Nacija i konflikti u procesu

globalizacije - Skripta
By: Vjeran Katunari&Anthony Giden (3,9 poglavlje i rjenik)
Posljednjih dvadesetak godina, nacija i nacionalizam od drugorazredne, postali su
prvorazredna tema u drutvenoj znanosti. Oba ivota nacionalnog fenomena, u politikoj
praksi i znanstvenoj analizi, kao da teku dvosmjerno. Politika praksa dograuje
nadnacionalne sisteme, poput EU, dio politiara zalae se za izgradnju ovih nadnacionlanih
identiteta, poput sve evropskog. S druge strane, novi nacionalni pokreti, poput palestinskog
ili kurdskog, trae vlastitu dravu. Neki analitiari smatraju da je nacionlani oblik drutva i
drave nedorastao novim izazovima ekonomskog i tehnolokog razvoja, i da demokratija trai
ire prostore za svoj razvoj. Drugi dre da nacionalizam uprkos novim razvijenim potrebama
ne moe splasnuti, da se pojavljuje ne samo u manje razvijenim zemljama, kao izraz njihove
politike nezrelosti, nego i kao reakcija na neuspjeh mnogih koji gube anse ili ne vide
drutveni smisao ivota u novom globalnom supermarketu. Knjiga objanjava u kakvoj su
vezi politika i teorija na ovom podruju, odnosno u kakvoj ne bi smjele, a u kakvoj bi trebale
biti. Nacionalizam je takoer lokalni oblik ideologije i politike koja prua utoite
nadnacionalnim sistemima moi moderne epohe, socijalizmu i kapitalnom liberalizmu.
Slubeni antinacionalizam - prijanje dranje predstavnika velikih sila i korporacija
naspram nacionalizma. Danas je ''slubeni antinacionalizam'' lako prepoznati u prilino
napadnom izdanju u ponaanju amerike vlade naspram Meunarodnog suda za ratne
zloine ili meunarodnih konvencija u zatiti okoline. Nacionalistiko etiketiranje spada u
strategiju mimikrije kojom se pomou vidljivog i poznatog, a to su nacije drave, prikrivaju
kategorije i odnosi moi.Glavna svrha ove knjige je prikazati u kojoj je mjeri teorija drutva
izbjegla utjecaj slubenog nacionalizma nakon to se odrekla nacionalistikih shvatanja.
Nacija je teorijski priznata kao ogranieni oblik kolektivnog identiteta. Moderna drava ima
pravno iri okvir pripadnosti, prema nekim univerzalistikim, iako smo od svjetske drave jo
daleko. Nacija je ogranienija i od moderne privrede koja uveliko prekorauje dravne i
druge granice.
Prvi dio
Teorija drutva
Izmeu dvije (nacionalizam i slubeni antinacionalizam) ideologijske sile
Jedan od autora prikazanih u ovoj knjizi dri da postoje tri kljune drutvene ideje ili
identiteta:
1. Vlasti
2. Opozicije
3. Nove ideje ili projekti, koji odnose izmeu vlasti i opozicije, ako i odnose u drutvu
dovode u pitanje. Zato postoji vie naina artikulacije, dokazivanja i opovrgavanja
kljunih identiteta. Drutvena znanost je najrazvijeniji, a ideologija manje razvijen
oblik te sposobnosti
Ideologija prvenstveno slui interesima grupa i ustanova u njihovoj diobi moi, a ispitivanje
vjerodostojnosti ideja o uzrocima i karakteru i posljedicama te moi nije njen glavni cilj. Tako
i izmeu teorija o nacionalizmu i politikih ideologija postoji izvjesna srodnost u prosudbi o
nainu na koji nacionalno postoji kao drutveni fenomen. Drutvena je znanost sama, u
svom osnivakom razdoblju, projektirala pojam ''drutva'' slian imperijalistikim i
nacionalistikim idejama. Drutvena bi znanost danas morala uiniti korake dalje i ukupne

uinke nadnacionalnih ideologija imperijalne, boljevike, panislamski liberalne

podvrgnuti istoj analizi kao i uinke nacionalizma na izgradnju drutva i meunarodnih
odnosa. Oba su poretka, nadnacionalni i nacionalni, prema Ernest Gellner ''izmiljeni''.
Nadnacionalni i nacionalni poredak proizvode i pozitivne i negativne uinke na drutvenu
integraciju, ekonomski razvoj, blagostanje, kulturno stvaralatvo i druge zaostavtine
civilizacije. Njihovi uinci na drutveno, najee se prepliu i meusobno nadopunjuju.
Nasuprot ideologiji nadnacionlanog sistema prema kojoj nacija moe i ne mora biti sredstvo
koje slui njegovom odravanju njemu je svejedno kojim putem se moe doi do istog cilja,
cilja apsolutne moi nacionalizam sebe predstavlja samodovoljno, a nadnacionalne sisteme
kao sredstvo: svijet je konano podijeljen na nacije. Svaka je druga podjela umjetna, te prije
ili kasnije osuena na propast. Nadnacionalni sistemi mogu sluiti samo kao sredstvo za
ostvarenje prevlasti velikih nad malim narodima ili dravama. Ili obratno, u interpretaciji
nacionalizma velikih, kao aktuelnog amerikog, meunarodni je sistem, u prvom redu UN ili
Haki sud, sredstvo pomou kojeg se mali udruuju protiv velikog. Njihova je povezanost
demokratska: zbog velikog broja koji slui kao glasaka maina. Stoga treba pod svaku
cijenu sprijeiti pokuaje ustanovljavanja nadnacionalne demokratije. Slubena ideologija
nadnacionalnog sistema koji igra ulogu arbitra, posrednika ili izmiritelja zavaenih strana u
nacionalistikim sukobima na periferiji, nastupa i kao apsolutni autoritet za drutvenu nauku.
Kako i ne bi kada govore u ime liberalno-demokratskih naela koja su kao neprikosnovena
upisana u ustavima najveeg broja zemalja u svijetu, ali se u mnogim zemljama, iako su ta
prava zajamena, ona se ne sprovode u praksi. Demokratija je osnova slobode i za nauku,
kao jedina ideologija koja se ne slui prijetnjom ekonomskih ili fizikih sankcija prema
ideolokim neistomiljenicima. Glavni problem kod demokratije, nalazi se u slubenoj
ideologiji zato to ona neka prava, kao to je pravo na rad naslijeeno iz bivih socijalistikih
zemalja, osporava i dovodi u pitanje. Time dolazi u pitanje njena vjerodostojnost, a zbog
nejednakosti izmeu promovisane ideje i injenica, ona kao i svaka druga propala ideologija,
poprima izoidni karakter. Da bi slubena ideologija od te bolesti eventualno izlijeila i
ostvarila promovisana naela, nedostaje joj odgovarajui ekonomski sistem. Postulat
demokratije i jednakosti progutan je postulatom o slobodi ekonomske igre na konkurentskom
tritu: lijeva i desna hemisfera mozga vie ne stanuju u istoj lobanji. Gubitnici na tritu,
kojih je velika veina, ne mogu izgubljeno nadoknaditi demokratskim izglasavanjem zakona o
preraspodjeli dobara. Takvi pokuaji propali su sa socijalizmom. Za ''bratstvo'', trei veliki
ideal Francuske revolucije, ne brine se vie drava nego nacionalizam, a on to ini na svoj
nain. Njegova ''braa'' govore istim jezikom, a svi drugi su stranci ili neprijatelji.
Slubeni antinacionalizam
Slubeni antinacionalizam predstavlja pseudodemokratsku zamjenu. Vladajue elite
njegovom retorikom danas osuuju nacionalistika uvjerenja kao suprotna demokratiji, ali to
ine da bi opravdale vlastiti demokratski manjak. On je upakovan u faze o ''slobodi'' ili
''zdravoj ekonomiji'' iza ega stoje naela socijalnog darvinizma. U razvijenim zemljama
politiari koji zagovaraju ukidanje dravnih granica i drugih prepreka slobodnoj trgovini u isto
vrijeme podravaju politiku zatvaranja granica svojih zemalja pred prijeteom najezdom
useljenika iz siromanih zemalja. Prema njihovoj ideji svijet bi trebao postati jedinstvenom
zonom za protok roba, ali ne i za protok ljudi, tj. velika trnica u kojoj vlada pravo jaeg, a
jai je toliko finansijski i vojno nadmoan da zajednika pravila igre potuje samo ako mu to
odgovara. U literaturi postoje termini: ''slubeni nacionalizam'', ''nadnacionalizam'',
''ersatz-nacionalizam'' njima se opisuju pokuaji nedemokratskih reima da se nacionalizam
zamijeni slinom ideologijom identiteta i da dijelom ili u potpunosti preuzmu njegovi motivi o
prolosti ili junacima, koji su se stvarno ili fiktivno borili za prava naroda ili nacionalnu
ravnopravnost. takva ideoloka praksa formalno se podudara sa znaenjem termina
''slubeni antinacionalizam''. Slubeni antinacionalisti meu jugoslovenskim komunistima

rijetko su favorizirali odreenu nacionalnost kao lojalnu jugosovenskom reimu. Slubeni

antinacionalizam u liberalnodemokratskom kontekstu potuje naelo multinacionalne
reprezentativnosti od lanstva NATO-a do predsjedavajueg Komiteta ministara EU,
izmjenjuju se politiari raznih nacionalnosti. Da ne bi izgubili nit u razjanjavanju prirode
slubenog antinacionalizma u liberalnom sistemu, zakljuujemo slijedee: slubena ideologija
na politikom planu rijeima se bori protiv prava jaega, ali to pravo kao vitalno zastupa na
ekonomskom planu. to se tie slubenog antinacionalizma u panislamizmu, njegov
demokratski deficit nije potrebno obrazlagati, jer se ne radi o ideologiji koja poziva na
demokratske vrijednosti. Pitanjem zbog ega u tom svijetu nacionalizam igra relativno manju
ulogu nego u drugim dijelovima svijeta, odnosno nadnacionalnim sistemima, pozabavit emo
se kasnije. Antinacionalizam tu ubrajamo sve oblike kritike nacionalizma koji proizlaze iz
meunarodnih, te vladinih i nevladinih organizacija za zatitu ljudskih prava, kao i naunih i
obrazovnih ustanova, i to pod slijedeim uslovima:
1. Da se u razumijevanju uzroka sporova i sukoba na nacionalistikoj osnovi oslone na
rezultate teorijskih koncepcija i empirijskih istraivanja u drutvenim naukama
2. Oblici nezavisnog antinacionalizma ne bi smjeli konkretna stajalita i posljedine
odluke o krivcima sukoba preputati predstavnicima vodeih sila ili utjecaju
multinacionalnih korporacija, nego rezolucijama i odlukama najirih organizacija
poput UN-a
3. Potrebno je imati relatovno jasnu sliku o prevladavanju nacionalizma putem
demokratskih ustanova lokalnih drutava pogoenih nacionalistikom iskljuivou
Praksa takve vrste antinacionalizma, neoptereene sticanjem nadmoi, podrazumijeva
izgradnju drugaijeg sistema moi na globalnom i nacionalnom planu. Primjer: neoliberalizam
i nacionalizam dva su oblika socijaldarvinistike ideologije koji se jedan na drugog oslanjaju.
Prvi govori jezikom ekonomske, a drugi jezikom nacionalne iskljuivosti. Jedan favorizira
najbeskrupuloznije pojedince i organizacije na globalnom planu, a drugi na lokalnom.
Nacionalizam nije sistemska ideologija. Samo liberalizam i socijalizam grade ope sisteme
proizvodnje bogatstva i politike moi. Nacionalizam im prua presudnu simboliku podrku
pobuujui snana i masovna uvjerenja, u to da sve moe doi u pitanje osim nacionalnog
kolektivnog identiteta u vlastitoj dravi. Na taj se nain kolektivitet pokree i prebacuje iz
starog u novi sistem moi, iz imperijalistikog u socijalistiki ili kapitalistiki, ili obrnuto. U
ovom trenutku jasno je da nacionalizam nema graditeljsku mo nego predstavlja kolektivni
identitet u ekskluzivnom izdanju koji glavnim sistemima moi poklanja oblik, donekle i smisao
slian religijskom, kojim se duge patnje podnose kao privremene. Nacije drave su tu da
odreenu mo udomae, kako bi ostavila dojam zaviajnog i dobroudnog. I nacionalni
partijski komiteti i nacionalni parlamenti unutar boljevikog sistema izgledali su slino, kao
pripitomljeni polip koji slui naciji.
ta je drutvo
Simbioza izmeu nadnacionalnog sistema moi i nacionalnog kolektivnog identiteta traje ve
nekoliko stoljea. Obje ideologije sarauju u odravanju postojeeg sistema moi i
nejednakosti i uvode samo one promjene koje sistem odravaju na ivotu. Drutvo je opi
pojam koji se odnosi na sve oblike zajednikog ivota ljudi i postao je ba kao i ''nacija''
neupotrebljiv za analitike svrhe. Ono emu se nacionalizam stvarno suprotstavlja jeste
olienje opeg sistema moi u stranoj osobi, tvrtki ili politikom tijelu. Trebalo bi vjerovati da
je svaki sistem moi dobar ako nije u stranim nego domaim rukama. Takvom iluzornom
obradom pojam drutvo sadrajno se cijepa na dva nivoa:

1. Globalnu zajednicu stvari

2. Brojne, meusobno odvojene, esto ravnodune ili meusobno zavaene zajednice
ljudi
Novi savez kapitalizma i nacionalizma ima posljedice po sredinji socioloki pojam ''drutvo''.
Drutvo ima dvije dimenzije:
1. To je skup horizontalnih i vertikalnih veza koje reproduciraju ili unapreuju postojei
poredak nejednakosti i moi, ukljuujui i grupne granice
2. Drutvo je takoer skup veza i djelovanja koje taj poredak mogu promijeniti i ukinuti
Savremeni sistem moi projektira drutvo kao konanu stvarnost tako to ga razdvaja u dvije
sfere:
1. Globalni poredak stvari
2. Nacionalno odreenu zajednicu ljudi
Drugi dio
Od ruba prema sreditu drutvene nauke
Opisat emo i objasniti niz okolnosti koje su odreivale pojavu nacija i nacionalizama i interes
za njihovo prouavanje u drutvenoj nauci. Dva su cilja takvog izlaganja:
1. Ocrtati povezanost izmeu nacionalnih i nadnacionalnih sistema moi i u vezi s tim
prve refleksije u drutvenoj nauci o izvorima i dometima nacionalizma
2. Drugi cilj je rasteretiti prikaz glavnih teorijskih djela u kojima ima mnogo detaljnjijih i
svakako pouzdanije opisanih primjera
Nezainteresirani klasici
U ''proljeu'' naroda u Evropi 1840-tih demokratija se raala zajedno sa nacionalizmom pa je
jedno od drugog bilo teko razluiti. Nacije su izgledale kao stari prostori koji se preureuju
za nove ideje i aktere, a demokratija kao pravilo vladavine veine koje se prevodi na razliite
nacionalne jezike. Tu se stvara i problematinost oko pretvaranja demokratske u
nacionalistiku volju, koja je zasmetala osnivaima sociologije koji su pojam ''drutva''
definirali kao opi pojam koji se odnosi na sva razdoblja historije ovjeanstva i kao
omeenu naciju-dravu koja ima se kao model za jedinicu drutva nije uinila nimalo
problematinom. Iako je Max Weber naciji i nacionalizmu posvetio mnogo veu teorijsku
panju nego Karl Marx, Auguste Comte, Herbert Spencer i Emilie Durkheim, openito se
moe zakljuiti da je to bila sasvim sporedna tema klasine teorije drutva. Pojam drutva
predlae postojanje univerzalne stvarnosti od drutvene stratifikacije do tipa vlasti. Prema
evolucionistikom poimanju Comtea i Marxa, bitne razlike meu drutvima postoje samu u
stupnju razvoja iz ega proizlazi da razvijenije zemlje pokazuju put manje razvijenima. To je
poimanje vrijealo nacionalni ponos. Prema Weberu nacija je plod uvjerenja u zajedniku
pripadnost i prolost,a pritom napominje da je takvo uvjerenje patetino. Naime, ne moe se
dokazati da je takva zajednica u prolosti zaista postojala, da su svi njezini pripadnici dijelili
njezinu sudbinu, ali zato samo uvjerenje u njeno postojanje ima pokretaku mo. Zapravo
glavni je cilj modernog nacionalnog udruivanja u politiku zajednicu proirenje politike
moi i prestia. Na toj osnovi izrastaju velike i male sile, imperijalistike i antiimperijalistike.
Klasici su nacionalizam pod utjecajem nacionalistikih ideja razbili zamisao o singularnim
ogranienim i iznutra integriranim drutvima kao podrujima u kojima su ljudi manje ili vie
isti. Takav povran odnos prema dravnim granica uinio je temeljni pojam ''drutvo'' previe
apstraktnim. Kako ocjenjuje britanski historiar Eric Hobsbawm - mali se narod, jezik i

