Stjepan ui

TAJNOVITI PONOR
1
Antuna je uitelj esto slao po hranu, obino po objed. Odredio ga je za to ve prvoga
dana, na prvome satu, tek to je bio uao u razred. Rekao je uitelj tada: "Traim
dobrovoljca", a svi su u taj as uglas povikali: "Antun!"
Tako su se i sloili. To im nije bilo teko, jer je Antun bio najjai. I stariji je bio
godinu dana od sveg razreda pa se vazda time hvalio.
Antun je svojim drugovima bio prava zatita od starijih djeaka, jer su ga se bojali svi.
Drugovi su ga zvali neustraivi Antun i svi su mu htjeli biti blizu.
Gostionica "Ivani", odakle je trebalo nositi hranu, bila je dosta daleko od kole, a put
je prolazio kroz lanac brda, sputajui se i diui po nekoliko puta. K tome, put se kriao s
bezbrojnim i bezimenim puteljcima koji su njihovo mjesto povezivali s ostalim dijelovima
zemlje pa se tako nikad nije moglo znati tko sve i radi ega tim putom prolazi. Stoga su
djeaci i traili valjane razloge za izbor neustraivog Antuna za dobrovoljca, zapravo za
dostavljaa. A uitelj, novak, nevian tom kraju, potajice se bojao da Antunu netko ne otme
hranu.
Antun o tome nije mislio. Nosio je hranu skrueno nekoliko dana, a onda ga je uitelj
iznenada zamijenio.
Zamijenio ga je Matom. Antunu to nije bilo drago, ali kod uitelja nije bilo pogovora.
Godilo je Mati to ga je uitelj zapazio za tako kratko vrijeme, makar to bilo i zbog
njegova objeda. A drao se uitelj mudro. Rekao je Mati: "Malo e odmijeniti Antuna." I
pri tome se nasmijao.
Pitali su Antuna djeaci iz razreda zato vie ne nosi hranu, a on se ljutio.
- Pojeo si mu objed - zadirkivali su ga, ali nisu smjeli esto i naoigled ostalih
kolaraca.
- Nisam - branio se Antun, ali mu svi nisu vjerovali, jer se zagonetno smijao.
Branio se vjeto i uporno sve dok mu ne bi dosadilo, a onda bi navalio na njih i tako
bi, u sveopoj guvi i tunjavi, sve i prestajalo.
- Pojeo je, pojeo - aptali su jedan drugome kad god Antuna ne bi bilo u blizini, a apat
se kao struja pronosio kroz svaije ui.
1

- Pazi da se to ne omakne tebi - govorili su Mati svaki put kad bi polazio po uiteljev
objed.
- Nee meni, nee - odvraao je Mate ponosno, a ozbiljno je razmiljao o tome. Bio je
siguran da uitelj ionako ne zna koliko mu hrane alje gospoa Ivani, a zacijelo je nikad
nee o hrani ni propitivati.
Mati je Antunov sluaj dosta koristio. Mogao je ozbiljnije razmiljati o tome kako
vjetije negoli Antun pojesti dio uiteljeva objeda, a k tome je svakodnevno izbivao s
nastave sat-dva, a to nije bilo malo. Kad se prvi put pomolio na vratima gospoe Ivani,
ona ga je iznenaeno pogledala i nekako tajnovito prozborila:
- A ti si, dobro je. Nema vie Antuna?
Mate to upoznavanje nikako nije razumio, ak se i ustraio, jer mu je u taj as palo na
pamet kako je Antun ipak pojeo uiteljevu hranu i kako ga je gospoa otkrila. I odala
uitelju.
Tako je Mate i odustao od toga da to pojede.
Kad je gospoa spremila objed u zdjele koje je nanizala na povrslo, zaputio se Mate
natrag prema koli. Obazirao se odmjeravajui koliko je odmakao. inilo mu se da ga je
gospoa Ivani kriom pratila stojei na vratima i s vremena na vrijeme provirujui iza
debelog debla to je raslo tik do vrata.
Kad je zamaknuo onkraj brijega, i kad je kua odjedanput propala na obzoru,
odjednom nestade i Matine odluke. Izvadio je iz zdjele komad mesa i pojeo ga u tri-etiri
zalogaja. Kost je odbacio daleko u ito straei se da je tko ne bi opazio na puteljku i tako
ga otkrio, jer se glas o svemu tih godina irio brzo, a poglavito bi se proirio o mesu kojeg
tada nadaleko nije bilo.
Toga dana Mate vie nije jeo.
Kad je stigao u kolu, pogledao je uitelja ravno u oi predavi mu objed. Nije bio
nimalo uznemiren, jer je znao da se uitelj ne mie od kole, a kad za nekoliko dana upozna
ljude i pone zalaziti u kue, objed mu nee ni pasti na pamet.
Ipak, s nestrpljenjem je ekao sljedei dan.
I doekao ga je onako kako je i zamiljao.
Na svretku treeg sata uitelj ga prozva:
- Mate, hoe li mi donijeti objed?
A bio se prestraio, jer ga uitelj nije zamolio poslije drugog sata. Obveselio se i ustao
ne rekavi da.
- Ne mora se uriti, imam krai sastanak u selu - jo je dometnuo uitelj.
- Nita nije saznao, nita - ponavljao je Mate sm sebi urei prema gospoi Ivani.
Gospoa Ivani nije odavala da ita zna. Usula je krumpir u jednu zdjelu, u drugu
nalila juhu, a meso je zamotala u bijeli ubrus. Onda sve to metnula u konatu torbu i
pomogla Mati da je uprti na ramena. Pomislio je u tom asu Mate kako gospoa Ivani
tako ini namjerice, jer eli da i sm vidi koliko uitelju alje mesa. Muio se pitanjima:
"Zato me pozvala k sebi u kuhinju, zato je na moje oi brojila komade mesa, zato je
2

napokon dala meni jedan ovei komad?"

"Zato je juer uitelju poslala dva komada mesa, a danas alje tri?! Sigurno je taj trei
namijenila meni, premda mi je jedan ve dala", zakljuio je Mate im je ostao sam na
goleti.
Tako je i pojeo jedan uiteljev komad.
Ostalo mu je ekati sljedei dan, jer ni tog dana uitelj nije zamijetio manjak. Nije ni
na to mislio, jer nije bio naistu eli li i dalje nositi objed, ili ne eli. Na svretku treeg
sata uitelj ga je zaustavio.
- Nemoj se ljutiti, trebalo bi...
- U redu - rekao je ushien, ne ekajui da uitelj kae do kraja.
Tako je i krenuo veseo to nije otkriven.
Kad nije otkriven, pomislio je, moe jesti i danas.
Tako je i pojeo.
etvrtoga dana uitelj ga je pozvao k sebi u zbornicu.
- Ako nemate koga drugoga? - priupitao je Mate eda bi iskuao uitelja.
- Onda neka poe Juraj.
- Propalo mi je - pomislio je Mate, ali se susprezao da se ne bi odao.
Juraj je odskakutao puteljkom, a Mate ostao sam na mukama.
- Uitelj alje Jurja zato to je prozreo mene - mislio je, i samo je tako mogao
protumaiti uiteljev pristanak da Jurja poalje bez pogovora.
Bio je Mate u velikoj brizi.
- Ako Juraj donese vie hrane nego to sam donosio ja, tek u onda biti otkriven. A da
uitelja nisam glupo iskuavao, on bi me poslao i bio bih se spasio - uestalo je ponavljao.
Razmiljajui to uiniti, pala mu je na pamet spasonosna misao. Treba uitelja navesti
na pomisao kako je djeake netko napadao na putu i otimao im hranu! To je bilo mogue,
jer je tih godina bilo mnogo gladnoga svijeta, napose mlaeg i siroadi poodrasle koju nitko
nikamo nije odvodio niti napuivao; nije bila dorasla radu, a prerasla kolu. Na takvu je
pomisao Matu navelo to to uitelj alje Jurja, koji je iz viega razreda, pa je jai. Ali mu je
bilo nelogino da e Juraj odoljeti probranoj i obilatoj hrani kad je bude nosio tim dugim
putem od gospoe Ivani do kole.
No, budui da nije imao mnogo vremena za razmiljanje, zaputio se za Jurjem. Htio ga
je pratiti i doekati. Sjeo je na kamen u klancu, onkraj poveega grma i ekao da se Juraj
pomoli. Imao je to i vidjeti! Kad je Juraj uao u klanac, obazreo se na sve strane eda bi se
uvjerio da ga nitko ne gleda, sjeo podalje od puteljka, onkraj stijene, i stao jesti.
"Boe, pa on jede vie nego to sam jeo ja!" pomisli Mate.
- to jede? - povie preruenim glasom, odjeven u dronjke kao u makarama.
Juraj skoi i dade se u bijeg.
Kad je jadni Juraj odmaglio, Mate je pristupio zdjeli, povadio svu hranu, sklonio se u
umu i objedovao gospodski. Kao uitelj.
- Jadan Juraj kako se prestraio! - pomislio je kad se poteno najeo.
3

Poslije objeda proetao se brijegom, propinjao se na visoke stijene i gledao u smjeru

kole.
Znao je da e Juraj sve ispriati uitelju, a onda e se i uitelju sve pojasniti. Svrit e
sve bolje no to je i prieljkivao.
Tako je nekako i bilo.
Kad su se uitelj i Juraj vraali po zdjele, Mate je ve bio odmicao od njih, prema
kui. Tako je bio daleko da ga nisu mogli vidjeti da su i htjeli.
2.
U koli se Mate vladao kao da ni o emu nije imao pojma. Uitelj je bio nekako
zabrinut. Opazio je to Mate kad je prije nastave s Jurjem razgovarao na hodniku.
- Mate - pozvao ga je Juraj.
Osvrnuo se u strahu, ali Juraj progovori:
- Danas emo nas dvojica uitelju po objed.
- U redu - otpovrnuo je Mate ne imavi kamo. Pomislio je bio da je uitelj ipak neto
rekao o njegovom prvotnom odlasku po objed, ali ga je zbunilo i dralo u nadi to to ih
alje obojicu.
- Moda nas alje zajedno eda bismo bili sigurniji - pomislio je Mate.
Jedva je ekao svretak nastave.
Poli su. Putem je Juraj pripovijedao kako ga je juer netko napao i kako je na jedvite
jade izvukao ivu glavu, jer je taj netko bio golem, pravo strailo, vukodlak.
- Pokazat u ti gdje - prekidao je Juraj sam sebe s vremena na vrijeme i nastavljao s
priom, a onda se iznenada zaustavio.
- Ako nas opet napadne, borit emo se!
- Hoemo - ree Mate spremno da ne bi prasnuo u smijeh.
Utom su izbili na mjesto dogaaja.
- Tu - ree Juraj iznenaeno, a Mati se uini da mu se uzdah pretvorio u ubrzano
disanje i da ga jo nije minuo strah. - Tu me je napao. Ja sam se bio neto zamislio, a on
iznenada skoi na me i ote mi zdjele. Borio sam se s njime, ali je bio jai. Morao sam se
dati u bijeg. Trao je za mnom, ali su mu ispale zdjele, pa se vratio. Pogledaj, eno kosti jo
na putu, ni psi je nisu nali od straha.
Ubrzo su stigli. Gospoa Ivani nimalo se nije iznenadila to ih vidi obojicu, i to je
Matu uznemirilo. Valjda joj je uitelj dojavio. Htjeli su joj rei da ih je netko napao, ali ih
je bilo strah. Zapravo, strahovao je Mate.
Natrag su ili urno. Mate je s nestrpljenjem oekivao klanac, a inilo se da ga oekuje
i Juraj.
Kad su uli u klanac, Juraj ree:
- Ti nosi, idi oprezno puteljkom, a ja u stranom uz brijeg da izvidim.
4

"Sjajno", pomislio je Mate. "To sam i htio."

- Izvidi dobro, pretrai i grmlje, poviri malo i onkraj brijega - vikao je za Jurjem.
- Hou, hou, u, u... uuu - uo se samo odjek.
Juraj se oprezno micao stranom stalno pogledajui u klanac, ali je to inio iz straha.
- Popni se, ja u te ekati - vikao je Mate gledajui za njim.
Uspio ga je nagovoriti pa kad je bio siguran da je zamakao duboko i da ga vie ne
moe vidjeti, otklopio je zdjelu. U njoj je bio velik komad mesa, i Mate nije mogao otrpjeti
da ga ne kua. epao je meso i pojeo ga u nekoliko zalogaja. Osjeao je samo kako guta s
naporom i kako s mesom prodire slinu to mu curi preko usana. Shvativi to je uinio, a
ne imajui izlaza, ljutito je bacio zdjelu i ona se otkotrljala puteljkom dok se u krugu koji se
smanjivao nije zaustavila u praini.
- Juraj! - povie.
U tili as Juraj se stvori pred njim.
- Napao me neki klipan. Kako ga nisi opazio?! Vei je tri puta od nas obojice!
- To je taj. Trimo za njim - ree Juraj smiono i dade se u trk.
Iskreno je laknulo Jurju, znao je Mate.
- Kamo je otiao? - upita Juraj kad se ve smirio.
- Onamo, uz brijeg, pokraj izvor.
- Sigurno pije vode s izvor, sad kad se najeo - ree Juraj, i oni se upravie k izvorima,
ali sporije kako su se pribliavali.
Idui za Jurjem u stopu, Mate je razmiljao o njihovom jadnom uitelju koji je i danas
ostao bez objeda, pa kad nita valjano nije mogao smisliti za opravdanje, razmiljao je o
izvorima kojih nema, jer je jo rana jesen, a izvori su suhi. Oni buknu samo s proljea, kad
se naglo ponu topiti snjegovi i s brda kliziti goleme gromade leda i snijega pa sva zemlja
omeka. Tada se teko po njoj micati, pa djeca bjee po brdima skaui sa stijene na stijenu,
gledajui kako se podiu i nadolaze vode iz svih dolina, sa sivih srebrnastih i tamnih
brjegova. Kroz sve klance i vijugave doline slijeva se blatna i bistra voda, valja stijene,
drvlje i kamenje, a golemo polje kao beskrajni kotao pun pare od izmaglice pretvara se u
jezero u kojem se gubi glavna rijeka. Ona se naglo izlijeva iz korita i skupljajui sve te vode
i usmjerujui ih prema tijesnom ponoru gubi svoj zmijasti trag, a prekriva stabla i ikare.
Kad voda provali, tada svu djecu obuzimlje strah koji je jai od gladi, pa danima ne
pomaljaju glave iz kua. Pamte samo te izvore ispod stijena kojima nadijevaju svoja imena
i tako ih prisvajaju. Mole se tada za sreu i zdravlje Bokana koji ivi u ponoru i priseu da
e ga potraiti kad se vode povuku, kad ih popije sunce i prodre ponor, kad ih povue
zemlja koju one pretvaraju u mulj i blato.
Ali Juraj ne misli o tome. On iskreno tri za nepoznatim napadaem kao da e ga
sustii.
- Je li te tukao? - pita Matu ne okreui se.
- Nije. Samo me malo potegao za uho.
- A jesi li se bojao?
5

- Ustraio sam se, ali me strah brzo minuo. Htio sam vidjeti kamo je mugnuo. Da si
bio bri, moda bismo ga i sustigli.
- Nisam te uo, vjetar je.
- Da. Pue. No moramo za njim.
- Kakav je?
- U brzini i strahu nisam ga ni upamtio. Znam samo da je bio golem. Nekako je prljav,
slini i urla - ree Mate ne imajui nita pametnije, a htio je Jurja prestraiti eda ne bi mislio
na neto drugo.
- Trebao si pobjei.
- Kako sam mogao? urio sam i nisam se obazirao. Kadli, netko mi rukama zaklopi
oi. Pomislio sam bio u prvi mah da si ti, ali nije pitao: "Pogodi tko je?" Uto me je i bacio
preko zida, u ovaj vrt. Vidi li koliko se otkotrljala zdjela! Hranu je kupio u travi...
I tog je dana uitelj ostao gladan. Nisu mu mogli ni u emu pomoi, a i uitelj je to
znao.
Sutradan je poslao Vjekoslava.
Mati je bilo ao, a ni Juraj nije bio veseo. Antun pogotovu. Mate je htio upitati njih
dvojicu zato ih uitelj vie ne alje, ali nije bio naistu misle li i oni o tome. Niim nisu
pokazivali da ih to pogaa pa je ta njihova ravnodunost pogaala Matu, jer je to
razumijevao kao da je samo on kriv. Uitelja nije smio pitati, jer je uitelj iskreno bio
zabrinut za njih dvojicu. Govorio im je kako se sada za neko vrijeme ne bi smjeli udaljavati
od kue, to jest od kole, jer se jo ionako ne zna tko sve prolazi cestama.
Tako im je u strahu prolo nekoliko dana.
Mate je dolazio u kolu skrueno kao krivac, a svi su mislili da je jo prestraen od
napadaja. ak su ga opsjedali ne bi li im ispripovijedao kako se sve to zbilo, ali se on
nekao izgovarajui se na svekolike naine. A i nije bio naistu iskuavaju li ga, ili ih taj
dogaaj iskreno zanima.
Iz nevolje ga je opet izbavio uitelj. Na satu je iz ista mira prozborio o tom sluaju.
Rekao je:
- Djeco, vi ste zacijelo uli to se dogodilo Mati...
- uli smo - povikae djeca uglas, a Mate se ustrai.
- On je - nastavi uitelj - bio napadnut. Sam. A nije se ustraio, nije ni plakao. ak je
trao s Jurjem za napadaem, ali ga nisu mogli sustii. Htio sam vam to rei da znate kako u
razredu imate smiona djeaka i kako trebate biti smioni. I Juraj je smion, on je odmah
pritekao u pomo kad ga je Mate pozvao. Trebate svi biti smioni, ali da ne izazivate pogibli,
jer ste jo nejaki i nemoni. Budite smioni i razboriti, to vam i pie u svim knjigama. Eto, a
sad e nam Mate ispripovijedati kako se to zbilo, sve po redu. Hajde, Mate.
Isprijeio se smioni Mate i pred cijelim razredom ispriao sve ega se mogao sjetiti,
zapravo koliko god je mogao izmisliti. Djeca su sluala mirno i ni muha se nije mogla uti.
A bilo je vrue vani, kroz prozor je prilo sunce, a muhe se lijepile za uprljana stakla. Mate
se svojski raspriao, pa se i uitelj zamislio, a Mate nije bio siguran je li ih uvjerio, ili su se
6

ustraili. Svakako su mu se divili.

Priao je itav sat i nitko ga nije prekidao. A na svretku sata okruila su ga djeca;
dola su i iz ostalih razreda jer se brzo proulo da je Mate drao sat. Odgovarao je na
svakojaka pitanja, a onda se vratio uitelj. Izveo ga je nasamo i upitao:
- Je li te jo strah?
- Nije - odgovori Mate odrjeito. A i kako bi drukije poslije svega?!
- Onda e i poi.
- Hou.
- I Antun - dometne uitelj. - Vjekoslava je strah poslije svega to se tebi dogodilo. U
tebe sam ipak siguran. Poite malo ranije, javio sam gospoi Ivani.
- U redu - ree Mate i krenu.
- Danas u ja u izvianje, a ti nosi - ree Antunu kad su krenuli.
Antun se sloio.
"Pa mogao bih prestraiti i Antuna", pomisli Mate. "Tko e posumnjati da ga ne strai
onaj od zadnjeg puta?! Toliko sam im napunio ui tim izmiljenim napadom, da e
mjesecima priati o tome. Ba je dobro to me napao, bilo mi je ponestalo ideja. Nisam vie
znao kako jesti, a da me uitelj ne otkrije."
Tako je Mate i odluio napasti Antuna.
Prije no to su poli po objed, sakrio je u grm odjeu od makara. Na povratku je rekao
Antunu:
- Ja u poi bre i ispitati klanac, a kad ti naie i sustigne me, zajedno emo put
kole.
Antun se i s tim sloio.
Kad ga je Antun izgubio iz vida, a to je bilo vrlo brzo jer njegov drug nije nita
ispitivao, Mate je pourio prema grmu u kojem je ostavio odjeu. Brzo se preruio,
namazao oi i nos vodenim bojicama, tetovirao se tintom i sakrio se onkraj poveeg zida. U
oekivanju Antuna namjetao se sve dublje u grmu oprezno razmiui granje. Ugledao ga je
kad se izdaleka pomolio onkraj stijene. Nosio je ovei lonac na povrslu.
"Nosi varivo", pomislio je Mate. "Moram biti paljiv da se ne bi prolilo."
Kad mu se Antun pribliio, zaurlao je ne pomaljajui se iza zida. Mumljao je neto
nerazgovijetno mijenjajui glas i hinei opasnost. Antun se dao u bijeg ostavivi lonac.
Ali kako Mate nije bio naistu je li se Antun prestraio toliko da se ne vrati, poekao
je, pa kad se uvjerio da je ipak odmaglio put kole, pribrano se podigao, razgledao uokolo
smireno eda ga tko ne bi opazio i podigao lonac.
Iznenadio se shvativi da je lonac neuobiajeno lagan. U umi ga je otklopio i na svoju
veliku nesreu imao to i vidjeti - lonac je bio prazan! Antuna je, dakle, onaj tip ve napao.
3.

Zamislite da je Mate donio u kolu prazan lonac: A gladan!

Uitelj mu je otvorio vrata i iznenaeno upitao:
- Gdje je Antun?
- Zar nije doao?
- Nije. Zar niste skupa?
Ispriao je Mate uitelju sve potanko kako se dogodilo, naravno sve do napada na
Antuna. Ispriao mu uvjerljivo kako ih je napada uspio razdvojiti i kako su pobjegli svaki
na svoju stranu. Napada je trao najprije za Antunom, a kako mu je on odmakao dovoljno
da ga ne moe sustii, okomio se na Matu.
- Niste se smjeli razdvajati - ree uitelj.
- To je bila naa varka da spasimo hranu - ree Mate. - Kad nismo zajedno, napada ne
moe znati kod kojega je hrana.
- Pusti hranu, nije vana hrana - ree uitelj. - Moramo za vidjela pronai Antuna.
Tako su se i uputili pred Antuna. Pripovijedao je Mate uitelju kako ga je razbojnik
napao ba na onome mjestu gdje je on neki dan napao njega.
- Sigurno ti se htio osvetiti - ree uitelj.
- I meni se ini. Zato nije napao Antuna?
- Kod koga je bio lonac?
- Kod Antuna, ali ga je nosio tako da ga razbojnik nije mogao opaziti. Zato je
vjerojatno i navalio na mene.
- Sigurno - ree uitelj uvjerljivo.
Uto su se i pribliili onom mjestu, ali nita neobino nisu vidjeli. Ni lonac.
- Gdje je lonac? - upita uitelj.
- Ne znam. Poslije napadaja Antuna nisam ni vidio. Moda se Antun vratio, njega
strah brzo mine.
I zaista, Antun ih je spazio. Vidjeli su kako im mae sa stijene, s visokog brijega.
- Minuo ga strah - ree uitelj. - Dobro si ti govorio.
- Traio sam ga - ree Antun kad se priblii. - Pobjegao je daleko.
- Trait emo ga zajedno - dometne uitelj.
- Rasporedimo se - uskoi Mate shvativi da mora odvojiti lonac od svoje odjee.
Traili su razbojnika uzaludno do predveerja, a onda uitelj ree:
- Nema svrhe. Jeste li gladni?
- edni smo - ree Mate. - Od umora.
- To je lana e - ree uitelj. - Valja nam prije neto pojesti.
Tako ih je uitelj odveo u gostionicu i nahranio. Poslije su pili, uitelj vino oni vodu.
Uitelj je sve platio, a onda su se vratili u selo. Bila je ve no, pomaljao se mjesec.
- Sad ga ne bismo ni opazili - ree uitelj.
- Vidjeli bismo ga - ne dade se Antun. - Kad se mjesec digne, vidi se kao danju.
Stijene su uokolo, pa je sve bijelo.
- Vidjeli bismo ga po sjenci, kad bi se micao - ree Mate.
8

- Opasno je nou. Potragu emo nastaviti sutra - ree uitelj.

Tako su se i razili. Uitelj je ekao na raskriju sve dok njih dvojica nisu zamakli u
selo.
Cijelu je no Mate mislio o tome to im se dogodilo. Kako je sve to dobro smislio!
asovito mu se inilo da zapravo nita nije ni izmislio, i da se uistinu sve dogodilo.
Tako je i zaspao.
Izgubio je svaku nadu da e dalje odlaziti po objed. Bio je miran jer je tako povjerovao
u svoju priu da nije dvojio kako ni uitelj u nju ne sumnja.
ekali su kako e odluiti uitelj.
- Ii emo svi - ree on. - Ionako moramo na izlet.
Tako su se i spremili i u redu poli kroz klanac.
- Postavit emo zasjedu - ree Antun.
- to u sad - pomislio je Mate.
Traili su ga dugo, tog napadaa.
Nigdje ga nije bilo. Ni onamo kamo je pokazivao Antun, ni kuda ih je napuivao
Mate.
Ve su dosta odmakli u planinu, bili su gotovo na njezinu vrhu, i kolu su jedva vidjeli
- tek kao crvenu tokicu daleko dolje.
- Blizu je izvor - ree Antun. - Moda taj razbojnik pije vode, sad kad je sit.
- Poimo - ree uitelj.
Krenuli su u potragu kao na izlet. Nisu se bojali jer je s njima bio uitelj, a i Antun i
Mate bili su neka sila.
Kraj brijega prostirala se zelena livada kao beskrajna. Na njoj je bilo teko koga
opaziti, jer ju je povazdan obasjavalo sunce to se odbijalo s okolnih kamenih brda pa sve
bljeti kao u kotlu, a pored toga livada je bila puna jaruga i lokava, grmova i rijetkog
kamenja. Moe se razbojnik sakriti pa im pobjei neopazice se miui kroz grmlje izmeu
vodenih vrba.
Stoga su, kako su se pribliavali, naulili ui i oslukivali svaki pokret, let ptica i
ukanje zmija i gutera, zujanje muha i micanje lia na rijetkim lijeskama kad bi se outio
vjetar. Kadli, ponad jaruge u travi na suncu ispred omanjeg grma, kao da ih i ne opaa ili
kao da ih se ne boji - Tatomir!
- Gle ga! - povie netko, ali uitelj pokaza da uti.
- Tiho emo - proapta uitelj. I pokaza im prstom prekriivi usne.
Pooe na prstima. Opreza ni tako nije bilo dosta jer je Tatomir sjedio na istini i
mogao ih je lako opaziti, samo da se okrenuo.
Antun je htio potrati, zaobii izdaljeg Tatomira i prijei na drugu stranu, ali uitelj
mu nije dopustio.
- Ako se dade u bijeg? - ree uitelj i tako smiri Antuna.
- Golem je.
- Je li on? - upita uitelj Matu sav uzbuen.
9

- Da - sjeti se Mate kako je najbolje potvrditi.

