UVOD - KNJI EVNOST

KNJI EVNOST je umjetnost rijei. Jezik je graa kojom se oblikuje knji evno djelo.
Literatura (lat. littera
mu ili na neko
znanstveno podruje.

slovo) je naziv za skup djela koja se odnose na neku te

Beletristika (franc. belles lettres) znai lijepa knji evnost, odnosi se uglavnom na
romane i novele.
PODJELA
-

KNJI EVNOSTI:
prema podrijetlu: usmena i pisana
prema jeziku: hrvatska, francuska, engleska, amerika
prema vremenu nastanka: klasina, moderna

Svako djelo je tekst

ono

to je na nekom jeziku napisano.

Knji evno-umjetniko djelo jezina je tvorevina. Za razliku od neumjetnikog teksta, odl

ikuje
se obilje jima: slikovitost, izra ajnost, emotivnost, zvukovna i asocijativna vrijed
nost rijei.
Ono to tekstu daje osobitost umjetniki je kontekst (lat. contextum
skupa tkano, pr
epleteno)
misaona cjelina unutar koje napisano dobiva pravi smisao.
Analizom knji evno-umjetniki tekst ra lanjujemo na sastavne dijelove.
Interpretacijom tumaimo knji evno djelo utvrujui smisao djela u cjelini i ulogu njego
vih pojedinih
dijelova s obzirom na cjelinu djela.
Funkcije knji evnosti: spoznajna, izra ajna, funkcija vrednovanja, zabavljaka, estets
ka.
KNJI EVNI RODOVI:
LIRIKA, EPIKA, DRAMA, DISKURZIVNI KNJI EVNI OBLICI.
Lirika je pjesni tvo (u stihovima ili prozi) koje je
zasniva se na ritmu.
Epika je opi naziv za pripovjednu knji evnost, mo e
aajkama
je objektivna jer iznosi dogaaje i situacije.
Drama je knji evno-scensko djelo, pisana je u obliku
u na pozornici.
Diskurzivni knji evni oblici (lat. discursus: govor,
i evno-znanstvene vrste
povezuju znanstveni izraz s umjetnikim elementima i

subjektivno, iznosi osjeaje i

biti u stihovima i prozi, a po zn
dijaloga i namijenjena izvoenj
razmi ljanje, rasprava) ili knj
te e pouavanju.

ZNANOST O KNJI EVNOSTI je znanost koja prouava knji evnost, a dijeli se na:
1.
POVIJEST KNJI EVNOSTI
prouava knji evna djela
a)
povijest pojedine knji evnosti nacionalnu knji
e knji evnosti),
b)
komparativnu (poredbenu) knji evnost
istra uje
vi e
nacionalnih knji evnosti,
c)
opu povijest knji evnosti koja pak obuhvaa:
2.
TEORIJU KNJI EVNOSTI prouava ope zakonitosti

u povijesnom slijedu, a obuhvaa:

evnost (npr. povijest hrvatsk
veze i odnose izmeu dvije ili

knji evno-umjetnikog oblikovanja,

npr. knji evne rodove i njihove osobitosti (klasifikacija), stilska sredstv

a (stilistika),
stih (versifikacija) i dr.
3.
KNJI EVNU KRITIKU
bavi se vrednovanjem knji evnog djela (analiza i interpret
acija).
4.
KNJI EVNU METODOLOGIJU bavi se metodama prouavanja knji evnosti.
Znanosti SRODNE ZNANOSTI o knji evnosti jesu: LINGVISTIKA, ESTETIKA i SEMANTIKA..

LIRIKA (gr. lyra: vrsta glazbala) je nastala u sjedinjenju glazbe, glume, govora
i plesa.
Obilje ja knji evnog roda lirike jesu:
subjektivna je (osobna)
iznosi osjeaje (emocionalna)
temelji se na ritmu
uglavnom je kratkoga vanjskog oblika, sa eta
bogata je pjesnikim slikama, motivima i stilskim izra ajnim sredstvima.
PODJELA LIRIKE