kultura uklapa u napredak jedino ukoliko je prihvatio podreeni status u odnosu na neku
veu jedinicu, ili ako se povukao iz bitke i tako postao objektom nostalgije i drugih
sentimenata. No, nacionalizmi malih naroda su vremenom razvijajui svoj politiki program u
kome su na red doli zahtjevi za vlastitom dravom i teritorijalnim granicama, poprimili
imperijalistike sklonosti. Teko je navesti jedan primjer gdje se periferni nacionalizam nije
sukobio sa susjednim perifernim nacionalizmom oko pitanja granica da teritorij svoje drave
proiri na raun druge drave. U tom smislu Weber je bio u pravu, da su granice drava
ponajvie ucrtavane silom. Glavni razlog zato je klasina socioloka vizija svjetskog drutva
zakazala, ne lei u djelovanju perifernog nacionalizma nego u nedoreenostima
funkcionalizma i marskzima kao to razlog velikih nadnacionalnih konstrukcija drutva ne lei
u neuklopivosti njenih dijelova, nego u nedostatku itavog nacrta konstrukcije. Nacionalizam
se kada je ostajao sam na ratitu i kada se ponesen masovnom moblizacijom osjetio jakim i
monim, takoer sluio velikim obeanjima koja nije mogao ostvariti. Ali u prebacivanjima
odgovoronsti za promaaje s jedne na drugu stranu, korist izvlae i slubeni antinacionalizam
i nacionalizam.
Prema svjetskom drutvu
I teorijsku misao o drutvu zaokupljale su vizije ujedinjenog svjetskog drutva, ponajvie u
djelima osnivaa sociologije Augustea Comtea - smatrajui da je stabilan svjetski poredak
nadomak ruke ukoliko bi se prihvatila njegova zamisao o univerzalnoj religiji ''svjetskog bia''.
Kao uzor pouzdane svjetske organizacije Comte je uzeo rimokatoliku crkvu, a zemlja pod
ijim bi vodstvom bio izveden itav projekt bila bi Francuska. Najvjerovatnije ga je
impresionirala sposobnost katolike crkve da povlai poteze u stilu koji je Comte saeo
svojom formulom ''redom ka progresu''. Tom se sposobnou danas moe jedino pohvaliti
liberalni kapitalizam: kako protivnike pretvoriti u saveznike, a ako to odbiju, onda ih
neutralizirati ili eliminirati. Ipak, rimokatolika crkva nije prerasla u svjetsku nadnacionalnu
ustanovu ve je ostala nadnacionalnom ustanovom velikog autoriteta samo u vjerskoj
domeni. Na drugi nain zamiljali su izgradnju svjetskog drutva Herbert Spencer-sklon
liberalizmu i Emile Durkheim-sklon korporativizmu. Njihove ideje u 20. stoljeu je razvila
funkcionalistika teorija u sociologii. Prema toj teoriji, jedinstvena modernizacija na osnovu
rastue podjele rada i tehnolokog napretka koje predvode elite poduzetnika i strunjaka, te
sve vee meuovisnosti drutava, prije ili kasnije e se proiriti cijelim svijetom i svijet e
izgledati kao uveani SAD. Karl Marx je novo svjetsko drutvo vidio kao rezutlat irenja
proleterske revolucije iz najrazvijenih evropskih zemalja prema svjetskoj periferiji.
Nacionalizam koji je u tim zemljama izranjao, skupa sa industrijalizacijom i revolucijom ni
marksisti nisu vidjeli kao prepreku izgradnje novog nadnacionalnog poretka. Meutim,
slubeni su marksisti oznaavali nacionalizam kao glavnog unutarnjeg neprijatelja koji u
savezu s glavnim vanjskim neprijateljem - kapitalizmom radi na ruenju socijalistikog
poretka. Nacionalizam, koji se u valovima pojavljuje ve 200 godina doveo je u pitanje obje
vizije globalnog drutva, i funkcionalistiku i marksistiku. Raniji funkcionalizam i raniji
marksizam dijelili su samo uvjerenost nadnacionalnih sistema, smatrajui da je nacionalizam
oblik lokalne politike svijesti koji se iz matice seli na periferiju i nakon to odigra svoju ulogu
prijenosnika globalne promjene iz feudalizma u kapitalizam i demokraciju ili iz kapitalizma u
socijalizam, postati dijelom prolosti. Ova ideja je prihvaena zbog primamljivog argumenta
koji lako prodire u svijest donjih slojeva drutva. Argument glasi da je model nacije-drave
idealan za razrjeenje sukoba naroda i tuinske vlasti. Meutim, model nacije-drave rijetko
nudi pravedno rjeenje za razliite etnike skupine. Posebno meu dravama u evropskoj
matici gdje je uspostavljen, model nije jedinstven niti jednako uspjeno primjenjivan. Najvei
problem sa modelom nacije-drave je u tome to se ne moe iriti u nedogled. Razlog
nemogunosti ostvarenja naela ''jedan narod jedna drava'' nije u nedostatku politikih
borbenih i nacionalno svjesnih intelektualaca kao ni mitova o svetoj zemlji nego sredstava,
ponajee nasilnih, kojima se nove drave izgrauju u ruevinama starih. Za razliku od tih

vremena danas zapadne zemlje, u prvom redu SAD, istiu da je besmisleno doputati
proliferaciju novih nacija-drava. Umjesto toga prozivaju stare i nove drave kao i
potencijalne nove dravotvorce da se pridrue procesu globalizacije i procesu povezivanja na
svim razinama, od poljoprivrede i industrije, do medija i raunala, da se zapravo pridrue
trgovini bez granica. Time se ponovo uspostavlja model drutva kao prostora za realizaciju
ekonomskih ciljeva koji je teko primjenjiv izvan granica Zapada. to se tie suprotstavljanja
zapadnog liberalnog sistema nacionalizmu u vlastitoj hemisferi, ono datira od zavretka II
svjetskog rata. Zapadna Evropa pod pokroviteljstvom SAD-a zapoela je izgraivati
nadnacionalne ustanove: Vijee Evrope, Ekonomsku zajednicu za ugljen i elik, Evropsku
ekonomsku zajednicu, Evropsku atomsku zajednicu, itd. Koraci ka integraciji bili su uveliko
pospjeeni klimom Hladnog rata i proces suprotstavljanja sovjetskoj dominaciji u svijetu. Sve
se to odvija u znaku simpatija spram pojava nacionalizma u Istonoj Evropi i SSSR-u.
Sovjetski antinacionalizam poivao je na pretpostavci koja se 1968. iskristalizirala kao
''Brenjevljeva doktrina'', o ''ogranienoj suverenosti'' drava i nacija, ustvari u izravnoj
politikoj i vojnoj kontroli iz Moskve. U to vrijeme Zapadna Evropa je uinila korak dalje
prema integraciji na temelju ugovora iz Maastrichta 1992. Unato novom zamahu integracije
EU nije imuna na unutranje nacionalistike tenje to pokazuju sluajevi Sjeverne Irske,
panjolske Baskije te izbora u Austriji poetkom 2000. Godine. Pa ipak ti se sluajevi ine
sitnicom u odnosu krvavih ishoda nacionalistikih sukoba u dijelovima biveg SSSR,
Jugoslavije u 90-im godina 20. stoljea.
Od povrnih analogija prema problematizaciji
Istonoevropski nacionalizmi drugi su veliki valovi nacionalizama nakon II svjetskog rata. Prvi
val je najvie zahvatio zemlje Azije i Afrike-antikolonijalni nacionalizam izgledao je kao kopija
nacionalnih pokreta u Evropi XIX st. kada su nacija-drava i nacionalna ekonomija postale
krajnjim ciljem borbe politikih elita manjih naroda protiv britanskog, francuskog,
germanskog i ruskog imperijalizma. Zapadni povijesniari nacionalizma opisali su
antikolonijalne pokrete kao ''unifikacijski nacionalizam u novim nacijama-dravama'' ili
''nedovoljno razvijenim nacijama-dravama''. Takva analogija je problematina. Modela
nacije-drave kakav je u 19. st. stvoren npr. u Njemakoj, Italiji i Poljskoj, u znaku
objedinjavanja ratrkanih dijelova nacije, povedenih pod dominacju velikih sila ili drugih
drava, nije se mogao presaivati na druga podruja svijeta bez tekih i nepredvidivih
posljedica.
Graanski nacionalizam
Znai da je drava odreena kao tvorevina graana u osnovi jednakih bez obzira na etniko
porijeklo ili vjersku i drugu pripadnost. Meutim i tu, kao i u ''etnikom nacionalizmu'',
vezano za dravu ima odluujue znaenje. Drava se ne smatra samo tradicionalno i
neslubeno tvorevinom iskljuivo veinskog naroda-Francuska Francuza, Hrvatska Hrvata,
itd. nego u nekim aspektima i slubeno. To se najjasnije oituje u slubenoj upotrebi jednog
jezika iskljuivanju drugih jezika. Uglavnom civilno i etniko shvatanje nacije ostalo je
isprepleteno i u zapadnim i u nezapadnim dravama. Nadalje, svi narodi nisu mogli stei
svoju dravu prema mjerilu veine ili pozivanjem na svoje starosjedilako prvenstvo. O
ovakvim pitanjima se uglavnom odluivalo politikom sile i politikom svrenog ina. Openito
uzevi nacionalno se pitanje ni u matici niti na periferiji ne oblikuje samo na jedan nain, niti
se veina postignutih rjeenja moe smatrati trajnim. Zbog tih se razloga u teorijama drutva
jo od 1980-ih nacionalizmom se bave mnogo ozbiljinije, a u veini sluajeva je naputeno
staro evolucionistiko stajalite o nacionalizmu i etnikim sukobima kao fenomenima
svojstvenim ranijim stadijima razvtika industrijskog drutva. Nacionalizam se pojavljuje i u

kasnijim stadijim razvitka drutva, kako u kapitalistikom tako i u socijalistikom sistemu.

Smisao novih stajalita se moe saeti u nekoliko taaka:
Politika modernizacija, u smislu sve veeg ukljuivanja i participacije
stanovnitva u vlasti, esto pogoduje nacionalizmu i etnikim sukobima, budui
da nove elite na taj nain sebi pribavljaju masovnu podrku
Ekonomska i politika jednakost u multietnikim drutvima ne mora utjecati na
smirivanje meuetnikih napetosti i skuoba
Model integracije mulietnikog drutva putem trita i zajednikih dravnih
ustanova, koji se primjenjuje u zapadnim zemljama, teko je prenosiv u ne
zapadne zemlje na niskom stupnju ekonomskog, demokratsko i politikog
razvitka.
Napokon, to moe izgledati kao moralna naknada teoriji drutva koja sve vie
priznaje vanost nacionalizma: nacionalizam ne nudi razvojni odgovor na
probleme modernizacije i globalizacije, nego desperatnu reakciju koja
objektivno vodi samoiskljuivanju i izolaciji zemlje
Nacionalizam dolazi u sredite zanimanja drutvene znanosti u trenutku kada se
transcendirajua poglavlja dviju velikih ideologija, najprije socijalizma, a potom i
liberalizma, uruavaju. Jedan je obeavao jednakost i pravdu i u tome
podbacio, drugi je obeavao slobodu i pravdu i danas uveliko podbacuje, barem
to se tie drutvene pravde. Nacionalizam ispoljava nesposobnosti velikih
ideologija na nacionalnoj razini.
Polazna je pretpostavka ove knjige je da se nadnacionalni sistemi odravaju uz pomo
nacionalizma i obrnuto, da se jedni u drugima ogledaju, to e posluiti kao ideja-vodilja u
prikazu savremenih teorija o naciji i nacionalizmu. Teorijsko poimanje nacije predstavlja
instancu openitijeg poimanja drutva kao sistema moi i nejednakosti. Nacija je nain
oblikovanja kolektivnog identiteta jednog dijela drutva u odreenom razdoblju njegova
razvoja. Za globaliste nacionalizam uvijek ima isti sadraj koji ograniava ili onemoguuje
slobodan protok roba, ideja i ljudi. To nije tono barem to se tie protoka ljudi: mnogi bi
nacionalisti na vlasti najradije otposlali dobar dio domaeg stanovnitva u inostranstvo, bilo
zbog ekonomskih bilo politikih razloga. Za nacionaliste svaki globaizam predstavlja prijetnju
nacionalnoj opstojnosti i vodi u raspad nacionalnog suvereniteta i bogatstva. Propagandna
slika nacionalnog identiteta se formira na taj nain to se narodi tretiraju kao kompaktne
kategorije,a odnosi meu njima odreuje se prema odabranom trenutku prolosti ili
sadanjosti.
Trei dio
Nadnacionalni sistemi i nacionalizam - pojava nacije
u kontekstu imperijalizma
Postoji nekoliko strategija osvajanja moi kako od strana drava tako od najbogatijih
posjednikih klasa u vodeim zemljama:
Laissez- faire (drava se ne mijea u ekonomsku utakmicu)
Nacionalni protekcionizam (drava intervenira i titi preduzea u svojoj zemlji
Merkantilizam (drava nastoji osigurati prednost u meunarodnoj trgovini za svoja
preduzea koristei se diplomatskim sankcijama)
Ekonomski imperijalizam (drava zbog ekonomskih interesa vojno osvaja strani
teritorij)
Na vojno-politikom planu drave pribjegavaju:

Geopolitikom imperijalizmu (osvajanje teritorija je samo sebi svrha)

Drutvenom imperijalizmu (odravanje unutranjeg drutvenog mira svim sredstvima,
naroito u svrhu suzbijanja klasnih sukoba)
ta u tom kontekstu znai nacija? Sama rije latinskog je porijekla i njeno znaenje dugo
vremena nije vezano za mo. U starom Rimu, pojam je oznaavao skupinu stranaca, slino
jednom od znaenja rijei ethnos u staroj Grkoj. U srednjem vijeku nacijom se nazivaju
studentske udruge, crkvena vijea, zajednica istomiljenika i plemstvo. Nakon plemstva,
nacijom se naziva stanovnitvo neke zemlje, da bi u 19 st. pod utjecajem Francuske
revolucije, pojam dobio novo politiko znaenje: nacija je suvereni narod. Do prve polovine
19 st. nacionalizam je vezan za demokratske ideje, bilo liberalne ili socijalistike. No, obje
ideologije, nacionalistika i demokratska, partikularistika i univerzalistika, postaju
nerazdvojne, premda u meusobnom logikom protivrijeju. Prva, nacionalistika, govori o
suverenosti naroda nad odreenim teritorijem, a druga, demokratska o narodu kao nositelju
neotuivih prava i sloboda, bez obzira na nacionalno, vjersko i drugo prijeklo. Budui da
nastaje u kontekstu carstva i imperijalizma i od njega se distancira, ali ne u potpunosti,
nacionaliziam se moe definirati na sljedei nain, To je politiki pokret koji odreenu
teritorijalnu ili kolektivnu jedinicu na osnovu razliitog kulturnog obiljeavanja ili samo
razliitog tumaenja njene prolosti i historijske sudbine- izdvaja iz nadnacionalnog sistema.
Cilj izdavanja moe biti uspostava djelimine ili potpune suverenosti putem vlastite drave ili
vieg stupnja autonomije unutar neke drave. Pri tome se nacionalizam slui sredstvima
ideolokom propagandom te izgradnjom ekonomskih i politikih ustanova koji su
karakteristini za konkurentski ili novi nadnacionalni sistem. Drugim rijeima, nacionalizam je
lokalna pria o identitetu i sudbini naroda koja slui premjetanju stanovnitva iz jednog u
drugi veliki sistem. Za ostvarenje tog cilja koristi i demokratske i nedemokratske metode,
naelo jednakopravnosti i naelo hegemonije. Nacionalizam je od imperijalizma i rasizma
preuzeo ideju moi supremacije. Taj aspekt potkopava temelje moderne drave koja, prema
svojoj definiciji, jami jednakost svim graanima. Nacionalizam dravu smatra sredstvom
kojim nacionalna veina dri u podreenosti nacionalne druge manjine.
Raspad starih carstava
Sve do 20 st. carstvo i kraljevstvo su glavni oblik sredinje vlasti koja okuplja vie naroda.
Poslije toga nastupa razdoblje ''dinastijskog suvereniteta'' kada se kolektivna pripadnost
prepoznaje prema osobi suverena, a preko nje vjeri ''Augsburki sistem''. Poslije njega
dolazi ''Westfalski sistem'', zasnovan na teritorijalnom suverenitetu carstva ili kraljevstva.
Trei oblik suverenosti ''nacionalni'' uveden je u Westfalski sistem postepeno da bi ga na
kraju zamijenio. Nacionalna suverenost kao naelo uspostavljena Deklaracijom nezavisnosti
1776. amerikih kolonista, te Francuskom revolucijom 1789. Bitno se razlikuje od prethodna
dva oblika suverenosti jer se zasniva na demokratskom svjetovnom tumaenju izvora vlasti.
Od tada nacionalizam, kao i naelo nacionalne suverenosti dobivaju razliita pa i suprotna
znaenja.
Proturjeja nacionalnog pitanja
Raspad carstava i uspostava novog niza nacija - drava nakon Prvog svjetskog rata nisu
uspjeli stabilizirati novi meunarodni poredak. Dogodilo se obrnuto- Drugi svjetski rat. Prema
nekim tumaenjima upravo nejasnim definiranjem nacije u smislu ''prava naroda na
samoodreenje'', otvorena je ''Pandorina kutija''. Bilo je nejasno moraju li se granice nacije
poklapati s dravnim granicama. Tako je u nekoliko godina sruen meunarodni sustav
nacionalne suverenosti, da bi se iznad poruene Europe nakon zavretka Drugog svjetskog
rata podigao novi meunarodni sustav nacionalne suverenosti. Nacistiko je razdoblje
izmijenilo pozitivan stav liberalnog Zapada prema nacionalizmu iz vremena Wilsona. U

negativan stav. Nacionalizmu je pripisana odgovornost za totalitarizam i rat. Nakon Drugog

svjetskog rata nacionalizam opet postaje neto pozitivno, kao sastavni dio antikolonijalnih
pokreta, kako sa stajalita liberalnog Zapada tako i komunistikog Istoka. U ostatku 20 st.
donekle se ponovila scena 19 st. Umjesto dva dijela Svete alijanse. mir su odravali zapadni
liberalni sustav na elu sa SAD-om i istoni, boljeviki na elu sa SSSR-om.Novi sistem nije
postao stabilniji ni iznutra kooperativniji od prethodnih, a naelo prema kojem narod ima
pravo na ''svoju dravu'' postalo je povodom za nove nepravde. Pravnim instrumentima
meunarodne zajednice i njezinih organizacija, kontrolira se provoenje prava manjina i
naelo jednakosti graana pod dravom. Drugim rijeima, drava ne smije biti ekskluzivno
vlasnitvo nijednog naroda koji u njoj ivi, kao ni njihovih predstavnika, nego svih graana
na njezinom teritoriju, bez obzira na etniko porijeklo naziva drave. Uza sve to,
univerzalistiko razumijevanje drave, jo je uvijek u drutvu manje prisutno od
nacionalistikog.
Raspad boljevizma
Boljevizam je pokuao uspostaviti trajni oblik nadnacionalnog poretka, najprije na tlu
biveg ruskog carstva, a nakon Drugog svjetskog rata na istoku Europe. Boljevizam nije bio
iskljuivo antinacionacinalistiki poredak, nego se u veem dijelu svoje historije pogaao s
nacionalizmom. Odnos prema nacionalnom pitanju moe se podijeliti na meku i tvru
varijantu. Meku je varijantu izraavao Lenjinov stav da narodi u socijalizmu moraju biti
udrueni dobrovoljno i na osnovu meusobnog povjerenja i simpatija. Treba razumjeti i
neobinu stvar a to je da je sovjetski ustav priznavao pravo na samoodreenje naroda,
ukljuujui pravo na odcjepljenje. U praksi to pravo koje ukljuuje i mogunost samostalnog
izbora politikog reima i viestranaje, nije primjenjivano, nego osporavano i praktino
onemoguavano- sve do kraja 1980-tih. Decentralizaciju i autonomizaciju u okviru
boljevizma treba razumjeti kao neuspjele pokuaje ublaavanja nacionalizma kao ideologije
koja trai rast resursa moi u lokalnim okvirima. Tvri odnos prema nacionalnom pitanju
izraavala je ideologija sovjetizma, nadnacionalnog patriotizma koji je poprimio atribute
nadnacije. Sovjetizam, kao nadnacionalizam, bio je prvenstveno Staljinova zamisao, a on je
uvidio kako takav sintetiki nacionalizam nema izglada na uspjeh, veliko-ruskim
nacionalizmom. Nakon Staljinove smrti, slubena politika vratila se mekoj varijanti odnosa
prema nacionalzmu, po najvie u kulturi i obrazovanju. Zbog pretvaranja ''socijalistikog
sadraja'' u ivot pod vlau koja najprije terorom a potom diktatorskom rutinom kontrolira
apatinu masu, nacionalizam je postao jedini oblik politiki efikasnog i masovnog otpora
reima. Boljevizam je pokuao nacionalistiki mit zamjeniti vlastitim kultom voa,
pretvaranjem historije proleterijata u epopeju sa Partijom kao spasiteljem koji mase oslobaa
iz vjenog ropstva pod feudalnim i kapitalistikim reimima. Za reim je u posljednih desetak
godina prije uruavanja ''nacionalno pitanje'' bilo jedino vano ime se bavio. Poto nije uspio
mase pridobiti za ''socijalistiki sadraj'' pokuao je zadovoljiti aspiracije njihovih nacionalnih
elita, ali onih koji su bili pod kontrolom same Partije ili njeni lanovi. Raspadom boljevikog
sistema nastalo je 40-ak samostalnih drava. Kako su novi reimi u veini sluajeva
neuspjeni u ekonomskoj politici ili nemaju dovoljno sredstava za razvoj, nacionalistika
politika konfratacije jaa.
Panislamizam
Za razliku od evropskih kranskih carstava i boljevizma, u veem dijelu islamskog svijeta,
ponajprije arapskom, nacionalizam nije prevladao kao osjeaj pripadnosti ni kao osnova za
izgradnju nacije-drave. Meutim, odnos izmeu nadnacionalne islamske religije i pojedine
nacije nije jednostavno dvorazinski. Islamski svijet sastavljen je od raznolikih zemalja i
politikih reima, od republike Turske, koja je historijski i politiki najvie vezana uz Zapad, te
kraljevstava Maroka i Jordana i arabijskih eikata do militaristikih reima Pakistana i Sudana

