Ismet Bekri

DJEIJE NEBO
(Izbor)

DIJETE
I travka, i krov za lastu,
i jablan to se njie,
imaju pravo da rastu,
a dijete ponajvie!
I mravi, i vrbe krive,
i zrnca, i kapi kie,
imaju pravo da ive,
a dijete ponajvie!
I pela u cvijeu, i
olovka to pie, imaju
pravo na sreu, a
dijete ponajvie!
I oblaci to plove,
i suner koji brie,
imaju pravo na snove,
a dijete ponajvie!

DJEAK ISPOD STOLA

MO DJECE
Beton hladni, beton sivi,
moe udno da oivi
kad ga djeje ruke taknu,
kad mu prsti neto apnu
i na obrazu mu blijedom
nacrtaju sunce kredom.
Dan pun magle, dan pun leda,
moe ljepe da izgleda
kad kroz zavjese ulica
proviruju djeja lica,
pa grad ispod toplih streha
svije gnijezda djejeg smijeha.

DJEIJE NEBO
Nad nama nebo djeije,
taj topli dlan nad svijetom,
i jutro biva svjetlije,
sa suncem kao sa cvijetom.
Ruke, ko ptice, hrle,
ne daju tami prijesto.
Djeije ruke grle
svako, i najmanje, mjesto,
Jer sve je tako vano
pod ovim djeijim nebom,
i dan se raa snano,
sa suncem kao sa hljebom.
2

DJEAK ISPOD STOLA

Ve dva sata,
ve tri sata,
jedan tata
s petog kata
isti svoja nova kola...
Ve dva sata,
ve tri sata,
jedan bata
s petog kata
ui utke ispod stola...
Zato, tata,
ta dva sata,
ta tri sata,
ili bar od toga pola,
nisi sa mnom ispod stola?!
Pa tu da se poigramo,
da priamo,
da matamo,
i vozimo mala kola
u tom carstvu ispod stola.

DJEAK NA NAVIJANJE
im otvorim prvo oko,
u kojem jo blista sanje,
naviju me tata, mama,
ja sam djeak na navijanje.
im na prvu nogu stanem,
koja hoe na igranje,
3

naviju me grad i kola,

ja sam djeak na navijanje.
Iako jo malen, snen,
u dan kroim navijen.
Volio bih da sam vjetar,
ili da sam hitra ptica,
za njih nema svih zabrana,
ni dnevnika, ni petica.
Volio bih da sam jelen,
ili potok usred polja,
njih ne mogu da naviju,
oni idu kud ih volja.
A ja tako malen, snen,
uvijek idem navijen.

DJEAKOVA SREA
Volim kad tata nije namrten
i kad se mama toplo smijei,
volim kad je tatin pogled snen
i kad me mama pjevajui tjei.
Sretan sam kad se sa mnom igra tata,
pa igrakama zauzmemo sobu cijelu,
i kad me mamina ruka od zlata
tada njeno miluje po elu.
A kada nedjeljom etamo uz rijeku,
u danu bijelom, ko runo na ovci,
sluamo ptiju pjesmu mehku
i svi smo veseli, ko osnovci.

MALO MOJE
Ve sam visok, kao tata,
brci mi se prvi roje,
al' mi mama ipak kae:
"Malo moje! Malo moje!"
Imam brata starijega,
visine se njega boje,
al' i njemu mama kae:
"Malo moje! Malo moje!"
Ponekada i ja ujem
tihe rijei nane svoje,
kada mojoj mami kae:
"Malo moje! Malo moje!"

KLOVNOVE SUZE
Smije se publika,
sve jae,
sve jae,
a klovn plae.
Suze crvene i
suze plave
mau s njegove
tune glave.
Da li klovn jeca?
Ili se ceri?
Suze, tek, padaju
kao klikeri.
Jurei za klikerom
djeak klovna tae.
Ugleda mu lice
pa, klovn stvarno plae!
5

Kad otac djeaka

u naruje uze,
vidje mu na dlanu
dvije svijetle suze.

MRAV NA DLANU
Mrav je jedan, umoran od rada,
zaspao na dlanu dobroga djeaka.
Svidjela mu se ta mala livada,
topla kao ljeto, meka od oblaka.
Djeak je na dlanu ljuljukao mrava,
pazio ga, gledao netremice,
a mrav je snivao dva neba plava,
i nad livadom djeakovo lice.

