmatranom distihu
ima instrumentalno-socijativno znaenje s(a); kao njegov ekvivalent, autor navodi arapski
prijedlog maa. (SHD: II/652)Isto je i s upitnom zamjenicom ke (koji), koja se upotrebljava
kada je rije ljudima i drugim ivim biima, za koju Sudi kao prijevodni ekvivalent navodi
arapsku upitnu zamjenicu man. (SHD: I/141) Prijevodne ekvivalente iz arapskog jezika Sudi
navodi i prilikom objanjavanja znaenja imenica. Naprimjer, kada je rije o imenici
arapskog porijekla azm (namjera; odlunost), Sudi kao njen prijevodni ekvivalent navodi
imenicu niyyat (SHD: I/93); znaenje imenice enb (dvorite) autor objanjava
navoenjem arapske genitivne konstrukcije fan al-dr (SHD: I/143).
Semantiku vrijednost pojedinih leksema Sudi objanjava navoenjem njihovih
ekvivalenata u perzijskom jeziku. Kao primjer moe se navesti imenica b, koja u
razmatranom distihu ima znaenje nada, za koju autor navodi sinonim omd. (SHD: II/652)
Zanimljivo je da semantiku vrijednost pojedinih leksema iz Hafizovog Divana autor
objanjava navoenjem njihovih ekvivalenata u arapskom i turskom jeziku. Takav je sluaj
s imenicom gomn (misao); objanjavajui njeno znaenje, Sudi navodi njen arapski
ekvivalent ann, kao i turski ekvivalent sezemek (SHD: I/137).
Na ovom nivou analize, Sudi uoava i pojedine istanane semantike nijanse
pojedinih leksema. Takav je sluaj s imenicom h (bunar), za ije primarno znaenje autor
navodi arapski ekvivalent bir, ali i ukazuje na to da je u razmatranom distihu njeno stvarno
znaenje jama. (SHD: II/742) Slian je sluaj i s imenicom arapskog porijekla nazar
107
(pogled; miljenje), koja u razmatranom distihu ima znaenje naklonost. (SHD: I/613) Isto
tako, Sudi pravilno uoava da imenica arapskog porijekla fiyat (zdravlje) u razmatranom
distihu ima znaenje moralno zdravlje, tj. neporonost. (SHD: I/98)
Zanimljivo je i detaljno objanjenje semantike vrijednosti imenice arapskog
porijekla mennat (zahvalnost; dobroinstvo), koja ima i negativnu semantiku notu
podsjeanja (nabijanja na nos) na uinjeno dobroinstvo. (SHD: I/285) Sudi isto tako
ukazuje i na irenje semantikog polja (arz-e man) pojedinih leksema arapskog porijekla
nakon njihovog ulaska u perzijski jezik. Jedan od tih sluajeva jeste imenica nms, za koju
autor navodi da ima znaenje pouzdanik, onaj kome se moe povjeriti tajna skrivena od
drugih; meutim, u perzijskom jeziku ona je poprimila znaenja: ast, ugled; istota,
nevinost; ena, supruga. Posljednje navedeno znaenje odgovara smislu polustiha u kojem
je navedena imenica upotrijebljena u Hafizovom Divanu. (SHD: I/1166-1167) Sudi takoer
pravilno uoava da zamjenica xod u znaenju sam/a/o (SHD: I/241) i estica xer u
znaenju t (SHD: I/248) u razmatranim sluajevima imaju funkciju intenziviranja
emocionalnog stanja, te da nemaju konkretnu semantiku vrijednost.
Sudi se bavi i semantikom glagola, pri emu najee iznosi pravilne stavove. Takav
je sluaj s glagolom resnd, u primarnom znaenju dostavio je/poslao je, za koji autor
pravilno uoava da u razmatranom distihu ima znaenje podigao je. (SHD: II/902) Isto tako,
Sudi ukazuje na to da glagol mbarand u primarnom znaenju (od)nose, u razmatranom
distihu ima znaenje unitavaju. (SHD: II/1167) Upunost u semantiku glagola u
perzijskom jeziku autor potvruje objanjenjem o glagolu godxtan (topiti /se/), za koji
pravilno navodi kako ima i znaenje prijelaznog (motaadd) i znaenje neprijelaznog
(lzem) glagola, ali da u razmatranom sluaju ima znaenje neprelaznog glagola. (SHD:
II/1002)
U okviru semantike analize teksta Hafizovog Divana, Sudi pokazuje i znanje
arapskog jezika. Naime, u pojedinim Hafizovim gazelima navedene su lekseme, sintagme i
fraze na arapskom jeziku, a u tekst pojedinih pjesama ak su interpolirani i ajeti iz Kurana.
Autor pravilno objanjava znaenja pojedinih nepravilnih arapskih glagola (SHD: III/1710),
kao i itavih distiha spjevanih na arapskom jeziku (SHD: III/1727-1728; III/1736-1737:
III/1737).
Sudi pravilno objanjava i semantiku vrijednost nekih fraznih glagola, kakav je
naprimjer ahr takbr zadan, u doslovnom znaenju izgovoriti etiri tekbira; oslanjajui se
na islamsku tradiciju autor navodi kako denaza-namaz (vjerski obred uoi ukopa umrlog)
sadri etiri tekbira, tj. da se tokom tog obreda etiri puta izgovaraju rijei Allahu ekber
(Allah je najvei); prema toj analogiji, frazni glagol izgovoriti etiri tekbira zapravo znai u
potpunosti se okaniti/proi/odustati (od) nekoga/neega. (SHD: I/190)
Na planu analize semantike leksema Sudiju su se potkrale i odreene greke.
Naprimjer, za imenicu rend, jednu od karakteristinih leksema Hafizovog poetskog jezika
108
(Xorramh 1999: 403-413), navodi znaenje vinopija (SHD: I/116); meutim, takvim je
objanjenjem stvarno semantiko polje navedene imenice u znatnoj mjeri sueno. Rend,
naime, nije samo onaj ko pije vino, ve ovjek koji ne prihvata bilo kakvu vrstu drutvene
konvencije, norme ili stege; uzimajui to u obzir, stvarno (u naem jeziku pridjevsko)
znaenje razmatrane lekseme jeste raspojasan, razuzdan, premda ona u Hafizovoj poeziji
ima itav spektar krajnje istananih, meusobno bliskih ali ne i identinih semantikih
vrijednosti. Sudi grijei i kada je rije o glagolu raft omr u znaenju proe ivot; autor mu
pripisuje znaenje umro sam (SHD: I/183), premda smisao distiha u kojem je taj glagol
naveden za takvo miljenje ne prua nikakvo logiko uporite. Pogrenim smatramo i
autorov stav da prijedlog be u iskazu be do madam ima uzrono znaenje (SHD:I/107),
te da cjelovit navedeni iskaz znai dooh zbog dove; prema naem miljenju, prijedlog be u
ovom sluaju ima namjerno znaenje, tako da pravilno znaenje spornog iskaza glasi dooh
radi dove.
Objanjenjima znaenja polustihova i distiha Sudi posveuje najveu panju i
prostor u okviru komentara Hafizovog Divana. Naprimjer, za polustih Dahrze mehr-e
gardn afsne ast o afsn autor izlae tano znaenje Kratko vrijeme naklonosti sudbine
varka je i opsjena (SHD: I/43). Takav je sluaj i s polustihom B Sab goft o endan sahar
nst ke nst, za koji Sudi izlae znaenje Nema nijedne zore a da u njoj ne razgovaram s
vjetrom Saba.75 (SHD: I/465)
S obzirom na to da je najvei prostor Sudijevog komentara Hafizovog Divana
posveen semantikom nivou, razumljivo je da na tom, najopirnijem i najznaajnijem
nivou analize Sudi najeee stupa u polemiku s prethodnim komentarima Divana. Ta
polemika vodi se na razliitim nivoima, od semantike leksema, sloenica i fraza, do
rasprava o znaenjima polustihova i distiha, i Sudi u svim uoenim polemikama izlae
pravilan stav.
Na planu leksema, autor, naprimjer, uoava da prijedlog be u prijedlonoj frazi be
eq ima uzrono, a ne lokativno znaenje kao to tvrdi Sururi (SHD: I/139), tako da
znaenje naveden fraze glasi zbog ljubavi. Prijedlog be predmet je Sudijeve polemike i u
prijedlonoj frazi be sarat. Sudi pravilno uoava da navedeni prijedlog u ovom sluaju ima
uzrono znaenje, tako da itava prijedlona fraza znai zbog tebe. (SHD: I/108) Na taj
nain pobija stav em'ija i Sururija, koji sporni prijedlog smatraju prijedlogom be za
zaklinjanje (be-ye qasam), te frazi be sarat pripisuju neodgovarajue znaenje tako mi
tebe/kunem se tobom. Autor je u pravu i kada sa Sururijem polemizira oko znaenja
sloenice sarparde; Sudi smatra da ta sloenica znai zavjesa, koprena, dok Sururi navodi
znaenje zabran, harem (SHD: I/369), koje smisao distiha u kojem je sporna sloenica
navedena isuvie komplicira. Autor takoer polemizira sa em'ijem i Sururijem oko
znaenja fraznog glagola ze sar-e orm-e kas gozatan; Sudi navodi kako je njegovo
75
Vjetar koji zaljubljenom donosi vijesti od voljene/o voljenoj.