Strepili su, ali Mate ne od Tatomira. Njega je bilo strah da i Antun ne prepozna
Tatomira.
- Hej, ti! - podviknu uitelj.
Tatomir i ne trepnu.
- Hej, ti!
Kao da ih i nije uo.
- Priimo blie - zapovjedi uitelj.
Uto se Tatomir podie, ustuknu nekoliko koraka, a onda ih prostrijeli svojim krupnim
bezizraajnim oima. Kad mu uitelj prie jo blie, Tatomir epa u svaku ruku po jedan
kamen.
- Pazite! - povie uitelj i poskoi prema Tatomiru. Oni polegoe u travu. Tatomir baci
jedan kamen, ali uitelja ne zbuni niti zaustavi. Ubrzo baci i drugi, ali - vidjeli su nesigurno.
Uitelj vjeto izbjee, poskoi sad jo bre i uas se nae ispred Tatomira. Nije ga
uitelj ni taknuo, a Tatomir briznu u pla.
- Zato ga dirate! - uli su glas kako im se pribliava.
Poljar.
- Htio nas je napasti - rekoe uglas.
- Nije istina, on do sada nikoga nije napao. Sigurno ste ga dirali.
- Nismo - graknue uglas.
- Tatomire - prie mu poljar - ostavi ih na miru.
I neto mu pokaza rukama pravei nejasne krugove u zraku.
Tatomir se udalji govorei neto nerazgovijetno.
Onda se poljar okrenu uitelju:
- Treba s njime lijepo, nije on naprasit. Nemojte ga ni gledati.
Uitelj nita nije razumio, a nisu razumjeli ni ostali koji Tatomira nisu poznavali.
Mati je bilo ao, ali je sve bilo kasno jer su na Tatomira naletjeli iznenada. I poljar je
shvatio da uitelj ne razumije pa mu je potanko rastumaio Tatomirov ivot.
Tatomir je bio udak. Odmetnuo se od kue i lutao po brdima. Traio je novac, nakit i
oruje. Pucao je, palio kresove, i nikome nije dao blizu. Nitko ga nije mogao uhvatiti jer je
bio strahovito brz, a nije se smjelo silom.
Vraali su se utke. Shvatili su da je poljar protumaio uitelju tko je Tatomir i da je
uitelju ao.
- On je bio? - upita nakon dulje utnje uitelj.
- Da - ree Mate ne smogavi to drugo.
- Kad god ga sretnete, nemojte ga gledati.
Uitelj vie nita nije govorio. Tako su brzajui stigli do kole.
- to emo sad? - upita Antun Matu kad ostadoe nasamo.
Mate nije htio shvatiti onako kako ga je Antun pitao, pa upita njega:

- Kako to misli?
- Uitelj, ini se, odlazi na objed.
- Tim bolje, neemo morati nositi.
Antun je bio zadovoljan Matinim odgovorom, Mate Antunovim razumijevanjem
njegova odgovora, ali nijedan nije bio zadovoljan tim stanjem. Kako se koji vie trudio da
sve zataji od drugoga, tako je njihovo nepovjerenje raslo. I tako sve dok tu sumnju nije
razbio uitelj.
- Mogli biste mi vas dvojica skoknuti po cigarete - ree uitelj.
- Vrag izio cigarete - izvali Antun, ali odmah shvati to mu je izletjelo.
Odlino, pomislio je Mate, ali nije izgovorio.
U posljednje vrijeme muilo je Matu sve to se dogodilo. inilo mu se da je nekako
postao kolovoom svih nepodoptina, a nikako to nije mogao zaustaviti. Ni priznati nije
smio, jer bi se sve saznalo, a tko e onda ostati iv od svakodnevnih zadirkivanja i sramote.
A kad jo saznaju roditelji!
Lako je Antunu, mislio je, on nema roditelja pa se i nema koga bojati. Kad se i
prouje, Antunu nitko nee zamjeriti jer svi ionako znaju kako ivi. Bio je svaiji i niiji, i
kad bi to i uinio, nitko se na nj ne bi ljutio. Tako je ivio do kole, a kad je poao u kolu,
uitelj mu je davao dvostruki obrok amerikog sira i mlijeka. Tada se nekako Antun i vratio
u svoju kuu, da ivi sam. Nije vie htio ni k rodbini, i vidjelo se da je poodrastao i da mu je
sve postalo jasno. Tako su se s njim, slijedei ga, odvajali od kue i ostati djeaci i poeli
neki drugi ivot koji ih je naglo odvojio od roditelja - nisu vie onako ni uplaeni, kao onda
kad su se goli i prljavi vukli za majkama, i uplakani se micali pranjavim puteljcima
sklanjajui se u okrajke od rijetkih kamiona i obijesnih biciklista koji su ih straili iza
svakoga zavoja. Kao da su naglo poodrasli u odjei UNRE to su je odreda dobivali kako je
koji dorastao do kole. Vazda su traili nekoga tko e im tu odjeu prekrojiti, suziti ili
produljiti, tko e im preudesiti kaput ili potkovati cipele. esto su zamjenjivali pojedine
komade i dugo se svaali, pa je Antun u tim prigodama presuivao.
4.
- Dvije "zete" - ree Antun i prui novac gospoi Ivani.
Gospoa mu bez rijei prui cigarete, a Mati se uini da se ljuti na njih. Ni Antun ne
ree vie ni rijei, samo dovienja i okrenu se prema izlazu.
- ekajte - ree gospoa Ivani, ali ne grubo.
Zastajali su oprezno se okreui.
Gospoa im prui zaveljaj.
- Ponesite mu ovo - ree. - A ovo malo za vas dvojicu.
Kad im se u rukama nae po jedan kola, Mate pomisli kako je ipak sve prolo, i kako

gospoa Ivani vie i ne misli o njihovoj prijevari.

Ali nisu znali kako dalje.
Antunu nije ni padalo na pamet jelo. Tako su donijeli sve to je gospoa Ivani
poslala.
Blii se kraj mjeseca. Uitelj e primiti plau, a onda e podmiriti dug gospoi
Ivani. Uini li mu se dug prevelikim za onoliko hrane koliko je pojeo, pitat e od gospoe
toan raun, a onda e se sve otpetljati.
Tako je razmiljao Mate leei u travi podalje od kole, na mjestu gdje je najee jeo
i gdje ga onkraj poveega grma nitko nije mogao vidjeti.
Od onoga dana kad je iao po cigarete, Mate je posvema miran. Cigarete ne moe jesti,
a bude li i postojala sumnja, past e na Antuna. Kopkalo ga je samo to da ga je ipak moda
uitelj otkrio, ali nee pokazati pred svom djecom, pa ga - da bi nekako stvar ublaio - alje
i dalje, ali samo po duhan. Puiti nije smio, jer je teko otvoriti kutiju, a i nije mu do toga,
ne bi smio ni od roditelja.
Gospoa Ivani je bogata, ali je i milostiva. Htjela joj vlast sve uzeti, ali su je zatitili
seljaci tvrdei da je vazda pomagala siromahe, skitnice, beskunike i siroad. Tako je i nisu
dirali. Siromah je i uitelj. Istina, prima dravnu plau, ali nema za nju to kupiti. Selo je
daleko od svih velikih mjesta, a kad togod i stigne u mjesnu prodavaonicu, to uitelju ne
treba, pa novce slae u ladicu. Mate je to vidio kroz prozor. Sa stabla je vidio kroz granje pa
ga uitelj nije mogao potjerati kao Antuna kad se penjao uza zid do gnijezda na dimnjaku.
Sve su vidjeli u uiteljevoj sobi, uredno sloene biljenice na stolu, poredane knjige na
policama, mali tepih na podu, slike na zidu i zrcalo pred kojim se uitelj brije, mali krevet s
grubim seljakim pokrivaem i novine na stolu. tednjak na drva s kojim se uitelj dugo
mui jer nespretno podlae vatru, a htio bi skuhati kavu. Gledajui tako u uiteljevu sobu
jedanput su se osmjelili i pokucali mu.
- to se dogodilo? - upitao je tada uitelj.
- Mi emo vam podloiti vatru. Vi to ne umijete.
Zaudio se uitelj, ali ih je propustio unutra.
Antun i Mate dohvatili su novine i poeli ih parati, ali je uitelj na utanj dojurio.
- to to inite?
- Papir gori odlino - ree Antun.
- Nemojte to, to moram itati.
- Nije to knjiga - ree Mate.
- Nije knjiga, novine su, ali se i iz novina moe uiti.
Prvi su put tada uli da se iz novina moe uiti i bilo im je to neobino.
- Posjedajte - ree uitelj i podie ve zguvane novine s poda. Kad se djeaci umirie
oko stola, uitelj sjede i stade itati.
Naa je zemlja siromana, ali je velika. Nai su ljudi dugo patili, ali se vie nikad
nikome nee dati. Prva zadaa nae nove vlasti jest da gradi kole i da sva djeca pohaaju
kole. Mi emo uiniti sve da ukinemo nepismenost, to je nae ljude tjeralo od kue.

- Jeste li razumjeli? - upita uitelj.

- Jesmo - ree Antun.
- A ti, Mate?
- Razumio sam.
- Vidite - ostavi uitelj novine - i iz novina se moe uiti. Vi ste sada nauili da je naa
zemlja velika i da se u njoj posvuda grade nove kole. U cijeloj zemlji djeaci kao i vi
polaze kole i ue slova, brojeve, povijest, zemljopis... sve. A kad postanete veliki, vi ete
raditi mnoge poslove, razliite od ovih koje gledate oko sebe i bit ete bogati, nitko nee
biti gladan.
Antun i Mate se zarumenjee, a uitelj to zamijeti.
- Danas nije sramota biti gladan - nastavi uitelj kako bi ublaio to je rekao. - I ja sam
bio gladan.
- Bili ste gladni? - graknue djeaci uglas, s uenjem.
- Da, bio sam. Nije to sramota. Roen sam prije rata, roditelji su mi bili siromani.
Kasnije je doao rat. Otac mi je poginuo ve u poetku, a majka je ostala sama sa mnom i s
mojom braom i sestrama. ivjeli smo teko. Vi ste mladi pa to ne moete znati. Kasnije,
kad budete itali knjige i novine, sve ete razumjeti i shvatit ete kako se nekad ivjelo
teko. Tee no to se ivi danas, premda se i sada ivi teko, ali to je zbog rata.
- Pa kako ste odrasli kad ste gladovali?
- Moe se odrasti. I od gladi se moe odrasti, samo se ovjek ne smije dati. Kako se
vai roditelji nisu dali? I oni su gladovali, ali se nisu prepustili nesrei. Nesrei treba
doskoiti. Treba od nje bjeati. Vi svi na svakojake naine bjeite pred tom nesreom, i
tako valja. Ne smijete se dati. Jedite sve to naete, gdje god naete, samo jedite. Kad
ovjek ne jede, onda oboli, a kasnije mu je teko i brzo umire. A vi ne smijete umrijeti. Ja
sam zato ovdje da vas poduim i koli i ivotu. Mnogi ljudi ne znaju kako se ivi, nemaju
znanja ni iskustva. To se stjee teko, ali kad se stekne, ovjeka nita ne moe smesti - ni
siromatvo, ni bijeda, ni glad, ni bolest. Ni rat. Eto, nadam se da ste razumjeli, iako ovo nije
u programu. Sad poite na odmor. Ovo emo raunati kao pravi sat.
- A vatra? - ree Antun.
- Ah, da. Zaboravio sam - sjeti se uitelj i posegnu za drvima.
- Mi emo vam - uskoi Mate. - Donijet u trijea - i epa kvaku.
- Ne treba - zaustavi ga uitelj. - Potpalit emo novine.
- Rekli ste da se iz novina ui - opomenu ga Antun.
- Nauili smo. Zar niste upamtili, neemo valjda ponavljati?
Djeaci ga pogledae zbunjeno, a uitelj nastavi mirno:
- Novine izlaze svaki dan, zato se i zovu novinama. Svaki dan treba uiti. Ove vie ne
vrijede, jer ste iz njih sve nauili. Moemo ih spaliti.
Uitelj smota novine i ugura ih u pe. Svu nauku.
Gledali su kako pe krulji gutajui gust dim to ga je potiskivao sve vei plamen
prodirui novine. Prvi su put djeaci vidjeli kako novine gore i kako krupna velika slova

nestaju u plamenu.
- Sad ponovite to ste zapamtili - ree uitelj. - Tko e prvi?
- Antun - ree Mate.
- Antun sigurno zna, on je stariji - ne dade uitelj. - Ponovi ti, Mate.
- Mi idemo u novu kolu. kola je nova, prije kod nas nitko nije iao u kolu. Mi emo
sve nauiti iz novina. Novine se tiskaju svaki dan, a onda pale. To to novine tiskaju svaki
dan, ne vrijedi svaki dan, jer se drugoga dana svijet mijenja, a novine se tiskaju opet... zamuca nepovezano Mate, a uitelj prasnu u smijeh.
- Dobro je - ree uitelj vidjevi da je Mate pocrvenio. - Kad sutra primimo novine,
znat e vie.
Tako su i zavrili taj novinski sat.
Bio je to djeacima vrijedan sat. Moda i najvrjedniji otkako polaze kolu. Prvi su put
bili kod uitelja u stanu. Prije su ga vidjeli samo u uionici, svaki put u isto vrijeme i vazda
im je bio ozbiljan i nekako dalek, pa su ga se bojali. Kad bi zakripila vrata i uitelj se
utljivo pomolio, presjekao bi se u taj as svaki razgovor i ugasio se amor, a uionica
utihnula. Moglo se uti zujanje muha na dvoritu, svaki cijuk poluotvorenih prozora i um
granja. A kad bi uitelj otvorio dnevnik, strah bi se naglo poveao, i nitko nikoga nije smio
pogledati.

5.
Kad su se ve oslobodili i na neki nain sprijateljili s uiteljem, Antun, Mate i Juraj
esto su virili u uiteljevu sobu. Kroz prozor bez zastora, ali s guste kronje stabla, pa ih
uitelj nikako nije mogao opaziti. Jedanput su virili dugo. Uitelj je brojio novac. Drao je
u rukama itav sveanj novanica razliitih boja i veliina i razmiljao kao da nije znao to
bi s njima. Vidjeli su da ima dosta onih najveih, s tri nitice. Nisu znali koliko je to, ali su
bili sigurni da je mnogo. Nauili su od roditelja da su to vrijedne novanice i da za jednu
mogu kupiti tri bicikla, a seljaci mogu kupiti konja. Nekoliko takvih vrijedi TAM, kamion
koji Antun eli. Vazda pria kako e taj kamion voziti kad odraste i kako e sve njih
rastjerati s ceste sirenom i bukom motora.
- Da mu ukrademo? - ree Juraj.
- Jesi li poludio!?
- Zato? - upita on. - Zar nam nije govorio da bogatima treba krasti a davati
siromasima, sve dok se ne izjednae?
- Nije on bogat, ima samo plau.
- Plaa mu je visoka. Zar ne vidi koliko ima novaca?
- To je utedio, ne odlazi nikamo. Ne troi.

- Dobit e drugu plau - ree Mate.

Tako su Mate i Juraj privoljeli i Antuna. Kad je uitelj otiao na sat, uli su kroz
prozor i uzeli crvenu stotinjarku.
- to ete sad? - upita Antun gnjevno.
- Kupit emo neto u trgovini kod Petra. I ti e s nama, nemoj se izmotavati.
- Tako je, i ti si krao - ree Juraj Antunu.
- Neka vam bude - sloi se Antun i uputi se utke za njima.
Kod Petra su kupili olovke i bombone. Zamijetili su da ih Petar motri kad su izlazili i
podsmjehuje se. Jo dok im je brojio ostatak neto je nerazgovijetno mumljao, ali oni u
strepnji i strahu nisu razumjeli. Htjeli su otii to prije i nisu niim smjeli pokazati da s
novcem neto nije u redu. Trali su od prodavaonice kao da su bjeali, a znali su da im je to
nespretno i glupo.
- Vi ste budale - ree Antun kad su ve bili poodmakli preko livada. - Petar zna da ne
moemo imati toliki novac. Ja sam bez roditelja, a vai su siromani.
- Koliki je to novac? - upita Juraj.
- Zar ne vidi koliko nam je uzvratio? A dao nam je bombone - svakome po vreicu i
po tri olovke k tome.
Ali nisu mogli natrag. A nisu ni imali kamo.
Ubrzo je sve i puklo.
- Pouri, pouri - zvala je Jurja majka s kunoga praga. Osjetili su da ga ne zove
obinim glasom i da ga ne eka s uobiajenim osmijehom u tijesnim kamenim vratima.
Sva trojica poli su k Jurjevoj kui kao da je Jurjeva majka zvala svu trojicu, ali se
nisu odvaili ui. Stajali su oslonjeni na dovratnik u oekivanju da se neto dogodi.
- Vas dvojicu nisam zvala. Juraj, ulazi unutra! - uli su glas.
Antun i Mate polako su se udaljavali oekujui to e se dogoditi.
- I ponesi te bombone - uli su gdje Jurju govori majka.
- Ne moemo ga napustiti - ree Antun.
- Ni ja ne smijem kui - otpovrne Mate. - Petar nas je odao.
- Kako nas moe odati, kad ne zna?!
- Zna da ne moemo imati novac.
- Mogli smo zaraditi. Ja sam jedanput radio.
Razgovarajui s prekidima uli su kako Jurjeva majka ponavlja: Petrovi novci, vratili
Petru novac, sramota, ne smijem od srama Petru na oi...
- Sjajno! - uskliknu Antun. - On je potvrdio da smo novac ukrali njemu.
- Zar to nije isto?
- Nije. Nikako nije isto - ponavljao je Antun u oduevljenju.
- Zabaurit e se trag.
- Ali e svi znati da smo ukrali - ree Mate.
- Pa ukrali smo, ali nismo njemu. Dokazat emo da nismo ukrali njemu, pa kad
dokaemo, optuit emo ga za potvoru.

Ali ni Petar nije mirovao. Razglasio je krau po svemu selu pa djeaci nikome nisu
smjeli na oi. Krili su se od sviju koji su ih poznavali, poglavito od starijih. Bjeali su na
livade i u grmlje, a nou su se uvlaili u kue kao tati. Matini i Jurjevi roditelji nisu
pomaljali glave iz kua. Antun je bio poteen, jer njega ionako nikad nitko nije gledao
poprijeko. I kad bi poinio kakvu nepodoptinu, ljudi su okretali glave pravei se da ne
vide. Tako je bilo i ovaj put - sve je palo na Matu i Jurja, a lake bi bilo da je palo na
Antuna, jer se njegovi roditelji ne bi mogli sramiti.
Moda je stoga Antun i bio ustrajan.
- Nikako neemo priznati. Petar je blesav, trebao je pogoditi kome smo ukrali, pa
bismo priznali.
- Ali e se dokazati - ree Mate.
- Vidjet emo. Valja nam ekati.
Petar se uistinu vladao nespretno. Propitivao se kod ljudi u selu je li kome moda
ponestalo sto dinara pa su ljudi poeli sumnjati da djeaci i nisu ukrali njemu, a jedni
bogme da nisu ukrali nikako.
U tome su djeaci i nazreli neku priliku, a kad je na njihovu stranu stao Tuna, prvi i
jedini voza u svemu kraju, Petar im je postao smijean.
- Hajde, bogati, Petar popio, a ne smije rei eni, pa potvara na djecu. On i ne zna
koliko ima novaca jer stalno neto muka, boji se dravne inventure. Kako bi djeca i mogla
do njegovih novaca? - govorio je Tuna hodajui po selu, pa je tako svakome u uho stavio
mrvu sumnje, i djeaci su se vratili u selo i podigli poglede ne bjeei od ljudi.
- Otkud nekome sto dinara, nije ovo Amerika - ponavljao je Tuna.
I domeao kako je nekad bilo u Americi.
- Nije to dananja Amerika, koja i nama alje pomo. Hehe, drukane! Trebalo je u
Ameriku kad je bio moj djed! U rudnik. Pod zemlju, pa kopaj! Ni sunca, ni mjeseca. Samo
mrak i svijee. Trai svijeom svoje zlato. Neka tako i Petar. A ne za pult, pa ekaj.
Ali se ni Petar nije dao. Kad se ve sve okrenulo. I njega je bilo sram.
Doao Petar k uitelju.
- to emo sad? - upita Juraj Antuna.
- Jesi li priznao majci?
- Nisam.
- To je glavno. Lako emo za Petra.
- Ako nagovori uitelja da izbroji novac?
- Onda neemo u kolu - zakljui Antun.
- Lako je tebi. A nama e globiti roditelje - umijea se u razgovor Mate.
- Za jedan dan izostanka nee. Rei emo da smo bili bolesni - umirivao ih je Antun.
Tako jedan dan nisu ili u kolu. Odlutali su niz polje i izgubili se duboko u vrbama
du rijeke. Kad bi ogladnjeli, kopali su krumpir, pekli ga na vatri i tako se prehranjivali.
Vatru su podloili u koritu kako bi se dim odmotao niz korito eda nitko ne bi opazio. Kadli
predveer, dok su sjedili na obali obasjani suncem sa zapada to je padalo vodoravno,

opazili su kako im se pribliavaju dva ovjeka. Nisu imali kamo, jer su ljude zamijetili
kasno pa se nisu mogli dati u bijeg. Uitelj i Matin otac.
- to radite tu?
Djeaci su se zarumenjeli i nita nisu ni zaustili.
- Ne bojte se, Petar lae - ree uitelj.
Matin otac nije ni prozborio.
- Njemu niste ukrali - nastavi uitelj.
- A je li novac ikome ukraden? - upita Antun.
- Nikome - ree odrjeito uitelj.
- U selu nitko i nema sto dinara - dometne Matin otac.
- Nemojte bjeati kad niste krivi. Morate u kolu, danas smo preli lekciju dalje,
prepiite zadau od nekoga iz razreda i doite sutra na sat. Trebali ste kazati roditeljima da
ste nali sto dinara, ali kad niste, nije nita strano. Svatko moe nai sto dinara, nije
sramota nai sto dinara na cesti. Ljudi se danas svakamo ure, pa izgube. Nije nai isto to i
ukrasti.
- To je sigurno izgubio voza Tuna, on stalno gubi novac, a ja ga poznajem od
djetinjstva. Njemu i nije do sto dinara. Pitat emo ga kad se vrati, pa bude li novac njegov,
vratit emo mu. Koliko je samo izgubio prije rata! Mi smo od toga vazda jeli bombone, pa
kad bismo mu i rekli, nikad nije traio da mu vratimo. "Neka ste ih nali, ima u Tune
papira. Glavno je da nisu pokisle, pa se poderale", vazda nam je govorio. Veselilo je Tunu
to je gubio novac - to je bio znak da ga ima. Kako li ga tek veseli sad, kad je u godinama,
pa kako li tek sad gubi kad je rastresen! Bit e toga jo. A kad se opije Tuna - to treba tek
vidjeti. Baca novac u vjetar, pa vjetar nosi novanice kao pljevu. "Neka se depovi svaiji
pune od staroga Tune", tako pjeva.
Djeaci u olakanju prasnue u otuan smijeh. Gledali su daleko, preko planina.
Antun je pomislio kako bi bilo najbolje otii daleko, moda uz planine, pa se onda
spustiti onkraj njih, gdje god bilo, samo neka je daleko, to dalje.
Svu trojicu uitelj je proveo ispred Petrove kue. Htio je da ih Petar vidi vesele, ali je
on zatvorio vrata im ih je ugledao.
- Kriv je, zar ne vidite - ree uitelj. - Sram ga je to je potvarao. Sad mu se ljudi
smiju. I ne vjeruju mu vie. Sad e svi paljivo brojiti novac kad kod njega budu kupovali.
Na krianju su se razili kuama, veselo kao da se nita nije ni dogodilo. A i nije,
pomislio je Antun, kao da je sto dinara neki novac. Papir za koji se i ne moe kupiti bogzna
to.
Ali nije vie htio o tome.

6.

Vie nita nisu mogli izmisliti. Iako ih je uitelj spasio od Petra i sela zaustavivi sva
nagaanja o krai, muilo ih je to to se dogodilo, jer po uiteljevu dranju nikako nisu
mogli razluiti zna li on, ili se vjeto pretvara.
Kad su po tko zna koji put posjedali na svoja mjesta i pogledima lovili kriom kako e
ih uitelj pogledati, on je na veliko njihovo iznenaenje uao u uionicu bez dnevnika. Nije
ni sjedao. Stao je ispred ploe, okrenuo se svima i rekao:
- Danas je na posljednji dan zajedno. Od sutra dobivate novoga uitelja. Sluajte ga
dobro jer je on dobar i dobro e vas uiti. Nemojte zaboraviti to ste sa mnom nauili jer e
vas on prvo sve potanko propitati eda bi se osvjedoio u vae znanje. A da bismo se lijepo
rastali, danas emo na izlet. Ostat emo na izvoru cijeli dan. Ponijet emo i hranu.
- Moramo onda kui - ree Vjekoslav.
- Zato? - zaudi se uitelj.
- Po hranu.
- Hranu e za nama dovesti voza Tuna. Zamolio sam ga. Svi emo jesti isto. A i da ne
bismo gubili vrijeme dok se okupite.
Laknulo im je, ali ih je bilo i strah, pa su se nekako u isto vrijeme pogledali - Antun,
Mate, Juraj i Vjekoslav. I sva su etvorica mislili o Tuni. to ako Tuna zatrai da mu vrate
sto dinara?! inilo se da je i uitelj to razumio pa ih je pogledao uz smijeak. I nekako im
neopazice namignuo, prvi put otkako ga poznaju. I prvi put opazie da se uitelj ne dri kao
na nastavi, i to ih umiri.
Uitelj prie Antunu i pomilova ga po kosi.
- Danas ne mora po objed - ree. - Hvala ti to si se muio.
Da je uitelj gledao, vidio bi kako su Juraj i Mate pocrvenjeli, a Vjekoslav se smijulji
priljubljen uz klupu.
Odlazei prema izvorima, u redu kao vojska, nisu mnogo ni razgovarali. Uitelj se
zaustavljao kako bi koga sretao na putu i prepoznavao pa bi oni, ekajui ga u usporenom
hodu, oslukivali o emu razgovara. Tako su i saznali da odlazi u vojsku i da ga nee biti
osamnaest mjeseci. Antun, Juraj i Mate kriom su, zaostajui za ostalima, potiho
raspravljali o svemu to im se za tako kratko vrijeme dogodilo. Nastojali su se smiriti i
zakljuiti, ipak, zna li uitelj da su ga potkradali, pa kad nita opet po tko zna koji put nisu
mogli odgonetnuti, nastojali su pogoditi kakav e biti novi uitelj. Hoe li biti samac ili e
dovesti obitelj? Hoe li ih slati po hranu, ili e odlaziti sam? Bili su nestrpljivi, pa nisu ni
opazili kako se za njima die praina.
- Sklanjajte se, uz rub ceste! - povie uitelj.
Uto automobil zatrubi usporavajui vonju.
Drei se za ruke, oni se sklonie kao val u travu i ito, a uz snaan cijuk konica
zaustavi se zadruni kamion.
Vidjeli su da voza pozdravlja objema rukama, a volan ne dri.

- To je Tuna - ree Antun. - Samo on tako vozi.

