STANDARDI NAUNE IZVRSNOSTI*

Nenad Velikovi
U ovom tekstu ispitujem naune standarde akademske zajednice koja nauci o
knjievnosti prilazi kao tzv. nacionalnoj disciplini. Namjera mi je da skrenem
panju na deformisanje tih standarda, to je rezultat takvog pristupa.
U shvatanju i definisanju naunih standarda (i nauke o knjievnosti) pozivam se na radove Svetozara Petrovia, koji specifinosti humanistike ne
smatra preprekom potovanju egzaktnosti, loginosti, interdisciplinarnosti i
objektivnosti.1
Pod sintagmom nacionalne discipline podrazumijevam onaj dio humanistike u kojem akademska zajednica (ovdje konkretno akademije nauka, instituti,
nastavna vijea, odsjeci i katedre za knjievnost) nastoji uveati znanja o nacionalnim osobenostima grupe kojoj pripada i koja je finansira.2
Ispitivanje provodim na jednoj reprezentativnoj studiji u vezi s djelom Ive
Andria, koje je/koji je ve dugo vremena predmet naunog interesovanja pomenutih zajednica.
Radi se o studiji prof. dr. Sanjina Kodria pod nazivom Turske prie
I. Andria i knjievno-kulturalni arhiv njegova pripovjedako-romanesknog
djela s podnaslovom Skica za mogua interkulturalna itanja.3
Studija ovog autora izabrana je upravo zbog njegove naune izvrsnosti,
zahvaljujui kojoj je za samo tri godine (umjesto redovnih pet) napredovao od
docenta u vanrednog profesora i to istovremeno u dvjema oblastima savremenoj bonjakoj knjievnosti i teoriji knjievnosti.
Prema biografiji objavljenoj u asopisu Behar, Sanjin Kodri

vanredni je profesor bonjake knjievnosti i teorije knjievnosti na Odsjeku za

knjievnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je
i ef Odsjeka za knjievnosti naroda BiH, kao i voditelj Instituta za knjievnost
te voditelj Centra za naunoistraivaki rad i strune aktivnosti. Uz gostovanja
i predavake angamane na vie univerziteta u BiH i inostranstvu te razliite

Nenad Velikovi

138

druge domae i meunarodne naune, akademske i profesionalne aktivnosti,

lan je i Redakcije za izdavaku djelatnost te Redakcije asopisa Radovi Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, lan Urednitva asopisa Instituta
za bosanski jezik i knjievnost u Tuzli Bosnistika plus te saradnik Instituta za
bonjake studije pri BZK Preporod, Predsjednik je Matinog odbora BZK
Preporod, jedan od osnivaa i zamjenik predsjednika Slavistikog komiteta
u BiH, gdje je i rukovodilac Odjeljenja za knjievnost i kulturalne studije te
urednik u Redakciji biblioteke Bosnistika, kao i lan rukovodstva Bosanskog
filolokog drutva, gdje je voditelj Odjela za konferencije i urednik za oblast
knjievnosti u Redakciji asopisa Pismo. Takoer, izmeu ostalog, lan je i
Komisije za komparativno prouavanje slavenskih knjievnosti pri Meunarodnom komitetu slavista, kao i inostrani lan urednitava asopisa Philological Studies, Poudniowosowiaskie Zeszyty Naukowe, Poznaskie Studia
Slawistyczne, Slawistyka i Univerzitetska misao. Posebno se bavi novijom
bonjakom i bosanskohercegovakom knjievnou (19. i 20. st.), naroito u
vezi s pitanjima kulturalnog pamenja, interkulturalnosti i interliterarnosti, kao
i teorijom historije knjievnosti. Pored Historije novije bonjake knjievnosti
(knj. I-V), koju trenutno pie, te niza ureenih i/ili prireenih izdanja, autor
je dviju naunih knjiga Knjievna prolost i poetika kulture: Teorija novog
historicizma u bosanskohercegovakoj knjievnohistorijskoj praksi (2010) i
Knjievnost sjeanja: Kulturalno pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj
bonjakoj knjievnosti (2012), kao i vie od sedamdeset naunih te veeg
broja strunih radova. Uesnik je dvadesetak naunoistraivakih projekata u
BiH i inostranstvu, od kojih je neke i vodio, kao i vie od pedeset meunarodnih naunih skupova, dok je izmeu ostalih organizirao i Sarajevske filoloke
susrete (decembar 2010, decembar 2012, maj 2014) te Prvi bosanskohercegovaki slavistiki kongres (maj 2011), a predsjednik je i Organizacionog odbora
za predstojei Drugi bosanskohercegovaki slavistiki kongres (maj 2015).4

1. Kroki skice
Kodri svoju skicu Turske prie I. Andria i knjievno-kulturalni arhiv
njegova pripovjedako-romanesknog djela poinje tvrdnjom da je Andri
ve prvim pripovijetkama naznaio jedan od temeljnih pravaca svog djela, otvarajui niz tzv. turskih pria, ili preciznije, tursku temu u svojem
opusu. Dalje zapaa da je Andri u likovima uhvatio ne samo stvarni ivot
nego i njegovu tajnu, skrivenu sutinu i smisao, zbog ega se i smatra jednim
od najznaajnijih evropskih umjetnika. Posmatrana u skladu s umjetnikim
postulatima Andrieve epohe, turska tema, tvrdi se dalje u tekstu, jeste andrievska lina, ali je i foucaultovski shvaena kulturalna interpretativna politika. Zbog toga to je ope mjesto jedne knjievnosti i kulture, tj. zato
to je vie od umjetnosti rijei [Andrievo knjievno djelo] jeste vano nama
danas. Osim toga, dodaje, to je djelo (odnosno turska tema i turska pria)
i intrigantni i naalost problematini, i agonalni predmet knjievnoznanstvenog interesa a oni su [problematiost, intrigantnost i agonalnost] u vezi s

Standardi naune izvrsnosti

139

trajuim (re)definiranjem junoslavenskih knjievno-kulturalnih identiteta.

U nastavku, s konstatacijom da su turska pria i turska tema imagoloki sloene pojave koje je naznaila Isidora Sekuli, citira dio njenog eseja Istok u
pripovetkama Ive Andria, iz 1923. godine. Potom pozivajui se na Leia,
Saida, Todorovu i samog sebe, Kodri konstatuje da je u oblikovanju Andrieve turske prie i turske teme vano (podjednako, ili ak vanije od svega
drugog) stanje pieva knjievno-kulturalnog arhiva.
Bez svega prethodno izloenog, smatra autor, nije uope mogu iole potpun odgovor na pitanje o karakteru Andrieva oblikovanja turske prie i
turske teme kao ni na na pitanje o interkulturalnim aspektima knjievnog
djela I. Andria, zbog ega se treba vratiti na same poetke Andrieva pripovjedakog rada, u trenutak i u kontekst u kojem se oblikuje i presudno formira
kasniji Andri, pripovjeda i romansijer. (Ovdje Kodri stavlja fusnotu, u
kojoj predlae da u nekom irem okviru treba uzeti u obzir i Andrieve neknjievne radove, a meu njima posebno autorovu doktorsku disertaciju, a
to on ovom prilikom, zbog ogranienog dometa ove studije, nee uiniti.)
Drugi dio rada Kodri poinje opaanjem da se Andri javlja / presudno formira u bosanskohercegovakoj knjievnoj praksi u jednom od njenih
prekretnih ali i najkompliciranijih povijesnorazvojnih trenutaka. Tu dodaje,
u jednoj duoj fusnoti, da postoji vie moguih sistema tipologizacije, klasifikacije i periodizacije novije bosanskohercegovake knjievnosti, a sistem
koji on predlae temelji se na kulturalno orijentiranim savremenim knjievnim teorijama, te posebno, na teorijama kulturalnog pamenja, za koje su
autoriteti (na koje upuuje) J. Asman i S. Kodri. Naredne dvije stranice S.
Kodri daje pregled perioda, po njegovom modelu, koji se mogu odnositi na
ranog Andria, zavravajui fusnotom u kojoj priznaje da je ukupan knjievni
rad I. Andria itekako mogue (i razumije se potrebno) razumjeti i u irem kontekstu od bosanskohercegovakog najprije onom junoslavenskom,
a potom i opeevropskom. Ali, dodaje, u ovoj studiji glavni hermeneutiki
fokus jeste na onome to je bosanskohercegovaka kontekstualizacija Andrievih knjievnih poetaka.
U treem dijelu rada Kodri posveuje panju odnosu Andrievih pripovjedakih prvijenaca prema trima nesumnjivo diferencijalno vanim obiljejima cjelokupne dotanje bosanskohercegovake knjievne prakse, a koja
su: smisao za historiju, okrenutost tradiciji, smisao za lokalno-regionalno.
Oslanjajui se na Leia i Vukovia, Kodri biljei da mladi Andri svoj
povijesno markirani dijegetiki univerzum proputa kroz filter avangardnog,
a potom i s njim usko povezanog neonaturalistikog senzibiliteta. Kurzivom (ne zna se da li naglaava ili citira!) konstatuje da u Andrievim ranim
pripovijetkama (navodi tri: Put Alije erzeleza, orkan i vabica i Mustafa
Madar) preovladavaju groteskno, nakazno, patoloko i morbidno, divlje nagonsko i sirovo seksualno. Referirajui se ponovo na Leia kae da se Andri upisao u red meuratnih bosanskohercegovakih autora koji su zadrali

140

Nenad Velikovi

tradicijski ukorijenjenu zaviajnu bosanskohercegovaku temu, ali na nain

da su je u semantikom smislu izdigli iznad uskih lokalno-regionalnih okvira, a to je navelo J. Kria na ideju o pripovjedakoj Bosni, u to vrijeme
blisku i mausu.
Nakon toga etvrti i posljednji odjeljak svog teksta Kodri poinje reenicom:
Negdje, dakle, upravo ovdje, u ovakvom knjievnom svijetu i kulturalnom
kontekstu ponikao je i mladi I. Andri i njegovo rano pripovjedako djelo, kao
i osnova za ono to e uslijediti u kasnijem autorovu pripovjedako-romanesknom radu, ukljuujui i njegovu tursku priu i tursku temu, ali i njezino
sloeno imagoloko znaenje, utoliko prije to i autorov rani knjievni rad, ba
kao i knjievni rad itavog niza drugih pisaca bosanskohercegovakog i tad
jugoslavenskog meuratnog doba, dio je i vrlo sloenih ne samo knjievno-kulturalnih ve i drutveno-politikih prilika, u kojima se u slobodarskom i
pritom esto antiturskom duhu nastojalo izgraditi ne samo jednu novu knjievnost ili kulturu ve i jedan novi drutveno-politiki okvir, a to je podrazumijevalo i sloene, a nerijetko i do kraja proturjene procese u memosferi
cjelokupne onovremene knjievne prakse, pa tako i u Andrievu knjievnom
djelu (usp. Wachtel 2010: 35-151).

Navodei kao primjer likove erzelez Aliju, Mustafu Madara i Mula Jusufa, Kodri se vraa na problem negativno shvaenog Orijenta, u vezi s kojim je Andriev literarni univerzum svijet krajnje dinaminog i nestabilnog,
izrazito proturjenog i unutar sebe sukobljenog knjievno-kulturalnog arhiva
njegova pripovjedako-romanesknog djela. Otud u njemu odzvanja i kolonijalni, i autokolonijalni ali i antikolonijalni diskurz tadanje bosanskohercegovake knjievne prakse, odnosno gotovo podjednako i epsko-agonalna
turska pria s kraja 19. stoljea o kojoj je neko kritiki pisao N. umonja.
(Iz ijeg teksta u fusnoti citira jedan dui dio.)
Sve to je razlog da su Andrieve prie, smatra Kodri, neobine, sugestivne ali i kontroverzne knjievne kreacije. A kontroverzne su, obrazlae u
fusnoti, zato to postoje dva pola povijesti recepiranja Andria, koje bismo,
iako Kodri izbjegava da ih imenuje, mogli prepoznati kao srpski i bonjaki.
Tu se, najzad, nakon esnaest stranica teksta, pojavljuje i konkretno pitanje:
Da li je, onda, I. Andri kao pisac, a posebno kao pisac na naroit nain oblikovane turske prie i turske teme kakva se javlja u njegovu pripovjedakoromanesknom djelu, pisac interkulturalnog dijaloga?

Dvojei oko toga da li je to pitanje suvino, i pitajui se treba li pisca

iz jednog vremena i prostora mjeriti standardima prije svega naeg vremena i
prostora, a pogotovo onima koji u osnovi nisu imanentnoliterarni, zakljuuje
da ovako postavljena pitanja vode razliitim odgovorima, koji, kao ni Andrievo djelo, nisu nimalo jednostavni.