109
znaenje prei preko neijeg grijeha, dok em'i i Sururi imenici sar u okviru navedenog
fraznog glagola pripisuju znaenje namjera, pa navedenom glagolu pripisuju znaenje prei
preko neije namjere da poini grijeh.(SHD: I/386) Meutim, to znaenje nije prihvatljivo
jer u drugom polustihu prethodnog distiha Hafiz eksplicitno navodi (SHD: I/385) kardam
enyat (poinih zloin); imajui to u vidu, postaje jasno da pjesnik ne oekuje od drage
pree preko njegove primisli o poinjenju grijeha/zloina, ve preko neega to je ve
uinio.
Prilikom rasprave o znaenju pojedinih polustihova, Sudi takoer stupa u polemiku s
prethodnim komentatorima Hafizovog Divana. Takav je sluaj prilikom objanjenja
znaenja polustiha Slek az nr-e hedyat talabad rh be Dst; autor smatra da taj polustih
znai Putnik od Svjetlosti Upute trai puta do Voljene; s druge strane, em'i i Sururi
znaenje tog polustiha odreuju na sljedei nain: Putnik trai puta od Svjetlosti Upute
prema Voljenoj. (SHD: II/1275) Posve je jasno da miljenje Sudijevih oponenata nije tano,
poto putnik od Svjetlosti Upute trai pomo, njeno djelovanje, kako bi stigao do Voljene,
dok tumaenje emija i Sururija sugerira da putnik nastoji prei rastojanje od Svjetlosti
Upute do Voljene, to je krajnje nelogino i nesuvislo znaenje.
Neto rjee u odnosu na polemiku o znaenju polustihova, Sudi s ranijim
komentatorima Hafizovog Divana stupa u polemiku o znaenju cjelovitih distiha. Jedan od
takvih sluajeva je distih Naq-e xiyl-e r-ye to t waqt-e sobhdam Bar krgh-e dde-ye
bxb mzadam; autor smatra (SHD: III/1823) da znaenje ovog distiha, izgraeno pomou
nekoliko sloenih alegorija, glasi: Slika tvog lica sve do jutra Nije se sklanjala s mojih
neusnulih oiju. Time pobija stav emija, koji ovom stihu pripisuje udno znaenje:
Zamiljajui posmatranje ljepote drage Spavao sam sve do jutra (!).
Sudijeva recepcija Hafizovog Divana

Najkontroverznije i najotvorenije pitanje u vezi s Hafizovim Divanom jeste njegova
recepcija i anrovsko situiranje.Naime, do XIV stoljea, razvoj gazela kao pjesnike vrste u
klasinoj perzijskoj knjievnosti odvijao se u dva paralelna toka, tj. dva zasebna anra:
jedan je lirski ljubavni gazel (azal-e eqne), a drugi sufijski/gnostiki gazel (azal-e
sfiyne/refne). Rodonaelnici ljubavnog gazela, ve od IX stoljea pa nadalje, bili su
Rudeki (Rdak), ehid Belhi (ahd Balx) i Ebu ekur Belhi (Ab akr Balx). S druge
strane, zaetnici sufijskog/gnostikog gazela bili su Sanaji Gaznevi u XI i Feriduddin Attar
u XII stoljeu. Gazel kao pjesnika vrsta dosee vrhunac u klasinoj perzijskoj knjievnosti
u XIII stoljeu: lirski ljubavni gazel u poeziji Sa'dija irazija, a sufijski gazel u poeziji
Delaluddina Rumija.
110
U XIV stoljeu deava se jedan uistinu fascinantan poetiki prevrat: dva spomenuta
paralelna toka, do tada u potpunosti odvojena jedan od drugog, u poeziji Hafiza irazija
stapaju se u jedan.To praktino znai da se Hafizova poezija moe interpretirati dvojako i
kao lirska ljubavna poezija i kao sufijska poezija.Ta osobenost je, bez ikakve sumnje,
najznaajnija odlika Hafizove poezije, ali, u isto vrijeme, i najvei kamen spoticanja u vezi s
njom; od vremena nastanka Hafizove poezije pa sve do savremenog doba u knjievnim i
akademskim krugovima traje neprestana rasprava o njenom karakteru, tj. o mogunostima
njene recepcije i anrovskog situiranja.
Jedni poeziji Hafiza irazija poriu bilo kakvu ezoterijsku dimenziju i tretiraju je
iskljuivo kao profanu, ovozemaljsku ljubavnu liriku (Daka 1997:401); neki, opet, idu u
drugu krajnost i Hafizovu poeziju smatraju u cijelosti sufijskom, te su temeljem takvog
pristupa nastali obimni, nerijetko i vietomni komentari u kojima se svakom Hafizovom
gazelu, svakom distihu, gotovo svakoj rijei, pokuava pripisati dublje, ezoterijsko
znaenje.76
Ukoliko bi se dokazi o anrovskom odreenju i kljuu za itanje i razumijevanje
Hafizove poezije traili u njegovom ivotu i suprotno: ukoliko bi se o njegovoj linosti
pokualo suditi na osnovu njegove poezije treba uzeti u obzir da da je Hafiz takve
mogunosti oigledno bio svjestan, pa je, koliko je god mogao, prikrio tragove iz svoje
biografije, tako da o njegovom ivotu danas ima veoma malo pouzdanih podataka. No, ak i
kad bi bilo vie podataka o Hafizovom ivotu, treba uzeti u obzir u savremenoj teoriji
knjievnosti uvrijeen stav da se linost i ivot autora moraju posmatrati odvojeno od
njegovog djela, tj. da se iz djela ne mogu izvoditi nikakvi zakljuci o samome autoru,
odnosno iz autorovog ivota o njegovom djelu (Velek, Voren 1965: 96). Prema tome, istina
o karakteru Hafizove poezije vjerovatno je negdje na sredini izmeu dva navedena
iskljuiva i nepomirljiva stava (tj. da je potpuno profana, odnosno iskljuivo sufijska).
Da bi se poezija mogla smatrati sufijskom, ona mora zadovoljiti dva osnovna
kriterija: 1. u njoj mora biti zastupljena upotreba karakteristine sufijske terminologije; 2. u
takvoj poeziji mora biti osjetna karakteristina duhovna atmosfera uspostavljena sufijskim
terminima terminima i razliitim knjievno-estetskim sredstvima. (Prnmdryn 2003:
240) Meutim, u Hafizovom Divanu postoji srazmjerno veliki broj pjesama koje ne
zadovoljavaju ta dva kriterija.Naprimjer, kada pjesnik govori o dolasku proljea i buenju
prirode; ili o nekim toponimima u irazu, recimo o podruju Ruknabad i etalitu Musalla,
gdje se susree s djevojkama (Mohed 2000:5), ili kad hvali lokalne vladare u irazu
(Mohed 2000:744), odnosno pjeva oiznenadnoj smrti svog sina (Mohed 2000:177)
teko se u takvim gazelima moe pronai ijedan argument u prilog tvrdnji da je rijeo
pjesmama koje govore o iskustvima izvan okvira ovozemaljskog ivota.
76
Kao primjere takve vrste komentara vidjeti: Sadatparwar 1380; Xatm Lhr 1387.
111
S druge strane, postoje gazeli koji se ne mogu tumaiti nikako drugaije nego kao
sufijski. Jedan od njih poinje distihom D waqt-e sahar az osse netam ddand
Wandar n zolmat-e ab b-e haytam ddand (Mohed 2000:235), u znaenju Sino,
pred zoru, iz tuge me izbavie I u toj hladnoj noi Vodu ivota mi dadoe. Iz znaenja
distiha, pogotovo njegovog drugog polustiha, posve je jasno da pjesnik na umu ima
specifino duhovno iskustvo iz sfere Onostranog, koje se teko moe poistovjetiti s bilo
kojim iskustvom iz svakodnevnog profanog ivota. U navedenom i brojnim drugim
stihovima jasno se ogleda prijemivost jednog dijela Hafizovog Divana za unutarnje, tj.
dubinsko, hermeneutiko tumaenje. (Raz 2003: 103-120)
Meutim, znatan je broj gazela u Hafizovom Divanu koji se mogu tumaiti dvojako.
Jedan od njih je i prvi gazel te poetske zbirke. Rije je o, zasigurno, najznaajnijem,
predstavnom gazelu koji vai za svojevrsnu Hafizovu poetsku deklaraciju, uvod u Divan.
Njegovim itanjem svijest recipijenta priprema se za teme, motive i ideje koji slijede u
ostalim pjesmama; njegova je svrha da utjee na recipijenta kako se ne bi ograniio
iskljuivo na iitavanje primarnih, povrinskih znaenja Hafizove poezije, nego da
recepciju svake pjesme u kojoj to tekst dozvoljava vri u svjetlu prvog gazela njegovog
Divana. (Prnmdryn 2003: 342-343)
Iz svih navedenih karakteristika Hafizove poezije, jasno je da njenoj recepciji i
anrovskom situiranju treba prilaziti krajnje oprezno. Stoga je i zadatak komentatora takve
poezije znatno zahtjevniji i tei nego kad je rije o poeziji oko koje ne vladaju nedomice
prisutne u vezi s Hafizovom poezijom, niti je u njenoj mjeri anrovski razuena.
Pojedini autori smatraju da se iz Sudijevog komentara Hafizovog Divana moe