i muslimanskih etnikih zajednica u zemljama poput Indije i BiH. Glavninu tih zemalja ine
Arapi sa jedinstvenim arapskim jezikom i islamskom vjerom. U arapskim se zemljama od
1950-ih do 1970-ih brzo irio pokret arapskog jedinstva, panarabizam, koji je nastao pred
kraj Osmanskog Carstva. Iako ga njegovi sljedbenici neopravdano poistovjeuju sa
panislamizmom, predstavljajui se jedinim istinskim prenositeljima vjere, uspio je politiki
okupiti arapsku naciju, za razliku od panafrikanizma. Meutim, zajedniki jezik i vjera nisu
dovoljni da bi se odralo arapsko jedinstvo. Isto vrijedi i za pokretaku ideju ''svetog rata'',
dihada, protiv nevjernika, ne-muslimana. Izvori te ideje nalaze se u Kur'anu i preuzeli su je
veinski sunniti. Dihad ne znai samo ratovanje, nego i druge aktivnosti, od dubinskog
moralnog oienja do uplaivanja poreza dravi. Na oblikovanje militantnog dihada
odluujui je bio utjecaj kriarskih ratova u 12. stoljeu. Od tada se ratovi legtimiraju kao
sredstvo promicanja vjere. Rat je u arapsko-islamskom sluaju bez sumnje efikasan nain
ideoloke i politike homogenizacije. Imajui to na umu, zapadni istraivai naglaavaju da je
islamski svijet u mirnim okolnostima ipak iznutra vrlo heterogen od turskog ''kemalizma'' do
islamskog fundamentalizma. Do 11.9.2009. sastavljena je optimistina zapadna intelektualna
parola ''postislamizam'' a odnosi se na promjene u Iranu nakon smrti imama Homeinija.
Iran je do 1990-ih bio utvrda islamskog fundamentalizma i antizapadnjatva. Nakon pobjede
reformistike struje na izborima zemlja je poela prihvatati promjene, a najznaajnija je
sudjelovanje ena u novoj vlasti. Meutim, nakon presudnog teroristikog napada na SAD, i
ponovnim zaotravanjem odnosa izmeu SAD-a i Irana, oekivanje da e se islamizam
modernizirati dolo je u pitanje. Na Zapadu ima i stajalita koja, poput Huntingtonovog
''sukoba civilizacija", dre islamski svijet jedinstvenim u pojedinim u bitnim politikim
pitanjima, prije svega u njegovom antizapadnjatvu i antiamerikanizmu, ime takva stajalita
podilaze nainu na koji islamski fundamentalizam gleda na islamsko-arapski svijet.
Sve koncepcije o islamskom svijetu su ovisne o jednoj taki - ratovanju. Tipina zapadnjaka
i tipina islamistika gledita ukorijenjena su u vlastitim tumaenjima historije. Za
zapadnjako gledite je tipian evolucionistiki stav koji panislamizam smjeta u jedno ili dva
poglavlja vlastite historije. Panislamizam je ili zaleeni oblik starije zapadne historije, slian
evropskom visokom srednjem vijeku sa kranskom crkvom kao integrativnom ustanovom, ili
privremeno odgoeni modernizam u kojem e dominantna vjerska uvjerenja, ustanove i
kruto dranje, vremenom, slino kao na Zapadu, ustupiti mjesto svjetovnosti i
pragmatinosti. S druge strane, prema islamistikom shvatanju, ukupna historija je teodiceja,
dok je trenutana historija skup ispravnih i otpadnikih puteva, od kojih e ovi drugi (meu
njima bezboni) u konanici propasti zbog neizbjenog ulaska svijeta u jedinstvo islama. Oba
stava su pretjerana i neuvjerljiva. Zapad i islamski svijet ne mogu postati ni posve slini
jedan drugome, ni posve razliiti svjetovi, osim moda nakon nekog kataklizmikog rata koji
bi ih sravnio ili zauvijek razdvojio neprobojnim zidom. Takva negacija postojanja drugoga
podsjea i na uzajamno osporavanje nadnacionalnog autoriteta i nacionalizma, koji jedan
drugom navodno smetaju u ostvarivanju najboljeg poretka. Za svaku stranu je suprotna
strana "nia etapa" u odnosu na vlastitu. Za konstruisanje demokratije i meunarodnog mira
samoograniavanje ambicija je bitno, kao i sposobnost da se sasluaju argumenti druge
strane. U ovom sluaju o tome nema ni govora, nego se nameu vlastiti argumenti bez
obzira na suprotne, pa nije ni udo to je sila ostala jedini argument. I zapadni i islamski
slubeni antinacionalizam, poput slubenog antinacionalizma carstva i boljevizma,
istovremeno potiskuju i proizvode nacionalizam. as ga zamjenjuju svojim formulama
identiteta, a as se koriste nacionalnim identitetom. To to je zapadna alijansa 1991. godine
odbranila Kuvajt od irake invazije ne moe se pripisati srodnosti politikih reima zapadnih
zemalja i Kuvajta, ve nastojanju da se razbije iraka hegemonija u islamskim redovima. A
Iraku su vojno pomagale ne samo biva Zapadna Njemaka i biva Jugoslavija, nego i SAD u
vrijeme dok je ratovao protiv Irana. To je bio rat dvaju aspiranata na hegemonisjki poloaj u
arapsko-islamskom svijetu, no proizveo je suprotan efekat. Arapsko-islamski svijet i dalje
nema vodeu zemlju po uzoru na ulogu SAD-a n Zapadu. Slini pokuaji, kao Egipta pod

10

Nasserom poetkom 1960-ih i Libije u 1980-im pod Gadafijem, imali su takoer suprotan
efekat. Umjesto izgradnje nadnacionalnog sporazuma, meu arapskim zemljama je
potpaljivan nacionalizam. Vjerovatno e slino zavriti i poglavlje sa Bin Ladenom i AlQa'idom. Ono je u poetku liilo na uvod u apokalipsu, ali se amerikom intervencijom
rasprilo u stara poglavlja arapskog nejedinstva - opet na nezadovoljstvo pobornika
ekstremizma i sveislamskog jedinstva, a na zadovoljstvo arapskih umjerenjaka i nacionalista
koji su, bar na trenutak, odahnuli od prijetnji ekstremista. Ipak, jedna stvar je oita, a to je
da zapadni nadnacionalni sistem poticanjem rivalstva na osnovi nacionalizma u taboru
protivnika ponovo pokuava stei odluujuu prednost. Zbog nemogunosti uspostavljanja
politikog jedinstva i koordinacije sa jednom silom u sreditu, jedino ideologizirana vjera
ostaje nadnacionalna sila arapsko-islamskog svijeta. Dotle su vojni potencijali razasuti po
pojedinim dravama ili teroristikim organizacijama, ba kao i ekonomski resursi arapskih
zemalja. Tako se i Organizacija zemalja proizvoaa nafte OPEC teko moe vie smatrati
monim ekonomskim orujem u arapskim rukama. Islamski slubeni antinacionalizam nalazi
se u dvostrukoj relaciji: sa zapadnim nadnacionalnim sistemom i sa nacionalizmima arapskih
nacija - drava. Naravno, i njemu (islamskom slubenom antinacionalizmu) nacionalizam u
zapadnim redovima odgovara kao faktor nejedinstva u redovima neprijatelja, pa pokuava
gdje moe izazavati nesuglasice meu zapadnim dravama kada je u pitanju zauzimanje
stajalita prema pojedinim arapskim zemljama, kao to je pitanje amerike intervencije u
Iraku. S druge strane, pitanje saveznika u arapskim redovima za ameriku stranu je od
presudne vanosti prilikom odluivanja da li vojno intervenisati u arapskom svijetu ili ne.
Liberalizam
Liberalizam je jedina nadnacionalna ideologija koja je prihvatila i demokratiju i nacionalizam,
a da se nije odrekla svoje osnovne orijentacije, a to je slobodno trite. To jedinstveno
stapanje nije se moglo odravati u korist svih triju sposobnosti podjednako. Liberalizam je
ipak najvie razvio sposobnost trgovanja bez granica, a demokratiju i nacionalizam je stavio
u slubu tog razvoja. Viestoljetna tradicija trgovine, uslovno reeno "slobodne", proistekla je
iz tradicije zapadnih gradova koji su imali svoju samoupravu i bili su zatieni od uplitanja
viih vlasti. Kasnije su trgovinu titile vodee zapadne drave u sklopu svoje merkantilistike,
kao i imperijalistike politike. U 19. stoljeu, u skladu sa uenjem Johna Lockea, Johna
Stuarta Milla i Jean Jacquesa Rousseaua, liberalizam je postao demokratska ideologija kakvu
danas poznajemo. Liberalna drava nije samo uvar trgovaca nego i garant slobode i
jednakosti svih graana. Time je liberalizam preuzeo dio ideologije politike ljevice, i to u
mjeri u kojoj zahtjevi donjih slojeva drutva za jednakou i pravdom ne ugroavaju privatno
vlasnitvo i slobodu poduzetnitva i trgovine. Pod istim uslovima liberalizam je sklopio savez
sa nacionalizmom, sa zajednikim ciljem ruenja monarhijske vlasti. U engleskoj politici na
poetku 19. stoljea, izraz "liberalizam" se upotrebljava kao oznaka za podrku pokretima za
nacionalno osloboenje u Grkoj i Junoj Americi. I druge ideologije su se vezivale za
nacionalizam kako bi pridobile masovnu podrku - socijaldemokratija, korporativizam,
ukljuujui i faizam, te boljevizam u svom poetnom i zavrnom razdoblju. Zbog toga je
nacionalizam ispravnije opisati kao lokalni poligon razliitih ideologija: nacionalizam zaista
nije cjelovita ideologija. Ali on tei administrativnom jedinstvu drave. Suverenost,
dravljastvo, nacionalizam - to su fenomeni koji se rado povezuju. U meuvremenu se
liberalizam vie od drugih ideologija udaljio od nacionalizma. Novi liberalizam daje prednost
globalnom tritu, multinacionalnim korporacijama i nadnacionalnom udruivanju zapadnih i
novih istonih zemalja u sklopu NATO-a. U svojoj antinacionalistikoj retorici liberalizam
nadmauje socijaldemokratiju iji predstavnici ipak vie vode rauna o socijalnim pitanjima u
svojim dravama i paljivo oslukuju raspoloenje veine koja je, u krizi zapoljavanja na
domaem tritu, nesklona primanju stranih radnika. Ipak, novi liberalizam se ne udaljava od
nacionalizma jednakomjerno, nego selektivno, s obzirom na to da bi ga naputanje svih

11

nacionalnih uporita, ukljuujui vodee drave, dovelo na nesiguran teren. Takoer, velike
poslovne elite i najkrupnije korporacije se ne regrutuju iz mnotva nacija. Najvie je
amerikih, pa onda japanskih i zapadnoevropskih. Pakt izmeu liberalizma i nacionalizma
posredstvom drave blagostanja na Zapadu je trajao dovoljno dugo, u stvari sve dok
konkurentski nadnacionalni sistem, boljevizam, nije malaksao i odrekao se svoje
antikapitalistike misije - da ekonomiju stavi u slubu potreba stanovnitva. Sam boljevizam
te potrebe nije znao razvijati. Proizvodi i usluge, kao i itav aparat politike kontrole nad
drutvom, uinili su stanovnitvo nezainteresovanim, nezadovoljnim i apatinim. Dotle je
liberalizam, u veem dijelu druge polovine 20. stoljea, pribavljao demokratsku saglasnost
oko ciljeva ekonomskog razvoja, a ti ciljevi su ekonomski rast bezuslovno povezan sa rastom
domaeg potroakog standarda. Oba cilja su se sjedinjavala u okvor nacija-drava. U
merkantilistikoj fazi vestfalskog svjetskog poretka i vjerovatno veim dijelom 19. i 20.
stoljea, ekonomija je ostala podreena politici. Liberalizam je sve to vrijeme bio lan
"drutvenog ugovora" unutar nacije-drave. U takvim uslovima su sistemi moi u svijetu
mogli biti mjeoviti i promjenjivi: liberalno-kapitalistiki, etatistiki, militaristiki nacionalistiki, zavisno od toga koja je politika grupa na vlasti. Iezavanje klasinih
ingerencija drave, razmahivanjem globalne trine centrifuge, redanjem vojnih akcija
vodeih zemalja, kako Zapada (Perzijski zaljev, Balkan, Afganistan), tako i Rusije (eenija) sve vie se osjea nedostatak globalne pravne kontrole i sankcija, kao i politikog
konsenzusa. Globalni kapitalizam ne trai trajno utoite u demokratskoj dravi, pa ni u bilo
kakvoj drugoj dravi. Svjestska drava koju sada oponaaju UN preglomazna je i krcata
razliitim i teko uskladivim interesima da bi je liberalni kapitalizam podnosio kao nadreenu
ustanovu. Umjesto toga vladaju globalne mree finansijskih trita iji je naizmjenini
mehanizam ukljuivanja i iskjuivanja zemalja i teritorija nepostojan i nepredviljiv. U tom
kontekstu ponovo iskrsava nacionalizam kao pokuaj odgovora na novi imperijalizam koji se
pojavljuje u slinom obliku kao i stari: nadmoni tuinac koji cementira duboke drutvene
nejednakosti. Pitanje je, meutim, da li se ili u kakvom drugom obliku novi nacionalizam jo
moe pojaviti osim dananjeg oblika koji je krajnje tetan upravo za stanovnitvo
zapostavljenih podruja u svijetu, gdje bilo "dihad" bilo postkomunistiki nacionalizam
uvlae stanovnitvo u rat i meunarodnu izolaciju. Tako, na primjer, bivi ameriki ministar
rada u Clintonovoj administraciji, Robert Reich, zagovara "neiskljuujui" ("non-zero-sum")
nacionalizam, u kojem graani svake nacije preuzimaju primarnu odgovornost za poveanje
mogunosti svojih sunarodnjaka da ive punim i produktivnim ivotom, ali takoer surauju s
drugim nacijama kako se to poboljanje na bi odvijalo nautrb drugih. On istovremeno
izraava nevjericu naspram dananjih predvodnika globalizacije, koje naziva "laissez-faire
kozmopolitima", smatrajui da oni, ovako ili onako, djeluju u korist svog "drutva Broj
Jedan". Ta kritika je zanimljiva zbog toga to dolazi od visokog politiara iz drave koja
predstavlja utvrdu novog ekonomskog poretka nesklonog konkurentski slabijima i ija je
vlada dugo bila glavni nosilac retorike slubenog antinacionalizma. Liberalizam se svojih
konkurenata rjeavao na manje-vie isti nain. Najprije ih je ekonomski oslabio, zatim ih je
politiki dezavuirao (porekao), a na kraju im je prodavao oruje kako bi se meusobno
iscrpili u ratovima. Naravno, tu nije rije o "teoriji zavjere", nego o nainu rada mehanizma
moi koji uklanja sve to mu smeta u ostvarivanju sredinjeg interesa, a to je osiguravanje i
rast profita na tritima irom svijeta. Ako jednom ostane potpuno sam, bez konkurenata,
takav sistem bi mogao postati okrutniji i nedemokratiniji nego ikada prije, a svijet jo vie
preputen stihiji, kako njegovih, tako i interesa drugog sistema moi, panislamizma, ili
nekontrolisanog nacionalizma. Meljui saveznike i protivnike, neoliberalizam je preuzimao i
njihove navike, od diskriminacije i segregacije, do vrstog zatvaranja granica drava i trita
rada, s obzirom da su to djelotvorni naini ouvanja privilegija. Gledajui u cjelini, liberalizam
je najdemokratskiji reim u historiji. Meutim, on nije suprotan rasizmu i nacionalizmu, nego
ih ukljuuje. To prije predstavlja pravilo nego izuzetak u ukupnoj historiji demokratije. U
staroj Atini je demokratija postojala uporedo s robovlasnitvom. Atina nije dodue bila

12

liberalna, s obzirom na to da je odbacivala naelo jednakosti meu ljudima. Prema rijeima

Immanuela Wallersteina, glavni sistem moi, kojeg naziva "svjetskim kapitalizmom", ima
"dvije kulture" koje izraava ovisno o trinim konjunkturama. U doba ekonomskog uspona
pokazuje svoje irokogrudno lice - univerzalistiko, izraavajui se u kategorijama ljudskih
prava, jednakosti, otvaranja i saradnje meu zemljama, ukljuujui i slobodan protok radne
snage. U razdoblju pada konjunkture, kada se potranja za radnom nagom smanjuje ili
potpuno prestaje, na tritu i u drutvu prevladava partikularistiki diskurs koji ukljuuje
rasizam, nacionalizam i seksizam, to se nadograuje restriktivnom politikom useljavanja
stranaca.
Hitlerova batina
Nacionalizam ne zastupa samo jednu ideologiju sistema moi, nego vie njih. Zauzvrat im
daje lokalni smisao. Jedna specifino nacionalna ideologija zapravo je kulturna, a odnosi se
na odravanje iskljuivog kolektivnog identiteta i pripadnosti, ime dodatno titi domai
teritorij i resurse od stranaca. Takvu dodatnu, simboliku mo zatite ne posjeduje
nadnacionalni sistem moi. Moda e se pojaviti novo pravilo po kojem e se identitet dijeliti
ili stvarati kontinentalni nacionalni identitet, kao to su ga stvorile SAD. Meutim, takav SED
(Sjedinjene evropske drave), sa uveliko pretopljenim ili podijeljenim nacionalnim
identitetima u korist primata zajednikog evropskog identiteta, gdje bi ljudi bez predrasuda
sklapali enidbene veze s pripadnicama/pripadnicima bilo kojih drugih etnikih ili rasnih
grupa - teko da e nastati iz postojeeg sistema moi i nejednakosti. Ni SAD nisu nastale
spajanjem ostataka evropskih feudalnih carstava i kraljevstava, nego na osnovi modernog
kapitalizma i demokratije na Sjeveru koji je porazio agrarni robovlasniki Jug. I nacije-drave
i budui SED mogu biti izgraeni u manje zahtjevnom ili ve vienom obliku, kao drutva sa
neofeudalnim oblikom nejednakosti, gdje e najbogatiji povremeno preputati ostatke hrane
sa svojih banketa posluzi i siromasima, dok bi ironino, prema slubenom ustavu, oni bili
drutveno izjednaeni i podjednako slobodni. Takav SED postao bi jednim od tri carstva, sa
SAD-om i japansko-pacifikom regijom, izmeu kojih se prostiru okeani bijede. U tom sluaju
bi granice bile stroije uvane nego ijedne u prolosti. Nije iskljueno da bi u takvom svijetu
nacionalne podjele bile nadsvoene starijom podjelom meu rasama. U novoj Evropi "rasa"
je ideolki zastarjeli oblik oznaavanja dometa integracija ili buduih granica EU, i ova se
zasigurno nee sluiti Hitlerovim i slinim argumentima da bi obrazloila dokle zapravo seu
granice Evrope. Njenu glavninu ine zapadne evropske nacije, a doseljenici sa svjetskog
Juga, od Maroka i Senegala do Indije i Indonezije, popunjavaju unutranji rub. Ali to ne znai
da je Evropa voljna taj rub poveati i irom otvarati vrata daljnjem dotoku stanovnitva iz tih
podruja. Kada je rije o "rasi", koja je po Hitleru Ordnungsbegriff budunosti, treba imati na
umu da se njena znaenja i prakse vremenom mijenjaju i prilagoavaju datim uslovima, da
se ba "liberaliziraju".
etvrti dio
Novije teorije o naciji i nacionalizmu: pravci i primjeri
Tipologije i teorije do 1970-tih
Ne postoji jedna opeprihvaena teorija o nacionalizmu, nego nekoliko teorija sa razliitim
polazitima koje su nale primjenu u empirijskim istraivanjima irom svijeta. Teorije takvog
formata uglavnom su nastale osamdesetih godina 20. stoljea. Prije toga, samo je nekoliko
autora ''preivjelo'' val novih teorija, postavi klasicima u svojim teorijskim pravcima. To su
Clifford Geertz, kada je rije o teorijskom primordijalizmu, i Frederik Barth, kada je rije o
teorijskom modernizmu. Najutjecajniju dihotomiju nacionalizma formulisao je jo 1944.
britanski historiar ideja Hans Kohn, oslonivi se na distinkciju njemakog historiara
Friedricha Meineckea s poetka 20. stoljea izmeu ''dravne nacije'' (Staatsnation) i