Standardi naune izvrsnosti

141

Pripremajui ipak odgovor, Kodri saima Rizvievu tezu da je Andri,

ukratko, doprinio interkulturalnom pluraliziranju, ali da je s druge strane
vodio multipliciranju stereotipa o turskoj Bosni. Iako se time odstupa od
naeg dananjeg razumijevanja interkulturalnosti, Andrievom se djelu treba
pristupiti s oprezom, jer je kategorija totaliteta knjievnog rada jednog autora
odavno naputena u savremenoj znanosti o knjievnosti. Uz mnoge druge
stvari, onaj ko eli doi do opih, sveobuhvatnih zakljuaka i razumijevanja
postavljenog problema, treba da rauna na narativni glas i na recipijenta, koji
svojom interpretativnom strategijom ini neke aspekte knjievnog djela vidljivim ili, pak, nevidljivim.
Sve to Kodri vidi kao signal koji sugerira obavezu holistikog knjievnoznanstvenog uvida i u tekst i u ono izvan njega. Onaj koji ini takav
uvid ima i svoj recepcijski knjievno-kulturalni arhiv, a to u konanici, s
jedne strane, prihvatljivim ini i postavljanje naizgled izvanknjievnih pitanja
knjievnom tekstu, ba kao i postavljanje pitanja dananjice neemu to je
stvar tek na prvi pogled gotove i zavrene knjievne prolosti, dok, s druge
strane, upozorava na to da itanje knjievnog teksta, a posebno njegovo knjievnoznanstveno razmatranje ne smije biti in njegova prosuivanja na nain
opredjeljivanja za i protiv, ma ta nam taj tekst u naem itanju kazivao.
Tekst Kodri zavrava, citirajui Isidoru Sekuli, konstatacijom da nam
ostaje da se u Andrievu tursku priu i tursku temu zagnjurimo, murimo, oslukujemo treptimo, ali kad izaemo iz njega i njegove umjetnike
magije prianja da paljivo itamo njegove znakove i da razumijevamo i tumaimo cijeli taj kompleksni univerzum i prolosti i dananjice bez apriornog
priklanjanja ovoj ili onoj vaeoj slici o autoru i njegovu djelu, pitajui se i
ta je ono samo po sebi, ta je i kako je to postalo, tokom vremena, kako je to
postalo, ta je i, opet, nama, kako je to ono postalo nama i ta te ko smo mi u
svemu tome, i kao predmet i kao subjekt knjievno-kulturalne komunikacije,
bila ona u cjelini ili u nekom svojem dijelu interkulturalna ili ne.
2. Recenzija skice
Nakon iitavanja ove skice od dvadeset stranica, o njoj se u formi recenzije
moe rei sljedee:
1. Kodri ne definie precizno kljuni pojam iz naslova turske prie. On
to pokua u jednoj zavisno sloenoj reenici od 173 rijei, u kojoj se uzronim
ili posljedinim veznicima vezuju klauze proirene pleonastinim konstrukcijama i relativizirajuim prilozima, to sve rezultira logikom konfuzijom:
U ovom smislu, na nain svojevrsne literarne otomanizacije Bosne (Durakovi 2000: 198), turska pria i turska tema kod Andria podrazumijeva
bavljenje prvenstveno bonjako-muslimanskim, ali i hrvatsko-katolikim te
srpsko-pravoslavnim elementom u Bosni osmanskog vremena, ba kao i onim
manjinskim, naroito jevrejskim i romskim, te migracionim i liminalnim, pa

142

Nenad Velikovi

obimom golemo pripovjedako-romaneskno djelo I. Andria ispunjava cijela

jedna teko na taan i precizan nain saeto opisljiva galerija krajnje raznovrsnih likova i njihovih individualnih i nadindividualnih sudbina, sa sloenim
kolopletom linih, intimnih i privatnih ivotnih pria i irih, openitijih etnonacionalnih, religijskih, socijalnih, klasnih, rodnih i inih odnosa i procesa,
stremljenja i zbivanja, to sve zajedno Andriev svijet ne toliko nuno po
historiografskoj injenosti, koliko po njegovoj unutranjoj, knjievnoumjetnikoj sloenosti i sadrajnosti, po njegovoj ivotnoj uvjerljivosti ostvarenoj
sredstvima knjievne umjetnosti, ini gotovo stvarnijim od samog stvarnog
ivota, kao da je Andriu na neki nain polo za rukom da u vlastitom djelu
nekako uhvati ne samo sam stvarni ivot kao takav nego i onu njegovu tajnu,
skrivenu sutinu i smisao, ijem je spoznavanju i razumijevanju usmjereno
samo ovjekovo postojanje. (Kodri 2011: 229)

ta je turska pria, dakle? Andrievo bavljenje bosanskim etnikim elementima osmanskog perioda. Ali, kad se to kae ovako izgleda banalno i sugerie dalje mogue pojednostavljivanje: radi se naprosto o Adrievim priama i romanima ija se radnja odvija u Bosni za vrijeme osmanske uprave.
Proirenja su ovdje potrebna da bi se ta oiglednost (da u Andrievom opusu
takvi romani i prie ine najvei broj) izloila Kodrievoj strabistikoj perspektivi, koja jednim okom u svom predmetu gleda bonjako-muslimanski
element, a drugim (ali i, ba kao i) sve ostale.
Funkcija navodnika na turskoj prii i turskoj temi ostaje do kraja nejasna i unosi dodatnu zabunu: da li navodnici signaliziraju da je termin preuzet?
(Ako jeste, ne znamo od koga, niti zato.) Ili su signal da se termin uvodi,
predlae? (Ako je tako, to se ne obrazloi.)
2. Autor ne definira problem: ta je svrha njegovog bavljenja turskim
priama Ive Andria i kulturalnim arhivom njegova pripovjedako-romanesknog djela? ta mi na poetku njegovog teksta ne znamo a ta na kraju
znamo, o toj temi? Ko se njome do sada bavio? Zato je i po emu i kome ona
relevantna? ta novo to bavljenje otkriva?
Takvu vrstu jasnog, transparentnog, u strukturi logikog (naunog) izlaganja neophodnog uvoda, koji bi na ova osnovna metodoloka pitanja odgovorio, ovaj tekst ne nudi.
3. To bi se moda sve moglo nai u zakljuku, ali ovaj rad ne nudi ni
zakljuak. Osim ako se kao zakljuak ne prihvati izjava (u reenici od 196
rijei!) da nam ostaje da se u Andriev svijet prvo gnjuramo mirei a onda
otvorenih oiju sebi u vezi s tim postavimo nekoliko uoptenih pitanja:
U tom smislu, i o Andriu kad je rije, pa tako i o njegovoj turskoj prii i turskoj temi, ostaje nam to da se kako je u povodu ba Andrievih pripovijetki

Standardi naune izvrsnosti

143

i pojave Istoka u njima zapisala I. Sekuli svi tako rado gnjuramo u njegov
sloeni knjievni svijet, u ono to je u njemu i realno i odvratno i strano i
pritom i jeste i nije takvo, zagnjurimo se, murimo, oslukujemo, treptimo
(Sekuli 1977: 50-51), a potom, s moda danas staromodnim, ali ipak i dalje
nuno potrebnim idealom objektivnosti, izaemo iz njega i njegove umjetnike magije prianja, irom otvorenih oiju, paljivo itamo njegove znakove,
tekstualne ostatke prolosti, njihove meusobne odnose i veze te njihove savremene odjeke i preoblike, razumijevamo i tumaimo cijeli ovaj kompleksni
univerzum i prolosti i dananjice bez apriornog priklanjanja ovoj ili onoj vaeoj slici o autoru i njegovu djelu, pitajui se i ta je ono samo po sebi, ta je
i kako je to postalo tokom vremena, ta je i, opet, kako je to ono postalo nama
i ta te ko smo mi u svemu tome i kao predmet i kao subjekt knjievno-kulturalne komunikacije, bila ona u cjelini ili nekom svojem dijelu interkulturalna
ili ne. (Kodri 2011: 247)

Zato nam ba to ostaje, da se gnjuramo u Andriev sloeni svijet?

Zato je od kilometara tekstova o Andriu ba citat Isidore Sekuli pozvan
da nam to sugerie? Je li objektivnost ideal, ili nauni princip? Svrstava li
autor sebe u takvu neku naunu zajednicu kojoj je objektivnost staromodna,
nuan ideal, ali ne i obaveza? Kakve znakove itamo nakon to smo izali
(izgnjurili, poto smo prvo zagnjurili) iz magije Andrievog prianja? ta
je u knjievnoj fikciji tekstualni ostatak prolosti? Ko o tome odluuje
i kako? Kako se mogu itati odjeci i preoblici, i uopte iji odjeci i preoblici? ta znai da je Andrieva turska pria kompleksni univerzum i
prolosti i dananjice? Koje su to vaee slike o autoru i njegovom djelu?
Koje su nevaee?
Ovakav zakljuak oito je proizvoljan; s jedne strane autor niim nije dokazao to to tvrdi (da nam ostaje to to on predlae), a s druge to to predlae
ne moe se razumjeti jer koncepti koje pominje nisu prethodno objanjeni.
Meutim, kao i na poetku, i ovdje je jedno oko zrikavog pogleda fiksirano
na polemiku oko Andria, u kojoj je na jednoj (srpskoj) strani izuzmu li se
vulgarne ideoloke zloupotrebe, naroito one iz nedavne prolosti, Andrievo djelo ne samo estetski vrh nego i neupitni tuma (sutine) povijesti,
dok je na drugoj (bonjakoj) bez negiranja autorovih estetskih dometa postavljeno pitanje o Andriu i njegovu knjievnom (ali i neknjievnom) radu
uope. Kodri ne kae koje je to konkretno pitanje postavljeno, a niti kome je
tano postavljeno. Dok predstavnike prve stranke ostavlja u anonimnosti, pa
ne znamo kome je Andrievo djelo neupitni tuma (sutine) povijesti, druga
je partija iscrpno predstavljena, a u njoj istaknuta golema knjiga M. Rizvia
Bosanski muslimani u Andrievu svijetu, jo uvijek najobimniji i otud najee osporavan rad o ovom pitanju.
Meutim, naunik bi (pri tom i profesor teorije knjievnosti) o ovoj golemoj knjizi mogao rei i neto vie osim da je to jedna od dvije slike kojoj se
(ne?) treba priklanjati.

144

Nenad Velikovi

Naprimjer, kad Rizvi (1995) optuuje Andria da je u liku pae iz pripovijetke Za logorovanja
posredno izrazio i svoj vlastiti, u dizertaciji otkriveni doivljaj stranosti i odbojnosti u rijeima kako (paa, op. N.V.) nije skrivao svoju odvratnost prema
Bosni i Bosancima te kako je posebno prezirao te Bosance, muslimance, neuke, surove, nevjerovatno ograniene ljude, to tako sveano i s toliko vanosti
govore svoje gluposti, kako je mrzio svu tu zemlju, mranu i gorovitu, s
rastrganim pejzaom i ludom klimom, kao i njene stanovnike, vjeno nemirne i zavaene, jer mu je bilo odvratno sve to je glasno, otro i neumjereno.
(Rizvi 1995: 62)

on (Rizvi) iz Andrievog teksta uzima samo one dijelove koji idu u prilog
njegovoj tezi. U prii pie doslovno ovo:
On je prezirao te Bosance, muslimane, neuke, surove, nevjerovatno ograniene, to tako sveano i s toliko vanosti govore svoje gluposti. Prezirao je Srbe,
upavu, mrku, fanatizovanu raju, to se tako bezumno bore proti starim i velikim institucijama i slijepo sru u smrt, gubei za puste snove i lagarije lijepi
ivot, kako ga je on zvao. Prezirao je ponizne Jevreje, bradate popove i lukave
fratre, kao svijet bez asti i dostojanstva. I jednom je, poslije neke fratarske
deputacije, rekao svom ehaji:
Kad propane i potone sav svijet i sve drave, vjeruj, ovi e fratri plivati,
kao zejtin, po vrhu.
On je mrzio svu tu zemlju, mranu i gorovitu, s rastrganim pejzaom i ludom klimom, kao i njene stanovnike, vjeno nemirne i zavaene, jer mu je bilo
odvratno sve to je glasno, otro i neumjereno. (Andri 1924: 43-44)

Zato nauka o knjievnosti ija je Kodri perjanica ne smatra za shodno da

analizira i kritikuje ovakve falsifakate kojima se andriolozi na obje strane, i srpskoj i bonjakoj, slue da bi o njemu i njegovom djelu kreirali vaee slike?
Zato to to jesu i njene metode.
Tako, kad citira umonju, ali da nije ba jasno preuzima li citat od Tutnjevia ili to ini iz vlastitog uvida u tekst, Kodri Rizvievim krojakim manirom
izostavlja dijelove umonjinog lanka koji potkopavaju njegovu ocjenu da
umonja kritiki pie o epsko-agonalnoj turskoj prii s kraja 19. stoljea:
Bilo je u tim vestima mnogo hiperbola i avo se prikazivao crnjim, no to je
bio. Ostaviemo na stranu krvolotva za vreme ratova i ustanaka, ta ratovi meu najcivilizovanijim dravama ne prelaze bez uasa i grozota! ali se
mora priznati, da Muhamedovci nisi bili ba ovako besni i krvoedni, kakvima
su ih opisivali pisci, koji ih nikada nisu ni videli. (...) Predstavnikom takvoga
naina pisanja istaknuo se Boidar Nikainovi Vranin. (Kodri 2011: 241)

Dio izostavljen, oznaen ovdje boldiranom trotakom u zagradi, glasi:

(...) Pa ako i jest bilo u Muhamedovaca nasilja, oholosti i nepravde, a to nije
najposle udo kod ljudi skroz neobrazovanih, ako i jest raja morala pred

