Sie sind auf Seite 1von 19

PET STOLJEA

HRVATSKE KNJIEVNOSTI
Knjiga 2:
HRVATSKI LATINISTI
CROATICI AUCTORES
QUI LATINE SCRIPSERUNT
I
IZ LATINITETA 914. STOLJEA
PISCI 15. I 16. STOLJEA
EX MONUMENTIS LATINIS SAEC. IXXIV
AUCTORES SAEC. XV ET XVI
Priredili Diqesserunt
VELJKO GORTAN i VLADIMIR VRATOVI

Grafika oprema:
MAJSTORSKA RADIONICA
KRSTE HEGEDUSIA

TEMELJNE ZNAAJKE
HRVATSKOG LATINIZMA

ULOGA LATINSKOG JEZIKA U HRVATA

a je knjievno stvaralatvo u Hrvata od 15. do


19. st. dvojezino te da se, osobito u starijim
razdobljima, njegov latinski udio i vrijednou
i opsegom ravnopravno razvija uz hrvatski, i
njenica je koju naa knjievna batina u potpu
nosti dokazuje. Malo je naroda u Evropi koji
imaju tako kontinuiranu i tematski raznoliku knjievnost
na latinskom jeziku. Uostalom, kako zbog duga trajanja,
tako i po utjecaju na javni ivot, uloga je latinskog jezika
u nas bila znaajnija nego kod veine naroda evropskoga
kulturnog kruga.
Razloga za dugotrajno odravanje latinskog jezika bilo
je vie. Jedan od njih, iako ne prvenstveni, bio je u kontinu
itetu latinskih kola, koje su veinom vodili crkveni redovi.
Izrasla na antikom tlu, viestoljetna se tradicija latinskog
jezika odraavala na knjievnom planu u stalnoj elji da se
internacionalnim jezikom evropske knjievne republike
izraze, uz opu tematiku, i vlastita osjeanja i razmiljanja,
usko povezana s domaim tlom. Zato je kod latinista iz raz
liitih krajeva nae zemlje domaa stvarnost izvorom inspi
racije, bilo u sitnim strastima svakidanjice, bilo u nekim
svjetlijim zanosima rodoljublja, bilo u gorini spoznaje te
kog udesa domovine.
Na razmeu Istoka i Zapada, hrvatski su krajevi bili iz
loeni dugotrajnom nadiranju Turaka, pa se motivi borbe
i otpora esto susreu i u poeziji i u proznim djelima nae
latinistike knjievnosti. To najvie dolazi do izraaja u
brojnim oajnikim pozivima najistaknutijih hrvatskih la
tinista evropskoj javnosti za moralnu i materijalnu pomo
protiv premonog neprijatelja s Istoka, koji je ugroavao
7

kulturni napredak, pa ak i bioloku egzistenciju naeg


naroda.
Ne samo u lijepoj knjievnosti nego i u egzaktnim naukama latinski se jezik kod Hrvata odrao veoma dugo, dulje
nego u mnogih evropskih naroda. Posebno je politiki ivot
ono podruje na kojem je kod nas najdulje ivio i kao pi
sana rije i kao ivi govor. U sjevernoj Hrvatskoj, gdje je
od 18. st. sve vie prijetila germanizacija i maarizacija,
latinski je odigrao ulogu indirektnog zatitnika narodnog
jezika. Kad se ve u politikim tijelima nisu zbog tuinske
vlasti mogli sluiti svojim jezikom, Hrvati su svjesno zadra
vali latinski od kojega im nije prijetila nikakva opasnost.
Zato je on ostao slubenim jezikom hrvatskog sabora u Za
grebu sve do god. 1847, kad je u ostaloj Evropi ve davno
bio nestao iz javne slubene upotrebe.
Znaajno je da su najvatreniji pobornici hrvatskog pre
poroda, dakle i borci za istou i slobodan razvoj hrvatskoga
jezinog izraza, redom bili od malih nogu kolovani u latin
skom jeziku. Prisno saivljeni s finesama Ciceronova i Horacijeva jezika, zrela knjievnog izraza jedne zaokruene
kulture, unosili su i u svoja hrvatska djela duh latinske sin
takse smatrajui da time obogauju izraajnost materinskog
jezika. Ta se injenica oevidno odrazila u upornom nasto
janju iliraca i njihovih nasljedovaa da se u javnom zalaga
nju za vlastiti jezik, u tenji za njegovim modernijim obli
kovanjem i u izdavanju starih hrvatskih pisaca odri konti
nuitet sa starijom knjievnou.

tez od Sredne, Ivan Cesmiki (15. st.) i Stjepan Brodari (16.

humanizma u naim krajevima traje od prvih decenija 15.


do poetaka 17. stoljea. Kao izrazitija sredita na Jadranu
javljaju se: u poetku 15. st. Zadar, u sredini 15. st. ibenik,
Trogir, Dubrovnik i Kotor, u drugoj polovici stoljea Split
i istarski gradovi, a na prijelazu 15. u 16. st. Hvar i Korula.
Iz sjeverne Hrvatske potjeu znameniti humanisti Ivan Vi-

st.), koji djeluju izvan domovine.