13

''kulturne nacije'' (Kulturnation). U prvom sluaju radi se o pripadnosti dravi u kojoj ive
razliiti narodi, a u drugom, o naciji kao kulturno jedinstvenoj ili etnikoj zajednici. Na toj
osnovi Kohn je nacije podijelio na ''zapadne'' i ''nezapadne''. Za zapadne nacije meu koje,
zbog ondanjih okolnosti, nije ubrajao Njemaku, nego samo Englesku, Francusku,
Holandiju, vicarsku i SAD tvrdi da su nastale kao proizvod srednjih ili graanskih
drutvenih slojeva. Nastale su, prema njegovom tumaenju, jo poetkom novog vijeka i
preuzeli nazore renesanse i prosvjetiteljstva, ukljuujui ideje progresa i drutvenog ugovora.
Rezultat toga je nacionalizam racionalnog i optimistinog sadraja. Meu nezapadnim
nacijama, zemljama ''istono od Rajne'' - osim Njemake to su zemlje Srednje i Istone
Evrope i Azije ideje nacionalizma pojavljuju se tek u 19. stoljeu. Njihovi su nositelji
plemstvo i mase, a nacionalizam poprima mistian i emocionalan karakter, proet i osjeajem
mesijanstva i inferiornosti, a prevladava netolerantnosti prema drugim kulturama i narodima.
Danas je u akademskoj sferi Kohnova distikcija naputena. To nije uinjeno zbog
geopolitikih razloga, zato to je Njemaka u meuvremenu prela na zapadnu stranu (kao i
panija i Portugal, u tadanje doba profaistike zemlje), nego stereotipa koji zrae
eurocentrinou. Isto tako, otro razlikovanje izmeu zapadnog i istonog nacionalizma,
odnosno graanskog/liberalnog i istonog/etnikog nacionalizma, nije empirijski potvreno, s
obzirom na to da i zapadne nacije primjenjuju ograniavajue i iskljuujue odredbe kada je
rije o dravljanstvu, pripadnosti ili slubenoj upotrebi jezika. Druga utjecajna klasifikacija
potjee od britanskog historiara ideja Carltona Hayesa iz 1930-ih godina, koji je razlikovao
est tipova nacionalizma: humanitarni, jakobinski, liberalni, tradicionalni, protekcionistiki i
integralni. Od toga se u literaturi najvie navode dva, liberalni i integralni. Po loginom
znaenju se podudaraju s Kohnovom dihotomijom, iako ne i u geopolitikom znaenju. Hayes
je kao uzor integralnog nacionalizma uzeo francusku politiku desnicu izmeu dva svjetska
rata, ime je izbjegao stereotipnu podjelu na Zapad i Istok. Njemaki filozof Helmuth
Plessner je desetljee prije Kohna u svojim predavanjima objanjavao zbog ega je
Njemaka krenula antiliberalnim putem, te je upotrijebio izraz zakanjela nacija. Izraz
zakanjela nacija odraava dihotomiju zapadni/graanski istoni/etniki nacionalizam. Iz
toga se moe zakljuiti da bi se i na drugim mjestima u svijetu, u uslovima izostajanja
liberalne tradicije, najgori oblici nacionalizma morali prije ili kasnije pojaviti. Nakon Drugog
svjetskog rata, koncepcije o nacionalizmu motivisane su podjelom izmeu liberalnog Zapada i
komunistikog istoka. U istonoj hemisferi, na snazi je bila slubena marksistika doktrina o
nacionalizmu kao graanskoj ideologiji pa se nacionalno pitanje u socijalizmu smatralo
rijeenim. U bivoj Jugoslaviji u 1980-im godinama, tada jo uvijek najliberalnijom meu
komunistikim zemljama, empirijska istraivanja se poinju baviti etnikim odnosima, to je
bio odraz politikog zaotravanja odnosa izmeu politikih rukovodstava jednih sklonih
centralizmu, a drugih konfederalizmu. U bivem SSSR-u etnike grupe su bile dugo
istraivane etnografski, ukljuujui tradicionalni interes za etnogenezom, tj. pitanjem odakle
potjeu pojedini narodi, iz kojih starijih etnikih osnova. Etniko je uglavnom objanjavano
kao neto staro i bitno neizmijenjeno, kao sociobiologijski organizam. Takav pristup podsjea
na primordijalistiku kolu u zapadnoj antropologiji, ali je ipak najvie usklaeno sa
Staljinovom definicijom nacije kao teritorijalno kompaktne, kulturno specifine i svjesne sebe
skupine. Kada je krajem 1980-ih dolo do politike liberalizacije, objavljeni su radovi koji
naglaavaju politiki i ekonomski aspekt kao i meusobni takmiarski odnos etnikih grupa.
Meutim, tek 1990-ih dolazi do prevlasti modernistikih, prije svega instrumentalistikih
teorija, u sociologijskim analizama nacionalnih identiteta i odnosa. Od koncepcija
nacionalizma utemeljenih na historijskim istraivanjima u istonim zemljama, najpoznatija je i
najee citirana tipologija ekog historiara Miroslava Hrocha. Hroch je nastanak
nacionalnih pokreta opisao u tri faze. U prvoj fazi nacija se javlja kao ideja u uskom krugu
intelektualaca. U drugoj fazi postaje osnova za politiko (uglavnom stranako) djelovanje,
dok u treoj dolazi do masovne mobilizacije. Maarski politolog Istvan Bibo je poao do
pretpostavki slinih Kohnovim, proirujui ih analizom razliitih historijskih uslova koji su

14

odredili razliite strukture drutva u zapadnim i istonim nacijama jo od epohe feudalizma.

Uporedbom je doao do zakljuka da su elite zapadnih nacija sastavljene od praktinih
politiara, poslovnih ljudi i slobodnih intelektualaca, a istone od vladara, plemia i vojnika.
Sastav istonih elita je deformisao politiki karakter istonog nacionalizma, kojem nedostaje
zdrav osjeaj za ravnoteu izmeu realnog, mogueg i poeljnog. U zapadnoj akademskoj
nauci nakon Drugog svjetskog rata, stare klasifikacije nacionalizma su naputene. Tako je
britanski historiar Hugh Seton-Watson, razlikujui drevne nacije, uglavnom biva carstva
kao to su Francuska, Engleska, panija i Rusija, i nove nacije, a to su sve ostale u kojima
jedino i nastaju nacionalni pokreti, opisao veliku raznolikost procesa i dogaaja koji su na
razliitim kontinentima doveli do uspostavljanja drava. Ameriki sociolog Louis Snyder je u
neto openitijem historijskom pregledu razlikovao sedam tipova nacionalizama:
dezintegracijski (nacionalizam malih naroda), crnaki afriki (zapadne demokratske ideje
nakalemljene na vrstu rasnu osnovu), vjersko-politiki (Srednji Istok), antikolonijalni
(azijski), latinoameriki populistiki (i protiv dominacije Jenkija), lonac za taljenje u SAD-u, te
ruski mesijanski nacionalizam. Ni ovaj, kao ni drugi autori, ne pridaju znaenje graditelja
posebne vrste drutvenog poretka, odnosno sistema moi, proizvodnje ili raspodjele, pa tu
snagu nemaju ni populistike i mesijanske varijante nacionalizma. Nacionalizam je,
sveukupno gledajui, politiki i drutveni pokret koji distingvira pripadnost jednoj naciji u
odnosu na druge. Time osnovnom sistemu moi svog vremena daje lokalnu boju ili, kako bi
rekao Weber, patetinu osnovu. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata pa do 1970-ih
autor nautjecajnije teorije o nacionalizmu je ameriki sociolog Karl Deutsch. On je primijenio
kibernetsku teoriju komunikacije, opisujui naciju kao drutveni sistem koji na specifian
nain kombinuje opi proces industrijalizacije i urbanizacije novi, i k tome mobilizuju ljude
oni naputaju svoje tradicionalne, preteno seoske zajednice raa se potreba za novom
zajednicom. Nova zajednica je nacija. U susret toj potrebi otvaraju se novi informacijski
kanali, i ta je najvanije, dolazi do jezine i ostale kulturne asimilacije, to se zaokruuje u
nacionalnoj svijesti i pamenju o zajednikoj prolosti i sudbini u savremenom
meunarodnom svijetu. Drugim rijeima, nacija je zajednica (Gemeinschaft) kibernetski
preobraena u drutvo (Gesellschaft). Njena vanost u politikom i kulturnom smislu je
izvanredno velika. To je mjesto gdje se ostvaruje demokratski suverenitet, vlast naroda, a u
odnosu na nacionalne poretke liberalizma i socijalizma, nacije unose toliko potrebnu
raznolikost, prije svega kulturnu. Deutsch najvie panje polae na antidemokratske i
totalitarne oblike nacionalizma koji su se realizovali u faizmu i nacizmu, a kao protulijek vidi
uspostavljanje pluralizma politikih elita po uzoru na zapadne demokratije. Za prouavanje
nacionalizma u bivim kolonijalnim zemljama, najistaknutiji su dvojica britanskih politologa,
J.C. Furnivall i M.G. Smith, koji su upozorili na nestabilnost postkolonijalnih pluralnih
drutava, drutava u kojima razliite etnike grupe povezuje samo zajedniko trite ili
dravna administracija. Na tim pretpostavkama, koje proturjee modernistikom optimizmu
Deutscha kao i itave funkcionalistike kole u teoriji drutva, je izgraena teorijska
koncepcija konsocijacijske demokratije holandskog politologa Arendta Lijpharta. On govori o
mogunosti integracije multikulturnog drutva na temelju stvaranja koalicije i donoenju
odluka na osnovu saglasnosti, mjesto nadglasavanja, izmeu elita razliitih, ukljuujui i
etnike grupe. Konsocijacijski model je u zemljama Treeg svijeta doivio neuspjeh. To je
vjerovatno zato to je Lijphart izjednaavao motive etnikih i drugih podjela, i to je elitama
idealistiki pripisao izvjesnu nesebinost i sklonost donoenja odluka korisnih za cijelu
zajednicu, iako se elite u stvarnosti ne ponaaju tako. Shvatanja teorije o nacionalizmu do
1980-ih godina polaze od dvije pretpostavke, evolucionistike i kulturnorelativistike. Sa
stajalita evolucionizma, nacionalizam se pojavljuje kao faza u razvoju svakog savremenog
drutva, a problemi koji u njoj nastaju bit e prije ili kasnije prevazieni. Sa stajalita
kulturnog relativizma, pak, evropski model nacije-drave nije primjenjiv u drugim podrujima
svijeta pa se tamonji nacionalizam smatra pojavom druge vrste, to je takoer neuvjerljivo
objanjenje. Ovaj drugi pristup je razvijen i u koli primodrijalizma. Prema njoj, stari oblici

15

grupne pripadnosti u nezapadnim drutvima toliko su vrsto ukorijenjeni i nepromjenjivi da

onemoguavaju integraciju podijeljenog drutva u modernu dravu.
Nacionalizam kao primordijalizam
Teorije primordijalizma smatraju da nacionalizam ima porijeklo u starijim oblicima ili dubljim
slojevima grupnog identiteta i meugrupnih odnosa. Sam izraz primordijalno ima vie
znaenja: prvobitno, izvorno, prirodno, primarno, bitno, nepromjenjivo, neizrecivo, predmet
odanosti ili posveenosti, i ono to je izvan svjesne kontrole. Primordilano nije nuno isto to
i iracionalno. Primordijalno nije samo ono to je ljude razliite nacionalnosti dugo dijelilo,
nego i ono to ih je povezivalo. Primordijalizam se dovodi u vezu sa najdubljim ljudskim
dispozicijama, na jednoj strani, a na drugoj sa aktuelnim oblicima nacija i nacionalizma.
Clifford Geertz: primordijalna vezanost
Jo 1963. godine je Geertz u svom lanku upotrijebio izraz primordijalna vezanost, posudivi
ga od amerikog sociologa funkcionalistike orijentacije Edwarda Shillsa. Shills je time
oznaio drutvene veze koje se prvenstveno zasnivaju na srodstvu. Prema njegovom
miljenju, privrenost lanu rodbine ne znai samo vezivanje za osobu, ego za posjednika
nekih posebno znaajnih kvaliteta odnosa, koje se mogu samo opisati kao primordijalne.
Ipak je utvrdio da zbog modernizacije primordijalne veze postaju slabije, a pojaava se
graanska vezanost na temelju potovanja graanskih obaveza i pravnih normi. Mnogi
kritiari su prigovorili Geertzu da je primordijalne veze naturalizovao, da ih je prikazao kao
trajne i nepromjenjive. To je djelimino tano. Geertze smatra da je i u novim dravama
mogue izgraditi politike aparate koji e djelovati kao neutralna sila u odnosu na podijeljene
lojalnosti unutar zemlje. Takoer, postoje i velike empirijske varijacije u pogledu jaine
primordijalnih veza u odnosu na pojedinca, njegovo obrazovanje, kao i mnoge ivotne
okolnosti. Geertzu se zbog toga pripisuje ne samo primordijalistiko, nego i suprotno
stajalite. On primordijalne veze smatra u odreenoj mjeri politiki konstruisanim, jer slue u
politikim borbama u odreenom trenutku razvitka novih drava. Primjedbe na Geertza i
teorijski pravac primordijalizam:
1. Primordijalne veze, kao one koje prethode ili su dublje zasnovane od graanskih veza
koje se zasnivaju na pravnim normama i politikoj kulturi liberalne demokratije, ne
ispoljavaju se samo kao iskljuive
2. Druga kritika odnosi se na evolucionistiku pretpostavku da se etniki i slini sukobi
smanjuju napredovanjem modernizacije. Meutim, etnike i sline grupne pripadnosti
se koriste kao sredstvo u modernoj politici, pa i u trinom natjecanju
3. Trea primjedba tie se uloge arbitrarnih reima u odnosu na etnike sukobe. U
vrijeme kada je Geertz analizirao postkolonijalna drutva, bive kolonijalistike drave
Britanija, Francuska, Portugal i panija bile su zaista udaljene od svojih bivih
kolonija. Nova finansijska vlast nad tim zemljama, ono to se na ljevici nazivalo
neokolonijalizmom kojem je predvodnik MMF, jo se nije znaajnije uplitala u
ekonomsku politiku novih drava, jo manje u politike sukobe. Danas je ekonomsko i
politiko uplitanje izvana oigledno, i ne moe se odvojiti od unutranje politike i
razvoja. Postupanje meunarodnog reima je bolje opisati kao privremenu ili pominu
pristrasnost. Ona se pomie od jedne ka drugoj strani, ali u konanici ograniava
ekstremne apetite svih strana. Meutim, nadnacionalni sistem moi potie negativnu
primordijalnost na neizravan nain.

