DANIJEL DRAGOJEVI

ETVRTA IVOTINJA, IVOTINJA OD VREMENA

Nebeska ivotinja jednoga jutra
stranjim nogama vrsto stoji na starom tlu,
prednjima hvata svoju posljednju budunost
i rie plamenom i glasom. Tako je postaje svjestan.
Jest, ali takve ivotinje (kae) nema.
Jednom udarena o zemlju misli da si prokleta,
drugi put baena u visine misli da si ozraena,
moli je, kao godinja doba, da ustali red,
kako bi bila u malenim glasovima stvari koje ruke dodiruju
zauvijek spokojna, zalijeena od neba ije raune
ne zna,
jer od njenog repa do zubiju (kome ih ona kesi?)
vrijeme je od nekoliko nervoznih apokalipsa.
Zovi je kako hoe, vidi je gdje zna,
ona te tog jutra, ljudska duo,
koja si samo golo tijelo sa lagano zacrtanim spolom,
vitla na vrhu svog zubatog repa.
Jest, ali takve ivotinje (opet kae) nema.
Moda, moda je tako, ali sad si uo,
sada e je biti, o njoj smo dosta govorili,
i kada (na poetku, kraju, sredini) ne zna
to se s tobom dogaa, to ona, ta refleksivna no,
rimuje vrh repa i nau glavu.
NEBESKI BOLESNIK
Koliko mjesta gdje nismo doekali ljetnu zoru; koliko uvenua tamo i ovdje.
Lijepo bi bilo biti svuda ovog asa; u sreditu i na kori ploda, i dalje, dalje.
Ali ne svemir, ne daljine, dva mjesta su dovoljna za nau mjeru, na oklop.
Bio bi to iroki zagrljaj: svi mrtvi, svi ivi, i oni koji se nisu rodili, u nama sve.
Ne zbrajati, ne kupiti sve odjednom dodirivati, kao u aci, pokrete mjesta i asove.
Ovo nae meso, sitna kia to nas s neba lupa, i to ropski koraati, koraati
Nebeski bolesnie, lijepo bi bilo uveana dobra kidaju granice, tako bez tita bili bi
potpuno zatieni.

DANIJEL DRAGOJEVI
SAN
San. Jedan se zloinac gubi u mojim rijeima.
Ne vidim ga. Na tlu cijelog grada
umnaaju se koraci. Koraci meu koracima.
Teko disanje, ispraznost plodova.
A onda Boja amnezija kao takva, total.
Na jedno lice bili su pali glagoli straha,
sada su se vratili odakle su doli.
Smirilo se javno jutro, uvenuo zid.
Njegovo srce kuca na velika otvorena vrata,
kae se svemir. Dobrodoao, dobrodoao,
neka se nesrea odjene onako
kako se pristoji svjetiljci.
(DANIJEL DRAGOJEVI, amor)

ZBIRKA HODANJE UZ PRUGU

TKO
Tko u pomanjkanju due nije elio imati dva svoja tijela?
I tko ih nije i imao? I uvijek ono trenutak naputeno kao da je dua. A nije. Dua je
daleko.
IVOTOPIS
Baca kamenie u veliku rupu i eka da ti se zvuk vrati. Ali ni nakon vie pokuaja
zvuk se ne vraa. Zbog ustrajne gluhoe ini ti se da kamena nema, da dna nema,
vremena nema i da tebe nema. Treba li se baciti i doznati to bi ti zvuk s dna, da se vrati,
rekao? U meuvremenu, odmakavi se, zabavlja se izmiljanjem zvukova i slika koji bi
ti mogli trebati dok bude, ako bude, padao. Jednom misli neka budu vedri, upravo
zbog mraka rupe, drugi put neka budu tamni, neka se slau s tamom, a nekada mijea i
jedno i drugo, kao neodluna stvorenja koja odgaaju odluku.
PROZOR
Otvaraju se sjene, polet se pretvara u teinu,
Sjaj se poinje mijenjati u slutnju obilja.
Jedan kos, lud kao crnina, leti s grane na granu, dira tanki
Rub koji se jedva dri i koji e svaki as prsnuti.
Na nebu oblak, gledam ga s prozora.
Ti koji se okree, kaem mu, okreui se kai to vidi.
Moja je dua nezadovoljna onim to govorim
Okreui se oko onoga oko ega se okreem.
Ti gleda blizu, daleko, gleda na sve strane, zajedno s velikim danom. Bez napora
iezavanja stoljea, lepeza fantazme bjei s mjesta nesree:tko je progonjeni mineral?
Mora da postoji neto i netko to nee doi etveronoke. Mrtva voda nestaje, jedan
aneo izvri nalog, bez napora sui boje i pjeva preko podnevnih otoka. Dolazi ona,

tamna, podzemna, nerazumljiva, s tri vremena u bezbroj jezika, vrela od nevidljivih

poara, ona zbog koje otpadaju stilovi, kamen ostaje gol, a dua nakon duge upotrebe
otpuhuje usta.

