Sie sind auf Seite 1von 317

.M.Baigent i R.

Leigh
.
Eliksir .
....i
kamen
.NASLIJEE MAGIJE I AKLEMIJE
..............................................................THE ELIXIR AND THE
STONE.................................................................
................................................................................
- 1997 -........................................................................
......
U knjizi Eliksir i kamen, Michael Baigent i Richard Leigh
obrazlau svoje stajalite o tome da okultni povratak - kao,
uostalom, i cjelokupna revolucija misli i stavova koja je posebno
vidljiva posljednjih godina - svoju stvarnost duguje hermetizmu,
korpusu ezoterijskog uenja koje je cvjetalo u Aleksandriji prije
dvije tisue godina, a koje je nakon toga nestalo iz glavne struje
zapadne misli, iako nikada nije bilo potpuno zatrto. Autori
slijede tragove ove udesne, sveobuhvatne filozofije, koja ima
mnogo zajednikoga sa suvremenom holistikom misiju,
pronalazei njezine korijene u egipatskim misterijama, i
ukazujui na enormni utjecaj koji je izvrila na srednjovjekovne
mage i procvat renesanse. Njihova pria ukljuuje mnoge
iznimne linosti, poput, primjerice, franjevca Rogera Bacona i
elizabetinskog maga Johna Deeja, prototipa Shakespeareova
Prospera i njegove Oluje. No, sredinja je figura ove prie sam
Faust, jedan od mitova koji su obiljeili zapadnu civilizaciju.
Eliksir i kamen iznimno je bogato i ambiciozno djelo koje
predstavlja alternativnu povijest intelektualnog svijeta.
Alkemiari i arobnjaci koji su stoljeima opsjedali matu ljudi,
ovdje su, moda i po prvi put, smjeteni u pravi kontekst.
tovie, ova knjiga nudi jedan pogled na svijet koji se u

odreenom smislu moe nazvati "alternativnim", ali i duboko


povijesnim.
Une fort des symboles est la nature
O la meute cherche la mandagore.
Fouilles-toi, et tu percevras
L'alisier, cormier at alchemilla.
Ave, regina elementorum.
le riche art de la chimie noire
Vient du sortilge du gros bois.
La cithare saumtre lave l'hermine
Et la gent Vensachant.
Ave, mundi rosa.
Mais sois sans crainte, et tu verras
Le Normand vainc le captien.
Jehan l'Ascuiz
Priroda je prava uma simbola
po kojoj pas trai mandragoru.
Potrai i ti, i vidjet e
brekinju, oskoruu i alkemiliju.
Ave, regina elementorum.
Bogato umijee crne magije
raa se iz arolija guste ume.
Gorki limunovac oplakuje hermelina
i ukovinu, podiui im vrijednost.
Ave, mundi rosa.
Ali ne boj se, i vidjet e
kako Norman pobjeuje Kapetovia.
Jehan l'Ascuiz
SADRAJ
Uvod 13.5

PRVI DIO
1. Poglavlje: Hermes, Tri Puta Najvei 25.15
2. Poglavlje: Hermetika magija, alkemija i islam 48.38
3. Poglavlje: Magija mranog doba 58.48
4. Poglavlje: Tri puta k Europi 75.65
5. Poglavlje: Srednjovjekovni magovi 97.87
6. Poglavlje: Renesansa 109.99
7. Poglavlje: irenje hermetike mudrosti 120.110
8. Poglavlje: Faust 137.127
9. Poglavlje: Hermetika misao i umjetnost: talisman .. 17163
10. Poglavlje: Uspon tajnih drutava 206.196
11. Poglavlje: Fragmentacija stvarnosti 223.213
12..Poglavlje:_Povratak_jedinstvu 237.227
13. Poglavlje: Ponovno otkrie hermetike misli 250.240
DRUGI DIO
14. Poglavlje: Magini krug 271.257
15. Poglavlje: Kontrola uma 278.264
16. Poglavlje: Politika manipulacija 287.273
17. Poglavlje: Komercijalna manipulacija umom 301.287
18. Poglavlje: Manipulacija informacijama 314.300
19. Poglavlje: Glazba i magija 326.312
20. Poglavlje: Ponovno otkrivanje smisla 343.329
POGOVOR 356.342
ILUSTRACIJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 345
UVOD
Jo od sedamnaestog stoljea, znanost je vodila bitku s filozofijom, organiziranom r
eligijom i umjetnou, za prevlast nad zapadnom civilizacijom i zapadnim drutvom. Nep
osredno nakon II. svjetskog rata, njena se nadmo inila sigurnom i opravdanom. U
godinama nakon 1945., zapadna je kultura ula u novo razdoblje
znanstvenoga racionalizma i skepticizma. Sve to se odnosilo na

iracionalno, kao i sve to se moglo povezati s magijom ili praznovjerjem, odbacivalo se

s nepovjerenjem i izrazitim neprijateljstvom.


Za one koji su ivjeli u razdoblju izmeu 1939. i 1945., one koji
su vodili rat, u njemu sudjelovali, ili ga tek doivjeli kao djeca,
znanost je predstavljala novi i gotovo svemogui autoritet. Znanost je
proizvela prednosti poput antibiotika i potaknula razvitak komunikacija, kao to j
e televizija. Ona je, takoer, razvila sredstva za ubijanje bez presedana - mlazni
motor, raketu ili projektil s navoenjem, te atomsku, a zatim i hidrogensku bombu
. No, ak su i takvi, potencijalno zastraujui izumi, obeavali, kada bi ih se prilagod
ilo mirnodopskim uvjetima, i napretku o kojemu se moglo samo sanjati.
Mlazni se motor vrlo lako mogao upotrijebiti u civilnom zrakoplovu,
i tako revolucionarizirati naine putovanja i povezati zemljinu kuglu
u jo podatniju cjelinu. Raketa je odjednom uinila moguim, do
tada nezamislivo, osvajanje svemira. Nuklearna se energija pokazala
neogranienim izvorom moi. Kao posljedica, znanstvenik je poeo
uivati uzvieni status. Njegova uloga visokog sveenika, maga ili
vrhunskoga arobnjaka, bila je, ini se, ustanovljena. Zbog sila koje
je mogao osloboditi, on je ulijevao strah, ali i povjerenje. Bio je vrsto ustolien
kao uvar budunosti ovjeanstva.
Ako je generacija koja je preivjela Drugi svjetski rat imala
oigledno opravdanje za vjeru u znanost, ona je, takoer, imala jednako oigledno opra
vdanje za nepovjerenje spram onoga to je smatrala iracionalnim. U mnogim se pogle
dima Drugi svjetski rat smatrao nekom vrstom kriarskoga pohoda protiv sila iracio
nalnog. Iracionalnost se zastraujue manifestirala u orkestriranoj masovnoj histeri
ji pristalica Nacistike stranke, nacistikoj ideologiji, Hitlero-vim govorima i sam
im dehumaniziranim razmjerima Konanog
rjeenja. Iracionalnost se manifestirala u bjesomunim napadima
banzaija, japanske pjeadije na Pacifiku, okrutnom zlostavljanju zarobljenika japa
nske vojske i besmislenim samounitenjima pilota-kamikaza.
Suelivi se s ovim manifestacijama iracionalnog, britanski i
ameriki veterani odrekli su se svih njegovih manifestacija. Vrativi
se kui, udjeli su samo za mirnim, takorei, spokojnim ivotom,
povratkom normalnosti i smirene racionalne budunosti koju je
obeavala znanost. Normalnost, onakvu kakvu je odredio znanstveni racionalizam, prih
vaena je kao non plus ultra zapadne civilizacije. Normalnost i njezin pripadak, kon
formizam, postali su osnovnim obiljejem razdoblja koje se danas povezuje sa sivim
odijelom od flanela. Bili su to standardi prema kojima je ratna generacija eljela
odgajati svoju djecu, takozvane baby-boomers-e, ostavivi im kao naslijee sve povlast
ice teko steenoga obilja, svu

rasko tehnoloki unaprijeenih potroakih dobara te obrazovanje


(posebice visoko obrazovanje) o kojemu se do tada moglo samo sanjati.
ezdesetih se godina ovoga stoljea, kada su baby-boomers-i
postali punoljetnima, hrabri novi svijet kojega je propagirala ratna
generacija, poeo doimati sve ispraznijim i lienim bilo kakve vee
vrijednosti ili svrhe od pukog materijalnog uspjeha; a samim obrazovanjem koje s
u mladi ezdesetih godina imali priliku stjecati, ta je injenica postala jo jasnije
izraenom. Umjesto svjetle i ruiaste
budunosti, mladi ezdesetih suelili su se s tri zastraujue spoznaje
o neemu to do tada ljudska povijest nije poznavala - nuklearnim
holokaustom, prenaseljenou planeta i unitavanjem prirode. Sve je
to preobrazilo biblijsku ideju apokalipse, iz teoloke postavke vjerovanja u nepos
rednu - i izvjesnu mogunost.
U sjeni tripartitne apokalipse stvorene od ovjeka, mlade ezdesetih dosegnula je pun
oljetnost. Ta je sjena stavila pod sumnju vjeru u razum i znanstveni racionaliza
m na koje se pozivala ratna generacija. Doista, sam se razum doimao tek neiskren
om maskom i opravdavajuom racionalizacijom za nove oblike ludila. Nije se inilo raz
umnim skupljati i slagati na hrpe nuklearno oruje kojeg je bilo dovoljno da pedese
t puta iznova uniti planet. Nije se inio razumnim rastui broj stanovnika na planetu,
bez omoguavanja adekvatnih izvora koji bi se prilagodili takvome rastu. Nije se,
takoer, inilo razumnim iscrpljivati i pustoiti izvore koji su ve postojali, dok se u
isto vrijeme nije inilo nita kako bi se oni obnovili.
Ukoliko je razum mogao kulminirati u takvom posvemanjem
bezumlju, zakljuila je mlade ezdesetih, on nije opravdao povjerenje koje su mu pokl
onile starije generacije. Ako je za takav bezizlazan poloaj kriva znanost, tada o
na vie ne zasluuje povjerenje ovjeanstva. Ako su normalnost i konformizam sluili samo
ome
da ljude uine poslunim sudionicima u moguem vlastitom istrijebljenju, tada se normalnost i konformizam vie nisu mogli smatrati
odrivim vrijednostima. U svim se ovim pogledima mlade ezdesetih poela osjeati prevare
nom. Taj je osjeaj pojaavao - ne samo u Sjedinjenim Dravama, ve i izvan zemlje - rat
ija je opravdanost i
legitimnost postajala sve sumnjivijom. U deset godina sukoba,
56 000 mladih Amerikanaca, koji su se borili, ne za vlastita, ve za
uvjerenja svojih roditelja, umrli su u dunglama, uima rijeka i
riinim poljima jugoistone Azije. Izmeu 60 i l00 000 ljudi kasnije
je sebi oduzelo ivot. Sukob u Vijetnamu bio je prvi rat u poznatoj
povijesti u kojemu je broj rtava na bojitu kasnije nadmaen brojem

samoubojstava veterana.
Kada se mlade ezdesetih pobunila, njihova je pobuna preuzela
brojne razliite i ne uvijek konzistentne oblike. Obiljeja ove pobune,
koja se danas najee osuuju, u prvome su redu liberalizam,
takozvana kultura droga i skandalozno nepotivanje i odbacivanje
ustanovljenog autoriteta. Uz ove prijestupe, kritiari su skloni navoditi i odbaci
vanje kranskoga morala, komparativno istraivanje religija (posebice religija Istoka
), obuzetost psihologijom (posebice Jungovom) i nezdravo zanimanje za okultno ili ezo
terino.
Naravno, i u prolosti se, u sporadinim intervalima, budilo zanimanje za okultno, p
onajvie u uzburkanim razdobljima promjena
- u osvit Francuske revolucije, nakon Francusko-pruskog rata 1870.
i pada Drugog carstva, prije izbijanje Drugog svjetskog rata i Ruske
revolucije. Meutim, ak i u razdobljima izmeu takvih vidljivih manifestacija, okultno
ili ezoterino je itavo vrijeme bilo prisutno, iako na periferiji drutvenoga razvoja i
evolucije. Doista, teko je
pronai samo jedno desetljee tijekom posljednja etiri stoljea u kojemu neki znaajni po
jedinac ili grupa takvih pojedinaca nije provodila eksperimente i istraivanja na
podruju zabranjenih znanosti.
Tijekom ezdesetih godina ovoga stoljea, obnovljeno se zanimanje za zabranjene znano
sti jo jednom poklopilo s uzburkanim razdobljem promjena. Ovoga puta, meutim, takvo
je poklapanje poprimilo neviene razmjere - ne samo unutar male skupine kultivira
ne elite ili u kontekstu strukture masonske loe, ve i irom zapadnoga
svijeta, unutar itave generacije razoarane, ali i dobro obrazovane
mladei. S druge strane, njihovi su roditelji poeli zvoniti na uzbunu,
i nastavili zvoniti tijekom sljedeeg desetljea. Ranih sedamdesetih,
jedan od autora ove knjige koji je tada upravo migrirao u London,
predavao je u mjesnoj politehnikoj koli. Budui poznat po svojoj
ukljuenosti u ameriki pokret za ljudska prava i protivljenju ratu u
Vijetnamu, veina njegovih kolega, estokih marksista, pogreno je
pretpostavila da i on pristaje uz istu ideologiju. Nas u stvari ne
zabrinjava faizam, povjerio mu se jedan od njih. Faizam je viemanje mrtav. Stvarna je prijetnja Jung i njegova mistika. Prema rije
ima zabrinutoga ideologa, Jung i njegova mistika bili su prijetea
opasnost njihovoj stvari, nagovarajui ljude neka gledaju unutar sebe

i tako zamagle svijest o nunosti drutvene i politike revolucije.


Ironino, i kao posljedica, Jung i njegova mistika trijumfirali
su, ujedinjujui u nezadovoljstvu i protivljenju politiku desnicu jednako kao i pol
itiku ljevicu, konformistike pristalice statusa quo, ali i samozvane revolucionarne
snage koje su se posvetile njihovu
zbacivanju. Jung i njegova mistika ujedinili su takoer i dva, tradicionalno suprots
tavljena tabora, znanstveni i religiozni establishment. U pravilnim intervalima,
znanstvenici i klerici smjenjivali su se u iskazivanju ogorenja i prijezira spra
m ezoterizma kojim je
Zeitgeist u tolikoj mjeri bio proet. A zvona na uzbunu koja su poela zvoniti ezdese
tih, mogu se uti i danas, iako poneto utiana oholim
izrugivanjem. Tako se, u nedovoljno informiranim medijima, meu
komentatorima, kritiarima, esejistima i politiarima, najee s podsmjehom aludira na sta
vove i hirove New Age-a - kao da mnogi od tih stavova i hirova o kojima je rije, u s
tvarnosti nisu jednako stari
kao i sami izvori filozofske i religiozne misli Zapada.
Naravno, ne moe se porei da je probueni interes za ezoterino u velikoj mjeri sadravao
uckaste elemente - trivijalnu astrologiju temeljenu na sunevim znakovima, savjeto
vanje zodijaka, tarota ili I Chinga prije svake manje ili vee odluke, unaprijed o
blikovane programe za samoostvarenje, bijelu svjetlost koja se kuha u vreici, ins
tant Nirvanu, ili, pak, kirurki pribor za uradi sam trepa-naciju. Ne moe se porei nit
i to da je povratak okultnoga ezdesetih godina iznjedrio i neke sutinski mrane fenome
ne poput, primjerice, oduevljenosti sotonizmom i aktivnosti takvih skupina kao to
je ona Charlesa Mansona. No, usredotoiti se samo na te fenomene znailo bi zanemari
ti kreativnije i konstruktivnije dimenzije
okultnog povratka. Bilo je, primjerice, knjievnika koji su ezdesetih godina izronili
kao nositelji ezoterijske misli - Carlos Fuentes i Gabriel Garcia Marquez u Junoj
Americi, Thomas Pynchon u
Sjedinjenim Dravama i Michel Tournier u Francuskoj predstavljaju
samo nekolicinu takvih pisaca. Postojali su i ueni ljudi poput Edgara
Winda i gospoe Frances Yates, ija su istraivanja ezoterinog
otvorila do tada zatvorena vrata naeg razumijevanja renesanse i reformacije, elizabetinske i jakobitske Engleske, te Shakespearea,
Marlowea i njihovih suvremenika. Kroz Jungova, i istraivanja nekih
od njegovih sljedbenika, ezoterizam ezdesetih uvrstio je svijest o
enskom principu, Goetheovoj Ewigweibliche, i potrebi da se ona
inkorporira u zapadnu svijest i kulturu. I, kao to e ova knjiga pokazati, ezoterijs
ki princip magijske meupovezanosti nadahnuo je itav niz istraivanja vezanih uz okoli
i prepoznavanje zemlje kao
ivoga organizma, sveobuhvatnoga ekolokog sustava.

Za okultni povratak ezdesetih godina nije toliko vano koji su


njegovi dobri i loi rezultati, ve sama injenica da se takav povratak
zbio. injenica da se uope dogodio u poetku se doimala zapanjujuom u usporedbi s posl
ijeratnim razdobljem normalnosti i umjerenosti, znanstvenog racionalizma, konformi
zma, potroaa i sivih odijela od flanela. Pa ipak, upravo se kao reakcija na takve vr
ijednosti i njima pripadajue samozadovoljstvo, ogranienost, uskogrudnost, jednostr
anost i sterilnost, zbio povratak okultnog. Za generaciju obrazovane mladei, postal
o je oiglednim da su vrijednosti njihovih roditelja kulminirale do potencijalno f
atalnoga cul-de-sac-a.
Ukoliko se uope mogao pronai izlaz, bilo je nuno promijeniti stavove, a ta se promj
ena sastojala u integraciji kao protutei fragmentaciji, sveobuhvatnoj meupovezanos
ti nasuprot specijalizaciji, organizmu nasuprot mehanizmu, te sintezi kao protut
ei analizi.
Povratak okultnog ezdesetih godina, kao i mnoga druga zbivanja tijekom tog desetljea
, moraju se shvatiti upravo u tom kontekstu. Dinamika i vjera koje su obiljeavale
njegov mentalitet bile su upravljene ka preispitivanju i preusmjeravanju vrijed
nosti - preusmjeravanju ka integraciji, cjelovitosti, organizmu i sintezi. U to
je vrijeme mnogo spominjana rije bila revolucija. Oni koji su na taj
fenomen gledali pojednostavljeno i doslovno, nisu bili sposobni prepoznati snage
koje su leale u njegovu temelju, povrno interpretirajui rije revolucija u krajnje pol
itikom smislu. Meutim, ovdje je bila rije o mnogo suptilnijoj vrsti revolucije, ono
j revoluciji koja
je obiljeila renesansu - revoluciji stavova i vrijednosti, osobnih i kolektivnih
potreba, revoluciji u samoj svijesti, pogledima na svijet, te razumijevanju i in
terakciji sa stvarnou.
Upravo je takozvani povratak okultnog bio zasluan za ovu
vrstu revolucije. Tonije, ona se zbila zahvaljujui odreenom korpusu ezoterijskih uenja
poznatih pod generikim izrazom hermetizam. Izmeu ostaloga, hermetizam naglaava meupov
ezanost svega znanja i vanost uspostavljanja veza izmeu razliitih podruja
uenja. U tom smislu, revoluciju svijesti koja se dogodila tijekom
ezedesetih godina, moemo, do izvjesne mjere, smatrati hermetinom.
Pisci ove knjige takoer su proizvodi ezdesetih. Zbog te se injenice ne osjeamo dunima
ispriavati. Naprotiv, ako nita drugo, njome se ponosimo, kao to se ponosimo sudjel
ovanjem - iako ne i
bez razboritog skepticizma - u okultnom povratku toga vremena.
Poput mnogih naih suvremenika, svoj smo put do hermetizma
pronali idui brojnim stazama. Na neke od njih ukazao nam je sam
obrazovni sustav koji je zabranio hermetizam izvan okvira akademskoga ugleda. Sv
euilite, kako smo ubrzo uvidjeli, pokazalo se svime osim sve- uilita . Pa ipak, u st
rogo odvojenim zasebnim odjelima engleske, amerike, francuske i njemake knjievnosti
, kao u nekoj
vrsti vakuuma, itali smo djela poezije i proze koja su uspostavljala
veze, zamagljene od strane samoga sveuilita - izmeu umjetnosti,

znanosti, povijesti, filozofije, psihologije, mitologije i komparativnih


religija. Dok su se akademski odjeli sporili oko teritorijalnih granica,
prepuni niskih strasti poput kakvih ruritanskih nacionalista, Blake,
Goethe i Balzac, Flaubert, Tolstoj i Dostojevski, Joyce, Proust,
Mann, Yeats i Rilke pruali su mnogo razumljiviju i prihvatljiviju
perspektivu. A u djelima mnogih od navedenih pisaca - doista, ak i u
djelima tako uravnoteenih viktorijanaca poput Georgea Eliota i
Roberta Browninga - naili smo na sasvim jasne naznake o hermetizmu i njegovim sljedbenicima.
Bilo je, takoer, i takvih ljudi koji se nisu mogli smjestiti ni u
kakve slubeno prihvaene okvire ili kanone. Lawrencea Durrella,
primjerice, odbacila je i ponizila itava akademska zajednica toga
vremena; no, u amerikim i britanskim sveuilitima ranih ezdesetih, bilo je vrlo malo
studenata koji nisu proitali njegov Aleksandrijski kvartet. Upravo smo na stranic
ama Durrellove tetralogije i mi, poput mnogih drugih, prvi puta saznali za korpu
s mistinoga uenja poznatoga kao Hermetica. Durrell nas je, takoer, prvi puta upozna
o s imenima poput Paracelzusa i Agripe, koja se nisu nikada spominjala u ortodok
snim udbenicima ili antologijama.( Durrellova ekstravagantno romansirana evokacij
a Aleksandrije uvela nas je u kolijevku hermetizma. Konano, upravo nam je Durrell
otkrio najher-metiniju od svih disciplina, alkemiju, ali ne kao smijean oblik pri
mitivne kemije, ve kao sloen i nadasve evokativni simboliki sustav, koji je seksual
nost rabio kao metaforu za umjetnost, umjetnost kao metaforu za seksualnost, a o
boje kao metaforu za oblik unutarnje
preobrazbe.
Poput Durrella, ni Jung nije imao svoje mjesto u prihvaenim
akademskim kanonima svoga vremena. Knjievnost nas je, meutim,
odvela k njemu, a mi smo bili ushieni otkriem. Od Junga, put je vodio natrag, opet
u alkemiju i hermetizam - bilo izravno, ili, pak, kroz Goetheova djela. Uskoro
nam je postalo jasno kako veina puteva
vodi, zapravo, u hermetizam - usprkos tome to je sveuilite, ini
se, izgubilo, ili namjerno zanemarilo zemljovide.
Hermetizam je, kako smo uvidjeli, otvarao zapanjujuu i novu
perspektivu svijeta znanja, ijim se navodnim uvarem, kao to i
samo ime sugerira, smatralo sveuilite. A s te perspektive pogled je
oduzimao dah, ba kao to je zemljina kugla oduzimala dah astronautima koji su se ti
h godina otisnuli u svemir. S te perspektive, moglo se vidjeti znanje i stvarnos
t, kao to se i zemlja, gledana iz svemira,

doimlje poput povezane i jedinstvene cjeline, te je bilo mogue otkriti veze izmeu
navodno razliitih disciplina i podruja istraivanja koje je samo sveuilite dralo umj
vojenima, fragmenti-ranima, izoliranima i meusobno neovisnima. Nudei perspektivu
koja je nadilazila strogo ograniena podruja znanja, hermetizam je
omoguavao prepoznavanje naina na koje su se ta podruja mogla
spajati, pretapati i meusobno upotpunjavati. Bilo je, takoer, mogue uoiti pukotine i
nedostatke kao posljedice odvajanja i fragmentacije.
U isto vrijeme, hermetizam je donosio vie od tek apstraktnog ili
teoretskog razumijevanja, vie od openite filozofske orijentacije.
On je nudio empirijski potkrijepljene uvide u naine na koje se
magija - gotovo uvijek tetan oblik magije - rabio i iskoritavao
u
u
e
a

djelovanjima modernog zapadnog drutva. Hermetizam je, ukratko, omoguavao spoznaj


o tome kako su neka od njegovih temeljnih naela oteta kako bi posluila za krajnj
zlonamjerne svrhe. Magija, barem ona u modernom svijetu, izronila je kao metafor
za odreene vrste podmukle manipulacije - za umjetnost pokretanja

stvari na nain koji je protivan samom hermetizmu.


Hermetizam nam je, osim toga, pruio i nove uvide u povijest.
Prema akademskim udbenicima toga vremena, na primjer, kao i prema mnogim naim prof
esorima, taj znaajan fenomen poznat kao renesansa, svoje je korijene imao u vrije
dnostima kasnije oznaenim
humanistikim - vrijednostima kojih su primjeri bili Martin Luther, Erazmo Roterdams
ki i sir Thomas More, autor Utopije. Ali, nastavivi svoja izvannastavna istraivanj
a i otkrivi novu generaciju uenih ljudi poput Edgara Winda i Frances Yates, renesa
nsa je poela
izranjati u posve drukijem svjetlu. Iako je ona nesumnjivo mnogo
dugovala humanizmu, za svoje je postojanje, kako se pokazalo, u jo
veoj mjeri mogla zahvaliti hermetikoj misli i hermetikoj tradiciji.
ini se da je istinski impuls koji je nadahnuo renesansu bio nadasve i
sutinski magijske prirode.
Ovo nas je otkrie dovelo do drugog, kojeg je akademska zajednica, sukladno poslij
eratnom racionalizmu, nastojala zastrti diskretnim velom. Ako je renesansa svoje
korijene mogla traiti prije u hermetizmu negoli u humanizmu, takozvani renesansni
ovjek - koji je, za budue narataje predstavljao utjelovljenje epohe - nije mogao
biti Martin Luther, Erazmo Roterdamski ili sir Thomas More. Tko je,
dakle, bio renesansni ovjek"? Uskoro smo ga pronali u brojnim
osobama koje je Frances Yates nazivala renesansnim magima. Ali,
kada bismo uspjeli te mage identificirati s povijesnim osobama,

uskoro bismo uvidjeli kako smo ih ve susreli u knjievnosti kao izmiljene likove. Su
sreli smo ih, iako u kontekstu strogog kranskoga morala, u liku Marloweova doktora
Fausta, te u neto tolerantni-jem i bliskijem kontekstu, u liku Goetheova Fausta.
to smo vie o
njemu razmiljali, to nam je figura Fausta postajala sve znaajnijom.
Za nas, on je odraavao nemir, znatielju, udnju za znanjem i otpor
ograniavajuim konvencijama koje su obiljeavale nau generaciju.
Uskoro je, meutim, on poeo znaiti i mnogo vie od toga
Tko je osoba na koju se naa civilizacija poziva, pokuavajui
odrediti svoj identitet? Odgovor e se u prvi mah uiniti oiglednim.

Ljudi jo uvijek govore o kranskoj civilizaciji, kranskoj kulturi i kranskom svije


tako esto kao u prolosti, ljudi jo uvijek govore o kranskim zemljama. Iz takvih je izj
va jasno
da zapadno drutvo sebi laska smatrajui Isusa Krista osobom koja je
odredila stvarnost koju je to drutvo stvorilo. U stvarnosti, meutim,
figura koja najtonije personificira zapadnu kulturu nije poput janjeta
blagi spasitelj pribijen na kri. Naprotiv, taj je lik potpuno drukiji;
on je mag, arobnjak, vjetac koji je, u renesansnom folkloru, potpisao krvavi spora
zum s avlom. Lik koji je obiljeio nau civilizaciju nije Krist, ve Faust.
Faust, ili Faustus, danas je poznat prvenstveno, iako ne i iskljuivo, iz dva velia
nstvena knjievna djela - Marloweove drame i Goetheove drame u stihu. Oba ova djel
a sueljavaju zapadnu civilizaciju s utjelovljenjem njezinog kolektivnog identitet
a. Oba se djela odnose na ovjeka koji je, im se s njime susretnemo, ve ovladao
svim podrujima poznatog znanja, proputovao itavim spektrom ljudskoga iskustva, te
se, neizbjeno, pita kamo dalje - kakve li to nove svjetove jo moe osvojiti, te post
oje li nove discipline i nova podruja znanja koja jo moe istraiti. Za razliku od Isu
sa Krista, ovaj lik ne udi za tim da ljude odvede k Bogu, pa ak ni za postizanjem
vlastitog jedinstva s Bogom. Naprotiv, ono za ime on udi jest, nita
manje, negoli sam postati Bogom. Da bi ostvario svoju namjeru, on
rabi tehnike naprave svoga vremena kako bi ukrotio i podvrgnuo
svojoj volji onu sveukupnost ogromne, i jo neiskoritene moi -

moi koja se. prema standardima kranskoga morala oznaava paklenom, demonskom, dijabol
i sotonskom. S tom moi Faust sklapa sporazum. Bit e mu dodijeljena sva sredstva i
sposobnosti kako bi postigao sve to eli, postao suverenim gospodarem novih kraljevstava znanja, osvojio vrhove i prodro u dubine
ljudskoga iskustva, iskuao i ucrtao do tada nepoznato i nezabilje

eno. Ali, u zamjenu za to, na kraju svoga sudbinskog puta, on e predati svoju duu.
Postoji, meutim, znaajna razlika izmeu Marloweove verzije
iz esnaestog stoljea i Goetheove prie, napisane tijekom posljednjih desetljea osamna
estog, i prvih desetljea devetnaestog stoljea.
Na kraju Marloweove drame, Faustovo je odricanje od due konano,

nepovratno, stalno, neopozivo i neotkupivo. Na kraju Goetheove poeme, odreknue je


- zahvaljujui intervenciji onoga Ewigweibliche, Vjeno enskoga ili enskoga principa
vano, a
Faustu je omogueno otkupljenje i spas.
Danas, na koncu dvadesetoga stoljea, naa civilizacija ima priliku napisati vlastit
u kolektivnu priu o Faustu. Hoemo li tu priu ispriati na Marloweov ili Goetheov nain,
pokazat e vrijeme.
+ i na kraju, dok itate knjigu, pokuajte izbrojiti koliko je puta pisac spomenuo r
ije "faust" i "goethe", te sve varijacije tih rijei [op.prev]
PRVI DIO
1
HERMES, TRI PUTA NAJVEI
Od samih poetaka ljudskog djelovanja postojali su arobnjaci,
amani, vidovnjaci, udotvorci i iscjelitelji. Mnogo prije
ikakvog povijesnog zapisa, te su osobe djelovale, katkad u istom svojstvu, a kat
kad u priblinom, kao sveenici, proroci, mudraci, vraevi, tumai snova, duhovnici, ast
rolozi, bardi i lijenici. Njihove
aktivnosti spominju se meu prvima u poznatoj povijesti.
Na Srednjem Istoku, u samu zoru kranske ere, takvih je osoba
bilo mnotvo. Zaista, ponekad se tvrdilo da je i sam Isus bio jedan od
mnogih udotvoraca svoga vremena, iji je kasniji utjecaj na civilizaciju bio puka s
luajnost. Tako, prema preminulom profesoru sa Sveu
ilita Columbia, Martonu Smithu, kranstvo nije bilo nita drugo
doli sluajan dogaaj koji se, poput mnogih povijesnih fenomena,
mogao razviti potpuno drukije ili se ne razviti uope. Izuzevi slu
ajno nastupjele okolnosti, mogli smo, umjesto dvije tisue godina
kranstva, imati dvije tisue godina religije temeljene na, primjerice, uenjima Apolon
ija iz Tijane. Doista, Isus je, barem onakav kakvim ga prikazuje kranska predaja,
imao mnogo toga zajednikog s Apolonijem.
Apolonije je roen poetkom I. stoljea u Tijani, koja se danas
nalazi u Turskoj, a umro je izmeu 96. i 98. godine posl. Kr. Njegovu

biografiju sastavio je Filostrat oko 220. godine. Prema Filostratovim


izvjeima, Apolonije je ozdravljivao bolesne, uskrsnuo barem jednu
osobu iz mrtvih, a na dan svoje smrti tjelesno uzaao na nebo, praen
pjesmama hramskih djevica. U ranijim je godinama vjerojatno prihvatio Pitagorejs
ku misao. Bio je odani vegetarijanac, a kosa mu je bila upadljivo duga. Zbog pro
tivljenja krvnoj rtvi, nosio je lanenu
odjeu, odbacujui kou, krzno, i svaki drugi ivotinjski proizvod.
Njegova strastvena naklonost k filozofskom istraivanju, vodila ga je
na brojna putovanja; u Italiju, Grku, Egipat, Siriju i Babilon. Odbio
je posjetiti Palestinu, jer je vjerovao da je idovski kult hramskog
rtvovanja obeastio i ljude i zemlju. Izmeu 41. i 54. godine, boravio je u Indiji, gd
je je prouavao hinduistiku misao, i ono to je preostalo od budizma. Jedan od njegov
ih poklonika bio je i rimski car Vespazijan, koji ga je uzeo za duhovnog savjetn
ika. Apolonije je
vjerovao da je jedina istinska filozofija ona koja je usmjerena k dui,
jer je dua, budui nepodlona smrti i roenju, ono to je izvor bia .
Ne bi bilo teko zamisliti mnogo gore stvari od dvije tisue godina Apolonijeve reli
gije, iako bi, nesumnjivo, i nju, kao i bilo koju drugu religiju, iskrivilo vrij
eme, drutveni i politiki pritisci te dogmatizam i fanatizam njezinih sljedbenika.
Meutim, okolnosti su se pokazale takvima da je Apolonija izbrisao sa slike takozv
ani tijek
povijesti, a da za njega znamo moemo zahvaliti samo Filostratovoj
biografiji, dokumentu prilino sumnjive vjerodostojnosti. Ostali udotvorci toga vre
mena bili su preputeni ak potpunijem zaboravu.
Jedan je, meutim, bio on stvaran ili izmiljen, preivio u kranskoj tradiciji, postavi p
rototipom arobnjaka, a time po definiciji,
crni ili zli arobnjak. I najstarija legenda o crnom arobnjaku u
Zapadnoj povijesti, vezana je upravo uz njega. Lik je to koji se pojavljuje kao i
mun Mag u Djelima apostolskim (Djela, VIII, 9-24), u pisanjima crkvenih otaca, i
kasnijih komentatora. Faust je debitirao
upravo u njegovom obliju.
Postoji dokaz koji sugerira da je izvorni imun, osoba ili osobe
na kojima se temelji njegov lik, bio sljedbenik hereze poznate kao
gnosticizam. Epifanije, crkveni otac iz etvrtog stoljea, zaista ga i
optuuje za osnivanje gnosticizma, to je prilino nevjerojatna tvrdnja. Drugi crkveni
pisci prepriavaju da je za sebe tvrdio kako je Mesija, Sin Boji, pa ak i personifi
kacija Boga Oca. Opisuju ga kako putuje u drutvu prostitutke iz Tira, poznate pod
imenom Helena, implicirajui namjernu identifikaciju, ako ne i reinkarnaciju Hele

ne
Trojanske. Jedno od imena koja joj se pridaju je i Sofija (Sophia),
gnostiki izraz koji oznaava utjelovljenu Boansku Mudrost. Prema
jednom komentatoru: Namjera je njenog prikazivanja kao bludnice,
pokazati u koje je dubine uronio boanski princip, ukljuivi se u
stvaranje .
U Svetom Pismu, i kasnijoj crkvenoj predaji, imun djeluje kao
vrsta lukavog protivnika, posrednik sila tame, bezbonih i neistih sila, kojima je novooblikovana kranska poruka bila otro suprotstavljena. Tako se, u D
jelima apostolskim, imun pojavljuje kao samoproglaeni Samarianin-udotvorac, i moebitn
i Mesija. Kao karizmatina linost, imao je vatrene sljedbenike kao i Petar, ali na njegov
mnogo mraniji nain, bio je ribar ljudi i ribar dua. Prilikom
susreta s Petrom, ponudio je apostolu novac za dar ozdravljivanja polaganjem ruk
u. Drugim rijeima, pokuao je kupiti iscjeliteljsku mo Duha Svetoga za sebine svrhe,
od kuda i proizlazi grijeh simo-nije. On, je, takoer, stavljao u pitanje poloaj Isus
a i autoritet Petra
kao apostola.
Susret je kulminirao kad je imun bacio simbolinu rukavicu, i
izazvao Petra na vrstu duhovnog ili maginog dvoboja, u kojem su
jedan drugome trebali parirati u udima. U poetku je imun doista i
nadigravao Petra svojim udima koja su, povrinski, bila mnogo
bljetavija. Za razliku od Petrovih, ona nisu proizlazila ni iz kakve
boanske moi ili ovlatenja, ve, sredstvima obinog arobnjatva,
iz mnogo sumnjivijeg i (prema crkvenim komentatorima) demonskog izvora. U tom sm
islu, ona su okaljana, pokvarena i neista. Iako zasljepljujua, ona su samo proizvo
di varke, podvale, lukavstva ili
prijevare, dodirujui samo povrinu svijesti, ali nemajui nikakve
dublje vrijednosti. Nepotrebno je rei da imun, prema predaji, padajui s visina na k
oje se sam uzdigao, biva diskreditiran.
Obzirom na njegovo prikazivanje u Djelima apostolskim, imun
je tek manja i nebitna figura, potkupljivi showman i arlatan, samo
sitna prepreka koju treba skloniti s puta, dok Petar nastavlja, u svojoj
slavodobitnoj misiji, prenositi evanelje Samarianima. Za kasnije

kritiare, meutim, on postaje mnogo vie od bijednog Petrovog suparnika, kojemu Boje k
arte nisu naklonjene. Njega usporeuju sa samim Antikristom, njegovim utjelovljenj
em ili poslanikom vrhovnog duhovnog neprijatelja. Za odane je krane taj izvorni ar
hi-arobnjak postao crnim magom. ambasadorom sila kozmikog
zla. Moi kojima je raspolagao dane su mu od vrhunskog izvora zla
i nepravde, Antikrista ili avla samoga. I svi kasniji arobnjaci bili
su stigmatizirani kao imunovi sljedbenici. Obzirom na crkveno uenje, nisu ni mogli
biti nita drugo. Oigledno nisu mogli imati pristupa boanskim moima, niti su mogli b
iti apostoli Sudnjeg dana, jer bi time ugrozili monopol Crkve na takvu mo. A svak
a demonstracija
moi, koja nije proizlazila iz slubeno priznath crkvenih izvora,
mogla je biti samo demonska.
Tako je imun Mag pripremio put za Fausta, arobnjaka koji je

sklopio sporazum s avlom. Slinost meu njima nije samo tematska. Na njemakom, rije faus
t znai aka, koja moe, sa stanovitom zadrkom, biti metaforiki prikladna. Na latinskom,
tim,
faustus znai onaj koji uiva naklonost, i upravo je to nadimak
kojeg usvaja imun Mag. Prema profesoru Hansu Jonasu:
Znaajno je to to je u latinskoj sredini imun rabio nadimak
Faustus (onaj koji uiva naklonost). To je povezano s njegovim
stalnim nadimkom arobnjak, a injenica da ga je pratila Helena, za koju je tvrdio da
je ponovno roena Helena Trojanska, jasno pokazuje da je ovo jedan od izvora legen
de o Faustu. Nekolicina oboavatelja Marloweovih i Goetheovih drama smatraju da je
njihov junak potomak gnostike sekte, a da je prelijepa Helena,
koju je dozvao svojom djelatnou, neko pala Boja Misao, kroz
ije e uzdizanje ovjeanstvo biti spaeno.
U Djelima apostolskim, imun Mag uistinu ne vidi sebe kao izvorno zlog poslanika p
aklenih sila. No, ak i u to vrijeme, od sredine do kraja prvog stoljea, takvu bi f
iguru osudila veina idova, kao i
sljedbenici tek nastajueg kranstva. Za idove, on bi bio vjerski otpadnik, ije djelova
nje nadilazi slubeno prihvaene granice hramskog sveenstva, nacionalistikih mesijansk
ih sekti i poklonika mladog rabinskog judaizma. Za one koji su prihvatili novu r
eligiju, bilo da im je ona objavljena putem Jakova i njegove ranocrkvene sljedbe
,
ili putem obraenika Pavla, on bi bio jo gori. Smatrali bi ga suparnikim Mesijom, ko
ji svojim tvrdnjama i radnjama posee za uzurpacijom prerogativa istinskog Mesije. U
tom smislu, on bi doista predstavljao anti-Krista.
No, ako je lik arobnjaka utjelovljenog u imunu Magu zaista i
bio nepoeljan u novozavjetnoj Palestini, postojale su druge sredine
u kojima je on bio i vie nego dobrodoao. Tijekom prvog stoljea,

najvanije takvo mjesto bio je Egipat, posebice grad Aleksandrija.


Aleksandrija, srce grkog Egipta
Prije vie od pola tisuljea, uspostavljeni su srdani odnosi izmeu
Egipta i Grke. Jo 610. godine prije Krista, u delti Nila, osnovano je
grko naselje, kao trgovako sredite, a grka je vojska, koja je vodila
vlastite ratove protiv perzijske ekspanzije, esto pomagala Egipanima protiv slinih perzijskih upada. Za razliku od Grke, meutim,
Egipat nije bio sposoban oduprijeti se napadaima. Od 525. do 332.
godine prije Krista, Egipat je trpio perzijski jaram. 343. godine,
Nektanebo II, posljednji faraon, pobjegao je u etiopski egzil, i Egipat
drevnih dinastija prestao je postojati. Hramove, svetita, spomenike, i
itave gradove unitili su perzijski osvajai i ostavili ih u ruevinama.
Kad je Aleksandar Veliki uao u Egipat 332. godine prije Krista,
egipatski narod ga je pozdravio kao osloboditelja. Snage perzijske
okupatorske vlasti pruile su slab otpor, i bile su ubrzo poraene. Godinu dana kasn
ije, 331. godine, makedonski zapovjednik osnovao je grad, koji, ak i danas, nosi
njegovo ime. Ubrzo je napustio zemlju, i
nikada se vie nije vratio. Osam godina nakon toga umro je u Babilonu, a njegovo s
u neizmjerno carstvo, koje se protezalo do Indije, meu sobom podijelili njegovi g
enerali. Jedan od njih, Ptolemej, naslijedio je Egipat, i njime vladao od 305. g
odine, kao kralj Ptolemej I.
Time je zapoeo dinastiju grkih monarha, koji su vladali Egiptom
sve dok Kleopatra, posljednji Ptolemejevi, nije umrla 30. godine
prije Krista.
Kleopatra je poinila samoubojstvo, doznavi da je njezino brodovlje, i ono buntovno
g Rimljanina Marka Antonija, porazio Oktavijan, posinak Julija Cezara, u bitci k
od Akcija. 27. godine prije Krista.
Slavodobitni se Oktavijan tada proglasio carem, uzeo ime August, i
uspostavio Rimsko Carstvo. Egipat je, tako, postao rimskim satelitom, kojim je u
pravljao prefekt, izravno odgovoran samo caru. Sljedea tri i pol stoljea, Egipat j
e bio itnica Rima. Aleksandrijski brodovi prevozili su ito preko Sredozemlja, u poe
tku u Italiju, potom u udaljene ispostave Rimskog Carstva, a naposlijetku, od 32
4. godine,
u novoosnovani grad, Konstantinopol.
Za vladavine grke dinastije Ptolemejevia, Egipat je pruao mogunosti za dobivanje zem
lje, drutvenog poloaja i lake zarade. Prirodno, to je privuklo rijeke doseljenika,

od kojih su mnogi bili siromani, a sada su vidjeli mogunost za poboljanje svojih p


rilika, pa ak i za stjecanje monih poloaja u vlasti. Pritjecanjem grkih
doseljenika, Egipat se helenizirao i dramatino transformirao. Primjerice, Egipani
su oduvijek pili pivo, dok su Grci, meutim, pili vino, to je izazvalo potrebu za s
adnjom vinograda. Dok je veina
Egipana nosila lanenu odjeu, Grci su odijevali vunenu, to je prouzroilo uvoz ovaca.
Ne prihvaajui nikakva nadomjestka za maslinovo ulje, Grci su uzgojili i maslinike.
Izgradili su i nove gradove, smjetene na vanim trgovakim putovima. Kako bi poveali
poljoprivrednu proizvodnju, svojom su tehnolokom strunou reorganizirali zemljita kult
ivacijom, pospjeenim sustavom navodnjavanja i isuivanja movara. Uvezeno eljezo omogui
lo je izraivanje poljoprivrednog orua, kvalitetnijeg od onoga koje se prije toga k
oristilo u Egiptu.
Bankarstvo je postalo temeljnom sastavnicom helenizirane egipatske ekonomije. Os
novana je slubena kraljevska banka sa sreditem u Aleksandriji i svojim podrunicama
u cijeloj zemlji. Budui pridruena Ptolemejskoj kraljevskoj riznici, banka je mijen
jala i posuivala novac, primala pologe i nudila zajmove. Takve su olakice, naravno
, bile dostupne prvenstveno Grcima. Domae egipatsko stanovnitvo nije uivalo jednake
povlastice.
Za vladavine Ptolemejevia, Egipat je, openito uzevi, napredovao, kako doseljenici t
ako i domae stanovnitvo. Pred kraj Kleopatrine vladavine, bogatstvo zemlje bilo je
neizmjerno. Prema jednom podatku, godinji obraun iznosio je 294 tone zlata, 45 30
0 tona penice, to je dananji ekvivalent stotinama milijuna US dolara. U
zoru kranske ere, kada je Egipat preao u ruke Rima, penica je bila najvanije dobro na
svjetskom tritu toga doba. Nijedna domena Rimskog Carstva nije donosila usporediv
i prihod.
Ako se Egipat, u cjelini, razvijao, najbolja manifestacija tog razvitka bio je g
rad Aleksandrija. Iako nikada nije postala slubenom egipatskom prijestolnicom. Al
eksandrija je uivala jedinstveni polo-"
aj. U njoj je bila smjetena rezidencija Ptolemejskih monarha, a i
kasnije rimskog prefekta. Obiavalo se govoriti da je Aleksandrija
od Egipta, a ne u Egiptu.
Tijekom prvog stoljea kranske ere, Aleksandrija je bila najbogatiji, najurbaniji, n
ajsvjetskiji, najkulturniji i najciviliziraniji grad grko-rimskog svijeta, i svjet
sko trgovinsko sredite bez
premca. Broj njezinog stanovnitva procjenjivao se na 500 000,
nadmaujui tako svaku metropolu na Sredozemlju. Grad je bio
uven po svojoj arhitekturi. Jedna od najpoznatijih aleksandrijskih
graevina bio je svjetionik s Pharosa, koji se ubraja meu sedam
uda starog svijeta. Izgraen na otoku Pharosu, svjetionik je bio
povezan s gradom 1300 metara dugim zidom. Utvrda je bila visoka
120 metara, poput suvremene etrdeseterokatnice. Bila je izgraena
od svjetlucajueg bijelog kamena, a nadvisivao ju je masivni Zeusov

Egipat za vrijeme grke vladavine, od 332.-30.god.pr.Kr.


kip. Na samome vrhu ovoga zdanja neprestano je gorjela vatra, iju
je svjetlost, daleko na morsku puinu, reflektirao sustav zrcala.
Prema jednom podatku, sam grad imao je vie od 800 taverni,
1500 kupalita, 2400 hramova, i vie od 4 000 kua. Postojala su i
kazalita, stadion za igre, forum, velika trnica, velianstveni gymnazium, brojni javni parkovi, i sveti gajevi. Postojala su sudita, vojni
objekti i nebrojeni spomenici. Na ulazu u Augustov hram stajala su
dva stuba, kasnije poznata kao Kleopatrine igle, od kojih jedan danas stoji na Emb
arkmentu u Londonu, a drugi u njujorkom Central Parku. Sve te graevine bile su u b
ijelom mramoru, ija je bjelina,
prialo se, pri svjetlosti sunca bila zasljepljujua.
Meu najveim aleksandrijskim atrakcijama toga vremena, bilo
je balzamirano Aleksandrovo tijelo, umotano u laneno platno, preneseno iz Babilo
na u metropolu koju je osnovao. Tijelo velikog zapovjednika poivalo je u zlatnom
sarkofagu, smjetenom u velianstvenoj grobnici, koja je postala mjestom hodoaa. Vjerov
alo se da je sarkofag ukrao, oko 89. godine prije Krista, jedan od Ptolemejskih
kraljeva, kojemu je bio potreban novac. Grobnica je preivjela neto
due, a posljednji se put spominje u povijesnim zapisima iz 215. godine, kada ju j
e posjetio rimski car Karakala.
Meutim, za mnoge ljude toga vremena, a sasvim sigurno i za
kasnije narataje, dragulj u aleksandrijskoj kruni bila je njezina velika knjinica.
Njezine bibliografske zbirke nadmaivale su druga znanstvena sredita, kao to su Ate
na i Korint, a Aleksandrija je postala vrhunskim mjestom uenosti cijelog klasinog
svijeta. U Aleksandriji su, zapravo, postojale dvije velike knjinice. Jedna od nj
ih,
vea, bila je izgraena u bijelom mramoru i povezana s Muzejem,

ije je izvorno ime bilo Mouseion, ili Hram Muza. Manja knjinica bila je smjetena u hra
u posveenom bogu Serapisu.
Mouseion je prvobitno bio kultni centar, sveto mjesto posve
eno Muzama. S rimskim reimom, koji je zamijenio Ptolomejevie,
poprimio je svjetovniji karakter, evoluirajui u drevni ekvivalent
suvremenog sveuilita. Smjeten u blizini mora, ponosio se svojim
natkrivenim etalitima, arkadama s klupama, dvoranom u kojoj su

uenjaci zajedno jeli, sobama za privatne studije, stambenim etvrtima, predavaonica


ma i kazalitima. Njegove lanove subvencionirao je sam Mouseion. Nisu plaali poreze, p
rimali su besplatne obroke
i smjetaj, dobre plae, i brojne druge ugodnosti, ukljuujui i sluge.
Mouseion je osnovao, izmeu 300. i 290. godine prije Krista,
Ptolemej I, obrazovan ovjek, u ijem su se drutvu nalazili umjetnici, filozofi, pjes
nici i ostali pisci. Ptolemej je izdao dekret, kojim se sve knjige pronaene na br
odovima u aleksandrijskim lukama, imaju
zaplijeniti i prepisati. Kopije su, potom, bile dane vlasnicima knjiga,
a izvornici pohranjeni u Mouseionu. Ptolemej je, takoer, zapovijedio da se izrade kopije knjiga iz drugih knjinica, poput one u Ateni, a kupoval
e su se i privatne zbirke iz cijeloga svijeta.
Ptolemejev bibliografski ar nastavili su i njegovi nasljednici.
Knjinica je konano obuhvaala prostor od deset dvorana, a svaka
od njih bila je posveena jednom podruju znanja. Kao i svjetionik s
Pharosa, aleksandrijska se knjinica smatra jednim od sedam uda
staroga svijeta. Tekstovi su se uvali u obliku svitaka od papirusa, od
kojih je veina sadravala dva ili vie odvojenih djela. U danima svoje najvee slave Mou
seion je imao oko 500 000 takvih svitaka, dok je manja knjinica, povezana sa Serap
isovim hramom, sadravala ostalih 40 000 svitaka. Sve je bilo precizno oznaeno i ka
talogizirano. I sve je bilo dostupno, ne samo obrazovanoj eliti ve i irokoj javnos
ti,
svakome tko je imao elju za uenjem.
Veina materijala koji se drao u gradskim knjinicama, bio je na
grkom. Nakon rimskog osvajanja, taj je materijal bio nadopunjen
latinskim tekstovima. No, postojala su i djela na mnogim drugim jezicima, i iz m
nogo dalje prolosti, primjerice, komentari zoroaster-skih tajnih spisa, koji su,
kako se ini, bili kopije drevnih egipatskih
radova.
Poput mnogih drugih knjinica, i aleksandrijska je bila tragino
ranjena okrutnou rata i ekscesima doktrinarnog fanatizma. Godine
48. pr. Kr., Julije Cezar je okruio grad. Vatra se irila od pobijeenog
egipatskog brodovlja, k zgradama na obali, i 70 000 svitaka je, prema
izvjeima, uniteno u Mouseionu. Mnogi od njih bili su nadomjeteni, ali od kraja 3. stol
jea poslije Krista nadalje, aleksandrijske su knjinice neprestano ugroavali valovi
perzijskih osvajaa, rimski
car Dioklecijan i strastveni krani. ini se da je, do etvrtog stoljea,

glavna knjinica, Mouseion, bila unitena ili reducirana do te


mjere da se vie nije ni spominjala u povijesnim zapisima. Konano
je 391. godine, kranska rulja, predvoena aleksandrijskim patrijarhom, unitila manju
knjinicu u Serapisovu hramu, kao i sam hram.
Gubitak bogatog aleksandrijskog znanja, jedna je od najveih katastrofa u povijesti zapadne civilizacije. Nepravda je to, za koju kr
anstvo zapravo nikada nije bilo pozvano na odgovornost. Kranski
su fundamentalisti, ak i danas, i vie nego pripravni spaljivati knjige
u ime vjere.
Veliinu gubitka najbolje doaravaju neki od uvaenih imena povezanih s Aleksandrijom
i njezinim knjinicama. Meu njima bili su Euklid, matematiar iju geometriju i danas ui
mo, te Eratosten, koji
je zakljuio da je Zemlja kugla i izraunao njezin promjer. U Aleksandriji su djelovali i astronomi i astrolozi poput Ptolomeja, te lijenik Galen, i
je je uenje utjecalo na medicinsku misao idueg tisuljea i pol. Bio je tu i egipatski
sveenik i povjesniar Maneto, iji je pregled egipatskih kraljeva i dinastija i dana
s vaei. Crkveni oci i
teolozi, poput Origena i biskupa Klementa, djelovali su u Aleksandriji, kao i poznati gnostiki uitelji Valentin i Bazilid. A bio je i veliki broj f
ilozofa, kao to su, primjerice, Plotin, Proklo i helenizirani idov Filon, ija su uen
ja utjecala na kasnije mislioce.
Moe se, stoga, zakljuiti da je Aleksandrija u zoru kranske
ere, bila prava mjeavina razliitosti. Gradsko je stanovnitvo bilo
sastavljeno od ljudi svih rasa, kultura i vjera poznatoga svijeta, i to je
inilo svjetsku metropolu iji se suvremeni ekvivalenti mogu pronai
jedino u takvim sreditima kao to su London i New York. Osim domaih Egipana, bilo je
i predstavnika iz svakog kutka Sredozemlja u kojem se govorilo grki, ne samo s grk
og kopna i otoka, ve i sa Sicilije, iz Sirije, Turske i Male Azije. Bilo je Babil
onaca, Arapa, Perzi-janaca, Kartaana, Talijana, panjolaca, i Gala iz Francuske. U
Aleksandriji je postojala i najvea idovska zajednica izvan Judeje.
Kao i ostale etnike zajednice u Aleksandriji i idovi su imali
svoju etvrt. Iako su u Jeruzalemu traili duhovno vodstvo i plaali
godinji porez za tamonji Hram, oni su se, u svojim navikama, na
inu ivota i mnogim drugim pogledima, helenizirali. Mnogi su bili
oenjeni grkim enama. Mnogi, pak, vie nisu govorili hebrejski, pa

su se slube u jednoj velikoj i mnogim manjim sinagogama vodile na


grkom jeziku. Sluili su se i grkim prijevodima Tore. Neki od svitaka pronaenih u Kumranu, na Mrtvom moru, bili su na grkom i
napisani na papirusu, to upuuje na aleksandrijski izvor.
idovi su uivali najvii poloaj meu svim ne-Grcima u Aleksandriji, sa znaajnim stupnjem
autonomije. Primjerice, imali su svoje sudove, voe, a neki su se uzdigli i na vrl
o visoke poloaje. Kae se da je jedan Ptolemejevi povjerio upravljanje dravom i nadzo
r
nad vojnim snagama dvojici idova. Dva generala u vojsci Kleopatre
III bili su idovi.
Kad je pala dinastija Ptolemejevia, nastao je neizbjeni sukob
izmeu idovske zajednice i novog rimskog reima, koji je izrastao u
snani i do tada nevieni antisemitizam. U to doba, u Palestini su izbijale nepresta
ne pobune protiv rimske okupacije. Godine 66. posl.
Kr., planuo je veliki ustanak u Judeji, koji e potrajati jo osam godina. Kako je r
imska vojska postupno ponovo uspostavila imperijalnu vlast u zemlji, mnogi mesij
anski idovski pobunjenici, zeloti i sikari-jci (sicarii), potraili su utoite u Aleksan
driji, gdje su nastojali
podii novi ustanak. Kasniji neredi u Judeji, samo su pridonosili ionako prisutnom
antisemitskom raspoloenju. Do sredine drugog stoljea, nekad mnogobrojna idovska za
jednica, bila je prorijeena.
U to je vrijeme aleksandrijska slava jo bila na vrhuncu. ak etiri stoljea nakon toga
, rimski povjesniar Amnijan Marcelin ovako je pisao o Egiptu:
Ovdje, prije negoli u neku drugu zemlju, dolaze ljudi iz mnogih
kolijevki razliitih religija. Oni jo uvijek brino njeguju svete
obrede koji su im preneseni putem tajnih svitaka.
Pitagora i Platon, navodi Amnijan, svoju su mudrost u velikoj
mjeri stekli upravo u Egiptu. Iako, dodaje on, u Aleksandriji postoje
fontane takve mudrosti:
...jo se i sada u tome gradu mnogo ui, jer postoje brojni uitelji
iz razliitih sekti, a mnoga tajna znanja objanjavaju se geometrijskom znanou. Meu nji
ma nije mrtva ni glazba niti harmonija.
Nekolicina se jo uvijek bavi promatranjem kretanja zvijezda, a
veliki je i broj uenih aritmetiara. Pored njih postoje i mnogi koji
su dobro upueni u vjetinu proricanja.

Amnijan Marcelin zakljuuje:


Ako itko ozbiljno poeli proiriti svoje znanje o raznim granama
boanske mudrosti, ili se posvetiti ispitivanju metafizike, taj e spoznati da cijel
i svijet ovakvu vrstu znanja duguje upravo Egiptu.
Ako je Aleksandrija, na vrhuncu svoje slave, bila sredite trgovine dobrima, ona j
e, takoer, kao mjeavina razliitih naroda, kultova, vjera i filozofija, bila i sredit
e trgovine idejama. Grad je, u cjelini, bio mrea i kriite svih znanja poznatog svij
eta. Na njegovom podruju bila je zastupljena gotovo svaka religija i svaki nain ra
zmiljanja.
S kultovima koji su proizlazili iz religije drevnog Egipta iz vremena faraona, a
moda i prije, mijeali su se i stapali kultovi razli
itih grkih boanstava, kao i kultovi Aleksandra Velikog i Ptolemejske dinastije, iji
pripadnici nisu osjeali grinju savjesti zbog svoje deifikacije. Od posebnog je znaa
ja bio kult boga Serapisa. Serapisa
se najbolje moe opisati kao namjerno izmiljeno i sintetizirano bo
anstvo, koje je trebalo upuivati na slinosti izmeu Grka i Egipana. Prema jednom komentatoru, Serapis je, u stvarnosti, bio rezultat istraivanja g
rupe filozofa i sveenika, koji su prikupili poneto iz svih izvora i spojili sve id
eje i atribute koji bi bili od neke koristi.
Kult Serapisa bio je osobito potican od strane Ptolemejske dinastije,
jer je transcendirao religijske razlike u svrhu odravanja javnog reda.
Dijelom je proizlazio iz drevnog kulta svetog bika, Apisa, ije je sredite neko bilo
u staroj egipatskoj prijestolnici, Memfisu. Kult Apisa, pak, sadravao je element
e jo starijeg kulta Ozirisa. Tako se Serapis esto prikazuje kao suprug i pratitelj
Izide, drevne egipatske boice-majke. Stoga se napisi na grkom, koji se odnose na Serapisa,
prevedeni na demotske hijeroglife, odnose na Ozirisa. Za grke potrebe, meutim, Ser
apis se stopio sa Zeusom, te se esto pojavljivalo ime Zeus-Serapis. Serapis se, t
akoer, povezivao i s drugim egipatskim boanstvima i grkim bogovima, poput Amona i P
osejdona. U
svakom dijelu Egipta postojao je Serapisov hram, a onaj u Aleksandriji bio je jedan od njenih najveih arhitektonskih osobitosti toga
vremena.
Nakon rimskog osvajanja, pojavili su se kultovi rimskih boanstava, kao i romanizi
rane verzije grkih boanstava, a budui da je i sam prozvan bogom, i kult rimskoga ca
ra. Bilo je tu i gorljivih pristalica kulta istonomediteranske boice Kibele, iji su
sveenici-kastrati bili, kako se ini, uobiajena pojava u ivotu Aleksandrije. Postojao je i kult
Ahure-Mazde, sredinje figure perzijskog zoroastrizma. Djelovali su tu i uitelji i
sljedbenici takozvane gimnosofije linduizma, budizma i uz njih vezanih filozofija, jogijskih disciplina i

Irugih metodologija uvezenih iz Indije. I, kao to smo ranije napomenuli, u Aleksa


ndriji je ivjela, po brojnosti odmah nakon grke, vrlo utjecajna idovska zajednica.
Sredinom prvog stoljea, nova vjera, koja e kasnije postati pozlata kao kranstvo, poel
a je uspostavljati sve vre korijene u aleksandrijskom drutvu. Kako bi preivjela u tom
moru religioznih
raznolikosti, morala se prilagoditi. Trebala je odbaciti odreene, specifino mesija
nske i judaistike aspekte svoje palestinske provenijencije. Morala je postati pro
finjenijom, transcendirajui simplicizam Pavlove poruke upuene njegovu razularenom
stadu. Prema jednom
komentatoru , kranstvo, ukoliko je eljelo postati neto vie od religije za neobrazovane
i priproste, moralo je usvojiti postulate grke filozofije i znanosti. Kao posljed
ica, kranstvo u Aleksandriji
preuzelo je potpuno novi smjer. Pod patronatom najprije biskupa
Klementa, a zatim i Origena, njegova nasljednika, kranski su se teolozi poeli upozn
avati s grkom milju - s uenjima stoika, Aristotela i Platona. Tako intelektualno po
tkovani, upustili su se u dijalog s poganima, koji se ubrzo pokazao kao dijalog izm
eu intelektualno jednakih. Treba, meutim, rei, da su oni vrlo esto dijelili ista milje
nja i stavove. Origen, jedan od najutjecajnijih crkvenih otaca, bio je uenik onog
istog aleksandrijskog uitelja kao i Plotin, utemeljitelj kole poganske filozofije
, openito poznate kao neoplatonizam. Kranska koncepcija Logosa proizala je iz interp
retacije
heleniziranoga idova, Filona.
Danas se obino pravi razlika izmeu teologije i filozofije. Teologija se smatra int
elektualnom formulacijom, pa moda ak i racionalizacijom vjere, uvjerenja ili relig
ioznog sustava koji se odnose na boansko ili numinozno . U tom smislu , teologija
se smatra poku
ajem izravnog obraanja svetom. Filozofija se, s druge strane, smatra neto svjetovnij
om, u tradicionalnom smislu te rijei. Filozofija moe biti isto svjetovna. Ali, ona u
jednakoj mjeri kao i svaka teologija moe biti metafizika. No, ak ni onda, njoj se
nee pridavati
ona dimenzija svetog koju posjeduje teologija. Mnoge religije smatraju podrijetl
o teologije boanskim. Filozofija je, meutim, sutinski ljudska.
U prvim stoljeima kranske ere takva fina razlikovanja nisu
igrala ba nikakvu ulogu u drutvenom ivotu Aleksandrije. Teologija i filozofija bile su povezane i isprepletene do takvoga stupnja
da su granice meu njima bile gotovo neraspoznatljive. Tako je intelektualno okruje
Aleksandrije sauvalo ne samo raznolikost religioznih uvjerenja i njima pripadajui
h teologija, ve i ono to bismo danas nazvali filozofskim sustavima. Filozofija i t
eologija uivale su
jednako povlaten, jednako uzvieni status. Kao komplement kultovima, sektama, kolama
misterija i religijama Aleksandrije, iznjedrila su se filozofska uenja. Aristote
l, svojevremeno mentor Aleksandra Velikog, zadobio je znaajan broj sljedbenika, a
njegova je misao ostavila dubok trag u kranskoj doktrini. No, u jednakoj se
mjeri tovao i Platon, ija su uenja uspostavljala jo vru svezu

izmeu kranstva i poganstva. Kroz mistine filozofe poput, primjerice, Plotina, platon
ika je misao svoj veliki procvat doivjela u obliku neoplatonike filozofije. Ugled s
u uivali i ostali filozofi, posebice neki pretsokratovski uitelji vie-manje mistine or
ijentacije, kao to su bili Pitagora i Heraklit.
U Aleksandriji su tako istovremeno djelovali kultovi, sekte, religije i filozofs
ke kole najrazliitijih orijentacija, u okruju meusobnog potovanja, razmjene znanja i
neprestane i dinamine suradnje.
Oblici miljenja koji su proizali iz takve interakcije openito se nazivaju sinkretist
ikim. Aleksandrijski e sinkretizam izvriti presudan utjecaj na evoluciju i razvitak
zapadne svijesti, zapadnih stavova i zapadnih vrijednosti. Jedan od najznaajnijih
proizvoda aleksandrijskog sinkretizma bio je amalgam koji e kasnije koalirati s
magijskom tradicijom Zapada - tradicijom kojom je, onakav kakvim smo ga prvi put
a susreli u doba renesanse, bio proet Faust. Ta se tradicija
moe s punim pravom nazvati hermetizmom, ili hermetikom milju.
Zagonetke hermetizma
A ovjek je stoljeima zurio uvis kao to on zuri u ptice u letu.
Kolonada iznad njega nejasno ga podsjeti na neki drevni hram, a
jasenova palica, o koju se umorno podupirao, na svinuti augurski
tap. Osjeaj straha pred nepoznatim pokrene se u srcu njegova
umora, strah od znakova i slutnja, od onog ovjeka slina sokolu
ije je ime nosio i koji se vinuo iz svoga zarobljenitva krilima
spletenim od vrbovih iba, od Thotha, boga pisaca, koji je pisao
trskom na ploici i na svojoj uskoj ibisovoj glavi nosio mjeseev
srp.
Nasmijei se pri pomisli na taj lik tog boga, jer se sjetio na nekog
suca crvena nosa s vlasuljom koji stavlja zareze na spis to ga dri
lakat daleko od sebe, i znao je da ne bi upamtio imena onoga boga
da nije slino nekoj irskoj kletvi.
Tako je, u knjizi Portret umjetnika kao mladia, Stephen Dedalus, Joyceov glavni junak, prizivao u sjeanje boanstvo koje je zauzimalo najvanij
e mjesto u hermetikoj misli. Hermetizam svoje podrijetlo vue od lika poznatog kao
Thot, Thot-Hermes, Hermes-Tri
Puta Najvei, ili Hermes Trismegistus. Jo se prije razdoblja aleksandrijskog sinkretizma vjerovalo da je Thot-Hermes stvarna osoba.
Tako je, na primjer, i Platon pekulirao o tome je li Thot bog ili
samo boanski ovjek. Za aleksandrijski je sinkretizam on esto

(iako ne i uvijek) bio smrtnik koji iz boanskoga svijeta prima


otkrivenja, te konano i sam, putem samoproienja, postie besmrtnost, ali ostaje meu lju
dima kako bi im razotkrio tajne boanskog svijeta. Kasnije -jo u sedamnaestom stoljeu
- lik koji je do tada bio poznat pod imenom Hermesa Trismegistusa i dalje se sm
atrao povijesnom istinom. Sve do tada smatrali su ga jednim od drevnih mudraca, e
sto ga usporeujui s Mojsijem, Zaratustrom i Pitagorom. Prema nekim komentatorima,
za njega se vjerovalo da je
bio njihovim prethodnikom i Mojsijevim uiteljem.
Danas je openito prihvaeno da u stvarnosti nikada nije postojala nijedna osoba koj
a bi se mogla poistovijetiti s Thotom-Hermesom. Za mnoge se tekstove, koji mu se
pripisuju, zna da potjeu
od razliitih autora, ija su djela sastavljana tijekom podueg vremenskog razdoblja.
Ti su pisci svoja djela pripisivala ovjeku-bogu s glavom ibisa. Svoja su uenja pod
astirali kao da dolaze od njega, kao
da ih je on sam diktirao, ili, u najmanju ruku, da nose peat njegova
autorstva.
U ranijoj je egipatskoj mitologiji lik s ibisovom glavom bio poznat kao Djeuti (i
taj oti). Kako se njegovo ime razvilo u Thot - podsjeajui, kako bi Joyce rekao, na
jednu irsku prisegu - ostaje naraz-janjeno. Moda je tako zvualo u uima Grka ili na n
jihovim usnama. Isto tako nije jasno niti zato je Thot tri puta najvei.Neki hermetiki
tekstovi objanjavaju njegovu trostruku veliinu kao posljedicu triju inkarnacija.
No. ta mu se trostruka veliina, kako izgleda, priznavala i mnogo prije negoli su
sastavljeni ovi tekstovi. Jedan zapis, koji datira iz 172. godine prije Krista,
spominje Thota, tri puta velikog. Jo raniji zapis, iz treeg stoljea prije Krista, odn
osi se na Thota, Tri Puta Najveeg. U drevnoj egipatskoj umjetnosti on
se obino pojavljuje u obliku iz citirane Joyceove evokacije - u liku
ovjeka s ibisovom glavom. S vremenom je, meutim, on postao
samim ibisom. U svakom sluaju, ibis je bio njegov sveti simbol.
Njegovi su kultovi bili vezani uz ibisa, a tko bi god ubio ibisa kanjavao se smru.
Meutim, Thotove manifestacije nisu bile ograniene iskljuivo na pticu ibis. esto su
ga prikazivali i kao bijelog majmuna, ili bijelog babuna.
Kao egipatsko boanstvo, Thot je obnaao brojne funkcije. Bio je
bog mjeseca, iji je simbol bio polumjesec, a srebro njegova svetinja.
Djelovao je kao psihopomp, odnosno, inicijator u najmranije tajne.
Sluio je kao straar ili uvar vrata podzemlja; i u tom je svojstvu vagao due umrlih,
kako bi odredio njihovu posmrtnu sudbinu. Njemu se pripisivao izum pisma te ga s
e esto, kao u Joyceovoj evokaciji,
prikazivalo kako trskom urezuje hijeroglife na ploicu. Upravo zato
to se pisanje smatralo maginom radnjom - rijei boje ili bo
anske rijei - Thot je bio i bog magije, vrhovni mag-uitelj koji je

u tajne svoga umijea inicirao odabrane meu ljudima.


U nekim su se pogledima Thotove djelatnosti djelomino poklapale s onima grkog Herm
esa. Tako je za vrijeme dinastije Ptolomejevia bio izjednaen s grkim boanstvom, ije m
u je ime bilo
pridodano. Ali, Thot-Hermes je bio mnogo sjajnija figura nego li je to
bio njegov grki dvojnik. Tekstovi s aleksandrijskih papirusa:
prikazuju novog sinkretistikog Hermesa kao kozmiku silu, stvoritelja neba i zemlje
i svemogueg vladara svijeta. Upravljajui sudbinom i pravdom on je i gospodar noi i
tajni smrti - odatle
njegova esta povezanost s mjesecom (Selenom) i Hekatom. On
zna sve to je skriveno pod nebeskim svodom i pod zemljom, pa
ga se, sukladno tome, spominje kao davatelja znamenja - cilj
mnogih magijskih invokacija koje se upuuju Hermesu, jest otkrivanje tajnih inform
acija, esto putem prizivanja boga u snu.
Djela posveena Thotu-Hermesu, ili ona koja se na nj odnose,
brojna su, te vrlo esto nejasna i nepotpuna. Mnoga su od njih proeta
graom iz razliitih izvora. Mnoga se od njih vremenski podudaraju
ili preklapaju s nekim drugim religijama, kultovima, filozofskim tradicijama i ko
lama one misli, koja je obiljeavala aleksandrijski sinkretizam. Takav je, primjer
ice, bio sluaj sa sedamnaest glavnih
dijaloga poznatih pod skupnim nazivom Corpus Hermeticum. Postoji
i oko etrdeset izvoda i odlomaka prikupljenih oko 500. godine poslije Krista i uv
rtenih u djelo Anthologium, Ivana iz Stobija. Tu su i tri teksta napisana na papi
rusu koptskim jezikom, a koji predstavljaju
dio rukopisnog materijala otkrivenog u Nag Hamadiju u Egiptu,
1945.godine. Postoje i drugi odlomci koji su sauvani samo zahvaljujui odabranim citatima u djelima ranokranskih teologa. Postoje
i mnoga praktina djela koja se odnose na astrologiju, kao to je Liber Hermetis, te
na alkemiju. Konano, valja spomenuti i dva neto kasnija djela koja su osobito znaa
jna. Jedno od njih je magijsko i astroloko djelo Picatrix, a drugo, moda i najpozn
atije, jest takozvana Tabula Smaragdina ili Smaragdna ploa, koja se openito smatra
najsaetijim, a ujedno i najodreenijim prikazom hermetike misli.
Hermetizam odraava tradiciju potpuno suprotnu onoj Aristotelovog atenskog raciona
lizma. Ponekad se, zaista, i sam proglaava nespojivim s dominirajuim grkim duhom, p
ozivajui se, umjesto
toga, na naslijee drevnog Egipta. Tako, na primjer, u esnaestom dijalogu Corpusa H
ermeticuma, Thot-Hermes objavljuje da e se smisao njegova djela: potpuno izgubiti
jednom kada Grci zaele prevesti na jezik na njihov, i tako piui, potpuno izobliiti i
stinu... Samo na jeziku naih otaca, ova predaja uspijeva sauvati svoje istinsko zn
aenje.

Upravo pravilno izgovaranje i zvuk egipatskih rijei u sebi sadre


energiju predmeta na koje se odnose.
U hermetizmu, kao i u hebrejskom jeziku i kasnijoj judaistikoj
Kabali, zvukovi, rijei, pa ak i pojedina slova, predstavljaju neku
vrstu spremita koja sadre odreeni oblik boanske ili magine mo
i, kao to su baterije napunjene elektrinom energijom.
Openito uzevi, hermetizam predstavlja mistinu predaju, skup
mistinih uenja ili oblik mistine misli. Poput drugih slinih predaja, uenja i misli, o
n odbacuje svako pojednostavljivanje i slijepu vjeru. On porie kodificiranu dogmu
, nunost tumaenja i autoritet sve
enika. On, takoer, odbija prihvatiti racionalni um kao vrhovni mehanizam spoznaje
stvarnosti. Upravo suprotno, on naglaava i uzdie mistino ili numinozno iskustvo, od
nosno, izravno primanje svetog
znanja i neposrednu spoznaju apsolutnog.
Hermetizam i gnosticizam
U rjeniku aleksandrijskog sinkretizma, takvo se neposredno znanje
oznaavalo rijeju gnoza. Ta je rije dovela do zbrke u terminologiji, koja se nastavila
kroz stoljea a prisutna je ak i danas. Kao posljedica toga, hermetizam se vrlo est
o poistovjeivao s onime to
je openito bilo poznato kao gnosticizam ili gnostika misao.
Rije gnosis znai, jednostavno, izravnu spoznaju. U tome je smislu hermetizam doist
a gnostikog usmjerenja. Meutim, u Aleksandriji toga doba istovremeno su postojali mn
ogi kultovi, sekte, uenja
i kole misli. S time u svezi, mnogi se oblici hinduizma, budizma i,
posebno, taoizma, mogu smatrati gnostikim uenjima. Takvima
se mogu smatrati i odreeni oblici kranstva, judaizma i kasnijeg islama.
Izraz gnostiki, u svijetu aleksandrijskog sinkretizma, naj
ee se rabio u kolama koje su bile izrazito dualistike . Dualizam, kako i sama rije gov
ori, pretpostavlja suprotnost, esto i sukob
izmeu dva antitetika (oprena) principa, dvije suprotstavljene hijerarhije vrijednos
ti, dvije suprotne stvarnosti. U dualizmu odreeni aspekti stvarnosti imaju predno
st pred drugima. Odreeni aspekti
stvarnosti ne priznaju se jer ne postoje, jer su manje vrijedni, ili, pak,
zli. Po svome razlikovanju due od tijela, odnosno, duha od nepreporoene prirode, kranstvo je, u svojoj sutini, dualistiko.

U svijetu aleksandrijskog sinkretizma, rije gnoza najee su


rabile dualistike sekte koje su razlikovale duh od materije. Materija
se odbacivala kao sutinsko zlo. Svijet fenomena, kao materijalna
tvorevina, smatrao se djelom nieg i zlonamjernog boga. Stoga su se
materija, kao i njezina tvorevina, morale preobraziti kako bi se sjedinile s viim
i istinskim bogom, vladarem istoga duha; upravo se na to jedinstvo odnosio pojam
gnoza. Takva je bila orijentacija aleksandrijskih dualistikih sekti. Njihova je mi
sao vjerojatno proizlazila
iz slinog dualizma perzijskog zoroastrizma. Kasnije e se ona ponovno iznjedriti u
Perziji, u obliku Manijeva uenja, te e postati poznata kao maniheizam. Pojavit e se
jo jednom, i to u srednjovjekovnoj Europi, kao osnovni element katarske i bogumi
lske hereze.
Upravo zbog vanosti koju su pridavali gnozi, gnosticizam
je postao neraskidivo vezan uz aleksandrijske dualistike sekte. Tako
je, naalost, ostalo sve do danas, te se gnosticizam i dualizam
nerijetko smatraju sinonimima. Ovo zasigurno nije bilo posljednji
put da se nekoj rijei, koja je nekad imala itav spektar znaenja,
zbog njezine zloporabe od strane raznih interesnih skupina, oduzme
iri smisao, ograniavajui je samo na njezino usko i idiosinkrazijsko
znaenje. Treba samo podsjetiti na rije demokracija, kojom su se
razmetali suvremeni totalitaristiki reimi, kako ljeviarski tako i
desniarski. Tu je i rije gay, koja se uobiajila meu homoseksualnim glasnogovornicima. Nastavi li se tako, budue e generacije - usprkos onome to je
Yeats imao na umu - pogreno tumaiti pjesmu
Lapis Lazuli kao himnu homoseksualnosti. Upravo je ovakvim
putem gnosticizam izjednaen s dualizmom. Posljedica je toga bila
da su mnogi kasniji komentatori, naavi kako se i hermetizam poziva
na gnozu, zakljuili da hermetizam mora biti dualistiki - ili, pak,
da se radi o pogreci te da uope nije rije o gnostikom uenju.
Dualistike su sekte, tako, podijelile stvarnost. Jedan njen dio oznaile su zlim i
odbacile ga. Gnoza je za njih predstavljala proces nadilaenja materijalnog svijeta
i sjedinjavanja s istim duhom. U
ovom se procesu odbacuje sve ono to ljudsku prirodu ini jo ljudskijom.
Za razliku od gnosticizma, hermetizam je priznavao samo jednu

stvarnost, samo jedno sve. Stvarnost je u svim svojim vidovima predstavljala sve
obuhvatnu, jedinstvenu cjelinu u kojoj su sve dihotomi-je, sve razlike izmeu tije
la i due, duha i tvari, prilagoene i harmonino integrirane. Sve je imalo svoju vrij
ednost i bilo je dijelom slo
ene konstrukcije. ak i zlo, ako se u nj pronikne i prizna kao takvo,
nalazi svoje mjesto u tom planu. U Goetheovom Faustu, Mefisto se,
otunom ironijom na svoj raun, predstavlja kao princip koji neprestano tei zlu, ali
koji umjesto zla svaki put iznova postie dobro, igrajui svoju zadanu ulogu u moral
noj i kozmikoj drami stvarnosti.
Takav je stav karakteristian za hermetizam. Nasuprot dualistima, za
hermetiare je gnoza za sobom povlaila izravnu spoznaju i povezivanje sa sveobuhvatno
m harmonijom.
Unutar ove harmonije, sve je bilo povezano mreom meuodnosa. Takve su veze poivale n
a principu analogije. Stvari su odjekivale drugim stvarima, reflektirale druge s
tvari, odraavale druge stvari, podudarale se s drugim stvarima, odgovarale drugim
stvarima.
Stvarnost je sadravala zamrenu, neprekidno vibrirajuu i ivu mre
u analogija. Te su analogije bile poput nota ili glazbenih ljestvica,
doprinosei stvaranju jedne velike simfonije. One se mogu usporediti
s mnotvom raznobojnih niti, meusobno isprepletenih i povezanih u
jedinstvenom tkanju. Prema Smaragdnoj ploi ono iznad dolazi od
onoga ispod, a ono ispod od onoga iznad - to je udesno djelo Jednoga . Ovu formula
ciju vrlo esto nalazimo u obliku postavke
ono to je iznad jednako je onome ispod, ono to je ispod jednako je
onome iznad. Taj se zakon obino saimao u jednostavnu formulu
Kako je gore, tako je i dolje.
Hermesov put
Smaragdna ploa nadalje objanjava: Struktura mikrokozmosa u
skladu je sa strukturom makrokozmosa. Drugim rijeima, manje
odraava vee, a vee odraava manje. Struktura atoma odraava onu
solarnog sustava, dok struktura solarnog sustava odraava onu atoma. ovjek odraava s
vemir i obrnuto. Isti princip protee se, takorei, i horizontalno. Svijet iznutra i
svijet izvana odraavaju jedan drugog. Svemir unutar ljudske psihe odraava vanjski
svemir, koji se
moe razumjeti kao psiha ive i osjeajue sveukupnosti - ili,
elimo li se tako izraziti, kao psiha Boga koji, u idovsko-kran-

skoj tradiciji, stvara ovjeka na sliku svoju.


Za hermetiare su analogije ili slinosti koje povezuju razliite
niti stvarnosti bile najbolje izraene putem simbola. Tako se, na
primjer, unutarnja povezanost mikrokozmosa i makrokozmosa tradicionalno oznaavala
uvenim Solomonovim peatom - esterokutnom zvijezdom sastavljenom od dva trokuta koja
se isprepliu, pri emu je vrh jednoga uperen prema gore, a vrh drugoga prema dolje.

Takvi simboli, meutim, nisu bili samo prikladna stenografija. Upravo suprotno, on
i su bili poput zvukova, slova i rijei u egipatskom i hebrejskom jeziku - spremita
snage, baterije koje u sebi sadre skrivenu energiju. Ti su simboli, esto nazivani
peatima ili potpisima, bili poput niti koje ine tkaninu stvarnosti, meusobno ispreple
enih u jedinstvenoj cjelini. Stvarnost je, tako, sadravala ono to e Baudelaire goto
vo dva tisuljea kasnije ustvrditi, umu simbola.
I, to je jo vanije, ti se simboli mogu aktivirati na praktian na
in. Simbolima se moe manipulirati, kao to kemija ini s elementima ili molekulama, ka
ko bi oblikovali nove sastojke, nove amalgame mogunosti. Takvom se manipulacijom
mogla izazvati promjena, a
proces transformacije predstavlja oblik magije: Nedavna su istraivanja pokazala k
oliku vanost imaju kako praksa tako i teorija teurgi-je - odnosno izvoenja boanskih
djela, uglavnom s pomou maginih simbola ili symbola ....
Hermetizam je, tako, bio vie od same teorije ili pukog filozofskog sustava. On je
, takoer, nudio i konkretnu metodologiju putem koje su se njegova naela mogla prov
esti u praksi. Ta je metodologija
obuhvaala mentalne discipline poput meditacije, vjebi pamenja i

kontrole disanja, kao i one mnogo praktinije, poput alkemije. Utoliko je hermetiz
am imao mnogo slinosti s kineskim taoizmom, koji je nastao mnogo ranije, ali je u
to vrijeme jo uvijek bio u punom zamahu. I zaista, pristalice hermetizma esto su
govorile o Hermesovu putu, podrazumijevajui pod time ne samo skup uenja, ve i njihovu
praktinu primjenu. Rije Tao takoer znai Put, a taoizam je ukljuivao slinu praktin
ju. Ne postoje, meutim, nikakvi
dokazi o meusobnom utjecaju taoizma i hermetizma. Kinu od Aleksandrije dijeli velika udaljenost, koja je bila jo vea u prvim stolje
ima kranstva. Ne moemo, meutim, zanemariti neobinu injenicu da se taoistika alkemija
avila u Kini u isto vrijeme kada se i hermetika alkemija pojavila u Aleksandriji.
Hermetika je misao imala znaajan utjecaj na naela koja je jasno izraavala. Imala je
dubok utjecaj na metodologiju koju je predlagala za primjenu tih naela u praksi.
Ona je, to je jo vanije, otvorila vrata mnogim disciplinama koje su predstavljale n
jezin odjek, iako se one nikada nisu izriito pozivale na hermetiko naslijee, a zasi
gurno ne na ovako izravan nain. No, slijedei takvu misao, hermetiari su zapravo pok
renuli revoluciju u povijesti zapadnjake svijesti, u ovjekovoj orijentaciji ka sve
miru u kojemu ivi i ka njegovu vlastitom ivotu i sudbini.
U prolosti je ovjekov odnos prema svemiru bio, u svojoj sutini, pasivan. On je moga
o promatrati prirodu i njezina kretanja, te pokuati predvidjeti one fenomene koji
su se zbivali oko njega. Ali, ovjek se nije osjeao sposobnim izazvati bilo kakve
znaajnije promjene izvan granica svoje neposredne okoline. Nije se osjeao sposobni
m vlastitim djelovanjem izazvati onakve promjene koje suvremeni ovjek povezuje s,

recimo, fizikom i kemijom. Upravo zato, on je morao zazivati svoje bogove da dj


eluju za njega i moliti ih da mu
pomognu svojom intervencijom, svojim uplitanjem. Bogovi su bili
posrednici putem kojih su se stvari pokretale, a ovjekova je sudbina
u potpunosti bila u njihovim rukama. ovjek se s bogovima mogao
nagoditi, mogao ih je pokuati nagovoriti ili umiriti rtvama i obredima, ali bez nj
ihove pomoi on je bio potpuno nemoan i nesposoban oblikovati stvarnost vlastitom v
oljom.
Hermetika je misao postavila temelje za novu orijentaciju, koja
je ovjeku omoguila da se izvue iz svoje pasivnosti i bespomonosti i dodijelila mu mn
ogo aktivniju ulogu. Ako je sve doista bilo povezano, ovjek je mogao sam, uinkovit
im djelovanjem u sferi koja mu je bila dostupna, izazvati odreena zbivanja u drug
im sferama.
Ako bi se izvukla samo jedna nit u tkanju stvarnosti, za njom bi se
pokrenule i ostale niti u drugim dijelovima tkanja. Hermetizam je u
ovjekovu misao usadio potpuno novu ideju - da ovjek, kako bi pokrenuo odreena dogaan
ja, mora samo pritisnuti puce, bilo metaforiki ili doslovno. Umjesto da ostane besp
omono pasivan, ovjek je, dakle, mogao i sam postati aktivnim posrednikom. Mogao se
dati u strastvenu potragu za sredstvima kojima e utjecati na promjenu ne samo sv
ijeta oko sebe ve i svijeta u njemu samome. Sada je mogao, bilo za dobro ili za z
lo, sam upravljati okolnostima svoje
stvarnosti.
Nova je perspektiva stvorila ovjeka koji se vie nije mogao
smatrati rtvom stvarnosti i pukim promatraem svijeta oko sebe. On
je sada postao odluujuom silom - uz uvjet da je uspio pronai odgovarajue kljueve s po
mou kojih je mogao upravljati tom stvarnou i podvrgnuti je svojoj volji. Iz toga je
proizalo korjenito novo i nadasve dinamino istraivanje svemira i njegovih djelovan
ja. Ta e
potraga postaviti temelje za magijsku tradiciju Zapada, kao i za ne
manje vana znanstvena istraivanja. tovie, za aleksandrijske hermetiare, ma to mi o tome mislili, nije postojala nikakva granica izmeu magije i zna
nosti. Tu granicu nije poznavao ni renesansni Faust, a netko bi ak i danas mogao
sasvim opravdano posumnjati u
njezino postojanje.
Alkemija
Ukoliko bi imun Mag, izvorni Faust, zalutao meu idove i rane
krane u Svetoj Zemlji, zasigurno bi pronaao blisko okruje u njedrima aleksandrijskog
sinkretizma. Osnovni bi mu problem, meutim, predstavljala mogunost da se izgubi m
eu mnogima koji su bili poput njega, meu suparnikim arobnjacima i upuenima u hermeti-

ko znanje i praksu. S poetkom kranske ere, Aleksandrija je bila


doslovce preplavljena takvim faustovskim figurama. Meu najranijima, a koja datira
jo iz ptolemejskih vremena, moemo izdvojiti uenje Bolusa iz Mendesa, zasnovano na
spoju egipatske i pitagorejske misli. Bolusa su opisivali kao: odluujuu figuru u ob
likovanju i tijeku kasnijeg razvoja grko-egipatske alkemije, te je injenica da su
se pitagorejstvo i alkemija poeli djelomino preklapati, nesumnjivo
rezultat njegova utjecaja. On se, isto tako, najtjenje povezuje sa svijetom magij
skih papirusa...
Postojale su, meutim, i ene - alkemiari, kao enske faustovske figure. Jedna od njih bila je poznata kao Kleopatra, a pripisuje
joj se izjava koja izrazito podsjea na uvod Smaragdne ploe: Reci nam kako najvie sil
azi ka najniem i kako se najnie uzdie ka najviem. Bila je tu i jedna nejasna figura p
oznata samo kao Marija idovka, za koju se smatra da je ivjela otprilike poetkom dru
gog
stoljea poslije Krista a za nju znamo samo iz navoda kasnijih hermetiara. Postoje odreeni dokazi koji ukazuju na to da je upravo ona
otkrila tehniku alkemijske destilacije i konstruirala opremu za njezino izvoenje.
No, ako bi na ikoga meu aleksandrijskim hermetiarima trebalo
skrenuti pozornost, to bi onda zasigurno bio alkemiar poznat pod
imenom Zosima iz Panopolisa, koji je ivio krajem treeg stoljea.
Kod Zosime je mogue jasno uoiti postavku, koja je postala osnovom faustovskih figu
ra renesanse - koja se sastoji u tome da alkemija u svojoj biti predstavlja duho
vnu disciplinu, vrstu objektivne korelacije, odraza sutinski unutarnjeg procesa u v
anjskom svijetu.
Kako uoava jedan komentator, za Zosimu se duhovna iskustva
mogu objasniti materijalnom metaforom. Drugim rijeima, alkemija predstavlja mehanizam duhovnog proienja, a postupci konvencionalne alkemije slue
kao obvezatna priprema za proces proi
enja i postizanja savrenstva due. Za Zosimu je alkemija
predstavljala magiju materijalnog svijeta, u kojemu odluujuu i
upravljajuu ulogu ima sudbina. U tome je smislu alkemija, ili magija, samo odskona
daska na putu duhovne evolucije, koja vodi ka spoznaji i prihvaanju hermetike sve
ukupnosti.
2
HERMETIKA MAGIJA,
ALKEMIJA I ISLAM
Usamome srcu Male Azije, u pustinji na jugu Turske, lei suvremeni grad Urfa, koji
je u prolosti bio poznat kao drevna Edessa. Otprilike pedeset kilometara jugoist

ono, na pritoku
rijeke Eufrat, smjeteno je selo, premaleno da bi se moglo pronai na
zemljovidu, u ijoj blizini lei naputena gomila ruevina. Na tom
mjestu, nadzirui karavansku cestu koja je povezivala Perzijski zaljev sa Sredozem
nim morem, nekad je leao tajanstveni grad Haran, uz koji su se ak i u ono vrijeme
vezivale mnoge legende, kao to e
to kasnije biti sluaj sa sreditima poput Lase na Tibetu. Haran i
danas uiva poseban znaaj u idovskoj, kranskoj i islamskoj predaji. Ovdje je, prema St
arom Zavjetu, neko vrijeme boravio patrijarh Abraham na svome proputovanju iz Ur
a u Kanaan. U to je vrijeme,
kao i stoljeima prije i nakon toga, Haran bio posveen Sinu, babilonskom bogu mjese
ca. Meutim, u osmom stoljeu poslije Krista na mjesto vrhovnoga boga-zatitnika grada
doao je drugi bog mjeseca - Thot-Hermes ili Hermes Tri-Puta Najvei.
Nakon unitenja njezinih knjinica, Aleksandrija, neko slavno
sredite uenosti, polako je poela tonuti u zaborav. Kranska je
ortodoksija u sve veoj mjeri nastojala uguiti dinaminu razmjenu
misli i tradicija koja je obiljeavala razdoblje sinkretizma, te su mislioci, filo
zofi i uitelji, koji su nekad doprinosili ivosti grada bili prisiljeni potraiti nov
o utoite. Edessa, grad u blizini Harana, za
neke je od njih bila novi dom. Ovdje je, krajem drugog i poetkom
treeg stoljea, hermetiku misao prenosio vjerski uitelj Bardazije,
iju su vjetinu polemiziranja hvalili ak i takvi ortodoksni crkveni
autoriteti poput Euzebija. Bardazije je tradicionalno poznat kao uitelj Manija, p
roroka koji je propovijedao dualistiko uenje - ili herezu - nazvano maniheizam. U
manihejaca je Hermes Trismegistus, uz Zaratustru, Platona, Budu i Isusa bio pozn
at kao Glasnik
Onoga Koji je Dobar.
Meutim, Edessa nikada nije dostigla slavu Aleksandrije kao sredita uenosti. Ukoliko
je ijedno mjesto moglo u tome smislu parirati Aieksandnji, bila je to Atena, jo
starije intelektualno sredite. Tamo
je, primjerice, u petom stoljeu, neoplatoniki filozof Proklo predsjedao Akademijom
. Ali, i ovdje se nametnula nova kranska vjera nudei svoju uobiajenu nagradu uz svoj
uobiajeni uvjet - spas na
onome svijetu kao nagrada za trpljenje na ovome. Godine 529., car
Justinijan - iji je prethodnik Konstantin dva stoljea ranije uveo kr
anstvo pod okrilje Rimskoga carstva - zatvorio je atensku Akademiju. Progonjeni o
d vatrenih krana, posljednji su uitelji prebjegli na Istok. Pronali su privremeno ut
oite na dvoru perzijskoga kralja, da bi, oigledno, nestali s povijesne pozornice. D
anas, me

utim, vlada miljenje da su oni, ili pak, njihovi uenici, pronali novo utoite u Haranu,
gdje je osnovana akademija koja je postojala barem do desetog stoljea. U svakom
sluaju, hermetika se misao
ponovno pojavila, i to u Haranu, koji je postao novim sreditem hermetikog uenja.
Bagdad i Harran
U religijskom i politikom smislu, Sredozemlje je do tada ve pretrpjelo dramatine pr
omjene. Nekad slavno Rimsko carstvo podijelilo se na dva dijela, od kojih je sva
ki uzdizao svoga cara i promicao svoj
oblik kranstva. Zapadni dio starog carstva, sa sreditem u Rimu, u
to je vrijeme propadalo pod naletima barbarskih osvajaa sa sjevera i istoka. Istoni
dio - Bizantsko carstvo, s prijestolnicom u Konstantinopolu -jo je uvijek odravao
prividnu stabilnost, ali njegovi
su temelji u stvarnosti bili uzdrmani, ranjivi i opasno nesigurni.
(zemljovid str. 40.) Meutim, kako god bilo, Konstantinopol je istisnuo Aleksandri
ju s mjesta najveega grada u svijetu grkog istoka.
Poetkom sedmog stoljea, Egipat su ponovno pregazili perzijski osvajai. Perzijanci s
u se povukli tek nakon deset godina, ali ve 642., posljednje su bizantske snage t
akoer bile prisiljene na povlaenje, a
aleksandrijsko je brodovlje, koje je plovilo ka Grkoj i Egiptu
konano i nepovratno palo u tue ruke.

Arapski svijet Srednjeg Istoka u osmom stoljeu


Ovim je dramatinim promjenama uslijedila jo jedna koja je za
sobom povukla mnogo znaajnije posljedice. Nju je uzrokovao putujui trgovac, danas
svima poznat kao Muhamed. Prema nekim izvorima, Muhamed je potjecao iz obitelji
heterodoksnih, moda ak : heretinih krana. U svakom sluaju, on se odazivao pozivima duh
a
koji su s vremenom postajali sve snaniji, zbog ega se esto povlaio u osamu meditiraj
ui u pustinjskim peinama. Tako je, jednom prilikom, doivio numinozno iskustvo koje
ga je preobrazilo. Zapo
eo je propovijedati protiv idolatrije i isticati prvenstvo jednoga boga, odnosno
Alaha, pri emu je Isus bio samo jedan od mnogih proroka - dodjeljujui mu, tako, po
loaj u kojemu bi se, nesumnjivo, i sam Isus ugodnije osjeao, umjesto boanskog poloaj
a kojega su mu nametnuli njegovi vlastiti sljedbenici. Ovom jedinom i vrhovnom b
ogu.
smatrao je Muhamed, svatko se morao ponizno predati, a arapska
je rije za takvo predavanje islam. Muhamedove propovijedi o predavanju (Alahu, op.
prev.) odnosno islamu, sakupljene su u knjizi, danas znanoj kao Kur'an. Za musli
mane Muhamed predstavlja samo

vodia, dok se Kur'an smatra izravnom objavom samoga Boga.


Muhamed je zapoeo pohod s ciljem irenja svoje vjere, ne preui ni pred svetim ratom i maem, ukoliko bi se takvo to pokazalo
nunim za ostvarenje toga cilja. Godine 622., - od koje se, po muslimanskom kalend
aru, rauna vrijeme - naselio se u gradiu Jathrib, kasnije nazvanom Medinat al-Nabi
, Prorokov grad, koji je danas
poznat kao Medina. Godine 630., zajedno sa svojim sljedbenicima
zauzeo je sveti grad Mekku, koja se danas nalazi u Saudijskoj Arabiji
i unitio tamonje poganske idole. Hodoasniko mjesto Ka'ba - velikog crnog kamena mete
oritskog podrijetla - pretvoreno je u islamsko svetite.
Muhamed je umro 632. godine, ne ostavivi nikakva uputstva o
tome tko bi ga trebao naslijediti, to je dovelo do frakcija meu njegovim sljedbeni
cima. Uslijedile su godine sukoba, spletki i umorstava, koje su konano iznjedrile
dvije glavne suparnike grane islama, koje postoje i danas, i'ite (ijiti) i sunnite
(suniti). Iako prvi nikada
nisu iskorijenjeni, oni potonji, suniti, s vremenom su uspjeli preuzeti
politiku kontrolu i naslov kalifa, to znai nasljednik. Od 661. do 750. godine, teokra
tskim je Islamskim carstvom vladala dinastija
Omejida, potomaka aristokratske obitelji iz Mekke. Njihova se vlast
protezala od Gibraltarskog tjesnaca na zapadu, do Samarkanda i
Punjaba na istoku. Godine 711. uli su u panjolsku, a samo tri godine kasnije, 714.
, u njihovim je rukama bio itav Iberski poluotok, osim kranske enklave u Galiciji.
Nedugo zatim, arapska je vojska
prela Pireneje, ula u Francusku i 719. godine osvojila Narbonnu,
koja je postala pokrajinskim glavnim gradom. Iz Narbonne, islamske
su snage napredovale uz dolinu Rhone, stigavi u samo srce Francuske. Njihovo su n
apredovanje, u bitci kod Poitiersa, 732. godine, konano zaustavile kranske snage po
d zapovjednitvom franakog vladara Karla Martela, djeda Karla Velikog, i sprijeile ir
enje islama
u zapadnoj Europi. Nakon sedam godina opsade, Narbonna je, 759.,
konano pala u ruke kranske vojske, a Arapi su se povukli preko
Pireneja.
U meuvremenu, 750 godine, Omejidsku je dinastiju svrgnula
suparnika obitelj Abasida. Jedan od posljednjih omejidskih prineva
pobjegao je u panjolsku, gdje su njegovi nasljednici vladali jo
sljedea tri stoljea iz svoje prijestolnice u Cordobi. Ostatak islamskoga svijeta,
meutim, preao je u ruke Abasida. Abasidi su napustili Damask, glavni grad njihovih

prethodnika, i izgradili svoju novu prijestolnicu. Taj grad - slubeno osnovan,


rema miljenju tadanjih astrologa vrlo naklonjene, 762. godine - bio je Bagdad.
edeih pet stotina godina, tijekom kojih se Europa koprcala u takozvanom mranom
u, Bagdad je bio najvee kulturno i civilizacijsko sredite zapadno od Indijskog
kontinenta, (zemljovid strana 43.)

p
Slj
dob
pot

Godine 830. poslije Krista, bagdadski je kalif, u ratnom pohodu


protiv kranskih vojski Bizantskog carstva, proao kroz Haran. Me
u mnotvom koje se okupilo na njegovu doeku, uoio je skupinu
neobino odjevenih pojedinaca, za koje je pretpostavio da nisu muslimani. Stoga ih
je upitao tko su i kojem narodu od knjige pripadaju. Prema kuranskom zakonu, isla
m je titio i tolerirao sve narode od knjige. Bio je to izraz koji je oznaavao pripad
nike drugih religija, koje su zasnovane na svetim tekstovima koji su potjecali o
d, ili se odnosili na osobe koje se prema islamskom uenju smatraju prorocima - na
primjer, Mojsije, Zaratustra, Isus ili Buda. Tako su, dakle, idovi, krani i budist
i bili ljudi od knjige.
Na kalifin su upit, ti udnovato odjeveni ljudi odgovorili da su
jednostavno haranci. Nezadovoljan takvim nejasnim odgovorom, kalif je zahtijevao
precizniji. Jesu li njegovi sugovornici idovi, krani

Islamska panjolska : Kordobanski Emirat


ili, moda, zoroasterski magi? Kako su ovi i dalje izbjegavali odgovor, vladar je
postao razdraljiv i proglasio ih nevjernicima, naredivi njihovo smaknue. No, prije
toga postavio im je i jedan ultimatum.
Ukoliko se, do njegova povratka s ratnog pohoda, takozvani haranci, ne izjasne kao muslimani ili neki drugi priznati ljudi od knjige,
bit e kanjeni po islamskom zakonu.
Neki su se od njih pod takvom prijetnjom doista obratili na islam
ili kranstvo. Drugi su, pak, zatraili savjet strunjaka za islamsko
pravo, koji ih je savjetovao da se prozovu Sabejcima, budui da su
Sabejci - narod iz starozavjetne Sabe, podruja june Arabije koje
obuhvaa dananji Jemen - bili, prema Kur'anu, priznati kao ljudi
od knjige. Takav je naziv prihvaen, meutim, kalif je umro, ne stigavi djelovati u sk
ladu s postavljenim ultimatumom. Njegovi su ih nasljednici, a i kasnije islamske
vlasti, slubeno priznali i nastavili
pruati zatitu samoprozvanim Sabejcima. Meutim, da bi utvrdili
svoj poloaj, morali su imenovati knjigu ili knjige koje su predstavljale njihov s
veti tekst. Udovoljavajui tom zahtjevu, naveli su odre
ene tekstove koji se pripisuju Hermesu Trismegistusu. Tako je her-

metizam faktiki postao slubenom religijom Sabejaca i, kao


takav, priznat i prihvaen od strane islamskih autoriteta; Sabejci,
ili haranci, postali su time kustosima hermetizma, uvajui ga nedirnutim, za razlik
u od drugih kola koje su se utopile u islamu, judaizmu ili kranstvu.
U Haranu je hermetizam cvjetao, te je, kako se vjeruje, upravo
ondje iznikao novi hermetiki tekst, koji je ujedno postao i jedan od
najvanijih tekstova kasnije magijske tradicije. Ozloglaen meu
predanim kranskim uenjacima, smatrao se eklatantnim primjerom
zabranjene knjige. Tako ga se, primjerice, jo krajem devetnaestog
stoljea, jedan komentator toliko gnuao, izraavajui nadu da nikada nee biti preveden ni
na jedan suvremeni jezik.
Na arapskom jeziku, ta knjiga nosi naziv Ghayat al-hakim, odnosno Cilj Mudroga.
Zbog netonog prijevoda imena arapskog pisca, kome se pogreno pripisuje autorstvo k
njige, zapadnim je uenjacima poznata pod imenom Picatrix. Picatrix je u stvari, v
odi, udbenik i prirunik astrologijske magije.
Astrologija svoje podrijetlo vue jo iz vremena najstarijih kultura, iz Mezopotamij
e drevnih Sumerana i Babilonaca. Odatle se stoljeima irila dalje, cijelim civilizi
ranim svijetom. Cvjetala je tijekom razdoblja sinkretizma u Aleksandriji, a svoj
je puni izraz
doivjela u hermetikoj misli. Pripisujui zemaljskim fenomenima
planetarni utjecaj, smatrala se najboljim prikazom i manifestacijom
hermetike postavke koja je povezivala makrokozmos i mikrokozmos, iznad i ispod.
Picatrix je, nadalje, uvrstio poloaj astrologije u sveukupnom
kontekstu hermetike misli. Sve stvari na ovome svijetu, tvrdio je,
pokoravaju se nebeskim oblicima. Zatim: Svi se mudraci slau u
tome da planeti imaju utjecaj i mo nad ovim svijetom ... iz ovoga slijedi da je k
retanje planeta u samom korijenu magije.
Picatrix je zatim otiao korak dalje uinivi astrologiju praktinom, magijskim rjenikom
reeno, poput alkemije. Nudila je znatieljnom magu izrazito detaljne naputke za iza
zivanje, usmjeravanje i irenje planetarnih utjecaja na zemlji. Osobito se usredot
oila na
ono to je nazivala talismanima, koje je jasno povezivala s alkemijskim eliksirom. P
ravilnom izradom i oblikovanjem talismana, te pravilnim izvoenjem obreda vezanog uz
a nj, mag je mogao kontrolirati energiju koju emaniraju nebeske sfere. U obliku
aneoskih bia ili duhova, on je mogao, primjerice, zapovijedati moima Marsa
u pitanjima rata, ili Venere u pitanjima ljubavi. Tako je budui hermetiar uio kako da privue te nebeske duhove k zemlji i uvede ih

u materijalne predmete (talismane), koji e nakon toga posjedovati


tono odreene magijske moi.

Picatrix je, tako, predstavio portret hermetikog ovjeka, kojega je opisao kao maga, m
udraca i gospodara Neba i Zemlje. Na taj je nain hermetiki ovjek postao vezom, sjecite
, tokom
spajanja makrokozmosa i mikrokozmosa, veeg svijeta i onoga manjeg: Kaem vam da se i
ovjek sam zove svijetom, a to proizlazi iz usporedbe s onim veim svijetom, jer, k
ao to je netko rekao, sve ono
to sadri vei svijet, sadrano je, naravno, i u manjem.
U Haranu je Picatrix bio integriran u korpus ranijih hermetikih
tekstova iz Aleksandrije i drugih dijelova grkog svijeta poput Sirije i
Edese, te predislamskih arapskih pisanih izvora. Upravo je iz Harana
hermetizam u najveoj mjeri prodro u islamsku kulturu toga vremena, irei svoj utjeca
j, izmeu ostalog, i na islamsku znanost i matematiku. Haran je, ustvari, predstav
ljao neku vrstu polazne postaje, mjesta kojega su hermetike tradicije pronalazile
svoj put u samo
srce islamske civilizacije. Prema jednom komentatoru: Hermetizam
se mora smatrati jednim od najznaajnijih imbenika, koji je pridonio
stvaranju muslimanskog svjetonazora.
Tako, na primjer, jedan arapski pisac spominje svoje poznavanje
dvadeset i dva djela Hermesa Trismegistusa - etiri o magiji, pet o astrologiji i
trinaest o alkemiji. Mnogi arapski prijevodi ranijih hermetikih tekstova, te mnog
a izvorno arapska djela pripisuju se Hermesu.
Nepotrebno je i rei kako je postojala ogromna mogunost zabune.
Tako su, primjerice, odreeni islamski uenjaci pogreno poistovjetili
Hermesa Trismegistusa s likom zvanim Idris, koji se spominje u
Kur'anu. Nadimak Trismegistus ponekad je pogreno tumaen kao
da se odnosi na tri odvojena lika koja su nosila ime Hermes. Jedan se
od njih izjednaavao s Idrisom te se vjerovalo da je ivio prije
Potopa. Drugi je, navodno, ivio u Babilonu i bio Pitagorin uitelj.
Treega se smjetalo u Egipat, u razdoblje aleksandrijskog sinkretizma. No, bez obzira na to smatralo li ga se jednom ih, pak, trima odvojenim osoba
ma, Hermes je bio uzdizan kao izvorite propovjednike mudrosti i prvi uitelj znanost
i i filozofije. Povezivali su ga s magijom, alkemijom i astrologijom, odnosno, sa
svim to se odnosilo na udesne moi i mudrost. Preko njega, muslimanima je bila omogue
na integracija grke znanosti i filozofije u njihov vlastiti svjetonazor, bez opas
nosti da izau iz okvira proroke predaje.

Hermetizam, a posebice alkemiju, s osobitim je zanosom prigrlila sufijska misao.


Sufijski su uitelji u Bagdadu pisali rasprave o alkemiji, te se s vremenom i nji
h same poelo vezivati uz alkemijske
legende. Alkemijska se terminologija esto rabila u tumaenju sufijskog uenja: Sufijski uitelj ... upravlja neplemenitim metalom
uenikove due te s pomou duhovnih metoda sufizma taj neplemeniti metal pretvara u zl
ato. Prema rijeima osnivaa jednog sufij-skog reda :Mi smo oni koji svojim pogledom p
retvaramo prainu
puta u zlato. U sufizmu, svijet je instrument koji oblikuje ovje
anstvo Veliko Djelo alkemiara za sufije je znailo isto to i za
Zosimu - duhovnu preobrazbu ovjeka; a eliksir, ili Kamen filozofa,
postao je simbolom tog unutarnjeg jedinstva i potpunosti. Sufijski su
uitelji, takoer, u svoja uenja uklopili hermetiku doktrinu o istovjetnosti, svezi ma
krokozmosa i mikrokozmosa- Mnogi su sufijski tekstovi gotovo istovjetni onima iz
hermetikog korpusa.
Jedan od najpoznatijih, najznaajnijih i najutjecajnijih arapskih
alkemiara, Jabir ibn Hayyam (721-815 posl.K.), takoer je bio sufi.
Svojim je djelom Jabir postavio temelje cjelokupnoj kasnijoj islamskoj alkemiji.
Promicao je sveobuhvatnu kozmologiju, koja je izrazito podsjeala na aleksandrijs
ki hermetizam. Povukao je analogiju, koja je kasnije postala iznimno znaajnom, iz
meu alkemiara i
Stvoritelja, po kojoj je ovjek opisan kao mikrokozmos i, u isto vrijeme, budui slik
om Boga, sposoban da spozna sve i izvodi uda.
Koliko je poznato, Jabir je bio prvi koji je u alkemiju uveo ivotinjske i biljne
proizvode - primjerice, krv, mokrau i kotanu sr.
Isto tako, u islamski je svijet uveo i pitagorejski princip broja. U svojim je d
jelima pokazao iroku obrazovanost, koja je obuhvaala ak i poznavanje kineske alkemi
je i filozofije. Upravo se u Jabirovim knjigama pojavio najraniji sauvani tekst S
maragdne ploe, iako se on pripisuje mnogo starijim izvorima. U isto vrijeme, Jabi
r i njegov krug
uenjaka pisali su i o mnogim drugim temama - matematici, magiji,
astrologiji i astronomiji, medicini, zrcalima, vojnoj opremi, kao to
su opsadni strojevi, te o mehanikim napravama ili automatima. Dugi je niz godina i
vio u Bagdadu, kao dvorski alkemiar kalife Harana al-Raida, danas uvenome po Tisuu i
jednoj noi. Poneto od arolije i tajanstvenosti te knjige zacijelo proizlazi od Jab
ira i njegova kruga.
Bagdad je u desetom stoljeu bio sredite uenosti itavog islamskog svijeta, i ivahna za
jednica filozofa, uitelja, pisaca i prevoditelja. U njemu je postojala ak i znaajna
idovska zajednica, s otprilike 40.000 lanova, od kojih su se neki bavili prouavanj
em

discipline koja e kasnije postati poznata kao Kabala. Hermetizam je


oduvijek bio usko vezan uz idovsku ezoterinu misao, stoga i ne iznenauje pozivanje
na kole judaistike alkemije. Zaista, hermetizam je naglaavao, ako ne ak i utemeljio,
mnoge dodirne toke izmeu
islama i judaizma, kao to je isto shvaanje starozavjetnih proroka.
Na kraju prvog tisuljea, hermetizam je bio spreman predstaviti se
kranskoj Europi. Meutim, kranska je Europa, prije toga, morala
postii onu intelektualnu profinjenost i otvorenost duha bez koje ga
nije mogla primiti.
3
MAGIJA MRANOG DOBA
Tijekom prvog tisuljea, hermetika misao nije drala
iskljuivi monopol nad razvojem magije. Indija i Kina, primjerice, imale su vlastite magijske i alkemijske tradicije, koje su
se proirile na Tibet, Burmu, Koreju i Japan. Te su tradicije u mnogim
aspektima daleko prethodile aleksandrijskom hermetizmu. Meutim,
hermetizam, ili barem njegove osnovne postavke, bio im je, u velikoj
mjeri srodan. Taoistika je alkemija, primjerice, osim zapadnjaka
etiri elementa - zemlje, zraka, vatre i vode - poznavala i druge. Za
taoistike je alkemiare ponekad i drvo smatrano elementom.
Meutim, po svojim temeljnim naelima - analogiji onoga iznad i
onoga ispod, unutranjeg i vanjskog, ideji o povezanosti svih stvari,
mogunosti da se na odreeni nain izazovu promjene - alkemijske
su tradicije Istoka bile u suglasju sa svojim zapadnim ekvivalentom.
Preko gimnosofista Aleksandrije, indijska je misao, vedska, jednako
kao i budistika, na jedinstveni nain uspostavila svezu s hermetizmom.
U zapadnoj je Europi, tijekom takozvanog mranog doba, tako
er postojala magijska tradicija, no ona je imala malo slinosti s hermetizmom. Slavenski i teutonski narodi imali su svoje amane - plemenske proroke i
li vraeve. U keltskom su, pak, svijetu postojale puno sofisticiranije figure - drui
di, ija je uloga i djelovanje bila

slina onoj barda, u drevnoj Irskoj poznatoga kao ollave. U nedostatku pisane rijei, a
man, druid, bard ili ollave obnaao je ulogu svojevrsnog sveenika. Zbog nepostojanj
a zapisa, on se morao uvelike oslanjati na svoje pamenje; upravo je vjebanje pamenj
a (koje se
uilo i u sredozemnim kulturama) postalo jednom od vjetina njegova zanata. Njegove su
sposobnosti pamenja esto bile izvanredne. Tako se, s vremenom, umijee pamenja sredoze
mnih i keltskih izvora, spojilo s hermetizmom i postalo sastavnim dijelom ezoterijske tradicije Zapada.
Upravo zbog nedostatka pisane rijei, druid, bard ili ollave je,
ustvari, predstavljao ivuu knjigu - ako ne i ivuu knjinicu. U njegovom je pamenju bila
pohranjena povijest, legende, obiaji, zakonska pravila, itavo naslijee i identitet
plemena ili naroda. On je, tako, predstavljao velianstvenu i snanu linost, koja je
uivala ugled svetog ovjeka, barem u onoj mjeri u kojoj su takav ugled uivali
kasniji kranski sveenici. Prema tradiciji, koja se naalost nije odr
ala do danas, bard je u drevnoj Irskoj bio ovlaten pojaviti se na ratnom polju i j
ednostavnom zapovijedi nametnuti primirje izmeu zaraenih strana. Tko god bi se usp
rotivio njegovoj zapovijedi, bio bi proklet.
Izricanje prokletstva predstavljalo je in magije - primitivne prema hermetikim sta
ndardima, ali doista magije. ak i za one koji nisu poznavali tradiciju u kojoj je
bila ukorijenjena, ta je magija proizvodila galvanizirajui uinak. Rimski povjesnia
r Tacit opisuje sukob izmeu carske vojske i keltskih ratnika, koji se zbio 61. go
dine pr. Kr.: Neprijatelj je stajao na obali, zbijen u gustim redovima. Me
u njima su, vitlajui bakljama, stajale ene odjevene u crno, razbaruenih kosa, poput
Furija. Nedaleko od njih, ruku uzdignutih ka nebu, stajali su druidi i izvikival
i stravine kletve. Rezultat je bio
vie nego uznemirujui:Taj je udan prizor obuzeo rimske vojnike
nekom vrstom paralize. Stajali su mirno - izloivi se tako kao
mete.
Ako je takva magija uspjela izazvati strah u dobro uvjebanim i
discipliniranim rimskim vojnicima, onda je tim vie bila zastraujua
za ljude meu kojima je takva praksa bila ukorijenjena. Keltski je
bard esto rabio svoje magine kletve; za njega, kao i za hermetiara,
rijei i imena imala su ogromnu snagu. Imenujui ovjeka - zazivajui ga u pjesmi, takozva
nom satire ili prokletstvu - bard je mogao baciti zlo na njega, kao i na njegove p
otomke, obino do sedmoga narataja, stoga ne zauuje injenica da je zbog te sposobnosti
vao golemo strahopotovanje. Drevna irska poslovica kae : Proklet bio onaj koji dign
e ruku na pjesnika.. Takvo je prokletstvo sadravalo puno vie od puke osobne osvete.
Budui da je pjesnik
utjelovljavao naslijee itavog naroda, svako zlo baeno na njega bilo je, makar i sim
bolino, baeno na itav narod. Krivac koji je prouzroio takvo zlo bio je odmah izopen i
proklet, to bi se moglo
smatrati nekom vrstom poganskog ekvivalenta ekskomunikacije.