16

Uzroci i okolnosti koji su doveli do tekih sukoba i rtava jako su sloeni i isprepleteni. Pitanje
je da li i suprotne, instrumentalistike teorije nacionalizma i sukoba, koje naglaavaju politiki
manipulativni karakter nacionalistikih i slinih sukoba, idu dovoljno daleko u svojoj
rekonstrukciji kruga utjecaja na nacionalizam, ili se zaustavljaju tamo gdje i nacionalizam, na
granici dotine zemlje ili nacionalne pripadnosti, u stvari na taki do koje doputa gledati
slubeni antinacionalizam.
Pierre L. Van den Berghe: Snaga nepotizma
Na pitanje zbog ega etnika solidarnost u pravilu odnosi prevagu nad drugim oblicima
drutvene solidarnosti,kao to je klasna, Pierre L. Van den Berge odgovor nalazi u biolokim
osnovama drutvenosti koje sainjavaju najdublju, srodniku vezu. To je svakako
najglasovitija tvrdnja u koli primordijalizma. Autor smatra da su sve interesne veze u
drutvu-klasne, profesionalne ili politike, povrnije i slabijeg intenziteta od etnikih. Svoje
stajalite je podupro argumentima sociobiologije, discipline koja se 1970-ih razvijala s
namjerom da ostvari davni san pozitivizma, a to je zasnovati drutvene znanosti na vrstim
dokazima prirodnih znanosti ovog puta biogenetike.Van den Berge je u sociobiologiji naao
kljuni dokaz za svoju tvrdnju o primatu etnikog u odnosu na profesionalno, klasno i druge
civilne veze. Prema njemu etninost izvire iz ljudskih gena. ovjekov je temeljni interes
bioloki, produiti svoje osobine putem srodstva. Da bi te izglede osigurao, izabire najbliu
veu grupu, a to je etnika grupa. Drugim rijeima, etninost je nastavak nepotizma, a
nepotizam nastavak egoizma. U tom lancu kljuan je nepotizam, a razlozi su genetski
uvjetovani. Autor ne dijeli modernizacijski optimizam i smatra da su multietnike drave i na
Zapadu sklone unutarnjim sukobima budui da im nedostaje jedinstveni etnonacionalni okvir
pripadnosti.Van den Bergheovo fundamentalistiko objanjenje etnikohg identiteta
nepogodnije je za empirijsku provjeru nego Geertzovo. Pripadnost etnikoj skupini ne moe
se odrediti na temelju srodnikih veza zbog dva razloga. Genetska, razliitost izmeu
pripadnika istog naroda moe biti vea nego u odnosu na susjedni narod. Drugo, razlike u
srodstvu ili rodbinskoj pripadnosti su kontinuirane, neki su nam lanovi rodbine blii a neki
dalji u odnosu na jezgru obitelji. Takoer, rodbinske veze nemaju granice. Etnikoj skupini
pripadamo ili ne pripadamo, kao i u sluaju spola, dravljanstva ili lanstva u vanoj
organizaciji.
Racionalni i osjeajni korijeni primordijalnosti
Van den Bergheovo objanjenje o dubinskoj ukorijenjenosti etinosti u ljudskom ponaanju
sukladno je objanjenjima drugih autora primordijalistikog pravca-Michaela Bantona,
Michaela Hechtera i Walkera Connora. U objanjenju vanosti etnonacionalne skupine Banton
primjenjuje neke pretpostavke teorije racionalnog izbora, koja dri da je sebini pojedinac
ekonomski najracionalniji akter. Kae da je glavna prednost teorije racionalnog izbora to
najdjelotvornije zastupa naelo metodolokog individualizma i odbacuje kolektivistiko
razumijevanje etnike skupine ili nacije kao nezavisnih fenomena. Banton polazi od dvije
pretpostavke teorije racionalnog izbora. Prvo, pojedinci djeluju tako da maksimaliziraju svoju
prednost. Drugo, jednom odabrani smjer djelovanja ograniava mogunosti daljnjeg
djelovanja. Dalje Banton izvodi sljedee zakljuke: 1) Pojedinci koriste fizike i kulturne
razlike da bi stvarali grupe i kategorije putem procesa ukljuivanja i iskljuivanja, 2) Etnike
grupe proizlaze iz procesa ukljuivanja a rasne kategorije iz procesa iskljuivanja, 3) Kada
grupe meusobno djeluju, procesi promjene utiu na njihove granice na nain odreen
oblikom i jakou takmienja, posebno kada se ljudi takmie kao pojedinci to ima za
posljedicu rastvaranja granica koje odreuju grupe, a kada se takmie kao grupa, granica se
pojaava. Hechter je ustvrdio da su etniki odnosi samo jedan sluaj openitije vrste
meugrupnih procesa u kojima o smjeru djelovanja grupe u konanici odluuju sami
pojedinci, koji su u biti racionalne osobe. Prema Hechteru, individualne preferencije ili

17

vrijednosti uvijek proizlaze iz naela maksimalne individualne koristi. Sluaj Roma smatra
zanimljivim izuzetkom i to zbog toga to Romi, prema njegovom sudu, smatraju da je
vanjski svijet neist,a da su samo Romi isti. Nacija je posebna vrsta velike, solidarne grupe.
Meutim postojanje nacije, kao i svih solidarnih grupa problematino je. Varijacije u grupnoj
solidarnosti stoje u funkciji zavisnosti i kontrolnih mehanizama. Grupe s jako zavisnim
lanovima koji imaju iroki kapacitet kontrole imat e i najveu solidarnost. Meutim Hecther
nije skroz odustao od premisa teorije racionalnog izbora, ali ih je razblaio i potisnuo do
neprepoznatljivosti. Walker Connor je na pretpostavci o primarno emocionalnom znaenju
nacionalizma izgradio svoju koncepciju: Nacionalizam se odnosi na emocionalnu privrenost
jednom narodu-jednoj etnonacionalnoj skupini. S emocionalnog stajalita, razlika izmeu
nacionalizma i patriotizma je nebitna, a i sama razlika nestaje u sluajevima kada se granice
dravne i etnonacionalne pripadnosti poklapaju. Meutim, ogromna je veina dananjih
drava multi(etno)nacionalna, a u treini tih drava najvea etnonacionalna skupina nije i
veinska skupina. Upravo odatle izviru problemi. Ali njih prije svega proizvode elite koje kod
naroda pobuuju emocionalne sukobe kako bi podrali tenju ka jedinstvu u ekskluzivnosti u
smislu dravnog naroda. Connoru i ostalima teoretiarima primordijalizma moemo jo dodati
Johna A. Armstronga. Sam naslov njegovog glavnog dijela Nacija prije nacionalizma jasno
govori da se radi o poborniku primordijalistikog stajalita. Prema njemu nacije postoje
odavno, a samo je nacionalizam moderan. Armstrongov kljuni pojam je mitsko-simboliki
kompleks. Njima oznaava dva razliita sastava vjerovanja i prie o porijeklu i zajednikoj
sudbini: zajednice sa sjedilakim nainom ivota koja se vrsto vezuje za odreeni teritorij,
to prevladava u europskoj kranskoj historiji, i zajednice kod koje prevladava rodoslovno
naelo, to karakterizira Srednji istok,odnosno Islam. Primordijalistika shvatanja postala su
osobito problematina u prigodniarskim interpretacijama etnikih sukoba za ime poseu
novinari kada olako piu o vjekovnim mrnjama meu pojedinim narodima.
Nacionalizam kao proizvod modernog doba
Nacionalizam je bio program socijalnog inenjeringa a nacionalna drava je trebala biti
tvornica (Baumann). Nasuprot primordijalistima, modernisti objanjaaju naciju kao proizvod
industrijalizacije, politike demokratizacije, masovnog obrazovanja i medija. Prije razdoblja
modernizacije osjeaj drutvene pripadnosti slian nacionalnom nije mogao postojati, jer je
stvoren prema zamisli nove kulturne i politike elite. Stoga nacionalizam prethodi naciji. Ta je
tvrdnja znak razlikovanja modernista u odnosu na primordijaliste. Niz komentatora ih
razvrstava u vie posebnih pravaca:
instrumentalizam: etninost i nacija sredstva su za ostvarivanje politikih, vojnih,
ekonomskih i drugih ciljeva to proizlaze iz trenutanih interesa elita ili gornjih slojeva
durtva
situacionizam: nacionalna pripadnost jedan je od oblika kolektivne pripadnosti koji su
presudno odreeni situacijom u drutvu, kao to su razdoblja mira ili razdoblja
sukoba; nacionala pripadnost nije svugdje jedini ili glavni oblik kolektivne pripadnosti
interakcionizam: oznake etnike ili nacionalne pripadnosti, kao i nain na koji sebe te
skupine vide ili samoodreuju, obino su interakcija sa drugim skupinama to slui za
uspostavaljanje granica sa drugim skupinama
developmentalizam: nacija je oblik zajednice koja nastaje u idustrijskoj epohi, a na
viim stupnjevima industrijskom razdoblju nacionalni oblika zajednice moe ili
najvjerovatnije e biti zamijenjen drugim oblicima zajednice kao prvorazrednim.
konstrukcionizam: etnike skupine ili nacije u najveoj su mjeri proizvod ideolokih
konstrukcija i identiteta zajednice od strane kulturnih i politikih elita, a budui da
razlike meu takvima zajednicama esto nisu jasne pa ni vidljive, one se produbljuju
dodatnim oznaavanjima emu slue i sukobi na etnikoj ili nacionalnoj osnovi.

18

modernizam: u ovom uem smislu svodi se na shvatanje o vremenski ogranienim

uvjetima formiranja etnikog ili nacionalnog identiteta, to se poklapa sa procesom
industrijalizacije koji dovodi do poveane pokretljivosti stanovnitva te masovnog
opismenjavanja i obrazovanja na osnovu ega se uspostavlja jedinstveni nacionalni
jezik iako ne u svim sredinama, jedinstveni politiki poredak u smislu nacije-drave.
Drei se i dalje osnovne podjele na dvije kole u teoriji nacije, kao i Anthony Smith koji je
takvu podjelu i karikirao-primordijaliste je nazvao parmenidovcima (neke i perenijalistima),
jer se prema njima etnika bit ne mijenja, a moderniste prema kojima se sve mijenja
heraklitovcima, to nije daleko od naina na koji te kole brane svoja glavna stajalita. Jedan
od osnovnih aspekata razlikovanja odnosi se na pitanje koje su primordijalisti lako apsolvirali,
a to je pitanje koliko su nacije stare. Upitnu starost nacije nemogue je jednoznano utvrditi
jer ona ima vie vremenskih razina. Neki slojevi nacionalne svijesti stariji su od nacionalnih
pokreta ili drava kao npr.etnocentrizam, stav koji norme ili vrijednosti vlastite grupe uzima
kao mjerilo i razumijevnja drugih grupa. Etnocentrizam nalazimo i kod starih Egipana, u
prvobitnoj zajednici u ambijentu industrijskog drutva ali i danas kada se radi o
meunaconalnim osjeajima. To se moe jednostavno provjeriti prilikom ispitivanja skale
socijalne distance (mi oni; naih njima). Novo je u nacionalnoj svijesti to to okomito i
meuklasno povezani mi u sebi nosi i demokratsku tenju ka jednakosti u pravima za sve
svoje lanove. Aspekti starog i novog nisu toliko sporni koliko je to odnos izmeu nove ideje
nacije i drutvene stvarnosti na koju se ona odnosi. Postavlja se pitanje da li je nacija neto
stvarno opaljivo, izgleda li poput drugih zajednica, vjerskih ili rodbinskih, ili se radi o velikoj
izmiljotini ili u najboljem sluaju, zamisli koja se podudara sa stvarnim drutvenim vezama
meu stotinama hiljada ili milionima ljudi?
Kako razumjeti argument o kvazirealnosti nacije
U svom nastojanju da utvrdi nepremostivu razliku spram primordijalizma, modernistiki
autori iz 1980-tih zauzeli su radikalan stav osporavanja postojanja nacije u smislu
sociolokog realizma. Prema njima, nacija nije drutvena stvarnost posebne vrste, nego
ideoloki projekt koji se u drutvenoj stvarnosti ne moe realizirati. Metoda dokazivanja takve
tvrdnje u redovima, Ernesta Gellnera i Benedicta Andersona mogla bi se opisati kao subjektobjekt ontologija. Distinkcijama pravo- umjetno ili neposredno opaljivo- zamiljeno
nacionalno su prebacili s onu stranu pojma stvarnosti. Budui da se postojanje nacionalne
zajednice doista ne moe jasno i nedvosmisleno utvrditi, tako ispada da se nova
pretpostavka treba drutvenoj veini utuviti posebnim nainom prikazivanja drutvene
stvarnosti, zapravo ideolokim prekrajanjem stvarnih drutvenih veza i pripadnosti. Sve vee
drutvene skupine, kao to su klase ili slojevi, ili vrste zanimanja, kao i vjerske zajednice te
velike ustanove poput drave, nastale se kao rezultat sline kognitivne operacije. To su
apstraktne kategorije. Drava je sredinja ustanova koja apstraktnim postupcima i jezikom
stvara kategorije koje obuhvataju prostore i populacuje izvan domaaja zdravog razuma.
ovjeku zdravog razuma jasno je ko su mu rodbina, prijatelji ili saradnici, ali mu nije jasno
ko mu jeste ili mora biti blizak izvan tog kruga. Tu poinje djelovati ideoloki inenjering
nacionalizma u reiji obrazovanih elita i dravne birokratije, uvjeravajui ljude da je njihova
ira pripadnost rezultat dugog historijskog procesa zajednikog ivota veeg broja ljudi na
osnovu slinosti jezika, vjerovanja, obiaja itd. Termi ideologija, koji je nastao u 19. st. u
znaenju izobliene drutvene svijesti, najbolje ocrtava takav prikaz stvarnosti. Ali ne misli se
da je svako apstraktno prikazivanje drutvene stvarnosti ideologizirano ili politiki pristrano,
da svako ko o drutvu govori u optim kategorijama na izvjestan nain lae. Autor u knjizi
nastoji kao i modernistiki teoretiari nacionalizma, objasniti opravdanost naunog pristupa
drutvu i zajednici kao protuteu nacionalistikoj viziji drutva i zajednice kao zatvorene i
iskljuujue stvarnosti. Zbog tog se razloga teba suprotstaviti stajalitu dananjeg zapadnog

19

slubenog antinacionalizma, kojeg modernisti moda i sluajno prihvataju, a koje

nacionlistiku viziju proglaava besmislenom, a stvarnou samo drutvo kao labav skup
pojedinaca kojima je svaki oblik udruivanja sporedan u cilju ostvarivanja sebinog interesa.
Postoji izvjesna srodnost izmeu logikih naela apstraktnih miljenja, medijske proizvodnje
vizualnih i drugih informacija, te kolektivnog zamiljanja nacionalne pripadnosti. Openito je
svijet svakodnevnice prikazan svijetom pojmova i slika u kojem se jedva prepoznaje. I nacija
je stvorena iz ptiije perspektive, kao slika zajednike pripadnosti velikog broja ljudi, iako oni
svoju nadlokalnu pripadnost razumiju na razliite naine, a mnogi o svojoj naciji znaju vrlo
malo. Iz toga Anderson s pravom izvodi logian dokaz o naciji kao zamiljenoj zajednici.
Nacionalisti tvrde da ljudi u prvom redu pripadaju odreenoj naciji, ali ne osporavaju
injenicu da mogu osjeati pripadnost i drugim skupinama pa i to da se neki ljudi nacionalno
ne opredjeljuju, samo smatraju da je osjeaj nacionalne pripadnosti najvaniji i najzdraviji.
Ono u to treba sumnjati jeste nacionalistiki zakljuak prema kojem uz kategoriju
nacionalne pripadnosti nuno ide i odreeni stav prema vanosti nacije, prema politici,
meunarodnim odnosima. ini nam se da tu lei razlog modernistikog osporavanja
nacionalnog kao lane openitosti. No ona je rezultat nacionalistike projekcije nacionalne
pripadnosti, gdje nacionalna pripadnost postaje mi. Meutim nema razloga sumnjati da
nacionalno postoji kao oblik osjeaja drutvene veine i oblik povezivanja meu ljudima koji
vjeruju da e im pripadnost istoj naciji olakati komunikaciju ili suradnju. To to su zbog toga
moda u zabludi, druga je stvar. Raspravu o tome to je stvarno a to izmiljeno ili
zamiljeno, trebalo bi premjestiti s ontolokog na drugi teren a to je pitanje svrsishodnosti
pretvaranja lanih slika u lou stvarnost. Vanije je znati kako se nove vizije stvarnosti
upotrebljavaju da bi se njima utjecalo na ponaanje velikog broja ljudi te kako se uinci
takvog utjecaja uklapaju u odnose moi u drutvu. S obzirom na to, postoje bitne razlike
izmeu uinaka sociolokih i politikih slika drutvene stvarnosti. Socioloka slika drutva
nema, barem ne znaajan, politiki uinak. Sociolozi mogu razotkriti okomite ili vodoravne
rascjepe u drutvu ili zajednici, ekonomske ili obrazovne, ukazati na nepodudarnost izmeu
drutveno poeljnih i stvarnih, najee suprotnih, oblika djelovanja drutvenih elita. Sve su
to poruke o drutvenoj stvarnosti. Slika drutvene nacija: Za nju se jagme sve utjecajnije
politike i druge elite. Anderson, kao i mnogi drugi autori, takoer istiu kako svako ko hoe
postii u politici igara na kartu nacionalnog osjeaja i nacionalizma. Politiki uenici
retuirane slike jedinstvenog drutva ili zajednice, kao nacije, ne moraju dodue, biti samo
mobilizirajui ili agresivni, mogu biti demobilizirajui i pasivizirajui, to je ve u danom
treuntku vie politiki obrnuto. Koji e se oblik kolektivnog identiteta u danom trenutku,
nametnuti kao glavni, prema ovom tumaenju ovisi o strategijskim prioritetima kapitalistaostvaruju li profit vie na nacionalnom ili globalnom planu. Kada je im bila vana nacijadrava kao okvir za eksploataciju radnika ili stvaranje mase potroaa, nacionalizam se
poistovjeivao s demokracijom. Kada se trite razvilo i uvrstilo u globalnim razmjerima,
tada je nacionalizam obiljeen kao zastarjeli oblik drutvene i politike svijesti. Ipak i takva
interpretacija ima nedostatak. Poto se nacionalizam pojavljuje i u ekonomski prosperitetnim
razdobljima drutva.
Nacionalni sukobi u konteksu sistema moi
Sukobi na osnovi nacionalne ili etnike pripadnosti, koji mobiliziraju velik broj ljudi ili veinu
lanova tih kategorija pripadnosti, predstavljaju najrazorniji nain dokazivanja postojanje
nacije kao drutvene injenice. Pokuat emo jednom digresijom ponovo podsjetiti na
smisao glavnog pristupa teoriji nacije i nacionalizma u ovoj knjizi. Prvo, motivi koji dovode do
sukoba medju etnikim ili nacionalnim zajednicama esto nemaju veze s onim o emu najvie
govore teorije koje prikazujemo. One govore o nastanku nacija, odnosno nacionalizma te
njihovoj daljnoj dinamici s obzirom na procese modernizacije i razvoja i pojave drugih oblika
kolektivnog identiteta. Postojanje nacije, bilo kao izmiljene ili ostvarene kategorije

20

pripadnosti, nije nuno ni dovoljno za nastanak sukoba. Nacionalizam je bolje opisati kao
tenju slinu imperijalizmu, bilo da se radi o vodeim dravama ili onima koje ih oponaaju,
osobito kada se doepaju sofisticiranijeg naoruanja, poput Iraka ili Pakistana. Bitno je to to
nacionalizam u ime jedne, obino malobrojne grupe a ne itave nacije, prisvaja resurse ili
prava koja su u osnovi zajednika, nastojei iskljuiti pripadnike drugih nacija. Za nae je
poimanje u cjelini najvanija pretpostavka o logici samoodranja i promjena sistema moi.
On je iznutra uvijek diferenciran na sredinji i periferni dio, pri emu svoje unutarnje i
vanjske protivnike ili neprijatelje pretvara u saveznike ili prijatelje i obratno. Kao uzor
ispravne analize sistema moi poslui intelektualno poteni prikaz Hannah Arendt o
sluajevima kolaboracije s nacistima u njihovu planu konanog rjeavanja idovskog pitanja.
Meu brojnim suradnicima nacista irom Evrope bilo je i mnogo pripadnika idovskih
zajednica. Samo na analognom primjeru pokazati kako se u izgradnjii odravanju jednog
sistema moi protee od glavnih vinovnika do izvoaa na periferiji. U biti isti razgovor
koriste i kada se okomljuju na pripadnike drugih naroda, primjenjujui metode od etnikog
ienja do etnike dikriminacije kako bi svojim sunarodnjacima osigurali to vei komfor i
to manje prepreka koje im pripadnici drugih naroda toboe ine u postizanju ciljeva kao to
su uzimanje tue imovine, zapoljavanje sa to manje konkurencije, upotreba vlastita jezika
bez uznemiravajueg sluanja tuih, kolovanje na temelju pitkih pria nacionalno oienog
gradiva itd. Nacionalizam i etniki odnosi stvaraju, meutim, mnoge druge mirne i
sporazumne naine odravanja mulitkulturnog ili multijezinog poretka nejednakosti i
dominacije. Nacije i etnike grupe obuhvaaju dijelove ili uzorke kompletne strukture
drutva, od elite do donjih slojeva drutva. Zato smatramo da teorija drutva moe bolje
objasniti nacionalni identitet i meunacionalne odnose od ideologija koje ine sastavni dio
drutvenog sistema moi.
Frederik Barth: odravanje meugrupnih granica
Barthov je esej o etnikim granicama objavljen 1969. jedan od najutjecajnijih, u stvari
zaetnik novog modernistikog smjera u teoriji etnikih odnosa i nacionalizma. Poput Smitha,
Barth na vie mjesta spaja primordijalistiko i instrumentalistiko objanjenje. Predmet
njegove analize etnike grupe u Treem svijetu uz rijetke primjere etnikih grupa u ruralnim
podrujima Zapada. U njegovom eseju nema primjesa kolonijalnog pristupa tipinog za
zapadnu antropologiju i drutvenu znanost u 19. st. i u dijelu primordijalistike kole. On ne
smatra nezapadne etnike skupine kulturno ili civilizacijski inferiornima ili duboko razliitima u
odnosu na zapadne nacije, nego ih svrstava u razliit povijesno stvoren kontekst. Stie se
dojam da se radi o svijetu koji svojim etnikim podjelama ne moe stati na kraj. Barth
napominje da se na makrodrutvenoj razini etnike skupine mogu povezati na razliite
naine, ukljuujui trgovinu, no ta je veza varijabilna i nepouzdana. Na mikrodrutvenoj
razini vladaju drugaija pravila i njih obiljeava privrenost starim etnikim podjelama: Etniki
identitet podrazumijeva niz prinuda na tipove uloga koje je pojedincu dozvoljeno da igra, kao
i na partnere koje moe odabrati za razne oblike transakcije. Drugim rijeima, etniki
identitet dominira veinom ostalih statusa i deinira konstelacije doputenih statusa, odnosno
drutvene likove koje pojedinac tog identiteta moe na sebe preuzeti. Etniki identitet moe
se porediti sa spolom ili poloajem zato to i on nad nositeljem statusa vri prinudu u svim
njegovim aktivnostima, a ne samo u odreenim jasno definiranim drutvenim situacijama.
Tako bi se moglo rei i da je etniki identitet imperativan, utoliko to se ne moe svjesno
ignorirati ni na odreeno vrijeme otkloniti kako bi se povelo rauna o drugim definicijama.
Kljuni argument koji pomiruje naelo statinosti i kontinuiteta s naelom promjenjivosti i
diskontinuiteta oblijeja entnike pripadnosti glasi: postojanje granica meu grupama ni u
emu ne vri prinudu nad najveim dijelom kulturne supstancije koja je u danom kontekstu
povezana s nekom ljudskom populacijom; ta supstancija moe varirati, biti naena - mijenjati
se bez ikakve odluujue veze s odravanjem granica etnike grupe. Drugim rijeima,