a) PREMA TEMI:
Misaona lirika je ona u kojoj se iznosi pjesnikovo misaono iskustvo u svezi s ne
kom pojavom
(D.Cesari, Pjesma mrtvog pjesnika).
Socijalna lirska pjesma je ona u kojoj pjesnik pjeva o siroma tvu, dru tvenoj i ljud
skoj
nejednakosti i socijalnoj nepravdi (D.Cesari, Vagona i).
Ljubavna lirika je ona u kojoj pjesnik izra ava ljubavne osjeaje (J. Pupai, Zaljublje
n u ljubav).
Domoljubna izra ava ljubav prema domovini, zaviaju, narodu, jeziku (S. S. Kranjevi, M
oj dom).
Duhovno-religiozna je ona u kojoj pjesnik izra ava religiozne misli i osjeaje
(N. op, Isus ita novine; F. Ma urani, Svemir; I. Andri, Poimam i shvaam, Bog izbija ka
svjetlo).
Pejsa na opisuje krajolik, esto povezan s raspolo enjem lirskoga subjekta (pjesnika)
A. G. Mato ,
Jesenje vee, V. Vidri, Jutro, A.G. Mato , Notturno, M. Krle a, Nokturno, T. Ujevi, Nott
urno).

b) PREMA TRADICIJI:
Himna
pjesma uzvi ena i sveana izraza posveena nekome (ili neemu) koga (ili to) ovje
smatra vrijednim najveeg po tovanja i divljenja (A. Mihanovi, Hrvatska domovina,
F. Pre eren, Zdravljica; Eshaton, Himna Atonu, bogu-Suncu)
Oda sveana pjesma u ast nekome (ili neemu) prema kome (ili emu) osjeamo privr enost
ili ljubav (P. Preradovi, Rodu o jeziku, F. Schiller, Oda radosti)
Elegija lirska pjesma sjetnoga tona koja izra ava aljenje i tugu za neim nedosti nim,
izgubljenim
ili pro lim; tu aljka (F. Ciraki, Florentinske elegije, I. esmiki, U smrt majke Barbar
e,
J. i gori, Elegija o pusto enju ibenskoga polja, R. M. Rilke, Devinske elegije)
Epigram jednostavna i duhovita ( aljiva ili podrugljiva, satirina) pjesma, kratka,
s neoekivanom
poentom (Marcijal, Lijenik-grobar, Krivi izbor, Siroma ni pjesnik; I. Crijevi, Epigr
am knji nici;
I. esmiki, Prosperu; A. G. Mato , Ad hominem, Po Sv. pismu, Djed unuku; S. Vraz, Nad
riknji tvo)
Epitaf nadgrobni natpis u kojem se na pjesniki nain izra ava odnos prema ivotu i smrt
i,
prolaznosti svega (zapisi sa steaka: Slovo o vremenu, Slovo za Ivana, Se le i Hrelj

a )
Ditiramb
pjesma u kojoj se zanosno iznose ivotna radost i odu evljenje. To je pjesm
a koju su stari
Grci pjevali u ast boga Dioniza. U poetku je imala obredni karakter, dijalo ki oblik
i pripovjedne
elemente, a s vremenom je postala pjesma koja izra ava radost i ivotni optimizam (V
. Nazor, Cvrak).
Idila naziv za lirsku pjesmu, ali i za svako djelo koje prikazuje miran ivot u pr
irodi, osobito na selu.
Tvorac idile grki pjesnik Teokrit prikazivao je prizore iz seoskog ivota, razgovor
e i prepirke pastira,
ljubavne izjave, natjecanja u pjevanju. Rimljanin Vergilije u idili Bukolike (gr.
bukolos, govedar), kasnije
nazvane Ekloge (lat. eclogae, izabrane pjesme), opisuje pastirski ivot i arkadijs
ki ugoaj (Arkadija,
zemlja sretnih pastira). Dakle, idili srodni nazivi su: bukolika, ekloga, pastor
ala (vrsta drame).
c) PREMA OBLIKU
- lirska pjesma u stihovima
- lirska pjesma u prozi krai prozni tekst s elementima lirskog izraza ugoaj, subje
ktivnost,
osjeajnost, pjesnike slike, ritam, stilska sredstva (F. Ma urani, Svemir)
d) PREMA JEZIKU
- lirska pjesma na standardnom knji evnom jeziku
- dijalektalna lirika
pjesma napisana na jednom od dijalekata
(D. Domjani, Ciklame, krvave ciklame; D. Gervais, Tri nonice)
- lirika na argonu
PRISTUP LIRSKOJ PJESMI
Pri analizi lirske pjesme uoavamo: temu, kompoziciju, jezik i stil.
TEMA u lirskoj pjesmi nema pripovijedanja, ali ona o neemu govori i to je vrlo est
o naznaeno
u naslovu (tema je ono o emu pjesma govori).
KOMPOZICIJA je nain na koji su dijelovi organizirani u cjelinu, raspored tih dij
elova.
MOTIV je najmanja tematska jedinica, najmanji dio neke teme. U lirskoj se pjesmi
uglavnom
ni u asocijacije uz glavni motiv (motivski asocijativni niz ).
a) vanjska kompozicija
odnosi se na vanjske znaajke, oblik pjesme.
b) unutarnja kompozicija raspored motiva i njihovo znaenje za cjelinu pjesme
STROFA ili kitica skupina je stihova jednakog ili nejednakog broja slogova povez
anih istom misli
i osjeajem koji izra avaju. Strofe: distih ili dvostih (strofa od dva stiha), terce
t, tercina (od tri stiha), katren, etverostih (strofa od etiri stiha), pentastih (
5), se(k)stina (6), septima (7), oktava (8).

