I.

FRANCUSKA REVOLUCIJA
Posljednje desetljee prije francuske revolucije obiljeilo je nekoliko vanih procesa:
1. prosvjetiteljska kritika apsolutistike drave uvjetovana nastankom graanskog drutva
2. sukob izmeu dravnih vlasti i aristokratskih predstavnika starih stalea jer je
apsolutistika drava preuzela u svoje ruke funkcije nekadanjih posrednih organa vlasti.
Graansko drutvo sve vie pokazuje tenju da sudjeluje u politikom ivotu zemlje, te sve
vie zaotrava kritiku koja dravu optuuje to sputava emancipaciju graanstva i koncentrira
vlast u rukama vladara. Nosioci te kritike bile su loe slobodnih zidara i slina udruenja
gdje su graani, plemii i knezovi meu sobom kontaktirali na bazi drutvene i duhovne
jednakosti. Najjaa kritika apsolutizma bila je u Francuskoj, gdje je on bio najjae uvren,
ali je isto tako duhovni i materijalni razvoj graanstva daleko uznapredovao, pa se tu najvie
osjeao rascjep izmeu dravne politike i uspona graanskog drutva. Dok je graanstvo
kritiziralo dravu zbog njenih zloupotreba i apsurdnosti, dotle je aristokratska opozicija
kritizirala dravu na naelima ancien regimea, zbog nepotovanja tradicionalnih prava i
sloboda starih stalea. Iz te dvojakosti predrevolucionarne kritike usmjerene protiv
apsolutizma nastati e u 19. st. dvije znaajne politiko-drutvene snage: demokratskoliberalni pokret i konzervativizam.

POETAK REVOLUCIJE U FRANCUSKOJ

Uzrok francuske revolucije i obaranja starog poretka nije bio samo u nemoi kralja Luja
XVI. da provede reforme svoje prezaduene drave, ve i injenica da vlada nije znala za
sebe pridobiti trei stale koji je inio 98% stanovnitva Francuske. Na drugoj strani stajala
je opozicija plemstva i visokog sveenstva koje nije bilo spremno odrei se svojih povlastica i
u osudi apsolutistikog reima poklapa se s tenjama graanstva za ravnopravnou. Oni
putem stalekih sudskih organa (parlamenata) rue jedan za drugim reforme Lujevih
ministara financija i time tite svoj privilegirani poloaj i pruaju otpor kraljevoj
apsolutistikoj vlasti. Budui da je drava bila prezaduena, a novana sredstva za namirenje
dugova kralj nije mogao pribaviti reformom poreznog sustava, bio je prisiljen sazvati
Generalne stalee koji su mu trebali odobriti poreze, a koji se nisu sastajali od 1614. g.
Generalni stalei zapoeli su sa zasjedanjem 4. svibnja 1879. g. u Versaillesu. Sastojali su se
od tri vijea: I. predstavnici sveenstva, II. predstavnici plemia i III. predstavnici graana.
Od stalea kralj trai odobrenje novih financijskih izvora, ali ne pristaje raspravljati o
reformama koje trae kritiari apsolutizma. Spor je nastao zatim oko naina glasovanja.
Predstavnici prvog i drugog stalea traili su glasovanje po staleima, dok su predstavnici
treeg stalea traili pojedinano glasovanje, raunajui uz veu podrku disidenata iz prva
dva stalea. Kad to nije prihvaeno, trei stale odluuje u plesnoj dvorani sveanom
prisegom da se nee razii dok ne donese novi ustav. Tom odlukom predstavnici III. stalea
faktiki ukidaju postojanje stalekog predstavnitva i svoje vijee pretvaraju u Narodnu
skuptinu koja je odluila donijeti ustav. To narodno predstavnitvo se od tada zove
Ustavotvorna skuptina. Na tu odluku, vlada na elu s kraljem se poinje pripremati da
silom onemogui njezin rad. Oko Pariza se razmjeta 20000 vojnika. Povod za sukobe
Pariana i vojske bio je napad grupe vojnika na graane. Graani se poinju naoruavati
otimajui oruje iz vojnih skladita. 14. srpnja 1789. zauzimaju tvravu Bastille, koja je bila
zloglasni zatvor u vremenu apsolutizma. Smatra se da je napad na Bastillu bio potaknut
ponajvie nestaicom hrane. Tog dana politiki sukob kralja i III. stalea prerasta u oruani
ustanak.
1

DEKLARACIJA O PRAVIMA OVJEKA I GRAANINA I USTAV IZ 1791.

U kolovozu 1789. donijela je Ustavotvorna skuptina odluku o ukidanju feudalnog sustava i
crkvene desetine. Nakon toga donosi Deklaraciju o pravima ovjeka i graanina. U njoj se
istie da se ljudi raaju i ostaju slobodni u jednaki u pravima. Deklaracija titi neotuiva
prava ovjeka, slobodno vlasnitvo, sigurnost i otpor protiv tlaenja, istiui da svaki
suverenitet poiva u narodu.
Prva faza francuske revolucije zavrava donoenjem Ustava 1791. g. Tim ustavom Francuska
postaje ustavno-parlamentarna monarhija u kojoj je narod suveren. Ustavom kralj prestaje
biti vrhovni nositelj vlasti i postaje samo slubenik naroda. Ustavom nisu dobili svi graani
pravo glasa, ve samo imuniji sloj graana. Svim graanima, bez obzira na nacionalnu
pripadnost, vjeru ili rasu, bila je zajamena jednakost pred zakonom. Drava je podijeljena na
administrativne teritorijalne jedinice (departmane).

TIJEK REVOLUCIJE OD 1791. DO JAKOBINSKE DIKTATURE

Povijesno znaenje francuskog ustava francuskog ustava iz 1791. g. bilo je u tome to je on
utjecao na liberalno-demokratske ustavotvorne pokrete europske buroazije, no u samoj
Francuskoj nije uspio stabilizirati prilike. Proces revolucije nije zavrio donoenjem Ustava
1871., ve se nastavio i dalje i odvijao krunim putem. Rad Ustavotvorne skuptine zamijenio
je rad Zakonodavne skuptine (parlamenta). Veinu u skuptini imala je stranka
irondinaca (umjereni republikanci i bogati graani), koja je svoj politiki program temeljila
na odredbama Ustava iz 1791. g. Oporbu joj je inila stranka jakobinaca (radikalna
demokratska ljevica) oko koje se okupljao pariki puk, a podravali su je i siromani graani
Pariza.
Dolazi do zaotravanja odnosa sa pristaama starog reima, koji uz pomo apsolutistikih
europskih vlada pokuavaju sruiti novi revolucionarnu vlast. To se posebno vidi u tenji
kralja koji eli uz pomo feudalnih drava restaurirati apsolutizam i uspostaviti stanje prije
revolucije. Stoga revolucionari prvo nastoje stvoriti revolucionarnu vojsku. Da bi se
obranila od prijetnji izvana, Francuska 1792. g. objavljuje rat Austriji i Pruskoj. U poetku
rata nema mnogo uspjeha, pa austrijske i pruske ete ugroavaju i sam Pariz. U takvoj
situaciji obranu organiziraju jakobinci na elu sa Robiespierrom, Dantonom i Maratom.
Pomou novoosnovane Parike komune uspjeno organiziraju otpor. Za obranu Pariza
pozvani su odredi nacionalne garde iz drugih francuskih gradova. Od odreda nacionalne garde
stvorena je revolucionarna vojska koja je ubrzo protjerala austrijsku i prusku vojsku izvan
granica Francuske. Tijekom rata pokazalo se da kralj i njegove pristae surauju s
neprijateljima. Stoga pariki puk pod vodstvom Komune napada kraljev dvorac 1792. i kralj
i kraljica su uhieni. Monarhija je sruena.
Nakon pada monarhije provode se izbori za Narodni konvent, koji je Francusku proglasio
republikom (1. republika). Kralja i kralju osudio je na smrt. No upravo smaknuem kralja i
kraljice iri se krug protivnika Francuske, gdje se Austriji i Pruskoj pridruuju VB, NIZ i
PA. Francuska vojska ponovno gubi, a uz to se u dravi javljaju socijalni nemiri i glad. Tim
nemirima iskoristili su se jakobinci i 1793. preuzeli vlast da bi sprijeili slom revolucije i
obranili Francusku od neprijatelja.
2

JAKOBINSKA DIKTATURA
Jakobinci su odmah po preuzimanju vlasti osnovali Komitet javnog spasa s diktatorskim
ovlastima. Progone se pristae kralja (rojalisti) i umjereni republikanci (irondinci). Jakobinci
moraju suzbijati brojne bune koje diu rojalisti i irondinci. Zemlja je bila u graanskom ratu,
teror se irio na sve strane. Terorom se koriste svi da osiguraju vlast, a u provoenju terora
posebno se isticao Danton. Jakobinci uvode mnoge reforme: definitivno ukidanje feudalnog
sustava, kranstvo zamjenjuju kultom razuma, uvode novo raunanje vremena
(revolucionarni kalendar), opu mobilizaciju uz iju pomo se eli suzbiti vanjski neprijatelj.
Uskoro se teror iri i meu samim jakobincima. Progone se pripadnici desnog ili lijevog krila,
a na smrt je osuen i sam Danton i mnogi njegovi pristae. Takvim nainom vladavine
jakobinci su se zamjerili brojnim seljacima (popis ita, rekvizicija ljetine) i radnicima (teko
gospodarsko stanje), a i najveem dijelu graanstva (progoni). Da bi ouvao vlast
Robiespierre osniva revolucionarni sud koji je u kratkom roku osudio na smrt oko 1300
ljudi. Kad se u ivotnoj opasnosti nala i skupina lanova Komiteta, dolazi do pobune u kojoj
je sruen Robiespierre i njegove pristae i osuen na smrt. Nakon toga 1794. zakljuen je mir
s vanjskim neprijateljima kojim je Francuska zadrala zauzeta podruja u Belgiji i
Nizozemskoj. Jakobinci su izgubili vlast jer su terorom suzili politiki oslonac. Nova vlast
raspustila je jakobinski sudi poela progoniti protivnike (sada jakobince).
Kao reakcija na fiziki teror Komiteta javnog spasa i zbog iscrpljenosti revolucionarnog
poleta, Francuska je 1795. donijela novi Ustav. Njime slabu izvrnu vlast dobiva Direktorij s
dvodomnom Zakonodavnom skuptinom koja se birala na temelju odreenog cenzusa. Vlast
Direktorija trajala je do 1799. g. Uspostavom Direktorija uvodi se vladavina bogatog sloja
graanstva. U tom razdoblju naziru se obrisi klasnog graanskog drutva, koja je bilo vie
zainteresirano za postizanje ekonomske i drutvene stabilnosti, nego za provoenje u javni
ivot ekstremnih politikih naela.

ODJECI REVOLUCIJE U EUROPI

Francuska revolucija izazvala je u Europi razne reakcije. One su bile povezane sa
strahovanjem europskih vlada da e se revolucionarni pokret proiriti i na njihove zemlje,
zatim vojni nasrtaj revolucionarnog reima na staru Europu, teror. Sve je to utjecalo da se i
kod prvotnih odobravatelja revolucije, vremenom javilo negodovanje i skepsa. Veina
prvotno oduevljenih knjievnika, profesora i inovnika, impresionirana pogubljenjem Luja
XVI. i terorom okrenula je lea revoluciji. Ipak, francuskom revolucijom ostvareni su uvjeti
za uspostavu graanskog drutva, koje e se sve vie orijentirati na jaanje stabilnosti
unutranjih odnosa i na izgradnju drutvene i gospodarske stabilnosti. Uspostavlja se
jedinstvena drava u kojoj graani nisu vie podijeljeni na stalee. Svi su se osjeali
pripadnicima francuske nacije. Seljak je postao vlasnik zemlje koju je obraivao, osloboen
ranijih tereta prema plemiima. Francuska revolucija utemeljuje slobodno kapitalistiko
drutvo, to e omoguiti i snaan gospodarski napredak.

II. NAPOLEONSKO DOBA

Zbivanja u Francuskoj potakla su vlade mnogih drava da prekinu reformatorske
eksperimente u duhu prosvijeenog apsolutizma i vrate se konzervativnoj politici. Ipak,
3

francuska revolucije nije odmah poremetila odnose snaga europskih drava. injenica da
Francuska neko vrijeme nije bila ukljuena u meunarodnu politiku omoguila je ostalim
silama da proire svoje polje djelovanja u okviru europske ravnotee. U poetku devedesetih
godina panja europskih sila bila je okrenuta prema istoku i jugoistoku Europe, nego prema
Francuskoj. Osmansko Carstvo i podjela Poljske bili su glavni ciljevi poteza i razraunavanja
kabinetske politike Austrije, Rusije i Turske, uz posrednitvo Pruske i VB. Umjesto Austrije
na mjesto zatitnice Visoke porte stupila je VB i sprijeila likvidaciju Osmanskog Carstva.
Drugom diobom Poljske temeljito se izmijenila karta Europe, jer je Rusija kroila 500 km
prema zapadu i postala neposredan susjed Austriji i Pruskoj.

PRVI KOALICIJSKI RAT I USPOSN NAPOLEONA

Prvi koalicijski rat zapoela je Francuska 1792. napadom na Austriju. Bitke su voene
promjenjivom sreom, a pokazalo se da je narodna vojska revolucionarne drave, pod
vodstvom dinaminih generala, i po svojoj snazi i duhovnom poletu nadmonija od
profesionalne vojske starih sila, koje su bile voene po kolskim pravilima i teko pokretljive.
U tom ratu posebno se istakao mladi general francuske vojske Napoleon Bonaparte kojeg je
Direktorij 1796. imenovao komandantom francuske vojske u Italiji. Nakon povlaenja iz rata
PA i Pruske i uspjeha Napoleona u Italiji, Austrija je bila prisiljena sklopiti mir u Campo
Formiju 1797. Tim mirom morala se odrei svojih Nizozemske, vicarske i
sjevernotalijanskih dravica koje su postale vazalne drave Francuske, a potajno i Njemakog
Carstva i lijeve obale Rajne. Austrija je dobila Mletaku republiku (Dalmaciju), a Venecija je
prestala postojati kao drava. Na osvojenim podrujima Francuska organizira niz satelitskih
republika (Batavijska, Cisalpinska i Ligurska, Rimska i Helvetska).
Nakon sklapanja mira 1797. Napoleon se uputio u pohod na Egipat s ciljem da tamo nanese
poraz najopasnijem takmacu Francuske Velikoj Britaniji. Osvajanjem Egipta Napoleon je
imao namjeru ugroziti posjede VB u Indiji i preoteti joj prevlast na Sredozemnom moru.
Napoleon je osvojio Egipat, ali je njegova flota 1798. doivjela poraz i on je morao napustiti
Egipat, a i Austrijanci i Rusi su mu ponovno zaprijetili. Njihova vojska je pod
zapovjednitvom generala Suvorova nanijela poraz francuskoj vojsci kod Sankt Gotharda
1799. Kad se Napoleon vratio u Francusku izvrio je dravni udar 9 studenog 1799. g..
Nakon toga postao je 1802. g. doivotni konzul, a 1804. g. car (2. carstvo).

OUVANJE TEKOVINE REVOLUCIJE

Kad je doao na vlast, Napoleon je nainom vladavine suzbio daljnje mogunosti
revolucionarnih previranja i rojalistike pobune. Nije dirao u steevine revolucije, ve ih je
uvao. Vladao je autokratski, uspostavio je centraliziranu dravu i izgradio dobar sistem
uprave. Donio je vie zakonika (graanski, trgovaki, krivini) kojima se uvruje sloboda i
nepovredivost vlasnitva, jednakost pred zakonom i sekularizacija javnog ivota.
Konkordatom s Katolikom crkvom 1801. g. Crkva pristaje na prije izvrene konfiskacije
crkvenih imanja i iroka ovlatenja drave glede kontrole nad radom Crkve, te u sustavu
kolovanja. S druge strane, pojedine stvarne reforme nisu mogle postii puni uinak, jer su
bile previe podvrgnute carevoj vanjskoj i ratnoj politici, koje su zemlju skupo stajale.

RATOVI NAPOLEONA I USPOSTAVA HEGEMONIJE U EUROPI

Napoleon obnavlja stoljetnu borbu Francuske za uspostavu prevlasti u Europi i svijetu.
Najvei protivnik za ostvarenje tog cilja bila je Britanija s kojom vodi vie ratova. Upravo
Engleskim nastojanjem nastala je 1799. nova koalicija protiv Francuske izmeu Austrije,
Rusije i VB, koje su se zajedno udruile protiv revolucije i tenje Francuske da postane
velesila. Tako je izbio drugi koalicijski rat (1799-1802.). No kao i kod prvog koalicijskog
rata, suradnju saveznika ometalo je nedostatno koordiniranje politikih i vojnih planova
saveznika. Kad je ruski vojskovoa Suvorov zakasnio zbog prelaska Alpa u vicarsku, gdje je
trebao sprijeiti poraz ruskih trupa kod Zricha, Rusija se povukla iz rata. Napoleon je
intervencijom na talijanskoj fronti donio Francuzima konanu pobjedu kod Marenga (1800.)
Mir kod Lunevillea 1801. g. potvrdio je odluke mira u Campo Formiju s Austrijom, a
mirom u Amiensu 1802. g. postignut je modus vivendi s VB.
Mir s Engleskom kratko je trajao i ve 1803. g. izbija novi rat. Francuska je znala da u
otvorenoj pomorskoj bitki nee moi pobijediti Englesku koja je imala veu i jau mornaricu.
Stoga se Napoleon okrenuo kovanju planova za osvajanje kontinentalne Europe, a poraz
francuske flote kod Trafalgara 1805. g. samo je jo vie ojaao ta nastojanja. 1805. g.
zapoinje trei koalicijski rat, gdje na jednoj strani ratuju Austrija, Rusija, VB i vedska, ali
njemake dravice staju na stranu Napoleona. Uz pomo Bavarske, Baden i Wtenberga,
Napoleon je uspio 13. 11. 1805. zauzeti Be i konano odluiti ishod rata u bitci kod
Austerlitza. Ubrzo je nakon tog poraza u ratovima od 1805. do 1808. uspio pokoriti velik dio
Europe i uspostaviti itav niza satelitskih drava (napoleonida ili obiteljskih drava jer je
u njima na vlast postavljao svoje roake) kojima namee hegemoniju. Pod kontrolom
Francuske bila je panjolska i Njemaka (nakon raspada Svetog Rimskog Carstva 1806.
organizira Rajnski savez u koji su ule sve njemake dravice osim Austrije i Pruske),
Kraljevina Italija, Veliko Vojvodstvo Varava, vicarska i Napuljsko Kraljevstvo. Austriju je
uspio vezati uz Francusku enidbom s Mariom-Luise Habsburkom 1810. g., a Rusiju putem
ugovora ukljuiti u antibritansku koaliciju. Napoleonovo carstvo je 1812. g. imalo 152
departmana sa 50 000 000 stanovnika. Napoleonova vlast nad kontinentalnom Europom
nadopunjena je kontinentalnom blokadom, ija je svrha bila ekonomska izolacija engleske
pomorske moi i trgovine. No Britanija je odgovorila protublokadom i likvidirala francuske
kolonije i jedan dio nizozemskog kolonijalnog imperija.

EUROPA U RATU PROTIV NAPOLEONA (1812-1815)

Pokorene zemlje nisu prihvatile Napoleonovu vlast, ve su je osjeale kao teret zbog velikih
nameta, novaenja, terora i bezobzirne vladavine. Tu omraenost Napoleonove uprave nisu
ublaile ni napredne reforme koje vlast provodi u nekim zemljama (gradnja cesta, otvaranje
kola, ukidanje feudalizma, sekularizacija crkvenih imanja, graansko zakonodavstvo i
drugo). U pokorenim zavisnim dravama budi se domoljublje i nacionalna svijest. U
panjolskoj i Rajnskom savezu diu se ustanci. Potporu ustanici na Pirinejskom poluotoku
nalaze u Engleskoj, a u Srednjoj Europi u Pruskoj, koja se nakon poraza 1806/07. poela
reorganizirati pod vodstvom grofa von Steina i dravnog kancelara Hardenberga.
Napoleonu je uspostavu pune dominacije na europskom kontinentu onemoguavala Rusija.
Nije se pridruivala ni kontinentalnoj blokadi, ve ju je i krila prodajui ito VB. Zato je
Napoleon elio slomiti Rusiju. No u tome nije uspio. Nakon poraza ruske vojske kod
Smolenska Napoleon je doao do Moskve, ali ni bitkom kod Borodina nije ostvario svoj cilj.
5

Ruska vojska predvoena Kutuzovom nastavila se u poetku povlaiti, a ruski car nije traio
primirje. Rusija je imala namjeru nastaviti rat na ostalim neosvojenim podrujima, gdje na
prostranstvima Rusije uz vrlo pokretljivu rusku obranu, Napoleonova vojska nije mogla voditi
uspjene borbe. Dotadanji saveznici Napoleona vedska, Pruska i Austrija izlaze iz saveza, a
Napoleon je prisiljen na povlaenje iz Rusije. Ruska zima desetkovala je njegovu vojsku.
Slom u Rusiji aktivirao je novu antifrancusku koaliciju na elu sa Velikom Britanijom. u
koaliciju ulaze gotovo sve velike europske sile. U bitci naroda kod Leipziga 1813. g.
koalicija nanosi poraz Napoleonu, a 1814. osvaja i sam Pariz. Kako nije bio spreman na
prihvaanje uvjeta koalicije, Napoleon je prisiljen da abdicira u korist svrgnute burbonske
dinastije (Luj XVIII.). No ve 1815. Napoleon se vraa s otoka Elbe i preuzima vlast. No
nakon 100 dana vladavine u bitci kod Waterlooa 1815. g. koalicijska vojska pod vodstvom
generala Blchnera i Wellingtona nanosi konaan poraz Napoleonu. On je prognan na otok
Sv. Helenu, gdje je umro 1821. g., a na vlast u Francuskoj se ponovno vraa dinastija
Burbona.