Tragovi takvog djelovanja, makar i samo njegovi nejasni odjeci,


odrali su se u Irskoj do dananjih dana. Oni se odraavaju, iako znatno slabije, u ug
ledu koje uiva pjesnik. On je jo uvijek obavijen laganom koprenom magije, prozirni
m oblakom svetog strahopotovanja; njegove rijei imaju veu teinu i znaaj negoli igdje d
rugdje u zapadnoj Europi. U Engleskoj, na primjer, pjesnitvo slui samo
slavljenju i oboavanju nacionalne kulture, i ne igra veu ulogu u
svakodnevnom ivotu ljudi. U Francuskoj se pjesnitvo ouvalo kao
osnovni izraz kulture, ali samo u svjetovnom kontekstu. U Irskoj je
poezija ne samo sastavni dio kulture, ve je stopljena s onim to se
pribliava duhovnom, orfikom, proroanskom; poezija je jo uvijek
zaodjevena neim to se pribliava podruju organizirane religije.
Jezik, a posebice pjesniki jezik, jo je uvijek proet magijskim elementima, s dobron
amjernom ili, pak, zlonamjernom prizivajuom snagom. Drugim rijeima, poezija je mona
. I kakva god sramotna
djela inili teroristi svih frakcija u Sjevernoj Irskoj, jedno im se mora
priznati. Za razliku od drugih fanatika - koji izvravaju smrtne kazne
nad ljudima koji proizvode djela kreativne imagnacije - oni u Irskoj
oduvijek su iskazivali gotovo sacerdotalno, (sacerdos - sveenik, sveeniki, duhovniki) potovanje prema aroliji rijei u ozbiljnoj
knjievnosti.
Meutim, magija drevnih Kelta, kao ni drevnih Teutonaca i Slavena, ne moe se nikako
smatrati hermetikom. Moda bi mogla sadravati elemente sline onima koji se nalaze u
korijenima hermetizma. Vjeruje se, primjerice, da su druidi keltske Francuske i
britanskog otoja, prihvaali naela poput reinkarnacije i besmrtnosti due, zbog ega im
neki klasini pisci pripisuju utjecaj pitagorejske misli.
Takav je zakljuak malo vjerojatan - iako se ne bi mogao niti odbaciti, s obzirom
na razvijene trgovake veze Grke i keltske Europe.
Unato postojanju takvih paralela, magija europskog mranog doba
ostala je, ipak, prilino primitivnom. Ona se obino ispoljavala u
kletvama, sitnom arobnjatvu, vraanju, iscjeljivanju i proricanju,
ime se pokuavalo utjecati na uski krug fenomena, poput recimo,
prizivanja kie. Meutim, nedostajao joj je onaj sveobuhvatni kozmoloki, metafiziki, epistemoloki i psholoki okvir, koji je obiljeavao hermetizam. Osi
m na onoj ogranienoj i neposrednoj, nije se mogla iskoristiti za pokretanje stvari
na nekoj drugoj razini. I,
za razliku od hermetizma, nije mogla osigurati temelje za ono to e

prerasti u znanstveno istraivanje - te, svojevremeno, u znanstvenu


manipulaciju stvarnou. S obzirom na puteve koje je ucrtao renesansni faustovski ma
g, ona se ograniila na podruje nie magije
ili vraanja.
Kada pomislimo na magiju u razdoblju europskog mranog doba, prvi lik koji nam pad
ne na pamet jest, naravno, Merlin. Za mnoge je Merlin doista arhetipski mag, arh
etipski vra, ili arhetipski arobnjak. Meutim, Merlin koji uiva takav ugled nije proi
zvod mranog doba. Upravo suprotno, on je knjievni lik iz kasnog Srednjeg vijeka,
kada je srednjovjekovna kultura bila na svome vrhuncu. On je arobnjak, kojega su
tijekom trinaestog i etrnaestog stoljea smjestili u prolost, u esto stoljee - kao to s
u i vitezovi i viteka ast kasnije
epohe bili prebaeni u legendarnu Britaniju Arturova doba.
Ukoliko je uope postojao povijesni prototip Merlina, on je mogao postojati sredin
om ili krajem estog stoljea - razdoblja koje se pripisuje Arturu, pod pretpostavko
m da je i ovaj postojao. Nejasne
slike ovog ranijeg Merlina preivjele su u velkoj legendi i knjievnosti preko lika z
nanog kao Myrddin. Meutim, lik Myrddina potpuno je drukiji od velianstvenog i impoz
antnog maga iz kasnije ar-turijanske romanse. Mogue je da je on bio druid, ili, p
ak, vidovnjak
pod utjecajem druidske misli. Meutim, on se u osnovi ne razlikuje
od tradicionalnog plemenskog amana i vraa. I umjesto da je zraio
natprirodnim, gotovo boanskim autoritetom, on je prije bio rtvom i
muenikom - vizionarem, kojega je progonio i izopio vlastiti narod.
Bilo koji Merlin, ili njegov prauzor, koji je mogao postojati u
estom stoljeu, imao bi malo zajednikog s velianstvenim i autoritativnim likom srednj
ovjekovne romanse - likom koji je uao u narodnu svijest gotovo vie od pet stoljea k
asnije, 1136. godine, preko djela Geoffreya od Monmoutha naslovljenog Povijest br
itanskih
kraljeva. Stvarni, povijesni Merlin, ukoliko je uope postojao, bio je samo jedan o
d lokalnih proroka ili vraa-arobnjaka, s aspektima
koji pomalo podsjeaju na ekspirijansku ludu. On je moda djelovao
kao posrednik, izraz ili nositelj panteistike veze s prirodom i prirodnim svijeto
m. Njegove vjetine, takve kakve su bile, moda su se sastojale od tipinih amanskih sp
osobnosti komunikacije sa ivotinjama, promjene oblika, izazivanja transa u sebi i
drugima, tumaenja snova i njihova znaenja i izvoenja ina divinacije. Moda su mu se
pripisivale i sposobnosti tumaenja i predvianja odreenih doga
aja, ali ne i sposobnost da takve dogaaje sam orkestrira i pokrene.
Njegova je magija, stoga, bila sitna, parohijska i materijalistika u
usporedbi sa sveobuhvatnom, visoko produhovljenom magijom her-

metiara.
Crkva apsorbira pogansku magiju
U hermetizmu je magija bila ugraena u sloeni i sofisticirani psiholoki, teoloki i ko
zmoloki okvir. Prema takvim je mjerilima, magija europskog mranog doba bila primit
ivna. Meutim, zbog toga nije
bio umanjen njezin utjecaj ili, pak, otpornost i postojanost koja joj je
omoguila opstanak. Svaka je europska zajednica, od velikih urbanih
sredita do zabaenih sela, imala svoje vjetice i arobnjake. Oni su
na jednostavan, iako, nesumnjivo, uspjean nain, djelovali na tijelo i
duu ljudi - kao lijenici i porodilje, poznavatelji ljekovitoga bilja i
meteorolozi, tumai znamenja i snova, kao savjetodavci, odnosno,
neto poput dananjih psihologa ili psihoterapeuta. Uinkovitost nekih od njihovih bil
jnih i homeopatskih preparata, odnedavna je, iako uz izvjesne rezerve, poela pono
vno stjecati priznanje od strane lijenikih krugova.
U Europi toga doba, takva je magija bila nairoko osuivana od
strane crkvenih vlasti i njezinih svjetovnih predstavnika. U estom je
stoljeu Grgur, biskup od Toursa, pripovijedao o prinevoj smrti koja
je nastupila uslijed magijskih inkantacija, to je bilo povodom pokretanju lova na
vjetice, prilikom kojeg su pogubljene "mnoge parike domaice" Poetkom devetog stoljea
, Karlo Veliki je nametnuo
stroge zakone protiv magije, kojima se ponajprije nastojalo pokrstiti
- ili, barem, ukrotiti - poganska plemena sjeverne Njemake. Ovi su
zakoni predstavljali presedan za mnoge progone koji su uslijedili

nakon njihova donoenja. Ti su se progoni, ponekad potaknuti histerijom, a katkad


cininom proraunatou, nastavili sve do u poetka osamnaestog stoljea, s vremenom se proi
ivi preko Atlantika primjerice u Salem, u saveznoj dravi Massachusetts, te irom June
Amerike. Ova zbivanja predstavljaju alosno poglavlje u povijesti
zapadne civilizacije i kranstva, ali i suvie dobro poznato, stoga ga
ovdje ne treba poblie prouavati. Dovoljno je rei da je na desetine,
moda i stotine tisua nesretnih rtava bilo mueno, vjeano, utapano, spaljivano ili podv
rgavano raznim drugim groznim oblicima smrti, samo zbog njihovog poznavanja iscj
eliteljskih svojstava bilja,
optube od strane zavidnog i osvetoljubivog susjeda, ili, pak, pobonog ara samoljubi
voga inkvizitora.

Unato progonima, poganska je magija preivjela. S njome su se

ak i u dvadesetom stoljeu povezivale odreene izolirane ruralne zajednice, za koje s


e vjerovalo da jo uvijek odravaju magijsku praksu. tovie, tijekom posljednjih dvades
etak godina ovoga stoljea, mnogi su ljudi, sve se vie udaljavajui od duhovne prazni
ne postojee, organizirane religije, poeli ponovno otkrivati pogansku magiju. Pretp
ostavlja se da u dananjoj Britaniji postoji vie od dvadeset tisua pristalica Wiccae, takozvane Stare Religije, ili arobnjatva. Meutim, suprotno od opeprihvaenog miljen
ona nema nikakve slinosti s konvencionalnim pojmom sotonizma. Upravo
suprotno, Wicca i sotonizam predstavljaju potpuno razliite sustave
vjerovanja i prakse, koji se u veoj mjeri sukobljavaju negoli se podudaraju. Wicc
a, ili arobnjatvo, ostatak je drevnog pretkranskog poganizma. Isprva, ono najvjeroja
tnije nije sadravalo nikakvu teologiju, nikakve konceptualne okvire, predstavljaj
ui prije skup empirijske prakse i tehnika negoli sustav vjerovanja. Tek je kasnij
e, zbog potrebe za opravdanjem i priznanjem od strane nominalno kranskog svijeta,
proizaao odreeni konceptualni okvir. Taj se okvir slobodno moe opisati kao neka vrs
ta mistinog panteizma, kojeg karakteriziraju potovanje i harmonija s prirodom, a ij
e postavke danas mnogi smatraju hvalevrijednima. On takoer antropomorfizira sile
prirode kao poganske bogove i boice, te je upravo ovaj koncept
stvorio pogreno miljenje, podravano od strane Crkve, koje je ovo
vjerovanje izjednailo sa sotonizmom.
Prema opeprihvaenim teorijama, bogovi jedne religije prije ili
kasnije postaju demonima religije koja ju nasljeuje. Tako su, na
primjer, Astarti - boici-majci drevnih Feniana, takozvanoj Kraljici Neba i Zvijezdi M
ora - preoteli naslove i promijenili joj spol, transformirajui je, tako, u demona
Astarota. U klasinom je Rimu Pan, bog prirode, prikazivan kao rogato i bradato boa
nstvo, s kopitima umjesto stopala i jarevim repom. U kontekstu onoga vremena, Pan
zasigurno nije bio zao. On je, jednostavno, utjelovljavao sile prirode, meu kojima
i seksualnu energiju i njenu manifestaciju u
plodnosti. Za krane je, meutim, priroda bila nepreporoena,
pala, te je jo uvijek ekala na otkupljenje; na seksualnost se gledalo ne samo s nepo
vjerenjem, strahom i gaenjem, ve je ona - osim u ogranienom smislu brane institucije
- stigmatizirana kao grijeh.
Tako je bog grijene prirode i seksualne energije postao utjelovljenjem zla. Rogatog b
oga prirode, s kopitima i jarevim repom, kranska je doktrina pretvorila u avla.
Slian je postupak primijenjen i na sjevernoeuropske bogove
prirode, od kojih su mnogi takoer bili rogati - primjerice figura poznata kao Her
ne Lovac, ili keltsko boanstvo Kernunos. I njih je Crkva izjednaila s kranskim avlom,
a njihove sljedbenike odmah
oznaila kao sotoniste. Neki su od njih, pritisnuti takvim progonima,
zaista i postali sotonistima, prihvaajui crkveno izjednaavanje njihova rogatog boans
tva s njezinim vlastitim avatarom prirodnog
bezvlaa, prirodne anarhije, prirodne sirovosti i snage libida.
Naravno, meu onima koji su prihvaali kransko uenje o grijehu i

kranske definicije dobra i zla, bilo je i istinskih sotonista - pojedinaca koji su


, potpuno svjesni svojih otpadnikih i svetogrdnih namjera, priznavali zlo kao tak
vo i prigrlili ga. Meutim, za mnoge pripadnike Stare Religije kranska teologija jedno
stavno nije postojala. Kranski grijeh za njih nije imao nikakva znaenja, jednako kao t
o ni danas taj pojam ni na koji nain ne figurira u hinduizmu ili
budizmu. Njihova odanost rogatom bogu nije predstavljala nikakvo
velianje zla, ve je jednostavno bila izrazom potovanja spram
prirode i njezinih sila.
Mnogo je puta Crkva, u svome nastojanju da iskorijeni Staru
Religiju, potiho priznavala poraz, te ju je, umjesto zatiranja, poku
avala uklopiti u svoje strukture. U velikome je dijelu nominalno
kranske Europe kranstvo, zapravo, predstavljalo samo vanjsku
fasadu i umjetnu nadgradnju, iji su temelji ostali, vie-manje, netaknutima. Seljac
i su pohodili obvezne nedjeljne mise, slavili blagdane koje je odredila Crkva, p
otovali crkvenu hijerarhiju, plaali svoje desetine - a u isto vrijeme, kada sveenst
vo nije promatralo,
nastavljali prakticirati rituale Stare Religije. Na taj su nain preivjeli obredi pop
ut Walpurgisnacht-a - vjetijeg Sabata - sa svojim orgijastinim seksualnim ludilom i d
rogom koja se rabila prilikom
inicijacije, snanim halucinogenom, koji je izazivao osjeaj lebdenja.
Postoje odreeni dokazi na temelju kojih moemo pretpostaviti da su
glasovi koje je, navodno, ula Ivana Orleanska, a koji su se pripisivali svetom Miha
elu, sv. Katarini i sv. Margareti, zapravo bili povrno kristijanizirani likovi ije
je podrijetlo u obrednim inkantacijama
Wicca-e. Takvo miljenje dijeli i romanopisac Thomas Keneally, autor Schindlerove
Arke (ili Schindlerove liste), opisujui Ivanu Orlean-sku u jednoj od svojih ranij
ih pripovjedaka naslovljenoj Blood Red,
Sister Rose. Keneallyjev je opis prihvatljiv kao i svaki drugi, ali i mnogo prih
vatljiviji od mnogih.
Mogunost da su sveci, ije je glasove sluala Ivana, predstavljali poganske likove pod
krinkom kranstva, u sebi ne skriva nita neobino. Mnoga je poganska boanstva, kao i nj
ihove hramove i svetita, stigla takva sudbina. Crkva je isprva bila stidljiva u t
akvim nastojanjima, osjeajui obvezu da ih racionalizira. Tako je, primjerice, 398.
godine posl. Kr. sv. Augustin pisao: A kada vlasti dopuste da se srue hramovi, un
ite idoli i rtvenici,
a moje je sudjelovanje u tom inu dokaz moga prijezira, moramo
se uzdrati od prisvajanja bilo ega to se u njima nalazi, tako da
bismo mogli dokazati da nas je u njihovu zbacivanju vodila pobonost a ne pohlepa.

Meutim, nakon manje od dva stoljea, crkvena se politika u


tome pogledu dramatino promijenila. Godine 601., papa Grgur I zakljuio je:
...da hramovi idola tih naroda (Engleske) nikako ne smiju biti uni
teni. Dakako, idole treba unititi, ali sami hramovi, kao i oltari i
relikvije pohranjene u njima, imaju se pokropiti svetom vodom.
Jer, ako su ti hramovi dobro graeni, moraju se proistiti od obo
avanja demona i posvetiti ih slubi pravome Bogu. Nadamo se da
e na taj nain, ovi ljudi, vidjevi da im hramovi nisu uniteni,
moda ispraviti svoju greku i, okupljajui se u svojim uobiajenim sreditima, moda poeti
poznavati i oboavati pravoga Boga. A kako su oni naviknuli rtvovati mnoge bikove d
emonima,
neka ih od sada rtvuju u nekoj drugoj sveanosti, poput Dana
Prinosa ili blagdana Svetih Muenika.
Sukladno takvoj politici, kranske su se crkve, opatije i katedrale obino gradile na
mjestima poganskih svetita. Poganski kultovi posveeni boanstvima i junacima pretvo
reni su, putem relikvija, u kranske kultove posveene svecima i muenicima. Poganska b
oica-majka, kojoj su bila posveena brojna svetita, jednostavno je
kristijanizirana, takorei, krtena, i podvrgnuta prisilnom obraenju.
Veina crkava posveenih Naoj Gospi, koje su bile rasprostranjene

irom Francuske, isprva su bile posveene potpuno drukijim gospama - poput, primjeric
e Isis, Djevice od Le Puya, Rosmerte, zatitnice rijeke Meuse, ili Arduine, vrhovn
e boice Ardena. . Crkva je njihovim ponovnim posveenjem, proistila i sanktificirala hr
move podignute u njihovu ast, prilagodivi ih svojoj boici-majci, Djevici Mariji - k
oja se vrlo esto izjednaavala i mijeala s Magdalenom.
Meutim, za seljatvo koje se klanjalo na tim mjestima, promjena naziva nije igrala
veliku ulogu; jedna boica-majka bila je jednako dobra kao i bilo koja druga. Selj
atvo je i dalje oboavalo isto bo
anstvo, bez obzira na to kako ju je kranska crkvena hijerarhija odluila nazivati. Sl
ina je situacija nastavljena i drugdje u Europi. U
Irskoj je, na primjer, poganska boica-majka Brigita, zatitnica vatre,
jednostavno zamijenjena navodnom keri druida, enom za koju se
tvrdilo da se preobratila u kranstvo i utemeljila vjersku zajednicu.
Kanonizirajui ga poput sv. Brigite, pogansko se boanstvo, tako, duhovno proistilo i
njegovo je oboavanje postalo legitimno.
Ako je poganska magija opstala preko nominalne kristijanizacije
njegovih boanstava i svetita, ona je preivjela i u drugim oblicima.
Postojale su, primjerice, romanse o takozvanom Svetom Gralu, koje

neki i smatraju izrazito kranskim. Konano, Sveti Gral je isprva oznaavan kao specifin
o kranska relikvija. Do dvanaestog je stoljea on to doista i postao. Meutim, gralske
romanse iz dvanaestog stoljea rezultat su kriarskih ratova i odraavaju proces hibr
idizacije
- udnog krianja judeo-kranske predaje s mnogo starijim priama
poganskog keltskog podrijetla. Te starije pripovijesti nemaju nikakvih kranskih ob
iljeja. Ponekad se one nazivaju poganskim gral-skim priama, a Gral, koji se u njima
pojavljuje, nema nikakve veze
s Isusom. Upravo suprotno, on predstavlja magini kotao u kojemu
ranjenik biva iscijeljen, a mrtvac vraen u ivot. Isto tako, glavni junak poganskih
gralskih pria nije Percival ili Parsifal, niti kasniji Lancelot ili Galahad, ve Gaw
ain, ija potraga zavrava obnavljanjem plodnosti zemlje.
Isti je junak protagonist jednog drugog djela, koje potjee iz vremena poganskih gr
alskih pria, a nosi naslov Gawain i Zeleni vitez. To djelo, izniklo iz samoga srca
navodno kranske Europe,
neskriven je portret pretkranske poganske magije. Govorei srednjovjekovnom vitekom t
erminologijom, Zeleni vitez predstavlja opis drevnog keltskog boanstva biljnoga s
vijeta - sjevernog ekvivalenta Panu, koji je upravljao sezonskim ritmovima, sjet
vom i etvom, roenjem, smru i ponovnim roenjem godine. Ova poema odraava
donkihotovsku uzaludnost ovjekova pokuaja da ovlada tim prirodnim procesima i slab
ost njegovih, dodue pobonih, nastojanja da se umijea u prirodni tijek.
Boanstvo vegetacije iz djela Gawain i Zeleni vitez pojavljuje se
i kasnije, preruen u mnoge druge likove. Tako se, na primjer, on
uestalo javlja kao takozvani Zeleni ovjek, iji je lik nenametljivo
pronaao svoje mjesto meu likovima uobiajenije i ortodoksnije
kranske ikonografije. Zeleni je ovjek esto zamjenjivan s Herneom-Lovcem, Kernunosom i drugim slinim rogatim boanstvima.
Ukoliko postoji ikakva razlika meu njima, ona se sastoji u tome to
je Zeleni ovjek upravljao biljnim kraljevstvom, a Herne i njegovi
srodnici ivotinjskim. Meutim, svi su oni manifestacija prirodnog
poretka, iz kojega je ovjek iskljuen - prema kranima, na njegovu
sreu, a prema poganima, na njegovu alost.
Moda je najrasprostranjenija i najpopularnija manifestacija Zelenog ovjeka ona u s
rednjovjekovnom liku Robina od Greenwooda
- Robina Goodfellowa, ili Pucka, iz Sna ivanjske noi. S nastupanjem elizabetinskog
doba, nekadanje boanstvo vegetacije i plodnosti postalo je siunim vilenjakom, ali nj
egove su moi ostale netaknutima. ak i u Shakespearovoj drami on djeluje kao vrhovn
i genij u procesu spolnog zdruivanja. Nadalje, on se vezuje - poput

istoimene ptice (engl. robin; crvenda, op. prev.) - uz dolazak proljea, obnavljanj
e prirode i plodnost zemlje.
U pismu upuenom The Times-u jedan se ugledni politiar alio
na navodne planove o ukidanju prvosvibanjskog praznika. Prvi svibanj je, obrazloi
o je autor pisma, odavna ukorijenjen u tradiciji radnikog pokreta kao i u popular
noj svijesti, te je predstavljao dan od osobitog znaenja za sve radne ljude. Ovakvi
m je izjavama autor
pisma pokazao koliko slabo poznaje povijest, kao to je danas sluaj
meu mnogim politiarima. S obzirom na opepoznatu uenost
uvaenoga gospodina, izgleda da je on izrazio jo jedno zajedniko
obiljeje politiara - njihovu sklonost ka iznoenju redigirane, iskrivljene i jednost
rane verzije povijesti.
Davno prije negoli je postao svetim za radniku klasu i postao
znaajnim dijelom tradicije meunarodnog socijalizma, Prvi svibanj
je imao posebno i potpuno drukije znaenje u europskoj popularnoj
kulturi. U srednjovjekovnoj Engleskoj, kao i bilo gdje drugdje, Prvi
svibanj je bio festival plodnosti koji je slavio povratak proljea, obnavljanje go
dine i rodnost zemlje. Sjetva se shvaala kao seksualni in, odnosno, kao oblik poga
nske seksualne magije. Za seljake toga
doba je, prema tome, Prvi svibanj bio dan seksualne slobode i razuzdanih orgija.
Tradicionalni prvosvibanjski stup bio je izrazito faliki simbol. Izabrana Svibanj
ska kraljica predstavljala je tek preruenog
avatara poganskih boica-majki, koje su imale istaknuto mjesto u
Wicca-i i drugim pretkranskim vjerovanjima. Ona je, zajedno s
drugim seoskim djevicama, odlazila u oblinju umu, gdje bi ih
doekali Robin od Greenwooda i njegovi veseli mukarci - ili,
tonije, jedan lokalni mladi, ili moda vlastelin, odjeven u nonju koja je evocirala g
lasnika proljea. U veselju koje je uslijedilo, Robin
bi povjerio djevojkama kako je dolo vrijeme za njihovu seksualnu
inicijaciji. U nekim je sluajevima, pak, Robin davao svoj blagoslov
za spolno zdruivanje ve zaruenih parova. Devet mjeseci nakon toga, zemlja bi rodila
ljetinom nezakonite djece, koja su se nazivala
Robinovim sinovima. Podrijetlo prezimena Robinson mogue je
u mnogim sluajevima pronai upravo u ovakvim ritualima.
Prema jednom, pomalo uvrijeenom kroniaru iz elizabetinskoga doba: svi bi mladii i djevojke, starci i starice, nou tumarali

umama, dubravama, brdima i planinama, gdje bi provodili itavu


no u ugodnoj razonodi. Isti kroniar, uz notu odvratnosti, zaklju
uje: uo sam iz pouzdanih izvora ... da se od etrdeset... ili stotinu
djevica, koje su nou odlazile u umu, jedva treina vratila kui
neokaljana. .
Robina od Greenwooda, odnosno drevno pogansko boanstvo
plodnosti ili Zelenog ovjeka, brkali su takoer s Robinom Hoodom
- te je moda ak i inio samu sr legende o Robinu Hoodu. Tako je,
primjerice, 1555. godine mrani prezbiterijanski parlament kotske
zabranio predstavu koju su redovito, svakog svibnja, u zamku Rosslyn izvodili putujui pantomimiari. Predstava se zvala Robin Hood i
Little John i bila je toliko popularna da su dva tornja zamka nazvana
Robin Hood i Little John. Nitko, objavio je Parlament ne
smije tumaiti likove Robina Hooda, Little Johna, opata od Unreasona (engl.unreason: nerazboritost, op. prev.) ili Svibanjske
kraljice.. Frazeologija ovoga edikta mnogo toga otkriva. Opat od
Unreasona je, naravno, fratar Tuck - koji je, u svom izvornom,
poganskom obliku, upravljao snagama nepreporoene prirode i
anarhije, i koji je svoju blasfeminu parodiju na kranski blagoslov
utjelovio u prvosvibanjskim sveanostima plodnosti. Svibanjska
kraljica je lik ouvan u legendi o djevi Marian, s kojom se poistovjeivala svaka seo
ska djevojka prilikom svoje seksualne inicijacije koju je predvodio Robin.
U ovim se ostacima drevnog poganskog vjerovanja jasno isticao
magijski element - kao to je to bio sluaj u prividno nevinom Morrisovu plesu, pantomimiarskim predstavama, pa ak i uspavankama. Pa opet, bila je
to sasvim lokalizirana magija, esto i specifino seksualna, zaodjevena u tajne prok
reacije i reprodukcije. Ona bi se
analogijom mogla protegnuti i na aspekte prirodnoga svijeta, na
takve aktivnosti kao to je, primjerice, stvaranje kie. Meutim, ona
je, u ovjekovu odnosu prema svemu to se nalazi iznad njegovih
moi, pretpostavljala pasivnost. Drugim rijeima, ovjek je mogao

moliti, prizivati, pokuavati umiriti nepoznate sile oko sebe, ali ih nije mogao k
ontrolirati niti im zapovijedati. Myrddin je moda doista i bio vrstan arobnjak. Meu
tim, on se jo uvijek nije pretvorio u Merlina, a jo manje u Fausta.
Unato tome, Crkva ga se plaila, kao i sila koje je predstavljao.
Jo je poetkom etvrtog stoljea, crkveni koncil u Elviri objavio
izopenje svakoga tko je izazvao smrt putem magije - priznajui, u
stvari, da je smrt putem magije doista bila mogua, pa ak i prijetea.
Godine 667. koncil u Toledu bio je zgroen obiajem sluenja misa
kojima se molilo za smrt neprijatelja. U isto vrijeme, velko je
sveenstvo vjerovalo da se deset puta uzastopno izgovorenim misama za mrtve, nad v
otanim likom odreenog ovjeka, moe izazvati njegova smrt u roku od deset dana. Bogovi
i boginje Stare Religije
zasigurno nisu naputeni kao puko praznovjerje. tovie, oni su
postali demonima, predstavljajui stalnu prijetnju, pa ak i za istinske vjernike. A
njihovi glasnogovornici, njihovi poslanici i zastupnici, bili su opasni pojedin
ci, koje se nije moglo zanemariti, ve ih se moralo svladati i onesposobiti.
Tako se, primjerice, u irskoj legendi sv. Patrick esto povezuje s
druidima i njihovim udotvorstvima. Tako je, primjerice, druid, koji
je bio smjeten u kolibi nainjenoj od zelenog drveta iv izgorio, dok
Patricku, smjetenome u kolibi od suhog drveta, vatra uope nije
nakodila. Drugom je, pak, zgodom, Patrick nadvisio nekog druida u
levitiranju, nakon ega je dopustio da njegov suparnik padne i razbije
se o litice. Slinost s Petrovim podvizima opisanim u Djelima apostolskim i vie je
nego oigledna. Ako druidski likovi poput Myrddina nisu postali punokrvnim Faustim
a ipak su se mogli usporediti sa Si-munom Magom.
Kao odgovor na prijetnju, koju su predstavljali takvi likovi, Crkva je poela razv
ijati vlastitu magiju - ili, u odreenim sluajevima, neku vrstu protumagije. Ona se
oitovala, izmeu ostalog, u oboavanju relikvija. Kao zatitnici od poganske magije, p
rizivali su se sveci, a njihovo se oboavanje uskoro pretvorilo u otkapanja, premjet
anja i otkidanja dijelova njihovih tijela - upravo suprotno poudnom dodirivanju i
ljubljenju - kostiju mrtvih ... . Kako bi se odredilo mjesto oboavanja sveca, naj
prije je bilo potrebno posjedovati makar i mali dio njegova ili njezina tijela primjerice, prst, uvojak
kose, pa ak i prepucij. Koliko god bio malen, taj je dio tijela predstavljao doka
z sveeve prisutnosti na tome mjestu, i mogunost da mu se u molitvi osobno obraa. Ka
snije je postalo dostatnim koristiti
predmete koji su bili u dodiru sa sveevim tijelom, ili ih je, pak, ovaj
blagoslovio. Putem odreenog procesa duhovne osmoze, uvrijeilo
se miljenje da ti predmeti sadre neto od sveeve unutarnje snage.

Trgovina relikvijama - a esto i njihova kraa - igrala je znaajnu


ulogu u irenju Crkve Europom. Postojale su, takoer, i pokretne relikvije za osobnu
uporabu, koje je pojedinac mogao nositi od mjesta do mjesta, poput, primjerice,
iverja sa stvarnoga Kria. Takvi su
predmeti djelovali poput maginih amuleta i talismana, koji su neutralizirali ili p
roiavali pretkransku pogansku magiju.
Neto profinjeniji oblik kranske magije - za koji bi se ak
moglo rei da sadri osnovne elemente hermetizma - ukljuivao je

zvuk. Zvuk je, naravno, oduvijek imao magijsko znaenje, od pjevanja i udaranja u
bubnjeve u primitivnom amanizmu do sloenijih korespondenata u hermetikoj misli - ko
ja je uspostavila veze izmeu pneume (u grkom jeziku rije koja oznaava i duh i dah), L
sa, ili Rijei, kao stvaralakog principa, te pitagorejskih melodija, ili glazbe sfer
a. Kao to smo ranije spomenuli, kranstvo je usvojilo kvazi-hermetiko shvaanje Logosa k
ao stvaralakog posrednika i povezalo ga, u liku Duha Svetoga, s pneumom.
Kranska je magija europskog mranog Srednjeg vijeka vrlo
esto poivala na pojednostavljenom tumaenju takvih postavki.
Ljudski je glas, primjerice, prilikom obavljanja vjerskih obreda,
postajao pokretaem duha. Time je i molitva postajala vrstom magijskog ina - boanski
nadahnuta invokacija ili evokacija. Tako su se razvili i gregorijanski korali,
odnosno, jednoglasno pjevanje, bez
pratnje, a uz sveti tekst kao predloak. Ono je zahtijevalo naporne
vjebe, osobito vjebe disanja, kako bi se moglo to uinkovitije
usredotoiti na pneumu, odnosno duh. Suvremena su istraivanja pokazala kako gregori
janski koral moe uzrokovati osjetne promjene na psiholokom i fiziolokom planu. Ono e
sto moe imati i iscjeliteljsko djelovanje i pojaati izdrljivost, omoguujui transfuzij
u okrepljujue energije. Za time su osobito udjeli srednjovjekovni redovnici, koji
su morali svakodnevno, danju i nou, obavljati osam
obveznih obrednih slubi. U nedavno provedenim istraivanjima, redovnici, kojima je
bila uskraena prilika za pjevanje, ubrzo bi zapadali u klonulost i zamor.
Drugi je oblik kranske magije, orijentirane na zvuk, ukljuivao
uporabu zvona. Postoje izvjesni temelji za pretpostavku da je uporaba zvona u kran
stvu takoer proizala iz pitagorejskih izvora putem hermetizma. U pitagorejskoj i h
ermetikoj misli postoje meuodnosi zvuka i oblika, zvuka i konfiguracije. Zvuk moe s
tvoriti ob-tik i otvoriti put ka energiji. Tako se, primjerice, zvuk roga ili tr
ube
moe zamisliti kao udar, nalet ili pritisak sile, koji izbija iz svijenog oblika instrumenta. Po svojoj prirodi i osobinama, on je sutinski agresivan
, nasilan i ratniki. Kao takav, on se moe koristiti u odreivanju smjera vojnog napa
da. Jednako tako, on se moe slikovito prikazati kao eksplozivni impuls kojim trub
lje Jouine uspijevaju
sruiti zidove Jerihona.

S druge strane, zvuk zvona mogao bi se opisati potpuno drukije


- kao koncentrini krugovi, koji se ire iz sredinje toke, poput krugova izazvanih kam
enom baenim u vodu. To bi svojstvo postalo jo izraenijim, ukoliko bi zvono zvonilo
odozgo, te bi se dijametar njegova odjeka stalno irio. Zvono je, dodue, za razliku
od instrumenata poput ovnova roga ili trane svirale, bilo proizvod ovjeka, a ne us
putni proizvod ili otpadak prirode. Ono je namjerno izraeno u religijske svrhe. Z
bog toga je predstavljalo trijumf ovjeka, stvorenog na sliku Boju, nad nepreporoenom
prirodom. Kada bi se rabilo u
religijskom kontekstu, ono bi, poput ljudskog glasa, postajalo pokretaem duha.
Jedan od najranijih zapisa o uporabi zvona u kranskim crkvama, jest onaj Grgura iz
Toursa, koji je pisao u kasnom estom stoljeu. Zvona koja on opisuje su, dodue, mal
a runa zvona, koja se koriste kao poziv na molitvu. Izgleda da u to vrijeme zvona
nisu bila
toliko uobiajena. Kako izgleda, u to vrijeme nisu bila niti slubeno
ukljuena u vjerske obrede i obiaje. Kada su to postala, ne moe se
sa sigurnou rei, ali, ve u desetom stoljeu, velika zvona, koja su
visjela na visokim zvonicima, bila su uvelike rasprostranjena i uklju
ena u kranske obrede kao njihov sastavni dio. Takva su zvona bila
lijevana u bronci, istom vjetinom kojom su se kasnije proizvodili
topovi. Izrada zvona zahtjevala je izniman napor, panju i gotovo religioznu preda
nost. Nakon njihove izrade, uslijedila bi sloena ceremonija njihova obrednog posvee
nja, koja je predstavljala neku vrstu krtenja. Svako se zvono kropilo svetom vodom,
proiavalo,
posveivalo, blagoslivljalo i vie puta uranjano u ulje - kako bi avao pobjegao pri nj
egovu zvuku . Kao to je to bio sluaj s maevima, primjerice, s Arturovim Excaliburom,
nije bilo neuobiajeno i zvonima davati imena.
Suvremenom je ovjeku moda teko razumjeti kakvo su psiholoko i duhovno znaenje imala z
vona u razdoblju mranog Srednjeg vijeka. Najprije bismo trebali shvatiti u kakvom
su kroninom i
sveobuhvatnom strahu ivjeli poboni krani toga doba. Ljudskih je
naselja - bilo gradova i sela, ili jednostavno, opatija i samostana - bilo malo,
a i te su zajednice bile izolirane i udaljene jedna od druge. Izmeu njih su se,
veim dijelom krajobraza, prostirale beskrajne, nenaseljene i zlokobne ume. U tim m
ranim dubinama nepreporo-

ene prirode vrebalo je bezbroj opasnosti po tijelo i duh - zli duhovi, vukodlaci,
demoni prerueni u poganske bogove i boice, mnotvo drugih neistih i bezbonih sila, ka
naravno, divlje
zvijeri i mnogi ljudski otpadnici, pljakai i neznaboaki neprijatelji Crkve. Svako je k
ransko naselje predstavljalo usamljenu i ranjivu enklavu u divljini, sa svih stran
a okruenu brojnim prijeteim opasnostima, bilo stvarnim ili zamiljenim. Tim se opasn
ostima suprotstavljala gromka zvonjava zvona, koja je tvorila zatitni magini krug,
takorei zvuni zid, kao duhovni ekvivalent obrambene granice. Takav je krug predst
avljao bedem i tit od prijetnji izvana.

Unutar svete sigurnosti kruga, vladao je boanski red i mir.


Zvonjava zvona bila je manifestacija takvog poretka. Izmeu ostalog, ona je oznaava
la sate, dijelei dan na metodiki odreene jedinice, od kojih je svaka bila posveena o
dreenim slubama i molitvama. Tako je Boji dar oblika i strukture bio nametnut i amo
rfnom tijeku vremena. Dijeljenje vremena na mjerljive jedinice s pomou
zvona bilo je samo jedan od mnogih naina udaljavanja i odbijanja
sila kaosa, mraka i zla, nevidljivo okupljenih u zraku. Prema pokrajinskom
m koncilu u Njemakoj na zvuk zvona, koje poziva krane na molitvu, demoni
azbjee, a duhovi oluje i sile zraka se umire. Knjiga svete slube poznaje
nog zvona, ma gdje se uo njegov zvuk, koja rastjeruje sile zla, mrmljanje i
anje duhova mrtvih, i sve duhove oluje.

crkveno
se uplae i r
snagu crkve
cerek

Prilikom poganskih festivala, poput Ivanjske noi ili Walpurgisnacht-a, zvona bi zvonila itavu no, kako bi se onemoguio utjecaj zle magije. Vjerov
alo se da zvona mogu odagnati i kugu, koja se esto pripisivala djelovanju mranih s
ila. Cistercitski je statut zabranjivao izgradnju opatije na podruju na kojemu se
moe uti zvuk zvona druge opatije. Ovo je, nesumnjivo, djelomice sluilo isto
praktinoj svrsi - kako bi se izbjegla zabuna i onemoguilo da redovnici koji su rad
ili u poljima, na zvuk zvona hrpimice odu u pogrenu opatiju. Ali, zasigurno se ta
kvim pravilom namjeravalo sprijeiti i to da harmonina magija zvona bude ometena di
sonancom, osiguravajui, tako, jo uinkovitije irenje vjere.
Uz magiju koju je razvilo u borbi protiv poganstva, kranstvo je
usvojilo i odreene oblike poganske magije za vlastitu uporabu.
Egzorcizam se, primjerice, prakticirao jo od najranijih amanskih
vremena. ovjeanstvo je oduvijek bilo preplavljeno avlima svih
vrsta, koje je trebalo istjerati. Prema Svetom pismu i sam je Isus
obavljao egzorcizam; upravo je taj slavni prethodnik ovlastio Crkvu
da usvoji ovaj postupak. U kranskom egzorcistikom ritualu
ponovno se pojavljuje zvono. Osim po zvonu, kranski se egzorcizam, kao i, dodue, mn
ogi drugi oblici kranske magije, gotovo uope nije razlikovao od svojih poganskih ek
vivalenata. Razlika je
bila samo u izvoru iz kojeg je, navodno, proistekla njegova snaga.
Do kraja prvog tisuljea nove ere, kranstvo je razvilo vlastiti
osebujni magijski sustav. Kranska je magija, poput poganske kojoj
je eljela parirati, bila, zapravo, primitivna. Nedostajao joj je onaj
sveobuhvatni okvir hermetike misli, kao i hermetike mogunosti
za praktinu primjenu. Za razliku od hermetizma, ona nije doputala
ovjeku da preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu i da, bilo za dobro ili za zlo,
oblikuje stvarnost svojom zapovijedi. Osim ogranienih fenomena poput, primjerice

, lijeenja, vraanja plodnosti ili zatite od urokljivog oka, ono nije obdarilo ovjeanst
o sposobnou da pokree stvari u svijetu u cjelini.
Konano, krajem desetog stoljea, hermetizam je, zajedno s islamskim i idovskim uenjem
, polagano poeo pronalaziti svoj put ka Zapadnoj Europi. Pokuaji da ga se zaustavi
pokazali su se bezuspjenima, te je on uskoro preplavio itavu Europu. Poplava je k
renula iz tri izvora. Prvi je bila panjolska, drugi Sicilija, trei je, s poetkom kr
iarskih ratova, bio Srednji istok i Sveta zemlja. Magija
koja je potekla iz ova tri izvora bila je ona koja e Myrddina preobraziti u mnogo
impozantniji lik Merlina. Njega i Fausta tada e razdvajati samo jedna inkarnacij
a.
4
TRI PUTA K EUROPI
Pod nominalnom zatitom Crkve, zapadna je Europa tijekom
mranog doba pala u nepokretnost i stagnaciju, te se teko
moglo govoriti o bilo kakvom razvoju. Na jugu su se, meutim, stvari odvijale ubrz
anim korakom, i za ono doba nevjerojatnom brzinom i dinamikom. Pokreta takvoga ra
zvoja i dinaminosti bio je
islam. Suvremena se europska kultura ponosi svojim klasinim prethodnicima, svojim
grkim i rimskim naslijeem. To se naslijee, naravno, ne smije potcjenjivati. Meutim,
u isto vrijeme zaboravljamo da vei dio toga naslijea nama nije bio neposredno pre
nesen. On je
proizaao prvenstveno iz islama; i to, isprva, preko panjolske.
Potkraj etvrtog stoljea poslije Krista, neko nepobjedivo Rimsko carstvo poelo je pos
rtati. Poetkom petog stoljea, godine 410.
posl.Kr., ono je potpuno srueno a Vjeni su grad poharale napredujue horde Vizigota. Iznimna brzina njihova napredovanja vodila
ih je jo zapadnije - preko june Francuske, zatim preko panjolske,
Portugala i Gibraltarskih vrata, u sjevernu Afriku. Sljedea e se tri
stoljea njihovo kraljevstvo protezati od Pireneja, preko itavog Iberskog poluotoka i Sredozemnog mora, sve do dananjeg Tunisa i Al
ira. Poetkom osmog stoljea, oni e se, tako, nai na putu arapskoj
vojsci, koja je napredovala pod islamskim stijegom.
Godine 711., nakon to su pregazili vizigotska podruja u sjevernoj Africi, islamske
su vojske prostrujale kroz Gibraltarska vrata, dospjevi tako u panjolsku. Samo tr
i godine kasnije, 714., osvojen
je itav Iberski poluotok, osim enklave kristijaniziranih Vizigota i romaniziranih
panjolaca u Galiciji, na samom sjeverozapadu. Godine 732., arapska je vojska prel
a Pireneje i ula u Francusku sve do Bor-deauxa. Konano ih je, nakon est dana zadrava
nja, porazio Karlo

Martel, u bici kod Poitiersa. Tijekom sljedeih dvadesetak godina,


Arapi su otjerani preko planina natrag u panjolsku. Kao to smo
spomenuli u ranijem poglavlju, njima je vladao odbjegli princ Omejidske dinastije, koji je bio svrgnut 750. godine na Srednjem istoku.
Ne htijui izazivati novi kalifat, koji e uskoro osnovati svoju prijestolnicu u Bag
dadu, omejidski je princ uzeo naslov emira. S prijestolnicom u Cordobi, arapska
je panjolska tako bila privremeno rastavljena od ostatka islamskog svijeta.
Ova je izolacija bila jedan od nekoliko imbenika koji su
ohrabrili krane da poduzmu protunapad. Godine 778., kranska je
vojska, pod vodstvom Karla Velikog, unuka Karla Martela, i budueg
Svetog Rimskog cara, prela Pireneje i opsjela Saragossu. Opsada nije uspjela i kran
ska je vojska bila prisiljena povui se preko planina. Unitenje njezinih prorijeenih
redova u uskom prolazu Ronce-vallesa nadahnula je jedan od najranijih epova krans
ke europske
kulture, slavni Chanson de Roland (Pjesma o Rolandu). Meutim,
etvrt stoljea kasnije, Luj, sin Karla Velikog, uspio je osvojiti Barcelonu. Taj je
grad postao prijestolnicom samostalnog principata, idovsko-kranske enklave usaene n
a sjevernoj obali muslimanske
panjolske, kojom su gotovo tri stoljea vladali grofovi Barcelone.1
Poetkom dvanaestog stoljea muslimanska je panjolska postala politiki izrazito nestab
ilna. Uslijedila.su razdoblja estih i estokih neprijateljstava. Povremeno je Ibers
ki poluotok bio podijeljen na ezdeset ili vie neovisnih kraljevstava, od kojih je
svakim upravljao
neki manji vladar. Neka bi se od njih, ili ak sva, zatim, ponovno ujedinila, ali
ubrzo i ponovno razdvojila. Izmeu 1090. i 1147. godine, kada je kranski svijet bio
usredotoen na Prvi i Drugi kriarski rat,
berberska je vojska iz sjeverne Afrike, koja je na poziv muslimanske
vojske dola u panjolsku, zgrabila priliku da preuzme kontrolu nad
itavom zemljom, te je uspostavljena nova islamska vlast, sa sjeditem u Marakeu. Meut
im, i ovu su vlast uskoro sruile pobune, koje su potaknuli sufiji, i panjolska je,
tako, ponovno pala u razjedinjenost.
Unato ovakvim politikim promjenama, islamska je kultura u
panjolskoj bujala i cvjetala. Na sjeveru, kranska je enklava u
Galiciji ostala izolirana, nazadna i siromana. Na drugim podrujima,
koja su se nalazila pod muslimanskom upravom, zemlja je napredovala. Uvedene su
nove tehnike navodnjavanja, kao i druge inovacije, te je zemljoradnja cvjetala.
Mnoge su kulture, koje se danas vezuju uz panjolsku, poput narani, rie i pamuka, ta
mo donijeli Arapi.
Podruja koja su danas mahom nenaseljena i neplodna tada su se intenzivno kultivir

ala, esto donosei i po dvije etve godinje. Pustinjska podruja dananje Andaluzije bila
su nekad prekrivena vonjacima i vinogradima.
Uz razvoj poljoprivrede razvijali su se i novi oblici trgovine u
gradovima. Nicala su gradska sredita iz kojih se nadzirala trgovina s
istonim Sredozemljem. Poetkom devetog stoljea obnovljene su
naruene veze izmeu panjolske i ostatka islamskog svijeta, i u
zemlji je zapoeo dinamian kulturni preporod. Mnotvo je panjolskih uenjaka u potrazi z
a znanjem odlazilo u Bagdad. Uvozile su se knjige iz Bagdada, osnivane kole, novan
o se potpomagalo i ohrabrivalo pisce. Osobita se panja poklanjala pjesnitvu, a pje
snici su uivali ugled keltskih barda ili ollave-a. Njihov se utjecaj potom pro
irio preko Pireneja i nadahnuo kasnije trubadure i trouvere srednjovjekovne Franc
uske. Tijekom druge polovice desetog stoljea, u Cordobi je izgraena knjinica u kojo
j je smjeteno gotovo 400.000
rukopisa, te je grad uskoro postao najveim sreditem uenosti na
itavom, kako islamskom, tako i kranskom zapadu .
Cordoba je bila drevni grad, kojeg su osnovali feniki trgovci.
Pod vlau imperijalnog Rima, ona je bila rodnim gradom dvaju buduih careva, Trajana i Hadrijana. Kao prijestolnica islamske panjolske, ona je vrl
o brzo postala najveim gradom Europe, s gotovo milijun stanovnika. Na vrhuncu svo
ga razvoja u njoj je, kako tvrde
arapski kroniari, bilo vie od 400 damija, 900 kupalita, 60.000
stambenih zgrada, 80.000 duana i 200.000 kua, i to samo u svome,
zidinama opasanom, sreditu. To je sredite bilo uveno po svojoj
istoi, poploenim ulicama i nonoj rasvjeti. Zid koji ga je okru
ivao sastojao se od 132 tornja i trinaest vrata. Izvan njega lealo je
pet utvrenih predgraa, te jo dvadeset i jedno predgrae, koje nije
bilo opasano zidinama.
No, iznad svega, Cordoba je bila kulturno i intelektualno sredite. Knjinica s 400.
000 u njoj pohranjenih rukopisa smatrala se, zajedno s knjinicama u Kairu i Bagda
du, jednom od tri najvee knjinice islamskog svijeta. Meutim, postojalo je, takoer, j
o sedamdeset javnih knjinica, te mnotvo privatnih zbirki.
Ve u dvanaestom stoljeu, Cordoba se natjecala s Bagdadom za
kulturnu nadmo u islamskom svijetu. Prvo sveuilite srednjovjekovne Europe je, zapravo, bila Velika Damija u Cordobi, koju su pohaale tisue uenika
. Postojale su mnoge kole za prepisivae, koji su veinom bile ene. Osnovani su i insti
tuti za prevoenje, sa svrhom da se tekstovi s Istoka uine pristupanima za zapadne ita
telje.

Tako su panjolskim uenjacima postali dostupni grki tekstovi, koji


su ve bili prevedeni u Harranu ili Bagdadu. Neprestano su nastajale
nove knjige - o glazbi, zemljopisu, povijesti, astronomiji, astrologiji,
botanici, matematici, kemiji, alkemiji, filozofiji i hermetikoj misli.
Osim onih koji su bili ukljueni u vojne sukobe s islamom, prema kranima se odnosilo
s tolerancijom. Takav je odnos uspostavljen i prema idovima. Crkve, samostani, v
jerske kole i sinagoge ostale su netaknutima i stalno djelujuima. Mnogi su se krani
obratili na islam, smatrajui ga oputenijom i prihvatljivijom vjerom,
za razliku od one koju je promicao Rim. panjolska je privukla i ostale krane, s dru
ge strane Pireneja, do kojih su dopirale vijesti o njezinoj kulturi, uenosti i pr
ilikama za bogaenje. Dok su knjige u
kranskoj Europi bile ljubomorno skrivane u dvorcima i samostanima, u panjolskoj su
one bile dostupne cjelokupnom stanovnitvu.
Sredinom devetog stoljea kranski se biskup iz Cordobe jadao
kako je njegovo stado obuzeto tolikom ljubavlju prema arapskim
knjigama da je gradilo velike knjinice .... uz nevjerojatne iznose ...
dok malo tko od njih znade napisati suvislo pismo prijatelju na latinskom jeziku
, ali se zato mnogi znaju izraziti na arapskom, i na tom jeziku pisati poeziju .
.. .
Biskup je moda gunao, ali bilo je mnotvo drugih, nominalno
kranskih monika, koji su islamsku panjolsku doivljavali vrlo
bliskom. Prema jednoj kronici, koju je 1213. godine sastavio redovnik iz St. Alb
ansa, engleski je kralj Ivan ozbiljno razmatrao ideju svoga obraenja na islam. Ope
poznato je da je Ivan bio nepopularan
kralj - jedan od najomraenijih engleskih vladara. Nije podnosio
naklonjenost, koju je meu narodom uivao njegov brat, Rikard
Lavljeg srca, u ijoj je odsutnosti Ivan vladao. Njegovu je mo uskoro ograniila Magn
a Carta. Bjesnio je na papu, koji mu je uskratio potporu, kada je od njega zatrai
o pomo kako bi uvrstio svoj poloaj na engleskom prijestolju. Stoga se Ivan bacio u
potragu za drugim mogunostima.
1213. godine muslimanskom vladaru u Maroku pristiglo je tajno
poslanstvo od dva viteza i jednog sveenika iz Londona, zvanoga
gospodar Robert. Ti su poslanici bili ovlateni izvijestiti muslimanskog monika o s
premnosti kralja Ivana da dobrovoljno preda sebe i svoje kraljevstvo, ako bi ovaj
elio prihvatiti taj dar, i odrekne se
kranske vjere, koju je smatrao lanom, te iskreno pristane uz Muhamedov zakon. Ivan je, osim toga, ponudio svoju pomo u iskorjenjivanju kranstva u pa
njolskoj i nametanju islama na itavom Iberskom poluotoku.

Muslimanski je vladar Maroka ovako odgovorio Ivanovim


poslanicima:
Upravo sam sada prouavao knjigu mudroga Grka i kranina
Pavla, napisanu na grkom jeziku, a ija djela i rijei nalazim hvalevrijednima; jedna
me stvar, meutim, u njega ne veseli, a ta je to nije bio vrst u vjeri u kojoj je r
oen, ve ju je napustio, priklo-nivi se dragoj, poput izdajnika
A to govorim obraajui se tebi, gospodaru, kralju engleski, koji
naputa najpoboniji i najii kranski zakon u kojemu si roen,
i koji eli, prevrtljiv i nesiguran kakav jesi, prihvatiti nau vjeru.
Na temelju toga marokanski je vladar zakljuio da je kralj Ivan
ovjek potpuno beznaajan i nedostojan bilo kakva saveza s muslimanskim vladarom popu
t njega . Nakon toga, otpustio je kraljeve poslanike uz impresivni viteki epilog:
Nikada nisam itao niti sam igdje uo da bi neki kralj, koji posjeduje tako bogato k
raljevstvo, koje mu je odano i posluno, dobrovoljno predao svoju vlast ponudivi na
dar zemlju koja je slobodna, dajui strancu ono to je njegovo, pretvarajui sreu u ne
sreu, i tako se, bez rijei, podvrgao volji dragoga.
Meutim, itao sam i sluao mnogo puta kako su vladari izvojevali svoju slobodu uz rijeke krvi, to je hvalevrijedan in; no, sada
ujem kako va bijedni gospodar, ljenina i kukavica, koji je gori
od najgore nitarije, eli da slobodan ovjek postane robom, najbijednijim od svih bia.
Nepotrebno je i rei da se Ivanovo obraenje na islam nikada nije
dogodilo. Glavni je poslanik, sveenik znan kao gospodar Robert,
kasnije otputovao u Svetu zemlju, gdje je stupio u red vitezova templara. Ubrzo
je napustio templare, koji su se priklonili svojim neprijateljima, i zavrio svoj i
vot kao poslanik Velikoga kana, u vrijeme mongolskoga osvajanja Austrije, 1242.
godine.
Dok je Ivan od Engleske tako kukaviki udio prigrliti islam,
drugi su se, neto sloniji kranski vladari nastavljali estoko suprotstavljati muslimanskoj panjolskoj. Unato bujanju njezine kulture, muslimanska
je panjolska bila u neprestanom ratu s kranskim neprijateljima na sjeveru; a upravo
su razjedinjenost i politika nestabilnost najvie pridonijele njezinim porazima. N
akon gotovo
pet stotina godina borbi, islam je konano bio istisnut s Iberskog poluotoka. Taj
je proces, koji je s vremenom poprimio oblik neprestanog kriarskog rata, danas po
znat kao rekonkvista.
Kada je panjolsku po prvi puta, poetkom osmog stoljea, preplavio islam, kranska je en

klava u Galiciji, na samom sjeverozapadu zemlje, ostala netaknuta i nepokorena.


Taj je bedem kasnije postao kraljevstvom Asturije. Kasnije, 910. godine, jedan j
e njegov
dio postao kraljevstvom Leona - koje se u trinaestom stoljeu ujedinilo s kraljevs
tvom Kastilje. Tijekom osmog stoljea odbijena je franaka invazija panjolske koju je
predvodio Karlo Veliki; ali,
poetkom devetog stoljea, osvajanjem Barcelone od strane Luja,
sina Karla Velikog, osigurana je druga kranska enklava na Iberskom poluotoku. Upravo e iz ta dva uporita - Leona i Kastilije na
sjeveru, te Barcelone na istonoj obali - krenuti kranski protunapad.
U Galiciji se kranski ar dugo vremena potpirivao iz svetita
Santiago de Compostela, koji je ustanovljen tijekom devetog stoljea. To je svetite
, na kojem je kasnije izgraena jedna od najveih kranskih katedrala, ubrzo postalo ho
doasnikim sreditem - te je,
uz Rim, bilo jedno od najvanijih takvih sredita u Zapadnoj Europi.
Santiago je trebao osiguravati duhovni podstrek za rekonkvistu.
Iz Leona, te kasnije i Kastilije, kranske su snage napredovale
juno prema rijeci Duero a zatim i u samo srce islama - u Andaluziju.
Iz Barcelone, koja je kasnije ukljuena u aragonsko kraljevstvo, ostale su snage n
apredovale preko zaravni Ebro, te, uz istonu granicu, prema Valenciji i Murciji.
Prvi odluni dogaaj rekonkviste zbio se
1085. godine, osvajanjem Toleda. Taj je grad postao simbolino sredite ponovnog krans
kog osvajanja panjolske.
Neposredno prije, kao i nakon osvajanja Toleda, panjolskom je
narodnom svijeu dominirao epski, polulegendarni lik Roderiga
Diaza. U povijesti poznat kao El Cid - to predstavlja iskrivljeni oblik arapske r
ijei sayyid, koja znai gospodar, vladar ili voa
- Roderigo se openito smatra kranskim junakom. Meutim, on je
u stvarnosti imao mnogo zanimljiviji ivot od onoga koji opisuju kasnije idealizacije. Barem u jednom razdoblju, od 1081. do 1086. godine, on je slui
o kao muslimanski plaenik, sudjelujui u ratu protiv kranskih suverena, kojima je nav
odno, dugovao vjernost, ali i protiv drugih kranskih vladara. Do 1093. godine, dod
ue, njegova se pripadnost konano usredotoila. Godinu dana kasnije osvojio je Valenc
iju i postao samozvani kranski kralj. Pet godina kasnije umire, a Valencija ponovn
o pada; ali rekonkvista je osjetila onaj trenutak
koji e se konano pokazati neodoljivim.
Poetkom dvanaestog stoljea, kranske su se snage u panjolskoj pojaavale postrojbama vit

ezova i vojnika iz drugih dijelova Europe, posebno iz Francuske, koja je sudjelo


vala u Prvom kriarskom ratu. Nije bilo teko pribaviti njihovu potporu, budui da je
sukob na
Iberskom poluotoku sada i slubeno oznaen kao kriarski rat, sa
svim koristima koje iz njega proizlaze - povlasticama, odrijeenjem
ili oprotenjem grijeha, mogunou stjecanja ratnoga plijena i zemlje koja se oduzimala
nevjernicima u ime Boje. Potpomognute iskusnim ratnicima iz Svete zemlje, kranske su
vojske pod zapovjednitvom aragonskog kralja 1118. godine osvojile Saragossu. Usk
oro su, jedan za drugim, poput domina, poeli padati i ostali gradovi. Do
1148. godine zauzeta je Tortosa, smjetena na uu rijeke Ebro.
Neposredno nakon Prvog kriarskog rata, u Svetoj zemlji su se
pojavili vojni vjerski redovi monaha-ratnika - vitezovi templari i vitezovi hosp
italci. Godine 1128., sv Bernard je sveano ustoliio templare i dodijelio im njihov
o slubeno pravilo. Jo iste godine, templari su poeli u svoj Red ukljuivati panjolske
vitezove i primati darove u novcu, zemlji i dvorcima panjolskih plemia - koji su,
ne
treba ni rei, bili i vie nego zainteresirani za vrbovanje takve profesionalne i is
kusne vojske za rekonkvistu. Do sredine dvanaestog stoljea, broj templarskih i ho
spitalskih posjeda na Iberskom poluotoku bio je znatno uvean. Oni su ukljuivali i
mnoge utvrde, bastione na
samoj granici izmeu kranskog i islamskog svijeta, koji su sluili
kao obrambeni bedemi i polazine toke napada. Meutim, dok su
templari i hospitalci bili i vie nego spremni primati donacije, oni su
nevoljko i s otezanjem prihvaali pozive na ratnike pohode. Oba su
reda nerado pristajala primiti se maa i krenuti u drugi pohod protiv
islama, istiui da je njihova osnovna svrha obrana Jeruzalema te da
se nee dati uvui u rat u panjolskoj u veoj mjeri od one koja je bila dovoljna da umi
ri kraljev bijes.
Ta je ravnodunost dovela do stvaranja mnogih izvorno iberskih
redova, po uzoru na templarske i hospitalske, ali koji su se usredoto
ili iskljuivo na vojne operacije u panjolskoj i Portugalu. Vjerojatno je najznaajnij
i takav red bio Red Calatrave, osnovan 1158. godine, kojega je 1164. godine papa
slubeno stavio, kao i templare, pod cistercitsku upravu. Godine 1170. ustanovlje
n je Red Caceresa,
koji je postao Redom Santiaga i 1175. godine dobio papino priznanje. Godine 1177
., slino je priznanje dobio i Red Alcantere, koji se, deset godina kasnije, ujedi
nio s Redom Santiaga. U godinama koje su
uslijedile, osnovani su i brojni drugi redovi. U vrijeme slubenog potiskivanja te
mplara, izmeu 1307. i 1314. godine, ustanovljen je Red Montese, koji je mnogim pr
ogonjenim templarima pruio utoite.

U Svetoj su zemlji templari, hospitalci i razni drugi manji redovi,


bili u neprestanim svaama. Neki su od njih - a posebice templari vrlo esto suraivali s muslimanima. panjolski su redovi, izgleda, bili mnogo fanatini
ji u svom vjerskom zanosu i manje spremni na kompromis, te su bili skloni blisko
j suradnji, ne samo meu sobom
ve i s kraljevskom vlau. U velikoj su mjeri bili ukljueni u obranu
najvanijih invazijskih puteva izmeu kranskih i muslimanskih teritorija, a svojom su
mreom utvrda i zamaka odbijali este neprijateljske napade. Istovremeno, oni su pre
dstavljali i neku vrstu srednjovjekovnih jurinih odreda kranskih protunapada. Tako su
s vremenom stekli ogromnu mo i bogatstvo, a potom i vlast nad irokim prostranstvi
ma panjolske i Portugala. Svoje e povlastice i utjecaj zadrati jo dugo nakon to njiho
va vojna uloga izgubi svaki zna
aj Meutim, upitno je bi li rekonkvista poluila takav uspjeh i bez
njih.
Uz svu vatrenost, disciplinu, profesionalnost i vjetinu vojno-vjerskih redova, kranskim je snagama u panjolskoj bio potreban novi,
snani podstrek. Godine 1212., vodila se odluujua bitka u Las Navas
de Tolosi, nakon koje je krenuo nezaustavljivi val islamskih poraza.
Godine 1236., osvojena je Cordoba, a godinu dana kasnije Valencia i
Murcia. Sevilla je pala 1248., Cadiz 1262. godine. U posljednjoj
treini trinaestog stoljea muslimanska je panjolska ograniena na
malo podruje kraljevstva Granade, koje je preivjelo samo zahvaljujui posebnom spora
zumu s kraljevskom kuom Kastilije.
Godine 1340., arapska vojska iz sjeverne Afrike stigla je u Gibraltar. Uz njenu
potporu, muslimanska je Granada uinila posljednji pokuaj da povrati svoja izgublje
na podruja. Meutim, arapska je
flota poraena u pomorskoj bitci na obali Algecirasa, ime je odsjeen put dodatnom po
jaanju i snabdijevanju zalihama. Ubrzo nakon toga, u lipnju 1340. godine, muslima
nska je vojska konano
poraena u bitci kod Salada. Granada je tako bila konano izolirana i
odsjeena od ostalog islamskog svijeta. Okruena neprijateljima, u
takvom je poloaju ostala jo sljedeih stotinu i pedeset godina. Kada
je Ferdinand, koji je bio oenjen Izabelom od Kastilije, naslijedio prijestolje Ar
agona, ujedinio se i ostatak panjolske. U takvom novom ujedinjenom kraljevstvu, G
ranada je predstavljala nepoeljnu izraslinu, koju je bilo potrebno odstraniti. 2.
sijenja 1492. godine, Granada je pala, a razdoblje od 781 godine islamske prisut
nosti u
panjolskoj konano je zavrilo. Njegovo e naslijee, meutim, ivjeti jo stoljeima nakon
a u zapadnoj se civilizaciji osjea i danas. Znaajan dio toga naslijea predstavlja

hermetika misao, koja se kanalizirala upravo preko panjolske.


panjolski mistici i magi
Elementi hermetike misli, magije, alkemije i drugih takozvanih
ezoterijskih tradicija, u panjolskoj su bili prisutni i prije islama.
Tijekom prvih stoljea kranske ere, panjolska je bila sastavni dio
gospodarske i trgovake mree koja je povezivala itavo Rimsko
Carstvo. U panjolske su luke svakodnevno pristajali brodovi iz
itavog Sredozemlja - primjerice, iz starih fenikih gradova na Sirijskoj granici i
Aleksandrije. Meutim, tim brodovima nije putovala samo roba, ve i ideje. Tako je pa
njolska postala skladitem idovsko-kranskih uenja iz istonog Sredozemlja te aleksandrijskog sinkretizma. U panjolskoj su novi dom nali duhovni potomci
izvornih faustovskih likova kao to su imun Mag i Zosima.
Jedan od njih bio je i istaknuti heretik Priscillijan, biskup iz
Avile, koji je tamo ivio od 381. godine, sve do svoje smrti pet godina kasnije. P
risilijanovo je uenje bilo proeto elementima gnostikog dualizma, ali i elementima id
ovske mesijanske predaje koja
karakterizira svitke s Mrtvog mora, kao i pitagorejske i hermetike
misli. Za Priscilliana se tvrdilo da je bio uenik neuhvatljivog maga
iz Memfisa, poznatog samo kao Marko, za kojega se govorilo da je
najueniji strunjak za magijsku umjetnost. Je li Marko doista
postojao ili nije, ostaje i dalje zagonetkom, no, sam je Priscillijan,
svojom karizmom, heterodoksnim propovjedima i brojnim sljedbenicima predstavljao
prijetnju Crkvi, koja je tada jo uvijek nastojala utvrditi svoj poloaj slubene rel
igije Rimskoga carstva, te je prisilijanstvo i slubeno oznaeno herezom. Priscillij
an je optuen za bavljenje magijom. Meu optubama koje su mu stavljene na teret spomi
njalo se i njegovo posjedovanje maginog talismana na kojemu je bilo urezano ime B
oga na latinskom, grkom i hebrejskom. Nakon
suenja, godine 386., Priscillian je bio pogubljen. Meutim, njegova
je sljedba nastavila s djelovanjem, a njegov grob u Galiciji postao je

svetitem i mjestom hodoaa. Jedan je uvaeni strunjak za to podruje, profesor Henry Chad
ick iz Oxforda, podastro dokaze koji upuuju na to da je Santiago de Compostela iz
graen na Priscillija-novu grobu. Iskapanjima koja su poduzeta ispod crkve, doista
su
otkriveni grobovi iz Priscillijanova vremena.
Osim u nekim izoliranim podrujima, o kojima nam je poznato
vrlo malo, prisilijanstvo je - a s njime i oni aspekti hermetizma koje

je ukljuivalo - u panjolskoj ieznulo, kako se ini, otprilike u sedmom stoljeu. Meutim,


poetkom osmog stoljea zapoelo je muslimansko osvajanje Iberskog poluotoka. S islamo
m je doao i sufizam i njegovo snano promoviranje hermetike misli. A kada su se
poetkom devetog stoljea ponovno uspostavile veze izmeu islamske panjolske i Bagdada,
uvezeni su i svi plodovi islamske uenosti
- sufijski tekstovi i uenja, arapski prijevodi grkih i sirijskih djela,
radovi kola iz Edesse i Harrana, odnosno, cjelokupan korpus hermetizma, magije, a
lkemije i astrologije. Najranije sauvane verzije, u arapskom prijevodu, osnovnih
hermetikih dokumenata poput
Smaragdne ploe i Picatrixa, potjeu iz panjolske. Isto tako, u panjolskoj je poela cvj
etati i kabala - ezoterina idovska znanost,
koja je iznimno bliska hermetizmu.
U Cordobi su islamski magi, poput Ibn Masarra (oko 883.-931.
god.), poduavali vlastita tumaenja hermetike misli. I sam posjetivi Bagdad, Ibn Masa
rra je nastavio, izmeu ostalog, nauavati disciplinu poznatu kao Znanost o slovima, v
arijantu sustava, koji je ve bio ustanovljen u idovskoj i hermetikoj tradiciji. Pro
micao je i
hermetiku postavku o uzajamnoj vezi izmeu mikrokozmosa i makrokozmosa. Je li Ibn Masarra i sam bio sufi, ne moe se sa sigurnou ustvrditi, iako
postoji mnogo dokaza koji idu u prilog takvoj tvrdnji. U svakom sluaju, njegova
su uenja oduevljeno prigrlili kasniji sufijski uitelji, ukljuujui i najveeg meu njima
Ibn Arabija.
Ibn Arabi roen je 1165. godine u Murciji. Navrivi osam godina, preselio se s obitel
ji u Sevillu, gdje je zapoeo kolovanje. S petnaest godina doivio je mistino ili numi
nozno iskustvo, koje je odredilo itav njegov daljnji ivot. Kasnija su ga putovanja
odvela u
Tunis, Fez, Kairo, Jeruzalem, Meku, Bagdad, Anatoliju i, konano u
Damask, gdje je i umro 1240. godine. U svim je tim mjestima stekao
brojne sljedbenike i nova znanja. Bio je i izvanredan pisac, kojemu se
pripisuje autorstvo vie od stotinu djela. U tim je djelima nairoko
raspravljao o hermetikom uenju i simbolizmu. Poput Zosime prije
njega, esto je rabio alkemijske simbole, kojima je izraavao proces
duhovnog proienja i usavravanja. Tako je, na primjer, zlato koristio kao simbol due n
eokaljane iskustvom. Ibn Arabi je prihvaao i tipino hermetiko tumaenje Logosa kao Stv
aralakog, Oivljava-jueg i Misaonog Principa Svemira. O Isusu je pisao: Tvrdnja da je
Krist Bog istinita je u onome smislu po kojemu je sve ostalo Bog, i
tvrditi da je Krist sin Marijin takoer je tono, ali tvrditi da je Bog
Krist, Sin Marijin, nije tono, jer bi to znailo da je On Krist i nita
drugo. Bog je i ti i ja, i sve ostalo u Svemiru. Izraz je to hermetike

postavke po kojoj postoji samo jedno sve, nasuprot dualizmu i kr


anstvu, koji razdjeljuju stvarnost, a zatim izdvajaju i odriu se odre
enih njenih aspekata.
Ibn Arabijev utjecaj s vremenom se proirio daleko izvan muslimanskog svijeta. On
se ogleda u djelima takvih velikana Zapada, kao to je bio Dante. tovie, Ibn Arabi j
e istraivao, na neobino suvremen nain, psihologiju i fenomenologiju numinoznih ili
mistinih iskustava. U tom smislu on predstavlja prethodnika hermetikih (ili
neohermetikih) mislilaca dvadesetog stoljea, kao to su C. G. Jung
i Robert Musil.
Ibn Masarra i Ibn Arabi bili su samo dvojica od mnogih hermetiki orijentiranih muslimanskih pisaca u panjolskoj. Zahvaljujui njihovim tumaenji
ma i prijevodima izvornih hermetikih tekstova, korpus hermetikih uenja poeo je prodi
rati u kranski svijet. panjolska je postala istinskim rajem za krane koji su udjeli za
znanjem, u potrazi za izgubljenim ili tek otkrivenim blagom. Upravo
se iz panjolske poelo iriti svjetlo ka sjeveru i obasjavati mrano
doba u kojemu se nalazila Europa. Rekonkvista je kranskoj Europi
pribavila zemlju, zlato, svilu i ostala materijalna dobra; no, donijela
je sa sobom i na tisue rukopisa.
Budui da je veina tih rukopisa bila na arapskom ili hebrejskom
jeziku, razvila se prava prevoditeljska industrija. Tako su, pratei
kransku vojsku, prevoditelji poeli nadirati preko Pireneja i ulaziti
u svaki osvojeni muslimanski grad. Ondje bi zapoeli vatrenu suradnju sa idovskim i
muslimanskim uenjacima koji su odluili ostati na osvojenim podrujima. Tijekom 1160
. godine isplaniran je i poduzet sveobuhvatni prevoditeljski program . Do tada su
ve postojali brojni prijevodi hermetikih tekstova, ukljuivi i Smaragdnu plou. Uz djel
a o magiji i alkemiji, postojalo je i mnotvo djela o astrologiji, astronomiji, ma
tematici i geometriji, neophodnih za izraunavanje astrolokih karata. Prevodio se P
tolemej i Euklid, te Aristotel, Arhimed i ostali pretsokratovski i neoplatoniki g
rki filozofi.
Godine 1143., pojavio se i prvi latinski prijevod Kur'ana. I upravo se
preko panjolske Zapadna Europa prvi put upoznala s algebrom (od
arapske rijei al-jabr), trigonometrijom i arapskim brojevima, koji su omoguili raz
voj vie matematike.
Ne zauuje, stoga, da je panjolska bila obavijena nekom vrstom sjajne aure tajanstve
nosti. Za srednjovjekovne je Europljane ona predstavljala podruje kojim je vladal
a magija, a u kojemu su bila
pohranjena tajna, neshvatljiva i ponekad zabranjena znanja. Ako su
krani toga doba hodoastili u Svetu zemlju iz pobonosti, u panjolsku ih je vodila udnja

za uenjem. U Parsifalu, najvanijoj kranskoj gralskoj romansi, Wolfram von Eschenbac


h tvrdi kako je
prvi put uo svoju verziju prie o Gralu od nekoga Kyota iz Provinsa,
kojemu je, pak, tu priu ispriao poganin, imenom Flegetanis, u
panjolskoj. Jo u etrnaestom stoljeu europski su alkemiari, poput
Nicolasa Flamela, putovali u panjolsku kako bi se upoznali s okultnom mudrou.
Kako se moglo i oekivati, mogunost stjecanja magijskog znanja - i, to je jo vanije, m
agijske moi - privukla je, naravno, i kr
anske prineve, pa ak i kranske klerike. Kako je Crkva drala
iskljuivi monopol nad uenjem, tako su upravo sveenici sastavili
veinu prijevoda. Mnoge su prijevode nadzirali i naruivali prelati primjerice, lokalni biskupi eljni znanja izvan okvira koje je odredio
Rim. Sami prevoditelji bili su neprestano svjesni injenice da se u
njihovim rukama nalazi zabranjeni i opasan materijal. Sredinom dvanaestog stoljea
, primjerice, dva su sjevernoeuropska uenjaka, Hermann iz Carinthije i Robert iz
Kettona, prouavali rukopise s podruja Ebra. Nakon to su 1143. na latinski preveli K
ur'an, usredotoili su se na astroloke tekstove. Pri tome su se nairoko koristili na
vodima iz hermetikih izvora, ali su prevodili samo odabrane dijelove. Iako su oigl
edno bili dobro upoznati s ozloglaenim Picatri-xom, suzdravali su se, ne samo od p
revoenja toga djela, ve i od izravna pozivanja na nj. U svojim djelima Hermann jas
no razlikuje ezoterijska od egzoterijskih uenja, odnosno, tajne kole mudrosti od
onih dostupnih javnosti. Tvrdio je da je zajedno sa svojim kolegama
prouavao skrivena blaga Arapa . No, uvidjevi kako je otkrio
previe, kasnije je izjavio da je na to bio potaknut jednim snom.
Kranski su vladari bili manje suzdrani u svome ulaenju na to
slubeno zabranjeno podruje. Neki su od njih, poput primjerice,
Jakova I od Aragona, toplo prigrlili nova znanja, izmeu ostalih i hermetizam, te oko sebe okupili uene, profinjene i svjetske ljude, intelektualne pus
tolove. Najznaajniji od takvih vladara bio je Alfonso X Kastilijski, zvan Alfonso
Mudri. Roen u Toledu 1221. godine,
kraljevao je Kastilijom - koja je tada ukljuivala Leon - od 1252.,
sve do svoje smrti, 1284. godine. Bio je u krvnom srodstvu s franakom kraljevskom
kuom iz Jeruzalema i roak Svetog Rimskog cara Fridrika II. Nakon Fridrikove smrti
, Alfonso je postao kandidatom za
carsko prijestolje i tek za dlaku propustio da bude izabran.
Alfonso je bio poznat kao kralj-filozof. Bio je zaljubljenik u knjige te nadaren
pjesnik i glazbenik, koji se nerijetko osobno natjecao sa uvenim trubadurima. Bi
o je iznimno dobro upuen u povijest i astronomiju i tvorac slavnih Alfonsovih niz

ova astronomskih tablica.


Jedna od njegovih najveih strasti bila je astrologija:
Kralj Alfonso oduvijek je elio istraivati nebesa, neumorno
ispitujui utjecaje zvijezda na ovjekovu sudbinu, prouavajui
astroloke karte i horoskope, te je poticao arapske i idovske znanstvenike na svome
dvoru neka se posvete istraivanju neba i nebeskih tijela putem astronomije
...kralj je strastveno elio imati sposobnost da spozna sudbinu...
Alfonso je napisao i knjigu o ahu. Sastavio je i kodifikaciju zakona, koja je tol
iko razumljiva da se koristi i danas, a djelomice je sadrana i u suvremenom zakon
odavstvu Sjedinjenih Amerikih Dr
ava. Naruio je brojne prijevode hermetikih tekstova - i to na
kastilijskom, a ne na latinskom. Konano je, 1256 godine, ne preui
pred smradom sumpora kojega su se toliko zgraali poboni krani,
naredio kastilijski prijevod Picatrixa.
Kriari u Svetoj zemlji
U Alfonsovo vrijeme, dodue, panjolska vie nije bila jedini - niti
glavni - kanal kojim se hermetizam filtrirao u Europu. Sljedea dva i
pol stoljea, sve do 1492. godine, u toj su zemlji i dalje cvjetale razliite grane
tajnih znanosti - hermetike, kabalistike, sufijske i mnoge druge. Ali, kriarski su
ratovi, koji su zapoeli krajem jedanaestog stoljea, otkrili drugi, mnogo izravniji
put za prijenos misli.
Iako je zapoela prije, rekonkvista je potrajala jo dugo nakon zavr
etka kriarskih pohoda. Isto tako, ona se dogodila na europskom tlu
- mnogo blie ostatku zapadnog kranskog svijeta, kojeg su razdvajali samo Pireneji,
a ne i Sredozemno more. Ali, to je upravo paradoksalno, kriarski e ratovi mnogo bre
i dublje usaditi islamsko uenje, a s njime i hermetizam, u samo srce europske kul
ture - u
Njemaku i zemlje Svetog Rimskog carstva, te u Francusku, Englesku, kotsku, pa ak i
Skandinaviju.
Tijekom posljednjeg desetljea jedanaestog stoljea, itava je
vojska vitezova, hodoasnika, vjerskih fanatika, klerika, najamnika,
prognanika, pustolova, gusara, poduzetnika i svih vrsta pohlepnika,
poela masovno nadirati u Svetu zemlju - uz ovlatenje samoga pape
i obeanje odrijeenja od grijeha, te zajamenim mjestom u raju. Njihov je cilj bio vr
atiti kranskom svijetu ono to su mu oduzeli islamski nevjernici - navodni Sveti Grob
- iako nitko nije znao gdje se tono on nalazi. Sukob koji je izazvala ova ludost
nastavit e se jo

dva stoljea, sve do svibnja 1291. godine.


Godine 1099., neposredno nakon uspjeno okonanog Prvog kri
arskog pohoda i osvajanja Jeruzalema, osnovano je Franako kraljevstvo Jeruzalema,
ili Outremer. Sveti e grad ponovno osvojiti Saraceni, devedeset godina kasnije, 1
187., ali navodno Franako
kraljevstvo potrajat e jo stoljee nakon toga. Ono je, ustvari, predstavljalo rezult
at prvog velikog imperijalistikog pothvata, koji je zajedniki poduzela tada jo uvij
ek udruena Zapadna civilizacija.

Outremer je bio neka vrsta Zapadne kolonije, osnovane na Srednjem istoku, koja j
e dva stoljea odravala neprekidnu i snanu vezu izmeu kranskog svijeta i itavog spektra
stranih kultura - ne samo
islamske i idovske, ve i onih drevnog svijeta. Tako su krani bili
izloeni mnotvu novih i zapanjujuih svjetonazora i brojnim novim
i zapanjujuim podrujima znanja. Kriarski su se ratovi u jednoj bitnoj znaajki razlik
ovali od kolonijalizma kasnijih epoha. Kasniji kolonijalizam je, moglo bi se rei,
predstavljao - barem u materijalistikom smislu - ulazak tehnoloki naprednijih civ
ilizacija u one mnogo primitivnije. Sve ono to je Zapad kasnije nauio od, primjeri
ce, Indije ili Dalekog istoka, moda je utjecalo na njegovu filozofiju, stavove, o
biaje, drutveni i trgovaki ivot, ali nije revolu-cionaliziralo njegovu znanost i teh
nologiju. U pogledu znanosti i
tehnologije, Indija i Daleki istok uili su od Zapada. U vrijeme kri
arskih ratova, meutim, osvajai nisu raspolagali niim nadmonim osim svoje vojne snage.
nato kranskom pozivanju na svoju moralnu i duhovnu nadmo i monopol nad religijskom i
stinom, zapadni su osvajai bili zaprepaujue zaostali u usporedbi sa svojim navodno ne
prosvjeenim rtvama - i besramno manje tolerantni,
jednom rijeju, necivilizirani. Zapadno je drutvo jo uvijek bilo
sirovo, mahom nepismeno, neobrazovano i tehnoloki nezrelo, dok je
islamski svijet posjedovao mnogo napredniju, savreniju, profinjeniju i humaniju kul
turu.
Nema potrebe ovdje izlagati povijest kriarskih ratova. Za ovu e
svrhu biti dovoljno uoiti kako se ono, to je zapoelo kao nasilni i
traumatian kulturni sraz, pretvorilo u dva stoljea postupnog
meusobnog proimanja. Iako se na kriarske pohode gleda kao na
povijesno poglavlje neprekidnog, nemilosrdnog i beskompromisnog
ratovanja, oni su, u stvarnosti, bili neto sasvim drugo. Plamen borbi
obino je bio kratkoga vijeka. U zatijima izmeu grevitih sukoba,
odvijali su se neugodni pregovori i sklapala primirja, razmjenjivali
taoci i uspostavljale nove veze meu zaraenim stranama. Kao posljedica toga, meu krani

ma i muslimanima odvijala se neprestana razmjena misli, vrijednosti, obiaja, vjeti


na i tehnologija. I dok su
muslimani iz takve razmjene mogli nauiti vrlo malo, osim odre
enih vojnih tehnika, Zapadno je kranstvo moglo nauiti doista
mnogo toga, ne samo od islama ili judaizma, ve i od drugih oblika
kranstva.
Mnogi su kriari, umjesto plovidbe Sredozemnim morem, odabrali kontinentalni put k
a Svetoj zemlji, prelazei preko Konstantinopola i drugih podruja oslabljenog Bizan
tskog Carstva, te dalje, preko
Male Azije. Godine 1098., Prvi kriarski rat, u kojemu je jedan od vrhovnih zapovj
ednika bio Godefroy de Bouillon, zavrio je osvajanjem Jeruzalema. Godefroyev mlai
brat, Baudouin, postao je vladarem i
grofom od Edesse. Edessa je, nominalno, bila kranski principat,
meutim, njeno je kranstvo bilo blie bizantskom negoli rimskom.
Sam grad Edessa bio je tek nekoliko kilometara udaljen od Harana.
U etvrtom kriarskom ratu, 1024. godine, zapadna je vojska
prola kroz Konstantinopol, zauzela grad, opljakala ga i nametnula
franaku dinastiju, koja je vladala Bizantskim Carstvom sljedeih
pedeset i sedam godina. U gradovima poput Konstantinopola i
Edesse, rimokatoliki vitezovi, uitelji i zapadni monici doli su u
dodir s Grkom Pravoslavnom crkvom, kao i s nominalno kristijaniziranim pristalicama gnostikog dualizma, poput bogumila, koji su
u mnogim pogledima bili prethodnici katarskih heretika u Francuskoj. Oni su, tak
oer, doli u dodir sa sektama heretikih ili izmati-

kih krana poput nestorijanaca; mnogi su od njih, nedirnuti pavlinskom teologijom R


ima, prigrlili ii oblik kranstva, blii onome kojega bi sam Isus propovijedao. Konano
ri su tada upoznali i itav korpus grkog uenja, od klasinih vremena do razdoblja alek
sandrijskog sinkretizma - ukljuujui, naravno, i hermetiku
misao.
U Jeruzalemu su kriari natjerali idove neka se okupe u jednoj
sinagogi, i tamo ih, zajedno sa zgradom, ive spalili. U sluaju da ih
ovo nije uspjelo zadrati, ostalim je idovima iz Svete zemlje bio
zabranjen ulazak u grad. Meutim, u drugim dijelovima Palestine,
kao i na podrujima dananjeg Libanona i Sirije, idovske su zajednice preivjele. S nji
ma su, pak, kriari uspostavili mnogo srdanije odnose. Zarobljeni ili odbjegli zapa
dnjaki vitezovi uspostavili su

odnos i sa idovskim zajednicama u Egiptu. Je li, i u kojoj mjeri, na

taj nain dolo do prijenosa kabalistike misli, ne moe se sa sigurnou rei. Sigurno je, m
tim, da se takav prijenos dogodio, te da je jedan njegov dio ukljuivao aspekte he
rmetike misli koji su
proizali iz drugih izvora.
Najvaniji takav izvor bio je, naravno, islam, koji je davno u sebe
ugradio veliki dio hermetikog korpusa. Iako su, slubeno, bili neprijatelji, krani i
muslimani, kada nisu ratovali, naveliko su trgovali, kako robom tako i idejama.
Odnosi meu navodnim neprijateljima
bili su vrlo esto srdani, pa ak i bliski. Te su odnose brino njegovali vladari poput
Rikarda Lavljeg srca, plemii i vojnici, koji su se ponekad obraali na islam, i, p
osebice, vitezovi templari. Tako je, na
primjer, bilo uobiajeno upoljavanje arapskih tajnika od strane templarskih dunosnik
a i dostojanstvenika. Ti su tajnici sluili kao tumai, prevoditelji, poslanici, a es
to i kao prijatelji. Priroda takve slube zahtijevala je inteligentne ljude, ija je
profinjenost i irina
znanja morala utjecati na njihove poslodavce.
Unato nedostatku detaljnije dokumentacije, postoji mnogo dokaza koji upuuju na vez
u templara sa sufizmom i njihovo asimiliranje sufijske misli. Mnogo je opirnija d
okumentacija koja se odnosi na vezu templara s hermetiki orijentiranim ismailitsk
im ratnicima, u
povijesti poznatima kao haiimi, odnosno asasini. Iz jo uvijek neobjanjivih razloga,
hasiimi su veim dijelom dvanaestog stoljea plaali templarima redoviti porez. Isto ta
ko, bili su angairani u templarskim slubama kao prevoditelji, tumai, pijuni, poslani
ci i neka vrsta srednjovjekovnih plaenih ubojica.
Poznato je da su templari bili iznimno toplo prihvaeni kod,
moda, najtajanstvenije od svih sekta Srednjega istoka, neuhvatljivih
Druza, koji u Libanonu postoje jo i danas. Vjera Druza sutinski je
ukorijenjena u Kur'anu; meutim, ona obuhvaa toliko mnogo vie,
da neki muslimani spore o tome bi li je trebalo smatrati dijelom islama. Meu teks
tovima koje Druzi smatraju svetima nalaze se, osim Kur'ana, Stari i Novi zavjet,
djela Pitagore, Platona i Plotina, te korpus uenja koja se pripisuju Hermesu Tri
smegistusu.
Tijekom kriarskih ratova, Sveta je zemlja postala nekom vrstom
alkemijskog alambika.( alambik - sprava za kemijsku destilaciju.) U
tom su se alambiku nasilno izmjeali elementi korijenito razliitih
kultura. Posljedica toga moe se usporediti s kemijskom reakcijom
nakon koje nastaje potpuno nova tvar. Za trajanja kriarskih ratova,
islam i kranstvo su doivjeli dramatinu preobrazbu i promjenu -

kranstvo, dodue, mnogo veu jer je ono moralo i mnogo vie nau
iti. Kako bilo, proeta znanou i tehnologijom, zapadnjaka se predodba o magiji znaajno
zmijenila. U tako razliita podruja znanja, kao to su medicina, kartografija, matema
tika, pomorstvo, lje-karnitvo, arhitektura, graditeljstvo i psihologija, uvedeni
su novi
elementi koji e zamagliti dotadanja razlikovanja. Umjesto primitivnog arobnjatva i am
anizma mranog doba, magija je dobila jednu dinaminiju i profinjeniju dimenziju. Po
vezana sa znanou i
tehnologijom, ona je uskoro izrasla u umjetnost pokretanja stvari a zapadni se ovjek, iako jo uvijek pod platem kranstva, konano
naao na putu ka Faustu.
Kraljevstvo Sicilije
Rekonkvista i kriarski ratovi bili su dva osnovna kanala kroz koje je
hermetizam naao svoj put ka Zapadnoj Europi. Meutim, postojao
je i trei kanal, koji bi se mogao smatrati njihovom pritokom, a koji je
tekao usporedno s njima, te se s vremena na vrijeme u njih slijevao,
ne gubei pri tome svoju osobnost. Iako je, na svome poetku, bio
manjeg opsega, u njemu se usredotoila snaga koja je omoguila
daleko dublji i dalekoseniji utjecaj. Taj trei kanal bila je Sicilija.
Poetkom devetog stoljea, Siciliju, koja je neko bila dijelom
Bizantskog Carstva, pregazio je islam, te je ona postala muslimanskim posjedom.
Muslimanski su osvajai na otoku pronali grke tekstove kojima su upotpunili vlastitu
zbirku, a koji e se tek kasnije
pojaviti i drugdje. Tako je Sicilija postala novim sreditem uenja,
spajajui grki materijal kojim su raspolagali islam i Bizant. U jedanaestom stoljeu,
Sirakuza je bila dom Abufalaha, jednog od najslavnijih muslimanskih strunjaka za
alkemiju, astrologiju i hermetiku magiju.
U meuvremenu, na sjeveru Europe odvijala su se znaajna zbivanja. Tijekom devetog s
toljea u Francusku su, kao i u saksonsku Englesku, iz Skandinavije prodirala plem
ena Vikinga. Godine 911.,
sporazumom u Saint-Clair-sur-Epte, ustupljen im je sjeverozapadni
poluotok, kasnije nazvan Normandija. Iako su se time Normani smjestili u Francus
koj, njihova e za daljnjim osvajanjem nije se utaila.
Godine 1066., oni e svoju panju usredotoiti na Englesku. Prije toga, meutim, oko 101
7. godine, oni su se ve nalazili u Italiji.
Normanska je vojska u Italiji veinom bila sastavljena od mladia i pustolova, koji
su imali malo prilika za napredovanje u svojoj domovini. Juna Italija, koja je jo

uvijek bila pod vlau bizantske


Grke, nudila je primamljive mogunosti za stjecanje zemlje, bogatstva, plemstva i m
oi. Do 1038. godine, normanski su vitezovi tamo osigurali vrsto uporite i zapoeli jaa
ti svoj poloaj dodijeljenom
im zemljom i prateim naslovima. Do sredine jedanaestog stoljea,
itava je juna Italija bila pod njihovom upravom.
Godine 1038., brojni su normanski vitezovi sklopili privremeni
savez s bizantskim neprijateljem i poduzeli zajedniko osvajanje muslimanske Sicil
ije. Meutim, to je osvajanje zavrilo neuspjehom.
Dvadeset i tri godine kasnije, normanska je vojska sama pola u drugo osvajanje, n
akon koje je uspostavljena obalna utvrda u Messini.
Do 1063. godine, osvojen je i ostatak sjeveroistone Sicilije.
Osvajanje otoka ubrzo je i slubeno proglaeno kriarskim ratom, te je papa normanskim
vitezovima poslao stijeg pod kojim e odlaziti u ratne pohode. Meutim, sljedeih e os
am godina stanje
ostati nepromijenjeno. Tijekom toga razdoblja normanska se panja,
naravno, usredotoila na druga podruja. Godine 1066., William,
vojvoda od Normandije, nastavio je s osvajanjem Engleske, te su njegove redove p
opunili vojnici koji su, inae, mogli posluiti kao pojaanje kraljevoj vojsci u borba
ma na Siciliji. Meutim, 1071. godine to je osvajanje nastavljeno napadom na sicil
ijansku prijestolnicu
Palermo. Godinu dana kasnije grad je pao. Do 1079. godine itava je
sjeverna Sicilija bila u rukama Normana, dok je jug ostao pod muslimanskom kontr
olom. Meutim, ne zadugo. Sirakuza je pala 1085., iste godine kada je pao i Toledo
u panjolskoj. Godine 1091., osvojeno je i posljednje muslimansko uporite i uspost
avljena Normanska Kraljevina Sicilije.
U Siciliji, kao, uostalom, i drugdje, Normani su prakticirali vjersku tolerancij
u, ali i, za ono doba, prilinu slobodoumnost. Normanski su vladari u Siciliji uiva
li u sutinski muslimanskom nainu ivota, boravei, poput arapskih monika, u palaama s vr
tovima,
plantaama naranaa i umjetnim jezerima. Drali su i hareme, koje su
uvali eunusi. Nou su se zabavljali glazbom, poezijom i plesaicama. Plemkinje koje b
i se usudile izai na ulice izvan dvora, prekrivale bi svoje lice velom, poput mus
limanskih ena. Pod normanskom vlau Palermo je postao konkurent panjolskim gradovima
kao intelektualno i kulturno sredite, u kojemu su se spajali plodovi kr
anske, muslimanske i idovske uenosti. Kranski, muslimanski i
idovski uitelji radili su zajedno, prevodei tekstove na latinski,
piui komentare ali i vlastita djela. U Siciliji je, kao i u panjolskoj,
cvjetao hermetizam, koji e uskoro, preko Messinskog tjesnaca, prijei na talijansko
kopno.

Njegov e napredak tijekom trinaestog stoljea ubrzati jedan od


najslavnijih i najimpozantnijih likova toga vremena, Hohenstaufovac
i Sveti Rimski car Fridrik II. Normanska je vladavina okonana 1194.
godine, a za kralja Sicilije okrunjen je car Henrik VI. On je umro
1198. godine, kada je njegov sin Fridrik, imao etiri godine. Godine
1215., Fridrik je postao kraljem Njemake, a 1220. godine Svetim
Rimskim carem. Kako prema kranstvu nije osjeao pretjerano
potovanje, mladi je suveren zauzeo stav nadmonoga prijezira
spram pape, koji ga je, zato, 1227. godine izopio. To ga nije sprijeilo da pod kri
nkom kriarskog pohoda prijee Sredozemlje i ue u Svetu zemlju, manipulirajui kako krans
kim tako i muslimanskim
monicima, i sklapajui sloene sporazume s Arapima. etrdeset i
jednu godinu nakon arapskog osvajanja Svetoga grada, 1229., Fridrik
je uspio u namjeri da postane kraljem Jeruzalema, a da pri tome nije
bila prolivena nijedna kap krvi. Suparniki su europski vladari bili
zaprepateni injenicom da je svoj cilj postigao na tako nekranski
nain - diplomacijom, a ne maem.
Fridrikovo je neortodoksno ponaanje odbijalo ne samo ostale
europske vladare, ve i Crkvu i glavne vjersko-vojne redove u Svetoj
zemlji, a posebno templare. Glavnu su mu podrku pruali teutonski
vitezovi, relativno mladi red osnovan 1190. godine kao templarska
podrunica. Veliki metar toga Reda, Hermann von Balke, postao je
jedan od Fridrikovih najbliih prijatelja i povjerenika. Fridrik mu je
dodijelio mandat zapovjednika ratnih pohoda u umovitim divljinama sjeveroistone Eu
rope i du Baltika. Izvan toga podruja, teutonski e vitezovi uspostaviti svoj princi
pat, takozvani Ordensland ili Ordenstaadt, koji se svojevremeno protezao od Bran
denburga i Finskog zaljeva sve do Pskova u Rusiji. Upravo je ovdje leala budua Kra
ljevina Prusija.
Sam Fridrik nije bio naklonjen tako negostoljubivoj sredini. Ostavivi teutonske v
itezove da ine to ih je volja, on je nastavio uspostavljati svoj dvor u Siciliji,
koji e postati jednim od najprosvjeenijih, najciviliziranijih, najuenijih i najprofinjenijih dvorova toga
stoljea, a moda i itavog europskog Srednjeg vijeka. Fridrik je,
poput svojih normanskih prethodnika, nastavio odravati islamski

nain ivota. Njegov su harem muslimanskih plesaica uvali eunusi,


a one su, zastrte koprenom, putovale u nosilima na devama. Fridrikova se vojska sastojala i od redova muslimanske lake konjice i strijelaca. Kada
je putovao, sa sobom bi uvijek nosio i svoju knjinicu.
Isto tako, u njegovoj je pratnji bio i itav zvjerinjak, sastavljen od
risova, lavova, egzotinih ptica, leoparda, te prve irafe koja je ikada
viena u Europi. Konano, u drvenom tornju kojeg je nosio slon, bili
su smjeteni muslimanski samostrijelci.
Iako je vodio raskoan ivot, Fridrik je bio izvanredno uen ovjek. On sam napisao je n
adaleko priznatu i jo uvijek slavnu knjigu o sokolarstvu. Bio je duboko zainteres
iran i upuen u znanost, matematiku, medicinu, teologiju i onaj dio islamskog uenja
koji je ukljuivao hermetiku misao. Inzistirao je na uporabi arapskih, a ne
rimskih brojeva. Poseban je poloaj uivalo pjesnitvo, te su se odr
avala esta natjecanja, ak i meu teutonskim vitezovima, u njihovim, tisuama kilometara
udaljenim baltikim utvrdama. Stihovi su na Fridrikovu dvoru esto bili praeni glazb
om i sastavljani, ne na
latinskom, ve na talijanskom jeziku - to je navelo Dantea da cara
nazove ocem talijanske poezije. Upravo je na Fridrikovu dvoru
nastao sonetni oblik pjesme.
Fridrik je predstavljao utjelovljenje dareljivog vladara-pokrovitelja. Financirao je ogromnu vojsku uitelja, pisaca i prevoditelja sa svih p
odruja umjetnosti i znanosti, ukljuujui i takve svijetle figure, kakav je bio Micha
el Scot. Scot je isprva djelovao u Toledu,
gdje je stekao ugled astrologa i prevoditelja Aristotelovih komentatora i djela
samoga Aristotela. Oko 1220. godine postao je Fridrikov dvorski astrolog, poduava
jui snagu rijei i brojeva, i savjetujui
cara o njegovim vojnim pohodima, politikim spletkama i izgradnji
gradova.
Godine 1224., Fridrik je osnovao Sveuilite u Napulju, jedno od
prvih u Europi, koje je prethodilo onome u Salamanci, osnovanom
devetnaest godina kasnije, Oxfordu, osnovanom dvadeset i pet godina kasnije, Sor
bonni, osnovanom trideset i tri godine kasnije, te Cambridgeu, ezdeset godina kas
nije. Njegova je medicinska kola u
Salernu bila najuglednija, te nijedan lijenik nije smio djelovati na
svom podruju ukoliko nije posjedovao diplomu te kole. Program
uenja bio je doista sveobuhvatan, a sastojao se od studija logike, kojemu je slij

edio petogodinji studij medicine, pri emu je na posljednja godina bila posveena pra
ktinoj kirurgiji. Izmeu ostalog, u Salernu je prvi put u Europu uvedena anestezija
, uporabom spuve
natopljene narkotikom, koji je bio mjeavina haia, opijuma, beladone i nekih drugih sastojaka. Ovo je znanje s vremenom zaboravljeno, a ponovno je otkriveno tek mnogo stoljea kasnije.
Fridrik se i osobno uvelike zanimao za prevoenje, sastavljanje i
kolanje medicinskih tekstova. Njegove su intelektualne preokupacije, meutim, bile
uglavnom religijske prirode, te su ga zaokupljala pitanja o dui i njezinoj navod
noj besmrtnosti. Napisao je i vlastitu
studiju o judaizmu, i doao do zakljuka da se u njemu odraava utjecaj indijske filoz
ofije. Isto tako, uivao je sueljavajui uenjake s religijskim i filozofskim zagonetka
ma. Upravo je u tom duhu, 1240.
godine sastavio Sicilijanska pitanja - pet pitanja koja je poslao
uenim glavama Egipta, Sirije, Perzije, Maroka i drugih zemalja islamskoga svijeta
. Pitanja su se odnosila na vjeno postojanje svijeta, granice teologije, kategori
je znanosti, besmrtnost due i objanjenje
Muhamedove tvrdnje da se Srce vjernika nalazi izmeu dva prsta
Boja. Nijedan od odgovora nije zadovoljio Fridrika. Njegov je
osobni stav izgleda bio mjeavina skeptinog racionalizma i duhovnosti - ali duhovno
sti u onom najirem hermetikom smislu, odvojene od teoloke dogme bilo koje slubeno us
tanovljene religije. to se ustanovljene religije tie, Fridrik nije bio sklon doslov
nom shva
anju bilo koje legende ili teorije. Godine 1239., papa Grgur IX
slubeno ga je optuio za poricanje Bezgrenog zaea, kao i za tvrdnju da su svijet obman
ula trojica prevaranata - Mojsije, Isus i Muhamed.
U Europi trinaestog stoljea, sva su uenja izvan okvira koje je
postavila Crkva, bila oznaena sumnjivima, te su se redovito povezivala s nekom vr
stom magije. Djelomice zbog njegove uenosti, a dijelom zbog njegova poznavanja he
rmetizma, Fridrika se esto smatralo magom. Njegovi su ga neprijatelji optuivali za
bavljenje zabranjenom magijom, a neki su, nesumnjivo, i vjerovali u te optube.
injenica jest, meutim, da njihova uvjerenja nisu uvijek bila bez
temelja. U svakom sluaju, hermetizam se pod Fridrikovim pokroviteljstvom proirio E
uropom, uz peat carskog odobrenja i ovlatenja.
Hermetizam je, svojevremeno, stigao i na Baltik, gdje su Teutonski
vitezovi, kao i templari, trpjeli neprestane optube za jednaka heretika i magijska
nedjela, no, za razliku od templara, Teutonski su vitezovi ostali na sigurnom,
izvan domaaja crkvenog i svjetovnog progona. Toliki je bio doseg Fridrikova utjec
aja. Da je lik Fausta, koji se pojavio tri stoljea kasnije, ikada teio za svjetovn
om moi, on bi se najvjerojatnije pojavio u osobi slinoj hohenstaufovskom vladaru.

5
SREDNJOVJEKOVNI MAGOVI
Treba naglasiti da naa predodba o kasnom Srednjem vijeku,
praena slikama raskono odjevenih dvorjanki, oklopljenih
vitezova lutalica u potrazi za pustolovinama, turnira, udvaranja i trubadura, pj
esnika, putujuih glazbenika i svih drugih profinjenih obiaja, potjee iz razdoblja r
ekonkviste i kriarskih ratova.
Prije tih zbivanja, Zapadna je Europa, prema islamskim ili bizantskim standardim
a, bila zaostala, kao to su se zaostalima smatrali
neprosvijeeni pogani Azije i Afrike u oima istraivaa kasnijih
stoljea, ili, pak, ameriki Indijanci u oima konkvistadora i kolonizatora, koji su p
rvi s njima doli u dodir. ak su i diplomati, poslanici, dvorjani i vladari obino bi
li nepismeni grubijani, koji nisu poznavali filozofiju, povijest, kulturu, pa ak
ni zemljopis. Tiskarski
stroj tada jo nije bio izumljen, stoga su knjige bile malobrojne.
Crkva je veinu djela zabranila, zaplijenila i uspostavila tako monopol nad uenjem.
Tek kada su, kao posljedica rekonkviste i kriarskih ratova, uspostavljene veze s
islamskom, idovskom i bizantskom
misli, Europa se poela civilizirati, u uobiajenom smislu te rijei.
Poetkom trinaestog stoljea, europsko se drutvo i njegova svijest-o-sebi - shvaanje Europljana o njima samima i svome mjestu u
svijetu - preobrazilo gotovo do neprepoznatljivosti. Ta je preobrazba
bila na svoj nain dramatina, a odvijala se ubrzano, poput one koju
doivljavamo u naem stoljeu. Suvremeni mediji neprekidno ukazuju na to kakve je kori
jenite promjene doivio pojedinac roen 1890-ih, a koji danas slavi svoj stoti roenda
n. Za Europljanina
roenog 1090. godine, promjene, koje su se zbivale 1190-ih zasigurno su bile od je
dnakog znaaja. One su, ponovno, bile rezultatom prvotno nasilnog sraza, a zatim i
postupnog asimiliranja islamske,
idovske i bizantske misli. Meutim, upijajui mnotvo kljunih elemenata tih misli, Europ
a je upila i osnovne elemente hermetizma.
Astrologija, kao najoitiji primjer, ustvari nije predstavljala nikakvu novost za
Europu. Ona je bila nairoko rasprostranjena u itavom Rimskom carstvu, te je preivje
la u svim njegovim domenama. U sedmom stoljeu, kralj Northumbrije je zaposlio jed
nog astrologa iz panjolske, koji ga je savjetovao u vojnim pitanjima u njegovu ra
tu protiv keltskih Britanaca. Karlo Veliki nije se zadrao samo na zapoljavanju ast
rologa, ve je i sam postao strunjak na tom podruju. Ali, europska astrologija mranog
doba ostala je primitivna i nespretna djelatnost, oslanjajui se na znamenja i pr
edskazanja koliko i na precizne matematike proraune. Uvoenjem arapskih
brojeva, islamske geometrije i islamske matematike, europska je

astrologija postala mnogo preciznija, stekavi novu i obuhvatniju dimenziju.


Stav Crkve o astrologiji oduvijek je bio zbunjen i dvosmislen.
Rani su je crkveni oci napadali, pozivajui se na Stari zavjet i njegovu osudu svi
h oblika proricanja i smjetajui astrologiju u same korijene poganstva. Kao takva,
ona je zadrala opasne elemente poganske misli. tovie, kranski su teolozi isticali da
astrologija prihvaa fatalistiki determinizam, koji porie ovjekovu slobodu volje.
Ako zvijezde utjeu na ovjekova djela, tada je ovjeanstvo osloboeno ikakve odgovornost
i za dobro ili zlo i spasenje postaje besmisleno. Neke od najglasnijih osuda ast
rologije dolazile su upravo od sv. Augustina. Nijedan astrolog ne moe biti preciz
an, drao je
Augustin, ukoliko ga ne pomau i ne vode zli duhovi.
Unato takvim izjavama, astrologiju su s oduevljenjem prihvatili i prouavali upravo
sami predstavnici Crkve - sveenici i redovnici, opati, biskupi i kardinali, pa ak
i pape. Doista, upravo je, i prvenstveno, Crkva bila ta, koja je svojim monopolo
m nad uenjem,
ouvala astroloku metodologiju. Astrologija je, tako, ivjela u krilu
Crkve, sve do vremena kada je njezin prelazak u svjetovne ruke
postao mogu. Tako je, primjerice, biskup od Lisieuxa, osobni kapelan Williama Osv
ajaa, bio astrolog, a tvrdi se i da je ispod jastuka jorkoga nadbiskupa, nakon nje
gove smrti, 1104. godine, pronaen
jedan astroloki tekst.
S uvoenjem arapskih brojeva i islamske matematike, oduevljenje, zanos i zanimanje
za astrologiju poprimili su jo vee razmjere.
Svojim osnutkom poetkom trinaestoga stoljea, u europskim se sveuilitima poela poduavat
i i astrologija. Teolozi su s mukom pokuavali pomiriti astrologiju s kranskom doktr
inom. Isticali su,
primjerice, kako je astrologija moda od vanosti za tijelo, ali ne i za
duu. Tjelesnim bolestima, nagonima i strastima pojedinca moda i
upravljaju zvijezde, no, tvrdili su oni, njegova je dua slobodna.
Astroloka su se predvianja, stoga, mogla primijeniti na prvo, ali ne
i na potonje. Prema sv. Tomi Akvinskom, mnoga su astroloka predvianja bila istinita
, jer je malo takvih koji odolijevaju svojim tjelesnim strastima". U isto vrijem
e, Toma Akvinski izraava bojazan da bi se uporaba astrologije u predvianju budunost
i mogla nerazborito uplesti u poslove s demonskim silama.
Izgleda da je Toma Akvinski u astrologiji prepoznao neto izrazito neprijateljsko
za kransku doktrinu. Nije, meutim, bio svjestan ironije itave situacije. Poboni promi
catelji kranskog uenja slavili su svoj uspjeh u zatiranju bogova drevnoga svijeta.
U Rimu, sreditu starog poganskog carstva, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn
bili su, navodno, zamijenjeni Svetim Trojstvom i Djevicom. Ti su se drevni bogov
i, meutim, lukavo uuljali u samo srce kranske
kulture i poeli isticati svoje pravo na oduzete im naslove. Srednjovjekovni su pr
elati slubeno tovali Boga-Oca, Boga-Sina i Boga-

-Duha Svetoga, ali svoje su ivote, obveze i odluke organizirali, planirali i dono
sili u skladu s konjukcijama ili opozicijama izmeu Venere i Merkura, ili Marsa i
Jupitera. Ista su pravila slijedili i trgovci u svome poslu, dravnici u politikim
spletkama i vojni zapovjednici u planiranju ratne strategije. Tako su bogovi, u
obliku planeta, ispoljavali jo vei utjecaj negoli je to bio sluaj u prolosti. Pridav
ala im se gotovo opipljiva mo, na koju se, s pomou hermetikog principa analogije, o
dnosno, sutinske povezanosti mikrokozmosa i
makrokozmosa, moglo utjecati, kanalizirati je i i njome upravljati.
Ako je Toma Akvinski bio tek maglovito svjestan ovoga fenomena, drugi su u njemu vrlo jasno prepoznali opasnost. Godine 1277.,
biskup Pariza ponovno je osudio astrologiju, ukazujui na poganske
- odnosno, islamske i hermetike - izvore u kojima se ova disciplina
bila ukorijenjena. Tada je, meutim, ve bilo prekasno, a proces kojega se biskup to
liko pribojavao vie se nije mogao zaustaviti. Hermetiki orijentirana astrologija b
ila je suvie prisutna da bi se mogla
zatrti. Unato prigovorima ranih kranskih otaca, ona vie nije
liavala ovjeka njegove slobodne volje. Naprotiv, omoguila mu je
slobodu, i to veu nego mu je kranstvo bilo spremno priznati, u upravljanju svojim iv
otom, oblikovanju svoje sudbine i organiziranju svojih poslova. Ukoliko bi netko
znao protumaiti zvijezde, a zatim
usmjeriti svoje djelovanje u skladu s takvim tumaenjem, tada bi
Crkva i njezina hijerarhija postale suvinima i nepotrebnima.
Meutim, profinjenija astrologija koja je u Europu pristizala s
rekonkvistom i kriarskim ratovima, jo uvijek je bila nepotpuna.
Kako nisu imali pristup itavom hermetikom materijalu, srednjovjekovni su astrolozi
morali raditi s fragmentima i toga su bili svjesni.
Ukratko, bili su svjesni onoga to su mnogi samozvani astrolozi danas,
oni koji piu horoskopske kolumne, openito skloni zaboravljati - a to
ojanja astrologije u irem kontekstu. Za srednjovjekovne astrologe ona
zolirana, samostalna i odvojena disciplina, koja postoji u nekoj vrsti
Naprotiv, i

a posebice
je nunost post
nije bila i
vakuuma.

u skladu s postavkom koja lei u korijenu hermetike misli, o meusobnoj povezanosti s


vih stvari, astrologija je bila najue povezana s drugim podrujima znanja. Postojal
a je samo jedna komponenta
sveobuhvatnog totaliteta; a njezina je vrijednost u velikom dijelu
proizlazila iz neraskidive sveze s drugim komponentama.
Najvanija od njih bila je, naravno, alkemija, koja se ponekad nazivala zemaljskom
astrologijom ili, ee, Kraljevskom vjetinom - ili samo Vjetinom, implicirajui tako
admo nad svim ostalim vjetinama. Alkemija je. kao i astrologija, poivala na istoj s
loenoj mrei hermetikih analogija, ponekad i sa samom astrologijom, ali i s brojnim

drugim disciplinama. Tako su, primjerice, astroloki simboli za sedam planeta - Sunc
e, Mjesec, Merkur, Venera,
Mars, Jupiter i Saturn - koriteni, takoer, za oznaavanje metala od
kojih je svaki odgovarao jednom od planeta. Za srednjovjekovni su
um ovi simboli odraavali tajanstvenu meupovezanost i potvrivali
hermetiku postavku o mikrokozmosu i makrokozmosu. U astrologiji
se, na primjer, dralo, da Mars, koji je dobio ime prema klasino-rimskom bogu rata, upravlja krvlju i njezinom cirkulacijom. Mars je opisivan kao crv
eni planet, stoga se u njegovom astrolokom ozna
avanju koristila crvena boja. U alkemiji, Mars se izjednaavao sa eljezom. eljezo se
u alkemijskim laboratorijima upotrebljavalo u obliku eljeznoga oksida -re - koja j
e crvenkaste boje. Naravno, upravo je prisutnost eljeza u krvi razlogom njezine c
rvene boje.
Alkemija se danas smatra prethodnicom moderne kemije. U
mnogim pogledima ona to zacijelo i jest. No, srednjovjekovni alkemiar, kao niti n
jegov renesansni nasljednik, zasigurno se nisu smatrali kemiarima u uobiajenom smi
slu te rijei. Da je u to vrijeme postojao koncept psihologije dvadesetog stoljea,
alkemiar bi - kao
to je pokazao C. G. Jung - vidio sebe kao duhovno orijentiranog psihologa, koji j
e samome sebi bio klijentom ili pacijentom. Drugim ri-jeima, vidio bi sebe ukljuen
og u program samousavravanja i preobrazbe, u kojemu je vanjski alkemijski eksperi
ment bio tek objektivni odraz, zrcalna slika u vanjskome svijetu onoga stanja ili
procesa koji se zbiva unutra. Kao to kipar govori o oslobaanju latentnoga oblika iz
materijala u kojemu je skriven, tako su mnogi alkemiari vidjeli sebe kako oslobaaju
latentne mogunosti u svijetu elemenata i minerala koji ih okruuje. Ali, disciplina
koju su srednjovjekovni i renesansni alkemiari najee vezivali uz vlastitu,
bila je botanika.
Botanika je alkemiaru otkrivala istinski smisao njegova djela djela sutinski njenog, prirodnog i organskog, u mnogo veoj mjeri
nego mehanikog ili umjetnog. Alkemijski laboratorij bio je konstruiran sa svrhom repliciranja procesa koji se odvijaju u samoj prirodi,
njihova potpomaganja i poticanja - a ne njihova poboljanja, iskrivljenja ili nasi
lnog uplitanja u njihov prirodni tijek. Zlato se nije izra
ivalo ili proizvodilo. Naprotiv, trebao se poticati njegov rast. Stoga je alkemiar n
eprestano opisivao sebe kao botaniara metala ili minerala, koji ih hrani, njeguje
i ugaa im sve do njihove organske
zrelosti. Poput botanike, alkemijski je proces zahtijevao mnogo strpljenja; i po
put botanike, taj je proces bio raajui i vrlo njean. Mo
je biti, jer, kako e ova knjiga pokazati, predmet i sadraj alkemijskog eksperimenta
bio je sam alkemiar.