zakljuiti da on nije bio upuen u razliite discipline islamskih nauka, bez ijeg poznavanja
Hafizovu poeziju nije mogue pravilno komentirati. (Xatm Lhr 2008: se) S ozbirom na
Sudijev ivotni put i proces obrazovanja, oigledno je da za takvu tvrdnju ne postoje valjani
argumenti. Neutemeljenost takvog stava primjetna je i u autorovoj raspravi na kulturnohistorijskom nivou analize Divana, poto Sudi u njoj uvjerljivo pokazuje znanje iz navedene
oblasti, pritom referirajui na Kuran, korpus hadisa, spominjui tefsirske izvore itd.
Kada je rije o tesavvufskom pristupu, odnosno itanju Hafizovog Divana u kljuu
sufijske poezije, iz teksta komentara jasno je da Sudi taj pristup i takav nain itanja
izbjegava. Takva komentatorska pozicija uoljiva je ve u komentaru prvog distiha prvog
gazela Hafizovog Divana; Sudi se ne osvre na u njemu razraene simbole, metafore i
motive, poput krmara (sq), ae (kas) i ljubavi koja se sprva uini lahkom (eq sn
nemd awwal). Svi ti simboli, metafore i motivi snano su zastupljeni i definirani u
sufijskoj poetskoj tradiciji znatno prije Hafiza, a njegov savremenik Mahmud ebisteri
(Mahmd abestar) pie stihovani rjenik sufijskih termina i pojmova u kojim ih
objanjava u poetskoj formi (abestar 1390); stoga je uistinu teko prihvatiti da svestrano
112
obrazovan uenjak poput Sudija o toj tradiciji nije imao nikakvih saznanja.77 No i pored
toga, autorov zanemarivaki odnos prema spomenutoj tradiciji primjetan je i kad je rije o
jo nekim karakteristinim sufijskim terminima, kakav je naprimjer slek (duhovni putnik),
koji autor objanjava iskljuivo na primarnoj leksikoj ravni. (SHD: II/1275)
Sudi takoer olahko prelazi i preko odreenih koncepta koji imaju status opih
mjesta unutar islamske sufijske tradicije. Jedan od tih koncepta vezan je za Dan Elest (Rze Alast), kojeg autor objanjava zadravajui se iskljuivo na erijatskoj ravni tumaenja
172. ajeta sure al-Arf; meutim, Sudi proputa ukazati na to da opisani dogaaj iz
metapovijesti u sufijskom nauku ima znaenje prvog osvjedoenja ne samo robovanja, ve i
ljubavi stvorenih dua prema svom Gospodaru. (Nametak 2007: 87)
U tekstu komentara Hafizovog Divana Sudi takoer zanemaruje jo neke
karakteristine sufijske termine i pojmove, kao to su sema, halka i hal (SHD: I/228-229),
odnosno hakikat i kalenderije (SHD:I/425). Svi ti termini i pojmovi u pjesmama u kojima su
navedeni nedvojbeno uestvuju u gradnji specifine, sufijskoj poeziji imanentne duhovne
atmosfere; meutim, autor se ograniava iskljuivo na objanjenje njihovog primarnog
leksikog znaenja.
Uz sve navedeno, povremeno se u Sudijevom komentaru Hafizovog Divana nailazi
na digresije koje potpuno odudaraju od njegovog uobiajenog, vrlo jasnog otklona od bilo
kakve mogunosti ezoterijskog tumaenja Hafizove poezije. Naprimjer, u distihu opisanom
u okviru rasprave o stilskom nivou analize, u kojem je Hafiz izgradio hiperbolu (SHD:
I/393-394), Sudi navodi kako je imenici dst u znaenju prijatelj(ica)/draga/voljena u tom
sluaju mogue pripisati i znaenje Bog. Na drugom mjestu autor donosi krajnje znakovit
navod o tome da je Hafiz imao ejha po imenu Mahmud Attar (Mahmd Attr); prema
Sudiju, spomenuti nije bio ejh u uobiajenom institucionalnomtarikatskom smislu, nije
vodio niti jednu tekiju, a za ivot je zaraivao, kako mu i nadimak Attar sugerira, radei kao
travar i apotekar. (SHD: II/793) Bez obzira na (ne)vjerodostojnost ovog navoda, drimo da
je logino postaviti sljedee pitanje: ukoliko Sudi smatra da je Hafiz imao duhovnog vodia,
kako je onda mogue da njegovoj poeziji iji znaajan dio kako smo vidjeli iz samo
nekoliko primjera nudi uvjerljive unutartekstualne argumenate za njeno itanje u kljuu
sufijske poezije, takvu vrstu itanja osporava, ili joj u svom komentaru barem ne pridaje
panju koju nedvojbeno zasluuje?
Budui da u izvorima nismo pronali niti jedan Sudijev eksplictan vrijednosni sud o
Hafizovoj poeziji,78 koji bi mogao rasvijetliti autorov odnos prema pitanju njene recepcije i
77
Mogunost dvojakog tumaenja prvog gazela Hafizovog Divana potvrena je i u radovima savremenih istraivaa.
Dosad najznaajniji korak preduzet u tom pravcu jeste briljantan komentar i hermeneutiko tumaenje tog gazela, koje je
izloio Prnmdryn (2003: 339-455).
78
abanovi (1973:91) ustvruje kako je Sudi smjelo dokazivao da Hafizove rijei nemaju uvijek mistiki smisao nego ih
esto treba shvatiti doslovno i realno; meutim, ne navodi izvor za taj svoj navod.
113
anrovskog situiranja, ostaje nam da kao odgovor na to pitanje iznesemo dvije pretpostavke
zasnovane na samom tekstu Sudijevog komentara Hafizovog Divana. Vjerujemo da postoje
dva potencijalna odgovora na to pitanje. Uzimajui u obzir Sudijevo neslaganje s
prethodnim komentatorima, kao i snano izraenu tendenciju iskljuivo sufijskog tumaenja
Hafizovog Divana do pojave Sudijevog komentara (Kaya 2008:191), mogue je da je Sudi,
izlaui jedan iskljuivo filoloki (feqholloaw) komentar (Rpk 1975:422), pokuao
uiniti avangardan iskorak i napraviti potpuni zaokret u odnosu na dotadanju
komentatorsku tradiciju, dokazujui (u skladu sa svojom naglaenom tvrdokornou i
nepopustljivou kada je rije o prihvatanju, ili barem toleriranju drugaijeg miljenja) na
taj nain da se tradicija tumaenja Hafizovog Divana prije pojave njegovog komentara
razvijala u potpuno pogrenom smjeru. Meutim, u tom je sluaju autor morao biti svjestan
da takav pristup, s obzirom na sufijsku didaktiko-teorijsku tradiciju, kao i sufijsko poetsko
naslijee prije Hafizovog vremena, na ijim je zasadama, barem djelimino, nastao i
Hafizov Divan (sa svim njegovim odlikama o kojima je ranije bilo rijei), znai potpuno
neprihvatljiv redukcionizam i zanemarivanje jedne od temeljnih odlika Hafizove poezije
semantike i idejne polivalentnosti koja tu poeziju ini otvorenom za razliite recepcije i
tumaenja.
Druga je mogunost za njenu definitivnu potvrdu trebalo bi temeljito istraiti
primarne izvore, prije svega u Turskoj, i pronai nepobitne dokaze, tj. Sudijev izrijekom
naveden stav o njegovoj recepciji Hafizove poezije da je Sudi, kao izvanredan poznavalac
perzijskog jezika i knjievnosti, a time i remek-djel perzijskih knjievnih klasika, bio
svjestan jedne karakteristike Hafizove poezije koja je u potpunosti izdvaja od ostalih
klasinih poetskih djela na perzijskom jeziku. Naime, kako navodi Purnmdryn (2003:
pan-e), ukoliko recipijent pristupa Hafizovoj poeziji otvoreno, bez ikakvog
predubjeenja i ranije izgraene subjektivne predodbe o njoj, Hafizova poezija tumai
recipijentovu svijest, tako da svaki recepijent, u skladu s vlastitom osobnou,
intelektualnim mogunostima, nivoom obrazovanja i stadijem duhovnog zrijenja, moe
komunicirati s Hafizovom poezijom i iz nje iscrpiti znaenje primjereno navedenim
okolnostima.
U tom smislu, Hafizova poezija, nastala u XIVstoljeu, blisko korespondira s
uvenim teorijskim konceptom velikog francuskog teoretiara knjievnosti iz XX stoljea
Rolanda Barthesa, koji u svom kontroverznom eseju iz 1968. govorio Smrti Autora.79
Prema Barthesu, Autor gubi svoju autoritarnu ulogu proizvoaa teksta koji ujedno i
kontrolira tekst i njegovo znaenje. Sljedstveno tome, italac prestaje biti pasivni objekt i
postaje aktivni subjekt, tj. kljuni faktor u procesu konstituiranja znaenja, pri emu on sam
kreira in itanja. Time italac vie nije tek puki konzument teksta lien mogunosti bilo
kakve interpretativne inicijative, ve izrasta u njegovog tumaa. Stoga, po Barthesu, stvarni
79
Vie vidjeti: Barthes 1986.