III. GRAANSKO DRUTVO I INDUSTRIJSKA

REVOLUCIJA
FORMIRANJE GRAANSKOG DRUTVA
Osim revolucije, na formiranje graanskog drutva utjecalo je i preobraavanje drutvenih i
ekonomskih struktura ime je oznaen prijelaz iz staroeuropskog feudalnog drutva u
moderno kapitalistiko drutvo. Taj proces zapoeo je jo u apsolutizmu razvlaivanjem
aristokratskih i komunalnih posrednih organa vlasti. Revolucijom graanski stale je
izborio pravo sudjelovanja u dravnoj vlasti i ukinuo pravna ogranienja koja su stajala na
putu nesmetane privredno-drutvene djelatnosti.
Procesu industrijalizacije prethodio je nagli porast stanovnitva koji je zapoeo sredinom 18.
st. Ta demografska eksplozija u nekim zemljama bila je preduvjet industrijske revolucije.
Razlozi porasta stanovnitva su poboljanje higijenskih i zdravstvenih uvjeta ivota i
opadanje smrtnosti, ali isto tako i poboljanje prehrane (krumpir) i smanjenje broja epidemija,
posebno kuge. Nagli porast stanovnitva poveao je i mobilnost seoskog puanstva. U
zemljama koje je zahvatila industrijska revolucija velik broj seljaka bezzemljaa odlazi na
sezonski rad u industrijske centre i gradove. Oko 1815. zapoinje i masovno iseljavanje u
Ameriku. Demografska eksplozija stavlja novom tvornikom sistemu potrebnu radnu snagu
uz niske nadnice.
Uz porast stanovnitva dolazi i do promjena u agrarnoj strukturi koje su zahvatile i
agrarnu tehniku i vlasnike odnose. Sve je to rezultiralo procesom oslobaanja seljaka.
Zemlja se ukljuuje u robno-novanu privredu i dolazi u ruke zemljoposjednika s veim
kapitalom, to je osobito karakteristino za Englesku (uzgajanje stoke, uvoenje plodoreda).
Seljacima je jedino preostajalo da ako ne nau posla na veleposjedima seljaka napuste sela i
odu raditi u gradove kao jeftina radna snaga (posebno u leskoj, Saskoj i zapadnoj
Njemakoj). Jedina zemlja u kojoj se kmetstvo odralo do druge polovice 19. st. bila je
Rusija.

ENGLESKA I INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA

Engleska je zemlja gdje su najprije stvoreni preduvjeti za industrijsku revoluciju.
Akumulirani kapital ulae se prije svega u obrt i industriju, posebno preradu pamuka i
proizvodnju tekstila. Niz tehnikih pronalazaka (1767. stroj za predenje, 1769. Wattov parni
stroj, 1785. Cartwrightov mehaniki razboj) omoguio je opsenu mehanizaciju rada a time
i prijelaz s runog rada ili manufakturne proizvodnje na tvorniku proizvodnju.
Teoretsku osnovicu slobodne trgovine i privatne privredne inicijative koja se temelji na
zakonu ponude i potranje postavio je Adam Smith u svom djelu "Istraivanje prirode i
uzroka bogatstva naroda". Jeftina radna snaga kao i modernizacija prometa (parobrod 1807.
Fulton, parna lokomotiva 1814. Stephenson). Engleska je uza sve to imala i jedinstveno
unutranje trite kojeg nisu ometale nikakve carine.
Na europskom kopnu industrijska revolucija bila je tek u zaecima, a koile su je uglavnom
politika rascjepkanost, pravna ograniavanja slobode privredne djelatnosti, nedostatak
kapitala. U prvoj treini 19. st. najrazvijenija industrijska zemlja na kontinentu bila je
Belgija. U Njemakoj i Francuskoj industrijski procvat zapoeo je tek nakon to je bio
sklopljen carinski savez i nakon to je zapoela izgradnja eljeznike mree. Ameriku je ve
odavno zahvatila industrijska revolucija, koja je najvie maha uzimala u sjevernim dravama
SAD-a. Industrijalizaciji je pogodovala rana izgradnja prometne mree, kao i inozemni
kapital.

FORMIRANJE GRAANSKOG KLASNOG DRUTVA

Politika i industrijska revolucija dovele su do formiranja graanskog klasnog drutva, iji
temelji su bili pravna jednakost, rad, stjecanje i kapitalistiko privatno vlasnitvo. Samo u
Francuskoj i SAD-u se revolucija uspjela radikalnije obraunati sa aristokratskim slojem, dok
su drugdje pored novih struktura graanskih vlasti ostajali i dalje autoriteti i organi vlasti koji
su se temeljili na stalekoj podjeli. Ipak od 1760. g. europska duhovna kultura i opi stil
ivota poprimili su graanska obiljeja. Nosioci te nove graanske kulture bili su
intelektualci, sloj obrazovanih graana, inovnici i graani posjednici (buroazije). To je
bila svjetska graanska kultura. Politiki ideal joj je bio slobodan i razuman graanin
koji je svojim imutkom i naobrazbom morao stei tu kvalifikaciju. Stoga se mnogo ulae u
izgradnje kola, reformiranje pedagogije, reforme sveuilita, a javno miljenje postaje vrlo
vano (novine).

IV. BEKI KONGRES I NOVI POREDAK

Bekim kongresom nakon pada Napoleona zapoeo je proces restauracije u Europi, to je
prije svega znailo ponovno ustolienje vladarskih kua (jer su i sam rat protiv Napoleona
vodile vladarske kue u strahu od irenje utjecaja Francuske revolucije). Tako su:
1. Burboni ponovno preuzeli vlast u Francuskoj, panjolskoj i junoj Italiji, 2. papa u Rimu,
3. savojska kua u Kraljevstvu Pijemonta i Sardinije,
4. Oranski u Nizozemskoj kojoj je pripojena Belgija,
5. Engleska je kraljevska kua dobila natrag Hannover,
6. Habsburgovci svoje zemlje u sjevernoj i srednjoj Italiji i Ilirske provincije. 7. Obnovljen je
savez vicarskih kantona, a bila su restaurirana i 4 slobodna grada u Njemakoj.
7

8. Francuska je zadrala pokrajine Elzas i Lotaringiju, ali bez Saarske oblasti.

9. vedskoj je pripojena Norveka koju je morala ustupiti Danska,
10. Poljska je zbrisana sa europske karte, jer je dio Poljske koji je ostao nakon kongresa
personalnom unijom bio vezan s Rusijom.
11. Pruska je dobila posjede u donjoj Rajni i Westfaliji,
12. Uspostava Njemakog saveza
Naelo dinastikog legitimiteta bilo je temelj za ponovnu uspostavu europskih vladarskih
kua, ali stanje kakvo je bilo prije 1789. nije se moglo uspostaviti, jer su do izraaja dole
razlike meu europskim dinastijama i borba eur. sila za prevlast.

FORMIRANJE NJEMAKOG SAVEZA

Stanje kakvo je u Njemakoj vladalo do 1803. nije se moglo vie uspostaviti. Sveto Rimsko
Carstvo Njemakog Naroda se raspalo 1806. g. Bekim kongresom zapoinje proces
formiranja prostorno zaokruenih drava srednje veliine (sekularizacija crkvenih
imanja, stavljanje stalea pod carskom vlau pod stale neke druge zemlje), prodiranje
Pruske u sredinje i zapadne krajeve, te povlaenje Austrije s rajnske linije. Njemaki
savez osnovan je 1815. i kod njegovog ureenje vodilo se rauna najvie o pruskoaustrijskom dualizmu i dravnom regionalizmu. Njemaki je savez bio labav savez u kojem je
dravnost njegovih lanica potpuno ouvana. Savezne je poslove obavljao Bundestag u
Frankfurtu sastavljen od opunomoenika drava lanica pod predsjedanjem Austrije kao
prezidijalne sile. Taj novo uspostavljeni savez osigurao je Austriji premo u Srednjoj Europi
nasuprot Francuskoj i Rusiji.

BRITANSKA PREVLAST U SVIJETU

Dok se na europskom kontinentu uvruje Berlinskim kongresom stvoren novi poredak sila,
u isto vrijeme u izvaneuropskom i prekomorskom svijetu javlja se uvrenje i proirenje
britanske hegemonije. Britanija poinje sa stvaranjem novog kolonijalnog carstva u zamjenu
za izgubljene teritorije u Sjevernoj Americi. Stvaranje novih kolonija nastaje na sam poticaj
drave, a ne kao do tada na privatnu inicijativu. Tako od 1773. g. u Indiji odgovornost
prelazi na britansku vladu, koja u brojnim krvavim ratovima s domorocima uspostavlja
neposrednu ili posrednu vlast na gotovo cijelom podruju indijskog potkontinenta. 1858. g. od
tih podruja stvoreno je potkraljevstvo Indija. 1788. g. formiran je Novi Juni Wales kao
britanska kanjenika kolonija u Australiji.
Da bi se stabilizirala na Sredozemlju, Britanija je zadrala Maltu i stavila pod svoj
protektorat novoosnovanu republiku Jonskog podruja. Od Francuske je uzela Mauritius,
Sejelske otoke i Maledive, a od Nizozemske Cejlon i Kapland, a kasnije stjee i Malakku i
Singaput. Trgovinskim sporazumima sa FRA, PA i NIZ osigurala je VB svoje trgovake
interese u preostalim kolonijama tih pomorskih sila.
Sve to pokazuje da je Britanija izvukla najveu korist iz poretka uspostavljenog Bekim
kongresom: bila je gospodar svjetskih mora, obogatila se novim kolonijalnim posjedima i
izvorima prihoda za svoju industriju, ijim je proizvodima bio otvoren najvei dio jo
industrijski nerazvijenog europskog trita. S druge strane, Bekim kongresom je uspjela
Austriju i Prusku postaviti kao europske uvare starog poretka nasuprot Francuskoj i Rusiji, a
Rusija je bila najopasniji takmac Engleskoj zbog svog teritorijalnog irenja (Finska, Aljaska).
8

SVETA ALIJANSA I INTERVENCIONISTIKA POLITIKA

Sveta alijansa nastala je 1815. g. na poticaj cara Aleksandra I. Njen glavni cilj je bio osigurati
naelo legitimiteta i uspostaviti suradnju meu dravama ako netko taj legitimitet ugozi,
to je znailo zapravo pravo intervencije ako bi se u Europi naruilo postojee stanje.
Intervencijama se nastojalo ouvati feudalni i apsolutistiki sustav vlasti. Alijansi su pristupile
sve europske drave osim Engleske, Papinske drave i Osmanskog Carstva. Ameriki su
narodi takvu politiku shvatili kao prijetnju intervencijom. Tako je ameriki kongres 1823.
donio Deklaraciju kojom je europskim silama uskratio pravo mijeanja u poslove obaju
amerikih kontinenata, a osobito da interveniraju u korist panjolske u njezinim
nekadanjim junoamerikim kolonijama (Monroeva doktrina).
Konkretnu primjenu Sveta alijansa nala je u politici saveza. Prvo je sklopljen etvorni savez
Engleske, Austrije, Rusije i Pruske, a 1818. pridruila mu se i Francuska (uz tajni sporazum
etvorke o intervenciji u sluaju nove revolucije). Savez se orijentirao na ouvanje vanjskog i
unutranjeg statusa quo. Do 1820. alijansa je bila djelotvorna, ali tada su se njezinoj
efikasnosti suprotstavili posebni interesi europskih sila. Na kongresu u Opavi 1820. stvoren
je novi trojni savez Austrije, Rusije i Pruske, koje su si uzele za obvezu da u ime Europe
vojno interveniraju u bilo kojoj zemlji u kojoj doe do pokuaja revolucije. Tako su 1821.
nakon kongresa u Ljubljani austrijske trupe vratile na prijestolje napuljskog kralja i uguile
revoluciju u Kraljevstvu Pijemonta i Sardinije. Na posljednjem kongresu u Veroni 1822. g.
istone sile pridobile su Francusku za intervenciju u panjolskoj u korist Burbona. To je
dovelo do sukoba s Engleskom koja naputa savez petorice jer se protivila intervenciji u
panjolskoj. Kad je pak panjolska pokuala 1826. intervenirati u Portugalu, Engleska je
poslala tamo svoju vojsku i primorala panjolce na povlaenje.1830. nakon francuske
srpanjske revolucije, sistem europske solidarnosti raspao se na dva bloka: jedan liberalni
zapadni koji su inile Francuska i Engleska i drugi konzervativno istoni koji su inile
Austrija, Rusija i Pruska. Prvi e se raspasti 1841. zbog suprotnosti Francuske i Engleske oko
istone krize.

V. LIBERALNI I NACIONALNI POKRETI DO 1848.

LIBERALNE I NACIONALNE IDEJE
Ruenjem Napoleona i uspostavom restauracije u mnogim dravama vlast preuzimaju
legitimistike snage. One su bile protiv slobode graana, njihove pravne sigurnosti i
nacionalnih osjeaja proklamiranih u Deklaraciji nezavisnosti. Oni su eljeli ouvati vlast,
mo i imovinu, tako da su u mnogim dravama nakon 1815. pogaene liberalne tekovine
francuske revolucije. Nova vlast uspostavljena silom i protiv veine drutva imala je mnogo
protivnika. Najistaknutiji su bili liberali i demokrati uglavnom pripadnici svih slojeva
graanstva koji su eljeli ponovno uspostaviti steevine fr. revolucije i u skladu sa svojim
idealima preobraziti unutranji i vanjski dravni poredak. Trai se uspostava graanskih
sloboda i pravna zatita od svake vrste terora i samovolje, pa i od terora i samovolje drave.
Liberali se suprotstavljaju svakom ogranienju intelektualne djelatnosti i slobodne savjesti,
kao i bilo kakvom ograniavanju gospodarske djelatnosti pojedinca.

Jaanjem liberalizma jaa i ideja nacionalne drave. Nacionalni pokreti su posebno jaali u
vienacionalnim dravama u kojima su vladari i vladajui sloj bili stranci. Nacionalni pokret u
prvi plan istie ideju o uspostavi nacionalne drave u kojoj treba vladati veinski narod.
Kao osnovno obiljeje po kojem se jedan narod razlikuje od drugoga su: jezik, kultura,
povijest i politika svijest. Legitimisti koje na vlast restaurira Beki kongres suprotstavljali
su se nacionalnim pokretima, jer je svaki nacionalni pokret bio tijesno poveza s liberalizmom,
a njegova uspostava znaila je negaciju izvornih naela njihove vlasti (legitimizam). Glavni
predstavnik takve politike bio je austrijski kancelar Metternich koji je smatrao da je svaki
ustupak zahtjevima pojedinih naroda poticaj drugim narodima da trae isto, a to bi vodilo
ruenju drave.
Liberali i nacionalno svjesni demokrati rue legitimistiko shvaanje o dravi kao posjedu
pojedinih dinastija, kojima su podloni svi stanovnici tih drava, a nasuprot tome istiu
suverenitet naroda. Pobornici nacionalnih pokreta trae dravu koja e im osigurati pravni
poredak i slobodan razvoj, kao i pravnu zatitu od svaije samovolje, poglavito drave i
vladavine. Stoga je sredstvo kojim je graanstvo pokualo ostvariti svoje dravne ideale bio
zahtjev za konstitucijom, tj. ustavom.

USPOSTAVA GRAANSKIH USTAVNIH DRAVA

Liberalni pokret i borba za ustavnu dravu bili su do 1848. g. uglavnom sinonimi. Francuska
je i na tom polju inila uzor, jer je ondje nakon restauracije Burbona uinjen pokuaj da se
putem ustava usklade monarhijski oblici vladavine i graanska sloboda. Kralj Luj XVIII.
uvidio je da je apsolutizam postao neodriv i pokuao ga je prevladati donoenjem ustava 4.
lipnja 1814. tzv. Charte constitutionelle. Ustavom se dijeli vlast izmeu dvodomnog
narodnog predstavnitva i izvrne vlasti kojoj je na elu kralj i koja nije bila ovisna o
skuptini. Bila je to ustavna monarhija. Burboni nisu dirali u socijalne steevine francuske
revolucije, niti su mijenjali upravnu strukturu drave utvrenu za jakobinaca i Napoleona.
Pitanje daljnjeg opstanka ustavne monarhije dovode u pitanje liberali i demokrati onoga
trenutka kad je kralj Karlo X. (1814-1824) pokuavao mimo parlamenta i zakona vladati
dravom i tako parlamentu oduzeti zakonodavnu vlast (kralj je donosio uredbe sa zakonskom
snagom). Uz to i mnoge pristae starog reima koje su se vratile iz inozemstva traile su
njegovu obnovu. Karlo X. 26. srpnja 1830. objavljuje ukaze zvane ordonanse (provedbe
odluke kralja). Njima je birako pravo bilo ogranieno i imali su ga samo krupni
veleposjednici. Ukida se i sloboda tiska. Bile su to mjere koje su liberalima i demokratima
oduzele prostor na kojem su vodili politiku borbu s kraljevim apsolutizmom. Zbog toga je
dolo do revolucije u Parizu (srpanjska revolucija). Umjesto Karla X. parlament za kralja
bira Luja Filipa (1830-1848), kojemu je kao kralju-graaninu preostala jo jedino
reprezentativna uloga. Ukinut je gornji dom kao zastupnik starog feudalizma, a jednodomni
parlament pokazivao je iskljuivu dominaciju graanskog drutva. Ipak zbog visokog
izbornog cenzusa na izborima je korist uglavnom izvuklo samo krupno posjedniko
graanstvo (buroazija).
U Njemakoj se kao posljedica rascjepkanosti javlja nacionalni pokret, koji sada od drave
preuzima ulogu provoenja ustavne integracije. Nositelj nacionalnog pokreta u Njemakoj
bila je studentska omladina. U jednom dijelu Njemake uvode se ustavi (4 drave: Bavarska,
Wttenberg, Baden i Hessen Darmstadt) koji se temelje na Francuskoj Charti. Do 1830. g.
ustave je dobilo 15-ak drava. U Austriji i Pruskoj stanje je bilo drugaije. Tamo nije bilo
ustava. Austrija se u strahu od prodora liberalizma sve vie izolira od ostalog dijela
10

Njemake, dok pruski kralj Fridrik Villim III. pod utjecajem Metternicha odustaje od
donoenja ustava. U Pruskoj liberalna graanska opozicija jae tek 1840.-ih godina kada na
prijestolje stupa Fridrik Villim IV. kojeg su primorali 1847. g. da uini prve korake prema
ustavu za cijelu dravu.
Nizozemska i Belgija dobivaju 1814/15. svoje ustave koji raskidaju sa stalekim tradicijama
predrevolucionarnog vremena. Kao prva posljedica srpanjske revolucije bilo je uspostavljanje
nacionalno nezavisne Belgije. Ustav novog belgijskog kraljevstva bila je dotjerana verzija
nizozemskog ustava iz 1815. koji ograniava vlast kralja, uvodi odgovornost ministara i
izvorno pravo temeljeno na cenzusu. Tako Belgija postaje graansko-parlamentarna
monarhija.
Norveka je svoj ustav donijela jo 1791. g. po uzoru na francuski, a ostao je na snazi i nakon
sklapanja unije s vedskom.
U Italiji su ustale 1831. g. dravice Parma, Bologna, Romagna, Modena i Umbrija, istakle
svoje trobojnice i postavile provizorne vlade, ali je Austrija uguila taj pokret.
U panjolskoj ustavno razdoblje zapoinje nakon smrti Ferdinanda VII. i dolaska na vlast
Marije Kristine koja 1834. proglaava ustav po uzoru na francusku Charte. No njezina
nastojanja guila je borba s pretendentom na prijestolje Don Carlosom
Francuska srpanjska revolucija pokazala je da je politika restauracije proklamirana na
Bekom kongresu doivjela neuspjeh u zaustavljanju prodora i irenja liberalnih ideja. Ona je
posvuda dala poticaj liberalnim pokretima, a pridonijela je i daljnjem razvoju ustavnih
poredaka u Europi.