STIH je temeljni dio pjesme, (naje e) redak u pjesmi. Vezani stih temelji se na odr
eenom broju
slogova. Naje e ima rimu. Po broju slogova stihovi su naje e: osmerci, deseterci, jedan
esterci...
Slobodan stih nema odreeni broj slogova i rimu, nema nikakvih pravila u gradnji s
tihova i strofa.
Strofina pjesma: stihovi se ni u jedan za drugim; stihina pjesma: stihovi su povezan
i u strofe.

Sonet je pjesma od 14 stihova u etiri strofe. Osnovni oblik soneta je talijanski

ili Petrarkin sonet.
JEZIK I STIL
Jezik pjesme mo e biti standardni, dijalekt i argon. Stil je skup jezinih obilje ja ko
ja razlikuju jednog pisca od drugog pisca.
Osnovna stilska sredstva zovu se FIGURE. Postoje: dikcije ili glasovne figure, f
igure rijei ili tropi, reenine ili sintaktine ili figure konstrukcije te figure misl
i (odnose se na iri smisao).
RITAM nastaje u pravilnoj izmjeni naglaska, stanke, istih glasova, rijei i reeninih
dijelova.
Ritam mo e biti: brz, spor, ujednaen, smiren. Na ritam utjeu: prebacivanje (u sljedei
stih prenosi se samo jedna rije iz prethodnoga stiha), opkoraenje (dio prethodnog
stiha prenosi se u sljedei stih).
Na ritam utjee i RIMA ili srok

glasovno podudaranje na kraju stiha.

STILISTIKA je znanost koja prouava stil. Dio je teorije knji evnosti.

PJESNIKE FIGURE su osnovna stilska sredstva. One odstupaju od uobiajenoga naina gov
ora.
Naziv figura za stilska sredstva potjee iz antike, iz vje tine govorenja koja se u
staroj Grkoj zvala retorika. Retoriari su se bavili ne samo ispravno u i tono u govo
ja ve i njegovom izra ajno u, pa su zato popisivali sredstva kojima se postizala poseb
na, poveana izra ajnost (ekspresivnost).
Iz stare retorike sauvala su se do danas imena za oko trideset figura:
figure dikcije
figure rijei ili trope
figure misli
GLAS
RIJE
SMISAO
FIGURE DIKCIJE
ISLI
(GLASOVNE)
ASONANCIJA

FIGURE RIJEI

figure konstrukcije
REENICA

FIGURE KONSTRUKCIJE

(TROPI)
METAFORA

FIGURE M

(SINTAKTIKE)
INVERZIJA

POREDBA
ALITERACIJA
METONIMIJA
NTITEZA
ONOMATOPEJA
SINEGDOHA
HIPERBOLA
PERSONIFIKACIJA
LITOTA
Lirski paralelizmi:
EUFEMIZAM
GRADACIJA
ANAFORA
EPITET