No, bez obzira na njezin iri psiholoki i duhovni aspekt, alkemija je doista uspostavila metodologiju i prikupila podatke koji su omoguili stvaranje temelja za modernu kemiju. Njezino naslijee postoji i na drugim po
drujima koja su se prilino udaljila od svojih izvora.
Tako su, primjerice, sloeni alkemijski procesi destilacije doveli,
moda, i do samoga otkria destiliranog alkohola - iji naziv dolazi
od arapske rijei al-kohl. Doista, imena kojima se takav alkohol nazivao ukazuju n
a njegovo alkemijsko podrijetlo - primjerice aqua vi

, eau de vie ili, pak, duhovne tekuine ili duhovi (spiritus, lat.; duh; pirit,
za isti alkohol). Destilirani
alkohol bio je poznat kao duh vina. Postoji jedna uvena pria - po
svoj prilici nevjerodostojna - o otkriu likera poznatoga kao benediktinac. Kako s
e pripovijeda, jedan srednjovjekovni redovnik, prkosei svojim nadreenima, zabavlja
o se u svojoj eliji s alkemiarskim priborom za poetnike. Tijekom eksperimenta, u nj
egovoj se epruveti pojavila gusta i sjajna tekuina boje jantara ili topaza. Kuao j
e malo,
i naao okus iznimno ugodnim, koji ga je proimao toplinom i zadovoljstvom. To ga je
, naravno, navelo da popije jo, te nije prolo dugo, a on se osjeao izrazito dobro r
aspoloenim, vedrim i poletnim.
Ushieni otkriem, on i njegova braa uskoro su proirili vijest u
samostanu, slavodobitno tvrdei kako su pronali alkemijski eliksir.
Zbog glavobolje s kojom su se probudili sljedeega jutra, sva su se
crkvena prokletstva protiv onih koji se upliu u zabranjene djelatnosti inila u pot
punosti opravdanima.
Alkemija i astrologija bile su osnovne manifestacije prisutnosti
hermetike misli u Zapadnoj Europi. Meutim, njezinu je prisutnost
u isto vrijeme bilo mogue prepoznati i u drugim djelatnostima.
Arapska je ljubavna poezija vrlo esto bila proeta hermetikim simbolizmom, koji je,
tako, pronaao svoj put u djela europskih trubadura. Stihovi koji su slavili krije
post i ljubav bili su zavijeni u alkemijske slike. Naravno, bile su tu i gralske
romanse u obliku u kojemu ih poznajemo danas. U djelima Chretiena de Troyesa, W
olframa von
Eschenbacha, Roberta de Borona, a posebice sir Thomasa Maloryja,
primitivna magija takozvanih pria o poganskom Gralu stopila
se s elementima judeo-kranskog naslijea, a sve je skupa bilo pro
eto hermetikim temama i simbolima. Takve su teme i simboli posebno oigledni u djelu
naslovljenom Perlesvaus (Parsifal), nedavno objavljenom pod naslovom The High H
istory of the Holy Grail. U

ovome se djelu - ije anonimno autorstvo podrava unutarnji dokaz


koji upuuje na to da ga je napisao templarski vitez - spominje koija
koju vuku tri jelena. U koiji se nalaze glave stotinu i pedeset vitezova, od koji
h su neke izlivene u zlatu, neke u srebru a neke u olovu.
Tu je, takoer, i glava Kraljice izlivena u olovu i okrunjena
bakrom. U tekstu se kasnije spominje i zamak s trideset i trojicom
Gospodara, odjevenih u bijele haljine s crvenim kriem na prsima.
Jedan od ovih Gospodara obraa se glavnom liku ovim rijeima:
Postoje glave izlivene u srebru i glave izlivene u olovu kao i tijela
kojima su ove glave pripadale; kaem ti da mora pronai glave
Kralja i Kraljice.
Takav simbolizam, koji se esto povezuje s hermetikom magijom, provlai se cijelim Pe
rlesvausom. On je prisutan i u Parzivalu Wolframa von Eschenbacha. Sam Gral u Wo
lframovoj je poemi opisan kao:
...kamen najie vrste. Ako ga ne poznaje, njegovo e ti ime biti
otkriveno. On se zove lapsit exillis. Zbog njegove moi feniks
izgara do pepela, ali mu pepeo ponovno daje ivot. Tako feniks
gubi i mijenja svoje perje, koje nakon toga postaje jednako svijetlo
i sjajno, i jednako lijepo kao i prije. Bolestan ovjek koji vidi kamen, sigurno n
ee umrijeti u tjednu koji uslijedi. ena ili mu
karac, ako vide ovaj kamen, izgledom se nee promijeniti, ve e
ostati isti kakvi su bili na dan kada su ga ugledali, isti kakvi su bili
u najboljim godinama svoga ivota. I nakon dvije stotine godina
njihov e izgled biti isti, samo e im kosa, moda, biti sijeda. Takvu mo kamen daje ovj
eku, pomlaujui njegovo tijelo i kosti.
Ovaj se kamen jo naziva i Gralom.
Izraz lapsit exillis tumaio se na razliite naine, a sva su tumaenja jednako prihvatlji
va. Ponekad se objanjavao kao iskrivljeni oblik izraza lapis ex caelis, to znai kame
n s nebesa, ili izraza lapsit ex caelis, odnosno, pao s nebesa. Mogao je, isto tako
, predstavljati skraeni oblik od lapis lapsus ex caelus, odnosno, kamen koji je pa
o s nebesa. Konano, to je mogao biti i lapis elixir, Kamen Filozofa i alkemijski e
liksir. Citirani je odlomak svakako prepun alkemijskoga simbolizma. Feniks je, p
rimjerice, vrlo est simbol u
alkemijskim djelima, a Wolfram ga spominje u uobiajenom alkemijskom kontekstu.
Upravo se kroz hermetike gralske romanse i pseudo-povijest toga vremena - u djelu
Geoffreya od Monmoutha naslovljenom History of the kings of Britain (Povijest b
ritanskih kraljeva) - iznjedrila figura Merina kakvog danas poznajemo. Merlin, k

oji je toliko prisutan u svijesti i knjievnosti kasnog Srednjeg vijeka, vie nema n
iega zajednikog s primitivnim amanistikim Myrddinom Wylltom iz
ranijih keltskih pripovijesti. Naprotiv, Merlin je sada punokrvni mag,
poznavatelj tajnih domena u koje su nastojali proniknuti svi hermetian. Za srednj
ovjekovne itatelje, koji su ga upoznali u djelu Geoffreya od Monmoutha, Merlin ni
je bio znaajan samo za njihovu
sadanjost, ve, jednako tako, i za njihovu budunost. Geoffreyeva
mitologizirana povijest ukljuivala je i zbirku proroanstava koja je,
navodno, objavio Merlin. Ova su proroanstva esto puta bila u optjecaju u obliku sa
mostalnog teksta. Govori se da je svoje nadahnue za Velki ustanak 1402. godine, Ow
en Glendower pronaao upravo u
Merlinovim proroanstvima. Ona su, navodno, otvorila put i Ivani
Orleanskoj. Prema slubenoj verziji legende o Ivani Orleanskoj iz
devetnaestog stoljea: Stari Merlin, drevni vidovnjak, predskazao je
dolazak Ivane Orleanske, a ona se pojavila u predvieno vrijeme.
Merlin je, navodno, navijestio da e Francusko kraljevstvo, od ene
izgubljeno, od druge ene biti spaeno; djevica iz Lorraine izbavit e
Orleans...
Tako je Merlin, iz primitivnog plemenskog amana, u kasnom
Srednjem vijeku evoluirao u neku vrstu hermetikog maga. Uivao je
pristup stvarima koje su u ono vrijeme jo uvijek bile nedostupne
stvarnim povijesnim osobama - aspektima hermetike misli koja je u
Europi postojala samo u fragmentima, te se o njima moglo vie nagaati negoli ih poz
navati ili razumjeti. Merlin je, faktiki, postao vezom izmeu imuna Maga i ovjeka koj
i e se u svijest petnaestoga stoljea utisnuti kao Faust.
U isto vrijeme, na europskoj su pozornici ivjeli i stvarni Merlini, koji su se bavili dostupnim fragmentima hermetikog materijala. Moda i nisu bi
li tako impozantni kao romansirani mag iz arturi-janske legende, no, neki su od
njih duboko utjecali na razvoj znanja i
znanstvenih otkria, ostavivi dubok trag u povijesti zapadne misli.
Moda i najuveniji od njih bio je franjevac Roger Bacon (12141294). Roen u Somersetu, Bacon je studirao matematiku i medicinu
u Oxfordu i Parizu. U Francuskoj je, to ne treba uditi, pao u nemilost crkvene hij
erarhije, te mu je bilo zabranjeno pisati. Privremeno rehabilitiran, vratio se u
Englesku gdje je, nekoliko godina kasnije, ponovno upao u nevolje, te je baen u
tamnicu, a njegove su knjige spaljene. Uz latinski, Bacon je izvrsno govorio i h
ebrejski,

arapski i grki, u vremenu u kojemu je samo nekolicina uenih ljudi


poznavala tek jedan od ovih jezika. Bio je, takoer, jedan od velikih
srednjovjekovnih prvaka eksperimentalne znanosti. Njegova su istraivanja obuhvaala
alkemiju, kemiju, matematiku, astronomiju, magnetizam i optiku - iroki spektar z
nanja koje je u to vrijeme tek
postalo dostupno ljudima obuzetima glau poput njegove. Otvorio je
put razvoju optike i uporabi lea. Izgleda da su upravo njegovi
eksperimenti s duikom doveli do pojave baruta u Europi. U svojim
je brojnim djelima pisao o brodovima koji e jednoga dana ploviti
bez jedara ili vesala, o vozilima koja e se pokretati bez konja i strojevima koji
e letjeti zrakom.
Naravno, Baconovo se ime povezivalo s brojnim fantastinim legendama. Prialo se, ta
ko, da je vrhunac njegovih alkemijskih studija bila u bakru izlivena glava, koja
je mogla predskazati budunost.
Govorilo se, nadalje, da je posjedovao maginu kristalnu kuglu, koja
je obavljala istu proroansku funkciju. Naravno, ovakve prie nemaju temelja u stvar
nosti; ali, one odraavaju stav srednjovjekovnih ljudi spram arobnjaka-znanstvenika
njihovog doba. U odreenom smislu, takve predodbe i nisu sasvim netone. Odvojeno od
fantastinih sposobnosti koje su mu se pripisivale, u Baconu je mogue uoiti faustov
sku e za znanjem i moi - odlunost da spozna unutarnje djelovanje stvarnosti i podvrg
ne ga svojoj volji u nastojanju da
pokrene stvari.
Uz Bacona, treba spomenuti i Michaela Scota (1175-oko 1234),
koji je, kao to smo ranije istaknuli, studirao u panjolskoj, a zatim
postao dvorski astrolog i mag cara Fridrika II na Siciliji. est stoljea
kasnije, Coleridge se bavio milju da napie dramu na temelju Scotova ivota, nalazei u njemu vee nadahnue nego u osobi Fausta.
Scot je (iako u pogrenoj anakronizaciji) figurirao i u pjesmi u prozi
sira Waltera Scotta, Poivalite posljednjega minstrela (The Lay of
the Last Minstrel). Nadalje, ne smijemo izostaviti ni Arnauda de
Villanovu (1235-1311), roenog u blizini Valencie, ija se karijera u alkemijskim i
znanstvenim eksperimentima moe usporediti s Baconovom. Bio je tu i Ramon Lull iz
Mallorce (1229-1315), kojeg prati ugled jednoga od najveih hermetikih maga svoga v
remena. Prema
najnovijim podacima, Lull se u stvarnosti nikada nije bavio alkemijom, te nikada nije napisao nijednu alkemijsku raspravu. No, njegovi

su brojni suvremenici kao i kasniji pisci iznjedrili mnoge takve


rasprave kojima su pripisali Lullovo autorstvo, zbog ega je on prisutan na gotovo
svakom popisu najuglednijih srednjovjekovnih alkemiara. Ali, Lull je, i unato tom
e to se sam nije bavio alkemijom, bio iznimno dobro upoznat sa sufijskom, kabalis
tikom i hermetikom milju, izvrivi znaajan utjecaj na kasnije hermetike pisce.
Od svih srednjovjekovnih alkemiara i hermetikih filozofa, najznaajniji je bio domin
ikanac poznat kao Albertus Magnus (oko 1193-1280), koji je postao biskupom od Ra
tisbona prije nego se
povukao u osamu u blizini Kolna. Vie od bilo kojeg alkemiara svoga doba, Albertus
je bio naveliko hvaljeni uitelj i uzor za generacije koje su ga naslijedile. No,
on je bio i iznimno utjecajan teolog i filozof, koji je otvorio nove poglede na
Aristotelovo djelo, kao i na idovsku i islamsku misao i prirodne znanosti. Njegov
a se djela ipak
pokoravaju svim kanonima crkvene literature trinaestoga stoljea.
Djelujui u Parizu kao predava, njegov je uenik i tienik bio nitko
drugi do li sam Toma Akvinski. Upravo je Albertusu Toma Akvinski
dugovao svoje pristajanje uz Aristotelovu misao.
Na podruju latinske uenosti i prirodnih znanosti, Albertus se
openito smatra najznaajnijom osobom trinaestoga stoljea. Njegova djela obuhvaaju fiz
iku, zoologiju, astronomiju, botaniku, mineralogiju, zemljopis i astrologiju, ka
o i magiju, alkemiju i hermetiku misao. Posebno je nastojao iznai nain izmirenja ma
gije s kr
anskom teologijom. S tim je ciljem ustanovio razlikovanje izmeu
pojedinih vrsta magije. Tako je zla, ili crna magija, poslovala s demonskim sila
ma, sluei se pri tome inkantacijama i bacanjem uroka U ovu je kategoriju Albertus
ukljuio arobnjatvo i vraanje, djelatnosti koje su se nastavljale na mrane obiaje stari
h poganskih religija. Nasuprot crnoj, stajala je takozvana prirodna magija, koja s
e oslanjala na prirodne principe i utjecaj zvijezda, zabranjujui svako
uplitanje ili utjecanje od strane ovjeka. Takva je, prema Albertusu,
bila magija trojice mudraca, ili maga, koji su pohodili Isusa nakon njegovog roenja.
Takva je, takoer, bila i alkemija, koja od svih vjetina ... najbolje imitira prirod
u.
Ovakvo se razlikovanje doimlje dovoljno jasnim, iako u sebi
sadri izvjesnu dozu sofisterije. (Sofisterija - primjena lanih, obmanjujuih dokaza, sofizama.). No, prema jednom komentatoru, u svojim je djelima pod
utjecajem arapske astrologije, pseudo-Aristotelovih rasprava i hermetikih tekstov
a , Albertus ocrtao neto to
bi se moglo nazvati treom vrstom magije. Nastavljajui se, vrlo jasno, na hermetiku
misao, on prihvaa hermetiku postavku o meupovezanosti mikrokozmosa i makrokozmosa,
videi skrivena svojstva u biljkama, kamenju, krvi odreenih ivotinja, amuletima i tali
smanima. Alkemija je, naravno, mogla predstavljati tu treu vrstu magije, jednako
kao to se mogla klasificirati kao prirodna magija.

Ali, hermetika magija ukljuuje i elemente onoga to Albertus


osuuje kao zlo. Ukratko, Albertus je u svojim teolokim raspravama
osudio ono to je u svojim znanstvenim radovima bio sklon zanemariti. Treba imati
na umu, meutim, da je on, kao dominikanac koji je djelovao unutar Crkve, morao bi
ti na oprezu. U uvodu u jedan od
svojih alkemijskih tekstova on nabraja greke koje su alkemiari naj

ee bili skloni initi, navodei, zatim, pravila kojih se moraju pridravati. Najvanije od
njih bila je tajnost.
Meu imenima koja se najee vezuju uz srednjovjekovnu magiju i alkemiju bilo je, konano
, i ono Nicolasa Flamela. Flamel je ro
en oko 1330., a umro je 1418. godine. S poetka je djelovao u Parizu kao prepisiva,
te je, zbog prirode svoga posla doao u dodir s mnogim rijetkim knjigama i dokumen
tima. Tako se upoznao i sa slikarstvom, pjesnitvom, kemijom, matematikom i arhite
kturom , korpusom znanja prilino nedostupnog za laike, njegova doba. Uskoro su pr
edmetom njegovog zanimanja postale i alkemija, te kabalistika i
hermetika misao.
Prema vlastitim rijeima, Flamel je oko, 1360. godine naiao na
jedan alkemijski tekst, koji je promijenio njegov ivot. Pripisao ga je
idovskim izvorima, iz kojih je moda bio i ukraden. Naslov teksta,
izvjetava Flamel, glasio je ovako: Abraham idov Vladar, Sveenik, Levit, Astrolog i F
ilozof, obraa se narodu idovskome kojega Gnijev Boji razasu meu Galima. Svaka sedma s
tranica sadravala je ilustraciju. Tekst je, osim ovih, bio prepun drugih ilustrac
ija, specifino alkemijske i hermetike tematike. Izvornik ove knjige bio
je, navodno, pohranjen u Vojnoj knjinici u Parizu. Njezine su prijepise, koliko j
e poznato, s religioznim zanosom prouavale i kasnije generacije takozvanih adepat
a.
Flamel nadalje izvjeuje kako sam nije mogao proitati knjigu
koja nije bila napisana ni na latinskom niti na francuskom, ve na
hebrejskom. Bio je uvjeren kako je nemogue razumjeti je bez poznavanja kabale. Pr
oveo je vie od dvadeset frustrirajuih godina pokuavajui proniknuti u ovaj neodgonetl
jivi i tajanstveni tekst. Konano, tvrdi on, na svome putu u Santiago de Compostel
a u panjolskoj, upoznao je obraenoga idova imena Leon, koji mu je protumaio tekst. V
rativi se u Pariz, nastavio je primijenjivati ono to je nauio, te je, navodno, u po
dne 17. sijenja, 1382. godine, izveo prvu
u nizu alkemijskih transmutacija.
Je li Flamelova pria istinita ili ne, ostaje naravno, otvoreno pitanje. injenica j
est, meutim, da je ubrzo nakon toga postao tienikom ene koja je i sama postala pozna
ta kao strunjak u
kemijskim znanostima. Bila je to Blanche d'Evreux, takoer poznata kao Blanche od N
avarre, kerka kralja od Navarre, a kasnije supruga kralja Filipa VI Francuskog. N
avodno je, kao rezultat njegovih alkemijskih transmutacija, Flamel postao iznimn
o bogat. Pred kraj

svojega ivota Flamel je samo u Parizu posjedovao vie od dvadeset


kua i parcela. Pa ipak, ini se da je bio skroman ovjek, koji se nije
zanosio moi, te je vei dio svoga bogatstva utroio inei dobra djela. Do 1413. godine o
snovao je etrnaest bolnica, sedam crkvi i tri kapele u Parizu, kao i brojne kapel
e u Boulognei. Njegova su ga dobroinstva, u veoj mjeri negoli njegov zapanjujui usp
jeh, pretvorila u legendu zaduivi sljedee narataje. Sve do devetnaestog stoljea,
bio je tovan od strane ljudi poput sir Isaaca Newtona, koji se obilno
pozivao na Flamelova djela, ispravljao ih, pa ak i prepisivao, nastojei tako ispun
iti svoju namjeru da Hermesove vjetine usavri u slavu Boju...
Znaajno je to da su, osim Flamela, svi uveni sljedbenici srednjovjekovne magije i
hermetizma bili klerici ili su, pak, uivali njihovu zatitu. Drugim rijeima, monopol
Crkve nad uenjem ostao je nedirnut i neprekinut, osim u sluaju tienika jednog ili d
rugog dvora poput, primjerice, pisaca nekih od gralskih romansi, koji su djelova
li u krilu svjetovnih monika. Meutim, s Flamelom, posljednjim od srednjovjekovnih
maga, situacija se poela mijenjati. Ta e promjena uskoro biti jo dramatinija. Nova g
eneracija maga bila je spremna stupiti na povijesnu pozornicu. Oni e imati malo v
eze s
Crkvom, kojoj e vrlo esto predstavljati opoziciju. Faust se pripremao za svoj debu
t, a Crkva e morati iznjedriti vlastitog heterodoksnog maga samo da bi s njime mo
gla drati korak.
6
RENESANSA
Na poetku petnaestog stoljea svjetovna je kultura u Zapadnoj
Europi ve bila ukorijenjena. Zapoeta jo 1307. godine,
Danteova je Boanstvena komedija moda i bila religijska
u svojoj osnovnoj orijentaciji, no, ona nije proizala iz krila Crkve.
Napisana je na talijanskom, a ne na latinskom jeziku, a njezino se
kranstvo u mnogim pogledima opasno pribliavalo heterodoksiji,
ako ne i herezi. Osim Dantea tu je bio i Francesco Petrarca (1304-1374), ija je poezija, uenost i strastvena odanost klasinoj Grkoj izazvala ponovno
zanimanje za drevni helenski svijet i priskrbila mu
naslov oca talijanskog humanizma. Usporedo s Petrarcinim djelima, itale su se i pri
povijetke Giovannija Boccaccia (oko 1313-1375). tovie, utjecaj ovih ljudi proirio se i izvan granica Italije.
Samo nekoliko godina poslije njegove smrti, Boccaciova su djela
stigla i do tmurne i kiom natopljene Engleske, gdje e Chaucer, svojim Priama iz Can
terburyja, inaugurirati tradiciju britanske svjetovne knjievnosti. Poput Dantea,
Petrarka, Boccaccio i Chaucer nisu pisali na latinskom, ve na dijalektima svojih
materinjih jezika.

U veini sluajeva, meutim, Crkveni monopol nad uenjem ostao je vie-manje netaknut. Pa
ipak, poeo je osjetno poputati i pokazivati znakove nove prilagodljivosti, pa ak i
drskosti. U Italiji i Francuskoj uio se grki, a u onoj mjeri u kojoj je uenjacima b
ila
pristupana, sa zanosom se prouavala i grka filozofija. Za Tomu
Akvinskog i ostale istaknute teologe, Aristotel - ija se misao mogla
lako uskladiti i izmiriti s katolikom doktrinom - ostao je vrhovnim
klasinim autoritetom. No, sve veu popularnost stjecao je Platon.
Tisuu godina ranije, svoj je peat odobravanja na prouavanje Platonovih djela udario
sam sv. Augustin, koji ga je, vie nego ijednog drugog poganskog mislioca, smatra
o bliskim kranstvu. Odobravali
su ga i drugi crkveni pisci, te su se u crkvenim knjinicama mogli
nai latinski prijevodi njegovih djela. Zahvaljujui uenju grkog,
njegovi su dijalozi, sada dostupni i na izvornom jeziku, zapoeli
vriti svoj izvanredno znaajan utjecaj.
Platonizam je, naravno, imao mnogo slinosti s hermetizmom.
Promicanje platonike misli otvorilo je put irenju hermetizma u Zapadnoj Europi. Meu
tim, glavnu ulogu u infiltraciji hermetizma u kranstvo imala je upravo Crkva. Pokua
vajui svoj utjecaj i vlast
proiriti i na grko pravoslavlje, Rimska e Crkva uskoro i sama nesvjesno prihvatiti
nain miljenja, koji e dovesti do podjela unutar njenih vlastitih redova.
U jedanaestom stoljeu - pedeset godina prije Prvog kriarskog
rata - Pravoslavna se crkva u Bizantu uspjela prilagoditi hermetizmu.
Vjeruje se da Slubena Hermetica - zbirka hermetikih djela, koja je i danas poznata p
od tim imenom - potjee iz 1050. godine, kada ju
je u Konstantinopolu sastavio Mihael Psellus, ugledni bizantski uenjak, profesor
filozofije, povjesniar, teolog i dravni slubenik. S
Psellusom je ponovno oivio interes za neoplatoniku misao, a on je
sam stekao takvu slavu da su ak i Arapi i Kelti dolazili kako bi uili
pod njegovim mentorstvom. Svoje je verzije hermetikih tekstova
najvjerojatnije pribavio iz Harana, neposredno nakon unitenja tamonjeg hrama. Mnog
e je njihove magijske i alkemijske elemente prilagodio doktrini grkog pravoslavno
g kranstva, osiguravi kako
sebe, tako i svoje djelo od smrti i unitenja. Meutim, filozofska i
mistina dimenzija hermetizma ostavljena je nedirnutom, te je zahvaljujui Psellusu,
pronala svoj put u glavnu struju bizantskog intelektualnog ivota.

U meuvremenu se dugotrajni sukob izmeu Pravoslavne i


Katolike crkve sve vie izotravao, a Boja je volja - barem u smislu u kojemu se manif
estirala kroz svoje svjetovne institucije - postajala krajnje rastrganom. Godine
1054., kada je Mihael Psellus bio na vrhuncu svoje slave, nestala je svaka nada
u pomirenje dviju Crkvi.
Jaz meu njima proglaen je slubenim, jedna je izopila drugu, a
njihova je uzajamna netrpeljivost trajala sve do 1965. godine. Sljede
a tri stoljea, katoliki su kriari dobivali preutno, a katkad i izravno doputenje za na
pade na istonog suparnika Rima. Tako je, 1204. godine, zapadna vojska koja se, na
vodno, nalazila na putu ka
Jeruzalemu, u pohodu za osvajanjem Svetoga Groba, pronala vremena za pljaku i pustoenje bizantske prijestolnice, zbog ega vie
nije mogla nastaviti svoj put u Svetu Zemlju.
U petnaestom je stoljeu, meutim, Bizantsko carstvo trpjelo pojaane pritiske od stra
ne Turaka, te je bilo prisiljeno zatraiti pomo od zapadnih monika. Cijena takve pom
oi bila je, naravno, neka
vrsta nagodbe s Rimom. Stoga je bizantski car, u pratnji konstantinopolskog patrijarha, stigao u Italiju gdje se imao odrati koncil iji je
zadatak bio istraiti mogunosti ponovnog ujedinjenja kranskoga
svijeta. Koncil se u poetku odravao u Ferrari, ali je zbog nagle pojave kuge premj
eten u Firencu, sjedite papina bankara. Cosima de Medicija.
Koncil je zapoeo s radom 8. listopada 1438. godine, a okonao je
odlaskom bizantskoga cara, 26. kolovoza 1439., poluivi vrlo malo
uspjeha. Dvije su Crkve sklopile prilino nejasan sporazum, ije je
postizanje moda olakala prigodna smrt konstantinopolskoga patrijarha tijekom prego
vora. No, vrativi se u svoju zemlju, car nije elio svome narodu razotkriti nita o n
avodnom sporazumu, koji je dran u
tajnosti sve do 1452. godine. Godinu dana kasnije, Konstantinopol je
pao u turske ruke, a itava je stvar poprimila tek akademsko znaenje.
No, iako je koncil u Firenci uinio malo na planu kranskoga jedinstva, on je izvrio g
olemi utjecaj na druga podruja. Naime, u pratnji bizantskoga cara nalazilo se i v
ie od 650 uenjaka i klerika,
koji su imali argumentirati stavove Pravoslavne crkve. Oekujui kako e se pri tome m
orati pozivati na izvjesne tekstove, bili su opremljeni itavim mnotvom grkih rukopi
sa. Meutim, nisu svi rukopisi bili specifino kranski ili biblijski. Bilo je i drugih
vrsta
tekstova od kojih su mnogi Zapadu bili nepoznati. Moda je i najvee
zanimanje izazvao Platon, kojega su zapadni uenjaci poznavali

uglavnom preko njegova Timeja.


Jedan od najuglednijih uenjaka u pratnji bizantskoga cara bio je
Georgios Gemistos, koji je tijekom koncila dobio nadimak Pleton.
Bio je uveni uitelj filozofije u Mistri, treem po veliini gradu u
Bizantskom carstvu, smjetenom na Peloponezu, u blizini ruevina
nekadanje Sparte. U svemu osim u svome imenu, Pleton je bio poganski filozof, koji
je prigrlio aleksandrijski sinkretizam, a posebice neoplatonizam, iz vremena sam
oga svitanja kranske ere. Bio je neprijateljski raspoloen prema kranstvu. Odbacivao j
e Aristotela, koji je tolikim teolozima predstavljao filozofski uzor. Konano, san
jao je o obnavljanju i ponovnom oivljavanju poganske tradicije i
stare atenske Akademije.
U Bizantskom je carstvu vladajui zakon predviao smrt za
svakog kranina koji bi se okrenuo poganskoj misli ili djelovanju.
Stoga je Pleton svoja istinska uvjerenja morao drati u tajnosti. Njih
je, oigledno, otkrivao samo odabranoj skupini svojih tienika. Preko njih, Pleton je
promicao svoje ideje. Inzistirao je na usmenom pouavanju, naglaavajui kako su i Pi
tagora i Platon izgovorenoj rijei davali prednost nad pisanom. Koncil u Firenci p
riskrbio mu je jedinstveni forum. Njegov je boravak u gradu pokrenuo neku vrstu
kemijske reakcije koja je utjecala kako na ljude tako i na njihovu okolinu.
Generaciju ili dvije prije koncila, Firenca je postala sredite razliitih studija.
Svjetovni su studiji stvorili ozraje u kojemu je misao mogla djelovati neometana
crkvenim ogranienjima. U takvom su
ozraju, sve se vie oslobaajui od osjeaja krivnje koju im je nametala doktrina Crkve,
dostojanstvo i znaaj ovjeka dobili novu dimenziju. Stvoren je i novi izraz - studi
a humanitatis. Ukratko, Firenca je postala kolijevkom humanizma, humanistike misl
i i tradicije.
Usporedo s novim humanizmom, javila se i reakcija protiv Aristotela. Sjeme te re
akcije posijano je jo stoljee ranije, kada je Petrarca, koji je govorio grki, promo
virao Platona. Iako je malo Platonovih djela bilo dostupno svjetovnoj publici, n
jih su sa zanosom prigrlili Petrarcini tienici i sljedbenici. Do koncila u Firenci
, Platon je
- i unato malom broju njegovih djela - postao jednako dobro prihvaen kao i humaniz
am. Firenca je u to doba bila neovisna republika i po veliini peto gradsko sredite
u Europi, s izmeu 50 000-70 000
stanovnika. Osvajanjem Pise 1406. godine, Firenca je dobila i vlastitu luku. Ona
je bila i dom najvee europske banke, one, obitelji Medici. Mnoge javne linosti iz
obitelji Medici nisu bile samo pokrovitelji humanizma, ve i aktivni humanisti.
Moemo zamisliti s kakvim je oduevljenjem Pleton, koji je isprva bio prisiljen taji
ti svoje interese, uronio u tu osvjeavajuu, necenzuriranu i niime ogranienu sredinu.
Uivao je u njezinoj intelektualnoj slobodi. Budui da njegova nazonost nije bila ob
vezna na svakoj sjednici koncila, imao je na raspolaganju mnogo slobodnog vremen
a te se nesmetano mogao druiti s firentinskim humanistima.

Do kraja svoga boravka u Firenci, Pleton je odbacio sva lana


kranska uvjerenja. Konano je, u diskretnim krugovima, poeo

Renesansna Italija kasnog petnaestog stoljea


promulgirati zastraujue heretika uvjerenja. Poriui kransku
doktrinu, jasno je prigrlio i zastupao neto nalik klasinim kolama
misterija. Za nekoliko e se godina, proricao je Pleton, to uenje pro
iriti itavim svijetom i istisnuti sve druge vjere (ukljuujui kranstvo i islam), te pov
ezati ovjeanstvo u novom jedinstvu. Muhamed i Krist e, izjavio je on, neizbjeno pasti
zaborav, a prava e istina zasjati u svim krajevima svijeta. estina ovih tvrdnji up
ravo
je zapanjujua. Pleton nije govorio o kranstvu i islamu kao varijacijama apsolutne i
stine, ve, naprotiv, kao o iskrivljenjima te istine, koja treba iskorijeniti kako
bi ona ponovno zaivjela.
Za vrijeme boravka u Firenci, Pleton je odrao i niz javnih predavanja na skupovim
a humanistikih uenjaka. Usporeujui Platona i Aristotela, u svojim je govorima oduevlj
eno zastupao prvoga, pri-jezirno odbacujui potonjega. Pletonovim je rijeima jo veu t
einu
davala injenica da je njegova publika mogla sluati navode iz grkih
izvornika, osloboene svih iskrivljenja u tumaenju koja su obilje
avala latinske i arapske prijevode. U svojim je predavanjima Pleton
zastupao univerzalnu religiju, utemeljenu na neoplatonizmu, koja je
pretpostavljala jedan um, jednu duu i jednu propovijed. Takva je
bila njegova erudicija, njegov zanos i karizma, koji su firentinsku
publiku nadahnuli eljom da jo dublje pronikne u njegovu viziju i
proiri svoje znanje o izvorima iz kojih je potekla. Meu onima koji
su takvu glad najvie osjetili bio je sam Cosimo de' Medici, ovjek
ija je jedinstvena uloga bila utaiti je.
Cosimo je stalno sluao o grkom filozofu imena Gemistos, koji raspravlja poput drugo
ga Platona o platonikim misterijama ... Cosimo je bio ... tako nadahnut, toliko o
buzet time, da se od tada nadalje duboko u svome umu bavio milju o osnivanju Akad
emije, koja je
imala zaivjeti im se za to stvori prilika.
Tako je, godinama kasnije, pisao Marsilio Ficino, mladi koji je
postao Cosimov tienik, odigravi vrlo znaajnu ulogu u kasnijim
zbivanjima. Pletonova su predavanja doista nadahnula Cosima, ovjeka iz svijeta ko

ji je udio za viom, duhovnijom istinom - istinom koju Crkva, prema njegovom miljenj
u, vie nije odraavala, ali Platon jest. Stoga je pribavio itavu zbirku Platonovih d
jela, koja je, kako dokazi upuuju, kupio izravno od Pletona, i dao se na ostvaren
je svoga ambicioznog cilja. elio je u Firencu dovesti platoniku misao
i uiniti, tako, grad sreditem platonikih studija. Vodila ga je ideja
osnivanja Akademije po uzoru na Platonovu, koja bi se nastavljala na
tradiciju onih iz prolosti. Ovaj je pothvat poneto usporen Pletonovim povratkom u Bizant, u ljeto 1439., no, Cosimo je i unato
tome nastavio s potragom za predavaima i prikupljanjem tekstova. S
energijom koju moe posjedovati samo ovjek s vizijom, odaslao je
svoje ljude na istok, u potrazi za drevnim rukopisima koji su imali
popuniti njegovu biblioteku San Marco. U toj je biblioteci svojevremeno bilo poh
ranjeno gotovo deset tisua tekstova.
Usprkos njegovu aru, Cosimovi su se planovi u poetku ostvarivali s djelominim uspje
hom. Godine 1453., nakon duge agonije, Konstantinopol je konano pao u turske ruke
. Jedna od posljedica
ovoga pada bio je i masovni egzodus uenjaka i klerika, od kojih su
mnogi sa sobom donijeli i rukopise od neprocjenjive vrijednosti.
Veina je ovih izbjeglica preko Jadranskog mora stigla u Italiju, koja
je, s njihovim dolaskom, dobila novi i dinamini podstrek za ostvarenje Cosimova s
na o platonikoj Akademiji. Godine 1459., Cosimo je pozvao Marsilija Ficina (Marsi
lio Ficino), studenta sa Sveuilita
u Bologni, koji je imao predsjedati Akademijom.
Ficino, sin lijenika, roen je 1433. godine kraj Firenze. U vrijeme odravanja koncil
a u Firenci imao je tek pet godina. Stekavi osebujno obrazovanje u humanistikim zn
anostima, bio je, osim toga, iznimno verziran u glazbi, grkom jeziku i grkoj filoz
ofiji. Njegovo
ga je uranjanje u grku misao gotovo stajalo ivota: predavanja bizantskih izbjeglic
a toliko su na nj utjecala da mu je firentinski nadbiskup zabranio pohaati ih. Un
ato tome, Ficino je nastavio studirati sa arom zbog kojega je uskoro bio optuen za
herezu. U bilo kojem drugom gradu osim Firence, takva je optuba za sobom povlaila
smrtnu kaznu. Ficino je, meutim, ostao nekanjen, i nastavio s radom u Bologni sve
dok ga Cosimo nije pozvao natrag.
U dvadeset i estoj godini, mladi je uenjak stigao u Medicijevu
vilu u Careggiju. Ovdje e biti smjetena Cosimova dugo sanjana
akademija, ijim e posjetiteljima postati ne samo uenjaci, ve i
umjetnici, bankari, pravnici, trgovci, politiari i klerici. Budui da
sam Cosimo nije govorio grki, dao je Ficinu u zadatak da prevede

njegovu dragocjenu zbirku Platonovih djela. Strast s kojom se dao u


ovaj pothvat oigledna je iz pisma koje je Cosimo uputio svome
tieniku.
Otiao sam juer na svoj posjed u Careggiju, ali zato da bih kultivirao svoj um a ne
imanje. Doi k nama, Marsilio, to je prije mogue. Sa sobom ponesi i Platonovu knjig
u o Najveem Dobru, koju si, pretpostavljam, preveo s grkog na latinski, kao to si i o
beao. Nita ne elim toliko arko kao znati koji je pravi put do
sree. Dovienja. Doi, i ponesi svoju Orfejevu liru.
Godinu je dana Ficino bio usredotoen na prevoenje Platonovih
djela. Iznenada, godine 1460., Cosimo mu je naredio neka prekine s
radom i posveti svu svoju energiju i znanje drugom pothvatu. Novi se
projekt sastojao u prevoenju neega jo uzbudljivijeg. U Cosimove
je ruke dospio prijepis Hermeticae, iz pera samoga Mihaela Psellusa, koji datira
iz jedanaestog stoljea, a Cosimo je udio da prije svoje
smrti proita hermetike dijaloge. Svoj je novi zadatak Ficino zavrio
1463. godine, a za nagradu je dobio vilu u Careggiju. Cosimo je umro godinu dana
kasnije, 1464.
Nikakvi podaci ne govore o tome da je Pleton, tijekom svoga boravka u Firenci, s
pominjao hermetike tekstove, iako je, naravno, mogue da je o njima raspravljao u t
ajnosti, s onima koje je smatrao
dostojnima da budu njegovi inicirani. Svakako je nezamislivo da
za njih nije znao. U svakom sluaju, hermetiki su tekstovi za Cosima imali galvanizirajui uinak - a jednako tako i za Ficina, koji ih
je smatrao istinskim temeljem na kojemu je poivala platonika
misao. Izmeu 1467. i 1469. godine, Ficino je napisao komentar Platonu, naslovljen
Platonika teologija. Platonizam i hermetizam za njega su postali upravo to - ist
inska teologija, kao ivui i osebujan
komplement, ako ne i alternativa idovsko-kranskoj tradiciji.
Ficino je sve vrijeme aktivno pokuavao oivjeti oblik drevnog
uenja poganskih misterija, stoga je uronio u prouavanje njihovih
obreda i ceremonija. Zagovarao je redovito pjevanje orfikih himni kultne invokacije povezane s drevnim kolama misterija. Vilu u
Careggiju ukrasio je astrolokim prikazima namijenjenima kontemplaciji u svrhu pod
izanja razine duhovnosti koja vodi prosvijetljenju.
Zidove je ispisao rijeima koje je usvojio kao svoju maksimu: Sve

stvari proizlaze iz dobrote i vode ka dobroti. Radujte se u sadanjosti;


ne pridavajte vanost imovini, ne traite asti. Izbjegavajte pretjeranost, izbjegavajte aktivnost. Radujte se u sadanjosti.
Organizirana po uzoru na svoje klasine prethodnike, Akademija
nije bila formalna kola, ve prije zajednica pojedinaca koji su u
oputenom okruju mogli zadovoljiti svoje zanimanje za prouavanje platonike i hermetike
misli. Odravana su predavanja i organizirali se simpoziji i proslave. Sam Ficino
bio je neformalni vodi, ko-ji je svoje uenike i gostujue uenjake upoznavao s progra
mima
studija. Meu onima koji su pohaali Akademiju bio je i Lorenzo de'
Medici, zvani Lorenzo Velianstveni, koji je 1469. godine preuzeo
vlast u Firenci. Bio je tamo i arhitekt Leon Battista Alberti, znaajan
za uskrsnue klasinih Vitruvijevih principa. Valja spomenuti i
Angela Poliziana, tutora Lorenzove djece, prevoditelja Homera i
mentora Engleza Wiliama Latimera i Thomasa Linacrea. Nadalje, tamo je boravio i
pjesnik i uitelj Cristoforo Landino, koji je 1481. godine objavio Danteovu Boanstv
enu komediju, upotpunjenu vlastitim komentarima i Botticellijevim ilustracijama.
Botticelli je bio jedan
od brojnih velikih umjetnika koji su odraavali utjecaj Ficinove Akademije. Osim njega, bili su to i Leonardo, Michelangelo, Rafael,
Tizian i Durer. U meuvremenu, Ficino je odravao ivahnu prijepisku s osobama poput Johna Coleta u Engleskoj, Johannesa Reuchlina
u Njemakoj i maarskoga kralja, koji ga je pozvao na dvor.
Izravno se pozivajui na hermetike tekstove, Ficino je obrazlagao principe magije k
oji su Zapadu bili nepoznati. Putem ove magije, objanjavao je Ficino, ovjek moe isk
oristiti odnos izmeu mikrokozmosa i makrokozmosa i vriti aktivni utjecaj na aspekt
e oba svijeta. Svoja je promiljanja Ficino temeljio na uenju Hermesa Trismegistusa, navodnoga autora hermetikih tekstova. Kao i u doba aleksandrijskog sinkretizma, Hermes, Tri Puta Najvei bio je smatran
povijesnom osobom. Ficino, Medici i njihovi uenici, vjerovali su da
je Hermes bio drevni egipatski mag i mudrac, stariji i mudriji od
Platona ili Pitagore, ija se misao oigledno nastavljala na Hermesova uenja Ponekad su Hermesa smatrali Zaratustrinim ili Mojsijevim suvremenikom, a katkada uzdizali kao vrelo njihova nadah-

nua Drevni je Egipat ponovno izronio kao vrhunski i jedinstveni


izvor mudrosti, a tekstovi koji se pripisuju Hermesu Trismegistusu
odraavali su boansko prosvijetljenje. Hermetiki su tekstovi tovani kao otkrivenja boanske istine, a ne kao proizvodi ljudskoga
razuma.
Kao i u doba aleksandrijskog sinkretizma, Hermes Trismegistus
se izjednaavao s lunarnim bogom Thotom, izumiteljem pisma, zatitnikom magije, sucem mrtvih i uvarem vrata podzemnog svijeta,
iji je sveti broj bio tri, a sveti metal srebro. Simboliki prikazivan
kao bijeli majmun ili babun, ibis ili, pak, ovjek s glavom ibisa, Hermes, Tri Put
a Najvei, sljedee je stoljee i pol suvereno vladao panteonom drevnih mudraca, vidov
njaka i vjerskih proroka. Iako nikada nije bio izriito ustanovljen kao takav, nje
gov je autoritet faktiki nadilazio onaj samoga Isusa. Isusu se i dalje mogla pola
gati nominalna vjernost u pitanjima vjere, ali Hermes je bio taj kojemu su se ma
govi
toga vremena, kao i vladari, svjetovni monici, vojni zapovjednici,
pa ak i klerici, sve ee obraali za pomo u praktinim pitanjima od organiziranja njihovih osobnih ivota do planiranja politikih aktivnosti i vojni
h pohoda. Hermes je tako postao aktivni posrednik preko kojega je bilo mogue pokr
enuti odreena djelovanja. Drugim
rijeima, on je, putem svojih navodnih uenja, postao vodi za primjenu magije u praks
i.
Magija koju su zagovarali i uzdizali Ficino i njegovi sljedbenici
openito je poznata kao talismanska magija. Ona se umnogome razlikovala od sitnoga ar
obnjatva iz prolosti, nadilazei sutinski ogranieno podruje srednjovjekovne magije koja
se zadravala na
mranim osvetama nad osobnim neprijateljima, lijekovima protiv neplodnosti, spolne
nemoi ili elavosti. Takva je magija, naravno, nastavila ivjeti, ali sada u konteks
tu koji je po svojemu dosegu i sutini bio kozmiki - u okviru koji je obuhvaao inter
ese i udnje daleko iznad onih osobnih, lokalnih ili parohijalnih. Ficinova se mag
ija temeljila na kozmikim principima, kozmikoj moi i energiji. Kako bi netko, primj
erice, na se privukao sunevu mo, tada bi se morao odjenuti u zlatni ogrta, budui da
je zlatna boja sunca, i izvesti ritual pred oltarem ukraenim prikazom sunca. U is
to vrijeme trebao je
okaditi prostoriju mirisom bilja koje je sadravalo sunevu energiju i,
pomazan sunevim uljima, izvoru svjetlosti uputiti orfiku himnu:
uj me, o blagoslovljeni, ije vjeno oko vidi sve ... Tvoja je zlatna lira i harmonij
a kozmikog kretanja, ti zapovijeda plemenitim djelima i hrani godinja doba. Raspjeva
ni gospodaru svijeta, vatreni krug svjetlosti tvoj je tijek ... tvoja svjetlost
daje svjetlost i plod ... oko pravde i svjetlosti ivota... uj moje rijei i pokai ini

-ciranima slatkou ivota.


U smislu u kojemu ju je shvaao Ficino, ovo nije bila tek himna
hvale ili vjeba iz estetike. Naprotiv, bila je to magijska invokacija,
koja je trebala prizvati sunce da aktivno i doslovno nastani i obuzme svoj talismanski prikaz, i tim putem nastani i obuzme molitelja, proimajui njegovu osobnost transcendentnom moi. Kao to e
se pokazati, talismanski e prikaz, takorei, magnet, koji je privlaio
na se snagu sunca, esto puta biti umjetniki oblikovan. Pjesme,
glazba, maske, slike i skulpture, sve je to imalo talismansku funkciju,
ili je, pak, sluilo kao vodi za talismansku magiju. Istu su svrhu, u
skladu s hermetikim naelima u arhitekturi, imale zgrade i vrtovi.
Ficino je nairoko pisao o tehnikama i principima hermetike
analogije s pomou kojih je bilo mogue privui planetarne sile i
koncentrirati ih za vlastitu uporabu. Ako elite da vae tijelo i duh
prime mo ... Sunca, saznajte koji su metali i kamenje solarni, koje je
bilje solarno, i, najvanije od svega, koje su to solarne ivotinje ...
Kako biste prizvali mo sunca, odjenite sunanu odjeu ... ivite na
sunanim mjestima, izgledajte sunano, sluajte sunano, miriite
sunano, zamiljajte sunano, mislite sunano, pa ak i udite sun
ano.
Kroz amulete i talismane, a jo vie kroz ulja i eliksire, Ficino je
nastojao razviti neto poput duhovnoga poveala - neto to bi u sebi
koncentriralo sunevu energiju veega intenziteta negoli je to uobi
ajeno u prirodi. Takva bi se energija, teoretski, mogla upotrijebiti u
svrhu naglaavanja osobina, prosvijetljenja, izljeenja, zagrijavanja ili, u odreenim okolnostima, spaljivanja. Ali, ako je sunev utjecaj
bio najopipljiviji, on ni u kojemu sluaju nije bio jedini koji se tim
putem mogao manifestirati. Amuleti, talismani, ulja i eliksiri, mogli
su jednako tako privlaiti druge planetarne ili zvjezdane utjecaje.
Tako se, primjerice, pretpostavljalo, da osjeaj melankolije treba pripisati utjec
aju Saturna. Smatralo se da je melankoliji osobito sklon filozof, koji provodi d

uge sate u uenju iji je zatitnik Saturn. Kako


bi neutralizirao ovaj utjecaj, filozof je mogao prizvati snagu Jupitera.
Takvim je tehnikama, izjavio je Ficino, ovjek mogao izbjei zloj
sudbini. Drugim rijeima, ovjek nije trebao biti tek pasivna i bespomona rtva okolnost
i - ili, to se toga tie, zvjezdane konstelacije u trenutku njegova roenja. On je mo
gao uzeti sudbinu u svoje ruke i
oblikovati je prema svojim eljama. Sukladno tradiciji kola misterija, pojedinac se
podvrgavao simbolinoj smrti i ponovnom roenju, da bi, nakon toga, izronio s novim
identitetom, a vrlo esto i s novim
imenom. Ukoliko bi se takav ritual izvodio u astroloki povoljnim
okolnostima, ovjek je, teoretski, mogao ak i ispraviti izvjesne nedostatke u svome
horoskopu.
7
IRENJE HERMETIKE MUDROSTI
SFicinovim prijevodom Hermeticae, 1463. godine, do tada prilino neodreen fenomen,
o kojemu danas govorimo kao o renesansi, poeo se kristalizirati, poprimati jasnij
e oblike i prepoznatljivi smjer. Podstrek za njegov daljnji razvoj dala su, nara
vno, i tehnoloka dostignua, od kojih je moda i najznaajnije bilo izum
tiskarskoga stroja. Godine 1455., pojavila se Guttenbergova Biblija,
prva knjiga otisnuta metodom pominih olovnih slova. Godine
1476., William Caxton uveo je prvi tiskarski stroj u Englesku. Ovaj
je, u poetku nezgrapan proces, do tada ve bio unaprijeen i usavr
en.
Dva tiskarska sredita Europe petnaestoga stoljea bila su Venecija, gdje je prvi ti
skarski stroj uveden 1469. godine, i Pariz, gdje je tiskanje zapoelo ubrzo nakon
toga. Do kraja petnaestoga stoljea u
Veneciji je bilo vie od 150 djelatnih tiskara, koje su objavljivale vie
od 4000 naslova, dok je Pariz objavljivao oko 2000 knjiga. Drugi su
gradovi tiskali znatno manje, no njihova je zajednika proizvodnja
bila ogromna. Procjenjuje se da je do 1503. godine u Europi bilo otisnuto oko os
am milijuna knjiga. Tiskari su slovili kao vrlo bogati ljudi, predstavljajui na n
eki nain prethodnike dananjih tiskarskih monika, stvarajui, tako, novu imunu klasu na
europskom kontinentu. Godine 1483., tiskanje Ficinova prijevoda Platona stajalo
je tri puta vie od njegova prepisivanja. No, prijepis je ujedno predstavljao
i jedini postojei primjerak, dok je otisnuto izdanje znailo stavljanje
u promet vie od 1000 primjeraka.
Dostupnost knjiga omoguila je irenje misli i ideja u mjeri u kojoj je to bilo neza
mislivo samo nekoliko godina ranije. Kolanje knjiga potaknulo je i opismenjavanj

e. Plemii monici koji su do tada ostavljali uenost unutar crkvenih zidina, poeli su
je sada zahtijevati i za se. Ista je htijenja izraavala i cvjetajua srednja klasa
graana, trgovaca i poduzetnika. Prema rijeima preminule dame Frances Yates, tisak
je bio izum koji je neposredno utjecao na zapanjujue brzi
razvoj europske kulture. Tu evoluciju nije mogla zaustaviti niti
novoutemeljena uloga Crkve kao cenzora. Talijanska renesansa osigurala je svoju t
rajnost oslanjajui se na kulturu tiska.
S pojavom tiska, Ficinova je Akademija u Firenci mogla djelovati obogaena novom e
nergijom, pod oduevljenim pokroviteljstvom Medicijevaca, najprije Cosima, a zatim
, moda i vie, Lorenza Velianstvenog. Akademija nije privlaila samo uenjake, filozofe
i
teologe, ve jednako tako i klerike, diplomate, lijenike, pravnike,
bogate bankare, pjesnike i slikare. Za ove je pojedince doista poinjalo novo doba
, u kojemu je svijet imao doivjeti korjenitu promjenu.
U okruju novoga optimizma, oekivalo se kako e sljedei narataj
otkriti lijekove za gotovo svaku bolest, te da e biti ustanovljena nova, univerza
lna religija, koja e pomiriti kranstvo s platonizmom i hermetizmom i napokon okonati
razdor meu ljudima.
Iz Akademije u Firenci, novi se duh vremena postupno proirio
Italijom. Krajem ezdesetih godina petnaestoga stoljea, ustanovljena je i druga aka
demija u Napulju. Trea, ak i radikalnija, poganska i ritualistika u svojoj orijenta
ciji, osnovana je u Rimu. Ne treba uditi da je papa zabranio njeno djelovanje i d
ao uhititi njezine lanove.
Meutim, 1471. godine, na prijestolje sv. Petra sjeo je novi papa,
Siksto IV, a rimska je Akademija ponovno zapoela s radom.
Godine 1502., osnovana je i akademija u Veneciji, koja e biti od
iznimnog znaaja za kasnija zbivanja. Sljedeih dvadeset i pet godina, za trajanja s
ukoba u Italiji, daljnje osnivanje slinih institucija bilo je zaustavljeno. Nakon
1525. godine, meutim, one su ponovno poele nicati, a njihov se broj neprestano po
veavao. Mnoge su od
njih imale obiljeja koja se povezuju s kasnijim slobodnim zidarstvom; vrlo su esto
nosile evokativna i mistina imena, poput onih kasnijih masonskih loa, i posjedova
le simboline predmete, ukrase,
znakove i grbove. Ustanovile su i sloena pravila za izvoenje rituala
i ceremonija. Njihovi su izabrani elnici nosili tajanstvena imena
poput, primjerice, Uzdignuti ili Skriveni.
Poetkom osamnaestog stoljea, u Italiji je djelovalo vie od pet
stotina akademija. Neke od njih, kao na primjer Arkadijska Akademija u Rimu, koj
a je osnovana 1690. godine, postale su nadaleko uvene, privlaei ugledne osobe iz sv
ih krajeva Europe. Jedan od

lanova Arkadijske Akademije bio je i Goethe, koji je u sjeanje na


svoje talijansko putovanje usvojio moto Et in Arcadia Ego.
Tako je, meutim, bilo tri stoljea kasnije. U Firenci kasnog
petnaestoga stoljea, Ficinova je energija sve vie slabila. Njegovu je
ulogu vodeeg duha izvorne Akademije postupno preuzeo jo smjeliji, uinkovitiji i karizmatiniji Giovanni Pico della Mirandola (1463-1494). Ako je Ficino bio sutinski blag uenjak i pedagog, Picova je osobnost bila
potpuno drukija. Sa smjelou koju bi Ficino smatrao
neumjerenom, pa ak i opasno nerazboritom, Pico se dao na najambiciozniji pothvat
renesanse. elio je cjelokupno ljudsko znanje i nastojanja integrirati u potpuno n
ovu i sveobuhvatnu sintezu. Dok je Ficino prvenstveno bio akademik, Pico je, iak
o ne manje akademski
vjet, bio takoer i djelatni arobnjak. U osobi Pica della Mirandole
konano je, iako ne i u svojoj punoj veliini, sazrio lik Fausta.
Pico je bio potomak obitelji sjevernotalijanskih sitnih plemia.
Odbacivi s prijezirom sve povlastice koje mu je donosio takav poloaj, ovaj je nada
reni mladi odluio posvetiti se uenju. Studirao je na sveuilitima u Bologni, Ferrari,
Padovi, Paviji i Parizu. Stekao je
obrazovanje u kanonskom pravu, knjievnosti, srednjovjekovnoj
skolastici i teologiji, grkom jeziku i grkoj filozofiji. Kasnije je
nauio i hebrejski, arapski i aramejski. U meuvremenu je kao prevoditelje uposlio i
druge uenjake koji su poznavali ove jezike.
Prilikom svoje posjete Firenci sprijateljio se s Ficinom, postavi uglednim lanom F
icinove Akademije.
Godine 1486., zapoeo je svoj najsmjeliji pothvat. Sastavio je
zbirku koja je sadravala devet stotina hermetikih teza ili postavki,
koju je objavio u Rimu, navjetajui time svoju spremnost da stane u
njihovu obranu protiv svih koji misle drukije. Drugim rijeima, Pico
je bacio rukavicu itavom kranskom svijetu, izazivajui ga na filozofski dvoboj. Svoji
m je protivnicima ponudio ak i plaanje trokova putovanja u Rim. Meutim, njegova smje
la gesta nije poluila nikakve rezultate. Nagovjetavanu je debatu zabranio papa, a
trinaest
je Picovih teza proglaeno heretikim. Hinei ispriku, Pico je javno
odbacio svoje teze, no, to ga je samo odvelo u jo vee nevolje. Od
fatalne ga je sudbine spasila smrt vladajueg pape i intervencija
Lorenza de' Medicija. Poneto umiren, smjestio se u Firenci, gdje je

nastavio s pisanjem i prouavanjem, uzdravajui se od mijeanja u


kasnije politike sukobe. Umro je 1494., u trideset i prvoj godini ivota.
Picova orijentacija bila je karakteristino hermetika. Poput
Ficina, prigrlio je i promicao Hermetizam kao istinsku Bibliju. U isto je vrijem
e, meutim, pridodao i neto svoje. Uoivi slinosti izmeu
hermetizma i idovske Kabale, Pico ih je nastojao ujediniti. Kroz
Picovo djelo, Kabala se prilagodila kranskome svijetu i stopila s
hermetizmom. U oivljavanju ovoga snanog i utjecajnog spoja, Pico
se pozivao na uenja dvojice svojih mentora.
Jedan od njih bio je Sicilijanac Flavije Mitridat, idovski obraenik na kranstvo. Mit
ridat je bio Picov prevoditelj, koji mu je uinio dostupnim korpus kabalistikih tek
stova. Mitridatov je prilog bio
iznimno velik. Izmeu svibnja i studenog 1486. godine, preveo je gotovo etrdeset kn
jiga, to je iznosilo vie od 3000 stranica rukopisa.
On je, takoer, pouavao Pica kaldejskom, odnosno, aramejskom
jeziku.
Za Pica je jo znaajniji od Mitridata bio hermetiki kabalist Johanan Alemanno. Alemanno se pozivao na tradiciju idovskoga hermetizma, za koju se
vjerovalo da svoje podrijetlo vue iz panjolske dvanaestog stoljea, a prema kojoj j
e Hermes Trismegistus, u jednoj
od svojih inkarnacija, bio izjednaen s biblijskim Enakom. Ista je
predaja isticala ideju talismanske magije sline onoj koju je kasnije
promicao Ficino. U tom smislu, starozavjetno zlatno tele nije smatrala predmetom
idolatrije, ve magijskim talismanom. Neki su uenjaci smatrali da je odreene aspekt
e ove predaje prihvatio i Wolfram von Eschenbach, to objanjava neke hermetike motiv
e u njegovu
Parzivalu.
Bila je to tradicija na koju se pozivao Alemanno. Pisao je kako su
drevni Izraelci vjerovali u mogunost silaska duhovnih snaga i emanacija, uz prethodne pripreme kao to su izrada talismana, odjee i
odreenih predmeta ija je svrha bila privlaenje izvjesne duhovne
moi... Alemanno je, takoer, drao da je jeruzalemski Hram u
stvari bio golemi talisman, izgraen kako bi ga ispunila Boja prisutnost Ukoliko bi s
e Hermes Trismegistus mogao izjednaiti s Enakom, pisao je dalje Alemanno, tada bi
se Mojsija i Solomona

moglo smatrati hermetikim adeptima i magovima.


Pico je sa arom pristao uz Alemannova uenja. Na Sinajskoj gori, izjavio je on, Moj
sije nije primio samo Zakon, ve i njegovo ezoterijsko mistino tumaenje, koje se pre
nosilo u tajnosti i usmenom
predajom. Ovo istinsko i okultno tumaenje, govorio je Pico, bila
je Kabala - koju je sam nastojao povezati s ustanovljenim korpusom
Hermeticae u obliku Ficinova prijevoda. Rezultat je bila obuhvatna i uvjerljiva
nova sinteza koja je pomirila mistine i magijske aspekte
kranske, judaistike, islamske i hermetike misli. Kako bi ovu sintezu uinio jo potpunij
om, Pico joj je dodao kaldejska proroanstva i orfike himne. Tako je izronila vrsta
nove svjetske religije, iji je
sastavni dio bila magija.
Planirajui veliku debatu, u kojoj je imao obraniti svojih devet
stotina teza, Pico je pripremao i govor. Namjeravao je otvoriti raspravu rijeima
o ovjekovu dostojanstvu. Budui da se rasprava nije zbila, njegov govor nikada nije
bio javno odran, a objavljen je tek
nakon Picove smrti. Danas se smatra da taj govor najjasnije i najrje
itije objanjava Picove stavove. Nastavljajui se na hermetiku tradiciju tisuu i petsto
godina prije njega, govorio je o ovjeku koji vie nije pasivna rtva okolnosti ili u
suda, ve o ovjeku koji je dobio
mo oblikovanja svoje stvarnosti i slobodnog i odgovornog odre
ivanja tijeka vlastite sudbine. ovjek je, prema Picovim rijeima,
stvoren da bi stajao u sreditu svijeta, izmeu neba i zemlje. S toga
poloaja i svojom slobodnom voljom, on moe uiniti sebe onakvim
kakvim eli biti. Svako sjeme koje ovjek uzgoji, u njemu e sazrijeti i donijeti ploda.
Za Pica, ovo je mogue ostvariti ispravnom uporabom prirodnih tvari u skladu s pri
ncipima odgovarajue magije. Tako, kae Pico, mag vjenava zemlju s nebom, odnosno, nie s
tvari zdruuje s punoom i moima viih stvari.
Osvrnuvi se na Picovo djelo, Frances Yates zamjeuje:
Ovdje poinjemo primjeivati neobinu promjenu u poloaju arobnjaka. Nekromant, koji mijea
svoje odvratne napitke i vjetac sa svojim zastraujuim invokacijama bili su otpadni
ci od drutva,
koje ih je smatralo opasnima po religiju i prisililo ih da se svojim
zanatima bave u tajnosti. Ove staromodne likove nemogue je prepoznati u pobonim fi
lozofima kakvi su bili Magovi renesanse.
Nasuprot srednjovjekovnom vjecu, Pico inzistira na dostojanstvu ovjeka kao Maga ...
koji unutar sebe posjeduje boansku stvaralaku mo i magijsku mo vjenavanja zemlje s n
ebom ... Upravo je Pico bio taj koji je, prema rijeima Frances Yates, prvi smjelo o
dredio novi poloaj europskoga ovjeka, ovjeka kao Maga, koji se

koristi magijom i Kabalom kako bi utjecao na svijet i upravljao svojom sudbinom


putem znanosti.
Veze sa Sjevernom Europom
Optimizam koji je generirala firentinska Akademija, najprije kroz
Ficina, a zatim kroz djelovanje Pica della Mirandole. nije se mogao
odravati unedogled. Zbog izjalovljenih je oekivanja njegova energija splasnula. Godine 1429. umro je Lorenzo Velianstveni. Njegov se sin pokaz
ao nesposobnim za bankarsko i novarsko poslovanje to je potkopalo ugled i mo obitel
ji Medici. Kao posljedica, bogatstvo Medicijevaca poelo se topiti, a firentinska
je politika pala u kaos. Iste godine kada je Pico pokopao svoga visokog pokrovit
elja,
francuska je vojska pod zapovjednitvom Karla VIII napala Italiju, a
obitelj Medici bila je prognana iz Firence.
Do tada je, meutim, pokret koji je proistekao iz firentinske Akademije, ustanovio
svoje vrste korijene i na drugim podrujima. U
Italiji je novo sredite hermetikih studija postala Venecija, koja je zadrala svoju
neovisnost i ostala netaknutom od previranja koja su razdirala ostatak zemlje. U
Veneciji je ve postojala velika grka kjinica i znaajna zajednica grkih i bizantskih izbjeglica. Postojala je i
brojna idovska zajednica, to je olakavalo uenje hebrejskog jezika
i potaknulo Pica da nastavi s radom na ujedinjenju kabalistike i hermetike misli. Venecija je, kao to smo ranije istakli, bila i sredite europskoga tis
ka, glavni grad izdavake industrije na kontinentu.
Najznaajniji od venecijanskih tiskara bio je Aldus Manutius,
bliski Picov prijatelj i bivi tutor dvojice Picovih neaka. Oko 1489.
godine, Manutius se nastanio u Veneciji gdje je u svojoj tiskari izradio uvene al
dine (knjige i tip slova, op. prev.). Do 1500. godine za-dominirao je u izdavanj
u grkih, a posebno hermetikih i platonikih
tekstova. Objavio je djela devedeset i etvorice klasinih i postklasinih grkih pisaca. Izumio je i oktav-format knjige, kao i italik
(kurziv) tip slova.
Manutius se posvetio irenju uenosti, te je odigrao kljunu ulogu u prenoenju hermetike
misli. Njegovi su dom i knjiara postali uobiajenim sastajalitem pisaca i mislioca,
ne samo iz Venecije, ve
i iz inozemstva. Godine 1502., Manutius je osnovao vlastitu Akademiju u Veneciji
. Oko 1505., pomiljao je na to da se preseli u Njemaku i osnuje akademiju na dvoru
Svetoga Rimskoga cara Maksimilijana I. Iako se taj plan izjalovio, Manutius je preko Fuggera,

bogate bankarske obitelji iz Augsburga, stvorio brojne veze u Njemakoj i sjeverno


j Europi. Ovo mu je omoguilo da djeluje kao vitalna kulturna arterija, povezujui ren
esansnu Italiju s ostatkom kontinenta.
Tako se, 1496. godine, Manutius sprijateljio s Englezom Thomasom Linacreom, koji e kasnije postati tutorom Erazma i sir Thomasa
Morea u grkom jeziku, sluiti kao dvorski lijenik Henrika VIII i
1518. godine osnovati Kraljevski koled lijenika. Manutius je upoznao i uvenog Albre
chta Durera, koji je 1503. godine posjetio Veneciju. Pet godina kasnije, bio je
domainom jednog od najveih umova renesansnoga humanizma, nizozemskog uenjaka i pisc
a,
Desideriusa Erasmusa (misli se na Erazma Roterdamskog, op. prev.).
Manutius je time izgradio most izmeu dviju najvanijih komponenti i, ujedno, dva na
jvanija oblika renesansne misli - hermetizma Ficina i Pica s jedne strane, a s dr
uge, humanizma kakvog su zastupali Linacre, Erazmo, sir Thomas More i Martin Lut
her.
Meu najutjecajnijim Manutiusovim prijateljima bio je njemaki
hermetiar i kabalist, Johannes Reuchlin (1455-1522), s kojim se
sprijateljio 1498. godine, kada je i objavio njegovo djelo. Reuchlin je
prigrlio Picovu kabalistiku magiju i razvio vlastitu sintezu kabalizma, hermetizma, te judaistike i grke misli. Vjeruje se da je njegova
prva knjiga, objavljena 1494. godine, nadahnula Durerove bakroreze.
Njegovo drugo i mnogo ambicioznije djelo naslovljeno De arte caballistica, objavljeno 1517. godine, opisivala se kao prva iscrpna rasprava o Kab
ali od strane jednoga ne-idova i biblija kranskih
kabalista. Reuchlin je u Heidelbergu osnovao studijsku grupu koja
se razvila u neformalnu akademiju, nazvanu Academia Platonica.
Ona je, prema rijeima suvremenika, ustanovila kult tri drevna jezika i mistinog uenj
a koje je Reuchlin primio od Pica u Firenci.
Akademiju su pohaali Manutiusovi prijatelji Conrad Celtis i ugledni
predstavnik hermetike alkemije poznat kao Tritemius. Tritemius je,
pak, bio mentor vrhunskog renesansnog utjelovljenja faustovske figure, Heinricha
Corneliusa Agrippe.
Izum tiskarskoga stroja i pojava humanistikih uenjaka kao to
je bio Erazmo, uinkovito su razbili crkveni monopol nad uenjem.
Veina ljudi najzaslunijih za promicanje hermetizma bili su svje-

tovni pisci i uitelji. No, u taj su proces bili ukljueni i brojni klerici, iako se
ovakvo djelovanje jasno suprotstavljalo crkvenom pravovjerju. Meu najutjecajniji
m promicateljima hermetike misli u Veneciji bio je franjevaki redovnik, Francesco
Giorgi ( 1466-1540). Za svoje je nadahnue Giorgi mogao uvelike zahvaliti Picu. Po
put Pica, uoio
je mnoge veze izmeu hermetike misli i Kabale, to ga je potaknulo
da skupi poveliku knjinicu hebrejskih knjiga koja je izazvala zanimanje drugih he
rmetiara. U svoj je sustav kranske Kabale uklopio i numerologiju i svetu geometriju,
kao i platonike i pitagorejske koncepte o harmoniji. Njegov je utjecaj bio posebn
o vidljiv u arhitekturi, koja je u esnaestom stoljeu odraavala sve jai upliv hermetik
ih principa. S Giorgijem je ponovno oivjelo zanimanje za
Vitruvija, graditelja iz razdoblja klasinoga Rima, koji je u vrijeme
Julija Cezara nadzirao obnovu Rima.
Giorgi je, zapravo, vidio arhitekturu kao kljunu vezu u harmoninom meuodnosu mikrok
ozmosa i makrokozmosa - gledite koje e kao jednu od svojih osnovnih postavki kasni
je usvojiti slobodno
zidarstvo. Vitruvijeve teorije o arhitekturi, za Giorgija su posjedovale
religiozno znaenje ije podrijetlo valja traiti u Salomonovu Hramu.
Njegov je kozmos, smatrao je Giorgi, bio utemeljen na broju, a konstruirao ga je
arhitekt u skladu s nepromjenjivim zakonima kozmike geometrije.
Giorgijeva su promiljanja o arhitekturi uivala veliko potovanje u Veneciji. Kada je
1534. godine izbio sukob oko proporcija nove franjevake crkve, dud je izdao dekre
t kojim je franjevaki redovnik
imenovan arbitrom. Giorgi je uskoro izradio vlastiti nacrt, sa svrhom
praktine primjene harmonije makrokozmosa i mikrokozmosa.
Obzirom na svoje plemiko podrijetlo, Giorgi je povremeno obnaao diplomatske dunosti
za Republiku Veneciju. Bio je, takoer, i aktivni posrednik u pregovorima oko raz
voda braka izmeu Henrika
VIII i Katarine od Aragona. Krajem 1529., engleski je monarh u
tajnosti odaslao poslanike u Veneciju, kako bi se savjetovali s tamonjim rabinima
u pogledu pravnog znaaja razvoda prema Starome zavjetu. Giorgi, kao strunjak za j
udaizam, i ovjek s brojnim vezama u idovskoj zajednici Venecije, odigrao je znaajnu
ulogu u pribavljanju informacija. Kasnije je primio pismo od engleskoga kralja
u kojemu mu ovaj osobno zahvaljuje na pruenoj pomoi.
Crkva u napadu
Godine 1527., Italija je ponovno bila napadnuta. Ovoga puta bila je
to vojska Svetoga Rimskog cara Karla V, koja je ula u Rim. U Njemakoj se do tada v
e ukorijenila protestantska hereza. U Italiji se, meutim, zaraza jo nije proirila, a
va je iskoristila situaciju
kako bi stegnula svoj stisak. Godine 1542., reformirana je Sveta
Sluba, ili inkvizicija, ija je mo sada bila jednaka onoj koju je ve

uivala u panjolskoj. Ona je sada bila ovlatena ispitivati, zatvarati,


kanjavati, plijeniti i donositi smrtne presude. Godine 1555., elni je
ovjek Svete Slube zasjeo na prijestolje sv. Petra kao papa Pavao IV
i zapoeo estoke progone. Gotovo svi oblici heterodoksnog miljenja, ukljuujui i hermet
izam, bili su prisiljeni djelovati u tajnosti.
Tada se, meutim, irenje hermetizma vie nije moglo zaustaviti.
Doista, ono je s mjerama poduzetim u svrhu njegova iskorijenjivanja
dobilo jo jai podstrek. Za nas je 1492. godina znaajna po Kolumbovu prvom istraivakom
putovanju, no u Europi toga vremena ona je bila znaajna iz sasvim drukijih razlog
a. Godine 1469., Izabela,

nasljednica kastilijskoga prijestolja, udala se za Ferdinanda, nasljednika na ar


agonskom prijestolju. Ona je 1474. godine zasjela na prijestolje Kastilije, a Fe
rdinand je, pet godina nakon toga, postao kraljem Aragona. Tako je uspostavljeno
ujedinjeno kraljevstvo panjolske. Godine 1492., kapitulirala je Granada, posljed
nja islamska utvrda u zemlji. Ubrzo nakon toga, Ferdinand i Izabela zapoeli su ob
uhvatni i drakonski program proiavanja - prethodnik nacistike rasne politike i nedavno
g etnikog ienja na prostoru bive Jugoslavije. Obzirom na mandat koji su joj ustanovila
dva vladara,
zloglasna je inkvizicija bila ovlatena oistiti kraljevstvo od svega
to se moglo smatrati neprijateljskim za kranstvo. Kao to je primijetio Carlos Fuente
s, panjolska je izbacivanjem Maura izopila senzualnost, izgonom idova inteligenciju
, postavi, tako, sterilnom.
Jedna od posljedica programa proiavanja bio je masovni
egzodus u ostale dijelove Europe, ukljuujui, ne treba ni rei, kabaliste i judaistiki ili islamski orijentirane hermetiare, koji su sa sobom donosili
i brojne nove tekstove. panjolski se egzodus mogao usporediti s bizantskim, koji
se zbio etrdeset godina prije. Mnoge su
izbjeglice dospjele u Italiju, posebice u Veneciju, gdje su umnogome
pridonijeli bujanju renesanse. Mnotvo je drugih otilo u najudaljeniji panjolski dominion u Europi, Nizozemsku, koja se pokazala plodnim tlom za irenj
e uenja to su ih donijeli sa sobom.
Nizozemska i Flandrija godinama su pruale utoite heterodoksnoj i ikonoklastinoj misli. Tamo su bujale mistine sekte, ezoterini
kultovi i tajna drutva poput, primjerice, Brae Slobodnoga Duha,
koji su odbacivali svaki oblik organizacije i hijerarhije, usvojivi
neku vrstu duhovne anarhije. Vjeruje se da su ovi u svoje redove ukljuili i Hiero
nymousa Boscha. Neto ranije, Erazmo je u Nizozemskoj ustanovio humanistiku tradici
ju koja se tamo ve duboko ukorijenila. Dotok svjeega materijala iz panjolske potakn
uo je lavinu zbivanja koja e se pretvoriti u pokret usporediv sa svojim talijansk

im prethodnikom - takozvana flamanska renesansa. Kao u Italiji, hermetika i judai


stika misao izmijeat e se s humanistikim uenjem i pronai zajedniki jezik u otporu poku
ima njihova zaustavljanja od strane Rima.
Na dogaaje u Nizozemskoj utjecala su i zbivanja u Njemakoj.
Crkvena je hegemonija u Njemakoj, a posebice na sjeveru zemlje,
uvijek bila slabija, krhkija i ranjivija, te nije uspjela postaviti tako
vrste temelje kao u drugim zemljama. Tijekom prve etvrtine esnaestoga stoljea, basti
oni crkvene vlasti, koji su u suprotnom sluaju mogli sprijeiti irenje hermetizma, b
ili su konano slomljeni, a monolitni autoritet Crkve nepopravljivo uniten. 31. lis
topada, 1517., buntovni augustinski redovnik imena Martin Luther digao je svoj
glas u gotovo samoubilakoj pobuni. U samo etiri godine, on e
udariti temelje protestantskoj reformaciji.
Luther je roen 1483. Godine 1505., uao je u augustinski samostan gdje se uskoro poe
o penjati u hijerarhiji Reda. Do 1511. godine postao je doktorom teologije i pro
fesorom Pisma. Do 1515., bio je zaduen za jedanaest samostana. No, njegova su se
uenja ve tada
poela jasno udaljavati od ortodoksnih. Izmeu 1512. i 1515. godine
prolazio je kroz duhovnu krizu, koju su kasniji
aca. Kako god bilo, to ga je navelo da zakljui
senje, te da su dobra djela, u krajnjoj liniji,
Luther, jedini preduvjet za spasenje, stoga je
tva takoer

komentatori protumaili kao slom iv


kako je sama vjera dovoljna za spa
suvina. Sama je vjera, smatrao je
posrednitvo Crkve i njezina sveens

nepotrebno.
Lutherovo se neprijateljstvo spram Crkve pojaavalo sa sve ve
im razmjerima crkvenih zloporaba. One su se oitovale u skandaloznoj trgovini indulgencijama, pri emu je svatko tko je imao dovoljno novca il
i dobara mogao za se osigurati otkupljenje grijeha.
Godine 1517., prodaja indulgencija koju su pokrenuli dominikanci
kako bi prikupili sredstva za obnovu Crkve sv. Petra u Rimu, izazvala
je u Lutheru bijes i nagnala ga na djelovanje. Obuzet pravednim gnijevom, sastavio je popis koji je sadravao devedeset i pet teza ili optubi protiv r
imokatolike vjere, i prikucao ih na vrata crkve u Wittenbergu. Ova je pobunjenika
gesta izazvala neoekivane simpatije irom Njemake. Za samo etrnaest dana, cijela je z
emlja brujala o Lutherovim tezama. Uz njega su pristali mnogi koji su se zalagal
i za reforme unutar Crkve, a s posebnim arom zagovornici novoga humanizma.
Crkvene pokuaje da zatre novonastalu pobunu osujetili su Lutheru naklonjeni redov
nici i svjetovni monici. U Wittenbergu, Luther je pronaao monoga zatitnika u osobi s
aksonskoga elektora. Godine 1520., on je definitivno raskinuo sve veze s Rimom i
objavio traktat kojim je nastojao potaknuti njemake vladare da i sami pokrenu cr
kvenu reformu - odbijanjem daljnjeg financiranja papinstva, ukidanjem sveenikoga c
elibata, misa za umrle, hodoaa, indulgencija, vjerskih redova i raznih drugih aktiv
nosti i institucija. Crkva je odgovorila upravo onako kako se moglo i oekivati -

u lipnju
1520. godine, devedeset i pet Lutherovih teza slubeno je proglaeno
heretikima. Luther je odgovorio spaljivanjem papine bule koja ga je
osudila. 3. sijenja, 1521. godine, bio je, konano, i izopen.
Neto kasnije iste godine, Luther je bio pozvan da u svoju obranu
progovori pred Svetim Rimskim carem Karlom V u Dietu, odnosno,
skuptini carskih elektora u Wormsu. I dalje uivajui potporu saksonskog elektora kao i drugih monika, Luther je odbio odstupiti od

svojih teza, izrekavi svoju uvenu reenicu: Ovdje stojim. Ne mogu uiniti drugaije. Ne
protiv sebe okrenuti njemake monike, Karlo je odustao od daljnje rasprave. Zahval
jujui tome, Lutherova je hereza uskoro dobila i neku vrstu slubenoga priznanja. U
Njemakoj je, tako, ustanovljen protestantizam, a papi je nedostajalo
sredstava da poduzme mjere za njegovo iskorijenjivanje. Sveenici
su odbacili svoju odjeu i poeli se eniti. Isto su uinili i redovnici i
redovnice, koji su napustili svoje samostane. Godine 1524., sam je
Luther odbacio svoje redovnike haljine i oenio se nekadanjom cistercitskom redovnic
om, Katarinom von Bore. U meuvremenu, njegova se pobuna proirila dalje. Godine 151
9., Ulrich Zwingli inaugurirao je protestantsku reformaciju u vicarskoj. Devet go
dina nakon Lutherove smrti, 1555., Jean Calvin utemeljio je vlastitu protestants
ku sljedbu u enevi. Meu njegovim pristalicama bio je John Knox, koji e prenijeti re
formaciju u kotsku.
Ako je Luther svojim hrabrim suprotstavljanjem zadao bolni
udarac katolikoj suverenosti, jednako je ruilaki na nju djelovao
svojim iskoritavanjem tehnologije tiska. Biblija je u prolosti bila
dostupna samo na latinskom jeziku, a i tada samo pripadnicima crkvene hijerarhij
e. Jednim udarcem, Luther je razbio ovaj monopol.
1522., godinu dana nakon svoga tvrdoglavog nastupa pred Dietom u
Wormsu, objavio je njemaki prijevod Novoga zavjeta - prvi prijevod svetog teksta
na govornom jeziku i prethodnik verzija na drugim jezicima, kao to je Biblija kra
lja Jakova (King James Bible).
Godine 1525., pojavila se i engleska verzija, u prijevodu Williama
Tyndalea, izravno s grkog i hebrejskog.
Tako je, po prvi put, svaki pismeni pojedinac mogao sam itati
Bibliju. Time je uloga sveenika, kao uvara i tumaa Boje rijei
postala suvinom. Kako na svjetovnom, tako i na teolokom planu,

zbivale su se ogromne promjene. Zapoelo je opismenjavanje, ak i


unutar drutvenih slojeva koji u prolosti nisu imali potrebe za time.
Pismenost je u povlatenim klasama, kao to su bili Slobodni vitezovi
Carstva u Njemakoj, izazvala elju za itanjem. A ako su mogli itati
Bibliju, mogli su itati i druga djela, koja su joj se esto suprotstavljala. Nije b
ilo neobino da su pojedinci razliitoga podrijetla i drutvenoga poloaja, kao to su u N
jemakoj bili uenjaci poput
Reuchlina ili buntovni vitezovi poput Ulricha von Huttena i Franza
von Sickingena, bili upueni u iroki spektar literature koja je obuhva
ala, konvencionalnu teologiju, Lutherova uenja i Erazmov humanizam, sve do hermetik
e i kabalistike misli. Doista, protestantski su teolozi, podravani od strane svjet
ovnih monika poput Slobodnih
Vitezova, uinkovito skrenuli panju katolikih vlasti, omoguivi,
tako, pristalicama hermetizma gotovo neometano djelovanje.
Kako se protestantizam irio sjevernom Europom, tako je s njim
putovao i hermetizam. Meu svjetovnim monicima koji su prihvatili
protestantizam, hermetizam je pronaao mone zatitnike, a ponekad
ak i sljedbenike. Reuchlinova hermetika Akademija u Heidelbergu,
na primjer, uskoro e svoj utjecaj proiriti i na dvorove vladara te
regije. Do kraja esnaestoga stoljea, mnotvo je njemakih monika
prigrlilo hermetika uenja. Stvoreno je povoljno okruje za dolazak
faustovskih figura.
Obzirom na okolnosti, hermetiki je Zeitgeist uskoro preao Kanal i stigao u Britani
ju. U kotskoj, on je naao utoite u mrei plemenitih obitelji koje su, jo od Srednjega v
ijeka, bile sklone ezoterij-skoj misli. Ta je tradicija djelomice bila keltskoga
podrijetla, a jednim je dijelom bila prenesena u kotsku u vrijeme kriarskih ratov
a. I u Engleskoj se, kao i svugdje, ona esto preklapala s humanizmom i
kolala putem istih kanala. Tako je, primjerice, Thomas Linacre, kao
to smo ranije spomenuli, pohaao sastanke Manutiusova hermetikog kruoka u Veneciji, nakon ega se vratio u Englesku, postavi
lijenikom Henrika VIII i osnivaem Kraljevskog Koleda lijenika.
S Linacreom je u Veneciji boravio jo jedan Manutiusov tienik,
William Grocyn, koji je, vrativi se u Englesku, postao profesor grkoga jezika u Ox
fordu. Obojica se obino povezuju s humanistikom tradicijom; pa ipak, obojica su bi
li bliski prijatelji hermetiara Johna

Coleta. Godine 1493., Colet je krenuo na putovanje u inozemstvo,


koje e potrajati dvanaest godina. O njegovim je kretanjima poznato
vrlo malo, no openito se pretpostavlja da je neko vrijeme proveo u
Veneciji s Manutiusom. U svakom sluaju, na njega je snaan utjecaj
izvrio Ficino, ije je djelo nairoko hvalio prilikom svoga povratka
u Englesku, 1505. godine. Colet je tada postavljen za dekana Crkve
sv. Pavla. U toj funkciji, bio je domain jednog od najznaajnijih
renesansnih maga, Heinrichu Corneliusu Agrippi, o kojemu e kasnije biti rijei.
Poput Linacrea i Grocyna, Colet je bio blizak prijatelj sira Thomasa Morea. I More se openito smatra humanistom, te ga se povezuje s Erazmom. Nje
gov se racionalizam u Utopiji moda suprotstavlja hermetizmu, pa ipak, More je bio
vatreni oboavatelj Pica de11a Mirandole i upuen u hermetiku misao kojoj je bio i vie nego
naklonjen. Njegova najranija biografija imala je oblik poduega
pisma koje je Erazmo uputio Ulrichu von Huttenu, buntovnom Slobodnom vitezu Cars
tva, pjesniku i satiriaru, iji su interesi obuhvaali humanizam, ali i hermetizam. in
jenica da se Erazmo dopisivao s osobama poput Huttena, samo ukazuje na visoki st
upanj preklapanja izmeu humanistikih i hermetikih krugova.
Za irenje hermetizma u Engleskoj svakako je posredno bio zasluan i Henrik VIII. Ka
o to smo ranije spomenuli, Henrik se, prilikom razvoda od Katarine Aragonske, osl
anjao na pomo i savjet
kabalistikog redovnika iz Venecije, Francesca Giorgija. Jo 1527.
godine, Henrik je od pape zatraio razvod toga braka, pozivajui se
na sluajeve dvojice francuskih kraljeva. Budui da se papa sluio
svakojakim lukavstvima kako bi ga u tome onemoguio, engleski je
vladar bio prisiljen posluiti se drugim sredstvima. Stari je zavjet
dozvoljavao razvod, stoga je Henrik, preko Giorgija. elio saznati
kakav je stav judaizma po tom pitanju. Zanimao ga je, takoer, i stav
protestantizma koji je, prihvaajui starozavjetno gledite, odbacivao
kanonsko pravo Crkve u pogledu razvoda braka. U protestantizmu,
posebice u Lutherovu zahtjevu za crkvenom reformom od strane
svjetovnih monika, kralj je pronaao sredstvo koje je traio.
Godine 1531., Henrik je nastojao ostvariti svoju namjeru i postati vrhovnim pogl
avarem Crkve u Engleskoj. Dvije godine kasnije, tajno se vjenao s Anom Boleyn, ko
ja je tada ve nosila dijete,

buduu Elizabetu I. Iste je godine nadbiskup Cranmer proglasio Henrikov brak s Katarinom nevaeim. U ljeto 1533., Ana je slubeno
okrunjena kao engleska kraljica, a u rujnu je rodila kerku. Henrika
je, meutim, papa izopio. Godinu dana kasnije, Crkva u Engleskoj
raskinula je sve veze s Crkvom u Rimu. Godine 1535., engleski su
biskupi slubeno odbacili papinsku vlast, ime je utemeljena Anglikanska crkva. Godi
ne 1536., zapoelo je i rasputanje samostana.
U okruju religioznog ustanka i odbacivanja rimske vlasti, otvoren je put irenju hu
manizma i hermetizma. Krajem esnaestoga stoljea, hermetiki orijentirani krugovi i d
rutva uspostavili su svoje vrste temelje u Engleskoj. Neki od njih djelovali su u
tajnosti. Neki
su, pak, djelovali kao pijunske mree. Neki su se postupno stopili s
ve postojeim britanskim institucijama, stvarajui amalgam koji e
svojevremeno poprimiti oblik slobodnoga zidarstva. I, krajem stoljea, kako e se us
koro i pokazati, hermetika e misao odigrati vanu ulogu u elizabetinskoj kulturi - u
kljuujui, naravno, i Marloweovo i Shakespearovo kazalite. U Dr Faustusu i Oluji, re
nesansni e mag dobiti svoju konanu literarnu manifestaciju.
Hermetiki car
Iako je hermetizam bujao u krilu protestantizma, jednako je prisutan
bio i u katolikim zemljama. Krajem esnaestog stoljea, on se ukorijenio i u najmonijem katolikom dvoru Europe, onom Svetog Rimskog cara Rudolfa II,
Habsburgovca, kralja Austrije, Maarske, eke i Moravske. Rudolfova je vladavina (157
6-1612) bila istovremena s Elizabetinom i vladavinom Jakova I Engleskog, i gotov
o jednako kulturno dinamina. Od samoga se poetka ponaao na nain koji je u oima pravov
jerja bio krajnje neprihvatljiv, naglaavajui
tako svoj uzvieni poloaj. Napustivi Be, tradicionalnu prijestolnicu Habsburgovaca, s
voj je dvor ustanovio u Pragu, ekom glavnom gradu. U vrijeme kada se Europa sve vie
polarizirala izmeu protestantizma i katolicizma, Rudolf je odbio izjasniti se o
svojoj
vjeri, proglasivi se, jednostavno, kraninom. Iako je, dodue nominalno, utjelovljavao
svjetovnu vlast Crkve, uzdravao se od progona protestanata, izraavajui sve vee nepr
ijateljstvo spram papinstva.
ak i na svojoj samrtnoj postelji, odbio je pomiriti se s Rimom.
Rudolf je s oduevljenjem prigrlio ezoterijsku misao i sve manifestacije hermetizm
a, posebice magiju i alkemiju. Mnogo je vremena, kao i goleme svote novca, utroio
na izgradnju svoje knjinice, koja je sadravala najobuhvatniju zbirku knjiga takve
vrste u Europi.
Ona je ukljuivala ne samo standardni korpus hermetikih tekstova,
ve i onaj ozloglaeni magijski prirunik, Picatrix, kojega je s tolikim zgraanjem osud
ila Crkva. Sam Rudolf bavio se alkemijskim eksperimentima i pozivao u Prag herme

tiare iz svih krajeva Europe,


nudei im velikoduno pokroviteljstvo i dvorske slube. Njegove su
pozive prihvaali hermetian iz tako udaljenih krajeva kao to su Mihael Sediwoj (poznat kao Sendivogius) iz Poljske i Alexander Seton
iz kotske. Meu najuglednijim posjetiteljima bio je engleski mag,
John Dee, kojega neki smatraju prototipom Prospera iz Shakespearove Oluje, kasnije astrolog na dvoru Elizabete I.
Jo jedan uveni Rudolfov gost bio je Giordano Bruno, moda i
najambiciozniji renesansni mag, koji je elio nita vie negoli transmutirati ljudsko stanje. Neki su uvjereni u to da je Bruno uspostavio
mreu tajnih drutava irom Europe. Prag je, u svakom sluaju,
pruao plodno tlo za takav pothvat. Za vrijeme boravka u ekoj prijestolnici, Bruno j
e objavio knjigu posveenu Rudolfu, u kojoj je zagovarao filozofiju jedne istinske
univerzalne religije utemeljene
na okultnoj tradiciji. Jedan od carevih uglednih tienika bio je i
njemaki alkemiar i hermetiki filozof, Michael Maier. Maier je
sluio Rudolfu kao dvorski alkemiar i osobni tajnik sve do careve
smrti, 1612. godine, nakon ega je odselio u Hesse u Nizozemskoj, a
svojevremeno i Englesku, gdje je odigrao kljunu ulogu u irenju
hermetike i takozvane rozikrucijanske misli.
Djelujui kao pokrovitelj ljudi poput Deea, Bruna i Meiera, u
Rudolfu su mnogi europski hermetiari pronali svoje nadahnue.
Neki su ga ak i uzdizali kao novoga Hermesa Trismegistusa. Osim
svoje zanesenosti hermetizmom, car se oduevio i kabalom. Dao se
na ostvarenje ambicioznog projekta iji je cilj bilo sastavljanje zbirke
kabalistikih tekstova, koja e u sebi ujediniti najbolje od hebrejske
mudrosti, popraena komentarima kranskih uenjaka. I dok su
posvuda u Europi Zidovi bili proganjani, u ekoj su, a posebice u
Pragu, ivjeli pod carevom osobnom zatitom. U takvom je krilu
praka idovska zajednica cvjetala. Najbogatiji ljudi grada bili su idovi, odravajui bl
iske veze s dvorom. Pripisuje im se i financiranje careve goleme zbirke slika i
ezoterijskih knjiga. Svakako se ovdje

odvijao ivahni promet, kako novca tako i ideja, izmeu - prema rijeima pisca Lea Per
utza - geta i dvora. Jedan od beneficijara takvih transakcija bio je i glavni praki
rabin, kabalist Juda Loew ben
Bezalel. U godinama koje su uslijedile, rabin Juda postat e legendom, stvoritelje
m Golema, mehanikog i ovjekolikog automata izraenog ljudskom rukom, koji posjeduje is
kru ivota unesenu u nj
putem kabalistike i hermetike magije.
Godine 1614., u Njemakoj se pojavio prvi u nizu manifesta anonimnog autora, koji
su, navodno, proizlazili iz tajanstvenog, neuhvatljivog i hermetiki orijentiranog
rozikrucijanskog bratstva. Ovi su manifesti kolali jednako brzo kao i Lutherove
teze, podijelivi miljenja irom Europe, izazivajui vatreno odobravanje s jedne stran
e, a histeriju, paniku, paranoju i neprijateljstvo s druge. Po svojoj openito fil
ozofskoj prirodi, rozikrucijanski su manifesti bili tipino hermetiki, alkemijski i
kabalistiki, navjetajui uspostavu nove svjetske religije i novoga svjetskog poretk
a utemeljenog na slobodi, harmoniji i univerzalnom bratstvu. No, oni su izraavali
i neskrivene simpatije prema protestantizmu i snanu odbojnost prema Crkvi u
Rimu. Paradoksalno je, meutim, da su prigrlili Svetog Rimskog cara, navodnoga bra
nitelja katolianstva: U Politia priznajemo Rimsko carstvo i Quartam Monarchiam naeg
a kranskoga elnika.
Prvi od ovih manifesta, koji je sadravao i ovu reenicu, bio je
objavljen 1614., dvije godine nakon smrti Rudolfa II. Openito se
smatra, meutim, da su oni bili u optjecaju mnogo prije njihovog javnog objavljiva
nja. Obzirom na kontekst u koji je smjetena, navedena se reenica mogla odnositi sa
mo na Rudolfa, koji bi sam srdano pozdravio program to su ga zagovarali manifesti.
Njegov nasljednik, Maksimilijan II uskoro e pokuati uiniti upravo suprotno u nasto
janju da ga iskorijeni.
Ako se navedena reenica doista odnosi na Rudolfa, tada ona
dokazuje koliko su ga cijenili hermetian irom Europe, a posebice
samozvani rozikrucijanci. No, ona takoer odraava tenju europskih
hermetiara koja je bila specifino politike prirode. Prema miljenju
Frances Yates, ta je tenja bila kljuni imbenik u ubrzavanju izbijanja Tridesetogodin
jeg rata. Europa e uskoro upoznati Fausta, koji je ukrotio snage nad kojima je iz
gubio nadzor.
8
FAUST
Samu rije renesansa odmah povezujemo s itavim nizom svijetlih imena. Moda e nas pona
jprije podsjetiti na velikane umjetnosti poput Giotta, Botticellija, Leonarda, M
ichelangela,
Diirera, Brunelleschija, Donatella, Palladija, Rabelaisa, Ronsarda,
Marlowea i Shakespearea. Ili, pak, na pokrovitelje umjetnosti kao to
su bili Lorenzo de' Medici, Ludovico Sforza ili Gonzage iz Mantove.

Podsjetit e nas na Borgije, ije se ime uvijek vezuje uz intrige i politiku mo. Uz re
nesansu se vezuju i imena moreplovaca, istraivaa i konkvistadora poput Vasca da Ga
me, Henrika Moreplovca, Kolumba, Vespuccija, Magellana, Drakea, Ralegha, Cortesa
i Pizzara, teologa poput Luthera, Zwinglija, Calvina i Johna Knoxa, te humanist
ikih pisaca poput Erazma i sir Thomasa Morea. Tu su i vladari koji su za sobom os
tavili neizbrisiv trag u povijesti - Franjo I Francuski,
carevi Svetog Rimskog carstva, Karlo V i Rudolf II, Filip II panjolski, te Henrik
VIII i Elizabeta I od Engleske.
Meutim, iza svih ovih pojedinaca stoji arhetipska figura Fausta,
renesansnog maga, sa svojim pozitivnim i negativnim aspektima. U
faustovskoj je figuri utjelovljen vladajui mentalitet renesanse njezino glavno nadahnue, duhovni i moralni (ili amoralni) kontekst i
karakter, te obeanja, oekivanja i optimizam koji obiljeavaju i
opravdavaju njezino djelovanje. Umjetnici i njihovi pokrovitelji, istraivai i konk
vistadori, teolozi, humanisti i svjetovni monici, svi su oni ustrajali u svojim n
aporima, nepokolebljivo vjerujui da time
stvaraju bolji, duhovniji svijet, u kojemu e, kao nikada prije, znanje
i mo udruiti snage u raanju novoga ovjeanstva. Upravo se u
ovoj specifinoj vezi izmeu znanja i moi najsnanije oituje figura
Fausta ili renesansnog maga. Renesansa e iznjedriti Fausta kao
vrhovnog arhetipa i paradigmu modernoga zapadnog ovjeka, kao
vodei mit u odreenju zapadne kulture i civilizacije.
Na njemakom jeziku rije Faust znai aka; a mnogi suvremeni komentatori, smatrajui to
jno sugestibilnim, iako ne i posebno znaajnim, ne pokazuju pretjeranu elju ulaziti
dublje u podrijetlo ovoga imena. Na latinskom, meutim, Faustus znai sretnik ili onaj
oji uiva naklonost. Upravo je to nadimak Simuna Maga, koji se sa svetim Petrom upu
stio u dvoboj u udima. Faust je,
dakle, kasnija inkarnacija ili avatar Simuna Maga iz esnaestoga stoljea. Toj tvrdn
ji u prilog govore brojni detalji. imun je, navodno, putovao u pratnji prostitutk
e za koju je tvrdio da je reinkarnirana
, Helena Trojanska. U gotovo svim verzijama prie o Faustu, uklju
ujui Marloweovu i Goetheovu, glavni junak koristi svoje paklene
moi kako bi se zdruio s Heleninim duhom. Netko bi mogao ustvrditi kako Faust, bare
m u Marloweovoj drami, time neizbjeno postaje prokletnikom, jer njegovo sjedinjav
anje s Helenom ujedno znai i sjedinjenje s bestjelesnim sukubom, demonskim entite
tom. Prema
kasnijim komentatorima kao to je Joris-Karl Huysmans, spolno
zdruivanje s takvim entitetom - mukim inkubom ili enskim sukubom - predstavlja taja
nstven, neizreciv i neopisivo teak grijeh protiv Duha Svetoga, jedini grijeh koji,
navodno, nikada ne moe biti oproten.

Iako su ga uskoro zavile legende, ini se kako je doista postojala


povijesna osoba poznata kao Faust. Najraniji zapis koji se na njega
odnosi bilo je pismo iz 1507. godine koje je napisao alkemiar i hermetiki filozof Tritemius, a koje se danas uva u vatikanskoj
knjinici. U poruci upuenoj Johannesu Virdungu von Hassfurtu, astrologu i hermetiaru
na dvoru rajnskog elektora palatina u Heidelbergu, Tritemius izvjeuje da je:
...taj ovjek, o kojemu si mi pisao [sic], Georgius Sabellicus, koji
se usuuje nazivati najveim od nekromanata, najobiniji brbljavac i lutalica ... javno govori o stvarima koje su odvratne i protivne
uenjima Svete Crkve ... Magister Georgius Sabellicus, Faustus
junior, nadahnue nekromanata, astrolog, drugi mag, hijeromant,
koji posjeduje sposobnost divinacije koristei se uzvienim mjestima i vatrom, a dru
gi je u vjetini divinacije vodom ... navodno je izjavio ... kako Kristova uda nisu
vrijedna tolikoga udivljenja, te
da on sam moe initi jednake stvari kao i Krist ... stigao je u
Kreuznach, i ... obeao jo izvrsnije stvari, drei kako je u
alkemiji nadiao sve prethodne majstore, te da moe razumjeti i ispuniti sve ljudske
elje. U meuvremenu, ispraznilo se uiteljsko mjesto ... na koje je postavljen prema
preporuci Franza von
Sickingena, dunosnika tvoga vladara i ovjeka vrlo sklonog
okultnom. S najgorim zloinakim namjerama uskoro je poeo zavoditi djeake, a kada su n
jegova djela konano razotkrivena, izbjegao je kazni davi se u bijeg ...
Tritemiusovi su komentari zanimljivi iz vie razloga. Osim Fausta, ona svjedoe o he
rmetikim interesima Franza von Sickingena.
Sickingen, blizak prijatelj Ulricha von Huttena, bio je jedan od najmonijih Slobo
dnih vitezova Carstva i jedan od voa takozvane Viteke pobune protiv carske vlasti.
Poput Fausta, i on e kasnije
odueviti Goethea i odigrati sredinju ulogu u Goetheovoj drami
Gotz von Berlichingen koja opisuje Pobunu vitezova.
to se, pak, samoga Fausta tie, Tritemiusov nam opis prua prilino jadnu sliku. Umjest
o velianstvenog metra-arobnjaka, ovdje je izronio tek sitni arlatan i pederast. Jasn
o je, meutim, da je Tritemius uoio vezu izmeu Georgiusa Sabellicusa i biblijskoga l
ika
imuna Maga. Nalazimo se ak u iskuenju da postavimo pitanje nema li sam naziv Faustus
podrijetlo u Tritemiusovu prijezrivom i cininom odbacivanju Sabellicusa kao Faustu
sa juniora ... drugoga maga ... - drugim rijeima, kao blijedu imitaciju i travesti
ju biblijskog arobnjaka.

U svakom sluaju, i bez obzira na to dolazi li od Tritemiusa ili,


pak, od samoga Georgiusa Sabellicusa, ime je ostalo, a jednako tako i
Tritemiusovo miljenje o njemu. Nijedan od kasnijih zapisa, koji se
odnose na povijesnoga Fausta, ne spominje ga u posebno laskavom
svjetlu. U pismu iz 3. listopada, 1513. godine, neki Conrad Mutianus
Rufus tvrdi kako je upoznao Fausta, pukoga hvalisavca i budalu,
uvi ga kako brblja u jednoj krmi... 12. veljae, 1520. godine,
Faust se oigledno nalazio u Bambergu, gdje je izradio astroloku
kartu za gradskoga biskupa, prijatelja Ulricha von Huttena.
Biskupove knjige sadre podatak o iznosu isplaenom doktoru Faustu, filozofu, za izrad
u horoskopa. 17. lipnja, 1528., jedan je pisar iz Ingolstadta zabiljeio nazonost do
ktora Jorga Faustusa von
Heidelberga, koji je, ubrzo nakon toga bio prognan iz grada.
Izvjea govore kako se Faust, prije nego je bio istjeran, predstavljao kao vitez Re
da sv. Ivana, i zapovjednik jednog od ivanovskih samostana na granici austrijske
Karintije. Navodi se kako je bio
sklon astrolokim prognozama kao, primjerice, ona prema kojoj se
proroci raaju kada se Sunce i Jupiter nau u istoj konstelaciji. Faust
se spominje kao Georgius Faustus Helmstet (ensis). Helmstet, selo kraj Heidelberga
, pokazalo se kao mogui trag za suvremenoga istraivaa, Franka Barona. Baron je u ar
hivima heidelberkoga Sveuilita traio podatke o studentima iz Helmsteta i pronaao neko
g
Georgiusa Helmstettera, koji je na Heidelbergu studirao od 1483.
do 1487. godine. Meu ezdeset i sedmoricom studenata upisanih u
isto vrijeme, bio je jedan od dvojice koji su odbili otkriti svoje
obiteljsko ime. Diplomirao je godine 1484., a magistarsku je titulu
stekao 1. oujka, 1487. Ovo je, dakle, jedina informacija o podrijetlu
povijesnoga Fausta, koja sama po sebi ne govori mnogo.
U svibnju 1532., etiri godine nakon izgona iz Ingolstadta, Faust
se pojavio u Nurembergu. Gradski arhivi sadre zapis izjave koju je
potpisao zamjenik burgomeistera: Siguran prolazak doktoru Faustu,
velikom sodomiti i praktiaru crne magije ... odbija se.
Godine 1534., roak Ulricha von Huttena, Filip von Hutten,
takoer poznat kao Felipe de Urre, krenuo je sa panjolskom ekspedicijom u Novi Svij

et. On e kasnije nestati u divljinama Orinoca, u jalovoj potrazi za legendarnim i


zgubljenim gradom Manoa. U jednom
od svojih posljednjih pisama, odaslanih iz dananje Venezuele
poetkom 1540., izvijestio je kako su se rijei filozofa Fausta obistinile, jer nas j
e snala loa godina. Ovo bi znailo daje Filip, ili netko blizak njemu, prije polaska
ekspedicije zatraio savjet od Fausta.
Posljednji zabiljeeni spomen o povijesnom Faustu ujedno je i
jedan od najkraih, ali i jedan od najkakljivijih i najizazovnijih. Tijekom 1534.,
mesijanska je sekta nizozemskih anabaptista preuzela vlast u Munsteru. Proglasivi
grad novim Jeruzalemom, a svoga vo
u kraljem Siona, dali su se u neobuzdane seksualne orgije praene
ubojstvima, oekujui neizbjenu i skoru apokalipsu. Strahujui od
anabaptistikih ustanaka na sjeveru Njemake, te u Nizozemskoj i
Flandriji, lokalni su monici skupili vojsku i poetkom 1535. godine
opkolili Munster. 25. lipnja grad je konano pao, a istoga je dana bila
zabiljeena i Faustova nazonost. Nema, meutim, spomena o tome
u kojemu je svojstvu Faust sudjelovao u tamonjim zbivanjima; je li
se nalazio meu braniteljima ili napadaima. Isto tako nema spomena
o tome to se s njim dogodilo poslije, ili, ako se nalazio meu braniteljima, kako j
e pobjegao. Vjeruje se da je umro prije 1539., ali je toan datum njegove smrti ne
poznat.
To je, otprilike, sve to se moe pouzdano rei o povijesnom Faustu. Prema Franku Baro
nu, njegov navodni sporazum ili ugovor s avlom, proizlazi prvenstveno od Martina
Luthera:
Utjecaj Martina Luthera najvaniji je imbenik u nastanku legende o Faustu. Na samom
e poetku, jo za ivota povijesnog Fausta, Luther je prvi put proglasio arobnjaka Faus
ta bliskim
avoljim suradnikom, a ta e suradnja biti osnovni element gotovo
svih pria napisanih nakon Faustove smrti.
Izgleda da je Luther prihvatio razlikovanje - prvi put ustanovljeno u Srednjem v
ijeku, a kasnije prihvaeno i od strane hermetiara poput Ficina, Pica i Reuchlina izmeu boanske i prirodne magije s
jedne strane, i sitnoga arobnjatva, nekromantije i vradbina s druge. Nije, meutim, z
abiljeeno da je Luther izraavao neprijateljstvo prema svojim uglednim suvremenicim
a kao to je, primjerice, bio
Agrippa. No, osoba Fausta, onakva kakva izranja iz povijesnih zapisa, s te bi st
rane mogla biti predmetom sasvim opravdanih napada.
Za Luthera je svaka magija koja proizlazi iz djelovanja takve osobe

mogla biti samo sotonske prirode. Tako se etrdesetih godina esnaestog stoljea, Faus
tov primjer esto puta spominjao kao opomena u luteranskim propovjedima. Jedna od
njih izravno ga je usporedila
sa imunom Magom: imun Mag elio je odletjeti u nebesa, ali
Petar je molio za njegov pad ... Isto je u Veneciji pokuao i Faust. No,
i on se alosno obruio na zemlju.
Tako se ezdesetih godina esnaestoga stoljea proirila legenda
o Faustu kao avoljem urjaku. Meutim, njegovo je ime - Georgius ili Georg - iz razloga koji ostaju nepoznati, bilo zamijenjeno
imenom Johannes. Upravo se kao John, engleskoj varijanti imena
Johannes, on pojavljuje u Marloweovoj drami iz 1593. Godine 1562.,
navodnu je biografiju Johannesa Faustusa napisao i objavio Philipp Melanchthon, jedan od Lutherovih najvatrenijih tienika. Ona
je naila na izvanredan odjek u popularnoj kulturi, doivjevi devet
izdanja u sljedeih etrdeset godina. Ustvari, do kraja esnaestog
stoljea u optjecaju je bilo vie od etrnaest izdanja prie o Faustu.
Odreeni su elementi, koje je u ovu priu unio sam Melanchthon,
uskoro postali standardima. Tako je, primjerice, Fausta redovito posjeivao demons
ki Mefistofeles, u liku crnoga psa. Zbog ovoga e, kako emo kasnije vidjeti, u popu
larnoj predaji Faust esto puta biti
izjednaavan s Agrippom.
U svim ranim verzijama prie o Faustu - onima iz esnaestog i
sedamnaestog stoljea - samoga Fausta neizbjeno sustie zla sudbina. ak se i Marlowe,
samoproglaeni ateist, osjetio obveznim u svojoj publici izazvati religiozne osjeaj
e i opisati glavnog junaka kao beznadnog prokletnika. Moralna je poruka sasvim j
asna - sporazum
s takozvanim neistim silama neizbjeno vodi u propast. Meutim,
u pozadini ove moralizacije lei mnogo opasniji podtekst, koji
odraava crkveno sti. Nije sporazum
ja za moi. U svim
u, glavni je junak

i, uope, kransko - svedobno i sveudiljno neprijateljstvo spram ueno


s avlom ono to vodi Fausta u prokletstvo, niti je to njegova udn
verzijama prie o Faustu, ukljuujui i kasniju Marloweovu i Goetheov
voen i motiviran, jednostavno, udnjom za znanjem.