USPOSTAVA LIBERALNOG PARLAMENTARIZMA U V. BRITANIJI

Proces prelaska u liberalno-demokratski parlamentarizam se za razliku od ostalih europskih
zemalja u VB odvijao evolutivno, tj. bila je poteena revolucionarnih potresa. VB je imala
svoj parlament, no on je ipak po svom sastavu bio staleko predstavniko tijelo, a ne
parlament graanskog drutva. Izborno pravo na temelju kojeg su birani zastupnici za Donji
dom bilo je konzervativno, te je odgovaralo zemljoposjednikoj aristokraciji i oligarhiji u
oblasnim gradovima. Drutveni sloj koji je nastajao u razdoblju merkantilizma postojei
izborni zakon iskljuivao je iz vlasti. Stara opustjela naselja, tzv. rooten boroughs imala su
svoje predstavnike u parlamentu, a novonastali gradovi bili su iskljueni. Bilo je stoga
neminovno provesti parlamentarnu reformu 1832. g. Stari gradovi gube veinu poslanikih
mjesta, a umjesto njih ta su mjesta dobila novonastala industrijska sredita (etvrtina mjesta).
Izborni cenzus ostaje na snazi, ali se smanjuje, pa tako pravo glasa ima oko 700 000 Britanaca
dok su sitno seljatvo i proletarijat ostali iskljueni. Od 1837. g. jaa u VB artistiki pokret
kojim radnici trae pravo glasa, zatitu radnika i 10-satni radni dan.
Osim suprotnosti u podruju sustava vlasti, javljaju se suprotnosti i na gospodarskom
podruju. Uplaeni za prodaju svoga ita kojem na tritu konkurira jeftino rusko ito,
veleposjednici koji imaju veinu u parlamentu izglasavaju zakon o itu kojim se carinom
sprjeava uvoz stranog ita. No taj je zakon ouvao visoke cijene poljodjeljskih proizvoda, to
nije odgovaralo niim slojevima, no demonstracije su brzo uguene. Zakon je ukinut tek 1848.
kada se uvodi politika slobodne trgovine i liberalnog gospodarstva. Kao rezultat
industrijske revolucije pogorava se i poloaj radnika zbog dugog radnog vremena, loih
stambenih uvjeta i niskih plaa. Godine 1819. donesen je zakon o ogranienju radnog dana, a
1824. g. radnici su dobili pravo na osnivanje svojih strukovnih saveza. Godine 1829. ukinut je
11

Test Act iz 1673. kada je katolicima takoer bio omoguen pristup u parlament i dravne
slube (emancipacija katolika).

REVOLUCIJA U GRKOJ
Grka je bila u sastavu Osmanskog Carstva. Ustanak Grka protiv turske vlasti zapoeo je
1821. g., a potie ga tajna revolucionarna organizacija u kojoj su svi slojevi grkog naroda.
Pokret za osloboenje ili Filhelenski pokret (heterija filhelenika) donosi 1822. g. proglas o
nezavisnosti Grke, a borba za tu nezavisnost trajala je do 1830. g. Svoju slobodu i
nezavisnost Grci su uspjeli postii zahvaljujui prije svega svojoj upornoj borbi, ali i pomoi
Rusije, VB i FRA. Kad je Grcima zaprijetila velika opasnost od tursko-egipatske flote,
pomau im saveznici i 1827. g. u bitci kod Navarina pobjeuju tursko-egipatsku mornaricu.
Nakon te bitke pojaavaju se sukobi na Balkanu, posebno izmeu Rusije i Osmanskog
Carstva. Taj sukob zavrava mirom u Edirnu 1829. g. kojim Osmansko Carstvo pristaje
otvoriti tjesnace za sve strane trgovake brodove. Konana nezavisnost Grke uspostavljena
je 1830. g. na konferenciji u Londonu, a jamile su je navedene sile. Grka je postala
kraljevina, a za kralja je postavljen bavarski princ iz kue Wittelsbacha. Borbu grkih naroda
pomagali su i brojni europski intelektualci, jer su u Grkoj gledali zemlju s velianstvenom
prolou ija kultura je poloila temelje zapadnjakoj kulturi. Meu njima posebno se istiu
lord Byron i Chateubriand. Protiv Grke nezavisnosti bila je Austrija i Metternich, koji je
bio pobornik naela legitimiteta. Tako se na pitanju grkog ustanka raspao savez uspostavljen
na Bekom kongresu, jer Rusija, Engleska i Francuska nisu dopustile slom grkog ustanka.

REVOLUCIJA U ITALIJI
Italija je kao i Njemaka nakon Bekog kongresa ostala rascjepkana na vie dravica. Uz
kraljevinu Sardiniju i Pijemont postojale su i Kraljevina obaju Sicilija, Papinska Drava,
Toscana, Modena, Parma, dok su Lombardija i Venecija pripadale Austriji koja je imala
dominaciju u sjevernoj Italiji. Ustanci protiv apsolutistike vlasti pojedinih talijanskih drava
poinju 1820. g. revolucijom na Siciliji. Pokreu je pripadnici tajne organizacije pod
nazivom karbonara, koja se pojavljuje u Italiji u doba francuske okupacije (1807). Kao i u
panjolskoj, kralj Ferdinand I. poputa pred ustanicima, donosi ustav i predaje vlast
liberalima. Kongres Svete alijanse u Opavi, a zatim u Ljubljani donosi odluku o guenju
revolucije, a na isti nain postupljeno je i u ostalim talijanskim dravicama. Nekoliko godina
nakon ustanka javlja se nacionalni pokret koji pokree uski slog graanstva. Pokret je bio
uperen protiv austrijske vladavine u Italiji i Burbona u Kraljevini obaju Sicilija, a zalagao se
za uspostavu nacionalne Italije (risorgimento). Najistaknutiji predstavnik tog pokreta bio je
Giuseppe Mazzini, koji je u Marseilleu osnovao tajno drutvo Mlada Italija. Svrha drutva
bilo je dizanje ustanka i ujedinjenje Italije. Osim ove grupe, postojala je druga koja je mislila
da je ujedinjenje Italije mogue provesti pod Papinim vodstvom, a ansu da se taj projekt
ostvari dobio je u linosti liberalno i patriotski raspoloenog pape Pija IX. 1846. g. Trea
grupa plemikih i graanskih politiara vjerovala je da e Italiju ujediniti Kraljevstvo
Pijemonta i Sardinije, gdje je na vlasti bila jedina domaa dinastija. Sve tri koncepcije su se u
revolucijama 1848/49. pokazalo kao nezrele.

SRPSKI USTANCI
Srbi Beogradskog paaluka diu 1804. g. ustanak protiv turske vlasti. Ustanak je imao
karakter nacionalne i antifeudalne revolucije. Vode ga seoski trgovci, jer u Srbiji nije bilo

12

graanstva (graani su bili muslimani). Voa prvog srpskog ustanka bio je ore Petrovi
zvan Karaore. Prvi srpski ustanak je trajao do 1812. g. i u njemu su Srbi oslobodili velik
dio Bg. paaluka. Nakon rusko-turskog rata (1806-1812) mirom u Bukuretu Trska je Srbiji
dala unutranju samoupravu. Bez ruske pomoi Bg. paaluk ponovno bi doao pod tursku
vlast.
Drugi srpski ustanak buknuo je 1815. g. pod vodstvom Miloa Obrenovia. Nakon
kratkotrajnih sukoba u pregovorima Srbi su proirili unutranju upravu. Milo Obrenovi
postaje srpski knez kojeg priznaju turske vlasti. Ipak, vladao je apsolutistiki to mu stvara
oporbu u srbiji u stranci ustavobranitelja (trae da knez donese ustav). Ustavom iz 1838. g.
vlast kneza bila je ograniena, a nakon njegovog donoenja Milo daje ostavku. Naslijedio ga
je Mihajlo kojeg ustavobranitelji svrgavaju 1842. g. u Vuievoj buni i na vlast dovode sina
voe prvog srpskog ustanka Aleksandra Karaorevia.
U vrijeme vladanja ustavobranitelja Srbi izgrauju graansku dravu, a njihov najistaknutiji
predstavnik je Ilija Garaanin, ministar vanjskih poslova i tvorac najvanijeg srpskog
dokumenta 19. st. Naertanija. U njemu je srpskom narodu odredio historijsku ulogu irenja
Srbije na Balkanu i ujedinjavanja svih Srba u jedni dravu. Bila je to programatska
formulacija velikosrpske ideje.

NACIONALNI POKRET U POLJSKOJ I UGARSKOJ

U 19. st. Poljska nije postojala kao drava. Nestala je u diobama potkraj 18. st. Njezin dravni
teritorij podijelile su meusobno Austrija, Rusija i Pruska. Satelitska drava, tzv. Varavsko
vojvodstvo koju je uspostavio Napoleon, nestaje njegovim slomom, pa se nakon njegova
pada 1814. ponovno obnavlja dioba Poljske. U ruskom dijelu Poljske ustanak se die 1830. g.,
ali ga gue ruski vojnici. Godine 1846. dolazi do ustanka u austrijskom dijelu u Krakowu, ali
ga gui austrijska vojska.
Poetak nacionalnog pokreta javio se i kod Maara. Oni se s jedne strane bore protiv
austrijske hegemonije, dok s druge strane gaze sline tenje slavenskih naroda pod njihovom
vlau. Vrhunac nacionalnog pokreta u Ugarskoj biti e 1848. kada e Austrija biti prisiljena
da vojnom silom ugui maarsku revoluciju.

NACIONALNI POKRET U PANJOLSKOJ I JUNOJ AMERICI

Nedugo nakon Bekog kongresa dolazi do revolucije u panjolskoj 1820. g. Cilj je bio
ruenje apsolutizma i uspostavljanje ustavno-parlamentarne monarhije. Kralj poputa pred
zahtjevima ustanika i saziva narodnu skuptinu Cortese, a vlast predaje liberalima. Kongres u
Veroni dopustio je francuskoj vojsci da skri ustanak i ponovno uspostavi vlast Ferdinanda
VII.
Nakon sloma revolucije u panjolskoj u njezinim kolonijama u Junoj i Srednjoj Americi
nastaju nemiri i revolucionarna gibanja. Stanovnitvo ustaje protiv feudalno-apsolutistike
vlasti i kolonijalnog poloaja. panjolska nije mogla uguiti ustanke, pa trai pomo Svete
alijanse. Toj namjeri suprotstavlja se Velika Britanija koja je s novostvorenim republikama u
Junoj i Srednjoj Americi imala trgovake sporazume. Takva intervencija Svete alijanse
ojaala bi feudalne drave i poglavito Francusku koja im se pridruila. Intervenciji je
suprotstavlja i SAD, ne doputajui europskim dravama mijeanje u amerike prilike,
smatrajui da o politikoj sudbini Amerike mogu odluivati samo Amerikanci. Takvim
13

stavom VB i SAD-a nanesen je velik udarac Svetoj alijansi, to je skoro dovelo do njenog
raspada. U ustancima kolonija protiv panjolske i portugalske vlasti nastale su mnoge
srednjoamerike i junoamerike drave s kojima VB i ostale europske drave uspostavljaju
diplomatske odnose. Najistaknutiji voa naroda June Amerike u borbi protiv panjolske
vlasti bio je Simon Bolivar koji je organizirao i vodio ustanak u Novoj Granadi i Venecueli
1813. g.. Ujedinio je Ekvador, Venecuelu i Novu Granadu u Republiku Kolumbiju 1819. g., a
1824. g. oslobodio je Peru. Bio je prvi predsjednik Kolumbije i Gornjeg Perua.

BORBA IRACA ZA NEZAVISNOST

Irci su 1789. g. digli ustanak protiv engleske vlasti. Ustanak je okrutno uguen 1800. g., kada
je ukinut i irski parlament, a Irska izgubila dotadanju autonomiju. Gubitak samostalnosti
imao je teke gospodarske posljedice za irski narod, jer im zemlju oduzimaju engleski
veleposjednici. Irci kao rimokatolici nisu imali pravo glasa i nije im bila doputena nikakva
dravna sluba, ni visoke kole. Otpor irskog naroda organizira odvjetnik Edward
O'Connor. Trai se opoziv unije s VB, a sredinom 19. st. otpor prerasta u oruani sukob koji
poduzima Mlada Irska. Pobuna je bila uguena, a 1846. g. Irskom je jo zavladala i glad od
koje je umrlo 300 000 ljudi. Velik broj Iraca iselio se tada u SAD.

VI. REVOLUCIJE 1848/49. U EUROPI

Godinu 1848. zovu "burnom godinom" ili "proljeem naroda". Revolucija i revolucionarno
vrenje nastaje u Francuskoj, Njemakoj, Habsburkoj Monarhiji i Poljskoj. Obiljeava ih
njihova razliitost s obzirom na nositelje i programe koji se u njima predstavljaju i s
obzirom na to da su nastale stihijski, tj. gotovo bez ikakvih prethodnih priprema. Tako je u
Francuskoj to bio ustanak sitne buroazije i proletarijata protiv krupne buroazije, dok je u
Ugarskoj, ekoj i Poljskoj to bila pobuna graanskog svijeta protiv aristokratskobirokratskog reima starih monarhija, povezana s tenjom tih naroda za samostalnou i
stvaranjem vlastite nacionalne drave. Sve revolucije 1848. g. u Europi bile su programatski
orijentirane prema uvoenju demokratskih oblika vlasti, parlamentarizma i ruenju
apsolutne, konzervativne vlasti. U nekim revolucijama postavlja se i pitanje ostvarenja
cjelovite nacionalne drave. Francuska revolucija 1848. g. za razliku od drugih otvara
sukobe unutar razliitih slojeva graana, a u njoj svoja prava trae i radnici koji prvi puta
trae rjeavanje socijalnog pitanja.

REVOLUCIJA U FRANCUSKOJ
Revoluciji koja je buknula u Parizu 22/23. veljae 1848. g. prethodile su nerodne godine.
Glad i nezaposlenost pogaaju siromane slojeve puanstva, a uz to je postojalo i ope
nezadovoljstvo izbornim pravom koje je osigurano samo bogatim graanima. Trai se stoga
ope pravo glasa i organiziraju se prosvjedni skupovi koje vlada Luja Filipa zabranjuje, a
sudionike progoni. Sukobi su poslije prerasli u revoluciju. 24. veljae kraljeva vojska napala
je demonstrante, a jedan dio vojske tada prelazi na stranu demonstranata. Kralj Luj Filip
morao je abdicirati, a Francuska je proglaena republikom. Na vlast dolaze umjereni
republikanci i radikali. Proglaeno je ope pravo glasa, ali rezultatima revolucije ponovno
nisu bili zadovoljni ni radnici ni nii slojevi graanstva, koji ele revolucijom popraviti svoj
socijalni poloaj.

14

Na izborima za Narodnu skuptinu pobijedili su umjereni republikanci. Radnici i lijevi

republikanci pokuavaju ustancima u svibnju i lipnju ostvariti socijalnu i demokratsku
republiku. Ustanak gui ministar vojske Louis Eugene Cavignac. Izabrana Narodna
skuptina donosi Ustav koji jami pravo glasa i pravo na rad. Narodna skuptina bira se svake
3 godine, a Predsjednik Republike svake 4 godine. Za predsjednika je izabran Luj
Bonaparte. On je 1851. g. izveo dravni udar i raspustio skuptinu, te se po. 1852.
proglasio carem, pod imenom Napoleon III.

REVOLUCIJA U ITALIJI
Revolucionarna gibanja u Italiji 1848. g. poela su revolucijom na Siciliji. Ustanici trae
ujedinjenje Italije i uvoenje ustavno-parlamentarne monarhije. Nezadovoljni
apsolutistikom politikom Ferdinanda VII., revolucionari u Palermu trae ustav iz 1812. g., a
u tome im pomau i seljaci. Cijeli otok se oslobodio vlasti kralja, a ustrojava se
revolucionarna vlada. Kralj je konano popustio i donio Ustav te u vladu imenovao liberale i
demokrate. Revolucija na Siciliji snano je odjeknula i u ostalim talijanskim dravicama,
posebno u onima koje su bile pod dominacijom Austrije. I u njima se donose ustavi, a vlast
preuzimaju liberali i demokrati. Dolazi do sukoba s austrijskom vojskom i policijom u
Milanu, Padovi i drugim mjestima Lombardije. Revolucija u austrijskom dijelu Italije imala je
nacionalno-oslobodilaki karakter. Trai se ujedinjenje Italije i osloboenje od austrijske
vlasti. Milanski revolucionari nakon 5 dana zauzimaju grad, a austrijska vojska se povlai.
Nakon uspjeha trai se pomo Pijemonta. Kralj Pijemonta Karlo Albert ponukan prvotnim
uspjesima objavljuje Austriji rat, a pridruuju mu se i dobrovoljci Lombardije i Venecije. U
rat se ukljuuju i druge talijanske dravice, pa i Crkvena Drava. Ustanike pomae Giuseppe
Garibaldi koji u Lombardiji organizira dobrovoljake odrede. Ipak, talijanske dravice
doivjele su poraz u ratu. U Kraljevini obiju Sicilija ponovno je uspostavljena apsolutistika
vlast Ferdinanda II, dok je u Lombardiji i Veneciji vraena vlast Austrije.

REVOLUCIJA U NJEMAKOJ
Revolucija je 1848. razliito zahvatila pojedine dijelove Njemake. Tako u jugozapadnim
dijelovima Njemake vladari ne pruajui otpor prihvaaju zahtjeve liberala i demokrata.
Donose se ustavi i formiraju se vlade u kojima veinu imaju liberali i demokrati. Promjene se
odvijaju mirno. Revolucijom se trai ujedinjenje Njemake i radikalno ukidanje preostalih
feudalnih odnosa. Trebalo je oduzeti plemstvu vlast i osigurati privatno vlasnitvo i
slobodno poduzetnitvo. Revolucija u Njemakoj imala je znaajke socijalne i antifeudalne
revolucije. Ubrzo nakon revolucije u Beu, dolazi 18. III. do demonstracija i ustanka u
Berlinu u kojima se trai ustav i ostale liberalno-demokratske reforme. Pruska vojska puca na
demonstrante, ali ih ne moe svladati. Kralj pristaje na formiranje liberalne vlade i na izbore
za ustavotvornu skuptinu koju je trebalo izabrati ogranienim pravom glasa. Pruski kralj
Fridrik Vilim IV. (1840-1861) nakon poraza listopadske revolucije u Beu odluuje ponititi
tekovine revolucije iz oujka 1848. Rasputa liberalnu vladu i imenuje novu iz konzervativnih
redova. Tako je dravnim udarom u Pruskoj likvidirana revolucija.
Drugo bitno pitanje u Njemako je bilo pitanje njemakog ujedinjenja. Rasprave o tome
vode se u njemakom parlamentu Bundestagu za kojeg se 1848. provode izbori. Postojala su
15

dva prijedloga njemakog ujedinjenja: malonjemaki program (Njemaka bez Austrije pod
vodstvom Pruske) i velikonjemaki program (savezna drava s Austrijom na elu koja bi
sezala od Baltika do Jadrana). Dolazi do sve veih suprotnosti izmeu Austrije i Pruske
oko vodstva u Njemakoj. Tako Prusi odbijaju moguu liberalnu vladu s austrijskim
nadvojvodom Ivanom kao regentom. S druge strane svenjemaki parlament u Frankfurtu
krunu nudi pruskom kralju, no on odbija tu ponudu. Pruska se odbija svakoj ideji da Austrija
ue u sastav jedinstvene Njemake. 1849. g. parlament prihvaa novi ustav prema kojem je
Njemaka trebala biti savezna drava s carem na elu. Vladu bi imenovao parlament i njemu
bi bila odgovorna. Slabost te centralne vlade bila je u tome to nije imala vlastiti upravni
aparat, ve je bila zavisna od dobre volje vlada pojedinih drava. Revolucija u Njemakoj ne
ostvaruje zadane ciljeve. Legitimistike konzervativne snage pobijedile su ponovno,
potpomognute saveznicima u Europi. Njemaka ostaje razjedinjena na austro-pruski
kondominij u kojem je Austrija jo neko vrijeme imala prevlast.