114
i konani vlasnik teksta ustvari nije Autor, ve italac. Na kraju svog eseja Barthes iznosi
tvrdnju da roenje itaoca podrazumijeva smrt Autora, jer samo bez prisustva i kontrole
autora italac ima punu slobodu u razumijevanju teksta i njegovih znaenja, odnosno u
onome to je Barthes nazvao interpretativnom igrom s tekstom. (prema: Lei 2005: 48)
Tragom navedenog Prnmdrynovog miljenja, Hafizov poetski opus upotpunosti
je kompatibilan s Barthesovom uvenom teorijskom postavkom: italac je taj koji, u skladu
sa svojim predispozicijama i afinitetima, proizvodi znaenja Hafizove poezije. Stoga je
mogue da je Ahmed SudiBonjak, kao vrstan filolog, bio svjestan te iznimno bitne odlike
Hafizove poetike, te da je odluio da se u svom komentaru ogranii iskljuivo na filoloku
analizu primarnog semantikog nivoa teksta Hafizovog Divana, ali ne kako bi oponirao
ranijim komentatorima koji su Divan doivljavali kao eminetno sufijsku poetsku zbirku, ve
da bi svakom itatelju ponaosob ostavio slobodu i prostor da, polazei od njegovog
filolokog komentara, samostalno stupa u dijalog s Hafizovom poezijom.
Zavrna razmatranja
Na kraju osvrta na Sudijev komentar Hafizovog Divana smatramo bitnim skrenuti
panju na jo nekoliko njegovih odlika koje se ne mogu podvesti pod prethodno razmatrane
nivoe analize.
Opisani metodoloki postupak teksta Hafizovog Divana, primijenjen i u
komentarima Bustana i ulistana, Sudi obogauje s jo nekoliko finesa. Radi argumentacije
vlastitih stavova, prije svega kad je rije o semantikom nivou analize, autor povremeno
navodi stihove iz poetskog opusa drugih autora. Takav je sluaj (SHD: I/14) s tri distiha
pjesnika Hilalija (Hell), ili s jednim kupletom i fragmentom u formi mesnevije od
nepoznatog autora (SHD: IV/2431). Uz spomenute i druge pjesme na perzijskom, Sudi u
argumentativne svrhe navodi i pjesme na turskom jeziku. (SHD: I/561, III/1531)
U Sudijevom komentaru Hafizovog Divana uoljiva su ponavljanja odreenih
objanjenja, pogotovo kada je rije o morfolokom nivou analize. Stoga autor osjea
potrebu da objasni (SHD: I/560) razloge zbog kojih ta objanjenja ponavlja; on naglaava
da svrha ponavljanja jeste to da objanjeni morfoloki oblici i pravila ostanu zabiljeeni u
memoriji itaoca, ime je potvrena i didaktika pretenzija komentara; s druge strane, kad je
rije o leksemama u finalnoj pozciji polustiha, ta ponavljanja imaju za cilj da italac
pravilno savlada njihov izgovor, kako u navedenom tako i u drugim sluajevima, tj.
pjesmama u kojima je izgraena istovjetna rima. Iz slinih razloga Sudi objanjava i neke
sasvim jednostavne stvari, poput oblika drugog lica mnoine line zamjenice u perzijskom
jeziku (SHD: I/94).
115
Veoma zanimljivom smatramo Sudijevu raspravu o autentinosti jednog gazela.

Autor u tom smislu iskazuje ozbiljne rezerve, i to iz dva razloga: teko je prihvatiti kako bi
majstor pera kakav je Hafiz, u gazelu od svega pet distiha, u tri distiha ponovio istovjetnu
rimu; s druge strane tvorba oblika mnoine imenice ged (siromah), kojom se oznaava
ljudsko bie, pomou sufiksa h iznimno je rijetka, neuobiajena i neprirodna. Temeljem
navedenih argumenata, Sudi zakljuuje da razmatrani gazel, ako i jeste iz Hafizovog pera,
potjee iz poetnog razdoblja njegovog oprobavanja u pjesnitvu, te je stoga na osjetno
niem kvalitativnom nivou. Meutim, Sudi, isto tako, iznosi mogunost da je sporni gazel
napisao pjesnik po imenu Hafiz ane (Hfez ne), roen u Tabrizu, koji je pisao pod
poetskim pseudonimom Hafiz Taraki (Hfez Taraq). Pri tome autor navodi kako je na
proputovanju kroz zemlje ama vidio neke njegove gazele u kojima se osjeti istovjetan
manjak vjetine u gradnji rime kao i u gazelu o ijoj je autentinosti raspravlja. No, Sudi se
na kraju ipak odluio da ga uvrsti u svoj komentar Hafizovog Divana, rukovoen
injenicom da ga je zatekao u nekoliko rukopisnih primjeraka te poetske zbirke. (SHD:
I/111-112)
Za pojedine gazele Hafizovog Divana Sudi objanjava i razloge zbog kojih su
spjevani. Takav je sluaj s gazelom koji je Hafiz spjevao u ast povratka aha udaa iz rata
protiv Turkmena, u kojem je porazio neprijatelje. Dolazak vladara pjesnik pri tome
poistovjeuje s dolaskom mira u iraz. (SHD: III/1878)
Komentirajui pojedine gazele Sudi se osvre i na prigovore koje su, prema
autorovoj tvrdnji, Hafizovi savremenici upuivali pjesniku zbog znaenja i smisla pojedinih
distiha/gazela (SHD: I/430, I/489, I/499). Te podatke, povremeno prave pikanterije, Sudi
oito prenosi iz neke od Hafizovih biografija, odnosno nekog biografsko-bibliografskog
izvora u kojem su objedinjeni podaci o nekoliko ili veem broju pjesnika, ali niti jednom ne
referira na izvor svojih navoda, ime su njihova autentinost i relevantnost u znatnoj mjeri
umanjene.
U komentar Hafizove poezije Sudi povremeno ukljuuje i digresije u vezi sa svojim
ivotom, prije svega proces obrazovanja. Naprimjer, kada objanjava distih Pr-e m goft
xat bar qalam-e son naraft farn bar nazar-e pk-e xatpa bd (Na pir ree:
Peru stvaranja nije se potkrala greka Aferim njegovom istom miljenju to greke
prikriva), autor navodi imena itavog niza uenjaka, znalaca perzijskog jezika i knjievnosti
iji je bio uenik, od ama do Bagdada, kojima se obraao i od njih traio tumaenje
znaenja navedenog distiha. (SHD: II/680) Na taj nain Sudi se dosljedno pridrava manira
imanentnog uenjacima orijentalno-islamskog kulturnog kruga: uenjak, ma koliko bio
kompetentan i uspjean u oblasti kojom se bavi, nikada na proputa iskazati duno
potovanje onima od kojih je uio, koji su mu prenosili svoje znanje, pa makar se radilo i o
posve partikularnoj stvari kakvo je znaenje tek jednog distiha iz obimne poetske zbirke.
Znaajan dio komentara Hafizovog Divana, izvan definiranih kljunih nivoa analize,
odnosi se na autorovu raspravu o razliitim rukopisnim primjercima te zbirke poezije,
116
odnosno razliitim varijantama pojedinih dijelova teksta. U takvim sluajevima autor