Ova ga udnja u kranskim oima stigmatizira kao zlog. Iz nje


proizlazi sporazum s avlom, dok je mo vie-manje usputna posljedica toga sporazuma.
S kranskog je stajalita svako znanje, ukoliko nije usklaeno s ustanovljenom crkvenom
dogmom, sutinski zlo -

ije je podrijetlo u domeni paklenog Iskuavatelja, koji je prvi put u


Rajskom vrtu naveo Evu da kua plod Drveta. Prema judeo-kranskoj predaji, izgon Adama i Eve iz izvorne istoe posljedica je kuanja ploda s Drvet
a Znanja. Pria o Faustu, barem u svojim kranskim varijantama, odraava antipatiju s k
ojom je crkvena ortodoksija gledala na znanje. Nita toliko rjeito ne opisuje u koj
im je razmjerima kranstvo ne samo zahtijevalo monopol na uenost, ve i jaalo svoju mo d
rei svoje sljedbenike u zastraujuem neznanju.
Kakvi god bili prijestupi povijesnog Fausta, grijeh legendarnog
ili mitskog Fausta bio je sasvim drukije prirode. U oima Crkve, on
je proglaen krivim zbog svoje ei za znanjem i nastojanja da
pronae nain na koji e je utaiti. Potraga za ovim sredstvima svakako lei izvan domene i
stoga kranskog uenja, stoga ona neizbjeno nosi predznak infernalnog.
U kasnijim oblicima prie o Faustu - a svakako u Goetheovoj
verziji - ovoga tragaa za znanjem ne sustie uvijek tako zla kob. U
stvari, on biva osloboen svake moralne i teoloke krivnje. Doista,
Goetheov Faust na kraju biva ne samo otkupljen, ve i uzdignut do
statusa Prometejske figure. Sva njegova nastojanja usmjerena su ka
jednome cilju, a to je, prema Goetheu, izranjanje svijesti. ak ni u
povijesnoj stvarnosti nisu svi prototipi Fausta bili prokletnici. tovi
e, oni koji su trpjeli zbog svoje potrage trpjeli su u rukama ljudskih a
ne boanskih posrednika.
Tritemius
U povijesnoj je stvarnosti bilo doista mnogo pojedinaca koji su, u
veoj mjeri nego arlatan iz esnaestoga stoljea, bili slini mitskom
ili legendarnom Faustu. Ostavljajui po strani njegovo talijansko podrijetlo i sre
dinu u kojoj se kretao, faustovskih je elemenata bilo i u osobi Pica della Miran
dole. Jo je vee slinosti s legendarnim likom
pokazivao ovjek poznat kao Tritemius (1462-1516), u ijem je pismu prvi put izronil
o ime povijesnoga Fausta.
Roen u vinogradarskoj obitelji Heidenberg. Tritemius je usvojio
kao svoj nom de plume (francuski izraz za pseudonim knjievnika)
latiniziranu varijantu njegova rodnoga mjesta, sela Trittenheim na rijeci Mosell
e. Voen eljom za stjecanjem znanja, ovaj se mladi uskoro upisao na Sveuilite u Treves
u, te je ve kao dva-desetogodinjak postao poznat po svojoj uenosti. Studirao je i u
Heidelbergu, postavi lanom tamonje Reuchlinove hermetike

Akademije. Godine 1482., kao putnik, potraio je konaite u jednom samostanu kraj Spo
nheima, ije mu se okruje toliko svidjelo da je prihvatio redovnike zavjete i tamo o
stao. ini se da su ga na ovu
odluku potaknuli manje razlozi pobonosti nego elja za izolacijom
od sve nestabilnijeg svjetovnog drutva, dostupnost knjiga i ostalog
materijala potrebnog za njegova alkemijska i znanstvena istraivanja, privatnost i
idilina osamljenost. Godinu dana kasnije izabran je za opata i u tom svojstvu os
tao u samostanu jo sljedeih dvadeset
godina. Mnogo vremena i energije posvetio je ureenju i obnovi samostana, izgradivi
knjinicu, prilino veliku za svoje vrijeme i mjesto, u koju je pohranio vie od 2000
tekstova. Meutim, stekao je
i brojne neprijatelje, te je 1506. godine bio prisiljen povui se. Neto
kasnije iste godine, izabran je za opata samostana u Wurzburgu, gdje
je 1516. i umro.
Prema njegovim vlastitim rijeima, Tritemius je oko 1499. godine bio optuivan kao be
zoni laac, a sumnjalo se i da posluje s demonima. Ovim je optubama djelomice pridoni
jelo njegovo zanimanje za hermetizam, zbog ega je izazivao prijekor meu klerikalni
m krugovima. No, sumnje je budila i njegova knjiga koju je tada zapoeo pisati, a
bila je objavljena 1506. godine pod naslovom
Stenographia. Njegova je knjiga izraz uvjerenja kako istinski ist i obrazovan ovje
k moe preko velikih udaljenosti, putem telepatije,
prenijeti svoje misli ljudima slinih uvjerenja. Govorei o svome
buduem djelu, Tritemius je razotkrio namjeru raspravljanja o pitanjima telepatske
komunikacije, tajnoga pisma, revolucionarne metode koja e olakati uenje jezika, te
mnogih drugih stvari koje nisu za javnost. U stvari, njegova je knjiga svoj najvei
doprinos dala
kriptografiji. Izgleda da je Tritemius razvio tehniku komuniciranja
koja e kasnije postati standardom u pijunai, a sastojala se u ifriranim porukama koj
e se odnose na odreene dijelove unutar unaprijed dogovorenoga teksta. ak i u polit
ici onoga vremena, Tritemiusov bi sustav naiao na priznanje i odobravanje. Nije s
toga udno da
je pola stoljea kasnije, John Dee, koji nije bio samo hermetiar, ve i
pijun Elizabete I, njegovu knjigu prihvatio s oduevljenjem.
Isto tako, ne treba uditi da su neki Tritemiusovi suvremenici
njegovu stenografiju i kriptografiju pogreno shvaali kao kabalistiko ili nekromantijsko pismo, koje u sebi skriva zabranjene tajne.
Sam Tritemius nije se pretjerano trudio da ih razuvjeri. tovie, napisao je i druga
djela koja su se bavila upravo onim pitanjima zbog kojih je pobudio sumnju. Pis
ao je, primjerice, o magiji i alkemiji, pri
emu se koristio navodima iz najznaajnijeg hermetikog teksta,

Smaragdne ploe. Izraavao je karakteristino hermetiko i kabalistiko zanimanje za okultna svojstva brojeva. Konano, nastojao je
ustanoviti metodu prizivanja nepoznatih i natprirodnih sila ili moi,
koje bi omoguile manipulaciju stvarnou. Ove je snage ili sile

Tritemius smatrao aneoskim, barem u smislu stanja uma i moralnoga konteksta s koj
im se povezuju. Drugim rijeima, prakticirao je neto to e se kasnije nazivati bijelom
magijom. Drugi su je nazivali magijom anela ili aneoskom magijom. Frances Yates je opi
uje kao primjenjenu magiju ili magiju moi.
U okvirima koje je smatrao aneoskim, Tritemius je aktivno nastojao proniknuti u m
euodnos mikrokozmosa i makrokozmosa. No, njegova se metodologija umnogome razliko
vala od one manje dobronamjernih arobnjaka iji su interesi bili usmjereni na invok
aciju demonskih sila. Nepristrani promatra ili poboni kranin moda i
ne bi mogao odmah uoiti ovu razliku - osim ako imena iz Tritemiusovih invokacija moe prepoznati kao aneoska. Stoga je jasno
zato je Tritemius smatran arobnjakom, te kako je kasnije dolo do
njegova izjednaavanja s Faustom.
Kao to smo prije spomenuli, upravo Tritemiusovo pismo predstavlja prvi povijesni
podatak o Faustu. No, dok je Tritemius svoje retke posvetio kritikama na raun Fau
sta, dopustio je sebi, vlastitim
ponaanjem i postupcima, da sam bude izjednaen s ciljem svojih napada. Doista, broj
ni su detalji, koji su se kasnije vezivali uz Fausta, izvorno bili pripisivani T
ritemiusu. Tako je, primjerice, samoga sebe
opisivao kao mnogo upuenijeg i sposobnijeg arobnjaka od Fausta.
Spominjao je i patnje koje je proivio prizvavi prisutnost jednog
demonskog duha. A legende koje su se vezivale uz Tritemiusa uskoro
su se stopile s elementima legende o Faustu. Poput Marloweova
Fausta, primjerice, Tritemius je, navodno, izvodio uda na dvoru
Svetoga Rimskog cara, te je, putem nekromantije obdario habsbur
kog vladara vizijom njegove mrtve supruge. Kao i Faust, Tritemius
je openito bio smatran alkemijskim adeptom, a sam nije imao nita
protiv takvoga gledita. tovie, odravao je ljude u uvjerenju kako
je novac kojeg je utroio na obnovu svoga samostana posljedica njegove uspjele alk
emijske transmutacije Kamena Filozofa.
Agrippa i njegova okultna filozofija
Ukoliko je postojala slinost izmeu figure Fausta i Tritemiusa, jo je

vie dodirnih toaka bilo izmeu Fausta i Tritemiusovog najslavnijega tienika - Heinrich
a Corneliusa Agrippe von Nettesheima (Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim)
. Marloweov se Faust
sasvim oigledno temelji na osobi Agrippe, dok je Goethe, navodno,
izjavio kako je upravo Agrippa, vie negoli itko drugi, bio taj iji su
mu podrijetlo, osobnost, ponaanje, avanture i utjecaj na svoje suvremenike, poslui
li kao prototip za njegovog glavnoga junaka. Agrippa je u znaajnoj mjeri pridonio
portretiranju Zena (Zeno), renesansnog
maga iz romana Marguerite Yourcenar, objavljenog 1968. godine pod
naslovom L'Oeuvre au noir (u engleskoj se verziji pojavio pod naslovom The Abyss
).
Agrippa je roen 1486. godine u obitelji niih plemia iz Kolna.
Studirao je na sveuilitu u svome rodnome gradu, gdje je diplomirao
ve 1502. godine. Ne dosegnuvi ni dvadesetu, zapoeo je vojnu karijeru u slubi Svetoga
Rimskog cara Maksimilijana I, stekavi viteki naslov zbog zasluga u borbi. Izgleda
da je oko 1507. godine upoznao Tritemiusa i privremeno se nastanio u Parizu, gd
je se bavio alkemijskim eksperimentima. Prema nekim kazivanjima, tamo je osnovao
prvo od brojnih tajnih drutava koja je kasnije utemeljio irom Europe. Godine 1509
., kao dvadesettrogodinjak, drao je predavanja o Reuchlinovoj kabalistici na sveuil
itu u Dole-i, nastavljajui se baviti alkemijskim istraivanjem. No, uskoro je bio op
tuen za herezu, stoga se morao vratiti svojoj vojnoj karijeri, koja je ukljuivala
diplomatsku misiju u Englesku, a najvjerojatnije i pijunau. Tijekom svoga boravka
u Engleskoj, sprijateljio se s Johnom Coletom, u ijem je domu bio est gost. Do 151
0. godine okonao je prvu verziju
svoga najznaajnijeg djela De occulta philosophia. Svoj je tekst pokazao Tritemius
u, koji ga je savjetovao neka ga ne objavljuje. Sljedee je dvadeset i tri godine
on kruio u rukopisnom obliku, stekavi velik ugled djelomice i zahvaljujui tajnovito
sti kojom je bio obavijen. Tek se 1533. godine pojavio u tiskanom i znatno irem i
zdanju.
Izmeu 1511. i 1517. godine, Agrippa je boravio u Italiji, ponovno u slubi cara, al
i i mnogih drugih plemenitih pokrovitelja. U
Paviji je drao predavanja o hermetizmu, sve vie uranjajui u kabalistiko uenje. Godine 1518., napisao je traktat o lijekovima protiv
kuge koje je otkrio putem svojih alkemijskih pokusa. Ovaj se traktat
pojavio 1529. u obnovljenom i proirenom izdanju. Izmeu 1518. i
1522., obnaao je funkciju gradskog dunosnika u Metzu, gdje je
nastavio sa svojim alkemijskim istraivanjima. Tamo je, jednom prilikom, izloio opa
snosti vlastiti ivot hrabro se zauzevi za enu koju su rulja i inkvizitor proganjali
kao vjeticu. Nakon toga, put ga je odveo u rodni Koln, zatim u Genevu i Fribourg,
gdje je, unato nedostatku medicinske naobrazbe, postao gradskim lijenikom, dok je
privatno pouavao ugledne graane hermetikoj misli. Godine 1525.,
navodno je bio u posjedu nekih djela Martina Luthera. Do tada je ve

stekao ugled kao lijenik, astrolog i alkemiar Louise od Savoye,


majke Franje I Francuskog, na njezinu dvoru u Lyonu. Ubrzo nakon
toga, sukob s njegovom pokroviteljicom ponovno ga je natjerao na
lutanja - u Nizozemsku i Flandriju (gdje je radio kao lijenik), te natrag u Koln
(gdje ga je tamonji nadbiskup uzeo pod svoju zatitu), a zatim u Bonn. Kasnije se n
astanio u Francuskoj, odnosno u
Grenobleu, gdje je oko 1535. godine umro u siromatvu.
Godine 1530., otprilike pet godina prije svoje smrti, Agrippa je,
to je prilino nevjerojatno, objavio djelo pod naslovom De vanitate
scientiarus, u kojemu je nairoko raspravljao o nesigurnosti i tatini znanosti. Kriti
zirao je alkemiju, hermetizam, Kabalu, te itav spektar disciplina kojima je posve
tio svoj ivot - kao i vlastite tvrdnje i stavove iz svoga ranijeg i ambicioznijeg
djela, De occulta philosophia, koji je jo uvijek kruio u rukopisnom obliku. Danas
je opeprihvaeno stajalite kako je Agrippa svoje oigledno opovrgavanje u De vanitate
scientiarus sraunao kako bi uspavao inkvizitorsku budnost klerikalnih vlasti i o
d sebe odvratio njihovu pozornost. Umirivi tako
svoje progonitelje knjigom koja je bila primjer pravovjerne pobonosti, godinu dana kasnije objavio je prvo tiskano i proireno izdanje
De occulta philosophia, u kojemu je pobio sve argumente iz knjige
De vanitate scientiarus. Pokazalo se kako je to bio samo jedan od
svezaka mnogo ambicioznijeg projekta. Drugi se svezak pojavio
1532. godine, dok se 1533. u tisku konano pojavio i cjelokupan tekst
De occulta philosophia, sada u tri sveska.
Prema svim standardima, Agrippa je bio izniman ovjek - epitom (epitome - gr. - izvod iz cjeline, saetak) i utjelovljenje onoga
to danas nazivamo renesansnim ovjekom. Na bojitu se dokazao
kao smion i hrabar vojnik. Iako samouk u medicini, bio je openito
prihvaen kao najsposobniji lijenik svoga vremena - ali i kao jedan
od najlucidnijih teologa. No, najvei je ugled stekao kao promicatelj
hermetikog uenja i astroloki, alkemijski, kabalistiki i magijski
adept, zbog ega je bio obavijen aurom tajanstvenih i okultnih moi.
Oigledo su njegovi arm i karizma uvelike pripomogli u sklapanju
poznanstava s najmonijim i najuglednijim osobama Europe toga doba. Pa opet, Agrip
pa je znao biti hladan, arogantan, ohol, grub i zastraujui; i - budui da nije prist
ajao na kompromise niti podnosio budale - pokazao se jednako spretnim u stjecanj
u neprijatelja kao i

prijatelja. Usvojivi prijeziran stav spram novca, esto je zapadao u


financijske potekoe, pa je zbog duga neko vrijeme proveo u
zatvoru u Bruxellesu. Zbog svoje otvorene antipatije prema Crkvi, a
posebice prema monakim redovima, budio je stalnu sumnju i trpio
este napade. Svoje je klerikalne suvremenike jo vie raestio zapanjujue modernim stavo
vima o braku, enama i seksualnosti. U
jednoj raspravi o braku, koja je kasnije objavljena u zbirci njegovih
eseja, Agrippa je izjavio: Stoga tebe, koji e uzeti enu, neka u
tome vodi ljubav, a ne koliina dobara, izaberi za se enu a ne odijelo,
oeni se svojom enom a ne njezinim mirazom ... I neka ti ona ne
bude podjarmljena, ve neka bude s tobom u povjerenju i savjetu ...
U drugoj raspravi, u kojoj slavi ene, Agrippa kritizira mukarce
svoga vremena, izranjajui tako (ovisno o gleditu) kao romantik ili,
pak, smjeli prethodnik feminizma: Je li to pitanje muevnosti, ili neki znak vae vri
jednosti, kada na sve naine nastojite osramotiti ene? Zar je to zahvalnost kojom u
zvraate stvoriteljima vaega
Bia? Nadalje, Agrippa osuuje obiaj koji se proirio poput epidemije kakve zarazne boles
ti, potcijenjivanja ovoga spola i kaljanja njegova ugleda svim moguim klevetama i
uvredljivim epitetima.
Naposljetku zakljuuje: Ne odriimo vie vrijednost ovome plemenitom spolu, niti zlopor
abljajmo njegovu dobrotu ... Vratimo ih na njihovo asno i ugledno prijestolje ...
i postupajmo s njima s potovanjem i udivljenjem kakvo i pripada tim zemaljskim a
nelima.
Jo mu vie na ast slui injenica da ove rijei potjeu od ovjeka
koji je i sam bio oenjen barem tri puta.
Koliko god pronicljiv bio u ovim pitanjima, Agrippino najvee
knjievno postignue i dalje ostaje njegovo opseno djelo u tri sveska, De occulta phi
losophia, koje predstavlja enciklopedijski pregled i egzegezu ezoterijske, a pos
ebice hermetike misli. U svome iznimnom djelu, Agrippa je nastojao obuhvatiti sve
to je u ono vrijeme bilo poznato o hermetizmu i magiji. Ili, da budemo toniji, na
stojao je obuhvatiti sve to je smatrao bezopasnim rei u javnosti. U pismu iz
1527. godine, on ukazuje na tajno tumaenje i razumijevanje koje se
ne moe razotkriti kroz samu tiskanu rije, ve se mora prenositi
osobno, od uitelja na uenika. U ovome smislu, Agrippa zastupa tradiciju koja datir
a jo iz vremena Pitagore. drevnih kola misterija i aleksandrijskog sinkretizma.
Poput Zosime i drugih slinih hermetikih alkemiara stare

Aleksandrije, Agrippa smatra samoga alkemiara konanim i jedinim


stvarnim predmetom njegovih vlastitih eksperimenata. Za Agrippu,
cjelokupna alkemija, kao i magija, nuno mora pokrenuti proces
osobne transmutacije: Tko eli spoznati sebe, morat e spoznati sve
stvari koje lee u njemu; posebice, morat e spoznati Boga ... i kako
sve stvari odgovaraju jedne drugima po svome vremenu, mjestu,
poretku, mjeri, razmjerima i harmoniji ... Nadalje, jednako kao i
Zosima i hermetian drevne Aleksandrije, Agrippa promatra svijet
fenomena i materijalne kreacije kao iv i osjeajui entitet. Za Agrippu, svijet je cje
lovito tijelo, ije dijelove predstavljaju tijela svih ivih stvorenja...
Poput svojih hermetikih prethodnika iz Aleksandrije, Agrippa
sumnja u vjeru kao put ka spoznaji, inzistirajui na izravnoj spoznaji,
putem numinoznog ili gnostikog iskustva. Stoga ne treba uditi
da je odricao kranstvu monopol na istinu: Religijski se obredi i
ceremonije razlikuju obzirom na raznolikost vremena i mjesta. Svaka
je Religija dobra, jer je posveena Bogu ... nema tako pogrene
Religije da u sebi ne sadri neku mudrost.
Tijekom svoga operis magni, Agrippa navodi brojne znanstvene
izume ili otkria koja smatra znaajnima za praktinog maga.
Spominje, primjerice, cameru obscuru i tehnike itanja, sluanja ili
komuniciranja na daljinu, u kontekstu koji nam moda ukazuje na
paraboliki reflektor. Spominje i metode toplinske izolacije, koje bi,
izmeu ostaloga, omoguile pojedincu da nosi uareni ugljen bez
nanoenja bola ili ozljeda. Konano, spominje i eksperimente s drogama, koji su vjer
ojatno ukljuivali derivate opijuma, kokaina i ka-nabisa.
Na poetku prvoga sveska De occulta philosophia, Agrippa je
podastro svoju definiciju magije. To je najsavrenija i glavna
znanost, sveta i uzviena vrsta Filozofije, i ... apsolutna i potpuna ...
Filozofija. Dalje izjavljuje kako su sve nie stvari podvrgnute
viim tijelima, iju mo moe privui arobnjak i primijeniti je u
praksi. arobnjak ili mag je, prema Agrippi, strunjak za prirodnu

filozofiju i matematiku, koji poznaje srednje znanosti sastavljene od


Aritmetike, Glazbe, Geometrije, Optike i Astronomije, kao i znanosti
o mjerama, utezima, razmjerima i dijelovima tijela, istovremeno poznavajui i Meha
nike Znanosti koje iz njih proizlaze...
Prva knjiga De occulta philosophia odnosi se na ono to Agrippa
naziva Prirodnom Magijom. Druga knjiga bavi se Nebeskom
Magijom, a trea je posveena Obrednoj ili Boanskoj Magiji. Iz
ovih je podjela mogue zakljuiti kako njegovo djelo predstavlja
neku vrstu moralnog napredovanja - takorei uspinjanja na ljestvici
vie-manje kranske hijerarhije vrijednosti. Meutim, samo povran
pogled na sadraj svakoga od tri sveska odmah e nas uvjeriti u suprotno. Govorei o Pr
irodnoj Magiji, Agrippa raspravlja o etiri elementa (zemlja, zrak, vatra i voda),
te openito o divinaciji, posebno o astrologiji, te o planetarna i njihovim hermet
ikim koresponden-tima. U Nebesku je magiju ukljuio Gematriju, Brojeve, Kabalu,
Pentagrame, Geomantijske oblike, Aneosko pismo, Astrologiju (ponovno), Talismane,
Magijske kvadrate i Planetarne peate. Obredna ili Boanska Magija obuhvaa Platonizam,
abalistiku, Zle duhove i Demone, Boanska imena i Peate duhova.
Napredak, dakle, nije sutinski moralan ni u kojemu uobiajenom smislu. Napredak je
to od pasivnog k sve aktivnijem - od tuma
enja k sudjelovanju i dinaminoj invokaciji. To je, takoer, i
napredak u snazi, moi i sposobnosti. U kategoriji Peata duhova,
Agrippa ukazuje na apokaliptine snage - koje bismo danas mogli
povezati s, primjerice, cijepanjem atoma ili energijom koja se oslobaa na koncu f
antastine avanture Tragaa za izgubljenim kov
egom (Raiders of the Lost Ark). Govorei o Agrippi, jedan je ugledni suvremeni znan
stvenik zamijetio kako je, raspravljajui o magiji, poganskoj religiji i kranstvu, (A
grippa) iznimno jasno ukazao koliko je magija bila opasna ... s kranskog gledita. Pr
ema rijeima Frances Yates:
Renesansni ideal maga, boanskoga ovjeka obdarenog mo
ima djelovanja na kozmikom planu i postizanja univerzalnoga
znanja - opisanog u Picovu uvenom Govoru o Dostojanstvu
ovjeka - pronaao je svoga teoretiara u Agrippi, koji je napisao
udbenik o tome kako se postaje magom. Njegova De occulta
philosophia bila je najpoznatiji prirunik renesansne magije,
obuhvaajui Ficinovu ... i kabalistiku magiju koju je promicao
Pico, a dalje ju je razvio Reuchlin i mnogi drugi renesansni kaba-

listi.
Frances Yates zakljuuje:
Ficinova njena, umjetnika, subjektivna ... magija i Picova nadasve pobona i kontemp
lativna kabalistika magija, posve su nevine u usporedbi sa zastraujuim moima na koje
nam ukazuje Agrippina magija.
Iako sve to dovoljno govori o Agrippinu ugledu, spomenimo
ipak i da je bio doista spretan showman, doprinosei vlastitim ponaanjem slici koja j
e o njemu stvorena. U dobi kada je mogao samo sanjati o arobnjakim metrima, posluio
se brojnim trikovima kako
bi potvrdio vlastiti status kao jednoga od njih. Tako se, primjerice,
dopisivao s prijateljima u inozemstvu, esto i u egzotinim krajevima, da bi zatim o
no to je od njih doznao pripisivao svojoj komunikaciji s demonima i slinim biima. M
oglo ga se vidjeti u pratnji crnoga psa, ime je nastojao odravati uvjerenje kako j
e on njegov
osobni demon. injenica da je i povijesnog Fausta pratio crni pas samo je pridonij
ela njegovu daljnjem izjednaavanju s osobom Fausta.
Pas e se, naravno, pojaviti opet, tri stoljea kasnije, u Goetheovoj
drami, kao jedan od Mefistofelesovih oblija.
Takvim se sredstvima sluio Agrippa, kako bi se zavio u auru tajanstvenosti i dosl
ovno pretvorio u ivu legendu. O njemu su neprestano kruile fantastine prie. Tako je, p
rema jednoj od njih, u krmama u kojima je odsjedao plaao novcem, naizgled pravim,
ali
koji bi se, nakon njegova odlaska, pretvarao u bezvrijedne ljuske.
Navodno je posjedovao maginu kuglu, u kojoj je mogao vidjeti
prostorno i vremenski udaljene dogaaje. U toj je kugli grof od
Surreya vidio svoju ljubavnicu kako za njega iva. Drugom je prilikom Agrippa, u n
azonosti grofa od Surreya, saksonskoga elektora, Erazma i drugih uglednika, navod
no prizvao Ciceronov duh, koji ih
je poastio odravi velianstveni govor.
Jedna od legendarnih anegdota, koja potjee s kraja esnaestoga
stoljea, jo bolje govori o strahopotovanju koje je uivao Agrippa.
Jednom je prilikom, dok je Agrippa bio odsutan, njegov uenik uspio
od magove supruge izmamiti klju od laboratorija. Stupivi u metrovo svetite, uenik je tamo pronaao knjigu vradbina i inkantacija, te
- potvrujui postavku kako malo znanja moe biti vrlo tetno - prizvao demona kojega ni
je mogao ukrotiti. Prema jednoj verziji, uenik je smjesta umro od straha. Prema d
rugoj verziji, demon je, prilino

nedemonski pribjegavi nespretnoj fizikoj sili, zadavio nesretnoga


mladia. Kada se Agrippa vratio i otkrio to se dogodilo, sasvim opravdano, nije elio
riskirati da bude optuen za ubojstvo. Stoga je, navodno, sam prizvao istoga demo
na i naredio mu da privremeno
oivi tijelo mrtvoga mladia. Kao zombi, tijelo je izalo iz kue i
proetalo trgom na oigled brojnih svjedoka, koji su ga mogli vidjeti
iva i zdrava. Nakon toga, demon je napustio njegovo tijelo, a mladi
je umro, naizgled prirodnom smru.
Takve su se vrste izmiljenih pria neprestano vezivale uz tajanstvenog Agrippu, to j
e bilo sasvim uobiajeno obzirom na okruje u kojemu se kretao. Ali, iza svih trikov
a i arlatanskih tehnika kojima
se koristio za vlastitu promidbu, stajao je jedan od najsmjelijih, najdomiljatijih i najmonijih umova toga vremena. Agrippina egzegeza
magije i hermetike misli ostaje i dalje osnovnim izvorom i najzna
ajnijim djelom s toga podruja, koje je svoj utjecaj zadralo do danas. Nemogue je, pr
imjerice, itati Joycea, Thomasa Manna, Jorgea Luisa Borgesa ili Robertsona Davies
a, ili, pak, bilo kojeg od velikana
knjievnosti naega stoljea, a da pri tome ne naiemo na navode ili
aluzije na djelo Agrippe. Agrippina je osobnost bila dovoljno karizmatina da ostavi dubok trag, ne samo u vlastitom vremenu, ve i, u
Faustovu obliju, u stoljeima koja su uslijedila.
Alkemija i medicina
Ako je Agrippa predstavljao jedno od oblija renesansnoga maga,
mogli bismo rei da je drugo utjelovljavao ovjek o ijem se uvenju
ne moe govoriti bez augmentativa. Bio je to Aureolus Philippus
Theophrastus Paracelsus Bombastus von Hohenheim, openito poznat jednostavno kao P
aracelzus. On i Agrippa dijelili su sutinski jednak pogled na svijet i vrijednost
i, kao i jednaku hermetiku viziju. Pa ipak, teko je zamisliti dvije osobe tako raz
liite jedna od druge. Dok
je Agrippa bio hladan, ohol, zatvoren i zagonetan, Paraceizus je bio
glasan, drueljubiv, otvoren, temperamentan, jednako sklon izljevu
Homerovskoga gnijeva, kao i ponaanju koje podsjea na Rabelaisa
ili Shakespeareova Palstaffa.
Paraceizus je roen oko 1493., otprilike sedam godina nakon
Agrippe, u jednome mjestu smjetenom meu alpskim breuljcima

juno od Zurricha. Umro je 1541., est godina nakon Agrippe. Njegov je otac bio neza
konito dijete osramoenog vapskog plemia, nekadanjeg zapovjednika teutonskih vitezova
, koji je izgubio i posjede i ugled. Budui da je bio kolovani lijenik, stariji je H
ohenheim
elio da i njegov sin poe istim stopama, stoga je Paracelzus zapoeo
studij medicine. Oko 1509. godine, kao esnaestogodinjak, upisao
se na Sveuilite u Baselu, da bi oko 1513. prekinuo studij i zapoeo
s lutanjima koja e obiljeiti ostatak njegova ivota. U Erfurtu je
upoznao nekog Rufusa Mutanusa, prijatelja Pica della Mirandole, i
postao njegovim pripravnikom. Neko vrijeme prije Tritemiusove
smrti 1516. godine, Paraceizus je, kao i Agrippa, studirao pod pokroviteljstvom
hermetikog opata.
Obzirom na njegovu izravnost i estinu, Paraceizus se ubrzo na
ao na ratnoj nozi s medicinskom zajednicom toga doba, s kojom e
do kraja ivota voditi ikonoklastiku borbu za promicanje svojih gledita. Promiljao sam
u sebi, ako na svijetu ne postoji uitelj medicine, kako u onda nauiti zanat? Nikak
o drukije negoli iz velike i otvorene knjige prirode, napisane prstom samoga Boga
.
U svome pisanom djelu, Agrippa je bio odmjeren, metodian,
esto i samozatajan; Paracelzus je, naprotiv, bio arogantan, nabusit,
dogmatian i prepotentan. Bez ikakve skromnosti ili uvijanja, odbacivao je srednjo
vjekovnu tradiciju, koja se temeljila na uenjima Aristotela, Galena i Avicenne, n
e usteui se naglaavati vlastitu nadmo:
Ja... Paracelzus, kaem da se milou Bojom na sve naine poku
avalo doi do Eliksira filozofa, i da su svi ovi pokuaji okonali
na jednak nain. Hermes Trismegistus ... pokuao je ovaj zadatak
ostvariti vlastitom metodom ... Sve metode koje su se nastavljale
na ovu, vodile su do istih rezultata ... Sada je mene ... Bog obdario
posebnim sposobnostima za ispunjenje ovoga zadatka, a svatko
tko traga za ovim vrhunskim filozofskim djelom bit e prisiljen da
me oponaa i slijedi ... posredstvom vatre, istina je rastavljena od
lai. Doista, na taj nain stvorena je i svjetlost Prirode, kako bi
dokaz za sve stvari postao vidljivim, ali samo onima koji hodaju u
toj svjetlosti.

to se same medicine tie, drevna Smaragdna ploa bavi se u


veoj mjeri Filozofijom, Alkemijom, Magijom, i slinim vjetinama
Ogradivi se od medicinskih autoriteta toga vremena, Paracelzus
se na svoju ruku poeo baviti lijeenjem, elei tako razviti potpuno
novi sustav medicine. Zaista, tek se danas njegova ideja poinje ozbiljno razmatra
ti. Na osnovi temeljne i sutinski hermetike postavke o ovjeku koji nije odvojen od
prirode, ve njezin sastavni dio,
Paracelzus je promatrao ljudski organizam u svome prirodnom kontekstu, to predsta
vlja pristup koji bismo danas oznaili holistikim. Ako je sve, sukladno hermetikim nael
ima, meusobno povezano, ovjek je mikrokozmos kozmosa; a svaki je aspekt ovjeanstva m
ikrokozmos cjeline. U skladu s time, ovjeka treba promatrati kao sveukupnost unut
ar vee sveukupnosti - kao ivi organizam, a ne kao mehanizam sastavljen od odvojeni
h dijelova. Kako bismo razumjeli ljudski organizam i njegove bolesti, prema Para
cel-zusovu miljenju, trebali bismo razumjeti itav korpus ljudskoga
znanja, itav kozmiki kontekst kojim je taj organizam ovijen. Sposoban lijenik ne bi
smio biti specijalist. On bi trebao biti psihoterapeut (ili njegov renesansni e
kvivalent), travar, botaniar, kemiar, fiziar, astronom, astrolog, alkemiar, mineralo
g, metalurg, kao i gotovo sve ostalo. U svim ovim svojstvima najznaajniji je imben
ik sama priroda, odnosno, promatranje prirode, eksperimentiranje s
prirodom i potovanje prema prirodi. Za Paracelzusa, jednako kao i
(za Agrippu, prirodni je svijet bio ivi organizam, kojega kao takvoga
treba priznati i, sukladno tome, prema njemu izgraditi odnos.
Tradicionalni medicinari nisu ovo uzimali u obzir. Zanemarujui
prirodu, oslanjali su se iskljuivo na razum i logiku, na puku pekulaciju. Kako je
Paracelzus izjavio pred svojim uenicima u Baselu:
Ono to je lijeniku potrebno nije rjeitost ili znanje jezika i
naitanost ... ve dubinsko znanje o Prirodi i njezinim djelima ...
Ukoliko elim neto dokazati, neu to initi navodei uene, ve
eksperimentiranjem, i na temelju toga stvorenim zakljucima...
Za Paracelzusa, put ka spoznaji tajni prirode probio je Hermes
Trismegistus, a najuinkovitije sredstvo njezina postizanja bila je
alkemija. Alkemiar, pisao je on, ponovno naglaavajui paralelu

izmeu alkemiara i botaniara, izvlai ono to je u Prirodi skriveno. Medicina je, u krajn
oj liniji, predstavljala oblik alkemijske magije, koja se temeljila na meuodnosu
mikrokozmosa i makrokozmosa: Kao to lijenik unosi blagotvorna svojstva bilja u bole
snog
ovjeka i na taj nain lijei njegovu bolest, tako i mag unosi u ovjeka nebeske vrline.
A mag moe prizvati vrline s nebesa i unijeti ih u osobu ... zato mi ne bismo mogli
stvarati slike koje dovode do

bolesti ili zdravlja?


Prema suvremenom komentatoru, Allenu Debusu, Paracelzus i
njegovi sljedbenici bili su motivirani
reakcijom protiv drevnih autoriteta i uvjerenjem kako nova promatranja prirode m
ogu ustanoviti temelje nove znanosti, oslanjajui se na hermetiku, neoplatoniku i ne
opitagorejsku filozofiju; i, iznad svega, na primjenu kemije ili alkemije kao kl
jua ... za
razumijevanje irih problema svemira...
Dr. Debus zakljuuje:
Ovaj zahtjev za novim istraivanjem prirode bio je usko povezan s
prirodnom magijom renesanse. Djelovanje vitalnih ili magijskih
snaga bilo je vidljivo posvuda u svemiru, a ovjek, kao dio prostranstva koje obuh
vaa itav lanac ivota, bio je sposoban sudjelovati u velikom svijetu koji ga okruuje.
Izraz magijski dobio je znaenje izuavanja koje se temeljilo na eksperimentiranju i
promatranju neobjanjivih ili okultnih sila prirode.
Kako bi uio iz velike knjige prirode, vrijeme izmeu 1513. i
1524. godine, Paracelzus je proveo u dugom lutanju koje je obuhva
alo itav tada poznati europski svijet. Putovao je od panjolske do
istone Europe. U Rusiji je, izgleda, postao savjetnikom tatarskoga
vladara, kojega je pratio u Konstantinopol. Posjetio je Palestinu,
Arabiju i Aleksandriju, gdje je upoznao i druio se s magovima poput
sebe. Govori se da je dospio ak i do Indije. U svojim je mnogim lutanjima radio k
ao vojni kirurg jedne ili druge vojske, pa je u tome svojstvu sudjelovao i u ops
adi Rodosa, 1522. godine.
U godinama 1525. i 1526., radio je kao lijenik u Salzburgu.
Godine 1527., nastanio se u Baselu. Ondje je, uz Erazmovu podrku,
dobio namjetenje kao gradski lijenik, to je ukljuivalo i medicinsku katedru na tamonj
em sveuilitu. Kao i uvijek, njegova je ekstravagantna i samoiva retorika, ekscentrin
o ponaanje, te nabusita i borbena osobnost, ubrzo polarizirala ljude oko njega, i
zazivajui
strastvene simpatije ili, pak, ogoreno neprijateljstvo, ali nita izme
u toga. Kljuni je udarac zadao ikonoklastinom gestom, zbog koje
je bio prozvan Lutherom medicine, javno spalivi sveta djela slavljenih autoriteta u
bronanoj vazi koja je sadravala mjeavinu duika i sumpora. Time je okonan njegov bora
vak u Baselu. Ubrzo nakon
toga, svaa sa sucem odvela ga je i iz Zurricha i ponovno natjerala na
lutanje. U svojoj je novoj odiseji, obuzet gnijevom, poput kakvog

starozavjetnog proroka, nastavio s estokim napadima na svoje neprijatelje. Pokuava


jui objaviti svoja mnoga djela, nailazio je na stalni otpor, umnogome zahvaljujui
spletkama svojih protivnika.
Njegovi mnogobrojni traktati i pamfleti tek su se ezdesetih godina
esnaestoga stoljea poeli pojavljivati u tisku. Tada je, meutim,
sam Paracelzus ve bio mrtav. Njegova smrt 1541. godine, i dalje je
obavijena tajnom. Svakako, postoje neki dokazi koji ukazuju na to da
je bio otrovan prema nalogu medicinskih strunjaka koje je tako
neumorno i nemilosrdno napadao i sramotio.
Svojim inzistiranjem na promatranju i empirijskom eksperimentiranju, Paracelzus
je zapoeo medicinsku i znanstvenu revoluciju. S
pravom ga se moe smatrati jednim od otaca moderne medicine, a ne
samo zaetnikom holistike metode lijeenja. Istina, naglaavao
je, poput suvremenih holista, nunost lijeenja cjelokupnog ljudskog
bia, koje se ne ograniava samo na simptome, ve i na uzroke bolesti. Pa opet, istovr
emeno je utirao put i konvencionalnom alotrop-nom lijeenju. Primijetio je, primje
rice, da se tjelesne funkcije mogu
vrlo esto, ako ne i uvijek, svesti na kemijske reakcije. Ako je tome
bilo tako, zakljuivao je dalje, lijekovi spravljeni kemijskim putem
mogli bi ispraviti svaku neravnoteu ili nedostatak u tim funkcijama.
Eksperimentirajui s aktivnim sastojcima maka, razvio je tehnike proizvodnje lauda
numa, koji je postao rutinski propisivanim pa-lijativom u sljedea etiri stoljea, a
u obliku morfija, postoji jo i
danas. Istraivao je i uinke ostalih opijumskih derivata, kao i svojstva droga i dr
ugih ljekovitih sastojaka uvezenih iz Novoga Svijeta.
Prepoznao je terapeutsku vrijednost sumpora, koji je usvojen kao
standardni protuotrov za infekcije, sve do pojave antibiotika. Bio je
jedan od prvih europskih strunjaka za kliniko razumijevanje sifilisa. Konano, stolj
ee prije Harveyeva slubenog otkria oko 1620. godine, Paracelzus je govorio o cirkulac
iji krvi.
Paracelzus je takoer bio i prvi lijenik koji je poeo koristiti
magnet, i istraivati fenomen magnetizma u odnosu na ljudski organizam. Njegovi su
zakljuci u tom pogledu moda i bili pogreni, ali utrli su put djelovanju Mesmera, a
kasnije i Freuda. I u mnogim drugim pogledima Paracelzus je pridonio razvoju mo
derne psihologije.
Uvijek inzistirajui na hermetikom principu meusobne povezanosti svih stvari, prepoz
nao je svezu izmeu psihe i fizikog organizma.

Odbacujui popularno gledite o demonskoj opsjednutosti, prvi se


otisnuo u istraivanje histerije i psihosomatskih poremeaja. Nagla
avao je vanost i utjecaj snage volje u procesu izlijeenja, i pozitivne uinke imagina
cije. Jedna od najvanijih definicija magije, za Paracelzusa je bila praktina primj
ena hermetikih naela u procesu
lijeenja. I: Jasna imaginacija poetak je svih magijskih operacija. Drugim rijeima, ovj
ek je trebao vrsto vjerovati u uinkovitost lijeenja i koristiti se psihikim sredstvi
ma kako bi povratio svoje zdravlje.
Naravno, isti bi principi, ako ih se primijeni u neke druge svrhe,
mogli izazvati sasvim drukije uinke: Mogue je da moj duh, bez
pomoi moga tijela, samo odlunom voljom i bez maa, nekoga probode i rani. Mogue je, t
akoer, da sam stvorim sliku duha moga protivnika, i zatim ga muim ili osakatim, ka
ko mi se svidi.
Takve tvrdnje mogu zvuati proroanskima ili pretjeranima. Me
utim, svoje korijene imaju u naelima koja su danas openito prihvaena - meuodnos uma i
tijela, sposobnost psihe da uspostavi naruenu ravnoteu, i izvanredna mo sugestije
ili sugestibilnost u funkciji jaanja morala. Paracelzus se tako pokazao pionirom
na podruju psihologije, koje e kasniji arobnjaci, za dobro ili zlo, prisvojiti iskl
juivo za se.
John Dee: elizabetinski mag
Pico della Mirandola bio je epitom prve generacije renesansnih maga, koji su svoj vrhunac doivjeli tijekom posljednje etvrtine petnaestog stoljea. T
ijekom prve treine esnaestog stoljea, drugu su generaciju predstavljali prvenstveno
Agrippa i Paracelzus. Treu generaciju, koja se iznjedrila sredinom esnaestog stol
jea, obiljeavale su najrazliitije osobe. to se engleskoga svijeta tie, najutjecajniji
ovjek u tom smislu bio je John Dee.
Velkoga podrijetla, John Dee roen je 1527. godine. Izmeu
1542. i 1545., studirao je u Cambridgeu, uei grki i matematiku. S
osobitim zanimanjem prouavao je znanosti, posebice mehaniku.
Razvio je zanimanje za kartografiju i navigaciju, koje e ga voditi cijeli ivot i z
ahvaljujui kojemu e uspostaviti brojne veze s kartografima u itavoj Europi. Godine
1546., postao je uitelj na novoosnovanom Trinity College-u, gdje je predavao grki.
Nakon posjete Nizozemskoj, gdje je studirao navigaciju, vratio se u Cambridge i
tamo diplomirao 1548. godine. Sljedee je dvije godine proveo studirajui u Louvain
u. Meu njegovim najbliim suradnicima bio je i Ge-rardus Mercator (zapravo Gerhard
Kremer, dok mu je Mercator bio
pseudonim, op. prev.), najvei kartograf i geograf toga doba. Mercator je, naravno
, utemeljitelj uvene Merkatorove projekcije, koja se i danas rabi prilikom izrade z
emljovida.
Godine 1551., nakon boravka u Antwerpenu, Bruxellesu i Parizu, Dee se vratio u E
nglesku, gdje je upoznao sira Williama Cecila, kasnijeg lorda Burghleya, osnivaa

elizabetinske pijunske mree.


Izmeu 1552. i 1555., bio je u slubi grofa od Pembrokea i vojvode
od Northumberlanda. Meu njegovim najbliim prijateljima bili su
vojvodin sin, John, grof od Warwicka, i Robert Dudley, kasnije grof
od Leicestera. U ljeto 1555. godine, bio je nakratko zatvoren zbog izdaje protiv
kraljice Marije. Naravno, ovim je zasluio naklonost budue kraljice Elizabete. Upr
avo je Dee bio taj koji je odredio najpovoljniji dan za krunidbu Elizabete, koja
je 1558. godine sjela na prijestolje. Njezin ga je dvor doekao s dobrodolicom, te
je, nakon smrti Roberta Recordea, postao najutjecajniji predstavnik engleske
znanosti. Godine 1561., proirio je i upotpunio Recordeovo djelo
Grounde of Artes, uveni matematiki tekst koji rabi arapske brojeve.
Deejeva je knjiga bila prva takve vrste, a u sljedeih je sto godina do
ivjela ak dvadeset i est izdanja.
Do 1563., Dee je stekao brojne i glasne neprijatelje koji su o njemu pisali kao
o Velikom vjecu. Godinu dana kasnije, sam je potvrdio takav status, objavivi svoje n
ajambicioznije i najuvenije
djelo, koje se bavilo hermetikom i kabalistikom magijom, naslovljeno Monas hierogl
yphica ili, u prijevodu, Znak Jednoga. U ovome tekstu, posveenom Svetom Rimskom c
aru, Maksimilijanu I, Dee se
poziva na kabalizam venecijanskoga fratra Francesca Giorgija i
Agrippinu sveobuhvatnu studiju De occulta philosophia. Pojednostavljeno govorei,
Deejev je Monas mogue protumaiti kao poku
aj da se Agrippina osebujna sinteza svede na jedinstvenu magijskomatematiku formulu, jedinstveni simbol ili simboliku jednadbu
koja u sebi utjelovljuje potpunost univerzalne mudrosti, to predstavlja, takorei v
rstu hermetikoga ekvivalenta Einsteinove jednadbe E = mc2. Monas e kasnije izvriti d
ubok utjecaj na tajanstvene rozikrucijanske manifeste - u jednom od kojih je jas
no vidljiv Deejev sredinji simbol koji predstavlja sam Monas.
Godine 1566., Dee je upoznao Edwarda Dyera, koji je kasnije
uinjen vitezom, postavi kancelarom Reda Gartera. Godine 1570.,
napisao je predgovor engleskom izdanju Euklida. Iste se godine nastanio u Mortla
keu, kraj Richmonda. Njegov je dom, za hermetiare elizabetinskoga vremena, postao
neformalnom akademijom talijanskoga stila. U Mortlakeu, Dee im je nudio i smjeta
j; sobe je uredio kao laboratorije, a etiri ili pet soba u kui zauzimala je golema
knjinica. Uz stare tekstove, knjinica je ukljuivala i djela srednjovjekovnih maga
poput Ramdna Lulla i Rogera Bacona, kao i, naravno, Ficina, Mirandole, Giorgija,
Agrippe i Paracelzusa. Kao to je izjavila Frances Yates, Deejeva je knjinica obuhv
aala itavu renesansu, postavi tako najveom u Engleskoj. Dee je svoju knjinicu obogatio
i rukopisima i knjigama iz crkvenih zbirki, koje su postale dostupne nakon rasp
utanja samostana od strane Henrika VIII.
Meu stalnim posjetiteljima njegova doma u Mortlakeu, bio je i

Deejev stari prijatelj, sir Edward Dyer. Tamo su boravili i pijunski


metar, sir Francis Walsingham, Robert Dudley, grof od Leicestera,
Leicesterov neak, sir Philip Sidney, koji je pod Deejevim pokroviteljstvom studir
ao hermetizam, a posebice alkemiju, Adrian Gilbert, polubrat sira Waltera Raleig
ha i alkemiar Sidneyeve sestre Mary,
grofice od Pembrokea, kojoj je pjesnik posvetio svoje najuvenije
djelo, Arcadiam. Vrlo je vjerojatno da je i sama grofica - poznata kao samozvana
kemiarka, s vlastitim alkemiarskim laboratorijem takoer uila u Deejevu okrilju. Iako ne postoji nikakav podatak o tome, Mortlake je
najvjerojatnije posjeivao i Raleigh. On je, svakako, bio jedan od Deejevih najbl
iih prijatelja i najvatrenijih pobornika na
dvoru.
Kroz Raleigha i matematiara Thomasa Hariota, Deejev je krug
cvjetao usporedno s drugim, slinih interesa. Ovaj je ustanovljen u
Syon Houseu, u blizini Mortlakea, pod pokroviteljstvom Henryja
Percyja, grofa od Northumberlanda. U svojoj je rezidenciji u Sussexu
grof izgradio vlastitu veliku knjinicu. Uz Raleigha i Hariota, njegovi su gosti u
Syon Houseu bili i Christopher Marlowe i, kasnije, mladi John Donne. Tako su, p
utem mortlakeovskog i grofova kruga neke od najuvenijih osoba elizabetinske Engles
ke bile izloene De-ejevoj filozofiji.
Meutim, Dee se nije ograniio samo na ovaj krug ljudi. Udobnosti Mortlakea nisu prua
le dovoljno uzbuenja njegovu pustolovnom duhu. Njegova ga je strast prema kartogr
afiji i moreplovstvu potaknula da uloi novac u pomorska istraivanja. Godine 1576.,
plovio je Atlantikom uz Martina Frobishera u potrazi za sjeverozapadnim prolazom
ka istoku o kojemu se toliko prialo. Tom je prilikom vidio vrlo malo od Novoga S
vijeta, osim pokojega ledenjaka Hudson Baya, no, to ga je putovanje nadahnulo da
napie knjigu pod
naslovom Openite i iznimne uspomene o savrenoj umjetnosti Navigacije (General and
Rare Memorials pertaining to the Perfect Arte of Navigation), objavljenu 1577. g
odine. Izmeu ostaloga, Dee je zagovarao osnivanje stalne britanske mornarice. Pok
azivao je sve vee zanimanje za pomorska istraivanja, te postoje dokazi koji ukazuj
u
na to da je upravo Dee bio jedan od pokrovitelja Drakeove plovidbe
oko svijeta. U svakom sluaju, ostali pokrovitelji, poput Walsinghama, Leicestera i Dyera, bili su njegovi najblii prijatelji i najvatreniji tienici. A Drakeov neposredni podreeni, sir John Hawkins,
bio je takoer redoviti posjetitelj Mortlakea.
Bio je to i jo jedan istraiva, sir Humphrey Gilbert - polubrat

sira Waltera Raleigha i brat Adriana Gilberta. Godine 1580., sir


Humphrey je Deeju dodijelio iskljuiva prava na sva otkrivena podruja Novoga Svijet
a, koja se nalaze na trideset stupnjeva sjeverne zemljopisne irine - prostor koji
je ukljuivao vei dio dananje
Kanade. Gilbertima i ostalim suradnicima, Dee je podastro svoju
grandioznu viziju novoga, Britanskoga carstva, s Elizabetom I kao
prvim vladarem. Pozivao se na brojne, sumnjive dokaze o Engleskoj kao polagatelj
ici mistinog, ako ne svjetovno-politikog prava na najvei dio Novoga Svijeta, izloivi
sveobuhvatni program njegove
kolonizacije. Godine 1583., Gilberti su se otisnuli preko Atlantika, s
namjerom da ostvare Deejeve planove i u Newfoundlandu osnovali
prvu britansku koloniju u Sjevernoj Americi. Na povratku kui, me
utim, njihov je brod potonuo, a braa nestala u dubinama. No, iako
je ovaj projekt propao, on je u svakom sluaju otvorio put drugim istraivaima. Prema
rijeima Frances Yates, Dee se moe opravdano smatrati zaetnikom ideje o Britanskom c
arstvu:
Godine 1582., godinu dana prije traginoga putovanja brae Gilbert, Dee je upoznao ov
jeka openito poznatoga kao Edward Kelley.
Kelley je bio lukav i beskrupulozan arlatan, kao i kriminalac, kojemu su, kao kaz
na za prijevare, bila odrezana oba uha. Skrivajui svoju nakaznost pod crnom kapom
, nastojao je stvoriti sliku o sebi kao alkemiaru, nekromantu i mediju. Dee, toli
ko pronicljiv i mudar u
drugim stvarima, dopustio je sebi da ga ovaj nasamari na upravo zapanjujue lak nai
n. Moda je Dee jednostavno bio rtvom vlastite sklonosti da u neto povjeruje. U svak
om sluaju, bio je uvjeren kako
je Kelley doista bio okultni adept, sa sposobnou kanaliziranja
aneoskih moi, koje je Agrippa povezivao s aneoskom magijom. Tome je uslijedilo Deejev
o estogodinje prijateljstvo s Kelleyem, koje mu nimalo ne slui na ast. Zbog svoje je
naklonosti u vie
prilika od sebe napravio budalu, doputajui da svoje udnje stavi u
slubu Kelleyeve pohlepe i zlobe. U jednoj takvoj alosnoj epizodi,
Kelley je, navodno prema aneoskim zapovijedima, nagovorio Deeja
da meusobno zamijene supruge. Prijateljstvo s Kelleyem trajalo je
samo do 1589., ali ipak dovoljno da ga obiljei za itava vremena. U
oima sljedeih narataja, njegov je poloaj kao mogueg nasljednika Agrippe i Paracelzusa
, bio nepopravljivo kompromitiran. Sve do nedavno, o Deeju se u manjoj mjeri gov
orilo kao o istinskom renesansnom magu, negoli kao bespomonom i lakovjernom pijun
u u rukama podrugljivoga varalice. Doista, esto je smjetan u istu kategoriju kao i
Kelley i odbacivan kao arlatan, dok su se zanemarivala njegova istinska postignua
i ostvarenja.

Prijateljstvo s Kelleyem je, ustvari, obuhvaalo samo mali dio


Deejeva ivota. ak i za njegova trajanja, Dee je ustrajao u nastojanjima za postizanjem vlastitih, mnogo veih ciljeva. Godine 1583.,
primjerice, dobio je u zadatak da za Englesku reformira julijanski
kalendar. Dovrivi posao, otputovao je (s Kelleyem) na kontinent,
gdje je proveo sljedeih est godina. Do 1584. godine boravio je u
Pragu, gdje je primljen u okrilje Rudolfa II, Svetoga Rimskog cara
naklonjenog hermetizmu. Godinu dana kasnije, posjetio je Krakow,
gdje je poljskom kralju obrazlagao hermetiku magiju. Godine 1586.
vratio se u Prag i uivao u raskoi carskoga patronata. Sve do danas
ostaje nejasno tko je na koga vie utjecao. Nema sumnje da je Rudolf
bio zadivljen Deejem, ije je drutvo nalazio poticajnim i prosvjetljujuim. U isto vrijeme, Dee je dobio priliku da uroni u carevu golemu
zbirku ezoterijskih djela. Kao to smo ranije spomenuli, kasniji rozikrucijanski manifesti, trideset godina nakon toga, odraavati e aspekte Deejeve m
isli i njegovog simbolizma, istovremeno veliajui Rudolfa. Svakako je opravdano pre
tpostaviti da je sjeme ovih manifesta prvi put zasijano tijekom Deejeva boravka
na carskom dvoru u Pragu.
Ne iznenauje, stoga, da je druenje navodno katolikog cara s
magom iz protestantske Engleske zazvonilo na uzbunu u crkvenim
krugovima, zbog ega su crkvene vlasti hitro poduzele itav niz istraga. U svibnju 1
586. godine, papinski je nuncij Rudolfu podastro albu, koja je optuivala Deeja za
vradbine. Ubrzo nakon toga, papa je zahtijevao od cara da smjesta uhiti Deeja i K
elleya i poalje ih u Rim
gdje ih je imala ispitivati inkvizicija. Ovaj je edikt car zaobiao protjeravi optue
ne iz njegovih domena. Vjerojatno uz tajni sporazum s carem, Dee i Kelley stavlj
eni su pod zatitu ekoga plemia, grofa
Rosenberga, koji je uspio pridobiti cara da opozove svoj nalog za izgon. Sljedee
dvije godine, Dee i Kelley provest e boravei u jednom od Rosenbergovih zamaka.
Zasigurno je jo od 1570-tih godina Dee bio umijean u pijunau. Ne samo da je sam bio
obavjetajac i obavljao poslove na terenu, ve je, prema svjedoanstvima iz njegova dn
evnika, upoljavao i vlastite agente. Njegovo zanimanje za matematiku preklapalo s
e sa
zanimanjem za ifre i kriptografiju. Poznavao je mnoge kriptografe
irom Europe, a bilo je poznato da je svoje nadahnue crpio iz
Tritemiusove knjige Stenographia. Neki su kasniji komentatori smatrali da su odr

eeni Deejevi ezoterijski tekstovi predstavljali, zapravo, sloene kodove. Isto tako
treba imati na umu da je jedan od Deejevih najbliih suradnika bio sir Francis Wa
lsingham, Elizabetin
pijunski metar i dravni tajnik, koji je tu funkciju obnaao od 1573.
do 1590. Walsinghamova je kerka bila udana za sira Philipa Sidneya, koji je studirao pod Deejevim okriljem i za svoga tasta obavljao
brojne tajne zadatke.
Godine 1587., Filip II panjolski pripremao je svoju vojsku i
navodno nepobjedivu Armadu za invaziju na Englesku - invaziju
kojoj je, izmeu ostaloga, cilj bilo konano iskorjenjivanje protestantske hereze. U o
vom se pothvatu panjolski monarh opravdano nadao pomoi svoga habsburkoga roaka, Svet
oga Rimskog cara.
Sa svoje strane, Rudolf nije volio Crkvu i vjerojatno bi ionako odbio
sudjelovati u Filipovu planu. No, svakako je mogue da je Deeja
poslao Walsingham, kako bi ojaao carevo protivljenje svome panjolskom roaku, a prij
ateljstvo izmeu cara i engleskoga maga moda je bilo sklopljeno upravo s ovom namje
rom. U svakom slu
aju, Walsingham je sastavio popis mjera potrebnih za pribavljanje
informacija o predstojeoj invaziji. etvrta toka toga popisa bila je
uspostava obavjetajne slube u Krakowu, za primanje izvjea iz
Vatikana o panjolskom planu. Dee, koji je tamo bio prije dvije
godine, opet se pojavio u Krakowu. Obzirom na njegovo dugotrajno
prijateljstvo s Elizabetinim pijunskim metrom, vie je nego vjerojatno da je zadatak
uspostavljanja obavjetajne slube bio povjeren njemu.
Godinu dana kasnije, 1588., panjolska je Armada poraena, a
invazija na Englesku zaustavljena. Godine 1589., Dee je konano
raskinuo svoje prijateljstvo s Kelleyem i vratio se u Englesku.
Ostatak svoga ivota proveo je prilino mirno. Godine 1595., postao
je upravitelj Christ's Collegea u Manchesteru. Nakon Elizabetine
smrti, 1603. godine, na englesko je prijestolje, kao Jakov I od Engleske, sjeo J
akov VI kotski. Novi je monarh prema magiji imao prilino plaljiv i vie negoli neprij
ateljski stav. Do tada je veina Deejevih prijatelja i pobornika bila mrtva ili u
nemilosti novoga vladara.
Kao posljedica, njegov je ugled na dvoru sve vie slabio. Umro je u
bijedi, u svome domu u Mortlakeu, 1608. godine.

Dee je umnogome zaduio britansku povijest. Spomenuli smo


ve njegovo zalaganje za stvaranje stalne britanske mornarice i promicanje ideje o
Britanskom carstvu. U usporedbi s osobama poput Agrippe i Paracelzusa, bio je s
vjetovno orijentiran mag, iji su se interesi protezali i izvan podruja ezoterije,
obuhvaajui trgovinu,
ekonomiju, politiku i nacionalistiku ekspanziju. elio je da cvjetajua graanska i trgovaka klasa elizabetinske Engleske uiva dobra
hermetike magije. S tim je ciljem njegovao odnose s poznatim
obrtnicima i srednjom klasom. Kako bi proirio znanje meu onima koji nisu poznavali s
tare jezike, a posebice u korist uspinjue srednje klase tehnologa i obrtnika, svoje
je znanstvene radove pisao,
ne na latinskom, ve na engleskom jeziku. Time je nastojao usaditi
svoju mistinu viziju Britanije kao predvodnika ujedinjenja kr
anske Europe i ponovne uspostave novoga zlatnog doba civilizacije.
Deejevo je nasljee mogue prepoznati i u njegovu stavu spram
arhitekture. U predgovoru prvoga engleskog izdanja Euklida iz 1570.
godine, uzdigao je arhitekta na poloaj vrhunskog hermetikog
metra: Mislim da se nitko doista ne moe nazvati Arhitektom ...
Samo oni koji od djetinjstva hodaju putem toga znanja, osnaeni poznavanjem mnogih
jezika i umjetnosti, dostojni su da ih se smjesti u velianstveni Tabernakul Arhi
tekture. I dalje, ime Arhitektura
proizlazi iz prvenstva koje ima ova Znanost, nadreena svim ostalim
Umjetnostima. I Platon potvruje Arhitekta kao Gospodara svega
...
Arhitektura je, za Deeja, bila umjetnost iju sutinu treba traiti
u apstraktnim principima matematike proporcije i kozmike harmonije. Ukratko, arhite
ktura je bila dubinski hermetika, posjedujui magijsku dimenziju, jer se idealne grae
vine povode za monim nebeskim harmonijama. Takve e postavke uskoro prigrliti i ljud
i poput Inigo Jonesa i Christophera Wrena. Otprilike pola stoljea nakon Deejeve s
mrti, ista e ideja zauzimati iznimno zna
ajno mjesto u instituciji slobodnoga zidarstva.
S kranskoga, ili, preciznije, katolikoga stajalita, Dee je, kao
renesansni mag, bio tek drugim Faustom. No, treba imati na umu da
je Faust, prema kranskim standardima, bio proklet prvenstveno
zbog svoje potrage za znanjem koje lei izvan granica koje je postavila Crkva. U m
anje dogmatinim uvjetima, takva bi potraga za znanjem bila hvalevrijedna, posebno
ako je voena u svrhu javne dobrobiti i s ciljem integracije razliitih dijelova st

varnosti. Dee je, u svojoj potrazi, nesumnjivo udovoljavao takvim kriterijima. I


zronio
je, tako, ne samo kao Faust, ve i kao njegova suprotnost, kao druga
strana novia. Ukratko, bio je poput Prospera iz Shakespeareove
Oluje, dobrohotni mag koji se posvetio sluenju i zatiti onih koji su mu bili povje
reni na skrb. Svakako, lik Prospera barem poneto
duguje Deeju. Prema rijeima Frances Yates, Dee je savreni elizabetinac, u kojemu se susreu i sjedinjuju Prospero i sir Francis
Drake.
Hermetika misija Giordana Bruna
Blagonaklonost, kako se openito pokazuje, raa prijezirom; a Dee je
u Engleskoj bio dovoljno dugo aktivan da, barem u javnom mnijenju,
svojom blagonaklonou izazove odreeni prijezir. Dok je imao svoje vjerne pristalice,
njegova je ranjivost, skromnost, dobronamjernost i sutinska njenost izazivala u n
jima ne toliko potovanje i strah, koliko privrenost i brigu. Prospero ulijeva povj
erenje a ne strah. Ni u kojemu sluaju se Dee ne pokazuje kao ovjek koji galvanizir
a i
nadahnjuje svoje suvremenike na nain na koji su to inili Agrippa i
Paracelzus u svome vremenu. No, dok Engleska nije poklanjala
Deeju pretjeranu panju, jedan je stranac izvrio potpuno drukiju
vrstu utjecaja. Ovaj burni, buntovni i neustraivi mag bio je Talijan,
Giordano Bruno.
Dvadeset i jednu godinu mlai od Deeja, Bruno je roen 1548., u
malom gradu kraj Napulja. Kao petnaestogodinjak, uao je u dominikanski samostan, g
dje se zbog svoje drueljubive, borbene, buntovne i po mnogoemu megalomanske prirod
e, uskoro sukobio s nadreenima. Godine 1576., skinuo je svoj redovniki habit, skri
vajui se od vlasti koje su ga proganjale kao heretika. Nepopustljiv, uporan, kont
roverzan, provokativan i neprestano proganjan, cijeli se
svoj ivot sukobljavao s Crkvom.
Tijekom svoga boravka u enevi naao se u nemilosti tamonjeg
vladajueg kalvinistikog reima koji ga je gledao s jednako estokim antipatijama kao i
katolike vlasti. Bio je prisiljen pobjei u Pariz, gdje je drao javna predavanja i,
1582. godine, objavio svoje
prve knjige. U jednoj od njih nairoko se poziva na djela Agrippe i
Paracelzusa, predstavljajui se kao mag jednake veliine i sposobnosti. Moda ih je u
psiholokoj metodi svoje magije i nadiao, a moda je tek javno razotkrio ono to su Agr
ippa i Paracelzus eljeli

zadrati u tajnosti ili, pak, osobno prenijeti odabranim pojedincima.


U svakom sluaju, prilagodio je klasine tehnike vjebanja pamenja, - koje su, primjeri
ce, prakticirali rimski govornici - specifino hermetikim ciljevima. Bruno je, zapr
avo, zagovarao program praktinih vjebi s pomou kojih je arobnjak mogao pretvoriti sv
oj um u kanal kozmike moi i uiniti svoju psihu nekom vrstom polja snage,
koje e privlaiti nebeske energije i projicirati ih prema van u usmjerenom i koncen
triranom obliku.
Izgledi za dobivanjem takvih sposobnosti stavili su Bruna pod
zatitu i pokroviteljstvo francuskoga kralja Henrika III, koji je, poput
svoje majke, Katarine de' Medici, bio oduevljen magijom. No, Bruno je, iz razloga
koji ostaju nejasni, elio pod svaku cijenu dospjeti u Englesku. Udovoljavajui nje
govoj elji, Henrik ga je otpravio u
London, s pismima upuenima tamonjem francuskom veleposlaniku. Bruno je stigao u Lo
ndon 1583., i proveo sljedee tri godine kao gost u veleposlanikovoj rezidenciji.
Godine 1585., u Londonu, Bruno je objavio svoja dva najuvenija i najznaajnija djela Cena de le ceneri (Veera na pepelnicu) i
Spaccio della bestia trionfante (Izgon pobjednike zvijeri). Upravo je u Engleskoj
Bruno bio doekan s najsrdanijom dobrodolicom i najveim oduevljenjem. Boravio je u Ox
fordu i predavanjima pridobio
sljedbenike. Oko njega su se okupljali i brojni pisci, npr., F.Greville
i P.Sidney. Nezna se dali je Bruno upoznao Deeja. No, znase da je
nakon jedne od Brunovih javnih debata, Sidney otiao ravno k Deeju
u Mortlake kako bi ga o tome izvjestio. U ovoj je debati Bruno tumaio i branio Kopernikov heliocentrini sustav.
Teko je rei kakav je odnos nastao izmeu Deeja i Bruna.
Bruno je svakako bio radikalniji i izravniji. Prema Frances Yates:
Bruno se sluio Ficinovim talismanima kao osvetnik i bez
Ficinovih kranskih inhibicija, jer je vjerovao da je Egipatski
hermetizam bolji od kranstva ... Svojim odbacivanjem kranstva
i zanosom kojim je prigrlio egipatski hermetizam, Bruno se vratio
mranijoj nekromantiji Srednjeg vijeka.
Vie od bilo kojeg renesansnog maga, Bruno se ponaao kao
ovjek s posebnom misijom. F.Yates opisuje je specifino "hermetikom
religioznom misijom ... u kojoj Ficinova magija biva
proirena poprimajui razmjere magijske religije..." Pogledamo li

paljivije u Brunovo djelo, postaje nam jasno kako je on imao dva


sasvim odreena, krajnje revolucionarna cilja. Kao prvo, elio je
ponuditi konkretnu i praktinu metodologiju, koja bi arobnjacima
omoguila da svoje umove pretvore u receptore i izvore kozmike
moi. Kao drugo, posvetio se ni manje ni vie negoli utemeljenju
nove svjetske religije - ili, da budemo precizniji, ponovnoj uspostavi
drevne religije, hermetikog sinkretizma Aleksandrije, u obnovljenom obliku.
Kao to pie Frances Yates, Bruno je vratio renesansnu magiju
njezinom poganskom izvoru. Odbacivao je pokuaje Ficina i Pica

da kristijaniziraju hermetizam ili pronau neku zajedniku toku izmeu kranske i hermetik
misli. Naprotiv, osuivao je kranstvo i njegovo iskorijenjivanje klasinih bogova i m
agije drevnoga Egipta. Pozivajui se na hermetiki korpus, Bruno je veliao boanstvenos
t u svim stvarima. U tradicionalno hermetikom stilu, naglaavao
je sveobuhvatno jedinstvo u kojemu se sve stvari isprepliu i meusobno povezuju. Jed
no jednostavno boanstvo koje se nalazi u svemu..., govorio je, svojom svjetlou obasja
va razliite stvari, uzimajui razliita imena... Najavljivao je dolazak novoga doba pr
omjene, koje e nastupiti manipulacijom nebeskim slikama o kojima ovisi sve to posto
ji na zemlji... Brunova se vizija, ukratko, sastoji u stvaranju dramatinog, novog
svjetskog poretka, putem
magijskog djelovanja u skladu s hermetikom postavkom o odnosu
izmeu mikrokozmosa i makrokozmosa. Nastupanjem ovakve nove
stvarnosti, ovjek - ovjek-mag - postat e, ustvari, bogom. U Brunu
je, tako, Faust dosegnuo svoju apoteozu.
Vjeruje se da je i Bruno, poput Agrippe, mnogo vremena posvetio stvaranju mree ta
jnih drutava. Obzirom na njegovu udivlje-nost Agrippom, ta su drutva moda bila dije
lom ili produetkom iste
mree. Kasnije ga je inkvizicija optuila za pokuaj osnivanja nove
sekte.
Frances Yates vidi Brunov utjecaj, kao i utjecaj Johna Deeja, u
pozadini rozikrucijanskih manifesta, jednako kao i u slobodnom zidarstvu. Krajem
esnaestog stoljea, zamjeuje ona:
...ljudi su u religioznom hermetizmu traili neku vrstu tolerancije
ili jedinstva meu razliitim sljedbama ... postojale su razliite
vrste kranskoga hermetizma, katolikog i protestantskog, od kojih se veina klonila magije. A zatim je doao Giordano Bruno,

uzimajui cjelokupni magijski hermetizam Egipta kao temelj svoga uenja, propovijeda
jui neku vrstu egipatske protureformacije, prorokujui novo rjeenje koje e izbrisati
sve religijske razli
itosti, ali propovijedajui i o moralnoj reformi, naglaavajui dobrotvorni rad i etiku
drutvene korisnosti ... to ovdje spaja religioznu toleranciju, emocionalnu vezu s
a srednjovjekovnom prolou, nesebino djelovanje u korist drugih i imaginativnu privren
ost religiji i simbolizmu Egipana? Jedini odgovor koji mi se namee jest - slobodno
zidarstvo ... ono se u Engleskoj pojavljuje
tek poetkom sedamnaestoga stoljea, no svakako je imalo svoje
prethodnike, utemeljitelje i tradiciju koja see i dublje u prolost...
Ovdje i dalje tapkamo u mraku, okrueni mnogim zagonetkama,
no ne moemo ne zapitati se je li u Engleskoj, meu duhovno neispunjenima, koji su u
Brunovoj egipatskoj poruci naslutili neko olakanje, prvi puta zasvirala arobna frul
a.
U isto vrijeme, mesijanska priroda Brunove hermetike misije
nije ga sprijeila da se uplete, poput Deeja, u mnogo svjetovnije
poslove. Poznato je da je izmeu 1583. i 1586. godine, sir Frances
Walsingham, Deejev prijatelj i Elizabetin pijunski metar, dobivao
iscrpna izvijea od tajnoga agenta iz francuskog veleposlanstva.
Izvijea su se odnosila na sukobe izmeu engleskih i kotskih katolika - onih povezanih
s Marijom, kraljicom kota i njezinim sinom Jakovom VI - i njihovih veza s prokat
olikom obitelji Guise, u
Francuskoj. Agent koji je sastavljao izvijea bio je, izgleda, Talijan,
klerik ili nekadanji klerik, krajnje neprijateljski orijentiran prema
panjolskoj i Crkvi. Jo uvijek postoje njegova brojna pisma, koja
svjedoe o njegovu osobnom kontaktu s Elizabetom i odanosti engleskom prijestolju.
U knjizi objavljenoj 1991. godine, profesor John Bossy sa Sveuilita u New Yorku,
prilino je uvjeren kako je taj pijun iz francuskog veleposlanstva bio upravo Giord
ano Bruno.
itav ivot Bruno je bio nagao, smion i opasno hrabar. Ponekad
se ini da ga je osjeaj mesijanske vanosti ojaao u uvjerenju o vlastitoj neranjivosti
, to se, na kraju, pokazalo fatalnim. Godine 1586., kada su prestala pristizati izvijea iz francuskog veleposlanstva Bruno se vratio u Pariz. Nakon toga zapoeo je putovanja po razli
itim njemakim gradovima. Godine 1588., est je mjeseci boravio u
Pragu. Nema podataka da se tamo susreo s Deejem, koji se u isto vrijeme nalazio
u ekoj, ali upoznao je Svetoga Rimskog cara, Rudolfa II. Konano, 1591. godine, Brun
o se vratio u Italiju. Godinu

dana kasnije, u Veneciji ga je uhitila inkvizicija. Bio je odveden u


Rim, emu je uslijedilo osmogodinje razdoblje neprestanog muenja i ispitivanja. Godi
ne 1600., odbivi odrei se, odbaciti ili opovrgnuti svoja uenja, spaljen je na lomai
kao heretik.
Za razliku od drugih renesansnih maga, Bruno uiva i skroman
status kao knjievnik, pjesnik i dramatiar. Njegovo knjievno djelo,
kako latinsko tako i talijansko, barem u nekoj mjeri figurira u umjetnikim krugov
ima. Ma kakva bila kvaliteta ili status njegovih djela, u razmjeru i znaaju ih da
leko premauju njegove vizionarske ezoterijske rasprave. Meutim, zbog njihove krajn
je osobne, idiosinkratske i
esto kaotine prirode, one nikada nisu dostigle vrijednost Agrippine
De occulta philosophia, ili nekih od Paracelzusovih tekstova. Bruno je preivio vie
kao osoba i simbol, i u tome ga smislu prizivaju velikani knjievnosti poput Joyc
ea. Njegova burna buntovna priroda, njegova faustovska potraga, njegov otpor i n
epopustljivost prema
Rimu uinile su ga utjelovljenjem renesansnih vrijednosti - slobode
misli i imaginacije, intelektualne smjelosti, mistine umnosti i
Prometejskih tenji. Svojom je smru za sljedee narataje postao
muenikom i simbolom otpora klerikalnoj tiraniji zbog koje je Crkva
osramoena do dananjih dana.
Teatar svijeta
Tritemius, Agrippa, Paracelzus, Dee i Bruno, bili su najuveniji i najutjecajniji
magovi renesanse i ljudi koji su sljedeim naratajima ostavili najznaajnije naslijee.
Bilo je, naravno, i manje vanih hermetiara, od kojih su neki dali vlastite izvorn
e i trajne doprinose.
Giulio Camillo, primjerice, svojim je magijskim kazalitem talismanskih mentalnih slika utjecao na Brunovu prilagodbu vjebi pam
enja hermetikim ciljevima. Bio je tu i Tommaso Campanella, koji
je velik dio svoga ivota proveo u zatvorima, progonjen od inkvizicije, a smaknuu j
e izbjegao pravei se ludim. U svome najznaajnijem djelu, Citta del sole (Grad sunc
a), Campanella je preveo humanistiku viziju Utopije, Thomasa Morea na hermetiki je
zik. Za svrhu ove knjige, meutim, bit e dovoljno due se zadrati samo na jednom pojed
incu, koji bi se mogao smatrati posljednjim od istinskih renesansnih maga, i koj
im zavrava njihov niz. To je, naime, bio jo jedan Englez, Robert Fludd.
Fludd (1574. - 1637.) je bio sin viteza koji je uivao patronat Elizabete I, sluei k
ao vojni blagajnik u Flandriji. Ne elei slijediti
vojnu karijeru svoga oca, studirao je medicinu u Oxfordu, gdje je zavrio studij u
sprkos odbacivanju konvencionalne doktrine i pristajanju uz Paracelzusa. Izmeu 15
98. i 1604., putovao je Europom, posjetivi Francusku, panjolsku i Italiju. Na neko
se vrijeme smirio u Njemakoj, radei kao tutor u razliitim plemikim obiteljima,

ukljuujui i vojvode od Guisea. Godine 1605., vratio se u Englesku,


gdje je zbog hermetike orijentacije i odbacivanja ortodoksije, odgo
eno njegovo primanje na Kraljevsko drutvo lijenika, na koje e
trebati ekati jo etiri godine. Godine 1606., meutim, dobio je dozvolu za obavljanje
lijenike prakse.
Posao mu je iao prilino dobro. Posjedovao je kuu s vlastitim
laboratorijem, u kojemu je proizvodio svoje lijekove i izvodio alkemijske eksper
imente. Bio je i plodan pisac, ija su djela odraavala oigledan utjecaj Agrippe i Pa
racelzusa, ali ponajvie Johna Deeja.
Nema dokaza da je Fludd poznavao Deeja osobno, doista, nikada ga
poimence nije spominjao - to se moda moe objasniti injenicom
da je u to vrijeme Dee bio u nemilosti. Pa ipak, Fluddovo djelo posvuda nosi vid
ljivi Deejev peat. Fludd je, nesumnjivo, bio u vezi s nekima od Deejevih bivih tieni
ka i uenika. Moda je ak imao i
pristup dijelu Deejeva neobjavljenoga materijala - o temama kao to
su artiljerija, izrada zemljovida i perspektiva u slikarstvu - koje je
objavio pod svojim imenom.
Godine 1614., uenjak imena Isaac Casaubon izradio je analizu
hermetikih tekstova. Tom je prilikom zakljuio kako hermetiki
korpus datira iz prvih stoljea kranske ere, odbacujui starost koja
mu se do tada pripisivala. Iako se materijal toga korpusa danas smatra mnogo sta
rijim, Casaubonovo datiranje samih tekstova openito je prihvaeno kao ispravno, kao
i njegova tvrdnja da Hermes Trismegistus nije bio povijesna osoba, ni ovjek niti
bog, ve izmiljeni lik.
Fludd je, meutim, prijezrivo odbacio Casaubonove zakljuke, ne
udostojivi se ni obrazloiti svoj stav. Vjerovao je u Hermesa
Trismegistusa kao povijesnu osobu, a hermetike je tekstove smatrao
autoritetom jednake drevnosti kao i Biblija. Kako je primijetila Frances Yates,
gotovo svaka stranica svake knjige koju je napisao sadri barem jedan navod iz her
metikih tekstova.
Iste godine kada je Casaubon objavio svoj ikonoklastiki expose,
u Njemakoj se pojavio prvi od uvenih anonimnih manifesta, koji su
objavljivali postojanje i skoro razotkrivanje neuhvatljivih rozikrucijanaca, ili Bratstva Ruina kria. Drugi je traktat uslijedio godinu
dana kasnije. U tim je manifestima hermetizam dobio specifinu reli-

giozno-politiku dimenziju, najavljujui zbacivanje crkvene tiranije i


uspostavu novoga svjetskog poretka. Val histerine paranoje proirio
se Europom, a posebice njezinim katolikim podrujima.
Putujui kontinentom, a posebice Njemakom, Fludd je upoznao
mnoge ljude koji e se kasnije povezivati s takozvanim rozikrucijanskim pokretom. Moda je upoznao ak i samoga autora ili autore
anonimnih traktata. Ako je tome bilo tako, svoja je saznanja zadrao
za se. No, pourio se da objavi svoje djelo. Na sajmu knjige u Frankfurtu, 1616. g
odine, pojavila se njegova obrana rozikrucijanizma, Apologia compendiaria, opisa
na kao kratka apologija koja skida i
ispire sjenu sumnje i ozloglaenosti koja prati Bratstvo Ruina kria,
vodom istine (ovdje je u pitanju igra rijei. U tekstu stoji Fludd of
truth, gdje flood, koja se izgovara jednako kao i Fludd, znai
poplava, op. prev.). U ovoj apologiji, i njezinoj proirenoj verziji,
objavljenoj godinu dana kasnije, Fludd je veliao drevnu mudrost
Hermesa Trismegistusa i hvalio rozikrucijance zbog njihova divljenja vrijednog zn
anja o boanskim i prirodnim tajnama. Tome je pridodao i osobno pismo Brai Ruina kria,
zraavajui svoju
elju i spremnost da postane lanom njihova Reda, i pozivajui ih da
s njim uspostave kontakt. Nije poznato je li ikada dobio odgovor,
meutim, ne iznenauje da su ga uskoro poeli smatrati rozikrucijancem, a takvo miljenje vlada i danas. Takvo e miljenje samo potvrditi njegovo drue
nje s drugim rozikrucijanski orijentiranim ljudima, poput alkemiara i hermetiara M
ichaela Maiera, lijenika Svetoga Rimskog cara, Rudolfa II, a kasnije i Friedricha
, rajnskog elektora palatina, monika koji je prigrlio rozikrucijanizam. Fludd i
Maier imali su istoga izdavaa, De Bryja od Oppenheima, koji je
1611. poslao Jakovu I estitku s jasnim rozikrucijanskim simbolizmom.
Fluddovo najznaajnije djelo bila je knjiga u nekoliko svezaka
naslovljena Ultriusque cosmi historia (Povijest makrokozmosa i
mikrokozmosa). Prvi svezak, objavljen 1617. godine, bio je posveen kralju Jakovu
I i smjesta se naao na inkvizicijskom Indexu. U ovome enciklopedijskom tekstu, ka
o i u svim ostalim Fluddovim djelima, oigledan je utjecaj Johna Deeja. Poput rozi
krucijanaca, nastojao je cjelokupan spektar hermetike misli i ezoterije povezati
u jednu
cjelinu, ujedinjujui alkemiju, astrologiju, Kabalu, numerologiju,
svetu geometriju, kao i mnoga druga podruja u sveobuhvatnu potpunost. Eksperiment

irao je i s magnetizmom, te je time, poput Paracelzusa prije njega, otvorio put


Mesmeru i uspostavio temelje moderne psihologije.
Poput Deeja i ostalih renesansnih maga, Fludd je bio posebno zainteresiran za pr
imjenu hermetizma u arhitekturi. No. za Fludda je vrhunska manifestacija hermetik
og talismana u obliku arhitekture
bila kazalite. Drugim rijeima, za Fludda je kazalite bila zamjena
za hram i druge sline graevine, kao maginih struktura ija je svrha
bila privlaenje sideralnih energija kozmosa. Mikrokozmos kazalita
utjelovljavao je i odraavao makrokozmos, dok je drama koja se tamo odvijala preds
tavljala mikrokozmos makrokozmosa ljudskoga ivota i djelovanja. Kazalite je za Flu
dda postalo teatrom svijeta,
iji je najprikladniji oblik bio planet.
Ukoliko je interpretacija Frances Yates tona, Fluddovo djelo
predstavlja uzor za arhitekturu Globe Theatre-a, u kojemu su se

izvodile mnoge Shakespeareove drame. Djelo poput Oluje, predstavljalo bi, tako,
magini talismanski mikrokozmos, koji se odvijao u strukturi koja je takoer predsta
vljala magini talismanski mikrokozmos. U svome promiljanju o makrokozmosu i mikrok
ozmosu, Fludd je opisivao metode postizanja kazalinih efekata, koji, primjerice,
oponaaju zvuk groma ili topa, doaravaju spaljivanje Troje ili izgaranje Rima, te kako
se skrivenim svjetlosnim aranmanima moe opisati polaganje rtava paljenica. Takve e teh
ike, kao i um koji stoji iza njih, izvriti dubok utjecaj na Iniga Jonesa.
Osim po svom pisanom djelu, Fludd je znaajan i zato to u svome promiljanju odraava v
aan prijelaz u evoluciji hermetizma i orijentaciji filozofske svijesti Zapada. Ov
aj e prijelaz odigrati vitalnu ulogu u razvoju zapadne kulture i povezivanju svij
eta kakvog poznajemo danas.
Od maga do tajnoga drutva
Do sredine esnaestoga stoljea, renesansni mag, poput, primjerice,
Agrippe ili Paracelzusa, bio je prilino usamljen u svojoj potrazi za
usavravanjem i nadilaenjem vlastite prirode, kao i u svome
iskustvu svetog ili numinoznog. Istina, tragao je za obraenicima, za
sebi slinima, ali samo da bi razumjeli smisao njegovog pothvata i
nastavili dalje vlastitim naporima. Ako je Agrippa doista putovao
Europom osnivajui tajna drutva, nije to inio zbog elje za reformom europskoga drutva
u cjelini, ve da bi prenio i ouvao vlastita velika otkria, od kojih se najvanije, pr
ema njegovim rijeima,
moe prenositi samo osobno, usmenom predajom od uitelja na
uenika. Naglasak je, ukratko, na pojedincu, koji je u sebi utjelovljavao tajne i svete odnose izmeu mikrokozmosa i makrokozmosa.

Numinozno se, prema Agrippi i Paracelzusu, moe manifestirati samo duboko u ovjekoj
unutranjosti. Drutvo je moralo iznai vlastite naine.
Dee i Bruno dijelili su ovo miljenje. U isto vrijeme, meutim,
bili su okrenuti i prema van, prema drutvu i svijetu u cjelini. S Fluddom je ova nova orijentacija, koju su zapoeli Dee i Bruno, gotovo
dosegnula svoj konani oblik. Hermetiki su se studiji, u Fluddovo
vrijeme, ve poeli odmicati od usamljenike prakse pojedinca koji
se usavrava vlastitim naporima. Zapoelo je
tiranih ka usavravanju drutva kao cjeline.
rucijanaca i ranog slobodnog zidarstva, vie
sa svijetom i, kao neizbjena posljedica, s

osnivanje tajnih drutava, kabala, orijen


Drugim rijeima, hermetizam Fludda, rozik
nije bio izoliran, povezujui se sve vie
politikom.

Mnogi komentatori gledaju na ovo kao na jednostavan i linearni


razvoj. Za njih je tajno drutvo, ijim su primjerima rozikrucijanci i
slobodno zidarstvo, bili prirodnim nastavkom usamljenih figura poput Agrippe i P
aracelzusa. Kako e se kasnije pokazati, meutim, tajna su drutva jednako tako mogla
predstavljati neku vrstu aberacije ili iskrivljenja, a istinske je nasljednike A
grippe i Paracelzusa mogue pronai negdje drugdje.
9
HERMETIKA MISAO I
UMJETNOST: TALISMAN
Ukorijenu kulture, kae Thomas Mann, lei kult. Jo od najranijih dana ljudske povijes
ti, kada je ovjek prvi put oblikovao svoju prethermetiku magiju u smisleni sustav
vjerovanja, umjetnost je bila neraskidivo vezana uz religiju. Moda je i bilo neko
liko iznimaka, poput, primjerice, ukraavanja glinenog posua.
Najveim su dijelom, meutim, najranija glazba, slike, crtei, skulpture, ples i knjiev
nost, bili podvrgnuti religioznim principima, kao produetak religioznih uenja i ri
tuala. Tek se mnogo kasnije u
razvoju civilizacija poela pojavljivati svjetovna umjetnost koja e
imati vee znaenje. ak se i tada ona uvelike koristila tehnikama i
motivima religiozne umjetnosti.
U zapadnom su kranstvu izolirani primjeri svjetovne umjetnosti poeli izranjati u os
vit Srednjeg vijeka. Mogli bismo navesti, primjerice, Pjesmu o Rolandu, ili pjes
me o El Cidu, no, i one su sadr
avale snanu, ako ne i iskljuivo religijsku dimenziju, veliajui
borbu kranstva protiv islamskih nevjernika. Mogli bismo spomenuti i neto kasnije nast
ale romanse o Svetom Gralu, iako su i one bile proete duhovnou, pa ak i religioznom
ortodoksijom. Krajem
Srednjeg vijeka pojavile su se i iste, potpuno zemaljske, svjetovne

pripovijetke poput Boccacciova Dekamerona ili Chaucerovih Pria iz Canterburryja.


Meutim, takva su djela jo uvijek bila samo izuzeci od pravila. Sve do Lutherove re
formacije, gotovo svi oblici umjetnosti u svojoj su sutini sluili religioznim cilj
evima katolianstva, bilo potvrujui ustanovljenu doktrinu ili, pak, navodei svoju pub
liku na prihvaanje svetoga u obliku u kojemu ga je podastirala Crkva.
Kakav god bio njegov svjetovni znaaj ili primjena, hermetizam
je u svojoj sutini bio duhovno orijentiran. Doista, kao to nam je ve
poznato, neki pristalice hermetizma u njemu su vidjeli nuni i
neizostavni pripadak kranstva. Za neke je, pak, poput Agrippe i
Bruna, hermetizam predstavljao alternativu, temelj potpuno nove,
sveobuhvatne svjetske religije. Stoga se hermetuka misao neizbjeno poela manifestir
ati i kroz umjetnost postavi, tijekom renesanse, primarnim i dinaminim pokretaem um
jetnikog stvaralatva. Krajem esnaestoga stoljea, svi mediji umjetnosti, od glazbe, s
likarstva i knjievnosti, do arhitekture i vrtlarstva, usvojit e hermetika naela i us
postaviti temelje nove estetike, sada s novom vizijom kao svojim vodiem. U odreeni
m sluajevima, umjetniko e djelo jednostavno izraavati ili ilustrirati kljuna naela her
metike
misli i njezinu postavku o analogiji ili meuodnosu mikrokozmosa i
makrokozmosa. U drugim sluajevima, in umjetnikog stvaralatva
smatrat e se istinskom magijskom operacijom, a samo djelo postat
e magijskim predmetom, vrstom talismana, sposobnog da prizove i
u sebi koncentrira okultne ili kozmike energije.
Magijska mo glazbe
Prema nedavno provedenim znanstvenim istraivanjima, glazba mo
e izvriti izravan utjecaj na modane centre koji upravljaju emocijama. Ovo otkrie potak
nulo je brojne pekulacije u medijima.
Moe li stimulacija relevantnih centara na odreene naine transformirati neiju osobnos
t? Moe li se djetetov temperament oblikovati ili ublaiti glazbom? Hoe li djeca koja
su od svoje najranije dobi sluala Mozarta kasnije biti inteligentnija od djece k
oja su sluala Bacha? Ili Beethovena? Ili Wagnera? Ili Beatlese? Ili jinglove koji
reklamiraju Coca-Colu?
Takva nas pitanja doista mogu natjerati na razmiljanje. No, nije
nam potrebno znanstveno istraivanje kako bismo saznali moe li
glazba utjecati na nae raspoloenje. Znamo da nas glazba moe
smekati ili uiniti nemirnima, pospanima ili iznimno budnima, smirenima ili agresiv
nima. Glazba nas moe uljuljati ili stimulirati, uzbuditi, anestezirati ili nadahn
uti. Na nain koji nadilazi i neutralizira svako racionalno prosuivanje i kritiku sp
osobnost, glazba moe u nama pobuditi najskriveniju duhovnost ili bestijalnost, on
og

najsuptilnijeg ili, pak, divljeg i brutalnog. Religiozna glazba moe


nas ispuniti osjeajem svetog ili numinoznog. U svom pulsirajuem
djelovanju na srce i krvotok, odreene vrste rock glazbe mogu stimulirati neto izvo
rno, neto elementarno, pa ak i seksualno. Zvuk gaj-di na paradama Highlandske regi
mente ponekad je upravo jeziv i
duboko uzbuujui. Njihov je tajanstveni zvuk na bojnom polju
izazivao u neprijatelja stravu, dok se probijao kroz vihor borbe poput
podivljalih Valkira to se obruavaju s nebesa kako bi skupile mrtve.
Tijekom amerikog Graanskog rata, neke su konfederacijske regimente isti uinak posti
zale zvucima benda - instrumenta ija je sposobnost izazivanja osjeaja jeze poznata
svakome tko je imao prilike vidjeti filmsku verziju romana Deliverance (Osloboenj
e), Ja-mesa Dickeya. Glazba, naravno, moe i oparati. Zvuci frule mogu
hipnotiki djelovati na ljudsko bie, jednako uspjeno kao i na zmiju.
U klasinim vremenima, Panovim se frulama pridavala mo dovo
enja pojedinca do ludila. Ve je odavna poznato da e otkucaji ljudskoga srca, usklaen
i s udarcima bubnja, poeti ubrzavati s postupnim ubrzavanjem udaraca bubnja.
Magijsku su mo glazbe prepoznali i amani, jo u vrijeme najranijih plemenskih ritual
a iz samih poetaka ovjeanstva. Na Zapadu, ovu je mo prvi put istraila i formulirala p
itagorejska misao, a zatim i aleksandrijski hermetizam. Pitagorejska i hermetika
doktrina poivala je na odreenim oiglednim postavkama. Ako se dvije ice usklade na is
toj frekvenciji, a jedna od njih se trzne, druga e
vibrirati prema istoj rezonanciji, u nekoj vrsti simpatije. Znanstvenim rjenikom go
vorei, trznuta ica izaziva vibraciju zraka oko nje.
Vibrirajui zrak tada e potaknuti vibracije na drugoj ici, uz uvjet,
naravno, da su obje ice prethodno harmonino usklaene.
Za pitagorejce, kao i za aleksandrijske hermetiare, koji su se na
njih nastavljali, harmonina usklaenost predstavljala je vodee
naelo, koje svoju primjenu nije nalazilo samo u glazbi, ve i u cjelokupnom stvaran
ju. Stvaranje je smatrano jedinstvenim, sveobuhvatnim i sveukupnim totalitetom,
cjelinom u kojoj su sve stvari bile isprepletene i meusobno povezane. Harmonija j
e, tako, bila povezujui posrednik, adhezivom koji je spajao sve stvoreno i uspost
avljao odnose meu stvorenim stvarima. Kozmos je, ukratko, predstavljao
golemi i jedinstveni glazbeni instrument usklaen sa samim sobom,
proizvodei vlastitu glazbu s kojom je neprestano vibrirao u rezonanciji. ovjeanstvo i bogovi, zemlja i nebo, mikrokozmos i makrokozmos bili su povezani harmonijom i odraavali iste harmonine
odnose. Ovi su se odnosi mogli opisati i definirati matematikim
izrazima. No, brojevi su odgovarali utvrenim glazbenim tonovima,

stoga su se odnosi, koje je matematika definirala i opisala, mogli


replicirati i aktivirati glazbom. Prema pitagorejskom uenju, svemir
i ovjek, makrokozmos i mikrokozmos, temelje se na istim harmonijskim odnosima. Koz
mike se sile, dakle, nisu mogle aktivirati njihovim prizivanjem, kao to je to uobia
jeno u molitvi, ve usklaivanjem ovjeka s tim snagama, odnosno, postizanjem iste frekv
encije. Sve to ima iste numerike odnose kao i odreeno nebesko tijelo, oblikovat e tvo
j duh u skladu s tim odnosima i uinit ga spremnim da se u nj ulije nebeski duh, b
a kao to e vibrirajua ica utjecati na drugu, koja je s njom usklaena, da vibrira u har
moniji.
Pitagora je, navodno, upravo zahvaljujui takvim usklaenim odnosima, mogao uti harmo
niju svemira, glazbu sfera - tonova koje su zapravo emitirali planeti tijekom svoji
h savreno skladnih putanja.
Za pitagorejce, kao i za hermetiare koji su ih slijedili, bilo je
prirodno glazbi pripisivati terapeutsku ulogu. Ona se mogla rabiti
kao lijek za razliite ozljede due, kao to su strasti, depresija ili bijes. Ovu je ide
ju kasnije prihvatio Ficino i ostali renesansni magovi, a na nju se pozivao ak i
Shakespeare ( Mletaki trgovac v, i):
"...jer nita nije toliko tvrdo, beutno il puno gnjeva
da glazba ne bi ud mu mijenjala, dok traje".
Prema Platonu, proces obrazovanja ukljuivao je gimnastiku za
postizanje zdravlja tijela i glazbu za zdravlje due. Glazba, drao je
on, jaala je odreenu harmoniju duha, koje bi svako dijete trebalo
nauiti doivljavati. U klasinim kolama misterija, glazba, spojena s
plesom, imala je za cilj uvesti ovjeka u izmijenjeno stanje svijesti. U
tom ju je smislu prihvatio i sufizam a prakticirali su je takozvani
vrtei dervii (mevlevi dervii, koji svojim plesom [sama] oponaaju okretanje planeta oko
Sunca. Red je u 13. stoljeu osnovao veliki mistiki pjesnik i uenjak, Rumi'alal adDin, op. prev.) Pjevanje ili
molitva spojena sa strogim metodama kontrole disanja pronai e kasnije svoj put do
kranstva kroz disciplinu unutar monakih redova.
Hermetiki tekstovi bili su sasvim jasni u naglaavanju nunosti
usklaivanja mikrokozmosa s makrokozmosom svemira i njihove rezonancije. Hermetiar je, primjerice, svoju unutranju liru morao
uskladiti i prilagoditi je boanskom glazbeniku. Glazba je za hermetiare predstavljala klju numinoznog: A biti upuen u glazbu
znai spoznati poredak stvari i boanski plan koji ih je tako rasporedio. Jer ovaj e
poredak koji, s pomou stvaralakog uma sve pojedine stvari spaja u jedinstvu, proiz

vesti najslau i istinsku harmoniju i boansku melodiju. Glazba je takoer bila kanalom
koji povezuje
sve kozmike snage s njihovim zemaljskim predstavnicima kao
antropomorfnim bogovima, jer tim se bogovima ugaa stalnim rtvama, himnama, hvalospj
evima i slatkim zvucima usklaenima s nebeskom harmonijom, da bi idol, bivajui ispu
njen boanskim sastojkom uz neprestanu komunikaciju s nebesima, rado podnosio svoj
dugotrajni boravak meu ljudima. Tako ovjek ugaa svojim bogovima. Prema sadraju jedno
ga rimskog teksta, koji datira iz vremena Carstva, u Egiptu su sveenici, pjevajui h
imne u slavu bogova, rabili sedam vokala u pravilnom redoslijedu iji je zvuk bio
toliko eu-fonian da ga je ovjek mogao sluati umjesto frule ili lire.
Ovaj fragment ukazuje na znaaj koji e glazba kasnije imati u
praksi hermetikih maga renesanse. Oni su, naravno, slijedili naela
harmonije njihovih hermetikih, platonikih i pitagorejskih prethodnika. Naglaavali s
u, meutim, vanost harmoninog braka izmeu glazbenih nota ili akorda i rijei. Poezija j
e stvarana kako bi se potom
uglazbila, a rijei ili tekst takvih pjesama bile su jednako znaajne
kao i glazba sama. Doista, ponekad se glazbeni ritam potpuno podvrgavao metru sti
ha, Stihovi i melodija bili su tako spojeni u jedinstvenu, nerazdvojnu cjelinu. O
va je praksa koju su, primjerice, prigrlili hermetiki pjesnici Plejade u Francusk
oj esnaestog stoljea,
iznjedrila anr glazbene drame s religioznom tematikom, iz koje se
razvila opera.
Praktina je primjena hermetike magije tijekom renesanse uklju
ivala istu sintezu. Zvuci pojedinih rijei, koje je intonirao ljudski glas u odreeno
j visini i kadenci ili ritmu, bili su spojeni s odreenim notama i akordima u odree
noj melodiji. Harmonina integracija svih komponenata morala je biti savrena, prorau
nata matematikom preciznou. Kada se takvo savrenstvo postigne, invokacija biva aktiv
irana - napunjena potrebnom moi, odnosno, vrlinom. Ona tada moe razbiti granice iz
meu dimenzija stvarnosti, jednako kao to udarac
po glazbenoj vilici moe zatresti staklenu au ili prozorsko staklo.
Tako se nevidljive i elementarne snage kozmosa, nebeske ili paklene
sile, mogu slobodno kretati i ispreplitati se s ljudskim svijetom.
Kroz svoju primjenu u magiji i ritualima, glazba je, tijekom renesanse, dobila n
ove dimenzije, poprimajui nove oblike. U Italiji je, primjerice, postojao oblik s
vjetovnog madrigala - sloene vieglasne
pjesme, u kojoj je svaki glas pjevao svoju posebnu dionicu, ne pridruujui se, kao
u zboru, drugim glasovima. Madrigal je takoer pridonio razvoju opere, a kako je d
obivao na popularnosti, zajedno s
njim sve su se ire upotrebljavali i instrumenti - lutnja, lira, viola i
klavikord - koji su sluili kao njegova najea pratnja. Kako se
hermetizam proirio Italijom, a kasnije i cijelom Europom, mnogi su

se plemii latili skladanja madrigala, kao i uglazbljivanja drugih pjesama. Mnogi


od njih postali su i vjeti svirai.

Nastavljajui se na hermetiko uenje, Ficino je govorio o kozmikom duhu - pneumi ili boa
skom dahu - koji struji poput vjetra i proima sve stvoreno. Ovaj harmonizirajui du
h predstavljao je
kanal utjecaja izmeu onoga to je gore i onoga to je dolje, neba i
zemlje, makrokozmosa i mikrokozmosa. Osobni duh pojedinca, dr

ao je Ficino, hranio se. oblikovao i proiavao privlaenjem i apsorbiranjem kozmikog du


a glazba je bila vrhunski medij u tom procesu privlaenja i apsorpcije. Kroz glaz
bu kao kanal, kozmika je
energija mogla proeti pojedinca. Glazba je, ukratko, bila slina molitvi, ali molit
vi obogaenoj dinaminom i aktivnom snagom: David i Hermes Trismegistus zapovijedaju
nam da pjevamo o Bogu, jer nas
je sam Bog nadahnuo na pjevanje.
Govorei o zvijezdama, prema jednom suvremenom komentatoru, Ficino ne govori o oboav
anju zvijezda, ve prije o oponaanju zvijezda, i upijanju njihovih prirodnih emanac
ija koje proizlaze iz
takvoga oponaanja. On se ne zadovoljava samo isticanjem moguih analogija izmeu makrok
ozmosa i mikrokozmosa, izmeu glazbenih i nebeskih harmonija, ve daje i praktine upu
te za stvaranje glazbe koja moe uinkovito iskoristiti ove analogije. Tako je i sam
Ficino skladao i izvodio pjesme magijske snage. Pjevao
bi, primjerice, orfike pjesme uz pratnju lire, kao in magijskoga rituala.
Kasniji su magovi, na temeljima koje je uspostavio Ficino, izgradili vlastite in
ovacije i varijacije. Francesco Giorgi, kabalistiki redovnik, koristio je glazbu
kao bazu za svoje arhitektonske projekte.
Crkva u Veneciji, izgraena prema njegovom planu, trebala je odra
avati glazbene odnose. Giorgi bi esto govorio o Bogu kao vrhunskom glazbeniku. Svije
t je, za Giorgija, bio Boja pjesma ili Boji instrument.
Agrippa se nastavljao na Ficina izjavivi kako se vrlina svake

zvijezde ili Boanstva moe privui glazbom potujui harmoniju i zagovarajui pjevanje or
himni. Ali, dok je Ficino elio izazvati samo odreene utjecaje, Agrippa je, na svoj
faustovski nain,
nastojao podvrgnuti planetarne i ostale inteligencije svojoj volji.

Orfike himne, drao je Agrippa, obdaruju arobnjaka doista velikom moi, omoguavajui mu
odjarmi i usmjeri predmet svoje arolije. Dok je Ficino bio vrlo paljiv, ne elei se ogr
jeiti o naela kranskoga pravovjerja, Agrippa nije imao takvih obzira. Prema jednom k
omentatoru, Ficino je neprestano naglaavao kako njegove astroloke pjesme nisu inkan
tacije sa svrhom prizivanja demona koji su imali vriti magijske radnje. No, umjesto
da bude uvjetovan glazbom, kao u Ficinovoj teoriji, postajui
receptorom planetarnih utjecaja, duh Agrippe postao je i sam aktivni
instrument koji se projicira u zaarani predmet, kako bi ga ukrotio ili

usmjerio njegovo djelovanje. Pa iako je uveo element magijske


prisile, Agrippa je i dalje inzistirao na blagotvornom djelovanju glazbe. Kako j
e i sam izjavio: Drevni mudraci ... nisu uzalud upotrebljavali glazbene zvukove i
pjevanje kako bi odrali ili povratili tjelesno zdravlje ... dok ovjeka ne bi uskl
adili s Nebeskom Harmonijom, i uinili ga potpuno Nebeskim. tovie, nita nije uinkoviti
je u istjerivanju zlih duhova od Glazbene Harmonije.
U islamskom svijetu, muslimanski su hermetian ustanovili me
uodnos izmeu glazbe i alkemije. Ovaj su meuodnos priznali i renesansni magovi na Za
padu. U djelu Ordinall of Alchimy, objavljenom 1477. godine, engleski je alkemiar
Thomas Norton napisao: Udruite svoje elemente u Glazbi
Iz dva razloga, jedan je Melodija:
iji e akordi, kada je pronaete,
Na va um imati istinski uinak.
Ostali akordi koji postoje u Glazbi,
U harmoninim su odnosima,
Kao i odnosi koji postoje u Alkemiji...
Traganje za vezom izmeu glazbe i alkemije nastavilo se i u sedamnaestom stoljeu. I
lustracija u jednom od rozikrucijanski orijentiranoga djela iz 1609. godine, na
primjer, opisuje alkemiara koji se u svome laboratoriju moli pred prikazom pentag
rama. Naprijed, na
stolu, nalazi se zbirka glazbenih instrumenata, s latinskim natpisom
koji glasi: sveta glazba raspruje tugu i istjeruje zle duhove.
Godine 1618., rozikrucijanski hermetiar Michael Maier objavio
je knjigu naslovljenu Atalanta fugiens. Ona sadri pedeset simbolinih ilustracija k
oje su predstavljale pojedine faze alkemijskoga procesa. Svaka ilustracija bila
je popraena latinskim epigramom, a svaki je epigram ukljuivao sekvencu koja se ima
la uglazbiti u obliku fuge za tri glasa. ini se kao da su te fuge bile skladane s
a specifinom namjerom da se pjevaju u laboratorijima, svaku u odreenom stupnju pro
cesa transmutacije.
Otprilike u isto vrijeme, Robert Fludd, Maierov suvremenik i prijatelj, uspostav
ljao je slinu hermetiku asocijaciju izmeu glazbe, magije i alkemije. Fludd, prema j
ednom komentatoru, promatra
glazbu u istom svjetlu kao i alkemiju. Fludd je osuivao glazbu
svoga vremena, nazivajui je samo sjenom istinske i duboke glazbe, drevne hermetike g
lazbe, koja se mora ponovno otkriti, jer kroz nju ovjek moe spoznati sebe samoga i
konano primiti
mistino znanje o Bogu. Za Fludda, tajni i sutinski cilj glazbe
opisan je kao uzdizanje iz nesavrenosti u savrenstvo, iz neistoe
u istou ... iz mraka u svjetlost, iz zemlje u nebo ... Fludd je vjerovao da se boans

ke emanacije koje povezuju mikrokozmos s makrokozmosom trebaju vizualizirati pos


redstvom glazbene analogije.
Instrument s jednom icom, monokord s dvije oktave, odraavao
je odnos izmeu neba i zemlje, a na tom je monokordu svirao
Bog.
Moda je bilo neizbjeno da aspekti hermetike i kabalistike
matematike magije pronau svoj put do Crkve, gdje su se prilagodili
kranskoj glazbi. Svoju su primjenu najee pronalazili u kultu
Djevice. Broj sedam, primjerice, pripisivao se Mariji kao njezin sveti
broj, koji je, prema crkvenoj predaji, simbolizirao sedam njenih radosti i sedam
tuga. Tako je, 1498. godine, nizozemski skladatelj Matthaeus Pipelare napisao p
jesmu u sedam dijelova za sveanost
Sedam tuga. Drugi skladatelj, Pierre de la Rue, napisao je dvije mise
za istu sveanost, pri emu se dominantni motiv svake od njih sastojao od stiha od sedam nota. Marijanske mise u sedam dijelova postale
su vrlo uobiajene. Tijekom esnaestoga stoljea, engleski je skladatelj Thomas Tallis
( oko 1510-1585), napisao brojna djela posveena Djevici, koja su sadrala stihove
od sedam stanci.
Sve je ovo, naravno, bilo dovoljno bezopasno, te se moglo lako
pomiriti sa slubenom kranskom dokrinom. Meutim, crkvena je
hijerarhija, a ponekad i sam papa, prihvaala i druge, heterodoksnije
oblike hermetike glazbe i magije. Poetkom sedamnaestoga stoljea, primjerice, papa U
rban VIII, koji je bio ljubitelj astrologije, zabavljao se izraivanjem horoskopa
za svoje kardinale i predvianjem njihove smrti. Situacija je postala zabrinjavajua
kada su drugi astrolozi poeli predviati njegovu smrt. Stoga je 1628. - godine kad
a se pomrina mjeseca dogodila u sijenju a pomrina sunca u prosincu
- papa, koji je bio duboko uznemiren, zatraio magijsku pomo od
hermetiara Tommasa Campanelle.
Tijekom 1628. godine, papa i Campanella redovito su se sastajali

nasamo, i izvodili rituale, borei se protiv astrolokih utjecaja. Prostorija je bil


a zatiena od vanjskoga zraka i pokropljena ... aromatinim tvarima. Palio se lovor, mi
, rumarin i empres. Zidovi su bili prekriveni bijelom svilenom tkaninom ukraenom gr
anicama. Gorjele su dvije svijee i pet baklji, koje su predstavljale sedam planeta
. Kamenje, biljke, boje i mirisi trebali su prizivati blagotvorne
utjecaje Venere i Jupitera. arobnjak i papa pili su astroloki destilirane napitke i
svirali glazbu koja je prizivala energije Venere i Jupitera.
to se pape tie, ovi su rituali sasvim sigurno dokazali svoju

uinkovitost. Unato zlosretnim predvianjima, papa je poivio jo


esnaest godina, sve do svoje smrti 1644. Ovo, meutim, nije sprijeilo Campanellu - k
oji je ve proveo pet godina u zatvoru - da izazove bijes inkvizicije zbog pristaj
anja uz Galileja. Godine 1634., bjeei pred nezahvalnom Crkvom, potraio je utoite u Pa
rizu.
Slike kao magini talismani
Hermetizam je iznio postavku o meupovezanosti, meuodnosu i
korespondencijama izmeu svih stvari. Oigledno je, stoga, da su se
naela harmoninih odnosa, koja su vezivala magiju, matematiku i
glazbu, trebala primijeniti i na slikarstvo i kiparstvo. Svi hermetiki

slikari renesanse bili su takoer i dobri poznavatelji matematike, a


neki od njih bili su i glazbenici. U svojoj knjizi ivoti umjetnika,
Giorgio Vasari opisuje Leonarda kao vie nego vjetog sviraa na liri.
Njegovu je glazbu, koju je izvodio pred milanskim vojvodom, Ludovicom Sforzom, Vasari opisivao boljom od izvedbi drugih glazbenika koji su dolazi
li na Ludovicov dvor. Leonardo je imao liru, koju je izradio u srebru, u obliku k
onjske glave. Glazba je, rekao je on,
sestra slikarstva.
Paralela izmeu harmoninih odnosa u glazbi i harmoninih odnosa u prostornom mjerenju
bila je jedna od ustanovljenih postavki renesansne hermetike umjetnosti. Prema r
ijeima arhitekta Palladija, odnosi glasova harmonini su za ui, odnosi u mjerenju har
monini su za oi. Za ljude poput Palladija, glazba i slikarstvo sadre harmonije, glazb
a ih odraava u akordima a slikarstvo u svojim proporcijama. Hermetiki slikari renes
anse vodili su se naelima harmoninih proporcija, i to na razliite naine. Jedan od nj
ih sastojao se u doaravanju perspektive - predmeti istih veliina postavljenih tako
da se, obzirom na njihovu udaljenost u prostoru, smanjuju
harmoninom progresijom.

Harmonine proporcije u hermetikom slikarstvu renesanse posebno su vidljive u estoj


uporabi takozvanog zlatnog reza, zlatnog omjera ili zlatne sredine. Kao broj s beskona
im nizom decimala, zlatni rez se obino oznaava grkim slovom fi . Ono ozna
ava specifian i konstantan omjer izveden iz geometrijskoga odnosa. Zamislimo pravi
lni peterokut, lik s pet jednakih stranica. Zamislimo zatim pentagram, petokraku
zvijezdu, unutar peterokuta. Duina svake linije pentagrama uvijek e biti u istom
odnosu s duinom svake stranice peterokuta. Ovaj omjer je zlatni rez, ili On preds
tavlja jedinstvenu harmoninu proporciju i sredstvo podjele dane linije,
tako da se svaki njezin dio nalazi u specifinom i odreenom odnosu
sa svakom drugom podjelom, kao i u odnosu na cjelinu.