- Zdravo, Tuna - prie mu uitelj.
- Vi ste taj razred? - upita Tuna. - Penjite se.
U taj as, kao grozdovi, djeaci se objesie na kamion.
- Gotovo - ree uitelj - i Tuna pokrenu auto. Za tili as bili su na kraju ceste, ondje
odakle je trebalo pjeice do izvora.
- Sad emo pjeice - ree uitelj.
- Zato? - zaudi se Tuna izbacivi glavu kroz prozor kabine.
- Mi emo lijevo, ondje gdje je ona stijena - ree uitelj i pokaza rukom.
- Tuna moe i donde - ree Tuna kao da govori o kome drugom i uspori vonju
oprezno silazei s ceste. Gledali su djeaci ovjeeni preko karoserije kako kotai polako ali
sigurno gnjee travu koja nestaje ispod njih i ukazuju se crne rupe na vlanoj tratini - dubok
trag kamiona presijeca livadu.
- Sporije, Tuna, sporije - vikao je uitelj. - Vozi djecu.
- Djecu nije strah, ne govori ti radi djece, hahaha.
- Tuna, kamion ti je star, a kamenje je. Lokve.
- Ovo je prvi kamion u svemu kraju, sve je proao, i lokve i bare, u vodu je ulazio do
prozora, pa se izvlaio. Sve zna kao ivo eljade. Kad sam spavao, vozio sam kilometrima,
pitaj ljude.
- Tuna, budi ozbiljan.
- Djeco, je li vas strah?
- Nije - povikae uglas.
- Koga je strah neka sie - ree Tuna. Uspori vonju, a uto i zaustavi.
- Dolazi uzbrdica, a dosta je kamenja. Vozit emo cikcak, amo-tamo, a bit e i goredolje. as emo skakutati, as se tresti. Tko je gladan, ne moe izdurati. Koga je strah,
takoer. Neka ostanu samo oni koji se ne boje.
I pogleda Tuna uitelja.
- Sii emo svi - ree uitelj. - Mogu ostati samo Antun, Juraj, Vjekoslav i Mate.
- Mogu li ja? - upita Miroslav.
- Moe i ti.
- U redu - ree Tuna.
Njih petoricu Tuna je vozio kao krumpire. S vremena na vrijeme javljao im se: "Jeste
li jo ivi?" i smijao se pritom. Oni su poskakivali na kamionu kao lopte, kao jabuke u
koari. Kao da su u reetu - skau tamo-amo, a ne mogu ispasti. Drali su se vrsto i esto
bivali u strahu. A nisu smjeli priznati da ih je strah. Kad je kamion prolazio ispod kroanja
drvea, saginjali su glave i trpjeli kad bi im granje upalo kosu.
- Odmalena se trn otri - vikao im je Tuna kroz kabinu.
A znali su i sami - sad nema natrag, jer Tuna nikako ne bi zaustavio. Sluali su
isprekidanu Tuninu priu o tome kako se vozilo nekad, kako je vonja njegova obiteljska
tradicija i kako je tu vonju naslijedio od djeda koji je prvi u kotaru imao auto, a Tunu je

poduavao u vonji tako to ga je izlagao svakoj pogibli koja mu je mogla pasti na pamet.
U tom su strahu stigli na prostranu livadu ispod guste ume ponad izvora. Sili su s
kamiona, a bljesak sunca nije mogao skinuti niti zakloniti strah na njihovim licima.
- Momci, malo je u gaama - ree Tuna iskoivi iz kabine u isti as kad se vrata
zalupie. Kao zvrk.
- E, hehe, dragi moji. A moj pokojni djed?! Da vam je bilo njega vidjeti! Bio sam
vaih godina kad sam prvi put sjeo s njim u neki stari Saurer. Ba se otvarala ova cesta moj djed ju je i otvorio. Ta cesta nije bila za na svijet, bila je za cijeli svijet, ona ide gore
od Budimpete i Praga, Bea i Zagreba, to ja znam. Sve to spaja. Moj djed ju je otvorio
prvi na ovome dijelu, u vrijeme kad gore u Beu nisu ni znali za nas. Na otvaranje je
pozvao i mene jer sam bio najsmioniji. Tako me on hvalio. Rekao mi je tada: "Dajem ti
priliku da za svagda istjera strah iz svojega tijela. Kao kad izgone sotonu."
A bio sam ponosan to me odabrao. Bilo me strah, valja poteno rei, ali sam stisnuo
zube i poao.
Kad je djed zapalio! Boe moj, nita nisam vidio. Ve su nas bili otpisali - moja je
majka plakala, pokazivao mi je djed u retrovizoru. Ali nije bilo natrag. Stisnuo sam se uz
djeda, ali me on odgurnuo.
- Gledaj naprijed - rekao mi je.
I gledao sam. Kao da se micala Zemlja, sve na njoj - drvee, kamenje, kue, cijela
brda... Pitao sam djeda to se to dogaa, a on mi ree: - Kad odraste, uit e te da se
Zemlja okree. Evo ti prilike da naui prije. Vjeruje li sad?
Vjerovao sam kad sam vidio. A je li vas uitelj nauio da se Zemlja okree?
- Da - graknue uglas.
- Eto, ali to je samo teorija. Priznajte da u to niste povjerovali!
- Pa nismo.
- Sad ste se uvjerili...
A brzina tek! Brzina ti je zakon o svemiru. Prei od svakoga drugog. Brzinom je
mogao sve moj pokojni djed. Silno je volio brzinu, a i mene je opinio time. Rekao mi je
tada: "Kad svlada brzinu, nee ti nitko ui u trag. Samo primjenjuj brzinu na sve pa e
dospjeti daleko. Radi li bre, prije e zgotoviti, jede li bre, vie e pojesti, vozi li bre,
dalje e stii."
Ima ljudi, djeaci moji, koji se nikad nisu maknuli iz ovoga kotla, a to je alosno. Ja
sam obiao cijelu zemlju, jo prije rata. A sada tek! Samo kad promijenim gume, odoh ja.
Vidjet ete me kad se vratim, a ni ja neu znati kad e to biti. Vidite li svoj razred? Miu se
dolje kao mravi, kao da i ne hodaju. A mi smo se u tili as stvorili ovdje. Hoemo li pred
njih?
- Hoemo - ree Antun.
- Prvo emo se pogostiti - ree Tuna i iz kabine izbaci vreu zavezanu icom.
- Odrijeite to - ree.
Kad su otpetljali icu, neto se zazlatilo u vrei.

- Muki to, deki! Istresite.

Potezali su, ali vreu nisu mogli ni pomaknuti.
Tuna skoi i jednom rukom podie vreu, a iz nje potekoe velike zlatnoute limenke i
stadoe se kotrljati u travi. itali su:
POKLON AMERIKOG NARODA NARODIMA JUGOSLAVIJE - NE SMIJE SE
PRODAVATI NITI ZAMJENJIVATI.
- Otvorite jednu - ree Tuna i baci kljui u travu.
- Kako? - upita Antun.
- Snai se.
Prvi put da se nisu snali.
- Ovako - ree Tuna, zapara noiem i u tili as zatvori krug.
Tako i ispade poklopac, a u limenci se zauti ameriki sir.
- Odakle ti ovo? - upitae Tunu, a on prasnu u smijeh.
- E, vozim. Vozim iz Splita. Samo ja imam kamion, pa vozim.
Limenke dovoze u Split brodom. Da vam je to vidjeti - pun brod konzervi u splitskoj
luci! A koliki je tek brod?! Ne bi cijeli kotar pojeo za godinu dana. Poslali mene ovi iz
zadruge. Vele: Tuna, ti e najbre. A tako i jest. Tko moe bre od mene? Samo ja mogu
dovesti toliko da podmirim cijeli na kotar. Svu djecu.
- Sve ti je to sir u kamionu?
- Da. Sve je sir i mlijeko.
- Mlijeko? - zaudi se Juraj.
- Da, mlijeko. U tim je bavama mlijeko.
- Da smo se prevrnuli, mlijeko bi se prolilo.
- He, he, deki! Nije to nae mlijeko. To je ameriko mlijeko. U Americi je i mlijeko
drukije. I o tome mi je pripovijedao moj djed. On je radio u Americi, zato je i mogao
kupiti kamion.
- Znaju li u zadruzi koliko vozi?
- Ne znaju. Nitko ne zna koliko vozim. Zato i vozim. Meni ne broje. Samo im pruim
tovarnicu, a oni potpisuju. Kasnije se raun ne slae, a oni me zovu. "Tuna, fali", govore.
- to fali? - pitam ja i pravim se da ne razumijem.
- Fali, sira tri konzerve, na primjer.
- A ja velim: pale u more pri istovaru.
A to oni znaju koliko je more i kako se istovara! Kad spomene more, odmah misle
da je duboko. Tako limenke uvijek potonu, a ja se debljam.
- Tako e potonuti i ove tri - ree Antun.
- Tako je - shvati Tuna i poe otvarati drugu limenku. - Samo vi jedite. Tko vozi, taj
treba i jesti. Hoemo li ostaviti njima? - pokaza Tuna na ostatak razreda koji se umorno
vukao dolje u podnoju.
- Hoemo - rekoe slono ve siti.
- Bravo, takve vas volim. Dat emo i njima. Umorni su i gladni.

- Koliko e onda konzervi pasti u more? - upita Antun.

- Koliko god padne, potonut e. Sve to padne u more, potone. To je zakon za mene i
za more.
- Dakle, uvijek manjak - zaudie se djeaci.
- Kakav manjak?! Viak. U more pada viak. Kakav bi to bio Tuna kad ne bi imao
vika?! Svega imam vika, kod mene nieg nikad nije uzmanjkalo. A nikad nita nisam
uvao. Dapae, prosipao sam. Gubio novac, troio, pozajmljivao, pa zaboravljao... Opratao
kad ljudi nisu imali, plaao napojnice kud sam se god micao, a opet imam vika.
Jednostavno, ne mogu osiromaiti.
Kod mene se esto zateknu neke stvari, a ljudi dou i kau:
"Tuna, to je moje."
"Nosi", velim ja.
Ne trae li, mislim da je moje. Bolje je onda da trae. to e to meni?! Znaju me
takvog, pa i kad to nije niije, dodu neki mudraci pa kau "Tuna, ono..."
"Nosi", velim ja prije no to izusti. Neka ljudi imaju. Dok imaju ljudi, imat u i ja.
Duan je onaj tko ima, toga sam se vazda drao. I uvijek imam, a uvijek sam duan. Vie i
ne znam to imam, a to sam duan.
Tako su njih petorica uz Tunine prie pojeli dvije limenke i dvije truce kruha.
- A sad iznenaenje - ree Tuna. - Tko e pogoditi to emo sad?
- Sad emo se napiti vode s izvor - ree Antun.
- Pogaaj, Mate.
- Ulovit emo zeca. Puna ih je uma.
- Ne moemo ga uhvatiti, a puku nisam ponio - ree Tuna. - Juraj?
- Nabrat emo cvijea za konobaricu Anicu - ree Juraj uz smijeh.
- Vidi maloga mulca - zaudi se Tuna i gotovo neopazice ispusti limenku u travu, a
onda sjede zurei u Jurja. - Vidi maloga, o, ti si za moj Saurer. Ti e postati pravi ofer,
baraba na cesti.
Znali su da Tuna uvijek u sitne sate parkira kamion ispred krme na zavoju na osami,
kad se krma zatvara, a svi ljudi odlaze na poinak. Tada svijetli samo jedan prozor. Svjetlo
se prosipa u vonjak podno stjenovita brijega pa ga je teko nazrijeti, jer ga je teko luiti
od mjeseine.
Uto je stigao i razred s uiteljem.
- Jeste li umorni? - upita Tuna, a sva djeca rekoe uglas: - Jesmo.
- Sad u vas okrijepiti - ree on i podie dvije prazne limenke.
- Vidi kako se zbunio, daje im prazne - apnu Juraj Antunu, mislei da Tuna jo misli
na konobaricu Anicu.
- Juraj, za kaznu donesi dvije limenke vode.
Juraj skoi bez rijei.
- A vas trojica skupite trijea i suhoga granja. Podloit emo vatru. To nam nije teko.
Ova je planina prepuna prirodnih kamenih ognjita.

Dok su djeaci radili svaki svoj posao bez pogovora, Tuna je primicao dva ovea
kamena.
- Bre, bre, djeaci, moramo to prije - pourivao ih je Tuna dok se Juraj oprezno
izvlaio s dvjema limenkama vode.
Kad su potpalili vatru, Tuna je skoio na kamion i donio vreicu bijeloga praha.
- to je to? - graknue djeca
Kad je voda prokljuala, Tuna je u svaku limenku sasuo po dvije pregrti tog bijelog
praha, a onda promijeao bijelim tapom s kojega je zgulio koru.
- Mlijeko - uskliknue djeaci.
- Tako je. Ovo je mlijeko. A krave nigdje! to ti je Amerika?!
Uto su dotrali i ostali, pa se uas oko vatre to je dogorijevala okupio cijeli razred.
- Nemamo iz ega piti - ree Juraj.
- Kako nemamo? - zaudi se Tuna. - Pit emo iz limenki. Jedan po jedan.
- Tako je - ree Antun. - Samo se mlijeko mora ohladiti pa emo onda podijeliti.
Nisu dugo ekali da se mlijeko ohladi. Tuna je na oveoj drvenoj ploi, oprezno
probirui po livadi da se ne bi spotaknuo, odnio limenke u potok i spustio ih u vodu. Uas
su se ohladile, a svi su se umivali u bistroj planinskoj vodi gledajui kako se pui i mirie
mlijeko. Upijali su miris mlijeka dok se hladilo, a Tuna je mijeao da se hladi i pui bre.

7.
Novoga uitelja ekali su strpljivo tjedan dana. Za to su vrijeme u igri pretresali sve
to im se dogodilo ne bi li otkrili ili bilo kako zakljuili znade li sad bivi uitelj da su ga
potkradali. Nikako nisu mogli zakljuiti nita suvislo, pa su stali nagaati kakav e biti novi
uitelj. Hoe li biti samac, ili e doi s obitelji, hoe li ih - bude li samac - slati po objed, ili
e odlaziti sam. Sve ih je to muilo i danima ni o emu drugom nisu razgovarali.
Uto je osvanuo i taj dan kad su se poredali ispred novoga uitelja. Imali su to i vidjeti:
iz uiteljeva stana sukljao je dim, na vokama ispred kue, na uetu protegnutom izmeu
procvjetalih voaka suilo se rublje. Uitelj je bio oenjen. Posjedali su u klupe i oekivali
novoga uitelja.
- Ja sam va novi uitelj. Zovem se Tomislav Petri. Uit u vas sve kako ste uili do
sada, samo dalje. Malo emo ponoviti eda bismo vidjeli tko je najvie upamtio.
I prozva novi uitelj Antuna.
Antun na nesreu nije znao nita. Zamucao je neto, zabrzao, smeo se i zautio
srameljivo gledajui u klupu i stiui gumicu meu prstima. Svi su bili iznenaeni jer
tako smetena Antuna nikad nisu vidjeli. udio se i uitelj i sve u nadi da e se Antun
neemu dosjetiti drao ga tako dugo.
- Antun ne moe znati, pitajte mene - javi se Marija.

- Pitat u vas sve, budite strpljivi - smireno je otpovrnuo uitelj ne skidajui oiju s
Antuna.
- On ne moe znati - nije se dala zbuniti Marija ni od novoga uitelja - on je esto
izostajao sa sata.
- Izostajao? - zaudi se uitelj i, kao da pita cijeli razred, pogleda uzdu i poprijeko
uionice.
- Stanuje daleko? - nastavi uitelj pitajui sad samo Antuna.
- Ne, drue uitelju - uskoi brbljava Marija - Antuna je na bivi uitelj vazda slao po
objed.
- Po objed? - upita uitelj kao iznenaen. - Ah, tako. Ti si dakle taj.
Antun je pocrvenio. I Mate. Obojica su pomislili da uitelj znade sve i da se vie nita
ne moe zatajiti.
A mislili su da je svojim odlaskom bivi uitelj odnio sve u zaborav.
Mate je gledao kroz prozor. Nije gledao kako se Antun crveni oekujui da mu uitelj
rekne da sjedne.
Uto se uitelj pomaknu i prie k Antunu.
- Nita, nita. Nauit e. Ti si bistar.
I pomilova ga uitelj po kosi.
- I snalaljiv si - dometne uitelj.
Mate je crvenio vie od Antuna, a njemu nije prilazio nitko.
Stiskao je glavu meu dlanovima i priljubljivao je uz klupu, pa kad se to opazilo i kad
su ga djeca ispred njega i onkraj lea stala zadirkivati, on se podigao i kiselo se i prigueno
nasmijao samo da bi zatomio sram pomijean sa strahom. Gledao je kroz prozor brojei
stabla, pa kamenje i brjegove, a kad je i to izbrojio a nita se u razredu nije izmijenilo, piljio
je u dno magliastog polja od sporog izrastanja sunca ponad rosnih zelenih breuljaka i
oekivao da se pomoli potanski autobus koji je gotovo u pravilu najavljivao svretak sata.
Ali nikako nije zvonilo.
Mate je kriom ispod oka promatrao Antuna koji mu se sad doimao kao uznik. Uinilo
mu se u tom mku da novi uitelj spaja satove i bio je siguran da novi uitelj znade sve.
Kako bi drukije znao da je Antun bistar, kad nije odgovorio ni na jedno pitanje?! Sigurno
uitelj misli na potkradanje prvog uitelja, kad je rekao tako - stalno se Mate vraao na taj
zakljuak.
U zadnjih nekoliko mjeseci svi su djeacima govorili kako su se naglo udebljali crvenih obraza i zdrava izgleda svima su se doimali kao da su stigli iz drugog svijeta.
Ostala su djeca bila krljava, blijeda i boleljiva, jer je tih godina prehrana bila oskudna.
Hrana se dijelila na bonove, a djeca su motrila ljude kako ponizno i skrueno stoje u
dugakim redovima i kao da se srame u oekivanju pripadka. A tek kad bi Tuna kasnio!
Ljudi su tada ostajali bez hrane danima i niotkud je nisu mogli namaknuti. Svi su gledali u
smjeru Splita, odakle se svakog asa trebao pomoliti Tuna. A o Tuni su pronosili vijesti
namjernici kad bi prolazili - gdje su ga i kako vidjeli i kad bi mogao stii.

Jo se utio svretak rata, nigdje nita nije bilo jer je sve bilo ispranjeno i ogoljelo.
Kue su bile prorijeenih i raznesenih krovova i okrznutih fasada. Mukaraca je bilo sve
manje, i to onih u snazi - bilo je samo starijih i djece. Vidjelo se, navlastito o mobama, kako
se poljem mie neprirodan omjer djece i odraslih, mukaraca i ena, starih i mladih.
Odluili su se osvetiti Petru.
Smiljali su dugo svrhovitu osvetu i zakljuili kako je najbolje ukrasti mu veliku bavu
amerikog sira. Juraj je o krai htio obavijestiti Tunu koji bave dovozi, ali se usprotivio
Antun.
- Tuna bi nam mogao dati bavu, a to onda nije osveta. Petar ionako Tuni ne broji ree Antun.
- Tako je, kod Tune bava uvijek potone - sloi se Vjekoslav.
Odluili su se na noni prepad.
Petar lijee zarana, tek to zatvori zadrugu, a bave su poredane uza zid sa slijepe
strane kue, ondje gdje je trava, pa kad bavu budu kotrljali, nee se uti zvuk. Dovoljno je
da je gurnu u hipu, i ona e se sama otkotrljati prema rijeci i zaustaviti se u vrbiku.
A ondje i ele jesti. Tuda rijetko kad tko prolazi, a vrbik je tako gust da nitko kroza nj
ne moe ni proi. Ondje e postaviti bavu, donijeti alat i otvoriti je. Mogu jesti mjesec
dana.
Tako su i uinili.
U suton, kad sunce nestaje s obzora zamiui prema zapadnim brdima i kad se nebo
sklapa nad svim poljem smanjujui ga i pretvarajui ga u crn kotao, etvorica djeaka
obilazili su selo kao da ne smiju ui u nj. ekali su priliku kad e se kue zatvoriti, spustiti
prozorski kapci i upaliti svijee. Tada i Petar zakljuava zadrugu i uz uobiajeno "Dosta za
danas" ulazi u kuu.
- Moramo ekati dok ne ue u sobu - ree Antun. - Mogao bi uti, a dok jede u kuhinji
na suprotnoj strani, ne misli na bave.
Baava je bila sva sila. Na poveem prostoru uzdu kue u jednome redu Petar ih je
uvijek slagao jednu na drugu eda bi ih lake brojio i uvijek imao na oku. Straio se Petar da
mu tkogod ne pokrade bave, pa ih je brojio svakoga dana, ali nikad nije bio naistu koliko
baava ima - bio je zaboravan i rastresen. A i ustraen je bio premda nitko nije znao zbog
ega i ime.
- Izvrsno - ree Antun. - Dovoljno je samo pomaknuti bavu i ona e pasti sama.
Uto Juraj dohvati eljeznu ipku kojom je Petar - udarajui po bavama - provjeravao
jesu li pune ili poluprazne. Tvrdio je kako je esto dobivao poluprazne bave, a bio
zaduivan za pune, pa je manjak morao pravdati ili namirivati iz svoga depa. Kau da su
mu rijetko vjerovali, pa je Petar svaki put kad bi Tuna dovezao bave tukao po njima
eljeznom polugom provjeravajui po zvuku njihovu teinu. U tim se prigodama Petar
vazda svaao s Tunom jer je Tuna ismijavao njegove metode.
- Koliko sam ti dovezao, toliko ti je i poslano. U gram - govorio bi Tuna.
- A ako mi je tko ukrao? - ljutio bi se Petar.

- Ako je ukrao, onda mu je bilo potrebno - zavravao bi Tuna svau aljivo svaki put, a
Petar bi stao otvarati bave da se Tuna uvjeri. Tuni je bilo glupo, pa bi mu svaki put
potpisao.
Juraj vrsto dri ipku i smilja kako e zakvaiti bavu.
Vjekoslav donosi sijeno da bava udari to tuplje, a Mate odmie kamenje i drvlje s
puta i namjeta tako da se bava ne zaustavi nego da se uslijed pada, po Newtonovu
zakonu, otkotrlja prema rijeci.
Pomicanje bave nije trajalo dugo.
Juraj vjeto napipa rupu u zidu, zape eljeznom ipkom i naglo trznu. Bava skoi
preko naviljka sijena i ubrzavajui otkotrlja se podesnom strminom i zamae prema vrbiku.
- Da ne padne u rijeku - povie Juraj, a Antun potri.
Trali su sva etvorica.
Antun stie bavu i uzjai je.
- Past e pod bavu - vikao je Mate za njim. - Pregazit e te!
A bava je teila stotinu kilograma sira.
Juraj je, kao da nita nije uinio, mirno otiao kui po eki i dlijeto. Trebalo je
otvoriti bavu. Otvaranje bave nije bilo teko, ali su se namuili dok su je uspravili.
Ispomagali su se polugom i kamenjem koje su podmjetali ispod bave. Naslanjali su
bavu na stablo, potkopavali je ne bi li upala u jamu... Ali se napor isplatio. Kad su je
otvorili, imali su to i vidjeti, zautio se sir - jednodnevni obrok za svu djecu u selu!
- Koliko e nam trajati? - upita Juraj.
- Dok ga ne oute mravi - ree Vjekoslav i zabode ruku u sir.
Kad su se najeli, poklopili su bavu, nanijeli na nju lia i granja i otili kuama.
Sljedeeg dana uope im se nije jelo, pa Antun predloi da sir podijele ostaloj djeci.
- Kako? - upita ozbiljno Juraj. - Saznat e se.
- Nee se saznati - uznastoja Antun. - Kad se smrai, raznijet emo jednake komade
sira po selu i staviti na svaiji prozor.
Prvo svome razredu. U osvit zore, kad se djeca ustaju za kolu, nai e sir i obveseliti
se. Svi e pomisliti da su im majke ostavile doruak.
Tako se i sloie.
Sir su razdijelili u manje limenke od po dva kilograma koje su briljivo, ali oprezno
skupili po selu. Za to im nije bilo potrebno nikoga pitati, jer je tih limenki bilo na svakome
mjestu, najvie ispred kole. Limenke se nisu nikome vraale pa su ih ljudi bacali i
ostavljali posvuda.
Na svakoj su limenki prekriili ono ... AMERIKOG NARODA i napisali: ... NAS
ETVORICE - POKLON NAS ETVORICE NARODIMA..., a na velikoj bavi umjesto
NARODIMA, napisali su PETRU, ZADRUGARU NAEMU. NE SMIJE SE
ZAMJENJIVATI NITI PRODAVATI - to su ostavili.
Nije bilo teko utvrditi koja etvorica poklanjaju. Puklo je u svemu selu, a najgrlatije
je rastrubio Petar. On je likovao premda je bio gnjevan.

- Pa neka mi sad uitelj veli da nisu ukrali onih sto dinara! - ponavljao je svakome
koga je sreo. - Jesu mi i prije otvarali bave, samo to ja nisam opazio. Koliko sam ih samo
naao polupraznih?! A tek od mlijeka?! - estio se Petar hotei iznuditi priznanje svega
sela.
- Vi recite da ste bavu nali u vrbiku - rekao je djeacima Tuna. - Ako se komisija ne
bude sloila da se bava moe otkotrljati, ja u rei da je meni pala s kamiona.
- Vrbik je daleko od ceste, kako e pasti s kamiona? - upita Antun.
- Meni moe pasti na svakome mjestu, to je moja briga. Kaite samo da ste nali!
- Tuna, budi ozbiljan, kako bava moe pasti s kamiona i dospjeti u vrbik? - pitao je
predsjednik trolane komisije.
- Sluaj ti, kume, kamion ti je kao ivotinja. Kao vol ili konj. Ne napoji li ga, nee da
povue da ga ubije. Morao sam motoru dati vode, skrenuo sam na rijeku jer mi je tako bilo
lake - bacim cijev i povuem. as posla. Kamion se nagnuo i bava spala.
Tko e gledati jednu bavu - gledao sam da mi se ne srue sve u rijeku. Tako sam u
muci i strahu i zaboravio.
- Tuna, a trag?
- Kakav trag?
- Trag kotaa.
- Trag, veli. Koji trag ne ispere kia?! Voda. Rijeka kad se izlije.
- Rijeka se ovih dana nije izlijevala.
- Nije izlijevala, veli. Ovih dana. A je li se izlijevala ovih noi? Gdje si bio prole
noi? Pretprole? Prije sedam noi? U krevetu. A ja bogme nisam. Prole sam noi bio u
Splitu, pretprola me stigla na Cisti Provo, prije tri noi zanoio sam u Imotskom, prije
etiri u Livnu, prije pet sam praio od Zagreba. I ti da meni pjeva o noima, moj kume!
Sve noi to su pale na ovu zemlju u zadnjih trideset godina, pale su na moju glavu, moj
drue. O noima mi nitko ne moe govoriti. to je u tolikom broju noi, kinih i snjenih,
sparnih i studenih, jedna bava koja mi padne s kamiona u po bijela dana? Budi pametan!
Tuna je bio ozbiljan i ozbiljno se naljutio. Puio je otpuhujui dimove i grizui nokte.
Nikad ga takva nisu vidjeli, pa su se malo suspregnuli i lanovi komisije.
U komisiji je bio i uitelj.
- Ja mislim da se moe uzeti ovo Tunino, da je bava pala s kamiona. Nema smisla da
teretimo Petra.
- Ma tko te pita za Petra i Pavla - uvrijeeno e i razdraljivo Petar.
- Mislim - nastavi uitelj smireno - nevjerojatno je da bi se bava otkotrljala, samo
jedna bava, premda si ih ti sloio nevjeto. Mislim, isto fiziki - ili bi se odvojilo
nekoliko baava, ili ne bi ni jedna.
- Ljudi, ili sam ja lud ili vi - estio se Petar ne razumijevajui.
- Nitko nije lud - nastavi uitelj i dalje suspregnuto - mi traimo razumski uzrok
kotrljanja bave.
- Ma kakvo kotrljanje, ljudi?! Mi traimo lopove.

- Ne moemo optuiti ako nemamo dokaze, a za dokaze su ponekad potrebni i uzroci.