najee koncizno ukazuje na razlike u varijantama (SHD: II/1060); meutim, povremeno
razlikama u varijantama teksta u pojedinim rukopisnim primjercima posveuje veu panju,
te detaljno objanjava razlike u znaenjima pojedinih varijanti (SHD: II/743, II/1161). Sudi
se rijetko izjanjava o ispravnosti razliitih varijanti, odnosno o tome koju od varijanti on
smatra prihvatljivijom (SHD: I/238), te stoga o tom pitanju i rjee stupa u polemiku s
prethodnim komentatorima Divana (SHD: II/759).
U izuzetno znaajnom i vrijednom djelu kakav je Sudijev komentar Hafizovog
Divana mogu se uoiti i odreeni sistemski, metodoloki nedostaci. Jedan od njih je da
autor na poetku svakog gazela nije zapisao paradigmu njegovog poetskog metra, odnosno
nominirao taj metar. Takav je sluaj, naprimjer, sa sto trideset i treim gazelom (SHD:
II/739); iz broja slogova njegovog prvog polustiha osam slogova jasno je da nije rije o
istovjetnom poetskom metru kao u prethodnom gazelu, koji u prvom polustihu ima petnaest
slogova a ni njegov poetski metar nije definiran i nominiran (SHD: II/734); u prozodijskom
smislu, razmatrani gazel nije identian ni s prvim prethodnim gazelom iji je poetski metar
definiran i nominiran, a koji u prvom polustihu takoer ima petnaest slogova (SHD: II/723).
Drugi temeljni prigovor, kao i kad je rije o komentarima ulistana i Bustana,
odnosi se na ton kojim Sudi polemizira s ranijim komentatorima Hafizovog Divana. Taj je
ton i u komentaru Divana veoma otar (SHD: I/257, I/268, II/1247), a povremeno postaje
krajnje neprimjeren i neprihvatljiv kao nain na koji jedan uenjak raspravlja s drugima
(SHD: III/2024). Meutim, generalno gledajui, primjetno je da je ton kojim Sudi
polemizira s prethodnim komentatorima Divana, te objanjava njihove propuste i greke,
ipak donekle blai u odnosu na komentare Sa'dijevih djela. Da je komentar Hafizovog
Divana posljednje djelo iz Sudijeve komentatorske trilogije, ta promjena, neto blai i
tolerantniji pristup drugaijem miljenju, mogla bi se smatrati rezultatom autorovog
ljudskog i intelektualnog sazrijevanja, koja ga je od pozicije gorljive nepopustljivosti i
iskljuivosti dovela do prvih, iako jo uvijek blagih, naznaka spremnosti da se i miljenja
drugih, ma koliko bila oprena s njegovim stavovima i koliko god ih smatrao neutemeljenim
i netanim, u najmanju ruku smatraju legitimnim. Meutim, komentar Hafizovog Divana
nije posljednji Sudijev komentar perzijskih klasika; tavie, u svom posljednjem napisanom
komentaru ulistana autor je znatno otriji prema ranijim komentatorima nego to je to
sluaj u komentaru Divana. Stoga jedino logino objanjenje Sudijeve vee snishodljivosti
prema suprotstavljenim miljenjima ranijih komentatora Hafizovog Divana nalazimo u
pretpostavci da je autor, svjestan teine i zahtjevnosti teksta Divana, tj. vee mogunosti da
mu se prilikom komentiranja tog teksta potkradu greke, donekle ublaio i relativizirao
svoje stavove, a time i odnos prema ranijim komentatorima Hafizove poezije.
Uz navedena dva prigovora, kontroverze u vezi s njegovom recepcijom i anrovskim
situiranjem Hafizovog Divana, kao i greke na koje je ranije ukazano tokom rasprave o
razliitim nivoima analize, savremeni istraivai Sudiju zamjeraju i sljedee zamornu
117
opirnost prilikom davanja pojedinih objanjenja; konciznost tamo gdje znaaj razmatranog
pitanja zahtijeva opirnija objanjenja, te loe odabrane stihove navedene u argumentativne
svrhe. (Bqer 1998: 11-13)
118
DODATAK
ODLOMAK IZ SUDIJEVOG KOMENTARA HAFIZOVOG DIVANA

Peiwand: znai povezanost.

Be my: be je prijedlog instrumentalno-socijativnog znaenja, a dugi vokal i je
estica za oznaku jedininosti.
H dr: hu znai pamet a dar je drugo lice jednine zapovjednog naina od
[infinitiva] daridan. Ovaj izraz se upotrebljava tamo gdje se u poslu ne upotrebljava pamet;
znai: dozovi se pameti.
am-e rzgr: genitivna veza prisvojnosti, u stvarnom ili prenesenom znaenju.
Konano znaenje distiha: Trajanje ivota ovisi od jednoj vlati kose; to jest, u
ivotu nema trajnosti i stabilnosti, brzo prolazi. Dozovi se pameti i tuguj (brini se) za sebe;
emu tuga za vremenom. to e rei: Daleko je od pameti da se tuguje za danima i
vremenom: tog mjeseca bit e pomraenje Sunca; tog mjeseca bit e pomraenje Mjeseca; te
i te godine bit e sua; te i te godine rodit e obilno. (SHD: I/416)
119
ZAKLJUAK
Predmet ovog istraivanja jeste komentatorski opus Ahmeda Sudija Bonjaka koji se
odnosi na tri remek-djela klasine perzijske knjievnosti, tj. Sa'dijev Bustan i ulistan, te
Hafizov Divan.
Istraivanje je pokazalo da je Sudi u svojim komentarima slijedi vrlo jasan
metodoloki postupak. U svim njegovim komentarima jasno je definirano pet kljunih nivoa
analize: 1. pisanje i izgovor leksema; 2. klasina gramatika (s morfolokim i sintaksikim
podnivoima); 3. stilistika; 4. kulturna historija; te 5. semantika, koja predstavlja temeljnu
svrhu napisanih komentara.
Sudijevi komentari perzijskih klasika sadre i jo neke sekundarne elemente, od
kojih je najznaajniji rasprava, ili barem krai osvrt, na rukopisne primjerke komentiranih
djela koje su Sudi i prethodni komentatori na podruju Osmanskog carstva imali na
raspolaganju. Iz Sudijevih navoda proizlazi da se njegov pristup odlikuje znatno viim
nivoom istraivake akribije budui da, u vie navrata, zamjera svojim prethodnicima na
ogranienom, pa ak i povrnom uvidu u rukopisne izvore.
Kroz sva tri njegova razmatrana komentara Sudi je iskazao zamaan nivo
metodoloke konzistentnosti, dosljedno se pridravajui navedenih nivoa analize. Autor je
konzistentan i kad je rije o komentatorskom postupku u okviru svakog od tih nivoa, pa ak
i u sluajevima kada se njegovi stavovi, uslijed razvoja nauke o jeziku, vie ne doimaju
aktuelnim kao to su, mogue je, bili u njegovo vrijeme. Takav je sluaj, naprimjer, s
njegovim uvoenjem drugog oblika infinitiva u cilju pravilnog izvoenja glagolskih oblika
u perzijskom jeziku, to je omoguavalo lake uenje tog jezika. Iako je, na osnovu
savremenih saznanja, nedvojbeno da jedan glagol moe imati samo jedan oblik infinitiva,
to znai da oblik koji Sudi izvodi postoji iskljuivo na teoretskom planu, njegova
istraivaka odvanost i osjeaj za jezike finese zasluuju pohvalu.
Kroz tekst svih komentara Sudi je iskazao zavidan nivo jezike i knjievne
kompetentnosti, tim prije to nema dokaza o tome da je perzijski jezik i knjievnost
izuavao na perzijskom govornom podruju. Zahvaljujui toj kompetentnosti, autor je u
svojim komentarima jednostavnim i lahko razumljivim proznim jezikom uspio objasniti
znaenja brojnih reenica i distiha, pogotovo distihe iz Hafizovog Divana.
Sudijeva jezika i knjievna kompetentnost uoljiva je i u polemikama koje je vodio
s prethodnim komentarima perzijskih klasika, pri emu su njegovi stavovi veinom ispravni,
iako u tim polemikama nerijetko koristi neprimjeren i nenauni diskurs.
120
Meutim, Sudi se u svojim komentarima klasinih djela perzijske knjievnosti ne