REVOLUCIJA U HABSBURKOJ MONARHIJI

Revolucija koju organiziraju preteno studenti buknula je 13. oujka 1848. istodobno u
gradovima Beu, Pragu i Pounu, u Lombardiji i Veneciji. U Beu ustanici rue s vlasti
kancelara Metternicha. Njegov pad znaio je i pad apsolutizma i njegovih temelje. U HM
kao vienacionalnoj dravi pad Metternicha ujedno je bio znak i poticaj za jaanje liberalnonacionalnih ideja. Car je bio prisiljen obeati ustav koji donosi 15. svibnja. Ukinut su cenzura
i doputeno je graanima osnivanje odreda nacionalne garde. Ipak, ustav nije zadovoljio
liberale i demokrate, jer je po njemu vladar imao pravo sprijeiti donoenje zakona koje je
donosila dvodomna skuptina. Po tom ustavu izborno pravo bilo je ogranieno, te je bio
zajamen staleki karakter predstavnikih tijela, to omoguava plemstvu da se i dalje odri
na vlasti. Stoga dolazi do nove bune u svibnju. Kralj povlai ustav i saziva skuptinu
Reichstag koja je izabrana na temelju opeg prava glasa (ali samo za austrijske nasljedne
zemlje). Skuptina ukida feudalne odnose u zapadnom dijelu Carstva pod velikim pritiskom
seljakih nemira. U listopadu 1848. dolazi do ponovnih nemira. Ustanici uzimaju oruje iz
vojnih arsenala, a ustanak je ponajprije imao za cilj sprijeiti odlazak vojske protiv maarske
revolucije. Ipak uz pomo carske vojske i ovaj ustanak je uguen. Parlament je pobjegao u
grad Kromeri, gdje je 2. prosinca kraljem proglaen Franjo Josip I., a njegov ministar
Schwarzenberg dao je deklaraciju o cjelokupnosti austrijske drave, to znai ujedno i
propast velikonjemakog plana.
U ekoj liberalno-narodne ideje pokree gospodarski razvitak. Graani praga 11. oujka
1848. na velikom zboru trae saziv opeekog saveza, ravnopravnost ekog jezika s
njemakim, osnivanje nacionalne garde, ukidanje feudalnih odnosa, graanske slobode.
Veinu zahtjeva car odbija osim ujedinjenja eke, Moravske i leske. Novi ustanak u lipnju
uguio je austrijski general Windischgrtz. U doba revolucije pojavljuje se ideja
austroslavizma koju istiu eki liberali, posebno povjesniar Franiek Palacky. Prema tom
programu Austrija se trebala preurediti u zajednicu ravnopravnih naroda. Tako je odran
sveslavenski kongres na kojem su prisustvovali i predstavnici slavenskih naroda koji ive u
HM.
U Maarskoj je revolucija zapoela pobunom u Budimpeti 15. oujka. Trai se liberalna
vlada i graanske slobode. Ugarski sabor ukida kmetstvo uz otkup. Vanu ulogu u maarskoj
revoluciji ima liberalno plemstvo kojem je na elu Lajo Kouth. Oni prihvaaju liberalne i
nacionalne ideje i suprotstavljaju se austrijskoj prevlasti. Beki dvor se u poetku ne
suprotstavlja maarskoj revoluciji, a liberalna vlada se ne suprotstavlja dvoru. Ipak Maari su
16

u daljnjoj fazi revolucije doli u sukob s nemaarskim narodima s kojima su ivjeli u

zajednikoj dravi. Oni negiraju njihova nacionalna prava, ista prava koja ona trae za sebe
od Bea. To e dovesti do oruanog sukob, to e vjeto iskoristiti Beki dvor. Kad se Be
obraunao s revolucijom u Beu i ekoj, okree se protiv maarske revolucije te je vojnom
silom gui. Austrijske snage osvajaju velik dio Ugarske, zajedno s glavnim gradom
Budimpetom. Kad je Franjo Josip proglasio oktroirani ustav kojim zavodi centralizam i
prevlast Njemakog naroda, ugarski sabor odgovara svrgavanjem habsburke dinastije s
ugarskog prijestolja. Sabor je Koutha imenova predsjednikom gubernatorom. Kako Austrija
nije mogla vlastitim snagama skriti revoluciju, u pomo je pozvala Rusiju, te je konano 13.
kolovoza 1849. uguena ugarska revolucija.

UZROCI I POSLJEDICE SLOMA REVOLUCIJA 1848/49. g.

Gotovo u svim zemljama zahvaenim revolucijom reakciji (uglavnom vojnoj) je prethodila
radikalizacija izvanparlamentarnih snaga, to je vladama i vojsci prualo izliku za udar.
Tako su se veliki dijelovi graanstva u strahu od politike anarhije i socijalne revolucije,
posebno brojni seljaci nakon ispunjenja svojih zahtjeva, jednostavno odvratili od revolucije i
pozdravili reakciju kao ponovno uspostavljanje reda. Time su revolucionari izgubili
najbrojniji seljaki sloj.
Europske revolucije pokazale su snaenje liberalno-demokratskih i nacionalnih ideja u veini
europskih naroda. No, vidljivi su i razliiti interesi drava i nacija koji dovode do brojnih
suprotnosti. Skladan zajedniki ivot meu nacijama nije se mogao uspostaviti na naelima
samoodreenja i samostalnosti. Teko se je bilo odrei koristi vladavine drugim narodima.
Vlastiti interesi pojedine nacije uvijek su bili primarnih od interesa druge nacije. Taj zakljuaj
vidljiv je posebno u Nijemaca prema poljskoj revoluciji i Maara prema nacionalnim
zahtjevima Hrvata i ostalih nemaarskih naroda. Razliitost interesa javlja se i meu
revolucionarnim nositeljima. U poetnim fazama kad se ruio apsolutizam, ukljuuju se svi
slojevi. No razlike meu njima su se pojavile onoga trenutka kada je trebalo promijeniti
naelo jednakosti, odnosno kad je njegovo ostvarivanje ugroavalo materijalne i politike
interese drugih. Tako je ruenjem apsolutizma imuniji slog graana mislio da je revolucija
zavrena, ime nisu bili zadovoljni siromaniji slojevi, koji nisu traili samo ostvarenje
politikih prava ve i socijalnu jednakost. U revoluciji su sudjelovali i seljaci. U sreditu
njihove pozornosti bila su upravo socijalna prava (ukidanje kmetstva, dobivanje zemljita).
im su vladari i parlamenti takve odluke donijeli, oni dalje u revoluciji nisu sudjelovali.
Uglavnom ostaju odanu vladaru i autoritarnoj vlasti. U revoluciji sudjeluje i dio plemstva,
iako je ona bila usmjerena na ruenje feudalnog sustava i legitimiteta. To se prije svega
odnosi na one drave u kojima nije bilo razvijeno graanstvo i koje u svom razvoju nisu
prole fazu industrijske revolucije, ali kod kojih se javlja nacionalna svijest. Radnitvo
samostalno istupa samo u francuskoj revoluciji, a u sreditu pozornosti mu je socijalno
pitanje. Ono se bori za vlast i za demokratsku i socijalnu republiku. U revolucijama veliku
ulogu igraju nacionalni pokreti koji istiu cilj stvaranja nacionalne drave. No u Njemakoj i
Italiji on se razbio o tvrdokorni stav nekih dravica koje su vrsto uvale svoju dravnost i
suverenost i suprotstavljale se dominaciji velikih drava (Pruske i Pijemonta). Nacionalni
osjeaj bio je najprije razvijen kod graanstva, dok seljak jo nema tog osjeaja. Najjai
nacionalni pokret je bio u onim dravama koje su bile pod stranom vlau.

17

VII. RADNIKI POKRET

Industrijska revolucija stvorila je modernu industriju kapitalistiko drutvo, a pojavom
kapitalizma stvorena je i nova drutvena klasa radnitvo. U poetku radnitvo tei
poboljanju teki ekonomskih i radnih uvjeta i prvi oblici iskazivanja nezadovoljstva nemaju
karakter klasno svjesne borbe, ve se radi o spontanim akcijama (kao razbijanje strojeva u
Britaniji ludizam). Nakon prvih klasnih borbi u Engleskoj, pobune lyonskih svilara u
Francuskoj i leskih tkaa u Njemakoj zapoeo je proces formiranja radnike klase. Prvi
organizirani pokret radnitva bio je artistiki pokret nastao u tridesetim godinama 19. st. u
Engleskoj. Pokret trai od parlamenta ope i jednako pravo glasa i preustroj Engleske u
demokratsku dravu. Najveu uspjeh pokreta je u tome to je izborio zakon o desetsatnom
radnom danu.
Usporedo sa spontanim gibanjima meu radnitvom pojavile su se i prve ideoloke koncepcije
uspostave utopijskog socijalizma. Glavni predstavnici su bili Simon i Fourier u Francuskoj i
Owen u Engleskoj. Zajedniko im je traenje boljih uvjeta ivota radnika uklanjanjem
radnike bijede, provoenjem reformi, novom organizacijom proizvodnje i odnosa u
proizvodnji i drutvu. Prvi socijalisti bili su za novo drutvo socijalne jednakosti.
Drugaije tumaenje rjeavanja poloaja radnika nude Karl Marx i Friedrich Engels.
Temeljno djelo u kojem se daje nacrt uspostave novog drutvenog poretka (izako 1848) jest
Manifest komunistike partije u kojem Marx istie da radnika klasa oruanom silom
(revolucijom) mora ukloniti svako izrabljivanje, ukinuti privatno vlasnitvo i oduzeti sva
dobra poslodavcima. Revolucijom radnici trebaju uspostaviti svoju vlast (diktatura
proletarijata). Marx gleda na itavu dosadanju povijest kao na klasnu borbu ugnjetanih i
ugnjetavaa, u kapitalizmu izmeu proletarijata i buroazije. Proletarijat je jedina istinski
revolucionarna klasa, jer on ne moe pobijediti, a da se ne ukine klasno i uspostavi besklasno
drutvo komunizam. Manifest je odigrao vanu ulogu u povijesti radnikog pokreta jer je to
bio prvi dokument kojim je jasno izraena povijesna misija proletarijata i naznaeni osnovni
ciljevi njegove borbe. Marx i Engles osnovat e radniku organizaciju pod imenom Savez
komunista, pod parolom "Proleteri svih zemalja ujedinite se!". Tom parolom oni su postavili
zahtjev za ujedinjenje radnika cijelog svijeta koji bi se organizirali na temelju programa
utvrenog u Manifestu.
Krajem 50-ih godina 19. st. ponovno jaa radniki pokret, a osobito jaa svijest o radnikoj
solidarnosti i meusobnom povezivanju. Prva meunarodna radnika organizacija bila je
Prva internacionala, osnovana u Londonu 1864. g. No odrani kongresi pokazali su da ideje
Marxa i Engelsa nisu prihvatili mnogi radniki voe.
Marxistima se sa svojim tumaenjima suprotstavljaju Lasall, Bakunjih i Proudhon, svaki sa
svojim tumaenjem o uspostavi socijalizma (od mirnog puta do anarhizma). Nakon sloma
Parike komune Prva internacionala bila je rasputena.
Sedamdesetih i osamdesetih godina 19. st. osnivaju se mnoge radnike stranke
(socijaldemokratske) koje svoje programe temelje na socijalistikim idejama, ali sve ne
slijede Marxom nasilni (revolucionarni) put smjene drutvenih odnosa. Radnici se ne
okupljaju samo u strankama, ve i u sindikatima i prosvjednim drutvima i radnikim
zadrugama gdje istiu svoje zahtjeve i bore se za svoja prava. Godine 1889. osnovana je
Druga internacionala u Parizu koja na svojim kongresima donosi brojne odluke to ih
radnici u svojoj borbi koriste za ostvarenje svojih prava (ope pravo glasa, proslava 1.
18

svibnja, zabrana rada djeci i dr.). Radnici se udruuju ne samo u socijalistike (marksistike)
stranke, ve i u kransko-socijalne i nacionalne.

VIII. DOBA TEHNIKIH I ZNANSTVENIH OTKRIA

EUROPSKO DRUTVO NA PRIJELAZU U REALIZAM
NOVI IDEOLOKI POGLEDI
Tri ovjeka svojim djelima oznaavaju prijelaz europske kulture na realizam:
Auguste Comte svojim djelom "Kurs pozitivne filozofije" sa svojim pozitivistikim
vjerovanjem u znanost, Charles Darwin u svom djelu "Podrijetlo vrsta" sa
evolucionizmom i Karl Marx sa svojim "Kapitalom" u uvoenjem historijskog
materijalizma. Dolazi do naglog ubrzanja ekonomsko-drutvenih procesa kao rezultata
povezivanja znanosti i tehnike. Dolazi do prodora svjetske privrede koja dovodi do
formiranja ekonomsko-interesnih sfera. Razvojem prometa pojaava se i izvoz europske
graanske kulture i dostignua u izvaneuropske zemlje kao poetak europeizacije egzotinih
kultura i drutava. Sav razvoj, proizvodnja i narod bili su usmjereni poetkom 19. st. na
uspostavu nacionalne integracije, a kasnije e se pretvoriti u otvoreni imeprijalizam.
Na podruju duhovnog ivota dolazi do razilaenja europskih nacionalnih kultura u
njihovom daljnjem razvoju. U Srednjoj Europi se kao znanstveni princip nametnuo
historizam kao potreba istraivanja i vrednovanja prolosti, to je imalo za cilj uglavnom
opravdavanje konzervativne misli i nacionalistike ideologije (Njemaka Ranke). Na
zapadu se realizam u veoj mjeri nadovezivao na empirizam.
Novi znanstveni duh imao je najvee znaenje za razvoj prirodnih znanosti i povezano s
njima tehnike. Uvoenje empirijske tehnike i racionalizma u znanost dovelo je do velikog
broja pronalazaka koji su revolucionirali tehniku i ekonomiju. Tu ubrajamo Faradyjevo
otkrie elektromagnetske indukcije (1831) to je bilo osnova za proizvodnju istosmjerne i
izmjenine struje. Izum dinamo-stroja (1860) i elektro-motora omoguio je primjenu
elektrine energije za pogon strojeva, rasvjetu kua i ulica. Thomas Edison izumio je 1879.
g. elektrinu arulju, a izumom izmjenine struje (Nikola Tesla) 1887. g. omoguen je
prijenos el. energije na velike udaljenosti. Izumom motora s unutranjim izgaranjem (dizelmotor) koristi se nova pogonska snaga nafta i njezini derivati. Dizel-motor je najvaniji za
unaprjeenje prometa. Razvijaju se i razne grane prirodnih znanosti, a poznata su otkria
Rntgena, Marie i Pierrea Curiea, Faradyja, Libeiga. Pasteur i Koch svojim otkriima
unaprjeuju medicinsku znanost.

DRUGA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA

U razdoblju izmeu 1830. i 1880. g. dolazi do prelaska na industrijsku masovnu proizvodnju i
u ostalim europskim zemljama. Engleska je doivjela najvee promijene u pamunoj i
metalskoj industriji te strojogradnji. Na kontinentu je razdoblje od 1850. doba naglog uzleta
industrije, koja je ipak ostala ograniena na Belgiju, Francusku, Srednju Europu, dijelove
Skandinavije i sjeverne Italije, dok je Rusija 60-ih godina tek zapoela s ukidanjem kmetstva.

19

Glavna pogonska sirovima u 19. st. i dalje je ugljen, iji glavni izvoznik je Engleska, koji
sredinom stoljea sustie Njemaka.
Usporedo s eksploatacijom ugljena dolo je do ekspanzije u proizvodnji elika koju je
izazvala sve vea potreba za eljezom u gradnji brodova, eljeznica i strojeva. Upotrebom
koksa proizvodnja eljeza se naglo poveala, posebno u Engleskoj, Njemakoj i Francuskoj.
Sredinom 50-ih godina Henri Bessemer usavrio je postupak dobivanja elika iz rastaljenog
sirovog eljeza kojim se elik proizvodi bolje i jeftinije. Njegovo otkrie usavrili su
Siemens-Martin i Thomas Gilchrest.

REVOLUCIONIRANJE PROMETA
Primjenom elika i eljeza u izgradnji parobroda, parnih lokomotiva, elektrinih tramvaja,
revolucionira se promet koji se uvelike koristi za prijevoz putnika, robe i sirovina. Time se
sirovine lake dovoze do industrijskih sredita, a proizvodi se bre i u veim koliinama
dostavljaju i na udaljenija trita. Sve to dovodi trgovinu u svjetske razmjere i u tome
najvaniju ulogu igra parobrodarstvo. Vodee mjesto ima Velika Britanija, a uspon doivljava
osobito nakon prokopavanja Sueskog kanala 1869. g.
eljezniki promet takoer je u usponu, a stupanj industrijske razvijenosti neke zemlje
tijesno je povezan s razvojem eljeznike mree. eljeznice su povezivale industrijska
podruja meusobno i s izvoznim lukama i omoguavale neprestanu unutranju migraciju
stanovnitva. eljeznica je stoga jedan od bitnih poticatelja industrijskog razvoja.

UTJECAJ TEHNOLOKIH OTKRIA NA ODNOSE U PROIZVODNJI

Tehnoloka otkria imala su u proizvodnji neprocjenjiv utjecaj na razvoj i usavravanje
proizvodnje. Novi izumi omoguili su snaan napredak industrijalizacije, a sitna proizvodnja
ustupa mjesto masovnoj industrijskoj proizvodnji (pojava tvornica s velikim brojem
radnika). U vremenu naglog razvoja proizvodnje stvaraju se vikovi neprodanih proizvoda
koje trite ne moe uvijek prihvatiti. Ti vikovi neprodanih proizvoda su uzrok
gospodarskih kriza. Krupni poduzetnici reagiraju na tu pojavu traei protekcionizam od
drave (carine). Da sprijee meusobnu konkurenciju industrijska se poduzea udruuju u
monopole, pa slobodna trina proizvodnja ustupa mjesto monopolizmu i dogovaranju. No ni
monopoli nisu uspjeli iskljuiti konkurenciju, jer ni meu njima nije bilo sklada. Industrijska
proizvodnja u 19. st. potie i stvaranje velikih gradskih aglomeracija, pa nastaju
viemilijunski gradovi uglavnom zbog migracija stanovnitva (radnitva).

IX. FRANCUSKA U 2. POLOVICI 19. st.

Neuspjeh liberalno-demokratskih revolucija 1848/49. izazvao je grubu unutranju reakciju.
Nacionalna ideja tada postaje sredstvo pomou kojega su drave nastojale za svoje interese
iskoristiti snagu graanstva. Nakon 1850. zapoinje razdoblje nacionalnog okupljanja i
razdvajanja drava povezan s procesom donoenja ustava u kojem se vodilo rauna o
postojanju nacija. To ostvarenje nacionalne drave voljom pojedinih dravnika i vojnom

20

silom mnogi smatraju revolucijom odozgo. Mo drave znatno je porasla to je rezultat

povezivanja tradicionalne politike s tekovinama moderne tehnike.

VRIJEME NAPOLEONA III. (Drugo Carstvo)

Luj Napoleon na vlast u Francuskoj dolazi u prosincu 1848. g., kada ga je narod sit revolucije
izabrao za predsjednika republike. Napoleon je u iduih nekoliko godina putem plebiscita
pretvorio tu republiku u carstvo. 1851. g. provodi dravni udar, a 1852. g. proglaava se
carem pod imenom Napoleon III. Francuska postaje parlamentarna monarhija. Po Ustavu iz
1852. car je dobio iroka zakonodavna prava (imenovanje lanova Dravnog vijea i Senata,
zakonodavna inicijativa i izvrna vlast). Zakonodavna vlast razdijeljena je na tri tijela:
Dravno vijee, Senat i Zakonodavnu skuptinu. Izbori za zakonodavnu skuptinu provodili
su se na temelju opeg prava glasa uvedenog 1851. g., ali je kandidate mogla predlagati samo
vlada, pa je ona bila organ koji je provodio carevu volju. Na vrijeme njegovog vladanja
Francuska doivljava gospodarski napredak. Organiziraju se javni radovi i grade radniki
stanovi. Napoleon III. je utemeljitelj modernog Pariza, izgrauje se kanalizacija, grade
moderne palae. Mnogo se ulae u izgradnju prometnica, a u industriji se razvija proizvodnja
elika. S Velikom Britanijom sklopljen je trgovaki sporazum kojim je omoguen izvoz
francuskih poljodjelskih proizvoda u VB uz sniene carine.
Napoleon III. je vodio aktivnu vanjsku politiku koju je kombinirao s socijalnim mjerama da
bi iznudio pristanak naroda za svoju vladavinu. Glavni cilj mu je bio popraviti poljuljan
poloaj Francuske u Europi i prevladati njezinu izoliranost. Velik uspjeh francuska vanjska
politika postigla je u Krimskom ratu kada je Rusija pokuala da kontrolira politiku Visoke
porte, morskim tjesnacima i balkanskim dravama i tako izazvala sukob s Engleskom.
Napoleon III. se ukljuio u rat na strani Engleske. Na Parikom kongresu 1856. g. igrao je
ulogu arbitra. Rezultati su donijeli raspad konzervativne koalicije Rusije, Austrije i Pruske i
zaotravanje tenzije izmeu Austrije i Rusije na Balkanu. Napoleon III. se tako ponadao da e
sluei se jednom dravom protiv druge izboriti Francuskoj politiko-diplomatsku
hegemoniju na kontinentu. Stoga se nastoji sve vie pribliiti Rusiji. Od 1862. vodi rat u
Meksiku, gdje nije uspio sruiti vladu predsjednika Juaresa i na vlast dovesti austrijskog
vojvodu Maksimilijana. Zbog toga je dolo i do zahlaenja odnosa sa Austrijom. Nakon
zavretka graanskog rata u SAD-u morao je povui vojsku iz Meksika.
Za vrijeme Napoleon III. nastavljena je izgradnja francuskog kolonijalnog carstva. Dovreno
je pokoravanje Alira gdje se useljavaju mnogi francuski kolonisti. Francuzi poduzimaju
osvajanja u sredinjoj Africi (Senegal i Gambija) i Aziji (Anam i Kamboda). Slom
Napoleonove vanjske politike izazvao je sukob s Njemakom, kada suprotstavio njemakom
ujedinjenju. isprovociran od Bismarcka glede panjolskog naslijea objavljuje Njemakoj
rat, ali doivljava teak poraz kod Sedana 1870. g. to je prouzroilo njegov pad i pad 2.
carstva.