OEVA USPAVANKA
Zvijezda se
sa tamom bori,
a otac mi
priu zbori.
Ne, to nije uspavanka,
leprava, bajkovita;
rije u oca nije tanka,
iz ivota on to ita.
Zvijezda trepe,
posustaje,
a otac se
ne predaje.
Otac pria, a rije svaka
6

i njena i tako jaka,

i dok snovi kre mrak,
znam, i ja u biti jak.

TATINA LJUTNJA
Kad se moj tata naljuti, sto posto,
kad malo treba da ko puka plane,
ipak ne udara akama o sto,
a runa rije mu u grlu zastane.
Moj tata tada izae iz kue,
dugo eta parkom, trai cvjetne strane.
Ljutnju mu nadjaa ptica to cvrkue
i tihi ubor slapova fontane.

CIPELE STARIJEG BRATA

Moje cipele, ve izlizane,
naslijedio sam od starijeg brata;
ova, lijeva, dolje sa strane,
ve ima prava mala vrata.
A i u desne prozori se ire,
kroz koje prsti stidljivo vire.
U mojim cipelama uvijek ima
novina sa krupnim naslovima,
pa, kad je suho, kroz onove tanke
ulice itaju novinske lanke.
A kada kii ili mraz stee,
noge iz cipela hoe da bjee.

DJECA I LUTKE
Obini bjelutak
moe biti lutak
onda kad ga dijete
sa prstima splete,
kad mu d svoj dah,
svoj smijeh i svoj strah.
I krpa iz kutka moe biti
lutka; djevojica kad je
sama, postane joj brina
mama, pa je oko ruku
svije,
sa njom pria, s njom se smije.

KLUPA KRAJ PROZORA

KLUPA SA HILJADU IMENA
Livada je livada,
a trava je trava,
ako na njoj hiljadu
cvjetova spava.
A klupa je klupa,
djeci omiljena,
ako na njoj ima
hiljadu imena.
Dok godine ake
teku poput snova,
imena na klupi
dre se za slova.
Tu najljepu pjesmu,
8

to na klupi pie,
neka niko, niko
nikad ne obrie.

KLUPA KRAJ PROZORA

akoj klupi kraj prozora,
koja se od neba plavi,
prve zrake alje zora,
prvim pjevom pti se javi.
Na tu klupu kraj prozora
prvo ime se napie,
za koje zna samo zora,
i kap bistre majske kie.
U toj klupi kraj prozora
snovi pljute, ko iz esme,
u svesku se skrije zora
i najljepe pie pjesme.
Iz te klupe kraj prozora
krenuli smo i mi u svijet,
pratila nas samo zora,
mahao nam samo cvijet.
Gdje je klupa kraj prozora,
gdje su oni sretni sati,
gdje je ona aka zora,
da nas u nju opet vrati?

KOLA U CVIJETU
kola se naa
iz sive zgrade
premjeta hitno
9

nasred livade.
Suneva zraka
kljuem od zlata
otvara prva
sva kolska vrata.
Umjesto auta i
eljeznice
djecu do kole
prevoze ptice.
Ta kola nema
tvrdaste klupe,
djeca se usred
cvjetova skupe.
Prvake prima
rua bijela,
a zatim ui
marljiva pela.
aci dobiju
od meda kredu,
pa slova ue
i odmah jedu.
Da bude manje
tereta, brige,
s latica ue,
kao iz knjige.
I nee teke
zadatke pisati,
samo e uiti
kako mirisati!

KROZ KOLSKI PROZOR

10

Kroz kolski prozor

najljepe se gleda,
vide se i zvijezde,
koje ne postoje,
oi odlutaju
morem drvoreda,
smiljajui ljepe
proplanke i boje.
Prozor je kolski
najljepa stanica,
sa koje polaze
nevidljivi vlakovi.
U njima se preko
zamiljenih granica
bez karata prevoze
elje, enje, snovi...

POKOENE TOPOLE
Kroz prozore nae kole
mahale su nam topole.
Lie to ima oi sjajne
znalo je sve nae tajne.
Ono je s nama moglo da se smije,
aptalo nam lekcije iz historije.
Ako je neko poeo da voli,
ime je prvo kazao topoli.
A kad bi nam suze potekle same,
topole su nas tjeile, kao mame.
Ali jedne noi probudie ptice,
posijekoe topole, kriomice.