ograniava samo na razmatranje znaenja tekstova tih djela; budui da su njegovi komentari
prije svega filoloki, on ih oito smatra i udbenicima perzijskog jezika za nenativne
govornike. Upravo zbog toga ponekad insistira na objanjenjima o naizgled jednostavnim
pitanjima za znalce perzijskog jezika, te u vie navrata ponavlja odreena objanjenja, oito
s namjerom da ta objanjenja italac to potpunije i tanije usvoji. Stoga kritike takvog
pristupa, koje u svojim radovima iznose pojedini savremeni iranski istraivai, smatramo
neosnovanim, budui da prilikom njihovog iznoenja nije uzet u obzir ukupan kulturalni
kontekst u kojem su Sudijevi komentari nastali, a koji je znatno dugaiji u odnosu na
kulturalni kontekst u kojem su nastajali komentari perzijskih klasika u Iranu. Drugim
rijeima, osnovni previd tih istraivaa bio je to to su tekstovima o perzijskom jeziku,
namijenjenim njegovim nenativnim govornicima, pristupali iz pozicije nativnih govornika
tog jezika i ne uzimajui u obzir nivo naunih saznanja u Sudijevom vremenu.
121
IZVORI I LITERATURA
IZVORI
SB Sd, Mohammad (1378/1999), arh-e Sd bar Bstn-e Sad, Tarome wa

tahiye wa tahiyye-ye matn-e enteqd az: doktor Akbar Behrz, Ketbfor-ye Haqqat,
Tehrn
SG arh-e Sd bar Golestn-e Sad (1349/1970), motaremn: Heidar Xotnat,
Zeinolbedn wo, Al Akbar Kzem, Ketbfor-ye Tehrn, Tabrz Tehrn
SHD Sd, Mohammad Bosnaw (1378/1999), arh-e Sd bar Dwn-e Hfez,
Tarome-ye doktor Esmat Sattrzde, p-e panom, Entert-e Sarr, Tehrn
LITERATURA
Algar, Hamid (2001), Perzijska knjievnost u Bosni i Hercegovini, Beharistan,

Broj 3/4, Ljeto/jesen 2001, Kulturni centar pri Ambasadi Islamske Republike Iran
Sarajevo, Sarajevo, str. 165-182
Algar, Hamid (2003), Bosnia and Herzegovina, Encyclopadia Iranica, Online
Edition, lanak dostupan na internet-stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/bosniaand-herzegovina
Aslan, Hacer (2004), Sudi'nin erh-i Divan-i Hafz'nn II. Cildinde klasik Trk
edebiyat ile ilgili kavramlar, Yksek Lisans Tezi, Krkkale niversitesi
Attr Nbr, Fardoddn (1390/2011), Manteq al-teir, Tashh wa touzh: doktor
Mahmd bed; doktor Taq Prnmdryn, p-e awwal, Szmn-e motlee wa tadwn-e
kotob-e olm-e ensn-ye dneghh (Samt), Tehrn
Bqer, Bahdor (1380/2001), Seir dar arhh-ye er-e Hfez, Ketb-e mh-e
adabiyyt wa falsafe, omre-ye 44, str. 30-37
Bqer, Bahdor (1377/1998), Word bar arh-e Sd, er, omre-ye 24, str. 813.
122
Barthes, Roland (1986), Smrt autora, u: Beker, Miroslav, Suvremene knjievne

teorije, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, str. 176-180
Baagi, Safvet-beg (2007), Bonjaci i Hercegovci u islamskoj knjievnosti, BZK
Preporod, Sarajevo
Bozorg Beigdel, Sad (1385/2006), Hiyn, Xade, Bar qalam-e son xat raft
y naraft?, Paheh-ye adab, omre-ye 11, str. 27-54
Browne, Edward G (1997), A Literary History of Persia, Vol I, The Tartar
Dominion (1265 1502).,Originally published 1902, Iranbooks, Maryland
Burrill, Kathleen (1999), SD, Ahmad, u: The Encyclopaedia of Islam. CDROM Edition, Brill NV , Leiden
ehaji, Demal (1980), Ahmed Sudi Bonjak, POF 28-29/1978-79, str. 103-122
Dabb, Hamd (1367/1998), n hame naq dar yene-ye ouhm: tabr bar
tabrt-e Hfez, rnnme, omre-ye 24, str. 574-596.
Dnparast, Wal (1392/2013), Noxbegn-e rn wa faliyyath -ye elm wa
farhang-yenn dar osmn (qarn-enohom wa dahom-eher), ostrh-yetrx, sleahrom, omre-ye 1, str. 79-100
Dwn-e Hfez (1379/2000), Be ehtemm-e Ahmad Mohed, p-e awwal,
Moassese-ye entert wa p-e Dnegh-e Tehrn, Tehrn
Drki, Munir (2012), Zato je Delaluddin Rumi napisao Mesneviju na perzijskom
jeziku?, Pismo, X/1, Bosansko filoloko drutvo, Sarajevo, str. 99-114
Drki, Munir (2013), Rukopisi Mesnevije u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Anali
GHB, Knjga XXXIV, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, str. 127-138
Daka, Beir (1990), Sudijevi komentari na perzijskom jeziku, POF 39/1989, str.
173-181
Daka, Beir (1991), ta je pomoglo prihvatanju perzijske knjievnosti u Bosni i
Hercegovini?, POF 41/1991, str. 395-399
Daka, Beir (1997), Historija perzijske knjievnosti, Naunoistraivaki institut
Ibn Sina, Sarajevo
Ertek, Yasemin (1994), Sudi Bosnavi'nin erh-i Divan- Hafz, Yksek Lisans Tezi,
Ege niversitesi
Faji, Zejnil (2003), Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke u Sarajevu. Svezak jedanaesti, Al-Furqn Islamic Heritage Foundation,
London; El-Kalem, Sarajevo
123
For, Mohammad (1378), Sad wa sr-e , u: Kolliyyt-e Sad, Nar-e Afkr,

Tehrn, str. 1-8
Foth, Mohammad (1382/2003), Hfez wa Gte, Ketb-e mh-e adabiyyt wa
falsafe, omre-ye 75 wa 76
Goodvin, G. (1999), Konya, u: The Encyclopaedia of Islam. CD-ROM Edition,
Brill NV , Leiden
Gor, Mostaf; Tammdr, Zohre (1391/2012), Tatbq-e pr-e mon-e Dwn-e
Hfez b kohanolg-ye pr-e xeradmand-e Yng, Adabiyyt-e erfn wa ostreenxt,
omre-ye 28
Gozelyz, Al (1385/2006), arhh-ye Masnaw dar ntol, Soxan-e eq,
omre-ye 31, str. 19-28
Gtz, Manfred (1979), Trkische Handschriften, Franz Steiner Verlag GMBH,
Wiesbaden
Haddd, Mohammad Hosein (1385/2006), ygh-e arq wa Dwn-e Hfez dar
ande-ye Gte, Pahe-e adabiyyt-e moser, omre-ye 30, str. 5-16.
Hafiz i Gete: zbornik radova(2003), Priredila Anelka Mitrovi, Kulturni centar
Islamske Republike Irana u Beogradu, Beograd
Handi, Mehmed (1999), Teme iz knjievne historije, Ogledalo, Sarajevo
Haraw, Nab Myel (1369/1990), Naqd wa tashh-e motn (marhel-e nosxeens
wa weh-ye tashh-e nosxeh-ye xatt-ye frs), Bonyd-e paheh-ye eslm-ye stn-e
qods-e razaw, Mahad
Hasanl, Kws (1387/2008), Rastxz-e soxan dar Bstn, Olm-e etem wa
ensn-ye Dnegh-e rz, omre-ye 34, str. 55-74
Haveri, enita (2014), Jezik i stil djela Bulbulistan Fevzija Mostarca, Filozofski
fakultet u Sarajevu, Sarajevo
Hoca, Nazif M. (1980), Sudi: hayat, eserleri ve ili risalesi'nin metni, stanbul
niversitesi Edebiyat Fakltesi, Istanbul
Homynmehr, Wahd (1387/2008), Negh tze be azal az Hfez, Ketb-e
mh-e adabiyyt, omre-ye 132, str. 98-104
Johanson, Lars (1993), Rm and the Birth of Turkish Poetry, Journal of
turkology, Vol. 1 No. 1, str. 2337
Jung, Karl (1996), ovek i njegovi simboli, Narodna knjiga-Alfa, Beograd, str. 232235
124
Kadri, Adnan (2008), Objekat Ljubavi u tesavufskoj knjievnosti: Muradnama