U Z a d r u humanistiki se krug stvara najprije oko
Petra Krave, opata samostana sv. Krevana. U drugoj po
lovici 15. st. Juraj Divni, ninski biskup rodom ibenanin
iji se duh javlja Petru Zoraniu na kraju Planina i
sam latinski pjesnik, okuplja oko sebe humaniste, meu ko
jima se istiu Jerolim Viduli, latinist i ujedno najstariji
dosada poznati hrvatski pjesnik iz Zadra, i Juraj KrianKrava. U 16 st. modruki biskup imun Koii Benja
znaajan je ne samo po glagoljakom radu nego i po zna
menitim latinskim govorima na lateranskom koncilu i pred
Leonom X.
Najizrazitija je linost humanistikog kruga u i b e
n i k u Juraj igori, ije su Elegiae et carmina (Mleci
1477) najstarija tiskana pjesnika zbirka hrvatskog latinizma. Uz njega djeluju: Ivan Naplavi, Petar Taveli, Juraj
i imun Divni, Martin ibenanin. Kasnije e se, u 16. st.,
istai Franjo Mui i jo nekoliko Divnia.
Humanizmu je i u T r o g i r u prethodila dugotrajna
tradicija. Koriolan Cippico, ugledan lan znamenite trogir
ske Obitelji, sjajnim je stilom opisao protuosmanlijske po
morske operacije mletakog zapovjednika, kasnijeg duda,
Petra Moceniga (Petri Mocenici imperatoris gestorum libri
III, Mleci 1477). Najvee ime trogirskog humanizma Fran
Trankvil Andreis, pisac dijalokih rasprava i poslanica, go
vora i bogate korespondencije, proivio je desetljea po
razliitim zemljama i dvorovima Evrope, u dodiru s najis
taknutijim humanistima 16. st., a samo je kraj ivota pro
veo u rodnom gradu.
Posebno mjesto u starijoj hrvatskoj knjievnosti zauzi
ma D u b r o v n i k . U njemu se, vie nego u ijednom naem
kulturnom sreditu, razvila bogata knjievnost na hrvatskom
i na latinskom jeziku, Latinistika je knjievnost, osim toga,
imala u tom gradu i najdulji kontinuitet. Razloga ima vie.
Meu prvima su svakako zamjema ekonomska mo, osobi
to do potresa 1667, i politika samostalnost Republike sv.
Vlaha sve do poetaka 19. st. Nadalje, Dubrovnik u jo veoj
mjeri nego ostala hrvatska sredita ostaje neprestano otvo
ren razliitim kulturnim utjecajima, ali pokazuje i izrazitu
sposobnost da ih asimilira i samostalno dalje razvija. Doka-

ISTAKNUTIJI HRVATSKI LATINISTI I KNJIEVNI


KRUGOVI
ugotrajna srednjovjekovna tradicija latinskog jezika
stvarala je plodno tlo na kojem je humanizam mogao
D
ne samo uhvatiti korijena nego se i snano razviti. Razdoblje

zom su tome i neki pojedinci, stranci, npr. pjesnik Didak


Pir u 16. st., rodom portugalski idov, u 18/19. st. Francuz
Marko Bruerevi-Brure i Talijani, braa Frano Marija i Urban Appendini, koji svi u riznicu dubrovake kulture ugra
uju neto od duha svoje zemlje, ali se i skladno uklapaju
u dubrovaku tradiciju i nain dubrovakog ivota.
Upravo u razdoblju humanizma dao je Dubrovnik velik
broj znaajnih i talentiranih poklonika latinske Muze. Sku
pinu starijih dubrovakih humanista tvore: Ivan Gueti,
Karlo Puci i Ludovik Crijevi Tuberon, roeni oko sredine
15. st., zatim neto mlai od njih Ilija Crijevi, Jakov Buni
i Damjan Benei. Dodamo li najdarovitijima meu njima
(liriaru I. Crijeviu, epskom pjesniku Buniu i historiaru
Crijeviu Tuberonu) filozofa Jurja Dragiia, koji je, vrativi
se iz Italije, na izmaku 15. st. okupio znaajan humanistiki
krug filozofa i pjesnika, smijemo zakljuiti da je 15. stoljee
zlatni vijek ne samo dubrovake nego i cjelokupne hrvatske
latinistike knjievnosti u razdoblju humanizma. U drugoj
polovici 16. st. djelovao je filozof Nikola Vitov Gueti, koji
je objavljivao veinom na talijanskom, ali je ostavio i dosta
latinskih djela tiskanih i rukopisnih. Temeljito upuen i u
suvremenu znanstvenu misao, u svom je opsenom opusu
raspravljao o problemima teorije drave, prirodnih znanosti,
estetike i metafizike. Oko te markantne linosti, ija su dje
la bila veoma cijenjena i u Italiji, okupljao se u prisnoj
prijateljskoj i duhovnoj povezanosti krug pjesnika i esteta,
meu njima Dinko Ranjina, Miho Monaldi, Cvijeta Zuzori,
Savko Bobali, koji su pisali hrvatski i talijanski.
U K o t o r u , naem najjunijem sreditu s bogatim tra
dicijama latinskih kola i humanistikog interesa, ponikao
je niz uglednih knjievnika i uenjaka. Osim brojnih Kotorana, koji su djelovali izvan rodnoga grada u drugim hrvat
skim krajevima i u inozemstvu (npr. Nikola Modruki, na
zivan i Nikola Kotoranin, tiskar-izdava Andrija Paltai,
obojica iz 15. st., i nekoliko uglednih lanova obitelji Bizanti
u 16. st.), posebnu panju zasluuje nekoliko vrlo talentira
nih pjesnika: Bernard Pima iz 15, Ludovik Paskali iz 16. i
Ivan Bona-Bolica iz 16/17. st.
Rasplamsavi se potkraj 15. st., humanizam u S p l i t u
nije imao duga vijeka. Najvee njegovo ime i jedno od naj
uglednijih u naim i evropskim razmjerima svakako je Mar10