RAT S NJEMAKOM I PARIKA KOMUNA

Napoleona III. je s vlasti sruila Zakonodavna skuptina pod pritiskom graana Pariza.
Proglaena je republika (3. republika) i osnovana vlada nacionalne obrane koja je trebala
nastaviti s ratom i suzbiti njemake napade. No kako se nije mogla suprotstaviti Njemakoj
koja je ve bila na francuskom teritoriju, vlada naoruava Pariane, odrede nacionalne
garde. Pariz se naao u njemakom okruenju, a u gradu su zavladali glad, oskudica i
21

nezaposlenost. U sijenju 1871. g. Francuska je kapitulirala i prihvatila teke uvjete mira

(plaanje ratne odtete od 5,5 milijardi zlatnih franaka) i preputanje Njemakoj dviju
najbogatijih industrijskih pokrajina Alsace i Lorraine. Zakonodavna skuptina prihvaa uvjete
mira i za novog predsjednika bira Louisa Thiersa.
Kad je prestala opasnost od njemake vojske, nakon kapitulacije 1871. g., vlada predsjednika
Thiersa donijela je odluku o razoruanju odreda nacionalne garde. Na tu odluku naoruani
radnici i siromano graanstvo zauzimaju sve vladine ustanove i preuzimaju vlast u Parizu, te
proglaavaju Komunu kojoj je na elu bilo Vijee komune. Predvoeni pristaama
socijalistikih ideja, graani Pariza organiziraju vlast i donose zakone u duhu odluka radnike
internacionale. Ukida se stajaa vojska, preuzima se uprava u tvornicama iji su vlasnici
pobjegli iz Pariza i u njima se organizira proizvodnja, donose se zakoni u korist radnika.
Ustanak u Parizu bio je osamljen i nije imao potporu u drugim krajevima i drutvenim
slojevima, to je omoguilo vladi da skri ustanak. Ustanak parikog puka smatra se prvim
pokuajem uspostave oblika vlati kakvog je predloio Karl Marx u svom Manifestu.

DOBA TREE REPUBLIKE

Nakon sloma Parike komune Francuska nastavlja izgraivati republikansko ustrojstvo koje
stalno ugroavaju monarhisti. Republikanski oblik vladavine uvren je donoenjem Ustava
1875. g. Tim Ustavom, predsjednik Republike kao i 1852. g. dobio je velike ovlasti. Uvodi se
ope pravo glasa, a na izborima su veinu dobili republikanci. Jo i u devedesetim godinama
19. st. Francusku potresaju afere koje potiu monarhisti, sluei se pri tome podvalama i
neistinama (Dreyfusova afera). Francuska i dalje uvruje svoj kolonijalni imperij. Osvaja
Tunis gdje 1881. proglaava protektorat, dovrava osvajanja u Indokini. Vlada Tree
Republike osvojila je velika prostranstva u sredinjoj Africi (Nigerija, Kongo, Magadaskar), a
zauzimanje Sudana sprijeila je VB.

X. UJEDINJENJE ITALIJE
U 1. polovici 19. st. pokuaji liberalno-demokratskih snaga da ujedine Italiju nisu uspjeli.
Pobjedu su odnijele legitimistike snage na elu sa Austrijom, a Italija je ostala rascjepkana.
ezdesetih godina 19. st. pitanje ujedinjenja Italije ponovno se aktualizira. Novu taktiku u
drugom pokuaju primjenjuje premijer Kraljevine Sardinije i Pijemonta Camilo Cavour, a u
tome ga pomae bogato graanstvo i dio plemstva koje trai jedinstveno talijansko trite.
Ujedinjenje Italije nastoji se postii postupno, pri emu Cavour uvelike nastoji iskoristiti
novonastale odnose meu europskim dravama, posebno Francuske, Austrije i Pruske. Svoju
taktiku Cavour poinje primjenjivati u Krimskom ratu kada je Kraljevina Sardinija i Pijemont
saveznica Francuske, VB i Turske. Cavour ulaskom u rat eli talijansko pitanje
internacionalizirati da o njemu raspravljaju europski diplomati. Cavour se najvie oslanja na
Francusku i njenog cara Napoleona III. u skladu s njegovom politikom zatite nacija.

RAT S AUSTRIJOM
Napoleon III. prihvaa Cavourovu ponudu da pomogne ujedinjenje Italije, nadajui se da e
tako i Francuska izvui neke koristi, pa ak moda i osigurati prevlast u buduoj ujedinjenoj
Italiji. Prije rata dogovoreno je da e Pijemont dobiti Lombardiju i Veneciju, a Francuska

22

Nizzu i Savoju. U bitkama kod Magente i Solferina 1859. g. francuska i pijemontska vojska
porazile su austrijsku vojsku. Kako je u bitkama bilo mnogo ranjenih, vicarac Henri Dunant
nastoji im pomoi, te 1863. g. osniva u Genevi Crveni kri. No plan Francuske i Pijemonta o
ogranienoj akciji nije se mogao provesti jer je do ustanka dolo i u talijanskim dravicama
juno od Lombardije (Parma, Modena, Toscana). Ustanici rue apsolutistike vladare i
proglaavaju njihovo sjedinjenje s Kraljevinom Sardinijom i Pijemontom. Rat zavrava
mirom u Zrichu 1859. g. Napoleon je dobio obeanu Nizzu i Savoju, a Lombardija,
Modena i Toscana ujedinjuju se s Pijemontom nakon odranog plebiscita. Ratom s Austrijom
ipak nije osloboena Venecija zato to se Napoleon povukao iz rata iznenaen jakim
nacionalnim pokretom u srednjoj Italiji i Papinskoj dravi (iji je on bio zatitnik).
Nezadovoljni rezultatima rata s Austrijom i ostankom Venecije u HM, Italija nastavlja proces
ujedinjenja.

GARIBALDI, VENECIJA I RIM

Druga etapa talijanskog ujedinjenja bilo je ruenje Kraljevina obiju Sicilija. Uz tajnu podrku
Cavoura, Garibaldi je najprije uspio sruiti vlast Burbona na Siciliji, a zatim je prenio borbe
na juni dio Italije i sruio vlast Burbona u Napuljskoj kraljevini. Garibaldi je namjeravao
sruiti i Crkvenu Dravu, ali je to sprijeio Cavour. Poto je referendumom ozakonjeno
ujedinjenje Sicilije, Kraljevine Napulj s Kraljevstvom Pijemonta i Sardinije, stvorena je 1861.
g. Kraljevina Italija, bez Crkvene Drave i Venecije. Nakon ujedinjenja Italija je postala
parlamentarna monarhija. Talijanski parlament u Torinu proglaava Viktora Emanuela II.
(1861-1878) prvim kraljem Italije.
Trea etapa ujedinjenja Italije bilo je prikljuenje Venecije i Crkvene Drave. Veneciju je
Italije dobila 1866. kao rezultat austro-pruskog sukoba, gdje se ukljuila na stranu Pruske.
Veneciju je dobila iako je njena vojska doivjela teak poraz kod Custozze i u pomorskoj
bitki kod Visa. Za konano ujedinjenje Italije nedostajao je jo jedino Rim. U njemu su se jo
od 1849. g. nalazili odredi Napoleona III. koji su uvali papu. Italija je ponovno ekala
povoljnu priliku i iskoristila poraz Napoleona III. u ratu s Pruskom 1870. g. Francuska vojska
povlai se iz Rima, a Italija dovrava ujedinjenje. Nakon ulaska talijanske vojske u Rim, papa
se povukao u Vatikan, a talijanski kralj prijestolnicu prenosi u Rim. Prosvjede pape nitko nije
prihvaao, a 1871. Italija donosi Zakon o garancijama kojim papi osigurava stalni novani
prihod, osobnu nepovredivost, suverena prava nad Lateranskom palaom, crkvom sv. Petra i
Vatikanskom palaom. Papa ne prihvaa taj dokument i odnosi ostaju zaotreni do 1929. g.
kada se rjeavaju Lateranskim ugovorom izmeu Mussolinija i pape Pija XI. kojim je papa
dobio suverenost u malo Vatikanskoj dravi. Zauzvrat papa se odrekao bive Crkvene
Drave.

XI. UJEDINJENJE NJEMAKE

Stvaranje ujedinjene Njemake drave bilo je nakon revolucija 1848/48. g. mnogo zamreniji
problem nego ujedinjenje Italije. Iako je bilo slinosti izmeu ta dva procesa: oba su
ujedinjenja ostvarena vjetom politikom pojedinca, na inicijativu jedne monarhijske drave i
uz pomo rata, diplomacije i nacionalnog pokreta. Ipak, u Italiji se radilo prvenstveno o
zbacivanju stranih vladara i njihove neustavne vladavine, dok je u Njemakoj svaki pokuaj
ujedinjenja zadirao u prava pojedinih drava, pa se moralo raunati na otpor njemakih
knezova ija se ustavna vladavina mogla oslanjati na regionalni patriotizam podanika. Na
23

putu njemakog ujedinjenja bila je i historijska zapreka sukoba izmeu Austrije i Pruske,
dvije najmonije njemake drave.

PRUSKA SREDITE NJEMAKOG UJEDINJENJA

1862. g. za pruskog kancelara izabran je Otto von Bismarck. On je uz pomo dilomacije i
osloncem na ojaali nacionalni pokret te ratovima s glavnim protivnicima njemakoj
ujedinjenja (Austrija, Danska, Francuska) uspio provesti njemako ujedinjenje. Ujedinjenje se
poelo provoditi upravo oko Pruske, iji kancelar Bismarck je bio uvjeren u pravo Pruske na
vodei poloaj u Njemakoj. Pruska je ojaala posebno nakon pada Napoleona I. dobivi
Sasku i dijelove zapadne Njemake. U Pruskoj industrijalizacija postie najvei napredak. Od
50-ih godina niu nove tvornice, a podruje Saske i Porajnja sredita su pruske metalurgije i
rudarstva. Koristei tehnika otkria proizvodnje brzo napreduje. Postojea rascjepkanost
Njemake smeta Pruskoj u daljnjem razvoju. Njemako ujedinjenje ponovno se postavlja
kao sredinje pitanje, a zapoelo je ujedinjavanjem rasprenih pruskih teritorija (aneksijama u
sjevernoj i srednjoj Njemakoj). Za postizanje tog cilja Bismarck je trebao ukinuti
suverenitet njemakih dravica.

RAT S DANSKOM I AUSTRIJOM

Za njemako ujedinjenje Bismarck je poeo rat s Danskom oko pokrajina Schleswig i
Holstein, kada je 1864. g. dolo do spora oko nasljedstva u tim pokrajinama. Na nasljedstvo
pretendira danski kralj to mu osporava konfederacija njemakih drava. Protiv Danske su
bile i Pruska i Austrija, tako da dolazi do saveza. Bismarck zajedno s Austrijom napada
Dansku i oduzima joj navedene pokrajine u kojima se uvodi dvojna austro-pruska vlast
(kondominij). No ta uprava bila je kratkotrajna, jer je Bismarck traio povoda za rat protiv
Austrije koju je elio istisnuti iz njemake konfederacije. Dolo je do spora kad je Austrija
pokuala ukinuti kondominij i istisnuti Prusku iz zajednike uprave. Pruska objavljuje rat
Austriji i nanosi joj teak poraz kod Knigsgrtza 1866. g.
Rat s Austrijom okonan je mirom u Pragu 1866. g. Austrija je pristala na likvidaciju
Njemakog saveza drava i na reorganizaciju u Njemakoj bez njezina sudjelovanja.
Austrija je konano istisnuta iz Njemake i od tada se ona vie okree podunavskim zemljama
i Balkanu. Zapreka brzom ujedinjenju Njemake nakon poraza Austrije bio je francuski car
Napoleon III. Pruska pojaava aneksiju njemakih dravica nakon poraza Austrije te anektira
Hannover, Nassau i Frankfurt. Godine 1867. formira Sjevernonjemaki savez.
Junonjemake drave povezuju se s Sjevernonjemakim savezom prvo u vojni savez, a onda
u gospodarski uspostavom jedinstvenog carinskog saveza i parlamenta.

RAT S FRANCUSKOM I KONANO UJEDINJENJE NJEMAKE

Konano ujedinjenje Njemake moglo je biti uspostavljeno samo nakon uklanjanja Napoleona
III. koji je protivio tom ujedinjenju. 1870. sukobio se Bismarck s Napoleonom oko
panjolskog nasljea. Uvjeren u svoju premo, izazvao je Napoleona koji pruskoj objavljuje
rat. Bitkom kod Sedana Napoleon je poraen, a mirom u Versaillesu 18. sijenja 1871.
proglaeno je ujedinjenje Njemake (uspostavlja se Drugi Reich). Pruski kralj Vilim I. (1871-

24

1888) Hohenzolern postaje njemaki car. Njemaka je anektirala francuske pokrajine Alsace i
Lorraine, a prikljuile su joj se ugovorima (nakon to im je Bismarck zajamio posebna
prava) i junonjemake drave. Ujedinjenjem je Njemaka postala ustavna monarhija
posebnog tipa u kojoj su prava dravne izvrne vlasti (posebno kancelara Bismarcka) bila
velika. U carstvu je dominirala Pruska, a mogunosti naroda zastupanog u parlamentu
(Reichstagu) bile su manje nego u nekim zapadnoeuropskih demokracijama.
Njemako ujedinjenje pozitivno je utjecalo i na njen gospodarski napredak. U njemakoj se
nakon ujedinjenja razvija proizvodnja ugljena, eljeza i elika, gdje Njemaka 1900. g.
postaje vodea europska sila. Njemaka je trea pomorska sila i pripada u drave u kojima
nastaju znaajni tehnoloki pronalasci (dizel-motor, automobil, dinamo) U Njemakoj nastaju
velika industrijska poduzea s masovnom tvornikom proizvodnjom (Krupp u Essenu)
posebno specijalizirana z proizvodnju oruja.

XII. SAD U 2. POLOVICI 19. st.

Nakon to postizanja nezavisnosti u ratu s Velikom Britanijom, SAD uklanjaju glavnu
zapreku svoga gospodarskog prosperiteta. Na naelima Deklaracije nezavisnosti izgrauju
slobodno graansko drutvo i ekonomski liberalizam. Poticaj gospodarskom napretku daje i
masovno useljavanje stranaca. Do 1853. g. SAD-u je prikljuen teritorij do Tihog oceana
nizom akvizacija u razdoblju od 1845. do 1853. g. Sastav stanovnitva 60-ih godina 19. st. bio
je izrazito heterogen. U sjevernom dijelu i novonaseljenim zemljama prevladavaju mali
zemljoposjednici ili zakupnici (farmeri). Proizvodnja na farmama se intenzivira primjenom
strojeva i umjetnih gnojiva. Na podruju sjevera razvija se tvornika proizvodnja. U junim
dravama vlast imaju veleposjednici na ijim plantaama rade robovi. Otkria nalazita zlata
u Kaliforniji i druga rudna bogatstva utjeu na oivljavanje prometa i industrije.

RAT SJEVERA I JUGA

Gospodarske i politike suprotnosti Sjevera i Juga sve su se vie zaotravale. Jug se protivi
primjeni liberalnih ideja na cijelom podruju, jer bi to ugrozilo opstanak robovskog rada.
Plantaeri su bili protiv uspostave slobodnog trita radne snage, a ona je ipak bila presudna
za daljnji razvoj industrije na Sjeveru. Uz to postojao je i carinski sukob. Izborom Abrahama
Lincolna za predsjednika june drave nisu bile zadovoljne. Juna Carolina se nakon izbora
Lincolna odvaja iz Unije, a 1861. ju slijedi i 6 ostalih junih drava. Odvojene drave
ujedinjuju se u Konfederaciju Amerikih Drava. Rat je poeo 12. travnja 1861. g. kada su
vojnici Konfederacije napali jedinice Unije kod Fort Sumtera. Sjever je pomorskom
blokadom pokuao gospodarski slomiti snagu Juga, kojeg u ratu pomau Francuska i
Engleska. Blokadom se pokuava sprijeiti opskrba Konfederacije vitalnim sirovinama.
Obranu Konfederacije vodi general Robert Lee koji suzbija dvije ofenzive u Virginiji i
prenosi rat na sjever. Zaustavljen je kod Antietama u Marylandu 1862. g. i poraen kod
Gettysburga 1863. g. Nakon tih pobjeda snage Sjevera pod vodstvom generala Granta
prenose ratne operacije ponovno na jug. General Grant sa svojom vojskom ulazi u Virginiju, a

25

Villiam Sherman u Georgiju i Junu Karolinu. 1865. g. vojska generala Leea opkoljena je u
St. Louisu i prisiljena na predaju ime je Sjever odnio pobjedu.
Nakon rata u SAD-u je ukinuto ropstvo i omoguena modernizacija gospodarstva i slobodno
trite radne snage. Sjever je pobjedu odnio zahvaljujui modernijem i naprednijem
gospodarstvu koje mu je omoguilo osiguranje potrebnih sredstava za rat. Nakon
secesionistikog rata SAD postaju gospodarski najmonija sila u svijetu. Ukidanje ropstva
stvara jedinstveno unutranje trite, a slobodnom podjelom zemlje stvaraju se posjedi s
intenzivnim nainom obrade zemljita kojim se dobivaju veliki prinosi (strojevi, umjetna
gnojiva, kvalitetne sorte sjemena). SAD postaju tako ne samo industrijska, ve i
poljoprivredna sila. Uz to dolaze i rudna bogatstva i velik broj radnika koji se useljavaju iz
Europe, kao i priljev europskog kapitala i istaknutih strunjaka i znanstvenika. Veliki
geografski prostro SAD-a povezuje se eljeznikom mreom, a 1869. g. izgraena je prva
transkontinentalna eljeznica od Atlantika do Pacifika.

XIII. RUSIJA U 19. st.

RUSIJA U 1. POLOVICI 19. st.
Rusija je odigrala veliku ulogu u slamanju Napoleonovog ekspanzionizma, posebno njezin car
Aleksandar I. (1806-1825). Za jaanje utjecaja u Europi Aleksandar pomae snage koje se
suprotstavljaju jaanju Austrije i Pruske. U revolucijama 1820/21. Rusija je jak oslonac
konzervativnim legitimistikim snagama u Europi. Politiku cara Aleksandra I. nastavlja i
Nikola I. (1825-1855), koji 1849. pomae uguiti ugarsku revoluciju.
Industrijski razvitak zahvaa i Rusiju. I tu se razvijaju moderne manufakture, tvornice i
rudnici i grade prve eljeznike pruge. Rusija iri trgovake veze s europskim i azijskim
dravama, a najvie se izvozi eljezo. Ipak, brzi industrijski napredak u Rusiji ometa postojei
feudalni sustav i vezanost seljaka za posjed. U Rusiji jo nije ukinuto kmetstvo, a u rudnicima
i prvim tvornicama rade najvie kmetovi.
Rusijom je vladao car koji je imao apsolutnu vlast, dok predstavnikog tijela nije bilo. Iako je
Rusija bila feudalna drava u njoj plemstvo nije imalo vlast, ve vlada car uz pomo
inovnika. Plemstvo je imalo samo lokalnu vlast. Graanstvo je tek u zaecima, pa car nema
jaku oporbu koja bi odlunije traila provoenje liberalno-demokratskih reformi. Oporbu
caru ine predstavnici malobrojne ruske inteligencije, najvie u redovima asnika plemia.
Osnivaju se tajna drutva kojima je cilj slomiti carsko samodravlje, ukinuti kmetstvo i
uvesti liberalno-demokratske slobode. asnici zavjernici pokuali su 1825. g. podignuti
ustanak pri polaganju zakletve caru (dekabrija) i prisiliti cara da donese ustav i ukine
apsolutizam. Caru odane jedinice skrile su otpor 2000 pobunjenih asnika (dekabrista).
Nakon sloma dekabrista car Nikola I. pojaava teror, pa veina oporbenjaka odlazi u
inozemstvo, a otpor carskom apsolutizmu 30-ih godina preuzimaju brojne studentske grupe.

RUSIJA U 2. POLOVICI 19. st.