Dervi-pae Bajezidagia, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo
Karahalilovi, Namir (2012), Kritiko izdanje djela Svjetiljka srcima (Ser alqolb) autora Qattna aznawja, Naunoistraivaki institut Ibn Sina, Sarajevo
Karahalilovi, Namir (2014), Kritiko izdanje djela Perivoj slavuja (Bolbolestn)
autora Fevzija Mostarca, Filozofski fakultet u sarajevu, Sarajevo
Katouzian, Homa (2006), Sadi, Oneworld Publications, Oxford
Kaya, Ibrahim (2008), erh-i Divan- Hafz (Sudi): Kelimeler remizler
kavramlar, Doktora tezi, Inonu niversitesi, Istanbul
Kaya, Ibrahim (2012), Sudi'nin erh-i Glistan'ndaki eletirilerine toplu bir bak,
Turkish Studies International Periodical for the Languages, Literature and History of
Turkish or Turkic, Vol. 7/3, Ankara, str. 1719-1739
Kazzz, Mr alloddn (1368/1989), Bayn, p-e awwal, Ketb-e Md (Wbaste
be Nar-e markaz), Tehrn
Komeil, Moxtr (1390/2011), Maqleh-ye pezek dar sr-e Sad, Pahehye zabn wa adabiyyt-e frs (Dnegh-e Esfahn), omre-ye peypey-e 12, str. 71-92
Kut, Gnay (2008), Turska knjievnost u Anadoliji, u: Ktkolu Mhabbat S. i
dr, Historija Osmanske drave i civilizacije II, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo;
IRCICA, Istanbul
Lei, Zdenko (2005), Teorija knjievnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo
Lewis, Fraklin (2012), Golestn-e Sad, Encyclopadia Iranica, Online Edition,
lanak dostupan na internet-stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/golestan-e-sadi
Losensky, Paul (2012), Jm: Life and Works, Encyclopadia Iranica, Online
Edition, lanak dostupan na internet-stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/jami-i
Ljubovi, Amir; Grozdani, Sulejman (1995), Prozna knjievnost Bosne i
Hercegovine na orijentalnim jezicima, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo
Mahmd Baxtyr, Al Qol (1388/2009), Hfezens: br-e amnat dar
qalamrow-e Hfez, Hfez, omre-ye 59, str. 46-53
Masm, Bahrm (1383/2004), Lisn al-aam, Dnenme-yeadab-efrs. eldeeom: adab-efrs dar ntol wa Blkn, Wezrat-efarhang wa erd-eeslm, Tehrn,
str. 722-723
Meneghini, Daniela (2010), Saljukid Literature, EncyclopaediaIranica, Online
Edition, lanakdostupanna internet-stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/saljuqs-v
125
Mo'ayyad, Hamat (1378/1999), Gote dar yne-ye Sad, rnens, omare-ye

42, str. 260-264
Modarres, Fteme (1384/2005), Zabn wa adab-e prs dar siy-ye Sar, Nmeye farhangestn, omre-ye 7/1, Farhangestn-e zabn wa adab-e frs, Tehrn, str. 70-83
Mohammad, Hem (1387/2008), Tasr-e ern-e sadeh-ye sewom wa
ahrom-e her bar Hfez, Adabiyyt-e erfn wa ostreenxt, omre-ye 11, str. 137150
Mohammad, Rhele (1383/2004), Daq'iqal-aq'iq, Dnenme-ye adab-e frs.
eld-e eom: adab-e frs dar ntol wa Blkn, Wezrat-e farhang wa erd-e eslm,
Tehrn, str. 386
Monzaw, Ahmad (1352/1973), Tatabbo dar Golestn-e Sad, Wahd, omre-ye
114, str. 341-346
Mostarac, Fevzija (2011), Bulbulistan, prijevod s perzijskog: Demal ehaji,
stilizacija: Demaludin Lati, Kulturni centar Ambasade IR Iran u Sarajevu, Sarajevo
Mouln amsoddn Mohammad Xe Hfez rz (1375/1996), Dwn-e
azaliyyt, Be ke-e doktor Xall Xatb Rahbar, p-e hdahom, Entert-e Saf
Alh, Tehrn
Muji, Munir (2007), Arapska stilistika u djelu Hasana Kafije Pruaka, Filozofski
fakultet u Sarajevu, Sarajevo
Muji, Munir (2011), Tropi i figure u arapskoj stilistici, Orijentalni institut u
Sarajevu, Sarajevo
Nametak, Fehim (2007), Pojmovnik divanske i tesavvufske knjievnosti, Orijentalni
institut u Sarajevu, Sarajevo
Nametak, Fehim (2013), Historija turske knjievnosti, Orijentalni institut u Sarajevu,
Sarajevo
Nametak, Fehim; Trako, Salih (2003), Katalog arapskih, perzijskih, turskih i
bosanskih rukopisa iz zbirke Bonjakog instituta, Bonjaki institut, Zrich Sarajevo
Nazr, Ahmad (1370/1991), Nazar bar Dwn-e Hfez p-e doktor Qsem an
wa Qazwn wa p-e doktor Xnlar, Tahqqt-e eslm, Sl-e eom, omre-ye 1 wa 2,
str. 330-351.
Nkdrasl, Mohammad Hosein (1388/2009), Tashol wa tasmoh dar Dwn-e
Hfez, erpah, omre-ye 2, str. 179-206
Okatan, Ibrahim (2013), Sudi'nin Bostan erhi'nde geen edebi sanatlar, gramer
terimleri ve temel kavramlar, Ekev Akademi Dergisi, Yl (Say) 56, str. 217-273
126
zkan, Prof. dr. Mustafa (2000), Ottoman Turkish in Pre-Ottoman Anatolia, The
Great Ottoman-Turkish Civilization 4 (Culture and Arts), Yeni Trkiye, Ankara
Parniyn, Ms; Hosein byrk, rmn (1391/2012), Sefreh-ye eqtesd-ye
Sd dar Bstn wa Golestn, Pahenme-ye adabiyyt-e talm, Sl-e ahrom,
omre-ye 16, str. 169-188
Peacock, Andrew (2010), Saljuks of Rum. Encyclopaedia Iranica, Online Edition,
lanak dostupan na internet-stranici: http://www.iranicaonline.org/articles/saljuqs-iii
Prnmdryn, Taq (1382/2003), Gomode-ye lab-e dary, p-e noxost, Enterte Soxan, Tehrn
Qsem, Hkem; Ramazn, Malhe (1391/2012), ahngery dar ande wa sr-e
Sad, Motlet-e mell, Sl-e szdahom, omre-ye 51, str. 27-50.
Qsem, arf Hosein (1376/1997), arhh-ye frs-ye Dwn-e Hfez dar Hend,
amandz-e ertebtt-e farhang, omre-ye 9, str. 30-33.
Qorbnpr rn, Hosein (1389/2010), Manzme-ye erfn Sad dar Bstn,
Motlet-e erfn, omre-ye 11, str. 161-200.
Raz, Ahmad (1382/2003), Tawlpazr-ye erfn-ye Dwn-e Hfez, Zabn wa
adab, omre-ye 17, str. 103-120.
Riyh, Mohammad Amn (1369/1990), Zabn wa adab-e frs dar qalamrow-e
osmn, p-e awwal, erkat-e entert-ye Pang, Tehrn
Sadatparwar, Al (1380/2001), aml-e ftb wa ftb-e har nazar: arh bar
Dwn-e Hfez, Bargerefte az alest-e axlq-ye Allme Tabtaby, p-e awwal,
erkat-e entert-e Ehy-e ketb, Tehrn
Sadrniy, Bqer (1390/2011), Barres-ye awmel wa abd-e moherat-e
rniyn be siy-ye Sar dar qarn-e haftom, Trxnme-ye rn-e bad az eslm, Sl-e
awwal, omre-ye 2, str. 43-69
Sikiri, Dr. air (1950), Sdi kao komentator Sdijina Gulistana, POF I/1950,
Sarajevo, str. 51-67
Sohrweide, H. (1999), LR, Mosleh al-Din, u: The Encyclopaedia of Islam, CDROM Edition, Brill NV , Leiden
abanovi, Hazim (1973), Knjievnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima,
Svjetlost, Sarajevo
abestar, eix Mahmd (1390/2011), Golan-e rz, Be ke-e ahrbn Behat,
p-e hatom, Sed-ye moser, Tehrn
af Kadkan, Mohammadrez (1383/2004), Tziyneh-ye solk. Naqd wa tahlle and qasde az hakm Sany, Entert-e gh, Tehrn
127
eidy, ahrm (1383/2004), Bar al-ar'ib, Dnenme-ye adab-e frs. eld-e