Budui da je izveden iz nepromjenjivih matematikih naela nepromjenjivih zakona koji se odnose na broj, kut i oblik - zlatni se
rez smatrao posebno sretnim rjeenjem i potvrdom harmoninog odnosa izmeu mikrokozmos
a i makrokozmosa. Njegov je znaaj samo poveala injenica da se mogao pronai, poput boa
nskoga potpisa, u
prirodi - u strukturi koljke ili pua, ije se spirale ire geometrijski,
u skladu sa zlatnim rezom. Vanost zlatnoga reza potvrdili su i drevni

autoriteti. Njime su se vodili arhitekti i kipari klasinoga svijeta. Partenon je, primjerice, bio izgraen prema omjeru zlatnoga reza.
tovie, za drevni Egipat i Grku, zlatni je rez bio prisutan u dimenzijama ljudskoga
tijela, podijeljenoga pupkom u omjeru Zgrada konstruirana prema istome omjeru sm
atrala se, stoga, harmoninijom
za one koji ive i rade unutar nje.
Hermetiki slikari renesanse svoja su djela redovito komponirali
na temelju geometrije harmoninih odnosa. Zlatni je rez esto predstavljao vodee naelo
takve geometrije. On je vidljiv u djelima Leonarda ili u Krtenju Krista Piera de
lla Francesce, koji je bio poznatiji kao matematiar negoli kao slikar. Pentagonal
na geometrija utemeljena na zlatnom rezu vidljiva je i u Durerovoj uvenoj Melanko
liji. Stoljee i pol kasnije, istom se geometrijom vodio i Poussin.
Zajedno s drugim matematikim i geometrijskim formulama,
zlatni je rez, smatralo se, u sebi sadravao i metafiziku dimenziju.
Budui da se temeljio na broju, postojao je vjeno, proimajui sve
stvari. Moglo ga se promatrati kao manifestaciju, pa ak i atribut bo
anstva. Bog Stvoritelj oigledno je djelovao u skladu s nepromjenjivim zakonima bro
ja i proporcije. Bilo je, stoga, prirodno potraiti te zakone u mikrokozmosu ljuds
koga tijela. Klasini rimski arhitekt
Vitruvije - ija su uenja vratili u ivot renesansni hermetian zagovarao je izgradnju hramova u skladu s proporcijama izvedenima
prema ljudskom tijelu. Ove proporcije nisu ukljuivale samo zlatni
rez, ve i ekstrapolaciju krugova i kvadrata koji proizlaze iz uspravne
ljudske figure, koja stoji rairenih nogu i ruku. uveni crte ove figure - nazvan ovjek
Mikrokozmos - pojavljuje se u Leonardo-vim biljenicama. Kasnije su ga usvojili i
prilagodili Agrippa i Fludd,
koji su je opisivali u kozmikom kontekstu - u krugu koji odgovara
zodijaku, s astrolokom znakovima upisanim na odgovarajuim

mjestima. Postojanje vjenih harmoninih proporcija otkriveno je


tako u zagonetci ljudskoga tijela, koje je predstavljalo inkarnaciju
mikrokozmosa boanskoga savrenstva makrokozmosa.
No, umjetniko djelo, slika ili skulptura, bili su i vie od pukog
svjedoanstva i manifestacije hermetikog naela harmoninih odnosa. Poput glazbe, i one
su mogle djelovati kao talisman, kao neka vrsta invokacije. Drugim rijeima, one
su mogle djelovati kao aktivni posrednici, dinamini elementi magijske operacije,
pa ak i sam magijski in. Kroz harmonine odnose, umjetniko je djelo moglo postati mag
netom, receptorom i kanalizirajuim medijem transcendentnih ili numinoznih energija. Ove su energije, emanacije makrokozmosa, koncentrirane i usredotoene posredstvom umjetnikog djela,
mogle izvriti okultni utjecaj na ovjekov mikrokozmos. Taj je utjecaj mogao biti sa
mo subliminalan, ali zato i ne manje moan. U terminima psihologije dvadesetog sto
ljea, umjetniko djelo sadravalo je odreene univerzalno rezonantne simbole koji su mo
gli naii na
odaziv skrivenih podruja psihe - a posebice nesvjesnog - nedostupnih racionalnom
diskursu ili logici.
U klasinoj mitologiji, Venera (Afrodita), boica ljubavi, ukrotila je svoga ljubavnik
a Marsa (Aresa), boga rata. Kasniji su astrolozi ovo uzimali kao alegoriju za pr
oces u kojem blagotvorni i njeni utjecaji planete Venere neutraliziraju i ublaavaj
u agresivnost i impulzivne energije Marsa. Da Venera moe ukrotiti Marsa i dokazati
nadmo ljubavi nad razdorom, postala je prihvaena astroloka postavka renesansnih her
metiara. Ficino, kao i Pico, neprestano su
naglaavali ovu injenicu. U skladu s ovom postavkom, brojni su renesansni umjetnici
, ukljuujui Botticellija, slikali svoja djela na tu temu - opisujui Marsa, na primj
er, kako mirno spava kraj Venere.
Takve slike nisu bile samo tehnike vjebe, ili oaravajui podsjetnici na mitsko zavoenj
e i sujetu, a jo manje djela s erotskim nabojem.
Naprotiv, one su trebale predstavljati talismane magijske moi koji
su, prizivajui kozmike energije specifino venerijanske prirode,
mogli povratiti mir u Italiji koju su razdirali sukobi.
Da bismo bolje razumjeli kako je talismanska slika mogla magijski djelovati, pog
ledat emo paljivije jedno od najuvenijih takvih djela, slavno Proljee, koje je Botti
celli naslikao za roaka Lorenza de' Medicija i Ficinova uenika. Prije toga, meutim,
moramo imati
na umu da je Botticelli pristajao uz ideju kozmikog duha koju je
prvi iznio Ficino, a promicao ju je Pico della Mirandola. Ovaj kozmiki duh mogao se
smatrati analognim svjetlosti, koja, promatrana kroz prizmu, stvara boje. Kanal
iziran putem polja sile odreenog planeta, kozmiki duh, smatralo se, sadri i odraava pl
anetarne energije. U svome Proljeu, Botticelli je nastojao prizvati bujajue energi
je Venere, kako bi ih rasprio po zemaljskom svijetu i stvorio
ozraje neprestanog proljea - ozraje ponovnog raanja i obnavljanja, buenja seksualnost

i i ljubavi.
U geometrijskom sreditu slike stoji gospodarica itavoga procesa, sama Venera, okrue
na proljetnim zelenilom i probujalom ve-getacijom. Njoj s desna, nalaze se njezi
ni zemaljski avatari, Tri Gracije, Ljepota, Krijepost i Strast. Prema Picu, Vener
ino jedinstvo otkriva se u trojstvu Gracija, kroz koje se njezin utjecaj prenosi
na domenu ovjeanstva.
Kozmiki duh otkriva nam se na desnoj strani slike. U scenu
ga izdie bog vjetra Zefir, iji je dah takoer i hermetika pneuma,
koja je dah ali ujedno i duh. Zefirovo izdisanje pneume zamiljeno je kao aktivna
cirkulacija koja proima cijelu sliku, dinamino se
kreui s desna na lijevo, poput kabalistikog teksta na hebrejskom
jeziku. On najprije dodiruje polugolu zemaljsku nimfu Kloris, koja
odraava ogoljeni zimski svijet. Dodirnuta Zefirom, Kloris se odmie kako bi nainila
put za Floru, proljetnu nimfu, ija raskona pojavnost odraava probujalu zemlju, boga
to odjevenu u haljine koje predstavljaju oivljenu vegetaciju. Nastavljajui svoj pu
t, kao kroz
paljivo konstruiranu cijev, pneuma e zatim animirati ples triju
Gracija. Jednu e od njih, Krijepost, ija je kosa, umjesto da slobodno lepra, skromn
o podignuta na zatiljku, u ljubav inicirati strijela, koju odozgo na nju odapinj
e Kupido. Njezina ljubav i njezin pogled
upereni su ka Merkuru, ili Hermesu, koji smireno stoji na lijevoj
strani slike, u simetrinoj ravnotei sa Zefirom. On e ga, svojom podignutom rukom i
oima koje gledaju nebo, ponovno usmjeriti, natrag u kozmos.
Slika, dakle, opisuje, ali istovremeno i pokree, dinamian proces. U tom procesu, ko
zmiki duh silazi na zemlju u specifino
venerijanskom obliku. On se u zemaljski svijet kanalizira prema
tono odreenoj putanji. Ostvarivi svoj zadatak, ponovno biva odveden u nebesa. Njego
vom cirkulacijom ono to je dolje biva spojeno s onim to je gore, zemlja se povezuj
e s nebom, mikrokozmos s
makrokozmosom. Taj e se proces ponavljati vjeno, u beskrajnim
ciklusima. Kozmiki duh vjeno e ulaziti u svijet putem Zefirova
snanog proljetnog daha. Obnovivi i oivjevi uspavanu prirodu, on
e se vratiti u velianstveni mir numinoznog, a pojavit e se opet,
sljedeeg proljea.
Magijska arhitektura
U svijetu renesansnog hermetizma, arhitektura je posjedovala obiljeje svetosti, k
oje je sezalo u daleko dublju prolost negoli slikarstvo ili kiparstvo. Poput glaz
be, ovu je njezinu ulogu ustanovila pita-

gorejska misao, ako ne i tradicija mnogo prije nje. U tom je smislu


arhitektura bila od iznimnog znaaja za drevni judaizam, a kasnije i
za islam, u stoljeima kada je hermetizam cvjetao u njegovu krilu.
Judaizam je tradicionalno zabranjivao izradu slika, a taj je tabu
naslijedio i usvojio islam. U judaizmu i islamu razvilo se kulturno
naslijee koje je s neprijateljstvom gledalo na izvedbenu umjetnost na svaki opis organskih oblika, ukljuujui, naravno, i samoga ovjeka. Vrste ukrasa k
oji se obino povezuju s katedralama nije mogue pronai u sinagogi ili damiji.
Zabrana je djelomice proizlazila iz injenice da je svaki pokuaj
opisivanja prirodnoga svijeta, ukljuujui i ljudski oblik, bio obiljeen kao svetogre
- ovjekov pokuaj da se nadmee s Bogom kao stvoriteljem, pa ak i uzurpira i zbaci Bog
a kao stvoritelja. Samo je
Bog posjedovao prerogativu stvaranja oblika iz nitavila, stvaranja
ivota od gline. Za ovjeka je pokuaj stvaranja replika takvih oblika,
ili imitacija ivota, iz drveta. kamena, pigmenta ili kakve druge tvari,
predstavljalo krenje boanskih prerogativa - i, samim time, njihovu
parodiju ili travestiju.
No. postojalo je i dublje teoloko opravdanje ove, oigledno, suvie doslovne dogme opravdanje koje se poklapalo s pitagorejskom misli koja je, moda, na nju i utjeca
la. Poput pitagorejskog kozmosa,
Bog je, za judaizam i islam, bio Jedan. Bog je bio jedinstvo. Bog je
bio sve. Oblici fenomenalnoga svijeta, s druge strane, bili su brojni,
slojeviti, mnogostrani i razliiti. U judaizmu i islamu, takvi se oblici
mogu smatrati svjedocima, ne boanskoga jedinstva, ve fragmentacije zemaljskoga svi
jeta. Ako se Bog mogao uoiti u svemu stvorenom, tada je on postajao vidljivim, ne
u brojnosti oblika, ve u povezujuim naelima koja ih proimaju i prema kojima se ti o
blici povode. Drugim rijeima, Bog je bio uoljiv u naelima strukture - determinirani
m stupnjevima jednoga kuta - kao i u broju. Upravo se kroz strukturu i broj, a n
e injenicom postojanja razliitih oblika,
Boja slava mogla smatrati manifestiranom. A samo su graevine
utemeljene na strukturi i broju bile dostojne boanske nazonosti.
Sinteza strukture i broja jest, naravno, geometrija. Kroz geometriju, i pravilni
m ponavljanjem geometrijskih uzoraka, sinteza strukture i broja biva ostvarenom.
Prouavanjem geometrije, stoga, odre
eni apsolutni zakoni postaju, ini se, itljivima - zakoni su to koji
svjedoe o izvjesnom poretku, planu i koherenciji. Ovaj velianstveni plan bio je oig
ledno nepogrjeiv, nepromjenjiv i sveprisutan.

Zbog tih kvaliteta, njegovo je podrijetlo moglo biti samo boansko, a


on sam bio je manifestacija boanske moi - boanske volje. Tako je
geometrija dobila obiljeje svetosti, i status transcendentne i stalno
prisutne zagonetke.
Krajem 1. stoljea prije Krista, rimski je arhitekt Vitruvije navijestio neto to e ka
sniji graditelji usvojiti kao neke od svojih temeljnih postavki. Vitruvije je, n
aime, preporuao da se graditelji organiziraju u drutva ili collegias, u svrhu meuso
bnog pomaganja i uzajamne koristi. Nadalje, ustrajao je da oltari, kao to je dois
ta i
sluaj u kranskim crkvama, budu okrenuti ka istoku. I, to je najvanije, za Vitruvija j
e arhitekt bio mnogo vie negoli puki tehniar.
Arhitekt, rekao je on, trebao bi biti... vjet crta, matematiar, poznavatelj povijest
i, marljiv filozof, poznavatelj glazbe ... astronomije
... Za Vitruvija je, u stvari, arhitekt bio neka vrsta maga, upuenog
u cjelokupno ljudsko znanje i vodee zakone stvaranja. Luk koji je
spajao te zakone bila je geometrija, kojom se arhitekt morao voditi
pri konstruiranju hramova uz pomo proporcije i simetrije.
U Vitruvijevim postavkama, judaizam i islam susretali su se s
klasinom i hermetikom misli. Jer, nije li arhitektura vrhunska aktualizacija i primjena geometrije - ostvarenje i primjena koje daleko
nadilaze slikarstvo, inei geometriju trodimenzionalnom? Nije li se
upravo u arhitekturi inkarnirala geometrija?
Tijekom reformacije, tabu protiv izvedbene umjetnosti usvojit e
i neki kruti oblici protestantizma. Prije toga, meutim, u vrijeme hegemonije Kato
like crkve, srednjovjekovno kranstvo nije trpjelo takva sputavanja ili zabrane. Pa
ipak, kranstvo e ubrzo prihvatiti
naela svete geometrije, i iskoristiti ih u vlastitim pokuajima da utjelove i odaju
poast boanskom. Od vremena gotikih katedrala nadalje, sveta geometrija u arhitektu
ri i arhitektonskim ukrasima ila je ruku pod ruku s izvedbenom umjetnou kao sastavn
im dijelom
Boje kue kranstva.
S renesansnim hermetizmom, sveta je geometrija u arhitekturi
poprimila novu dimenziju koja se, u isto vrijeme, nastavljala na svoje
drevne prethodnike - Kabalu, Vitruvija, platoniku i pitagorejsku misao. Vladalo j
e uvjerenje da su glazba i geometrija sutinski jedno i isto - da je glazba geometri
ja prenesena na zvuk te da u glazbi postoje iste harmonije koje tvore geometriju
graevine. Hermetiki su

se arhitekti pozivali na Vitruvijeva naela simetrije prema kojima


svaki pojedini detalj odgovara obliku kao cjelini. Slijedili su Vitruvijev zakon koji zapovijeda da arhitektonske graevine moraju
odraavati omjere ljudskoga tijela - te da kvadrat i krug moraju biti
ekstrapolirani iz figure ovjeka koji stoji rairenih ruku i nogu. Zakoni kozmikog por
etka moraju se izraziti u matematikim omjerima koji odreuju harmoniju u makrokozmosu
i mikrokozmosu, pri emu nisu vani sami brojevi, ve njihovi omjeri.
Srednjovjekovne su crkve bile graene u krinom obliku, kao
simbol razapetoga Krista. Meutim, oko 1450. godine, Leon Battista
Alberti ( 1404-1472), napisao je prvu renesansnu knjigu o arhitekturi.
Povezujui glazbu i arhitekturu, Alberti je navodio Pitagoru: brojevi
putem kojih skladni zvuci miluju nae ui u ugodi, isti su kao i oni
koji ugaaju naim oima i umu ... Trebali bismo, stoga, sva ova pravila harmoninih odn
osa preuzeti od glazbenika, kojima je ova vrsta brojeva iznimno dobro poznata. Sm
atrao je kako savreni oblik za
crkvu nije kri, ve krug. Krug, tumaio je Alberti, bio je najsavreniji oblik koji se mogao pronai u prirodi - oblik zvijezda, oblik zemaljskoga globu
sa. U Timeju, Platon je izjavio kako je Stvoritelj zamislio kozmos kao ivo jedins
tvo u obliku kugle, koji je, od svih oblika, najsavreniji. Za samoga Albertija bilo
je nuno uspostaviti
ujedinjenje proporcija svih dijelova graevine, tako da jedne
drugima odgovaraju u uzajamnoj i opoj harmoniji; a najpodobniji
geometrijski oblik koji je udovoljavao ovom kriteriju bio je krug.
Prema miljenju jednog suvremenog komentatora, za Albertija kao i za druge renesansne umjetnike - ova harmonija stvorena od
ovjeka bila je vidljivi odraz nebeske i univerzalne harmonije.

Implikacije Albertijevih izjava bile su duboke, pa ak i subverzivne. Ono to se prom


ijenilo, rekao je jedan pisac, bila je predodba o boanskoj prirodi. Krist koji je za o
jeanstvo trpio na kriu, bio je u stvari zamijenjen Kristom kao sutinom savrenstva
i harmonije. Naglasak je neprimjetno bio prenesen s Boga-Sina na
Boga-Oca, Stvoritelja koji je, kao to je rekao Platon, stvorio kozmos, jedan, iv i
u obliku kugle. Hram vie nije bio mjesto rtve i smrti, ve mjesto velianja stvorenog
a svijeta i njegova arhitekta. Poput Botticellijeve slike, hram je postao djelom
talismanske magije, koji je invocirao i olakavao cirkulaciju pneume, ili boanskog
daha, povezujui gornje s donjim, makrokozmos s mikrokozmosom, u hermetikom jedins
tvu.
Crkva u Rimu bila je svjesna ovih implikacija, to je izazvalo nezadovoljstvo u kl

erikalnim krugovima. Godine 1572., milanski nadbiskup, koji je kasnije bio i kan
oniziran, osudio je krunu crkvu kao
pogansku i zaloio se za povratak na oblik latinskog kria. Me
utim, tada je ve bilo prekasno. Italija je ve bila prepuna centralno
planiranih crkvi koje su se
uti crkvu Santa Maria degli
Santa Maria delle Carceri u
tonja se crkva u potpunosti

temeljile na krugu. Izmeu ostalih, vrijedno je spomen


Angeli u Firenci, djelo arhitekta Brunelleschija, i
Pratu, kraj Pise, arhitekta Giuliana de Sangalla. Po
temelji

na geometriji kruga i kvadrata, a sastoji se od visoke krune kupole


koja nadsvouje savrenu kocku.
Godine 1534., u Veneciji je izbio spor oko proporcija nove crkve
St. Francesco della Vigna, koja je u to vrijeme bila u izgradnji. Kako
bi rijeio spor, venecijanski je dud kao arbitra pozvao Francesca
Giorgija, kabalistikog redovnika, savjetnika u sporu oko razvoda
braka engleskoga kralja Henrika VIII. Giorgi je rekonstruirao crkvu u
skladu s vlastitim hermetikim i kabalistikim naelima, rabei harmonine omjere ili prop
orcije koje su se mogle izraziti glazbenim jezikom. Meu strunjacima koje je Giorgi
konsultirao bio je i slikar Tizian.
Godine 1560., Andrea Palladio ( 1508-1580) napisao je monumentalnu knjigu o arhi
tekturi, najvee djelo takve vrste u renesansi.
Palladio se poziva i na Vitruvija i Albertija, navodei, takoer, i djelo
Francesca Giorgija. Prema Palladiju, ljepota e proizai iz ljepote
oblika i skladnih odnosa izmeu cjeline i njezinih dijelova, izmeu
dijelova meusobno i dijelova prema cjelini.
I ovdje vidimo da se Palladio vodio postavkom o harmoninom
odnosu izmeu makrokozmosa i mikrokozmosa: nema sumnje, mali hramovi koje gradimo t
rebali bi sliiti onom velikom koji je, njegovom beskrajnom dobrotom, savreno izgrae
n samo jednom njegovom rjeju. I Palladio je zagovarao izgradnju crkvi krunoga oblik
a. Crkva u obliku kruga ima samo jedan opseg ... nemajui ni
poetka niti kraja ... svaki je njezin dio jednako udaljen od sredita
takve graevine, to iznimno dobro opisuje jedinstvo, beskonanu
bit, jednakost i pravdu Boga.
Sredinom sedamnaestoga stoljea, Palladio je bio jedan od suosnivaa arhitektonske a
kademije, Accademiae Olimpicae u Vicenzi.
Interesi ove akademije uskoro su se proirili izvan podruja religiozne arhitekture,
usredotoivi se posebno na kazaline predstave, pa se 1562. godine ukljuila u izgradn
ju jednog kazalita s posebnom

namjenom. Pola stoljea kasnije, Palladijevi e kazalini interesi


izvriti golem utjecaj na Iniga Jonesa koji je, tijekom svoga boravka
u Italiji, 1614. i 1615. godine, kupio od talijanskih arhitekata brojne
izvorne nacrte i crtee. U mnoga Jonesova postignua valja ubrojiti,
naravno, uvoenje Palladijeve arhitekture u Englesku.
U arhitekturi, kao i u mnogim drugim podrujima, hermetizam je
cvjetao upravo u okruju koje mu je u najveoj mjeri bilo nenaklonjeno. Takvo je ozraje, primjerice, vladalo tijekom druge polovice
esnaestog stoljea u panjolskoj, fanatino katolikoj zemlji kojom
su upravljali inkvizicija i mrzovoljni monarh, Filip II, samoproglaeni branitelj vjere. U svojoj estokoj odanosti Crkvi, Filip se zavjetovao da e i
skorijeniti protestantsku herezu - ne samo u vlastitim domenama, panjolskoj i Nizoz
emskoj, ve i u Engleskoj. U
svome naumu da ponovno uspostavi rimsko vrhovnitvo u Engleskoj, odaslao je, 1588.
godine, svoju uvenu Armadu.
Pa ipak, Filip je, unato svome katolianstvu, bio oaran hermetizmom. Bio je iznimno dobar poznavatelj alkemije. Tijekom svoga
boravka u Londonu, za trajanja njegovog kratkog braka s Marijom
Tudor, osobno se upoznao s Johnom Deejem, koji je za njega i
suprugu izradio horoskope. Iako je kasnije zamrzio Englesku i sve
to je s njom bilo u svezi, panjolski je kralj zadrao svoje potovanje
spram Johna Deeja i sauvao primjerak njegove Monas hieroglyphica, meu ostalim knjigama u svojoj knjinici. Deejeva hermetika
orijentacija spram arhitekture nesumnjivo je barem u izvjesnoj mjeri
utjecala na jedan od Filipovih najveih pothvata. Bila je to izgradnja
magine graevine usporedive sa starozavjetnim Hramom, u kojoj bi
on sam igrao ulogu Salomona. Ova e graevina biti nazvana Escorial - u isto vrijeme palaa, samostan i crkva.
Escorial je izgraen po nacrtu Filipova arhitekta, prijatelja i
osobnoga maga, Juana de Herrere, nekom vrstom panjolskog ekvivalenta Johna Deeja.
Mogue je ak da su se Herrera i Dee poznavali, budui da su obojica izmeu 1548. i 155
0. godine boravili u Flandriji. U svakom sluaju, Herrera je bio najugledniji panjo
lski hermetiar svoga vremena, koji je redovito izvodio odreene okultne

slube za svoga gospodara - najvjerojatnije medijske, astroloke i


alkemijske prirode. Uz cjelokupan korpus hermetikih tekstova i
drugih starih djela, njegova je golema knjinica sadravala i tekstove
svojih neposrednih prethodnika i suvremenika - ukljuujui i Ficina,
Pica, Tritemiusa, Agrippu, Reuchlina, Paracelzusa, Bruna i Johna
Deeja. Posjedovao je, ustvari, dva primjerka Monas hieroglyphicae.
Prihvativi Herrerin nacrt budue graevine, Filip se prihvatio
nadzora izgradnje i ukraavanja Escoriala u svakom njegovom detalju. Graevina je za
miljena i izgraena u strogoj suglasnosti s naelima geometrijske harmonije i proporc
ija. Razliiti stupnjevi izgradnje bili su proraunati i zapoeti u skladu s astroloki
povoljnim datumima. Jedan od osnovnih oblika graevine bila je kocka, sveti
simbol iz hermetikih tekstova i djela srednjovjekovnog hermetiara
iz Mallorce, Ramona Lulla; knjinica Escoriala danas sadri i
Herrerin traktat na Lullovu interpretaciju oblika kocke. Na svodu
iznad povienog crkvenoga kora, nalazi se zagonetna freska, djelo
slikara Luce Cambiasa, koja nosi naziv La Gloria, ili Vizija Raja. U
sreditu ove freske, Bog-Otac i Bog-Sin prikazani su kako sjede na
dugi, okrueni blistavnom svjetlou. Njihova stopala poivaju na
kamenoj kocki, projiciranoj trodimenzionalno prema van, odnosno,
prema promatrau.
Escorial je, ustvari, zamiljen kao imitacija i re-kreacija Salomonova Hrama; a Filip, iji su naslovi ukljuivali i onaj jeruzalemskoga kralja, bio
je i vie nego spreman identificirati se s hebrejskim kraljem iz starozavjetnih v
remena. panjolsko izdanje Vitruvija iz
1582. godine bilo je posveeno Filipu II kao drugom Salomonu i
vladaru Arhitekata.
Sve do posljednje etvrtine dvadesetoga stoljea, panjolska je
uivala poloaj najsurovije keri Crkve, i najustrajnije hraniteljice
europskoga katolianstva. Pa ipak, kako je opisao Carlos Fuentes u
svome uvenom romanu Terra Nostra, u duhovnom sreditu ove
klerikalne ortodoksije stajalo je moda i najvelianstvenije arhitektonsko dostignue
poganskog renesansnog hermetizma.
Magini krajobrazi

Osim u arhitekturi, hermetika su naela nala svoju primjenu i u ure


enju i oblikovanju vrtova. Doista, vrt je esto puta zamiljan kao
dodatak, ako ne i sastavni dio graevine. Oboje su predstavljali talismansku ili magijsku cjelinu, ujedinjenu u harmoninim omjerima.
Prema Albertiju, primjerice, vrt je, jednako kao i sama zgrada, bio
arhitektovom domenom. Ali, i vrt je, takoer, mogao biti magini
talisman. Mogao se, na primjer, podijeliti na etvrtine, predstavljajui tako etiri e
lementa - zemlju, zrak, vatru i vodu. Mogao se podijeliti na dvanaest dijelova,
odraavajui dvanaest znakova zodijaka.
Na odreenim mjestima u vrtu, mogle su se nalaziti pilje, oltari,
cvjetnjaci, labirinti, itav sloeni sustav oblika, mirisa i boja, koji je
mogao invocirati kozmike energije.
Istovremeno s idejom vrta kao sastavnog dijela graevine, iznjedrila se ideja o bo
tanikom vrtu - harmonino oblikovanom prostoru kao ukupnosti svih poznatih biljnih
vrsta. U tome je svojstvu vrt postao simbolinim Rajskim vrtom, mikrokozmosom koji
je odra
avao cjelokupni spektar makrokozmosa. Takvi su vrtovi udovoljavali Paracelzusovoj
ideji prirodne medicine, budui da se u njima moglo uzgajati i ljekovito bilje iro
koga polja namjene. U ovom je
pogledu vrt uspostavljao tradicionalnu svezu izmeu alkemije i botanike, postavi, u
stvari, nekom vrstom proirenog alkemijskog laboratorija.
Talismanski, kao i botaniki vrtovi, imali su mono simbolino
znaenje. Odraavali su idealan harmonini odnos izmeu ovjeka i
prirodnog svijeta. Vrt je predstavljao rezultat suradnje ovjeka i prirode u njiho
vu nastojanju da stvore harmonini poredak u prostoru.
Oblikovanjem vrta, ovjek je doslovno postajao zemljinim suprugom, zdruujui se sa ze
mljom u nekoj vrsti simbolinog braka.
Prvi hermetiki vrtovi renesanse nastali su na poticaj Medicijevaca. U sklopu njihove vile u Careggiju, kasnije dodijeljene Ficinu i pretvorene u
Akademiju, nalazio se upravo takav vrt. U njemu je stvoreno okruje pastoralne dok
olice iz klasine tradicije, i potrage za domovinom due. Ficino je esto pisao i govorio
o svojim etnjama
ovim vrtom i mirnom kutku gdje je na svojoj liri svirao orfike himne.
Vjeruje se da je u ovome vrtu, ili nekom nalik njemu, Botticelli pronaao nadahnue
za floru svoga Proljea. Magijsku ili talismansku mo takvih mjesta naglaavao je i Pa
lladio: Granice vrta vie ga ne
odjeljuju od korijenito razliitog vanjskoga svijeta, ve slue kako bi

lokalizirali snage koje se danas smatraju univerzalnima.


Tijekom druge polovice esnaestoga stoljea, u Engleskoj je
stvoren kult vezan uz Elizabetu I. Djevianska kraljica bila je izjednaena s Astrejom, ili Virgilijevom Pravednom Djevicom iji e
povratak s nebesa zemlji ponovno donijeti Zlatno Doba. Doista,
pretpostavljalo se ak da su metafore vezane uz Elizabetu stvorene s
namjerom da je se, u protestantskoj Engleskoj, ustolii kao zamjenu
za Djevicu Mariju.
Elizabeti su se tako pripisivale gotovo magijske moi nad fizikim svemirom, izjednaava
jui je vrlo esto s Mjesecom i klasinom boicom Mjeseca rimskom Dijanom ili grkom Artem
idom.
U Nonsuch Palaceu u Surreyu, postojale su pilje posveene boici
Mjeseca koju je utjelovljavala Elizabeta, a njezini su simboli bili
feniks i pelikan. Prema jednom komentatoru, ovi su simboli odraavali njezin statu
s majke-hraniteljice Anglikanske crkve. Meutim, feniks i pelikan su, isto tako, pre
dstavljali stare simbole procesa
alkemijske transmutacije. Govorei jezikom alkemije, Elizabeta, kao
boica i vladarica, stajala je na elu procesa u kojemu je sam svijet
transmutirao iz svoga neistog stanja u obnovljeno Zlatno Doba.
Stoga i ne treba uditi da se kult Djevianske kraljice esto puta izraavao vrtlarskim si
mbolima. Zlatno Doba koje je, navodno, navijestila Elizabeta, bilo je zamiljeno k
ao doba neprestanog proljea, stalnog obnavljanja i ponovnog raanja. Poput Venere i
z Botticelli-jeva Proljea, engleska se vladarica obino povezivala s proljeem, cvijee
m i bujanjem prirode. U tom smislu, njezin je est simbol bila
divlja rua s pet latica.
Sve je ovo, naravno, u Engleskoj pobudilo zanimanje za hermetike vrtove. Jedan od najimpresivnijih takvih vrtova bio je onaj u
Kenilworth Castleu, kraljiina ljubimca, Roberta Dudleya, grofa od
Leicestera. Drugi je vrt posjedovao sir Robert Cecil, mlai sin lorda
Burghleya, kraljiina pijunskog metra, Walsinghamova prethodnika. Cecilov je vrt tip
ian primjer hermetikih vrtova elizabetinske Engleske. U njemu su rue izraavale dvana
est vrlina, tri Gracije bile
su predstavljene mauhicama, a devet razliitih vrsta cvijea bili su
simbolima devet Muza.
Za kasnorenesansnu umjetnost oblikovanja vrtova najzasluniji

je francuski inenjer hidraulike, hugenot Salomon de Caus, ije je


naslijee u Engleskoj vidljivo jo i danas. Poput Johna Deeja i Roberta Fludda, de C
aus se zanimao za automate i druge mehanike naprave kao to su pokretne skulpture i
figure ivotinja, vrata koja se mehaniki otvaraju i zatvaraju, zagonetni vodoskoci
i mnotvo drugih, naizgled maginih fenomena, koji su, ustvari, bili proizvodi tehn
ologije, a danas bismo ih nazvali specijalnim efektima. No, dok su Dee i Fludd bil
i zainteresirani za prilagoavanje takve tehnologije
potrebama kazalita, de Caus je svoje izume primijenio na vrtove.
Tijekom posljednjeg desetljea esnaestog stoljea, de Caus je
intenzivno putovao Italijom, posjeujui najuvenije vrtove toga vremena i prouavajui Vi
truvija, Albertija i Palladija. Godine 1601.
nalazio se u Bruxellesu, ureujui vrtove habsburkih vladara tadanje austrijske Nizoze
mske. Izmeu 1607. i 1613. godine, boravio je u Engleskoj, gdje se sprijateljio i
blisko suraivao s Inigom Jonesom. Radio je po nalogu Ane od Danske, supruge Jakov
a I i nasljednika prijestolja, Henrika, princa od Walesa. Meu njegovim najuspjenij
im ostvarenjima bila je konstrukcija sloenog sustava vrtova i vodoskoka na podruju
palae Richmond, kojeg je izgradio u suradnji s Inigom Jonesom.
Nakon iznenadne smrti princa Henrika, 1612. godine, Caus je
otiao u Heidelberg, u rozikrucijanski dvor rajnskog elektora palatina, Fridrika, supruga Elizabete, kerke Jakova I. Tamo je konstruirao
uveni sustav vrtova u sklopu heidelberkoga zamka. Ponekad je
morao sruiti i pokoji breuljak kako bi stvorio ravnu povrinu za
svoje sloene geometrijske konstrukcije. Izgradio je i pilje, u kojima
su bili smjeteni automati, mehaniki divovi, govorei kipovi i orgulje koje su pod od
reenim zranim ili vodenim pritiskom proizvodile odgovarajue tonove. Ovi automati ni
su stvoreni samo zato da bi
zadivili gledatelje, njihova je uloga bila i talismanska. Tako su se jo
jednom ujedinile magija i znanost, uspostavljajui temelje suvremenog tehnolokog ra
zvoja.
Talismanski vrt dobio je svoj puni izraz u matovitim konstrukcijama i izumima Sal
omona de Causa. U meuvremenu se razvijao i botaniki vrt. Novi je svijet otkrio do
tada nepoznate zemlje, narode
te mnoge biljne i ivotinjske vrste o kojima uenjaci nisu znali nita.
Europljani su s udivljenjem promatrali, prikupljali i klasificirali svoja zapanj
ujua nova otkria. Sam svijet poeo se promatrati kao
Boja knjiga, starija i od Biblije i jednako vrijedna prouavanja.
Vladalo je uvjerenje kako su se u vrijeme Izgona iz Raja sva uda
Rajskoga vrta rasprila na etiri kontinenta. S otkriem Novoga svijeta, ova su se uda
mogla ponovno pronai i ujediniti u svojoj izvornoj harmoniji. Tako je botaniki vrt
, kao imitacija edenskog, dobivao sve izraeniju metafiziku dimenziju. Vrt u Padovi

, primjerice, koji
je izgraen 1545. godine, predstavljao je mikrokozmos zemaljskoga
globusa. Krunoga oblika, u njemu je bio smjeten kvadrat podijeljen
na etiri dijela. Na odgovarajuim etvrtinama rasle su biljke s istoka, zapada, sjeve
ra i juga. Za hermetiara toga doba:
...botaniki je vrt pruao mogunost izravne spoznaje Boga. Kako
je svaka biljka predstavljala kreaciju, a Bog se djelomino razotkrivao u svakoj s
tvari koju je stvorio, potpuna zbirka svih Bojih kreacija morala je u potpunosti
razotkriti Boga. Obzirom na odnos
izmeu makrokozmosa i mikrokozmosa, ovjek koji je poznavao
prirodu, najbolje je poznavao sebe.
Magijski ritual i knjievnost
Hermetizam je pronaao svoj put u Zapadnu Europu, gdje se proirio,
u najveoj mjeri, putem knjievnosti - kroz hermetiki korpus i druga djela iz starine
, kroz islamske tekstove, djela srednjovjekovnih arobnjaka i renesansnih maga. He
rmetiki su se elementi u knjievnosti poeli pojavljivati ak i prije renesanse, u kris
tijaniziranim gral-skim romansama, na primjer, kao i u Danteovoj Boanstvenoj kome
diji. Tijekom esnaestoga stoljea, hermetika je misao zadominirala fiktivnom knjievnou,
jednako kao i drugim umjetnostima.
Roman, u smislu u kojemu ga poznajemo danas, u to vrijeme nije
postojao kao knjievni oblik, iako je bilo pria u prozi. Meu prvim
takvim tekstovima koji su odraavali neskrivenu hermetiku orijentaciju, bilo je dje
lo anonimnog autora, pod naslovom Hypnerotomachia, poznato jo i kao Polifilov san
, koje je 1499. godine u Veneciji objavio Aldus Manutius. Hypnerotomachia je pri
mjer talismanske
knjievnosti, jednako kao to je Botticellijevo Proljee, nastalo gotovo u isto vrijem
e, primjer talismanskog slikarstva. Nastavljajui se djelomice na Danteovu metafiz
iku teoriju alegorije, ono ne tei samo za tim da opie, ve i da invocira kozmike energ
ije. Povrno gledano, to je romansa s ilustracijama u drvorezu, koja se zbog svoje
eksplicitne seksualnosti moe klasificirati kao djelo erotske, ako ne i
pornografske knjievnosti. U stvarnosti, meutim, ono odraava, ali i
predstavlja magijski ritual, magijski in s astrolokom pozadinom,
koji odgovara stupnjevima alkemijskog procesa.
Sutinski iste prirode bila je i pastoralna romansa Arcadia, Jacopa Sannazara ( oko 1456.-1530.), dovrena oko 1496. godine, ali
objavljena tek 1501. Poput Hypnerotomachiae, Arcadia se slui
itavim nizom simbola i metafora ispod kojih lei strogo kontrolirana
struktura utemeljena na numerologiji i geometriji. Oba su djela nastojala prilag

oditi knjievnost naelima harmoninih omjera hermetikoga slikarstva, glazbe i arhitekt


ure. Oba su se mogla smatrati
glazbenim ili arhitektonskim kompozicijama. I, konano, oba su
djela izvrila dubok utjecaj na kasnije pisce, kao to su bili Ariosto i
Tasso, Sidney, Spenser i Cervantes. Hypnerotomachia se smatra prototipom najznaaj
nijeg rozikrucijanskog manifesta iz sedamnaestoga stoljea, naslovljenog Kemijsko
vjenanje Kristiana Rosenkreutza,
koji je, pak, nadahnuo Goethea, kao ideja koja je leala u pozadini
njegova Fausta.
U Francuskoj su se naela hermetike magije prilagodila poeziji
kroz djela sedmorice pjesnika poznatih kao Plejada. Najznaajniji
pjesnik iz ovoga kruga bio je Pierre de Ronsard (1524.-1585.). Izme
u ostalih, valja spomenuti i Jeana Dorata, Joachima du Bellaya i
Jean-Antoinea de Baifa. lanovi Plejade eksperimentirali su s magijskom snagom pje
snitva, posebice onog povezanog s glazbom. Nastavljajui se na Danteovu teoriju ale
gorije, Ronsard je, prethodei kasnijim piscima francuskog simbolizma, o svome dje
lu, kao i djelu
svojih kolega, govorio rabei terminologiju koja se jednako uspjeno
mogla primijeniti na alkemijske tekstove. Pria se, govorio je on,
mora prikriti i preruiti ... a istinu o stvarima odjenuti u velianstveno ruho... Pje
snik je, tako, mogao ui u umove obinih ljudi, putem ugodnih i raznolikih pria, ije ta
jne ne bi mogli razumjeti ako
bi im se istina otvoreno razotkrila.

lanovi Plejade zapoeli su sustavnu reformu francuskoga jezika, proiavajui ga izbaciva


m iz njega starih i vulgarnih rijei, a proirujui ga ukljuivanjem drugih rijei iz rje
enesansnog talijanskog jezika. Pod pokroviteljstvom kralja Karla IX, pjesnici Pl
ejade osnovali su Akademiju po uzoru na talijansku, koja
se zalagala za daljnje spajanje pjesnitva i glazbe, doprinijevi tako
razvoju opere. Njihovi su eksperimenti poivali na hermetikim postavkama. Prema Fra
nces Yates: U kojoj je mjeri magija bila prisutna u inkantacijskim psalmima i
pjesmama Baifove Akademije, teko je rei, no pokret se svakako
mogao povezati s Ficinom koji je zagovarao uporabu glazbe u terapijske svrhe. Da
vid koji svojom harfom tjera Savlovu melankoliju bio je slikom glazbeno-lijenikog
humanizma.
Akademija je nastojala proniknuti u sutinu drevne glazbe i
njezinu maginu mo, onu koja se pripisivala mitskom Orfeju.
Godine 1581., pod pokroviteljstvom Henrika III, odranje veli

anstveni festival povodom vjenanja vojvode od Joyeusea i Marije


od Lorraine. Uz bogatu i raznoliku zabavu, proslava je trajala puna
dva tjedna. Pjesnici Plejade i Akademija osmislili su ovaj festival koji je uklj
uivao kazaline predstave, viteke igre, plesove i recitacije uz glazbenu pratnju, pr
aene raskonim kostimima i matovitom scenografijom. Ovdje se pruila mogunost da se jav
no iskua magijski uinak drevne glazbe. Prema prianju svjedoka, publika nije ostala
ravnodunom. Pod utjecajem glazbe, jedan je gospodin, navodno,
digao ruke u zrak, a kada je glazba prestala, ponovno se smirio ...
Frances Yates primijeuje kako barem jedna od recitacija s glazbenom pratnjom svaka
ko zvui kao inkantacija.
Ova je pjesma izvedena na vrhuncu sveanosti, u trenutku kada
je trebao zapoeti viteki dvoboj izmeu francuskoga kralja i njegova
suparnika i neprijatelja vojvode od Guisea. Henrik III i njegova majka Katarina
de Medici, budui upueni u hermetiku misao, znali su prepoznati i cijeniti magijski
znaaj pjesme i pratee glazbe kao
zatitni talisman. Shvatili su je upravo onako kako je trebala biti
shvaena, kao najprofinjeniju inkantaciju, nastojanje da se na dogaaje utjee posreds
tvom najsuvremenijih magijsko-znanstvenih tehnika i pokuaj da se sprijei utjecaj m
ranih zvijezda rata i izdaje
koje su predstavljali Guisei...
Hermetike maske Stuarta
U elizabetinskoj Engleskoj, hermetika su naela Plejade s najveim
oduevljenjem prigrlili Edmund Spenser i sir Philip Sidney. Kao to
smo ve ranije spomenuli, Sidney (1554-1586) je bio uenik Johna
Deeja i ovjek kojemu je Bruno posvetio svoje dvije knjige. Ne treba,
stoga, uditi da se on zalagao za primjenu talismanske magije u knji
evnosti. Njegovi soneti odraavaju utjecaj dvojice najveih pjesnika
Plejade, Ronsarda i Bellaya. Slijedei svoje svjetle uzore, u svojoj
Obrani poezije, Sidney je pjesniku dodijelio status orfikog ili mantikog barda. Po
stoje tri verzije njegovog najveeg djela naslovljenog Arcadia, od kojih nijedna n
ije bila objavljena za njegovog ivota. Knjigu, koja uvelike podsjea na istoimeno d
jelo Jacopa Sannazzara, posvetio je svojoj sestri, alkemiarki, grofici od Pembrok
e a.
Spenser (1552-1599) je bio jedan od Sidneyevih najbliih prijatelja. I on je, popu
t Sideya, sanjao o reformi engleskog jezika na na
in na koji su to u francuskom jeziku uinili pjesnici Plejade. Godine
1578., pridruio se grupi koja se okupljala u domu Roberta Dudleya,

grofa od Leicestera, Sidneyeva strica i jednog od Deejevih sljedbenika. Sa Sidne


yem, sir Edwardom Dyerom i ostalima, osnovao je krug knjievnika pod imenom Areopa
g, po uzoru na Ronsardovu Plejadu.
Zasigurno bi i on postao redovitim posjetiteljem Deejeva kruoka u
Mortlakeu, da 1579. godine nije bio poslan u Irsku kao tajnik tamonjega lorda upr
avitelja. Sljedeih je dvadeset godina, sve do svoje smrti 1599., ivio u Irskoj. Na
kon Leicesterove i Sidneyeve smrti, njegov glavni pristalica u Engleskoj bio je
jo jedan Deejev tienik,
sir Walter Raleigh.
Spenserovi stihovi, poput Sidneyevih, odraavaju utjecaj Ronsarda i du Bellaya, kao i francuskoga pjesnika Clementa Marota, koji
nije bio lan Plejade. Spenserova je uporaba talismanske magije posebno vidljiva u
dvije ode, Epithalamion i Prothalamion, kojima velia brak, a predstavljaju pokuaj
uklapanja hermetike invokacije u pjesnitvo, u nastojanju da se prizovu kozmiki bla
goslovi i zatita
braka. U svome djelu. Sheperd's Calendar (Kalendar pastira), u nizu ekloga ili p
astoralnih pjesama, Spenser odraava utjecaj Plejade, ali i
Sannazzarove Arcadie. Meutim, njegovo je najvee dostignue ipak
Faerie Queene (Vilinska kraljica), masivno djelo koje je trebalo
sadravati dvanaest knjiga, iako je dovreno samo sedam. Frances
Yates opisuje Vilinsku kraljicu kao velianstvenu i arobnu renesansnu pjesmu, koja j
e proeta najbijelijom od bijele magije, kako kransko-kabalistike, tako i neoplatonike.
Ovo je bez sumnje
najambicioznije djelo talismanske magije koje je iznjedrila elizabetinska Engleska.
U svojoj slojevitoj romansi, Spenser se nairoko poziva na kabalistika uenja Francesca Giorgija, kao i na hermetizam drugih velikih renesansnih m
aga. Svaka od postojeih sedam knjiga orijentirana je k jednoj od planeta, ije ener
gije, kvalitete i vrline nastoji invocirati. Kako bi objasnio meuodnos makrokozmo
sa i mikrokozmosa,
Spenser rabi sloene alegorije koje se od posve intimnog i osobnog
proteu na ope i kolektivno, a konano i na kozmiko. Na opoj i
kolektivnoj razini, Spenser se nastavlja na Deejevu viziju mistinog
Britanskoga carstva kojim upravlja mistina boanska kraljica, ija
vladavina navjeuje dolazak novog Zlatnog doba.
U Sidneyevo i Spenserovo vrijeme, magijski su eksperimenti
pjesnika Plejade odjeknuli i u Italiji, samome izvoru njihova nadahnua. Ovdje su

se oni stopili s oblicima ritualizirane svete drame kakvu ju je promulgirao Fici


no - drame u kojoj rijei nemaju samo semantika znaenja, kakvima ih zaodijevaju grama
tika i sintaksa ...
ve takoer i sonorna znaenja, koja im donose ritam i intonacija.
Rezultat ovoga ujedinjenja bila je opera, ije ime - koje proizlazi iz
latinske rijei opera, ae, f. koja znai rad, u alkemijskom smislu proizvoenja nove i p
rosvjetljujue sinteze - razotkriva njezino hermetiko podrijetlo. Prva prava opera,
Perijeva postava Rinuccinijeve
Dafne, bila je izvedena 1598. godine u Firenci.
Sinteza razliitih medija umjetnosti u elizabetinskoj i jakobitskoj
(misli se na doba kralja Jakova I, op. prev.) Engleskoj oitovala se u
obliku maskerate. Maskerata je bila neka vrsta privatne drame, ije je
postavljanje iziskivalo iznimno velike trokove, a izvodila se na kraljevskom i dv
orovima aristokracije. Ta se drama u stihovima odvijala na posebno u tu svrhu ko
nstruiranoj pozornici, a ukljuivala je najnapredniju tehnologiju, specijalne efek
te i razliite trikove kojima se doaravala perspektiva. Glazba i ples bili su sasta
vni dijelovi produkcije, a uloge su esto puta tumaile i mnoge ugledne osobe iz pub
like.
Na svome zavretku, maskerata se pretvarala u bal, njezini su sudionici silazili s
pozornice i mijeali se s okupljenim gledateljstvom.
Nevidljiva granica izmeu iluzije i stvarnosti na taj je nain nestajala,
a mikrokozmos drame koja se odvijala na pozornici stapao se s
makrokozmosom veega svijeta koji je okruuje. Energije koje je invocirala drama kao talisman, uvedene su i putene u optjecaj, proimajui makrokozmos
stvarnosti. Kroz maskeratu, slika Proljea dobivala je ivot u treoj dimenziji, stapa
jui se sa slavljenikim mnotvom i uvlaei ga u svoju magiju.
Prema rijeima Frances Yates:
...renesansni je um u maskerati pronaao svezu izmeu magije i
mehanike. Maskerate su ukljuivale najnovija dostignua u mehanici i stimulirale pob
oljanje mehanizama koji su barem djelomice bili upotrebljavani u magijske svrhe;
kako bi stvorile goleme pokretne i promjenjive talismane, prizivajui tako boanske
sile koje su imale priskoiti u pomo monarhu.
Maskerata je jednako dobro odgovarala kultu Djevianske kraljice kao i mistinom Biz
antskom carstvu. Jo 1578. godine, sir Philip Sidney napisao je maskeratu Svibanjs
ka gospa (The Lady of May), posveenu Elizabeti, koja je vladaricu izriito poveziva
la ne samo s Djevicom Crkve, ve i s drevnom poganskom boicom-maj-kom iz narodne pr
edaje. etvrt stoljea kasnije, maskeratu su toplo
prihvatili i Stuarti. Osmislivi maskeratni kostim za Anu od Danske,
suprugu Jakova I, Inigo James je izrazio svoju namjeru da bojom,
ljupkou i raskoi odore koja blista na kraljiinom velianstvu,

potakne na razmiljanje o ljepoti due u kojoj pronalazi svoju analogiju.


Jakov I bio je svjestan i drugih analogija. Kralj je, pisao je on,
poput glumaca na pozornici, iji i najmanji pokret i gestu ljudi zamijeuju. Godine 1605., Inigo Jones i Ben Jonson svoju su suradnju zapoeli u Crnoj m
askerati (The Masque of Blackness), izrazito hermetikom portretu kraljevske moi. J
onson je kasnije raskinuo s
Jonesom i nastavio s nizom napada na hermetizam od kojih je najpoznatiji njegov
Alkemiar. No, ostao je i dalje privren hermetikoj maskerati.
Jakov I se pozivao na hermetika naela analogije kako bi potvrdio i opravdao kralje
vsku mo kao boansko pravo. Monarh, promiljao je on. bio je predstavnik Boga na zeml
ji i kao takav odgovoran samo Bogu. Stoga si ti, pouavao je svoga sina, mali Bog koj
i sjedi na svome prijestolju i vlada drugim ljudima. Za vladavine
prvih Stuarta maskerata se izvodila kako bi podsjetila na ovu hermetiku korespondenciju.
Maskerate toga vremena ukljuivale su goleme novane iznose.
Njihova je postava uglavnom iziskivala trokove u visini oko 3 000
funta, to je predstavljalo vrijednost jednog uglednog aristokratskog
imanja. Jedna od njih, koju su za kralja postavila londonska Pravna
drutva kotala je ak 20 000 funta. Moglo bi se to usporediti s holivudskim spektaklom Stevena Spielberga, koji bi se prikazao samo
jednom, za mali, odabrani krug ljudi, da bi potom bio uniten.
Unato njezinoj skupocjenosti, maskerata je ostala popularna do
izbijanja Graanskoga rata u Engleskoj. Kao jednu od posljednjih
maskerata ovdje valja spomenuti Comus, koju je 1634. godine napisao mladi John M
ilton povodom inauguracije grofa od Bridgewatera kao lorda-predsjednika od Wales
a. Milton je, iako se proglasio puri-tancem, bio daleko vie zaokupljen hermetizmo
m nego to su to mislili njegovi suvremenici. No, sama skupocjenost takvih ekstrav
agantnih priredbi, njihova sutinski efemerna priroda i ogranienost na mali krug lj
udi, nisu odgovarale potrebama toga vremena. Kao to je
primijetio John Dee, hermetika vizija mora se razotkriti ne samo
obrazovanom dvoru i aristokraciji, ve i trgovakoj i obrtnikoj klasi
koja je u to vrijeme cvjetala u Engleskoj. Za tu je svrhu trebalo
pronai prihvatljiviji i dostupniji umjetniki medij. Bit e to kazalite, vrhunska mani
festacija engleske renesansne kulture.
Magijska mo kazalita
Vie od jednog stoljea nakon to je Henrik VIII raspustio samostane

i raskinuo s Crkvom u Rimu, u Engleskoj nije bila izgraena niti jedna crkva. Umje
sto toga, u Engleskoj su se gradila kazalita. Od svih europskih gradova, samo je
London imao brojna drvena kazalita koja su izazivala uenje u posjetitelja. Englesko
je kazalite postalo, ustvari, novom vrstom crkve, novim oblikom hrama. U njegovo
m
maginom prostoru za nezasitnu su se publiku izvodili obredi i rituali
hermetikih misterija.
Vitruvije, graditelj iz klasinoga Rima, kojega su tako esto spominjali renesansni
hermetian, zagovarao je izgradnju drvenih kazalita. U kamenim se kazalitima, tumaio
je on, akustika poboljavala velikim bronanim tanjurima postavljenima na sceni, koj
i su rezonancijom pojaavali glumev glas. Nasuprot tome, drvo je i samo bilo rezona
ntni medij, te nije zahtijevalo takva akustina poboljanja.
U skladu s Vitruvijevim naelima, kazalita engleske i jakobitske Engleske bila su i
zgraena od drveta.
Prvo kazalite u Vitruvijevom stilu, nazvano jednostavno Kazalite, izgradio je 1567
. godine u Londonu James Burbage, koji je ujedno bio glumac i drvodjelja. U to s
u vrijeme glumci bili organizirani u skupine ili drutva pod zatitom jednog ili dru
gog bogatog, plemenitog ili utjecajnog pokrovitelja. Takva je zatita bila nunost,
jer su Englesku ve preplavili puritanski fanatici - koji e, sedamdeset i pet godin
a kasnije, pod Cromwellovim vodstvom, zagovarati zatvaranje svih kazalita. Glumako
drutvo za koje je Burbage izgradio kazalite, uivalo je zatitu Roberta Dudleya, grof
a od Leicestera.
Leicester je, kao to smo ve spomenuli, bio stric sira Philipa
Sidneya i pristalica Johna Deeja, kojega je redovito posjeivao u njegovu domu u M
ortlakeu.
Dee je, naravno, bio vatreni pobornik vitruvijanske arhitekture
kao kanalizatora talismanske magije. Oduevljavalo ga je i kazalite
te, poput Fludda i Iniga Jonesa nakon njega, mehaniki kazalini
efekti. Za svoga boravka u Cambridgeu 1574. godine, sudjelovao je u
postavljanju predstave prema Aristofanovu djelu, za koju je konstruirao mehaniki l
etei stroj. Prema Vitruviju, takva je tehnoloka strunost bila dodatak ulozi arhitekt
a kao maga.
Frances Yates je uvjerena kako se Burbage prilikom izgradnje
svoga Kazalita posavjetovao s Deejem, te da je moda i sam Dee izradio nacrt graevin
e. U svakom sluaju, istie ona, profinjena je eli-zabetinska drama zahtijevala prof
injene i sloenije efekte. Gdje je
kazalite moglo dobiti potrebnu pomo u stvaranju takvih efekata?
Zasigurno ne u sveuilitima, koja se nisu bavila primjenjenom znanou i praktinim pitan
jima. Preostajali su, stoga, samo hermetiki filozofi... kojima se kazalini redatelj
mogao obratiti za pomo, jer
su hermetiki filozofi bili tehniari u vrijeme kada je znanost izranjala iz magije.

Burbageovom Kazalitu iz 1576. godine, ubrzo su uslijedila i


mnoga druga, kako javna tako i privatna. Meu najznaajnijim javnim kazalitima izgraen
ima krajem esnaestoga stoljea bila su Curtain, Rose, Swan, Fortune i Red Bull. Zbo
g spora s vlasnikom
zemljita na kojemu je bilo izgraeno, Burbageovo je izvorno
Kazalite rastavljeno, da bi 1598. godine drvena graa bila prenesena
na junu obalu Temze i upotrijebljena za izgradnju nove graevine,
kazalita Globe, koje je svoja vrata otvorilo 1600. godine. Vlasnik
Globea bilo je kazalino drutvo lorda Chamberlaina, iji je lan, najvjerojatnije jo od
1592. godine bio i Shakespeare, tada ve priznati pisac. Godine 1603., kazalino drut
vo lorda Chamberlaina uzeo je
pod svoju zatitu novookrunjeni vladar, Jakov I.
Prema Vitruviju, osnovni oblik kazalita trebao se temeljiti na
zodijakom krugu. Ovaj je krug imao biti podijeljen na etiri jednakostranina trokuta, koji bi predstavljali trigone, najskladnije astroloke odnose, odnosno aspekte. Svaki je trokut povezivao tri
zodijaka znaka, i odgovarao jednom od etiti elementa - zemlji, zraku, vatri i vodi
. Kruni je oblik kazalita tako predstavljao mikrokozmos kreacije kao cjeline. Taka
v je dojam pojaavao platneni krov nad
pozornicom, oslikan zvijezdama, koji je predstavljao nebeski svod.
Rezultat je bio Teatar svijeta u kojemu je ovjek ... igrao svoju
ulogu.
Sam izgled kazalita Globe, dri Frances Yates, koji je, kako mu i
samo ime govori, utjelovljavao mikrokozmos. oivljavao je kozmike, a samim time i re
ligiozne implikacije Vitruvijeva kazalita.
Kazalite je tako postalo sastavnim dijelom drame koja se odvijala
unutar njega, doprinosei harmoninoj integraciji radnje i scenografije.
Kazalite, iji je oblik jednostavnim geometrijskim simbolizmom
odraavao odnose unutar kozmosa i ovjeka, glazbe svijeta i glazbe ljudi, zasigurno
je ono koje je moglo predstavljati nadahnue dostojno genija kakav je bio Shakespe
are. Upravo je glazbenim
jezikom on razmiljao o ovjekovoj sudbini na kozmikoj pozornici.
Kao hermetiki mikrokozmos, kazalite poput Globe-a postalo je
maginim, kozmikim, a konano i religioznim kazalitem. A

mag, kao stvoritelj kazalita i njegove magije, izjednaio se s Bogom, vrhovnim Magom,
stvoriteljem kazalita svijeta.
Upravo je u hermetikom hramu kazalita, u tom mikrokozmosu
talismanske magije, renesansni mag dostigao svoju knjievnu apoteozu. Kao takav je
izronio, za svoje suvremenike, jednako kao i za kasnije narataje, u liku Marlowe
ova Fausta. Iako se Marlowe otvoreno izjanjavao kao ateist, njegov se ateizam sas
tojao tek u odbacivanju judeo-kranskih predodbi o boanstvu. Usprkos tome, on je zadra
o sveobuhvatni osjeaj za sveto, za duhovno. Kako smo ranije
istaknuli, Marlowe je pripadao hermetikom krugu grofa od Northumberlanda, koji je bio u dodiru s krugom Johna Deeja. Marlowe je,
kao to nam otkriva njegov Doctor Faustus, bio oaran hermetikom
milju, a ini se da je bio osobit poklonik Agrippe. Doista, njegov
Faust upravo u Agrippi vidi svoj uzor:
A sada, dragi prijatelji
pomozite mi u ovome pokuaju.
jer, ja, koji sam se sloenim silogizmima
prepirao s pastorima njemake crkve
i uinio da se sam cvijet Wittenberga
koji su obuzeli slatkoga Mesaeusa kada je siao u pakao,
bit u lukav poput Agripe,
zbog ijih je sjena cijela Europa drhtala.
Marlowe se divi i izjednaava sa svojim glavnim junakom, u kojega se, konano, i pro
jicira. Faust za Marlowea predstavlja ustvari vrstu romantiziranog i idealiziran
og autoportreta - zrcalnu sliku onoga to je i sam bio ili je, pak, elio biti. Faus
t odraava pretjeranu ambiciju samoga Marlowea, njegov vlastiti antinomijski prijezi
r
spram ogranienja koja su nametnuli judeo-kranska teologija i moral.
No, pozornica na kojoj je stvarao Marlowe bila je popularni
medij, poput filmova koje danas proizvodi Hollywood. I, dok je protestantska Eng
leska bila i vie negoli spremna odbaciti katolianstvo i papu, jo je uvijek u njoj b
ilo dovoljno pobonosti da se uzdri od
sklapanja ugovora s neistim silama. Ta je injenica stavila Marlowea u poloaj istovjet
an onome filmskih scenarista i redatelja iz pedesetih godina dvadesetog stoljea,
s obvezom pridravanja moralnih pravila i tabua koji su tada bili na snazi, kako b
i na taj nain publika primila poruku, kao odraz opeprihvaene etike, prema kojoj por
ok biva kanjen a vrlina se nagrauje. Dr Faustus se, dakle, u tom smislu nije udalj
io od standardnog engleskog prijevoda prie o Faustu objavljene 1587. godine. Sukl
adno naelima ustanovljenog morala, Faust je morao biti proklet. Ukoliko se renesa
nsni mag imao pojaviti na pozornici, tada njegova pojavnost nije smjela biti kon
troverzna i subverzivna, ve dobronamjerna.

Mnogi komentatori, ukljuujui i pisce ove knjige, spremni su


promatrati lik Prospera iz Shakespeareove Oluje kao portret Johna
Deeja. Doista, danas je openito prihvaeno da je Dee bio Prosperova
paradigma. S obzirom na njegove veze s Burbageovim kazalitem i
glumakim drutvom grofa od Leicestera, gotovo je nemogue da
pisac nije barem u jednom dijelu svoga stvaralatva doao u dodir s
magom.
U svome ranijem djelu, Kako vam drago, Shakespeare je istaknuo hermetiku svezu iz
meu kazalita i svijeta, izmeu umjetnika i Stvoritelja, kao svezu izmeu mikrokozmosa
i makrokozmosa:
Sav svijet je pozornica,
A ljudi, ene u njoj glumci samo,
to dolaze i odlaze sa scene,
I mnogo ivot uloga mu prua.
O istoj je korespondenciji govorio i Prospero u Oluji:
Jer svrena je naa sveanost
I kao to sam prije rekao,
Igrai nai svi su bili dusi
I u zrak su se svi rasplinuli,
U laki zrak. A poput zrane grae
Fantoma tih i kule e se jake,
to stre nebu pod oblake, sjajne
Sve palae i divni hramovi
I velika zemaljska kugla sama
I sve to u njoj ivi - sve e se
To raspasti - i ko to nestade
Bestjelesne i puste varke te,
Ni traga nee ostaviti. Mi smo
Tek tvar, od koje graeni su snovi,
I snovima je samo obavit
Na kratki ivot.

Ova analogija - izmeu umjetnikog djela i kreacije, izmeu


umjetnika i Stvoritelja - bit e od najveega znaaja za pisce devetnaestoga i dvadese
toga stoljea. U njihovim rukama, poezija i roman posluit e moda kao osnovni kanal re
nesansnog hermetizma.
Umjetnici i magovi sjedinit e se u jednu osobu; a kao istinski nasljednici Agripp
e i Paracelzusa izronit e ljudi poput Goethea i Flauberta, Joycea i Thomasa Manna
.
10
USPON TAJNIH DRUTAVA
Poetkom sedamnaestoga stoljea, hermetizam je dramatino
promijenio karakter zapadne civilizacije. U tom je procesu istovremeno omoguio sn
aenje elemenata koji e dovesti do njegove vlastite marginalizacije. Usamljene mage
, ijim su primjerima bili Agrippa i Paracelzus. zamijenila su tajna drutva, poput
samoprozvanih rozikrucijanaca i ranih slobodnih zidara.
Pomiui naglasak s transformacije pojedinca na transformaciju
drutva kao cjeline, kabal je zapoeo s politiziranjem hermetizma. U
Engleskoj Elizabete I i Johna Deeja, ispolitizirani je hermetizam bio
teoretski odriv, barem za neko vrijeme. Bio je odriv ak i u ratrkanim enklavama irom
kontinenta - u, primjerice, rozikrucijanski orijentiranom dvoru Fridrika, rajnsk
oga elektora-palatina, koji se
1618. godine oenio Elizabetom Stuart, kerkom Jakova I. Godine
1618., meutim, ispolitizirani hermetizam na kontinentu kulminirao
je u europskoj katastrofi, Tridesetogodinjem ratu, iji su se razmjer i
posljedice mogli usporediti s onima Prvog svjetskog rata.
Pa ipak, u godinama koje su neposredno prethodile ovome debaklu, budunost je izgl
edala vrlo ruiastom. Rijetko se kada u zapadnoj povijesti perspektiva doimala tako
obeavajuom; rijetko se kada
(ako uope za to ima primjera u prolosti) povratak Zlatnoga doba inio tako skorim i
neizbjenim. Kroz znanje koje je pruao hermetizam, ak se inilo moguim zalijeiti religio
zne rane toga vremena.
Prije renesanse i reformacije, cjelokupno je znanje koje je posjedovala zapadna
kultura radilo u slubi rimokatolianstva. Gotovo cjelokupno ljudsko stvaralatvo - um
jetnost, znanost, filozofija, itava mainerija drutvenog i individualnog ivota - post
ojalo je pod sveobuhvatnom kapom Crkve. Vrijedilo je pravilo: eli li uiti, mora biti
klerik. S renesansom i reformacijom, rimski je kiobran po
eo proputati. iroki spektar kreativne ljudske djelatnosti poeo je
izlaziti iz njegove sjene. Hermetizam je, tijekom esnaestog stoljea
ponudio novu sponu, izranjajui kao novi povezujui agens. Usprkos

raskolu unutar Katolike crkve i nedavno ustanovljenim oblicima


protestantizma, inilo se da se vie-manje jedinstven i integrirani
pristup znanju, nadahnut hermetikom milju, zaista mogao uzdii
iznad religioznih barijera. Osnovna postavka hermetizma - meusobna povezanost svi
h stvari - omoguila je stvaranje temelja potpuno nove misli koja je nadilazila sv
e postavljene granice.
Raniji hermetian - Ficino, Pico, Tritemius i Francesco Giorgi - i
sami su djelovali unutar Crkve; iako klerici, uspjeli su pomiriti hermetiku magiju s katolikim uenjem. ak je i takav arhi-katoliki monarh, kakav je bio Fili
p II panjolski, nastojao prilagoditi hermetizam svojoj pobonosti; Escorial predsta
vlja monumentalno svjedoanstvo
o njegovim nastojanjima. U Francuskoj se, tijekom druge polovice
esnaestog stoljea, pod vodstvom hermetikog pravnika i pisca Jeana
Bodina, iznjedrio pokret koji je hermetiku misao koristio kao sredstvo uspostavlj
anja ravnotee i pomirenja izmeu protestantizma i crkve u Rimu. Istim naelom pomiren
ja bio je voen i talijanski dominikanac, Tommaso Campanella, koji je, nakon mnogi
h godina provedenih u zatvoru, konano dobio potporu pape Urbana VIII. Kasnije, u
Francuskoj, Campanella je slinu podrku dobio i od faktikog dravnog poglavara, kardin
ala Richelieua, pa ak i ako kardinalovi motivi moda i nisu bili najistiji. Meu katol
ikim hermetiarima bio je ak
i ugledni jezuit, Atanasius Kircher, koji je, izmeu ostaloga, pouavao
slikara Nicolasa Poussina tehnikama perspektive.
Kircher je vjerojatno bio jedan od najznaajnijih predstavnika
hermetizma unutar Crkve u razdoblju nakon reformacije. Studirao je,
a zatim i pouavao, filozofiju, matematiku, grki i hebrejski. Poput
ostalih hermetiara, bio je zainteresiran za mehanike naprave, pokretne kulise i dr
uge specijalne efekte namijenjene pozornici. Istraivao je i magnetizam. Pribavivi
teleskop, poeo se baviti i astronomijom, te je 1625. godine zabiljeio svoja opaanja
o sunevim pjegama. U elji da to vie sazna, putovao je po itavoj Europi, a s posebnom
je znatieljom prouavao podrijetlo glazbe, religije, jezika, kuge, vulkanskih erup
cija i lave. Jednom se prilikom spustio u krater
Vezuva, u fazi neposredno prije erupcije, nadajui se da e na taj
nain dobiti informacije iz prve ruke o onome to se dolje dogaa.
Kada su mu jezuitski nadreeni odbili njegovu molbu da zapone
svoje misionarsko djelovanje u Kini, Kircher se gorko razoarao.
Odravao je, meutim i dalje ivahnu prijepisku s drugim misionarima, kao i s uenjacima
cijelog poznatog svijeta. Posebno ga je zanimalo podruje, koje bi se danas moglo
nazvati komparativnom religijom. Egipatski je poganizam smatrao vrelom gotovo s
vih religija i vjerovanja - grke, rimske, hebrejske, kaldejske, pa ak i indijske,

kineske, japanske, kao i religije Azteka i Inka. Prouavajui kasnije i


bolje dokumentirane sustave religiozne misli, nadao se da e saznati
vie o izvoru iz kojeg su, prema njegovom miljenju, potjecali,
odnosno, o drevnom Egiptu. Hermetiki korpus, vjerovao je Kircher,
predstavljao je samu sr drevne teologije uz koju su nekad pristajali
svi narodi. Svaka religija, zakljuio je, posjeduje egzoterijski i ezoterijski aspekt; a u ezoterijskom aspektu svjetskih religija on je traio
zajedniki nazivnik. Doista neobino za odanoga jezuita, no,
Kircher je prihvaao mogunost postojanja nadahnute istine u gotovo svim religijama p
rolosti i meu nekranima svoga vremena do kojih jo nije doprla kranska poruka...
Meu ljudima s kojima se Kircher dopisivao bio je i kot, sir
Robert Moray, jedan od njegovih najodanijih itatelja, a ujedno i
jedan od prvih slobodnih zidara. U pismu upuenom jednom prijatelju, Moray je prep
oruio Kircherovu knjigu o egipatskim hijeroglifi-ma. Spomenimo jo i to da se na na
slovnoj stranici Kircherova teksta,
Ars magna sciendi (Velika umjetnost znanja), nalazi slika oka
smjetenoga unutar trokuta, kojega okruuju sjajne zrake Boanstva.
Ovaj e prikaz kasnije pronai svoje mjesto u simbolizmu slobodnoga
zidarstva, a nakon toga i na dolarskoj novanici Sjedinjenih Drava.
Moda i iznenauje Kircherovo nastojanje da ne izazove bijes
svojih nadreenih u crkvenoj hijerarhiji. Za razliku od Campanelle,
vlasti ga nisu proganjale. No, ako se Kircherovim aktivnostima na
neki nain gledalo kroz prste, Rim je davno prije uznemirila mogunost da hermetizam
zamijeni Crkvu kao naelo koje je moglo ujediniti zapadno kranstvo. Jo je vie uznemir
avala injenica da se protestantizam irio, da su njegove redove popunjavali obraenic
i
irom Europe, te da je, kao dio procesa, pruao utoite hermetikoj
misli na koju je nerijetko gledao sa simpatijama. Sueljena s ovom
krizom, Crkva je pokrenula protureformaciju - masovni i orkestrirani
pokuaj da se zadobije podruje koje je preotela hereza i ponovno
uspostavi katoliko vrhovnitvo.
Prve poteze protureformacije povukao je papa Pavao III, koji je
na prijestolje svetoga Petra zasjeo 1534., godinu dana nakon izope-

nja engleskoga kralja Henrika VIII. Godine 1538., papa je izdao bulu
uperenu protiv Henrika, koja je za posljedicu imala samo daljnje
udaljavanje Aglikanske crkve i ojaala je u njezinom otporu. Godine
1540., Pavao je slubeno sankcionirao osnivanje Drube Isusove isusovaca. Godine 1542., proirio je ovlasti inkvizicije, koja je s jednakim autor
itetom koji je uivala u panjolskoj od sada mogla djelovati i u ostatku katolikog sv
ijeta. Kako bi konsolidirao doktrinarni stav Crkve spram protestantizma, papa je
1545. godine sazvao sabor
u Trentu, koji e zasjedati i za vrijeme njegovih nasljednika, sve do
1563. Izmeu ostaloga, koncil u Trentu sastavio je i popis zabranjenih knjiga ( In
dex librorum prohibitorum), koji je ukinut tek 1966.
godine. Kao jedan od zakljuaka sabora bio je i taj da je religiozna
istina jednako izraena u Svetom pismu kao i u predaji. Ustanovljeno
je i jedinstveno i iskljuivo pravo Crkve da tumai Pismo, te da su
sakramenti, koje je protestantizam odbacivao, nuni za spasenje. U
wormskom Dietu, godine 1521., papina se elja da zaustavi Luthera i
njegove sljedbenike nije ostvarila jer je Sveti Rimski car nastojao iznai komprom
is. Koncil u Trentu efektivno je odbacio svaku mogunost postizanja kompromisa, is
tiui papinsko vrhovnitvo nad carem u svim dokrinarnim pitanjima. Ukratko, bila je t
o, u doslovnom ili, pak, duhovnom smislu, objava rata do istrijebljenja.
Jurine odrede u ovome ratu predstavljali su isusovci. Iako njihovo djelovanje nij
e ukljuivalo fiziku borbu, vjeruje se da je njihova organizacija, struktura i stro
ga disciplina stvorena po uzoru na Red
templarskih vitezova, osnovanog etiri stoljea ranije. Poput templara, isusovci su
vidjeli sebe kao vojnu instituciju, novu milice du Christ, ili Kristovu vojsku. Na
oruani logikom, obrazovanjem i ri-goroznim teolokim treningom, zapoeli su novu vrst
u kriarskoga
pohoda - za ponovnim osvajanjem zemalja koje je Crkva izgubila,
kao i nametanjem rimske vlasti u novoofkrivenim zemljama. U godinama koje su usl
ijedile, isusovaki e misionari prodrijeti ak i u Indiju, Kinu, Japan, te Sjevernu i
Junu Ameriku, i osnovati tamo
svoje ispostave. Europske zemlje poput Poljske, eke i june
Njemake, koje su tek nedavno postale protestantske, ponovno su
vraene u okrilje Crkve u kojemu e ostati i ubudue. Nakon poraza
panjolske Armade 1588. godine, Engleska je naputena, barem
privremeno, kao izgubljeni sluaj. No, jo je uvijek postojala mogunost njezine izola
cije; a Engleska, ukoliko bude uspjeno izolirana od kontinenta ujedinjenog u kato
lianstvu, ne moe dugo ivjeti.

Dok je oruje isusovaca u njihovu kriarskom pohodu bilo duh i


intelekt, ostali pristalice Crkve nisu marili za tako profinjena sredstva. Tijek
om esnaestoga stoljea, vojske katolike panjolske podigle su prainu u protestantskoj N
izozemskoj i Flandriji. Katolici i protestanti u Francuskoj neprestano su se suk
obljavali, stvarajui
mreu spletki, zavjera i ubojstava, u kojima je, svojevremeno, zbrisana i dinastij
a Valois. Potkraj drugog desetljea sedamnaestoga stoljea, meutim, protureformacijsk
i pokret Crkve buknuo je u dotada nevienom nasilju.
Godine 1612., umro je hermetiki orijentirani Sveti Rimski Car,
Rudolf II. Godine 1618., eki su se plemii pobunili protiv njegovih
nasljednika i ponudili krunu protestantskom vladaru, rozikrucijancu
Fridriku, rajnskom elektoru-palatinu, suprugu Elizabete Stuart i zetu
Jakova I Engleskog. Fridrikov brzopleti pristanak pruio je
Ferdinandu II - novom Svetom rimskom Caru i vatrenom pristalici
Crkve - izgovor za djelovanje. eka je bila brzo pregaena, a tako i
Fridrikov principat, rajnski palatinat s dvorcem u Heidelbergu; razvlateni, on i njegova ena pobjegli su u Haag. U cilju potpunog iskorjenjivanja pro
testantizma, carska je vojska nastavila napredovati kroz Njemaku, razarajui sve to
bi joj se nalo na putu.
Dok su protestantski principati padali jedan za drugim, u sukob
se umijeala protestantska vedska, pod zapovjednitvom dinaminog i karizmatinog vladara
, Gustava Adolfa. Gustavova nova vojska - na koju e se uskoro ugledati i Cromwell privremeno je pomaknula jeziac na vagi. No oslabljenim je carskim snagama prisko
io u pomo tajanstveni aristokratski plaenik i pustolov, Albrecht
von Wallenstein, kojega sklonost hermetizmu nije sprijeila da svoje
usluge ponudi za katoliku stvar. Wallenstein se bavio astrologijom,
a njegovo su naizgled neiscrpno bogatstvo koje mu je omoguavalo
da dri vlastitu vojsku glasine pripisivale alkemijskim izvorima.
Dvije su se suprotstavljene vojske tako sudarile u konanom
obraunu. Pet su godina Wallensteinove i Gustavove snage vodile krvave borbe, dok
im je bojinica bila itava Njemaka. Do 1634. godine oba su zapovijednika bila mrtva;
vedski je kralj pao u bitci, a Wallensteina je stigla zagonetna smrt od strane v
lastitih mu podre
enih, po svoj prilici na carev nalog. Pa ipak, rat je bio tek napola zavren, te e p
otrajati jo etrnaest godina. Snage habsburke panjolske umijeale su se u sukob kao sav
eznice habsburke Austrije.
Njima su se pridruili i vojnici iz drugih zemalja - iz Italije, Maarske, Balkana,
Danske, Nizozemske i kotske - u daljnjem razaranju Njemake. Konano je intervenirao

i francuski kardinal Richelieu.


Uinio je to na paradoksalan nain, pretpostavljajui francuski nacionalizam vlastitim
religioznim pobudama. Katoliki je kardinal odaslao katoliku vojsku iz katolike zem
lje kako bi podrao protestantske snage. Kada je 1648. okonao Tridesetogodinji rat, p
anjolska je marcijalna nepobjedivost bila nepopravljivo naruena, a Francuska se
uzdigla kao vrhovna vojna sila na kontinentu. Njemaka je bila politiki rascjepkana
, a na njezino e ujedinjenje trebati priekati jo dva i pol stoljea. Zemlja je bila o
pustoena i razorena, a broj njezina
stanovnitva smanjen za treinu. Tridesetogodinji rat bio je najkrvaviji sukob koji j
e voen na europskom tlu prije dvadesetog stoljea.
Protestantizam je preivio, ali veinom u mranom, asketskom i
krutom obliku. Hermetizam je stjeran dublje u tajnost. Godinu dana
nakon izbijanja rata, Johann Valentin Andreae najvjerojatniji autor
treeg rozikrucijanskog manifesta, Alkemijskog vjenanja Christiana
Rosenkreutza - objavio je svoje posljednje poznato djelo. U svojoj
knjizi, naslovljenoj Christianopolis, Andreae je opisao idealno drutvo, vrstu her
metike Utopije, smjeteno u maginom gradu, izgraenom prema naelima hermetike geometrije
. U njemu se ivot sastojao u uenju i pouavanju znanosti, mehanike, medicine, arhite
kture, slikarstva, a posebice glazbe. Odraavajui stav Johna Deeja,
Andreae je naglaavao vanost obrazovanja i inventivnosti obrtnike
klase. Nakon Christianopolisa, meutim, Andreae vie nije pisao, us-mjerivi svoje ene
rgije prvenstveno na uspostavljanje mree Kr
anskih zajednica. One su moda ukljuivale i elemente masonskih
loa i tajnih drutava, no njihov je osnovni cilj, kako se moe zakljuiti, bilo krijumar
enje hermetikih tekstova kojima je prijetilo unitenje. Sam Andreae preivio je Tride
setogodinji rat nakon kojega se povukao u tajnost, te je o njegovim aktivnostima
nakon 1620.
godine poznato vrlo malo.
Moda je jedini renesansni mag u sedamnaestom stoljeu i jedini
ovjek koji je djelovao u usamljenikom stilu Agrippe i Paracelzusa,
bio Nijemac, Jakob Bohme (1575-1624). Roen u leskoj, Bohme je
bio gotovo potpuno samouk, te je veinu svoga ivota proveo kao
skromni postolar. Zbog svojih je pokuaja stvaranja kontemplativnog
kruga spekulativnih mislioca u rodnom gradu Gorlitzu, neprekidno
trpio optube za herezu od strane tvrdolinijakog luteranskog pastora. Bohme je, stoga, za svoga ivota objavio malo djela, te se veina
njegovih najznaajnijih radova pojavila posthumno. Bio je poklonik

hermetike misli, a posebice alkemije, pa se moe rei da je otiao


dalje od svojih prethodnika smatrajui alkemiju manje praktinom
disciplinom koliko simbolinim sustavom - kao psiho-spiritualnu
metodu kabalistikoga stila, usmjerenu ka izravnoj spoznaji, odnosno, izravnom isk
ustvu numinoznog. Bohme je i sam bio istinski mistik koji je nastojao ujediniti is
tu tradiciju ekstatinih mislioca poput Meistera Eckharta s primjenjivim aspektima
hermetike misli.
No, bez obzira na to za kakvim je praktinim metodama tragao,
Bohme je u sutini ostao filozofom i kontemplatorom, te ga se i danas
smatra vizionarem i misliocem. Koliko je god duboko, iluminirajue
i znaajno bilo njegovo djelo, Bohme nije, strogo govorei, bio
mag, a vjerojatno bi i sam odbacio takvu karakterizaciju. Potkraj
sedamnaestoga stoljea uivao je izvjesnu popularnost u Engleskoj, u
krugovima poput onoga Eliasa Ashmolea i brae Vaughan. Kasnije
e izvriti i znaajan utjecaj na pisce poput Goethea i Novalisa, te na
filozofe kao to su bili Schelling, Hegel i Schopenhauer. No, sve do
razbuktavanja Tridesetogodinjeg rata i protureformacije, bio je preputen zaboravu.
Bohme je umro davno prije zavretka Tridesetogodinjeg rata.
Andreae je preivio sukob, no glavnina njegove aktivnosti odvijala
se prije izbijanja rata ili u njegovim najranijim fazama. Do kraja
sedamnaestog stoljea, hermetizam je nestao iz glavne struje religiozne, politike i
kulturne misli. Tek su ponegdje bili uoljivi njegovi tragovi, koje je, kako istie
Frances Yates, bilo mogue pronai u djelu filozofa Gottfrieda Wilhelma von Leibniz
a. Leibniz (1646-1716) je djelovao kao savjetnik hanoverskog elektora, koji e kas
nije postati George II Engleski, te kao tutor budue kraljice Karoline,
supruge Georgea II. Leibniza su glasine neprestano povezivale s tajnim rozikrucij
anskim drutvom , iji je izvorni osniva moda bio Giordano Bruno. Doista, prema rijeima
Frances Yates, Leibniz je
bio okruen rozikrucijanskom aurom. Njegova je filozofija svakako bila proeta rozikr
ucijanski orijentiranim hermetizmom. Ali, nije to bio razlog njegova uvenja, niti
je zbog toga stekao status koji uiva danas u povijesti zapadne filozofije. Samo
nekoliko godina nakon Leibnizove smrti, njegova je misao podvrgnuta racionalistik
oj analizi od strane Voltairea, koji ju je u obliku nemilosrdne i zlobne
satire iznio u svome djelu Candide. Danas je on poznatiji kao prijezira vrijedan
lik kakvim ga je opisao francuski satiriar, negoli po vlastitim dostignuima. Iako
je hermetizam gotovo potpuno nestao s europskoga tla, neku vrstu utoita pronaao je
u Engleskoj. Kako je Tridesetogodinji rat prodirao itavu Europu, mnogi su se herme
tian sklonili u sigurnost Engleske, a nekima su u tome pomogle i Andreaeine Kranske
zajednice. Meu uglednim njemakim izbjeglicama bili su i rozikrucijanci poput Prusa

Samuela Hartliba, Jana Amosa Komenskog iz Moravske (poznatoga kao Comenius) i


Michaela Maiera, lijenika Jakova I i uskoro razvlatenoga Fridrika,
rajnskoga elektora-grofa palatina.
U Engleskoj su mnogi njemaki prebjezi pronali svoje istomi
ljenike i osnovali vie-manje rozikrucijanski orijentirani Nevidljivi
koled (Invisible College). Neki lanovi ove ustanove kasnije e
postati utemeljiteljima Kraljevskoga drutva. No, englesko je utoite
uskoro postalo manje sigurnim negoli se to u poetku inilo. Godine
1642., u zemlji je izbio graanski rat, kojega su mnogi povjesniari
smatrali odrazom zbivanja na kontinentu. Graanski je rat u
Engleskoj doivio vrhunac uspostavom Cromwellovog protektorata.
Strogi je puritanski reim samoprozvanoga izabranika pozatvarao
kazalita i zapoeo lov na vjetice, stvarajui tako ozraje koje je hermetikoj magiji bilo nesklono u jednakoj mjeri kao i na kontinentu.
No, i unato prevladavajuem puritanskom mentalitetu, hermetizam je uspio pronai svoj
e mjesto u engleskoj kulturi. Godine 1650., pojavio se engleski prijevod izvorno
g hermetikog korpusa, a drugo
izdanje objavljeno je 1657. Godine 1651., objavljen je i engleski prijevod Agrip
pine De occulta philosophia, kojoj su, godinu dana kasnije, uslijedila i dva roz
ikrucijanska manifesta. Hermetiku su misao promicali ljudi koji se vezuju uz rano
slobodno zidarstvo, kao to su
sir Robert Moray i Elias Ashmole. Zastupao ju je i takozvani platoniar iz Cambridgea, Henry More, pod ijim e utjecajem kasnije
djelovati i W. B. Yeats i C. G. Jung. Poklonik hermetizma bio je i
pjesnik Henry Vaughan, kao i njegov brat blizanac, alkemiar Thomas. Hermetizmom j
e proeto i djelo Johna Miltona, koji je prijateljevao s brojnim engleskim i inoze
mnim hermetiarima, ukljuujui i Samuela Hartliba. Doista, Miltonova poezija odraava v
rstu talismanske magije koju su prije njega prakticirali Sidney i Spenser.
Kao to se moe zakljuiti prema gore navedenim imenima, hermetizam se sve vie kanalizi
rao u umjetnost, izdvajajui se iz ostatka drutvene, religiozne, filozofske i - to j
e najvanije - znanstvene
struje. Obzirom na prevladavajue struje, hermetizam je trpio kritike
od strane jednog potpuno novog naina miljenja, koje je na njega
gledalo s jednakim neprijateljstvom kao i crkvena dogma nakon sabora u Trentu, i
li spartanska strogost i fundamentalizam puritanskog protestantizma. Ovaj nain mil
jenja preuzet e oblik skeptinog

racionalizma i znanstvenog materijalizma. Njegovo podrijetlo, to je


ironino, lei upravo u hermetizmu. Kratko reeno, roditelja e ubrzo
razvlastiti i odbaciti vlastito nezahvalno dijete. Znanost, tehnologija i
mehanika, koje su izronile iz magije i starog hermetikog jedinstva,
sada su poele isticati vlastito pravo na neovisnost i autonomiju,
oslobodivi se svoga prijanjega konteksta, i, kao fragmenti, postale
samima sebi zakonom. Posljedica je bila fragmentirana stvarnost, a
takvom e ostati sve do danas. Kljuna osoba u ovome procesu bio je
sir Francis Bacon, barun Verulam i vikont St Albans (1561-1626).
Baconov je otac bio civilni sluga u vladi Elizabete I, a majka mu je
bila teta Williama Cecila, lorda Burghleya. Sam Bacon pripadao je
krugu grofa od Essexa. Godine 1613., za vladavine Jakova I, postao
je dravni odvjetnik, a 1618. lord kancelar. Godine 1621., proveo je
kratko vrijeme u zatvoru zbog mita i korupcije.
Baconova je misao ukorijenjena u hermetizmu, kao to je i njegova orijentacija ost
ala sutinski hermetika. Bio je vatreni zagovornik uenosti, koji je sanjao o sastavl
janju enciklopedijske zbirke cjelokupnoga znanja. Neki njegovi stavovi odravaju A
grippinu misao, ali i utjecaj rozikrucijanskog hermetizma. The New Atlantis (Nov
a Atlantida), Baconova alegorijska utopijska idila objavljena posthumno,
1627. godine, oigledno je bila nadahnuta Andreaeinim Christianopolisom. U njoj je opisano idealno drutvo na jednom pacifikom otoku, kojim vlada s
kupina uenih ljudi koji sebe nazivaju Drutvom Salomonove Kue. Ovi inicirani nose na g
lavi bijele turbane s crvenim kriem. Pravila koja ureuju njihov svijet istovjetna
su onima to ih navode rozikrucijanski manifesti. Peat im je takoer slian
rozikrucijanskom.
U drugim pogledima, meutim, Bacon se odvojio od hermetizma. Iako je korijen njego
ve misli leao u hermetizmu, Bacon se jasno ogradio od onoga to je smatrao njegovim
ekstremnijim i subverziv-nijim manifestacijama. Namjerno se ogradio od konvenci
onalne predodbe o renesansnim magovima, osuujui openito magiju, kao i alkemiju. Pose
bno je kritizirao Paracelzusa te arobnjake-matematiare i njihove mistine dijagrame, a
ludirajui, tako, na Johna
Deeja. Umjesto hermetikog zahtjeva za harmoninim odnosom
izmeu ovjeka i prirode, Bacon je naglaavao potrebu ovjekove
dominacije i gospodarenja nad prirodnim svijetom - oznaivi time
prirodu sutinski zlom i nepreporoenom, koju je. stoga, trebalo
ukrotiti. Zbog ovoga je stava uivao simpatije puritanskih snaga koje

su tada jaale u Engleskoj.


Bacon je odbacivao metafiziku i kozmoloku pekulaciju, dre
i da filozofska metoda mora dokazati svoju korisnost. Ovo naglaavanje korisnosti, po
maknulo je njegov intelektualni fokus s dotadanje hermetike sveukupnosti na njezin
e odvojene i razliite komponente, a posebno na one koje su se mogle konkretno pri
mijeniti na poboljanje ovjekova stanja. Sveza izmeu makrokozmosa i mikrokozmosa bila
je prekinuta, a sva je panja usmjerena na mikrokozmos i njegove sastavne dijelove. Podruje promatranja suzilo
se na metodologiju koja je samoj sebi bila svrhom, i koja je, u obliku
eksperimenta, nastojala ustanoviti zakone uzroka i posljedica. Upravo ovdje lei s
jeme kasnijeg britanskog empirizma. Kao posljedica, fokus znanstvenog i filozofs
kog propitkivanja pomjerio se sa sinteze
na analizu.
Metodom analize posluio se i Isaac Casaubon, prilikom datiranja hermetikih tekstov
a, objavljenih 1614. godine. Casaubon (1559-1614) je bio vicarski protestant i u
svoje vrijeme jedan od najuglednijih poznavatelja grke misli, koji je 1610. godin
e migrirao u Englesku, gdje je zadobio potporu i simpatije od strane Jakova I. U
tijeku brojnih napada na katoliku uenost, Casaubon je proveo detaljnu tekstualnu
analizu hermetikih knjiga, usporeujui u njima sadrane podatke, navode raznih autora,
kao i rjenik i stil. Njegovo
ga je istraivanje dovelo do zakljuka kako hermetiki korpus barem u onome obliku u kojemu je tada postojao - datira iz, otprilike,
prvoga stoljea poslije Krista. Pri tome nije pokuavao osporiti
mogunost postojanja osobe poznate kao Hermes Trismegistus, koji
je bio Mojsijev suvremenik ili, pak, njegov prethodnik. Ali, ukoliko
je Casaubonovo datiranje tono, tada je Hermes Trismegistus morao
ivjeti mnogo kasnije, jer se u protivnom knjige koje mu se pripisuju
uope ne bi mogle smatrati njegovim djelom.
Neki hermetian, poput Roberta Fludda, nisu pridavali znaaj
Casaubonovim zakljucima. Kada se 1650. godine pojavio prvi engleski prijevod hermetikoga korpusa, neki su ga krugovi prihvatili
kao najstariju zbirku tekstova na svijetu, koja prethodi ak i Starom
zavjetu. Openito uzevi, meutim, mnogi znanstvenici, od Casaubonova vremena do dananjih dana, smatraju njegovo datiranje viemanje ispravnim. Priznaje se da su korijeni hermetikog korpusa
izgubljeni u maglama vremena. No, u obliku u kojemu je danas

poznat, ini se kako sam hermetiki korpus doista potjee iz prvih


stoljea kranske ere; a djela koja se pripisuju Hermesu Trismegistusu danas se smatraju kompilacijom brojnih autora. Kao posljedica Casaubonov
a istraivanja, hermetiki su tekstovi izgubili uzvieni status koji su uivali zbog svoj
e navodne drevnosti. Budui da su lieni boanskoga autoriteta, vie nisu posjedovali onu
neoborivu
vjerodostojnost i proroansku snagu kakvu su imali biblijski tekstovi.
Naprotiv, od sada ih se moglo podvrgnuti propitkivanju i kritici, jednako kao i
djela Aristotela i Platona. Ukratko, hermetiki je korpus sveden na status jednog
od mnogih postojeih sustava misli.
Bacon je zagovarao specifinu metodologiju koja se sutinski
suprotstavljala hermetizmu, naglaavajui vanost razdvajanja stvarnosti na njezine sa
stavne dijelove, a na tetu cjeline, te istiui prednost analize, empirizma i mjerlji
vog dokaza. Iako to nije uinio svjesno niti namjerno. Casaubon je uinkovito primij
enio Baconovu metodologiju u svojoj kritici hermetikog korpusa. No, intelektualna
protustruja koja e hermetizam potpuno odstraniti iz zapadne misli,
nai e svoje utjelovljenje u Reneu Descartesu (1586-1650), koji se openito smatra jed
nim od otaca moderne filozofije. Upravo je u
Descartesu, vie negoli u bilo kojem drugom misliocu, ukorijenjen
mentalitet koji je oblikovao na dananji svijet. Kartezijanska e
misao najaviti revoluciju u zapadnoj svijesti, jednako duboku kao
ona koju je pokrenula renesansa. Ona e zapadnu civilizaciju odvesti
u takozvano Prosvjetiteljstvo, ili Doba razuma.
Poput Bacona, i Descartes je bio zaokupljen empirijskom metodologijom; njegovo n
ajznaajnije djelo nosi naslov Rasprava o metodi. No, i Descartesova je misao, pop
ut Baconove, bila ukorijenjena u hermetizmu. Unato svome jezuitskom obrazovanju,
Descartes je i
sam priznao kako je, budui da ga nije zadovoljavalo nastavno gradivo, itao sve knji
ge o okultnim i malo poznatim znanostima koje bi mu dole pod ruku. I Descartesa je
snano privlaio rozikrucijanizam, ili barem ono to je o njemu znao. Godine 1623., n
a parikim su se ulicama pojavili plakati koji su navjetavali skori dolazak
Brae Ruina kria, koji e, kako je obeano, pouavati bez
pomoi knjiga, omoguiti ljudima da govore svim jezicima i
odvratiti ih od grijeha smrti. Meu pobonim kranima, kao i u
njihovim institucijama, zavladala je histerija, ba kao da je sam
Antikrist najavio svoj dolazak. Zapoeo je frenetini lov na vjetice,
tim vie to je ovoga puta neprijatelj bio nevidljiv U to je vrijeme
Descartes sudjelovao u borbama u srednoj Europi na strani katolikih

snaga protureformacije. Stigao je u Pariz s namjerom da zatrai pristup u neuhvatl


jivo rozikrucijansko bratstvo. Prema vlastitom priznanju, Descartes nikada nije
pronaao nijednog rozikrucijanca, iako je uskoro i sam bio optuen kao takav. Na ova
kve je napade odgovarao pozivajui se na svoju vidljivost. Glasine o njegovu rozikru
-cijanstvu i dalje su ga pratile, no naslijee kartezijanske misli samo je
po sebi dostatno za njihovo odbacivanje.
U svojoj Raspravi o metodi, Descartes se proglasio dovoljno uenim da ne bude zaved
en obeanjima jednog alkemiara ili predvianjima jednog astrologa, prijevarama arobnja
ka ili varkama i smicalicama svakoga tko smatra da zna vie nego to doista zna. Popu
t Bacona, zagovarao je oblik empirijskog racionalizma. U filozofiji je
traio iste sigurnosti i vidljive dokaze kakve ih prua geometrija ili
matematika. Odbacujui sve manifestacije iracionalnog, vjerovao je
kako racionalni intelekt treba biti vrhovni arbitar i sudac stvarnosti nije, meutim, bio svjestan kako je vjera u supremaciju intelekta u krajnjoj linij
i jednako iracionalna kao i svaki drugi oblik vjerovanja.
Cogito ergo sum, Mislim, dakle, jesam. Ta je uvena, toliko
esto citirana reenica, postala ugaonim kamenom kartezijanske misli. Namjerno ili n
e, ona se shvaala isuvie doslovno. U stoljeima koja su uslijedila, ovjek Zapada pois
tovjetit e se sa svojom sposobnou miljenja, sa svojom sposobnou racionalizacije. Sve o
no to se nije moglo podvrgnuti kvantifikaciji i analizi od strane racionalnog int
elekta smatralo se irelevantnim, ako ne i iluzornim. Sve ono to lei s onu stranu ov
jekovih moi intelektualizacije - njegove
emocije, intuicija, snovi, numinozna iskustva, izmijenjena stanja svijesti, susr
eti s domenama koje e kasnija psihologija nazvati nesvjesnim - sve je to smatrano
beznaajnim, drugorazrednim, sporednim ili nepostojeim. Neprihvatljivo je bilo sva
ko znanje osim onoga kojega
je izvor u razumu, a samo ono podruje istraivanja koje je omoguavalo empirijsku mje
rljivost bilo je dostojno panje.
Kartezijanska je misao uskoro zadominirala engleskim Kraljevskim drutvom, iji su najraniji lanovi, poput Bacona i Descartesa
prije njih, bili poklonici hermetizma kojega su se kasnije (barem u
javnosti) odricali. Tijekom Graanskog rata i Cromwellova protektorata, brojni su
se ueni pojedinci - rozikrucijanski orijentirani prebjezi s kontinenta, kao i Eng
lezi poput Johna Wilkinsa, Roberta Boylea i Christophera Wrena - poeli vie-manje r
edovito okupljati u
neformalnim organizacijama. Postojao je, primjerice, Nevidljivi koled i skupina koj
a se sastajala u Gresham Collegeu, kojega je pedeset godina ranije u Londonu osn
ovao sir Thomas Gresham, bogati elizabetinski trgovac, poznat jo i kao osniva Kral
jevske trgovake
komore. Krug iz Gresham Collegea imao je svoje pristalice i u
Oxfordu. Ove su se organizacije posvetile istraivanju tada jo nejasne granice izmeu
hermetizma i znanosti. Upravo e iz njihovih redova izroniti osnivai i izvorni lano

vi Kraljevskog drutva.
Godine 1660., zavrilo je razdoblje Cromwellova protektorata, te
je obnovljena monarhija u osobi Karla II, koji se iz progonstva vratio
u Englesku. U studenom iste godine, u Gresham Collegeu slubeno
je osnovano ueno drutvo. U srpnju 1662., ono je dobilo kraljevu
zatitu i prozvano Kraljevskim drutvom. Meu njegovim osniva
ima bili su i sir Robert Moray, John Wilkins, John Evelyn, John
Aubrey, Robert Boyle i Christopher Wren. Drutvo je brojalo 115
lanova, od kojih su nekolicina, poput, primjerice, Ashmolea a kasnije najvjerojat
nije i Wrena, bili i slobodni zidari.
Neke od navedenih osoba, kao to su Moray i Ashmole, bili su
hermetike orijentacije. Meutim, gledajui u cjelini, Kraljevsko je
drutvo bilo sklono ignoriranju, ako ne i odbacivanju hermetizma,
prigrlivi empirijski racionalizam Bacona i Descartesa. Ovo je uskoro preraslo u n
ovu i sve dogmatiniju ortodoksiju znanstvenog materijalizma, u kojemu za hermetiku
misao vie nije bilo mjesta. Ta je ortodoksija postala toliko kruta da su pojedin
ci koji su zadrali interes za hermetizam bili prisiljeni drati ga u tajnosti. Jeda
n od njih bio je i Robert Boyle, ije je uranjanje u alkemiju i hermetiku misao
tek odnedavna izalo na vidjelo. Svoja je istraivanja provodio u
tajnosti, a njihove je rezultate biljeio sluei se zamrenim iframa.
U javnosti, kao i u svojim odnosima s Kraljevskim drutvom, uzdizao je Bacona i za
govarao empirijski racionalizam, kritizirajui alkemijske tekstove i obznanjujui sv
oj neprijateljski stav spram hermetike doktrine. Upravo ga je ovakvo javno deklarir
anje svojih stavova obiljeilo u oima njegovih suvremenika kao i kasnijih na-rataja.
Njegove tajne hermetike studije i opiti bili su, kao i sam hermetizam, marginalizirani kao znanstveno nevjerodostojni. Tolika je
bila mo nove ortodoksije - konformizam je bio nunost.
Tijekom druge polovice sedamnaestog stoljea, izbijali su sporadini sukobi na rubni
m podrujima Europe - protiv Turaka na istonim granicama habsburkoga kraljevstva, u
Skandinaviji, izmeu Francuske i panjolske na Pirenejima, izmeu Engleske i Nizozemsk
e, a zatim Engleske i Francuske na moru, te izmeu snaga Jakova II i Williama Oran
skog u Irskoj. Meutim, znatno oslabljen Tridesetogodinjim ratom, vei je dio Europe
uivao u razdoblju relativnog mira. Osim u Irskoj, gdje je bila vezana uz dinastike
sporove, prestala je ak i borba izmeu katolianstva i protestantizma, od kojih je s
vaki uvrstio svoj poloaj na vlastitom teritoriju. Ali, nastavljena je
filozofska borba, izmeu dva suprotstavljena naina miljenja, dvije
suprotstavljene tradicije, dvije suprotstavljene orijentacije. Ova e
borba, kao i njezin ishod, odluno utjecati na svijet kakvim ga poznajemo danas. N
ai suvremeni stavovi o znanju i stvarnosti ukorijenjeni su, zapravo, u sukobu izm

eu sutinski hermetike perspektive i empirijskog racionalizma novog znanstvenog mate


rijalizma.
Osim u umjetnosti, borba je bila prilino jednostrana, te se u
glavnoj struji razvoja zapadne kulture hermetizam sve vie marginalizirao. No, nev
elik se broj pristalica hermetizma jo uvijek drao tradicije renesansnih maga. Plat
oniar iz Cambridgea, Henry More,
na primjer, ostao je vjeran hermetikom postulatu o meupovezanosti svih dijelova stvarnosti kao jednom, sveobuhvatnom jedinstvu, za
ije je razumijevanje bilo potrebno jednako cjelovito i sveobuhvatno
znanje. Sve su discipline bile meusobno povezane, jednako kao i
stvarnost na koju su se odnosile; sve discipline bile su neraskidivo
vezane jedna uz drugu, stapajui se i proimajui. Kako bi se spoznale tajne ljudskoga
tijela, trebalo je spoznati prirodu kozmosa u kojemu to tijelo opstoji i ijim je
sastavnim dijelom; nuno je bilo razumjeti prirodu ljudskoga uma, duha i due. ovjek
je promatran
kao jedna stanica veeg organizma - ukratko, kao mikrokozmos u
kojemu je bio sadran itav makrokozmos. A takozvano lateralno
miljenje, koje se danas smatra revolucionarnim i inovativnim pristupom, u hermetiko
j je tradiciji smatrano normom.
Hermetika je tradicija iznjedrila vlastito buntovno edo, racionalizam, empirijsku
metodu, odnosno, znanstveni materijalizam Bacona i Descartesa. Podjarmljeno od s
trane ovoga novog pristupa, hermetiko je jedinstvo razbijeno u beskrajno mnotvo manjih dijelova,
od kojih je svaki postao odvojenom i autonomnom disciplinom,
odvojenom i autonomnom sferom istraivanja. Domene znanja koje
su nekada bile tek lokvama, sada su postale bunarima bez dna u koje
je istraiva mogao uranjati itav svoj ivotni vijek, a esto se u njima i utopiti. Sveza
izmeu razliitih podruja znanja postajala je sve krhkija, dok se, konano, nije potpu
no prekinula. Renesansni koncept enciklopedijskog znanja ustupio je mjesto itavom
spektru specijalizacija, pri emu se svaka sve vie odvajala od drugih. Integraciju
je zamijenila fragmentacija. Sintezu je zamijenila analiza analiza toliko zatrovana vlastitom sposobnou seciranja, da je izgubila sposobnost
sastavljanja onoga to je rastavila. Organizam je zamijenjen mehanizmom. Kozmos se
promatrao kao neka vrsta stroja, ogromni satni mehanizam, automat kojeg je kons
truirao neki boanski arhitekt ili, moda, inenjer. Tako se i ovjek poeo promatrati u s
linom mehanicistikom kontekstu, kao skup dijelova od kojih su mnogi - poput automo
bilskih dijelova - bili zamjenjivi.
Potkraj sedamnaestog i poetkom osamnaestog stoljea, jedan je
ovjek uinio vlastiti pokuaj pomirenja hermetike i kartezijanske

misli. Bio je to sir Isaac Newton. Danas se, naravno, na Newtona gleda kao na zn
anstvenika - doista, kao jednog od otaca moderne znanosti. Pa ipak. sam Newton n
e bi se u potpunosti sloio s takvom kvalifikacijom. Sebe je vidio ne samo kao prir
odnoga filozofa znanstvenika - ve i kao filozofa u irem i tradicionalnom smislu te
rijei, kao 'ljubitelja mudrosti'. Newton je bio filozof specifino
hermetike orijentacije, koji je znanost smatrao, jednostavno, prirodnom filozofijo
m. Znanstvena dostignua koja se danas vezuju uz Newtona, predstavljaju, zapravo, s
amo dio - i to, po njegovu miljenju, manje vaan dio - njegova ivotnog djela. Broj n
jegovih znanstvenih radova nadmauje koliina materijala koji se odnosti na alkemijs
ka istraivanja, proroanstva, teoloka promiljanja, studije
o arhitekturi i dimenzijama Salomonova hrama te genealogiji starozavjetnih izrae
lskih kraljeva. Prema jednom Newtonovu biografu,
zanimljivo je...da su Newtonove studije o astronomiji, optici i matematici obuhvaa
le samo mali dio njegovog vremena. U stvari, velik je dio svojih umnih moi posvet
io povijesti crkve, teologiji, kronologiji drevnih kraljeva, proroanstvima i alkemi
ji. Za Newtona, kao i za Agrippu i Paracelzusa, filozofija je obuhvaala itav spekt
ar
ljudskoga znanja i aktivnosti; a ista je znanost, kojoj je dao toliko
znaajan obol, za njega leala u mnogo irem i obuhvatnijem kontekstu. Izvui je iz toga
konteksta i promatrati kao autonomnu disciplinu bila bi glupost i pogreka koja z
a sobom povlai moralnu odgovornost i krivnju za sakaenje vie istine za kojom je sam
tragao.
Pa ipak, upravo se to i dogodilo. Ako je Newton bio hermetiar
koji je naglaavao uzajamnu povezanost svih stvari, njegovi su sljedbenici bili ka
rtezijanci, pobornici metode analize koja je sve vie postajala racionalistika i og
raniena, udaljavajui se od izvorne
sveukupnosti to ju je zagovarao njihov mentor. Nastojali su ak zatakati odreene aspe
kte njegovog djela koji nisu udovoljavali novim znanstvenim kriterijima. Kada je
1727. godine Newton umro, njegova su neznanstvena djela - ukljuujui alkemijske te
kstove oznaena nepodobnima za tiskanje i skrivena od oiju javnosti.
Svjetlo dana ugledali su tek dva stoljea kasnije. Godine 1936.,
Newtonovi su potomci na aukciji u Sothebyju izloili neke od njegovih neobjavljeni
h tekstova. Ukupno 121 tekst odnosio se na alkemiju i hermetiku misao. Osim brojn
ih alkemijskih i hermetikih tekstova,
katalog aukcije sadri i 162 stranice rukom pisanih dodataka.
Nakon aukcije 1936. godine, znanstvenicima je po prvi put
omoguen potpuni pristup i pravi uvid u Newtonove hermetike interese. Bilo je to za
panjujue otkrie. Prvi komentator koji je objavio ovo do tada nepoznato djelo bio j
e John Maynard Keynes, kasniji lord
Keynes, zakljuivi kako su Newtonovi najdublji osjeaji bili okultni,

ezoterijski, semantiki... Prema Keynesu: Newton nije bio prvak doba razuma, ve poslj
ednji arobnjak... Keynes dalje obrazlae: Zato ga nazivam arobnjakom? Zato to je itav s
emir i sve to
se u njemu nalazi promatrao kao zagonetku, kao tajnu koja se
moe razotkriti istom milju i mistinim kljuevima koje je Bog
rasuo po svijetu, kako bi ezoterijskom bratstvu omoguio neku
vrstu filozofske potrage za blagom. Vjerovao je da je dio tih
kljueva sadran u nebesima i konstituciji elemenata... ali i u
odreenim tekstovima i predaji koju su prenosila braa u neprekinutom lancu jo od vre
mena zagonetnog otkrivenja u Babilonu.
Svemir je smatrao kriptogramom Svemoguega... istom milju,
vjerovao je, i koncentracijom uma, iniciranom e se razotkriti
zagonetka.
Prema rijeima jednog kasnijeg komentatora:

Sa sigurnou se moe rei da su unato svemu Newtonova promiljanja o alkemiji bila vrsto u
emeljena, te da on sam nikada ni-je posumnjao u njihovu ispravnost, a u odreenom
se smislu
cjelokupno njegovo djelo nakon 1675. godine moe smatrati
dugotrajnim nastojanjem ka ujedinjenju alkemije i mehanike
filozofije.
Jo jedna knjiga o Newtonu koju je napisao Michael White, a
nosi prigodan naslov Posljednji arobnjak (The Last Sorcerer) podastrijet e dokaz k
oji svjedoi ne samo o Newtonovu uranjanju u alkemiju, ve i u hermetiku magiju. Takv
a je bila ona strana Newtonove osobe koju su njegovi neposredni sljedbenici nast
ojali prikriti kao
nespojivu s njihovom vlastitom kartezijanskom orijentacijom. U godinama koje su
uslijedile nakon njegove smrti, nastavili su sa skvrnavl-jenjem njegova imena i
djela. Iskrivljena je slika njihovog mentora
uskoro postala opeprihvaena. Manje od jednog stoljea kasnije,
Newtonovo je ime ve bilo vrsto ustanovljeno kao jedno od onih koja
su obiljeila Doba razuma. Tako je njega (kao i Rousseaua) Blake neopravdano smatr
ao arhi-zloincem, ubojicom vie istine, do sljepila zatrovanog vjerom u vlastiti na
dmoni intelekt: Rugajte se, Voltaire, Rousseau, Rugajte se; zalud galama.
Uz vjetar pijesak bacate, Vjetar ga otpuhuje k vama.
I svako zrnce Dragulj biva, U zracima boanskim sjaje;
Otpuhnuto, slijepi rugaa, Izraelu pute obasjaje.