Otpor carskom samodravlju organiziraju u 2. polov. 19. st. narodnjaci (koji misle da e
pridobiti seljake za ruenje cara), ali ih seljaci ne prihvaaju, pa neke njihove grupe

26

individualnim terorom pokuavaju sruiti cara (1881. ubili su cara Aleksandra II.). Protiv
samodravlja istupaju i radnici organizirani u radnike organizacije pod vodstvom
Plehanova i Lenjina.
Rusija je posljednja drava u Europi koja je ukinula kmetstvo. Ono je ukinuto carskim
manifestom 1861. g. Seljak je postao osobno slobodan (plemi ga nije mogao prodati niti se
mijeati u njegov privatni ivot, mogao je trgovati u nastupati na sudu). Zemlju je plemiima
otplatila drava, a seljaci su taj iznos otplaivali uz kamate tijekom 49 godina. Zemlja je
postala vlasnitvo seoske opine, a ne seljaka, dok su u plodnijim krajevima zemlju zadrali
plemii, drava i crkva. Plemii su zadrali i panjake i ume, za ije koritenje su seljaci i
dalje plaali radom na plemikim njivama. Nakon ukidanja kmetstva pojaava se industrijski
razvoj Rusije. Ulazi francuski i belgijski kapital u ruska industrijska sredita, a gradi se i
eljeznika mrea. Osim ukidanja kmetstva Aleksandar II. provodi i druge reforme, kao
uvoenje samouprave u gubernije i okruge, reforme pravosua i obrazovanja i uvoenje ope
vojne obveze.
Rusija poinje i iriti svoj imperij. Do 1815. g. uspjela je ukljuiti u svoje carstvo podruja
istono od Urala do obale Tihog oceana i do granica Kine i Mongolije. Ruska luka u Tihom
oceanu bila je Vladivostok. 1900. g. nakon revizije japansko-kineskom mirovnog sporazuma i
razgranienja velikih sila u Kini, Rusija je dobila Manduriju i pretvorila je u svoju interesnu
sferu. U 19. st. svoje teritorijalno irenje Rusija usmjerava prema Turskoj, to je dovodi do
sukoba s ostalim europskim dravama, posebno Engleskom, koja je imala dominantan utjecaj
u Indiji. Rusija je vrlo aktivna u rjeavanju istonog pitanja, no njene namjere sprjeavaju
ostale europske sile. Ruska imperijalna mo bila je usmjerena prema jugozapadu i jugoistoku,
prema svjetskim morima (Tihom oceanu i Sredozemlju). Rusija se nije uspjela probiti na
Sredozemlje, ali je uspjela ojaati svoj utjecaj u sredinjoj Aziji. Osvojena podruja Rusija je
naseljavala, posebno svoju unutranjost. Rusiju su esto nazivali "tamnica naroda" jer je bila
vienacionalna drava, no svu vlast imali su Rusi, dok dugi narodi nisu imali nikakvih
politikih prava. Pokuaje buna, kao u Poljskoj 1863. g. carska vojska surovo gui.

XIV. OSMANSKO CARSTVO, BALKAN I ISTONO PITANJE

OSMANSKO CARSTVO U 1. POLOVICI 19. st.
Osmansko Carstvo potkraj 18. i po. 19. st. zahvaa gospodarska kriza i kriza politikog i
drutvenog ustroja koji se temeljio na spahijskom timarsko-lenskom sustavu. Gospodarstvo se
zasnivalo na agraru i naturalnom gospodarstvu, dok trina proizvodnja nije bila razvijena.
U drutvu je vladala nejednakost, a vlast i povlastice bile su osigurane samo pripadnicima
muslimanske vjere. U dravi je vladala imovinska i osobna nesigurnost i samovolja
privilegiranih drutvenih slojeva. Nastavlja se i proces itluenja, a seljake sve vie
optereuju nameti spahija i novih gospodara itluk-sahibija. U najteem poloaju su bili
krani. Jaa samovolja lokanih vlastodraca (korupcija, nasilje feudalaca). U 1. polov. 19. st.
u Turskoj je pojavljuju nacionalni pokreti i ustanci, to dovodi do formiranja nacionalnih
drava (Grci, Srbi, Rumunji, Bugari)
Mo sultana sve je vie slabila. Da bi uvrstili vlast, sultani pokreu reforme i nastoje tako
spasiti Tursku od propasti. Reforme poinje provoditi sultan Mahmud II. (1808-1839). On je
raspustio janjiare, uzronike nereda, pobuna i nasilja (sretna zgoda), a umjesto njih uvodi
27

vojsku po zapadnoeuropskom uzoru. Modernizira javne slube (pota, novine, europski nain
odijevanja), ali ne ukida feudalni sustav. 1829. g. priznaje nezavisnost obnovljenje Grke, a
1830. g. autonomiju Srbije i nasljednu dinastiju Muhameda-Alija u Egiptu. Muhamedove
reforme nastavlja Ambdumecit II. koji 1839. g. donosi Hatierif od Glhane kojom
osigurava ivot i imovinu svih graana Carstva. Uvodi se javnost suenja i zabrana trgovanja
robljem. No reformama se suprotstavljaju samovoljni feudalci. Tako Muhamed-Ali 1832. g.
napada Carigrad uz pomo Francuske, ali se zbog ruske intervencije morao povui
zadovoljivi se upravom Sirije.

ISTONO PITANJE DO 1853.

Pod istonim pitanjem podrazumijeva se opstanak OC koje se postavljalo u 19. st. Brojne
europske drave bile su zainteresirane za teritorij Turske, ponajvie VB, RU, FRA i HM, a
kasnije i drave koje su nastale unutar OC kao Srbija, Crna Gora, Grka i kasnije Bugarska i
Rumunjska. Istono pitanje poelo se rjeavati ratovima. Najistaknutiji njihov pokreta bila je
Rusija, koja nastoji zagospodariti Crnim morem i dobiti slobodan izlaz na Sredozemlje, te
stei odluujui utjecaj na Balkanu. Nakon rusko-turskog rata 1768-1774. Rusija je dobila
pravo slobodne plovidbe Crnim morem i pravo prolaska trgovakih brodova kroz tjesnace,
te pravo zatite pravoslavnog stanovnitva u OC. Krajem 18. st. najvei takmac Rusiji u
rjeavanju istonog pitanja je Francuska (Napoleon zauzima Maltu, dio Sirije, Egipat, ali je
njegovu flotu porazila VB kod Abukira 1789.). Do kraja 18. st. Rusija je oduzela OC Krim i
cijelu sjevernu crnomorsku obalu.
Istono pitanje aktualizira se nakon Bekog kongresa u grkom ustanku i srpskim
ustancima. Za vrijeme napada egipatskog vezira Muhamed-Alija na Carigrad 1833. g. sultanu
pomae Rusija, koja u Carigrad iskrcava svoje jedinice. No Francuzi i Britanci inzistiraju da
Rusi napuste Carigrad, to je i ostvareno. OC je pristalo Rusima ipak dati pravo prolaza
ratnim brodovima kroz tjesnace i to pravo ograniiti samo na njih.
Nova etapa u rjeavanju istonog pitanja pokrenuta je ponovno ustankom egipatskog vezira
Muhamed-Alija 1839. g. Turskoj stiu u pomo Rusija i VB, a kasnije i FRA. Nakon poraza
Muhamed-Alija u Londonu je 1841. g. dogovoreno da Turska zabrani prolaz svim ratnim
brodovima kroz tjesnace. Od 1844. u diplomaciji se sve vie za Tursku upotrebljava naziv
"bolesnik na Bosporu" (Nikola I. u posjetu Viktoriji).

KRIMSKI RAT
Nezadovoljna rjeavanjem istonog pitanja Rusija ponovno pokree to pitanje, obnavljajui
zahtjev o osiguravanju prava kranskog klera u svetim mjestima koja su bila u sastavu OC.
Iako je sultan popustio Rusiji, ona mu je objavila rat 1853. g. Rusi su zauzeli Vlaku i
Moldaviju, a admiral Stepanovi-Nahimov porazio je tursku flotu kod Sinope. Ponovno,
bojei se ruske prevlasti u rjeavanju istonog pitanja, OC se pridruuju VB i FRA,
objavljujui 1854. g. rat Rusiji. Borbe su se vodile na Krimu, a najea je bila za Sevastopolj
kojeg je opkolilo 1000000 vojnika. Opsada je trajala 11 mjeseci i na kraju je Rusija morala
kapitulirati i napustiti Vlaku i Moldaviju. Mirom u Parizu 1856. g. Rusija se odrekla prava
na Carigrad i izgubila je pravo da na obalama Crnog mora podue utvrde. Izgubila je i dio
Besarabije. Godine 1859. dolo je do unije dviju kneevine Moldavije i Vlake izborom
moldavskog kneza Cuze za vladara. Time je stvorena jedinstvena rumunjska drava koju
28

1861. priznaje OC i europske sile. Parikim mirom Rusija gubi utjecaj na Dunavu, tjesnacima
i Balkanu, a Crno more proglaeno je neutralnim. Tjesnaci se zatvaraju za ratne flote svih
zemalja, dok su FRA i VB dobile pravo kontrole turske banke. Turski dravni dug iznosio je
1874. g. 5 milijardi zlatnih franaka. Strane banke dobile su u zalog prikupljanje daa vazalnih
drava, carine i monopol duhana i soli.
U Carstvu se sve vie formira oporba sultanu koju vode mladoturci (inteligencija kolovana
na zapadu, asnici i trgovci) koji trae uvoenje liberalnih reformi i demokratski
parlamentarizam. Voa ima je Midhat-paa. Mladoturci su 1876. svrgnuli Abdulaziza i
postavili Abdulhamida II. na vlast. On je 1876. proglasio Ustav, no ve ga je 1878. ukinuo i
zavladao apsolutistiki.

ISTONO PITANJE U 2. POLOVICI 19. st.

Istono pitanje ponovno se aktualizira ustankom u BiH 1875. g. Kako sredinja vlast u
Carigradu nije uspjela obuzdati samovolju spahija, begova i dravnih inovnika, pogorava se
poloaj seljaka, posebno nemuslimana, osobito nakon nerodne 1874. g. kada je zavladala
glad. Pritisnuti obvezama i obespravljeni, seljaci se 1875. g. bune, a buna se uskoro pretvara u
ustanak. Ustanak diu Hrvati na podruju mjesta Gabele uz Neretvu. Velike europske drave,
ali i male balkanske dravice (Srbija i Crna Gora) nastoje ustanak iskoristiti za svoje interese.
Rusija se na raun OC nastoji proiriti na Balkan i osigurati davni san izlazak na
Sredozemlje. Austro-Ugarska pak turskim posjedima na Balkanu eli nadoknaditi izgubljeni u
ratovima s Italijom i Pruskom, dok VB i FRA nastoje sauvati svoje pozicije. Balkanske
drave tee potpunom osamostaljenju od OC, dok se Srbija eli jo i proiriti teritorijalno na
raun svojih susjeda, posebno BiH. 1876. g. stoga Srbija i Crna Gora objavljuju rat OC uz
izliku pomou ustanicima. Srbija je u ratu bila poraena, ali se 1877. na zahtjev Rusije
ponovno ukljuuje u rat. Ruska vojska je preko Bugarske uspjeno prodirala prema Carigradu
(osvojili su Sofiju i Edirne). Turci su pred porazom zatraili primirje u San Stefanu 1878. g.
Mirom u San Stefanu 1878. g. Turska je morala pristati na osnivanje Velike Bugarske (od
istone Trakije do Albanije s dijelom Makedonije i Srbije). Tim mirom priznata je
nezavisnost Srbije, Crne Gore i Rumunjske, a Rusija se teritorijalno proirila u Besarabiji i
Aziji. Odredbe mira nisu odgovarale europskim velikim silama, pa se saziva Berlinski
kongres koji je trebao revidirati Sanstefanski mir. Potvrena je nezavisnost Srbije, Crne Gore
i Rumunjske, a umjesto Velike Bugarske uspostavljena je Kneevina Bugarska i autonomna
Istona Rumelija u sastavu Turske. Ostali teritoriji Velike Bugarske vraeni su Turskoj.
Austro-Ugarska je dobila pravo okupacije BiH, gdje je trebala provesti reforme. Srbija se
1881. tajnim trgovinskim sporazumom s A-U odrekla tenji prema BiH i ograniila se na
teritorijalni irenje na jugu. Time je bilo zakljueno kratkotrajno saveznitvo A-U i Srbije,
koje je trajalo do ruenje dinastije Obrenovia 1903. i dolaska Karaorevia, kada Srbija
mijenja svoj oslonac prema Rusiji.

XV. VELIKA BRITANIJA U 2. POLOVICI 19. st.

Do sedamdesetih godina 19. st. Britanija je bila vodea ekonomska sila svijeta. I na polju
svjetske politike izborila si je prvo mjesto stvaranjem prekomorskog imperija. Britanske
kolonije nalazile su se u Kanadi, Junoj Africi, Australiji i na Novom Zelandu, irom Azije. U
posljednja dva desetljea 19. st. Britanija gubi ekonomsku prevlast, jer ju prestiu SAD i
29

Njemaka, a u osamdesetim godinama gubi monopol i na svjetskom tritu. Zahvaa je i kriza

poljodjelstva zbog jeftinih poljoprivrednih proizvoda iz SAD-a. U 2. polov. 19. st. na vlasti su
se izmjenjivale dvije stranke: konzervativci i liberali. Najistaknutiji politiari tog vremena
bili su Disraeli, voa konzervativaca i Gladstone, voa Liberala. Osnovni problemi njihove
unutranje politike bili su izborna reforma, irsko pitanje i rjeavanje poloaja radnika. U
vanjskoj politici morali su rjeavati pitanje uvrenja i daljnje ekspanzije kolonijalnog
carstva.
Velika Britanija je imala dva tipa kolonija: naseljenike (Kanada i Juna Afrika, Australija i
Novi Zeland) i kolonijalne razasute po Africi, Aziji i otoju Pacifika. U vremenu kad druge
Europske zemlje ele stvoriti svoje kolonijalno carstvo, Britanija ga eli ouvati, ali i
proiriti, te se natjee s ostalim dravama za ono to jo nije osvojeno. Potkraj 19. st.
samoupravu u statusu dominiona dobile su Australija, Novi Zeland i Junoafrika Unija. Bez
obzira na autonomiju, jo je uvijek postojala jaka veza s metropolom. Najznaajnija britanska
kolonija u Aziji bila je Indija, gdje se provode brojne reforme. 1855. g. ukinuta je
Istonoindijska kompanija, a dio Indije postao je krunskom kolonijom. Kraljica Viktorija
proglaena je 1876. kraljicom Indije. U Indiju se ulae golem engleski kapital, posebno u
izgradnju tekstile i metalne industrije (centar je Bombay), rudarstvo i metalurgija (centar je
Calcutta). No razvoj potie i pojavu nacionalnog pokreta, pa se 1885. g. organizira Indijski
nacionalni kongres koji se bori za samoupravu Indije.

XVI. IMPERIJALIZAM I PODJELA SVIJETA

Posljednjih desetljea 19. st. javlja se tenja nacionalnih drava (njihovih vlada i buroaske
klase) da proire svoj teritorij izvan povijesno zacrtanog prostora, tj. svoje postojbine.
Nacionalizam je preao granice pojedinih naroda i drava i povezao se s tenjom da se
privredi u naglom usponu osiguraju sirovine i trita, a sve veem broju stavnika ivotni
prostor. To je povezano i s uvjerenjem da e se na skuenom zemaljskom prostoru moi
odrati samo drave s velikim brojem stanovnika i snanom privredom. Dolazi do utrke za jo
neistraenim i neosvojenim podrujima Azije i Afrike, te pacifikog prostora. Rezultat toga
osvajanja je stvaranje imperija ili svjetskih kolonijalnih carstava. Svjetskom silom je
smatrana samo ona drava koja je posredno ili neposredno sudjelovala u donoenju velikih
politikih odluka. Borba za premo izmeu starih drava koje su se do tada sukobljavale
unutar Europe, sada poprima globalne razmjere.

PODJELA AFRIKE
Podjela Afrike najznaajniji je dogaaj ranog imperijalizma. Osim Kaplanda koji je drala
Britanija i sjevernoafrike obale iji zapadni dio je drala Francuska, do 1875. u Africi su
postajala tek malobrojna europska trgovaka naselja na istonoj i zapadnoj obali. Na podruju
sjeverno od Sahare, proces podjele se odvijao u znaku britansko-francuskih sukoba. Sueski
kanal koji je izgraen francuskim kapitalom doveo je Egipat u prvi plan. Da bi sebi osigurala
put u Indiju Britanija se domogla velikog dijela dionica Sueskog kanala, a 1875. preuzela je i
u pravu na Cipru. Konano je u razraunavanjima s prezaduenim Egiptom potisnula
Francusku. Osnovano je Egipatsko potkraljevstvo, koje je i dalje bilo pod nominalnom
vlau sultana.
Kolonijalna ekspanzija u tropskoj Africi zapoela je iz pobude belgijskog kralja Leopolda II.
koji je elio da u Kongu uspostavi svoje privatno kolonijalno carstvo. 1885. osnovana je
Drava Kongo, to je potaklo i ostale suparnike da se pojaano ponu probijati u unutranjost
30

Afrike: Francuska donjim tokom rijeke Kongo, Portugal iz Angole i Britanija iz June Afrike.
Od 1884. u utrku se ukljuila i Njemaka i proglasila jugozapadnu Afriku, Kamerun i Togo
svojim protektoratima. Francuska se u obraunima s Italijom dokopala Tunisa, dok je Italija
sebi osigurala nekoliko kolonija na obali Sredozemnog mora i na istoku, ali nije joj uspio
pokuaj vojnog osvajanja Abesinije (Etiopije) 1895. g. Do 1890. podjela Afrike odvijala se
bez mnogo sukoba i uglavnom diplomatskim dogovorima interesnih strana. Poznata je
britansko-njemaka nagodba o Istonoj Africi (Helgolandsko-zansibarski ugovor iz 1890.).
Krajem 19. st. dolo je do nekoliko sukoba koji su pokazali da je imperijalistika politika
dosegla svoj vrhunac.

KOLONIJE U AZIJI
U Aziji je bila drugaija situacija nego u Africi. Ovdje su Europljani naili na niz starih,
politiki slabih, ali visoko razvijenih kultura (Turska, Perzija, Indija, Anam, Kina, Japan i u
pozadini Rusija). Ruski imperijalizam je u Aziji teio da i hladnih sjevernih azijskih predjela
prodre u jugozapadni i jugoistoni azijski prostor i tako dobije nezaleen pristup svjetskim
morima (Sredozemnom moru i Tihom oceanu). U unutranjosti Azije Rusija se usmjerila
podvrgavanju stepskih zona jugoistono od Sibira svojoj kontroli. Najvei protivnik Rusije u
Aziji bila je Britanija kao pomorska sila, posebno na jugu u jugozapadu, gdje je aktivno
sudjelovala u zatiti Turske. Engleska je uspjela osvojiti indijski potkontinent te sama
prodrijeti prema sjeveru s namjerom da Indiju okrui zatitnim bedemom zemalja koje bi bile
pod njezinom vlau. Od pedesetih godina pokuavala je Rusija bezuspjeno prodrijeti u
Sredozemlje, no uspjeha je imala u centralnoj Aziji osvajanjem Turkestana i Turkmenije gdje
je dola do granica Perzije i Afganistana. I oko tih zemalja su se sporile Britanija i Rusija, ali
nikada nisu potpuno potpale pod utjecaj koje od ovih sila.

USPON IZVANEUROPSKIH DRAVA U DOBA IMPERIJALIZMA

Najvanija azijska sila koja u 19. st. doivljava svoj uspon je Japan. Feudalni Japan je dugo
ivio odvojen od vanjskog svijeta i tek 1853. g. uspostavio trgovake veze sa SAD-om. U 2.
polovici 19. st. dolazi do preobraaja Japana u modernu velesilu. 1871. dolazi do ukidanja
feudalizmau Japanu i reorganizacije vojske po pruskom uzoru, rekonstrukcije uprave i
obrazovnog sistema i napokon do proglaenja Ustava po ugledu na zapadne ustave 1889. g.
Ta europeizacija Japana bila je uzrok da se i on umijeao u sukobe velikih sila oko Kine. Za
razliku od Japana, Kinesko carstvo dinastije Mandu bilo je uvueno u svjetsku politiku na
nain da je zemlja iznuenim zakupnim i trgovakim ugovorima eljeznikim koncesijama
bila podijeljena na politiko-ekonomske sfere utjecaja imperijalistikih sila. Engleska je
prodirala u unutranjost iz stranje Indije i Hong Konga, Francuska sa juga, a na sjeveru je
Japan pokuao zakoraiti na kontinent prvi puta 1894. g. No zbog protesta europskih sila
morao se zadovoljiti samo Formozom. 1900. g. Rusija je sebi osigurala Manduriju i Port
Arthur, Engleska dolinu Jangcea, a Njemaka zalee luke Kiachowa (to je bio razlog za
izbijanje bokserskog ustanka protiv Europljana koji je 1900. g. uguen. 1904./5. zaratile su
Japan, koji je u meuvremenu izgradio jaku mornaricu i sklopio sporazum s Engleskom, i
Rusija. Rusija je poraena, to je bio jedan od razloga ustanka u Rusiji 1905. g.
Posredovanjem SAD-a sklopljen je Porthsmoutski mir kojim je Rusija morala ustupiti
Japanu podruje Sahalina i Port Arthur, te protektorat nad Korejom i junom Mandurijom.
To je ujedno bilo i priznanje Japana kao znaajne velesile.
31

Krajem 19. st. i Sjedinjene Drave su bile gurnute u ekspanzivnu svjetsku politiku.
Kontinent je postupnim naseljavanjem bio gotovo potpuno zaposjednut pa je 1891. ukinut
Homestad Act kojim je bilo regulirano dobivanje zemlje u vlasnitvo. Pod utjecajem politike
osiguravanja svojih pomorskih pozicija, poele su se SAD okretati svojim susjedima u
Srednjoj Americi i otocima Zapadne Indije. 1867. g. SAD. su od Rusije kupile Aljasku na
sjeveru. Tenja SAD-a irenju prema jugu imala je za cilj stvaranje ekonomski kontroliranog
imperija. 1898. g. Unija je anektirala Havajsko otoje na Pacifiku. Pravi prodor svoje
imperijalistike politike SAD pokazuju nakon likvidacije panjolskog kolonijalnog carstva,
prije svega intervencijom u Kubi, gdje su u ratu Kubanaca s panjolcima zadobili Portoriko,
Guam i Filipine, a dvije godine kasnije u razraunavanju s Engleskom i Njemakom jo neka
otoja na Tihom oceanu. Republika Kuba s Haitijem bila je neko vrijeme podvrgnuta
amerikom utjecaju, kao i Panama koja se 1903. g. odcijepila od Kolumbije. Tamo je 1914. g.
zavren Panamski kanal.