- Uzrok svih ovih baava, kume - preuze Tuna razgovor - jest glad. Glad, moj kume. A
kad je glad, onda se kotrljaju bave. I kamioni baava. I vlakovi baava mogu se kotrljati
kad je glad. Vidjeli smo to, dosta nam je godina.
- Ne razumijem da tite ovu neodgojenu djeurliju - razljuti se Petar. - Sutra e vam se
popeti na te vae glave to se kotrljaju kad je glad. Posluajte Petra.
- Petre, ne razumijem o emu govori. Ja sam tu da odgajam djecu - naljuti se i uitelj.
- Tebi svaka ast! O tebi ne govorim.
- Kad se govori o odgoju i uenju djece, onda se pita mene. Mislio sam da ti je to
poznato - ree uitelj smireno, a odrjeito.
- Kotrljajte, valjajte, traite uzroke... neu se mijeati. Hou samo da mi netko vrati
bavu sira.
- Ja u ti vratiti - povika Tuna za njim. - Zadui me za sljedeu dostavu - dometnu i
udalji se.
Tako se i proulo u selu da se bava otkotrljala. Tuna je proirio jo dalje - kako mu se
otkotrljala bava i zaustavila se tik na obali, gotovo se nagnula i umoila u vodu. Nali je
djeaci i vratili narodu. Tako je priao i tako se potvora pretvorila u slavu.
- To su prava djeca - ulo se sve ee. Petar je bio izvan sebe, ali se teko moglo
razluiti je li gnjevan na djeake ili na Tunu i komisiju.
Ali se ubrzo razjasnilo i to.
Posve sigurni da je pravda na njihovoj strani, djeaci su se bez okolianja proetali
selom i proli ispred zadruge. Kad ih je ugledao, Petar je ostavio posao, skoio preko pulta i
potrao za njima.
- Bjemo! - uskliknu Antun i dade se u bijeg. Bjeali su prema rijeci, ali je Petar trao
za njima. Gonio ih je preko rijeke, pa niz polje - vidjeli su svaki put kad bi se obazreli. Bio
im je vrlo blizu pa su zakljuili da im bijeg nee uspjeti, niti na koji drugi nain mogu Petru
umaknuti.
Zaustavili su se odluivi da ga doekaju pa to bude, kadli opazie kako se Petar
gnijezdi na omanjoj uzvisini. Namjeta se kao da zauzima nekakav poznat poloaj. Iz trave
izroni neto u njegovim rukama podiui se uvis kao da trai cilj. Puka.
- eli nas imati na oku - ree Antun.
- Nije to oko, to je nian - odgovori pribrano Vjekoslav. - Pogledaj!
Petar je zbilja ciljao.
Djeaci se dadoe u bijeg.
- On je poludio - uestalo su ponavljali bjeei kroza ito, ali ih je Petar mogao pratiti
jer se gusto ito pod njima povijalo i tako se po uoljivoj liniji dijelilo na dva dijela, a po toj
liniji Petar ih je bez tekoa mogao pratiti u stopu.
- U kukuruz, u kukuruz, u brazde - vikao je Juraj. - On je lud, pucat e bogami!
Polijegali su u brazde, a zaklonjeni kukuruzom nisu Petra ni mogli vidjeti, pa nisu ni
znali prilazi li im, ili je jo na istom mjestu.

- Mogao bi nas promaiti.

- Nee. Puka je lovaka, zahvaa vei krug - ree Antun.
- Promait e on nas traei, on je glupav - ree Vjekoslav jo uvijek priseban.
Sluali su kako zuje muhe i poveavaju uzdahe. I strah.
- Nee pucati. Ne smije pucati - umirivao ih je Vjekoslav.
U taj as - tras! Zatresoe se kukuruzita, zatreperi lie, a ptice se razletjee uvis.
Jedna ptica pade ponad rijeke. U tom smjeru pogledae s olakanjem - Petar je trao kuda
su gledali.
Ali odjeknu i drugi pucanj.
- On je zbilja poludio. Ne smije na Tunu, pa goni nas - ree Vjekoslav.
- A ti ree da nee pucati - podsjeti Antun Vjekoslava.
- Mislio sam da nije tako lud.
Petar se nije kretao prema njima, ali mu nisu vjerovali da je odustao.
- Izdrimo li ovo - poe Antun - nee nas vie vidjeti.
- Kako se moemo sakriti?
- Otii emo.
- Kamo?
- Bilo kamo, ovdje se vie ne moe ivjeti.
- Ne boj se - umirivao ga je Vjekoslav. - Nee vie pucati.
- Ti si rekao da nee nikako - doeka ga Juraj.
- Mislio sam, on je tvrdica, tedi municiju.
- Ako nas pronae - dosjeti se Mate - to emo onda?
- Otet emo mu puku - ree Antun.
- Kako?
- Lako. On je kukavica. Da nije kukavica, ne bi poao na nas pukom.
Antun je bio priseban, a Vjekoslav neozbiljan, pa je valjalo umirivati Jurja i Matu.
- Otii emo - govorio im je Antun. - irok je svijet. Vidite li da nam je sad to jedini
izbor.
- Moe li on u zatvor? - pitao je Mate kao da bi mu to pomoglo.
- Pa, mogao bi - ree Vjekoslav. - A to bi bilo dobro - dometnu i prasnu u smijeh kao
da Petra ve odvode.
- Tko e ga tuiti? - upita Antun otuno.
- Mi.
- Ako nas poubija? - zamiljen i zabrinut upita Juraj.
- Ne budi lud! To bi ga dolo sto godina robije.
- Kao da bi nas netko naao! Ve je no. Poubija nas i zakopa.
- Budi pametan, proi e ga jed i vratit e se. Sad ga ve spopada strah da e selo
saznati. Sjedimo ovdje dok se ne vrati.
Vidjeli su ga. Micao se pazei na svaki korak, paljivo je pretraivao svaki grm i
svaku brazdu. I ptice su bjeale od njega.

Djeaci su susprezali disanje jer su ve vidjeli Petrove noge izmeu stabljika. Trebalo
mu je samo jo nekoliko njiva i da ih nagazi. Ali, on savija lk i odmie se.
- Osvetit emo mu se - ree Vjekoslav i uzdahnu ustajui prvi.
- Bolje nam je da ga se okanimo. Ne treba dirati u govna - ree kao za sebe Antun i
ustane.
- Ukrast emo mu puku - sjeti se Vjekoslav. - Znam gdje je dri.
- Na tavanu, znam i ja - dometne Mate.
- Tako je, hoemo li, Mate? - prihvati Vjekoslav Matinu podrku. - Vas dvojica, ako
neete, uvajte strau.
- To je isto - ree Antun. - Nema smisla.
- Ima smisla - sloi se Juraj s Vjekoslavom i Matom. - A ima li smisla da on puca na
nas?
- Tko e ukrasti puku, ljudi Boji?! Petar puku uva na tavanu. Visi o gredi, vidi se
kroz prozori na proelju, ali kako do nje? - razborito ih je odgovarao Antun.
- A orah? Zar nikada nisi brao njegove orahe? - podsjeti Antuna Vjekoslav koji je ve
smislio kako e do puke.
- Popet u se na orah, a onda na tavan nije teko.
Sjeti se i Antun da se orah razgranao po cijeloj Petrovoj kui. Debele ravaste grane
upirale su u zidove i prozore kao da steu kuu da se ne bi sruila, kao brljan kad obraste
svaki zid.
- On ti nou spava na katu. Oprezno u se popeti na tavan, a poklopac na otvoru
pritisnuti vreama da Petar ne moe proi ako sluajno outi. Onda je lako - tumaio je
Vjekoslav svoj plan.
- Ukrast emo mu i municiju - ree Mate.
- to e nam municija? - upita Antun.
- Da je nema - odgovori mu Juraj.
- Ne, ne - ozbiljno e Mate. - Municija treba nama.
- Tako je - sloi se Vjekoslav s Matom. - Sad emo pucati mi.
- Vi ste ludi, kako emo pucati, u to? - nikako se nije slagao Antun s njihovim
nakanama.
- Neemo pucati ni u to. Pucat emo u zrak, a on e misliti da emo u njega.
- Neemo pucati - popravi Mate Vjekoslava. - Municiju emo razbacati kako on
nikada vie ne bi pucao.
- Bravo, slaem se - ree napokon i Antun. - Prosut emo municiju ovuda kuda nas je
gonio.
Penjanje na orah nije trajalo dugo. Vjekoslav je u tome oito bio vjetiji od ostalih, kao
da je poznavao svaku ravu na orahu, tako se vjeto pentrao. Vjeto je izvadio i tri-etiri
crijepa i vjeto se uvukao izmeu letava i greda na tavan. Dohvatio je puku i pruio je Mati
koji je ve spretno sjedao na orah drei se jednom rukom, a drugu ispruivi prema
Vjekoslavu. Na tavanu je bila i municija, tako da i nisu izgubili vrijeme.

Odjurili su niz polje sijui patrone za sobom. Puku su dobro sakrili u vrbiku i poli na
poinak. Ujutro su se zaputili u planinu.
Petru pet-est dana nije padalo ni na pamet to mu se dogodilo. Kad je uoio,
obavijestio je miliciju.
- Opet se tebi neto dogaa, tebe samo potkradaju i mrze - ree mu podrugljivo Tuna
kad je uo da se Petar opet jada.
Vidjeli su djeaci da se milicija primie. Mie se po njihovu tragu, nema dvojbe da ide
za njima. Potjera. Dvojica su bila u uniformi, jedan u civilu.
- Iz OZNA-e - ree Antun.
- Odmetnici - vikao je taj u civilu - predajte se!
- Neemo - ree Vjekoslav.
Antun je predlagao da ute i bjee.
- Predajte se, inae pucamo - pozva ponovo onaj u civilu.
- Lae, nee pucati - ree Vjekoslav.
- Ako opali? - upita Vjekoslava Antun.
- Nee, lei emo i motriti onkraj stijene - nije se dao zbuniti Vjekoslav.
Tako i polegoe.
- Predajte puku, neemo vam nita - ublai potjera prijetnju.
- Predat emo se sutra, kad ispucamo svu municiju - ree Vjekoslav prijedlog.
- Vi ste ludi, moete koga ubiti.
- Nemamo koga, sami smo u planini.
- A pastiri?
- Oni su na zapadnoj strani.
Bogme se potjera vrati. Gledali su djeaci oprezno i nepovjerljivo za njom kako
zamie niz strmu planinu kao da propada u snijeg.
Predveer stigao i Petar.
- Neka jedan bez oruja doe na pregovore - ree mudro onaj u civilu.
- Vi ste naoruani - ree pregovara Vjekoslav.
- U redu - prihvati potjera prijedlog. - Na e predstavnik doi na pola puta bez oruja.
- Tko e ii? - posavjetova se Vjekoslav s ostalima.
- Idi - ree mu Antun.
- Ne vjerujemo - podviknu Vjekoslav potjeri. - Va ima pitolj.
- Nema.
- Neka digne ruke uvis - ree Vjekoslav odrjeito. - I neka tako doe.
ovjek zbilja podie ruke. I poe preko kamenjara nespretno se spotiui.
- Dri tako ruke - ree jo jedanput Vjekoslav i krenu.
Pribliavali su se polako i nije se moglo odgonetnuti koji opreznije.
Koraali su oprezno primiui se jedan drugome zbilja na ravnopravnim nogama.
- Jamimo vam da vam neemo nita. Predajte nam puku i vratite se u kolu. Uitelj

je zabrinut.
- Neka se i oni razoruaju - ree Vjekoslav i pokaza na milicajce.
- Ne mogu to, oni su u slubi.
- Do koliko sati?
- Do sutra ujutro.
- Oruje e donijeti pastiri u stanicu.
- Ne poznajemo pastire.
- Poznajem ih ja.
- Ja bih te mogao svezati, ali neu - ree ljutito onaj u civilu.
- Ne bi.
- Mali, nemoj me ljutiti. Jai sam od tebe.
- A oni gore - ree Vjekoslav i mahnu Jurju, Mati i Antunu.
Njih trojica podigoe puku.
- Klipan si ti veliki, to hoe od mene?
- Neka uitelj doe po nas.
- Samo to?
- Da.
- Moe li zadrugar Petar, da se ne vraamo u selo po uitelja?
- Petar?
- Da, zato se udi?
- Pa on je pucao na nas... Da. Tako je sve i poelo. Juer je pucao na nas, pa smo mu
ukrali puku, to nam je bio jedini izlaz.
- Da ti ne izmilja?
- Pitajte ljude. Tunu.
- To mi je nov podatak - ree ovjek kao zabrinuto. - U redu.
I posla milicajca, po uitelja.
- Dakle, nagodili smo se. Uitelj stie. Mogu li sjesti? - upita ozbiljno Vjekoslava.
- Svakako - ree Vjekoslav i sjede prvi.
Gledali su dolje, u kotao polja, Vjekoslav i ovjek iz OZNA-e kao pravi zarobljenici, i
oekivali da se pomoli uitelj koji e razmrsiti nesporazum.
Antun, Juraj i Mate, povie njih, onkraj stijene bili su i dalje na oprezu.
Bilo ih je sram dolaziti u kolu, a morali su.
Ve poodavno dolaze pognute glave. Opaaju to i ostala djeca.
Danima su smiljali to im je initi. Antun je predlagao da ostave kolu, ali se u tome
nisu mogli sloiti.
- Ne smijem od oca - ree Mate.
Antun nije mislio na oca jer oca nije imao. Nema oca dugo, ve je dugo kako mu i ne
pada na pamet, jer je ivot bez njega postao prirodan. Stoga Antun i nije mogao razumjeti
Matin strah pa ree:

- to se tie oca tvoja kola?

- Budi pametan, pa svaki mi dan pregledava zadau. Kad bi on znao to inim?!
- Neemo napustiti kolu - ree Juraj eda bi skrenuo razgovor.
- Napustimo li kolu, neemo se moi vratiti. to emo onda? - ree Vjekoslav.
- Toliki ljudi ive bez kole - uznastoja Antun.
- Oni su se rodili prije. Danas svi moraju u kolu - tumaio je Vjekoslav.
- Ne mogu nas prisiliti. Pobjei emo.
- Pobjei? - zaudi se Juraj.
- Da, zato ne bismo pobjegli? Zemlja je velika, vidjeli smo na zemljovidu.
- Ti si lud, kamo emo kad nikoga ne poznajemo?! - nije se mogao nauditi Juraj.
- Vi ste kukavice - raalosti se Antun. - Pobjei emo prema jugu, a onda se doepati
mora i brodova. Tko e nas uhvatiti na brodu?! Na puini nema traga, zamaknut emo u
daljine i nitko nas nee moi sustii. Brod se ne zaustavlja do Amerike, a Amerika je
daleko. Ondje nas nitko nee pronai. U Americi emo se najesti, postat emo bogati i
vratiti se pod starost, kao i ostali.
- Ti nisi normalan - ree Vjekoslav. - Kako emo u Ameriku kad nemamo ni za put?
- Jesi li ti lud? Kakav put? Prikrast emo se na brod, pritajiti se dok ne isplovi. A kad
isplovi, ohohooo! Ne mogu nas baciti u more. Istjerat e nas u New Yorku. A to i elimo.
- Nije loe - ree Juraj, ali nije bio veseo.
- Lako je tebi, Antune - ree Mate - nema roditelja, ali kako emo mi? Ja ne bih smio
od oca.
- Kad krene u Ameriku, nema oca, onda sve zaboravlja. Treba se otisnuti. Momci,
odluite se - uznastoja Antun vidjevi da dvoje. - Ionako emo jednoga dana u svijet. A to
e biti brzo. Lako je dok ljudi ute, ali nee utjeti dugo - rastrubit e da smo potkradali
uitelja i neemo imati izlaza.

8.
Tri su dana uzastopce strpljivo stajali na cesti onkraj brijega, na mjestu odakle se ne
vidi ni kola niti ikoja kua u selu. Skriveni kao krivci bezuspjeno su zaustavljali autobuse
ne bi li ih koji primio. Bili su gladni i prozebli, ali nisu odustajali. Svi su slijepo sluali
Antuna, a on je bio uporan. Nijedanput nije spomenuo povratak, premda su Mate i Juraj
izdaleka spominjali kakvu bolju priliku koja bi im se mogla pruiti.
Napokon Antun ree:
- Moramo smisliti bolji nain od autobusa.
- A kakav? - prihvati Juraj i odahnu.
- Splav - ree Antun odrjeito.

- Ti si lud, kakva splav?!

- Splav, pa na rijeku - ree Antun hladno kao da mu nije prvi put.
- Izginut emo, rijeka se digla. Zar ne vidi? - pokaza Juraj rukom put polja gdje se u
vijugavu tragu modrila rijeka irei se i suzujui u nejednakim proirenjima, zahvaajui
ito i livade, stvarajui neprirodne mee, poznate ljudima samo iz rijetkih godina kad su
prijetile poplave.
- Digla, sjajno! - uskliknu Antun. - To smo i ekali. Sad je rijeka duboka, pa emo bez
napora zaobii sve stijene i naplavke, a plovit emo sigurno, jer kad god se rijeka digne,
onda joj se tok uspori, jer ponor ne moe prodrijeti svu vodu. To se znade od davnina. Moj
je otac uvijek splavario pa sam od njega upamtio sve kako splav valja voditi.
- A ponor? - upita Mate.
Kroz ponor emo lako, Bokan e nas propustiti.
Bokan je ivio u ponoru. Imao je mlin. Kad su bili mali, uvijek su ih straili Bokanom
pa se nikad nisu osmjelili primaknuti k ponoru. Kad god bi s roditeljima prelazili preko
mosta, Bokan bi izvirivao oprezno i kradomice pomaljajui glavu kroz gusti grm. Bio je
golem i vazda gol do pojasa. Tada su i povjerovali da je Bokan zbilja iv i da je u ponoru prije se uvijek mislilo da je izmiljen kako bi roditelji njime zastraivali djecu kad bi bila
nemirna.
Iz ponora je vjeito dimilo, a djeca su mislila da se isparava voda jer je ponor sav
spleten od stijena koje se usiju od silna sunca to ih stalno bode, navlastito ljeti kad sunce
visi kao da se prilijepilo za stijene. Nad ponorom je najvie sunca. Kao da ga voda ili
stijene zadravaju, stijene su jo dugo vrue poto sunce zae, i iz zemlje, tih beskrajnih
brdovitih predjela, polako izrasta mrak pletui svoju tamnu mreu kao pauk, pretvarajui
prostran obzor u crni kotao to se smanjuje sve vie i sve bre, sve dok se ne zatvori. A
istodobno raste kao strah.
Strahom je ovijen Bokan. Navlastito zimi kad se zaledi ponor. Onda Bokan ne izlazi, a
ljudi nagaaju je li uope iv. I dim iz ponora nestaje, kao da je presahnuo. Zamrznu se
kripla kroz koja se provlai pa nitko ne zna je li Bokan uguen u dimu, je li se smrznuo.
Ljudi su isprva prilazili k ponoru i dozivali Bokana da izie, ali se glasa njegova nikad ulo
nije. Penjali su se i u litice, zabadali eljezne ipke u stijene pogaajui gdje bi mogao biti
Bokan i dajui mu tako znakove, ali se on nije odazivao niti se ikad opazilo da je dotakao
ipku.
A s proljea, kad se sunce probije kroz zgusnute oblake, kad ih raskomada i udari u
led, pa se led polomi i razdvoji kao oblaci na nebu i sante stanu kliziti prema ponoru, ljudi
strahuju vie no ikad. "Ako je i preivio, nee se moi oduprijeti ledu jer sada, kad je rijeka
nadola i kad se tok ubrzao pod teretom leda, sante e ga ubiti", vazda su govorili.
Molili su se za Bokana.
Ali se Bokan nije dao. Vatrom je otapao sante i tako se branio.
I zbilja. Sad suklja dim iz stijena ponad ponora, a odavno ga nitko nije vidio.

- to sam vam rekao! - uskliknu Antun. - Bokan je iv!

Sva etvorica pogledae prema ponoru. Dim se ve vidio kako iklja iz nejednakih
stijena visoko put neba.
Bokan je u ponoru od rata. Pogodila mu bomba kuu, sruila sve, a njemu nije bilo
nita. Kau da ga nije ni ustrailo, ali se uvrijedio silno i zaprijetio sam sebi, a tako i svima
na Zemlji i svijetu. "Napustit u Zemlju!" kau da je tada tako rekao i bio od rijei.
Prialo se da Bokan u ponoru uzgaja i priskrbljuje hranu, a kroz jednu napuklinu
svakog mu se jutra pomalja sunce i obasjava neveliki zeleni vrt u kojem sadi krumpir, sije
ito, uzgaja ak i cvijee i nekakve udnovate ljekovite trave. Ali mu se nikad nitko nije
pribliio, jer nikome ne da u ponor. Kad bi tko i pristupio k ponoru, mogao bi uti samo to
kako hui voda i kako se kao neki beskrajni strah rui i otjee nekamo, propada kao da je
neto prodire. Svi su znali da voda izvire na drugoj strani, onkraj planine, ali nitko nije
vjerovao da je ista voda, sve dok ih uitelj nije poveo da se uvjere.
- Vidjet emo udo prirode - rekao je uitelj tada.
Bacili su tap, a uitelj je na toperici zaustavio vrijeme. Kad su doli onkraj planine,
bilo je trideset i osam minuta. Tada je Antunu i palo na pamet da bi se kroz ponor moglo. A
vidio je kako se silan mlaz u suludom ubrzanju izlijeva iz golema planinskog drijela i
pretvara se na zelenoj livadi to se odmah prostire ispod stijene u iroku rijeku koja
nastavlja tok pod suncem prema sumaglici, tamo put mora. Silno se Antuna dojmila ta
tajna. Dugo je stajao nepomian i nije ni sluao kako uitelj govori o tome kako takvih
rijeka nema mnogo na svijetu i kako je to uvijek opasno, jer se nikad ne zna kolikog je
promjera ponor i kad e se od silnih naplavaka i kia u kasnu jesen, kad se kie pretvaraju u
led, ponor zaepiti i rijeka se izliti u polje. Moe nastati i jezero, pa zauvijek nestati nae
plodno polje, itav taj kotao izmeu nekoliko visokih planina moe propasti u zemlji i
pretvoriti se u muljevito dno, a pod teretom vode moe se zemlja ulegnuti pa se izravnati s
morem.
Tada je Antun i odluio da krenu niz rijeku.
- Uspjet emo, protei emo kao snopovi prua, kao santa leda - uestalo je ponavljao.
- A kad sretno proemo ponor, onda nam i nee biti teko. Kako se budemo udaljavali od
ponora, tako e opasnost nestajati, jer se rijeka smiruje i usporava tok, a korito joj se
produbljuje, pa nema opasnosti od nasukavanja. Tako emo i do mora. A onih dvadesetak
kilometara od ua do Splita moemo i propjeaiti. U splitskoj luci ekaju nas brodovi.
- Zato ne bismo autobusom? - upita Mate. - Sigurnije je.
- Ve svi vozai znaju to smjeramo. Skinut e nas milicija i vratiti kuama. A
moramo se napokon privikavati na more, jer je plovidba duga i nesigurna. Moramo
pretrpjeti strah za sluaj kakvih oluja na oceanu. A plovidba do Amerike traje vie od
mjesec dana.
- Brodovi su danas brzi, nemoj ti kao Kolumbo - ree Mate.
- Od Kolumbovih su bri, ali jo nije sagraen takav brod koji oluje na oceanu ne bi
mogle razbiti. A straljivi putnici teko mogu izdurati.

Antuna vie nitko ne bi mogao odvratiti od nauma. Govorio je uvjerljivo, a nije

odavao ni da ga je strah.
- Splav nam je jedina nada - ree nakon duljeg razmiljanja. - Splavi se nitko nee
dosjetiti.
- A Bokan? - upita Juraj. - Ako nas Bokan zaustavi?
- Nee on to uiniti - ree Antun hladnokrvno kao da je takvu Jurjevu primjedbu i
oekivao. - Kad sazna da smo se na Zemlji zavadili sa svima, jo e nam pomoi da
proemo kroz ponor, a i provest e nas ne uzmognemo li sami proi.
Zaista je Bokan, jo dok je ivio na Zemlji, propovijedao posvuda kako bi se svi ljudi
trebali spustiti pod zemlju, a izvirivati tek toliko da uhvate malo sunca. Pod zemljom su
zatieni od svih strahota koje bivaju na Zemlji.
Antun im je pripovijedao kako ga je Bokan jedanput vodio do ponora, ali samo do
ulaza, dalje nije htio. U ponoru je bezbroj peina, a kroz goleme stjenovite pukotine
provlai se sunce, pa Bokanu nije studeno. S vlanih stijena vazda se u mlazovima ili
kapima slijeva studena voda, a s visokih planina ulijeu i ptice i dugo udaraju u polumraku
o stijene dok napipaju tijesan izlaz. Bokan im esto pomae hvatajui ih i stavljajui na
osvijetljena kripla kuda onda izlijeu. U ponoru Bokan uzgaja povre i cvijee, a sjedi
satima na kamenim klupama koje obasjava sunce. Ima i kameni stol. Kad je gladan, on alje
nekakve udnovate znakove koje oni na Zemlji razumiju, pa mu rijekom poalju hrane. On
je hvata u ponoru.
Bokan se nije posvema odmetnuo. Izlazi iz ponora, ali vrlo rijetko - tek da nekoga
nagovori da i s m poe pod zemlju.
- Kad je mogao Bokan tolike godine, a mi da ne moemo proi! - ree Antun u ljutnji.
- Tako je! - povikae svi ostali uglas. - Prijeimo na pripreme.
9.
Preostalo im je jo samo napraviti splav. Znali su to im je sve potrebno: eki,
klijeta, svrdlo, sjekira, blanja, avli, povea uad, ica i, eventualno, boja kako bi splav
bila uljuenija.
- Kako emo nazvati splav? - upita Mate.
- Prvo je moramo imati - ree Antun. - Za ime emo lako. Santa Maria, kao i
Kolumbo.
Nita nije bilo tee ni s daskama. Pokraj Petrove zadruge bilo ih je bezbroj. Sloene na
trokutaste kupove suile su se ondje ve mjesecima. A ba su im zadrune bile pogodne, na
onoj su strani od rijeke, a tu nije ulaz, pa straar nou i ne vidi jer nikad ne obilazi zadrugu.
Znaju djeaci: straar spava snom pravednika jer mu i ne pada na pamet da e netko krasti
daske kad mu niti trebaju, a niti bi ih smio dirati.

Paljivo su skidali s velikog kupa u nekoliko navrata po nekoliko dasaka, pazili da ne

lupaju o kamenje i polako, skrivajui se iza grmlja, odnijeli ih do rijeke. Nizvodno oko
kilometra, u vrbama i topolama, postavili su branu ispletenu od uadi i prua i njome
zaustavili daske. U vrbiku im je i bilo najlake praviti splav. Svaku su dasku mogli privezati
za deblo, a tu je ionako ulegnue, pa ve s prvim, i najmanjim kiama, rijeka se na tom
mjestu pone izlijevati. A njima je dovoljno da se vodostaj podigne toliko da zahvati splav i
ponese prema matici.
Kad su pravili splav, zaboravili su i na jelo. Daleko od svakog ljudskog traga, od sela i
kole, nitko ih meu vrbama i topolama nije mogao vidjeti, a ni nai sve kad bi ih i traio.
Muili su se navlaei debele dugake daske i zakivajui jednu za drugu prema mjeri koju
je odredio Antun.
Juraj se posebno veselio jer je uspio pronai boju koju je ukrao majstorima jo onda
kad se gradila kola.
- Nee nas nitko vidjeti. Splav e biti modra. Modra splav, modra rijeka, modra brda...
- likovao je Juraj.
- Mislit e da hodamo po vodi - ree Mate.
- Da skijamo - dometnu Antun i vidjelo se da on o vodama znade vie.
U takvim razgovorima, kojima su susprezali uzbuenje, napravili su splav.
Toga dana sunca vie i nije bilo pa se rijeka iskrila hladei se u predveerju.
Preostala im je jo no do polaska.
Juraj je bojio splav strpljivo kako ne bi morao razgovarati, jer ga je bilo strah da se
koji od njih u tijeku razgovora ne predomisli. A nisu imali kamo. U kolu ne odlaze ve
tjednima, a to je dovoljno za uzbunu koju e novi uitelj podignuti.
Mogu ih i nai, a tko e se onda od srama pomoliti na kolska vrata?!
Ni u selo vie ne ulaze, kamoli da bi se vratili u kolu. Ve nekoliko dana hrane se u
polju, a to su pripreme za plovidbu. Jednu su no prespavali pod atorom. Maskirali su ator
tako da se izdaljeg doimao kao grm za koji su zapeli raznobojni otpaci.
- Hoemo li se opratati? - upita Mate.
- Jesi li ti lud? - skoi Juraj, a etkica mu s bojom ispade i boja se razli u rijeci.
Dok je boja blijedila i otjecala pretvarajui se u obojenu vodu, Juraj je gledao Matu
gotovo gnjevan oekujui da mu pojasni to je mislio kad je spomenuo opratanje.
- Zato da se ne oprostimo? Pa nee nas biti najmanje trideset godina?!
- Ti hoe da nas otkriju, da proniknu u na plan?! - ljutio se Juraj.
- Lovi etkicu, jo nisi napisao Santa Maria - ree Mate kako bi Jurja smirio i prekinuo
razgovor.
Ali je etkica ve bila tako daleko da su je jedva mogli vidjeti, kamoli dostii.
- Oprostit emo se - ree napokon Antun. - Moramo se oprostiti, nema smisla. Samo
neemo udariti na sva zvona, potiho emo se priuljati k selu, kradomice proi i zaviriti u
sve prozore, a onda se odetati do kole. Tako, utke emo rei: zbogom.
Ta se Antunova ideja svidjela i Jurju.