Demokrita su svi Atomi


I Newtonova Svjetlost u svakoj asti
Pijesak na alu Mora crvenoga
Gdje atorje Izraela blijeti.
Naravno, Blakeova je vizija bila karakteristino hermetika,
pretpostavljajui mreu istovjetnosti koje povezuju mikrokozmos i
makrokozmos:
Vidjeti Svijet u Zrncu Pijeska,
Nebo u divljem Cvatu,
Drati Beskraj na dlanu ruke
I Vjenost u jednome satu ...
U Blakeovo je vrijeme hermetizam ve pronaao pribjeite u
umjetnosti. Kako su racionalizam, empirizam i znanstveni materijalizam uvelike v
ladali zapadnom civilizacijom, to je utoite postalo jednim od malobrojnih svoje vr
ste. Tako se izmeu umjetnosti i
znanosti otvorio jaz koji e kulminirati u onome to C. P. Snow naziva Dvjema kultura
ma.
11
FRAGMENTACIJA STVARNOSTI
UNewtonovo je vrijeme hermetika predodba stvarnosti sveobuhvatna i ujedinjujua - jo uvijek bila odriva. Od tada se, meutim, svijet uveli
ke promijenio. Svijet kakvog poznajemo danas jest onaj u kojemu je razum izgradio
moralne sustave odreene drutvenom korisnou. Ovaj je svijet proizvod takozvanog Prosvj
etiteljstva ili Doba Razuma.
Otkako je poetkom osamnaestoga stoljea trijumfirala kartezijanska misao, zapadna je civilizacija odbacila sintezu u korist analize, organiz
am u korist mehanizma. Kao jedna od posljedica ovakve prakse bilo je mnoenje spec
ijalizacija i tome svojstvena fragmentacija. Umjesto jednog, sveobuhvatnog naela
koje znaenje pridaje sveukupnosti ljudske aktivnosti, postojalo je mnotvo suprotst
avljenih naela koja su meusobno ratovala borei se za svoju premo i sljedbenike. Svak
a od suprotstavljenih sfera znanja postala je samo-prozvanom disciplinom. Svaka di
sciplina predstavlja neku vrstu
kulta, kojemu na elu stoji njegovo vlastito sveenstvo, i upravlja njime prema vlas
titoj teologiji. Umjetnost, znanost, psihologija, sociologija, povijest, ekonomija
, politika i religija - kao i brojne, esto suprotstavljene denominacije unutar svak
e od njih - imaju vlastito
visoko sveenstvo koje zastupa neku visoko specijaliziranu dogmu.
Svako sveenstvo ima vlastite misterije, zaodjevene zbunjujuom

terminologijom, nedostupne za svakoga osim za inicirane; a poput


svakog sveenstva, mora tititi svoje vlastite interese pri emu svi
heretici bivaju ekskomunicirani.
Za ovjeanstvo koje traga za smislom, svrhom i vodstvom u
svome postojanju, posljedica svega je zbunjenost. Danas smo sueljeni sa zapanjujui
m mnotvom suprotstavljenih apsolutnosti, od kojih svaka dri da upravo ona posjeduj
e odgovore i inzistira na
vlastitom idiosinkratskom tumaenju stvarnosti. Kemija, biologija i
fizika - kao i razliite kombinacije istih - istiu svoje pravo na konanu istinu. S d
ruge, pak, strane, organizirana religija, a posebice njezini fundamentalistiki ob
lici, istie vlastiti naslov kao nositelja te
istine. To ini i sociologija. To ini i psihologija. To ini politika, pa
konano i svi izmi koji su probujali u posljednjih stotinu i pedeset
godina - marksizam, maoizam, faizam, kapitalizam, monetarizam,
kao i svi ostali.
Pred ovakvom gomilom meusobno neprijateljskih i esto iskljuivih zahtjeva za priznan
jem legitimnosti, postavlja se pitanje kako pojedinac moe donijeti inteligentu od
luku o tome uz koju e
stranu pristati - posebice ako uzmemo u obzir da je potpuni uvid onemoguen, te se
od nas oekuje da svoj izbor izvrimo na temelju povjerenja. Stoga smo skloni izabr
ati onu stranu koja nam se ini najsigurnijom i koja od nas zahtijeva minimum predan
osti i najmanji rizik. Naalost, ta e se strana pokazati i najmanje relevantnom.
Veina je ljudi danas, primjerice, spremna prihvatiti, na temelju slijepe vjere, d
a su oni sami, kao i svemir koji ih okruuje, sastavljeni od molekula, molekule od
atoma, a atomi od protona, neutrona i elektrona, koji su, pak, sastavljeni od b
ezbroj manjih estica. Ne razumijevajui u potpunosti koncept svjetlosne godine, veina
je ljudi isto tako spremna vjerovati da je, na primjer, Sirius udaljen od zemlje
tono odreeni broj svjetlosnih godina. No, kako nam taj neupitni
in vjere pomae da ivimo svoje ivote, donosimo odluke, prepoznajemo bilo kakav smisao,
svrhu ili vodstvo u naem postojanju?
Kako nam takav in vjere pomae da odredimo smjer svojih aktivnosti ili uspostavimo mo
ralni okvir, etiki imperativ i hijerarhiju vrijednosti? to se svega toga tie, ivimo i
votom koji je austrijski
romanopisac Robert Musil opisao kao relativnost perspektive na rubu epistemoloke p
anike.
Racionalna filozofija
Fragmentacija znanja koja je zapoela s Baconovom i kartezijanskom milju, svoj je vrhunac doivjela u osamnaestom stoljeu. S posebnim je ushitom p
romicana u Francuskoj, gdje je svoj izraz pronala u djelima filozofa kao to su bil
i Montesquieu, Diderot i, iznad svega, Voltaire. U Engleskoj su je zagovarali fi

lozofi poput Davida Humea (1711-1776), ija je Rasprava o ljudskoj prirodi nosila
podnaslov Pokuaj primjene eksperimentalne metode rasuivanja na pitanja morala. Knjiev
nici poput Popea i Swifta, Addisona i
Steelea, uinili su racionalizam vodeim naelom ak i u umjetnosti,
prihvaajui razum kao vrhovnog jamca naega znanja. Formalizirani skepticizam proglaen je vrhunskim intelektualnim dometom;
domiljatost, kao puka modana vjeba, cijenila se vie od iracionalne, a time i sumnjiv
e sposobnosti imaginacije. Potkraj stoljea, taj je stav promicao najutjecajniji p
isac svoga vremena, Samuel Johnson.
Osim to se uvukao u umjetnost, racionalizam je pronaao svoj
put i u organiziranu religiju, gdje je poprimio oblik deizma. Prema
deistikoj teoriji, Bog se, stvorivi kozmos, iz njega povukao, ostavivi ovjeka neka n
astanjuje, tumai i istrauje domenu kojom je sada sam suvereno vladao. Meutim, ova s
e domena nije promatrala kao sveobuhvatni ivi organizam u kojemu je, prema Agripp
i i Paracelzusu sve bilo u uzajamnoj svezi. Naprotiv, bio je to kozmiki mehanizam
, golemi stroj koji se analizom mogao rastaviti na svoje sastavne dijelove; taj
je proces rastavljanja poprimio takve razmjere da se gotovo uope nije postavljalo
pitanje na koji bi se nain ovaj stroj
mogao ponovno sastaviti. Za Descartesa, ak su i biljke i ivotinje
bili puki mehanizmi. Kao to je za sat prirodno da pokazuje vrijeme
s pomou svoga mehanizma, izjavio je on, tako je posve prirodno
za drvee da donosi plodove. Za njegove sljedbenike, ovjekova je
dunost bila rastavljati drvo kao da se radi o satnom mehanizmu, ne
bi li razumjeli njegovu prirodu. Tako su deisti nastojali uspostaviti
ovjekovo vrhovnitvo nad prirodom - i, slijedom takvoga poloaja,
njegovo pravo da je iskoritava.
Poput pobonih predrenesansnih krana, za deiste je ovjek bio
odvojen i razliit od prirode. Za krane prije renesanse, njegova je
odvojenost proizlazila iz njegova duha. due i injenice da je priroda
bila neotkupljena, odnosno, nepreporoena. Za deiste, ovjekova
je odvojenost bila posljedica snaga njegovog racionalnoga uma koje
su prirodu mogle podvrgnuti svojoj volji. Isto tako, poput predrenesansnih krana,
deisti su se pozivali na Bibliju koja im je dala mandat za iskoritavanje prirodni
h bogatstava: Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim ivim stvorovima to pu
ze po zemlji!
Biblijska predodba o prirodi oslobodila je ovjeka iz naturalistikih okvira grke religioznosti i filozofije i time sankcionirala

tehnoloki razvitak ... i ovjekovu vlast nad prirodom. Iako


Bibilija ne podastire mehanicistiku sliku svijeta, ona je, zbog injenice da ta sli
ka implicira de-deifikaciju prirode, njoj slina.
Ovime su uklonjene prepreke koje je postavljala takva deifikacija
i uinile ovjeka ne samo sposobnim da se natjee s prirodom, ve
i dunim da to ini. Vie nije bilo nikakvih zabrana niti ogranienja, a numinozna, svet
a priroda, vie nije postojala.
Tijekom devetnaestoga stoljea, pukotine i rascjepi u onome to
se nekada smatralo jedinstvenim pristupom znanju postali su jo
akutniji, jo izraeniji i sada ve nepopravljivi. Darwinova je misao
stavila znanost u naizgled nepovratnu i nepomirljivu opoziciju organiziranoj rel
igiji, a u mnogim pogledima i humanistikoj tradiciji. U
osvit darvinizma, agnosticizam, kakvog su zagovarali Thomas Huxley i Herbert Spe
ncer, postao je ne samo uglednim, ve i modernim svjetonazorom. Pa ipak Darwin nij
e bio jedini nesvjesni instrument
fragmentacije. Brojni su socijalni filozofi, poput Marxa i Engelsa,
svojim racionalizmom sveli cjelokupnu ljudsku aktivnost na jednostavni mehanizam
kojim upravljaju drutveni i ekonomski zakoni.
Istim se racionalizmom vodio i Freud u svojoj psihologiji, uzdiui
istraivanje ljudskoga uma na razinu znanosti, dok je ak i ona
nevidljiva dinamika psihe postala tek strojem.
Godine 1959., engleski je pisac, znanstvenik i politiar C. P.
Snow objavio svoje znaajno djelo pod naslovom Dvije kulture (The
Two Cultures). Snow je zakljuio kako se zapadna civilizacija polarizirala izmeu dv
a naina miljenja, dva sustava vrijednosti, koji vie nisu mogli meusobno komunicirati
. S jedne strane, dri Snow, stoji
pisana tradicija, koja ukljuuje umjetnost, religiju, imaginaciju i
sve ono to je ukorijenjeno u iracionalnom; s druge strane nalazi se
mentalitet znanosti i znanstvene metodologije. No, Snow nije bio ni
veliki umjetnik, niti osobito dubok mislilac; situacija je bila mnogo
sloenija od tumaenja koje je mogla ponuditi njegova jednostavna
dihotomija. Vie nisu postojale samo dvije, ve mnotvo kultura.
Svaka od njih, kao to smo ve spomenuli, razvila je vlastitu terminologiju, vlastit
u frazeologiju i argon. Ono to je u poetku bilo samo rjenikom, pretvorilo se u istin
sku teologiju upotpunjenu prateom

dogmom.
Mjerenje je, ako ga uzmemo kao jedan oigledan primjer, u krajnjoj liniji proizvol
jno. Podjele prostora i vremena - na centimetre i kilometre, ili minute, sate i
godine - sutinski su arbitrarne. One su
samo izumi ljudskoga uma koji oznaavaju sasvim neopipljive i nevidljive stvarnost
i. Kao posljedica tih izuma, sutinskom je kaosu nametnut red, ime je ljudskom drutv
u omogueno uinkovitije djelovanje. Ali, svi mi znamo da, na primjer, vrijeme koje
pokazuje ura ima vrlo malo veze s drugim vrstama vremena. Nutarnje vrijeme vrijeme kao izravno iskustvo ljudskoga uma - nema nieg zajednikog s vremenskom pod
jelom satnoga mehanizma. Ako ga provedemo aktivno ili u zabavi, jedan sat prolet
jet e kao nekoliko minuta. U
adolescenciji i mladosti, godina moe biti beskrajno duga i dosadna.
Meutim, kako ovjek stari, desetljee moe proi za tren, a kalendar
postati samo maglovitom slikom.
Mjerenje - kao podjela vremena i prostora na odreene jedinice
- jest, dakle, samo pogodnost, ali ne i istina, a svakako ne Apsolutna
Istina, iako se s njome esto brka. Svjetlosne godine i nano sekunde nemaju nikakva zn
aenja osim onoga koje im pripisuje ljudski intelekt. Naravno, takve su konvencion
alnosti stare koliko i sama civilizacija i nune za uinkovito obavljanje ljudskih d
jelatnosti.
Tako smo izmislili novac, navodno da bismo oznaili nevidljivu i neopipljivu kvali
tetu vrijednosti. Pa ipak, svjesni smo da novanica od pet funti ili pet dolara im
a sasvim drukiju vrijednost u Africi ili Aziji
od one koju posjeduje u Europi ili Sjevernoj Americi - a da u prostranstvima Ant
arktika nema ba nikakve vrijednosti. Isto tako, svjesni smo da e ono to na jednom k
raju svijeta predstavlja pravo bogatstvo negdje drugdje biti pukom sirotinjom.
Na kraju dolazimo i do samoga jezika. Rijei svakako ne predstavljaju Apsolutnu Is
tinu. Njihova znaenja mogu varirati ak i unutar istoga jezika. U drugim jezicima o
ne ne moraju znaiti nita ili je, pak, njihovo znaenje potpuno razliito. Tako je, pri
mjerice, prema
jednoj esto prepriavanoj, pa moda i apokrifnoj prii, Rolls Royce
predstavio njemakom tritu svoj Silver Mist, ne uvidjevi pri
tome da Mist na njemakom znai drek.
S razvojem specijalizacija, uvoenjem novih rijei i pojmova, izgraeni su koncepti, k
oji su u poetku smatrani samo prigodnim na
inima izraavanja odreene injenice, da bi kasnije bili prihvaeni
kao istine, kao opipljive i mjerljive aksiomatske stvarnosti. Kao primjer mogli
bismo navesti Edipov kompleks Freudove psihologije, ili, pak, klasnu borbu, proletari
jat i marksistiku Historiju.
Mogli bismo navesti i demokraciju na koju se poziva suvremena

politika, iako mnoge demokratske vlade vre vlast i nad njima


suprotstavljenom veinom. Spomenimo, konano, i sada vrlo popularan feel-good faktor,
kojega toliko uzdiu navodno obrazovani politiari i novinari kao da se radi o nekoj
vrsti drutvenoga Grala koji se moe definirati s jednakom preciznou kao i uspon ili
pad cijena robe. Obzirom na podruje na koje se odnose, svi se ovi izmiljeni izrazi
tretiraju kao istine, pa ak i kao vidljive injenice.
Skrovite hermetizma
to se, tijekom procesa fragmentacije, dogodilo s hermetizmom, njegovom vizijom sv
eproimajuega jedinstva - vizijom koja je u vrijeme renesanse gotovo doivjela svoju
aktualizaciju u praksi? to se dogodilo s glavnim kustosima hermetizma - magovima
ili arobnjacima koji su slijedili tradiciju Agrippe i Paracelzusa ili njihova mitologiziranog avatara, Fausta? Prema ortodoksnim povjesniarima,
kao i opeprihvaenom miljenju, povijest Fausta i hermetizma, koja
je tri i pol stoljea obiljeavala glavnu struju zapadne kulture, degenerirala je u
marginalni fenomen, u povijest takozvanog ezoterizma. A ezoterizam je. kako se smatr
a, bio naputen od strane Prosvjetiteljstva i znanstvene revolucije.
Kao to smo ranije spomenuli, hermetizam je nadivio renesansu, ali se sve vie margin
alizirao, dok je njegovim pristalicama oduzet svaki znaaj i ugled. U oima ortodoks
nih povjesniara, istinski nasljednici Agrippe i Paracelzusa nisu bili pojedinci,
ve zajednice koje su isticale svoje pravo na to naslijee. Tajno drutvo zamijenilo j
e usamljenog maga i preuzelo njegovu tradiciju. Iako se to nerado priznaje, u poe
tku su tajna drutva poput, primjerice, rozikrucijanaca iz sedamnaestoga stoljea il
i ranog slobodnog zidarstva, na
neki nain oblikovala glavnu struju povijesti. Kasnije su iz nje istisnuta, postavi
tako perifernima, sve vie se izdvajajui iz procesa evolucije zapadne kulture. Na
njih se gledalo kao na skupine udaka, te ih se rijetko kada spominjalo u povijesnim
knjigama, osim u onima posveenima takozvanoj ezoterici. Takvu su sudbinu, krajem d
evetnaestog i poetkom dvadesetog stoljea, doivjeli Iluminati iz Bavarske, Red Zlatn
e Zore i Ordo Templi Orientis. Takav je bio
sluaj i s bizarnim njemakim sektama poput Reda Novih Templara,
Drutva Tule (Thule Gesellschaft) i Germanordenom, koji su doprinjeli usponu Treega Reicha. Takav je, konano, sluaj i s dananjim
kultovima i sektama koji tvrde da nauavaju i prakticiraju ritualnu
magiju u skladu s eksplicitnim ili implicitnim hermetikim naelima,
kao to je, primjerice, krvavi Red Suneva Hrama, iji su lanovi
sredinom devedesetih poinili kolektivno samoubojstvo.
Ortodoksni nam povjesniari ipak ukazuju i na pokojeg znaajnog pojedinca. Jo u osamn
aestom stoljeu neki su od njih uivali status velikih iniciranih, koji su ivjeli povuen
im i zagonetnim usamljenikim ivotom. Takav je, primjerice, bio legendarni i navodn
o
bezvremeni grof Saint-Germain, koji zasigurno nije bio onakvim kakvim su ga mnog
i eljeli prikazati. Takav je status uivao i Sicilijanac Giuseppe Balsamo, poznatij
i kao grof Cagliostro - koji je, po svemu

sudei, doista i bio arlatan kakvim su ga oznaili njegovi kritiari.


U devetnaestom stoljeu, meutim, samoprozvani je mag bio jo
vie marginaliziran i sveden na pukog propagandistu i ekscentrika,
ako ne i potpuno poremeenog prozelitista, koji se onima koji su ga
htjeli sluati predstavljao kao uvar tajni nad tajnama, prije trgovca
mistifikacijama negoli izvornim misterijima, esto puta zadobivi
sljedbenike kao osniva nekoga kulta, sekte, reda ili sustava. S tim u
svezi spomenimo Eliphasa Levija, najutjecajniju osobu francuskog
ezoterizma devetnaestoga stoljea ili dr. Gerarda Encaussea, poznatoga kao Papus. Pr
isjetimo se i ozloglaenoga Aleistera Crowleyja, kao i njegova uenika, Diona Fortun
ea. Konano, bilo je i izvjesnih pojedinaca koji su nastojali stopiti hermetiku tra
diciju s drugim sustavima miljenja i na tim temeljima izgraditi nove religije,
kao to su, primjerice bili H. P. Blavatsky, utemeljiteljica teozofije ili
otac antropozofije, Rudolf Steiner.
Openito se, iako nevoljko, priznaje da su takve post-prosvjetiteljske manifestacije hermetike misli povremeno vrile utjecaj
koji se irio i izvan sfere ezoterije kao takve. Rozikrucijanstvo i
slobodno zidarstvo ostavili su svoj trag u politikom i kulturnom ivotu, iako se to
me ne pridaje gotovo nikakav znaaj. Meutim, taj je utjecaj u nekim sluajevima bio ak
i znaajniji od hermetizma iz kojega su vukli svoje korijene. Danas bi malo tko z
nao za Red Zlatne Zore da njegovim lanom nije bio William Butler Yeats.
Ortodoksni povjesniari e ipak morati uzeti u obzir injenicu da
je tijekom posljednjih tri stotine godina bilo nekoliko takozvanih
okultnih povrataka. Priznat e da je europski romantizam s kraja
osamnaestog i poetka devetnaestog stoljea bio proet hermetikom
milju. Ne mogu, takoer, porei ni da je sredinom devetnaestog stoljea u Francuskoj bu
jao pokret koji je kulminirao u dekadenciji
fin de siecle-a i da je u Rusiji, u osvit revolucije, raslo zanimanje za ezoteri
ju. Povjesniari e priznati i da je u Njemakoj postojala podzemna struja koja se kas
nije manifestirala kao nacional-socijalizam.
Nee moi zamiriti ni pred plitkim misticizmom, kao jednom od
najprepoznatljivijih obiljeja sramotno liberalnih ezdesetih godina. Takav e misticiza
m oznaavati alarmirajuim barometrom gladi i potrebe za smislom, svrhom i vodstvom,
gladi i potrebe koje su
danas toliko prisutne.

Takvim e se okultnim povratcima priznati neki utjecaj na


drutveni i politiki ivot. Jo uvijek je rasprostranjeno uvjerenje da
su, primjerice, iskru Francuske revolucije barem djelomice zapalili
slobodni zidari i druga tajna drutva. Utjecaj okultnih povrataka
ponekad e se pronalaziti u umjetnosti, no, na njih e se uvijek gledati kao na sutin
ski periferne fenomene obzirom na glavnu struju i razvitak onoga to nazivamo zapa
dnom povijeu. A kada ih se silom
prilika mora uzeti u obzir, tada se o njima nerijetko govori kao o devijacijama,
ako ne i upravo opasnim i perverznim fenomenima. Osobe poput Eliphasa Levija i
Aleistera Crowleyja bit e odbaene (ne i bez opravdanja) kao udaci. Na teozofiju i a
ntropozofiju gledat e se
s podsmjehom, kao posve nedostojne panje jednog uglednog kriti
ara. Zbog ezoterijskih interesa W. B. Yeatsa, knjievni e se kritiari i znanstvenici bo
lno posramiti, kao da je rije o kakvoj neobinoj aberaciji - o vrsti udatva kao prero
gativi pjesnika iz kojeg proizlazi izvorno nadahnue i tkivo njegove estetike.
Znanost otkriva grijeh
U posljednje tri stotine godina bilo je to prevladavajue miljenje o
hermetizmu, sada svedenom na razinu pukoga pripatka ezoterije.
Bio je izbaen iz kulturne povijesti, a njegov uvar, mag, degradiran
na status ekscentrine anomalije ija se prvenstvena zasluga sastojala
u kvarenju umjetnika. Ukoliko se doimalo da sebe shvaa suvie ozbiljno, bio je oznae
n kao zaluena budala i predmet podsmjeha.
Kada bi njegov stav ostao nepoljuljan, bivao bi odbaen kao cinini
arlatan i manipulator. Samoprozvani magovi modernog svijeta, esto su bili i jedno
i drugo. No, to je samo jedna strana prie. Iako nam se danas ponekad ini da Faust
izigrava klauna, on, takoer, djeluje u
mnogo ozbiljnijem i utjecajnijem svojstvu. To, meutim, ini inkognito.
Jedinstveni i sveproimajui Weltanschauung renesanse bio je,
po svojoj orijentaciji, sutinski hermetiki. Kada je jedinstvo toga
Weltanschauunga razbijeno, hermetizam je, takoer, doivio fragmentaciju. Hermetika j
e misao preivjela i ostala sauvana, ali u di-fuznom obliku, preko razliitih sfera,
disciplina i podruja istraivanja, kao i samo znanje. Svaka takva sfera, disciplina
ili podruje istraivanja zadobili su vlastite hermetike adepte, arobnjake i Fauste.
Ako bismo renesansne mage poput Agrippe i Paracelzusa mogli
promatrati kao znanstvenike, modernog bismo znanstvenika mogli
smatrati nekom vrstom arobnjaka. Doista, za mnoge e ljude dananji znanstvenik preds
tavljati istinskoga nasljednika takvih figura kao to su bili Agrippa i Paracelzus
. Trebamo samo spomenuti niz

uvenih imena koja su obiljeila posljednja tri stoljea znanosti Henry Cavendish, Antoine Lavoisier, Andre Ampere, Michael Faraday, Pierre i Mari
e Curie, Ernest Rutherford, Max Planck, Wolfgang Pauli i Albert Einstein, pojedi
nci su koji uivaju status arobnjaka
naega vremena. Uz ove adepte iste znanosti stoje i predstavnici
primjenjene znanosti, izumitelji, graditelji i tehniari - George i Robert Stephen
son, Isambard Brunei, George Westinghouse, Thomas Edison, Nikola Tesla i Gugliel
mo Marconi. Vrhunski znanstveni mag
bio bi, tako, onaj pojedinac koji je, poput svojih renesansnih prethodnika kao to
je bio John Dee, ujedinio istu i primjenjenu znanost.
Najoitiji primjeri takvih znanstvenika bili su Robert Oppenheimer i
njegovi kolege, ukljuujui Enrica Fermija, Edwarda Tellera i Nielsa
Bohra - koji su, u Los Alamosu, nagovijestili nuklearno doba. Spomenimo i gradit
elja raketa, Wernera von Brauna - iji su se snovi o putovanju na Mjesec prije sam
o pola stoljea inili jednako nemogu
im kao i pretvaranje olova u zlato. Konano, spomenimo i dananje
genetike inenjere. Izmeu ostaloga, renesansni je mag nastojao
stvoriti ivot, i to u obliku takozvanoga homunculusa. Tehnikama
kloniranja i in vitro oplodnje, moderni se znanstvenik pribliio ostvarenju ove am
bicije.
Znanstvenik je, naravno, bio i junak mnogih izmiljenih pria.
Tako postoji pozitivni stereotip - veliki sveenik koji upravlja silama
dobra, uvar uzvienih tajni, pobornik napretka koji revolucionalizira
svijet oko nas, poboljavajui uvjete ljudske egzistencije i otkrivajui
lijekove protiv razliitih bolesti. S druge strane, postoji i mnogo zloslutnija varijanta - dobro poznati ekscentrini izumitelj ili poremeeni
genijalac poput dr. Frankensteina ili dr. Strangelovea ili, pak, itavog
spektra neofaustijanskih figura iz pria strave i uasa i znanstvene

fantastike. Sve su te figure u svojoj sutini arobnjaci, bilo da su njihova nastoja


nja stvaralaka ili ruilaka. Za mnoge ljude oni predstavljaju arobnjake naega doba - j
edno od oblija u kojima Faust nastavlja ivjeti i djelovati. Svi oni pristaju uz te
meljna naela hermetike magije - iskoritavajui mreu meuodnosa kako bi pokrenuli zbivanj
Neki su znanstvenici barem u nekoj mjeri bili svjesni faustovskog
karaktera svojih nastojanja. Alfred Nobel, koji je u devetnaestom stoljeu izumio
dinamit, iskreno se nadao kako e zbog strahovito razorne moi eksploziva ratovi bit
i zabranjeni. Razoaran i ogoren zbog iskoritavanja njegovih dostignua u vojne svrhe,
nastojao je iznai nain svoga iskupljenja. Poput Goetheova Fausta koji je pokuao

od mora otkupiti kopno, Nobel je svoje bogatstvo iskoristio za dodjelu meunarodnih


nagrada za znanstvena dostignua u slubi dobrobiti ovjeanstva, kao i za promicanje kn
jievnosti i mira.
Robert Oppenheimer i njegov tim, koji su radili u Los Alamosu,
u pustinji New Mexica, vjerovali su da su se pribliili, ako ne i dobrano zakoraili
na podruje religije. Neki od njih izriito su se usporeivali s Faustom i Prometejem
, uvjereni da je predmet njihova istraivanja misterij kozmikih razmjera. Mnogi su
se pitali nee li njihovi napori poremetiti fino tkanje same kreacije, a moda ih do
vesti i pred lice Boga - pa makar i boga u obliku iste energije. Kada su prvi
(i na svu sreu pogreni) prorauni pokazali kako bi njihovo istra
ivanje za posljedicu moglo imati trenutanu lananu reakciju koja bi
ukljuila sav vodik i duik na zemlji, stravina mo s kojom su se
susreli postala je zastraujue oiglednom - do te mjere da se inila
uzurpacijom Bojih prerogativa.
Sam Oppenheimer bio je kompleksna i duboko moralna osoba,
zaljubljenik u poeziju, koji je teno govorio nekoliko jezika, ukljuujui i grki i san
skrt. Osobito se zanimao za komparativnu religiju, posebice za religije Istoka.
Kao svjedok prvog atomskog pokusa u
proljee 1945. godine, navodno je izjavio kako se u tom trenutku
spontano prisjetio stiha iz jedanaestoga poglavlja Bhagavad Gita-e:
Ako bi nebesa odjednom obasjala svjetlost tisua sunaca, velianstvenost toga prizora mogla bi se usporediti sa isijavanjem Vrhovnoga Duha. Ovo p
oglavlje odnosi se na viziju numinoznog, Ap-soluta, ijim je avatarom bog Krina. Du
boko dirnut, drui u
potovanju i uenju, ljudski protagonist Bhagavad Gita-e obraa
se velianstvu s kojim se suoio: Kada gledam tvoje uzvieno oblije koje dosee nebo plamt
ei mnogim bojama ... moje srce dre od straha: lien sam svoje moi i obuzima me nemir .
..
Oppenheimer je, ini se, doivio neto vrlo slino. Iako je nerado
dao svoj pristanak na bombardiranje Hiroime, drugi ga je napad, na
Nagasaki, duboko potresao. Smjesta je napustio slubu direktora istraivakog kompleks
a u Los Alamosu. Sada pod vojnom upravom, istraivanja su se s atomskog preusmjeri
la na hidrogensko oruje, a
Oppenheimera je nagrizala tjeskoba i krivnja. U nekom okrutnom
smislu, pisao je on, koji se ne moe smatrati vulgarnou, humorom niti pretjerivanjem,
fiziari su upoznali grijeh.
Mudrost, ili tek informacija?

Hermetika je misao uspostavila naelo meupovezanosti svih stvari


- izvlaenje niti u jednom dijelu tkanja stvarnosti moglo je pokrenuti
niti na drugom dijelu tkanja. Nuklearni fiziari, ako nita drugo,
potvrdili su ispravnost ove postavke, a teoriju na kojoj je bila utemeljena suvie
lako proveli u praksi. U analognim strukturama atoma i suneva sustava, nuklearni
su fiziari takoer pronali neku vrstu
potvrde drevne hermetike doktrine o makrokozmosu i mikrokozmosu. Malo je studenata koji su se ozbiljno posvetili znanosti, a da se
nisu barem jednom, pa makar i u dokolici, upitali sadri li svaki atom
u sebi itav sunev sustav - i nije li sunev sustav kojeg nastanjujemo
moda samo jedan atom neke neizmjerno vee kreacije. Takvo je razmiljanje samo po seb
i hermetikoga karaktera.
Osim takvih zanesenih pekulacija, moderna je znanost - naravno, ne nazivajui to pr
avim imenom i ne priznajui podrijetlo takvih promiljanja - zapravo prihvatila herm
etiko naelo meupovezanosti svih stvari. Ideja o meuodnosu mikrokozmosa i makrokozmos
a moe, u svom doslovnom smislu, biti suvie metafizika za
znanstveni empirizam; no, naelo meupovezanosti bit e izvan
svake sumnje. Svaki kolarac ui o ciklusima evaporacije i precipitacije, rasta i raspadanja. Danas su gotovo svi ljudi svjesni znaenja
i uloge dalekih brazilskih prauma u ivotu ovjeanstva. Rezultati
ekolokih istraivanja svakodnevno nas suoavaju s nunou da
svoju planetu prepoznamo kao ivi organizam ije je postojanje ozbiljno ugroeno, i ije
e zlostavljanje, ma koliko dugorono gledano, u krajnjoj liniji ugroziti nae vlasti
to postojanje. Danas prevladava svijest da bogatstva zemlje nisu neiscrpna, ve, n
aprotiv, ograni
ena i da smo se opasno pribliili njihovu kraju, te da i najmanja nepanja s nae stran
e moe imati katastrofalne, pa ak i apokaliptine posljedice - to moemo predstaviti lept
irovim efektom teorije
kaosa. Aerosol s C F C-om raspren u privatnosti neije kupaonice
imat e tetni uinak na ozonski omota. Spaljivanje jesenjeg lia u
neijem vrtu doprinjet e globalnom zatopljavanju. Otrovi kojima zagaujemo na okoli vra
tit e nam se u hrani koju jedemo, vodi koju pijemo i zraku kojeg udiemo. Kao to su
aleksandrijski hermetiari
neprestano naglaavali, izmeu nas i prirodnog svijeta postoji odnos
meuovisnosti, a sami smo nerazdvojni dio toga svijeta.
Kartezijanska metodologija, racionalistiki empirizam i znanstvena analiza, u mnog
im su pogledima poluili neupitne uspjehe.

Transplantacija organa danas je uobiajena, a organi se, poput dijelova kakvog str
oja, mogu zamijeniti ili, ak, proizvesti. Do te mjere, prosvjetiteljska se misao
doista potvrdila i opravdala. Meutim, isuvie su esto njezini pristalice skloni zabo
raviti da se i alternativna
orijentacija - ona hermetike integracije i sinteze -jednako tako potvrdila i opra
vdala, zaboravljajui pri tome da su i sami njezini sljednici, te da u odreenoj mje
ri o njoj ovise.
Poetkom dvadesetog stoljea, na primjer, biologija, kemija i
fizika, razvile su se u tri odvojene, razliite i autonomne discipline,
od kojih je svaka bila specijalizirani, samodostatni svijet. Postupno
su se meu njima poele uspostavljati sveze i razvijati podruja istra
ivanja kao to su astrofizika, biofizika i biokemija. Kada su izronile,
ove, navodno, nove sfere znanstvenih istraivanja bile su pozdravljene kao inovati
vne i revolucionarne. Pa ipak, one odraavaju neto to je, u krajnjoj liniji, itavo vr
ijeme i bila stvarnost - stvarnost kakvom su je shvaali ljudi poput Agrippe i Par
acelzusa. One odraavaju jedinstvo koje je opstojalo davno prije negoli je proces
analize uspostavio artificijelno razlikovanje njihovih sastavnih dijelova. U stv
arnosti, biologija, kemija i fizika uvijek su bile isprepletene, a kartezijanska je znanost pogrijeila im je pretpostavila da ih je mogue
odvojiti.
Znanost je, tako, na podrujima kao to je istraivanje okolia,
ponovno otkrila - i potvrdila - hermetiku postavku o meupovezanosti. Znanost se trenutno nalazi u procesu sutinski hermetike reintegracije i sin
teze vlastitih potpodjela. No. znanost i ne pokuava slinu reintegraciju i sintezu
primijeniti i na druge sfere znanja, na
druge domene ljudske kreativne djelatnosti - primjerice, na filozofiju, organizi
ranu religiju, psihologiju ili umjetnost. Doista, to se tih podruja tie, znanost im
se, izravno ili neizravno, vrlo esto suprotstavlja. I dokle god to suprotstavlja
nje traje, znanje e ostati fragmentirano, vie puka informacija negoli istinska mud
rost.
Ovakvu situaciju odraava - i podrava - suvremeni sustav obrazovanja. U idealnom sm
islu, kao i u teoriji, sustav obrazovanja trebao bi, navodno, omoguiti bolje razu
mijevanje brojnih podruja znanja. Ovaj bi proces, navodno, trebao kulminirati na
sveuilitima,
koja, kako im samo ime govori, pruaju univerzalnu perspektivu
koja obuhvaa cjelokupno ljudsko znanje. Suvremeno se sveuilite
teko moe nazvati sve-uilitem. Naprotiv, to je institucija koja se
posvetila irenju specijalizacija. Znanje je strogo klasificirano, a
svako njegovo podruje ili disciplina odvojeni su od ostalih. Ova je
klasifikacija naslijee i odraz kartezijanske znanosti i racionalisti-

kog empirizma.
Osim to se ne trudi uspostaviti sveze s drugim oblicima znanja,
znanost se, jednako tako, ne trudi uspostaviti sveze s neim jo vanijim - s moralnim
okvirom, s osjeajem moralne odgovornosti i hijerarhijom moralnih vrijednosti. Po
stoje, dakako, iznimke kao to su Albert Einstein i Robert Oppenheimer o kojemu je
ranije bilo rijei.

A budui da je dananja znanost ve dobrano zakoraila u neistraeno podruje, sve vie znans
venika dolazi do spoznaje o potrebi za nekim moralnim okvirom ili imperativom. O
penito uzevi,
meutim, veina bi se sloila s Wernerom von Braunom koji je izjavio da sama znanost ne
posjeduje moralnu dimenziju, te da ak i razvoj oruja za masovnu destrukciju ostaje
moralno neutralnim.

Tako je profesor Lewis Wolpert, pionir u istraivanju embrija i ugledni lan Kraljev
skog drutva, napisao o etici genetikog inenjeringa sljedee: Ovo su pitanja kojima se n
treba baviti samo znanstvenik, ve i ira javnost ... ak i prilikom uvoenja gena u
ljudske stanice, nije na znanstvenicima ili lijenicima da odluuju o
mudrosti ili ispravnosti takvih postupaka ...
Profesor Wolpert doima se iznenaenim zbog sumnji u etinost
njegovih izjava. Poput doktora Frankensteina on se pita, to... nije u
redu sa supermarket pristupom, kojim bi geni postali dostupni svima uz odreenu cije
nu i pratee upozorenje o moguim popratnim pojavama? U svoju obranu profesor je ponu
dio modernu reformu laciju stare kartezijanske metodologije, osuujui sintezu i uzdiui
analizu: Svaka filozofija koja je u svojoj sri holistika, mora biti
anti-znanstvena, jer se ne bavi pojedinim dijelovima danog sustava izoliranjem nekih dijelova i ispitivanjem njihova ponaanja ne uzimajui u obzir sve
ostalo. Ovo je autentian glas suvremenog Fausta. Nije to Faust u obliju renesansno
ga maga, koji se - opravdano - suprotstavio jednoumlju i ogranienosti judeo-kransko
g morala. Glas je to izvornoga Fausta dvadesetog stoljea koji, u potrazi za znanj
em prije negoli za mudrou, zaboravlja na temelje na kojima je izgraeno ovjeanstvo.
12
POVRATAK JEDINSTVU

Voen hermetikom milju, renesansni se mag bavio magijom u takozvanom objektivnom svijet
ili svijetu fenomena, mjerljivih veliina i konkretnih injenica. U tom svijetu, mag
ija je bila vie-manje izjednaena sa znanou. S prosvjetiteljstvom, magiju je postupno z
mijenila znanost - ili, bolje rei znanosti, budui da je svaka predstavljala zasebn
o podruje istraivanja. Kemija, biologija i fizika iznjedrile su vlastite arobnjake,
kao i njihove kasnije kombinacije, poput biokemije i biofizike. Zadiranje u van
jski svijet i manipulacija njime postale su, tako, ustanovljenom domenom i prero
gativom znanosti. Prethodno razvitku znanstvene misli, metafizika je bila jedino
podruje u kojemu su se razotkrivale tajne vanjskoga svijeta.

No, hermetika postavka o meupovezanosti svih stvari nije se


odnostila samo na ono gore i ono dolje, na makrokozmos i mikrokozmos. Ona je obuhvaala i ono vanjsko i unutranje, odnosno ono to se nalazi izvan
jeka, kao i njegovu nutrinu. Hermetiki se mag bavio i magijom unutranjega svijeta,
svijeta nemjerljivih veliina i neodredivih dimenzija unutar ljudskoga tijela i,
jo neuhvatljivijih, onih ljudskoga uma. U ovim je sferama on poku
avao manipulirati takvim entitetima kao to su duhovi, magnetski
fluidi, inkubi, sukubi ili, pak, demoni kojima se pripisivala mo
opsjedanja. U osvit prosvjetiteljstva, ova su podruja jo uvijek bila netaknuta od st
rane znanosti, ostavi u okvirima organizirane religije i umjetnosti. Znanost je u
njih prodrla tek kasnije, postupno ih uinivi podrujima svojih istraivanja.
Znanost je ponovno otkrila unutranji svijet istraujui magnetizam i elektricitet koji, kako je ustanovljeno, proizvode uinke ne
samo u ljudskom tijelu, ve imaju utjecaj i na ljudski um. Ova e istraivanja zatim iznjedriti hipnotizam i dubinsku psihologiju. A kroz
hipnotizam i dubinsku psihologiju, znanstvenici e ponovno otkriti
svoje hermetike prethodnike. Znanost je, tako, opisala puni krug, s
mukom pronalazei svoj put natrag do hermetikih naela koja je do
sada tako oholo odbacivala.
Unutranji svijet danas pripada domeni psihologije. U tom unutranjem svijetu - neop
ipljivom kraljevstvu psihe ili uma (nasuprot neto opipljivijem znanstvenom konceptu
mozga) - psiholog je postao jo jednom manifestacijom suvremenoga maga. Poput svoga
renesansnog prethodnika - ili, pak, poput sveenika - on obnaa terapeutsku dunost i
spovjednika. Poput svoga prethodnika ili sve
enika, on, dakle, pokuava istjerati demone naega doba - krivnju, tjeskobu, opsesiju,
prisilne radnje i sve ostale poremeaje koji se slubeno kvalificiraju kao neuroze i
li psihoze.
Znanstvenici nesvjesnog
Tijekom veega dijela devetnaestoga stoljea, psihologija je, u mjeri
u kojoj se mogla smatrati priznatom sferom znanstvenih istraivanja,
postojala tek kao periferni produetak neurologije; psiholoki poremeaji openito su se
smatrali poremeajima ivaca. Psihologijom su se, kao to nam je danas poznato, bavile
jedino religija i umjetnost.
Religija je, naravno, podvrgla psihologiju vlastitoj dogmi i njezinim
naelima. Zahvaljujui tome, umjetnik - a prvenstveno knjievnik bio je jedini pravi psiholog. Sve do izranjanja psihologije kao autonomne discip
line, umjetnik i psiholog bili su, ustvari, sinonimi. A kada je psihologija dois
ta iznikla kao samostalna disciplina, njezini

su utemeljitelji kao svoje prethodnike isticali figure poput Sofokla,


Shakespearea, Goethea, Balzaca, Stendhala i Dostojevskog.
Umjetnici s poetka devetnaestoga stoljea pokuavali su ponekad promatrati psihologij
u iz perspektive prosvjetiteljske znanosti i metodologije. U svome romanu Srodne
due (1809), primjerice,
Goete je iskoristio znanstvene ideje svoga vremena kao metaforu,
kako bi se pozabavio psiholokom dinamikom seksualne privlanosti i preljuba. Srodna
dua je, prema tadanjem shvaanju, predstavljala objanjenje za proces u kojemu elementi
dvaju kemijskih spojeva, kada se dovoljno priblie, zamijene partnere, stvarajui tak
o dva potpuno nova spoja. No, Goethe je ovu kemijsku analogiju rabio
samo u njezinom metaforikom ili simbolikom, a ne doslovnom
smislu. Za razliku od znanstvenika njegova vremena, Goethe je razmiljao o organiz
mu kao cjelini, a ne kao mehanizmu. ak i u svojim znanstvenim propitkivanjima, Go
ethe je znaenje svakog predmeta
istraivanja uvijek traio u njegovu odnosu prema cjelini. Drugim
rijeima, njegova je perspektiva bila upravo ona renesansnih maga perspektiva koja je umjesto na analizi poivala na sintezi, na
sveukupnosti umjesto na pojedinanosti. Uobiajilo se tako Goethea
nazivati posljednjim istinskim renesansnim ovjekom. Iako je svojom karakteristino he
rmetikom renesansnom orijentacijom obiljeio kraj osamnaestoga i poetak devetnaestog
a stoljea, svojim je utjecajem na utemeljitelje moderne psihologije tu orijentaci
ju projicirao i u nae doba.
To e se, meutim, dogoditi tek nekih sedamdeset i pet godina
nakon njegove smrti, 1832. U meuvremenu, neistraeno je podruje
dubinske psihologije ostalo neistraeno, tek povremeno dotaknuto,
na nesistematian nain, od strane dragih knjievnika poput, primjerice, E. T. A. Hoff
manna u Njemakoj, Edgara Allana Poea u Sjedinjenim Dravama ili Gogolja i Dostojevs
kog u Rusiji. Svijet prosvjetiteljskog racionalizma nije pridavao gotovo nikakav
znaaj ovjeku koji se danas openito smatra ocem moderne dubinske psihologije.
Franz Anton Mesmer roen je 1734 (petnaest godina prije Goethea) u malom vapskom gr
adu na njemakoj strani jezera Konstanz.
Njegov je otac bio lovouvar u mjesnoga biskupa, Johana Franza
Schenka von Stauffenberga. Nakon studija filozofije i teologije na
isusovakim sveuilitima, Mesmer je odluio ne slijediti dalje sve
eniki poziv, stoga je 1759. godine zapoeo studij prava na Bekom
sveuilitu. Godinu dana kasnije, svoje je zanimanje prebacio na
medicinu, te je 1766. doktorirao. Tema njegove disertacije, u kojoj je

oit Paracelzusov utjecaj, bio je utjecaj planeta na ljudsko tijelo.

Paracelzus je drao da se izljeenje moe postii uvoenjem suptilnih fluida - onoga to bi


danas nazvali poljem elektromagnetskog zraenja - u tijelo pacijenta. Mesmer je izn
io teoriju po kojoj se utjecaj zvijezda manifestira upravo u takvim suptilnim flu
idima, koje je smatrao fizikim nainom prenoenja snage. Poput Newtona, Mesmer je vidio
sebe kao znanstvenika koji istrauje fizike zakone
kozmosa; i poput Newtonove znanosti, Mesmerova je poivala u
okvirima hermetike misli. Sve stvari, vjerovao je, bile su meusobno
povezane zbog svoje uronjenosti u suptilne fluide kao u kozmiko
more, ije plime, oseke i struje utjeu na zdravlje pojedinca.
Godine 1767., nakon zavene disertacije, Mesmer je otvorio lijeniku praksu. Godine 1
768., oenio se imunom udovicom aristokratskog podrijetla, koja je posjedovala rask
onu kuu u Beu, to mu je otvorilo pristup u najprestinije beko drutvo. Ubrzo je stekao
bogatstvo i slavu, postavi domainom mnogih pomodnih okupljanja
i mecenom umjetnosti, a posebice glazbe. Mesmer je bio jedan od
prvih Mozartovih pokrovitelja, a jedna od Mozartovih opera izvedena je u njegovo
j kui. Mesmer i njegova supruga postali su bliski prijatelji Mozartovih, zauzimaj
ui utjecajno mjesto u samom sreditu bekog drutvenog ivota.
Godine 1773., Mesmer je lijeio enu ija je histerija imala oblik
napadaja greva i drugih simptoma koji su se na prvi pogled mogli
dijagnosticirati kao ludilo. Mesmer je primijetio kako se napadaji
ponavljaju u ciklusima, odnosno, pravilnim intervalima, to ga je navelo da zakljui
kako je za njezino stanje odgovorna plima u suptilnim fluidima. U potrazi za nainom
reguliranja ove plime, Mesmer je eksperimentirao sa snanim magnetima. Kakvo god bil
o
objanjenje, eksperiment se pokazao uspjenim, a stanje njegove pacijentice, koja mod
a i nije bila potpuno izlijeena, dramatino se popravilo. Mesmer je, u stvari, otkr
io neki neodreeni odnos izmeu
magnetizma i ljudskog metabolizma. Taj je odnos, u izvjesnoj mjeri,
do danas ostao neodreen, iako se njegovo postojanje vie-manje
uvaava. Tako se, primjerice, mogu kupiti ili naruiti potom, magnetske narukvice, po
jasevi i samoljepljivi flasteri, koji se doista mogu pokazati uinkovitima u olakav
anju reumatskih ili artritinih bolova, kao i bolova i napetosti miia.
No, Mesmer je, ini se, bio i neto to bismo danas nazvali prirodnim iscjeliteljem. Pos
toje brojni dokazi koji svjedoe o tome da je imao sposobnost ublaavanja lokalizira
nih poremeaja i bolova
polaganjem svojih ruku na ugroeno mjesto na tijelu. Ovo ga je navelo na zakljuak da
se magnetska sila ne nalazi samo u magnetima kao takvima, ve da se moe prenijeti s
tijela jednog ovjeka u tijelo

drugoga. Svoje je zakljuke uobliio, znanstvenim jezikom svoga


vremena, u teoriji animalnog magnetizma.
Kakvim je god imenom nazvali, Mesmerova se metoda - bilo
zbog njegovog prirodnog iscjeliteljskoga dara ili nekog drugog, jo
uvijek neobjanjivog principa elektromagnetske sile - pokazala iznimno uspjenom u p
raksi. Za njegove racionalistike suvremenike, meutim, ta je teorija bila isuvie dub
oko ukorijenjena u okultnom, te je Mesmer ubrzo odbaen kao varalica i arlatan. Godin
e 1778., bio je prisiljen sa suprugom napustiti Be, te je novu kliniku
otvorio u Parizu.
Kao ni u Beu, niti u Parizu nije uspio zadobiti simpatije znanstvene zajednice, n
o, njegova je klinika barem neko vrijeme uivala veliku popularnost. Mnogi njegovi
pacijenti dolazili su iz aristokracije i dvora, te se za njegove metode ubrzo p
roulo u visokim drutvenim krugovima. No, Mesmer se nije ustezao lijeiti i obine Pari
ane po znatno snienim cijenama. Sve je vie vjerovao u staro her-

metiko naelo o iscjeliteljskoj moi glazbe, drei kako se animalni magnetizam moe preni
i i zvukom. Njegova je terapija tako ukljuivala i elemente obreda - glazbu, prigue
na ili treperava svjetla, posebne i esto vrlo sloene naprave, neku vrstu magnetnog
tapa koji je neodoljivo podsjeao na arobni tapi. Iako to onda nije
znao, Mesmer je, u stvari, primjenjivao psiholoko naelo koje bismo
danas nazvali mo sugestije. Tako je otkrio i mesmerizam, nama
poznat kao hipnotizam. Dovodei svoga pacijenta u stanje hipnotikoga transa, mogao je u njegov um usaditi sugestije koje bi izazvale dramatine
promjene u njegovu ponaanju. Modernim rjenikom reeno, Mesmer je...prodro u podruje n
esvjesnog ...dubinske psihologije i dinamine psihijatrije. Bio je ...pionir u umjet
nosti lijeenja uma...na stazi slojevitih studija osobnosti iji su najblistaviji pr
edstavnici u devetnaestom i dvadesetom stoljeu bili Charcot i Bernheim, Freud i J
ung.
Godine 1783., Mesmer je osnovao tajno drutvo nazvano Societe
de l'Harmonie (Drutvo Harmonije). Na tajnim okupljanjima, uile
su se tehnike kontrole i upravljanja mesmerikim transom. Meu
lanovima drutva, od kojih je svaki morao potpisati ugovor s Mesmerom osobno, bili
su brojni ugledni aristokrati, ukljuujui i marki-za de Lafayettea. Godine 1784., u
posjeti novoutemeljenim Sjedinjenim Amerikim Dravama, Lafayette je svoja saznanja
prenio Geor-geu Washingtonu, koji je s Mesmerom zapoeo srdanu prijepisku. U
meuvremenu, Mesmerovo Societe de l'Harmonie, sa sjeditem u
Parizu, poelo je osnivati svoje loe - njih pet u Francuskoj, jednu
u Italiji i jednu u vicarskoj. Samoga Mesmera sve je to jo vie pribliilo hermetikim o
bredima slobodnog zidarstva.
Ne iznenauje, stoga, da ga je njegova povezanost s tajnim drutvima uinila omraenim u
znanstvenoj zajednici toga vremena. Obredni i oigledno okultni aspekti njegove ter

apije probudili su jo vee antipatije, kao i njegova sklonost ekstravagantnom ponaan


ju i
odijevanju kojim se elio prikazati kao kakav mag. Znanstvena je zajednica priprem
ala svoj odgovor. Godine 1784., francuska je vlada osnovala povjerenstvo - na elu
s Benjaminom Franklinom, uglednim slobodnim zidarom, za kojega se openito smatra
da je otkrio
elektricitet - kako bi istrailo animalni magnetizam. Povjerenstvo,
ne treba ni rei, nije nalo nikakvih dokaza o postojanju takvoga
fenomena.
Mesmerova je zvijezda, kao i njegov akademski ugled, poela
blijediti. U dva je navrata bio prisiljen napustiti Pariz, ali se ponovno
vraao. Godine 1799., objavio je knjigu o neemu to bismo danas
oznaili parapsihologijom. Ovo je konano sruilo i posljednje ostatke njegova ugleda. G
odine 1802., vratio se u svoj rodni kraj na obali jezera Konstanz, gdje je ivio s
ve do svoje smrti, 1815. Mesmer
nije, kako se openito misli, umro u siromatvu, zaboravljen i ogor
en. Naprotiv, nastavio je ivjeti udobnim ivotom, povremeno se
bavei medicinom, uivajui u glazbi i odbijajui pozive.da se vrati u
Pariz ili posjeti Akademiju znanosti u Beu.
U godinama koje su uslijedile, meutim, stekao je posthumni
ugled slian onome Cagliostra ili grofa de Saint-Germaina - ugled
arlatana, sofisticiranoga nadrilijenika koji je naao poklonike meu
lakovjernima, da bi zatim, razotkriven, nestao bez traga. Njegovu su
teoriju animalnog magnetizma kasnije strastveno prigrlili samoprozvani rozikrucijanci poput Edwarda Bulwera-Lyttona, kao i
pokret poznat kao spiritualizam. U stvarnosti, Mesmer je imao vie
zajednikog sa svojim slavnim prethodnikom, Paracelzusom. Kao i
Paracelzus, bio je istinski pionir, ije je neopravdano odbacivanje bilo vie poslje
dicom njegove beskompromisnosti negoli njegove nastranosti. Ako su Mesmerove teo
rije ponekad i bile pogrene, to su u jednakoj mjeri bile i mnoge priznate znanstv
ene teorije toga doba.
Bez obzira na nedostatke njegovih metoda, one su ipak poluile
neosporne rezultate i olakale patnje velikoga broja ljudi, oznaivi
tako novi smjer u razumijevanju ljudi, njihove nutrine i tajanstvenih
psiholokih procesa.

Mesmer je vjerojatno najraniji primjer psihologa kao maga ili arobnjaka. Meutim, d
rugi nisu imali namjeru slijediti put koji je on ucrtao. Takozvani ezoterici i s
piritualisti shvatili su njegove teorije
kao dogmu, koju su kasnije iskoristili kako bi potkrijepili vlastita
shvaanja. Knjievnici poput Dostojevskog i Rimbauda ostavili su za
sobom djelo koje nije moglo biti podvrgnuto znanstvenoj sistematizaciji. Konano j
e, osamdesetih godina devetnaestoga stoljea, fenomen mesmerizma ili hipnotizma, ozb
iljno poeo prouavati uveni francuski neurolog, Jean-Martin Charcot.
Charcot (1825-1893) je stekao lijeniku titulu 1853. godine. Od
1860. sve do svoje smrti, djelovao je kao profesor na Parikom
sveuilitu. Posvetivi se posebno neurolokim istraivanjima, dijagnosticirao je i defini
rao itav niz do tada neodreenih neurolokih oboljenja. Godine 1882., utemeljio je us
tanovu koja e uskoro biti
priznata kao najuglednija europska neuroloka klinika. U potrazi za
psiholokim korijenima psihotinog ponaanja, Charcot se snano
zainteresirao za fenomen histerije i usvojio hipnozu kao tehniku nadzora do tada
nekontroliranih postupaka njegovih pacijenata.
Charcot je privukao studente iz cijeloga svijeta. Godine 1885.,
meu njima se naao i mladi austrijski idov, Sigmund Freud. Freud
je ubrzo postao Charcotovim omiljenim studentom i tienikom, s
kojim je zapoeo jo pomnije istraivanje histerije uz primjenu hipnoze. Freud je, meut
im, nasluivao neto mnogo znaajnije. Njegova su ga istraivanja navela na zakljuak o po
stojanju svijeta koji lei izvan racionalne kontrole, pa ak i svjesnoga znanja poje
dinca. Taj je
svijet nazvao nesvjesnim.
Naravno, danas se nesvjesno uzima zdravo za gotovo. Sve dok se
dramatino ne uplete u njihovu svakodnevicu, veina je ljudi prilino
ravnoduna u tom pogledu. Teko je, stoga, zamisliti ushienje koje
je pobudila Freudova misao krajem devetnaestog i u osvit dvadesetoga stoljea. Jo o
d najranije zabiljeene povijesti, a nesumnjivo i ranije, ovjek je neprestano bio s
vjestan nekog nepoznatog i neistraenog svijeta u njemu samome. U taj je svijet ne
oekivano i iznenada prodirao kroz svoje snove, kroz obuzetost ludilom, ili noen neob
janjivim strujama svijesti. Ali, nije poznavao rijei kojima je
mogao objasniti te fenomene, niti je posjedovao konceptualni okvir
kojim je mogao protumaiti njihov smisao. Jesu li snovi, primjerice,
proizlazili iz nekog unutranjeg izvora ili ih je pojedincu slao neki
vanjski posrednik, moda kakvo boanstvo? Bi li ih se trebalo shvatiti ozbiljno, moda

ak i kao proroanstva, ili smatrati tek usputnom i beznaajnom pojavom? Je li ludilo


neto to proizlazi iz nutrine pojedinca, ili posljedica opsjednutosti demonskim si
lama ili, pak, okolnosti koje dovode do drugih poremeaja i bolesti poput, primjer
ice, kuge? Na to ukazuje injenica da oigledno normalna i dobro prilagoena osoba moe do
jeti zastraujuu nonu moru u kojoj se ispoljavaju njezine sklonosti zloinu i nasilju,
iznenadnom napadaju
histerije ili halucinacijama?
Imenovanjem nesvjesnog, tumaenjem njegovih mehanizama
i njegovom uspostavom kao univerzalnog atributa ovjeanstva, Freud ga je uinio prizn
atim predmetom znanstvenih studija. Iracionalni impulsi, sklonosti i slojevitost
ljudskoga uma vie nisu smatrani
aberacijama, ve dijelom zajednikog naslijea cjelokupnog ovje
anstva, kao univerzalno obiljeje Hominis sapientis. Bilo je to istovremeno uzbuujue
i uvjerljivo tumaenje.
Za mukarce i ene Freudova vremena, otkrie nesvjesnog moglo se usporediti s Kolumbov
im otkriem Amerika, ili uzbuenjem koje danas izazivaju istraivanja svemirskih prost
ranstava. Ovdje, u
samom ljudskom umu. lei itav izgubljeni kontinent, sama potonula Atlantida. bogata i
plodna zemlja koja je ekala na svoje otkupljenje - poput zemlje iji je povratak i
z mora zahtijevao Goetheov Faust, zemlje kao simbola izranjajue svijesti. Nakon dva
turobna
stoljea suhoparnog racionalizma, ljudi su konano zakoraili u novo
podruje, neki u potrazi za samospoznajom, drugi, pak, iz iste
znatielje. Pokreti u umjetnosti, poput francuskog nadrealizma i njemakog ekspresio
nizma, krenuli su, sa arom panjolskih konkvistadora etiri stoljea ranije, u njegovo
osvajanje.
Freud je, tako, definitivno ustanovio psihologiju kao autonomnu
disciplinu, a samoga sebe - barem za neko vrijeme - kao njezinog
vrhovnog maga i velikog sveenika. S Freudom, psihologija je razvila vlastiti rjeni
k, a kasnije i vlastitu teologiju, koja je darvinizmu i marksizmu mogla parirati
kao nova ili alternativna religija, ako ne i
njihova zamjena. Psiholog, okruen aurom maga, istovremeno je obnaao i funkciju isp
ovjednika.
No, iako je Freud bio samoprozvani mag, njegova orijentacija ni
u kojemu sluaju nije bila hermetika. Naprotiv, njegov je pristup bio
u potpunosti usklaen s kartezijanskim racionalizmom. Freudova je
psihologija, ustvari, predstavljala jo jednu manifestaciju fragmentacije znanja i, shodno tome, fragmentacije stvarnosti. Ovoj fragmentaciji samo je doprinosil
o njegovo inzistiranje na uspostavljanju psihologije kao punokrvne znanosti, kor
istei se pri tome znanstvenom metodologijom koja je neopipljive fenomene smatrala
nita manje konkretnim i mjerljivim od podataka kemijskih, biolokih ili

fizikalnih istraivanja. Freudova je misao, u krajnjoj liniji, poivala


na nerjeivom paradoksu. Pristajala je uz navodnu znanstvenu objektivnost. No, jedin
o sredstvo ovjekove spoznaje bio je njegov um, a um ni u kojemu sluaju nije mogao
biti znanstveno objektivan u pogledu sebe samoga. Jo je manje mogao jedan dio uma onaj koji obuhvaa racionalnu svijest - objektivno sagledati svoju
sveukupnost, ukljuujui
e, naravno, bio dovoljno
iti se da on jednostavno
kojih je psiholog postao

i one aspekte koji su, prema definiciji, nesvjesni. Freud j


inteligentan da uoi ovaj paradoks. Odluio je, meutim, prav
ne postoji. Umjesto toga, ustanovio je postupke s pomou
nekom vrstom psihikog kirurga - analizirajui, secirajui i

fragmentirajui znanje i stvarnost u sve manje jedinice, od kojih se


svaka sve vie izdvajala iz irega konteksta u kojemu su nekada
leale. Pokuavajui legitimizirati psihologiju kao znanost, Freud je
ponavljao greke same znanosti - i postao, poput njezinih arobnjaka, samo jo jednim a
manom u domeni strogo ogranienoj vlastitom dogmom.
Najznaajniji korektiv Freudove psihologije bio je njegov nekadanji prijatelj, kole
ga i uenik, vicarski psiholog Carl Gustav Jung (1875-1961). Poput Mesmera, i Jung
je roen na obalama jezera
Konstanz, ali se kasnije s obitelji preselio u Basel. Njegov je otac bio
pastor iju su vjeru sve vie nagrizali beznae i sumnja. Jo kao dje
aka, Junga su do opsjednutosti zaokupljala religiozna pitanja.
Meutim, unutranja borba njegova oca. kojoj je neprestano bio svjedokom, kristalizi
rala je u njemu antipatiju spram Katolike crkve kao institucije i slijepe vjere k
oju je zahtijevala od svoje pastve. Kako je
odrastao, tako je sve vie naginjao gnozi drevnog hermetizma, izravnom znanju ili
iskustvu, prema kojemu su sva pitanja a priori vjere postajala beznaajnima. Vjera,
zakljuio je on, ne predstavlja
adekvatnu zamjenu za unutranje iskustvo. I: ini mi se da je najvei grijeh vjere u tom
e to je unaprijed stvorila iskustvo. to se tie dogmatizma kranskih propagandista: Svi
ni ele silom i logikim trikovima pribaviti neto to im ne pripada i o emu zapravo ne z
naju nita. ele sebi dokazati da vjeruju, ne znajui da je vjera
stvar iskustva.
Kao mladi, Jung je razvio zapanjujue irok spektar zanimanja
- za znanost, filozofiju, arheologiju, knjievnost i druge umjetnosti.
Tijekom svojih studentskih godina itao je Schopenhauera, Kanta i
Nietzschea. Meutim, najdublji i najznaajniji utjecaj na nj e ostaviti Goethe. Iako
je u javnosti tvrdio suprotno, laskala mu je injenica da je i sam potjecao od jed
nog Goetheova nezakonitog potomka.
itav njegov ivot, Faust e za nj ostati svetom knjigom. Smatrao ju je djelom hermetik
e magije, alkemijskom transmutacijom, pri emu

je Goethe predstavljao alkemijskog maga:


Svoje alkemijske radove promatram kao znak svoga unutranjeg
odnosa prema Goetheu. Goetheova tajna bila je u njegovu razumijevanju procesa ar
hetipske transformacije koji traje ve stoljeima. Fausta je smatrao svojim najznaajnij
im, boanskim djelom. Nazivao ga je svojom glavnom preokupacijom, a itav njegov ivot b
io je predstavljen u okvirima ove drame. Tako je sve ono to je u njemu bilo aktiv
no i ivue predstavljalo ivu supstan-cu, nad-personalni proces, veliki san mundi arch
etypi (arhetipskog svijeta).
Za Junga, Goethe je slijedio misao hermetikih maga iz dublje
prolosti, od Paracelzusa i Agrippe, do Zosima i drugih predstavnika
aleksandrijskoga hermetizma, prema kojima je sam alkemiar morao
biti subjektom i objektom vlastitih opita, kroz koje doivljava vlastitu transmuta
ciju. Isto je naelo Jung primijenio u svojoj psihote-rapeutskoj praksi:
Dunost je psihoterapeuta razumjeti ne samo pacijenta, ve, to je
jednako vano, razumjeti i samoga sebe. Iz toga je razloga conditio sine qua non ana
liza analitiara, odnosno, ono to se naziva vjebanjem analize. Pacijentov tretman za
poinje, takorei, s lijenikom. Samo ako lijenik znade kako se nositi sa samim sobom i
svojim problemima, bit e sposoban nauiti pacijenta da uini isto. Samo tada. Vjebanj
em analize, lijenik mora spoznati vlastitu psihu i shvatiti je ozbiljno. Ukoliko
to ne moe uiniti, ni pacijent
nee nauiti nita. Izgubit e jedan dio svoje psihe, jednako kao
to ga je izgubio i lijenik koji nije bio sposoban razumjeti. Nije,
stoga, dovoljno svesti vjebanje analize na izgradnju sustava predodbi. Analitiar mo
ra shvatiti da se ona tie njega osobno, te da predstavlja dio stvarnoga ivota, a n
e metodu koja se moe nauiti
napamet.
Meutim, metoda, a posebice ona nauena napamet, bila je upravo ono s ime se Jung u p
oetku morao zadovoljiti. Zapoevi studij medicine, ubrzo je svoje zanimanje prebacio
na psihijatriju, disciplinu koja je tada bila tek u povojima. Godine 1900., kao
dvadesetpe-togodinjak, stekao je doktorat i zaposlio se u umobolnici u Zurrichu.
U to se vrijeme inilo da Freud nudi nove poglede na podruje koje
se do tada ograniavalo na statistike proraune, rutinske dijagnoze i
pojednostavljene klasifikacije psiholokih poremeaja. Jung je s ushienjem prigrlio F
reudov koncept nesvjesnog, promatrajui, poput Freuda, snove kao osnovni put koji
vodi u to neistraeno podruje.
Tijekom desetljea koje je uslijedilo, on i Freud postali su bliskim
prijateljima i kolegama. Doista, Freud je u mladom vicarskom lijeniku vidio svoga
najdarovitijeg uenika, tienika i oiglednog nasljednika. Odravali su neprekidni kontak
t, te su zajedno otputovali u posjet Sjedinjenim Dravama.

Meutim, oko 1909. godine, snana sveza izmeu dvojice ljudi


poela je slabiti. Jung se sve vie udaljavao od onoga to je smatrao
Freudovim isuvie mehanicistikim i materijalistikim pristupom.
Osuivao je Freudove oajnike pokuaje oslanjanja na racionalizam
u ime znanstvenog kredibiliteta i njegovo inzistiranje na svoenju
svih, pa ak i duhovnih tenji ovjeka za smislom i redom, na potisnutu seksualnost. N
ajvie od svega, osuivao je Freudovu dogmatinost. Kada je Freud kompromitirao vlasti
ti integritet odbijajui
prihvatiti empirijske podatke koji su mogli poljuljati temeljna naela
njegove teologije, Jung se pobunio. Nastao je jaz izmeu uitelja i
uenika, nakon ega je Jung nastavio svojim putem.
Nije nam ovdje mogue, pa ni poeljno, opirnije izloiti Jun-

govu misao. Bit e dovoljno rei da je Jung, poput Freuda, arko elio uspostaviti psiho
logiju kao uglednu znanost. Ako se takav ugled mogao postii samo putem znanstveno
g legitimiteta, nastojao je svome radu dati takvu potvrdu. Meutim. Jung je sve vie
gubio zanimanje za takav znanstveni legitimitet. Zaokupljala ga je mnogo ambici
oznija tenja, koja e svoj saetak doivjeti u njemu najmilijem i najee spominjanom pojmu
- integraciji. U svojoj je lijenikoj
praksi neprestano inzistirao na nunosti psihike integracije - harmoninoj ravnotei, e
kvilibriju razliitih umnih funkcija i procesa, utemeljenom na drevnom hermetikom n
aelu sinteze nasuprot analizi, organizma nasuprot mehanizmu, jedinstva nasuprot f
ragmentaciji. Ako je um jedini instrument koji ovjeku stoji na raspolaganju
kako bi se suoio sa stvarnou, stupio u nju i definirao je, tada
fragmentirani um nuno mora sagledavati jednako fragmentiranu
stvarnost. Prije negoli se stvarnost uoblii kao jedinstvena i smislena
cjelina, sam um mora uspostaviti vlastitu cjelovitost.
S pomou reintegracije procesa psihike interakcije sa stvarno
u, Jung je nastojao reintegrirati i samu stvarnost - ponovno je uiniti jedinstveno
m, koherentnom cjelinom, kakva je bila tijekom renesanse, kao suprotnost brojnim
proturjenim i nepovezanim principima koje su zagovarale pojedinane discipline. Ka
o posljedica toga nastojanja, njegovo ga je djelo odvelo daleko izvan uskih gran
ica klinike psihijatrije. Njegovo se istraivanje protegnulo i na umjetnost, kompar
ativnu religiju, komparativnu mitologiju i ono to zapadni racionalizam naziva ezot
erijom - astrologiju, alkemiju i itav korpus hermetike misli. U heremetikom i alkemi
jskom simbolizmu Jung
je otkrio slike, motive i teme koji su se neprestano ponavljali u snovima, mitov
ima, bajkama, velikim umjetnikim ostvarenjima i religijama irom svijeta, kao i u m
ati onih, kliniki oznaenih ludima.
Takva zajednika obiljeja otvorila su duboko prosvjetljujui uvid u
temeljne i univerzalne obrasce psiholokog iskustva ljudi, u skladu s

kojima je um oduvijek djelovao. Za Junga, jednako kao i za hermetike mage iz prolo


sti, alkemijski je proces simbolizirao unutranji dinamizam promjene, rasta, razvi
tka i zrelosti. U hermetizmu, kako
je kasnije pisao, naao sam povijesnog korespondenta moje psihologije nesvjesnog. Ta
ko se Jung, dok se Freud pozivao na Darwina, ne zanemarujui ni ovoga, pozivao na
djelo Agrippe i Paracelzusa.
Na zaprepatenje i uas Freuda i ostalih njegovih suvremenika,
Jung im se svojim djelom otro suprotstavio, ozbiljno propitkujui
one aspekte hermetike misli koje je zapadni racionalizam davno
prepustio kraljevstvu naivnog i arhainog praznovjerja. Bilo kako bilo, Jung je ti
jekom svoga ivota (a nerijetko ak i danas) bio odbacivan i vrijean kao mistik, implic
irajui time da je i sam misticizam bio u potpunosti vrijedan prijezira. Kroz pojm
ove poput introverzije, ekstroverzije i arhetipa, Jung je pronaao svoje mjesto u na
em svakidanjem rjeniku, proirivi granice naega razumijevanja.
Izvrio je dramatian utjecaj na velikane knjievnosti, kao to su bili
njegovi suvremenici Joyce, Rilke, Thomas Mann, Hermann Broch,
Hermann Hesse i Eugene O' Neill. Meu kasnijim umjetnicima, njegov je utjecaj posebno uoljiv u djelima Patricka Whitea, Doris Lessing, Robertsona Daviesa, Johna Fowlesa i Lindsay Clarke. Meutim, to se ortodoksi
je jo uvijek labavog psiholokog establishmenta tie, Jung predstavlja neto ega se treb
a stidjeti. Za mnoge koji u
psihologiji trae znanstvenu legitimnost, Jung je, u najboljem sluaju, bio heretik,
a u najgorem, zastranjenje.
U svojoj tenji ka integraciji, Jung je itav ivot pokuavao izgraditi mostove izmeu psi
hologije i znanosti, psihologije i organizirane religije, psihologije i umjetnos
ti, psihologije i filozofije, kao i izmeu psihologije i mitologije. Ukazao je, ta
koer, na duboki znaaj
hermetizma u, kako osobnom, tako i kolektivnom ivotu dananjeg
ovjeka. U naem vremenu, Jung nesumnjivo predstavlja najsvjetliji
primjer psihologa kao autentinog renesansnog maga. Sama irina i
osebujnost njegova djela, stavlja ga rame uz rame s ljudima poput
Agrippe i Paracelzusa - kao i njegova tenja ka integraciji, organizmu, sintezi, r
avnotei i harmoniji.
No, njegov svijet vie nije njihov. Njegov je svijet, za razliku od
njihovog, ve pretrpio fragmentaciju, a njegov glas progovara tek iz
jednog u mnotvu ratrkanih djelia stvarnosti. Umjesto da zauzme
sredinje mjesto u jedinstvenom kraljevstvu znanja, on je tek beznaajni vladar jedn

e od mnogih malih domena koje predstavljaju rezultat raspada toga kraljevstva. Z


ato mu uvijek prijeti opasnost od drugih samoprozvanih monika i vladara. Pa ak i u
nutar njegove
vlastite, navodno zatvorene discipline, postoji veliki broj onih koji
poto-poto ele stei znanstveni ugled, kompromitirajui tako Jungovo djelo.
Moderna je psihologija, a posebice na sveuilitima, degenerirala u povrnost, i svela
se na statistike studije uvjetovanih refleksa i obrazaca ponaanja, pretvorivi se,
tako, u djetinjastu znanost o oiglednom. Studenti se godinama osposobljavaju kako
bi postali nita drugo doli sadistiki krotitelji nesretnih glodavaca. Troe se golem
e
koliine novca kako bi se dokazalo da je pas skloniji ispruiti se na
zemlji negoli zalajati, ako ga se kazni kada zalaje, a nahrani kada se
isprui. Naa stvarnost, tako, predstavlja odraz fragmentirane prirode
nae psihe.
13
PONOVNO OTKRIE
HERMETIKE MISLI
Jungovo neoekivano i heretiko vjenanje s hermetizmom
donijelo je hermetikoj misli novu dimenziju i vjerodostojnost.
To se, meutim, dogodilo tek u dvadesetom stoljeu. I dok je, tijekom posljednjih tr
idesetak godina, Jungova misao pokuavala pronai svoje mjesto u zapadnoj kulturi, o
na jo i danas ostaje na
njezinoj margini. U meuvremenu, hermetizam, kojega je odbacio
znanstveni racionalizam, pronaao je svoje utoite prvenstveno u
umjetnosti, a posebice knjievnosti. Bilo je, naravno, poklonika hermetizma i u drugim medijima, kao to su bili Wagner, Debussy i Marcel Duchamp. No,
uglavnom je knjievnost bila onaj medij koji je, tijekom devetnaestoga i dvadeset
og stoljea, uvao hermetiku tradiciju ivom, kao i sjeanje na figuru Fausta u obliju ren
esansnih maga.
Krajem osamnaestoga stoljea, brojni su knjievnici, najprije u

Njemakoj, a kasnije i u Engleskoj, poeli izraavati sve vee razoaranje krutou i suhopar
ou intelektualizma i duhovne i emocionalne sterilnosti kartezijanske misli. Do 180
0. godine, to se nezadovoljstvo materijaliziralo u obliku posvemanje pobune. U Nj
emakoj, njezin su plamen zapalili mladi Goethe, njegov prijatelj, pjesnik i pisac
, Friedrich von Schiller i kolega im Johann Gottfried Herder.
Kulturni pokret koji su zaeli dobio je ime Sturm und Drang, Oluja i proboj, a odbac
ivao je znanstveni racionalizam u korist duboke,

unutarnje istinitosti emocija. Goethe, Sciller i Herder izvrili su


dramatian utjecaj na Wordswortha i Coleridgea u Engleskoj, kao i
na Byrona i Shelleya. U samo jednoj generaciji, Sturm und Drang
razvio se u jo iri pokret koji je, nazvan romantizmom, ubrzo
obuhvatio cjelokupnu europsku kulturu. S romantizmom, Zapad je
ponovno otkrio unutranji svijet emocija i duhovnosti kojeg je odbacio znanstveni
racionalizam. A ponovnom otkriu ovoga unutranjeg svijeta, uslijedilo je i ponovno
otkrivanje hermetizma.
U svojoj Biographiae Literariae, primjerice, Coleridge je uzdizao ivotnu filozofij
u kabalista i hermetiara, koji su zagovarali univerzalnost osjeaja , i stao u zdunu
obranu Jakoba Bohmea.
Nema dokaza da je Wordsworth (koji ba i nije bio strastveni itatelj)
ikada samostalno prouavao hermetike tekstove, no zasigurno se
preko Coleridgea upoznao s hermetikom milju; pjesme poput Tintern Abbey (Opatija Tintern) i Ode: Intimations of Immortality
(Oda: Nagovjetaji besmrtnosti) predstavljaju jednako dobar izraz
hermetike misli, kao bilo koje drugo djelo engleske knjievnosti.
Ovo posebno vrijedi za neke Shelleyeve pjesme, kao to su Mont
Blanc i Hymn to Intellectual Beauty. Shelley je bio poklonik hermetizma, pod osobit
im utjecajem platoniara iz Cambridgea, Henryja Morea, koji je djelovao u sedamnae
stom stoljeu. Kao gotovo
svaki pisac iz toga razdoblja, nadahnut Goetheovim Faustom, iji je prvi dio uprav
o bio objavljen, zapoeo je pisati i vlastitu verziju prie
o Faustu. Uinio je to i Byron u svom Manfredu, kao i Maturin u
Melmothu.
U Njemakoj, hermetizam je naao svoga poklonika u osobi
E.T.A. Hoffmanna, kao i mistinog pjesnika i filozofa Friedricha von
Hardenburga, poznatijeg pod njegovim pseudonimom Novalis. No,
najznaajniji predstavnik hermetizma bio je, naravno, Goethe. O
Goetheu se esto govori kao posljednjem renesansnom ovjeku,
to, nesumnjivo, odgovara istini. Bolno svjestan fragmentacije znanja, uloio je gol
eme napore u pokuaju reintegracije rascjepkanog svijeta koji ga je okruivao. U tom
je cilju uzdigao sebe ne samo kao
pjesnik, dramatiar i romanopisac, ve i kao slikar, skladatelj, filozof,
estetiar i kulturni kritiar, znanstvenik, ekonomist, sociolog, dvorski

slubenik i ministar. Bio je istinski Napoleon u domeni uma i duha.


Iza golemog spektra njegovih interesa i aktivnosti, nalazila se ona
ista tenja koja je motivirala djelovanje Agrippe i Paracelzusa potraga za usavravanjem, produbljivanjem i nadilaenjem samoga
sebe. Goethe je, u veoj mjeri negoli tajna drutva, bio nasljednik
hermetikih maga renesanse, kao usamljeni istraiva koji je sebe
postavljao za predmet i cilj svojih alkemijskih opita. Goethe nije
samo pripovijedao o Faustu. Kao to su shvatili i njegovi suvremenici, on sam bio
je Faust, a izmiljeni lik maga, bio je simbol njegove vlastite hermetike potrage.
Dok se Shakespeare volio izjednaavati
s likom Prospera, Goethe se izjednaavao s Faustom.
Od Goetheova vremena naovamo, lik Fausta nalazit e svoj put u
umjetnika djela svih medija, ponekad pod pravim imenom, a katkada u nekom drugom
obliju. Ve smo spomenuli Byronova Manfreda i Maturinova Melmotha. Osim toga, mogli
bismo navesti i opere
Bizeta i Gounoda, te kasnija djela poput Brae Karamazovih, s faus-tovskom figurom
Ivana, ili neto novija djela, poput Vossa, Patricka Whitea. No, od Goetheova vre
mena nadalje, faustovski e se mag
sve vie povezivati i izjednaavati sa samim kreativnim umjetnikom.
U takvom e obliju, u dvadesetom stoljeu, izroniti umjetnik u Doktoru Faustu, Thomas
a Manna, i Vivisektoru (The Vivisector), Patricka Whitea.
Meutim, umjetnik i mag nisu se ispreplitali samo u fiktivnom
kontekstu. Kao to smo vidjeli na Goetheovu primjeru, umjetnik se i
u stvarnom ivotu poeo identificirati kao mag, a svoje djelo promatrati kao djelo her
metike magije. Kreativni proces i alkemijski proces - izmeu kojih, u krajnjoj lini
ji, i nije bilo razlike - bili su prepoznati kao jedno i isto. U takvom je svjet
lu Wagner vidio svoje djelo. Tako je mislio i Flaubert.
Flaubert se openito smatra utemeljiteljem modernog romana.
No, u povuenosti svoga doma u Rouenu, on je, poput Goethea, bio
sljednik Agrippe i Paracelzusa - neumorno slijedei uzvieni ideal
savrenstva, igrajui se sinonimima kao alkemijskim tinkturama, u

potrazi za le mot juste (prava rije), kombinirajui i premjetajui rijei i slike u nekoj
vrsti alkemijske operacije, da bi, konano, i sam
uao u vlastiti eksperiment. Ja sam Madame Bovary, uvena je
njegova izjava. Pri tome nije mislio da je Emma Bovary njegov izraz

ili autoportret, ve da je, kako bi je stvorio i to vjernije oslikao,


morao postati njome - sam prestati postojati, izbrisati se iz postojanja
i u lik kojega je oblikovao udahnuti dah, duh, pneumu vlastite imagi-nativne ene
rgije.
No, u Flaubertovu je hermetizmu bilo i vie od toga. Iz kule od
slonovae njegove umjetnike izolacije, Flaubert je s ogorenjem
promatrao rascjepkani, materijalistiki svijet sredine devetnaestoga
stoljea. Organizirana religija, zakljuio je (i izjavio u svojim pismima), odrekla se svoje odgovornosti kao uvara svetog, numinoznog,
duhovnog. Organizirana se religija razotkrila kao licemjerna batinica svetosti i pokazala se onakvom kakva je, zapravo, oduvijek bila
- kao drutvena i politika ustanova s vie-manje arbitrarnim moralnim kodeksom, stvor
enim, u prvome redu, u svrhu javnoga reda i nadzora svjetovnog ivota.
Ovo, naravno, nije bio ni posebno originalan niti revolucionaran
stav. No, ono to je iz njega proizalo bilo je doista novo - barem u
smislu da nikada prije nije bilo jasno izreeno. Dunost je umjetnosti,
izjavio je Flaubert u svojim pismima, ispuniti prazninu koja je nastala nakon de
relikcije organizirane religije. Umjetnost mora preuzeti odgovornost koje se org
anizirana religija odrekla i postati ono to je
organizirana religija, teoretski, trebala biti - vodi u sveto. Umjetnost
e ponovno postati ono to je bila na svome poetku - svjedoanstvo
o numinoznom - a kultura se okititi prerogativima kulta. U tom smislu, umjetniko
djelo mora poprimiti magijska svojstva, utemeljena na hermetikim suglasjima, koja
su obiljeavala talismansku umjetnost
renesanse:
U djelu iji pojedini dijelovi jedan drugome savreno odgovaraju,
koje je sastavljeno od rijetkih elemenata, ija je povrina glatka, i
koje predstavlja harmoninu cjelinu, nema li u njemu neke
skrivene vrline, neke boanske snage, neega vjenog, poput principa? (Govorim poput p
latoniara). Ako tome nije tako, zato bi prava rije nuno morala biti glazbena rije? Il
i, zato bi mnotvo
nakupljenih misli uvijek moralo rezultirati stihovima? Osjeaji i
slike voeni su, tako, zakonom brojeva, a ono to se doimlje vanjskom formom zapravo
je sutina.
Za Flauberta, umjetnost je, kao i tijekom renesanse, pretpostavljala magijski pr

oces, alkemijsku operaciju koja poiva na sutinski hermetikim principima. A umjetnik


je, istovremeno, morao biti veliki sveenik i mag. Kako bi pojasnio svoje gledite,
Flaubert se pozvao na drevno hermetiko naelo analogije, koje je uspostavljalo odn
os korespondencije izmeu stvoritelja mikrokozmosa i Stvoritelja makrokozmosa: U sv
ome djelovanju, umjetnik mora biti poput Boga koji stvara, nevidljiv i svemogu; n
jegova se prisutnost mora osje
ati svugdje, dok on sam mora ostati nevidljivim.
Dok se Flaubert svojim hermetikim analogijama bavio privatno, u svojim pismima, n
jegov suvremenik, pjesnik Charles Baudelaire, inio je to javno. Baudelaireova uven
a pjesma Suglasja,
evocirajui temeljno hermetiko uenje - umu simbola, ostaje
jednim od najelokventnijih hermetickih tekstova moderne kulture,
koji je izvrio snaan utjecaj na sve umjetnosti, od tada do danas.
Sva Priroda hram je gdje stupovi ivi
Izrjecima mutnim ponekad se glase:
Kroz ume simbola ovjek probija se
I pod njinim prisnim pogledima ivi.
Ko odjeci kad se iz daleka spoje
U jedinstvo mrano, duboko bez kraja,
Silno poput noi i suneva sjaja,
Dozivlju se zvuci, mirisi i boje.
Jedni mirisi su ko put djeja svjei,
Slatki ko oboa, ko polja zeleni,
Drugi od sveg jai, bujni, iskvareni.
Kao stvar se ire to u beskraj bjei:
Mous, ambra, tamjan, te izmirna plave
utila i duu, ushite im slave.
(Prijevod Zvonimira Mrkonjia)
I sam istinski faustovska figura, Baudelaire je svoju hermetiku
viziju slijedio ne samo u svojoj umjetnosti, ve i u ivotu; pio je
apsint, puio hai i sluio se raznim drugim opijatima kako bi postigao neto poput psiho
-spiritualnog proboja i pronaao traak numinoznog u samome srcu ljudske bijede. U tom
je pogledu pristajao
uz dictum renesansnih maga poput Agrippe i Paracelzusa, koji su
postavljali samoga alkemiara kao sirovinu njegovih vlastitih opi-

ta.Kao to su to inili Agrippa i Paracelzus, tako je i Baudelaire govorio o Hermesu


Trismegistusu: O Hermo, nemiru to drob mi para,
Neznane to bol mi vida,
Ti me ini te sam isti Mida,
Najtuniji od alkemiara.
Baudelairea e kasnije u djelu transmutacije nadmaiti to udo
od djeteta, Arthur Rimbaud. I Rimbaud je od umjetnika zahtijevao
odvanost da zakorai u podruje koje je sveenik napustio, i hrabro
se suoi sa svetim. Pjesnik, drao je on, mora biti istinski vidjelac i,
Za razliku od ovakvih ludorija, Baudelaireova uma simbola i
Rimbaudova alkemija rijei nadahnule su novu estetiku i kolu
knjievnosti, slikarstva i glazbe, danas poznatu kao francuski simbolizam, ili le
symbolisme. Njezin veliki sveenik i arhi-arobnjak - o kojemu se esto govorilo kao o
Metru ili Magu - bio je tajanstveni pjesnik Stephane Mallarme. Svako od Mallarmeovih
malobrojnih, pomno skladanih i zagonetnih djela u stihu predstavlja magijsku fo
rmulu po sebi, alkemijski spoj koji, zaobilazei racionalnu spoznaju, stavlja itate
ljev um u izravan dodir s Beskrajnim, Idealnim, numinoznim. U Mallarmeovoj poeziji,
umjetniko djelo, kao djelo talismanske magije, poprima novu psiholoku dimenziju.
Hermetiki principi na kojima je poivao francuski simbolizam
proirili su se ubrzo i na druge umjetnosti. Prigrlilo ih je kazalite,
kroz drame Mauricea Maeterlincka, glazba, kroz djela Claudea Debussyja (koji je skladao instrumentacije za Mallarmeova i Maeterlinckova djela), te Odilon Redon i James Whistler u svome slikarskom opusu. Herm
etizmom su bila proeta djela Yeatsa, Joycea, Eliota i Virginije Woolf. U Njemakoj
i Austriji, prigrlili su ga pjesnici poput Hugoa von Hofmannsthala, Stefana Geor
gea i Rainera Marie Rilkea, kao i romanopisci Franz Kafka, Thomas Mann, Robert
Musil i Hermann Broch. U Italiji su naela francuskoga simbolizma
iznjedrila hermetiku kolu pjesnika, ermetizmo, kojoj su na elu stajali Giuseppe Ungar
etti, Salvatore Quasimodo i Eugenio Montale.
Ruski su simbolizam na osobiti nain obiljeili pjesnik Aleksandar
Blok i romanopisac Andrej Beli. Kroz kulturnu diseminaciju simbolizma, hermetika
je misao postala moda i najznaajnijm imbenikom u razvitku knjievnosti s poetka dvades
etog stoljea.
Umjetniko djelo, kao djelo talismanske magije, prikazano je u
jednoj od Yeatsovih najpoznatijih pjesama, Sailing to Byzantium

(Plovei ka Bizantu). Uvodna strofa evocira sirovinu ili temeljnu tvar fizikog svijeta
lodnu domenu u kojoj vladaju ciklusi bujanja i raspadanja: Nije to zemlja za sta

rce
Mladii u zagrljaju mladia, ptice s grana - te
Umirue loze - svoju pjesmu sriu,
Vri more od skua, pljuti losos; sve:
Riba, plot i pernad cijelog ljeta kliu
Onom to se zainje, raa se, i mre.
Bia, sva u ulnoj glazbi, su gluha
Za zavjetanja bezvremenog duha
Dalje, u treoj strofi, pjesma se pretvara u inkantaciju, invokaciju. Zreli pjesnik prieljkuje svoju transmutaciju, svoj izlazak iz prirode u traja
nje, stalnost i besmrtnost umjetnosti: O mudraci u svetom plamenu Boga
Kao u zlatnom mozaiku crkava,
Izvijte se, luno, iz svetakog ognja,
Va primjer da duu pjesmi pouava.
Sagite mi srce, bolno od elje, to ga
Svoje ivotinja i zvijer to crkava,
Jer ono ne zna to je; kosti ove
Skupite u tom udu to se vjenost zove.
U posljednjoj strofi, transmutacija je privedena kraju:
Kad odem iz prirode, oblik tvarni
Nikad vie neu pripozvati,
Ve onaj to ga grki kovai
Tvore u pokostu, liju u pozlati,
Da im ne zaspi sanjivi car, il
Na zlatnoj grani u zapjevati
Za bizantsku gospodu i gospoe
O onome to bi, biva, il e doi.
Sailing to Byzantium ne predstavlja samo evokaciju ili opis

procesa alkemijske transmutacije. Ona je sama alkemijska transmutacija. U zavrnoj


stanci, gdje se rije zlato pojavljuje ak etiri puta, sama pjesma postaje zlatnom. Svo
om zvunou, rezoni-rajuom i odjekujuom sonornou, ona postaje verbalnim ekvivalentom obl
ka koji nastaje u rukama grkih zlatara, od iskovanoga zlata i pozlate. Sama pjesm
a, kao i njezin subjekt, bivaju hermetiki

transmutirani. Slian se proces odvija i u pjesmi jednostavno naslovljenoj Byzantiu


m (Bizant).
Sredinom devetnaestoga stoljea, Flaubert je govorio o hermetikom principu analogije, suglasju, mikrokozmosu i makrokozmosu, i usporedio odnos umjetnika prema svome djelu s odnosom Boga
prema svojoj kreaciji. ezdeset godina kasnije, njegove e rijei
odjeknuti, gotovo doslovno, u djelu pisca jednakog, ako ne i veega
znaaja za modernu knjievnost. U Portretu umjetnika u mladosti,
Stephen Dedalus, Joyceov junak, sebe izriito predstavlja kao sve
enika imaginacije, dodjeljujui si sve tradicionalno sveenike
prerogative. Njegova predanost umjetnosti, poput sveenikove predanosti vjeri, nij
e stvar izbora, ve poziva. Stephen, koji ovdje ima ulogu Joyceova glasnogovornika,
podastire opirnu i sloenu teoriju
estetike. U velikoj mjeri preuzeta od Flauberta, ova teorija usvaja
jezik teologije i prilagoava ga specifino estetskim ciljevima. Za
Joycea, umjetnost postaje kanalom epifanije, svijetlim trenutkom
prosvjetljenja ili otkrivenja. Rijeima koje odraavaju Flaubertovu
misao, Joyce invocira hermetiku analogiju izmeu umjetnika i idovsko-kranske ideje o Bogu: Misterij estetskog stvaranja, kao i
onaj materijalnog stvaranja je zavren. Umjetnik kao Bog Stvaranja
ostaje u svom djelu ili iza njega ili postrance ili iznad njega nevidljiv,
oien iz ivota, nepristran, podrezujui nokte.
Za Joycea, kao i za Flauberta, Bog je vrhovni arobnjak, vra,
koji s pomou rijei - analogne Rijei - ni iz ega stvara iluziju, artefakt, stvarniji od
stvarnosti same. Prototip umjetnika utjelovljen je u junakovu imenjaku, Dedalu
iz grkoga mita - magu, metru zanata,
arhitektu, prvome koji je ovjeka obdario krilima i izgradio labirint u
Kreti, vrstu hermetikog mikrokozmosa. Tom liku, tom velianstvenom izumitelju, obraa s
e Stephen u uvenoj reenici koja okon
ava knjigu: Stari oe, stari tvore, budi mi sada i uvijek na pomo
Ali, iza Dedala izranja jo jedan, drevniji lik, u trenutku kada, kroz
hermetiko uenje o analogiji, Stephen poinje prepoznavati i razumijevati svoj poziv. U
njegovu umu izranja Tot, egipatski bog pisma i magije, alter ego Hermesa Trisme
gistusa. U odlomku navedenom na poetku ove knjige, slika Tota pojavljuje se pred

Stephenom dok ovaj stoji na stepenicama knjinice Trinity Collegea u Dublinu,


promatrajui let ptica:
Zato je sa stepenica trijema zurio uvis, sluajui njihov reski
dvostruki krik, promatrajui njihov let? Da bi po letu prorekao dobro ili zlo? Na
um mu padne neka izreka Kornelija Agripe, a onda mu ponu letjeti amo-tamo bezoblin
e misli Swedenborgove o
odnosu ptica prema duhovnim stvarima i o tome kako ti zrani
stvorovi posjeduju znanje i poznaju vrijeme i godinja doba, jer,
za razliku od ovjeka, ive u poretku svoga ivota i taj red nisu
izopaile razumom.
A ovjek je stoljeima zurio uvis kao to on zuri u ptice u letu.
Kolonada iznad njega nejasno ga podsjeti na neki drevni hram, a
jasenova palica, o koju se umorno podupirao, na svinuti augurski
tap. Osjeaj straha pred nepoznatim pokrene se u srcu njegova
umora, strah od znakova i slutnja, od onog ovjeka slina sokolu
ije je ime nosio i koji se vinuo iz svoga zarobljenitva krilima
spletenim od vrbovih iba, od Thotha, boga pisaca, koji je pisao
trskom na ploici i na svojoj uskoj ibisovoj glavi nosio mjeseev
srp.
I Joyceov je Uliks, kao i Yeatsov Sailing to Byzantium, djelo
talismanske magije, pomno konstruirani mikrokozmos, upleten u
sveproimajuu mreu hermetikih suglasja, kojima Joyce takoer
prilagoava kransku doktrinu konsupstancijacije. Svako poglavlje
odgovara jednom tjelesnom organu. Djelo kao cjelina postaje manifestacijom Adama
Kadmona, kabalistikog prvog ovjeka. Igrom rijei, i njihovim vieznanostima, Joyce je is
tkao jo vru mreu
hermetikih meupovezanosti. Isto vrijedi i za Finneganovo buenje,
gdje se posljednja reenica stapa s prvom. Po svojoj formi, Finneganovo buenje pred
stavlja mikrokozmiku repliku alkemijskoga Uroborosa, zmije koja guta vlastiti rep
.
Na slian se nain talismanska magija provlai i kroz djelo
Thomasa Manna. Na zavretku njegovog romana arobna gora, iz
1924. godine, itatelju se daje do znanja da upravo ispriana pria nije bila ni duga n
i kratka, ve hermetika. Tada bi se itatelj osvrnuo na prethodnih sedam stotina udesni

h stranica i u njima otkrio ustrajni tour de force* hermetikih suglasja i simbola


, kompleksnu
arhitektonsku strukturu izgraenu na formalnim osnovama glazbe i
matematike. Slina je struktura uoljiva i u Mannovu Doktoru
Faustusu, objavljenom 1947. godine, koji nadugako i nairoko istrauje skrivene herme
tike sveze izmeu magije, matematike, glazbe i umjetnosti openito. Doktor Faustus ne
predstavlja samo najznaajniji osvrt na priu o Faustu nakon Goethea, ve ukazuje i n
a njezinu definitivnu primjenjivost u stoljeu u kojemu ivimo.
Pedesetih godina, pred kraj svoga ivota, Mann se vratio svojoj noveli, naslovljen
oj Felix Krull, objavljenoj jo 1911. godine. Iako je uspio dovriti i objaviti samo
jedan svezak, Mannova je namjera bila proiriti novelu u roman, u kojemu bi objed
inio svoje cjelokupno knjievno dostignue. Nije udo da se u knjizi esto spominje Herm
es, kao njezin duhovni vodi. Mann se iznova i iznova vraa
hermetikom uenju o meupovezanosti i odnosu izmeu mikrokozmosa i makrokozmosa:
Tour de force - Franc. Muan posao, pothvat koji zahtijeva fiziku ili umnu snagu Ta
uzajamna vrtnja, kruenje i preplitanje, to zgunjavanje plinova

u nebeska tijela, to izgaranje, zagrijavanje, hlaenje, rasprskavanje, pretvaranje


u prah, zaeto u Nitavilu i budei Nitavilo - koje bi moda vie eljelo spavati i doekat
voj ponovni san - sve je to Bie, nazvano jo i Prirodom, jedinstveno svugdje i u sv
emu.
Ne trebam sumnjati da svekoliko Bie, sama Priroda, predstavlja
jedinstveni sustav, od najjednostavnijeg anorganskog elementa do
najpunijega ivota, do ene s lijepo oblikovanom rukom i do Hermesova lika. Na ljudski mozak, nae meso i kosti - to su mozaici
sastavljeni od istih elementarnih estica kao i zvijezde i zvjezdana
praina i tmasti oblaci to putuju golemim hladnim prostranstvima
meuzvjezdanog prostora. ivot, to ga je iznjedrilo Bie, kao to
je i Bie roeno iz Nitavila - ivot, taj profinjeni cvijet Bia sastavljen je od materije istovjetne onoj neive Prirode. U njemu
nema niega to bi pripadalo samo njemu. Ne moe se ak ni rei
da se sasvim jasno razlikuje od jednostavnog Bia. Granica izmea njega i neivoga svijeta nejasna je. Biljne stanice, potpomognute sunevom svjetlou,
posjeduju sposobnost transformiranja sirove materije mineralnog kraljevstva, koj
a u njima postaje ivom. Spontana, prirodna snaga zelenoga lista, prua nam, tako, p
rimjer izranjanja organskoga oblika iz anorganskog. Ima i suprotnih primjera, ka
o to su kamene formacije, nastale iz silicijeve kiseline ivotinjskoga podrijetla.
Budue kopnene stijene nastaju
u morskim dubinama, od kostura siunih bia. U kristalizaciji

tekuina, u prividnom ivotu kristala, Priroda razigrano prelazi iz


jednog kraljevstva u drugo. Uvijek kada, obmanjujui nas, anorgansko prikazuje org
anskim - kao u sumpornim cvjetovima ili ledenoj paprati - Priroda nas pokuava poui
ti kako je samo jedna i jedinstvena.
U svome literarnom opusu, Mann je neprestano imao na umu
hermetiku analogiju, na koju su ukazivali Flaubert i Joyce - rije
je mikrokozmos koji odgovara Rijei, kao Logosu. Tako rije
postaje instrumentom kreacije, sredstvom s pomou kojeg umjetnik,
poput idovsko-kranskog Boga, stvara iluziju stvarniju od
stvarnosti same. Ovu su analogiju prigrlili brojni drugi pisci, posebice nakon Dru
gog svjetskog rata. Nalazimo je u djelima Vladimira Nabokova, Patricka Whitea i
Michela Tourniera. Nalazimo je i u Jorgea Luisa Borgesa i falangi velikih pisaca
koji su ponikli s junoamerikoga tla.
U uvenom romanu Gabriela Garcie Marqueza, Sto godina samoe, alkemija i alkemijski
proces predstavljaju simboliki motiv koji se neprestano ponavlja. Jedan od sredinj
ih likova, praktini
alkemiar, nosi ime Aureliano, to ukazuje na zlato; a ime se, kao
tradicija obitelji oko koje se vrti pria, prenosilo iz narataja u
narataj. Na kraju pripovijesti, Aureliano Babilonia, posljednji ivi
predstavnik dinastije, preitava tekst koji je upravo deifrirao, i u njemu otkriva
svoje podrijetlo i povijest svoje obitelji. Tako knjiga
postaje hermetikim mikrokozmosom velike Knjige - Knjige Povijesti, Knjige Stvarnost
i (ili Nad-stvarnosti), Knjige samoga ivota.
A kada mala knjiga kulminira apokalipsom, isto se dogaa i s velikom Knjigom: Na t
ome mjestu, nestrpljiv da to prije sazna svoje podrijetlo,
Aureliano poe preskakati. Tada udari vjetar, blag, poetan, pun
glasova prolosti, apata drevnih geranija, uzdaha zbog razoaranja koja su prethodila
tekim enjama. Nije ga primijetio jer u tom asu upravo bijae naiao na prve tragove svo
g bia u jednom
pohotnom djedu koji se prepustio lakoumnosti da ga vue kroz
varljivu pustinju u potrazi za lijepom enom koju nee usreiti.
Aureliano ga je prepoznao, pratio je mrane staze svog podrijetla i
doao do trenutka svog zaea meu korpionima i utim leptirima u sutonskom kupatilu, gdje
je neki radnik zadovoljavavo svoju pohotu sa enom koja mu se predavala zbog prkos
a. Bio je toliko
zadubljen da nije osjetio ni drugu najezdu vjetra, koji je svojom vi-

hornom snagom prozore i vrata iupao iz leita, raskrio krov istonog krila i iupao temel
e. Tek tada je ustanovio da mu Ama-ranta Ursula nije sestra nego teta, i da je F
rancis Drake napao Riohachu samo zato da bi se njih dvoje mogli traiti po najzamrenijim labirintima krvi, dok nisu zaeli mitoloku ivotinju koja e
udariti kraj plemenu. Macondo je ve bio pretvoren u strahotan
vrtlog praine i otpadaka to ih je kovitlao bijes biblijskog uragana, kad je Aureli
ano preskoio jedanaest strana, da ne bi gubio vrijeme oko poznatih injenica i poe o
dgonetavati trenutak u kom je ivio, stopu po stopu kako ga je ivio, proriui sebe sam
a kako
odgonetava posljednju stranu pergamenta, kao da se vidi u ogledalu koje govori.
Onda je ponovno preskoio da bi predusreo proroanstva i ustanovio datum i nain svoje
smrti. Meutim, prije nego je stigao do posljednjeg stiha, ve mu je bilo jasno da
nikad
vie nee izai iz te sobe, jer bijae predvieno da e grad ogledala
(ili utvara) vjetar sravniti sa zemljom i odagnati ga iz ljudskog
pamenja onog asa kad Aureliano Babilonia dovri odgonetavanje pergamenta, i da je sve to je u njemu zapisano neponovljivo
oduvijek i zauvijek, jer pleme osueno na sto godina samoe nije
po drugi put imalo izgleda na zemlji.
U jednoj od svojih kratkih pria, Blacaman Dobri, prodava uda, Garcia Marquez podastir
e neku vrstu koda, ili kljua svoga cjelokupnog djela. Pripovjeda, glavni junak, je
udotvorac, vra, vjetac, prevarant, arlatan - i, metaforiki, umjetnik kao arobnjak-Bog
:
...i tko se usuuje rei da nisam filantrop, dame i gospodo, sada,
da, gospodine, zapovjednie dvadesete flote, naredite svojim
momcima neka srue barikade i dopuste prolaz napaenom ovje
anstvu, gubavci s lijeva, epileptici s desna, bogalji tamo gdje
nee smetati, a ondje, u pozadini, najlaki sluajevi, samo, molim
vas, nemojte se gurati oko mene, jer neu odgovarati ako se sve
bolesti izmijeaju i ljudi se izlijee od onoga od ega ne boluju, i
neka glazba svira dok ne provrije bakar, i neka se ispaljuju rakete
dok aneli ne izgore, i neka se izlijeva tekuina sve dok ne umru
ideje, i dovedite djevice i akrobate, mesare i fotografe, sve na moj
troak ... Jedino to ne mogu uiniti jest mrtve vratiti u ivot, jer,

im otvore oi, obuzima ih ubojiti bijes spram onoga koji je naru


io njihov mir, a kada je sve uinjeno, oni koji ne poine samoubojstvo, umru od razoar
anja. Jednom me proganjala skupina mudraca koji su ispitivali zakonitost mojih p
oslova, a kada su se u nju uvjerili, prijetili su mi paklom imuna Maga i preporuiv
ali mi
pokajniki ivot, ne bih li postao svecem, no, odgovorio sam im
kako me u mojim poecima vodila upravo takva misao. Shvatio
sam, meutim, da nemam nita od toga postanem li svecem nakon
svoje smrti, umjetnik, to sam ja...
uvari svetog
Umjetnost se oduvijek obraala svetom, materiji koja je pripadala
domeni organizirane religije, pri emu se, u odreenom smislu, uvijek koristila magi
jskim tehnikama. Spomenimo samo Danteovu Bo
anstvenu komediju i Miltonov Izgubljeni raj, Rafaelove slike i glazbu Bacha i Han
dela. ak je i u racionalizmu, sekularizmu i fragmentaciji Doba razuma, bilo pojed
inaca poput Blakea, koji je tragao za numinoznim izvan parametara organizirane r
eligije; Shelley, iako
samoproglaeni ateist, jo je uvijek mogao izraziti osjeaj svetoga u
pjesmama Mont Blanc i Hymn to Intellectual Beauty (Himna
umnoj ljepoti). Meutim, od sredine devetnaestoga stoljea, umjetnikovo nastojanje da se prikae kao mag i sveenik, postalo je svjesnom i namjernom politikom i vodeim estetskim naelom. Umjetnik
je, tako, preuzeo odgovornost koje se organizirana religija bila
odrekla - odgovornost kao adresanta i uvara svetog. Ta je odgovornost povlaila za
sobom i zadatak koji je organizirana religija poku
avala ostvariti prije renesansanse - povezivanja fragmenata stvarnosti u sveproima
jue jedinstvo. Budui da organizirana religija vie nije mogla uinkovito djelovati kao
takav povezujui agens, hermetika je misao - hermetiko naelo analogije i podudarnost
i predstavljala najprimjenjiviju alternativu. U osvit dvadesetog stoljea, potreba z
a takvom alternativom postajala je sve izraenijom.
Poetkom dvadesetog stoljea, fragmentacija znanja poprimila je
razmjere akutne krize smisla, koja je, popraena fenomenom kojeg je
Hermann Broch nazvao dezintegracijom vrijednosti, do opsjednutosti zaokupljala sen
zibilitet kulturnih linosti toga razdoblja. Osim Junga i odreenih pojedinaca u dru
gim sferama znanosti, i umjetnici
su poeli prepoznavati sloenost dileme s kojom se suelila zapadna

civilizacija. Rasla je i svijest o neemu mnogo opasnijem - kao


posljedica fragmentacije znanja i mnoenja specijalizacija, etiri stupa na kojima j
e poivao zapadni racionalizam, poela su se ruiti.
Zapadni je racionalizam, kao, uostalom, i zapadna civilizacija,
poivao na etiri temeljne postavke. Vrijeme, prostor, uzronost i linost, predstavljal
i su fiksirane, nepromjenjive, stabilne i neprijeporne vrijednosti na kojima su
se bez opasnosti mogli uspostaviti temelji
svjesne stvarnosti. Vremenu, prostoru, uzronosti i linosti dodijeljena je navodno obj
ektivna vrijednost, koja se mogla suprotstaviti subjektivnoj i iracionalnoj promjen
jivosti.
Ljudi su oduvijek mislili da su, izumom satova i kalendara, uspjeli ukrotiti vrije
me i uiniti ga odredivim. Prostor, odnosno udaljenost, inila se jednako mjerljivom
. A odnos izmeu vremena i prostora, vie ili manje konstantan, jo je vie uvrstio vjero
vanje u
njihovu nepromjenjivost. Jo od najranije povijesti, odnos izmeu
vremena i prostora, prilikom plovidbe na vesla ili na jedra, bio je na
slian nain odreivan prijelaskom odreene vodene povrine, Sredozemnog mora ili Atlantsk
og oceana. S izumom parnoga stroja u devetnaestom stoljeu, taj je odnos znaajno mo
dificiran, ali ne i bitno poremeen.
Dvadeseto je stoljee, meutim, ustanovljene predodbe o vremenu i prostoru sve vie dov
odilo u pitanje - teoretski, kroz razliite specijalizirane discipline, i empirijs
ki, kroz tehnoloki razvoj. Psihologija je, primjerice, vanjskoj mjerljivosti supr
otstavila unutranje vrijeme i unutranji prostor. Vrijeme se vie nije ograniavalo sat
om
ili kalendarom, a prostor ravnalom i zemljovidom. I vrijeme i prostor
sada su imali vlastiti unutranji kontinuum, kojega je vrijednost bila
usporediva s vanjskim. Kao posljedica, vanjska su se mjerenja pokazala onakvima
kakva su, zapravo, oduvijek bila - ne kao definitivne istine, ve kao puke konvenc
ije, arbitrarni izumi ljudskoga intelekta.
Njihova je pouzdanost podvrgnuta kritikom propitkivanju od strane
znanosti i tehnologije. Kao stvar znanstvenog konsenzusa, vrijeme i
prostor postali su fluidnima, nesigurnima i krajnje relativnima.
tovie, njihova se relativnost mogla potvrditi u praksi. Udaljenost
od trideset kilometara automobilom se prelazi u kraem vremenu negoli je potrebno
da se pjeice prevali put od pet kilometara. Putujui Concorde-om, udaljenost od tis
uu kilometara putnik prelazi bre od
putnika u automobilu koji prelazi udaljenost od tri stotine kilometara.
Mjerljivost je, tako, prestala biti objektivnom injenicom, postavi
umjesto toga dijelom neijeg unutranjeg stanja, tehnologije, ili, pak,

oboje.
Dvadeseto stoljee nije poremetilo samo koncepcije vremena i
prostora, ve i toliko tovanog principa uzronosti. Jo od najranijih
dana ljudske povijesti, zakon uzroka i posljedice inio se neumitnim i sveprisutnim.
Sada je i ovaj, navodno nepogrjeivi zakon po
eo poputati pred novim saznanjima. Psihologija je, na primjer,
ukazala na nemogunost kvantifikacije ili pojednostavljenja ljudske
motivacije, inzistirajui na ambivalentnosti ponaanja koja se suprotstavljala logiko
j jednadbi uzroka i posljedice. Neodreenost, nepredvidljivost, nasumini elementi i
neoekivane mutacije, poeli su zauzimati sve vie mjesta u znanstvenim teorijama. tovie
, uzronost je do tada promatrana kao proces koji se odvija u linearnoj progresiji
u vremenu i prostoru. Budui da su vrijeme i prostor relativizirani, vremenska i pr
ostorna osnova na kojoj je poivala uzronost vie nije postojala. Potaknut time, Jung
je uspostavio potpuno novu
koncepciju, sinkronicitet, koji je imao ulogu ne-kauzalnog povezujueg principa.
Ovakvo je preispitivanje uzronosti zahvatilo i druge, praktinije
sfere. Moral je, primjerice, u znaajnoj mjeri poivao na premisi o
nagradi i kazni. Kazna i nagrada temeljile su se na uzroku i posljedici. S relativiziranjem uzroka i posljedice i zakon nagrade i kazne
postao je elastinijim. Kazna vie nije predstavljala neizbjenu
posljedicu prijestupa, niti je nagrada slijedila iz vrline. Naprotiv, zasluenu kazn
u pojedinac je mogao izbjei, ili, pak, prigrabiti nagradu koja mu ne pripada.
Dok su vrijeme, prostor i uzronost predstavljali tri najznaajnija
stupa racionalistike misli Zapada, linost je predstavljala etvrti. Jo
od Aristotelova vremena, karakter je promatran kao vie-manje definirana kvaliteta,
a pojedinac kao jedinstveni entitet. Karakter je, vjerovalo se, bio odreen razliit
im imbenicima - planetarnom
konstelacijom u trenutku roenja, etirima elementima - zemlja,
zrak, vatra, voda, - takozvanim duhovima u krvi ili fluidima. Osim
u sluaju bolesti, umne poremeenosti ili religioznog obraenja, karakter je smatran s
tabilnom kvalitetom. Sada se, pak, karakter pojedinca suelio s uznemirujuom svijeu o
vlastitoj nestabilnosti ako ne i vlastitom nepostojanju. Sociologija je predstavljala linost
kao sloj uvjetovanih refleksa, kojom gotovo iskljuivo upravljaju
okolina i nasljedna svojstva. Znanost je nudila podrku ovakvim
tvrdnjama, a otila je jo i dalje, reducirajui karakter ili linost na

neuronske impulse i DNK-kod. A psihologija je, usvojivi koncepciju nesvjesnog, uin


ila coup de grace predodbi o linosti kakva je ona bila u prolosti. Snovi - koji su
se do tada pripisivali vanjskom
izvoru, bez znaenja za identitet pojedinca - proglaeni su izrazom
jastva kao budee svijesti. Ludilo se vie nije moglo promatrati kao
sluajna pojava, pa ak ni kao bolest u uobiajenom smislu, ve prije
kao potencijalnost koja je svojstvena svakom ljudskom biu. ovjek
je bio prisiljen priznati da u njemu lee mnoga jastva, impulsi, dimenzije i pod-l
inosti, od kojih nisu sve ivjele u miru jedna s drugom. Karakter ili linost mogli s
u se mijenjati i transformirati zapanjujuom lakoom - putem droga, trauma, senzorne
deprivacije, uvjetovanja, elektrookova ili kirurkim zahvatima na mozgu. Ukoliko j
e pojedinac kao takav uope postojao, on je u isto vrijeme bio i vie i manje od ono
ga to je do tada o sebi mislio. Kao posljedica
proirivanja znanja, ovjek je samome sebi postao jo veom tajnom,
udaljivi se od sebe u jo veoj mjeri.
Prije i jasnije od bilo koga drugoga, jedan je pisac iz dvadesetog
stoljea dijagnosticirao i identificirao krizu koja proizlazi iz fragmentacije zna
nja i relativizacije vremena, prostora, uzronosti i linosti. Pjesma T. S. Eliota,
Pusta zemlja, objavljena 1922. godine, jo se uvijek moe prizvati kao saetak iskustv
a dvadesetog stoljea.
U Pustoj zemlji, itatelj uranja u ponitenje vremena i prostora, negaciju uzronosti,
dezintegraciju linosti; uje se jo samo slabi glas u daljini, koji oajniki pokuava sku
piti djelie svojih ruevina.
Kako bi izrazio dilemu modernog vremena, Eliot se izravno poziva
na francuske simboliste, koristei se njihovim hermetikim tehnikama. Svoj izlaz iz
puste zemlje on, jo jednom, pronalazi s pomou hermetikih naela. Privuen u velikoj mje
ri njegovim ritualnim elementom, Eliot se i slubeno obratio na anglikanizam. No,
kasnija djela, poput etiri kvarteta, teko se uklapaju u kranske konvencije. Naprotiv
, ona sadre brojne stihove, pa i itave strofe, koje gotovo doslovno proizlaze iz h
ermetikoga korpusa. Tehnike francuskoga
simbolizma koritene su kako bi se izrazila hermetika postavka o
meupovezanosti mikrokozmosa i makrokozmosa:
"Taj ples u kucavicama
i cirkulacija nam limfe
u vrtnji zvijezda su iscrtani..."
Dvadeseto je stoljee umjetnosti, a posebice knjievnosti, postavilo dva cilja. Prvi
je bio suoiti se s relativizacijom vremena, prostora, uzronosti i linosti, i uiniti
je smislenom u okvirima ljudskog postojanja. Drugi se sastojao u sutinski hermet
ikoj reintegraciji
fragmentiranog znanja u novo i sveproimajue jedinstvo - jedinstvo

koje bi, opet, bilo smisleno u okvirima ljudskog postojanja.


Pa opet, napori su se pokazali jalovima, jer je i sama umjetnost
stjerana na marginu zapadne civilizacije. Umjetnost je svedena na
razinu jednog u moru fragmenata, a u oima veine ljudi i najbeznaajnijeg od svih. tovie, u sveuilinim kulama od slonovae,
umjetnost je doivjela fragmentaciju od strane racionalistike metodologije. Pod ime
nima kao to su Novi kriticizam, ili dekonstruk-cionizam, studij knjievnosti iskrivljen
je u neku vrstu pseudoznanosti. Umjetniko se djelo podvrgava seciranju i analizi, kao da je
rije o kakvoj mehanikoj napravi - mrtvoj konstrukciji rijei i slika,
koja se ima rastaviti na svoje sastavne dijelove, poput tjelesnih organa priliko
m obdukcije. Ono to umjetnik stvarno pokuava priop
iti, smatrat e se uzgrednim i izlinim.
Posljedica svega jest da se ljudi, gladni smisla, svrhe i smjera u
svojoj egzistenciji, okreu istonjakoj misli, pristupaju sektama ili
kultovima, ili, pak, ustrajno i mazohistiki gutaju na stotine stranica
Gurdjievovih, Blavatskinih ili Steinerovih djela - ne uviajui, pri
tome, da im ono za ime tragaju lei upravo pred nosom. Za takve je
ljude umjetnost daleka i zatvorena domena, sfera specijaliziranih i rijetkih aka
demskih studija, koja u njihovim ivotima ne igra ba nikakvu ulogu. Takvi ljudi nik
ada nee umjetnost vidjeti onakvom
kakvom ju je vidio Flaubert - kao uvara i kanalizatora svetog.
Nikada im nee pasti na pamet da postave ono nametljivo, pa opet
jednostavno pitanje: tko je duhovniji - Rilke ili papa? Sasvim oigledno, duhovniji je
Rilke - jednako kao to je Nikos Kazantzakis, autor Posljednjeg Kristova iskuenja d
uhovniji od samoprozvanih
pobonih krana, koji su osudili njegovu knjigu i film koji je po njoj
reirao Martin Scorsese.
II DIO
14
MAGINI KRUG
Usvom najirem smislu, magija je umjetnost pokretanja stvari. Stoga se i magija, u s
vom najirem smislu, moe smatrati metaforom dinaminog odnosa izmeu ljudske svijesti i
li volje i svega to lei izvan nje - dogaaji, okolnosti, predmeti, ili drugi ljudi.
Magija u sebi ukljuuje barem neki element kontrole, bilo s

pomou vodstva ili manipulacijom. Drugim rijeima, ona ukljuuje


tehniku kojom se ohrabruje, uvjerava, navodi ili prisiljava stvarnost
da se prilagodi odreenim specifinim ciljevima. Magija je, ukratko,
proces eksploatacije elastinosti stvarnosti i njezinog oblikovanja ili alkemijske transmutacije - u skladu s danim svrhama ili postavljenim ciljevi
ma.
Psiholoka i moralna orijentacija, koja karakterizira onoga koji
se uputa u proces oblikovanja ili transmutacije stvarnosti, odredit e
hoe li magija koju pojedinac prakticira biti, prema srednjovjekovnim i renesansni
m definicijama, bijela ili crna, ista ili ne
ista, duhovna ili profana. Uz rizik pojednostavljenja, moemo

rei ak i to da se ovjeanstvo, faktiki, moe podjeliti na tri openite kategorije - duho


robnjaci, profani arobnjaci i rtve.
arobnjak, bio on duhovni ili profani, preuzeo je aktivnu ulogu u
svijetu u kojemu ivi, te ga, sukladno tome, i transformira. rtva,
naprotiv, ostaje pasivni, bespomoni rob okolnosti. Treba, dakako,
rei, da ove uloge nisu uvijek strogo odreene, nepromjenjive i dosljedne. Profani ar
obnjak, primjerice, moe u odreenim okolnostima biti duhovni, ili, pak, postati rtvo
m. Naalost, veini ljudi pripada, zapravo, uloga rtve. Oni nisu sposobni oblikovati,
a jo manje kreirati svoju stvarnost. Naprotiv, svoju stvarnost prihvaaju posredno
- i, inei tako, postaju njezini robovi.
Ova oigledno kontroverzna izjava moe se pojasniti jednostavnom analogijom, onom o
alkemiaru u njegovu laboratoriju. Metaforiki reeno, alkemiar u svome laboratoriju moe
, jednako tako, biti
znanstvenik koji eksperimentira s nuklearnom fizijom i fuzijom. On
moe biti svatko od nas, pojedinano ili kolektivno, eksperimentirajui s elementima u
laboratoriju naih individualnih ili kolektivnih ivota. On moe biti slikom zapadne
civilizacije kao cjeline, u laboratoriju u kojemu se provodi onaj sloeni ljudski
eksperiment, poznatiji kao povijest ili kultura.
Alkemiar u svome laboratoriju, eksperimentirajui s elementima i spojevima, ivotinja
ma, biljkama i mineralima, moe koristiti tehnike duhovne ili profane magije. Gled
ano izvana, procesi e se
moda doimati istovjetnima. Meutim, gledano iznutra, njihove se
dinamike umnogome razlikuju.