Standardi naune izvrsnosti

145

bogatim begom i agom sjahati s konja, ako i nije hrianin uz Ramazan smeo
arijom zapaliti cigaru, ni obui bolje odelo, ni pogledati hanumi pod feredu,
ako i jesu kadije volili Turinu nego Vlahu, opet nije bilo vee zlo, nego kad
danas, biva u slobodno vreme, preotima seljaku zemlju i rad Nemac, zanatliji
ini konkurenciju ravom ali u polak jeftinijom robom madarski ivutin, a
trgovcu preotimlje radnju bog te pita ko!... Tako je bar onde, gde se sastala
kultura s prostotom, istok sa zapadom u Bosni i Hercegovini.
Nek ne misli niko, da sam ovde uzeo pisati apoteozu Muhamedanstvu i prati ga
od dela i nedela njegovih. Namera mi je samo, da u nekoliko rei istaknem jednu veliku pogreku nau, koja se donekle mogla opravdati pre, ali koje se danas valja vrlo uvati. Treba da se manemo ve jednom besmislenoga napadanja
na Muhamedance, jer radi nekoliko bombastinih fraza, pesama i pripovedaka
nije vredno zavaati se s itavim jednim delom naeg naroda.
... Naega naroda, jest, jer Muhamedovci u Bosni i Hercegovini krv su nae
krvi, listak nae gore, a sinci davnanje, jedne nae majke.5

Tema umonjinog lanka nije turska pria, odnosno kako to Kodri

sugerie da je N. umonja neko kritiki pisao o epsko-agonalnoj turskoj prii s kraja 19. st. umonja tu sintagmu ne koristi. Tema njegovog
lanka je zalaganje da se srpska kulturna politika prema muhamedovcima u Bosni mora promijeniti, od agresivne i pretjerano negativne ka
prijateljskoj i bratskoj. Razlog za to je savez koji se sa njima treba graditi,
jer od rjeavanja problema nasiljem Srbi nemaju koristi. umonja muhamedovce u Bosni vidi kao brau kojoj su Srbi blii od Hrvata, jer su u
islam preli iz pravoslavlja, a za ta su dokaz ikone koje mnogi begovi u
Hercegovini uvaju sakrivene. Zato se treba ovoga ostaviti; vreme neka
uini svoje, prilike neka sobom donesu, da Muhamedovci sami priznaju
ta su i ko su. A za sada su oni Bonjaci i nita drugo. Ne treba se povesti
za onim, to ih s druge strane nazivaju imenom muhamedovski Hrvati.
To nema ni celi ni posledica, jer ako se dvojica trojica, pa i makar desetorica nazovu iz ovog ili onog uzroka tim imenom, veina osea ija joj
krv tee u ilama, zna, zato i danas mnogi begovi hercegovaki u hambarima svojima dre stare ikone srpske, verujui tvrdo da ih ne e ostaviti
srea, dok tamo pale kandilo. Oseaju oni dobro, ije su krvi krv, ije su
majke sinci, pa ako im to i ne moe danas prei preko usana, ostavimo
to buduim naratajima. A mi inimo svoje, spramajmo povolje uslove.
(umonja 1887: 344)
Kodri istie umonjinu negativnu ocjenu naina na koji srpski romantiari piu o Bonjacima, ne odreujui se prema ideolokim ciljevima te kritike.
Tako naunik s poetka 21. vijeka nalazi sebi saveznika u uitelju s kraja
devetnaestog. (Ili, drugaije reeno: za saveznika u redefiniranju bonjakog
identiteta poziva se srpski nacionalizam koji Bonjake vidi kao nekadanje i
budue Srbe.) Pri tome taj naunik ne pravi nikakvu razliku izmeu turske
prie Boidara Nikainovia Vranina i pripovjedaka Ive Andria.

146

Nenad Velikovi

4. Stil Kodrieve studije neprimjeren je naunom izlaganju. Reenice su

duge i nejasne, bez vrste logike strukture. Svedeni na modele, iskazi kojima
tekst obiluje izgledaju ovako:
A nije toliko B koliko je C..., A je A ali je zapravo i B..., A je B, ali i C, ali
i D..., A je B, mada B nije sasvim B.., A je ne samo B nego i C i D.., A je B pa
i ire.., A je B, a zapravo C, a zapravo D, naprosto E. Naprimjer:
Jer, oito, u Andrievu knjievnom djelu (jednako kao treba to, jasnosti radi,
posebno naglasiti i u knjievnom radu brojnih drugih bosanskohercegovakih ili junoslavenskih autora, bez obzira na neposredni nacionalni ili neki
drugi kontekst iz kojeg dolaze) i Bosna i Orijent uope jesu i osobene kulturalne tvorbe, a zapravo tek puke imaginativne te to takoer treba naroito
istai autoimaginativne predodbe orijentalistike predodbe, a zapravo ono
u emu je europska kultura zadobila snagu i identitet, postavljajui se nasuprot Orijentu kao nekoj vrsti surogata i, ak, mranoga ega naprosto, jedna
ideja koja posjeduje povijest i tradiciju miljenja, uobrazilju i vokabular koji
mu je priskrbio zbilju i prisutnost na Zapadu i za Zapad (Said 1999: 17-18),
ba kao to jesu i uinak jednako fikcionalnog balkanistikog re-prezentiranja
onog to je zapadno-evropski konstruirani agonalno-konfliktni, divlji i uvijek
prijetei imaginarni Balkan (usp. Todorova 1999), ali i to isto tako treba posebno apostrofirati rezultanta cjeline poetikog konteksta Andrieva
knjievnog rada, pogotovo onog ranog, i to u spoju svih ovih na prvih pogled
odvojenih i opekulturalnih i unutarknjievnih datosti. (Kodri 2011: 232)

Za nauni metod iznimno je vano izlagati dokaz u jasnim izjavnim reenicama. Upravo je sabotaa logikog izlaganja (uz neutralizovanje uspjenih
rijei), strategija kojom se slui iracionalizam u nauci. Dejvid Stouv (2010)6
to objanjava na primjeru iskaza P uzrokuje Q, koji je logiki stav, i P uzrokuje
Q prema miljenju Y, koji to nije. Ovaj dodatak prema miljenju Y (Stouv ga
naziva stav-avetinja) pretvorio je stav u stajalite, koje se logiki ne moe
pobiti. Teite je pomjereno s predmeta na kontekst i mi vie ne moemo znati
da li P uzrokuje ili ne uzrokuje Q.
Koji je stav izreen u citiranoj 170-ak rijei dugoj reenici?
Kad se polusloenice malo razgrnu, ostaje ovo: Bosna i Orijent = kulturalne
tvorbe (osobene) + predodbe (imaginativne) + (autoimaginativne) predodbe
(orjentalististike) predodbe + ono + jedna ideja + uinak + rezultanta.
I to sve oito.7
Maglovitosti i nejasnosti doprinose i umetnute priloke odredbe (pa i
ire; najprije, a i potom; ne toliko koliko; kako na uoj, tako na iroj;
jer, izgleda; uveliko, iako ne do kraja; valjda upravo stoga...), kao i
uvoenje metaforinog govora u injenine iskaze.
Kad naprimjer tvrdi da je turska tema jedan od stoera Andrievog
(cjelokupnog, kasnijeg) knjievnog rada, ta to tano znai? ta je stoer

Standardi naune izvrsnosti

147

neijeg knjievnog rada? (Stoer, u Reniku Matice srpske (1973: 1031): 1.

stub nasred gumna oko koga se teraju konji pri vridbi ita; 2. gvoe privreno za dovratak na koji su nataknuta vrata, arka; 3. osovina vodenikog
kola; 4. drveni valjkasti stub kao podupira neega; 5. ono na to se neto
oslanja, od ega polazi, temelj, osnova; 6. krajnja taka Zemljine osovine,
severni ili juni pol; 7. fig. osovina, ono to je osnovno, glavno, centralna
linost, oko koga, ega se stvaraju i razvijaju dogaaji; 8. neotuivi deo neke
imovine, batina; 9. voj. organ upravljanja vojskom koji pomae komandantima vojnih jedinica i lica koja ulaze u sastav toga organa, tab; 10. ustaka
vojno-politika organizacija formirana u sreditima upa u NDH za vreme II
svetskog rata.)
Od ovih deset znaenja samo bi peto i sedmo (ono na to se neto oslanja,
od ega polazi, temelj, osnova odnosno osovina, ono to je osnovno, glavno, centralna linost, oko koga, ega se stvaraju i razvijaju dogaaji) moglo
odgovarati Kodrievom iskazu. Ali ko je i gdje dokazao da Andri polazi od
turske prie, da je ona temelj njegovog opusa, osnova, da se na nju oslanja,
da je osovina oko koje se stvaraju i razvijaju dogaaji?
Kodri se slui metaforom da bi zaobiao dokazivanje implicirane tvrdnje,
na kojoj on stoeri svoj tekst. Kad turska pria ne bi bila stoer, zato
bismo se njome uopte bavili?
5. S posljednjim je u vezi nain na koji Kodri tretira svoju grau. On govori o turskoj prii i turskoj temi u ranim pripovijetkama Ive Andria, ali
u literaturi ne navodi izvore. On pominje pripovijetku Put Alije erzeleza, ali
ne i gdje je objavljena, odnosno koje sve prie sadri Andrieva prva zbirka iz
1924. godine.8 Smatrajui nespornom tvrdnju da Andrieve rane pripovijetke
oblikuju svijet koji je ispunjen slikama s prevlau grotesknog i nakaradnog te
patolokog i morbidnog, a posebno divlje nagonskog i sirovo seksualnog, on
u svom radu navodi samo neke rane Andrieve prie, one koje za takvu tvrdnju daju osnova. Protivno jednom od osnovnih naunih standarda, on fakte
koji bi potkopali njegovu labavu tezu prosto preutkuje.
Konkretno, on preutkuje sve prie koje ne idu u prilog navedenoj tvrdnji.
Pria U musafirhani ne oblikuje svijet koji je ispunjen slikama s prevlau
grotesknog i nakaradnog te patolokog i morbidnog, a posebno divlje nagonskog i sirovo seksualnog. A ako u priama Dan u Rimu i No u Alhambri i
ima neeg patolokog, u karakteru i postupcima njihovog zajednikog junaka,
Nikole Kriletia, to opet nema nikakve veze ni s turskom temom ni s turskom priom.
Kad kae da treba u analizi ranih Andrievih pria uzeti i njegove neknjievne radove, a meu njima posebno autorovu doktorsku disertaciju, mi ne
znamo zato bi ona posebno imala prednost nad drugim neknjievnim radovima (koji su to uopte?), a pogotovo zato pred knjievnim, poput Ex Ponta

148

Nenad Velikovi

i Nemira. Kodri nema hrabrosti (ili interesa?) da javno obznani svoje istomilje s kritiarima koji u Andriu vide velikosrbina, pa hinei neutralnost (i
brkajui je s objektivnou) on umjesto da argumentira insinuira. A tako ini
jer je njegov nauni cilj odreen potrebama kulturnog ininjeringa ili, njegovim rijeima, (re)definiranja knjievno-kulturalnog identiteta, konkretno bonjakog, u novim, postjugoslavenskim okolnostima. Andrieva djela ne mogu
ostati izvan tog zahvata, jer snagom Nobelove nagrade govore o prolosti oko
ijeg je redefinisanja taj ininjering uposlen.
Ali, budui da ona o prolosti govore tako da njeni junaci nisu kolektivi
nego pojedinci koji trpe nasilje kolektiva, u procesu redefiniranja (retuiranja!) identiteta kultur-ininjering te junake proglaava reprezentima kolektiva. Umjesto da kao profesor teorije knjievnosti Kodri pokae kako srpski
nacionalizam zloupotrebljava Andria i kako Andria koristi za svoje ciljeve (Kusturiin Andrigrad je karikaturalan primjer takvog preduzetnitva),
Kodri ga ita kao kulturalni ininjer i zloupotrebljava na sutinski isti nain.
Preko nacionalizma Isidore Sekuli on prelazi skoro pa sa simpatijama, jer
kroz rupu koju je ona u Andriu izbuila uvlai se i on u Andrievu tursku priu. Ali kao profesor teorije knjievnosti on ipak zna da se iz takvih
rupa knjievna djela ne mogu itati, pa onda, jer sad vie ne zna ta da kae,
govori ne kazujui nita, reenicama od dvjesto rijei. Tim logoreinim negovorenjem on onda ostaje lojalan i svojoj bonjakoj knjievnosti, kojoj je
velikosrpsko itanje Andria graa na identitetskoj bauteli, a istovremeno
i meunarodnoj akademskoj zajednici u kojoj se Andri ita s vie respekta
prema teoriji knjievnosti. Moda bi se tom politiki korektnom janusovskom
grimasom mogla objasniti strategija Kodrieve lokalne akademske zajednice
da mu po skraenom postupku povjeri dvije oblasti; sa zadatkom da prema
unutra teorijom (naukom) legitimie estetsku rekonstrukciju prolosti, a prema vani istorijom (kulturom) tom poslu pribavi meunarodnu legitimaciju.
6. Autor se poziva na autoritete, ali iroko i maglovito.
Izjavljujui da je andrieva turska pria (osim kojeega drugog) jo i
foucaultovski shvaena naroita kulturalna interpretativna politika (Istakao S.K.), on upuuje na Fukoov tekst ta je autor?
Fuko u tom svom tekstu ne spominje naroitu kulturalnu interpretativnu
politiku,9 tako da nije jasno ta Kodrievi kurziv+navodnici znae: je li to njegov saetak Fukoovog teksta, ono kako je on taj tekst shvatio (vrlo iroko, najblae reeno) ili je to parafraza ili je naglaavanje, isticanje. Ovakvo neuredno
koritenje kurziva i navodnika u kombinaciji s estim citiranjem ili upuivanjem na izvore ostvaruje kod itaoca utisak da je autor upuen u materiju, da
vlada terminolokim aparatom, da je suveren u temi koju izlae. Stvarnost je
u ovom sluaju drugaija: takvim postupkom brie se granica izmeu tueg i
svog teksta, s ciljem da se tue posvoji, da se kompilacija ponudi kao kreacija.