21

(etnika) grupa mijenja sadraje svojih kulturnih oblijeja ili povijesnog kolektivnog
pamenja. Time se ne briu granice izmeu nje i ostalih grupa, nego se naprotiv, ove
obnavljaju i uvruju. Barth prije svega naglaava razliku izmeu etnike kulture i etnike
organizacije. Znaenje je kulture povijesno promjenjivo i ovisno o odnosima spram drugih
etnikih grupa u danom trenutku, im je organizacija djelovanja etnike grupe neprekidna. Ili
rjenikom raunarstva, organizacija je hardware a kultura je software etnike grupe. U tom
smislu je Barth blizak Maxu Weberu koji je kulturne znaajke etnike grupe smatrao
sredstvima za postizanje racionalnih, tj. ekonomskih i politikih ciljeva. Bartha moemo
oznaiti kao rubnog modernistu zbog toga to smatra da grupni identitet slui ouvanju
grupne organizacije i njezinih granica. Bartha se stoga moe smatrati pionirom modernistike
teorije, etinosti nacionalizma, koji se krajem 1960-ih prvi ili meu prvima odupro tada
preovladavajuem primordijalstikom objanjenju neuspjeha postkolonijalnih drava da
integriraju drutvo. Prema Barthu problem drutvene integracije ne proizlazi iz starih
kulturnih i grupnih podjela. Problem integracije proizvod je novih okolnosti, prije svega
politike instrumentalizacije etnike pripadnosti nikako tobonje tradicionalne nesposobnosti
etnikih grupa da se meusobno povezuju i surauju. S aspekta vieznanosti etnike kulture
koja biva reducirana zbog politike instrumentalizacije, svoenjem etnikog na
nacionalistiko, Barthovu je teoriju na zanimljiv nain u Hrvatskoj primijenila Dunja Augutin.
Prema njenoj interpretaciji, nacionalizam je metoda kojom elita ideoloki zavodi narod i
ujedno zaotrava granice i inducira sukobe s drugim grupama. A takve granice i sukobi u
prolosti jedva da su postojali. Nova situacija stvorena je upravo zbog toga to iz nje korist
izvlai elita. No i dalje ostaje nerasvijetljeno pitanje zbog ega je nacionalizam tako iroko
prihvaen meu donjim slojevima drutva, a eksplicitno suprotstavljanje ideologije,
socijalizam i liberalizam, manje su popularne od nacionalizma. Teorijski najsmjeliji odgovor
na to pitanje dao je Gellner, povezujui novi oblik elitne kulture s promjenama u strukturi
drutva pod utjecajem industrijalizacije.
Ernest Gellner: politiki izumljena zajednica
Gellner govori o naciji kao o novoj tvorevini etnikog u Prvom, zapadnom svijetu, on tvrdi da
je kultura primarno oznaitelj pripadnosti, a da su ostali aspekti kulture, ukljuujui visoku ili
elitnu kulturu kao nositelja viih vrijednosti, sporedni. Odvoji li se kultura od svoje politike
ljuture, ona e se neizbjeno boriti da takvu dravu ostvari i da povue politike granice da
bi osigurala postojanje takve drave koja sama hoe zatititi obrazovnu i kulturnu
infrastrukturu bez koje moderna, pisana kultura ne moe preivjeti. Prvi dio: razvojni
determinizam. Analizirajui razlike izmeu predindustrijskih i industrijskih drutava i kultura,
Gellner nalazi da su prva heterogenija od drugih. U karakteristinoj pismenoj, agrarnoj
zajednici vladajua klasa ini neznatnu manjinu stanovnitva, strogo odvojenu od velike
veine seljaka. Meutim, najvanije u svemu tome jest sljedee: i za vladajui sloj u cjelini i
za razliite podslojeve unutar njega jak je naglasak na kulturnoj diferencijaciji, a ne na
homogenosti. Nikome ili gotovo nikome, nije u interesu poticanje kulturne homogenosti na
toj drutvenoj razini. Dakle, Gellner odbacuje mogunost postojanja objedinjujue drutvene
svijesti i identiteta u predmodernim drutvima. Kulture nastaju s industrijalizacijom, te opim
opismenjivanjem i obrazivanjem. Tada dolazi do kulturne homogenizacije. Gellner u
nacionalizmu ne vidi nita primitivno. On je proizvod nove univerzalne visoke kulture. ovjek
modernog doba, ma to on govorio, nije lojalan monarhu, zemlji ili vjeri nego kulturi.
Nacionalisti nisu probudili stanovnitvo iz vjekovnog sna. Upravo obrnuto, nacionalizam je taj
koji stvara nacije. On stavlja znak jednakosti izmeu drutva i nacije, to izgleda i riskantno i
nejasno. Kae da je nacija oblik postojanja industrijskog drutva prema pravilu jedna
nacionalna jedinica (kultura)- jedna politika jedinica (drava). Gellner nije do kraja razjasnio
kako to nacionalizam objedinjuje drutvenu svijest i djelovanje pojedinaca i grupa. Ne samo
da je nacionalizam inilac dezintegracije drava i drutava u kojima, a takvih je velika veina,

22

ive pripadnici raznih nacionalnosti. Gellnerova koncepcija nacionalizma uklapa se u raniju

verziju kritike teorije masovnog drutva, koje naglaava jednoobraznost uvjerenja, ukusa i
stavova drutvene veine, do ega dolazi pod ujecajem politike propagande na birae, kao i
ekonomske propagande na potroae. to se tie izgleda nacionalizma u daljnjem razvoju
drutva, jedno od Gellnerovih zapaanja je taj da je nacionalizam rijetka pojava u svjetskim
razmjerima, uzme li se u obzir odnos izmeu broja etnikih skupina i broja nacionalnih
pokreta. Drugi dio: preveliki izuzeci. Gellner je utvrdio da postoji razliiti povijesni kontekst,
od kojih dio pogoduje a dio ne pogoduje nacionalizmu. On opisuje dvije vrste sluajeva gdje
unato industrijalizaciji, politikoj modernizaciji i opem opismenjivanju i obrazovanju na
osnovi jezine sposobnosti, ne nastaju nacionalistiki pokreti. Gellner zakljuuje da su nacije,
poput drava, mogunost, a ne sveopa nunost. Ako se radi o kontingentnim pojavama,
ovisnima o povijesnom slijedu svrenih inova, esto isprepletenih sukobima i nasiljem, a taj
slijed je ogranien odlukama velikih sila u meunarodnim odnosima, postavlja se pitanje
zbog ega Gellner te injenice nije uzimao u obzir, nego je nastojao ustanoviti unutranje
uvjete nastanka nacionalizma, za koje opet nije naistu predstavljaju li pravilo ili
izuzetak.Malo ko ne bi volio imati vlastitu dravu, pa makar i na nekoliko desetaka kvadratnih
kilometara. No vrlo je teko osigurati uvjete za takav projekt, od masovne politike podrke
kod kue i podrke vanjskih sila te osiguranja kolovanja domae elite, ulaganja u vojnu
industriju, finansiranje uvoza oruja i sl. Gellnerova koncepcija nacionalizma najvie dolazi u
pitanje zbog drugoga ogromnog izuzetka, a to je sluaj islamskih zemalja. Povezivanje puke
i elitne kulture otvara masovnog obrazovanja koji na Zapadu proizvodi nacionalizam, u
islamskom svijetu dovodi do oivaljavanja religioznosti, tj. islama umjesto nacionalizma.
Islam je, a ne nacija, primarni cilj kolektivne identifikacije. Zato u ovom sluaju nacija
postaje nacijom: moderna je mauslimanska nacija - islam je osnova nacionalnog identiteta.
Meutim islamizam nije svugdje uspio potisnuti nacionalizam, upravo sekularni, zapadnjaki
nacionalizam, a prvorazredan je primjer Indonezija, zemlja koja ima najveu muslimansku
populaciju u svijetu. Trei dio: mo kao unutarnacionalni izvor. Gellner je i pojam drutvo
opisao u takvom svjetlu: Fokus bi trebalo biti samo drutvo, ba zato se iznutra mijenja:
upravo zbog ega se iznutra mijenja tako da subjekt povijesti ne treba vie biti monarh
stalei ili drugo struktuirano identificirani pojedinci, ve iznutra prilino nediferencirano,
pokretljivo stanovnitvo objedinjeno zajednikom pisanom kulturom, koje zahtijeva i trai
politikog zatitnika koji se njime, te zamijetnim i politiki potpisanim granicama otro odvaja
prema drugim takvim grupama. Kada bi nacionalizam doista u toj mjeri ovladao izvorima
moi i ponaanjem stanovnitva, kada bi suvereno odreivao ulogu svojih zemalja u odnosu
na svjetski poredak moi i ekonomskog razvitka, vjerovatno bi dananji svijet izgledao bitno
drukije. Moda ga ne bi ni bilo. etvrti dio: viemjerna evolucija. Ne treba oekivati da e se
doba nacionalizma zavriti. Ali moe se oekivati da se smanji otrina nacionalistikog
sukoba. Otrim su ga uinili upravo drutveni jazovi stvoreni ranim industrijalizmom i
nejednakou njegova irenja. Kada god su se kulturne razlike posluile za oznaavanje tih
jazova, tada je doista bilo nevolje. Kada nisu, nita se posebno nije dogaalo. Povezujui
nacionalizam s trendovima ekonomskog razvoja koji proizvode dva razliita drutvena uinka,
jedan smanjuje drutvene razlike a drugi ih poveava. Teorijska stajalita koja Gellner
zastupa su sljedea: prvo da nacionalizam crpi svoju mo iz vlastitog drutva. I drugo da
socio-ekonomsko ujednaavanje poloaja razliitih nacija smanjuje izglede za njihove
meusobne sukobe. Meutim ni socio-ekonomski jaz, ni ravnopravnost ne moraju biti jedini
ni glavni motivi sukoba. Borba za mo i presti odvija se u svim uvjetima. Pojavljivanje
nacionalizma se ne moe objasniti formulom funkcionalizma, odnosno ekonomske stabilnosti
ili nestabilnosti, niti autonomnim razvojem drutva prema nacrtu nacionalistikog saveza
kulturne i politike elite. Teorijski nacionalizam? Gellner je objasnio zbog ega je
nacionalizam nastao u uvjetima zapadnog industrijskog drutva. Ako bi se Gellnerova teorija
okarakterisala kao kreacionsitika, ne bi uope bila vrijedna. Svaka moderna nacija ima stara
mjesta ili spomenike koje uzima kao simbole svog porijekla i povezuje ih sa svojom

23

sadanjosti i tako stvara svoju genealogiju. Gellner je odgovorio da je evolucijska

pretpostavka ispravna, kao i genealogijska, ali da je to samo pola prie. Gellner je u neemu
vanom ostao u pravu. Nacionalizam je nov u povijesnom smislu rijei, a ne u cjelosti i ne
predstavlja evolucijsko udo. Nije prvi u ljudima pobudio ksenofobiju, etnocentrizam i sline
osjeaje. Ono to nam se meutim ini najspornijim i kod Gellnera jest shvaanje o
homogenoj kulturi. Ako izraz homogenizacija oznaava posvemanje ujednaavanje kulturnih
obiljeja, to se moe moda razumjeti u odnosu na razdvojenost manjih zajednica koje su u
prolosti ivjele na istom tlu a sada su objedinjene u naciju. Pa ipak, to objedinjavanje nije
zavrilo kulturnom jednobojnou i kompaktnou. Kultura ne prua jedinstveni kolektivni
obrazac znaenja ili izraavanja kojeg bi se svi lanovi elite ili cijela zajednica i u svim
situacijama pridravali. No teko je oekivati da e visoka kultura ikada uklopiti u
komercijalne zahtjeve novih dravnih elita i privatnih poduzetnika. Za stvaranje novog
projekta kulture, bilo bi potrebno pokrenuti promjene u svim drugim sektorima drave i
drutva, od ekonomskog do politikog. To podrazumijeva duboku preobrazbu sistema moi i
dokinue njegove profiterske i agresivne naravi. Za tako znaajan pomak tradicionalni
pristupi kulturi, od elitizma do nacionalizma i popullizma, nemaju ni ideje ni volje. Kultura
tiskarskog kapitalizma uz ope irenje obrazovanja i industrijsku pokretljivost stanovnitva
proizvodi uvjete za nacionalizam, pri emu nacionalizam znai djelovanje elite u smjeru
izjednaavanja kulture s pripadnou odreenoj dravi. Termin selektivna uvjetovanost je
termin kojim se eli istai da openito objanjenje uvjeta nastanka nacionalizma nije ni
mogue. Gellner je nacionalistiku koncentraciju kulturne i politike moi objanjavao izvan
konteksta meunarodnih odnosa i sistema moi koji suodreuje poloaj i izglede pojednih
skupina ili dutava. Umjesto dovoenja u vezu unutranje politike volje s vanjskim politikim
okolnostima u postojeem dravama i meunaorndim odnosima, Gellner se odluio za
jednostavnije i elegantnije objanjenje prema kojem je nacionalizam poseban oblik volje za
moi relativno manjeg broja elita u svijetu u namjeri da za svoju kulturu osiguraju zatitu
putem vlastite drave. Drugim rijeima, ako hoe-mogu. Gellner je smogao snage ograniiti
vaenje svoje teorije do te mjere kada njena valjanost postaje upitna, te je iznio predvianje
da e nacionalizam u buduem drutvu prestati biti glavni oblik politike,a nacija sredinji oblik
identiteta. Tu je prognozu kasnije relativizirao, ograniivi je na najrazvijenije (post)
industijske zemlje. Gellner se uzdao u to da uinke daljnjeg procesa industrijalizacije i
liberalizacije trita i kulturnih vrijednosti, zakljuujui da e njihov utjecaj uviestruiti
drutvene identitete i uiniti ih meusobno tolerantnijima.
Benedict Anderson: zamiljanje zajednice
Knjiga pod naslovom Nacija: zamisljena zajednica, objavljena je 1983. godine, bila je
dovoljna da Andersonu priskrbi neprolaznu slavu, meu istraivaima nacionalizma. Kao
povjesniar pokuao je objasniti anomaliju nacionalizma. Izraz anomalija predstavlja aluziju
na marksizam, kojem je Anderson najblii po svojoj znanstvenoj orijentaciji. Nacionalizam je
spontano nastao krajem 18 st. i od tada se iri svijetom. Anderson iznosi svoja originalana
objanjenja izvora nacionalizma. Svoj pristup naciji, Anderson eli otro razluiti od
Gellnerova. Zamjera mu na formulaciji prema kojoj je nacija izmiljna zajednica. To je
predodba zajednike pripadnosti posebne vrste. Ona ima stvaran i irok uinak, povezuje
ljude, njihova uvjerenja i djelovanje. Meuti, postavlja se pitanje da li je Anderson ispravio
Gellnerovu pogreku ili je nepotrebno obnovio ontoloko pitanje tj. D a li neto kao nacija
postoji i na koji nain.Tri Andersonova doprinosa:
1. Slika zajednice stvorena u romanima i novinama Anderson dokazuje da je
ideja nacinalne pripadnosti sastavljana na osnovi vremena mjerenog satom ili
kalendarom, mehanikog praznog vremena.Tako nastaje predodba o istovremenosti
zbivanja kojom se slue autori romana i urednici novina. Sada sveznajui itatelji