Profani se arobnjak, ili alkemiar, nastoji ograditi od svoga eksperimenta i njime


upravljati izvana. Nastoji nad njim zadobiti potpunu kontrolu, dok sam ostaje ne
dirnut i nepromijenjen. Sa svoga izdvojenog poloaja, pokuat e silom, pa ak i na nepri
rodan nain, podvrgnuti elemente eksperimenta svojoj volji. Stvarnosti e, time, name
tnuti okvire i podjarmiti je, nerijetko pribjegavajui metodama koje su protupriro
dne. On e zanemariti, moda se ak i ogrijeiti, o hermetiko naelo harmonine meupovezano

. A zato to se dri podalje od vlastitog eksperimenta, gajit e iluziju da energije i


moi koje je oslobodio ili se njima posluio, nee ni na koji nain utjecati na njega o
sobno.
Tako smo izmislili strojeve - ne toliko da bismo utedjeli vrijeme, koliko da bism
o ouvali dostojanstvo i iste ruke, i ogradili se od onoga to Yeats naziva blatom i krv
lju ljudskoga postojanja.
Tehnologija nam slui kako bismo potencijalno opasnu stvarnost dr
ali na oku, istovremeno se od nje ograujui. Skloni smo zanemariti
injenicu da sve naprave koje slue kako bi nas zatitile, samo podr
avaju nau izolaciju. Postajemo, tako, poput arobnjaka koji stoje
unutar zatitnih granica maginog kruga. Ostane li taj krug nedirnut,
prizvane sile doista nee moi izvriti nikakav utjecaj. No, taj je krug
i na zatvor, koji ograniava nau sposobnost interakcije sa svijetom
izvan njega. U elji da izbjegnemo svaki rizik, izlaemo se najveoj
od svih opasnosti - odricanju od ovjeanstva.
Za razliku od profanog, duhovni arobnjak, ili alkemiar, nastoji
postati ono to je renesansni mag smatrao svojom dunou - predmet i cilj vlastitog eksperimenta. U njega on uranja i doivljava ga
iznutra, putajui ga da postane zrcalo njegove vlastite transformacije. Umjesto da
procesom upravlja izvana, on mu nudi unutranje vodstvo, kako bi postao sastavni d
io vlastita eksperimenta i kretao se zajedno s njim. On sam podvrgava se procesu
primjene, prihvaajui svaki rizik koji iz njega proizlazi. Ali, budui da je on sam
predmet i
cilj svoga eksperimenta, izbjegavat e svaku prisilu, svako nasilje i
sve to je protivno prirodi. Renesansni je mag, tako, svoju djelatnost
usporeivao s onom botaniara ili vrtlara, koji potuje prirodni
poredak - pomaui prirodi u njezinom djelu, laskajui joj, hranei je
i njeno dovodei njezine vlastite skrivene potencijale do zrelosti.
Prema Paracelzusovim rijeima, Alkemiar...budi ono to je u prirodi uspavano... Ili, ka
o to je izjavio Giambattista Delia Porta, nekoliko godina nakon Paracelzusove smr
ti: Djela Magije nisu nita drugo doli djela Prirode... njihova se obzirna Magija m
oe usporediti s branom vezom. Priroda je ona koja raa, ali Umjetnost je ona koja
njezinim plodovima priprema put.
Bi li se ove mefafortke paralele mogle izraziti neto jasnijim

psiholokim rjenikom? Odgovor na ovo pitanje moe se, barem djelomice, ilustrirati ko
ncepcijom osobnog rasta ili zrelosti. No, to tono podrazumijevamo pod rastom i zrelo
ri, ovjek

raste i razvija se na dva osnovna naina.


Sukladno definiciji profane magije, ovjek moe rasti akumulacijom. Drugim rijeima, n
eiji ego ostaje, takorei, sutinski nepro-mjenjen, zadravajui istu konfiguraciju. On j
ednostavno apsorbira
iskustva - to vie seksualnih osvajanja, to vie putovanja, to vie
dobara. Zahvaljujui takvoj akumulaciji, ego se metaforiki govorei, progresivno iri i
ispunjava; ali pri tome zadrava svoju prvobitnu konfiguraciju kojoj se iskustvo
samo prilagodilo. S druge se strane nalazi pojedinac kojega je apsorbiralo iskus
tvo. Umjesto da iskustva skuplja, on doputa da ga svako od njih modificira ili tran
sformira. Svako novo iskustvo ili avantura za njega je internalizirano, tako da
temeljna konfiguracija njegova ega neprestano mutira, mijenja oblik i adaptira s
e okolnostima ili kontekstu u kojima je smjetena. Veliina i kvantiteta gube vanost
u odnosu na transformaciju.
Drugim rijeima, turist postaje hodoasnikom.
Imajui na umu ovakvo razlikovanje, profani se arobnjak moe
promatrati kao neka vrsta spremita ili odlagalita akumulirane moi
i energije, koja se, prije ili kasnije, mora ispoljiti na bilo koji nain.
Primjer takvoga procesa jest Adolf Hitler. S druge strane, duhovni
arobnjak djeluje kao vodi ili kanal, postajui odrazom onih snaga
koje je kroza se propustio. Takav je bio sluaj s pojedincima poput,
primjerice, sv. Franje ili Buddhe, koji su doivjeli tradicionalno mistino obraenje.
Takav je, moda, bio i sluaj Gandhija ili Martina Luthera Kinga. Takav je, konano,
sluaj, sa svakim istinskim iscjeliteljem.
Ukoliko metaforiko razlikovanje na duhovne i profane arobnjake moe imati psiholoke i
mplikacije, ono, takoer, moe imati i duboke teoloke implikacije. Za hermetiki orijen
tirane krane, ono
definira temeljnu postavku o inkarnaciji. Takvog je miljenja bio
Charles Williams, pisac i teolog, koji je meu svoje prijatelje ubrajao
C. S. Lewisa i J. R. R. Tolkiena, a pripisuje mu se zasluga za obraenje T. S. Eli
ota i W. H. Audena na anglikanizam.
Za Williamsa, kao i za ostale hermetike mislioce, starozavjetni
se Bog moe smatrati nekom vrstom profanoga arobnjaka, ili profanoga alkemiara. U to
me svojstvu, on gleda na svijet kao na alkemijski eksperiment, iz kojega je sam
izdvojen, od kojega se ograuje i udaljava, netaknut i imun na sve to se u njemu zb
iva. Sa svoje transcendentne pozicije, on orkestrira dogaaje poput lutkara ili ka
zalinog redatelja, intervenirajui doslovno kao deus ex machina, kada mu se to svid
i, kako bi, primjerice, razdvojio Crveno more, iskuao Joba ili rijeio stvar potopo
m, kada bi izgubio strpljenje. Kao u spektaklima Cecila B. DeMillea, on trguje b
ljetavilom i moi i zapovijeda poslunost da bi zadovoljio svoju hirovitost. Poput pr
ofanih arobnjaka, on manipulira svojim eksperimentom izvana, klijetima
upravljajui svojom kreacijom.

Prema kranskoj predaji, starozavjetni se Bog inkarnirao u ovjekovu obliju. Time je o


n, prema Williamsovu miljenju, poput alkemiara uao u vlastito djelo, postavi predmet
om, ciljem i, ako je
to potrebno, rtvom vlastita eksperimenta. Umjesto da njime upravlja
izvana, nastoji mu ponuditi unutranje vodstvo - dok, u isto vrijeme,
u vlastitom tjelesnom biu doivljava izvorno iskustvo ljudskog
oblija koje je sam stvorio. U stvari, on sudjeluje u svojoj kreaciji
kako bi ona dobila vlastitu duu i prestala biti pukom igrakom u
rukama svemogueg stvoritelja, kako bi konano preuzela odgovornost koju za sobom po
vlai slobodna volja i etiki izbor. Kako bi obdario svoju kreaciju ovim nasljeem, on
joj se mora podjarmiti i dopustiti da od iste bude muen, ukoliko je to smjer koj
i mu ona diktira.
Na taj se nain alkemijski eksperiment razvija i dosee svoju zrelost,
pa ak i ako je cijena toga razvitka i zrelosti transformacija i rtvovanje samoga a
lkemiara.
S ovakvog, teolokog gledita, svrha je inkarnacije obdariti kreaciju vlastitom duom,
drugim rijeima, slobodnom voljom koja se manifestira kroz rvu njena stvoritelja.
Na ovome poiva Novi zavjet
i mogunost otkupljenja. Kreacija vie ne predstavlja starozavjetno
kazalite lutaka, u kojemu lutkar orkestrira dogaaje i namee pravila. Naprotiv, krea
cija, obdarena slobodom i iz nje proizlazeom odgovornou, sada govori u svoje ime.
Bez obzira na to prihvaali ili ne ovakvo teoloko gledite,
dokaza o tome da je ovjeanstvo izvuklo neku konstruktivnu korist
od slobodne volje, otkupljenja ili mogunosti otkupljenja, nema ba
napretek. Dvije tisue godina nakon dogaaja koji su navijestili
dolazak takozvanog Novog poretka, ovjeanstvo se nije, barem ne u
znaajnoj mjeri, pribliilo svome otkupljenju. Umjesto da pristane uz
Krista i slijedi njegov primjer, zapadni je ovjek - od poetka kr
anske ere, ali i ranije - bio skloniji imunu Magu, a hermetiku je
misao prihvaao na nain kojim je svojim uzorom uinio ne Isusa,
ve Fausta. Povijest zapadne civilizacije je, u krajnjoj liniji, povijest
ovjekovog puta ka faustijanstvu. Faust je vrhovni arhetip i avatar
zapadnog ovjeka. Ali, Faust esnaestog stoljea, kao to smo ve
napomenuli, traio je znanje izvan granica kranskog morala. Me

utim, Faust dvadesetog stoljea traga za znanjem - i moi - izvan


granica svakoga morala i svih sustava vrijednosti. Ako snage koje je
oslobodio mogu Fausta esnaestoga stoljea uiniti prokletim prema
kranskim standardima, one snage koje su oslobodili njegovi moderni ekvivalenti pov
lae za sobom mnogo stranije i opipljivije oblike prokletstva.
Figurativno i doslovno, srednjovjekovni i renesansni arobnjaci
djelovali su u zatitnom krugu. Iz sigurnosti njegovih granica oni su,
vjerovalo se, prizivali i kanalizirali snage i upravljali silama iz nebeskih ili
paklenih sfera. Takve su snage uvijek predstavljale potencijalnu opasnost. Broj
ne narodne prie i legende govore o suvie ambicioznim arobnjacima, rtvama invociranih
sila nad kojima su izgubili kontrolu - sila koje su probile granice zatitnog kru
ga i unitile ga. No, ak i ako arobnjak uspije zadrati vlast nad silama koje je
prizvao, njegov mu krug sigurnosti i zatite jednako tako namee
ogranienja. On ne moe zakoraiti izvan njegovih granica, a da pritom, barem u odreeno
j mjeri, ne postane rtvom energije koju je oslobodio. Tako magini krug postaje zat
vorom, izolirajui arobnjaka iz stvarnosti koja lei izvan njegovih okvira - stvarnos
ti u kojoj se
osloboeni i moni principi mogu neometano kretati.
Zar ovo nije metafora za nau civilizaciju u cjelini? Jer, naa kultura, tehnologija
i njezini proizvodi predstavljaju neku vrstu maginog kruga. Zatvoreni u navodnu
sigurnost ovoga kruga, mi prizivamo moi apokaliptino destruktivnih potencijala. Sv
oj svijet zaga
ujemo plastikom i radijacijom, otrovnim kemikalijama i industrijskim otpadom. U z
atitnom okrilju svoga maginog kruga, pripisujemo si boanske moi i vrimo eksperimente
koji su protuprirodni genetiki inenjering, eksperimenti s nuklearnom fizijom i fuzijom,
razvoj biolokog i kemijskog oruja. Poput dr Frankensteina, i mi
stvaramo monstruoznosti. Nerijetko pokazujemo sklonost da, poput
nepaljivih arobnjaka iz onih, naizgled naivnih pria iz starine,
izgubimo nadzor nad snagama koje smo sami prizvali - kao to se,
primjerice, dogodilo u ernobilu. Tada prestajemo biti arobnjacima,
bilo duhovnim bilo profanim, i postajemo rtvama.
Pa ak i ako uspijemo ponovno zadobiti nadzor, magini krug
tehnologije, koji je stvoren kako bi nas titio, postaje na tamniar.
Tehnologija proiruje snagu i doseg naih ruku, ali ne i mudrost koja

njima upravlja. Tako se zavaravamo mislei kako uivamo veu slobodu, dok se, ustvari,
dobrovoljno podvrgavamo jo gorem robovanju. Stavljamo se, sa stalno rastuom bespo
monou, na milost i nemilost autonomnih mehanikih sustava, od klima-ureaja i umjetno re

uliranih uvjeta u kojima ivimo i radimo, do kompjuteriziranih mrea globalnih razmj


era. A u svojoj ovisnosti o tehnologiji, postajemo sve nemoniji, odriui se svake is
tinske moi i odgovornosti.
Suvremeni je grad, za razliku od Petrograda ili Berlina u devetnaestom stoljeu, g
otovo potpuno bespomoan pred iznenadnim nanosima snijega. Ve due vrijeme sluamo ozbi
ljna upozorenja koja se tiu kompjuterskog terorizma: kompjuterski virus moe stvori
ti zbrku u ivotu pojedinca, ali i uzdrmati banke i multinacionalne
tvrtke, pa ak i dovesti do ruba nuklearnog sukoba.
Posljedica svega je rastua otuenost i izolacija od stvarnosti koja nas okruuje. Pos
tali smo suvie komotni, suvie zatieni i sve manje sposobni prihvatiti odgovornost za
svoje vlastite ivote,
neprestano svaljujui krivnju na druge, jurei na sudove ne bismo li
postigli kompenzaciju uvijek kada stvarnost probije ahuru nae

egzistencije. Od svake povrede traimo zaklon, a drutvenu interakciju umatamo u gro


teskni jezik politike ispravnosti. Sve se vie oslanjamo na specijaliste u tamnim odije
lima, koji neprestano vrljaju u naoj blizini, iekujui da u naim ivotima neto krene po
u, ne bi li se nahranili na tuoj nesrei. A postupajui tako, postajemo neizbjene rtve
manipulacije.
Ovakva manipulacija predstavlja sredstvo pokretanja stvari, a
samim time i oblik magije. No, magija o kojoj je ovdje rije razlikuje
se od duhovne magije renesansnih hermetiara. Ona bi se prije mogla
nazvati sitnim arobnjatvom, koje je bilo predmetom Agrippinih
osuda, a koje je svoje pristalice nalo u brojnim malim Faustima u
njihovim ogranienim i fragmentiranim domenama. No, takva magija, iako sitna i pro
fana, nije nita manje opasna i rasprostranjena, a svi mi predstavljamo njezine sa
danje ili budue rtve.
Stranice koje slijede odnose se upravo na ovu vrstu magije.
15
KONTROLA UMA
Izmeu 1950. i 1953. godine, oruane snage petnaest zemalja, lanica tada nedavno utem
eljenih Ujedinjenih naroda, borile su se u jugoistonoj Aziji protiv snaga Sjevern
e Koreje i komunistike
Kine. Vojsku Ujedinjenih naroda inile su britanske, francuske,
kanadske, australske, grke, junokorejske i, u najveem broju, snage
Sjedinjenih drava. Ve u ljeto 1950. godine, tek mjesec dana nakon
izbijanja sukoba, zapadni se svijet suoio sa zastraujuim spektaklom. Zarobljeni ame
riki vojnici davali su izjave za javnost u kojima su osuivali bezumnu agresiju, od
ricali se svoje dotadanje pripadnosti i uzdizali vrline i ciljeve svojih poroblji
vaa. Za itavog trajanja rata, pristizale su sline izjave od strane amerikih vojnika.
Nisu to

bile izjave pripadnika britanskih, francuskih, kanadskih, australskih


ili drugih snaga, niti pripadnika vojnog zrakoplovstva ili pjeadije
Sjedinjenih amerikih drava. Taj je fenomen karakterizirao vojsku
Sjedinjenih drava.
Naknadna je istraga iznjedrila barem djelomino objanjenje.
Disciplina unutar vojske Sjedinjenih drava bila je zapanjujue labava, posebice u u
sporedbi s onom britanskih i Commonwealth postrojbi. Moral je bio na alarmantno
niskoj razini, a najvei broj pripadnika amerikih postrojbi nije imao jasnu ideju o
tome zato, protiv ega, a u nekim sluajevima i protiv koga, se bore. Budui da je vein
a bolje obuenih postrojbi bila povjerena Njemakoj, NATO-u i
Zapadnom savezu, one u Koreji bile su na prilino nezavidnoj razini;
51% zarobljenih vojnika, pripadnika amerike vojske, imalo je kvocijent inteligenc
ije 89 ili nii, a 44% vojnika nije posjedovalo srednjokolsko obrazovanje.
Iako su gore navedeni rezultati istraivanja kasnije posluili kao
opravdanje, neobjanjive i zastraujue izjave zarobljenih vojnika,
bile su, za ameriku javnost i visoke dunosnike, poniavajue. Jer,
bilo je oigledno kako te izjave nisu bile posljedicom prinude - mu
enja ili psihikoga nasilja, ve, naprotiv, dobrovoljni in. U samo
etrdeset i osam sati ...neki su se od njih javili s neprijateljske linije, ogoreno
napadajui svoju vladu i domovinu, retorikom koja se
moe usporediti s onom Moskve i Pekinga. Vie od 70% svih amerikih ratnih zarobljenika
priznali su ratne zloine ili, pak, potpisali peticije, pozivajui na okonanje ameriko
g angamana u ratu.
Doista, inilo se da su iskreno vjerovali u ono to su govorili. to je
jo gore, uznemirujue velik broj zarobljenika ostalo je pri svome
priznanju i nakon povratka u Sjedinjene Drave. Oekivalo se, me
utim, da e, im stupe na ameriko tlo, odbaciti svoja uvjerenja.
Poetni ok pretvorio se u skandal, emu su uslijedile optube za
izdaju. Tek je kasnije postalo jasno da je u pitanju neto suptilnije od
uobiajene brutalnosti, a ne moe se oznaiti izdajom. Odbjegli i
osloboeni zarobljenici prestravili su javnost svojim priama javnost koja jo uvijek nije imala sluha za psihologiju i koja je ivjela
u uvjerenju da je karakter pojedinca tono odreen i nepromjenjiv
entitet. Procurile su informacije o metodama poput senzorne depriva-

cije, Pavlovljevog uvjetovanja i itavog spektra drugih metoda, kojima je neiju oso
bnost bilo mogue transformirati do stupnja koji se do tada inio nezamislivim. U je
dnom novinskom lanku iz rujna
1950. godine, autor, koji je ustvari bio propagandist CIA-e, skovao
je izraz pranje mozga (brainwashing). Time je u engleski jezik
ula nova rije, a u javnu se svijest uvukao novi strah.
injenica da se neprijatelj mogao sluiti i takvim sredstvima kao
to je pranje mozga, uinila ga je jo opasnijim i pojaala opu paranoju i strah od komun
izma koji su obiljeili rane pedesete. Bio je to neprijatelj s kojim se, za razlik
u od nacista i Japanaca, nije uvijek
mogla voditi otvorena borba. Bio je to neprijatelj koji se mogao podmuklo infilt
rirati, ne samo u drutvo, ve i u sveto i nedodirljivo podruje uma i psihe pojedinca
- sluei se nekom vrstom mesmerizma ili hipnoze, kako bi uspostavio vlast nad neijo
m duom. Hollywood
je u ovom novom izvoru straha pronaao svoje nadahnue. U brojnim
znanstveno-fantastinim filmovima iz toga razdoblja, kao to je, na

primjer, Invazija tjelokradica (Invasion of the Bodysnatchers), komunist je aleg


orijski izjednaen s nekim stranim biem, koje je moglo obuzeti ili podvri svojoj volji
eg susjeda, ili, pak,
lana obitelji.
Javnost je tek kasnije shvatila kako Hollywood nije bila jedina
ustanova koja je iz pranja mozga i kontrole uma crpila svoje nadahnue. Bila je tu
i CIA. Suoena sa sramotnim izjavama amerikih ratnih zarobljenika, CIA je u poetku
pokazivala zbunjenost.
Kemiari CIA-e konzultirali su stare godinjake, ne bi li u njima
pronali podatak o kakvom vjetijem otrovu, koji je mogao objasniti ono to se zbivalo;
arhivisti su, u potrazi za rjeenjem, pregledavali zapise s inkvizicijskih suenja;
orijentalisti su traili kljueve na svome podruju; arabisti na svome. Nita - ba nita
nije upuivalo na to kako su Sjevernokorejanci postizali takvu bizarnu suradnju i
koja je metoda osiguravala njeno trajanje.
Prema jednom izvjeu CIA-e iz 1950. godine, priznanja su se
mogla objasniti samo reorganizacijom i preusmjeravanjem umova
davatelja priznanja.
U izvjeu dalje stoji:
Postoji adekvatno povijesno iskustvo koje nas navodi da zaklju
imo kako se temeljne promjene u funkcionalnoj organizaciji ljudskoga uma ne mogu
postii tradicionalnim metodama fizikog nasilja - ono, u najveem broju sluajeva, post
ie nevoljno i privremeno pokoravanje i, to je jo vanije, ostavlja svoje tragove na rt

vi. Stoga je potrebno razmotriti novije ili suptilnije tehnike...


Jo u travnju 1950., CIA je zapoela niz projekata u svrhu istraivanja tehnika kontro
le uma. Godine 1953., ovi su projekti zdrueni u jedinstveni program pod nazivom M
KUltra, koji je djelovao sve do
1973., kada je, barem slubeno, okonan. No, bilo bi naivno pretpostaviti da se istr
aivanje nije nastavilo pod drugim nazivima, ili u okrilju nekih drugih institucij
a.
Jedan od najranijih CIA-inih projekata odnosio se na istraivanje ...znanstvenih me
toda i znanja koji bi mogli utjecati na promjenu stavova, uvjerenja, misaonih pr
ocesa i obrazaca ponaanja agenata.
Ovo ukljuuje i primjenu provjerenih psihijatrijskih i psiholokih
tehnika, kao i primjenu hipnoze u kombinaciji s drogama.
Brojna su se istraivanja posvetila potrazi za udotvornom drogom, koja bi psihu pojed
inca uinila osjetljivom za najrazliitije utjecaje. Iako ta informacija nikada nije
bila javno obznanjena, tajne
su slube znale da je, tijekom rata, SS provodio neuspjene eksperimente s meskalino
m na zatoenicima u koncentracijskim logorima.
Neto vie uspjeha imala je OSS, prethodnik CIA-e, u eksperimentima s kanabisom. Kasnija su istraivanja proizvela sodium pentotal,
takoer poznat kao serum istine, koji se danas nairoko primjenjuje na pojedincima nes
premnim na suradnju. Potraga za drugim korisnim drogama odvela je operativce CIA
-e duboko u dungle Srednje i June Amerike. Tamo su otkrili razliite vrste psihotropn
ih biljaka,
koje su, kao i kemijski sintetizirane tvari, upotrijebili u svojim istra
ivanjima. Godine 1953., CIA je zapoela prvi u dugom nizu eksperimenata s LSD-om.
Nakon Drugog svjetskog rata, nurnberki je tribunal sedmoricu
nacistikih lijenika zbog njihovih eksperimenata osudio na smrt.
Tribunal je potom objavio Kodeks znanstvenih istraivanja, u kojemu, ukratko, stoji:
Istraivai moraju dobiti dobrovoljni pristanak svih subjekata; rezultati eksperimen
ata moraju biti od ope drutvene
korisnosti, ako ne postoji drugi nain za njeno postizanje; istraivai
ne smiju provoditi ispitivanja ukoliko postoji opasnost od smrti ili
teke ozljede, osim u sluaju kada se eksperimentu podvrgavaju
sami lijenici.
Godine 1956., United States Department of the Army objavio je
vlastito izvjee, prema kojemu: 'Pranje mozga' predstavlja dugotrajni psiholoki proce
s, s ciljem brisanja dotadanjih uvjerenja i predodbi pojedinca, kako bi ih se zami
jenilo novima. To je krajnje nasilni postupak koji se protivi opeprihvaenim naelima
medicinske etike.

Ovakve zabrane nisu uspjele zaustaviti istraivanja. Naprotiv,


ona su svoj vrhunac doivjela ezdesetih godina, tijekom rata u Vijetnamu, kada su p
oprimila neviene razmjere. U logistikom pogledu, sukob u jugoistonoj Aziji donio je
mnoge prednosti, jer su vojnici
Vietkonga i Sjevernoga Vijetnama posluili istraivaima kao neiscrpni izvor onoga to j
e CIA eufemistino nazvala potronim materijalom. Ukupni gubici meu vojnicima koji su in
ili taj potroni materijal vjerojatno nikada nee biti poznati. U svakom sluaju,
mnogi su od njih pronali smrt, a na njima provedeni eksperimenti
mogli su se usporediti s onima u Dachauu. Opravdanje za takve eksperimente proiz
lazilo je iz izjava poput one dr Ernesta Dichtera, uglednog znanstvenika na podr
uju bihevioralne analize i studija
motivacije, koji je, 1960. godine zakljuio: Tek sada postupno postajemo svjesni to
ga da smo uli u doba psihologije. Pretvaramo se da vodimo bitku s pomou raketa i h
idrogenskih bombi, dok se itavo
vrijeme, u pozadini, vodi stvarna bitka, tihi rat za zaposjedanje ljudskih umova
.
Kultovi i manipulacija
Ne znajui za CIA-ine vlastite eksperimente na podruju kontrole
uma, zapadna je javnost, tijekom pedesetih, pranje mozga smatrala
neim jedinstvenim i neposredno vezanim iskljuivo za komunizam.
Tek su se kasnije tehnike pranja mozga razotkrile kao neto to je u
povijesti bilo dobro poznato. U prolosti su se takve tehnike obino
vezivale uz religiju a posebice uz vjerski fanatizam - asasine ili haiime tijekom kriarskih ratova, thuge u Indiji, ili pristalice Mahdija
u Sudanu krajem devetnaestoga stoljea. Opa fragmentacija znanja
onemoguila je znanstvenicima iz pedesetih godina da uoe sutinski
istovjetnu psiholoku dinamiku u tako razliitim sferama kao to su
radikalna teologija i politika ideologija.
Tijekom ezdesetih godina, javnost je postala prijemivija za psiholoka gledita. Od ta
da su se pranje mozga, psiholoka manipulacija i kontrola uma vezivali prvenstveno
uz ekstremne religiozne sekte i kultove. Danas takvi izrazi prizivaju u sjeanje
osobe poput Charlesa Mansona, veleasnog Jima Jonesa ili Davida Koresha. Ljudi e
pomisliti na udruenja poput Process-a, zlokobne sekte s kojom je, tijekom ezdeseti
h godina, navodno bio povezan Manson, ili Aum Shinri Kyo sekte u Japanu, ili vica
rsko-kanadskog Reda sunevog
hrama.
Tako se izraz pranje mozga, koji se prethodno povezivao iskljuivo s komunistikom napa

sti tijekom rata u Koreji, postupno poeo vezivati uz sekte i kultove. ezdesetih je
godina skovan i izraz
mind-fucking, ne kao usputna opscenost, koju je generiralo ope
nezadovoljstvo toga razdoblja, ve, naprotiv, kao precizna oznaka za
proces psiholokog silovanja ili zlostavljanja - nasilne penetracije
u um drugoga ovjeka, i ina njegova zaposjedanja kao posljedica
predaje.
Ono to se ezdesetih godina doimalo novim i zapanjujuim, devedesetih je postalo trag
inom svakodnevicom. Gotovo da ne proe ni tjedan bez kakvoga novinskog lanka ili tel
evizijskog izvjea koji razotkrivaju destruktivne aktivnosti ovog ili onog kulta il
i sekte.
Fenomen transformacije senzibilnih pojedinaca u zombije - zombije
s blaenim serafinskim osmjehom, ali ipak zombije - uvijek budi zanimanje i brojna
pitanja, kao i razlozi koji tjeraju ljude da se podvrgnu takvoj vrsti psihikog s
amoodricanja.
Sekte i kultovi nisu privlani samo usamljenima, odbaenima ili
neprilagoenima, ve i pojedincima s osjeajem vlastite inferiornosti
ili beznaajnosti. Ali, jednako su tako ranjivi i sasvim zdravi pojedinci. Sekte i k
ultovi nude privid smisla, svrhe i smjera, koje je mnogim ljudima teko pronai njeg
dje drugdje ili u sebi samima. One nude utoite za usamljene - iluziju pripadanja,
obitelji, zajednitva,
djelovanja usmjerenog ka nekom viem cilju. Znaajnu ulogu ovdje
igra laskavo uvjerenje o vlastitoj posveenosti u tajnu - biti jedan
od izabranih jaa u takvim osobama osjeaj zadovoljstva i nadmoi
koji ih opija.
Sve ovo, meutim, slui kao mamac. Kada je jednom plijen ugrabljen, nad njim je mo po
tpuna. Osjeaj jastva sistematino se brie i zamijenjuje identifikacijom s grupom i o
visnou o grupi koja predstavlja podjarmljeno, ropski ponizno jedinstvo. Buntovni p
ojedinci dre se na lancu suptilnim ili eksplicitnim prijetnjama. Zbog straha
od fizikog i psihikog nasilja, odbacivanja, iskljuivanja ili protjerivanja iz zajed
nice u skladu s izvornom definicijom ekskomunikacije, oni e ostati poslunima. Za p
ojedinca ije je samopouzdanje ve
uzdrmano, mogunost takvoga izopenja povlai za sobom osjeaj
usamljenosti, tjeskobe i mraka zastraujuih razmjera. rtve e, tako
er, biti redovito opremane nekom vrstom mehanizma samounitenja, koji djeluje na nain
slian uobiajenim predodbama o vu-duu. Pojedinac je uvjeren da e svaka neposlunost ili
zastranjivanje
rezultirati nekom vrstom prokletstva ili osobnog debakla; a nesposobnost da se o
thrva takvome uvjerenju, pretvorit e isto u proroanstvo koje se bezuvjetno obistin

juje. Takvim se metodama brie razlika izmeu gurua i Fuhrera - izmeu uenika i roba.
Opasnosti koje za sobom povlae sekte i kultovi nisu, naravno,
novoga vijeka. Kultovi i sekte postoje ve tisuljeima. Danas se na
njih obraa vie pozornosti djelomice zato to se tako otro suprotstavljaju svijetu koj
im dominira znanstveni racionalizam. Njihova je popularnost porasla zbog sve oigl
ednijeg raspadanja tradicionalnih
drutvenih jedinica, kao to su obitelj i zajednica. No, tijekom posljednjeg desetlj
ea, opasnost od pranja mozga sve se jasnije poela ogledati i u drugim fenomenima.
Kako se pribliava tree tisuljee,
razlika izmeu sekte ili kulta s jedne strane, i vjerskog fundamentalizma s druge,
sve se vie zamagljuje. Doista, mnogi su kultovi i sekte samo manifestacije vjers
kog fundamentalizma, a svaki pokuaj da ih se razlikuje sutinski je arbitraran.
Vien kao mogua prijetnja liberalnoj zapadnoj civilizaciji, islamski fundamentaliza
m neprekidno zaokuplja panju javnosti. Sjetimo se samo onih desetina tisua djeaka,
koji su za ajatolaha i njegovu teokraciju u Iranu spremno marirali minskim poljim
a, uvjereni kako e im smrt na bojitu smjesta osigurati mjesto u raju. Sjetimo se
libanonskih i izraelskih bombaa-samoubojica, koji su dobrovoljno
srljali u smrt, sa arom japanskih kamikaza tijekom Drugog svjetskog rata. A oni m
eu nama, koji imaju makar malo sluha za knji
evnost, kulturu i autonomiju kreativne imaginacije, sjetit e se fatwe podignute pr
otiv Salmana Rushdieja i njegovih Sotonskih stihova.
Smaknue nije legitiman oblik kritike.
Pa ipak, islam nema monopol na takvu fanatinu odlunost. Indiju su preplavile legij
e militantnih hinduskih fundamentalista. idovski je fundamentalizam dobio novu sn
agu, najdramatinije se manifestirajui u ubojstvu Yitzaka Rabina. U Sjedinjenim Drav
ama divlja kranski fundamentalizam, pred ijim se objavama i ekstravagancijama druge
religije doimlju krotkima. On je iznjedrio i takve kadrove kao to je samoprozvan
a milicija, odgovorna za eksploziju u zgradi federacije u Oklahoma Cityju. Njime j
e proeta i Republikanska stranka, koja se poziva na svoje evaneosko pravo. On nadzir
e radijske i televizijske postaje i ima odluan udio u medijima,
ukljuujui i tiskovne. On naruuje ubojstva lijenika u klinikama za
pobaaj. On zagovara zabranu i spaljivanje nepodobnih knjiga, kao
to su to inili pristalice nacional-socijalizma. A ponekad, usprkos
svojoj sutinskoj netoleranciji, stvara ak i bizarne saveze s fundamentalistikim pok
retima drugih religija. Tako je, primjerice, stvoreno udruenje poznato pod nazivo
m idovi za Isusa. Ili, pak, idovski fundamentalisti u Izraelu uspostavljaju suradn
ju s kranskim fundamentalistima u Sjedinjenim Dravama, sanjajui o obnovi Jeruzalemsk
og Hrama.
Dinamika vjerskog fundamentalizma u svojoj je biti istovjetna s
onom sekti i kultova. Ona poiva na istoj temeljnoj postavci - o polaritetu izmeu i
zabranika, koji e biti spaen, i ostatka ovjeanstva.
Tako se David Koresh i njegova sljedba u Waco-u moe oznaiti sek-

tom ili kultom, ali, jednako tako i oblikom idovsko-kranskog fundamentalizma, kao,
uostalom, i Crkva ujedinjenja veleasnog Sun Myung Moona (The Unification Church o
f the Revd Sun Myung
Moon). Udruenje Aum Shinri Kyo u Japanu, odgovorno za napade
otrovnim plinom u podzemnoj eljeznici, openito se opisuje kao
sekta, no, njegova je orijentacija blia onoj apokaliptine fundamentalistike religije. U vakuumu koji je nastao nakon pada komunizma,
Rusiju su preplavile sekte i kultovi, samoprozvani spasitelji i mesije,
koji pokazuju jednako fundamentalistiku tendenciju.
Razvijene zemlje Zapada ne pokazuju pretjeranu sklonost spram
sekti i kultova. Jednako tako nije poeljan ni fundamentalizam, osim
u nekim dijelovima Sjedinjenih Drava gdje je poprilino uzeo maha.
S druge strane, hvali se i podrava neto tolerantnija i dobroudnija
struktura organizirane religije. Primjeri glavne struje kranstva,
poput Anglikanske ili Rimokatolike crkve, uzdiu se kao bastioni
umjerenosti, morala i obiteljskih vrijednosti i uvari najviih etikih naela. Pa ipak, t
reba imati na umu da je gotovo svaka velika svjetska religija - posebice one ute
meljene na monoteizmu - prola, i
moe proi opet, kroz razdoblje fundamentalistikog zanosa, netrpeljivosti i slijepe p
rivrenosti. Treba, takoer, drati na umu, da je svaka velika svjetska religija zapoel
a kao sekta ili kult. Za one koji
su ivjeli u vrijeme njezina osnivanja, predstavljala je jednaku prijetnju kao kul
tovi i sekte dananjice.
Organizirane religije dananjice, ma koliko liberalne i elastine
one bile, zadrale su tragove svojih korijena kao kultova i sekti. Njih
je mogue prepoznati u psiholokoj manipulaciji, maineriji grijeha i
krivnje, emocionalnom ucjenjivanju i koncepciji nagrade i kazne.
Rimokatolika crkva moda vie nee moi zagovarati rat do istrijebljenja, poput albianske vojne protiv katarske hereze u trinaestom
stoljeu, niti e njezini inkvizitori imati onu stravinu mo u svojim
rukama kakvu su imali u prolosti. Ali, uplitanje Rima u pitanja kao
to su prava ena, razvod braka, kontracepcija i pobaaj, moe jo
uvijek utjecati na svijest milijuna ljudi i predstavljati kamen spoticanja na ko
nferencijama Ujedinjenih naroda. Unato pojaanoj sekularizaciji drutva, Crkva u Irsk

oj jo uvijek vri znaajan utjecaj u pitanjima braka; a politiari koji pokuavaju opravd
ati spolne odnose sveenika mogu svojim izjavama sruiti vladu. to se protestantizma
tie, Cromwellov je lovac na vjetice moda stvar prolosti, poput institucionaliziranih ubojstava u Salemu u sedamnaestom stoljeu. No,
nedavne 1995. godine, canterburyjski je nadbiskup, govorei u ime
Anglikanske crkve, izjavio kako osobe koje ive u izvanbranoj zajednici moraju podn
ositi psiholoki teret ivota u grijehu.
16
POLITIKA MANIPULACIJA
Iako je psiholoka manipulacija sa stvarnou prisutna u sferi religije, ona je u jedn
akoj mjeri prisutna u politici. Doista, obrazovana je javnost upoznala nove dubi
ne politikoga cinizma. Profesionalni politiar postao je, vjerojatno, najprezrenijo
m i najnepo-vjerljivijom figurom modernoga drutva. Tome je, djelomice tako,
zbog injenice da se veina suvremenih politiara, za razliku od velikog broja glasaa k
ojima se obraaju, ne moe pohvaliti dobrim obrazovanjem i psiholokom istananou. Glasai
u preesto bili
rtvama grube i besramne manipulacije, da bi tako olako dopustili
zloporabu svoga povjerenja.
Politika propaganda stara je koliko i sama politika. Ako je prostitucija najstari
ji zanat, tada politiki propagandist stoji odmah iza nje - ukoliko i njega ne sma
tramo nekom vrstom prostitutke. Motivi
politikoga propagandista esto su krajnje neasni a njegove metode
u najmanju ruku sumnjive, no, u svojim se nastojanjima on ponekad
uzdie iznad njih. Najranija umjetnost bila je u slubi religije, no,
najranija svjetovna umjetnost sluila je, nesumnjivo, politikim ciljevima. Drevni b
abilonski ep o stvaranju, Enuma elish, prvenstveno je religijsko djelo, ali ne i
lieno svoje politike svrhe uzdizanja babilonskog vrhovnitva nad suparnikim gradovim
a-dravama. Homerova Ilijada i Odiseja moe se promatrati kao djelo politike propagan
de, evokacija nekadanje slave Trojanskog rata u svrhu jaanja ksenofobinog ponosa i a
ra u Grka. Vergilijeva Eneida spjevana je u slavu novoutemeljenog Rimskog carstv
a i posinka Julija Cezara,
Oktavijana, koji se upravo prozvao Augustom. Vergilije je i sam osje
ao da je njegovo djelo isuvie proeto motivima osobnoga probitka,
te ga je namjeravao unititi. To bi doista i uinio da ga od toga nauma
nije osobno odvratio novi car. U drevnoj pretkranskoj Irskoj, sage o
Cuchulainu i ratnicima Crvene grane predstavljale su, takoer, oblik
politike propagande, koja je uzdizala kraljevstvo Ulstera i njegovu
premo nad suparnikim kraljevstvima Munstera, Leinstera i Conna-

ughta.
Elementi politike propagande prisutni su i u djelima Dantea i
Chaucera, kao i u Shakespeareovim povijesnim dramama, namijenjenima velianju Eliz
abete I i isticanju njezina prava na englesko prijestolje, a samim time i diskre
ditiranju njezinih protivnika. Henrik V moda je jedno od najznaajnijih djela takve
vrste ikada napisano, ali ono je, takoer, i jedno od najuvenijih djela politike pr
opagande; sir Laurence Olivier upotrijebio ga je upravo u tu svrhu u svome prosl
avljenom filmu iz 1945. godine. Osoba Henrika V mogla bi se,
tako, veliati u politike svrhe, iako se, moda, umnogome razlikovala od stvarne povi
jesne osobe. Slino bi se moglo primijeniti i na Rikarda III, koji doista i nije b
io onaj grbavi zlikovac i makijavelistiki
ubojica iz Shakespeareovih drama. Iako nije bio svetac, Rikard III
vjerojatno nije bio nita gori od svojih suparnika. No, Shakespeare je
dao sve od sebe ne bi li ga ocrnio, jer je to zahtijevala politika elizabetinske Engleske. Zahvaljujui Shakespeareu, Rikard III je u takvom obliju preivio
sve do danas.
Tijekom devetnaestog, a posebice dvadesetog stoljea, politiku
su propagandu modificirala mnoga znaajna zbivanja. Do tada obespravljeni slojevi
drutva, povrno obrazovani i polupismeni, poeli su stjecati sve veu politiku mo. U isto
vrijeme, napredak na podruju komunikacija i uz nju vezane tehnologije, postavio
je zahtjev za jo rafiniranijim manipulativnim tehnikama u svrhu privlaenja
nove publike. Tijekom Prvog svjetskog rata, propaganda je jo uvijek
bila prilino troma i vrlo esto kontraproduktivna. Tridesetih je godina, meutim, pro
paganda prepoznata kao toliko mono sredstvo manipulacije, da joj je Trei Reich odl
uio posvetiti itavo jedno ministarstvo; Joseph Goebbels, nacistiki ministar propaga
nde, bio je jedan od najviih dunosnika u hijerarhiji nacional-socijalistike partije
.
Nacistika se propaganda kretala izmeu krajnje grubog i grotesknog i perverzno supt
ilnog. Ponekad je bila oboje istovremeno.
Jednu je krajnost predstavljao radio; zvunici postavljeni na svakom
uglu tresli su se od Hitlerova glasa. Na taj je nain, kao to je primijetio jedan k
omentator, Fuhrer stekao neku vrstu ersatz boanstvenosti, postavi, ako ne sveznajuim
, a ono barem sveprisutnim. Drugu
krajnost predstavljala je eksploatacija novoga medija - filma - koji se
u to vrijeme ubrzano razvijao. Zloglasni propagandni film, naslovljen Jud Suss,
na suptilan je nain izjednaio idove sa tetoinama.
U publici je izazvao gaenje prizorom takorskih hordi koje su se
natiskale na ekranu, da bi ovaj prizor naglo zamijenila scena koja prikazuje idov
e u pretrpanim ulicama geta. Jo impresivniji bio je film Trijumf volje, Leni Rief
enstahl, koji je ujedinio velianstvenu filmsku tehniku s mranom i zlosretnom temat
ikom, i koji ak i danas izaziva estoke rasprave. Uvodna scena, koja biljei Hitlerov

dolazak
zrakoplovom na skup u Nurnbergu, esto se naziva remek-djelom u
umjetnosti manipulacije. Jo i danas, ezdeset godina poslije, ona
zrai hipnotikom i zlokobnom moi. Tridesetih godina, njezina je
mo bila jo snanija. Zrakoplov je tada jo uvijek bio novost, i samo
je nekolicina ljudi mogla sebi priutiti putovanje zrakom, a samo se
mali broj dravnika redovito koristio tim prijevoznim sredstvom. Za
izvornu publiku Riefenstahlina filma, Hitlerov pogled na Nurnberg,
prilikom slijetanja njegova zrakoplova, zasigurno je oduzimao dah bila je to perspektiva boga. A Fuhrerov silazak s nebesa mogao se usporediti s v
elianstvenom slavodobitnou nekog boanstva iz Wag-nerove opere. Naravno, nitko nije z
nao da se Hitler na smrt bojao letenja.
Propaganda, meutim, nije jedini oblik politike manipulacije.
Postoje, takoer, i provjerene metode koje ukljuuju provokatore i ono
to se danas naziva prljavim trikovima. Kao i sama propaganda, i
ove metode seu daleko u prolost. I one su, kao to je to sluaj s propagandom, dobile
novu dimenziju u Europi devetnaestoga stoljea, za Metternichove vlasti koja je us
lijedila nakon Bekog kongresa, 1815.
godine. U Rusiji, sedamdeset i pet godina prije revolucije 1917., agent provocat
eur postao je sveprisutnom pojavom, toliko uobiajenom da
se pretvorio u farsu. Ohrana, carska tajna policija, kao i subverzivne ili
teroristike organizacije, imale su obiaj infiltrirati se u neprijateljske redove u
cilju sabotiranja njihovih aktivnosti. Policijski agenti svakodnevno su insceni
rali dogaaje sraunate kako bi diskreditirali revolucionarni kadar, ne usteui se, pri
tome, od napada na nie dunosnike, podmetanja bombi ili ubojstava nedunih prolaznik
a. Istim su se sredstvima sluili i teroristi, koji su, osim toga. bili spremni rtv
ovati vlastite lanove, ne bi li Ohranu* prikazali jo brutalnijom. Brojni su
OHRANA - Ruska carska tajna sluba
pojedinci djelovali kao dvostruki ili, ak, trostruki agenti, istovremeno
stavljajui svoje usluge, kako u slubu policije, tako i revolucionarnih
udruenja, obino na tetu obiju strana.
Kao primjer prljavoga trika iz caristikog razdoblja moda e
najbolje posluiti jedna od najzloglasmjih i najopscemjih publikacija
koja je ikada izala u javnost, naslovljena Protokoli sionskih mudraca. Ovaj dokum
ent, koji, navodno, razotkriva tajni plan o svjetskoj dominaciji od strane meunaro
dne idovske zavjere, prvi je put

objavljen 1903. godine. Njegov je cilj bila galvanizacija anti-semitskog raspoloenja. Dokument se ve dugo smatra krivotvorinom,
doista, takvim je proglaen gotovo odmah nakon svoga pojavljivanja.
Sastavio ga je jedan pripadnik Ohrane, koji je svoje podatke izvukao
iz ranijih, neto pitomijih, neidovskih izvora, kao to su francuski
satirini traktati iz sredine devetnaestoga stoljea, kvazi-masonski
materijal, a moda i dokumenti izvornog, ali u svakom sluaju neidovskog, tajnog drutva. No, kako bilo, stoljee nakon toga Protokole sionskih mudra
ca spremno je prigrlio nacistiki tabor, kao i brojne druge desno orijentirane org
anizacije irom svijeta, ukljuujui i neke u Britaniji i Sjedinjenim Dravama. ak i dana
s postoje fundamentalistike, desniarske i/ili anti-semitske organizacije, koje
objavljuju i propagiraju Protokole, kao autentino svjedoanstvo o
meunarodnoj idovskoj zavjeri.
Nacisti su iz ruskih izvora - ne samo od strane starog carskog re
ima, ve i od boljevikog, koje ga je naslijedilo, nauili mnogo toga. Lenjin i Staljin
upoznali su ih s prednostima imida socijalistike radnike partije. Nauili su sve sofist
erije masovne manipulacije. Uspjeli su uvjeriti ljude u nunost meusobnog pijuniranj
a, stvorivi, tako, ozraje posvemanje paranoje, nepovjerenja i straha, i
uinivi sebe jedinim izvorom sigurnosti i utjehe. A upravo se nacistima treba pripi
sati moda i najprljaviji od svih prljavih trikova u zapadnoj povijesti. 27. veljae,
1933. godine, tajanstveno je izgorjela
zgrada njemakoga Reichstaga. Danas se openito smatra da je poar
bio podmetnut od strane nacistikih provokatora, no, taj se in u ono
vrijeme sasvim lako mogao pripisati komunistikim agitatorima,
protiv kojih je sada svaka Hitlerova akcija bila opravdana. Sljedeeg
jutra, vie od etiri tisue komunistikih funkcionara bilo je uhieno,
zajedno s brojnim intelektualcima koji su se protivili reimu. Samo
jednim udarcem, poar u Reichtagu otvorio je put Hitlerova uspona
ka apsolutnoj moi.
John Kennedy i Richard Nixon: pobjeda imida
Eksploatacija radija i filma, otkrila je, u razdoblju izmeu dva rata, a
posebice nakon 1945. godine, nove mogunosti politike manipulacije. U godinama koje
su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata, televizija je izronila kao najmoniji
i najutjecajniji masovni medij u povijesti ovjeanstva, moniji negoli je to u prolost
i bilo slikarstvo,
a njezina sposobnost politike manipulacije svojevremeno je iskoritena na do tada n

evien nain.
Na to je, meutim, trebalo priekati jo petnaest godina. Konano, tijekom predsjednike k
ampanje koja se 1960. godine vodila u Sjedinjenim Dravama, Richard Nixon i John K
ennedy, kao dvojica kandidata, vodili su prvu predsjedniku raspravu koju je preno
sila televizija. Nixon je ve tada bio osoba koju je javnost dobro poznavala u fun
kciji dopredsjednika drave za vrijeme Eisenhowerova mandata. Prije toga, svoj je
ugled izgradio tijekom zloglasnog
McCarthyjeva razdoblja - kao antikomunist ija se gorljivost mogla
usporediti s onom lovca na vjetice. Kennedy, tadanji senator iz
Massachusetsa, bio je prilino nepoznat, no, uvijek se mogao osloniti
na ogroman utjecaj i financijske izvore njegove obitelji, kao i na vlastiti stat
us ratnog heroja.
Televizijska rasprava izmeu dvojice predsjednikih kandidata
ula je u povijest, odredivi nove smjernice u razvitku zapadne politike, i medija k
ao neizostavnih imbenika u politikim procesima.
Ubrzo je postalo jasno kako su razmatrana pitanja, kao i stavovi kandidata, manj
e vani od onoga to e se kasnije nazvati imidem.
Kennedy i njegov stoer bili su svjesni ove prednosti, stoga su veinu
svojih napora usmjerili u tom pravcu. Tako su Kennedyjevi nastupi
pred kamerama pomno pripremani, ne bi li glasaima bio prikazan u
najpoeljnijem obliju. Uskoro je Kennedy postao utjelovljenjem
svega onoga to je Amerika eljela biti i svega onoga to je eljela
vidjeti u svome voi. On je bio mlad, zgodan, armantan, samouvjeren, zdravih naela sveameriki deko iz susjedstva, s razbaru
enom kosom, razoruavajuim osmjehom i besprijekornim ratnim
dosijeom koji mu slui na ponos.
Nixon, koji na imid nije polagao preveliku panju, predstavljao je antitezu Kennedyje
vih osobina - nabusit, podmukao, prevrtljiv, neprivlanog osmjeha. Kennedy je govo
rio jasno i razgovijetno
- Nixon je mumljao. Kennedy je, s impresivnom histrionskom
vjetinom, gledao ravno u kameru - Nixon je skretao pogled, to
nipoto nije ulijevalo povjerenje. Kao posljedica, Nixonov je ugled
toliko opao, da su ga poeli izjednaavati sa shyster-ima, propalim
odvjetnicima ili, jo gore, s najprezrenijima meu Amerikancima,
prodavaima rabljenih automobila. Ubrzo su poele kruiti fotografije toga ovjeka nepri
vlanih zuba i pogleda koji je odavao varalicu, s natpisom, Biste li kupili rabljen
i automobil od ovoga ovjeka? Odgovor amerike javnosti bio je oigledan.

Nakon televizijske rasprave, pala je i konana odluka. injenica


da je Kennedy nakon sprovedenih izbora izvojevao tek malu prednost, upuivala je n
a zakljuak da je imbenik koji je odigrao presudnu ulogu u birakom tijelu bio njegov
televizijski imid. Naravno, teko da bi itko mogao poaliti zbog ovakvih rezultata m
anipulacije
javnou. Da je 1960. godine Nixon izabran za predsjednika, Sjedinjene Drave doivjele
bi mnoge promjene, i to, nesumnjivo, na gore. Ne treba, meutim, ni rei, kako je i
sam Nixon bio rtva manipulacije. Protivnik ga je nadigrao u vlastitoj igri, u med
iju kojemu je bio nesklon. No, bila je to lekcija koju je, od tada nadalje, svak
i politiar
morao dobro nauiti.
Od predsjednikih izbora 1960. godine naovamo, mediji e igrati
sve vaniju ulogu u politici i politikom imidu; politika e uskoro
ukljuiti i ono to ameriki propagandisti nazivaju perception
menagement - eufemizam koji, meutim, otkriva vie negoli skriva.
Vrijedi poblie razmotriti dva sluaja u kojima je vjeti menagement doista uspio dramat
ino promijeniti percepciju javnosti i transformirati drutvenu i politiku povijest.
Prvi primjer odnosi se
na manipulativne tehnike profane magije, iskoritene u svrhu sutinski hvalevrijedni
h ciljeva. Drugi primjer, meutim, nema takvo opravdanje.
Graanska prava u Sjedinjenim Dravama
Pokret za prava graana amerikoga Juga doivio je svoj vrhunac
sredinom pedesetih godina. Zapoeli su marevi slobode, sastanci u
segregacijskim restoranima i trgovinama, kao i bojkoti i demonstracije. Bilo je
i proraunatih provokacija, kako od strane crnaca, tako i od strane liberalnih sim
patizera meu bijelcima. Sjevernjaci su postajali sve svjesniji situacije na Jugu,
gdje je medijska prisutnost
izazivala antagonizam i posramljenost. Meutim, sve do 1964., Pokret za prava graan
a nije uspio poluiti nikakve znaajnije rezultate, ve je samo ojaao ionako prisutno o
gorenje i netrpeljivost. Iako su
Sjevernjaci bili okirani i zgranuti brutalnostima kojima su ih zatrpavale televiz
ija i novine, sve se to inilo isuvie udaljenim da bi predstavljalo opipljivi probl
em, kao da je bila rije o dogaajima u
nekoj drugoj zemlji. Tek je mali broj studenata, krajem pedesetih i
poetkom ezdesetih godina, odluio neto uiniti. Oni koji su traili
povod za njihovo ukljuivanje, naili su na jednaku nezainteresiranost kao za sukob ko
ji je tada bijesnio u Aliru. Voe Pokreta za gra
anska prava postajali su sve ogoreniji zbog apatije koja je vladala u
najveem dijelu Sjedinjenih Drava.

Godine 1964., u tijeku predsjednike kampanje, stvari su se najednom poele dramatino


mijenjati. U studenom 1963., u Dallasu je ubijen John F. Kennedy, kojega je nas
lijedio dotadanji dopredsjednik, Lyndon Johnson. U studenom 1964. godine, zapoela
je predsjednika kampanja, u kojoj je Johnsonov suparnik bio kandidat republikansk
e stranke, Barry Goldwater, senator iz Arizone. U kontekstu toga vremena, Barry
Goldwater je bio gorljivi desniar, gotovo ekstremistike orijentacije, sklon agresi
vnoj retorici i velianju amerike vojne moi. S Goldwaterom u Bijeloj kui, globalni nu
klearni holokaust bio bi i vie nego samo mogunost.
U stvarnosti, Goldwater nije imao nikakvih ansi za pobjedu na
izborima. Kako su beznadno jalove bile njegove tenje, pokazalo se
odmah na poetku. Voe Pokreta za graanska prava prepoznali su
svoju priliku i nastojali okrenuti situaciju u vlastitu korist. Nastojali
su usmjeriti panju javnosti na svoj vlastiti kriarski pohod, izbaciti
Goldwatera iz igre, i tako ubiti dvije muhe jednim udarcem. Nagla
avali su opasnost od izbijanja nuklearnog rata, do kojega bi neminovno dolo ukolik
o bi Goldwater bio izabran za predsjednika. Goldwater je, stoga, morao biti spri
jeen. Kako se to moglo postii? Pridobivanjem veine birakoga tijela u korist Lyndona
Johnsona. A kako se to moglo postii? Na amerikom je Jugu ivjelo na stotine
tisua obespravljenih crnakih graana, kojima je opstruktivno zakonodavstvo uskratilo
pravo glasa iskljuivi ih, tako, iz popisa biraa.
Ukoliko bi se provela njihova registracija i ukljuilo ih se u birako
tijelo, njihovi bi se glasovi pokazali odluujuima.
Iako je sadravala element cinizma, takva je logika, nesumnjivo,
imala smisla. Ukljuivanje crnakog stanovnitva u popis biraa ubrzo je postalo pitanjem od prvorazrednog znaaja za mnoge Sjevernjake, koji do tada
nisu pokazivali preveliku zabrinutost za zbivanja na Jugu, ali ih je hvatala pa
nika pri pomisli na mogunost izbijanja nuklearnog sukoba. Ideja o ukljuivanju crna
ca u birako tijelo nala je svoje zagovornike u liberalnim krugovima na Sjeveru, a
posebice u Massachusettsu, s njegovom abolicionistikom tradicijom i brojnim koledi
ma i sveuilitima, te u New Yorku i Kaliforniji. Oni
koji su isprva ovu ideju prihvatili iz razloga samoouvanja, ubrzo su
prepoznali njezinu istinsku vrijednost. Tono stotinu godina nakon
zloglasnog Mara na more pod vodstvom Williama T. Shermana,
1964. godine ameriki je Jug doivio jo jednu invaziju. Ovoga puta
nije bila rije o unionistikim vojnicima, ve o vojsci studenata, profesora, sudaca,
sveenika, odvjetnika, raunovoa, novinara, umjetnika, boema, pustolova, i svih onih
za koje su se rasne predrasude i opasnost od nuklearnog holokausta slile u jedin
stveni problem. Uvjet
globalnog preivljavanja bio je kriarski pohod za prava potlaenih.

Tisue studenata i strunjaka sa Sjevera neumorno je radilo na


popisivanju crnakog stanovnitva. Kada je u Mississippiju KuKlux-Klan ubio trojicu aktivista, od kojih su dvojica bili bijelci sa
Sjevera, pokret je doivio svoj vrhunac. Ministarstvo pravosua, pod
vodstvom Bobbyja Kennedyja, ve je bilo aktivno angairano. Pod
pritiskom javnosti, ukljuio se i FBI, usprkos oklijevanju i protivljenju direktor
a organizacije. J. Edgar Hoover mrzio je Martina Luthera Kinga, no, bio je prisi
ljen svoje agente odaslati na Jug.
U studenom 1964., Lyndon Johnson je pobijedio na predsjednikim izborima, a poraz
njegova suparnika biljei se kao jedan od najveih debakla u povijesti amerike politi
ke. Ubrzo je postalo jasno da Goldwaterove anse nikada nisu ni bile velike, te da
bi izbore izgubio - iako na manje dramatian nain - ak i bez crnakih glasa
a. No, sve je to bilo od manjeg znaaja. Kao rezultat Pokreta za prava graana, amerik
o je drutvo, kao i rasna politika u zemlji, doivjelo korijenitu transformaciju i z
apoelo novo razdoblje u svojoj povijesti. Mnogi su se prepoznali kao rtve manipula
cije, dok su drugi priznali da su se koristili manipulativnim tehnikama. No, ak i
ako je ovdje bila rije o nekoj vrsti profane magije, svoje je opravdanje
ona pronala u plemenitosti svrhe. Kao u Goetheovu Faustu, avolja lukavstva bila su
upotrijebljena u korist anela.
Manipulacija i Sjeverna Irska
Ameriki se Pokret za prava graana posluio politikom manipulacijom u cilju smirivanja
nezadovoljstava i u svrhu ope dobrobiti openito uzevi, za dobru i hvalevrijednu stvar. No, ne treba posebno
isticati da politika manipulacija moe, takoer, biti sredstvo ostvarenja krajnje des
truktivnih ciljeva. Sjeverna Irska prua posebno rjeit primjer takvog sluaja.
Krajem ezdesetih godina, u Sjevernoj Irskoj organiziran je pokret za graanska prav
a, modeliran po uzoru na onaj koji je u to vrijeme bio aktivan na amerikom Jugu.
Na svome poetku, on se posluio istom strategijom kao njegov ameriki uzor - marevima,
sastancima, demonstracijama, te pomno razraenom i sofisticiranom eksploatacijom
medija. Pjevale su se ak i iste pjesme, kao to su
We Shall Overcome ili, na primjer, We Shall Not Be Moved.
Isprva, pokret za graanska prava u Sjevernoj Irskoj nije ni u kojem sluaju bio usm
jeren na rjeavanje ustavnih pitanja. Status Ulstera kao dijela Ujedinjenog Kralje
vstva bio je gotovo univerzalno
prihvaen kao meunarodnopravna injenica, a pokret za graanska
prava nije imao namjeru zadirati u taj status. Nitko nije priao o ujedinjenoj Irsk
oj. Jedini cilj pokreta bio je rjeavanje odreenih problema koji su izazivali nezado
voljstvo, slinih onima na amerikom Jugu nekoliko godina prije, iako ne toliko akut
nih. Pritube koje je isticao pokret nisu bile sasvim bez pokria. Sve do 1968. godi
ne, katolici u Sjevernoj Irskoj - poput crnaca na amerikom Jugu, iako ne u istoj
mjeri - doista su bili smatrani graanima drugog reda. Lukava je izborna politika us
kratila mnogim ulsterskim katolicima sudjelovanje

u lokalnoj vlasti. Diskriminacija katolika bila je vidljiva pri zapoljavanju, na


poslu, kupnji kua i stanova, kao i u brojnim drugim svjetovnim, ali ne i manje van
im sferama. Kraljevska ulsterska policija (The Royal Ulster Constabulary) i njez
in pripadak, takozvani B-specijalci, bili su posebno gorljivi u svom provoenju zako
na, a u
sjevernoirskom parlamentu u Stormontu dominirali su protestanti.
U tom je smislu pokret za graanska prava zahtijevao reforme.
Sinn Fein i IRA nisu imali ba nikakvoga udjela u dogaajima koji su
se tada odvijali. IRA, govorili su tada kritiari njezine neintervencije,
znai I Ran Away (Pobjegao sam).
Pristalice pokreta za graanska prava trpjeli su neprestane napade od strane lojal
istikih skupina. Kraljevska ulsterska policija, meutim, nije se pretjerano trudila
da te napade sprijei. Televizijska
izvjea bila su prepuna slika koje su podsjeale na dogaaje iz
Mississippija i Alabame, nekoliko godina prije. Zahtijevajui zatitu
od lojalistikih napada i ravnodune policije, voe pokreta ponovno
su se okrenule svome amerikom uzoru, prizivajui u sjeanje Martina Luthera Kinga i n
jegov mar od Selme u Alabami, do glavnoga grada te drave, Montgomeryja.
U rano proljee, 1965. godine, ameriki Pokret za prava graana,
budui da nakon izvrene registracije biraa vie nije imao konkretnu
svrhu, poeo se raspadati. U oajnikom pokuaju da ga odri, Martin Luther King pozvao je
na javni mar od Selme do Montgomeryja.
Guverner Alabame, George Wallace, zakleo se da prosvjednicima
nee dopustiti prolaz. Podravali su ga lokalni i dravni dunosnici,
od gradskih erifa i policije do dravne policije i Nacionalne garde
Alabame. U strahu od krvoprolia, voe pokreta obratile su se za pomo federalnoj vlad
i u Washingtonu. Uskoro su im se pridruili i simpatizeri irom Amerike, prosvjedujui
pred federalnim zgradama.
Zahtijevali su od Washingtona da u Alabamu poalje vojsku kako bi
zatitila prosvjednike.
Washington je popustio pritisku javnosti. Zapovjednitvo nad
snagama Nacionalne garde Albame oduzeto je guverneru Wallaceu i
povjereno predsjedniku Lyndonu Johnsonu. Drugim rijeima, Nacionalna Garda je, tak
orei, nacionalizirana i pretvorena u federalnu jedinicu, odgovornu federalnoj vlast
i. U Alabamu je odaslano dvije tisue vojnika, dvije jedinice vojne policije i got
ovo stotinu federalnih marala. Opremljena je i itava flota helikoptera, kola hitne
pomoi, kao i dvije bolnice, od kojih se jedna nalazila u bazi Zrakoplovnih snaga
.

Nakon poduzetih mjera, guverner Wallace je odstupio i prosvjednici su mogli neometano nastaviti svoj mar ka Montgomeryju. Pa
ipak, ne bez posljedica. enu koja je prosvjednike vozila natrag u
Selmu ubili su pripadnici Ku-Klux-Klana. Sveenik iz Bostona prebijen je na smrt,
kada je skrenuo s glavnog puta kojim su se kretali prosvjednici. Unato svemu, mar
Martina Luthera Kinga smatra se
najveom pobjedom Pokreta za prava graana na amerikom Jugu.
Bio je ovo presedan na kojeg su se 1969. godine pozvale voe
pokreta za graanska prava u Sjevernoj Irskoj. Sjeverna je Irska, isticali su oni,
bila dio Ujedinjenog Kraljevstva, jednako kao to je Alabama bila dio Sjedinjenih
Drava. Ako je Washington mogao
pritei u pomo prosvjednicima u Alabami, London je isto mogao
uiniti za prosvjednike u Ulsteru. Britanska je vlada odgovorila u
skladu s amerikim presedanom. U kolovozu 1969. godine, prvi
kontingenti Britanske vojske pojavili su se na ulicama Londonderryja i Belfasta, kako bi zatitili prosvjednike, katoliko stanovnitvo i katolike e
nklave, koje su neprestano ugroavali vandalski napadi i eksplozije.
Za one, a posebice za one u Sjedinjenim Dravama, koji su bili
skloni zanemarivanju okolnosti, vrijedi podsjetiti na novinska i televizijska iz
vjea iz toga razdoblja. Ovako je, primjerice, izvjetavao The Times: Skupina ljudi u
(katolikom) Falls Roadu, doekala je
vojnike s dobrodolicom. Drukije je, meutim, bilo u (protestantskom) Shankill Roadu,
gdje je jedna ena glasno dobacila: Prljava kopilad! Kada je vojska ula u Ardoyne, r
imokatoliki dio Belfasta, prireen joj je topao doek uz aj i pivo. Jedan je reporter go
vorio o izrazima zahvalnosti, dodavi: Obzirom na pekulacije
o namjerama IRA-e da preuzme vlast, treba rei da je ova organizacija u Ardoyneu k
rajnje nepopularna.
Kada su se prvi put pojavili na ulicama Londonderryja i Belfasta,
britanski su vojnici pozdravljeni kao spasitelji. Oni sami uivjeli su
se u ulogu vitekih osloboditelja obespravljenog stanovnitva. Filmovi i fotografije
iz toga vremena prikazuju ih kako etaju ulicama, ruku pod ruku s katolikim djevoj
kama, dok starije gospoe ure da
ih doekaju s kolaima i ajem. Sve je bilo u ozraju romantinog
zanosa i euforije.
U samo godinu i pol, situacija se pretvorila u svoju suprotnost.
Vojnici koji su bili pozdravljani kao spasitelji postali su neprijateljima - meta
ma za kamenje i noeve, a kasnije i za metke i bombe. U

samo godinu i pol, dotadanji vitezovi-osloboditelji, popljuvani i


proklinjani, postali su, hiperbolinom retorikom toga vremena re
eno, vojskom stranog okupatora. Poetkom 1972. godine, neprijateljstvo izmeu britanski
h snaga i katolikog stanovnitva pretvorilo se u najgorljiviju mrnju. Na dan poznat
kao krvava nedjelja, 30. sijenja, 1972. godine, ta su neprijateljstva dosegla svoj
vrhunac.
Pripadnici Padobranske regimente ubili su trinaestoricu katolikih
prosvjednika. Od toga dana nadalje, sukobi izmeu Britanske vojske
i mnogih sjevernoirskih katolika postajali su sve ei i okrutniji. No,
i dalje ostaje pitanje: kako su se vojnici, doekani s dobrodolicom i
iskrenom radou, pretvorili u arhi-neprijatelje i nemilosrdne ubojice?
Danas se openito smatra da su u odreenom trenutku pokret za
graanska prava u Sjevernoj Irskoj preuzeli Sinn Fein i IRA - isprva
u svom slubenom, a zatim u provizornom obliju. Oni - i samo
oni - pomaknuli su fokus sa reforme i smirivanja nezadovoljstava na
nunost revolucionarnih ustavnih promjena. Umjesto rjeavanja
problema graanskih prava u tom dijelu Ujedinjenog Kraljevstva,
novi je cilj postala ujedinjena Irska. Ali, ne i bilo kakva ujedinjena
Irska. Koncepcija ujedinjenja bila je uvijek dvosmislena i izofrenina, ponekad proeta nacionalizmom koji je obiljeavao devetnaesto stoljee i s njim p
ovezanim katolianstvom, a katkada, pak, tenjama za stvaranjem marksistike republike
usred Irskog mora.
Kako bi ove tenje usadio u srca i svijest ljudi, Sinn Fein i IRA
zapoeli su pomno orkestrirani program, koji je za svoj cilj imao
izazivanje mrnje u katolikom stanovnitvu Sjeverne Irske prema
britanskoj vojsci i neprijateljstva spram britanske vlade. Jedan dio
ovoga programa ukljuivao je i sasvim golo zastraivanje. Tako je,
primjerice, djevojke redovito stizala kazna zbog bratimljenja s
neprijateljem ili, pak, kolaboracije. Zbog oijukanja, ili, jo gore,
zaljubljivanja u britanskoga vojnika, katolikim se djevojkama odsijecala kosa, na
kon ega bi ih se premazalo katranom, oblijepilo perjem, privezalo za stup i divlj
aki pretuklo. Uobiajena je praksa IRA-e bilo organiziranje prosvjeda ili pobuna, u
kojima su ene i djeca,
ponekad pod prisilom, stupali u prvim redovima, trpei, tako, najtee

ozljede kada su snage sigurnosti odgovarale udarcima policijskih


palica ili gumenim mecima.
No, bilo je i drugih, suptilnijih oblika manipulacije, od kojih su
neki ukljuivali temeljne mehanizme ale, sada transformirane u
politiki prljavi trik ili neto jo zlokobnije. Kada se prvi put pojavila na ulicama Lo
ndonderryja i Belfasta, britanski vojnici nisu mogli znati u kakvu se vrstu oper
acije uputaju. Izvjebani u najboljoj maniri profesionalnih vojnika, oni su se, nes
umnjivo, tako i ponaali, ne uviajui pri tome da je njihova uloga bila mnogo delikat
nija i neodreenija. Stoga su i oni sami bili osjetljiviji na napade.
Na primjer, sat vremena nakon snajperskoga napada na patrolu,
stoer britanske vojske mogao je primiti anonimnu dojavu o skrovitu oruja u nekom stanu u Falls Roadu. Djelujui sukladno standardnoj proceduri, vo
jnici bi provalili u dotini stan u kojemu, prilikom pretresa, ne bi nali nita. Usli
jedile bi isprike i dogovori oko naknade tete. Meutim, tjedan ili mjesec dana kasn
ije, isti bi stan
pretresli vojnici iz neke druge postrojbe, potaknuti istom anonimnom
dojavom o skrivenom oruju.. Nakon dva ili tri takva iskustva, raspoloenje stanara
prema Britanskoj vojsci ne bi se vie moglo nazvati prijateljskim.
U jo jednom tipinom scenariju, patrola bi, zauvi pucnjavu,
mogla skrenuti iza ugla i ugledati igralite prepuno djece. Skrivena
meu kolarcima, mogla bi se nalaziti neka starija osoba, drei u
rukama baseball ili golf palicu, kiobran, ili kakav drugi predmet koji bi se na p
rvi pogled mogao zamijeniti za oruje. Netko bi zatim mogao ispaliti metak iz star
tnoga pitolja ili zapaliti petardu, pri
emu bi vojnici smjesta okruili igralite i naciljali svoje oruje. U
tom trenutku kljocnuo bi fotoaparat. Sljedeeg dana, u republikanskim bi novinama o
svanule fotografije britanskih vojnika, s pukama uperenim u irske kolarce.
Da takva taktika ispuni svoju svrhu bilo je potrebno tek neto
vie od godine dana. Godine 1971., zadatak se mogao smatrati zavr
enim. Vojnici, koje su, nedugo prije toga, sjevernoirski katolici pozdravljali ka
o spasitelje, pretvorili su se u ubojice i koljae, neprijatelja kojega treba stal
no drati na oku i napadati i ubijati kad god se za to ukae prilika. Kolike je razm
jere poprimila ova mrnja, pokazuje
primjer britanskoga vojnika, koji je, 1974. godine, pogoen snajperskim hicem, ostao leati ranjen na cesti, dok ga je skupina djece kamenovala do sm
rti. Tolika je bila mo manipulacije.
Danas se najokrutnijim i najdramatinijim oblikom politike manipulacije smatraju na
sumini teroristiki napadi. Graani zapadnih zemalja ve su dobro upoznati s napadima n

a dravne poglavare,
politike dunosnike, vojnike i policiju, kao i na zgrade i urede koji
se koriste u vojne svrhe. No, mogunost nasuminog ubijanja - podmetanjem bombi ili
kiom metaka u pretrpanom kafiu, sreditu grada, poslovnoj etvrti, zrakoplovnoj luci i
li zrakoplovu - probudila je u ljudima novu vrstu straha. Od male je pomoi racion
alno razmatranje ove mogunosti i injenica da je broj poginulih u teroristikim napad
ima zanemariv u usporedbi s brojem poginulih u prometnim
nesreama. Makar i mala mogunost da se to dogodi probudit e u
njima strah dovoljan da otkau svoje letove, odlue se za neko drugo
mjesto za odmor, izbjegavaju gradska sredita i svako okruje u kojemu se ne mogu os
jeati sigurnima. Zavladala je opa paranoja, koja je, obzirom na stvarnu prijetnju,
pretjerana. Teroristi i njihove aktivnosti zauzeli su stalno mjesto u psihama l
judi. Tako se, s pomou manipulacije kao profane magije, terorist multiplicirao do
sveprisutnosti. Na taj nain on vri utjecaj koji ne bi bio mogu obzirom na njegove
stvarne moi.
17
KOMERCIJALNA
MANIPULACIJA UMOM
Kako bi pokrenula zbivanja, magija se koristi manipulacijom
stvarnou, manipulacijom drugim ljudima i njihovom percepcijom stvarnosti, te manip
ulacijom slikama. Na taj nain arobnjak uspijeva oblikovati, transformirati, a pone
kad ak i stvoriti
svjetove - ili iluzije svjetova.
Jedan od najznaajnijih elemenata manipulacije ljudskim biima
jest takozvana mo sugestije. Upravo nas naa sugestibilnost ini
ranjivima i toliko podlonima manipulaciji. Ta je manipulacija tim
uinkovitija jer je nesvjesna - ne samo da je nismo svjesni mi, ve i u
mnogim sluajevima ni oni koji manipuliraju. Mogli bismo rei da je
takva manipulacija sastavni dio nae svakodnevice. Primjerice, jedna
bezazlena opaska upuena na raun naeg izgleda pokvarit e nam
raspoloenje, zabrinuti nas i tako izvriti suptilan utjecaj na nae psihiko stanje.
Mogu je, naravno, i obrnuti sluaj. Iz sumornog raspoloenja
probudit e nas poznanik kojeg sluajno sretnemo na ulici, i obaspe
nas pohvalama o naoj vitalnosti i dobrom izgledu. Vedrina e zamijeniti osjeaj potite
nosti kao da ga nikada nije ni bilo.
Takva sugestibilnost uvijek je prisutna u naoj psihi, neprestano

odreujui naa stanja svijesti i odnos prema nama samima, kao i svijetu koji nas okruu
je. Ona utjee na nau percepciju u razliitim sferama naeg postojanja - osjeamo li se d
obro ili loe, privlanima ili neprivlanima suprotnom spolu, imamo li povjerenja u se
be ili smo
nesigurni, jesmo li optimistini ili pesimistini. Roditelj, partner ili
kolega koji, pa makar i dobronamjerno, neprestano potkopava nae
samopouzdanje, moe prouzroiti trajnu tetu za nau psihiku stabilnost. Jednako tako, osoba koja nas duhovno uzdie i bodri, moe
ojaati u nama osjeaj uravnoteenosti i vlastite vrijednosti. Lijenik
se vrlo esto nee procjenjivati prema svojoj klinikoj ili dijagnostikoj vjetini, ve pre
ma svojoj sposobnosti da se, kao vanim elementom u procesu ozdravljenja, poslui su
gestijom. Svaki je lijenik svjestan da se taj neuhvatljivi princip volje za ivotom m
oe vrlo
lako u ovjeku probuditi, ali i da jednako lako moe biti uniten.
Osim osjetljivosti na sugestije drugih ljudi, osjetljivi smo i na
vlastite sugestije. Tako izraz mo sugestije rabimo najee u kontekstu nastojanja izaziv
anja pozitivnih promjena u naem raspolo
enju, osjeajima ili stavovima. Meutim, mo sugestije moe
imati i suprotan uinak. Naime, ona se vrlo esto pretvara u sredstvo
privlaenja dogaaja od kojih strepimo. Ironija je u tome to su mnogi ljudi spremni i
trpjeti samo da bi dokazali kako su se njihove slutnje obistinile, radije nego
da se pokae suprotno, a njihova se uvjerenja odbace kao puke praznovjerice.
Ako je mo sugestije, openito uzevi, dio nae svakodnevice, te
ako je sugestibilnost u mnogim sluajevima nesvjesna, ona se jednako tako moe iskor
itavati namjerno, s punom svijeu o svakom stupnju toga procesa i rezultatima koji i
z njega proizlaze. A nigdje se
mo sugestije toliko sistematino i nemilosrdno ne iskoritava kao u
svijetu propagande. Radio, televizija, dnevne novine, asopisi, plakati i brojni d
rugi izvori, svakodnevno nas bombardiraju itavim morem reklama. Mnoge od njih nud
e nam cijeli spektar lijekova protiv svih moguih tegoba, od glavobolje i kostobol
je do hemoroida i PMS-a. Sama injenica njihove sveprisutnosti uvjerit e nas, napos
lijetku, da zaista patimo od svih tegoba od kojih nas, navodno, ele osloboditi. S
toga nije ni udno da se nae drutvo pretvorilo u drutvo neurotika i umiljenih bolesnik
a. Doista, propaganda e uiniti sve
ne bismo li, ako to ve nismo, takvima postali.
Poigravajui se naom sugestibilnou, propagandna e mainerija ponekad biti besramno izrav
na, a katkada pak uvijena i suptilna.
Oglaivai se ne ograniavaju tek na iznoenje prijedloga. Oni su,
doista, uporni i neukusno nametljivi. U nedostatku nadahnua, kao i

iz brojnih drugih razloga, oni se nastavljaju koristiti metodama kojima su od se


be odavno udaljili veinu razumnih ljudi kao uvrede njihove inteligencije i zlopor
abe njihova povjerenja. Od prvih dana televizijskih reklama, sve do danas, na ek
ranima je neprestano prisutna kuanica, koja u ekstatinom zanosu pria o novoj snazi i
zbjeljiva-nja, kao da na umu nema nita pametnije ili vanije. Svaka nova formula, sv
aka nova generacija deterdenta, poprimila je kvalitetu bjeline koja ve prelazi u d
omenu metafizikog - ukljuivi u sebi element transcendentnog prosvjetljenja.
ak i reklame za deterdente, koje predstavljaju najsirovije od
svih reklama, sadre u sebi i jedan suptilniji aspekt manipulacije.
Doba televizije poklopilo se s dobom nuklearne energije. Televizija i
nuklearna energija svjedoci su trijumfa znanosti. Nakon cijepanja
atoma, znanost je dobila status boanstvenosti, postavi religijom na
ega doba i jedinim neprikosnovenim autoritetom. Naela tradicionalne religije za ra
zliite e ljude imati razliiti stupanj uvjerljivosti.
Ali, samo e se nekolicina usuditi izazvati znanstvene postavke, pa
ak i onda kada nemaju ni najmanji znaaj za praktian ivot ljudi i
mogunost moralnog izbora.
Ako je znanost nakon Drugog svjetskog rata postala religijom
naega doba, tada je znanstvenik postao njezinim velikim sveenikom. ak se i reklama
za neto tako sporedno kao to je deterdent za pranje rublja izriito poziva na autorit
et znanstvenika. Nepogrjeivost znanosti esto e se javljati i kao podtekst, koji djelu
je neizravno, na principu sugestije. Tako e se, primjerice, snaga izbjelji-vanja no
voga deterdenta pripisivati nekom aktivnom sastojku
kompliciranoga imena, koji je znanstveno provjeren i kliniki dokazan. A o uinkovitos
ti novoga sastojka posvjedoit e osoba koja predstavlja znanstvenika ili laboratori
jskog tehniara, ija bijela odora sugerira besprijekoran ugled ravan onome sveenika.
Naravno, takvu pseudo-znanstvenu ratifikaciju ne dobivaju samo deterdenti
za pranje rublja. Paste za zube, amponi, kreme za lice i mnotvo drugih proizvoda,
svi oni, navodno, sadre neki revolucionarni sastojak, o ijoj uinkovitosti svjedoi os
oba koja zrai svetim autoritetom
znanstvenoga istraivaa. Svi e oni svjedoiti o razlikama kojih, zapravo, nema. Postoj
i, primjerice, ukupno etiri lijeka protiv bolova koji se u ljekarnama mogu nabavi
ti bez lijenikog recepta - aspirin,
paracetamol, ibuprofen i kodein. Oni se mogu prodavati u ograni
enom broju kombinacija, iju maksimalnu dozu odreuju propisana
pravila. Tako e, primjerice, sve vrste aspirina i paracetamola, ili aspirina i ko
deina, biti potpuno identine. Pa ipak, proizvoai e se pozvati na znanstvenu terminol
ogiju i autoritet kako bi istaknuli
znaajne razlike meu njima.
Proizvoai e, nerijetko, otii jo dalje. Jedna je tvrtka, primjerice, opskrbila amerike
bolnice lijekovima protiv bolova, po vrlo niskim cijenama - toliko niskim da ih

se moglo smatrati poklonjenima. Bolnice su, naravno, taj lijek poele rabiti u mno
go veoj mjeri nego ostale lijekove te vrste. Naravno, tvrtka je tu injenicu iskori
stila kao nepobitni dokaz uinkovitosti njezina proizvoda.
Reklama i manipulacija
Tehnikama pranja mozga i kontrole uma, koje je iznjedrio rat u Koreji, nisu se s
luile samo obavjetajne slube. One su, kao uobiajeno sredstvo, pronale svoje mjesto i
na podruju oglaavanja. Za ogla
ivae hrabrog novog svijeta pedesetih godina, psihologija je razotkrila nove mogunosti
manipulacije, koja je smatrana kljuem za stalno rastui prosperitet. Ona se mogla
upotrijebiti u svrhu buenja
neizmjerne potrebe za troenjem. To bi, zauzvrat, opravdalo i potaknulo gotovo bes
krajni proces proizvodnje. Psiholoka manipulacija pokazala se uinkovitim sredstvom
poticanja potranje, a samim time i proirenja kruga ponude. Svako poveanje kupovne
moi potro
aa moglo se kanalizirati u novu potranju, koja bi, opet, izazvala
daljnje irenje kruga ponude.
Do sredine pedesetih godina, udobnost, posebice u Sjedninjenim
Dravama, postala je osnovnim naelom novoga naprednog drutva.
ovjek iz tvrtke u svom sivom odijelu od flanela, nametnuo se kao
ideal, kojeg su promicali proizvoai i oglaivai, svim raspoloivim
sredstvima psihologije i psiholoke manipulacije. Tvrtke su se sluile
tehnikama psihologije, ne samo kako bi pridobile potroae, ve i
budue zaposlenike i postojei kadar. U modu je ulo psiholoko testiranje i profiliranj
e, kao sredstvo utvrivanja normalnosti i osiguranja udobnosti.
Sva podmuklost ove metode nije uspjela promaknuti pronicljivim umovima. Krajem p
edesetih, pojavile su se dvije knjige, The Hidden Persuaders (Skriveni snubitelj
i, 1957.), Vancea Packarda i
The Affluent Society (Drutvo izobilja, 1958.), Johna Kennetha Gal-braitha, koje s
u pokuavale razotkriti proces koji je ve uzeo maha.
Packard je, primjerice, istaknuo kako je od 1940. godine ameriko
gospodarstvo obiljeavao prilino ravnomjeran rast. Sredinom pedesetih, meutim, zavla
dao je strah od opadanja industrijske proizvodnje. Do tada je veina Amerikanaca v
e posjedovala radio-prijamnike, televizore, hladnjake, automobile, strojeve za pranje rublja i ostale proi
zvode tehnologije. Trebalo ih se, stoga, na neki nain uvjeriti u nunost kupnje nov
ih, ili poboljanih verzija ve postojeih
proizvoda. Jedan od naina da se to postigne bio je princip planiranog zastarijevan
ja, odnosno, namjerno ogranienog vijeka trajanja.
Izdrljivost amerikoga automobila iz toga vremena, na primjer, bila

je ograniena na tri godine, ili nekih stotinu tisua kilometara, nakon


ega bi se, kao da je programiran mehanizmom samounitenja, jednostavno poeo raspadat
i. Trokovi popravka bili su toliko visoki da se veina vozaa odluivala na kupnju novo
ga automobila.
No, vanu je ulogu u itavom procesu igrao i princip psiholokog zastarjevanja, u skladu
s kojim su proizvodi svake godine doivljavali toliko dramatine promjene, da su se
vlasnici starijih
modela jednostavno morali posramiti. Voziti automobil stariji od tri
ili etiri godine, iako je jo uvijek bio u dobrome stanju, znailo je razotkriti svoj
e financijske potekoe. U Velikoj Britaniji modeli automobila nisu trpjeli tako dra
matine modifikacije, ali su zato otkrivani drugi mehanizmi poticanja kupnje. Na p
rimjer, godina proizvodnje
neijega automobila bila je oznaena na registarskim ploicama, stoga je svake godine
u kolovozu mnotvo ljudi hitalo da kupi automobile s najnovijim registarskim oznak
ama. U Velikoj Britaniji, kao i u Sjedinjenim Dravama, ovakva proliferacija novit
eta izazivala je u
ljudima koji su ih mogli priutiti osjeaj ponosa i prosperiteta, dok
onima koji s njima nisu mogli drati korak, nije preostajalo nita drugo do li krivn
je i posramljenosti.
Takve su metode za sobom povlaile ono to je Packard nazvao
stvaranjem nezadovoljstva. S pomou krajnje sofisticiranih metoda psihologije i isko
ritavanjem ljudske sugestibilnosti, skrivene elje, potrebe i porivi pojedinca, palji
vo su ispipavani ne bi li se pronala njihova bolna toka. Jednom prepoznate i defini
rane, te su elje, potrebe i porivi, poput, na primjer, potrebe za prihvaanjem i si
gurnou i elje za osobnim probitkom i satisfakcijom, postale predmetom ponekad vjete,
a katkada i prilino nespretne eksploatacije.
Specifine elje, potrebe i porivi namjerno su iskoriteni kako bi isprovocirali osjeaj
e krivnje, tjeskobe i nezadovoljstva. Packard je primijetio da su proizvoai zubnih
pasta u samo nekoliko godina
udvostruili svoju prodaju, prvenstveno zahvaljujui uspjenom
uvjeravanju velikoga broja ljudi u loe stanje njihovih zuba. Jedna
je vrsta zubne paste bila posebno namijenjena onima koji svoje zube
ne mogu prati poslije svakog obroka. U samo dvije godine, odrijeenje od krivnje za koje je jamila ova vrsta zubne paste, omoguila
je proizvoau da u prodaji nadmai sve svoje konkurente. Podravajui stanje ope tjeskobe,
primijetio je Packard, oglaivai su, zajedno s proizvodom, prodavali i iluziju emo
cionalne sigurnosti. Ukratko, Amerika je svoju veliinu imala zahvaliti sistematinom
stvaranju nezadovoljstva.
Galbraith je itavu stvar promatrao sa stajalita ekonomista. Pa
ipak, njegovi su se zakljuci u sutini podudarali s Packardovim. Suvremeno gospodar
stvo, obrazloio je, samo stvara potrebe koje onda nastoji zadovoljiti. Proizvodnj
a, u pravilu, ovisi o potranji, a potranja proizlazi iz ...kulture koja potronji pri

daje velik drutveni znaaj. Drugim rijeima, sama potronja i mogunost da se njome
razmahuje, predstavlja statusni simbol. A takva potronja, istaknuo je
Galbraith, moe se pripisati puritanskoj etici koja, u Velikoj Britaniji,
jednako kao i u Sjedinjenim Dravama, lei u samom korijenu trgovinskog i industrijs
kog razvitka. Bog nagrauje naporan rad, stoga se prosperitet moe smatrati dokazom
Boje naklonosti i odobravanja, pri emu uspjean ovjek biva izjednaen s dobrim ovjekom.
Imovina, koja predstavlja vidljivu manifestaciju prosperiteta, nije
samo statusni simbol, ve i svjedoanstvo vrline.
Ova se logika toliko ukorijenila u zapadnom drutvu, da je
veina ljudi nije ni svjesna. Rezultat je, prema Galbraithu, snana i
vidljiva tendencija modernoga gospodarskog sustava da sam kultivira i stvara pot
rebe koje e onda nastojati zadovoljiti... Proizvodnja, u krajnjoj liniji, samo ispu
njava prazninu koju je sama stvorila, a
primarni je cilj reklame stvoriti potrebu koja do tada nije postojala.
Packard i Galbraith prouzroili su mnoge neugodnosti propagandnoj industriji, a po
sebice javnim raskrinkavanjem njezine metodologije. Packard je razotkrio jednu o
d najzlokobnijih manipulativnih metoda propagande, poznatu kao subliminalno slanj
e poruka. Subliminalne poruke mogu biti auditivne i/ili vizualne. Zvuna e poruka, n
a primjer, biti skrivena u naizgled bezopasnoj melodiji, na frekvenciji koju ljuds
ko uho ne zamjeuje. U svome vizualnom obliku, poruka e se sastojati od slike ili s
lova, koji e zabljesnuti u
pravilnim intervalima za vrijeme trajanja snimke, ali, poruka e biti
suvie brza da bi je oko registriralo. U oba sluaja, poruka e biti priopena ispod raz
ine svijesti, djelujui, tako, na nesvjesni um s uinkom hipnotike sugestije.
Otkria vezana uz subliminalno slanje poruka bila su upravo
skandalozna, a javnost ih je doekala s gnuanjem i prijezirom. Ne i
bez opravdanja, subliminalno je slanje poruka smatrano jednim od
oblika pranja mozga, a tisak je bio prepun napisa o novoj prijetnji
integritetu ljudskoga uma. Kao odgovor na ove optube, National
Association of Television and Radio Broadcasters (Nacionalna udruga televizijski
h i radijskih postaja) u Sjedinjenim Dravama, odluio je zabraniti subliminalno sla
nje poruka. Slinu je odluku prihvatilo i
profesionalno tijelo koje zastupa reklamne agencije u Velikoj Britaniji. Ali, ov
a se zabrana nije odnosila na televizijske i radijske postaje u Americi koje nis
u bile lanicama Nacionalne udruge, kao niti na
reklamne agencije u Velikoj Britaniji koje nisu bile lanice profesionalne udruge
koja zastupa propagandnu industriju. U Sjedinjenim Dravama, kao i u Velikoj Brita
niji, do danas nisu doneseni zakoni
koji bi zabranjivali primjenu ove metode.

Nemogue je ne upitati se u kojoj se mjeri subliminalno slanje


poruka primijenjivalo u politike svrhe, posebice u zemljama autoritarnih reima u k
ojima je sloboda medija bila ograniena, poput, na primjer, Argentine i ilea, tijek
om sedamdesetih i osamdesetih godina, apartheidskog reima u Junoj Africi, ili Sovj
etskog Saveza i naroda biveg sovjetskog imperija. Isto se tako namee pitanje u koj
oj su mjeri te metode prisutne u tijelima vlasti, obavjetajnim slubama
i slubama sigurnosti.
U svakom sluaju, subliminalno slanje poruka koje je razvijeni
Zapad napustio u medijima kao to su televizija, radio i film, ipak je
prisutno u nekim drugim sferama. U svom zvunom obliku, ono se
upotrebljava u trgovinama, kako bi odvratilo ljude od krae, ili, pak,
pospjeilo prodaju odreenih proizvoda. Godine 1973., jedan je ameriki profesor, strun
jak na podruju komunikacija. Wilson Bryan Key, tvrdio kako je otkrio barem trinae
st tvrtki koje su se sluile
subliminalnim slanjem poruka. Jedan lanac trgovina na malo, nakon
uvoenja subliminalnog slanja poruka, zabiljeio je 37-postotno
smanjenje kraa. U meuvremenu su sve ee postale pritube na
glazbu i video-spotove, koji su se sluili takvim porukama. Nedavno
su takve poruke otkrivene u kompjuterskim igrama namijenjenima
djeci. Skrivene u glazbenoj podlozi koja se neprestano ponavlja, javit

e se, na primjer, subliminalna izjava poput Mogu initi sve to elim, ili Ja sam sloboda
Takve vrste izjava, pravdali su se proizvoai, samo jaaju osjeaj posvemanjega zadovol
jstva.
Pod pritiskom javnosti i zbog prijetnje sudskim gonjenjem, ve
ina je oglaivaa, iako nevoljko, odustala od daljnje primjene takvih
metoda. Nisu, meutim, odustali od drugih, jednako manipulativnih
metoda. Freud, Jung i ostali pioniri na podruju dubinske psihologije,
istraivali su, na primjer, psiholoku dinamiku najstarijeg hermetikog sredstva - simbola. Psiholoki simbolizam pokazao se plodnim tlom za oglaivae.
Simboli djeluju putem asocijacije, uspostavljajui asocijativne sveze izmeu stvari
koje su naizgled potpuno razliite. Za oglaivaa, sposobnost simbola da uspostavi aso
cijativne sveze mogla se prilagoditi na nain koji bi za posljedicu imao sna
enje sugestivne moi.
Seksualni simbolizam, posebice onaj sirovi i grubi kojega je tumaio Freud, dugo s
e smatrao predmetom izrugivanja. No, oglaivai ga, oigledno s uspjehom, rabe i danas
. U automobilskoj je industriji on ve postao klieom. Vrlo je malo onih koji nisu s
vjesni nastojanja uspostavljanja asocijativne sveze izmeu automobila i

seksualne potencije, ili seksualnog uzbuenja.


Meutim, manipulativni simbolizam kojim se koriste oglaivai
ne mora biti ogranien samo na seksualnu sferu. Jednako tako, on se
moe rabiti u kontekstu sigurnosti, udobnosti, zdravlja, mladosti, dugovjenosti, uin
kovitosti, inteligencije, kao i bilo ega drugoga, i tako opet generirati potrebe
koje moda i ne postoje, ali ijem se zadovoljenju oglaiva obeava posvetiti. Implikacij
a ili podtekst takvog simbolizma sastoji se u tome da emo, ne pribavimo li odreeni
proizvod, postati neprivlani suprotnom spolu, zastarjeli, neukusni,
bolesni, pretjerano debeli ili pretjerano mravi, neinteligentni ili neinformirani
, siromaniji, nesigurniji, ili na neki drugi nain defektni.
Obino smo i suvie skloni vjerovati da su trivijalne i nepotrebne
stvari neto doista bitno. Nakon nekoliko tisua godina proivljenih
bez njega, dopustili smo da nas se uvjeri u to kako je toaletni papir
pastelnih boja nunost bez koje je ivot suvremenoga ovjeka nezamisliv.
Subliminalne poruke i simbolizam predstavljaju samo dvije od
itavog mnotva manipulativnih metoda propagandne industrije.
Posljednjih godina, na primjer, mnogi su oglaivai postali svjesni
sve neukusnosti i grubosti televizijske prodaje i sirovosti simbolizma. Umjesto
toga, okrenuli su se prianju pria, fotografskim trikovima i specijalnim efektima, vi
cevima, pa ak i samosvjesnim alama na vlastiti raun. Neke od takvih reklama doista
su domiljate i zabavne. No, ak i one sadre izvjesni manipulativni podtekst: Vidite?
Nisam vas pokuao ni na to prisiliti. Samo sam vas pokuao zabaviti i nasmijati vas.
Kupnjom moga proizvoda dokazat ete mi
da sam u tome uspio. Sve se to, konano, svodi na neku vrstu emocionalne ucjene, il
i suptilne iznude. Ni s oglaivaeva stajalita takav se pristup ne pokazuje posebno ui
nkovitim. to su reklame domiljatije i zabavnije, pokazuju statistike studije, manja
je vjerojatnost da e publika zapamtiti proizvod koji se tim putem promie.
Glazba je jo jedno manipulativno sredstvo. Naravno, upitno je
jesu li oglaivai prije pedeset godina bili svjesni tradicionalne povezanosti glazb
e i magije. Meutim, sasvim su jasno uvidjeli kako se jednostavna i dopadljiva mel
odija znade vrlo lako uvui u um i kako
je se ponekad teko otresti. Tako su, etrdesetih godina, proizvoai
Pepsi-Cole izbacili prvu uglazbljenu reklamu, koja se vrtjela na radijskim postajama: Pepsi-Cola hits the spot... Uskoro su im se u tom
novom pothvatu pridruili i ostali oglaivai, te je svaki proizvod dobio svoju prepoz
natljivu pjesmicu. Potroai od tada ive u zagluujuoj kakofoniji besmislenih jingle-ova. Mnogi oglaivai, ini se,
ne prepoznaju onu granicu poslije koje se harmonija pretvara u odvratnost.

Neki jingle-ovi mogu imati doista tetne posljedice, izazivajui


neku vrstu zagaenja svijesti. U ekologiji psihe, oni predstavljaju ekvivalent otr
ovnog otpada. Tijekom ezdesetih godina, na primjer, jedan od najee reklamiranih proi
zvoda na amerikoj televiziji bile
su cigarete od mentola, marke Salem, koje su u to vrijeme bile vrlo popularne. P
rodavane u zeleno-bijeloj kutiji, trebale su uspostaviti
asocijativnu svezu s mentolom i snijegom. Salem je usvojio i poseban jingle-mant
ru: Moete izbaciti Salem iz prirode, ali ...ne moete prirodu izbaciti iz Salema. Ova
j je stih pjevao meki enski glas, s
empatinim naglaskom na ali, nakon ega je slijedilo nekoliko trenutaka napete stank
e. Stanku je prekidao zvuk ping, poput zvuka glazbene viljuke, nakon ega je slijedil
a jo jedna stanka, da bi se
tek onda mogao uti ostatak jingle-a.
Jingle se ponavljao dva puta u kratkom filmu koji prikazuje idilinu scenu - divlj
u, srebrnkastu rijeku, vodopad, kristalno isto nebo bez ijednog oblaka, zelenilo d
rvea i ulateni kabriolet parkiran na
mekom travnatom tepihu. Umotan u taj neo-arkadijski pejza, mladi
je par s orgazmikim zanosom udisao zefirsku svjeinu Salema,
ushieno zurei u nebesko plavetnilo. U meuvremenu, zvuni je
muki glas s pobonim potovanjem veliao sve kvalitete cigarete.
Kako se reklama pribliavala kraju, jingle je ponovljen i trei put:
Moete izbaciti Salem iz prirode, ali...(ping). Ostatak jingle-a bio
je izostavljen. Budui podvrgnut takvom kvazi-Pavlovljevom uvjetovanju, u gledatel
jevoj bi se svijesti itav dan iznova i iznova ponavljao izostavljeni dio jingle-a
, nametljivo se mijeajui s drugim mislima, nakon ega se gledateljeva panja vie nije m
ogla kvalitetno usredotoiti ni na to. Reklama je bila toliko agresivna da je, konan
o, poluila sasvim suprotan uinak. Mnogi ameriki studenti, iznervirani tako bezonom i
nfiltracijom u njihove umove, odluili su
ne kupovati cigarete Salem.
Osim za zagaenje svijesti, propagandna je industrija kriva i
za druge, jednako okrutne, a moda i jo okrutnije povrede. Jedna od
njih mogla bi se, uz rizik da to zazvui pretenciozno, opisati kao otmica i skvrnav
ljenje kulturnog naslijea. Radi se, naime, o ustaljenoj praksi oglaivaa da u svojim
reklamama koriste klasinu glazbu. Djela ivih skladatelja zatiena su, naravno, autors
kim pravima. No, takvih mjera predostronosti nema u djelima Purcella i Handela, B
acha i Mozarta, Beethovena i Wagnera, Debussyja i
Mahlera. Njihova glazba - svjesno skladana u suglasju s tradicionalnim magijskim
naelima - mogla se, tako, nesmetano iskoristiti za prostituciju njezinih magijsk
ih uinaka u prizemne svrhe.
Jedna od najpoznatijih reklama, koja se u Sjedinjenim Dravama

dugi niz godina neprestano vrtila na radijskim i televizijskim postajama, predst


avljala je jednu vrstu psee hrane. Straussovoj je skladbi
Na lijepom plavom Dunavu, kao vokalna pratnja posluio psei
vau-vau! vau-vau! S jedne strane, ovo je jednostavno bilo toliko
simpatino da se ovjek morao nasmijati. A treba, takoer, priznati,
da ovo Straussovu djelo i ne bismo mogli smjestiti u sam vrh glazbenih dostignua
zapadne kulture. Straussov je valcer u usporedbi s glazbom Mozarta i Beethovena,
poput romana Wilkiea Collinsa u usporedbi s djelima Tolstoja i Dostojevskog. Pa
ipak, ovo djelo ostaje jednom od najpoznatijih i najomiljenijih skladbi u korpu
su naeg
glazbenog nasljea. No, ak i ako ne zasluuje visoko mjesto u panteonu vrhunskih dost
ignua, ona u svakom sluaju ne zasluuje niti da je se skvrnavi i ismijava za budue na
rataje. Naalost, Straussov
je valcer doivio upravo takvu sudbinu.
Odrasli, koji su poznavali ovu skladbu prije negoli je bila upotrijebljena u rek
lamne svrhe, zbog svega su toga mogli negodovati ili se samo smijeiti. Meutim, u v
rijeme kojim su dominirali radio, televizija i potroaki mentalitet, djeca su se up
ravo u reklami za pseu hranu po prvi put susrela sa Straussovim valcerom, i to mn
ogo prije
negoli su je imala prilike upoznati u njezinom izvornom obliku. Tako
e ona u njihovim umovima ostati neraskidivo vezana uz pseu
hranu. No, nisu Straussove kompozicije jedine rtve takve vrste. U
Engleskoj se, trenutno, u prodaji nalaze barem dva kompakt-diska ili
audio-kasete koje sadre klasine skladbe upotrijebljene u radijskim
ili televizijskim reklamama.
Reakcija potroaa: bojkot
Unato sklonosti manipuliranju, oglaivai nisu uvijek uspijevali
postii svoje ciljeve. Tijekom ezdesetih godina, poslijeratna obrazovana generacija
poela je izraavati sve vee nezadovoljstvo svjetonazorom i naelima koja su uspostavi
li njihovi roditelji. Nepovjerenje u establishment pokrenulo je itav niz kampanja o
d strane pojedinaca poput, na primjer, Ralpha Nadera, koji se pobunio protiv
automobilske industrije i potaknuo osnivanje udruenja za zatitu potroaa. Protivnici
rata u Vijetnamu neprijateljski su gledali na vojno-industrijski kompleks i pokren
uli kampanje protiv nekih tvrtki,
kao to je bila Dow Chemical, koja je proizvodila punjenja za napalm-bombe. Od polaganja rauna nije bila izuzeta ni propagandna
industrija. Pritisak javnosti nagnao je oglaivae da osnuju vlastita
nadzorna tijela, a vladine su su im institucije poele nametati i neka

ogranienja, kao to su, na primjer, izvjesna ogranienja vezana uz


reklamiranje proizvoda koji sadre alkohol i duhan.
Meutim, oglaivake su se organizacije, ezdesetih i sedamdesetih godina, u veoj mjeri b
avile pitanjima istine i ukusa negoli problemom manipulacije. Oglaivai su se mogli
optuiti za izmiljotine, pretjerivanje i lai ili, pak, za krenje osnovnih pravila do
bro-ga ukusa, ali ne i za zloporabe koje se tiu manipulativnih metoda.
Godine 1980., UNESCO je zakljuio da je oglaivanje usmjereno
ka uzdizanju materijalistikih kvaliteta potronje, te da je krivo za
svoenje ljudskih ivota na stereotipe, iskoritavanje ljudskih
nezadovoljstava... (i) manipulaciju. Druge studije, takoer iz
osamdesetih godina, osudile su manipulativne uinke propagande u
sluaju djece, koja su posebno sklona sugestiji. Konano su se i
oglaivai nali prisiljeni stati u svoju obranu. Odgovorili su poricanjem postojanja
bilo kakvog znanstvenog dokaza u kritikama upu
enima na njihov raun. Sloboda govora, opravdavali su se, mora
biti jednako zajamena u trgovini kao i u politici, religiji i umjetnosti. Svi pro
izvodi, drali su oni, koji su se po zakonu mogli slobodno prodavati, trebali bi ui
vati jednako pravo na reklamu, bez obzira na
sredstva kojima se, pri tome, proizvoa ili oglaiva odluio poslu
iti.
Mogli bismo zakljuiti da se ovaj problem danas nalazi na mrtvoj
toki. Neke ekstremne metode, poput subliminalnog slanja poruka,
mogu se zabraniti, kao i reklamiranje odreenih proizvoda. Isto tako,
oglaivai se mogu pozvati na odgovornost zbog iznoenja lai i neukusnosti. No, iznimno je teko poduzeti potrebne mjere kako bi se
sprijeili neki suptilniji oblici manipulacije kao to su to, na primjer,
uporaba simbola i glazbe u krajnje prizemne svrhe, te emocionalna
ucjena i iznuda.
Iako oglaivai mogu iznai naine da izbjegnu zakonskim ogranienjima, prije ili kasnije
suelit e se s najveom od svih prepreka rastuom apatijom i cinizmom potroaa. Jo 1952. godine, ova je
prepreka postala sasvim oigledna. Te je godine upravitelj gradske
vodoopskrbe u Toledu, Ohio, otkrio neto vrlo zanimljivo. U pravilnim razmacima, z
a trajanja jedne vrlo popularne televizijske emisije, on je zabiljeio drastini pad

vodenoga tlaka u gradu. Pad tlaka poklapao se sa stankama za reklame. Objanjenje


ovog zagonetnog fenomena uskoro je postalo bolno oiglednim. Velik broj gradskoga
stanovnitva istovremeno je odlazio na zahod, i to u trenutku kada bi
zapoeli reklamni blokovi. Drugim rijeima, sve to su oglaivai uspjeli postii bilo je om
oguavanje gledateljima da obave nudu.
Opa apatija predstavlja nepremostivu prepreku za propagandnu
industriju, a posebice za televizijske oglaivae. Newsweek je 1980.
godine izvijestio kako televizijske reklame prati samo 22% od
ukupnog broja gledatelja. Godine 1983., procjenjeno je kako se od
16 milijardi dolara koje se tijekom godine utroe u televizijske reklame, vie od 6
milijardi potroi na oglaavanje u praznim sobama. Naravno, takvom su stanju pridonije
li sami oglaivai, primjerice, emitiranjem reklama koje odgovaraju mentalnom sklopu
petogodinjaka, u kasne none sate, kada veinu gledateljstva ini
odraslo stanovnitvo. Nepodnoljiva kakofonija, zagluujua dernjava, glupavi likovi i o
stale djetinjarije rezultirali su krajnjom odbojnou ili, pak, potpunim bojkotom.
Pojava daljinskih upravljaa zadala je nove muke propagandnoj
industriji. Sada je gledateljstvo moglo jednostavnim pritiskom na tipku smanjiti
ton za vrijeme reklama ili, to je jo gore, promijeniti kanal. Prema jednom izvjeu i
z 1988. godine, njujorki gledatelji u prosjeku svake tri minute i etrdeset i dvije
sekunde mijenjaju kanale, a najee tijekom stanki za reklame. Oglaivai su se, tako, s
uelili s jo jednim neugodnim otkriem - osim nezainteresiranosti,
gledateljstvo je postajalo sve sklonije svjesnom i namjernom bojkotu. Situaciju
je osamdeseth godina jo vie zakuhala pojava video-rekordera. Na uas oglaivaa, gledate
lji su sada mogli snimiti eljenu emisiju ili film, a zatim premotati traku da ne
bi morali gledati reklame.
Propagandna industrija, konano, mora na neki nain opravdati
goleme trokove svojih klijenata. U tom je smislu bilo prijedloga koji su se kreta
li od nadrealistino bizarnih do krajnje grubih i prizemnih. Predlagalo se, na pri
mjer, da sve televizijske postaje u Americi usklade termine emitiranja propagand
nog programa, tako da gledatelj ne bi bio u mogunosti izbjei reklamu, bez obzira n
a injenicu da je promijenio kanal. Zagovarala se i ideja o podijeljenom ekranu,
tako da bi se istovremeno s programom koji se prati mogle emitirati i
reklame. Reklame bi se, predlagali su neki, mogle emitirati svakih
nekoliko minuta, u trajanju od sekundu ili dvije, tako da bi bile
preeste i prebrze da bi se gledatelj mogao snai i promijeniti
kanal. Ova se ideja opasno pribliava manipulaciji putem subliminalnog slanja poruka, s tom razlikom da se ovakva vrsta manipulacije
vie ne bi mogla nazvati subliminalnom.
18

MANIPULACIJA INFORMACIJAMA
1. travnja, 1957. godine, BBC je emitirao sada ve legendarnu snimku tobonje etve page
ta na jugu vicarske. Kohorte starijih gospoa odjevenih u prepoznatljivu vicarsku nar
odnu nonju, brale su mekanu tjesteninu koja je rasla na pageti-drveu. Bilo je to za
panjujue otkrie za one koji nikada nisu pomislili da bi Tetkica (misli se na BBC), o
sim formalne utogljenosti, mogla imati i smisla za humor.
Kanadska je televizija silno eljela smisliti neto slino BBC-jevoj dosjetki. U proljee 1972. godine, vancouverski studio Kanadske
televizije emitirao je smrtno ozbiljan, pseudo-znanstveni prilog o
Vancouverskoj zakladi za likantropinu djecu. Vancouveru je, kako
se objanjavalo, prijetila epidemija likantropije, no, mnogo poznatiji
naziv ove bolesti nijednom nije bio spomenut.
Dio priloga ukljuivao je interview s Jakobom i Rebeccom Schloss, navodnim roditeljima likantropinoga djeteta imena mali Ferdy, a snimljen je u jednom od predvorja knjnice Sveuilita Simona Frasera. Budui da je interview bio tek povrno osmiljen, Jakob i
Rebecca veinom su se oslanjali na improvizaciju i matu, te je ekipa
jedva uspijevala zadrati ozbiljnost. Kada je, primjerice, duboko potreseni Jakob
opisao svoje osjeaje kada je prvi put otkrio dlaku na dlanu maloga Ferdyja, snima
telj je, ne mogavi izdrati, prasnuo u
nekontrolirani smijeh, te mu je kamera ispala iz ruku i razbila se o
pod. Jedan od dvojice zbunjenih studenata, koji su se sluajno nali
na mjestu snimanja, smogao je hrabrosti i pristupio reporteru, tada
vrlo poznatoj i uglednoj osobi na vancouverskoj televiziji.
Kako da objasni, pitao je student, ovo to je upravo vidio? Zato
ekipa nije mogla suzdrati svoje smijuljenje naoigled roditelja ije
dijete oito pati od neke teke bolesti? Je li svijet televizije doista
tako bezosjeajan? Odgovor na ove opravdane upite bio je prijezriv i
drzak. S nekim se tragedijama, objanjeno mu je, mogue suoiti jedino smijehom, jer b
i ovjek mogao poludjeti ako im se prepusti svom snagom svojih osjeaja. Ovaj malodun
i odgovor jo je vie
uznemirio studenta.
Sve me ovo jako zabrinjava, alio se on reporteru koji se sada
sasvim otvoreno smijao. Mislim, mi se oslanjamo na vas i vae informacije o tome to
se dogaa u svijetu. Trebali bismo vam vjerovati

- vjerovati u tonost vaih informacija. Vie nisam siguran u to da li


bih vam zaista mogao vjerovati. Dokaite mi to. Mogu li vam vjerovati?
Naravno da ne, veselo je odgovorio reporter. Ali, ni u Vijetnamu, u stvari, nema ra
ta. Oni samo imaju vei budet od nas.
Student, koji je ostao samo zbunjeno stajati, postao je predmetom izrugivanja i
zbijanja ala za sve koji su bili upleteni u prijevaru, ukljuujui i jednog od autora
ove knjige. Meutim, ono to se uza
svu kominost situacije moglo sasvim jasno razabrati, bila je duboka
opravdanost mladieve zabrinutosti, kao, uostalom, i reporterova odgovora. Samo je
po sebi jasno da se ljudi doista oslanjaju na medije i da im doista poklanjaju
svoje povjerenje. A mediji, zauzvrat, mogu to povjerenje iskoritavati onako kako
im se svidi.
Masovne komunikacije
Kada ljudi govore o medijima, zapravo misle na komunikaciju, ili,
jo preciznije, na kanale koji omoguavaju masovnu komunikaciju.
Jo od prvih dana zabiljeene povijesti, a sasvim sigurno i prije, komunikacija je u
vijek bila povezana s magijom. Tako je, na primjer, zvuk predstavljao jedan obli
k magije. Ljudski zvuk - ljudski glas,
kao i jezik - sadravao je magijski element. U Knjizi Postanka,
Adam je, imenovanjem biljaka i svih stvorenja prirodnoga svijeta, izveo sutinski
magijski in, putem kojeg ga je Bog uinio njihovim gospodarem. Imenovati neku stvar
znai nametnuti joj oblik. Nametanje oblika znai uspostavljanje vlasti. in imenovan
ja tako postaje manifestacijom magijske moi. Stoga imena, sama po sebi, postaju
mona i obdarena magijskom snagom. Tako je, u drevnom judaizmu,
Boje ime smio izgovoriti samo veliki sveenik, i to samo jednom
godinje, u hramskoj Svetinji nad Svetinjama. Pojedinci koji su prolazili kroz inicijacijske obrede dobivali su nova, tajna imena, koja
njihovi neprijatelji nisu poznavali, stoga ih nisu mogli ni zlorabiti.
Prema drevnoj irskoj predaji, pjesnik, koji je uivao uzvieni status
zbog poznavanja magijskog djelovanja jezika - mogao je ovjeka
prokleti imenujui ga, upliui njegovo ime u svoju kletvu.
Ako je komunikacija sama po sebi bila oblikom magije, to je,
takoer, bio i proces koji je omoguio odravanje ili trajnost komunikacije i njezin n
eprestani tijek. Na primjer, u egipatskoj mitologiji, Djeuti, kasnije poznat kao
Thot, bio je bog magije i pisma; a razlika
izmeu magije i pisma gotovo da nije ni postojala. U hebrejskom pismu, kao i prema
kasnijoj kabalistikoj predaji, rijei i slova predstavljaju spremita magijske moi. P

ojedinci koji su imali pristup tajanstvenom, naizgled ifriranom pismu, koje je ol


akavalo i odravalo komunikaciju, u drevnim su kulturama uivali status uvara magijski
h moi.
Kako je komunikacija postala iskljuivom prerogativom iniciranih, ona se sve vie ob
avijala koprenom tajanstvenosti i magije. itatelj e se sjetiti da je Agrippa odrava
o vezu s mudrim ljudima u inozemstvu, a zatim informacije koje bi od njih pribav
io pripisao svome openju s duhovima, ne bi li se tako prikazao kao veliki mag. to
je
tek Agrippa mogao uiniti da je imao iskljuivi pristup svim izumima
moderne tehnologije - telefonu, televiziji, telefaksu i E-mail-u? Zar
ne bi svaki ovjek iz Agrippina vremena, ma kako prosvijetljen i
obrazovan on bio, tehnoloke igrake naega doba smatrao manifestacijama magije?
Takvom putniku kroz vrijeme nita se ne bi doimalo toliko maginim kao sfera komunik
acija i medija. Prije stotinu i pedeset godina, Siouxi i Cheyennei na amerikom Za
padu bili su manje impresionirani zapanjujuim ali opipljivim eljeznim konjem, negoli
mnogo zagonetnijom manifestacijom magije bijeloga ovjeka zvunim pjevajuim icama telegrafa koje su pratile eljeznicu. Pa
ipak, ni bijeli doseljenici koji su prihvatili telegraf kao neto posve
uobiajeno, ne bi bili nita manje zapanjeni kasnijim otkriima i izumima. Bilo da ga
smatramo tehnolokim dostignuem ili, pak, magijskim fenomenom, telegraf je vrlo pri
mitivno sredstvo u usporedbi s telefonom, filmom, radijom ili televizijom, jedna
ko kao to se telefon, film, radio i televizija mogu smatrati primitivnim sredstvi
ma u usporedbi s mobilnim telefonom, kompjuterom, Internetom, E-mai-lom, satelit
om i svim drugim sredstvima koji posjeduju pamenje opsenije i pouzdanije od naega,
i koji meu sobom mogu razgovarati vie-manje neovisno o naoj intervenciji.
Nije vano to su nai umovi uvjetovani da o tim stvarima razmiljaju kao proizvodima te
hnolokog razvitka, a ne kao o manifestacijama magije. Sve do razdoblja kartezijan
ske misli i s njome povezane fragmentacije znanja, magija i tehnologija bile su
jedno i
isto. One i dalje ostaju jedno i isto, pa makar samo u metaforikom
smislu. Kakvom se god nomenklaturom posluili, jo uvijek se govori o vjetini pokretan
ja zbivanja. A ta vjetina nije nigdje toliko oigledna kao u kraljevstvu komunikacij
a i medija. Osim to to kraljevstvo danas predstavlja moda i najdramatiniju manifest
aciju
magijske moi, ono, takoer, predstavlja i najveu potencijalnu
mo manipulacije.
Vraje zavjere i kinematiki ratovi
Manipulacija u sferama religije, politike i oglaavanja gotovo se u
potpunosti oslanja na masovne komunikacije. Politiari irom svijeta
pokuavaju zadobiti simpatije medija. Svi reimi, pa i oni najozloglaeniji, osjetljivi su na medije, stoga vrlo pomno ureuju svoje odnose

s javnou. U zapadnoj demokraciji, televizijska je publika ve


nasmrt umorna od prijenosa parlamentarnih rasprava, koje nitko tko
ima i malo mozga u glavi ne moe shvatiti ozbiljno. Od Rooseveltovih avrljanja uz kamin u vrijeme rata, do dananjih bezazlenih
prepirki, politika i masovna komunikacija postale su neraskidivo povezane.
Masovna komunikacija postala je podruje u kojem je svoje
mjesto pronala i religija. Gotovo sve novine na svijetu posjeduju barem jednu kol
umnu koja se bavi religijskim pitanjima. Radio i televizija imaju svoje redovite
vjerske programe, koji pruaju prostor za sve religijske teme, od religijske glaz
be i prijenosa misa do ozbiljnih
rasprava o moralnim i teolokim pitanjima.
Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, religija je uspjela
okupirati znatan dio medijskog prostora u Sjedinjenim Dravama.
Televizijski propovjednici, koji su se pojavili sedamdesetih godina,
postali su sasvim uobiajen fenomen. Iako su se njihovi motivi u
mnogim sluajevima razotkrili kao posve prizemni, oni su i dalje
prisutni na televizijskim ekranima. Poetkom sedamdesetih godina,
na vrhuncu svoje karijere, karizmaticni mladi propovjednik, Marjoe
Gortner, javno se proglasio prevarantom, izrazivi svoj religiozni
skepticizam. Nakon toga, postao je glumac, najee tumaei uloge
psihopata. Godine 1987., propovjednik Jim Bakker napustio je svoje
sveto poslanje nakon bliskog susreta sa svojom tajnicom. On i
njegova groteskno naminkana supruga, Tammy, kasnije su se podvrgnuli lijeenju od o
visnosti o drogi. Godine 1989., Bakker je osu
en na zatvorsku kaznu u trajanju od etrdeset i pet godina i novanu
kaznu u iznosu od 500 000 dolara, jer je svoje stado otetio za desetke milijuna do
lara. Godine 1988., jo jedan propovjednik, Jimmy Swaggart, uhvaen je s prostitutkom
, nakon ega je svoj prijestup priznao pred 500 milijuna gledatelja irom svijeta. M
eutim, televizijski propovjednici, i unato ovim skandalima, i dalje uspijevaju pri
vui mnotvo sljedbenika. Procjenjuje se da u Sjedinjenim Dravama propovjednici imaju
gotovo 60 milijuna pristalica, a taj se broj iz dana u dan poveava. Veina televiz
ijskih propovjednika zapoela
je s malim televizijskim studiom, da bi kasnije uspostavili itava medijska carstv
a koja ukljuuju asopise, izdavake kue, direct-mail tvrtke, organizacije za politika l
obiranja, itd. Neki su ak osnovali i
vlastita sveuilita. Samo je strogi nadzor vlasti sprijeio takve predatore da pohara

ju Veliku Britaniju onako kako su poharali Ameriku.