Standardi naune izvrsnosti

149

Kodri o Andriu, kad ne govori kao Rizvi, ne kae nita vie i nita drugo od
onoga to su o njemu rekli Lei, Vukovi, Palavestra. (Indikativne su u tom
smislu upute u zagradama. (usp. Lei 1988b, 1991a, 1991b; Kodri 2011:
59200; ili: usp. Vukovi 1991; Kodri 2011: 59200)
U tom smislu ova studija/skica ne donosi nita novo. A ni tobonji zakljuak koji se nudi nije originalan, jer pitanja koja Kodri postavlja u vezi
s Andrievim djelom ta je ono samo po sebi, ta je i kako je to postalo
tokom vremena, ta je i, opet, kako je to ono postalo nama i ta te ko smo mi
u svemu tome i kao predmet i kao subjekt knjievno-kulturalne komunikacije,
bila ona u cjelini ili nekom svojem dijelu interkulturalna ili ne. (Kodri 2011:
247) nisu nita drugo nego preformulisana pitanja kojima Fuko zavrava
pomenuti tekst:
Koji su modusi postojanja ovog diskursa? Odakle je on potekao, kako
moe da cirkulie, ko ga moe usvojiti? Kakva su tu mesta napravljena za
mogue subjekte? Ko moe da ispuni ove razne funkcije subjekta? (Fuko
2012: 112)
Ovo posvajanje tuih koncepata kojim se postie privid originalnosti ima,
meutim, i drugu, moda i vaniju zadau: da ideolokom sadraju pribavi
legitimitet (i autoritet) naunosti. To je razlog da Kodri u svoju studiju o
Andriu ukljui Asmanov koncept kulturnog pamenja.10
Asmanova je teza da zajednice (on je elaborira na staroegipatskoj, ranoj judejskoj i staroj grkoj; dakle, na onima koje Gelner naziva agrarnim
drutvima) svoj identitet oblikuju oko jedne izmiljene slike prolosti koja
je rezultat specifine tehnike pamenja u nadlenosti elitnog sloja zajednice.
Za razliku od Gelnera (i niza drugih savremenih teoretiara koji operiu pojmovima ideologija i nacionalizam), Asman nastoji opisati motive i postupke
proizvodnje identiteta ne komplikujui sliku industrijskim i postindustrijskim
iskustvima ljudskih drutava. On u predgovoru primjeuje da se oko pojma
sjeanja gradi jedna nova paradigma kulturalnih nauka, koja omoguava da se
najraznovrsniji kulturni fenomeni i podruja umjetnost i knjievnost, politika i drutvo, religija i pravo sagledaju u novom svjetlu. (Asman 2005: 13)
Ali u sreditu (u egzistencijalnom jezgru diskursa, doslovno) on vidi pitanje
odnosa prema najteim zloinima i katastrofama u analima ljudske povijesti.
Tako Asman svoj etiki stav o stvarnosti postmodernistiki relativizira diskursom paradigmi, razumijevajui nauku tek kao jednu kritiku intertekstualnost, jedan poseban okvir kulturnog pamenja, kao disciplinu kritikog odnosa prema prethodnim tekstovima (Asman 2005: 347), pa knjigu zavrava
ne dovodei na kraju (niti bilo gdje drugdje) svoje obimno izlaganje u vezu
sa pomenutim zloinima. italac ipak, moda ponajprije zbog ukazivanja na
odgovornost elita i politiku funkciju religije, moe zakljuiti da je motiv ove
knjige i njen eljeni nauni doprinos osvjetljavanje postupaka kojima se oblikuje kolektivno pamenje odnosno kolektivni identitet, sa eljom da se zloini
zaborave ili reinterpretiraju.

150

Nenad Velikovi

Pitanje se sada moe postaviti i drugaije: Zato su Asmanova etika nedoreenost (u ovoj knjizi) u vezi s konceptom kulturnog pamenja i njegova
(i Fukoova) postmodernistika zainteresovanost za tekst umjesto za stvarnost
potrebne Kodriu u itanju turske prie I. Andria?
Odgovor je sljedei: Ako se kultura jednom shvati kao rezultat etniki oblikovanog pamenja, putem kanona, religijskog a potom i knjievnog, razumljivo je da vano mjesto u etnikoj eliti treba pripasti i odsjeku za nacionalno
prouavanje knjievnosti, odnosno nauci i naunicima koji e sa tog mjesta
pokuati uticati na oblikovanje kulturnog pamenja.
Asmanov autoritet koristie se kao orue i kao pokrie za oblikovanje
prolosti kako bi se identitet zajednice (konkretno, bonjake) osnaio, ali,
a taj dio Asmanove knjige ostaje u Kodrievom itanju neproitan, odnosno
preutan, prvenstveno u korist njene elite.
Asmanovo postmodernistiko brkanje objektivnosti i relativizacije nudi
njegovim povrnim tumaima zaklon iz kojeg vjeruju da mogu svoj ideoloki
posao predstavljati kao nauni. Meutim, da on sa naukom, a ni s Asmanovim
konceptom kulturnog pamenja nema sutinske veze, lako se moe pokazati
putem odnosa naunika prema religiji. Asman svetim knjigama prilazi kao
produktima mnemotehnike, a u vezi sa pojmom hipolepse, kao interetekstualnim varijacijama. U tom smislu on kae da ni Kuran nije zamisliv bez Biblije (Asman 2005: 323).11 Gelner bi pitao: kako naunik koji slijedi Asmana
ita Kuran: kao produkt kolektivne mnemotehnike ili kao boiju objavu?
Nauniku Kodriu, koji svoju naunu misiju oblikovanja kulturnog pamenja i kulturnog identiteta shvata odgovorno i ozbiljno, sigurno su poznati radovi Ernesta Gelnera, isto kao i itavog niza drugih tumaa fenomena
nacije.12 Ali on ih ignorie uprkos tome to su njihovi koncepti kolektiviteta
primjereniji razumijevanju bosanskohercegovake stvarnosti (jer se za razliku
od Asmanovog ne bave izumrlim drutvima, tj. ranim visokim kulturama).
On tako ini zato to oni operiu pojmom nacionalizma, sa kojim objektivni,
neutralni i poteni nacionalnaunici ne ele biti dovedeni u vezu.
Ve i ovih est primjedbi (a broj nije konaan) bile bi dovoljne da se studija
profesora doktora Sanjina Kodria Turske prie I. Andria i knjievno-kulturalni arhiv njegova pripovjedako-romanesknog djela s podnaslovom Skica
za mogua interkulturalna itanja ne objavi u prestinom naunom asopisu.
(Zato je skica adekvatan naziv za knjievnonaunu strategiju u kojoj se
ne postavi jasan problem, koja ne objasni odabir teorija na koje se poziva,
koja smatra da nije duna obrazloiti selekciju grae, koja je slobodna od
logikog zakljuivanja i koja umjesto vlastite argumentacije upuuje itaoca
na autoritete izvan teksta? Od kojih najee, sedam puta! na svoju knjigu
Knjievna prolost i poetika kulture, str. 59200. Zato to takva kvalifikacija
skica oslobaa autora obaveze da bude precizan; skica je neto to se radi
brzo, u trenutku, to moe ostati nezavreno, nedoreeno. Ali u UDK broju

Standardi naune izvrsnosti

151

821.163.4(497.6).09.19 ija je svrha saimanje informacija o tekstu, a radi

lakeg meunarodnog pretraivanja, broj 09 ne znai skicu nego prezentaciju,
ili studiju. Tako skica ipak postaje jedan od sedamdeset Kodrievih objavljenih naunih radova.)
Sad bi bilo, u skladu s naunim standardima, sasvim opravdano ispitati
zato je i kako uprkos pokazanim nedostacima ova skica/studija uopte objavljena, ta su recenzenti u njoj vidjeli kao nauni kvalitet i nauni doprinos.
Meutim, recenzije su nedostupne. Redakcija iji je Kodri lan, tanije urednik za oblast knjievnosti, ne daje recenzije na uvid akademskoj javnosti.13
3. Uzoritost skice
Tako dolazimo do pitanja vezanog za standarde akademske zajednice u nauci
o knjievnosti. Kako je mogue da se studija u kojoj (1) ne postoji jasno
objanjenje kljunog pojma, (2) ne definira se problem, (3) ne obrazlae
se opravdanost pristupa predmetu, (4) ne dolazi se do konsekventno izvedenog zakljuka, (5) grai se pristupa selektivno, (6) koristi se stil nejasan
i stoga nenauan, (7) ne postoji vrsta struktura logikog argumenta, (8)
preuzimanjem bez jasnih obrazloenja tui se koncepti nekritiki prisvajaju smatra naunim radom a njen autor primjerom izvrsnosti?
Zajednica o kojoj je rije na ovo pitanje moe odgovoriti razliito:
Naprimjer: Nauka o knjievnosti nije nauka u smislu u kojem su to prirodne nauke; na nju se ne odnose standardi objektivnosti, konsekventnosti,
transparentnosti; ta je sintagma nauka o knjievnosti oksimoron. Ukoliko
knjievni tekst postoji samo u svijesti italaca, a naunik je tek jedan meu
njima, o kakvoj objektivnosti, o kakvim injenicama i o kakvim optim zakljucima uopte moe biti govora?
ta je pogreno u ovakvom (nonalantnom) shvatanju nauke o knjievnosti
objasnio je prije pola vijeka Svetozar Petrovi. U nizu svojih tekstova14 on
razlikuje knjievnu kritiku od nauke o knjievnosti po tome to prva vrednuje, a za ta nema objektivne kriterije (Petrovi 1963: 116), dok se druga
odrie prava da o djelu izrie ocjenu, ali e pokuati da objasni fenomen
umjetnikog djela jednako objektivno i jednako slobodna od sentimentalne
fraze. (Petrovi 1963: 179) Na vie mjesta ovim povodom Petrovi istie
vanost preciznosti i jasnoe, a nasuprot povrnosti, neodreenosti i maglovitosti. Anticipirajui kodrievstvo, on opisuje knjievnog kritiara i historiara
koji kad se odlui izrei neki niz knjievnoteoretskih tvrdnji, zaista esto
pie fantazirajui, jezikom koji valjda po intenciji postaje zapleten, nerazumljiv i besmislen, pa slijepo povjerenje u mo teoretskog miljenja onda tu
ivi ne samo u obliku nekritikog prihvaanja zakljuaka kojima ne znamo
pretpostavke i ne umijemo pratiti slijed, nego i u obliku nesposobnosti da
razlikujemo po tipu teoretsko miljenje od proroanske, mistagoke objave i

152

Nenad Velikovi

da razlikujemo ak i u polarnim sluajevima teoretsko miljenje od simulacije takvog miljenja koja samo imitira povrinske, vanjske njegove osobine
tavie, takva e simulacija imati u pravilu vee anse na uspjeh, na to da
postane modnom teorijom vremena, zato to se konstruira tako da se najprije
po kriteriju komercijalne poeljnosti ili politike upotrebljivosti zamisli njena
osnovna teza, a onda se tek pabire za nju dokazi, biraju injenice koje joj
odgovaraju a utnjom eliminiraju tekoe. (Petrovi 1972: 9-10)
Slutei odakle pue vjetar u jedra ovoj simulaciji naunosti, Petrovi pola
vijeka unazad od danas izraava oprez prema povrnom preuzimanju Kunovog koncepta paradigme, bez stvarnog i dubljeg ulaska u probleme spoznaje o
kojima Kun govori. Nije re, naglaava, samo o tome da se svaki nastavnik
osea mnogo sigurnije kada je osloboen obaveze da se udubi u pojedinano
kritiko ili knjievno delo, uzeto u svoj njegovoj sloenosti i njegovim jedinstvenim vezama sa istorijom, i kada je ostavljen na miru da se bavi kolama,
metodima, razdobljima i paradigmama. Re je i o tome da legitimni didaktiki i drugi praktini obziri, u procesu predavanja knjievnosti, podstiu
na pregnue da se akumulirano kritiko iskustvo iz prolosti itava prola
knjievna proizvodnja utisne u lanac samorazumljivih naziva u jednostavnoj
i jasnoj klasifikaciji. (Petrovi 2008: 132)
Petrovi ovdje obzirno upozorava na opasnost da prouavanje knjievnih
tekstova ustukne pred praktinim razlozima industrije predavanja. Posredno, to je opasnost od formalizma bez sadraja, koji postaje mogu u vladavini
relativizma. Nain da se od te proizvodne trake odmaknemo jeste da itanje
vidimo kao kreativan posao iji rezultat mora zadovoljiti standarde logikog
miljenja.
Nauna zajednica u kojoj se nauni rezultati Sanjina Kodria smatraju
uzornima (tj. u kojoj je objavio sedamdeset naunih radova i uestvovao na
vie od pedeset meunarodnih naunih skupova) moe odgovoriti i pretpostavkom da je ovdje analizirani kvazinauni metod izuzetak na osnovu kojeg
se ne mogu izvoditi optije ocjene.
To se u oba sluaja (i da je izuzetak ovaj tekst u Kodrievom naunom opusu, i da je Kodriev metod izuzetak u toj zajednici) moe lako odbaciti kao
pogrena pretpostavka. Za prvo je dovoljno proitati i druge Kodrieve tekstove, a za drugo je dovoljan uvid u zbornik Nacija i poststrukturalizam.15 Glavni prigovori koje ovaj zbornik iznosi u vezi s analiziranim knjievnonaunim
knjigama i studijama mogu se svesti na nekoliko: one nisu naune jer su nepregledne, strukturno slabe, logiki pogrene i ne donose nita sutinski novo; stil
analiziranih tekstova je lo, nezanimljiv, isprazan, banalan; knjievna djela se
ne interpretiraju nego su tek predloci za apliciranje terminologije koja je manipulativna i nedosljedna; afirmiu se ideoloki poeljne i politiki korektne teze.
Ako jeste tako, a niko iz knjievne naune zajednice koja uvaava izvrsnost
prof. dr. Sanjina Kodria nije osporio otre i porazne rezultate tih analiza,