KRIZA IMPERIJALIZMA
Na prijelazu u 20. st. dolazi dok krize imperijalizma. Europske sile u tenji za irenjem svojih
posjeda nale su se odjednom suoene s mladim europskim dravama i nacijama. irenje
britanske moi stiglo je do svojih krajnjih granica, a na ekonomskom planu nove industrijske
drave poele su Britaniji preotimati izvozna trita. Kolonije i nekada zaostale zemlje
poinju razvijati vlastitu industriju i protekcionistikim mjerama tititi svoje interese.
Britanija prelazi u defenzivu usmjerenu na ouvanje svog kolonijalnog imperija. S druge
strane Njemaka je jo uvijek bila u fazi stvaranja svoga kolonijalnog imperija i zbog toga je
nuno morala doi u sukob s ostalim "zasienim" silama, posebno u Sjevernoj Africi, Maroku
i Bliskom istoku. Njemaka je dobila i koncesiju za gradnju eljeznice od Carigrada preko
Bagdada do Perzijskog zaljeva, to su pak ostale sile smatrale zadiranjem u svoje interesne
sfere. Najtee krize su ipak bile dvije marokanske krize koje su prijetile da se pretvore u ratni
sukob. Svijet je sve vie bio izloen ekspanzionistikim tenjama velikih sila, to je bilo
nuno povezano i s utrkom u naoruavanju. Sve je to vodilo u neminovan globalni sukob koji
e svoju realizaciju doivjeti u vrijeme 1. svjetskog rata.

XVII. STVARANJE EUROPSKOG SUSTAVA SAVEZA

Zavretkom francusko-pruskog rata 1871. g. Europa ulazi u razdoblje etrdesetogodinjeg
mira. U tom razdoblju svaka europska sila eli ouvati postojee stanje i ne remetiti ravnoteu
snaga. Ta ravnotea europskih snaga odravala se putem sistema saveza. Savezi su se
zakljuivali na temelju gospodarskih, socijalnih, politikih, vojnih i stratekih inilaca velike
sile. Savezima su velike sire utvrivale meusobne odnose, usklaivale ravnoteu snaga i
uvrivale hegemoniju. Stvaranjem Njemakog Carstva nastaje u Europi jo jedna velika sila
koja svoju mo temelji na gospodarskoj i vojnoj moi. Kancelar Bismarck bio je svjestan da
je ujedinjenjem Njemake naruena ravnotea europskih sila, to je lako moglo dovesti do
izoliranja Njemake i stvaranja protunjemakih saveza i koalicija. Stoga on nastoji sprijeiti
izolaciju Njemake i ukljuiti je u meunarodne procese, te posebno prijeiti napad na
Njemaku s dvije strane. Savezi su nastali i kao rezultat antagonizama koji su postojali meu
pojedinim europskim dravama. Najvei su bili izmeu Njemake i Francuske (gubitak
Alsacea i Lorrainea), a neto blai izmeu Velike Britanije i Rusije (suparnitvo u
Osmanskom Carstvu, sredinjoj Aziji i Kini), te izmeu A-U i Rusije (suparnitvo na
Balkanu).
32

BISMARCKOV SUSTAV SAVEZA

Sustav saveza u Europi poeo se formirati 1879. g. kada je osnovan
1. DVOJNI SAVEZ izmeu Njemake i Austro-Ugarske. Tim savezom A-U se titi od
mogueg ruskog ugroavanja njezinih interesa na Balkanu. Taj savez inicira Njemaka u
strahu od mogue konfrontacije s Francuskom. Da bi sprijeio izolaciju Njemake Bismarck
je 1881. g. zakljuio
2. TROCARSKI SAVEZ s Rusijom (NJE, A-U, RUS) kojim je nastojao zadrati na svojoj
strani Rusiju, ali da se ne prekine veza s Britanijom koja je bila Ruski protivnik. Odnose u
Trocarskom savezu naruilo je 1885. pripajanje Istone Rumelije Kneevini Bugarskoj uz
odobrenje Rusije. A-U potie Srbiju na rat, koja je u bitci kod Slivnice 1885. poraena. Zbog
suparnitva u Bugarskoj 1886./87. izmeu A-U i Rusije raspada se ovaj savez. Godine 1882.
sklapa
3. TROJNI SAVEZ s Italijom. Tom savezu svaka od potpisnica prilazi sa svog stajalita.
Austro-Ugarska, koja je s Italijom bila u sukobu zbog Tirola, prihvaa Italiju da bi se zatitila
od mogueg rata s Rusijom, a njemaka saveznitvom se tim savezom osigurava ugrozi li je
Francuska. Da bi se ponovno osigurao s ruske strane Bismarck nakon raspada Trocarskog
saveza sklapa tajni
4. UGOVOR O UZAJAMNOM OSIGURANJU 1887. g. s Rusijom. S druge strane da bi
to vre vezao Italiju u Trojni savez daje podrku sklapanju Sporazuma o Sredozemlju
1887. izmeu Britanije i Italije kojem kasnije pristupa i A-U pa nastaje
5. SREDOZEMNA ANTANTA. Ovom savezu 1888. g pristupa i panjolska. Tim savezom
Bismarck je htio osigurati postojee odnose na Sredozemnom moru i nezavisnost Turske.

NOVI SUSTAV SAVEZA

Padom Bismarcka 1890. g. mijenja se i politiki pravac Njemake. Sve vie slabe veze s
Rusijom i VB, dok Italije nije previe pouzdan saveznik u Trojnom savezu. Pogoravaju se i
rusko-njemaki odnosi jer Njemaka uvodi carine na rusko ito i zaustavlja uzimanje kredita
na berlinskoj burzi kojima su se Rusi koristili za naoruavanje. Od tada Rusija naputa
saveznitvo s Njemakom iz 1887. g. Umjesto njemakih, Rusija dobiva francuske kredite,
to je sve vie vee uz Francusku. Zbog toga 1892. g. nastaje
6. DVOJNI SAVEZ Rusije i Francuske. Tada se Njemaka politika okree moguem
sporazumu s Velikom Britanijom. No mogua suradnja koja je bila vrlo izvjesna razbija se
zbog sukoba oko pomorskog suparnitva (Njemaka je gradila snanu ratnu mornaricu, to ju
je izazvalo Englesku pa je nastala utrka u naoruanju). Veli Do promjene u politici saveza
dolazi do
7. SPORAZUMA VELIKE BRITANIJE I FRANCUSKE 1904. g. kojim su izglaeni
sporovi izmeu tih dviju drava. Ovaj savez nije imao neke vojne obveze za strane potpisnice,
ali je ipak nosio sa sobom odreenu moralnu obvezu vojne pomoi u sluaju napada, to je i
dogovoreno na razini vojnih tabova. Trea promjena u sustavu saveza dogodila se 1907.
kada je sklopljen
8. SPORAZUM VELIKE BRITANIJE I RUSIJE kojim su raieni neki kolonijalni
sporovi. Do toga obrata je dolo jer je poloaj Rusije u Istonoj Aziji oslabio, a VB je uvidjela
da je OC nesposobno za ivot.
Tako su u Europi pred poetak 1. svjetskog rata stajala nasuprot dva saveza, tj. dvije grupacije
sila: Trojni savez koji je bio oslabljen zbog dvostruke igre Italije i koji je bio riskantan zbog
A-U sporova s Rusijom na Balkanu i s druge strane Antanta, s francusko-ruskim savezom i s
Velikom Britanijom kao neformalnim partnerom koji je izgladio svoje nesuglasice s
33

Francuskom i Rusijom i kojega je najvie zabrinjavala Njemaka zbog svog pomorskog

naoruavanja.

ZNAAJKE DRAVE I DRUTVA PRED POETAK 1. SVJETSKOG

RATA
Jaanje faktora moi u meunarodnoj politici i tenja za nacionalnim prestiem, povezano s
potrebom za sigurnou, pogodovali su da u donoenju vanjskopolitikih odluka sve ee
prevladavaju vojni razlozi. Gotovo posvuda prevagnula je ratnika ideologija, a kao
popratna pojava demokratizacije drutva javilo se formiranje masovne vojske naoruane u
skladu s dotada nedostignutim razmjerima. Osobito ondje gdje je vojska imala vrst poloaj u
dravi i u drutvu, moralo je politiko vodstvo ee poputati pred zahtjevima i argumentima
vojnih vrhova koji su uspijevali zadobivati prevagu djelomino preko cara, a djelomino
djelujui na javno miljenje. Dva su faktora neposredno utjecala na politike odluke vlada:
nadmetanje u pomorskom naoruavanju Njemake i Velike Britanije i vojno-strateki planovi
vrhovnih tabova drava okupljenih u savezima. Pomorsko rivalstvo znatno je pridonijelo
izolaciji Njemake.
Europska civilizacija doivljava svoj preobraaj u industrijsko-tehniko masovno drutvo.
Tehniki pronalasci donijeli su napredak u gospodarstvu i ekonomiji, poveali trgovaki
promet, a utjecali su i na drutveni ivot: uvoenje ope vojne obveze, obvezatno kolovanje,
populariziranje duhovne kulture. No neprevladane ostaju suprotnosti izmeu grada i sela,
visoko industrijaliziranih i polufeudalnih oblika privrede i naina ivota. Dolazi do
demokratizacije javnog ivota uvoenjem opeg prava glasa (1912. u Italiji), a i Rusija je
nakon revolucije 1905. g. dobila dumu (parlament). Cijelom tom razdoblju udario je peat
nacionalistiki imperijalizam, a to nije bio rezultat samo ekonomske politike ili autoritativne
organizacije reima, ve i iz injenice da je on svoju energiju crpio iz agresivnosti prisutne u
svim slojevima drutva.

XVIII. EUROPA NA POETKU 20. st.

OPE KARAKTERISTIKE
U poetku 20. st. svjetska se povijest jo uvijek pisala u Europi, dok su SAD ograniile svoje
interese na Karipsko more, Panamski kanal i preuzimanjem Filipina na Tihi ocean. Ipak,
njihov dolarski imperijalizam nije mogao zadobiti za panamerikanizam Junu Ameriku. Na
tom podruju on se sukobio s velikim junoamerikim dravama i Meksikom, te s tihim
suprotstavljanjem Velike Britanije. Uz to u tim dravama postojalo je i kulturno nasljee
panjolsko-portugalske civilizacije i kolonizacije. SAD-u je ipak u to vrijeme bio vaniji
unutranji razvoj. U Aziji uspon Japana jo nije predstavljao veliku opasnost za velike
europske sile i njihove interese, poglavito u Kini i Koreji. Europa je jo uvijek ivjela samo o
svojoj kulturnoj i politikoj tradiciji, zaokupljena vlastitim ciljevima i napetostima. Bilo je to
staro udruenje drava koje se poslije stvaranja njemake i talijanske nacionalne drave
priinjavalo stabilnim, a predvodilo ga je est velesila. Pred svima njima stajao je problem
demokratizacije, i s njim u istonoj i jugoistonoj Europi povezano nacionalno pitanje, a

34

kako se ono nije dugo rjeavalo predstavljalo je eksploziv koji je svaki ast mogao
eksplodirati.

KARAKTERISTIKE EST VELESILA

U Francuskoj je potpuni parlamentarizam donio vatrene borbe malih, osobno obojenih
stranaka i este promjene vlada. U procesu laicizacije Crkva je potpuno odvojena od drave.
Sve do 1905. radnitvo nije moglo stvoriti jedinstvenu politiku stranku. Stabilnost zemlje
bila je dobra, zahvaljujui dobro kolovanoj, centralno voenoj upravi. Broj stanovnika i
itava graanska struktura ostali su konstantni. Privredni razvoj napredovao je sporo, pa je
rastao osjeaj zaostajanja, posebno prema Njemakoj. Ukorijenjeni patriotizam pomogao je
da se prebrode sve vanjske krize i odobravaju teki financijski i vojni tereti.
U Velikoj Britaniji parlamentarizam je sauvao svoje starinske forme i pokazao se
najsposobnijim za promjene. Liberalna vlada koja je 1905. g. zamijenila dvadesetogodinju
vladavinu konzervativaca prihvatila je dogmu o slobodnoj trgovini. Uz potporu laburistike
stranke koja ulazi u to vrijeme u parlament, zapoela je s reformama radnikog prava i uvela
socijalno osiguranje. Najbolje orue tih reformi bio je dravni budet kojeg je svjesno
sastavljao ministar financija Lloyd George (porezi na nasljedstvo i osobni dohodak). Gornjem
domu oduzeto je pravo da odobrava financije ime je razbijena politika prevlast lordova.
Kralj je bio prisiljen potvrivati sve ove odredbe, tako da je postajao samo reprezentativni
organ bez nekih drugih funkcija. U politici prema Irskoj dolo je do zaokreta, jer se pokazalo
da njezini poslanici vladi daju veliku podrku. Irskoj je odobren "Home Rule"
unutranjopolitika autonomija. Jedino se protestanti iz sjevernog Ulstera nisu htjeli
prikljuiti katolikoj vladi u Dublinu, pa je skoro izbio graanski rat. Upravo e se na
nacionalnom pitanju raspasti cijeli Britanski imperij.
Njemaka je imala najnaprednije izborno pravo za izbor svog parlamenta, ali je i dalje
monarhija imala velike ovlasti. Osobni reim cara Vilima II. ipak je bio poljuljan, osobito
njegova vanjska politika, nakon afere s Daily Telegraphom (list koji je objavio politiki
neugodne izjave cara u razgovoru s svojim britanskim prijateljima). No to nije ugrozilo
ustavom zajamenu mo pruskog cara i njegovih vojnih savjetnika. Posljednji njemaki
kancelar prije rata Hollweg uoavao je mnoge nedostatke, ali nije imao snage da ih ukloni.
Veliki propust je bio to se nije imao razumijevanja za njemaki radniki pokret, iako je
njemaka socijaldemokratska stranka bila najjaa i vodea u Reichstagu. Iako se temeljila na
marksistikim naelima, napustila ga je i u upravi suraivala s drugima. Neprekidni privredni
uspon omoguavao je da Njemaka godine prije rata proivi bez veih kriza. Najproduktivnija
je bila teka industrija zahvaljujui ugljenokopima Ruhru i eljeza u Lotaringiji. U Njemakoj
se razvijaju elektrotehnika, optika i kemijska industrija. Njemaki se izvoz izjednaio s
britanskim. Njemaku nisu toliko morila i nacionalna pitanja, a spor s Poljacima rijeen je
odustajanjem od naseljavanja Nijemaca.
U Rusiji je poslije rata s Japanom 1904/05. g. izbila revolucija koja je uvela parlamentarizam
u Rusiju. Car je pokuao jo jednom u cijelosti provesti restauraciju, ali se pokazalo da
carizam Nikole II. nije sposoban vie zamijeniti autokratski reim. Dumi su postupno
oduzimana prava, a odluujui inioci i dalje su bili car, ministri i vojska. Nije postojalo jakog
irokog srednjeg sloja, dok su stranke koje su prvo radikalno traile ustavna prava, sada
poele suraivati s reimom u politici rusifikacije nacionalnih manjina na zapadu (Ukrajinci,
Poljaci). Industrijalizacija se nastavljala uz francuske kredite, ali je samo nekim manjim
35

dijelovima Rusije uspjela donijeti neke znaajnije promjene. Generalni trajkovi su se guili u
krvi, a radniki pokret bio je uutkan. Glavni problem su i dalje predstavljali seljaci, koji su
iako slobodni, i dalje ivjeli u seljakim zadrugama u kojima je trebalo provesti agrarnu
reformu. Trebalo je stvoriti sloj krupnih seljaka koji bi primjenjivali moderne tehnike u obradi
zemlje. To je uspjelo donekle, jer su se pobunili oni koji su ostali uskraeni. Osiromaeni
seljaci uzaludno su traili posao u industrijskim sreditima Moskvi i Sankt Petersbourgu.
U Austro-Ugarskoj je postojanje vie nacija postao glavni problem uvoenju
parlamentarizma. Kako je za dodire s vlasti bilo priznato devet slubenih jezika, izgubio se
osjeaj zajednitva koji se temeljio na historijskoj prolosti. Maari, koji su tvorili polovinu
stanovnitva, mislili su da e ugnjetavanjem drugih narodnosti uspjeti sauvati jedinstvo
zemalja krune sv. Stjepana. U austrijskom dijelu monarhije vodila se nacionalna borba
izmeu Nijemaca i eha i Slovaka, osobito oko Galicije. Juni Slaveni su se u Monarhiji
meusobno sve vie povezivali i izraavali tenju preureenja monarhije na naelima
trijalizma. Uza sve to konzervativna staleka vlada morala se nositi i s problemima
novoprobuenih niih slojeva, koje je rjeavala kratkoronim mjerama. Pokuaj uspostave
Carevinskog vijea 1907. nije uspio zbog nacionalnog pitanja. U A-U nije postojalo ni
jedinstvene socijaldemokratske stranke, ve manje nacionalnih, tako da se jedino moglo
vladati putem naredaba.
U Italiji nije bilo nacionalnog problema, jer su sve drave zdruene u Kraljevinu Italiju imale
isti jezik, kulturu i povijesno nasljee. Najtee je bilo podignuti zaostale sredinje dijelove
drave i talijanski jug, gdje su najiri slojevi bili jo uvijek nepismeni. Drava je bila
industrijalizirana samo na sjeveru i ostala je najslabijom velesilom. Svoje osvajake pretenzije
iskazivala je talijanska irredenta, gledajui u stanovnitvu u Dalmaciji i Hrvatskom primorju
svoje jo neosloboene sunarodnjake. Time je postala slabim partnerom u Trojnom savezu.