24

poput Boga, gledaju kako A telefonira C, B kako kupuje i D kako igra bilijar, a sve u
isto vrijeme. Ideja drutvenog mehanizma koji se kalendarski kree kroz homogeno,
prazno vrijeme, upravo je analogna ideji nacije koja se takoer poima kao vrsta
zajednica koja se neprestano kree niz (ili uz) historiju.(Anderson).
2. Slubeni i popularni nacionalizam Drugi Andersonov doprinos sastoji se u
razlikovanju starijeg, elitistikog i mlaeg, pukog nacionalizma, odnosno slubenog i
popularnog nacionalizma. Slubeni nacionalizam obiljeava prijelaz iz imperijalizma u
nacionalizam, prijelaz koji nikada nije bio dosljedan ni jednosmjeran. Slubeni se
nacionalizam razvio nakon pukih nacionalnih pokreta koji su bujali u Europi 20 god.
19 st. Andersonovo razlikovanje slubenog i popularnog nacionalizma, vano je da
bi se uoila uzrona povezanost izmeu sistema moi ili vlasti i kolektivnog identiteta.
Imperijalistiki i nacionalistiki sistem nisu odvojeni jedan od drugoga, prvi kao
politiki ili ekonomski hegemon u svijetu ili u regiji, a drugi kao kulturni hegemon,
uvar identiteta, u lokalnim okvirima. Nacinalne elite i mase ne povezuje samo osjeaj
zajednike pripadnosti, nego i podjela rada, nain privreivanja i upravljanja, kao i
sudjelovanja u vlasti. Meutim, Anderson nije nastavio dokazivati meusobno
proimanje razliitih oblika sistema moi njihovih ideologija i nainu na koji se one
ukrtaju kada je rije o odnosu izmeu nacionalizma i rasizma.
3. Nacionalizam nije rasizam Anderson je povukao otru crtu izmeu rasizma i
nacionalizma.Nacije udahnjuju ljubav i to estu ljubav za koju su se ljudi iskreno
spremni rtvovati. Kulturne tvorbe nacionalizma - poezija, proza, glazba likovna
umjetnost, iskazuju tu ljubav hiljadama razliitih formi i stilova. Nacija se vodi kao
doivljaj velike obitelji po pretpostavkom da je obitelj mjesto ljubavi solidarnosti u
kojem nema sebinih interesa. Meutim, to je ideoloka slika obitelji. Anderson
smatra da je rasizam neskladan jer proizvodi mrnju i netrpeljivost prema niim
rasama i kulturama.
Bilo je primjedbi koje su dovodile u pitanje Andersonovo objanjenje nacionalne kohezije.
Tako primjedba Breuilliya glasi da je pribjegao kulturnom redukcionizmu budui da je
zamiljanje nacionalnog zajednitva pretpostavio politiom ujedinjenju nacije, kao da nacija
moe biti kulturno jedinstvena a politiki podijeljena kao npr. Njemaka koja se ne bi mogla
smatrati kulturno jedinstvenom nacijom prije politikog ujedinjenja u 19 st.(Breuilly). Tea
primjedba na Andersona jeste Smitova koji dri da je Anderson zanemario utjecaj ratova koji
prethode irenju tiska i kapitalizma u pojedinim zapadnim zemljama, na spremnost ljudi da
sebe rtvuju za svoju naciju.(Smit). Jedna druga vrsta primjedbi upuenih Andersonu, odnosi
se na njegovu tvrdnju da nacionalizam, zamjenjuje religiju, da homogeno prazno vrijeme
jukstaponira mesijansko vrijeme. Suprotno pokazuju sluajevi Poljske, Irske, Izraela (usp
Kellas), a moemo im dodati i sluajeve Hrvatske i BiH, kao i islamsko-arapskog
nacionalizma. U svim tim sluajvima postoji vrsta sprega izmeu nacionalizma i osjeaja
vjerske pripadnosti, kako u prolosti tako i u suvremenosti, gdje prvo malo znai bez
drugoga i obratno. Slian prigovor moe se uputiti Andrsonu otrom razdvajanju
nacionalizma od rasizma. (Katunari). Moda je u nekim razdobljima ranog romantinog
nacionalizma u Europi u 19 st. i u antikolonijalnim pokretima poput junoafrikog pod
vodstvom Nelsona Mendele i dolo do jaeg otklona rasizma, odnosno proturasizma.
Nacionalni pokreti imali su jak pragmatiki razlog isticanja nediskriminacije i tolerancije.
Trebalo je stei to vie saveznika u borbi protiv monog neprijatelja. I u najdemokratskijim
zemljama nacionalizam se vezao za protekcionistike interese: ne zbog spreavanja
slobodnog protokola roba i kapitala, nego zbog ljudi. Zabranom ulaska stranih radnika ali ne i
turista, jer ovi omoguavaju dobru zaradu - rasizam i nacionalizam u ulozi raundije koji titi
tekovine blagostanja za svoje ljude,nastavljaju hod ruku pod ruku

25

Eric Hobsbawm: izumljena tradicija

Izumljena tradicija, pojanjava Hobsbawm , pokuaj je da se u modernoj urbanoj i politikoj
praksi neto novoizmiljno dovede u vezu i naravno izjednai sa starim. Tako se stvara
fiktivna veza sa prolou, to se uvruje redovitim ponavljanjem obreda i ceremonijala
posveenih novoustanovljenoj praksi. Izumljenu tradiciju sainjava skup praksi, obino
upravljanih na osnovi otvoreno ili preutno prihvaenih pravila koja automatski
podrazumijevaju kontinuitet sa odgovarajuom, povijesnom prolou. Do takve prakse dolo
je prema autoru u razdoblju od 1870. do 1918 g. U tom razdoblju dijelovi drutva koji su
tada bili iskljueni iz politike bivaju, zahvaljujui nacionalizmu, u nju ukljueni i odatle
nacionalizam poprima svoj dananji oblik. Stotinjak godina prije toga, narodi od Britanije i
panjolske preko habsbukog i otomanskog carstva pa do Poljske i Rusije, nisu bili tabula
rasa, nego je Andersonovim rjenikom, drugaije zamiljao svoju pripadnost. Englezi nisu bili
dananji Englezi, a isto je i sa Hrvatima, Rusima, Poljacima i mnogim drugim. Osim toga nije
se ba svima, pa ni veini etnografskih ustanovljenih naroda priznavala kritika masa uvjeta.
To su bile veliina, ekonomska snaga, knjievnost na vlastitom jeziku neophodni za
priznavanje nacionalnog postojanja u oima vodeih drava. To razdoblje Hobsbawm naziva
protonacionalizmom. Meutim, niim ne pokazuje da se njegov koncept ponovno izmiljne
tradicije razlikuje od Gellnerova koncepta izmiljanja i Andersonova zamiljanja nacije.
Immanuel Walerstein i Etienne Balibar:
Zajednica prividno pomirenih proturjeja
Walerstein je historijski sociolog i teoretiar kapitalizma kao svjetskog sustava, Babilar
teoretiar marksistikog strukturalizma. Walersteinovo razlikovanje znaenja kulture ,kljuno
je za razumijevanje ne samo njegova nego i Balibarova pristupa prouavanju nacije i
nacionalizma. Walerstein je kulturu interpretirao kao ideoloku slubenicu svjetskog
kapitalistikog sustava, jednom u ulozi nositeljice simbola grupnog identiteta - nacionalnog,
rasnog, vjerskog, spolnog, drugi put u ulozi izmiriteljice koja dolazi iz sfere vie duhovne
stvarnosti koja okonava promjenjivost historijske i drutvene stvarnosti. Nacija prema
Walersteinu nastaje zbog politikog struktuiranja svjetskog kapitalistikog sustava, to
izraava i sastav ujedinjenih naroda, na elu ravnopravnih, u stvarnosti podvrgnutih
zakonima trinog odabira. Rasa je ipak rezultat genetskog, a etnika grupa kulturnog
struktuiranja na istoj sistematskoj osnovi. Rast broja nacija-drava ukazuje na dinamiku
diobe svjetskog sistema. Pored toga, kapitalistiki sistem nije sve do 19 st. imao potrebu za
postojanjem nacija. Izgradio ih je onda kada i drutvene klase s ciljem da ideju klasne
solidarnosti zamijeni idejom transklasne zajednice. Walerstein kae da su klase objektivna
kategorija, pri emu izraz objektivna,pojanjava da se radi o analitikoj kategoriji. Klasa je
realnija jer predstavlja analitiki pojam, a nacija to nije, nego je predmet analize i
interpretacije, neto to se objanjava u prvom redu kao proizvod strategije kapitalistike
klase. Nacija nije interesna cjelina i nikakvim se meunacionalnim razlikama ne mogu
vjerodostojno objasniti nacionalni i meunacionalni sukobi, kao ni protekcionistika politika
velikih i malih drava, budui da su motivi, a pogotovo posljedice takvih sukoba drugaije.
Balibar o izvorima nacionalizma zamilja slino Walersteinu. Zadatak nacionalizacije drutva i
modeliranja homo nationalisa svjetski ekonomski sistem postavlja preko drave. Drava
intervenira u odgoj putem kole kako bi izvanporodini ivot ideoloki preradila u
kategorijama srodnosti i veza. Kapitalistii poredak slui se nacionalizmom da bi drutvo
nagrieno proturjejima interesa i sukobima kojima je vinovnik upravo kapitalizamfamilijarizirao. Kao ideologija, nacionalizam se nuno vezuje za nacionalne ustanove, to
znai da nacija nije iskljuivo proizvod desniarskih ideologija. On razlikuje 3 pojma nacija :
Nacija je opa ideja ili ideal nepromjenjiva zajednice. Forma nacija je drutveno konkretiziran
oblik postojanja pjedinih naroda. On je jedinstven i nesvodiv, s mnogo razliitih pojedinosti i

26

povjesnih sudbina. Forma nacija nije sama po sebi zajednica niti je idealan tip zajednice,
nego je koncept strukture sposobne proizvesti odreeni uinak zajednice koji je oigledno
vrlo razliit.
Liah Greenfeld: ponos i resantiman
Kljuni analitiki pojmovi u njenoj pozamanoj studiji o naciji i nacionalizmu su resantiman i
ponos. Ona ih vjerno u duhu modernizma oznaava kao nove osjeaje. Meutim ne slae se
s modernistikim poimanjem nacije kao kvazirealne zajednice. Suprostavlja mu stajalite u
kojem moemo prepoznati argumente fenomenolokog smjera u sociologiji: vjerodostojnost
drutvenih injenica temelji se na znaenjima koje im pridaju pojedinci. Ne slae sa
Gelnerom a djelimino sa Andersonom: Anderson je predloio definiciju nacije kao jedne
zamiljene politike zajednice. Ta definicija ukazuje na prirodu nacionalizma. Na alost ona
uskrauje definiciju naime tako to nacionalizam ne distingvira u odnosu na druge, sline
fenomene(Greenfeld). Greenfeld je svoju reviziju stvarnosti nacionalnog podvrgnula vlastitoj
analizi nacionalizma prema kojoj se ovaj raa jo u 16. stoljeu. Nacionalni ponos plod je
proirenja osjeaja dostojanstva, karakteristinog za plemstvo na itav narod. Tako se stvara
nacija kao elita. Nacionalizam se najprije irio vodoravno, meu evropskim elitama i to na
osnovi resantimana. Resantiman je ambivalentan osjeaj kojim se uzor oponaa a
istovremeno se prema njemu gaji zazor ili mrnja (Greenfeld). Nacionalizam je jedinstven
oblik drutvene svijesti o suverenoj zajednici u osnovi jednakih lanova. Do danas su
formirana tri tipa nacionalizma. Prvi, individualistiko-graanski, predstavlja izvorni tip
nacionalizma svojstven zemljama liberalne demokracije. Tu se nacija shvaa kao skup
nezavisnih pojedinaca, a zajednika volja kao volja veine. Drugi je tip kolektivistikograanski, gdje je nacija kolektiv ija volja i interes imaju prvenstveno nad voljom i
interesima pojednih gradjana. Karakteristian je za moderne reime socialistike ili narodne
demokracije. I trei kolektivistiko-etniki, nacionalnost smatra proizvodom trajnih i
genetskih uvjetovanih osobina koje se prenose krvnim srodstvom i nezavisno od individualne
volje. Greenfeld tvrdi da se ekonomski rast na zapadu ima najvie zahvaliti motivima
nacionalizma i meusobnog rivalstva medju vodeim dravama u zadnjim nekoliko stotljea.
Nacionalizam se toliko situirao u medernom drutvu da se njegovom energijom napaja sve
to je drutveno mono i utjecajno i u tome tei.
Michael Mann: sustav moi na najsigurnijem terenu
Michael Mann nije mnogo pisao o naciji i nacionalizmu i nije navoen kao prvorazredan
autoritet na ovom podruju. Izradio je kljunu kariku koja teorijski povezuje drutvo kao
sistem moi i naciju kao sistem kolektivnog identiteta. Mann je poznat kao historiski sociolog
i autor dviju opsenih studija o porijeklu drutvene moi od prvobitnih zajednica do drutva
20. st. Prema njemu drutvo se temelji na etiri dimencije moi: ekonomskoj, vojnoj,
politikoj i kulturnoj. Svoj pristup nacionalizmu zapoinje tvrdnjom da se radi o novom
fenomenu koji se pojavljuje u 17. st. i to zahvaljujui ustanovama dikurzivne pismenosti:
crkvi, vojsci, dravnoj upravi, sveuilitima. Parafrazirajui Andersona primjeuje da su i
drutvene klase zamiljene zajednice. Nacija obavlja kljunu ulogu za drutveno najkorisniju
ustanovu modernog doba-dravu. Drava je ta koja moe voditi masovan rat, izgraditi
komunikacijsku infrastrukturu kako za militarizam tako i za kapitalizam, garantovati socijalna
prava graanima time to zadire u njihov privatni ivot te izmisliti makroekonomsko
planiranje (Mann). Pojam nacije openito izvodi iz pojma moderne drave, bez obzira radi li
se o nacijama koje su uspjele izgraditi svoju dravu ili imaju status podstanara. Nijedna
zajednica ne moe se odravati bez sudjelovanja i suradnje s dravom. Spojivi teoriju
drutvene moi s pretpostavkom o naciji kao najsolidnijoj lokaciji sistema moi, Mann je
temu nacionalizma smjestio u sredite teorije drutva. Zbog ukorijenosti nacionalizma u

27

moderni sistem moi, Mann izraava sumnju u skoraenje odumiranje nacije-drave. U svom
ivotnom ciklusu nacija-drava bila je zahvaena klasnim sukobom.
Bilanca modernistike kole
Mnogi autori, ne samo oni iz modernistike kole, teko priznaju ogranienja svojih teorija,
oni najradije pribjegavaju izvjesnoj ljestvici uopavanja. Pravi primjer ljestvice uopavanja
prua Gelnerova teorija. On definira nacionalizam openito da bi potom objasnio zbog ega
se javlja u relativno rijetkim sluajevima u odnosu na ukupan broj naroda kao jezinih
zajednica. Teko je rei koji se dio teorije o naciji i nacionalizmu moe smatrati empirijski
potvrenim, budui da se jednom utvrena injenica moe vremenom promijeniti. Zadatak
teorije nije samo izdavanje naloga empirijskim istraivaima nego i intelektualna rasprava u
kojoj su neizbjene politike konotacije. Teorije se esto meusobno sukobljavaju vlastitim
jezikom, nego jezikom empirijskih podataka. Stav o nacionalizmu takoer je evoluirao, od
odbacivanja nacionalizma u stilu koji podsjea na slubeni antinacionalizam, prema
nezavisnijoj i korektnijoj prosudbi o nacionalizmu kao ideologiji lokalnog iskljuivanja koja
podjednako dobro slui sistematskim, nadnacionalnim ideologijama, kako desnim tako i
lijevim. Odnos modernistike kole prema idejama nacionalizma - modernisti opravdano ne
polemiziraju izravno s nacionalistikim shvaanjima, budui da se argumenti nacionalizma ne
mogu provjeravati na analitiki nain. Npr. osobu hrvatske nacionalnosti koja je uvjerena da
potjee od sedmog stoljea, ne mogu razuvjeriti svi instituti i katedre ovog svijeta. Slino je
s pripadnicima vjerskih sekti ije istine samo oni mogu razumjeti, meutim zato su
nesposobni da razvijaju komunikaciju s vanjskim svijetom. Ove nacionalne privrenosti,
tumae izrazom iracionalne potrebe ili pak sebinog interesa ljudi.
Od dekonstrukcije nacionalnog do konstrukcije postnacionalnog
Nacionaliziranje narativnih i interpretativnih okvira, ukljuuje ponitavanje sloenih identiteta
sa uasnom kategorinom jednostavnou pripisane nacionalnosti, obiljeavanja koja
pretvaraju Srbe u etnike,Hrvate u ustae i Muslimane u fundamentaliste. Autori ije ideje
razmatramo, izuzev Jurgena Habermasa, odbacuju gotovo sve pretpostavke modernistike
teorije, prije svega poimanje o naciji i nacionalizmu kao etapama evolucije modernog
drutva. Njihov je teorijski senzibilitet preteno postmodernistiki. Osim to odbacuju
evolucionistiko poimanje drutva, oni takoer odustaju od izgradnje openitijih teorijskih
polazita.
Michael Billig: banalni nacionalizam
Knjiga britanskog socijalnog psihologa Michaela Billinga (Banalni nacionalizam) moe se uzeti
kao razdjelnica izmeu modernistike kole i novijih radova, kojom je uzdrmao
samouvjerenost kako zapadnih politiara, tako i teoretiara drutva kada je rije o
prepoznavanju nacionalizma. Dugo se inilo da od nacionalizma pate samo manje razvijene
zemlje na putu ka demokraciji ili da je nacionalizam vezan tek za politiku krajnje desnice.
Projekciju nacionalizma na druge narode i reime Billing opisuje skupnim nazivom banalni
nacionalizam. Izraz banalizacija preuzeo je od Hannah Arendt koja izrazom banalizacijom zla
oznaava naviku da se zloini poinjeni u ime ideologije i tako opravdani viim ciljevima,
postaju rutinska stvar, a kriminalci dravnim slubenicima. Ni u ovom kontekstu banalizacija
ne znai nita nekodljivo ili dobroudno. Znaenje banalnog nacionalizma dijelom se
podudara s onim to smo nazvali slubenim antinacionalizmom, s obzirom na utjecaj koji ima
na teoriju drutva. Meutim slubeni antinacionalizam nema samo ili nacionalistike ili
protunacionalistike motive. On prvenstveno slui vlastitom interesu, a to je uspostavljanje
nadnacionalnog sustava moi koji moe ali i ne mora biti izraz amerike ili neke druge
nacionalne hegemonije. Billing je prvi sustavno prikazao fenomen savremenog nacionalizmu

28

razvijenim zemljama. Ustvrdio je takoer da temeljni pojam drutvo sve vie gubi sadraj
zbog sociolokog zdravog razuma u odnosu na nacionalizam.
Floya Anthias i Nira Yuval-Davis: muka konstrukcija nacije
Floye Anthias i Nire Yuval-Davis u svom zborniku radova Woman-Nation-State (ena-nacijadrava) objavljenog 1989. dale su najvjerniji primjer postmodernistike metode
dekonstrukcije na ovom podruju, kada je uticaj modernistike kole bio na vrhuncu.
Autorice polaze od toga da je drava sagraena na osnovi binarne logike roda, muka po
svojoj nadlenosti i potrebama, a enska po uslunosti. To ne znai da su ene sabijene u
jedinstvenu kategoriju podinjenih. Anthias i Yuval-Davis razlikuju pet naina kojima ena
uestvuje u izgradnji etnikih i nacionalnih skupina. Prvo, kao nositeljice bioloke
reprodukcije, drugo, ene slue kao oznake za odravanje granica meu etnonacionalnim
skupinama, kao uvarice bioloke i seksualne istoe.Tree, sudjeluju u ideolokoj
reprodukciji jer kao odgajteljice mladom narataju prenose simbole nacionalne pripadnosti i
identiteta. etvrto, utjelovljuju etnike/nacionalne razliitosti i peto, ene su sudionice u
borbama za afirmaciju nacije na ekonomskom, politikom i vojnom planu.Yuval-Davis
objanjava zbog ega ena nema meu glavnim autorima i teorijama na podruju nacije i
nacionalizma, pri emu navodi kao glavni razlog klasinu teoriju drutva koja je drutvo
podjelila na javnu i privatnu sferu, pri kojem su u privatnoj sferi smjetene ena i obitelj, to
automatski znai da je ta sfera (teorijski) irelevantna. Takva je misaona navika preivjela i u
dananjim teorijama o nacionalizmu, gdje se ini da ena nema u nacionalnoj areni, iako su
tu stalno i obavljaju vanu ulogu. Takoer dri da je podjela tipova nacija na
etnike,kulturne, dravne i graanske opravdana i vidi ih kao proizvode nacionalistikih
projekata kojima je glavna odlika iskljuivanje drugih. Njima su ene potrebne i u fazi ideja i
u fazi ostvarivanja tih ideja, ali tu imaju podreenu ulogu, to bi teorije o nacionalizmu
morale uzeti kao kljunu a ne sporednu injenicu.
Manuel Castells: najjai mi u eri globalizacije
Castells vidi etiri realna uporita nacije i nacionalizma: prvo, orijentisanost na izgradnju
drave, ali ne uvijek-nacionalizam postoji i bez vlastite drave, drugo mijeanje europskih i
neeuropskih uzora suverenosti, tree, od elitnog prerasta u masovni fenomen i etvrto,
postaje reaktivan, sve se vie usredouje na kulturne umjesto politike oblike izraavanja. U
uvjetima globalizacije i nestajanja suverenosti nacije. Drave, kulturni nacionalizam prua
najjai otpor tom procesu. Castells smatra da savremeni nacionalizam gubi materijalno
uporite. Ekonomija, tehnologija pa i dravne ustanove globalno se umreavaju i gube
samostalnost. Meutim, novi se nacionalizam napaja upravo iz tog gubitka, jer njegova je
prvorazredna domena drutvena svijest. Drutvena svijest sastoji se od pitanja i odgovora o
smislu drutvenog ivota,ko smo to mi, a to je temelj drutvenog identiteta. Drutvenu
svijest Castells opisuje kao mreu odnosa i znaenja s idejama, predodbama i vizijama
zajednikog ivota, ukljuujui mitove i utopije raznih anrova, to slikovito naziva
komunalnim nebesima.Taj je svijet poduprt s tri razliita identiteta: legitimirajuim kojeg
uspostavljaju vladajue ustanove kako bi racionalizirale svoju dominaciju,identitetom otpora
kojeg stvaraju podreeni u sustavu moi kako bi sebe zatitili i odvojili od vladajueg
identiteta i ustanova, i na kraju projektnim identitetom kojeg izgrauju ljudi koji pokuavaju
promijeniti svoj poloaj u drutvu i ujedno promijeniti dotadanje odnose u drutvu. Iz
Castellsovih analiza moe se zakljuiti da se nacionalizam razvija u prvom i drugom tipu
identiteta, legitimirajuem i odbrambenom. Meutim, reaktivnost postaje njegovo glavno
obiljeje, a njegova stvaralaka sposobnost sve manja. Stvaralaka sposobnost naelno
pripada treem, projektnom identitetu, Castells sumnja da se radi o sposobnosti koja moe
konkurirati kapitalizmu ili ga potisnuti s velike scene. Zbog toga se nacionalizam i dalje