Standardi naune izvrsnosti

153

onda moda imamo posla s akademskim konformizmom, koji, Petrovievim

rijeima, utnjom eliminira tekoe.
Taj bi se konformizam ovdje moglo opisati kao uivanje u udobnosti osiguranoj pripadanjem akademskoj zajednici, praeno nezainteresovanou za
stvarni doprinos nauke drutvu, a to se odraava prije svega u nekvalitetnom
obaveznom osnovnom obrazovanju i slaboj optoj pismenosti, a u uem polju
knjievnosti devastiranim vrijednostima u izdavatvu. Udobnost se obezbjeuje politikom nezamjeranja, izbjegavanjem polemika i nepovoljnih kritika,
svoenjem naunih principa na birokratski i jeziki formalizam i paktom sa
vladajuom ideologijom, koja tu udobnost finansijski osigurava. A sve to podrazumijevai da je relativizam (i kulturni, i nauni) jednom zasvagda raskrstio sa iluzijom da bilo kakvo objektivno znanje o svijetu moe biti utemeljeno u injenicama toga svijeta.16
Izuzimajui svoju nauku od obaveze da potuje standarde objektivnosti,
konsekventnosti i transparentnosti, odnosno da njena metoda ne smije deformisati predmet o ijem obliku, ustroju (kompoziciji), smislu i svrsi nastoji
dati odgovor, temeljei svoj pristup na iracionalizmu i relativizmu, neutraliui smisao i sabotirajui logiku, prilagoavajui se predmetu ili metodom
deformiui predmet a bi se izveo poeljan zakljuak, kodrievstvo je nauku
uinilo dnevnopolitikim oruem. Univerzitet, umjesto da doprinosi zajednici
nauno utemeljenom analizom i kritikom loih politikih praksi i raskrinkavanjem njihove ideoloke pozadine, postaje mjesto odakle se teta koju te prakse
ine zamagljuje i opravdava.
Zato je mogue da se radovi poput Kodrievog o turskoj prii I. Andria
itaju i valorizuju kao naune studije jer su oni (nauni standardi) prilagoeni
ideolokim (konkretno, etnonacionalnim) potrebama i zahtjevima. Od etiri
znaenja rijei nauka intelektualno nastojanje usmjereno racionalnom razumijevanju svijeta (1); zbir prihvaenih teorijskih i eksperimentalnih ideja
(2); drutvena grupa sa posebnim obiajima, institucijama i vezama prema iroj zajednici (3); i najzad, primijenjena nauka i tehnologija, s kojom se nauka
esto brka (Sokal & Bricmont 1998: 202)17 nacionalnauka o knjievnosti
zainteresovana je samo za drugo. Njeni su obiaji ritualni, njene su institucije
birokratske, njene su veze prema iroj zajednici parazitske.
Zakljuak
Na postavljeno pitanje kakvi su standardi akademske zajednice koja nauku
o knjievnosti vidi kao tzv. nacionalnu disciplina odgovoreno je analizom
teksta Turske prie I. Andria i knjievno-kulturalni arhiv njegova pripovjedako-romanesknog djela s podnaslovom Skica za mogua interkulturalna
itanja profesora doktora Sanjina Kodria, kao njenog reprezentativnog predstavnika. Nakon to je u prvom dijelu njegov tekst predstavljen u glavnim

Nenad Velikovi

154

tezama a u drugom analizirana njegova metoda, ustanovljeno je da taj nauni

rad ne zadovoljava neke od osnovnih naunih standarda: (1) ne objanjava
kljuni pojam, (2) ne definira problem, (3) ne obrazlae opravdanost pristupa predmetu, (4) ne dolazi do konsekventno izvedenog zakljuka, (5) grai
pristupa selektivno, (6) koristi stil nejasan i stoga nenauan, (7) nema vrstu strukturu logikog argumenta, (8) preuzimanjem bez jasnih obrazloenja
tue koncepte nekritiki prisvaja. Pa ipak ga je naunoakademska zajednica
prihvatila, ublaavajui standarde postmodernim iracionalizmom i relativizmom. Deformiui tako nauku u diskurs, umjesto da doprinosi drutvu nauno
utemeljenom analizom i kritikom loih politikih praksi, akademska zajednica
postaje mjesto odakle se te prakse komformistiki zamagljuju i opravdavaju.
Formalno autonomna i deklarativno apolitina, sutinski je ona instrument
politike i proponent vladajue ideologije.
Bibliografija
Anderson, Benedikt (1990) Nacija, izmiljena zajednica, kolska knjiga, Zagreb 1990.
Andri, Ivo (1924) Pripovetke, Srpska knjievna zadruga, Beograd.
Asman, Jan (2005) Kulturno pamenje, Pismo, sjeanje i politiki identitet u ranim visokim
kulturama, Vrijeme, Zenica. Prev. Vahidin Preljevi.
Jan Asman (2011), Kultura pamenja, Pismo, seanje i politiki identitet u ranim visokim
kulturama,Prosveta, Beograd. Prev. Nikola B. Cetkovi.
Bilig, Majkl (2009) Banalni nacionalizam, XX vek, Beograd,. Prev.Veselin Kosti.
Eco, Umberto (2005) est etnji pripovjednim umama. Zagreb: Algoritam. Prev. Tomislav
Brlek.
Eriksen, Tomas Hilan (2004) Etnicitet i nacionalizam, XX vek, Beograd. Prev. Aleksandra
Bajezetov-Vuen.
Feyerabend, Paul (1987) Protiv metode. Sarajevo: Veselin Maslea. Prev. Mario Suko.
Fuko, Miel, ta je autor? (1983) u Popovi-Perii, Nada (ur.), Teorijska istraivanja 2 Mehanizmi knjievne komunikacije, Beograd: Institut za knjievnost i umetnost, str. 32-45,
prev. Nevenka Novovi.
Takoer: Michel Foucault (1977), What Is an Author? in: Language, Counter-Memory
Pracitice, Selected Essaus and Interviews, ed. Donald F. Bouchard, Cornel University
Press, New York.
I: Miel Fuko (2012), ta je autor? u: Polja, br. 473. Prev. Eleonora Prohi.
Gelner, Ernest (2000) Postmodernizam, razum i religija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb.
Gelner, Ernest (1998) Nacije i nacionalizam, Politika kultura, Zagreb. Prev. Tomislav
Gamulin.
Hajzenberg, Verner (2009) Fizika i metafizika. aak/Beograd: Gradac/Alef. Prev. Vera Stoji.
Harris, Sam (2010) The Moral Landscape: How Science Can Determine Human Values. New
York: Free Press.
Kodri, Sanjin (2011) Turske prie I. Andria i knjievno-kulturalni arhiv njegova pripovjedako-romanesknog djela: Skica za mogua interkulturalna itanja. Pismo. broj. XI/I,
Bosansko filoloko drutvo, Sarajevo.

Standardi naune izvrsnosti

155

Dostupno i na:
http://www.europeana.eu/portal/record/9200419/BibliographicResource_3000125912238.html
Kun, Tomas S. (1974) Struktura naunih reveolucija. Beograd: Nolit. Prev. Stania Novakovi.
Smit, Antoni D. (2010) Nacionalni identitet, XX vek, Beograd. Prev. Slobodan orevi.
Smit, Antoni D. (1996) Memory and modernity: reflections on Ernest Gellners theory of
nationalism u Nations and Nationalism 2 (3), 371-388.
Alan Sokal & Jean Bricmont (1998) Fashionable nonsense, Postmodern Intellectuals Abuse of
Science, Picador, NewYork.
Petrovi, Svetozar (1963) Kritika i djelo, Zora, Zagreb.
Petrovi, Svetozar, (1972) Priroda kritike, Liber, Zagreb.
Petrovi, Svetozar (2008a) Pojam paradigme u proavanju knjievnosti. U Pojmovi i itanja, Srpska akademija nauka i umetnosti, Fabrika knjiga, Beograd. Prev. Dejan Ili
Petrovi, Svetozar (2008b) Knjievno djelo kao igra; U Pojmovi i itanja, Srpska akademija nauka i umetnosti, Fabrika knjiga, Beograd.
Rizvi, Muhsin (1995) Bosanski muslimani u Andrievom svijetu, Ljiljan, Sarajevo.
Renik srpskohrvatskoga knjievnoga jezika (1973), Matica srpska, Novi Sad.
Sokolovi, Mirnes i Imamovi, Haris (2013), ured. Nacija i poststrukturalizam Interkultura,
Sarajevo. Dostupno na: http://skolegijum.ba/static/biblioteka/5648549449532_AKTzbornik.pdf
Stove, D. C. (2010) Popper and After: Four Modern Irrationalists. [Internet] Dostupno na:
http://ontology.buffalo.edu/stove/preface.htm [Pristupljeno: 18.2.2013.]
umonja, Nikola (1887), Muhamedanstvo i naa knjievnost, Strailovo, br. 21 str. 334336 i
br. 22, str. 343-345.
Trajkovi, Borjanka (2006) Nikola T. Kaikovi, Narodna biblioteka Srbije, Beograd, str. 227-242.
Bibliografija Ive Andria (1911-2011), ur. Miro Vuksanovi, Zadubina Ive Andria, Srpska
akademija nauka i umetnosti, Biblioteka Matice srpske, Beograd Novi Sad, 2011.
Velikovi, Nenad (2013a), Obdukcija akademskog verbalizma, dostupno na: http://skolegijum.ba/static/biblioteka/56485c3d5af5e_Obdukcijaakademskogverbalizma.pdf
Velikovi, Nenad (2013b), Empirija uzvraa udarac Re br. 83/29, Beograd

Nenad Velikovi

156
Biljeke
*

Tekst je nastao prema izlaganju na naunom skupu Nauka i knjievnost, koji je organizovala
Crnogorska akademija nauka, 20. novembra 2012. godine. Budui da i nakon tri godine nije
izvjesno hoe li i kada biti objavljen zbornik s ovog skupa, znatno izmijenjenu verziju teksta
dostavljenog urednitvu zbornika objavljujem prvi put ovdje.

Radi se o tekstovima Lingvistika invazija u studiju knjievnosti, Knjievna kritika i nauka

o knjievnosti, Stanovite sadanjosti i stanovite prolosti u historiji knjievnosti, Prevladavanje antipozitivistike pobune, Pojam paradigme u proavanju knjievnosti, Knjievno
djelo kao igra. Detalji navedeni u bibliografiji i u samom tekstu.

Razumijevanje pojmova nacija i nacionalizam dugujem radovima Benedikta Andersona,

Majkla Biliga, Ernesta Gelnera, Entonija Smita, Tomasa Eriksena i Erika Hobsbauma.

Studija je pod ifrom UDK:821.163.4(497.6).09.19 Andri, I. objavljena u asopisu Pismo, koji izdaje Bosansko filoloko drutvo, s redakcijom sastavljenom preteno od nastavnika Filozofskog fakulteta u Sarajevu i sa petolanim internacionalnim savjetom. ifra
upuuje na to da se radi o studiji vezanoj za knjievnost Bosne i Hercegovine u dvadesetom
vijeku, na srpskohrvatskom (odnosno bosanskom, srpskom, hrvatskom) jeziku.

Izvor: http://behar.hr/arhiv/Behar-122.pdf

umonja, Nikola (1887), Muhamedanstvo i naa knjievnost, Strailovo, br. 21 i 22.