MEUNARODNI ODNOSI I REGIONALNI RATOVI

Imperijalizam je krajem 20. st. dostigao vrhunac. Europa, koja je u vrijeme pojaane
kolonizacije Afrike i Azije bila poteena meusobnih razmirica velikih sila ponovno je
postala glavno poprite ratnih sukoba. Svijet je bio podijeljen, isto kao i Europa, podijeljena
na dva bloka Antantu i Trojni savez. Nekoliko je uzroka napetosti meu europskim silama.
To su ponajprije utrka u pomorskom naoruavanju Njemake i Britanije (Zakon o floti 1900.),
djelovanje talijanske irredente prema dalmatinskoj obali, ime dolazi u sukob s A-U i A-U
politika prema BiH i sukob s Rusijom koji je proizlazio nuno iz te politike (Rusija je
podravala Srbiju). Dvije marokanske krize najvie su uznemirile svijet i bile najopasnija
prijetnja svjetskom miru. Prva je izbila 1905. g. kada je njemaki car Vilim II. posjetio
marokanski luki grad Tanger i najavio da e se njemaka vlada zalagati za prijateljstvo s
Marokom i da eli razgovarati s marokanskim sultanom kao nezavisnim vladarom. To nije
bilo po volji Francuskoj u ijoj interesnoj zoni se nalazio Maroko, ali kako je bila nespremna
za rat morala je popustiti. Sazvana je konferencija u Alhesirasu koja je zakljuila da Maroko
ostane neovisna drava, ali da Francuska i panjolska svaka u svojoj zoni odravaju red.
Njemaka nije postigla to je eljela, a Francusku je osim VB, RUS i SAD-a podrala i Italija,
koja je jo 1900. g. postigla s Francuskom sporazum o podjeli njihovih interesnih podruja,
gdje je Maroko bio interesno podruje Francuske, a Tripoli Italije. Druga marokanska kriza
izbila je 1911. Francuska je sve vie uvrstila svoj gospodarski i politiki poloaj u Maroku.
Kad su se pobunila marokanska plemena protiv Francuza i sultana, Francuzi su na to
odgovorili vojnom intervencijom i zauzeli marokansku prijestolnicu. Nijemci su odmah na to
reagirali i poslali vojnu topovnjau "Pantera" (Panterin skok) u luku ispred grada Agadira,
36

gdje je prijetila Francuskoj i zahtijevala od nje da joj preda taj grad ili neki drugi posjed u
Africi. Kriza je rijeena dogovorom, gdje je Njemaka dobila pogranini dio Konga, a
Francuskoj je priznato pravo na Maroko. U to vrijeme i Italija je zaratila s Turskom i otela joj
Tripoli i Cirenaiku.
Promijene u Turskoj izazvane mladoturskom revolucijom 1908. g. i svrgavanjem sultana
Abdulhamida II. izazvale su krizu u odnosima OC i A-U. Mladoturci su se zalagali za
reformu Osmanskog Carstva koja bi konsolidirala dravu na ustavnim temeljima i
modernizirala je po ugledu na ostale europske zemlje. To nije odgovaralo A-U i njenim
interesima u BiH, jer se bojala da mladoturci nee zahtijevati reviziju Berlinskog sporazuma.
Zbog toga je pourila i ve 1908. anektirala BiH. Proglaenje te aneksije bez odobrenja
ostalih supotpisnica Berlinskog sporazuma izazvalo je krizu, ponajprije s Turskom i Rusijom.
Kriza je zavrila 1909. g. zakljuenjem ugovora s Turskom u kojem je Turska priznala
aneksiju, a zauzvrat je dobila odtetu od 52 milijuna kruna i obeanje da e A-U povui
vojsku iz novopazarskog sandaka. Njemaka je kao saveznica A-U napravila pritisak na
Rusiju da prizna aneksiju, to je ona uinila, kao i Srbija. Tako je okonana i ova kriza.
Voene krilaticom "Balkan Balkancima" balkanske su zemlje Srbija, Crna Gora, Bugarska i
Grka gajile svoje ekspanzionistike elje koje su namjeravale ostvariti istjerivanjem Turaka s
balkanskog prostora. One su 1912. g. sklopile balkanski savez i iste godine zaratile s
Turskom. Turska je rat izgubila i bila je primorana na potpisivanje primirja. Prema mirovnom
sporazumu zakljuenom u Londonu 1913. g. saveznici su zadrali osvojena podruja, a
stvorena je nova drava Albanija koja je trebala sprijeiti Srbiju da izae na more. Nedugo
zatim nastali su sporovi saveznika s Bugarskom oko pitanja Makedonije, pa je izbio drugi
balkanski rat u koji se umijeala i Rumunjska i Turska (zauzela istonu Trakiju i Edirne).
Bugari su zatraili mir i sklopili ga u Bukuretu. Srbija je dobila Vardarsku Makedoniju,
Grka Egejsku i dio Trakije, Bugarska Pirinsku Makedoniju, Rumunjska Dobrudu, a Turska
istoni dio Trakije i Jedrene.

XIX. PRVI SVJETSKI RAT (1914-1918)

UZROCI I POVOD RATA (Sarajevski atentat)
Rat izmeu europskih sila pripremao se postupno vie od trideset godina. Kad je Njemaka
postala ujedinjena i mona imala je jaku tenju jo vie poveati svoju gospodarsku i politiku
mo, a tu tenju mogla je ostvariti ponajprije pribavljanjem kolonija i utjecajnih sfera u
svijetu. Kako su one bile ve razdijeljene izmeu velikih europskih sila (VB i FRA),
Njemaka je nastojala da se njih dokopa u nekom veem oruanom sukobu. U savezu s A-U
nastojala je to jae podupirati svoga saveznika, koji je zbog unutranjih nacionalnih sukoba i
sam bio izvor moguih sukoba, ali ponajvie zbog njegovog vanjskopolitikog poloaja i
antagonizma prema Rusiji. Njemaka je bila svjesna da e kad-tad doi do sukoba i zato je
nastojala biti to spremnija za njega. To moe objasniti i injenicu da do rata nije dolo ni za
obje marokanske krize, ni za aneksione krize, ve ba 1914. g., onda kad su sve strane bile
spremne za rat. ekao se samo povod.
Jo od 1903. g. na Balkanu su se sukobljavali austrijski i velikosrpski ekspanzionizam.
Austrougarska je u svojoj ekspanziji ukljuivala i pokoravanje Srbije, dok je Srbija teila
osvajanju susjednih teritorija (BiH, Hrvatske). Da bi stvorili Veliku Srbiju, velikosrbi su se
37

nastojali povezivati u razne teroristike organizacije koje su djelovale protiv A-U. Jedna takva
organizacija bila je i "Ujedinjenje ili smrt" koja je zapravo organizirala atentat na a-u
prijestolonasljednika Ferdinanda. Ferdinand kao budui car nije odgovarao srpskoj politici, jer
se zalagao za preureenje Monarhije u po trijalistikom kljuu, a to bi znailo njezino
ouvanje, dok se Srbija nadala proirenju upravo na njezinim ruevinama. Stoga je stupila u
kontakt s organizacijom "Mlada Bosna" koja je djelovala u BiH i pripremila neke njezine
lanove za izvrenje atentata. Franjo Ferdinand boravio je u lipnju 1914. u BiH na vojnim
vjebama. 28. lipnja 1914. izvren je atentat na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu u
Sarajevu. Atentat je izveo Punia Rai, pripadnik Mlade Bosne.
Sarajevski atentat potaknuo je A-U diplomaciju da pokua prvo to mirnije rijeiti taj dogaaj.
A-U se nadala diplomatskom igrom primorati Srbiju na poputanje i na kraju je ak i dovesti
pod svoj protektorat. Uz to se nadala da Rusija nee podravati zemlju "caroubojice". No A-U
se prevarila. Rusija je i dalje podravala Srbiju, a ova se pokazala tvrdim orahom u
pregovorima. 23. srpnja A-U objavila je ultimatum Srbiji u kojem trai od nje da dopusti
njenim istraiteljima da istrae ubojstvo. Srbija je to odbila jer je to smatrala povredom svoga
suvereniteta, ali je pristala na suzbijanje daljnjih teroristikih akcija. A-U se time nije
zadovoljila te je 25. srpnja prekinula diplomatske odnose, a 28. srpnja 1914. g. objavila
Srbiji rat.
Njemaku nije previe iznenadio razvoj dogaaja. Ona je, kao i ostale europske velesile,
odmah po objavi ultimatuma stavila svoju vojsku pod mobilizaciju. No, da bi izbjegla
ratovanje na dva bojita, prvo je planirala napasti Francusku, a zatim Rusiju. 1. kolovoza
1914. g. Njemaka je navijestila rat Rusiji, a dva dana kasnije Francuskoj.

RATNE OPERACIJE
Da bi zadala udarac Francuskoj i izbjegla utvrenu nje-fra granicu, Njemaka se u duhu svoje
taktike munjevitog ratovanja okomila na Belgiju, te tako preko sjevera provalila u Francusku.
4. kolovoza 1914. u rat ulazi i Velika Britanija i alje pomo francuskim snagama. Samo na
taj nain uspjeli su se Francuzi obraniti od Nijemaca. Rat se ubrzo pretvorio u poziciono
ratovanje gdje su se bitke vodile na ogranienom podruju, na crtama bojinice, umjesto do
tada na otvorenom borilitu, gdje se brzo odluilo tko je pobjednik, a tko poraeni. U rat se na
strani Antante ukljuio i Japan, s namjerom da se teritorijalno uvrsti u Kini i zauzme
tamonje Njemake posjede. Kad je zapoeo rat, Italija je suprotno oekivanjima saveznika,
proglasila neutralnost i na taj nain izazvala raspad Trojnog saveza. Ostao je samo Dvojni
savez kojem su kasnije pristupile Bugarska i Turska. Italija je proglasila neutralnost jer nije
htjela pomoi irenje i uvrivanje A-U na Balkanu i jer je i sama na tom prostoru imala
vlastite ekspanzionistike tenje (Dalmacija!). S druge strane raunala je i na teritorijalne
ustupke koje bi dobila prelaskom na stranu Antante. Stoga je 1915. g. u Londonu sklopila
tajni sporazum kojim je za ulazak u rat na strani Antante dobila u obeanje juni Tirol i
Goricu, Gradiku, Trst i Istru i vei dio jadranske obale.
U Europi su Nijemci bili angairani na dva bojita zapadnom i istonom. U 1915. g. odluili
su se vie usmjeriti na istono bojite i u snanim udarima onesposobiti rusku vojsku i onda se
ponovno okrenuti zapadnom bojitu. No, kako su i Rusi predvidjeli snane napade u to
vrijeme, sudarila su se dva snana napada u kojima je na kraju prednost izborila Njemaka.
Bojinica se utvrdila od Rikog zaljeva do Dnjestra. Da bi olakali poloaj ruske vojske
engleske i francuske trupe poduzele su 1915. tzv. dardanelsku ekspediciju kojom su
38

nastojale zauzeti tjesnace i spojiti se s ruskom vojskom, te na svoju stranu pridobiti Grku i
Rumunjsku. No ta akcija nije uspjela. Ta akcija navela je njemake i a-u trupe da uz pomo
Bugarske, kojoj su obeani odreeni teritorijalni ustupci, pomognu Turskoj i spoje se s
njezinom vojskom. Smjer tog pothvata iao je preko Srbije, ija se vojska pred udarima
morala povui na otok Krf. Okupirana je i Crna Gora. Ulaskom Italije u rat otvorilo se i
talijansko bojite na rijeci Soi. Iako su tamo a-u jedinice bile brojano manje, uspjele su
suzbiti sve talijanske napade. Tek kad je A-U morala poslati neke jedinice na istono bojite
osvojili su Talijani Goricu. Na zapadnom bojitu vodile su se 1916. g. velike bitke. Francuzi
su obranili Verdun, a u toj bitci stradalo je oko 1 000 000 ljudi. Druga velika bitka vodila se
na rijeci Som, gdje su francuske i engleske snage nastupale zajedno protiv Nijemaca. U toj su
bitci Britanci prvi puta upotrijebili tenkove. Rusi su na istonom bojitu 1916. izveli
nekoliko uspjenih napada i zauzeli Bukovinu i dio Galicije i izbili na Karpate. Tamo su
zarobili vie od 400 000 a-u vojnika.
Nakon neuspjele dardanelske ekspedicije, Francuzi i Britanci iskrcali su svoje jedinice 1915.
g. u Solunu sa zadaom da djeluju dolinom Vardara. Uskoro su tamo prevezene i sve srpske
jedinice sa otoka Krfa i dobrovoljaki odred SHS obuen u Rusiji. Tako je otvoreno i
Solunsko bojite. Sve do potkraj rata nisu se na ovom bojitu vodile vee akcije.
Rat se vodio i izvan Europe, ponajvie da bi se zauzele njemake kolonije. Njemaka nije
imala tako dobre pomorske veze sa svojim kolonijama, niti su one imale neko strateko
znaenje, tako da su brzo bile zauzete. U blokadi njemakih luka i opskrbe najrevniji su bili
Britanci, koji su primjenjivali taktiku tzv. puinske blokade umjesto blokade pojedinih luka.
Rat je u to vrijeme (kraj 1916. g.) poeo polako unitavati gospodarstvo i ekonomiju
zaraenih zemalja, koje su oskudijevale u raznim sirovinama i hrani. Njemaka flota u koju je
toliko ulagano pokazala se nesposobnom da se nosi s britanskom flotom, te je osuena na
mirovanje u lukama. Najvea pomorska bitka izmeu britanske i njemake mornarice vodila
se kod poluotoka Jilanda. Tak usavravanjem podmornikog ratovanja, Nijemci su pokuali
probiti blokadu Sjevernog mora i Britancima su najavili podmorniki rat. Njemake
podmornice torpedirale su trgovake brodove, te talijanske, francuske i britanske ratne
brodove. SAD je u to vrijeme raznim trgovinskim sporazumima podupirao Antantu.
Ugroavanje trgovakih putova prema Europi nije bilo u interesu amerikog gospodarstva,
koje se pobojalo da pobjedom Centralnih sila europske drave nee moi isplatiti svu robu.
Zato je uzimajui za povod akcije njemakih podmornica 6. travnja 1917. uao u rat s
Njemakom, to su uinile i neke druge srednjoamerike zemlje, Portugal i Kina.

PROMJENE U RUSIJI, OKTOBARSKA REVOLUCIJA

Rusija je u 1. svjetski rat ula prilino nespremna. Njezini privremeni uspjesi u ratu nisu
mnogo znaili njezinom stanovnitvu koje je bilo nezadovoljno zbog gospodarske zaostalosti,
siromatva, velikih poreza i drugih nevolja. Seljaki nemiri i radniki trajkovi tijekom 1915.
i 1916. g. pojaali su se osobito 1917. g. Najnapetije je bilo u Petrogradu, glavnom gradu
Rusije. Tu je 25. veljae 1917. izbio generalni trajk koji je pokuala uguiti carska vojska, ali
i ona se pobunila. Tada je pod pritiskom ruskog visokog graanstva odstupio car Nikola II.
Romanov, a Rusija je postala republika. Njome je upravljala privremena vlada. Koristei se
daljnjim nezadovoljstvom ruskog seoskog stanovnitva i radnika ruski su boljevici pod
vodstvom Lenjina pripremali oruani ustanak. Posvuda su osnivali sovjete koji bi postali
nova tijela vlasti, a ustrojavali su i svoje oruane odrede (Crvena armija). Nakon provedenih
priprema oni su 25. listopada 1917. g. poduzeli oruanu pobunu u Petrogradu i zauzeli sve

39

najvanije ustanove, svrgnuli privremenu vladu i proglasili svoju vlast sovjeta. Bila je to
oktobarska revolucija kojom na vlast u Rusiji dolaze komunisti.
Sovjetska Rusija nastojala se iskljuiti iz rata i to je uradila mirom u Brest-Listovsku 1918.
g. Rusija se tim mirom odrekla Kurlandije, Litve, Letonije, Estonije i Poljske, te nekih
podruja u Aziji, priznati mir koji je sklopila Ukrajina s Centralnim silama, obvezati se na
razvojaenje vojske i platiti ratnu odtetu od 6 milijardi zlatnih maraka.

KRAJ RATA
Nijemci su nakon objave rata od strane SAD-a pourili s napadima na zapadnom bojitu prije
iskrcavanja Amerikanaca. No ti napadi su bili odbijeni, a Nijemci potisnuti. U kolovozu 1918.
g. saveznike snage poduzele su odluujue napade na zapadnom bojitu, a u isto vrijeme
dolo je i do proboja Solunskog bojita. 29. rujna 1918. iz rata je istupila Bugarska i sklopila
primirje. A-U se morala povui s talijanskog bojita gdje su se njene snage, uglavnom
sastavljene od pripadnika raznih naroda, raspale. A-U je zatraila primirje 29. listopada, a 8.
studenog Njemaka koja je 11. 11. 1918. kapitulirala. Time je zavren 1. svjetski rat.

40

XX. SADRAJ
I. FRANCUSKA REVOLUCIJA .........................................................................................1
POETAK REVOLUCIJE U FRANCUSKOJ ....................................................................1
DEKLARACIJA O PRAVIMA OVJEKA I GRAANINA I USTAV IZ 1791. .................2
TIJEK REVOLUCIJE OD 1791. DO JAKOBINSKE DIKTATURE ...................................2
JAKOBINSKA DIKTATURA ............................................................................................3
ODJECI REVOLUCIJE U EUROPI....................................................................................3
II. NAPOLEONSKO DOBA ................................................................................................3
PRVI KOALICIJSKI RAT I USPOSN NAPOLEONA ........................................................4
OUVANJE TEKOVINE REVOLUCIJE ..........................................................................4
RATOVI NAPOLEONA I USPOSTAVA HEGEMONIJE U EUROPI ...............................5
EUROPA U RATU PROTIV NAPOLEONA (1812-1815) ..................................................5
III. GRAANSKO DRUTVO I INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA .................................6
FORMIRANJE GRAANSKOG DRUTVA ....................................................................6
ENGLESKA I INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA ................................................................7
FORMIRANJE GRAANSKOG KLASNOG DRUTVA .................................................7
IV. BEKI KONGRES I NOVI POREDAK ......................................................................7
FORMIRANJE NJEMAKOG SAVEZA ..........................................................................8
BRITANSKA PREVLAST U SVIJETU .............................................................................8
SVETA ALIJANSA I INTERVENCIONISTIKA POLITIKA ..........................................9
V. LIBERALNI I NACIONALNI POKRETI DO 1848. .....................................................9
LIBERALNE I NACIONALNE IDEJE...............................................................................9
USPOSTAVA GRAANSKIH USTAVNIH DRAVA ...................................................10
USPOSTAVA LIBERALNOG PARLAMENTARIZMA U V. BRITANIJI ......................11
REVOLUCIJA U GRKOJ ..............................................................................................12
REVOLUCIJA U ITALIJI ................................................................................................12
SRPSKI USTANCI...........................................................................................................12
NACIONALNI POKRET U POLJSKOJ I UGARSKOJ ....................................................13
NACIONALNI POKRET U PANJOLSKOJ I JUNOJ AMERICI ..................................13
BORBA IRACA ZA NEZAVISNOST ..............................................................................14
VI. REVOLUCIJE 1848/49. U EUROPI ...........................................................................14
REVOLUCIJA U FRANCUSKOJ ....................................................................................14
REVOLUCIJA U ITALIJI ................................................................................................15
REVOLUCIJA U NJEMAKOJ.......................................................................................15
REVOLUCIJA U HABSBURKOJ MONARHIJI ............................................................16
UZROCI I POSLJEDICE SLOMA REVOLUCIJA 1848/49. G. .........................................17
VII. RADNIKI POKRET ................................................................................................18
VIII. DOBA TEHNIKIH I ZNANSTVENIH OTKRIA EUROPSKO DRUTVO
NA PRIJELAZU U REALIZAM .......................................................................................19
NOVI IDEOLOKI POGLEDI .........................................................................................19
DRUGA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA .......................................................................19
REVOLUCIONIRANJE PROMETA................................................................................20
UTJECAJ TEHNOLOKIH OTKRIA NA ODNOSE U PROIZVODNJI........................20
41

IX. FRANCUSKA U 2. POLOVICI 19. ST. ......................................................................20

VRIJEME NAPOLEONA III. (DRUGO CARSTVO).............................................................21
RAT S NJEMAKOM I PARIKA KOMUNA ................................................................21
DOBA TREE REPUBLIKE ...........................................................................................22
X. UJEDINJENJE ITALIJE ..............................................................................................22
RAT S AUSTRIJOM ........................................................................................................22
GARIBALDI, VENECIJA I RIM ......................................................................................23
XI. UJEDINJENJE NJEMAKE......................................................................................23
PRUSKA SREDITE NJEMAKOG UJEDINJENJA ...................................................24
RAT S DANSKOM I AUSTRIJOM ..................................................................................24
RAT S FRANCUSKOM I KONANO UJEDINJENJE NJEMAKE ...............................24
XII. SAD U 2. POLOVICI 19. ST. .....................................................................................25
RAT SJEVERA I JUGA ...................................................................................................25
XIII. RUSIJA U 19. ST.......................................................................................................26
RUSIJA U 1. POLOVICI 19. ST. .......................................................................................26
RUSIJA U 2. POLOVICI 19. ST. .......................................................................................26
XIV. OSMANSKO CARSTVO, BALKAN I ISTONO PITANJE .................................27
OSMANSKO CARSTVO U 1. POLOVICI 19. ST. ............................................................27
ISTONO PITANJE DO 1853. .........................................................................................28
KRIMSKI RAT ................................................................................................................28
ISTONO PITANJE U 2. POLOVICI 19. ST. ....................................................................29
XV. VELIKA BRITANIJA U 2. POLOVICI 19. ST.........................................................29
XVI. IMPERIJALIZAM I PODJELA SVIJETA .............................................................30
PODJELA AFRIKE ..........................................................................................................30
KOLONIJE U AZIJI .........................................................................................................31
USPON IZVANEUROPSKIH DRAVA U DOBA IMPERIJALIZMA ............................31
KRIZA IMPERIJALIZMA ...............................................................................................32
XVII. STVARANJE EUROPSKOG SUSTAVA SAVEZA ..............................................32
BISMARCKOV SUSTAV SAVEZA ................................................................................33
NOVI SUSTAV SAVEZA ................................................................................................33
ZNAAJKE DRAVE I DRUTVA PRED POETAK 1. SVJETSKOG RATA .............34
XVIII. EUROPA NA POETKU 20. ST. ..........................................................................34
OPE KARAKTERISTIKE .............................................................................................34
KARAKTERISTIKE EST VELESILA ...........................................................................35
MEUNARODNI ODNOSI I REGIONALNI RATOVI ...................................................36
XIX. PRVI SVJETSKI RAT (1914-1918)..........................................................................37
UZROCI I POVOD RATA (SARAJEVSKI ATENTAT)...........................................................37
RATNE OPERACIJE .......................................................................................................38
PROMJENE U RUSIJI, OKTOBARSKA REVOLUCIJA .................................................39
KRAJ RATA ....................................................................................................................40
XX. SADRAJ ....................................................................................................................41
42