RETORIKO PITANJE
ELIPSA
ASINDETON
POLISINDETON

IRONIJA
ALEGORIJA
SARKAZAM
SIMBOL
PARADOKS
PERIFRAZA
OKSIMORON

EPIFORA
SIMPLOKA
ANADIPLOZA

FIGURE DIKCIJE (dictio = govor) ili glasovne, zvune figure

ASONANCIJA
ponavljanje istih samoglasnika: jesenje vee, oko sokolovo
ALITERACIJA
ponavljanje istih suglasnika i suglasnikih skupina: Vijavica. Vjetar
vije.
ONOMATOPEJA
glasovno opona anje: kukavica, cvri cvrak, u kati, graktati, zveckati
ANAFORA

ponavljanje rijei na poetku stihova: I nema sestre ni brata

I

nema oca ni majke

I
nema drage ni druga. (T. Ujevi)
EPIFORA ponavljanje rijei na kraju stihova:

dral putuje k toplom jugu

u jeseni,
A

meni je put sjevera

u jeseni. (S. Vraz)
SIMPLOKA ujedinjenje anafore i epifore: na poetku i na kraju stihova:
To sada gleda on / To sada misli on / To sada sanja on. (D
. Cesari, Djetinjstvo)
ANADIPLOZA ponavljanje jedne ili vi e rijei s kraja stiha na poetku idueg stiha:
kad prevratom u smjelim oboriti Bastilju,
Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak! (M
. Krle a, Revolta)
FIGURE RIJEI ili tropi ili figure prenesenog znaenja
METAFORA skraena, skrivena poredba utemeljena na slinosti, preno enje pojmova i izra
za iz jednog podruja ivota i svijeta u druga: Golema harfa sja. (Sunce) (V. Nazo
r, Cvrak)
METONIMIJA sa eta metafora koja prenosi znaenja putem logikih odnosa; jedan se pojam
zamjenjuje bliskim pojmom: itati Zagorku (itati Zagorkino djelo) Lat. toto pro pa
rte: cjelina za dio
SINEGDOHA
podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu (lat. pars pro tot
o):
Pjesma nas je sauvala. Stii e vas na a ruka.
PERSONIFIKACIJA lat. persona: osoba; poosobljavanje
pojavama, stvarima, ivotinjam
a, biljkama pridaju se ljudske osobine: Dan se budi. Sloboda pjeva. Rije takoer oz
naava predoivanje apstraktnog pojma (predmeta, ideje) u liku neke osobe: Hitler je
personifikacija zla.
ALEGORIJA metafora pro irena na cijelo djelo, izra ava neku opu ili apstraktnu ideju
(Ivan Gunduli, Dubravka; Dante, Bo anstvena komedija).
SIMBOL zamjenjivanje rijei, pojave ili pojma njegovom uvjetnom alegorijskom oznak
om:
Samo gordi jablan ape o ivotu mrakom gluhijem (pjesnik). (Mato , Jesenje vee).
Amblemi su stalni simboli u kulturi i umjetnosti (golub = mir, kri = kr anstvo)
EUFEMIZAM je figura ubla avanja kad ne to nepristojno ili pregrubo izrazimo bla om rij
eju:
otii umjesto umrijeti, veseo umjesto pijan, prijateljice noi umjesto prostitutke.
EPITET svaki atribut kojim se posti u ivlje, slikovitije predod be: Dr u troma stabla
U usmenoj knji evnosti postoje i tzv. stalni epiteti: crna zemljica, sjajna sablja
, rujno vince.

PERIFRAZA

umjesto jedne rijei rabi se vi e rijei ili reenica: ognji neba (zvijezde),
Boj se onog tko je viko / bez golema mrijeti jada (Bo
j se hrabroga). (I. Ma urani)

FIGURE KONSTRUKCIJE ili reenine (sintaktike) figure

Kako se sintaksa bavi zakonitostima gradnje reenice, to navedeni naziv upuuje na
to da je rije o reeninim figurama od kojih je inverzija naje a figura.
INVERZIJA

obrtanje reda rijei ili dijelova reenice (gramatiki je najispravnije S P O):

U dvorani kobnoj, mislima u sivim. (A. G. Mato , Utjeha kose

)
RETORIKO PITANJE
r:

upitna reenica koja je u biti izjavna, pitanje koje ne tra i odgovo

Tko mi je dao udes izvora i u a,
meni, koja sam beskrajna?
(Vesna K

rmpoti)
ELIPSA izostavljanje iz reenine cjeline pojedinih rijei koje se, gramatiki gledano,
ne mogu izostavljati, ali ako ih se izostavi, smisao se ipak mo e odrediti: Mlados
t ludost! Vatra!
ASINDETON

nabrajanje, nizanje rijei bez gramatikog povezivanja veznicima:

Plemii la ni
carski svodnici,
Mranjaci tusti vragu srodnici
(A. G. Mato , Mora)
POLISINDETON nabrajanje i nizanje rijei uz pomo veznika bez gramatike potrebe:
I biti slab, i nemoan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i oajan.
(T. Ujevi, Svakida nja jadi
kovka)
FIGURE MISLI odnose se na

iri smisao onog to je reeno (sline su tropima).