I dalje:
Otkako je ono Bosna i Hercegovina ustankom svojim nasela i nala se u onome, emu
se nije ni u snu nadala, utiae se po neto ratoborna srca naih pesnika i pripovedaa.
Za posljednjih sedam, osam godina jedva ako se gdegod u povremenom asopisu javila
pesma ili novela koga poletarca knjievnika, u kojoj se govorilo o kletom Turinu o
liini i kocu. To je dolo samo sobom, i dobro bee, to je bilo tako.
Ali u najnovije doba kanda opet hoe da se pozleuje stara rana, a iz zaborava da se
izvue nekadanja mrnja protiv muhamedanstva, naroito onoga u Bosni i Hercegovini.
Izvlae se stare uspomene iz janiarskih vremena, iz vladanja Abdurahman-pae i gospodstva Fazli-paina. Opisuju se ondanji jadi rajini, a te strahote se nekako udnovato
pripovetkom stavljaju u perspektivu s dananjim mirnim vremenima. Je li ta i taka tendencija danas umesna ili ne, lako je pogoditi, ako se samo malko bolje i dublje o svemu
razmisli. (umonja 1887: 335)
umonja, kao uitelj u Bosni i Hercegovini i urednik Bosanske vile, iste godine kad pie
ovaj tekst dobija od austrougarskih vlasti poziv za trogodinje sluenje vojne obaveze, kao
jednu vrstu kazne za kulturno-politiko djelovanje u okviru asopisa srpske zajednice u
Sarajevu. (Trajkovi 2006: 227-242)

Dejvid Stouv u knjizi objavljenoj prvi put prije 30 godina, a koja se i sada moe na internetu
nai pod naslovom Nauni iracionalizam: Korijeni postmodernog kulta, pita:
kako su ovi pisci [Misli na Popera, Kuna, Fejerabenta i Lakatoa] uspjeli iracionalizam
u pogledu nauke uiniti prihvatljivim svojim itaocima, koji bi ga inae, u veini, odbacili kad bi im se predstavio nezamaskiran. (Stove 2010: 2)
Slijedi odgovor: tako to koriste dva literarna orua (trika), koje Stouv naziva neutralizovanje uspjenih rijei i sabotaa logikog izlaganja.
Pod uspjenim rijeima on podrazumijeva rijei koje uspijevaju prenijeti smisao i koje su sposobne da osiguraju razumijevanje meu ljudima. Iracionalisti takve rijei piu kurzivom, pod
navodnicima, ili na neki trei nain daju do znanja da se u njihovu uspjenost mora sumnjati.
Zato to koriste jezik spoznaje, veli Stouv, oni rijei poput znanje, otkrie, injenica, potvreno, razumijevanje, objanjenje, rjeenje (problema), i jo mnogo
drugih, koriste jednako kao i bilo koji od onih starijih istoriara nauke koje preziru. Jasno

Standardi naune izvrsnosti

157

je da moraju initi tako, barem donekle, inae bi, piui o nauci bez takvih rijei, izgubili
svaku mogunost da o njoj ita kau.
Njihova stvarna filozofija, meutim, ne primjenjuje te rijei dosljedno njihovom u nauci
potvrenom smislu. Tako, dok upotrebljavaju jezik nauke oni ga istovremeno neutraliu.
Ne sve vrijeme, naravno: ponekad koriste rijei u njihovom uobiajenom smislu, bez
obzira na protivrjenost u koju tako upadaju. Ali dovoljno esto da ih uine istaknutim i
karakteristinim svojstvom engleskog na kojem piu. (Stove 2010: 9)
Drugo orue iracionalista, sabotau logikog izraaja, Stouv prepoznaje u postupcima koji
dovode u pitanje smisao izjava poput P uzrokuje Q, ili P je u suprotnosti sa Q. Kao jedan od
primjera navodi reenicu:
P uzrokuje Q, prema mnogim logiarima, klasinim, srednjovjekovnim i modernim.
Potonja izjava nije uopte logiki stav, kao to to jeste prva. Ona se ne tie logikog
odnosa izmeu P i Q. Ona je samo stajalite, potencijalno tano ili pogreno, u vezi s
istorijom logike. Ali istovremeno na najjai mogui nain sugerie ne samo da je logiki sud izreen nego i da iz takvog zakljuivanja nije izuzeta nijedna racionalna osoba.
Kontekst prema mnogim logiarima, itd. sabotira logiki izraaj u skladu sa. On je tek
neka vrsta privida da je stav izreen, jer je kreativno zamuen istorijskim implikacijama.
To je stav-avetinja. (Stove 2010: 25) Stavovi avetinje imaju izrazito vaan (i straan)
nedostatak: oni su apsolutno imuni na kritiku sa stanovita logike. Uzmimo P uzrokuje
Q, prema mnogim logiarima, itd, nastavlja Stouv. Pretpostavimo da to neko pokua
kritikovati sa logikog stanovita i da rezultat tog pokuaja bude najpoeljniji iz ugla kritike: da pokae da nakon svega P ne uzrokuje Q. ta s tim? Nita. Kritikovani sud nikad
nije izriito podrazumijevao da P zaista uzrokuje Q. (Stove 2010: 25)
Drugi dio knjige Stouv poinje pitanjima: Kako su pomenuti autori uspjeli sami sebe ubijediti u prihvatljivost iracionalistike filozofije? Kako se desilo da iracionalizam preporui
sebe i da ga bez zadrke prihvate neki vodei autori nakon 1920, ali ne i oni vijek ili dva
ranije. I odgovara: korijen je u Hjumovom skepticizmu, u njegovoj tezi da je iz tvrdnje o
poznatom nemogue izvesti razlog za vjerovanje u bilo kakav obavezan stav o nepoznatom;
drugim rijeima, premisa induktivnog zakljuivanja nije nikada razlog da se povjeruje u
zakljuak. (Stove 2010: 50)
Stouv etvorku pri kraju knjige u ljutini proglaava enfan-teriblistima. Njihovu kapricioznost, ljudsku osobinu kojoj dobrobit ovjeanstva ne duguje nita, on predstavlja na primjeru lutrije. Igra posjeduje 999 listia od hiljadu odtampanih u fer-igri. I zakljuuje:
dobiu. Ali onda dolazi jedan od njih i kae da zakljuak nije taan, odnosno da dobitak nije
siguran. Igra klimne glavom, kae da zna da nije siguran, ali jeste izvjestan, i da promil nije
dovoljan razlog da promijeni uvjerenje. Ali onaj insistira na odustajanju od igre, jer igraev
zakljuak da e dobiti nije pouzdan. Uistinu fer i mudar savjet!
Iracionalizam prema nauci, u najkraem, smatra Stouv, uasno je dosadan u poreenju s
naukom. On, odgovorom na pitanje kako su ovi autori uinili iracionalizam prihvatljivim
svojim itaocima, poentira:
Podsticanjem konfuzije izmeu pitanja logike valjanosti i pitanja istorijskih injenica,
odnosno mijeanjem filozofije i istorije znanosti. Pokazao sam do u detalje kako je taj trik
izveden. (Stove 2010: 95)
7

O ovom stilu pisao je i Mirnes Sokolovi, u tekstu Novi istoricizam: teorija i praksa, o knjizi
S. Kodria Knjievna prolost i poetika kulture:
Aloginost, nepravilnost konstrukcija: tu situaciju u imanentni interes zatvorene knjievne znanosti. Diletantsko ubacivanje apozicija odmah nakon veznika. Isprazno, naporno, bespotrebno pominjanje svih teoretiarki i teoretiara, zastupnika i zastupnica,
autora i autorica, ovih i onih usmjerenja. Preoptereene, nesuvisle sintagme: rasnim
pitanjima voenih. Nemotivisana i trapava ekstenzivnost, iritantno i disharmonino
produavanje reenice crticama: pogotovo aktuelnom u trenucima kada se lomi stara

158

Nenad Velikovi
i nastaje neka nova teorijska ili uope epistemoloka paradigma ispitivanju granica i
mogunosti podruja knjievnih istraivanja i njegove sposobnosti prilagoavanja novim
i nikad do kraja sasvim jasno predvidljivim... (...) To je stil koji kao dominanta ove
studije prednjai po rogobatnosti i nesuvislosti u odnosu na bilo ta napisano u naoj
knjievnoj akademskoj zajednici. Zato je morao i biti posebnim predmetom nae analize. Takvo stilsko opredjeljenje dodatno zamagljuje ionako mutne i neodrive koncepte
koji su uspostavljeni, dodatno sputajui ukupnu kvalitetu studije. Ova knjiga moe biti
korisna samo kao uzorak kako se ne bi trebalo pisati, pa ak ni u okviru jedne akademske knjievnoteorijske studije. Zainteresovanom kandidatu ona moe biti pokazatelj o
kriterijumima pod kojima mogu biti odbranjeni magistarski radovi na naim odsjecima
za knjievnost. Kao i o kriterijumima pod kojima je mogue objaviti knjigu u okvirima
jedne elitne akademske edicije. (Sokolovi 2012)

1920: Put Alije Gjerzeleza / Ivan Andri. Beograd: S. B. Cvijanovi, 1920 (Novi Sad: Braa
Gruji i prometno d.d.). 41 str.; 18 cm Renik turskih rei i provincijalizama: str. [4547].
(Bro.) Izvor: Bibliografija Ive Andria (1911-2011), ur. Miro Vuksanovi, Zadubina Ive
Andria, Srpska akademija nauka i umetnosti, Biblioteka Matice srpske, Beograd Novi
Sad, 2011.
Pripovetke, Ivo Andri, Srpska knjievna zadruga, Beograd,1924. Sadraj: U musafirhani (5-17); U zindanu (18-25); orkan i vabica (26-39); Za logorovanja (40-52); Mustafa
Madar (53-69); Dan u Rimu (70-77); Rzavski bregovi (78-90); Ljubav u kasabi (91-103);
No u Alhambri (104-113). Rjenik turskih rijei i provincijalizama (115-117).

Fuko u tom tekstu zagovara figuru (ili funkciju) autora. Najprije izdvaja dvije po njemu vane karakteristike pisanja: prva je da se moderno pisanje oslobodilo izraavanja, odnosno
da se razvija kao igra koja nepogreivo preskae svoja pravila, ide van njih, prema spolja.
U pisanju nema ni manifestovanja ni egzaltacije samim inom pisanja: nije re o tome da se
tema zakuca u jezik, ve da se otvori prostor u kome e subjekt koji pie neprestano iezavati. (Fuko 2012: 101) Druga osobina pisanja je da je srodno sa smru, a ta po Fukou vodi
brisanju individualnih svojstava subjekta koji pie: Odnos pisanja prema smrti ispoljava se
takoe u brisanju individualnih svojstava subjekta koji pie: kroz sve zamke i muenja koje
on gradi izmeu sebe i onoga to pie, subjekt koji pie zamee tragove svoje posebnosti,
individualnosti: sada je obeleje pisca samo jedinstvenost njegovog odsustva; u igri pisanja,
on mora da igra ulogu mrtvaca. Sve to je poznato: ima ve puno vremena otkako su kritika
i filozofija zabeleile ovo iezavanje ili smrt autora. (Fuko 2012: 102)
Dalje se Fuko kratko osvre na pitanje ta je delo, (zar delo nije ono to je napisao autor?)
uglavnom da bi odbacio ideju da autora moemo zanemariti i baviti se iskljuivo tekstom. Ali,
i to je glavna ideja cijelog lanka, autor nije fizika osoba, nego figura ili funkcija koju odreuju etiri svojstva: figura/funkcija autora prisvaja govor, ili diskurs (1), razliita je u razliitim
epohama (2), ne moe se prosto pripisati fizikom autoru, ne upuuje na stvarnu individuu (3),
jer je autor mesto vie ega u isto vreme (4). Dalje Fuko proiruje okvir, pa uvodi i druge umjetnosti, druge vrste autorstva, ali se onda vraa na pismo i posveuje panju odnosu naunog,
filozofskog i knjievnog diskursa. Poredi Galilejev tekst (diskurs mehanike) i Frojdov (diskurs
psihoanalize) i tvrdi (po mom miljenju pogreno!) da preispitivanje Galilejevog teksta moe
dobrim delom promeniti znanje koje o istoriji mehanike imamo, ali ne moe promeniti samu
mehaniku. Preispitivanje Frojdovih tekstova, opet, menja samu psihoanalizu, kao to i preispitavanje Marksovih menja marksizam. (Fuko 2012: 111)
(Pogreno, jer bi ovdje trebalo takoer rei znanje koje o istoriji psihoanalize i marksizma
imamo. Ovo je primjer brkanja nauke i istorije nauke, na ta su kao na problem ukazali prvo
Dejvid Stouv, a onda Alan Sokal i an Brikmon.)
Istina, Fuko ovo svoje izlaganje povodom diskurzivnih postavki, po sopstvenom priznanju, iznosi vrlo shematino. Tekst zavrava zahtjevom da se subjektu oduzme uloga izvorne

Standardi naune izvrsnosti

159

osnove i da se on analizira kao promenjljiva i sloena funkcija govora. Tako bi bilo mogue
zamisliti i kulturu u kojoj funkcija-autor uopte ne bi mogla funkcionisati. Odnosno, u kojoj se
ne bi vie ula dugo ponavljana pitanja: Ko je stvarno govorio? Da li ba on i niko drugi?
Sa kakvom autentinou i originalnou? I ta je on najdublje u svom govoru izrazio?
ula bi se i druga pitanja, poput sledeih: Koji su modusi postojanja ovog diskursa? Odakle je on potekao, kako moe da cirkulie, ko ga moe usvojiti? Kakva su tu mesta napravljena za mogue subjekte? Ko moe da ispuni ove razne funkcije subjekta? A iza svih ovih
pitanja samo bi se ula ravnoduna buka: Nije vano ko govori. (Fuko 2012: 112)
(Prema: Miel Fuko (2012) ta je autor, Polja, LVII/473, prev. s franc. Eleonora Prohi)
10