eom: adab-e frs dar ntol wa Blkn, Wezrat-e farhang wa erd-e eslm, Tehrn,
str. 173-174
entrk, Ahmet Atilla (1999), Osmanl iiri antolojisi, YapKredi Yaynlar, Istanbul
irazi, Hafiz (2009), Divan, S perzijskog preveo: Beir Daka, Naunoistraivaki
institut Ibn Sina, Sarajevo
irazi, Sadi (1989), ulistan, s perzijskog preveo Salih Trako, El-Kalem, Sarajevo
irazi, Sadi (2005), ulistan, prijevod i komentari: Ah,ed ananada, Buybook,
Sarajevo
or afar, (1339/1961), arh-e hl-e Sd wa tatabbo-e darbre-ye sr-e
adab-ye rn wa bahs dar mo'alleft-e , mze wa parware, omre-ye 28-29, str. 72-91
Trako, Salih (1975), Prvi prijevod ejh-Sadijeva ulistana na srpskohrvatski,POF
XXII-XXIII/1972-73, Sarajevo, str. 369-381.
Velek, Rene; Voren, Ostin (1965), Teorija knjievnosti, Nolit, Beograd
Zarrnkb, Abdolhosein (1380/2001), Az ke-ye rendn, p-e ahrdahom,
Entert-e Soxan, Tehrn
Xatm Lhr, Abolhasan Abdorrahmn (1387/2008), arh-e erfn-ye azalh-ye
Hfez, Tashh wa talqt: Bahoddn Xorramh, Kro Mansr, Hosein Mot Amn,
p-e eom, Nar-e qatre, Tehrn
Xorramh, Bahoddn (1378/1999), Hfeznme, p-e dahom, erkat-e enterte elm wa farhang, Tehrn
Xosrou, Nser (1382/2004), Safarnme, B moqaddame dar arh-eahwl-e er be
ehtemm-e Mohsen Xdem, Entert-e Qoqns, Tehrn
Yaman, Ahmet (2004), Sudi-i Bosnevi: erh-i Divan-i Hafiz, Yksek Lisans Tezi,
Krkkale niversitesi, Istanbul
Yz, Tahsn (1366/1987), sr-e Sad dar siy-ye Sar, u: Zekr-e aml-e
Sad (Mame-ye maqlt), Wezrat-e farhang wa erd-e eslm, Tehrn, str. 319-328
Ylmaz, Ozan (2008), 16. Yzyil arihlerinden Sudi-i Bosnevi ve erh-i Gulistan
(Inceleme tenkitli metin), Yksek Lisans Tezi, Marmara niversitesi, Istanbul
Ysef, olamhosein (1350/1971), ahn-e matlb-e Sad dar Bstn, ostrhye adab, omre-ye 26, str. 254-309
Zann, Bart; Fzel, Mahbd (1381/2002), Naqd wa barres-ye arh-e Sd bar
Bstn-e Sad, Maalle-ye Dnekade-ye adabiyyt wa olm-e ensn-ye Dnegh-e
Tehrn, str. 21-40
128
Biografije
Namir Karahalilovi roen je 05. 03. 1967. u Banjoj Luci. U rodnom gradu zavrio
je osnovnu i srednju kolu. Godine 1987. upisao je studij orijentalne filologije (studijska
grupa: arapski jezik i knjievnost perzijski jezik jezik i knjievnost) na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu, i okonao ga 1991. Od 1996. angairan je u radnom odnosu na
Odsjeku za orijentalnu filologiju. Godine 1999. zavrio je postdiplomski studij perzijskog
jezika i knjievnosti na Univerzitetu Teheran, a 2002. na istom je Univerzitetu odbranio
doktorsku disertaciju u oblasti filolokih nauka. Godine 2003. izabran je u zvanje docenta, a
2008. u zvanje vanrednog profesora za oblast perzijska knjievnost na matinom Odsjeku.
Bavi se perzijskom paleografijom i bonjakom knjievnom batinom na perzijskom jeziku.
Objavio je dvije autorske knjige, nekoliko desetina naunih i strunih radova, te tri knjige
prijevoda. Uestvovao na vie domaih i meunarodnih naunih skupova.
Munir Drki (Trnovo, 01. 10. 1980.) je docent za naunu oblast perzijski jezik na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu, voditelj Instituta za lingvistika istraivanja na istom
Fakultetu i lan redakcije asopisa za jezik i knjievnost Pismo. Zavrio je Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu 1999. godine, 2003. diplomirao arapski jezik i knjievnost i
perzijski jezik i knjievnost na tadanjem Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u
Sarajevu, 2008. zavrio postdiplomski studij iz lingvistikih disciplina, a 2013. godine
odbranio doktorsku disertaciju pod naslovom Diskurs viejezinosti u Mesneviji
Delaluddina Rumija. Dosad je objavio jednu knjigu u koatorstvu s Alenom Kalajdijom
(Omer Humo, Sehletul-vusul. Grafija i leksika Sehletul-vusula, Muzej Hercegovine, Mostar
2010), tri knjige prijevoda s perzijskog jezika, te oko trideset naunih i strunih radova.
Primarna podruja naunog i strunog interesa Munira Drkia jesu perzijski jezik i
knjievnost i iranska kultura izvan Irana.
129

Ahmed Sudi Bosnjak-Komentator Perzijskih Klasika PDF

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Ahmed Sudi Bosnjak-Komentator Perzijskih Klasika PDF

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Filozofski fakultet u Sarajevu

AHMED SUDI BONJAK

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak ubraja se meu veoma znaajne komentatore u Osmanskom

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

gramatika perzijskog jezika, a gramatiki opis svodio se na fragmentarna objanjenja, koja

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Tradicija bavljenja perzijskim jezikom i knjievnou na prostoru Osmanskog

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Nakon XV stoljea i pojave Abdurrahmana Damija, u historiji perzijske

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

PERZIJSKI JEZIK I KNJIEVNOST U MALOJ AZIJI

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

MALA AZIJA PRIJE OSMANLIJA

Nasir Husrev boravio je u Ahlatu 1046. godine.

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ovdje je posebno bitno objasniti razloge naseljavanja Iranaca u Malu Aziju, to je

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

U Malu Aziju doseljavali su se Iranci razliitih drutvenih klasa i statusa. Meu

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

U takvim drutvenim okolnostima podrazumijevalo se da veina obrazovanih ljudi

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

trag ak i na osmansku civilizaciju. U kratkom periodu mongolske vlasti na podruju

PERZIJSKI JEZIK I KNJIEVNOST U OSMANSKOM CARSTVU

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Prijevodi perzijskih tekstova

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

kad su na arapski prevedena mnogobrojna djela s grkog, sanskrita, srednjoperzijskog i

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Komentari perzijskih djela

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Moda najbolji pokazatelj zastupljenosti perzijskog jezika i knjievnosti u

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

IVOT I DJELA AHMEDA SUDIJA

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Vie o Muslihuddinu Lariju vidjeti: Saf 1368: V: 1663-1669; Sohrweide 2001.

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Za vrijeme svoga boravka u Istanbulu Sudi je posjeivao uene ljude i koristio se

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

S obzirom na to da openito nije mogue navesti mnogo podataka o Ahmedu Sudiju,

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

SUDIJEV KOMENTAR SA'DIJEVOG ULISTANA

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Sa'di je pisao djela i u poeziji i u prozi. U perzijskoj knjievnosti jedinstven je po

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

Sinovi Ademovi jednog su tijela dijelovi,

ulistan izvan granica perzijskog govornog podruja

Ahmed Sudi Bonjak komentator perzijskih klasika

knjievnosti. Ahmed Aflaki, unuk Delaluddina Rumija i pisac jedne od najznaajnijih