11

Nae topole, raskonog granja,

padoe u prainu, pokoenih sanja.
ulo se i lie kako jeca,
kao da s njime plau djeca.

KOLSKE OI
Gledaju prozori kole
kako se ptice vole,
gdje se na listu ljube
dvije arene bube.
Te kolske oi modre
pupoljke prve bodre,
da cvjetovima planu
na nekom malom dlanu.

UITELJ
Ide u razred uitelj stari.
Korak mu svean, uspravan hod.
Smijeak na licu gnijezdi se i zari,
djeca su zvijezde, a kola svod.
ekaju aci svoga uitelja,
umjesto dnevnika osmijeh im donosi,
rukom iskrenog, starog prijatelja
svakoga takne po ramenu, kosi.
Otkud u toj ruci toliko dobrote
i toliko snage u tom krhkom tijelu!?
Za sve uitelje hvala ti, ivote,
hvala za rije, i blagu i smjelu.
Svaki dan novi nova briga,
12

a ipak u svemu toliko ljepote, na

stolu kruh, jabuka i knjiga... Za
sve uitelje hvala ti, ivote!

ZBOG DVA OKA

Danas je razred pustinja prava.
utnja se uvukla u dnevnik na stolu.
Za sve su kriva dva oka plava,
to jutros nisu dola u kolu.
Te dvije velike, blistave kapljice,
to se esto skriju u slapove kose,
svakom su djeaku poprskale lice
i najljepe im svu tugu odnose.
Zato je razred ko polje bez cvijeta,
kao mirno more bez ijedne lae;
rije jedna zbunjeno po tabli eta,
htjela bi da kriom napolje izae.

ZBOG JEDNE MANE PLAVE

uperak jedan nestani
tri dana ve miruje,
misli o jednoj mani,
vidi je i kad snuje.
Za igre ne mari vie,
za zadae i tane,
u srcu uperka pie,
da pati zbog jedne mane.
Zbog jedne mane plave
uperak bi pobjegao s glave,
a kada mana naie,
13

srce mu u pete sie.

ZBOG JEDNE MANE UTE

Zbog jedne mane ute
djeaci razreda ute.
Miruju suner i kreda,
a tabla zbunjeno gleda.
Pokraj tog utog leptira,
koji bi da poleti,
ko da se sada sjeti
kako se mnoi, sabira.
Zbog te u kosi rue
tajna pisamca krue.
Rijei, jo obine jue,
sad ljepe, drukije zvue.

PTICA NA DLANU
Pjeva,
sa mog lijevog dlana,
jedna ptica,
nacrtana.
A na dlanu
desnom
stalno sam
sa Vesnom.
Nosio sam
njenu tanu,
popravljao
njenu manu,
a kroz gradsku
14

guvu, buku,
vodio sam je
za ruku.
Kad su dani
tijesni,
ptica pjeva
Vesni.

ZATO NEMAM MIRA

Nemam mira zbog Amire,
iz kose joj oi vire.
Njena kosa, tako iva,
uvijek jedno oko skriva.
Samo kada vjetar puhne,
ono drugo oko gruhne,
kao kada kroz oblake
probiju se sunca zrake,
ili kada se u travi
iznenada cvijet javi,
pa pomisli, od te boje,
da je cijelo nebo tvoje.

DJEACI I PROLJEE
Plavim,
crvenim,
zelenim
slovima
proljee ispisalo
na kolskim vratima:
"Kratka stanka!
Svi aci otili
do umskog proplanka!"
15

U dvoritu kole
uo sam od pua:
"Mogla bi ta stanka
biti malo dua..."
A dokle?
Dok djeaci,
ko proljeni prvi zraci,
sav proplanak ne osvoje
i njegove cvjetne boje
ne upletu u bukete
i sa njima ne polete...
A kome?
Mamama!
I...
I?
Djevojicama!

DJEACI U JESEN
Svaki djeak je ujesen
utim bojama zanesen.
Svi crtei,
svi pejzai,
svi likovi
i svi snovi
prepuni su boje ute,
poput lia razasute.
Svi sastavi, sve pjesmice
i sve lijepe reenice
imaju ba uto lice.
Svaki djeak je u jesen
utim bojama zanesen;
djevojice tada nose
16

ute mane navrh kose.

U KOSI DJEVOJICE
Jedna zvijezda
i dvije ptice
lutaju kroz kosu
djevojice.
Trai se ruka
hrabrog djeaka,
da ih pronae
prije mraka.
Zvijezdu na nebo.
Ptice na grane.
A ruka?
Ruka neka ostane!