10.
Tko zna kad bi, u prepirci i dogovaranju, ime su zapravo samo odugovlaili polazak i
prikrivali strah i neodlunost, krenuli da se splav nije otela. Nespretno drei ue kojim je
bila nevjeto privezana za deblo, Antun je bio krivac to se splav otela i naglo se otisnula
niz rijeku. U strahu, iznenaen, nije rekao nita. Kao da im se svoj etvorici vrtjelo u glavi,
tako su jurili rijekom. Vidjeli su kao u nesvjestici da pokraj njih prolaze breuljci i stabla,
da se smjenjuje ito i livade, da udaraju o obale, ali se vrsta splav u udaru samo zatrese,
odmakne prema matici i plovi dalje sigurno. Tako su bez rijei i ugledali goleme gromade
to se crne u dnu rijeke, a ispred njih se gomila i zaustavlja voda, i rijeka naglo usporava
tok i iri se. To je ponor. Tu poinje njihov novi svijet pun iznenaenja. Tu poinje i strah
koji svi prikrivaju stiskajui zube i vrsto se drei splavi. Kad bi se mogli uhvatiti mosta!
Ali nisu ni pomislili, most im je ve bio za leima, a nisu se smjeli okretati jer se ponor
pribliavao munjevito. Vrisnuli bi, ali je i to kasno - drijelo se naglo otvorilo, i vie nije
bilo svjetlosti.
Sad je kraj, pomislio je Antun, ali je ipak bio priseban, pa dometnuo:
- Sad se ne miite i drite se vrsto. Svjetlost e se pojaviti, tu ivi Bokan.
Prvo su potamnjela brda, pa kamenje to je koliko-toliko razlikovalo stijene od rijeke i
odreivalo prolaz. uli su samo hk, klokot i silne pljuskove kad je rijeka udarala o stijene,
a ubrzavali su naglo se naginjui kad se voda prelijevala u slapovima preko okomitih
stijena.
- Izginut emo - napokon ree Mate drhtavim glasom.
- Neemo, izduraj jo malo - sokolio ga je Antun, ali neuvjerljivo i promuklim glasom.
- Ponor je krai no to se pria - to su njihove prie jer se nitko nije osmjelio da ga proe.
U tom asu, negdje daleko, zatitrala je svjetlost. Ili samo traak nade, ali ih je smirio.
- To je izlaz - ree Antun.
Svjetlost se uveavala kao da je rasla, ali se nita nije vidjelo iza nje. Kao daleka
zvijezda u mrklom mraku.
- Bokan - povikae uglas.
Uistinu, to je bila vatra. Vidjeli su golemu glavnju, plamsa plameni jezik i lie svod
sloen od mokrih i tamnih stijena.
- Ako nas napadne - poboja se Mate.
Jesu li se pribliavali oni, ili taj plamen kao golema svijea - nisu znali.
- Ako nije Bokan? - javi se Juraj.
- Tko bi bio?
- On vjeruje u vjetice - ree Vjekoslav pribrano. - Tko drugi ivi u ponoru?
- Mogu biti neka plemena.

- Nismo jo u Americi - ree Antun.

Uto neto snano udari u splav i ona se nasuka u siktavu lomu i zaustavi se kao da
zape za stijenu. Svijea im se naglo priblii i oni u taj as ugledae osvijetljeno lice i
iskeene zube.
- Fakini, tko vas je poslao? Kakav vam je ovo brod?
Djeaci protrnue. Zadrhtae i od straha i od studeni.
Starac se jo jae nasmija i primae glavnju to je jo jae plamtjela, pa im je plamen
sukljao ponad glave, a bez imalo dima.
- Tko je kapetan?
- Ja - odrjeito e Antun.
- Bravo, bravo! Svaka ast! Smiono! - poe Bokan malo podrugljivo. - A kamo? Na
mene?
- Ne. Naumili smo daleko. Propustite nas.
- A tako. Daleko, veli. Lako je daleko. Ali treba proi ponor. Mene.
- Neete nas vratiti, sad kad smo ovdje. Ne moemo natrag, nemamo motora - poe
Antun pregovore.
- Lukavci, sve ste isplanirali. Neu vas vratiti, ali ne dam vam ni dalje. Kako u vam
vjerovati?
- Moete nam vjerovati. Mi se vie neemo vratiti, naumili smo do Splita. I dalje.
- Kamo dalje, nema dalje.
- Ima. More. A kad uplovimo na more, kad isplovimo iz luke, onda je beskrajno.
- Time na more? to je vama? - zaudi se Bokan i pogleda splav koja je ve tonula.
- Na moru emo na brod.
- Lako je na moru. Na moru nema straha, valja proi mene.
- Kad smo mi prvi, onda nas moete pustiti, zasluili smo - ree spretno Antun.
- Hahaha, lukavi ste vi. No dobro, pustit u vas, ali u vas malo zadrati, moram se
uvjeriti da ste pravi.
Nije im bilo druge.
Ostali su s Bokanom. Mokri i prestraeni, sili su sa splavi i zaputili se za Bokanovim
luom.
Bokan je bio spretan, kao vani na kopnu, pentrao se u polumraku kao da mu je sve
ravno i sve osvijetljeno, a zaustavljao se i ekao da ga djeaci sustignu. esto im je pruao
ruku, a oni su se, uhvaeni jedan za drugoga, peli s naporom probirui po sklizavim polama
tvrdo tlo za uporite. inilo im se da se penju, ali je to bilo teko odrediti jer je svjetlost bila
slaba.
- A kad ste vi poli? - upita napokon Bokan.
- Juer - ree Antun.
- Sad vas onda trae.
- Vjerojatno nas trae, ali oni ne znaju kamo smo krenuli. Misle da smo se zaboravili u
igri.

- A sutra?
- Sutra e poeti potraga, ali nee ovamo.
- Nee sigurno? - s nevjericom upita Bokan.
- Nee, ne pada im na pamet. A i kad bi im palo, nitko se ne bi osmjelio krenuti u
ponor. Mi smo prvi.
- Tako je - kao da se obveseli Bokan. - Sve su to gore kukavice, nisu se osmjelili k
meni. A prijetili mi, vi to ne znate?!
- Ne - ree Antun. - Nikada takvo to nismo uli.
- O, jesu, jesu. Slali su mi poruke u bocama, htjeli me ubiti deblima, panjevima,
gredama, eljezom... Sve sam ja to hvatao ovdje u ponoru da me ne bi ubilo. I oruja ima.
Pokazat u vam.
- To rijeka sama skupi kad nabuja, pa nosi.
- Vraga sama. Nita na ovome svijetu, zapamtite, nije nastalo samo od sebe. Sve to
netko smilja. A piu! Zamislite, piu mi ovako: "Kukavico, pomoli se ako smije.
Pobjegao si u miju rupu!"
- A ne znaju - naljuti se Bokan - da ja ovdje ivim pasji ivot! Dok se nisam priviknuo.
Dok se nisam snaao. Isprva je bilo teko s rijekom; ne zna joj ud, pa te uhvati na
spavanju. Sad je lako. Naviknuo sam na ponor. Na peine u njemu. Na vodu i studen. A s
onima na Zemlji ne opim. Samo s nebeskim daljinama. Vidite li onu sjenu, to je sunce.
Sad e podne.
I u tom asu sunce u okomitom mlazu pade na veliku vlanu polu, na Bokanovu glavu
i njima po glavama, pa su se vidjeli jasnije, a jenjavao je i njihov strah, jer im se Bokan
uinio posvema prirodnim i razboritim. Prie o njemu kao udaku sad naglo izblijedjee, a
Bokan im se oitava razboritim. ak se i propitivao za pojedine ljude, a osobito ga je
zanimalo kako se na Zemlji ivi, od ega, to ljudi rade...
Iznenadio ih Bokan silno svojim dranjem i oni povjerovae da je izlazio iz ponora, da
je zalazio u polje kradomice i da je moda iz polja priskrbljivao hranu.
- Tako - nastavi Bokan kad se oni uutjee od silna iznenaenja i uzbuenja - kad me
nisu mogli rijekom, htjedoe me jezerom.
S druge su strane nalili jezero, pa je naglo podiglo vodostaj rijeke. Da nisam pronaao
ove peine u ponoru, ova silna kripla i pole, tko zna? Moda i ne bih izvukao ivu glavu.
Ovako sam u zadnji as skoio gore, zar ne opaate kako smo visoko?!
Djeaci pogledae. Dolje sa stijena u polumraku grgoljila je voda, pa su po tome
zakljuili da je rijeka sada duboko u stijenama i da su se neopazice, idui za Bokanovim
luom, uspeli prirodnim stubama kao da se izvlae iz kakva kanjona.
- Da, da, dragi moji prijatelji - nastavi Bokan - potopili su mi sve slapove. To prokleto
jezero sve mi je prodrlo - i polje, i vrt, i stijene i slap po kojem sam se najee i
najsigurnije ravnao u noi, jer drukije umi rijeka kad tee mirno i jednolino, drukije kad
brza preko stijena i stvara slapove. To su mi bili i biljezi u ovome mraku. Vidite li onu
polu?

- Vidimo - graknue slono djeaci.

- E, vidite, nisu znali da postoje pole. Kad nisu pomaljali svoje prestraene glavurde u
ponor! Nikad! Kad su me zapljusnuli jezerom, skoio sam na polu. Ispod mene je ulazilo
jezero kao prikaza. Mislio sam da je sve svreno, ali se nisam dao. Drao sam se vrsto,
ispod mene se podie jezero, ta silna voda, a ponad mene okomito iljate stijene zatvaraju
peine. Nigdje nita. Takvu smrt nitko ne pamti, a ja sam ipak imao neke nade. Kadli, kad
se jezero ve podiglo do mojih stopala, odnekud traak svjetlosti. U toj silnoj grmljavini
kao da se micala zemlja, nisam ni opazio kako me obasjava svjetlost, kako se kroz kripla
kao da se razmiu stijene pomalja zraak sunca, kao da me hoe izvui i spasiti. Ogrijalo
me tada sunce i ja sam znao da u preivjeti. Sigurno su vani bile silne kie, jer se jezero
ubrzo povuklo, mislim da je moglo potrajati dva-tri dana. Rijeka se povratila gotovo u isti
vodostaj i sve se smirilo. A moda im je i jezero prsnulo, hahahaaa! Ali je ostao taj prolaz,
pa sad svakoga dana, kad se zaelim ogrijati ili vidjeti neba, popnem se na ovu polu i
sjedim. Mogu se i provui gore, tad sam na vrhu planine. Odatle promatram sve, vidim
najdalje, a mene ne vidi nitko. Kao u ponoru sam. Zbilja sam ih sve nadmudrio.
- Jesi - odgovorie mu.
A i jest.
Kad mu je jako studeno, sjedi Bokan na poli, uvrh ponora, i suna se.
Nitko ne moe do njega, a on vidi sve.
Prvi su put bili u mraku bez svijee i prvi su put u mraku outjeli kako je snano
sunce. Upire u goleme izgrebane stijene kao sige, presijava se prelijevajui se preko njih
dok ih polako a uporno otapa.
Bokan govori kako mu i nije potrebna svijea jer sunce tijekom dana tako ee da ga
stijene upiju dovoljno pa nou isijava toplinu, a i svjetlost. Tako stijene obasjavaju svaki
puteljak, svaki greben i svaki prosjek. Kad Bokan zalazi u najtjenje pilje, ravna se prema
toplini koju isijavaju stijene. U rijeku ionako ne moe upasti, jer uje kako hui.
Tako ivi Bokan.
- Hoe li nas pustiti? - upita Mate.
- Zar jo nisi shvatio da je normalan? - odgovori mu Antun, i Mate umuknu.
11.
Ve su se i priviknuli na Bokana i njegov udnovati ivot, kadli on sm ree:
- Svakoga gosta tri dana dosta.
Djeaci porumenjee, a Bokan prasnu u smijeh.
- Zar niste htjeli izai? - upita.
- Da, jesmo.

- A kamo? - upita Bokan kao da ne zna.

- Kroz ponor, do kraja.
- ime? - zaudi se Bokan kao da je njihovu splav ve zaboravio.
- Imamo splav - ree Antun. - Ostala je dalje.
- Splav? Ohohooo! Gdje je splav?
- Privezali smo je za stijenu.
- Stijenu? Ohohooo! Nema te splavi koja u ponoru moe biti privezana za stijenu. Ovo
je planinska rijeka, dragi moji. Vaa je splav sad na jezeru, a vau hranu i ostalu popudbinu
jedu sada ribe. Vama nema dalje.
Djeaci se sneveselie i bez rijei se zagledae u Bokana koji se drao mudro kao da je
od njih neto oekivao. Gledao je as jednoga as drugoga, a onda se etao uokrug po
omanjoj livadi i djeaci su vidjeli kako mu rosa kvasi noge do koljena, pa i po tome uoie
da je livada daleko od stoara i da tuda ne prolazi nitko. Kad se Bokan dobrano odmaknuo,
Mate ree:
- Prevario nas je.
- ini se - odgovori otuno Antun.
- A gdje smo mi uope?
- Koliko ja znam, ponad ponora. Ponor je okomito ispod nas. Bokan nas je izveo uvrh
planine, kroz neke tajne prolaze, kroz kripla izmeu stijena. To bi moglo biti nekako pola
puta kroz ponor.
- Ipak smo bili u ponoru, to nije nitko prije nas.
- Nedostajala nam je jo polovica da ga proemo - ree Vjekoslav.
- On bi nas mogao provesti kad bi htio - ree Antun.
Bokan je bio daleko u umi, i oni su mu vidjeli samo glavu kako migolji izmeu
prorijeenog raslinja.
- Da pobjegnemo? - predloi Mate. - Bokan nas ne vidi.
- Mogli bismo, ali ne znamo na koju stranu. Teko se snai kad je Sunce na najvioj
toki, a na vrhu smo planine. Moemo zalutati pa umrijeti u umi od umora i gladi.
- Sad smo poinuli, moemo pjeaiti jedan dan.
- Ako za jedan dan ne dospijemo ni do kakva naselja? A ako i dospijemo, tko e nas
nahraniti, kad ne poznajemo nikoga.
- Ba nas je sredio, trimo za njim. On se moe spustiti u ponor i kroz koju drugu rupu.
Tako se i dadoe u trk za Bokanom. Tek to su zamakli u umu, Bokan se stvori pred
njima i raskoraenim dugakim nogama preprijei im put.
- Bjeite, junaci - ree podrugljivo.
Djeacima se uini da je sve uo pa se posramie.
- Ne, ne bjeimo, nego smo htjeli malo razgledati - ree spretno Antun.
- Razgledati, je li? A zato? Tko ste vi uope? Jo ja moram izviditi tko ste vi, tko vas
je poslao.
- Nitko nas nije poslao, vjerujte nam. Mi bjeimo.

- A tako. No poekajte jo malo, htio sam vas pogostiti. Da vidite kako ivim. Jest da
sam vam zaplijenio splav, da sam vas zarobio, ali vas ne mogu drati gladne. Pripremit u
vam objed.
I opet se izgubi Bokan.
- Budimo strpljivi - ree Antun. - Moramo ga namoliti.
A namoliti Bokana bilo je teko jer se on utke micao i nije svraao pozornost na njih.
Kao da je neto traio. To je potrajalo, a djeaci se nisu smjeli udaljavati niti ga to pitati.
Napokon, kad su izbili na omanju golet odakle se sve vidi, Bokan se okrenu i ree:
- Pogledajte - i isprui ruku. Pogledae po njegovoj zapovijedi.
U smjeru Bokanove ruke, u izmaglici, golemi zeleni kotao. Polje. Jedva se vidjelo
kako, usjeena u nj, vijugavo tee rijeka. Njome su se otisnuli.
- To je ta vaa plovidba u Novi svijet. A sad mi recite odakle ste krenuli?
- Odande - ree Antun i pokaza rukom u neodreenom smjeru jer je posvuda uokolo
ionako bio beskraj.
- A tako. Velik ste put prevalili. Svaka ast. Potivam. I udarili ste na mene?
- Nismo udarili, ponor nam je bio jedini nain.
- A ceste?
- Ceste nisu sigurne - ree Antun. - Vozai nas poznaju, a mi smo pobjegli od kue.
- Shvaam da ste pobjegli, ali ne shvaam zato.
- Ja sam kriv - ree Antun. - Ja sam nagovorio njih trojicu.
- I mi smo htjeli - stade Mate braniti Antuna. - Htjeli smo to dalje, samo dalje.
- Sad nema dalje - ree Bokan mirno. - Od ponora nema dalje.
- Moramo dalje jer neemo ostati - ree Antun uvrijeeno.
- Neete jer vam ne bih dao - doeka ga i Bokan uvrijeeno. - A zar ne biste ostali? dometne nekako udei se.
- Ostali bismo, ali moramo dalje - htjede Antun umiriti razgovor, ali se Bokan nije
dao.
- Vi ne biste ostali u mome ponoru?! A ja sam ovdje tolike godine!
ivot sam proveo u ponoru, najbolje godine. Zar ima dalje?
- Ima Amerika - omae se Mati nespretno.
- Amerika? S kime to imam ast? Amerika? Moda ste naumili na Mississippi. S tom
svojom splavi?!
Bokan se smijao, grohotom, ali su djeaci opazili da je iznenaen. Ameriku nije
oekivao, pa ne umije dalje s njima razgovarati.
- Amerika, Amerika - uporno je ponavljao. - Ja nisam bio u Americi. to e mi
Amerika kad imam ponor! Ponor nitko nema. Nema ovakvog ponora ni u Americi. Jo kad
bih vas pustio do kraja, i kad biste sretno proli kroza nj, ohohooo! Nitko vam ne bi bio
ravan.
- Pa propustite nas - ree Antun u nadi da e Bokana privoljeti.
- E, to ne! Jo ste mladi.

- Pisat emo vam iz Amerike.

- Pisati? A tko e mi uruiti vae pismo?
- Pismonoa - rekoe uglas.
- Kako? - s uenjem upita Bokan.
- Zbilja, kako? - zaudie se i djeaci.
Bokan prasnu u smijeh i zakorai po kamenju. Kamenje je bilo beskrajno, na razliitoj
razdaljini doimalo se djeaka kao da je posijano po obroncima planina i kao da je niknulo,
pa e izrasti u goleme stijene kakve su nad ponorom.
Krenue za Bokanom. inilo im se kao da hodaju po krovu svijeta. U jednome se asu
uinilo Antunu kako i nisu trebali poi u Ameriku, ali na to nije smio ni misliti. Natrag im
nije bilo. Mislio je samo na to kako nagovoriti Bokana da ih otpusti. Nije ni mislio na splav
dolje u ponoru, razmiljao je o tome kako e ipak, uz malo sree, naii na pravi put i pravi
nain da se domognu splitske luke. A onda e ve nekako na kakav brod.
Idui tako po kamenju, a ne znajui kamo ni zato, Antun je na planinskom zraku o
svemu razmiljao ubrzano, kao da sve to mu se dogodilo ima na pameti, kao da mu je sve
tako bistro kao da se dogodilo u taj as i kao da nieg nije bilo ni vie ni dalje.
- Pogledajte! - uskliknu Bokan.
I djeacima se pred oima otvori jedan zeleni kotao, malo udubljenje u tom sivom i
grubom beskrajnom kamenjaru. Ni jednoga kamena, samo trava i cvijee.
- To sam sve ja uljudio - ree Bokan. - Siite, ali oprezno jer je strmo pa biste se mogli
strovaliti.
Silazili su onako kako ih je naputio, drei se za travu, hvatajui meu prste tkalac po
tkalac - to vie trave kako bi bili sigurniji. Naprosto su klizili u udubinu, a kako su se
sputali, tako se obzor vidljivo smanjivao pretvarajui beskrajno modro nebo u obasjan
kiobran to je bivao to manjim kako su oni upadali u uvalu. U dnu nita oko sebe vie nisu
ni vidjeli doli krumpirovu cimu, kukuruz i zelje, salatu i mrkvu, rajicu i luk, ak i penicu.
- Ovo je kao u polju - ree Mate.
uo je Bokan njihov razgovor, premda je bio podalje, namjerno ih putajui da se
spuste sami.
- Kad sam doao - nastavi Bokan - nieg ovdje nije bilo. Samo gola ledina. A sunca
kao nigdje! Prilo je. Kao sad.
- No priite blie, prema ovoj stijeni - ree i pokaza rukom.
Djeaci su se micali s naporom jer su ve bili iznemogli od nespretnog i mukotrpnog
sputanja.
- Sad pogledajte - ree Bokan kad djeaci posjedae oko njega na stijenu. - Stavite
ruku ovdje i drite dokle izdurate. Tko izdura najdue, moe proi kroz ponor.
U taj as sva etvorica metnue ruke na mjesto koje je pokazao Bokan. A Bokan je
pokazao vrlo pomno gdje e metnuti ruke i kako e sjediti. Sunce im je tuklo u ela pa su
sagibali glave.
Gledali su se djeaci stiskajui zube, ali nijedan nije htio prvi podignuti ruku. Stijena

je bila usijana.
Napokon Bokan progovori:
- Proli ste. Odlino, pet.
I zagleda se Bokan u njih.
- udnovato, izdurali ste vie od mene. Kako to? Mora da ste to za inat?!
- Nismo - graknue.
- A kako ste onda? Pogledajte - pozva ih Bokan odmiui se od stijene. - Ovdje je tap.
Uspravan. Kad je sjenka od tapa na ovome mjestu, kad je najkraa, onda je podne. Vi ste
stavili ruke tono u podne. Sad je sat poslije podne, dakle ruke drite sat vremena. Ja nisam
mogao ni pola sata, a drao sam u lipnju, kad je sunce slabije, a ima i vjetra. Sad vas moram
pustiti kad sam obeao. Prevarili ste me, vi ste zbilja udnovati momci. A morate znati,
prije no to se rastanemo, gdje ste drali ruke. Ovo je najusijanije mjesto u svim dinarskim
planinama. To sam otkrio i dokazao, jer sam proao sve planine uzdu i poprijeko. Posvuda
sam se micao i svagdje nos zavlaio dok se nisam spustio u ponor. Ne bih mogao izdurati u
ponoru da nije ovog mjesta. Ovdje kuham.
- Kuhate?! - iznenadie se djeaci.
- Da, zato se udite? Tu ja metnem lonac vode i odetam. Vratim se za sat vremena, a
voda kljua. Onda ti je lako skuhati to god ti srce zaeli. Ne uvijek, razumije se, ali kad je
ljeti jako sunce, to je bre od bilo kakve vatre. A i sigurnije je, jer ne moe izbiti poar.
Poar bi me odao, dim pogotovu, jer jo ima ljudi koji me ne vole, a ni ja ne volim da ljudi
znaju gdje sam.
- Pa znaju ljudi - ote se Mati. - Priali su nam o vama i o ponoru.
- Nisu oni sigurni, to su prie to oni pripovijedaju. Da su oni sigurni, i da nisu
straljivci, razumije se, ve bi oni navalili na mene. Ne vole ti ljudi kad si neto drugo. Ni
vas ne vole.
- Pa, neki nas ne vole - priznade Antun.
- Vole nas nai uitelji - ree Mate.
- Oni vas zacijelo vole, jer je na njima da vas ue umijeu i znanju, ali ljudi su zavidni.
Kad saznaju gdje ste bili u tim godinama, zamrzit e vas. Ne vole ljudi kad ih netko
pretekne. A ljudi su kukavice i misle da su oni kraj svijeta.
Bokan je govorio mudro i smireno, pa se djeacima prvi put otkako su s njim uinilo
da im je naklonjen i da se vie ne trebaju bojati. Laknulo im je. Koraali su za Bokanom
sigurno i spretno kao da su na tim stijenama od pamtivijeka i kao da vie nema iznenaenja.
- A sad je vrijeme objeda - ree napokon Bokan. - to biste najradije za objed?
Djeaci se pogledae u udu. Takvo to jo nikad nisu uli. Vazda su jeli to je bilo,
to im je tko dao i to su sami na svekolike naine uspjeli namaknuti.
- Samo recite, nema to nema u Bokana. Zato i jesam ovdje.
- to nam god dadnete - ree Mate. - Nismo jeli dugo.
- Zato ne govorite? Sad u ja. Bikovaaaa! - viknu Bokan i poe prema umi.
Iz oveega grma pomolie se rogovi i zau se mukanje. Krava.

- On zbilja ivi normalno - ree Juraj.

- Da, a toliko su nam napriali o njemu.
Bokan pomilova kravu po glavi i prinese drvenu bukaru pod vime. Uas pomuze
bukaru mlijeka da se krava nije ni maknula. Sve je vrijeme krava brstila mirno i strpljivo
pregrizajui i otkidajui mladice i tako smanjivala grm onkraj kojeg su djeaci gledali kako
Bokan pognute glave muze snane mlazove mlijeka. Kad je namuzao punu bukaru, metnuo
ju je na ono mjesto gdje su djeaci maloas drali ruke natjeui se.
- Sad u vam pokazati - ree Bokan kad donese mlijeko.
U mlijeko ubaci nekoliko usijanih oblutaka.
- Moete brojiti do sto - ree.
Tako i bi. Dok je Juraj izbrojio do sto, vrhnje se u bukari podiglo i mlijeko poe kipjeti
i prelijevati se preko rubova bukare.
- A jo je drvena - ree Bokan. - A nije izgorjela. To su udesa prirode, momci moji!
Dok se mlijeko hladilo ispod stijene u osinjaku, Bokan je donio sira, a oderanog zeca
vrtio je na omanjoj vatri.
- Vina nemam - ree - a vi ionako niste jo za vino.
Objed je trajao dugo jer su djeaci otegli s jelom, isprva se sramei.
- Htio bih da neto upamtite - ree Bokan nakon dulje utnje, a djeaci ga pogledae s
nestrpljenjem. - Sjetimo se Mihovila Grahovca, koji je prije petsto godina smanjio ovaj
ponor. A znate li kako? - priupita Bokan kad shvati da su djeaci zaueni. - Sasuo je u
Kamenicu, tadanji desni pritok rijeke, etiri volujska mijeha bajama. Znate li vi koliko je
to, ohohooo! Zatvorio je tako izvor, jer je desni pritok dvostruko poveavao koliinu vode,
pa je voda plavila i unitavala ljetinu. Smijali su se tada ljudi tome Grahovcu, ali ga nitko
nije mogao odgovoriti od nauma. Po bajame je poao u Dalmaciju, kau da je otkupio cijeli
urod, i osuio mjehove, napunio ih, vrsto zavezao i zatvorio izvor. Muio se dugo jer se
voda nije dala, ali mu je polo za rukom zaguiti izvor, vratiti ga u zemlju, na drugu stranu.
Sluali su ljudi kako voda udara, kako se pomie brdo ispod kojeg je Kamenica izvirala, ali
nije mogla probiti. Tek je sedamnaestog dana huka i tutnjava prestala. Voda se nikad vie
nije pojavila, ak ni za velikih kia. Vratila se i kau da izvire na suprotnoj strani Zemlje,
ali to je daleko, i teko da se tamo Kamenica tako zove.
- U Americi - uskliknu Vjekoslav, ali Bokan nastavi kao da ga nije uo. - Kad
popucaju ti mijehovi, kad sagnjije koa i bademi istrunu, Kamenica e se vratiti i potei
prema rijeci. Tada e se zaepiti cijeli ovaj ponor, a ja u, ako uzmognem, pobjei kroz ovo
kriplo i opet u morati na Zemlju. Ali mislim da to i neu doivjeti, a moda ni vi. Tako je
to dobro zatvorio taj Mihovil Grahovac. Da njega nije bilo, ni vama ne bi palo na pamet da
se otisnete u ponor. To vam je iva istina. I ovo trebate upamtiti prije puta: kad umoite
ruku u ovaj ponor, ruka vam se ohladi. Tako trebate uvijek biti hladni, unutra i izvana, sve
drugo je vruica i bolest. To vam ja kaem.