PTICE
Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono to sam sm domislio
i to ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one ele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, inim to mogu. Tu gdje sam
poumljavam, sviem, primiem i razmiem nebo
za vie prostora. Kada lete i sm malo letim,
kada se uzlepraju odlijeem od sebe,
kada pjevaju utim ljekovitu nemo.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana naina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hou,
ali polja kau, mora se dogovoriti s nama,
to kae i potok, prve kue u izmaglici
i djeak koji odmie cestom.

TAMA
Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego mrak oko sebe.
Nisam rekao nita, pomislio sam srea
to je sjedila daleko od mene,
inae bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospoo zauena, moda uvrijeena,
kada se svjetla ugase i tiina pokae
dotle nevidljivu tamu oko nas, meu nama,
kako da je ovjek ne slua i ne gleda?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao djeji strah
dolazi, moglo bi se rei plavi,
i mi ne znamo to hoe,

stajati na ramenu, ustima, razumu,

biti donji i gornji glas, slika,
pria prije i nakon prie,
ili samo tama, tama, guiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tiina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Pribliio bih je
da mi bude ogrta za veernju hladnou,
udaljio bih je da me ne zagui,
udvarao bih joj, vikao: ija si, tmo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut u je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti mona, ti svevidea,
tu asak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.

TAPISERIJA
Stojim usred rijei kao da je to negdje
i kaem neu temu. Kaem nekome kao da znam kome
neu temu. to je zamiljeno a nije dolo
neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za
nepravilnosti, nesretan sluaj: njegovom rukom,
svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom
koju je stvorio, slijedim li put njegovog
kratkog daha, na mene e dim vei od svake rijei.
Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini puina samoglasnika, suglasniki
vjetar neistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga reenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vru, zemljotres,
veselje oblinjeg nereda. Srce, crna granica,
zatee nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu vie nema. Nenaeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.

OGRADA
Dolazei u posjet vidio sam veliku rupu
na ianoj ogradi duevne bolnice i pomislio
kako nikada neu biti tako neto potrebno,
otvoreno i utjeno. Kroz mene nee nitko ui
niti izai, nisam okrenut istovremeno na obje
strane, unutra i vani, ne ekam nikoga.
to sam ja prema jednom obinom prolazu
kojega su elje nedoputeno napravile,
kojega elje odravaju i ni trenutak
ne ostavljaju samog? ak se i kos
izgleda s visoke grane sprema
proletjeti kroz njega.

KROZ OTVOR PALUBE

Kroz otvor palube vide se poluge
brodskog motora kako se pokreu
gore dolje, naprijed natrag, vrte
u ulju, mazivu, pari, tko zna emu.
Jedan dio dohvaa drugi, utiava ga,
sporazumijevaju se kao sljepake slike.
Teko je vjerovati da jedan s drugim,
da jedan do drugoga mogu ita uiniti,
bilo to pokrenuti. Tu, u blizini dna,
kao da sve poinje, zavrava se, potire.
A ipak, onome tko s prozora na obali
gleda kako brod klizi i bez napora ulazi
u luku, a trag mu zaas nestaje, srce
zaigra i misao o smrti, ako se i javi,
laka je, tia, blia obinoj misli.
PRAVI LJUBAVNICI
Pravi ljubavnici sada pod zemljom lee. Okrenuti jedno
drugome sa svim svojim stranama, dre se za ruke. Od tiine tii.
Mi stojimo ovdje na njihovoj travi. Mi stojimo ovdje
na njihovoj travi, na ovom liu, u ovom proljeu drhu
njihove zaustavljene elje. Pjevaju njihovi glasovi. Na
zemlji sjene, u visini rue: to oni nee napraviti da
odagnjaju zimu, koje li sve ukrase nee upotrebiti.

Mi stojimo ovdje, a oni dom svoj pod zemljom grade.

Utiaj se, prijateljice moja, od prolaznosti oni prave
ipku i misle na nas, nae nesigurne korake. Cvijetom
koji ti u kosu stavljam oni nam kau put. Kada pone
dolaziti no, i mi krenemo kui, oni e nas dugo gledati.
I mahati nam zelenim rukama.