POREDBA
usporeivanje na temelju nekih zajednikih osobina (komparacija).
ANTITEZA poredba koja se zasniva na opreci suprotnosti: Sit gladnu ne vjeruje
!
Buni su aneli tuge / Al aneli radosti ute. (V. Nazor, Dvoji anel
)
SLAVENSKA ANTITEZA: pitanje, negacija tog pitanja i odgovor; esta u slavenskim n
arodnim pjesmama. Prvih est stihova Hasanaginice: to se bijeli u gori zelenoj
HIPERBOLA
figura pretjerivanja i preuveliavanja: Rekao sam ti tisuu puta!
GRADACIJA / STUPNJEVANJE postupno pojaavanje ili slabljenje poetne predod be (klima
ks i antiklimaks): Sve vi e sam, sve lue sam, sve tue i sve tu nije (M. Krle a)
LITOTA suprotna hiperboli, umanjuje zamjenjujui pravi izraz slabijim, negativnim
i suprotnim: Nije ti lo e. (Dobro ti je.); Oti li ste malo predaleko.
IRONIJA
uporaba rijei suprotna znaenja, misli se obrnuto: E, ba si pogodio! (Proma io
si.)
SARKAZAM okrutna, gorka, zajedljiva, zagri ljiva poruga: I vrt imade na a kua, /ukraj
pruge dra, / da igraju se u njem djeca / zaborave na glad i pla. (D. Cesari, Vagona i
)
PARADOKS

misao naizgled u sebi proturjena, upuuje na dublji smisao reenoga:

Znam da ni ta ne znam. (Sokrat)
OKSIMORON stvaranjem proturjenih pojmova stvara se novi pojam (vrsta antiteze):
mudra ludost, umrli ivot, rjeita ti ina, Vrui led, Novi fos
ili.

Najra irenije su STROFE i PJESME ROMANSKOGA PODRIJETLA:

Tercina (tri jedanaesterca),
Stanca ili ottava rima (osam jedanaesteraca)
Sestina ( est jedanaesteraca)
SONET je pjesma od 14 stihova u 4 strofe; podrijetlom iz Provanse, razvi
o se u Italiji poetkom 13. st. Osnovni oblik je
TALIJANSKI ili Petrarkin sonet (dva katrena i dva terceta
4+4+3+3
ili je
dna strofa od osam i druga od est stihova 8+6). Raspored je rima abba abba u katr
enima, u tercetima vi e kombinacija pri emu je jedino va no da se u tercete ne prenos
e rime iz katrena i da terceti budu meusobno povezani rimama (npr. ada ada ili cd
e cde). U pravom sonetu nastoji se da katreni za sebe i terceti za sebe ine cjeli
ne odvojene po smislu, te da njihov odnos bude obrat u obradbi teme. U tercetima
se pojavljuje poanta ili neka suprotnost monotoniji rima u katrenima. Hrvatski
naziv za sonet je zvonjelica.
ELIZABETSKI ili Shakespeareov sonet (engleski) ine tri katrena i jedan di
stih (4+4+4+2).
Sonetni vijenac ciklus je od 15 soneta. Petnaesti se sonet naziva magistrale ili
majstorski sonet, a sastoji se od poetnih stihova prvih 14 soneta. Strofe su pre
pletene: posljednji stih jednog soneta ponavlja se kao poetni stih sljedeeg soneta
. Ponekad prva slova stihova u majstorskom sonetu ine akrostih koji kazuje ime os
obe kojoj je sonetni vijenac posveen.
Mato ev sonet
jedan od najveih hrvatskih majstora soneta dr ao je da u pravom sonetu
nije toliko va na izmjena nagla enih i nenagla enih slogova koliko prava, ista i bogata
rima.