12.
Bokan ih je opremao za Ameriku. Dva peena zeca zamotao je u krpe, u omanjoj vrei
rajicu, tri koluta sira u drvenim obodima...
Sve je to Juraj uprtio na ramena. Mate je ponio dvije boce mlijeka.
- Nemam vie nita - ree Bokan. - Ako ribe nisu pojele vau hranu, bit e vam dosta.
Antunu pade na pamet da e im Bokan vratiti splav.
- Kamo emo sad? - upita Bokan.
- U ponor - graknue djeaci uglas.
- Neemo u ponor. - Za ponor jo niste. Ionako ste vidjeli previe.
- Neemo vas odati - ree Antun. - Mi ionako vie nikoga neemo vidjeti.
- Ne smijete ni zbog sebe u ponor. Morate neto imati to jo morate dokuiti. Ne
smijete u tim godinama proi sve. Neka vam ponor ostane za kasnije. I u Americi se neega
morate sjeati.
Smijuljio se Bokan mudro odmiui se, a djeaci su prvi put opazili kako mu oi
kiljavo svjetlucaju pa nisu bili naistu misli li Bokan ozbiljno ili ih zavitlava da bi ih lake
odgovorio od ponora.
- Imam ja za vas jo jedan put - ree. - Poite za mnom.
Nije bilo izbora. Jedan po jedan lijeno su se i nekako nevoljko micali za Bokanom koji
je zamicao u raslinje.
Sve je bilo strmo, gotovo okomito, a od stijena i ume nita se nije vidjelo. utjeli su
dugo nabadajui kamenje i pridravajui se rukama. Miui se tako nisu ni opazili kad im je
zapravo pred oima pukao golemi plavi beskraj.
- More - uzdahnu Juraj u udu.
- Nije more, stanite - odgovori Bokan i raskrili ruke pred njima.
- Nemojte dalje.
Stajali su na litici u strahu jer je bila okomita.
- To je to jezero - ree Bokan i pokaza rukom uokrug. - Njime su me htjeli uguiti.
- To je za centralu - ree Antun. - Nisu vas htjeli.
- Jesu, jesu, znam ja njih. Sve ih znam. I onoga Maria to je to gradio, onog inenjera.
Djeaci se sjetie svoga prijatelja Maria, ali ga preutjee pred Bokanom.
- A ja ga tada hranio - dometnu Bokan. - Lovio mu zeeve, odnosio mu mlijeko ak s
druge strane ponora. Vjerovao sam mu.
- Da mu velimo da poznajemo Maria? - upita Mate Antuna.
- Jesi li lud, naljutio bi se. I raalostio.
- Ovuda se ne moete spustiti - vrati se Bokan na njihovo putovanje. - Morate okolo,
htio sam vam samo pokazati gdje ete izbiti budete li zapamtili moje upute i tono ih
potivali. Dakle, poite malo ukoso, za Suncem, prema zapadu. Ali se drite ume eda biste

se mogli drati za granje. Vi niste planinari. Ima uski prosjek koji sam ja ovdje odrao da
posvema ne zaraste. Ui ete u nj za koju minutu. Budete li tako ili, izbit ete na onaj
crveni kamenolom. Nastojte do kamenoloma stii za vidjela jer se morate vraati po splav.
A splav e vas ekati na svretku ponora, ondje gdje rijeka ponovno izbija iz stijene. Bit u
i ja tamo stignete li na vrijeme. Ja u vam dovesti splav da je rijeka ne bi razbila ili odnijela
u jezero. Sad idite. Zbogom.
Uto se Bokan izgubi. Gledali su za njim nekoliko trenutaka, ali su mogli vidjeti samo
to kako se mie granje u trzajima, domalo ni to. Opet su bili sami. I sami se oprezno i sa
strahom sputali niz litice.
inilo im se sve vrijeme da se miu dobro jer je jezero to se uope nije odmicalo od
njih bilo sve blie. U dubinu. Povrina jezera, onako okomito kako su je gledali, bivala im
je blia. Ispomagali su se tapovima to su ih usjekli u ljeskovini i pridravali se za grane.
Kako su odmicali, tako su bivali sigurniji, pa su ubrzavali eda bi na vrijeme bili kod
crvenog kamenoloma.
- Ako nas je Bokan prevario? - upita Mate.
- Nije. Ne bi on to. On samo ne voli da mu itko zalazi u ponor.
- A je li zbilja taj ponor tako pogibeljan? - upita Juraj.
- Pa bili smo do polovice, moda smo preli i vie. Ne vjerujem da je dalje pogibeljniji
- tjeio ih je Antun.
- Ba je teta to nas je uhvatio.
- Moda i nije, moda bismo zbilja izginuli - umirivao ih je stalno razboritou Antun.
- I inenjer Mari govorio nam je kako su ponornice najpogibeljnije ba u ponorima.
Tako su, sputajui se za Suncem, upadali u kotao. Od povrine jezera dijelilo ih je jo
samo nekoliko metara. uma je ve nestajala. Jezero je na toj strani usjeeno u planinu.
Vie nije bilo pogibli, jer je oko jezera ugaena staza. Kako su se prizemljili oni, tako je
sjelo i Sunce na suprotnu stranu, tono na jezero, pa se voda caklila u beskraj, a hladan
vjetar umivao im lice i gotovo ih neopazice privlaio k jezeru. Tako su, osvjeeni i
posvema sigurni, doli i do crvenog kamenoloma.
Otuda se jasno vidjelo golemo drijelo u okomitoj stjenovitoj planini. Iz njega se
trebao pomoliti Bokan na njihovoj splavi. Potrali su eda ih ne bi ekao jer nisu bili upueni
u njegovo vrijeme, a nekoliko ih je puta i upozorio kako o tome moraju voditi brigu.
Kako su se primicali, tako se grlo ponora uveavalo. Mrak se ve bio uvukao u nj, pa
je izgledalo stravinije negoli su ga zamiljali.
- to emo ako nas Bokan prevari? - stalno je pitao Mate.
- Nee, on ionako jedva eka da odemo. Uhvatio ga je neki strah od nas - smirivao je
Antun Matu, a i sebe.
13.

ekali su Bokana ispred drijela rijeke, tik do hladnih stijena, i sluali kako se rijeka u
hku izlijeva kao da planina kroz taj mrani otvor bljuje vodu i stijene, kamenje i drvee,
zemlju i travu, otpatke, novine, iblje i a, krpe i tepihe, uginule zvijeri i ivotinje - neki
trag o zemlji s druge strane planine. Prolijevala se rijeka u brzacima preko golemih, vazda
potopljenih stijena koje su izvirivale samo mjestimice, pa su djeaci mogli kratiti vrijeme
preskaui oprezno s jedne takve stijene na drugu i prelazei s obale na obalu. Sunce je ve
zamaknulo, a Bokana nije bilo. Mrak je obavijao predjele spajajui se u crni debeli zastor
nad potamnjelom povrinom jezera koju su djeaci mogli vidjeti samo slijedei rijeku.
No je stegla u beskraj, jedva su vidjeli jedan drugoga. Izgubili su svaku nadu da e se
Bokan pomoliti pa su smiljali to i kako dalje. U jednom asu snaan nalet vode podie se
ispred ponora i ponor se za trenutak zaepi. Zau se silna huka i grogotanje kao da se u
ponoru neto zaglavilo. To potraja nekoliko asaka, tek toliko da se djeaci prisebno
razbjeae na sigurnije mjesto, a uto iknu snaan mlaz vode i skoi tako u luku slijevajui
se podalje od ponora. Baci splav koju je donio i ona udari o stijene. Uto se sve i smiri i
rijeka se vrati u normalni tok.
Kad se pribrae, djeaci potrae prema splavi. Bila je vezana, a ue je jo virilo iz
ponora. Ututanj su ga potezali.
- Dri ga Bokan, pustit e ga - ree Antun.
Poekae nekoliko trenutaka, ali ue nije poputalo. Potrali su prema splavi. Bila je,
kao da je netko odmjerio, ba u uu rijeke, u vodi jezera. Koliko se moglo vidjeti, nije bila
razbijena, a bogme je bila mjestimice i popravljena, pojaana daskama i veim, gue
zabijenim avlima. To im je uinio Bokan.
- Zato nas ne puta? - upita Antun.
- Ne znam - ree Mate.
Tako su probdjeli no ne imavi kamo. Puta nisu znali, a bilo im je ao ostaviti splav.
Vjetri s povrine jezera hladio ih je pa su bili prozebli. Ujutro je svjetlucava povrina
jezera najavila dan i tako ih probudila udarajui o stijene.
- Pokuaj sad! - ree Mate.
Antun potegnu ue. Nije bilo nategnuto. Vukao je, i nije bilo nikakvih zapreka. Tako
ga je i smotao. Za uetom se vukla boca, zaepljena plutom, u njoj papir. Otepili su i
proitali: "Morate se priviknuti na more. Od ove splavi nainio sam vam brod. Preinaio
sam je koliko sam umio i mogao. Njome sad lako moete prijei jezero. Samo se otisnite i
prepustite se vjetru. Bude li vjetar s planine, isplovite. Ja u vas pratiti dok ne budete
pristali na drugoj obali. Nemojte se ljutiti to vam nisam dao kroz ponor. Sretno, i dobro
jezero i more. Bokan."
- Ba je ovjek - ree Mate.
- Nisam se nadao - sloi se Antun.
- On e nas pratiti do druge obale - ree Vjekoslav. - Ne uspijemo li, doi e po nas.

Straha vie nije bilo.

Gle uda!
Oni plove.
Ue je potonulo i ne znaju gdje mu je kraj, ali se ne osmjeljuju odrijeiti ga. Njime su
privezani, a misle da ga na drugom kraju dri Bokan i da e ih njegova udotvorna precizna
ruka to ravna itavim jezerom i svim predjelima oko njega dovesti na drugi kraj, a onda e
biti daleko od svega - i od ponora, i od polja koje je nestalo iza lea, i od svoje kole.
Kao to su nekad bili gladni, tako su sada siti svega. e to ih je osvojila jo dok su se
s naporom sputali k jezeru sad ih sve vie stee i sapinje im glas, pa razgovaraju promuklo
i iscrpljeno. Vjetar piri poskaui beskrajnom tamnozelenom povrinom jezera, mie splav
i osvjeava ih i dri uspravnima dok se primiu drugoj obali. Planina to se okomito die s
izlomljene obale jezera nepoznata im je i zagonetna. Jo ne vide prolaza kroz nju, a znaju
jo iz kole da je ona prema Splitu, da njezina druga strana isto tako okomito pada u more.
A k moru ele. Sad vie ne bi bilo sile koja bi ih vratila. Planina se primie bre to je jai
vjetar, pa ih je vei strah. Potajno Antun trai ue i misli je li zbilja toliko dugako, da ga
Bokan sad daleko na drugoj strani to se jedva nazire moe imati u rukama. Sunce je
odskoilo visoko, ustremilo se na povrinu jezera i nekako sa sredine isijava svjetlost
posvuda uokolo da im se ini kako izvire iz vode i kako su sami pod otrom strijelom Sunca
koje se mie onako kako se miu oni, pa mu nikako ne mogu umaknuti.
- Ima li podne? - napokon upita Antun, a bio je svjestan da ima.
- To ti je lako, imamo li tap?
tapa nisu imali. Htjeli su barem priblino odrediti vrijeme po svojim sjenkama, ali
sjenki nije bilo. Ponor nisu vidjeli. Pratili su rijeku uzvodno i vidjeli su da nestaje u planini
i da je uma sad kudikamo gua no to su je ostavili iza sebe.
Po tome su znali da su dobrano odmakli i da se blie drugoj obali. Mislili su o tome
kako ih je inenjer Mari napuivao na veliinu i smisao jezera. "Jezero e biti toliko da s
jedne njegove obale neete vidjeti drugu", stalno je govorio s ushienjem. "Jezero e
nainiti ljudi, ali e ono postati prirodno i imat e ubrzo svoje tajne koje emo opet morati
otkrivati. Ja moda neu dospjeti, ali vi ete, rastui uza nj, saznavati polako i s naporom
to sve ono skriva. Ne smije vas samo biti strah. Jezero e imati svoj tajni ivot, skrivat e
ga beskrajna i golema voda. Planine oko jezera ono e zalijevati i zatvarati u njima prolaze,
krape i peine polijevat e i potapati stijene", stalno ih je napuivao na tajnovitost jezera
koje je gradio.
Djeaci nikad nisu razumjeli eli li ih inenjer Mari zaustaviti da ne odu, ili je i sm
zadivljen djelom koje mu raste pred oima i pod njegovom rukom. "Jezero je malo more
koje vam elim donijeti nadohvat ruke", stalno je ponavljao.
Ali je jezero omeeno planinama. Njime se ne moe onamo kamo su naumili, na drugi
kraj svijeta, u Novi svijet, odakle se dalje ne moe, gdje je zbilja kraj.
Sve to imaju na umu sva etvorica sad kad se planina primie nekako bre, kao da je
jezero povlai i potee, kao da planina upada u jezero. Vide: planina je zbilja sve strmija,

kao da se uspravlja i kao da e se sruiti u jezero, a znaju da nee. Tako su se i primakli

upavi u osinjak ispod visoke planine kojoj vrha nisu ni nazirali sad iz vodenog podnoja.
- Sad je kraj nae plovidbe - ree Antun i iskoi pridravi se za granu.
- to emo sa splavi? - upita Mate.
- Ostavit emo je ovdje. Neka je netko nae, posluit e mu.
- Njome ionako ne moemo preko planine - sloi se Vjekoslav.
- Kad bismo i mogli, ne bismo mogli morem. Ne bi nam dali na more ovakvom
krntijom - ree Juraj.
- A dobro nam je posluila - nastavi Antun razgovor. - Ja bih je ipak privezao za deblo,
moda nam. poslui kad se budemo vratili.
- Ti jo misli da emo se vratiti. Sad moramo biti naistu, deki - hoemo li u Novi
svijet ili neemo?!
- Hoemo - graknue uglas.
Antun stade potezati ue eda bi njime privezao splav. Ue je zbilja bilo beskrajno.
Namata Antun, ve se i umorio pa zove u pomo, a uetu se kraj i ne nazire.
- Bre to - ree Vjekoslav. - Hajdmo svi!
Potegoe ue na "Sad!" i ono zapara povrinu jezera i izgubi se u daljini, ali bez kraja.
- Zatee Bokan - ree Mate. - ali se, pustit e on.
Nekako su opustili klupko to su ga ve namotali oko stijene i nataknuli na panj.
- Zabij avao - ree Vjekoslav - povui e voda pa e ue popustiti i otisnuti se splav.
Istovarili su stvari sa splavi, uprtili torbe i uputili se obalom oprezno jer im je
koraanje kroz tijesan prolaz bilo muno. Pridravajui se za grane micali su se prema
izlazu s jezera, daleko tamo gdje se planina sputala pretvarajui se u nekoliko breuljaka
to su je vezivali za drugo gorje.
Kad su se popeli do prvoga odmorita, na mjestu odakle se jezero gleda kao da je
propalo dolje, obazreli su se. Svoju splav vidjeli su kako se migolji nekako po sredini
jezera.
- Gle! - uskliknu Antun uzbueno.
- Bokan. Povlai splav k sebi - sjeti se Mate.
- Zato je ue bilo bez kraja. Lukavac. Sad ne moemo natrag kad bismo i htjeli - ree
Vjekoslav.
- I bolje je - ree Antun smirujui ih, a i sebe. - Sad nam ostaje samo naprijed.
A naprijed vie i nije bilo teko.
Ve su upadali u utrobu gorja kroz koje je vijugala iroka cesta, a njome je svakoga
asa projurio pokoji automobil pomaljajui se iznenada iz svakog smjera. Split je bio blizu,
vidjeli su po putokazima.
Sad su mogli zaustavljati automobile, nije bilo straha da e ih tko prepoznati. A oito
ih nitko i nije htio prepoznati.
Tako su izbili na Klis. S Klisa su vidjeli sve kako se svijetli kao bijelo gorje na modroj
puini - Split. Vie ih zbilja nitko nije prepoznao, vidjeli su u tijesnom prolazu kako ljudi

stoje i miu se sa svih strana penjui se i sputajui na cestu. Mogli su razgovarati o svemu i
svaemu, a i pitati su mogli. Ali nije bilo potrebno. Split su imali na dlanu - trebalo se
samo spustiti u jednoj omanjoj etnji niz strmu stazicu da ne bi ili cestom.
- Stalno se moramo skrivati - ree Mate.
- Jo malo, do luke. A u luci su svi za puinu. Svi su kao i mi.
Tako su se i spustiti do grada, provukli se kroz tijesne uliice do Peristila i divili se
visokim uskim uliicama to se u krovovima gotovo spajaju, a kad se prozori otvaraju, onda
se okviri dodiruju i zveckaju kljuanice udarajui jedna o drugu ponad ljudskih glava.
Bilo je hladno bez sunca dok su prolazili kroz te tijesne dugake tunele.
- Vie nisam edan - ree Juraj.
- Nema vie ni ei ni gladi - odgovori Antun zadovoljno pokazavi tako da ga je uo.
14.
Uska je ulica nestajala gubei se kao njihov trag izmeu visokih kamenih kua. Iza
lea niega nije bilo, a kad bi pogledali uvis, vidjeli bi samo komadi neba. Znali su na
kojoj je strani more. utjeli su ga po mirisima, po brodskim sirenama, po amoru mnotva
na obali.
Kroz tijesan izlaz izbili su na svretku ulice na obalu. Kue su bile samo s jedne
strane, s druge je bilo - more! Nije bilo ni kraja, ni putokaza, ni kua - samo more to se
naglo otvorilo na sve strane, dokle god su mogli vidjeti.
- I dalje - pomisli Antun i obuze ga strah i studen, ali se sjeti da je to zbog svjeine
kroz koju su se micali.
U priguenim hukovima more se zalijetalo izdaleka i udaralo o tvrdu bijelu obalu
pomiui vrsto privezane brodove. Kao u jednome komadu doimao se grad kako je
postavljen i uglavljen izmeu uspravljenoga sivog Mosora i beskrajnoga modrog mora.
- Eno! - ree Juraj.
- to? - zaudi se Antun i pogleda u smjeru kamo je Juraj pokazao.
- Na onu stranu.
- Pa na tu je, nema druge strane.
- Italija - ree Juraj.
- Ti si spavao na satu. Misli da je Italija tako blizu. To su otoci.
- Ali emo na tu stranu - uznastoja Juraj.
- Tuda emo proi, proi emo izmeu svih naih otoka, pa kad se u lukama prestane
govoriti hrvatski, onda je to Amerika.
- Moramo biti paljivi da nas ne vrate.
Tako i zautjee.
Antun se polako odmae i pristupi prvom ovjeku koga spazi. U bijeloj odori i s

nekakvim znakom na kapi ovjek je stajao u luci pokraj drvenog mostia kojim se penjalo
na brod.
- Koji je brod za Ameriku? - omae se nespretno Antunu.
- Za Ameriku?
- Da.
- Za vas?
- Da - ree Antun i u taj ga as obuze strah da je na prvome koraku pogrijeio.
- Ovaj - ree ovjek u bijeloj odori i pokaza rukom.
- Kad polazi?
- Odmah.
- Moramo kupiti karte - ree Antun pomislivi da se ovjek ali.
- Moete i na brodu - ree ovjek istim glasom i pokaza na mosti.
Nisu imali kamo. Silazili su u utrobu broda, a noge su im trnule od straha i uzbuenja.
U strahu su gledali kako iz nepregledne puine izranja kopno. Srce im je tuklo, ali nijedan
nije prozborio. Pogldali su se muei i sluajui frktanje brodskoga motora. Barba ih nije
posjeivao dugo, otkako im je podijelio hranu, a po elucima ne mogu odgonetnuti kad je to
bilo jer ve dugo nisu gladni. Kopno je bivalo sve blie; ve su mogli precizno razlikovati
stijene od drvea.
Uto brod i uspori i oni outjee kako sad jae skae preko visokih valova to su ga
udarali zalijeui se s kopna.
Barba je oprezno zaustavljao brod smirujui ga i traei krmom prolaz izmeu stijena
to su virile iz pliine. Uto barba i iskoi s brodskim uetom u rukama i baci ga oko stijene.
- Izlazite, momci!
- Stigli smo - ree Antun uzbueno.
- Jo koju milju - ree barba hladno. - Ovo je posljednje kopno prije Novog svijeta.
Ovo je Pusta zemlja, kao Magellanova Ognjena zemlja. Kad oplovimo onu zemlju,
onda emo - poslue li nas vjetrovi - ravno preko Oceana i stii u New York. No da se
dogovorimo - okrenu barba razgovor drei ue. - Ostat ete ovdje do noi. Ja u obii
otok, posjetit u svjetionik i ispitati vjetrove. Isplovljujemo noas. Imam obaviti neka posla
prije dalekog putovanja. Nemojte se nikamo micati jer ste slijepi putnici. Bude li tko i
naiao, a ne vjerujem, nemojte s njime razgovarati, skrivajte se kako znate i umijete. Vratit
u se predveer, uvajte brod i nemojte ga sluajno odrijeiti. Jesmo li se razumjeli?
- Jesmo - graknue sva etvorica drhtavim glasovima.
- Objeda danas nema. Poinje morski ivot, a na ovome otoku nema niega. Kad se
vratim, donijet u hranu. Zbogom.
Pratili su barbu kako spretno, poskakujui s kamena na kamen, zamie izmeu borova
na pustom otoku.
Sad ih je tek zahvatio strah. uureni izmeu stijena, a od mora zaklonjeni brodom,
leali su kao da se skrivaju od svega svijeta. Od sunca i vjetrova. Sagibali su glave i kad su
ih nadlijetali galebovi i kad su daleko na suncem prelivenoj puini nazirali bijele brodove

kako se naoko sporo miu.

Napokon Antun, vidjevi da su odve ustraeni, ree:
- Pa ne moramo se skrivati. Nije li barba rekao da je otok pust?
- Da, ali netko moe...
- Ako tko i naie, zamijetit emo mu brod na vrijeme.
- Mogu gusari - ree Vjekoslav.
- Ne vjerujem - ree Mate - ne bi barba ostavio brod da ne poznaje otok.
- Slaem se s Matom - ree Juraj. - Ja bih se malo proetao otokom - tko zna hoemo li
ga ikad vie vidjeti.
- A brod? - upozori ih Antun. - Zar barba nije rekao da uvamo brod?
Strah im je rastao. Motrili su nepreglednu puinu kako im prilazi kao da e ih privui.
Poskakuje golemo more, slijeva se prema njima, zaustavlja se, vraa i odbija se od kopna, a
valovi prolaze obilazei pusti otok i odvlae more kao da e se kanal isprazniti.
- Koji je ovo vjetar? - upita Juraj.
- Pitat emo barbu - odgovori Mate. - On zna sve o moru.
- Trebali smo nauiti prije no to smo se otputili u Ameriku - progovori Antun.
- Nauiti - zaudi se Vjekoslav - tko e nauiti? Na svakome su moru drugi vjetrovi.
- A koje je ovo more? - zaudi se Antun.
- Jadransko - odgovori smireno Mate.
- Jadransko, jesi li ti pametan? Kad je bilo Jadransko?! Kad smo bili u Splitu?! - s
uzdahom prozbori Antun.
- Koliko smo daleko? - upita Mate i dalje smireno.
- A koliko si spavao? - priupita Matu Vjekoslav hotei ga navesti na zakljuak da su
ve isplovili iz Jadranskog mora.
- Barba nije rekao nita. Trebalo ga je pitati gdje smo, kad ne vjerujete - nastavi Mate
razgovor elei ih umiriti.
- Pa rekao je - kao da se sjeti Vjekoslav - rekao je da je ovo Pusta zemlja, posljednje
kopno prije Amerike.
- To ne znai nita, pitanje je kuda plovimo - tumaio je Mate.
- Ja mislim da smo mi dosta daleko. Ta, zar ne vidite da nikoga nema, ni ive due, a
koliko smo ovdje?! Na naem moru nema nenastanjenih otoka - uvjeravao ih je Antun.
- Nema velikih - ree Mate - ali ovo je mali otok.
- Kako zna da je mali? - uskoi u razgovor Vjekoslav.
- Tako je, kako zna? - sloi se Antun s Vjekoslavom.
Tako se i sloie da otok ipak obiu. Nisu nikako mogli odoljeti svojoj znatielji.
Zakljuie po suncu da otok mogu obii prije nego se vrati barba.
- Tek je podne - ree Vjekoslav.
- Kako zna? - s nevjericom upita Mate.
- Sunce je u zenitu, uvrh neba.
- To ti se ini, pitanje je kako je to ovdje.

- Sunce je svagdje i uvijek u podne u zenitu.

- Moe to biti varka, zar nam uitelj nije govorio kako to nije uvijek sigurno, kako se
to moe precizno odrediti samo po znakovima na poznatome terenu. A mi smo ovdje prvi
put - nikako nije vjerovao Mate.
- Pri strano, i po tome je podne - pronae Vjekoslav dokaz.
- Na moru je vrue. Na svakome moru.
- A na Sjevernome? - dosjeti se Mate.
- Neemo mudrovati - ree Antun i krenu.
Ili su oprezno uz obalu penjui se neopazice prema vrhu otoka. Nisu htjeli izgubiti
brod iz vida.
- Sve mi se ini da smo jo u naim vodama - ree Mate samo zato da bi nastavio
razgovor.
- Nemogue - tjeio se Antun - pa nita se okolo ne vidi.
Neka mutna kopna vidjeli su na varljivoj udaljenosti pa nisu bili sigurni jesu li to oni
dovedeni na kakav jadranski arhipelag, ili su uistinu daleko.
- Pa neka smo plovili od Splita i jedan dan - ree Vjekoslav.
- Danas su brodovi bri. Nije to vie pusti brod u vjetar pa kamo stigne. I kad stigne.
Jesi li vidio kako barba - samo zakormilari u Splitu, pazi dok brod izvede iz luke i onda
spava. iroko ti more, brode! - raspriao se Antun.
- Ti zbilja misli da smo nadomak Amerike? - smijuljio se Mate nikako ne vjerujui da
su daleko.
- Vjerujem barbi. Moda su njegove mjere neto drukije, ali sam siguran da smo
isplovili iz naeg mora. Zar ti nije neobino? - udio se Antun to je Mate miran i
nepovjerljiv.
- Pa kad nema ljudi! Otoi nije nastanjen - razborito je Antuna uvjeravao Mate.
- A kapelica? - sjeti se Antun.
- Bravo! - uskliknu Vjekoslav - poimo do kapelice. Mora u njoj neto pisati.
- Ako pie latinski? - sjeti se Mate kako e im doskoiti.
- Ne vjerujem, u svim kapelicama koje sam vidio pie hrvatski - smireno a odluno
ree Vjekoslav.
Tako se i uputie prema oveem breuljku na otoku. Nisu se ni obazirali na brod to se
ljuljao u moru.
Kad se uspee do kapelice, naglo im pue obzor s druge strane otoka i oni u daljini
vidjee kako se puina, tamnei u daljini, spaja s blijedim nebom. Otok je zbilja bio dalek i
osamljen.
- to kaete sad? - upita Antun obveselivi se.
- Jo emo biti sigurniji uemo li u kapelicu - dometnu Vjekoslav.
U uredno obijeljenoj kapelici nije bilo nita. Samo raspelo i kipi u omanjem
prozoriu.
- Pie - uskliknu Vjekoslav. - itaj!