SREO SAM JE IZA UGLA

Zemlja sama i okrugla.
Ja nju traim. Gdje je sada?
A onda je, iza ugla,
sretoh, zbunjen, iznenada.
Bahnula je kao zraka,
kao svitac usred mraka,
kao prva kaplja kie,
kao neto... od sveg vie...
U tom trenu
zasta dan,
ja pomislih
sve je san.

17

Odskakuta, odlepra,
kao vjetar preko kra
ili preko polja pustih...
A ja ni rije ne izustih.
Kad bi htjela da me shvati
ta nebeska tuna kugla,
pa da stane, da se vrati,
da nju sretnem,
opet sretnem,
svu u suncu, iza ugla...

TRI SUNCA
SLOBODA
Sloboda pjeva glasom ptice,
cvjeta u smijehu djevojice,
sloboda blista u oku mame
i u kaplji na listu ciklame.
U slobodi sve bre raste,
zaas kue dostignu laste,
u slobodi, i bez slovca,
izraste pjesma u srcu osnovca.

MOJA DOMOVINA
I ovaj mrav,
i krhka grana,
i jablan prav,
i ptica rana,
ovaj kamiak
18

u depu mora,
prvi razliak,
na stablu bora,
i ova knjiga
kraj uzglavlja,
i prva briga
to se javlja,
suza to se stisne
u djeijem oku,
travka to kisne,
i jelen u skoku,
pahulja koja
prhne s planina,
sve je to moja
domovina.

TRI SUNCA
Budim se rano,
i dan je lijep,
iako vjetar
razbija crijep,
iako pljuti
i cike munja u
sivom jutru, ko
ispod gunja.
Uz huku kie
i prasak groma,
ogrnut toplinom
svoga doma,
na prvu stranicu
novoga dana
crtam tri sunca,
nasmijana.
Prvo, sjajno,
mami i tati,
19

drugo, za mene,
da me prati,
a jarko, tree, ovo
najvee, nekom
neznanom,
ko nema sree.

KNJIGA BEZ KRAJA

Pogleda jato,
dok moru hitam,
najljepu ja to
knjigu itam.
Idem niz rijeku,
brda se diu,
to pjesme teku,
prie se niu.
Prepuna sjaja,
udesnih boja,
knjiga bez kraja
zemlja moja.

TA ELE PARALELE
Sve paralele
i meridijani
svim srcem ele
da su ljepi dani!
I da preko svih granica
umjesto aviona s bombama
prolaze ekskurzije ptica
i avioni s bombonama.

20

TA SU HTJELE
DVIJE PUKE

TA SU HTJELE
ta su htjele
dvije puke,
kad su legle
potrbuke?
Da ih ruke
zaborave
na dnu mirnog
mora trave.
uvale bi
cvijet plavi
i put kuda
idu mravi.

MOJA BREZA
Kad su noi
pune jeze,
ja se sjetim
svoje breze,
i kroz tugu
svakog dana,
ujem apat
njenih grana.
Kad u oko
21

suza krene,
breza plae
tad za mene,
a kad brezi
zlo prijeti,
misao joj
moja leti,
pa joj ne da,
da uvehne,
neka raste
bar za mene.

VOJNICI PRED SAN

Kada no ljulja
snene oblake,
vojnici lie
na djeake.
Jo samo da ruka,
materina,
njeno po kosi
dotakne sina.
Ili rije oeva,
ko kia blaga,
da ga zapljusne
sa mranog praga.
Vojnik, ba svaki,
tenkist ili pjeak,
pred san na licu
ima smijeak,
A u tom smijeku,
kao u prii,
vojnik na nekog
djeaka slii.
22

Sanjajmo skupa,
djeak mu veli,
san je sloboda,
sa mnom ga dijeli.

LAKE SE DIE
Kad ti je teko,
kad je sve tie,
zapjevaj glasno
lake se die.
Kada ti tuga
u dui rie,
i ti tad slikaj
lake se die.
Kada pomisli,
da sve se brie,
stihove nii
lake se die.
Kad ti je teko,
ne moe vie,
pjevui, igraj
lake se die.

VOLJETI, VOLJETI!
O, da smo, da smo svemoni,
pa da sve moemo zaeljeti,
sve bismo ljude na svijetu
ukraavali glagolom voljeti.
Voljeti! Voljeti!