Radi se o knjizi Kulturno pamenje, s podnaslovom Pismo, sjeanje i politiki identitet u

ranim visokim kulturama, Vrijeme, Zenica, 2005. prev. s njem. Vahidin Preljevi.
Kodri itaoca upuuje na stranice 44-52. Tu Asman uvodi pojam figure sjeanja, po uzoru na Albvaksove slike sjeanja, ija se posebnost da blie odrediti prema tri obiljeja,
konkretnom spoju s vremenom i prostorom, konkretnom spoju s nekom grupom i prema
rekonstruktivnosti kao posebnom postupku. Figure sjeanja su modeli ili primjeri koji reflektuju vrijednosti grupe i njene ciljeve.
Grupa stvara figure bez obzira na povijesne injenice. Kranska topografija je ista fikcija, kae Asman. Sveta mjesta ne komemoriraju utvrene injenice. Ono to danas znamo
o Isusovom pokretu ne stoji na autentinim sjeanjima, nego je proizvod rekonstrukcije,
politiki rezultat koncila u Nikeji.
Historiju Asman (a zapravo Albvaks) suprotstavlja kolektivnom pamenju. Ono traga za
slinostima i kontinuitetima, dok istorija uoava samo diferencijacije i diskontinuitete. Istorija odbacuje vezu s grupom, jer je grupni sud uvijek obojen autoreferencijalnom pristranou. Istoriar, naprotiv, tei objektivnosti i nepristranosti.
Kodri se ne izjanjava pristupa li on Andriu kao istoriar (knjievnosti) ili kao lan grupe
(bonjake) iji je sud o Andrievoj turskoj prii autoreferencijalno pristran. On cijeli
Asmanov (Albvaksov!) koncept svede na nekoliko citata: turska pria i turska tema I.
Andria, u toj su redukciji kulturno oblikovane (1) drutveno obavezujue slike sjeanja (2)
mjesta koja nisu samo poprite (...) oblika interakcije (3) ve i simboli njihovog identiteta
te uporite sjeanja (4) prolost koja ne eli da proe (5) i koja se ne moe sauvati kao
takva, nego se neprestance reorganizira u skladu s promjenama spojnih okvira sadanjice
u progresu (6), ne trudei se da objasni osnovno: u kojoj su grupi one sve to? U srpskoj ili
bonjakoj. I ko je to i gdje istraio, dokazao?
A ne trudi se ni da objasni to to citira: ta su promjene spojnih okvira sadanjice u progresu? Promjene teritorijalnih granica? Ili, kako to u Prosvetinom prevodu ove knjige pie:
promene referentnog okvira znaenja. (Asman, 2011; 41)
Da bi italac razumio Kodria, izgleda da mora proitati Asmanovu knjigu.
Asman u predgovoru obrazlae potrebu da se bavi temom pamenja i sjeanja. Tri su razloga
da je ta tema poela zaokupljati globalnu panju: prvi je kulturna revolucija izazvana mogunostima elektronskog pohranjivanja podataka, drugo je dranje postkulture (gdje neto
to je dolo do svog kraja i dalje opstaje kao predmet sjeanja i komentirajue prerade) a
tree, i najvanije, injenica da poinje izumirati generacija svjedoka najteih zloina i
katastrofa u analima ljudske povijesti.
U prvom dijelu obrazlae koncept kulturnog pamenja, iji je autor francuski sociolog Maurice Halbwachs (Moris Albvaks). Osnovna teza je da ono to pamtimo ne zavisi samo od
naeg izbora niti kapaciteta, nego jo vie od kulturnih okvira u kojima se razvijamo. Kulturno
pamenje je oblik kolektivnog pamenja. Ono podrazumijeva stvari koje se u jednoj zajednici
ne smiju zaboraviti, jer pamenje tih stvari odreuje (Asman kae tvori) zajednicu.
Pamenje je prema Albvaksu i Asmanu suprotno od istorije. Ono u prolosti trai i pronalazi
slinosti, ono to se ne mijenja kroz vrijeme, kontinuitet. Istorija, naprotiv, obraa panju na
promjene, na skokove.

160

Nenad Velikovi

Prolost je kulturni proizvod, proizvod odreene grupe. Asman razlikuje komunikativno i

kulturno pamenje: prvo je generacijsko, drugo institucionalno.
Takoer, razlikuje dvije vrste sjeanja. Fundirajue sjeanje povezuje neki mit sa sadanjou, s ciljem da sadanjost prikae kao nunu, nepromjenjivu, bogomdatu, dok, nasuprot
tome, kontraprezentsko sjeanje mitom osporava sadanjost, pretpostavljajui joj neko prolo, herojsko doba. Ova je druga, primjeuje Asman, esto revolucionarna.
Repeticija i interpretacija su postupci kojima odreena zajednica gradi koherentnu sliku
o sebi, u okviru jednog procesa koji Asman naziva kulturna mnemotehnika, a odnosi se na
pohranjivanje, reaktiviranje i posredovanje smisla. Repeticija osigurava zajednici kontinuitet predstave o sebi, identitet, u emu pismo igra veliku ulogu, zamjenjujui rituale i svetkovine. Pismo omoguava kanoniziranje sjeanja. Kanon, tvrdi Asman, otvara potrebu za
interpretacijom i tu se onda javlja religija kao uvar kolektivnog identiteta.
Kolektivni identitet Asman vidi kao sliku koju grupa ima o sebi, s kojom se pojedinci identifikuju, koja ih motivie na djelovanje. Grupu, u tom smislu, ine pojedinci koji imaju svijest
o socijalnoj pripadnosti, a koja se postvaruje upotrebom zajednikih simbola, jezika, rituala,
folklora, podizanjem i potovanjem spomenika i graninih obiljeja, za ta Asman koristi
sintagmu kodiranje zajednitva.
U takvim grupama (zajednicama) djeluju sve vrijeme dva procesa integracija i distinkcija. Prvi okuplja (homogenizuje) pripadnike oko jednog sredita, definisanog djelovanjem
mnemotehnike. Njoj je suprotan ali od nje neodvojiv proces razdvajanja. Nemogue je zamisliti kolektivni identitet okupljen oko nekog sredita a da istovremeno nije odreen i razgranienjem sa drugim grupama ili zajednicama.
Pri tome, Asman naglaava, pravo na reprezentativnost (zastupanje, predstavljanje, definisanje) identiteta nije jednako rasporeeno na sve lanove; ono izriito pripada eliti amanima, vraevima, sveenicima, uiteljima...
Prvi dio knjige zakljuuje tvrdnjom da je u opisanim procesima religija najdjelotvornije
sredstvo njihovog neprekidnog trajanja.
U okviru tri studije sluaja, to ini drugi dio knjige, Asman tu tvrdnju nastoji dokazati,
analizirajui tri stara drutva egipatsko, izraelsko i grko.
Uz ogradu da biblijskom tekstu pristupa iz isto kulturnoteorijskog ugla, ostavljajui po
strani povijest religije i teologiju, on u Deuteronomiju otkriva osam postupaka kulturnog
oblikovanja sjeanja, odnosno kolektivne mnemotehnike. To su osvjeivanje (1), odgoj
(2), oevidnost (3), limitska simbolika granica vlastitog (4), pohranjivanje i oblikovanje (5),
blagdani kolektivnog sjeanja (6), usmena predaja, tj. poezija kao kodifikacija (7), kanoniziranje ugovornog teksta Tora (8). Osma je, zakljuuje, odluujua.
Od pojave Biblije Asman smatra da se povijest teologizira.
Naspram Egipta, koji je bio kultura predaje, i Izraela, koji je ustanovio kanon, Asman grku
kulturu vidi kao drutvo koje se oslobaa jedne monolitne kanonske istine, a u emu je
kljunu ulogu odigralo alfabetsko pismo. U toj kulturi kontinuitet se postie putem odnosa
prema ranijim tekstovima, za ta predlae termin hipolepsa. Hipolepsa se postavlja kao
alternativa kanonu (autoritetu) i klasici (uzornosti) i predstavlja diskurs trokuta koji ine
autor, prethodnici i stvar. Ovdje se Asman pribliava postmodernistikom razumijevanju
nauke, koja je po njemu samo poseban okvir kulturnog pamenja, disciplina kritikog odnosa prema prethodnim tekstovima.
11

U poglavlju Religija kao sjeanje: Deuteronomij kao paradigma kulturne mnemotehnike

Asman (2005: 247 i dalje) objanjava proces kulturnog oblikovanja sjeanja (sredstvima kolektivne mnemotehnike) istiui da je odluujua formula kanoniziranje ugovornog teksta
(Tora) koja predstavlja zahvat u tradiciju koji puninu predaja, koje su u stalnom toku, podvrgava strogom izboru, a odabrano jezgreno uvruje i sakralizira, tj. uzdie do posljednje
razine visoke obaveznosti jednom za svagda umirujui struju tradicije. Od sada se nita ne
smije dodavati, nita oduzimati. Od ugovora nastaje kanon. (Asman 2005: 257)

Standardi naune izvrsnosti

161

12

U svojoj uvenoj knjizi Nacije i nacionalizam Ernest Gelner (1998) naciju vidi kao politiku
zajednicu kojom rezultira prelazak iz agrarnog u industrijsko drutvo. Njeno uspostavljanje
posljedica je poveane mobilnosti stanovnita ujedinjenog oko nekih zajednikih vrijednosti kulture a koje su proizvod opteg obaveznog obrazovanja. Nacija je, njegovim
rijeima, zajednica ljudi koji dijele istu kulturu, (pri emu kultura sa svoje strane oznaava
sustav ideja, znakova, povezivanja i naina ponaanja i komuniciranja) i koji se meusobno
poznaju i priznaju kao pripadnici iste nacije. (Gelner 1998: 27) Po njemu, ovjek stvara
naciju, nacije su artefakti ljudskih uvjerenja, odanosti i solidarnosti. Puka skupina ljudi, dodaje, postaje nacijom ako i kada pripadnici skupine meusobno vrsto jedni drugima priznaju odreena zajednika prava i dunosti na temelju njihove zajednike pripadnosti. (Gelner
1998: 27) Sve ovo se oigledno moe odnositi i na druge grupe, ne samo za nacije. Prava
i dunosti koja su karakteristina za naciju proizlaze iz zajednike pripadnosti odreenoj
teritoriji, a prema politikom naelu koje tvrdi da politika i nacionalna jedinica trebaju biti
istovjetne. (Gelner 1998: 21)
Jedan od najvanijih Gelnerovih doprinosa razumijevanju problema jeste dovoenje u vezu
pojmova nacionalizam i kultura. Svijest o njihovoj bliskosti, a katkada i o praktinom podudaranju, koristan je alat i u razumijevanju tzv. kulturalnih studija. Ukoliko se kultura shvata kao
nacionalna kultura, onda te studije mogu u krajnjem umjesto kulture afirmisati nacionalizam.

13

To je zakljuak prepiske koju sam vodio sa urednikom asopisa, prof. Ismailom Paliem, u
februaru 2013. godine. Ispostavilo se da asopis Pismo nije nikakva javna institucija, koja
bi imala obavezu polagati raune javnosti o bilo emu a da su ljudi okupljeni oko Pisma
slobodno udruenje graana, koje samo sebi postavlja pravila rada, onako kako smatra da
je najbolje, a raune polae samo onima prema kojima je preuzelo takvu zakonsku obavezu
a iji su lanovi i te kako svjesni delikatnosti istovremene pozicije lana Redakcije i autora
lanka (ona je, meutim, neizbjena, jer u protivnom lanovi Redakcije ne bi imali mogunost objavljivati u svom asopisu, to bi bilo apsurdno), ali da se nikad ne dogaa da neko
sam sebi bira recenzenta.
Ovo posljednje odnosi se na Sanjina Kodria, urednika za oblast knjievnosti u Redakciji
asopisa Pismo, istovremeno i autora lanka. U asopisu nisu navedena imena recenzenata.