Mate ita: "Sveti moj Vrane, ti uva svoga barba Ivu, morskoga vuka kad se opije i
doe se tu kod tebe odmoriti."
- Eto ti Amerike! - uskliknu Mate slavodobitno gledajui Antuna u oi. I sva etvorica
prasnue u smijeh, a Antun na silu.
- Nita, nita - umirivao je Antuna Mate. - Bit e dana. Jo nije gotovo. Barba nije ni
rekao da smo blizu Amerike. Rekao je samo to da vie nema kopna. Moda je mislio da se
moramo pripremiti za dalek put.
- Moda nas je namjerno ostavio da razmislimo dok je jo vrijeme?! - ree Vjekoslav.
- On je nas nasukao ovdje na otoiu pa se ti snai - nepovjerljivo je ponavljao Antun.
- Ja sam govorio da mu ne priate nita - ree Mate. - Mi smo se odve hvalili kako
smo sposobni za sve.
- Eno ga! - uskliknu Juraj. - Gledaj! Migoljio je barba uvrh otoka, izmeu stijena, pa
su ga po bijeloj koulji razlikovali od kamenja.
- Hoda kao Bokan - ree Mate.
- ini vam se, Bokan se skriva, a ovaj izie na more gdje ga svi mogu vidjeti - uskoi
Juraj koji je sve vrijeme utio, kao da bez barbe nije mogao ni hodati ni govoriti na otoku.
- Ali ga je teko nai. Zar ne opaa koliko smo ovdje, a jo nitko nije doao? - nastavi
Vjekoslav razgovor o barbi.
Uto barba i stie.
- Mulci, jeste li se uplaili?! Propala Amerika, mislili ste, a?!
- Pa nismo - promumlja Antun.
- Bravo, tako i triba. A jeste li ogladnili?
- Pa, nismo.
- Jeste, jeste, kako niste?! - kao da se naljuti barba. - Morate ogladniti. Na moru se
mora ogladniti odmah, a nekmoli kad si na njemu cili dan. Prvo obid, a onda Amerika. Je li
tako?
- Tako je - sloie se uglas sva etvorica.
- Samo to nije! Dok se okupate, obid je gotov. A znate li plivati? - unese im se barba
u lice miui oi s jednoga na drugog i oni tek tada opazie punu koaru riba barbi pokraj
nogu.
- Znamo, kako ne bismo znali plivati?!
- Znate? - upita barba kao da se iznenadi. - Di ste uili?
- Na jezeru - ree Antun.
- Na rijeci, a onda na jezeru - popravi Antuna Vjekoslav.
- Na rijeci, ohohooo! Vi ste sigurno odlini plivai, za muku biste mogli i do Amerike.
A tamo i jesu rijeke. Mississippi. Jeste li uli za Mississippi?
- Jesmo.
- I za Missouri - dometnu Juraj.
- Bravo, bravo, vi ste zbilja za Ameriku. Morat emo onda u Ameriku. A zato ste vi
ono krenuli u Ameriku?

- Za Kolumbom!
- Za Kolumbom? - zaudi se barba. - Nakon petsto godina!
- Da. Nemamo mi drugih razloga.
- A da vi niste moda krenuli za mojim pokojnim ocem? I on je kao i vi mlad u
Ameriku. Bidni moj otac ostao je ondje osamnaest godina.
- I vratio se? - upita Antun.
- Da, da, vratija se. A dosta je dolarov donija. Tri velike kue je kupija - jednu
sagradija, ovdi na Brau. I danas imamo te kue. U Splitu i Zagrebu. Tako ete i vi sagraditi kue od dolarov i vratiti se.
- Vjerojatno - ree Antun.
- a vjerojatno! - naljuti se barba. - Vratiti se nego a?! Nije ni Amerika bolja, samo
su ljudi pametniji. Ni Amerika ti nije nita drugo doli more, planine, rijeke i jezera. A to
imamo i mi. Evo, ove ribe a sam donija... u Americi bi za njih dobio etrdeset dolarov! A
ulovija sam ih za po ure! etrdeset dolarov dnevno - to je bogovska zarada! Samo nemam
di prodat. Zato idem, sve poidem a ulovim. Kad bih ima di prodat, ohoho! - Zato emo sve
poisti.
Raspriao se barba pa nije ni vidio kako vatra to ju je podloio izmeu dvaju
kamenova ve tinja.
Zamirisale su ribe i kakljale dekima nosnice dok su se nestrpljivo vrpoljili oko
barbe.
- Jesam li ti rekao da je isti Bokan - ree Mate.
- udnovat je - ree Antun - prevarit e nas. Petlja neto.
Ribu je barba zgotovio prije no to su se nadali.
- Evo - ree. - A sada da vidim jeste li za more! Za dugu plovidbu. Koliko tko poide,
toliko e izdurati napor na moru. A ja u znati koliko je to i je li dosta za Ameriku. Sluajte
me, vi ste pametni, puni ste elje i strasti za morem, i tako valja. Bit e od vas neto, ali
moram vas iskuati. To se u naviganju zove test. Vi jo ne znate to je to, ali morate mi
virovat. Vi znate da postoji more, jedno, dva, tri, etiri... trideset mora, ali morate znati da
je to sve jedno more, jedna golema sila koje tajne jo nitko nije dokuio. Ovi otoci to ih
gledate, to su samo ruke kopna koje se vrsto dre za more - more tako uva kopno da se ne
razaspe. Da nije mora, sve bi se te planine pomaknule, sve bi ravnice propale i rijeke
skrenule i izlile se iz korit. Vama je to udnovato, zato nije obratno - zato kopno ne uva
more kao u koritu? Zato jer je more sve, more zapljuskuje kopno i tako ga hrani, natapa ga i
vraa natrag kad se ponegdje i kadikad pomakne. Bilo je toga u ivotu mora, prelijevalo se
s jednoga kraja na drugi, ali se to more samo trailo, trailo se spajajui se s drugim morima
A to je glupavo, tko je tako smislio - ono se spajalo samo sa sobom, jer je sve more jedno.
Te su nazive izmislili ljudi da bi znali ploviti na koje drugo kopno. Nisu mora odijeljena
kopnima, nego obratno - kopna su spojena morem. Zato i moemo stii do Amerike samo
morem. I zrakom, razumije se. Ne moemo kopnom. Jeste li uili u koli da ne moemo
kopnom do Amerike?

- Jesmo - graknue zadivljeni.

- Eto - ree barba i zagrize ribu. - Svia li vam se ova riba?
- Izvrsna je - ree Antun.
- Ovako neto nikad nisam kuao - dometne Mate.
- Ba je dobro - ree Vjekoslav tek da neto kae.
- Da bismo sretno stigli do amerikog kopna - nastavi barba - nije dostatna samo naa
elja. Pa ni vaa volja. Pa ni znanje, ni brod, dakako - potrebno je da nas more hoe. A kad
nas hoe, ono nas prigrli i ponese. I nosi tako. Tada nam se nita ne moe dogoditi, zapravo
- sve to nam se dogodi, i trebalo nam se dogoditi, kamo stignemo i trebalo je da doemo,
kamo zakasnimo, nismo ni trebali stii na vrijeme i tako dalje. Naprosto, podvrgnemo se
zakonima mora, a ti su najjai zakoni u svemiru, oni se ne mogu mijenjati, a teko da ih
moemo i spoznati. Poznaju ih samo iskusni morski vuci, stari navigatori koji se raaju na
moru i rastu na njemu napajajui se njime, njegovom snagom i udnjom koja iz njega
omamljuje i zanosi sve ljude.
Mi nismo roeni uz more, bolno pomisli Antun, ali ne htjede izgovoriti u nadi da e
barba prijei preko toga, ali on uvijeno nastavi:
- Ima ljudi koji nikad ne shvate more. A htjeli bi. Pa se mue i strahuju, a nee
priznati. A more ih nee, ne moe ih primiti, jer mu se ne predaju posvema. Hine da ih nije
strah, a stalno gledaju u kopno. Kad su na brodu, dre se vrsto kao da e im to pomoi. A
svaki je brod, pa i najvei, moru jednak. Ono ga prima ili ne prima. Svaki brod moe
pretvoriti u skakavca. Pa skae s vala na val, izmeu valova, naginje se, ulijeva se more u nj
pa ga pere. To je plovidba. Ispire more eluce mornarima kao prazne koljke, pa oni bljuju.
Tako more iskuava tko je za nj, tko nije. Sve to moraju proi i izdurati pravi mornari...
Nisu ni svi veliki mornari za sve more. Poznajem ih koji nikad nisu bili u Americi. A u Kini
tek, u Japanu. Neki i ne znaju za Oceaniju. More mnoge svoje dobre mornare dri samo pri
kraju, u zaljevima u kojima su odrasli. To se zove morski raspored, sklad ivota mora... No,
ja sam se raspriao, a nita ne pijemo. I riba je iz mora, mora plivati i u elucu. ivili! - ree
odrjeito barba i u jednoj ruci podie domejanu. - A sada sljedei.
I prui barba Antunu domejanu, i tek tada opazi da je Antun zamiljen.
- Popij, pa e se razveseliti - ree barba i prasnu u smijeh.
Antun nagnu domejanu i potegnu nekoliko gutljaja, ali na silu. Barba i to zamijeti, pa
ree:
- Na silu, na silu, a kasnije e traiti jo. I vino je od mora dano. More zalijeva lozu
na svojoj obali, masline i smokve - sve to raste du njegovih obala ono zalijeva svojim
ivotom i svojom snagom, pa se tako i oni koji nisu na moru krijepe morem ubirui te
plodove. Zato se pije vino. Popij, pa e vidjeti.
- Ne mogu vie - ree Antun i prui Mati.
Mate nagne domejanu kao da pije vodu, a samo je Vjekoslav vidio da se Mate
namrtio, ali prekriva lice domejanom.
- Ja u - ree Juraj eda bi odmijenio Matu.

- Tako, tako - ree barba zadovoljno. - Malo na silu, pa e kasnije ii samo od sebe. Ta
je domejana mira. Na ovoliko ribe taman toliko vina. Juraj otpi kao da mu nije prvi put, a
barba i to zamijeti.
- Tebi nije prvi put?
- Ne - ree Juraj odrjeito, a lice mu se razvedri od radosti.
- Bravo, bravo, ti si zbilja za more. Ali nije dosta jedan.
Znao je barba to je rekao. Gledao je Vjekoslava i Antuna i Matu i itao s njihovih
snudenih lica kako im je krivo.
- Tko je sljedei? - upita barba ne gledajui ih.
S puine su poskakivali valovi u dugim prugama kao brazde i udarali o brod.
- Tramuntana - ree barba. - Moramo pouriti jer e valovi biti jo vei. A moramo
napustiti otok da nas more ne bi bacilo o hrid.
No prije isplovljenja moramo iskuati jo jedno morsko umijee. Plivanje.
- Za mnom! - usklikne barba i skoi u more. Sva etvorica pogledae se uz uzdahe.
Plivajui as na leima as na prsima, kao strijela sijekui valove to su preskakali
odbijajui se o njegova lea, barba je odmicao daleko i brzo s vremena na vrijeme maui
im da ga slijede.
- Moramo - ree Mate i poe se svlaiti.
- Priekat emo dok se vrati - ree Antun.
Nadao se Antun da e barba odustati i da e se zadovoljiti samo time to im je pokazao
kako plivaju pravi mornari i moreplovci i kako se nose s morem.
- Lud je kao i Bokan. Skoimo, pa kako bude - ree Vjekoslav.
- Slaem se - prihvati Juraj. - Bolje je da skoimo sad dok barba nije odmakao.
- I ja mislim tako. Kad smo mogli na naoj rijeci, zato ne bismo na moru - sloi se
Antun.
- Bravo - ree Vjekoslav. - Rijeka je opasnija od mora. More ne tee.
- Tako je, kako sam zaboravio, more ne tee. Valovi e nas ionako nositi - razvedri se
Antun
Antunov je strah bio golem. Prebirao je po mislima gdje se jo tako straio i kad i kako
se zavrilo, kako i gdje je iz toga straha isplivao. Uini mu se da se ipak nee dogoditi nita
strano i skoi u more. Za njim i njih trojica zaplivae prema barbi.
- Za mnoooom! - uli su vjetrom isprekidan i priguen barbin glas. Plivali su prema
barbi kao da plivaju prema ponoru. Tako su se sva etvorica i sjeala svoje rijeke i bilo im
je lake. Gledali su barbu, a inilo im se, onako kako je u sumaglici i u popodnevnom suncu
to se razlilo po uzburkanoj puini nestajao, da je on Bokan.
Kad ih je barba ugledao, svio je ovei lk i zaplivao prema njima. Njima se uinilo da
pliva bre i da ih je tako osokolio pa su poeli plivati svom silom zabadajui glave u valove
kako su nalijetali. Vidio ih je barba kao prazne boce kako nemono skakuu po valovima i
kako ih valovi odbacuju pa opet prihvaaju. Ni barba nije mogao razluiti igraju li se oni, ili
su se posvema prepustili moru u nemoi.

U tom je asu njihov strah bio podjednak. Kad barba shvati da se sva etvorica
nemono ljuljaju i vrte na jednome valu koji se dugo razlijevao urei prema obali, skoi i
naglo zaroni ispod njih. Tako uspori val i preprijei mu put, a da ih vir koji se u tome asu
stvori ispod etvorice djeaka ne bi povukao, barba ih po dvojicu epa ispod ruku i leno
zapliva prema brodu. U dva-tri skoka ve se primi za brod i djeake ubaci preko palube kao
ribe.
Drhtali su, ili od studeni, ili od straha, ili od srama - ni sami nisu znali.
- Moglo je i bolje - prozbori nakon to se ispuhao barba, a djeaci su znali da je mislio
suprotno.
- Moglo je i gore - ree Antun prvi kad se pribra.
- Dobro je, za poetak je dobro. Ako se niste prestraili - smirivao ih je barba.
- Nismo - rekoe uglas, a znali su da barbu ne mogu prevariti.
Barba prasnu u smijeh.
- Bilo je ludo - ree.
Smijali su se svi, ali djeaci jo drhtavo. Udisali su punim pluima kako bi prikrili
uzbuenje.
15.
- Daleko je Amerika - ree barba i prihvati ue. - Ulazite.
Kad djeaci uskoie na brod, barba odgurnu brod od mola i s uetom namotanim oko
ruke skoi na palubu.
- Obriite se da se ne biste prehladili - ree i sie u strojarnicu.
Sputala se no. Na zapadu se vidjelo naranasto sunce kako migolji meu
prorijeenim i kao runa poredanim oblacima, ali djeaci nisu mogli odrediti smjer plovidbe.
Uto otok i potonu u puinu, pa su gledali preko njega drei ga kao toku u morskom
beskraju. Ubrzo nestade i te toke, a potonu i sunce, a odsjaj suneve svjetlosti kao zraka
bez izvora lutao je ponad nepreglednog prostranstva odjeljujui morsko plavetnilo od
nebeskoga. Tako su zrake i utanjale nestajui i gasei se izmeu dviju beskrajnih ploha.
Kao da se sve zatvori, kao da se nebo sklopi s morem, vidjeli su samo onoliko mora koliko
je istiskivao brod. I toliko su uli uma od svega onoga zagonetnog koji se maloas
prolijevao gubei se izmeu nejednako udaljenih otoka.
Ali im jo u uima zvoni. Tutnji. Kao da se sve more mie, kao da se prelijeva jedno iz
drugoga mora, kao da se ulijeva, kao da hoe nekamo - ba kako im je priao barba. I sad
sve jae, kako plove, kako brod tutnji upirui u valove, kako se ljulja preskaui preko
valova, kako se naginje kad ga iznenada u bok udari val koji je barba previdio - kao da ih to
more uistinu prima, oni se vie ne opiru, ne misle ak ni na Ameriku - samo na to beskrajno
more na ijem je ona kraju. Tako im ta slika tamni kako se sklapaju sva ta mora u jedno,

kako nestaje otok uz koji su bili privezani i pokraj kojeg su prvi put okuali more onako
ljudski. Morski.
Sad je samo tutanj motora i barba okrenut im leima koji ponavlja.
- Jeste li dobro?
- Jesmo - otpovru mu ve uvjebano.
A i taj se tutanj rasprio kad je brod zbog barbina sna tuknuo o stijenu.
- Asti Gospu - uli su i trgnuli se.
- Nita, nita - ree barba i skoi iz kabine. - Ostanite na svojim mjestima.
Kad barbu ugledae na tvrdu, Antun u polusnu upita:
- Zar smo ve stigli?
Mate, Juraj i Vjekoslav nisu o tome znali nita. Trljali su oi i tako im se bistrila slika
to se proirivala kako su gledali s broda, kao da se nebo vedri. Barba je namatao ue
pjevuei i probirui po kamenju gdje da privee brod. Mate to opazi pa ree:
- Bogme smo stigli!
- Ali gdje? - upita Vjekoslav. - New York?
Kao da je uo njihov razgovor, barba snano privue brod, namota ue oko stijene i
ree:
- Izlazite!
- Pristali smo ovdje zato jer je sigurnije - ree barba zamijetivi da su djeaci zbunjeni.
- Sad emo malo na noge i stii na pravo mjesto.
I krenu barba, a djeaci utke za njim.
Penjali su se strminom dugo bez rijei.
- Moramo ovako jer smo bez dokumenata - tjeio ih je barba. - A kad se prijavimo i
isposlujemo sve dokumente, onda poinje ivot.
- Ovo mi je poznato! - uskliknu Antun kad mu pred oima pue dolina, a otar vjetar
oinu ga po licu.
- To je iz knjiga - ree barba hladno. - Ti si puno itao o Americi.
- I meni se ini poznatim - sloi se Mate s Antunom i osvrne se prema moru to se
bjelasalo daleko.
- Momci - zaustavi se barba - more je svagdje more, obala svagdje obala. Nema
razlike. Tek kad upadnemo u gradove... - stalno ih je zbunjivao barba i pourivao da ga
slijede. Koraao je brzo i vjeto i stalno se penjao.
- Eno - ree barba popevi se na stijenu - pogledajte!
U dolini se modrila rijeka a oko nje beskrajne livade zamicale u uvale i usjeke. - To je
to.
- A to? - upita Juraj.
- A to? - priupita barba kao da se ljuti. - to ste stalno htjeli vidjeti u Americi?
- Mississippi - ree Mate.
- Tako je, to je va Mississippi. Zar ne opaate kako je velik? A nigdje naselja, ceste,
ljudi... Prava Amerika. Sad ete dalje sami, ja moram natrag. Samo uzvodno, ni lijevo ni

desno, i upast ete u naselja. Tamo ete kazati - tko ste i odakle ste doli. Primit e vas bez
pogovora.
- Hoe - ree Antun nevoljko. - Sad znamo gdje smo.
- Naravno da znate - ree barba pravei se da Antuna nije razumio. - Nisam ni
sumnjao.
- Sad smo blizu jezera - sjeti se Mate.
- Tako je! - uskliknu barba. - Sad ste blizu svog Michigena. Jo koju minutu.
- Do vienja i hvala - ree Antun i krenu gledajui barbu u oi.
Za njim pooe i njih trojica.
- ekajte - zovnu ih barba. - Evo vam ovo.
I podie barba domejanu uvis, a djeaci tek zamijetie da je ima. - Ovo vam je od
mene, za put i sjeanja na nau plovidbu.
- Vino - ree Mate.
- Nije vino, neto jae - odgovori barba i prasnu u smijeh.
Onako na udaljenosti, kako se usiljeno smijao s podignutom domejanom u ruci, inio
im se barba udnovatim i oni ubrzae zamiui u umu.
- ekajte, ekajte, ponesite ovo - vikao je trei za njima barba.
Kad ih je sustigao, gotovo je na silu ugurao domejanu Antunu u ruke.
- To je more - ree barba. - Kad stignete na svoje jezero, izlijte ovo malo mora u nj. To
je zain. Kvasac. Sjeme mora u jezerskoj vodi. Tko zna? Moda ovo malo mora nadjaa
vodu i vae jezero jednoga dana prometne u more. Jezero je dovoljno veliko za to. A onda
se rijekom izlije i s morem spoji. To ste i htjeli, zar ne?
- Da - ree Antun ne imavi to drugo.
- Sad zbogom - ree barba. - A kad god se zaelite mora, znate gdje sam. ekam vas.
Djeaci krenue bez rijei.
Ostavi zamiljen, nekoliko trenutaka barba je stajao nepomino. Nije mogao
odgonetnuti je li zbunio ili povrijedio djeake, a bilo mu je do toga. Htio je to znati. Tako se
i zaputi oprezno i kradomice za njima.
Vidio ih je kako migolje kroza umu sigurno i kao po poznatom tragu. Tako im se
pribliio da je uo Antuna kad je uskliknuo:
- Gle! Naa splav!
Kao i oni, barba je vidio kako se jezerom mie nekakva drvena grdosija, neto nalik na
brod. A nije.
- udno - promrmlja barba za sebe. Uto splav stie blago udarivi o obalu. Djeaci
vjeto uskoie i splav se pomae.
- Svata sam vidio, ovo nisam - ree barba sm sebi. - Da sam znao, pustio bih ih u
Ameriku.
I dugo je gledao barba kako se splav s etvoricom djeaka odmie od njega. Sama na
nepreglednom jezeru kao na morskoj puini.

16.
- Sad nam ostaje samo Bokan - ree Antun kad se pribliie ponoru.
- On ili kua - sloi se Mate.
- Kui neemo, deki, to je jasno. Zamjerili smo se svima, a nema ni osobita razloga
za povratak. U kolu nas vie ne bi ni primili, prolo je dosta vremena otkako smo kolu
napustili, a drugo to i nemamo raditi. Svi bi nas ismijavali, a onda bismo imali samo
neprilika.
- Ako nas Bokan ne primi? - upita Vjekoslav.
- Morat e, kad nas je propustio. I vratit e nas. Rei emo mu da smo se uvjerili kako
je on najpoteniji - smirivao je Vjekoslava Mate.
Uto su stigli pred ponor.
Njihov je povratak bio jednako tako ispunjen strahom kao i ulaz u ponor, samo to su
sada s jezerske strane, pa ne mogu tako ui u ponor - mogli bi samo onda ako bi ih rijeka
potegla, ali rijeka nije magnet. tovie, ona tee i odmie ih od ponora, pa oni vrsto dre
ue i veu ga oko stijene.
- Sad nam je sjesti i plakati - ree Mate.
- Doi e Bokan - prozbori Juraj.
Tako i bi.
- A vi ste, kako je u Americi?! - iskoi Bokan iz grma.
Svi prasnue u smijeh.
- Znao sam da ete se vratiti - nastavi Bokan. - Tko proe kroz ova moja brda, ne
moe se od njih odlijepiti. Znao sam da ste vi, zato sam i siao s planina, da vas doekam
kako i dolikuje.
- Bili smo daleko - ree Vjekoslav.
- Da ste bili i najdalje, vratili biste se. Znam ja. U ponoru je magnet koji nevidljivim
nitima dri sve privezano za sebe. Sve ovo gorje to je sloeno oko ponora, sve je to samo
jedan beskrajni svod ovoga ponora - i planine, i doline, i livade i polja. I nebo. Da, i nebo.
Nebo je najblie ponoru, ja sam najblie njemu.
- A kamo ete sad? - upita Bokan kad shvati da se raspripovijedao. - Neete valjda
natrag?!
- Ne znamo - ree Antun nevoljko.
- Ja ne bih meu one dolje - pokaza Bokan rukom kao to pokazuje s planina, a bio je
u razini jezera, pa djeaci shvatie da mu je to navika i da moda i ne misli loe o ljudima;
govori iz navike, tek da bi naglasio svoj ivot. - Oni ive na isti nain ve vie od deset
stoljea, a ni prije se nije ivjelo bogzna kako. A priroda im je pred nosom, raj nebeski!
- Ne mogu svi stati u prirodu - ree Mate mislei na Bokanov predio ponad ponora.
- Mogu, svi mogu, samo prirodu valja razumjeti, valja je potivati i ne initi od nje
ruglo. Kad se popnete sa mnom gore, gdje vam ono proli put nisam bio dopustio da

odlazite, vidjet ete ega sve nema! Ali oni su tetoine! Unitavaju i ono to sami stvaraju,
nekmoli ono to je nastalo samo od sebe. to je priroda. Jer ne znaju. Ljudi su vam velike
neznalice, oni misle da je ono drugo uvijek bolje i ljepe, a to je ljepota ako nije priroda?!
Spram prirode se i mjeri ljepota, kao to je ljudski ivot priroda. Sve to je u ljudskome
ivotu protuprirodno, uasno je i valja od toga bjeati.
Bokan u prii zakorai nekoliko koraka i ugazi u rijeku te u taj as potonu. Djeake
strah nije ni minuo, a on je sjedio na jednoj stijeni to je rijeku razbijala na dva podjednaka
toka.
- Vidite, kad su gradili jezero jedni su htjeli minirati i ovu stijenu. A stijena je tu od
pamtivijeka! Tad sam se spustio i upitao ih: "to to inite?!" Zamislite to su mi odgovorili:
"Probamo eksploziv!" "Isprobajte ga na svojim glavama!" odgovorio sam im i zasuo ih
kamenjem. Uplaili su se i pobjegli. Nisu se oni uplaili moga kamenja, nego su mislili da
sam ja udak. A i bolje je da misle, tad bjee od ponora k'o vrag od tamjana. Ne primiu se
mjesecima. ak smanje i prijetnje, pa malo paze to mi alju rijekom.
I vi, odluite li se na povratak, rastrubite na sva zvona da ste me vidjeli. I da sam takav
kakvim me zamiljaju. Onda sam ja miran i siguran. Ali, kaem vam, nemate se zbog ega
ni vraati. Na Zemlji se ionako vie nema to izmijeniti, ne moe se nita vratiti, niti
pravilno usmjeriti. Nemogue je izlijeiti posljedice rata, a kad bi se to i uspjelo, to je tek
mali dio ljudske nesree. Zato poite sa mnom. Ako ste pobjegli, onda sam vam tek ja
izlazom. Samo vas kod mene ne mogu nai, prije bi vas nali u Americi.
- Ne moete vi nas sakriti - ree Mate.
- Kako ne mogu?! - uzbueno, ali suzdrano upita Bokan. - Kako sam sebe?!
- Sebe niste skrili, za vas ljudi znaju.
- Neka znaju i za vas!
- Ali za nas ne znaju - popravi Antun Matu. - Niti se mogu dosjetiti.
- Tako je - nadoveza se Bokan na Antuna - za vas i ne znaju, a nee im ni pasti na
pamet da ste sa mnom.
- Pretrait e oni sve - ree Mate s uzdahom. - Pogotovo moj otac.
- Da, to je malo nezgodno - ree Antun. - On sigurno ne spava otkako smo pobjegli.
- Koji ti je otac? - upita Bokan Matu.
- Veselko.
- Kako se zove na kui?
- Rado.
- O, nemaj brige! Poslat emo mu poruku.
- Kako? - zaudi se Antun.
- Proi u kroz ponor - poe Bokan hladno - i ostaviti na svome mjestu pismo. To je
sve.
- A tko e pismo uruiti?
- A tko? - zaudi se Bokan. - Deki, pa vi mene poznajete! Ne mislite valjda da ja

nemam veze sa Zemljom! I ja imam prijatelje. Oni gore misle o meni. I pomagali su mi kad
god sam bio u nevolji. Isprva su mi slali hranu, ali sam ih obavijestio da mi hrana nije
potrebna. Imam ja i dokumentaciju ovdje u ponoru. Sve to uvam - trag o svemu ivotu i
svaijem. Trag o mrnji, zlobi, zloi i ludosti uva moj ponor. I samo ja imam uvid. Ve
znam o vama sve. Sve je stiglo do mene. Oni vas gore trae.
- Trae?! - uskliknu Antun. - A tko bi nas traio?!
- Trae vas svi koji vas poznaju. Evo - ree Bokan mirno i rastvori novine.
Dugo nisu vidjeli novine, pa im je bilo neobino to novine vide u Bokanovim
rukama. Ovako prizemljen dojmio ih se posvema drukijim no to su ga zapamtili od prvog
susreta, gore u liticama, visoko prema oblacima, kad i nisu bili naistu ima li kakav doticaj
s ostalim svijetom.
Bokan je itao iz novina njihova imena kao da govori napamet, pa i ono kako ih trae
izgovorio je brzo i precizno kao da ih trai on.
- Stavili su nas u novine - ree Mate. - Sad nas trae svi koji novine itaju.
- Neka trae - hladno ree Bokan. - Natrait e se. Treba znati traiti, a oni to ne znaju.
Ne umiju. Pa zar kome od njih gore na Zemlji moe pasti na pamet da ste vi u ponoru?! Sa
mnom?! Ne moe to njima do mozga. Oni misle posvema glupo - da ste nekamo zalutali.
Oni vas trae na svome tragu - onuda kuda je tko od njih prolazio. A to je glupo. Uvreda za
vas. Kao da vi nemate svoje noge da inite svoj trag?! Zato ih treba pustiti da vas trae. Kad
se umore, odustat e, a onda e se znati koliko im je do vas.
- A moj otac? - upita Mate.
- Njemu emo poslati poruku, to smo ve rekli. To je moja briga.
Tako su i pristali. Antun je odahnuo, a nisu se opirali ni njih trojica.
I Bokanu se uinilo da su se rado sloili s njegovim prijedlogom, pa i nije dugo
razmiljao odakle da zapone razgovor. Kao da ih vie i nije iskuavao, ree:
- Sad emo kroz ponor.
Djeaci su bili uzbueni i oduevljeni.
- Nije vas zar strah? - upita Bokan i - prije nego koji od njih ita ree - krenu prema
ponoru.
Ulazili su za Bokanom vrsto stiskajui prut koji je on, idui ispred njih, drao i s
vremena na vrijeme drmusao njime da bi im pokazao da koraa i da bi provjerio sklad
njihovih koraka. Vidjelo se nije nita, samo je rijeka huila, ali negdje duboko; klokotala je
voda, mjestimice uborila, a bogme i silno udarala o stijene vraajui se u huku i
pljuskovima.
- Kad budete u ponoru proveli koliko ja, nauit ete itati rijeku. Ne itaju se samo
knjige, lako je to, hehehe - kroza smijeh, a nekako prijetei, javi im se Bokan iz mraka. Sve u vas nauiti, samo hrabro.
- Koliko jo ima s ove strane? - upita Antun, a Bokan preuti njegovo pitanje kao da ga
nije uo.