29

pojavljuje kao glavni izraz otpora globalizaciji, ali sve tetniji. Nacionalizam brani svoje
interese, njega ne zanimaju problemi drugih naroda ili drava. Jedinu konstruktivnu mo
nacije-drave vidi u ansi politike zapoljavanja i ljudskog kapitala, budui da ona utie na
razvoj gospodarskog kapitala unutar nacionalnog teritorija, i za koju misli da nece odumrijeti
zbog globalizacije.
Roger Brubaker: nacija kao kategorija prakse
U svojoj knjizi Dravljanstvo i kategorija nacije u Francuskoj i Njemakoj Brubaker je iznio
tvrdnju koja ga je vinula meu prvorazredne autore na ovom podruju. Ona glasi da je
princip dravljanstva iznutra inkluzivan, a izvana ekskluzivan. Ova tvrdnja duboko zasijeca u
bit odnosa izmeu sustava moi i nacionalizma. Prvo, dio razloga za drutveno iskljuivanje
prenesen je sa nacionalizma na dravu. Nacionalizam bez sumnje potpomae zatvaranje
drave i ova se oslanja na nacionalistiko razumijevanje dravljanstva, kao ogranieno, iako
se formalno tako ne izraava u svim onim zemljama, gdje sticanje dravljanstva nije
uvjetovano iskljuivo nacionalnom pripadnosti. Drugo, formalne granice koje zatvaraju
pojedino drutvo i pristup njegovim vitalnim ustanovama, predstavljaju odraz dublje logike
sustava dravljanstva. Mogunost koritenja vitalnih resursa, od radnih mjesta do graanskih
prava, ograniena je. To ima za posljedicu drutvene borbe i nejednakosti, zatvaranje
dravnih granica te strogo regulisanje odnosa meu dravama, kako pravila nultog broja ne
bi bila naruena. Brubaker politiku dravljanstva tumai kao politiku identiteta, a ne kao
politiku interesa, kao posljedicu kulturnog idioma,a ne strategijskih, klasnih i uope utilitarnih
motiva drava. Nacionalizam pojaava restriktivni karakter dravljanstva, ali tamo gdje
njegovi kriteriji nisu uvedeni u ustav zemlje,politika dravljanstva je elastinija. Kao primjer
politike odreene kulturnom tradicijom, uzima Francusku i Njemaku. One imaju potpuno
razliite ustavnopravne reference: jus soli (dravljanstvo prema mjestu roenja) to se
primjenjuje u Francuskoj i jus sanguinis (dravljanstvo po rodbinskoj vezi) u Njemakoj. Prvi
odraava univerzalistiki, a drugi partikularistiki kulturni obrazac. Dokaze pronalazi u
razliitim trendovima useljavanja u te dvije zemlje u zadnjih stotinjak godina: godinji
postotak sticanja dravljanstva u Francuskoj i danas je pet puta vei nego u Njemkoj, iako
su ekonomske potrebe za stranom radnom snagom u obje zemlje podjednako velike i u
Francuskoj je bilo pokuaja uvoenja etnokulturnog dravljanstva i oni su neko vrijeme
utjecali na politiku dravljanstva, mada na kraju ti razlozi nisu prevagnuli.
David Miller: nacionalno kao zatita kulture
Nacionalizam se nije svijetom proirio kao plimni val od Zapada prema ostalom svijetu.
Naprotiv Zapada svaki put sudjeluje u njegovu stvaranju tako britanski socijalni i politiki
filozof David Miller pie u uvodnom dijelu svoje knjige O nacionalnosti. On takoer odbacuje
podjelu na graanski i etniki nacionalizam, ali bavei se teorijama o nacionalizmu, priklanja
konzervativnoj interpertaciji principa nacionalnosti,smatrajui da je liberalno i marksistiko
opovrgavanje tog principa bilo ne samo neuspjeno nego i neopravdano. U demokratskim
zemljama nacionalni identitet
nije konano pomiren s ostalim identitetima. Etiki
univerzalizam regulisan je osnovnim ljudskim pravima na ivot, slobodu i drugim pravima, ali
se pri tom ukrtava pa i proturijei etikom partikularizmu. Etiki partikularizam izraava
spremnost ljudi da se rtvuju za svoju naciju ili domovinu ili im je privrenost nacionalnosti
vanija od potivanja osnovnih prava drugih ljudi, odnosno autsajdera. Budui da su
ogranieni,prava njihova koritenja su iskljuiva.Odatle proizilazi i etiki partikulariza:samo
graani dotine drave imaju pravo koritenja resursa. Na to se naslanja princip
nacionalnosti. Ipak, drava je ta koja sprjeava da etiki partikularizam skrene u
nacionalistiku ili rasistiku iskljuivost u odnosu na pripadnike drugih naroda, kao i
meunarodno pravo koje sprijeava potpuno iskljuivanje drugih. Miller istie da nacije nisu

30

samo zajednice dunosti i obaveza,nego i zajednice koje tite nacionalnu kulturu, preciznije
javnu sferu kulture. Ta zatita postaje neophodnom u vrijeme kada se ustanove (visoke)
kulture ne mogu povjeriti tritu i privatnom ulaganju. Liberali su kulturno neutralni, ne bave
se pitanjima koje su javne kulturne vrijednosti prioritetne i treba ih zatititi. Dotle su
nacionalisti kulturno pristrani kada su u pitanju vrijednosti kao krajolik, glazbena tradicija,
jezik i slino.
Charles Taylor: priznavanje i politika identiteta
Charles Taylor dokazuje da je nacija jedan od oblika zajednice i to vrlo razliit u razliitim
dijelovima svijeta, i samo na toj osnovi ne moe se graditi etika i politika zajednice u
pluralnom svijetu. Taylor ne vidi smisao ni u tipologiji nacionalizma-liberalnog,
antidemokratskog, agresivnog, odbrambenog, itd.- osim jednog :priznati svakom od njih
stanovitu mogunost promjene i prijelaza tj. daljnjeg razvoja u nekom drugom smijeru. Svi
zahtjevi za priznavanjem nemaju jednaku valjanost i ne moe se neto priznati bez prosudbe
razloga za priznavanjem, jer ako bi tako bilo onda se nijedan identitet ne bi ozbiljno uzimao
u obzir. Zato termini politika identiteta i politika priznavanja predstavljaju i podrazumjevaju
razlono prihvaanje razliitih identiteta. I nacionalizam moe biti izraz tenje za razliitosti i
nesvodivosti. On je neizbjean, iroko rasprostranjen i prilagodljiv raznim sredinama i
vremenima, a najdublji mu izvor lei u potrebi za kolektivnim priznanjem. Iz te potrebe
proizlazi pitanje asti dostojanstva. Iz politike (jednakog) priznavanja proizlaze srodne
vrijednosti i politike-identiteta, razlike, kasnije multikulturalizma, itd. Identitet po Tayloru nije
nita drugo nego odgovor na pitanje ko sam ja ili ko smo mi, odnosno odakle dolazimo i
slino tome, s tim to se do odgovora dolazi u sudonoenju i dijalogu s drugima. Zato to
identitet nuno ukljuuje razliku, politika identiteta ujedno je politika razlike. Poravnavanje
vanosti priznavanja individulanog i kolektivnog dostojanstva baca dodatno svijetlo na
Taylorov pristup nacionalizmu. Nacionalizam je heterogen odgovor na moderne uvijete
drutvenog razvoja, ali ne posve nekomunikativan. On vjeruje da se dijalogom i
multikulturnom komunikacijom moe prevladati jaz meu narodima to ga nacionalizam
stvara samo u svojim brutalnim oblicima. To znai da bi svaka kultura mogla nai put od
netrpeljivosti i sukoba prema snoljivosti i suivotu.
Jurgen Habermas: postnacionalna demokratija
Razmotrit emo niz Habermasovih nalaza o odnosu izmeu nacije, drave, globalizacije i
konstitucije europskog dravljanstva. Najprije se ne slae s Taylorom da je sustav slijep za
stajalita o zatiti kulturnih oblika ivota i kolektivnih identiteta, jer prema Habermasu nije
zadatak zakonskih normi regulirati moralna uvjerenja, nego mreu interakcija u konkretnom
drutvu. Zakoni se odnose na proceduralna pravila za donoenje odluka u drutvu,
ukljuujui odluku o priznavanju pojedinih zajednica (kolektivnih prava).Tim se putem mogu
poticati kulturne borbe u kojima se podcijenjene manjine bore protiv neosjetljive veinske
kulture. Etiki zasnovanoj demokratskoj dravi i politici cilj borbe za priznavanjem ne smije se
postizati (graanskim) ratovima i drugim oblicima nasilja. Jednaka prava na suivot moraju
biti proizvod meusobnog sporazumijevanja. Samorazumijevanje i razumijevanje drugih ne
smije se izjednaavati sa borbom za opstanak. Odnosi moraju proizlaziti iz dijaloga i volje da
se u njemu sudjeluje. Tu se jo jasnije ocrtava razlika izmeu Habermasova i Taylorova, kao
i postmodernistikog pristupa openito. Prema Habermasu, samo oni koji pristaju na
demokratski dijalog zasluuju pravo na priznanje i pri tom se ne bi smjeli pozivati na vie
principe, na neupitnost kolektivnih vrijednosti. Za Habermasa demokracija je proces
neprestanog uenja i odgoja graana za ivot u zajednici razliitosti koje prestaju biti
razlogom razdora i sukoba. Demokracija ne dokida sve suprotne interese i proturjene
vrijednosti, nego samo one koji ometaju komunikaciju, suradnju i trajnu mogunost
zajednikog ivota. Demokracije openito nije predvodnik promjena nego se njima

31

prilagoava i to je glavni problem Habermas opisuje etiri politika stajalita kao reakcije na
takvo stanje. Prvo je stajalite euroskeptika. Ono se svodi na odbranu dosadanjih tekovina
europskih nacija-drava. Oni brane nacionalne ili lokalne interese i od naleta vanjskog
kapitala i strane radne snage i novih useljenika. Drugi su euro (neo) liberali, zagovornici
slobodnog europskog trita u natjecanju sa drugim svjetskim tritima. Trei su
eurofederalisti. Oni zahtjevaju da meunarodni sporazumi postanu politikim aparatom koji
bi legitimirao odluke zajednikih europskih komisija, ministarskih vijea i sudova. I etvrti su
kozmopoliti koji u uspostavljanju Europe kao savezne drave vide ishodite transnacionalnih
politikih reima koji bi i bez svjetske vlade mogli voditi unutranju politiku. Habermas se
opredjeljuje za eurofederaliste i takoer misli da su blisti kozmopolitima. Politika ima za
Habermasa sredinje znaenje. To nije samo prvorazredan mehanizam moi i odluivanja,
nego i mjesto gdje se mo moe svjesno ograniavati i drugaije usmjeravati u interesu
unapreenja demokracije. Habermas je izrazio sumnju u uspjeh europske demokratske
politike koja nije stvorena radi osvajanja novih prostora demokracije nego kao pratilja
okrupnjavanju trita i jaanju oligarhijske moi.
Svijet koji se mijenja
3 poglavlje Anthony Gidens
Globalizacija je drutveni fenomen sa irokim implikacijama koji mijenja drutvo, te
intezivira drutvene odnose i medjuzavisnost irom svijeta. Globalizacija je najee
ekonomski fenomen. Kada govorimo o faktorima koji doprinose globalizaciji, tu moemo
spomenuti transformaciju obima i intenziteta telekomunikacijskih veza i njihovom irenju.
Drugi vaan faktor koji je doveo do intenziviranja globalizacije jeste porast medjunarodnih i
regionalnih mehanizama vladavine (UN i EU). Najzad, globalizaciju podstiu i medjuvladine
organizacije (MVO) i medjunarodne nevladine organizacije (MNVO).
Medjunarodna vladina organizacija (MVO) je tijelo koje zajedniki uspostavljaju
zainteresirane vlade da bi regulisale i nadgledale odredjenu oblast aktivnosti koja je
po obimu transnacionalna.
Medjunarodne nevladine organizacije (MNVO) kako im i samo ime kae se
razlikuju od prvih po tome to nisu dio vladinih institucija. To su nezavisne
organizacije koje djeluju uporedo sa vladinim tijelima u oblasti politike odluivanja i
bave se rijeavanjem pitanja od medjunarodnog znaaja.
Transnacionalen kompanije (TNK) i njihova uloga je od posebnog znaaja. One
proizvode robu i usluge u vie od jedne zemlje. To mogu biti relativno male firme sa jednom
ili dvije fabrike izvan drave, kao to su Colgate, Coca Cola, General Motors itd.
Kada govorimo o debati globalizacije, David Held je 1999. godine prouio sve
kontroverze i podijelio uesnike u diskusiji u tri kole a to su:
1. Skeptici Pojedini mislioci smatraju da je ideja globalizaxije pretjerana i da
predstavlja mnogo prie o neemu to nije nita novo. Skeptici ne vjeruju u
globalizaicju i smatraju da je dananji nivo ekonomske medjuzavisnosti nije bez
presedena. Mnogi skeptici se vie bave procesima regionalizacije u okviru svketske
ekonomije poput jakih finansijskih blokova. Prema miljenju skeptika, nacionalne
vlade i dalje predstavljaju glavne aktere zbog svoje uloge u regulisanju i koordiniranju
ekonomskih aktivnosti.
2. Hiperglobalisti Oni zauzimaju dijametralno suporotan stav u odnosu na skeptike,
te smatraju da je globalizacija veoma realan fenomen ije se posljedice mogu svuda
osjetiti, te smatraju da je globalizacija proces koji ne zavisi od nacionalnih granica.

32

Oni tvrde da nacionalne vlade i politiari u njima su sve manje u stanju da vre
kontrolu nad pitanjima koja prelaze granice njihove drave. Oni signaliziraju radjanje
globalnog doba u kome e opasti znaaj i uticaj nacionalnih vlada.
3. Transformacionalisti Oni zauzimaju srednju poziciju, te globalizaciju vide
centralnu silu iz irokog spektra promjena koje u dananje doba oblikuju savremena
drutva. Globalni poredak se tramnformie, alimnogi stari obrasci ostaju istovjetni.
Vlade npr. jo uvijek zadravaju dobar dio svoje moi bez obzira na sve veu globalnu
medjuzavisnost. Trenutni nivo globalizacije rui uspostavljene granice izmedju
internog i eksternog medjunarodnog i domaeg. Za razliku od hiperglobalista,
transformacionalisti shvataju globalizaciju kao dinamian i otvoren proces koji podlee
raznim uticajima i promjenama.
Rasa, etnicitet i migracije
9 poglavlje Anthony Gidens
Rasa Spada u najsloenije pojmove u sociologiji, ne samo zbog proturijenosti izmedju
upotrebe tog pojma u svakodnevnom ivotu i naune osnove koju on ima. Mnogi danas
pogreno vjeruju da se ljudi lako mogu svrstati u bioloki razliite rase. Naune teorije o
rasama, pojavile su se krajem 18. i poetkom 19. stoljea. Grof Joseph Arthur de
Gobineau neki smatraju ocem modernog rasizma, odredio je postojanje rase:
Bijela (Caucasian)
Crna (Negroid)
uta (Mongoloid)
Etnicitet je pojam koji u potpunosti ima drutveno znaenje. Etnicitet (etnika pripadnost)
odnosi se na kulturnu praksu i nazore odredjene zajednice ljudi koja ih odvaja od ostalih
zajednica.
Manjinske grupe Pojam manjinske geupe (ili esto, etnike manjine) ima iroku primjenu
u sociologiji i odnosi se samo na numerike razlike medju grupama. Postoji mnogo manjina u
statistikom smislu. U sociologiji, pripadnici manjinskih grupa su oni koji imaju manje prava
od veinske populacije i imaju odredjeno osjeanje grupne solidarnosti i zajednike
pripadnosti.
Rasizam je predrasuda zasnovana na drutveno znaajnim fizikim razlikama. Rasista je
neko ko vjeruje da su odredjeni pojedinci superiorniji ili inferiorniji u odnosu na druge, na
osnovu malih razlika.
Etnocentrizam Sumnjiavost prema onima koji ne pripadaju istoj grpi, kao i vrednovanje
drugih kultura na osnovu sopstvene kulture. Gotovo sve kulture bile su etnocentrine.
Etnocentrizma i zatvorenost grupe se esto javljaju zajedno.
Azilant Je osoba koja trai utoite u nekoj stranoj zemlji zbog straha od progona u svojoj
zemlji. U prouavanju novih trendova u globalnoj migraciji, Steven Kasls i Mark Miller su
uoili 4 tendencije za koje tvrde da e obiljeavati migracione obrasce u godinama koje
dolaze:
1. Akceleracija Migracije preko granica deavaju se u veem broju nego ikada do
sad.
2. Diversifikacija Veina zemalja sada prima imigrante razliitih vrsta, nasuprot
ranijim vremenima kada je preovladavala imigracija radne snage ili izbjeglica.
3. Globalizacija Migracije su sve vie globalne a u njih je ukljuen sve vei broj
zemalja koje su primaoci, odnosno poiljaoci.
4. Feminizacija Sve vei broj imigranata su ene, zbog ega su u savremenim
migracijskim kretanjima mukarci manje zastupljeni nego u ranijim vremenima.

33