23

O, da smo, da smo svemoni,

pa da sve moemo zaeljeti,
sve bismo zemlje svijeta
obasjavali glagolom voljeti.
Voljeti! Voljeti!
O, da smo, da smo svemoni,
pa da sve moemo zaeljeti,
sve ljude i zemlje svijeta
spleli bismo u glagol voljeti.
Voljeti! Voljeti!

NA BRDU, IZNAD GRADA

NA BRDU, IZNAD GRADA

Stojim na brdu, naslonjen na drvo,
proljee mi rukom pokazuje grad,
i balkon na kojem izniknut e prvo
jedan djeiji smijeh i cvijet jedan mlad.
Sluam, ozdo rijeka javlja se uborom,
u prsa se busa svaki njezin slap...
I ovdje je rijeka, ujem je pod korom,
svaki list je pije, edno, kap po kap.
Osjeam, sve tee ruke, trave, ptice,
niz brdo se rui cvjetni vodopad.
Proljeu u susret pou sve ulice,
da mu, bez otpora, predaju svoj grad.

24

SVE ZBOG PROLJEA

ta sve livada jedna ne ini,
da se odmah dopadne proljeu!
Vjeba cvjetove na mjeseini,
da zanosnije pod suncem eu.
ta sve breuljak jedan ne radi,
da mu proljee bar klimne glavom!
U pjesme i slike cvjetove sadi
i mae nebeskom kapom plavom.
ta sve drvo jedno ne ini,
da ga dotakne proljea dlan!
Ljuljuka ptice u pomrini,
da prve cvrkutom otvore dan.
ta sve ne pokua jedan potok,
da mu proljee bar malo namigne!
Preskae bunje, mijenja tok,
samo da skupa s proljeem stigne.

GOVOR PROLJEA
Proljee se prvo zaodjene rado
u jedno drvo tek listalo, mlado.
Onda zastane u parku kraj staze,
kuda svi najvie vole da prolaze.
Tu svako korak bar malo uspori,
da mu proljee krhkim liem zbori.
Svaka rije proljea u kljunu ptice
dotakne najljepe, najtanje ice.
Pa ti se uini, ispod neba plava,
da razumije ta govori trava.
25

Pa i ne osjeti, dok list svaki plamti,

kako srce samo lijepe rijei pamti.

ZRNO
ta znai ovo, na dlanu, zrno,
tako siuno, tako crno,
da ga jedva zapazi oko...?
Neugledni taj trun
postat e jednom kitnjast bun
ili drvo to raste visoko.
U toj skoro nevidljivoj mrvi
kriju se njeni cvjetovi prvi,
to polju aren vijenac pletu...
Oi ne vide tog zrna ruke
kako s mnogo ljubavi i muke
spremaju bogate darove ljetu.

PROLJEE MEU NEBODERIMA

Kako da se gradskoj djeci
prveti proljea jave?
Poneko drvo u sjenci,
nigdje bokora trave.
Travu to je ovdje rasla
kola su brzo popasla.
Ovdje, meu neboderima,
gdje prozori blijede,
kao u velikim friiderima
prsti se proljea slede.
Pa kako da nam ruke prui
26

i sa nama se drui.
Mi, djeca, ipak znamo
kad e da proljee bahne,
svi srca pootvaramo,
da vie sunca stane.

LOPTA NA DESETOM KATU

Lopta na desetom katu,
tu gdje su neba juna,
spava u svili i zlatu,
ali je stalno tuna.
ta e joj svila plava,
ta e joj postelja mehka,
njoj treba kamen, i trava,
njoj treba livada, rijeka.
Lopta bi da poleti,
kao iz krletke ptica,
i da, sva srena, sleti
izmeu tratinica.
I tu na mehkoj stazi
da pone svoj dugi lijet,
u kojem nikad ne zgazi
ni jedan jedini cvijet.

KUA MOJE BAKE

Grad bi htio da se vine,
da dodirne vrh planine
i oblaku kapu skine.
Neboderi, kao krda,
27

ve se penju i uz brda,
zaklanjaju sunce rijeci
i proplanke kradu djeci.
Samo kua moje bake,
to se stisla u sokake,
nee nikud da se penje,
ve se dri za kamenje.
Travke su joj na prag sjele,
a grle je dvije jele.
Kada bljesne prva zraka,
ustaje i moja baka,
a jutro od neba plavlje;
baka prie svakom cvijetu,
ko unuku, ko djetetu,
pa ga upita za zdravlje.
Poput nekog tunog kera,
bjeim ja iz nebodera,
noge su mi hitre, lahke,
vode me do moje bake.