14

Na vie mjesta u knjizi Kritika i djelo Petrovi (1963) razmatra ovo pitanje. Njegove glavne
teze su da pozitivizam ima i nekih prednosti kojih se nauka ne smije odrei (Petrovi 1963:
62), da se nauka kree u smjeru interdisciplinarnosti, da ne smije biti dogmatina, da koristi
na najbolji nain i intuiciju i logiku Sposobnost logikog zakljuivanja knjievnom je
kritiaru isto toliko potrebna koliko intuicija atomskom fiziaru (Petrovi 1963: 24), da ne
smije progovarati iz tradicije, da je nesvodiva na samo jedan metod (biografski, lingvistiki,
unutranji pristup...). I kad tu rije [nauka] elimo upotrijebiti sasvim precizno, zakljuuje
Petrovi, moemo njome oznaiti samo teoriju knjievnosti, proirenu naravno tako da
obuhvati i metodologiju prouavanja knjievnosti, i srodne pomone grane poput tekstologije i literarno orijentirane filologije, i brojne egzaktne postupke studija knjievnosti koji tek
u nae vrijeme dobivaju puno znaenje i pravu vanost. (Petrovi 1963: 133-134)

15

Zbornik je nastao u okviru projekta Alternativna tumaenja knjievnosti, iji je cilj bio da
generacija mladih kritiara i kritiarki, tada aktuelnih ili diplomiranih studenata knjievnosti, analizira neke od tekstova i knjiga obaveznih u fakultetskim nastavnim programima.
Iako se zborniku i urednicima mogu uputiti mnogobrojne primjedbe (to sam i uinio, u tekstu Obdukcija akademskog verbalizma) primjeri podravaju navedenu ocjenu. Evo nekoliko
opaanja iz Zbornika:
Ovakvi tekstovi ije je kritiko miljenje nadasve nesamostalno, umalo i predvidivo
tek su indikator da knjievna kritika ovih prostora treba stilsko proienje i intelektualni
kura, a naroito, da oboavanje poststrukturalistikih autoriteta pretvori u potovanje, sa
smjelou da njihove ideje u novom kontekstu, na novom materijalu, u svakom asu bude

162

Nenad Velikovi

spremna preispitati. (str. 27, u tekstu Maje Abadija Kroz poststrukturalistiku praumu,
o knjizi Alme Deni-Grabi Bosanskohercegovaki roman na kraju stoljea. BZK Preporod, Brko, 2010.)
Kao cjelina, knjiga je suprotna postavkama koje je autorica mimikrijski zastupala kako bi
onome o emu pie dala ton naune akribije; knjiga je u skladu s optim mjestima ideologije identiteta, posebnosti, samosvojnosti i kontinuiteta nacionalne kulture, svojevrstan akademski pamflet eugenistikoj filozofiji knjievnosti, zabaurena referencama koje ne mogu
prikriti sve interpretacijske jazove, neloginosti i nedoreenosti, ali zato bogato opremljena,
tvrdo ukoriena. (str. 33 u tekstu Damira abotia Bosanski duh u dvanaest odabranih o
knjizi Dijane Hadizuki Poetski diskurs u bonjakom romanu, Slavistiki komitet, Sarajevo, 2011.)
Studija Tiina i samoa teksta proizvodi mnotvo bespotrebnih i nepodesnih tropa koji
se koriste u interpretaciji i razmatranju teksta umjesto knjievnih termina; takvo stilsko i
pojmovno natranjatvo jeste duboko kontraproduktivan postupak budui da u pristupu
knjievnom tekstu zamagljuje poetike datosti i otvara mogunost za proizvoljne sudove.
Taj metaforini knjievnokritiki argon, budui nevien i bez ikakvih osnova u vrijednoj
knjievnokritikoj tradiciji, odvodi analitiara daleko od stvarnih knjievnih, intelektualnih
i filozofskih problema o kojima govore razmatrana djela; osim toga, taj pojmovni aparat u
tropima jeste esto stilski bijedan i bespredmetan. (str. 67. u tekstu Mirnesa Sokolovia
Poetika nacionalnog ikljanja o knjizi Fahrudina Rizvanbegovia Tiina i samoa teksta,
Oko, Sarajevo, 2004.)
Koliko god nas takvi tekstovi fascinirali i pomalo oaravali, oni ujedno predstavljaju ozbiljniji pedagoki i didaktiki problem kada je u pitanju studij knjievnosti zato to najee izbjegavaju donoenje zakljuaka o svome predmetu i gotovo nas u potpunosti liavaju
konkretnih podataka. (...) Obmanjujua i zadivljujua sa svojim mogunostima povezivanja
i obuhvaanja, Teorija preesto pokazuje kako, gradei sveobuhvatnu mreu, uruava posebnost knjievnoga djela, a u mreu ne uhvaa nita drugo doli sebe same. (str. 149. i 152
u tekstu Kristine piranec Teorijska mrea o knjizi Tatjane Juki Revolucija i melankolija.
Granice pamenja hrvatske knjievnosti, Ljevak, Zagreb, 2011.)
U jednoj takvoj situaciji, insistiranje na interkulturnom dijalogu, na junoslavenskim meuknjievnim zajednicama, potenciranje ideje mogue dvopripadnosti ili pak biliterarnosti
pisca, na prvi pogled izgleda kao sasvim oigledna alternativa postojeim modelima. Ipak,
koristei se teorijskim jezikom politiki osvijetene poststrukturalistike misli; idejama decentriranosti subjekta (i teksta), hibridnosti kulturnih prostora, heterogenih umjesto homogenih modela, Kovaeva studija ipak ne daje legitimitet i pravo na proizvodnju, tumaenje i
itanje nesretno etniki neistom kulturnom prostoru. Pozicija s koje ova knjiga progovara
je pozicija prividne margine. Radi se zapravo o centru kanona kojem u potpunosti odgovara
jedna ovakva intekulturalna povijest knjievnosti koja e rijeiti nedoumice nastale oko onih
knjievnika, djela ili ak dijelova pojedinih djela koja se ne mogu jasno svrstati u jedan
mononacionalni kanon. Kroz pojmove dvostruke pripadnosti, biliterarnosti, interkulturna
povijest knjievnosti (u Kovaevoj koncepciji) ne nudi alternativu postojeem modelu, nego
ga zapravo podrava. (str. 231, u tekstu Anele Hakalovi O subverzivnosti interkulturne
povijesti knjievnosti o knjizi Zvonka Kovaa Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb, 2001.)
Za kraj, valjalo bi istai da se knjiga Okviri i ogledala (pitanja teksta i konteksta) Mladena ukala moe itati kao esejistiki kuriozitet, ali nikako kao ozbiljna nauna rasprava o
izabranoj problematici. Tematska razuenost i metodoloki eklekticizam u skladu su sa izabranom formom eseja. Okvirni, knjievnoteorijskom diskursu nalik, eseji, na stilskom planu
odraavaju Balarovu raspravu Voda i snovi, dok uokvireni ogledi ne pruaju bitno nov
uvid u prouavanu predmetnost, iako neki od njih mogu posluiti kao sistematizacija razliitih postavki (uglavnom Nortropa Fraja i Cvetana Todorova), stoga se Matoeva sintagma

Standardi naune izvrsnosti

163

(inae, naslov jednog eseja) neto ni o emu, moe, u inverznom obliku, upotrebiti kao
adekvatno odreenje ukalove knjige, knjige koja, dakle, predstavlja nita o neemu. (str.
274. u tekstu Milice ukovi Knjievna nauka i iskuenje subjektivnosti o knjizi Mladena
ukala Okviri i ogledala (pitanja teksta i konteksta), Glas, Banja Luka, 1990.)
16

Gelner u ovoj svojoj u knjizi Postmodernizam, Razum i Religija (2000) povlai otru i jasnu razliku i izmeu nauke i religije. Konkretno, u vezi sa objavom, kae da je taj pojam
za naunike (one koji su duboko internalizirali prosvjetiteljsku etiku spoznaje) moralno
neprihvatljiv. Ideja o jedinstvenoj i dovrenoj poruci, priopenoj u stanovito vrijeme i na
stanovitom mjestu, koju se ne moe pomno ispitati, ralaniti na sastavne dijelove, propitivati joj tvrdnje naruava i kri pravila spoznajne etike koja podrazumijeva obavezu da
se svi dokazi tretiraju neovisno i svi sluajevi jednako neprivilegirano. (Gelner 2000: 104)
Po njemu je postmodernizam, uz neke uzgredne pogreke nerazgovjetnost, pretencioznost, muiavost, glumatanje, prenemaganje, nabacivanje imenima nainio i dvije kljune. Prva je sklonost relativizmu a druga pozornost koju pridaje semantikoj idiosinkraziji.
Gelner upozorava da su postmodernisti zabavljeni semantikom ostali slijepi za nesemantiki vid drutva te za neobino vanu i apsolutno sveprisutnu asimetrinost u kognitivnoj i
gospodarskoj moi u svijetu. (Gelner 2000: 86)
Pri tome, slino Stouvu, i Gelner naglaava da nije bitan postmodernizam sam po sebi, taj
hir koji svoju privlanost duguje prividnoj novini i izvornoj nerazgovjetnosti i uskoro e
proi, kao i svaka moda. Vaan je relativizam, kojem se ne prigovara da vodi u kognitivni
nihilizam koji je jednostavno pogrean, a i zbog toga to po svoj prilici krivo predstavlja
nain na koji u stvari razumijevamo drutva i kulture. Relativizam nijee ili zamagljuje
ogromne razlike u spoznavanju i tehnikoj moi, razlike koje su kljune za razumijevanje
suvremenog razvoja u ljudskim drutvima. Vienje koje zamagljuje ono najvanije ne moe
se smatrati razboritim. (Gelner 2000: 88)
Ovu je knjigu Gelner inae pisao vjerujui da e biti samo polovina vee cjeline (iju je
drugu polovinu trebao napisati profesor Akbar Ahmet, predani vjernik i prakticirajui Musliman) sa eljom da pokae kako odani vjernik i intelektualni pristaa prosvjetiteljske
sumnje mogu raspravljati o manje-vie zajednikoj temi (...) uz puno uvaavanje jedan
drugoga i na prijateljski nain.
Gelnerova je namjera bila opisati i analizirati triangularnu situaciju u suvremenom svijetu,
s tri osnovna gledita: fundamentalizma, koji vjeruje u jedinstvenu istinu te smatra da je
i iskljuivi posjednik te istine; relativizma, u raznoraznim formulacijama, koji je zakleti
protivnik ideje o jedinstvenosti istine no istovremeno pokuava svakom posebnom gleditu
prilaziti kao nita manje istinitom; te gledita iji je osobni zagovornik, a koje pridrava vjeru u jedinstvenost istine s tim da je ne smatra bilo ijim iskljuivim i definitivnim posjedom
te kao temelj praktinog ponaanja i istraivanja koristi odanost iskljuivo proceduralnim
pravilima a ne nekakvom supstantivnom uvjerenju. (Gelner 2000: 7) Izdavai su meutim
na kraju odluili da tekstove objave odvojeno, a Gelner itaoca upuuje na Akbarovu knjigu
Postmodernisam and Islam, London, Routledge, 1992.

17

Alan Sokal i an Brikmon (1998) u knjizi Fashioneble nonsens, koju sam opirno prikazao u tekstu Empirija uzvraa udarac (Velikovi 2013), nastoje da pokau kako su poznati
intelektualci, poput Lakana, Kristeve, Irigaraj, Bodrijara i Deleza neprestano zloupotrebljavali naune koncepte i terminologiju tako to su ili koristili, bez i najmanjeg opravdanja,
naune ideje van njihovog konteksta, ili isturajui nauni argon pred svoje nenaune itaoce bez imalo potovanja za njegovu relevantnost ili smisao (1998: x). Pri tome se uzdravaju da sude o onom dijelu opusa ovih intelektualaca za koji sami nisu struni.
Istiu u predgovoru da njihova namjera nije bila samo iznijeti u javnost pojedinane primjere zloupotrebe. Ta je namjera bila ira: napisati i objaviti knjigu koja se bavi mistifikacijama, namjerno nejasnim jezikom, zbrkanim miljenjem i pogrenom upotrebom naunog

164

Nenad Velikovi

koncepta. Citirani tekstovi su moda samo vrh ledenog brijega, ali bi taj brijeg trebalo opisati kao zbirku intelektualnih praksi, a ne kao neku drutvenu grupu. (1998: xi).
Drugim rijeima, autori se ne bave primarno postmodernistima (ili poststrukturalistima)
nego njihovim postupcima, koji ovaj nain miljenja ine razliitim od svih prethodnih.
Zloupotrebu definiu kao koritenje naunih teorija (bilo da se na njih pozivaju ili se iza njih
skrivaju) o kojima se imaju tek maglovite predstave. Najea taktika je koritenje naune ili
pseudonaune terminologije bez potovanja za njeno stvarno znaenje. Osim toga, zloupotreba se oslanja i na preuzimanje koncepata iz prirodnih nauka u humanistike i drutvene,
bez opravdanih metodolokih i/ili empirijskih razloga za to.
Centralni dio knjige zauzimaju pojedinane analize tekstova iji su autori ak Lakan, Julija
Kristeva, Karl Poper, Tomas Kun, Pol Fejerabend, Dejvid Blur, Bruno Latur, Lis Irigaraj,
an Bodrijar, Delez i Gatari i Pol Virilio.
Analize zavravaju preporukama:
1. Dobra je ideja znati o emu se govori. Treba izbjegavati proizvoljne sudove. Iako se to
ini samorazumljivim, analiza je pokazala da nije, i da vrlo esto ak i renomirani autori ne
znaju o emu govore.
2. Nije sve to je nejasno istovremeno i dubokoumno.
3. Nauka nije tekst. Prirodne nauke nisu puki rezervoar metafora spremnih da budu iskoritene u humanistici. Nenaunici mogu doi u iskuenje da izdvoje iz naunih teorija neke
opte teme koje se mogu saeti u nekoliko rijei poput neodreenost, diskontinuum,
haos, nelinearnost i da ih onda analiziraju isto verbalno. Naune teorije nisu poput romana; u nauci te rijei imaju specijalna znaenja, koja se razlikuju malo ali sutinski od
onih u svakodnevnoj upotrebi, i koja se mogu razumjeti samo u kompleksnoj mrei teorije i
eksperimenta. Koriste li se kao metafore lako dovedu do besmislenog zakljuka.
4. Ne treba imitirati prirodne nauke.
5. Treba biti oprezan s argumentima moi.
6. Specifini skepticizam ne treba mijeati s radikalnim skepticizmom.
7. Dvosmislenost treba shvatiti kao izvrdavanje. (Sokal & Bricmont 1998: 185-189)
Na kraju zakljuuju:
Relativizam je ekstremno slab temelj da bi se na njemu gradila kritika postojeih socijalnih ureenja. Ako intelektualci, posebno oni na ljevici, ele da daju pozitivan doprinos
razvoju drutva, oni to mogu initi tako da prije svega razjanjavaju preovlaujue ideje
i demistificiraju dominantne diskurse, a ne tako to e im dodavati vlastite mistifikacije.
Nain miljenja ne postaje kritiki tako to se ta etiketa prosto priije sebi, nego prema
svojstvima svog sadraja. (Sokal & Bricmont 1998: 209)