Sto se tie odnosa izmeu komunikacije i oglaavanja, on je sam
po sebi jasan, tako da ne zahtijeva dublje razmatranje. Ta je veza, uz
rijetke iznimke kao to su dravne televizijske postaje, danas neraskidiva i simbiotika. Oglaivai trebaju medijski prostor, kako u tisku,
tako i na radiju i televiziji. Novine, radio i televizija trebaju sredstva
potrebna da bi se odravali, a veina tih sredstava namie se putem
reklama. Uskraivanjem sredstava, oglaivai mogu sprijeiti emitiranje pojedinih televi
zijskih emisija, pa ak i izlaenje novina i asopisa. Isto tako, mediji mogu nakoditi
pojedinim oglaivaima uskra
ivanjem medijskoga prostora i njegovim dodijeljivanjem konkurentu. Ako djeluju za
jedno, masovna komunikacija otvara oglaivau najmoniji i najuinkovitiji kanal za mani
pulaciju.
Svijet masovne komunikacije stvara, tako, prostor za politiku i
religioznu manipulaciju, ali i manipulaciju ljudima za svoje vlastite
svrhe. To je posebno vidljivo u posljednjih 25 godina, kada su se mediji razvili
do te mjere da ih sasvim opravdano moemo nazvati najmonijom manipulativnom silom
zapadnog drutva.
Izvori takve moi nisu, naravno, tek nedavno otkriveni. U posljednjem desetljeu dev
etnaestoga stoljee, William Randolph Hearst, bogati novinski magnat i ozloglaeni o
tac utoga tiska, ponosio se time to je izravno doprinijeo izbijanju panjolsko-amerikog
rata. Vodei bitku sa svojim suparnicima, Hearstu je hitno trebao neki rat kako b
i svoje novine mogao to bolje prodati. Kuba, jedna od posljednjih ispostava umirue
g panjolskog carstva, pokazala se kao prilika koju je trebalo zgrabiti. Potaknut
tamonjim nemirima i neprestanim pobunama protiv panjolskih gospodara, Hearst je na
Kubu poslao jednog od svojih reportera, Fredericka Remingtona, koji je trebao i
zvjetavati o krvavim borbama i ratu. Stigavi u Havanu,
Remington je Hearstu poslao telegram u kojemu ga je obavijestio
kako na Kubi u stvari nema velikih nemira, a jo manje rata. Samo ti
naini fotografije, odgovorio je Hearst, naredivi Remingtonu neka
ostane u Havani, a ja u stvoriti rat. 15. veljae, 1898. godine, tajanstvena je ekspl
ozija unitila stari i onesposobljeni ratni brod Maine, u to vrijeme usidren u kub
anskim vodama. Pamtite Maine!, vritile su naslovnice, pripisujui eksploziju i 260 u
njoj izgubljenih
amerikih ivota zavjeri panjolskih vragova. Neprijateljstvo prema panjolskoj poprimilo
je histerine razmjere. Zbog izbora koji su se te godine imali odrati, predsjednik
William McKinley, elei za
se pridobiti to vie biraa, iskoristio je situaciju i objavio rat panjolskoj.
Podravajui ovinistiku mrnju, Hearstove su novine situaciju
koja se mogla razrijeiti diplomatskim putem pretvorile u pravi rat. U

svojim prvim vojnim akcijama protiv neke strane sile od razdoblja


Meksikog rata koji se vodio izmeu 1846 i 1848. godine, snage Sjedinjenih Drava uniti
le su i posljednje prekomorske ostatke panjolskoga carstva, i uspostavile vlastit
u sferu utjecaja na panjolskim posjedima, od Kube do Filipina. U to je vrijeme Th
eodore Roosevelt,
koji je predvodio manji konjiki napad na breuljak San Juan, postao
nacionalnim junakom, a etiri godine kasnije i predsjednikom drave. Hearst, koji je
sve zasluge pripisivao sebi, do 1925. godine u svome je vlasnitvu drao dvadeset i
pet novina u sedamnaest najveih gradova, kao i asopise, filmske tvrtke, radijske
postaje i dvije telegrafske slube. Hearst je, tako, izronio kao prototip dananjeg m
edijskoga mogula.
Tridesetih je godina medijska manipulacija ve postala okrutnom
stvarnou. Bespotedna utrka za senzacijom i pravom priom,
postala je ustanovljeni klie i tema brojnih hollywoodskih satira,
screwball komedija i ostalih filmskih ostvarenja koja su ovaj fenomen iskoristila
za ozbiljnija razmatranja. J. Edgar Hoover, tadanji direktor FBI-a, opetovano je
kritizirao licemjernost medija, koji su
odmetnike poput Bonnie i Clydea, lijepog deka Floyda i Johna
Dillingera uzdigli do statusa romantinih junaka. Meutim, mediji
tada jo nisu u potpunosti otkrili svoju vlastitu mo.
U tome ih je sprijeio i Drugi svjetski rat, koji je medijsku pozornost u Velikoj
Britaniji i Sjedinjenim Dravama prebacio gotovo iskljuivo na ratna zbivanja. Tijek
om hladnog rata koji je nakon toga
uslijedio i zlokobnih hajki na vjetice, mediji nisu pokazivali pretjeranu agresivno
st. Ta se situacija nije bitno mijenjala sve do izbijanja rata u Vijetnamu. Kada
ih je amerika vojska pokuala izmanip-ulirati kako bi ih pridobila za se, mediji s
u uzvratili proglaavajui
svoju neovisnost. U borbi koja je uslijedila, mediji su otkrili svoju
mo i sposobnost da se uspjeno suprotstave amerikoj vojnoj maineriji. Mediji su odigr
ali najznaajniju ulogu u stvaranju javnog nepovjerenja spram amerike vojne politik
e i protivljenja ratu u Vijetnamu. Ubrzo nakon toga, neovisnost medija i njihova
mo doivjele su svoju dramatinu potvrdu razotkrivanjem Richarda Nixona i sramotnim
svretkom njegova predsjednikog mandata.
Uloga medija u okonanju vijetnamskoga rata i razotkrivanju
afere Watergate bila je, u cjelini uzevi, hvalevrijedna, odraavajui
tenju medija za neovisnou, ali i integritetom. U tom smislu, Vijetnam i Watergate p
redstavljaju trenutke trijumfa. No, mo koja proizlazi iz takve pobjede vrlo se br
zo moe pretvoriti u prepotenciju koja za sobom povlai opasnost od gubitka objektiv
nosti i cilja. Takva se pobjeda moe odvojiti od svoga izvornog moralnog konteksta
,
postajui samoj sebi svrhom, niui pobjedu za pobjedom bez obzira

na cijenu. Vijetnam i Watergate ustanovili su standarde uspjeha kojima se mediji


, sada lieni moralnih obzira, moraju nastojati pribliiti.
Kada je 1982. godine izbio rat na Falkladskim otocima, britanska
je vlada, obogaena iskustvom iz Vijetnama, nastojala ograniiti medijsku prisutnost
zabranom pristupa na podruje ratnih operacija.
Ovo je nastojanje olakavala i logistika samoga sukoba. Osim onih s
posebnim ovlatenjem, predstavnici medija ni na koji nain nisu
mogli stupiti u ratnu zonu. Meutim, britanski se mediji nisu dali
omesti. Iskoristili su strunost veinom umirovljenih britanskih asnika koji su ostali kod kue. Zapoele su gorljive pekulacije. Mogue strategije i sve
njihove kombinacije, razmatrane su do najsitnijih detalja, pomou zemljovida, crtea
i ostalih vizualnih pomagala, pa ak i igraaka koje su predstavljale ratno brodovl
je. Za britanske
asnike u junom Atlantiku, iji je uspjeh ovisio o sposobnosti nadmudrivanja neprijat
elja, takve se medijske pekulacije nisu pokazale nimalo korisnima. Vojnici i asnic
i Padobranske regimente, pripremajui napad na argentinski garnizon kod Goose Gree
na, sa zaprepatenjem su ustanovili kako je njihova operacija ve bila detaljno pred
viena na BBC-ju, samo etiri sata prije njezinog otpoinjanja.
Kako bi pribavili senzaciju, razmeui se svojom potkovanou u
vojnim pitanjima, cijelome je svijetu prenesen plan napada. Argentinski je garni
zon, tako, stavljen u stanje pripravnosti, a ivotima britanskih vojnika prijetila
je neposredna opasnost. Stoga i ne treba uditi da su vojnici, spominjui taj sluaj,
esto puta upotrebljavali rije
izdaja.
Medijsko pokrivanje rata u Vijetnamu, afere Watergate i rata na
Falkladskim otocima, nije, strogo govorei, ukljuivalo manipulaciju. Ono bi se prij
e moglo nazvati obznanjivanjem autonomije i mo
i. No, put od autonomije i moi do posve oigledne manipulacije,
vrlo je kratak. Dananji je svijet suvie dobro upoznat s medijima koji manipuliraju
dogaajima u vlastitu korist, ili, drugim rijeima, s ciljem pribavljanja tofa ili dobr
e prie. U Belfastu se, na primjer, esto puta dogaalo da se kakav novinar uhvati u po
kuaju da podmiivanjem nagovori mlade ljude da insceniraju nerede, kako bi
novine ili televiziju opskrbio senzacionalnim materijalom. Britanska televizijska
mrea, pripremajui jedan dokumentarni film, naredila je svojim novinarima neka ulic
e jednog talijanskog gradia oneiste smeem, ne bi li to mjesto izgledalo zaputenije negoli je doista
bilo. U potrazi za okantnim naslovima, novinari britanskih tabloida
esto se meu sobom dogovaraju o tome u kakvom e obliku priu
podastrijeti javnosti, pa makar zbog toga morali iskriviti istinu do

neprepoznatljivosti.
Od vremena Vijetnama i Watergatea, mediji su se razmahali svojom moi i prepotenci
jom; u potrazi za jednako eksplozivnom pri
om, sve je postalo potencijalnim lovitem - od Crkve do amerikoga predsjednika i bri
tanske monarhije. Probudivi ope nepovjerenje i cinizam spram javnih institucija, m
ediji su ga iskoristili kao neiscrpno vrelo svjeih informacija. Tako je ope nepovj
erenje i cinizam
spram javnih institucija i samo postalo priom, koja omoguava
medijima da i dalje crpe nove vijesti, kroz narcisoidno razmahivanje vlastitim moim
a. Da cijeli svijet tu mo potuje, pokazuje injenica da politiki voe usklauju, ne samo
svoja javna obraanja,
ve i vojne operacije, s veernjim vijestima. Za vrijeme Zaljevskoga
rata, Bagdad su potresle eksplozije upravo u trenutku kada su u
Washingtonu i New Yorku trebale zapoeti redovite vijesti u 18.30. U
Somaliji su amerike mirovne snage pod punom ratnom spremom
istrale iz vojnoga zrakoplova koji je upravo sletio, da bi ih umjesto
oruanog otpora doekale skupine blaziranih reportera i snimatelja.
Teoretski gledano, zadatak medija trebao bi se sastojati prvenstveno u iznoenju in
jenica, a tek onda u njihovom diskretnom komentaru, s naglaskom na tome da je iz
neseno miljenje odraz komentatorova stava. Meutim, komentatori su i vie nego skloni
zamagliti pravo stanje stvari. Naime, samim zbivanjima na politikoj pozornici
posveuje se manje vremena i pozornosti negoli njihovoj interpretaciji i detaljnom
obrazlaganju. Jedan djeli politiareva govora zauzet e ogroman medijski prostor i p
uniti novinske stupce beskrajnim

analizama. A veliki dio tih tobonjih analiza ne predstavlja nita drugo do li bezvr
ijedne pekulacije takozvanih strunjaka, koji moda raspolau veim brojem podataka, ali n
i veom pronicljivou od
inteligentnoga itatelja, sluatelja ili gledatelja. ini se kako medijski
moguli nisu svjesni koliko su zapravo te analize patronizirajue i
uvredljive za publiku koju oni oigledno smatraju suvie tupom da bi
sama mogla razumjeti to se zbiva i donijeti vlastite zakljuke. Iz takvoga uvjerenj
a proizlazi praksa da se sva zbivanja, dogaaji i govori pojednostave, prerade i p
rilagode publici koja je potpuno nesposobna
da taj zadatak izvri sama. Nama je, prema tome, doista potreban tuma za neto to je s
amo po sebi oigledno, te stoga i ne zahtijeva analizu. Takva interpretacija zbiva
nja utire put suptilnoj manipulaciji. Gorljivou kojom se takva tumaenja podastiru n
astoji se ljude uvjeriti u to da je svijet koji ih okruuje suvie sloen i nerazumlji
v
za njihove umne sposobnosti. Tako je uspostavljena simbiotika

ovisnost koja samo hrani neznanje.


U zapadnim demokracijama, nijedna politika stranka nije imuna na neuspjehe ili ko
ntroverzije. Predstavnici svih politikih stranaka prije ili kasnije moraju proi kr
oz sve muke medijske inkvizicije.
Budui da je i preesto bila svjedokom takvih procesa, javnost je
poela izraavati nepovjerenje i prijezir prema slatkorjeivoj politikoj retorici. Pods
vjesno je, meutim, sklona promatrati politikog komentatora kao osobu koja dri stvar
i pod kontrolom, kao neku vrstu maga koji je imun na podvale i ponienja i koji uv
ijek
zadrava svoj integritet. Na taj se nain samo uveava manipulativna
mo medija.
Ako mediji mogu djelovati kao odvojeni i nepristrani arbitri u
beznaajnim politikim raspravama, oni jednako tako mogu djelovati

na mnogo irem, pa ak i globalnom planu. Nadilaenjem nacionalnih granica, mediji mog


u utjecati na rjeavanje meudravnih sporova. Takva je uloga medija bila posebno uolji
va za trajanja Zaljevskog rata, kada su amerika i iraka vlada u jednakoj mjeri kom
unicirale putem televizijskih interview-a, kao to su to inile putem redovitih dipl
omatskih kanala. tovie, odreeni se dravni elnik putem medija moe izravno obratiti drav
janima strane zemlje kao to je,
primjerice, George Bush pozvao iraki narod na pobunu protiv
Saddama Huseina. No, umjesto da se ogranie na izvjeivanje, mediji pokazuju sve veu t
endenciju ka upravljanju zbivanjima. Prema jednom komentatoru, mediji, a posebic
e meunarodne televizijske
mree, postali su aktivni sudionici u dogaajima o kojima bi, navodno, trebali 'izvjeiv
ati'. Televiziju vie ne bismo trebali smatrati
... pukim promatraem i izvjestiteljem o zbivanjima. Ona je i sama
posve upletena u ta zbivanja, postavi sastavnim dijelom stvarnosti o
kojoj izvjetava.
Djelujui na nau podsvijest, putem sugestije, mediji su nam suptilno nametnuli svoj
vlastiti sustav vrijednosti, i to isticanjem prioriteta, ili nedostatku istih,
koji postaju temom vijesti. Naravno, neka e zbivanja doista imati prednost. Atent
at, otmica ili neki drugi teroristiki in, pad zrakoplova ili veliki politiki skanda
l, bit e, naravno, temom dana u svim novinama i na svakoj radijskoj ili televizijsk
oj postaji. Ali, u nedostatku takvih katastrofa ili skandala, mediji e biti prisi
ljeni ustanoviti vlastitu ljestvicu prioriteta.

Domaa zbivanja e u svakom sluaju imati prednost pred inozemnim. Dva ili tri mrtva b
ritanska ili amerika graanina privui e veu medijsku panju od dvije ili tri tisue pogin
lih u nekom udaljenom podruju Afrike ili Azije. Jedan britanski ili ameriki gra
anin, koji je u Tajlandu uhien zbog krijumarenja droge, medijima
e biti zanimljiviji od, primjerice, teritorijalnoga sukoba izmeu
Perua i Bolivije u kojemu je poginulo na tisue ljudi. Sve je to, me-

utim, u granicama oekivanog. Skloni smo dublje se posveivati


stvarima koje nas se izravno tiu, koje se na neki nain odnose na
nau vlastitu stvarnost i nae osobne ivote. Upravo putem uspostave
takvih prioriteta, medijska manipulacija djeluje najuinkovitije i najpodmuklije.
U izvravanju svoga svakodnevnog zadatka uzdrmavanja svijeta senzacionalnim priama, i
skoritavajui mo sugestije, mediji nam podastiru vlastitu ljestvicu vrijednosti. Tak
o e, primjerice,
novine prevakavati najnovije vijesti o britanskoj kraljevskoj obitelji
ili nespretnim izjavama amerikoga predsjednika, te jedne ili druge
osobe iz javnoga ivota. Druge e se novine, pak, baviti posve drugim temama. Jedne
novine, radijska ili televizijska postaja, dat e prednost gospodarskim pitanjima,
dok e na drugoj naglasak biti na
politici ili interesima ovjeanstva. Spori i nedovoljno dramatini
mirovni pregovori bit e ostavljeni po strani, da bi otvorili prostor za
kakva beznaajna govorkanja. Sva ta zbivanja - osim dogaaja koji
se po svojim razmjerima mogu mjeriti s, primjerice, ubojstvom
Kennedyja - imat e vrlo ogranien rok trajanja.
Treba priznati da publika - itatelji, sluatelji i gledatelji - doista
oekuju svakodnevna dramatina izvjea. Naslovi poput Prole
noi u Bostonu - pola milijuna nesilovanih i nezlostavljanih ena ne
moe se ba nazvati senzacionalnim (osim, moda, u nekim amerikim gradovima). No, neto z
aista nije u redu ako najnovije nepodop
tine poznatih sportaa ili pop-zvijezda dobivaju prednost pred, recimo, rasnim pobu
nama u Miamiju ili znaajnim zbivanjima u Sjevernoj Irskoj. Ovim e zbivanjima veina
inteligentnih ljudi dati prednost pred ludorijama Mikea Tysona, Michaela Jackson
a, Paula Gas-coignea ili Madonne. Pa ipak, mediji, nametanjem vlastite ljestvice
vrijednosti i prioriteta, mogu iskriviti nau percepciju o onome to je
doista vano. Ogromne svote novca troe se na grubijane iji je jedini
posao natjeravanje mjehura napunjenog zrakom. Zbog ovakvih
spektakularnih priredbi, i njima svojstvenom uzbuenju i panici koji
granie s histerijom, kao da je u pitanju rat ili propast svijeta, zaboravit e se n
a daleko vanija i neposrednija pitanja i probleme.
Medijsko nametanje prioriteta moe, takoer, poprimiti i druge
oblike, koji su jednako suptilni koliko i oigledni da ih se gotovo uvijek zanemar
uje. Na primjer, ponosimo se time to ivimo ne samo u

civiliziranom, ve i u kulturnom drutvu. Samo u Velikoj Britaniji,


svaki e se tjedan objaviti na stotine knjiga, od kojih e nekoliko biti
kvalificirano kao ozbiljna literatura. Neke od njih bit e nova djela
ili novi prijevodi, ili, pak, prvi engleski prijevodi klasika svjetske
knjievnosti, kao to je to, na primjer, nedavno englesko izdanje ovjeka bez vrlina (
The Man Without Qualities), Roberta Musila. Neki e postati klasicima za budue narat
aje, kao to je to najnovija zbirka pjesmama Seamusa Heaneyja, ili novi romani Gab
riela Garcie Marqueza i Carlosa Fuentesa. Da dalje ne nabrajamo, spomenimo
samo brojna druga kulturna dogaanja - izlobe, koncerte, te izvedbe
opernih i dramskih djela.
Koliko je, zapravo, medijskog prostora posveeno takvim stvarima? Sve televizijske
vijesti bit e popraene izvjeima o najnovijim sportskim zbivanjima. Svaka novina pos
vetit e tri, etiri, pet ili vie
stranica svijetu sporta i financija. Meutim, gotovo sve dnevne novine sadravat e sv
ega jednu do dvije stranice posveene umjetnosti, a koje bi trebale obuhvatiti itav
spektar kulturnih aktivnosti. Svega jednom tjedno u novinama e osvanuti pokoja r
ecenzija neke nove knjige, i to vie-manje nasumino odabranih djela. Ozbiljnoj knji
evnosti ovdje gotovo da nee biti ni mjesta, posebice ako se radi o
djelu stranoga autora, ili o nekom manje poznatom izdavau. to se
televizije tie, ozbiljna knjievnost dobit e svoj dio medijskoga
prostora samo u sluaju smrti kakvog uglednoga pisca ili dodjele neke prestine nagr
ade. Kako bismo onda uope mogli sami izgraditi vlastiti sustav vrijednosti i post
aviti vlastite prioritete?
Netko bi mogao rei da kulturne aktivnosti pokriva itav spektar
najrazliitijih specijaliziranih asopisa i publikacija No, zar tome nije
tako i u svijetu sporta i financija, koji i usprkos tome uivaju veu
medijsku panju. tovie, publikacije koje su, navodno, posveene
kulturnim pitanjima, sve se vie okreu drugim temama. Posljednjih
godina, publikacije poput, primjerice, The New York Review of Books, sve se manj
e bave knjigama, a sve vie komentarima i osvrtima na pitanja gospodarstva i polit
ike. S ograniavanjem kulturnih zbivanja na specijalizirane asopise i njima posveene
radijske ili televizijske emisije, masovni mediji uinili su svoje u izolaciji ku
lture iz cjeline drutvenoga ivota, kao neto to je rezervirano iskljuivo za
malu i elitnu skupinu ljudi.
U dvadesetom stoljeu, umjetnost je ostala jedini uvar hermetike misli i tradicije. Marginalizacijom umjetnosti, masovni su
mediji samo potaknuli daljnju fragmentaciju znanja i stvarnosti,

stvarajui, tako, svijet u kojem dominiraju mediokritet i filistarstvo.


19
GLAZBA I MAGIJA
Usijenju 1965. godine, Richard Nixon bio je izabran za predsjednika zemlje koja j
e trpjela najveu krizu od vremena Gra
anskog rata prije vie od stotinu godina. Iste godine u travnju, broj poginulih ame
rikih vojnika u Vijetnamu premaio je broj rtava u ratu u Koreji. Skupina od gotovo
pola milijuna hipija, yippija, ljubitelja glazbe, studenata i profesora s brojni
h koleda i sveuilita, okupila se na glazbenom festivalu koji se od 15. do 17. kolov
oza 1965. godine odravao u Woodstocku, u dravi New York. Razlozi ovoga okupljanja
bili su razliiti, no, njegova je osnovna tema bilo
protivljenje ratu u Vijetnamu, te kao da je navjeivalo neku vrstu
revolucije u amerikom drutvu i kulturi. Za samoprozvane patriote i branitelje istine,
pravde i amerikoga naina, bilo je to zvono na uzbunu, koje je upozoravalo na neizb
jenu erupciju anarhije,
kaosa i objavu vladavine zlokobnih mranih sila. Za one optimistinijeg pogleda u budun
ost, to je neminovno oznaavalo poetak novoga doba civilizacije. Sva ta mrana, kao i
ruiasta oekivanja, u
svojim su se krajnostima pokazala potpuno neopravdanima. No, ak i
danas, Woodstock oznaava neku vrstu prekretnice u dogaajima koji su obiljeili ezdese
te, te jedan od vrhunskih trenutaka toga doba, ako ne i njegova apoteoza.
Dogaaji u Woodstocku odjeknuli su irom svijeta. U Kaliforniji,
koja je do tada prednjaila u zagovaranju i pokretanju drutvenih i
politikih promjena, ljudi su se osjetili iznevjerenima. U elji da
amerika zapadna obala dobije vlastiti Woodstock, u Kaliforniji je
organizirano jednako masovno glazbeno dogaanje. Nakon dugotrajne potrage za pogod
nom lokacijom, odlueno je da se festival odri 6. prosinca na auto-stazi Altamont S
peedway, u pustoi izvan San
Francisca. Okupljeni su brojni glazbenici sa Zapadne obale, ukljuujui i Jefferson Airplane i Grateful Dead. Meutim, glavne zvijezde trebali su biti
Mick Jagger i njegovi Rolling Stones-i, koji su upravo tada zavravali svoju amerik
u turneju. Stonesi su izjavili
svoju spremnost na besplatno sudjelovanje na festivalu jer, kako su
sami zakljuili, bilo je to u duhu vremena Mick Jagger izrazio je
elju za stvaranjem mikrokozmikog drutva, kao primjer za to kako bi se trebalo ponaati
na velikim okupljanjima, a koji bi trebala slijediti cijela Amerika.
Ve due vrijeme prije odravanja koncerta, u Kaliforniji je raslo
neprijateljstvo izmeu studenata, boema, hipija i yippija, koji su se

protivili ratu u Vijetnamu, i Hell's Angelsa, koji su, ukoliko ih se uop


e moglo smatrati politiki svjesnima, odravali neku vrstu desniarskog, pa ak i neo-nac
istikog ili pseudo-nacistikog imida. Nakon odravanja festivala, Keith Richards je za
nijekao da je njegova skupina ikada pozvala Angelse na koncert. Njih je, kako je
izjavio, najvjerojatnije pozvala kalifornijska acid-rock skupina Grateful Dead.
To, konano, i nije toliko vano, koliko je vano da su Angelsi tamo
bili prisutni, i to u svojstvu neke vrste policajaca koji su imali zavesti
red u okupljenom mnotvu. Prema govorkanjima koja su u vrijeme
prije odravanja festivala kruila Amerikom, upravo su Stonesi bili ti
koji su, svjesno ili ne, eljeli izgladiti sukobe izmeu Angelsa i njihovih protivni
ka, i to svojom glazbom kao oblikom iscjeljujue magije, koja ima mo istjerivanja ne
gativne energije, koja je poput ozona
proimala kalifornijski zrak, nakon ega je trebala biti uspostavljena
nova drutvena harmonija.
Nakon ljeta ljubavi u Woodstocku, Amerika je doista poela
doivljavati dramatine promjene. Kada je Nixon zapovijedio invaziju na Kambodu, rat
u Vijetnamu dobio je novu dimenziju. Stavovi spram sukoba u Vijetnamu u meuvremen
u su ovrsnuli i jasnije se
polarizirali. U studenom 1965. godine, dvjesto pedeset tisua prosvjednika mariralo je u Washington, a prosvjedi su bili daleko ogor
eniji, militantniji, i manje voeni osjeajem univerzalne ljubavi i
flower power-a negoli oni iz prolih godina. Ozraje je u Sjedinjenim Dravama postajalo
sve mranije i opasnije, a posebice u Kaliforniji, gdje nije vladala samo napetos
t, ve i paranoini strah.
U noi izmeu 9. i 10. kolovoza, tjedan dana prije festivala u
Woodstocku, sedmoro je ljudi, ukljuujui i trudnu suprugu Romana
Polanskog, mladu glumicu Sharon Tate, zvjerski ubijeno na Beverly
Hillsu. No, iako je bilo nagaanja o ritualnom umorstvu, isprva nije bilo nikakvih r
azloga za povezivanje ovog okrutnog ina s nekom
protu-kulturom. U svakom sluaju, Kalifornija je bila 5000 kilometara udaljena od Wo
odstocka. Ubojstva, dakle, nisu mogla imati nikakva utjecaja na ope raspoloenje u
New Yorku. Meutim, u
listopadu, nakon dugotrajne istrage, Charles Manson i skupina njegovih sljedbeni
ka, uhieni su pod optubom da su poinili ovaj zloin.
Cijelu jesen mediji su bili prepuni zapanjujuih pria o Mansonovoj
obitelji i njihovom bizarnom nainu ivota. 5. prosinca, dan prije

festivala u Altamontu, kalifornijska velika porota ula je prva svjedoenja o sluaju


Manson. Iako je sa suenja bila iskljuena javnost, sve su novine izvjeivale o Tateinim
ubojicama pobjenjelima od
LSD-a. Tako je uspostavljena sveza s protu-kulturom, iji je festival koji se trebao
odrati u Altamontu bio glavna vijest. Dvije su se prie tako stopile u jednu, a fes
tival je zapoeo u tmurnom ozraju
sluaja Manson.
Sama prisutnost Rolling Stonesa pridonijela je zlokobnosti te
sveze. U listopadu, kada se Mansonovo ime prvi put pojavilo na naslovnicama, Stonesi su boravili u Los Angelesu, gdje su snimali svoj
album Let it Bleed. Ovaj ih je album uskoro oznaio najtvrim
rokerima na glazbenoj sceni. Njihova pjesma Street Fighting Man,
postala je, prema rijeima jednoga komentatora, himnom toga doba. Same Stonese medij
i su nazivali AN INTIMIDATING BRO
ODING COVEN Rije COVEN, koja se uz njih vezivala, u javnosti ih je izjednaila s lanovi
ma Mansonove obitelji. Tome su doprinijele i njihove pjesme, kao to je bila Sympathy
for the Devil.
inilo se da su Stonesi, kao i njihovi oboavatelji, namjerno
ignorirali injenicu da se ozraje u Americi dramatino promijenilo.
No, oekujui da e festival u Altamontu biti jednako povijesan
kao onaj u Woodstocku, snimatelji su se dali na posao. Kamere su
zabiljeile sve pripreme, postupno okupljanje mnotva od nekih
300 000 ljudi, komeanje iza pozornice, tonske probe, avrljanje i zadirkivanja u prikolicama koje su sluile kao garderobe, i, naravno,
nastupe glazbenika. Dokumentarni film Gimme Shelter, iz 1970. godine, predstavlj
a vizualnu kroniku svega to je uslijedilo.
Meutim, do danas ostaje nejasnim to se, zapravo, mislilo postii s Hell's Angelsima
kao redarima. Film ih prikazuje poredane du pozornice, uvajui izvoae od najezde oboava
telja i neprestano se
opijajui. A na samom poetku koncerta, dugo prije negoli su se pojavili Stonesi, bi
lo je nereda i nasilja. Angelsi su, naoruani bilijard-skim tapovima, nasrtali na p
ubliku, dok su se s razglasa mogla uti
patetine molbe upuene okupljenom mnotvu, neka prestanu jedni
drugima nanositi bol. Ubrzo zatim, traio se i lijenik. Neredi oko
pozornice vie se nisu mogli nadzirati, stoga su izvoai esto puta
morali prekidati svoj nastup. U jednom se trenutku na pozornici

nalo gotovo dvjesto ljudi. lan skupine Jefferson Airplane pao je u


nesvijest nakon to ga je jedan Angel udario u lice.
Stonesi su se pojavili tek naveer. Mick Jagger, koji je oigledno
bio uplaen i nervozan, zatraio je od publike neka se smiri i ouva
dobro raspoloenje. Izbor materijala nije se mogao smatrati posebno
nadahnutim. Zapoeli su sa Sympathy for the Devil.
Nekoliko minuta nakon toga, u prvim je redovima izbila tunjava, a Jagger je prest
ao pjevati. Ostali lanovi grupe, nemajui nikakvu bolju ideju, nastavili su svirati
, gotovo obuzeti oajem, sve dok se tunjava nije pretvorila u masovni nered, a Ange
lsi se popeli na pozornicu. Tada je Jagger zamolio Richardsa neka prestane svira
ti, nakon ega se obratio podivljaloj rulji:
Hej! Hej! Ljudi, sestre, brao i sestre, brao i sestre, molim vas,
sluajte me svi, smirite se! Hoete li prestati? Ovdje sam! Smirite se,
hajde, molim vas ... Jesmo li cool?
Kako se komeanje postupno smirivalo, dodao je, kroz nervozni
smijeh, da se neto udno pone dogaati svaki put kada zasviramo
ovu stvar.
Sympathy for the Devil krenuo je ispoetka. Ovoga su puta uspjeli otpjevati nekoliko
stihova prije negoli se zauo strahovit tresak.
Keith Richards osvrnuo se u smjeru zvuka, sa zabrinutim izrazom na
licu. Gomila se opet uskomeala. Jagger je i dalje pjevao etkajui tamo-amo po pozornici, dok mu nije priao jedan Angel i neto mu priapnuo u uho. S izrazom bespomonosti, pogledao je prema gomili.
Bilo je oigledno da je nad njom izgubio kontrolu i da vie nije znao
to da uini. Kada je skupina Angelsa iznijela jednog onesvijetenog,
opet se javio Jagger:
O, ljudi!, zaklinjao je on, Tko se ovdje bori i protiv koga?
Zato? Zato? Ne elimo se svaati. Hajde! Tko eli tunjavu? Sve je
do sada bilo cool!
Keithu Richardsu je oigledno bilo dosta. Vidio je da filozofsko
pozivanje na bratstvo nee odvesti nikamo. Istrgnuvi mikrofon iz
Jaggerovih ruku, pokazao je prstom u jednoga mukarca i ljutito uzviknuo:
Gledajte! Onaj momak tamo! Ako ne prestane, ovjee ...!

Sluajte! Ili se smirite ili neemo svirati!


Jedan je novinar kasnije pisao o ovoj sceni: Kada je Jagger izgubio kontrolu i za
traio od rulje neka se smiri, Richards je znao da nee nita postii pokuaju li urazumit
i gomilu. Uzeo je mikrofon i
pokazao prstom na Hell's Angela koji je tukao nedunoga promatraa
i povikao...
Kako su zahtijevi za medicinskom pomoi postajali sve uestaliji, Jagger je ponovno
uzeo mikrofon i odaslao jo jednu oajnu molbu:

Ne znam to se dogaa, emu sva ova guva. San Francisco! itava ova stvar, ova no, mogla b
biti najljepa, znate, i stvarno smo...
Nemojte je upropastiti, dajte! Samo vas molim, preklinjem vas,
smirite se. Vi to moete! To je u vaoj moi! Ljudi! Hell's Angelsi!
Svi! Budimo zajedno. Znate, jedinstveni. Pokaimo da smo jedinstveni!
Kada je neto nalik redu konano uspostavljeno, Stonesi su zapoeli Under My Thumb. Ne z
adugo. Nervozno pogledavajui ulijevo Jagger je i dalje pjevao dok se u gomili naj
ednom nije otvorio prostor oko crnoga mladia u svjetlozelenom odijelu, koji se sa
vijao
pod udarcima jednoga Hell's Angela. Mladieva djevojka, plavua u
bijelom grudnjaku i crnoj mini-suknji, vritala je. Ostali Angelsi
odvukli su mladia u stranu, gdje ga kamera nije mogla vidjeti. Veina promatraa osta
la je ukopana na mjestu, iz nezainteresiranosti ili, pak, zaprepatenja. Za Stones
e na pozornici, incident se doimao kao
jo jedno neugodno komeanje. Jagger je, izgubivi strpljenje, prestao pjevati i urlik
nuo:
Poludjet emo, ovjee, ako ovi momci ne prestanu mlatiti svakoga ... Maknite ih odavde
...!
Tada su se uli povici da netko ima pitolj. Jasno se moglo vidjeti
da Hell's Angel, koji se obruio na crnoga mladia, ovoga probada
noem.
I ne znajui da je poinjeno ubojstvo, Stonesi su zapoeli jo jednu nesretnu izvedbu, a
ovoga puta izbor je pao na Street Fighting Man. Dok su oni bili na pozornici, ost
ali su izvoai, u operaciji koja se mogla usporediti s vojnom, evakuirani helikopte
rom. Stonesi su svirali gotovo sat vremena, a tek su kasnije doznali to se dogodi
lo.
Osim pred kamerama nasmrt izbodena ovjeka, u Altamontu je bilo
jo troje mrtvih. Bilo je, takoer, i etiri roenja.
Nakon toga, uslijedila su optuivanja, a Stonesi su se nali meu

glavnim krivcima za dogaaje u Altamonu. Keith Richards kasnije je


izjavio, Jedino to smo uinili bilo je da smo se 1969. nali u Americi. U stvari, bilo
je vie toga posrijedi. Prema jednom lanku iz Newsweeka, Nakon ove krvave turneje, g
lazba Stonesa postala je i
sama nekom vrstom mitske sile - ekstatian, ironian, svemoan i
erotian egzorcizam jedne proklete dekade.
Moda je najbolje objanjenje pruio Jarry Garcia, preminuli gitarist Grateful Dead-a:
sve je to pokrenula glazba ...kada je gomila podivljala, a Rolling Stonesi su sv
irali Sympathy for the Devil, tada sam shvatio neto to sam morao ve odavno znati. Mis
lim, ne moete oekivati da vam se to na neki nain nee vratiti.
S elokvencijom tipinom za glazbenu scenu San Francisca toga
vremena, Garcia je ukazao na neto vrlo vano. Gimme Shelter ne
predstavlja samo kroniku jednog krvavog, spektakularnog ubojstva
pred kamerama. Ovaj film predstavlja, takoer, parabolu. Kako navodi njegova biogr
afija, Keith Richards je u Altamontu bio pod utjecajem LSD-a, kokaina, opijuma i
marihuane. Bila to istina ili ne, on, kao i ostali lanovi grupe, bili su bez sum
nje pod utjecajem adrenalina. U svome psihotinom stanju oni su izvodili neku vrstu i
na ritualne amanistike magije, dok im je pozornica sluila kao magini
krug - iz ije su sigurnosti mogli uputiti vlastitu invokaciju. Gimme
Shelter tako predstavlja modernu varijantu srednjovjekovne i renesansne prie, u k
ojoj arobnjak gubi kontrolu nad prizvanim silama.
Voodoo i rock-glazba
Ova je knjiga ve ukazala na pradavnu vezu izmeu magije i glazbe.
Najstarija glazba bila je povezana s primitivnom, amanistikom i
prethermetikom magijom. Hermetika je magija svoj odraz imala u
tradiciji, koja se od pretklasinih vremena - pitagorejske glazbe
sfera - protee preko djela Bacha i Mozarta, Wagnera, Mahlera i
Arnolda Schonberga. Ova je tradicionalna povezanost bila predmetom iscrpnih studija muzikologa poput, primjerice, Aleja Carpentiera, te pisaca poput Thomasa Manna.
Meutim, u popularnoj je glazbi situacija potpuno drukija. Doista, popularna se gla
zba poela definirati tek u 20. stoljeu. Postoje, naravno, mnoge narodne pjesme - t
akozvane Border Ballads, kao i
one koje se pripisuju Thomasu the Rhymeru - koje su proete prethermetikom poganskom magijom. Prema jednoj legendi iz 19. stoljea, popijevku Danny
Boy, poznatu jo i kao Arija iz Londonderryja, uspavanom su frulau povjerili vilenjaci
Sidhi. Tema romana The Doubleman, australskog pisca C. J. Kocha, upravo je takv
a

bajkovita glazba i njezin utjecaj na okultni povratak, koji je


obiljeio ezdesete godine ovoga stoljea.

Meutim, popularna je glazba, barem u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Dravama, imal


a i drugo znaenje. Bilo je, na primjer, mornarskih popijevki, himni i budnica, ko
je su obiljeile razliita razdoblja - The British Grenadiers, Hearts of Oak, Yankee Doo
le, ili The Girl I Left Behind Me. U 19. stoljeu, u Americi
su bile popularne balade sa Zapada, poput Red River Valley i popijevki Stephena Fo
stera. Bez obzira na njezinu popularnost i rasprostranjenost, u ovoj glazbi nije
bilo nieg maginog. Njezini skladatelji sasvim sigurno nisu imali na umu nikakav m
agijski cilj.
S pojavom fonografa, a zatim i radija, zapoelo je irenje popularne glazbe kakvu po
znajemo danas. Meutim, sve do pedesetih godina ovoga stoljea, ta je glazba, izravn
o ili neizravno, proizlazila iz varijetea. Predstavnici takve glazbe bili su tak
ozvani croonersi
(pjevai meka, barunasta glasa, op. prev.), poput Binga Crosbyja i
Franka Sinatre, a u njoj nije bilo ba nijednog magijskog elementa. S
druge strane, jazz glazba, koja je u sebi doista ukljuivala takve elemente, smatr
ana je krajnje subverzivnom. Njezina je publika bila ograniena i probrana, a njezin
je magijski element postavljao, kao
svoju protuteu, i intelektualne zahtjeve. Iako je s vremenom zadobila vrlo irok kr
ug poklonika, na kasnije generacije mladih ljudi nikada nije uspjela izvriti onu
vrstu utjecaja kakav je imala rock-glazba.
S rock and roll-om, ponovno je uspostavljena ona pradavna sveza
izmeu magije i glazbe. I ne samo to, rock and roll glazba postala je
industrijom, odigravi presudnu ulogu u kulturnoj evoluciji modernoga Zapada.
Kao to je svima poznato, rock-glazba je ukorijenjena u crnakoj
glazbi amerikoga Juga - gospelima, jazzu, bluesu i rythm and bluesu. Meutim, manje je poznata injenica da ovi glazbeni oblici
proistjeu iz jednog od oblika religioznog uvjerenja, openito poznatog kao voodoo.
Ako je crnaka glazba majka rocka, tada je voodoo njegova baka.
Godine 1517., panjolski je misionar, Bartolome de las Casas,
saalivi se nad Indijancima koji su ostavljali svoje kosti u rudnicima
zlata na Antilima, predloio panjolskome kralju Karlu V, neka tamo
dopremi crnce, kako bi oni mogli ostavljati svoje kosti u rudnicima
zlata. Tako je, prema Jorgeu Luisu Borgesu, kransko milosre i
suosjeanje nadahnulo trgovinu robljem izmeu Afrike i nedavno otkrivenih Amerika. G
odine 1518., na novokolonizirane panjolske posjede na Karipskom otoju dopremljena
su prva tri roba iz Zapadne Afrike. Trgovina robljem, ili, crnom bjelokou, ubrzo je

postala
iznimno unosnim poslom, proirivi se i itavim sjeverno-amerikim
i juno-amerikim kopnom. Godine 1526., prvi su robovi uvezeni na
podruje koje e kasnije postati sastavnim dijelom kopnenog prostora Sjedinjenih Drav
a.
Ljudi istjerani iz svojih sela na afrikoj obali i nasilno prevezeni
preko Atlantika, izgubili su sve, pa i svoje obitelji, od kojih su bili
odvajani u pravilu odmah nakon dolaska u Novi Svijet. Od svojih
dotadanjih navika veina robova nije zadrala nita osim religioznih
uvjerenja. Ova je vjera u svojoj sutini bila animistika, a njezin su
najvaniji ritualni element inile amanistike invokacije itavoga
mnotva prirodnih boanstava, vrlo slinih onima pretkranske,
poganske Europe. Bubnjevi, ples, ritmike inkantacije, a ponekad i
droge, koriteni su kako bi se pojedinac ili skupina uveli u stanje
transa, ili obuzetosti nekim spiritualnim entitetima. Na jeziku plemena Fon iz nek
adanjega Dahomeyja (danas republika Benin, op.
prev.), izraz koji se odnosio na boga prirode bio je Vodu.
Religija plemena Fon u dvjema se Amerikama ukorijenila dublje
od vjere bilo kojeg drugog afrikoga naroda. irei se zapadno od Kariba, ona je apsorbirala, ovisno o pojedinom podruju, i natruhe rimokatolianstva. Tako hibridna, na Kubi - gdje je utjecaj katolianstva
bio najvei - postala je poznata kao Santeria. Na Jamajci, ona se zvala
Obeah, na Trinidadu Shango, a u Brazilu Macumba. Na Barbadosu, a
kasnije i Haitiju, ukorijenila se pod imenom Voudou ili Voodoo.
Bez obzira na utjecaj Crkve, voodoo i njegove varijacije zadrale
su brojne kljune elemente svojih afrikih korijena, kao to su njegova glazba, ples, rtvovanje domaih ivotinja, jedenje mesa rtvovanoga stvorenja i ritu
alna upotreba (ponekad i pijenje) njegove krvi.
Meutim, njegov najznaajniji ritualni element predstavlja stanje
transa ili obuzetosti.
Najdramatiniji element voodoo religije najvjerojatnije je fenomen opsjednutosti, od
nosno, trenutaka kada boanstvo ulazi u um vjernika, koji tim inom, po svome duhu,
ponaanju i govoru, i

sam postaje bogom. Ovaj je fenomen u jednakoj mjeri prisutan u


afrikoj religioznoj praksi kao i u voodoo obredima na zapadnoj
hemisferi."
Postati obuzet ili opsjednut boanstvom ili duhovima osnovni je cilj voodoo rituala. T
o je dokaz velike naklonosti, to znai da odreeno boanstvo ili duh smatra pojedinca d
ostojnim da postane primateljem ili kanalom boanske prisutnosti.
Europski robovlasnici opravdano su strepili zbog irenja voodoo
religije, koju su smatrali jedinim mehanizmom sposobnim da ujedini
neslobodnu populaciju odreenoga podruja i potakne ih na pobunu.
Doista, na takve pobune nije trebalo dugo ekati. Prva se zbila 1522.,
samo etiri godine nakon dolaska prvih robova. Sljedea tri stoljea
one su izbijale sporadino, ponekad poprimivi takve razmjere da je
njihovo guenje zahtijevalo intervenciju vojske. Godine, 1804., dok
je Napoleon bio zauzet ratom u Europi, a britanska je flota prijeila
pristup srednjoamerikoj obali, robovi Haitija organizirali su uspjenu pobunu proti
v svojih francuskih gospodara i uspostavili vlastito kraljevstvo.
Haiti je, naravno, postao podrujem koje se openito povezuje s
voodoo-om. Pod razliitim imenima, meutim, voodoo se jednako
vrsto ukorijenio i drugdje. ak i onda kada su pobune zavravale
neuspjehom, mnogi su robovi traili utoite u nepristupanim, gusto
poumljenim brdima i planinama, gdje ih njihovi bijeli gospodari
nisu mogli slijediti. U razdobljima izmeu ustanaka, njima bi se pridruili i drugi
robovi, koji su, pojedinano ili u malim skupinama, bjeali s plantaa eerne repe i duha
na. Nou bi Europljani u naseljenim podrujima sluali neprestani, iritirajui i hipnotik
i zvuk bubnjeva, afrike ritmove koji su dopirali negdje iz daljine. Sigurni u
svojoj izoliranoj divljini, odbjegli su robovi zadrali ne samo svoju
slobodu, ve i svoju religiju. Postali su, tako, uvarima kolektivnog
plemenskoga sjeanja na bogove i rituale svojih afrikih predaka.
U osamnaestom stoljeu, britanski posjedi na srednjoamerikoj
obali i Sjevernoj Americi poeli su prepoznavati sve opasnosti
voodoo religije. Veina pripadnika plemena Fon deportirani je s Barbadosa i ostalih britanskih posjeda, da bi bili prodani negdje drugdje.
U britanskim kolonijama robovi nisu smjeli posjedovati bubnjeve.

Ova je zabrana trebala onemoguiti izvoenje obreda, no, i unato tome ouvani su bitni
ritmiki elementi rituala s pomou pjevanja, kao i drugih instrumenata koji su zamij
enili bubnjeve. Dok je irenje
voodooa na britanskim posjedima u Sjevernoj Americi bilo donekle
sprijeeno, u francuskoj Louisiani nije bilo takvih prepreka. New
Orleans, koji je bio glavno sredite sjevernoamerike trgovine robljem, ubrzo je pos
tao i sredite voodoo religije. Do 1800. godine, voodoo je tamo ve bio vrsto ukorije
njen. Te godine, francuska je
vlast poduzela neke mjere njegova potiskivanja, zabranjujui kupovinu robova s voo
doo-om poharanih Karipskih otoka. Meutim, 1803. godine, Louisianu je od Napoleona
kupila amerika vlada,
nakon ega je ula u sastav Sjedinjenih Drava. Nakon toga, New
Orleans su preplavile izbjeglice s Haitija i drugih otoka. Do 1817. godine, vood
oo je postao toliko rasprostranjen da je gradsko vijee New Orleansa dralo kako je
nuno crnakom stanovnitvu zabraniti
javna okupljanja.
Kao izravna posljedica ove zabrane, niti koje su povezivale voodoo glazbu sa sam
im kultom postupno su se gubile. Iako nikada nije izgubila sjeanje na svoje relig
iozne izvore, glazba je zapoela svoj
samostalni razvoj. Afriki ritmovi poeli su se svirati na instrumentima iz Zapadne
Europe i Sjedinjenih Drava, nakon ega su se u New Orleansu pojavili prvi puhaki ork
estri. Tako je, prema jednom komentatoru, razdoblje gestacije, koje je trajalo ita
vo stoljee, konano iznjedrilo popularne glazbene stilove, toliko rasprostranjene u
dvadesetom stoljeu - jazz, blues, rythm and blues i rock and roll.
Nakon ukidanja ropstva i Graanskog rata. golemi je broj novoosloboenih preselio na
Sjever. Veina je iz New Orleansa i delte Mississippija krenula uzvodno, ka Memfi
su i St Louisu. Mnogi su
otili dalje na sjever, u Chicago i Detroit. Upravo je u ovim gradovima, krajem de
vetnaestoga stoljea, bio roen blues.
Blues je, moda i vie od bilo kojeg drugog anra crnake glazbe,
neposredni otac rocka. Sto je jo vanije, upravo je blues ouvao veze s voodoo-om iz
kojega je potekao. Blues glazba proeta je imainizmom i aluzijama na voodoo - ponek
ad posve izravnim, a katkada
u naizgled nevinom i bezazlenom obliju iz vremena ropstva. Takve
slike i aluzije predstavljaju neku vrstu leksikona u iframa, kojega je
stvorio i razvio potlaeni i progonjeni narod kako bi mogao slobodno
komunicirati, ne navlaei zbog toga na se bijes svojih gospodara.
Tako, primjerice, blues glazba esto puta aludira, ponekad zavijena u
seksualni kontekst, na mojo, talismanski voodoo feti ili, pak, na

Ivana Osvajaa (John the Conqueror), talismansku biljku koju je


rabio voodoo sveenik ili aman, koji je, opet, postao poznat kao
hoochie-coochie man. Uzmimo za primjer Muddyja Wattersa koji
misli na mnogo vie od pukog ljubavnog osvajanja, kada pjeva o svojoj namjeri da,
u potrazi za mojom koji djeluje, izvri napad na New Orleans.
Jo je rjeitija jedna od najpoznatijih skladbi Muddyja Watersa,
za koju je stihove napisao Willie Dixon:
I got a black cat's bone
I got a mojo too
I'm John the Conqueror
I'm gonna mess with you
I'm gonna make you girls
Lead me by the hand
Then the world will know
That I'm the Hoochie Cooche man.
Jedan od najrezonantnijih i najprepoznatljivijih voodoo simbola
jest raskrije. U voodoo-u raskrije simbolizira vrata koja omogu
avaju pristup nevidljivom svijetu, svijetu bogova i duhova. Ovim se
vratima treba pribliiti odgovarajuim molitvama, kojima se u pomo prizivaju natpriro
dne sile. Stoga svi voodoo rituali i ceremonije zapoinju pozdravom upuenom bogu-uva
ru raskrija. Prijei raskrije znai proi voodoo inicijaciju.
Raskrije predstavlja sredinju temu u glazbi najzagonetnijeg i
najmranijeg od svih blues pjevaa, Roberta Johnsona. Johnson, koji
je izvrio dubok utjecaj na Muddyja Wattersa i brojne druge bluesere,
snimio je dvadeset i devet pjesama u seriji sessiona izmeu 1936. i
1937. godine, da bi, nakon toga, zagonetno nestao u dvadeset i osmoj
godini ivota. Kasnije je utvreno da je umro 1938., od otrova koji
mu je njegova djevojka stavila u whiskey. Oni koji su shvaali simboliku njegovih
pjesama, smatrali su ga voodoo-magom, pripisujui mu zastraujue i paklene moi, dok su
njegovo virtuozno sviranje na
gitari smatrali posljedicom faustovskog sporazuma sklopljenog na
raskriju. Njegov Crossroad Blues predstavlja, zapravo, vrstu
voodoo himne. Stigao sam na raskrije, pjeva on, pao sam na koljena... Svaki sljedei st

ih predstavlja jedan stupanj voodoo obreda.


Druge Johnsonove pjesme jednako su tako proete elementima
demonske magije i prokletstva. Sam naslov pjesme The Hell-hound

on My Trail (Za petama mi je paklena potjera) mnogo toga govori. Me and the Devil Bl
ues (Ja i avolji blues) zapoinje rijeima: Dobro jutro, Sotono, mislim da je vrijeme za
polazak...
(Good morning, Satan, I believe it's time to go...). ak i Muddy
Waters smatra Johnsona zlokobnim i zastraujuim. Vidjevi jedan
njegov nastup, Waters je izjavio: Bio je to opasan ovjek ...zaista je koristio tu
gitaru ... Iskrao sam se i izaao van, jer je sve to bilo preteko za mene...
Nije, meutim, samo Johnson bio okruen aurom zlokobnosti.
Veina ranih blues pjevaa imala je u sebi neki faustovski element.
Jedan od njih, Peetie Wheatstraw, nazivao je sebe avoljim urjakom i velikim erifom p
akla. avo i demonska magija ostali su sredinjim motivima blues glazbe sve do danas.
Pjesme poput Sympathy for the Devil slijede potpuno istu tematsku tradiciju. Takv
a je, primjerice, i Low Down Rounder Blues:
I cannot shun the devil, he stays right by my side.
There's no way to cheat, I'm so dissatisfied.
Teko da bi se mogla nazvati sluajnou injenica da su Rolling
Stonesi izvodili jednu skladbu Roberta Johnsona, a svoj band nazvali prema skladbi
Muddyja Watersa.
Poput Stonesa i drugih rock-zvijezda, blues pjevai redovito su
izvodili neku vrstu amanistikoga rituala, kako bi svoju publiku
uveli u stanje ekstatine histerije. Bessie Smith, koja je 1923. godine
poela snimati prve ploe, gotovo je uvijek u svojoj publici, bilo
crnoj ili bijeloj, izazivala neto to je jedan komentator opisao kao
stanje religioznog ludila.
Kreui se polako prema svjetlima na pozornici, uz pratnju zavijajuih, priguenih zvukova truba i monotonog bubnjanja ... zapoela bi ona svoj udesan r
itmiki obred, glasom koji je vritao i zavijao i molio i patio ... (gomila), obuzet
a histerinom, polu-religioznom tugom, neprestano je izgovarala amene.
Iz ove se pripovijesti jasno mogu razaznati elementi koji su jednako snano obiljea
vali rock-koncerte nekih trideset i pet godina kasnije. Elvisu Presleyu, Jerry L
ee Lewisu, Everly Brothersima,
Beatlesima, Rolling Stonesima, i onima koji su doli nakon njih, bilo
je vano svome nastupu dodati to izravniju seksualnu sugestiju.

Ovo, u kombinaciji s dinamikom snagom amanistike izvedbe, bilo je dovoljno da izazo


ve ekstatino vritanje tinejdera i najdublju zabrinutost njihovih roditelja, koji su
, upoznavi snagu iracionalnog
u nacistikoj Njemakoj i carskom Japanu, bili zaprepateni erupcijama naizgled istovj
etne energije usred navodne sigurnosti racionalistikog poslijeratnog drutva.
Dok je frenetinost rock-koncerata uznemirujue podsjeala na
Nurnberke skupove, upitno je koliko je komentatora doista bilo
svjesno djelujuih principa amanistike magije. Meutim, sami izvoai vrlo su dobro razumj
eli psiholoke, pa ak i neuroloke uinke zvuka, ritma, svjetla, kao sastavnih djelova
hipnotikoga rituala.
Prema Keithu Richardsu, Oni se toga ritma jednostavno boje. On ih
uznemiruje. Svaka zvuna vibracija ima na vas odreeni uinak.
Mogue je proizvesti zvukove koji vas smjesta tjeraju na povraanje.
Svaki zvuk ima uinak na tijelo; od snanoga ritma bubnja tim e se
ljudima poeti tresti gae. Mickey Hart, bubnjar skupine Grateful
Dead izjavio je: Kad se osvrnem na rane godine rock and rolla,
vidim zato su se odrasli bojali. To vritanje, ekstatina stanja, histerija - ta je g
lazba imala mo koju oni nisu mogli razumjeti.
Govorei o utjecaju rock-glazbe, R. F. Taylor je primijetio: Bilo
je to kao da su stari amani odbacili i posljednju krinku i konano se
pojavili na pozornici u svom pravom obliju. U rock-glazbi on je
vidio specifinu i svjesnu magijsku reakciju na znanstveni racionalizam i njegovu
opasno prijeteu tehnologiju: Sve sumnje u bezumnost moderne tehnologije u potpuno
sti su se
potvrdile nakon sueljavanja s njezinom razornom moi. Moda
su stari arobnjaci bili u pravu kada su isticali nunost stjecanja
uene mudrosti prije primanja moi. Veina je ljudi, stoga, mnogo
vie udjela za magijom negoli za tehnologijom.
I:
Mladi su bili oni koji su utirali put. Generacija koja se probudila
uvidjevi da je jedan rat okonao ali da su u tijeku bjesomune
pripreme za drugi, instinktivno je posegnula za alternativom. Ono
to je otkrila tijekom desetljea koja su uslijedila bio je amanizam. Mladi su se okrenuli iscjeliteljskoj magiji. Nije to bio religiozni pokret

u uobiajenom smislu ... oni su udjeli za nadahnu-tom magijom na ovome svijetu. Oni s
u, drugim rijeima, traili
amane.
Upravo ovakvoj potrazi za amanima odazvali su se rock-glazbenici. Altamont bi se tako mogao promatrati kao amanistiki ritual,
to je, u stvari, i bio - ili je elio biti. No, ako je Altamont bio jedinstven po s
vome krvavom vrhuncu, to nije bio i po svojoj amanistikoj snazi. Postajui sve svjesnijima energije kojom su mogli manipulirati, rock-iz
voai u svojoj su retorici poeli sve vie sliiti tradicionalnim vraevima. John Lennon, p
rimjerice, bio je akutno svjestan svetog i magijskog konteksta koji je omatao Beat
lese i njihovu publiku. Mi ne sviramo za njih, rekao je, Oni sviraju nas. Ni on se n
ije ustezao sebi pripisivati sveti, religiozni, pa ak i mesijanski
status. Godine 1981., upitan zato se Beatlesi nisu ponovno okupili,
odgovorio je:
Ako Beatlese i ezdesete nisu razumjeli onda, to, dovraga, moemo za njih uiniti danas
? Trebamo li opet mnotvu razdijeliti ribe i kruh? Trebamo li opet hodati po vodi
samo zato to neki glupani
nisu odmah shvatili, ili nisu povjerovali kad su vidjeli?
I ba poput tradicionalnog amana, govorio je o sebi kao kanalizatoru energije iji je izvor negdje drugdje:
Za mene je najvea radost ...u nadahnuu, u duhu ...osjeam se opsjednutim, poput medi
ja. Nadahnue mi dolazi iznenada, usred noi ...dolazi mi sve odjednom, i rijei i gla
zba. Mogu li onda rei
da sam ja to napisao? Dovraga, ne znam tko je to napisao. Ja samo
ovdje sjedim, a cijela prokleta pjesma dolazi sama.
Meutim, nije samo John Lennon uivao povlasticu ovakve vrste
nadahnua. Vozei se u automobilu sa svojim roditeljima, tada etverogodinji Jim Morris
on, kasnije pjeva skupine the Doors, bio je svjedokom prometne nesree u kojoj je j
edan stari Indijanac izgubio
ivot. Morrison je bio uvjeren da ga je tada opsjela Indijaneva
dua. Prema rijeima jednog od lanova Morrisonovih Doors-a:
Kao da je Jim bio elektrini aman, a mi njegov orkestar. Ponekad
se inilo kao da ne moe dostii ono stanje zanesenosti, no, mi bismo nastavljali svir
ati i svirati, sve dok ga malo-pomalo glazba ne bi obuzela. Boe, mogao sam mu dav
ati elektrine okove svojim
orguljama. John (Densmore) je to mogao uiniti ritmom svoga
bubnja. Mogli ste vidjeti kako se trza - udario bih jedan akord, a

on bi se trznuo. Tada bi se ponovno pokrenuo.


Prema vlastitom priznanju, Doorsi nisu odraavali openito
raspoloenje festivala: mir, ljubav i flower power. Doorsi su predstavljali njegovu
mranu stranu. John Densmore, bubnjar, opisivao je njihove koncerte kao neku vrstu r
itualnih izvedbi u kojima je Morrison bio vra, koji je predvodio ceremoniju. Sam Mor
rison, o koncertima Doorsa govorio je kao o ritualu proienja u alkemijskom smislu.
Dok je tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljea pisac bio izravni sljednik pravo
g renesansnog maga, rock pjeva odgovarao je popularnijoj predodbi o Faustu. Elvis
Presley, Jim Morrison, Jimi
Hendrix, Janis Joplin i mnoge druge, manje poznate figure, sve su
one primjeri opsesivne energije, nezadrivog nagona za eksperimentiranjem i istraiv
anjem, i krajnje samoubilakih sklonosti koje se vezuju uz tradicionalnu sliku Fau
sta. Tako je i s onima koji su faustovsku viziju slijedili do jedne ili druge kr
ajnosti, da bi se zatim
vratili kako bi ispriali priu - Bob Dylan, na primjer, ili Eric Clapton, Kris Kris
tofferson, Mick Jagger i ostali lanovi Rolling Stonesa.
Magija kojoj su se priklonili rock glazbenici, a koja je, kroz blues, proizlazil
a iz voodoo-a, bila je u svojoj biti amanistika. Kao voodoo i poganska magija sred
njovjekovne Europe, ona je bila krajnje primitivna. Mogli bismo je promatrati kao
vrstu prethermetike magije, koja nije zagovarala onu vrstu integracije i sinteze
kakvom se vodio hermetizam. Ona nije zahtijevala samousavravanje i transcendenciju osobnosti u onakvoj mjeri u kakvoj je promicala
mentalitet stada. Ona nije ila k prosvjetljenju i irenju svijesti ve
ka njezinom pomraenju. U tom je smislu ona zaista posjedovala elemente zajednike s
dinamikom fenomena kao to su bili nurnberki skupovi.
No, i unato tome to su slijedili svoju faustovsku viziju, mnogi
rock glazbenici postali su rjeitiji, profinjeniji, i sve sliniji onima
poets maudits, poput Baudelairea i Rimbauda. Na jedan ili drugi
nain, oni su ipak slijedili put hermetike sinteze. Bob Dylan je,
primjerice, spojio brojne glazbene anrove, poput rocka i bajkovite
glazbe iz narodne tradicije. U pjesmama poput A Hard Rain's AGonna Fall, hipnotika ritmika inkantacija spaja se sa zapanjujuom nadrealistikom slikovitou i intelektualnom sadrajnou
koja za svoj cilj ima buenje svijesti a ne neku vrstu bezumne euforije. Beatlesi,
kada su se s pozornice premjestili u studio, napustili su djetinjastu retoriku,
zapoevi sa sintezom glazbenih anrova koja je
teila da izazove neto vie od puke tinejderske histerije, okrenuvi
se promiljanju okozmikoj magiji i kozmikoj harmoniji. Slijedei tragove blues pjevaa

Roberta Johnsona. i Kristofferson se suelio s avlom. Samo, njegov je avo bio mnogo sl
jeviti-ja i profinjenija figura od Johnsonova, slinija Blakeovom Luciferu i
Goetheovu Mefistofelesu. Kada sueljavanje s avlom zavrava,

Kristofferson izjavljuje kako je i unato neuspjenoj borbi popio njegov whiskey i u


krao mu pjesmu. Jimi Hendrix je moda ivio ivotom koji neodoljivo podsjea na priu o Fa
ustu, a budui da je jednim dijelom bio Cherokee Indijanac osjeao je prirodnu sklon
ost primitivnom amanizmu. Njegove ideje o glazbi, meutim, bile su sutinski hermetike.
io je stvoriti glazbu koja bi na um imala isti uinak kao psihodeline droge, zvuk k
oji bi doista bio sposoban promijeniti neije stanje svijesti i omoguiti uvid u kozm
ike sile ...
Otvoreno je razmatrao mogunost prenoenja zvuka gitare preko
enormnih udaljenosti, koji bi na svakoga mogao izvriti izravan utjecaj... Prema Mo
niki Dennemann, njegovoj posljednoj djevojci, Hendrix je teio ka stvaranju iste, po
zitivne glazbe koja bi imala
harmonizirajui uinak. Kroz snagu svoje glazbe on je nastojao izazvati sutinske prom
jene u umovima ljudi. Ona dalje izjavljuje da je Jimi smatrao glazbu vrstom magije
...natprirodne sile ...svoje je
glazbeno djelovanje vidio kao magijsku znanost ...ritam je mogao
postati hipnotikim, stavljajui sluatelja u stanje slino transu...
Hendrix je nastojao razviti glazbu koja bi iscijelila umove ljudi,
nakon ega bi, neminovno, svijet postao boljim. Spekulirao je o
savrenoj glazbi koja bi vas proela poput zraka i izlijeila vas.
Prema Hendrixovim rijeima: To je vie od same glazbe. To je poput crkve, poput izvor
a za one koji se osjeaju izgubljenima. Pretvaramo glazbu u novu vrstu Biblije, Bi
blije koju moete nositi u svojim srcima Neposredno prije svoje smrti, izjavio je k
ako nastoji glazbu pretvoriti u istinsku, magijsku znanost koja je u svojoj sutini
ista i pozitivna...
Prelazak iz amanistike u hermetiku magiju nikada nije bio
jasno odreen. Samim time, kao takav nije bio prepoznatljiv ni pjevaima i glazbenic
ima, a jo manje njihovim oboavateljima. Ta je granica i danas nejasna, pogotovo za
to to suvremena pop-glazba
obuhvaa i amanistike i hermetike elemente. Meutim, neki su
komentatori ipak primijetili da:
ideja da glazba moe izazvati promjene u stanjima svijesti nije zahtijevala daljnj
e dokaze. Rock glazbenici bili su dobro upoznati sa stanjima slinima transu koje
su izazivali kod svojih najvatrenijih
oboavatelja. Pa ipak, da li je njihova glazba bila sposobna uvesti
ih u stanje mira, trenutaka prosvjetljenosti ili transcendencije? Je li
rock and roll sposoban da, odabiranjem pravih tonova, dovede do
ozdravljenja i uspostavi harmoniju?

Isti komentator odgovara na ova pitanja pozivajui se na hermetizam u svemu osim imenu:
Za glazbenike je bila najvanija teorija po kojoj zvuk posjeduje iscjeliteljske kvalitete. U drevnim vremenima, govorilo se, bile su
poznate glazbene formule koje su dovodile do ekstaze, tjelesnog
ozdravljenja ili univerzalne harmonije. Glazbenici toga vremena
nisu trebali pjevati o rjeenjima jer su ih sami mogli stvoriti. Putem svojih inst
rumenata, oni su mogli djelovati kao lijenici, kirurzi, sveenici, terapeuti i poli
tiari.
Upravo su uz ovu, sutinski hermetiku orijentaciju, pristali odreeni trendovi dananje
popularne glazbe. Kao odgovor na dvadeset i pet godina nevolja, brojne irske glaz
bene skupine, na primjer,
spajaju pogansku bajkovitu glazbu s mistinim hermetizmom koji
tei miru i pomirenju. Van Morrison, na primjer, promatra glazbu kao
oblik iscjeliteljske magije u tradicionalnom hermetikom smislu.
Prema vlastitim rijeima, koje odraavaju njegov smisao za duhovnost, Morrison je za
cilj svoje glazbe postavio izazivanje meditativnih i ekstatinih stanja i poticanj
e na razmiljanje.
20
PONOVNO OTKRIVANJE SMISLA
Kakve god iluzije gajili njezini sljedbenici, popularna glazba
ne moe promijeniti, a jo manje spasiti svijet. Unato najboljim nastojanjima popular
ne glazbe, naa je stvarnost, kao posljedica fragmentacije znanja, potpuno raskoma
dana. I dalje ivimo u svijetu u kojemu se proturjene apsolutnosti meusobno bore za
premo, svaka tvrdei za se, da upravo ona posjeduje odgovore na
sva kljuna pitanja naega postojanja. U svome beznau, i dalje udimo za nekim ujedinju
juim principom, nekim dokazom o unutranjoj koherenciji, nekom obrascu koji e naem po
stojanju dodijeliti smisao, svrhu i cilj.
Makar intelektualno, veina nas e sintezu ipak pretpostaviti
analizi, organizam mehanizmu i integraciju fragmentaciji. Meutim,
toliko poeljna alternativa u najveem e se broju sluajeva pokazati
nedostinom, jer se logika koja odreuje nae postojanje doimlje potpuno autonomnom i
nenadvladivom. Kao zarobljenici te logike, sve vie padamo u iskuenje da prigrlimo
sve to se nudi kao rjeenje i
izlaz iz njezina jarma i pohrlimo u navodnu sigurnost jednog ili drugog samoproz
vanog autoriteta. Prestravljuje nas mogunost da nai ivoti budu lieni svakoga smisla
i svrhe. Ako patnja moe opravdati

nae postojanje i pridati mu smisao i svrhu, tada smo spremni i patiti.


Pa ipak, perspektiva moda i nije tako crna i beznadna. Moramo
priznati da se u sve veem broju ljudi polako budi svijest o zaaranom krugu njihove
svakodnevice, zbog ega sve aktivnije poinju tragati za alternativnim rjeenjima. Gd
je je mogue pronai takva alternativna rjeenja? Kako zapoeti proces s reintegracije s
tvarnosti i obnove raskomadanog svijeta? Analogija s individualnom psihologijom
moda e nam pomoi da zacrtamo smjernice naih daljnjih nastojanja.
Jedna od Freudovih najveih pogreaka sastojala se u pretpostavci da se psihika nerav
notea ili nesklad moe jednostavno
odstraniti. Drao je da se odreene sklonosti, poput, primjerice,
elje za smru, mogu izlijeiti samom dijagnozom, prisiljavanjem pacijenta da se s njima
uoi i oslobodi ih se nakon oka prepoznavanja. Jung je, naprotiv, uvidio kako neravno
tea i nesklad ine sastavni dio psihe pojedinca koji se ne moe eliminirati, ve
samo neutralizirati, uravnoteiti i svesti na prihvatljivu mjeru, a ukoliko ih se
smjesti u odgovarajui kontekst, mogli bi se pokazati ak i produktivnima. Umjesto o
dstranjivanja ili preusmjeravanja potencijalno destruktivnih sklonosti, Jung ih
je nastojao odrati kao protuteu nekim drugim tendencijama. Na primjer, umjesto guen
ja elje za smru, Jung je u pacijentu nastojao pobuditi drugu, jednako
snanu, ili snaniju, elju za ivotom. Rezultat je bila nova sveukupnost, cjelovitija o
d one koja je postojala prije. Ovo je, prema Jungu, odgovaralo sutinskom razvitku
, koji se mogao promatrati kao proces nastajanja koncentrinih krugova i njihove t
endencije irenja.
Svaki novi krug predstavljao je psihiki ekvivalent oiljka, koji nastaje nakon zaci
jeljenja rane. Svaka promjena okolnosti koja izaziva novu neravnoteu ili nesklad
zahtijeva stvaranje novih, irih krugova
Tako pojedinac nastavlja rasti i razvijati se, postajui sve zreliji. Za
razliku od Freuda, Jung nije psihu smatrao statinom. Naprotiv, dr
ao je Jung, psiha je aktivna, neprestano prolazei kroz proces spontane i dinamine e
volucije koja vodi ka sutinskoj ravnotei.
Isti principi primjenjivi su i na kolektivnoj razini. Drutvo kao
cjelina jednako je sposobno vratiti se u izgubljeni raj kao i pojedinac,
i povratiti svoje djevianstvo i nevinost. Za razliku od naih naivnih
prethodnika, nae udnje nisu usmjerene ka nekom Zlatnom dobu.
Doista, za razliku od naih prethodnika, mi smo prilino uvjereni
kako takvo doba nikada nije ni postojalo. Meutim, drutvo se nikada

nee odrei svojih dostignua. Osim ako nas ne pogodi kakva katastrofa globalnih razmj
era, nikada se neemo dobrovoljno odrei svojih automobila, zrakoplova, televizora i
telekomunikacija, centralnoga grijanja, gotove hrane i ostalih proizvoda tehnol
ogije koji su postali neizostavnim dijelovima nae svakodnevice. Neemo se dobrovolj
no okrenuti niem ivotnom standardu, pa ak i pod cijenu robovanja koje nam osigurava vi
standard. Ali, mogue je stvoriti iri krug oko tih stvari - krug koji bi im oduzeo
autonomiju i tiransku

mo nad naim ivotima, nameui im moralni okvir u skladu s ljudskim vrednotama, nakon ega
bi one prestale biti zakonima po sebi.
Reintegracijom fragmentiranih sfera ljudskoga znanja i djelovanja,
moemo stvoriti novi i jedinstveni obrazac nae kulture i civilizacije,
koji bi ljudskom postojanju ponovno otkrio smisao, svrhu i smjer. Taj
e proces, bez obzira na to kako ga nazivamo, u svojoj sutini biti
hermetiki.
Vizija umjetnosti kao cjeline
Umjetnost, a osobito knjievnost, jo jednom je ukazala na smjer kojim trebamo ii kak
o bismo ponovno uspostavili naruenu kolektivnu ravnoteu i harmoniju. Veliki pjesni
ci i romanopisci s poetka i sredine dvadesetog stoljea prigrlili su hermetiku misao
kao sredstvo reintegracije stvarnosti u kojoj su se etiri stupa nae civilizacije
prostor, vrijeme, uzronost i linost - poela opasno ljuljati. Tijekom
ezdesetih godina ovoga stoljea, poela je izranjati nova estetika,
kao odraz potpuno novoga pogleda na svijet. Iako je zadobila svoje

istomiljenike irom svijeta, ova se estetika danas povezuje ponajprije sa zemljama


i knjievnou Latinske Amerike. Njezinim oevima openito se smatraju pisci roeni na prij
sku stoljea, kao to su Jorge Luis Borges, Alejo Carpentier i Miguel Angel Asturias
. Njima su se kasnije priklonili i Gabriel Garcia Marquez, Carlos Fuentes, Jose
Donoso, Mario Vargas Llosa, Julio Cortazar i druga imena koja
su pridonijela rasplamsavanju i sveopoj popularnosti latinoamerikoga romana.
Ova se popularnost openito povezuje s neim to se danas naziva magijskim realizmom. Meu
tim, izraz magijski realizam nije dovoljno jasan ni precizan. Trebali bismo se zat
o bolje upoznati s osnovnom postavkom suvremene latinoamerike knjievnosti, kao nael
om kojega slijede svi njezini predstavnici. Implicitno ili ekspli-citno, ovo nael
o predstavlja umjetniko djelo - a u iremu smislu i
samu stvarnost - kao oblik hermetike fantazmagorije.

Drugim rijeima, postoji samo jedna sveukupnost - kao, uostalom, i u tradicionalno


m hermetizmu - a granica izmeu razliitih razina stvarnosti faktiki je izbrisana. Prem
a Jungu, psiholoke ili spi-ritualne injenice jednako su stvarne i znaajne kao injeni
fenomenalnog svijeta. Prema estetici koja lei u korijenu suvremene
latinoamerike knjievnosti, sve injenice, bile one psiholoke ili
fenomenalne, upletene su u jedinstveno, sveobuhvatno i sveproimajue tkanje. Unutranje i vanjske sfere meusobno se proirniju, stapaju i hrane. Tako j
e i sa snovima ili fantazijama i takozvanim bu
enjima svijesti. Tako je i s prolou, sadanjou i budunou,
mitom, legendom i povijeu. Tako je i s magijom i znanou, te kreativnom imaginacijom

i materijalom kojeg oblikuje. Tako je i s bogo-likim umjetnikom i svjetovima i l


ikovima koje oivljava udom
stvaranja ivota iz tinte.
Sukladno ovim naelima, povijest naroda, drava ili kultura, ne
sastoji se samo od ratova i sporazuma, odreivanja granica, uspostavljanja ili svr
gavanja vladara i donoenja zakona. Ona se, drao je Jung, sastoji i od psiholokih inje
nica, injenica psihikoga
ivota - snova, tenji, praznovjerja, legendi, bajki, mitske hiperbolizacije i uda u koja su ljudi eljeli vjerovati i o kojima su svjedoili.
Djela poput Sto godina samoe, Garcie Marqueza i Terra Nostra,
Carlosa Fuentesa, predstavljaju karakteristino hermetiku sintezu,
koja itateljima Latinske Amerike omoguava da reintegriraju svoje
individualne i kolektivne fantazije, folklor i djetinjstvo - sve one elemente ko
ji lee u korijenu psiholokog i spiritualnog razvitka, ali koje je razvlastio i odb
acio zapadni racionalizam i materijalizam. Kroz ponovno ukljuivanje ovih elemenat
a, mogu je povratak izgubljenog osjeaja cjelovitosti. itateljstvo, tako, biva ponuk
ano da krene u potragu za vlastitim podrijetlom i, prema rijeima Carlosa Fuentesa
,
pusti svoje nove korijene. Ovdje lei istinska magija takozvanog
magijskog realizma. Ta je magija u svojoj sutini specifino hermetika.
Utjecaj ove magije po svojim se razmjerima mogao usporediti s
onim Joycea, Prousta, Kafke, Eliota i Rilkea, dvadesetih godina ovoga stoljea. Pi
sci s razliitih krajeva svijeta koji su djelovali u ozraju sline hermetike fantazmag
orije, kao, na primjer, Italo Calvino u
Italiji, dobili su novu "legitimnost". Mlaa generacija pisaca iz Istone Europe, Jun
e Afrike i Indije, u hermetikoj su fantazmagoriji pronali novi izvor umjetnikog nad
ahnua, s pomou tehnike koju
su razvili i usavrili latinoameriki pisci, ameriki Indijanci, ameriki crnci, kao i A
zijci i Afrikanci u Velikoj Britaniji i Francuskoj, pronali su sredstvo reintegra
cije svoga individualnog i kolektivnog
naslijea i identiteta.
No, hermetika fantazmagorija latinoamerike knjievnosti
predstavlja mnogo vie od puke literarne tehnike i trenda u umjetnosti. Osim svoje
isto estetske primjene, ona nudi nov i obuhvatniji pogled na stvarnost, nov i ob
uhvatniji nain gledanja i razumijevanja.
Kroz hermetiku fantazmagoriju, zapadna kultura kao cjelina usvaja
novo gledite na vlastite mitske procese, vlastiti kolektivni identitet i

psiholoku povijest. Svi mi prolazimo kroz proces suptilnog - a


ponekad i ne tako suptilnog - preusmjeravanja svijesti. Svi mi polako
poinjemo uspostavljati vitalne i dinamike sveze izmeu naih unutranjih i vanjskih ivota
, koje su prije samo trideset i pet ili etrdeset godina bile nezamislive.
Ovaj proces olakava injenica da su i druge umjetnosti poele
usklaivati svoj korak s knjievnou i usvajati vlastitu hermetiku
viziju. Posljednjih se godina, primjerice, sve vea pozornost poklanja
hermetikim slikarima s poetka dvadesetoga stoljea, kao to su bili
Vasilij Kandinski, Franz Marc, Nicholas Roerich i Alfred Kubin.
Slikarstvo Sidneya Nolana izjednaeno je s vizionarstvom knjievnika Patricka Whitea
. Cecil Collins i njegova umjetnost predstavljaju se kao oblik neo-Blakeovske tr
adicije. U Sjedinjenim Dravama,
Ernest Fuchs stekao je ugled kao slikar kabalistike orijentacije.
Ovdje treba posebno spomenuti i Nijemca Josepha Beuysa, koji je
1943. godine, kao pilot Luftwaffea, bio sruen nad Krimom. Spasili
su ga pripadnici tatarskoga plemena, otkuda proizlazi njegovo duboko razumijevan
je amanistike predaje, koju je kasnije stopio s vlastitim, izrazito mistinim shvaanj
em kranstva.
Beuys je izjednaavao umjetnika s hermetikim amanom. iscjeliteljem i mudracem primiti
vnih plemena. Kreativni proces za njega je bio in ritualne magije, koji ukljuuje pos
ebno orue i postupak koji vodi poboljanju i produbljenju"unutranjega ivota. U svijetu
kojega sve vie oblikuje znanost. Beuys je prepoznao umjetnost kao ...jedinu zaista
revolucionarnu snagu. Prema jednom komentatoru, Beuys je drao da: samo umjetnost m
oe ponovno pokrenuti sva ovjekova osjetila,
suprotstavljajui ih iskljuivom diktatu racionalnog. Cjelokupno
Beuysovo umjetniko djelovanje bilo je usmjereno ka regeneraciji
ovjekove kreativnosti, uguene pod jarmom razuma. Beuys se
nadao da ovjek ija je kreativnost na taj nain oivljena...vie
nee doivljavati sebe kao pojedinca...ve kao kreativni element
unutar sveproimajuega organizma ...kao mikrokozmos unutar
makrokozmosa.
Mnoga Beuysova djela nose naslove poput Komunikacija s
nadljudskim silama, Ljekovite biljke, amanova kua i aman u ekstazi. U isto vrijeme,
mnogo je vremena posveivao prouavanju korijena europske civilizacije, a posebice ke
ltske kulture. Stoga nije udno da je posebnu naklonost gajio prema Jamesu Joyceu.
Iako Joycea nikada nije osobno upoznao, esto puta bi u ali govorio kako
je na Joyceov zahtjev, dodao jo dva poglavlja njegovom Uliksu.

Nadao se da e u Dublinu izloiti svoje crtee koje je nadahnulo ovo


djelo. Jedan Beuysov suvremenik smatrao ga je umjetnikom najdostojnijim ilustrir
anja djela Arnoa Smitha, poslijeratnog romanopisca
' koji je u njemaki jezik unio tehnike i lingvistike inovacije kojima
je prije njega Joyce obogatio engleski jezik.
Osim hermetizma u poslijeratnom slikarstvu koji poinje hvatati
korak s hermetizmom u knjievnosti, postoji jo jedan umjetniki
medij koji je prigrlio hermetiku misao. Taj je medij bio film.
Njemaki ekspresionizam i francuski nadrealizam iznjedrili su figure
poput Fritza Langa i Jeana Cocteaua, koji su poeli eksperimentirati s
hermetikom magijom na filmskom platnu. ak i prije negoli su pisci iz Latinske Amer
ike predstavili svoju etiku hermetike fantazmagorije, redatelji poput Federica Fe
llinija, Andreja Tarkovskog i
Luisa Bunuela, poeli su je prilagoavati filmu. Njihov je utjecaj vidljiv i u redat
eljskom opusu Nijemca Wernera Herzoga i Australca Petera Weira. Kroz film. umjet
niko djelo, kao hermetiko-magijska
fantazmagorija, poprimilo je nove dimenzije, privukavi publiku
znatno iru od itateljske. Doista, hermetizam je kroz film, iako suptilno i postupn
o, poeo transformirati nae poglede na stvarnost. U
svome razvodnjenom obliku, poput serije Twin Peaks, poeo se ak
infiltrirati i u kruti svijet televizije.
Ako film, vie od bilo kojeg drugog medija, vri svoj utjecaj na
psihiki ivot ljudi dvadesetog stoljea, arhitektura, iako djeluje subliminalno, u tome je jo uinkovitija. Koliko god bili neupueni u
druge umjetnosti, arhitektura je neizbjena i sveprisutna. Arhitektura
je oduvijek smatrana najsavrenijom meu umjetnostima i najzna
ajnijim kanalom hermetike magije. Taj je status izgubila nastupanjem Doba Razuma.
U dvadesetom stoljeu, arhitektura je postojala u svoja dva ekstremna oblika. Na j
ednoj je strani bilo uljepavanje radi uljepavanja, inovacija koja je sebi samoj bi
la svrhom, bez razumijevanja tradicionalnih hermetikih naela harmonije i proporcij
e.
Kao druga krajnost stoji brutalni utilitarizam, jednako indiferentan
spram harmonije i proporcije. Osobito u godinama nakon Drugog
svjetskog rata, arhitektura se odrekla svog, kako humanog, tako i
prirodnog konteksta, zanemarivi svoj odnos prema drutvu u koje se

smjetala. Rezultat takve tendencije jesu oni usamljeni fragmenti,


koji samo odraavaju psiholoku i filozofsku zbrku raskomadanog
drutva. Takva arhitektura, koja nam je svima i suvie dobro poznata,
odraava razvitak tehnologije, proces unitenja prirodnog okolia i
uniformnost urbanog dizajna. Takozvana modernistika orijentacija nije stvorila graevi
ne za ljude koji u njima ive, ve za druge arhitekte. Norveki profesor arhitekture,
Christian Norberg-Schulz,
1988. godine je napisao:

Posljednjih nekoliko desetljea, na okoli nije trpio samo sustavno oneiavanje i urbano
renje, ve i gubitak onih kvaliteta koji u ovjeku bude osjeaj pripadanja i sudjelova
nja. Kao posljedica toga procesa, mnogi ljudi osjeaju da im je ivot besmislen, zbo
g ega meu njima dolazi do alijenacije.
Alijenacija je, prema miljenju Norberg-Schulza, posljedica
gubitka ovjekove identifikacije s prirodom i runo izraenim predmetima u njegovoj nep
osrednoj okolini. Alijenaciji jo vie doprinose moderne zgrade, koje stoje nigdje... be
z ikakve sveze s okoliem i skladnom urbanom cjelinom.
Postavljanjem pravilne dijagnoze, Norberg-Schulz je ponudio alternativu, koju je
nazvao post-modernizmom: Sve tendencije i trendovi koji obiljeavaju post-modernu arhi
tekturu ujedinjeni su
u svom zahtjevu za smislom. Na nunost pridavanja smisla ukazao je i britanski akad
emik, Jonathan Sime: Vanost ouvanja pejzaa, povijesnih lokacija ili javnih prostora
koji odreuju identitet ljudi, to su stvari koje arhitektura mora uvijek imati na
umu ... Zaokupljenost velikim arhitektonskim projektima moe dovesti do zanemariva
nja povijesnog ivota odreenog prostora i i ivotnog iskustva ljudi koji su u njemu iv
jeli."
Norberg-Schulz dalje objanjava kako se ovjek ne moe zadovoljiti samo znanstvenim raz
umijevanjem. Njemu su potrebni simboli, odnosno, umjetnika djela koja predstavljaj
u ivotne situacije
...svrha umjetnikog djela je u uvanju i prenoenju smisla. Tako je arhitektura, za Norb
erg-Schulza, u krajnjoj liniji dodatak, ili oblik, pjesnitva. Samo pjesnitvo, u svi
m svojim oblicima ...ini ljudsko postojanje smislenim, a smisao je temeljna ljuds
ka potreba. I:
Arhitektura pripada pjesnitvu, a njezina je svrha pomoi ovjeku
da ivi.
Prema Norberg-Schulzu, cilj arhitekture trebao bi biti istraivanje psihikih implika
cija arhitekture radije negoli njenih praktinih aspekata. Sukladno tome, on priziv
a na hermetiku koncepciju
starog grkog i rimskog svijeta - genius loci ili duh mjesta - koncepciju koju je u
kulturu dvadesetog stoljea uveo najprije D. H.
Lawrence, a kasnije ju je prihvatio i Lawrence Durell. Genius loci (ili

deus loci) neopipljiva je duhovna kvaliteta ili svojstvo koje proima i animira odree
no mjesto ili prostor, pridonosei njegovu jedinstvenom identitetu i postavljajui g
a na posebno mjesto u opem poretku stvari. Drevni je ovjek, istie Norberg-Schulz, z
nao koliko

je vano uspostaviti prijateljski odnos s duhom onoga prostora u kojemu se odvija


njegov ivot. Za drevnoga ovjeka, okolina je bila proeta smislom. I: ljudskom je identi
etu pretpostavljen identitet
mjesta.
Prema Norberg-Schulzu, cilj arhitekture je konkretizacija genius loci. To se postie
, zakljuuje on, graevinama koje objedinjuju svojstva odreenog lokaliteta i pribliavaj
u ih ovjeku. Temeljna zadaa arhitekture sastoji se, stoga, u razumijevanju tih svo
jstava. Tako se mi postavljamo kao zatitnici zemlje, postajui dijelom sveobuhvatno
g jedinstva.
Za Norberg-Schulza, kao i za arhitekte klasinoga doba i renesanse, graevina predst
avlja odraz duhovnog i hermetikoga procesa
- in umjetnikog ili pjesnikog stvaranja, a ne samo znanstvene
konstrukcije i sastavljanja. On sam istie hermetiku postavku o odnosu izmeu mikroko
zmosa i makrokozmosa: Da bi mogao ivjeti izmeu neba i zemlje, ovjek mora razumjeti ova
dva elementa,
kao i njihovo uzajamno djelovanje. Pod razumijevanjem on ne

misli na znanstveni uvid, ve na oblik spoznaje koja proizlazi iz iskustva smisla. D


a bi bila smislena, graevina mora stajati u odnosu harmonije i proporcionalnosti,
kako sa sobom samom, tako i sa svojim okrujem. Kada je okruje smisleno, ovjek se os
jea kod kue. Konano, smisao je psihika funkcija. On ovisi o identifikaciji i ukljuuje
jeaj pripadanja. Stoga, smisao predstavlja temelj ivljenja. Recimo jo jednom daje ovje
kova sutinska potreba ona koja se odnosi na iskustvo smislenog postojanja.
Norberg-Schulz priznaje kako su njegovi arhitektonski principi
svoju najbolju primjenu pronali u djelu Louisa Kahna (1901-1974),
podrijetlom Estonca, koji je emigrirao u Ameriku i postao jednim od
najveih amerikih arhitekata poslijeratnog doba. Kahnovu orijentaciju odraava i pita
nje koje je uvijek postavljao prije negoli se prihvatio konstruiranja graevine: to
graevina eli biti? Prema jednom komentatoru: Kahn je promatrao arhitekturu ponajpri
je u kontekstu samoga
mjesta. Soba je za njega predstavljala mjesto koje posjeduje
vlastitu osobnost, vlastitu duhovnu auru, dok je zgradu smatrao
drutvom soba. Grad je, tako, bio skup mjesta, pomno ureenih
kao odraz smisla odreenog naina ivljenja.
Tako je Kahn formulirao koncepciju genius loci koju je zagovarao Norberg-Schulz.
Na njega su poseban utjecaj izvrila djela iz pedesetih i ezdesetih godina ovoga s
toljea, koja su se bavila renesansnom milju, umjetnou i arhitekturom. Pisci poput Ed
gara Winda i Frances Yates uvidjeli su u kojoj je mjeri hermetizam pridonio razv
oju renesansne umjetnosti i kulture, umanjujui ulogu i utjecaj svjetovnog humaniz
ma. Upravo je iz arhitekture renesansnog hermetizma Kahn crpio svoje nadahnue. Pr

ema miljenju jednoga


komentatora, arhitekti renesanse koji su konstruirali cirkularne
crkve, u stvari su se vodili idejom uspostavljanja odnosa duhovne
simpatije izmeu mikrokozmosa - ovjeka i makrokozmosa - Boga.
Znakovito je, stoga, da se Kahn rado prihvaao konstruiranja svetita, bilo kranskih,
bilo idovskih.
Sve do nedavno, rasprave o modernoj arhitekturi bile su ograniene na uski krug lj
udi, prilino nepristupaan iroj javnosti. injenica da je ova tematika u Velikoj Brita
niji u posljednjem desetljeu ovoga stoljea konano ula u domenu javnog zanimanja, pos
ljedica
je nastojanja princa od Walesa, nastojanja koja su mediji, u potrazi za
neto zvunijim senzacijama, esto skloni zanemariti. Njegove kritike - poput one koja
je novo krilo Nacionalne galerije opisala kao
divovski ir na prijateljevu licu ili novu Britansku knjinicu kao
akademiju tajne policije - postale su dijelom popularne svijesti, kao i
njegova izjava da su poslijeratni britanski arhitekti naruili London
gore nego Luftvaffe-ovi bombarderi. Meutim, manje su poznata
njegova pozitivnija stajalita, podastrta u knjizi A Vision of Britain
(Vizija Britanije), u kojoj se priklanja sutinski hermetikim naelima
Norberg-Schulza i Kahna: Vjerujem da gubljenjem svoje veze s
prolou ovjek gubi i svoju duu. Stoga i nijekanjem njihove
prolosti nae graevine gube svoju duu.
Princ dri da je prilikom izgradnje na novoj lokaciji potrebno
iznai naine oplemenjivanja prirodnoga okolia. Artikulirajui
vlastitu verziju genius loci, nastavljajui se na Norberg-Schulza,
princ dalje izjavljuje: Umjesto da se ograniavamo na nacrte budu
ih zgrada i ucrtavanje putova na zemljovide, trebali bismo sami osjetiti sve nagi
be zemljita i njegove konture i potivati ih kao takve. Princ se priklanja Palladije
voj hermetikoj arhitekturi, neprestano naglaavajui vanost harmonije i proporcija. U
jednom odlomku koji kao da je doslovno prepisan iz udbenika kakvoga renesansnog h
ermetiara, on izjavljuje: ovjek je mjera svih stvari.
Zgrade se u prvome redu moraju povoditi za ljudskim proporcijama,
a tek onda za graevinama koje ih okruuju.
Svojim uplitanjem u rasprave o arhitekturi, princ je postigao da
ira javnost postane svjesnija i osjetljivija na sve promjene u svome

okoliu. to je jo vanije, ohrabrio ju je u nadilaenju apatije i pasivnosti koju je sam


o jaao osjeaj bespomonosti.
Sastavljanje fragmenata
U jednom od svojih ranih radova, drami u stihu, Sappho, Lawrence
Durrell izjavio je da e ovjeanstvo dosegnuti zrelost u trenutku kada razbojnik posta
ne umjetnikom. Do danas, meutim, taj razbojnik nije pokazao nikakve znakove takvoga
progresivnog razvitka.
No, dok razbojnik i dalje ostaje nepomian, sve vei broj obinih
ljudi upinje se u svojim prvim koracima na podruju koje je do sada
bilo iskljuivom domenom umjetnika, filozofa, psihologa i mistika.
to je jo vanije, na to su ih potaknuli pojedinci na pozicijama vlasti
i utjecaja.
Godine 1982., veleasni Michael Mann, tadanji windsdorski dekan, udovoljio je zahtj
evu vojvode od Edinburgha da sazove jedan niz konferencija. Iako nisu bile tajne
, te konferencije nikada nisu bile
medijski popraene. Nastavivi se i sljedee tri-etiri godine, okupile
su brojne uglednike s podruja religije, znanosti, financija i obrazovanja, dok su
ulogu tumaa i posrednika izmeu brojnih oprenih interesa imali psiholozi Jungove or
ijentacije. Poticao se dijalog, gradili mostovi izmeu pojedinih disciplina i nada
hnjivala se razmjena
znanja. Filozofskim se pitanjima prilazilo na nain koji je sudionike
poticao da jedni od drugih ue. Konferencija u Windsoru ostavila je
znaajan trag u godinama koje su joj uslijedile.
Godine 1986., na dvadeset i petu godinjicu Zaklade za zatitu
divljine (World Wildlife Fund), vojvoda od Edinburgha sazvao je
konferenciju u Assisiju u Italiji, iji su tijek mediji pratili s iznimnim
zanimanjem. Vie od bilo koje druge osobe iz povijesti kranstva,
sveti je Franjo figurirao kao vrhunski primjer mistine hermetike
povezanosti ovjeka s prirodnim svijetom. Na konferenciji u Assisiju, pod simbolini
m patronatom svetoga Franje, predstavnici svih velikih svjetskih religija okupil
i su se kako bi istraili duhovnu svezu
izmeu ovjeka i prirode. Tu i tamo mogao se uti i pokoji bijesni ispad, kao izraz ne
trpeljivosti i prijezira. Veleasni Tony Higton, an-glikanski klerik, koji je gori
o ovinistikim arom, drao je potpuno
neprihvatljivim i neuvenim nastojanje da se i ostalim vjerama dodijeli status usp
orediv s onim njegove vlastite dogmatine verzije kr

anstva. Sudei prema njegovim izjavama za tisak, ini se da se


veleasni Higton bojao da Anglikansku crkvu ne zahvati neka vrsta
duhovne infekcije. Usprkos izljevima gnijeva veleasnog Higtona,
konferencija u Assisiju ukazala je na mogunost nadilaenja vjerskih
razliitosti i pokazala koju ulogu religija moe imati u dvadeset i prvom stoljeu. On
a je, takoer, postavila brojne dugorone ciljeve.
Organizacija Umjetnost za prirodu (Arts for Nature), na primjer, promie kreativno
djelovanje u razliitim medijima, koji svojoj publici podastiru jednu sutinski pan
teistiku viziju ovjeanstva i njegove
veze s prirodnim poretkom, istiui nunost uspostavljanja harmoninog odnosa s prirodni
m okoliem. Meunarodna udruga za religioznu knjievnost (The International Sacred Lit
erature Trust) potie objavljivanje prijevoda znaajnih tekstova iz cijeloga svijeta
,
od kojih neki pripadaju literarnom korpusu ustanovljenih religija,
dok se neki bave numinoznim s perspektive neovisne o bilo kojoj
organiziranoj religiji.
Organizacijama koje su isprva nastale u Velikoj Britaniji uskoro
je uslijedio itav niz novih organizacija i ustanova. Naravno, ovdje
nije mogue podastrijeti ak ni njihov djelomian popis. No, vrijedi
svratiti panju na University of London's Warburg Institute, osnovanog tridesetih
godina, koji i dalje ostaje jednim od najaktivnijih i najprestinijih sredita studi
ja hermetike misli. Spomenimo i
Westminster Pastoral Foundation, koja ujedinjuje kransko i Jungovo uenje u programu za obrazovanje psiholokih savjetnika.
Navedimo jo i The Scientific and Medical Network, labavu organizaciju lijenika, psih
ologa i znanstvenika koji nastoje uspostaviti sveze izmeu svojih disciplina i mor
alnih i duhovnih naela religije i
filozofije. U Sjedinjenim Dravama postoje tijela poput Institute of
Noetic Sciences, koje okuplja znanstvenike, filozofe i psihologe u
potrazi za obuhvatnijim pristupom znanosti i umjetnosti. I, na kraju,
spomenimo i Institute for Integral Studies koji odrava uske veze sa
Schumacher Collegeom u Devonu.
Takve organizacije, kao i manje, neformalne udruge, omoguavaju brojnim pojedincim
a da primijene hermetika naela u svome nastojanju i tenji za integracijom fragmenti
ranih elemenata stvarnosti. Na tom putu njima se ponovno razotkriva smisao, svrh
a i cilj, kao i ono sutinski sveto. Vrlo esto oni dolaze do spoznaje kako organizi
rana religija ne uiva nikakvo iskljuivo pravo na sveto, pa se, u potrazi za njim.
okreu umjetnostima, psihologiji, filozofiji, pa ak

i znanosti. Otkrivaju da su osobe poput Blakea ili Rilkea doista i bile


duhovnije od pape ili bilo kojeg drugog religioznog voe, te da su
posjedovale dublje i snanije razumijevanje duhovnosti o kojoj su
mogli govoriti na neposredniji nain, mnogo uinkovitiji i obuhvatniji obzirom na njezinu vanost i znaaj u osobnom ivotu pojedinca.
Poznato je da funkcije kojima upravlja muka, lijeva modana

hemisfera, kao to su, na primjer, logiko razmiljanje, racionalizacija i racionalna


analiza, same po sebi nisu dovoljne, pa ak ni dovoljno pouzdane. Sve vea pozornost
poklanja se enskoj, desnoj hemisferi, takozvanom lateralnom miljenju, intuiciji, shva
nju, ne samo injenica, ve i njihovih neuhvatljivih sveza i odnosa. Iz mogunosti da
dvije strane mozga djeluju zajedno i usklaeno, u ravnotei, kao komplementi koji se
meusobno nadopunjuju, izronila je mogunost nove individualne cjelovitosti, nove p
sihike harmonije, novoga sklada.
U isto vrijeme, sve vei broj ljudi poeo je uiti novi jezik - jezik
simbola i paradoksa, koji rezonira s onim podrujima psihe koji se
nalaze izvan dosega doslovnog i racionalnog uma. Kroz jezik simbola i paradoksa,
pojedinci polako poinju usklaivati proturjeja i am-bivalencije unutar sebe samih,
svoje vlastite prirode, otkrivajui u
njoj beskrajni izvor kreativne energije. Kroz simbol i paradoks, njima
se otvara pristup u unutranji svijet neviena bogatstva i ivotnosti.
Najvanija od svega moda je injenica da sve vie ljudi usvaja
nove stavove o znaaju i ulozi mate, bez koje presuuju svi unutranji izvori, to, na kr
aju, vodi u malodunost i osrednjost. I bez osobnog poznanstva s Coleridgeom, oni
poinju praviti razliku izmeu fantazije s jedne strane, i mate kao kreativne imagina
cije. Uviaju
da i fantazija ima svoju vrijednost, te da je ne treba olako odbacivati.
Uviaju i da je kreativna imaginacija moda i najznaajnija od svih
ovjekovih mentalnih sposobnosti.
Ona ne treba biti iskljuivom prerogativom umjetnika. Naprotiv,
ona moe - a u idealnom smislu i treba - biti sastavni dio svih naih
mentalnih aktivnosti, neka vrsta dinama koji osnauje sve nae
funkcije i sposobnosti. Ona treba biti jednako prisutna u ljubavnoj ili
poslovnoj vezi, uionici, na poslu, za pregovarakim stolom, kao i u
izvrenju umjetnikog djela. Ona stvara ljepotu, ali i smisao. Mata,
prema Paracelzusovim rijeima, predstavlja magijsku svezu sa svetim ili numinoznim
. Ona nam moe pomoi da, moda po prvi put, sagledamo posljedice svoga djelovanja i u

spostavimo moralni okvir


svoga postojanja. Upotreba imaginacije predstavlja vrhunski magijski in, u kojemu
uvijek iznova stvaramo svijet. Upotrijebiti imaginaciju znai probuditi se.
POGOVOR
Ne treba ni rei da e neka miljenja koja smo podastrli u prethodnom poglavlju biti o
biljeena kao pseudo-psiholoke brbljarije New Age-a. Moda e se takva kritika odnositi i
na knjigu u cjelini. To je, naravno, jedna od olakih fraza kojima se razmeu uobr
aeni nazovi-strunjaci, kritiari i komentatori kako bi oduzeli svaku vrijednost onom
e to se suprotstavlja njihovom skeptinom racionalizmu. Smatrati jednu od najdrevni
jih filozofskih izreka ovjee, spoznaj samoga sebe New Age-om, znai svjesno zanemariti
neke injenice.
Naravno, danas doista postoji itavo more besmislica i toliko apsurdne retorike da
bi se s punim pravom mogle nazvati brbljarijama. Kao to smo ranije istaknuli, post
oji itavo mnotvo kultova, sekti, disciplina i terapija koje nude brza rjeenja za kr
izu smisla, koja proizlazi iz fragmentacije znanja. I suvie je prisutna cinina eks
ploatacija ljudske tenje za pronalaenjem neega emu bi ovjek mogao pokloniti svoje pov
jerenje i vjeru.
No, u svemu tome nedostaje diskriminacije, uvida, erudicije i
razboritosti, sposobnosti da se ono doista vrijedno razdvoji od sporednog i nebi
tnog. Meu onima koji utjeu na formuliranje javnog mnijenja, malo je onih koji posj
eduju te kvalitete. Upravo bi se oni
trebali osvrnuti na jednu dimenziju faustovskog sporazuma koja do
sada nije razmatrana.
Kada se u Goetheovoj drami u stihu Mefistofeles prvi puta pojavio i predstavio s
e Faustu, uinio je to rijeima. Ich bin der Geist der stets verneint. Na njemakom, Gei
st znai duh, iako u ovom slu
aju znai i princip. Verneint dolazi iz infinitiva vernichten, to zna
i nijekati ili poricati. avolova se izjava, stoga, moe prevesti:
Ja sam duh (ili princip) koji sve nijee (ili porie). Drugim rijeima,
Mefistofeles se predstavio u dijabolinoj tradiciji neprestanog nijekanja. No, verni
chten ima mnogo zlokobnije i mnogo destruktivni-je konotacije. Kao to je mogue zak
ljuiti iz kasnijih Mefistofelesovih rijei i djela, njegovo je nijekanje vie od pukog odricanja
ili odbijanja. Ono za sobom povlai aktivnu snagu od koje se sve jei
i dre pod snanim naletom ledeno hladnog demonskog smijeha.
U krajnjoj liniji, Mefistofeles utjelovljuje grijeh intelektualnog
ponosa, koji mu je kranska tradicija uvijek pripisivala, nazivajui
ga Luciferom, jednim od njegovih mnogih imena. No, pojam intelektualnog ponosa u s
ebi sadri mnogo vie. On implicira neizmjerni ponor nihilizma, nevjerice spram sveg
a osim vlastite pameti i snalaljivosti. On u sebi ukljuuje potpuno odvajanje od sv
ega ljudskog, od svega toplog i vibrirajueg i tome svojstvenu hladnu distancirano

st, frigidnu i sterilnu poput svemirskih prostranstava. Taj Mahal oholi, cinini,
prijezrivi i podrugljivi smijeh svojim stravinim dahom smrzava sve oko sebe. Ljub
av, ast, ljepota, iskrenost, dostojanstvo, plemenitost - sve ono to je najvrijedmj
e i najljudskije taj smijeh besramno obeauje. Usvoji li tko tako neovjenu distanciranost, mogao bi se smijati svemu. Mogao bi ak i strahote Auschwitza svesti na razinu farse. To, meutim, nadilazi granice takozvanog crnog hum
ora, koji barem izaziva zaprepatenje te u sebi sadri element inteligentne satire. N
aprotiv, smijeh je to koji proizlazi iz krajnje i najhladnije indiferentnosti, d
uhovnog i moralnog dna i oaja.

Upravo se u takvom duhu nadmonog i prijezrivog omalovaavanja mnogi razmahuju izraz


ima poput pseudopsiholoke brbljarije New Agea. To najee ine upravo oni komentatori koj
i sami
vjeruju u ustanovljene istine iz druge ruke, ili, pak, ni u to drugo do
li u vlastitu pamet. Svaki ozbiljni pokuaj sueljavanja sa samim
sobom, svako ozbiljno nastojanje ka samousavravanju i samospoznaji izvrgnuto je ruglu. Svaka tenja za prodiranjem u sutinu stvari
smatra se odrazom egocentrinog prkosa.

Koliko god se New Age istraiva inio luckastim i lakovjernim, sam proces traganja svjed
o neemu sutinski pozitivnom i hvalevrijednom. Ako nita drugo, ono ukazuje na elju z
a uenjem,
znanjem, usavravanjem i promjenom. Ono odraava tenju ka ne
em boljem. Takve su tenje, koliko god nerazborite i naivne bile, u
svakom sluaju poeljnije od utogljene samodovoljnosti, koja se,
ukopana u sigurnost predrasuda, uzdrava od svakog izazova kreativnosti.
Istina je, meutim, da svatko, prema toliko razvikanom klieu,
ima pravo na svoje miljenje. No, svaki vrsti stav mora na neki
nain biti potkrijepljen. Malo je cininih koji za svoj podsmjeh imaju
pokrie. Ukoliko je pojedinac nedovoljno informiran, njegovo se
miljenje uope ne moe smatrati miljenjem, ve pukom predrasudom.

Hermes Trismegistus - Tri Puta Najvei - mistini uitelj i mag, kakvim


ga je prikazivala renesansa. Mozaik iz kasnog
petnaestog stoljea, katedrala u Sieni.

Thot, egipatski bog Mjeseca s glavom ibisa, bog znanja, boanski


glasnik, izumitelj magije i pisma, stoji pred bogom Ra. Grci su Thota
izjednaavali s Hermesom. Knjinica njegovog hrama u Hermopolisu
bila je uvena po djelima o magiji i egipatskoj povijesti.
Papirus iz Tebe, oko 950.g.pr.Kr.

Thot biljei rezultate Anubisova vaganja srca


umrloga u Dvoranama Pravde.
Iz Knjige mrtvih, Teba, oko 1100. god. pr. Kr.

Dr. John Dee,


elizabetinski mag,
u ezdeset i sedmoj
godini ivota,
portret iz 1594.
Bio je vrsni
poznavatelj teologije,
filozofije, matematike,
zemljopisa,
znanosti,
kriptografije
i magije.
Magini votani
peat, kojeg je
izradio dr. John
Dee. Danas se
nalazi u
Britanskom
muzeju.

Hermetiki filozof: alkemiar, kabalist, arobnjak i glazbenik.


Na stropu se nalazi natpis: Bez boanskoga nadahnua nitko nije velik.
Iz djela Heinricha Khunratha naslovljenog
Amphiteatrum sapientiae aeternae iz 1609. godine.

Monokord hermetikog filozofa


Roberta Fludda, koji simbolizira
glazbenu harmoniju svemira.
Iz njegova djela Utriusque
cosmi...historia, iz 1617. godine.

Hermetiki filozof slijedi stope prirode: Neka priroda, razum, iskustvo i

knjige budu alkemiarev vodi, tap, naoale i svjetiljka. Iz djela Atalanta Fugiens, roze
krojcera Michaela Maiera, iz 1617. godine.
Geometrija i boanske proporcije s pridruenim uglazbljenim epigramom.
Iz Atalanta Fugiens, Michaela Maiera, 1617.

Koled rozikrucijanskoga Bratstva: sa strane, na ulazu, nalaze se rua i kri.


To je nevidljivo bratstvo ija kretanja vodi Boja ruka. Iz djela Speculum Sophicum R
hodo-Stauroticum, 1618. godine.

Proljee Sandra