STARAC I KLUPA
U park esto dolaze skupa
jedan starac i jedna klupa.
Usamljen, tuan, djedica sjedi,
pa moli klupu, da s njom besjedi.
Klupa ga slua, ko dobra baka,
draga joj djedova rije svaka.
U podne klupa prui svoj dlan,
daruje starcu najljepi san.
Pa jo zamoli njenu brezu,
28

da granu prui, ko lepezu.

Na starevo rame sleti i ptica,
cvrkutom odagna tugu mu s lica.

LIVADA PUNA LJUBAVI

Pod nebom, to se uzbudljivo plavi,
livada kraj rijeke puna je ljubavi.
Visoki mak voli ljubiicu,
plavi zumbul sanja mauhicu,
brljan se zaljubljen penje uz ogradu,
a uti tulipan sanja bijelu radu.
A koga voli ta prekrasna rada?
Ko bi to mogao znati sada?
U povjerenju apnu nam trava:
u radinom srcu zbrka je prava!

KINA KAP
Jezero to je za ljude,
jedna kina kap,
siuna, bistra kap
za mrave bude.
Kap je jo izvor za edne ptice,
ukras u kosi ljubiice,
znaka na crvenom reveru maka,
skrivena suza samca oblaka,
privjesak zlatni za sunca zraku,
arobni svjetlac to blista u mraku,
otpalo srebrno dugme mjeseca
i kliker koji snivaju djeca.

29

BITI SRETAN
Nije sretan cvijet u vazi,
kao cvijet na proplanku.
Nema sunca da ga mazi,
vjetra, da uz travku tanku
pjevui mu uspavanku.
Nisu sretne suhe grane,
kao grane listorune.
Nema ptice da zastane,
vedrinom iz due pune,
da dodirne grla strune.

MAHRAMA MOJE MAME

Sva od rua je mahrama
koju nosi moja mama.
Kad god doe usred grada,
s njom doeta i livada,
a cvjetovi, djeca sma,
rastre se ulicama.
Mahrama joj kao dom,
otvorenih ara irom,
svaki cvijet mama primi,
da se smjesti, da prezimi,
pa da opet, na proljee,
ode meu drugo cvijee.
Svi cvjetovi tuni, sami,
neka dou moj mami.
Dok mahrama njena sija,
pazit u ih s mamom i ja.

30

ISMET BEKRI
Ismet Bekri je roen 1943. godine u Banjoj Luci. Studirao je na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu, a nakon studija se vraa u Banja Luku gdje je radio kao urednik lista "Glas" i nakon
toga urednik izdavake kue "Glas".
Bekri je novinar, urednik, pjesnik, dramski pisac i jedan od znaajnijih
bosanskohercegovakih pisaca knjiga za djecu
Objavio je knjige: Jutro tate Mrguda (1968), Kape uvis (1971), Klupa kraj prozora
(1974), Otac s kiobranom (1977, te u ediciji Bonjaka knjievnost za djecu u 20 knjiga,
1994), Radnika etvrt (1980), Izabrane pjesme (1980, 1985, 1989), Pjesme (1980, 1983,
1996, 1997), Skriveno oko (1984), Hrabra zraka (1985), Oevo breme (1988), Djeak gleda
kroz prozor (1993), Djeiji smijeh (na turskom, 1986), Srebrni vodoskoci (na makedonskom,
1989) i Kua meu zvijezdama (na italijanskom, 1994), te drame i igre za djecu: arena vaza
(1968), No kada su neboderi etali (1982), etiri revera (1976), mjuzikl Ne uri, tata, ne uri,
mama (1980) i druga djela.
Za svoja djela dibio je vie znaajnih nagrada: Nagradu Banjaluke "Veselin Maslea"
(1970), Nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH (1980), Nagradu Zmajevih djejih igara u
Novom Sadu (1989), te vie nagrada za radio-igre.
Prevoen je na njemaki, engleski, ruski, francuski, italijanski, poljski, eki, rumunski,
maarski, slovenski, turski, bugarski, makedonski, albanski i dr.
Rat (1992-1995) Ismet Bekri je proveo u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici, gdje je i ostao.

31