Sluali su svoje korake kako se prekidaju kad udare o stijene, a drali su se pruta
vrsto.
- Izdrite jo malo - ree Bokan. - Kad stignemo do prve postaje, onda emo poinuti.
Postaju ugledae brzo.
- Koji je pitao koliko jo ima? - ree Bokan nakon dulje utnje.
- Ja - ree Antun.
- Jo dvanaest puta ovoliko. I tek je polovica ponora. Uredio sam postaje na
podjednakoj razdaljini. U njima poivam i uvam plijen iz rijeke. Ovdje uvam
dokumentaciju. Tu mi je arhiva.
- Arhiva?
- Da, zato se udite. Zar vam nisam rekao da imam arhivu? I kod mene ima nekoga
reda u ivotu. Nekih orijentira. Neega se ovjek mora drati. Ovdje je, u ovoj peini, moj
ivotopis. Sve to e se znati o meni, ovdje je. To meni i nije potrebno, ali moda jednoga
dana ustreba nekome. Moda i vama. Budete li zaeljeli da se u to uputite, jednoga dana,
ako shvatite smisao ponora dakako, ja u vam to ostaviti. Za sada neemo to otvarati. Jo
ste premali. Ne biste ionako nita od toga razumjeli, jer neke dogaaje koji su se zbili na
Zemlji mogu objasniti samo godine. I ljudi tih godina. Kao ja. Mogu vam rei samo to da
znam sve. Znam i iji ste vi, zato ste se otisnuli kroz ponor. Znam vie i od vas, ali vas to
ne smije zbunjivati. Vama je dosta to ste htjeli, to je divno, a to zato ste htjeli shvatit ete
kasnije. Kad sam vam ono bio, za prvog susreta, rekao da vas je netko poslao, alio sam se.
To je moj uobiajen odnos spram sviju sa Zemlje. Znao sam da ste poli na svoju ruku. I to
me je zadivilo. Vidio sam vas ve kad ste se bili otisnuli, pa sam vam poao u susret. Vi ste
prvi sa Zemlje koje sam poelio zagrliti. Iskreno. U asu kad sam vas ugledao, kad ste kao
strijela uletjeli u ponor, bio sam se i sm prestraio. Jo ne znam jesam li se bojao zbog vas,
ili me je uplaila pomisao da je netko ipak prerastao i mene. Za svaku sigurnost, potrao
sam vam u susret ako bi vam se isprijeilo to nepredvieno. Bilo bi mi strano da ste
poginuli u mome ponoru. Ali, kaem vam, razumski sam znao da se to ne moe dogoditi,
jer kad se netko odvai u ponor, onda e kroz njega i proi. To su zakoni koji vladaju
izmeu ponora i ljudi koji k ponoru tee. To je taj magnet o kojem sam vam govorio. Kad
sam vas spazio, shvatio sam da nisam ivio uzalud, da nisam ututanj otkrivao tajne ponora.
Shvatio sam kudikamo vie, ono to nikad nisam mogao shvatiti, u to nikad nisam - poslije
svega to se na Zemlji dogodilo - mogao povjerovati: da e se Zemlja vratiti sebi. Da e se
smiriti. Da e se roditi djeca koja nee nikome prijetiti... Pa vi ste prvi koji su me mogli
ubiti! Pokazat u vam muzej ponora. Ne moete zamisliti to sam sve prikupio! Sve iz
rijeke, a sve je bilo poslano na mene. Ja se cijeloga ivota branim. Kad sam se ono bio
spustio u ponor, rijeka je bila tako ista da sam pio iz nje. Slali su mi samo s vremena na
vrijeme debla, balvane, grede, daske, prua, pokoji kamen, a kasnije su, bogme, poeli s
orujem. Ali se po tome vidjelo da ne poznaju rijeku. Nema tog oruja koje rijeka ne moe
zaglaviti. Nita nije opalilo. Ni jedan metak nije ispaljen. Sve sam to uhvatio i metnuo u
muzej. Muio sam se dugo kako da im dojavim da odustanu od besmislena posla, ali sam

odustao od nauma. Neka alju, rekao sam sm sebi, da vidim koliko e izdurati. Trajalo je
to godinama. Sigurno su po neem zakljuili da sam ipak iv, pa su poeli s porukama. Slali
su mi pisma u bocama. Svi su odreda pisali kako sam kukavica i kako sam pobjegao u
miju rupu. A nijedan da se pomoli u ponor! Onda sam shvatio da oni to ne razumiju. Oni
nisu mogli shvatiti da sam ja traio neokrznutu zemlju, a to je bio samo ponor. Ja nikome
nisam smetao, niti je tko smetao meni, a tada se to na Zemlji nije moglo provesti. Meni je
ostao samo ponor. Kad se jednoga dana sve to sredi, pozvat u ljude da vide muzej. Svaki
da vidi svoje oruje kojim je poao na mene. Budu li imali smjelosti. Vidjet e koliko im je
to bilo besmisleno i kukavno. Nema toga od ega se ja ne mogu obraniti, ovdje u ponoru.
To oni ne znaju.
- To je prestalo - ree Antun.
- Prestalo? - zaudi se Bokan. - Nije jo prestalo. Jo stie oruje.
- To rijeka sama nosi. Otapa se snijeg na planinama, pa rijeka naglo nabuja. Tad nosi
sve.
- A tko je to ostavio po planinama? - upita Bokan iznenaeno.
- Ostalo od rata.
- Tko je donio rat na planine? Zato? Ovdje uvrh ponora jo nitko nije stupio. Tu nema
nita od toga. Gore pijem vodu. Moete li to zamisliti? A nije to sve. Sad je, istina, manje
oruja, ali oni alju otrove.
- Otrove? - zaudie se djeaci.
- Da, da, no vi se svemu udite! A to je dobro. Ipak se na Zemlji sve ne moe znati.
alju nekakve boje, boje mi rijeku.
- Tako je, to je od tvornice - sjeti se Vjekoslav.
- Eto - ree Bokan ushieno - zar ja izmiljam?!
- Sagradili su tvornicu u gradu - ree Mate.
- A zato?
- Proizvodi neke predmete.
- Proizvodi, velite. Zato proizvode to to truje?!
- Potrebno je.
- Potrebno? Kako moe biti potrebno ono to truje rijeku? Zemlju. Prijeti ljudima.
Razumijem da oni to ine, ali ne razumijem vas da to tako olako shvaate.
Bokan je htio da mu djeaci objasne, a oni su ga samo sluali ne nalazei ni razloga
svojoj tvrdnji, ni potvrde njegovoj sumnji. Bio im je opet udnovat kao pri prvome susretu,
pa su zautjeli. No Bokan nastavi istim nainom.
- Ali ja sam i tome doskoio. Podijelio sam rijeku na dva toka. Pregradio sam je.
Ispleo sam mree od prua i od grae kojom su me htjeli ubiti, pa sad jednim tokom tee ta
boja i taj otrov, a drugi je ist. Ne dam se ja.
Pokazat u vam muzej.

17.
Tako ih je izveo uvrh ponora.
Htjeli su djeaci prepoznati mjesta na kojima su bili, ali im to nije polazilo za rukom.
- Momci, sad smo opet na drugome mjestu. Ima ovdje bezbroj neobinih mjesta. Kad
bi se poravnali ovi breuljci, sve ove stijene, kad bi se izvratile doline, pa rastegnule, bilo bi
vie od sveg polja. Bila bi to jedna nepregledna ravnica. A to nam je potrebno. Prostor na
kojem moemo ostati cijeloga ivota. Kod mene vam nita nee nedostajati. Imat ete svega
vie nego kod kue, da ne kaem na Zemlji. Neete ni raditi, samo uiti. Moja je kola
vanija od one vae na Zemlji. Uit ete sami. Otkrivat ete rijeku, kamenje, biljke,
vjetrove, kiu, snijeg... To je ivot rijeke, to je priroda do koje jo nitko nije dopro.
Naravno, prvo emo se nagoditi: ako vam se nakon tjedan dana ne bude svialo, spustit u
vas u polje i poite za svojim poslom. Slaete li se?
- Slaemo.
- Dakle, prijeimo na posao. Poite prema onoj otroj stijeni, gore uvrh planine.
Oprezno se uspnite, ali nemojte preko straha. Kad vas obuzme strah, vratite se. Penjanje
emo obnoviti zajedno. Uspije li se koji popeti bez straha, neka otamo promotri polje pa e
mi rei to je vidio.
Djeaci su odskakutali, a Bokan se nije mogao nauditi kako se vjeto pentraju.
Domalo ih je vidio kako kao ptice ue na stijeni i oekuju da ih Bokan spazi.
- Vratite seeee! - vikao je Bokan za njima.
Puhao je vjetar pa djeaci nisu uli zov. Gledali su u kotao polja, okomito dolje gdje se
u malom srebrnastom vrtlogu rijeka ulijeva u stijene.
- Vratite se! - vikao je Bokan uzalud i uto stigao zadihan.
- Otuda moete pasti, niste vini stijenama.
- Pogledajte! - rekoe djeaci uglas i pokazae rukom.
Bokan, oprezno kao i uvijek, provue glavu izmeu dviju stijena i nagnu se.
Opremljen ovjek, vezan uadima, pentrao se s mukom uza stijene. Vidjeli su mu as glavu,
as samo stopala kako vise u zraku, as nategnutu uad.
- To je neki planinar - ree Bokan hladno.
- A rekli ste da nas ovdje nitko ne moe pronai!
- I nee. Taj nije odavde.
- to emo sad? - upita Vjekoslav kao da ne vjeruje Bokanu.
- Utei emo - odgovori Bokan.
- Ako nas sustigne? - upita Antun.
- Onda e ostati s nama - ree Bokan veselo. - To i elim, da se uvea naa naseobina.
Svi koji budu doli, ostat e. Moda i on ide na svoju ruku. Moda i ne zna za mene.

- Ne vjerujem - ree Antun. - Da ide na svoju ruku, uao bi kroz ponor.

- Moda su u ponoru drugi, pa e nas iznenaditi odozdo. Provreti iz zemlje - ree
Bokan i prasnu u smijeh - hahahahahaaaa. - Iz zemlje. Iz stijena. Kao da niu. Nee, budite
bez brige. Ovaj tu ovjek - razljuti se Bokan - on e visjeti koliko bude izdurao, a onda
moliti za pomo. Poznajem ja te stijene. Moda je on smion momak, to je neosporno razvue Bokan svoju priu - divim mu se, ali se on nema za to prihvatiti, nema za to
zapeti kljuke, lance, alke, to li sve ima, ime li se slui... Stijene su ravne, a okomite.
Dobro je i dotle dogurao. Svaka ast!
Djeaci su bili uzbueni. Uokolo nieg nije bilo, samo beskrajne otre i grube stijene i
daleki nebeski oklop nad svim tim i nad njima.
- Ne bojte se, ne moe vas nai - uestalo je ponavljao Bokan, ali nekako nevoljko kao
da ni sam nije vjerovao u to to govori.
- A mogao bi, ima dobru opremu! - strahovao je Antun.
- Nema te opreme koja moe slomiti ovu stijenu - smirivao je Bokan djeake.
Planinar se pentrao dugo i uz velike napore. Satima je visio o kljukama zataknutim za
stijene, a Bokan je ponavljao kako je to neozbiljan ovjek i kako e mu on na kraju morati
priskoiti u pomo, jer ga ne moe pustiti da pogine.
- Eto to su ti ljudi! - ponavljao je uestalo. - Ne znaju svoje mogunosti.
- Eno kljuke! - uskliknu Antun.
- Nita ne pomae kljuka dok ne ugledamo njega - nije vjerovao Bokan. - Moda bi on
i uspio da je poao kao vi, ali on ima druge nakane.
Kljuka se micala i strugala po stijeni, a djeaci su strepili.
- Ne bojte se - ponavljao je Bokan. - Ne moe. Vratit e se.
Uto se pomoli ruka.
- Gotovo je! - uskliknu Antun. - Otkriveni smo.
- Imamo umu - ree Juraj.
- Pretrait e umu - dometne Mate.
- Mogli bismo u ponor, ali e onda otkriti ponor, jer e slijediti na trag - sjeti se
Vjekoslav.
- Smirite se, jo e on nas zvati u pomo - ree Bokan i poe prema stijeni. Nadviri se
oprezno i pogleda dolje. Bilo je duboko. Onda se nagnu, uhvati ue i povue.
- Pomozite mi - povie ovjek s ueta.
Djeaci pritrae i s Bokanom stadoe potezati ue. Muili su se jer im je strah
rasplinuo snagu. Usklaeno poteui, nategnuli su toliko da su mogli vidjeti mladia kako
bi da se posljednjom snagom uspentra na stijenu.
Uto se Bokan nagnu preko litice i upita mladia:
- A kamo ste krenuli preko svojih mogunosti?! Mogli ste poginuti.
- Traim etvoricu djeaka.
- Ovdje?
- Mogu biti samo ovdje. Sve smo ostalo pretraili. Nestali su prije nekoliko tjedana.

- Vi mislite da bi se ti djeaci mogli ovdje uspeti?!

- Sve upuuje na to da su se utopili u rijeci. Pretraili smo rijeku nizvodno do ponora od mjesta gdje su posljednji put vieni. Nikakva traga: Ostaje jedino da ih je rijeka odnijela
u ponor, pa dalje u jezero.
- I popeli ste se uvrh litice?
- Mi, naime, traimo neki drugi ulaz u ponor. Neki nain. A kako ste vi ovdje dospjeli?
- dosjeti se mladi kako da doskoi Bokanu.
- Ja sam ovdje od pamtivijeka.
- Morali ste nekako doi.
- Rodio sam se ovdje.
- Onda vam je doao otac, djed, pradjed...
- I oni su ovdje, kao to ste vi negdje. Kako ne razumijete?!
- Pomognite mi da se uspnem - ree mladi iznemoglim glasom.
- Koliko moete tako visjeti? - upita ga Bokan kao da njegovu molbu ne uzima
ozbiljno.
- Mogu, mogao bih cijeli dan, ali se onda ne bih mogao pomaknuti - niti mrdnuti
rukom, niti ikako pomaknuti. Utrnulo bi mi tijelo i ne bih bio sposoban za povratak, ne bih
mogao nainiti nijedan pokret.
- Ostanite tako dok vam ne donesem vode.
Bokan ostavi mladia visjeti nad ponorom, o stijeni, a on se zaputi prema umi. Kad
sustie djeake, utke im pokaza rukom da ga slijede. Tako ih dovede okomitim
stepenicama, sloenim od nejednakog uglaanog kamenja, u ponor i ree im:
- Mogao bi vas ovaj pronai. A tada va korak ne bi imao smisla. Oni moraju vjerovati
da vam ne mogu ui u trag. Onaj tamo visi, nee mu nita biti, vrste su mu alke, vjeto ih
je zataknuo za stijene, a uad vrsta kao brodska. Da nije umoran i edan, mogao bi u hipu
iskoiti na stijenu. Ali nema oslonca - od zemlje se odvojio, a stijenu nije osvojio! Kad bi
iskoio na stijenu, ugledao bi vas, a ja to ne doputam. Ne elim. Zato poite kui. Kad me
se zaelite, znate gdje sam, a znate i znak raspoznavanja. Izvest u vas kroz ponor na ono
mjesto gdje ste uplovili, dokle ste bili doli. Dalje ete znati. A sa stijene u vam dati znak
kad ete krenuti - kad spustim onoga planinara. Doekajte ga dolje ispred ponora. Neka
misli da vas je pronaao. Umalo ne zaboravih - podsjetite me da vam usput pokaem to
vam jo nisam pokazao.
18.
Ili su za Bokanom bez straha. Davno ih je minuo strah; micali su se spretno i sigurno,
a ni Bokan se nije obazirao svaki as kao za prvog susreta, nego ih je samo s vremena na
vrijeme upozoravao na skliske stijene ili polumrane hodnike i prolaze, a pokazivao im je i

rosne svodove obrasle mahovinom.

Tako ih je i doveo na jedan odvojak, pokazao im rukom da ga slijede, a onda zastao
ispod priruno napravljenih vrata. Na vratima je bila alka s lokotom. Dok je traio klju
pipajui se po depovima, Bokan im glavom pokaza da pogledaju uvis. Visoko gore iskrilo
je sunce, a prolaz je bio kao uspravno postavljena cijev prema nebu!
- Za ovo nitko ne zna - ree Bokan i otkljua vrata.
Vrata otvori uz kripu i cijukanje, a duboku mranu dvoranu obasja sunce ulazei kako
su se otvarala vrata. irei se kao da je lizala po kamenju, suneva se svjetlost pomicala i
obasjavala prostor, nalik na slijepi tunel ispregraivan policama.
- Eto - ree Bokan i uzdahnu. - Sve moje tajne. Nita vie nemam. Samo vi znate za
ovo - dometnu nakon podulje stanke pogledajui nekako umilno jednoga pa drugoga.
- Neemo nikome rei - ree Antun kao da shvati to Bokan od njih oekuje.
- Sve je to to sam uhvatio u rijeci. Moete pogledati.
Bilo je teljiga, ticala, amova, sedl, ulara, dizgina, kamionskih guma; na jednoj stijeni
bila je prostrta konjska griva, na drugoj tepih, do prozora je bio uspravljen jedan nadgrobni
spomenik, bilo je uzglavlja i biljaca te ostalih vrsta pokrivaa, vezenih i tkanih torbi,
prsluka, knjiga, posebno pjesmarica, fotografija djeacima nepoznatih ljudi, novina,
osobnih karata, putovnica, depnih i runih satova, konjskih potkova, zaglavaka razliite
veliine...
- Pravi muzej - ree Juraj.
- Tako je - potvrdi Bokan. - Muzej. Moram imati muzej kad ovi gore sve to bacaju.
Kao da im nikad nita od toga nee biti potrebno. A bit e. Sjetit e se oni toga, ali bit e
kasno. Ako se ne sjete za moga ivota, onda e se sjetiti za vaeg. Tad im recite, da ne bi
dugo tugovali, ali ih pustite jedno vrijeme - neka se mue. Moda i shvate, kad ih mine
obijest, da su sve ovo oni napravili, da im je sluilo i da je svjedoilo o njihovu ivotu
ovdje, da su po ovome oni to to jesu i da je Zemlja po tome Zemlja na kojoj oni obitavaju.
- Ovo - uze Bokan jedan narodni vez - ovo je uradila pametna glava. I dugo se muila.
Velik je to posao i napor. Velika volja - sve ovo isplesti, svaku icu, svaku nit provui i po
nekoliko puta, a koliko je takvih i drugih niti?! Koliko je bilo potrebno da ovo neto bude.
Pa i ovo, ovaj teljig, po kojem mi moemo znati koliki je bio vol na ijem je vratu teljig bio,
koliko je zemlje preorao, koliko je puta taj jedini vol bio ujarmljen i koliko je brazdi
zaorao! A oni sve to bacaju. Oni sve to hoe zaboraviti. Ali se varaju - ne moe se
zaboraviti to je bilo; jedni to mogu, ali se drugi dosjete!
- Prirodno je da normalne ljude zanima to je bilo nekad. No da vam pokaem kako to
hvatam - ree Bokan i otvori jedna vrata, a djeaci u taj as osjetie um rijeke.
- Polako za mnom da se ne biste poskliznuli - ree Bokan i krenu.
Idui ispred njih nekoliko koraka i nekako bre, pokazivao im je da budu oprezni.
Tako ih je doveo do rijeke.
Gledali su djeaci, sjedei ispod jedne stijene to je virila iz golemog svoda ponora,

kako Bokan izvlai iz rijeke veliku mreu poteui je prema svjetlosti.

- Tako se love ribe - ree Mate.
- Ba tako - odgovori Bokan.
Kad je izvukao mreu pod snop suneve svjetlosti, Bokan ree:
- Vadite.
- Ima i riba, koprcaju se - ree Juraj.
- Svega ima, dugo nisam izvlaio mreu. - Tako - podie Bokan glas - razapnem
mreu i vratim se nakon dva-tri dana. Obino tako. Uvijek je puna. A imam nekoliko
mrea, jer ne mogu pregraditi rijeku, pa stavljam na nekoliko pogodnih mjesta, na objema
obalama. Sve vjerojatno ne uhvatim, ali mislim da glavninu predmeta ipak uspijevam
zaustaviti da ne proguta jezero. Eh, to jezero! Dok ga nisu sagradili, bilo mi je lake. Imao
sam golemu mreu, a sputao sam se na sve strane. Na onoj strani gdje se rijeka izlijeva,
pregradio bih rijeku, razapeo mreu na stijenama i sve uhvatio. No mislim da sam glavninu
predmeta ipak uhvatio; danas ionako hvatam samo uzorke, danas je to sve jednolino,
serijski, kako li kaete vi na Zemlji?! Ono to je u muzeju, uhvatio sam prije, dok nije bilo
jezera. Evo novine! - uskliknu Bokan i poe paljivo listati mokre novine da mu se ne bi
rasparale.
Pratili su ga djeaci udei se, a sami nisu razabirali ude li se to Bokan ita, ili im je
bilo neobino vidjeti novine u njegovim rukama. Nakon nekoliko minuta Bokan zaklopi
novine i ostavi ih na stijeni prema suncu.
- Neka se osue - ree. - A svjee su, jueranje. Kasne mi samo dan. Nikad se nije
dogodilo da mi je koji dan promaknuo. A kasne i vama! Pota nije ba pouzdana. Ipak
imam vezu sa svijetom.
Kad djeaci kroz osvijetljen ponor ugledae komadi polja i tamnozelen lk rijeke
kako se huei ulijeva u stijene, i kad ih obasja sunce to naglo bljesnu, zaustavie se i
okrenue se Bokanu koji ostade u ponoru drei se za prvo deblo to raste ispred ponora.
- Eto. Vrijeme je za rastanak. Bilo mi je drago to sam vas upoznao. Priekajte da
spustim onoga ozgora pa ga povedite kui. Pokaite mu put. Moda je umoran, a moda je
u strahu zaboravio i put. No, umalo ne zaboravih - sjeti se Bokan i posegnu rukom u dep.
Izvadi crvenu stotinjarku i prui je Antunu.
- Ovo je bio razlog vaeg posjeta. Izvoli.
- Ne treba nam to - ree Antun i porumenje.
- Uzmi, uzmi. Ovo vam je nagrada za hrabrost. Morate uzeti.
- Uzmi - ree Mate i Antun nevoljko uze novanicu.
Bokan im mahnu rukom i nestade u polumranom ponoru. Domalo, djeaci su samo s
vremena na vrijeme uli kako bi bunuo pokoji kamen kad bi ispod Bokanovih stopala u
brzom i spretnom hodu frcao u rijeku.
- Jeste li edni? - upita Bokan planinara kad se uspeo do njega na stijenu.

- Jako - odgovori mladi iznemoglo.

Bokan mu prui vode i mladi stade piti. Ruke su mu bile onemoale, pa mu je Bokan
pridravao lonac dok je pio.
- Sad biste se trebali spustiti - ree Bokan.
- Ne, morao bih se popeti. Moram pronai djeake.
- Kako bi se djeaci popeli gore, kad vi ne moete?!
- Ali moram pretraiti.
- Onda se popnite - sloi se Bokan uzbueno i ljutito.
- Ne mogu bez vae pomoi.
- U redu - ree Bokan i prihvati uad - kako da vam pomognem?!
- Potegnite me i drite dok se ne otkaim od stijene i ne dohvatim vrst oslonac.
- U redu.
Bokan naglo tre uadima, a kljuka to je bila zakvaena za stijenu naglo iskoi i
mladi ostade visjeti u zraku.
- vrsto me drite - zavapi mladi moleivo gledajui Bokana.
- Ne brinite, ne bojte se - opetovao je Bokan sputajui ga oprezno a spretno,
preuzimajui uad iz ruke u ruku.
Djeaci su ozdola vidjeli kako se planinar nemono sputa visei na uetu kao visak.
Kad se spusti u travu i kad se pribra od straha i umora, te kad razgledajui uokolo spazi
etvoricu djeaka, planinar, oito zbunjen, upita:
- Tko ste vi?
- Mi smo... - zabrzae djeaci uglas.
- Jeste li vi ...? - zbunjeno zabrza i planinar.
- Jesmo, jesmo, mi smo.
- Ona etvorica?
- Da, ona etvorica koju traite.
- Ozbiljno? - upita planinar s nevjericom.
- Valjda imate slike. Valjda su vam dali nae slike - ree Mate.
- A mogli biste biti, tako su vas nekako opisali - ree planinar suspreui uzbuenje i
smirujui dah. - To je nevjerojatno. Pa gdje ste bili sve vrijeme?!
Dok su se djeaci pogledali dogovarajui se tako to i kako odgovoriti, planinar poe
drijeiti uad to su mu se splela oko tijela. Djeaci mu bez rijei pritekoe u pomo.
- No, gdje ste bili? - nastavi planinar razgovor.
- Ah - ree Mate - to je dugaka pria.
Sljedeeg dana novine su objavile: SRETAN POVRATAK ETVORICE DJEAKA.
- NITKO NE ZNA GDJE SU PREBIVALI DVA TJEDNA. - PLANINAR KOJI JE
TRAGAO ZA NJIMA TVRDI DA SU MOGLI BITI SAMO U PONORU. - TO JE
NEVJEROJATNO. - EKIPE SU PALJIVO PRETRAILE CIJELO PODRUJE.
Dok su ljudi itali iz novina o nevjerojatnom bijegu etvorice djeaka, oni su

razmiljali o tome kako to ita i Bokan, duboko u poluosvijetljenom ponoru, samo s danom
zakanjenja, koliko je potrebno da mu novine stignu rijekom, kad ih netko baci proitane.