ko Maruli. Velikih stvaralaca u njegovu krugu nije bilo.

Poznatiji su ipak: pjesnik i Maruliev biograf Franjo Boievi-Natalis, humanist mnogostranih interesa Dmine Papali
i govornik, diplomat i pjesnik Toma Niger.
Uz Kopar, najjae arite humanistike aktivnosti u
I s t r i , i Piran, istie se i Labin, odakle su rodom Matija
Grbi i Matija Vlai, humanisti-protestanti 16. st., utjecajni
u Evropi, posebno u Njemakoj, gdje su razvijali plodnu
djelatnost.
Na o t o c i m a junog Jadrana, osobito u Hvaru i Kor
uli, humanistika je aktivnost dulje trajala nego u Marulievu gradu, s kojim je u poecima bila usko vezana, i urodi
la je bogatijim plodovima knjievnosti na hrvatskom jeziku.
etiri su vrlo znaajna predstavnika h v a r s k o g huma
nizma 16. st.: Vinko Pribojevi, koji 1525. kao Dalmatinac
i prema tome kao Ilir i konano kao Slaven latinski za
nosno govori pred Slavenima o sudbini Slavena; knjiev
nik i uenjak Jeronim Bartuevi (Hieronymus Atticus);
konano, autor Pisni Ijuvenih Hanibal Lui i pjesnik Riba
nja i ribarskog prigovaranja Petar Hektorovi. K o r u l a n i n je rodom Jakov Banievi, koji je samo kratko vrije
me, nakon studija, ivio u domovini kao kanonik korulan
skog i hvarskog kaptola. Sav ostali svoj vijek proveo je kao
utjecajna linost u vanim diplomatskim slubama po Evro
pi, prijateljujui i dopisujui se s Albrechtom Diirerom, Erazmom Rotterdamskim, Pietrom Bembom i dr.
Jedini e Dubrovnik, kako je ve reeno, i u 16. i u kas
nijim stoljeima odrati kontinuitet latinistikog stvarala
tva, dok u ostalim jadranskim sreditima pri kraju 16. st., a
esto i prije, knjievnost na latinskom zamire javljajui se
kasnije samo ponegdje i ponekad u radu nekih knjievnika.
U s j e v e r n o j H r v a t s k o j , osobito u Zagrebu,
mogu se ve od 12. st. utvrditi znaci znanstvenog i knjiev
nog rada, u kojeha su se isticali crkveni redovi (benediktin
ci, pavlini, dominikanci, franjevci). Sjemenine i gradske
kole podravale su, iako u tankom sloju stanovnitva, kul
turnu klimu koja se nije mnogo razlikovala od sline zapad
noevropske. Ve treinom 13. st. nekoliko se Hrvata obra
zovalo u Italiji, a u slijedeim stoljeima sve ih je vie iz
Zagreba i Varadina, iz Osijeka, Poege, akova i drugih
11

gradova studiralo ne samo u Padovi i Bologni nego i u Krakovu, Beu, Pragu, na njemakim sveuilitima i u Parizu.
Posebno treba napomenuti da najugledniji predstavnici
sjevemohrvatskog humanizma (I. Vitez, I. esmiki, S. Brodari, B. urevi, A. Dudi, P. Skali), kao i brojni nai
pisci s juga Hrvatske (A. Vrani, F. Trankvil Andreis, Juraj
Utieni, M. A. Dominis), djeluju izvan domovine, u Ugar
skoj i drugim evropskim zemljama. Stoga e o njima biti
govora kasnije.
Jaanju latinistikog rada u sjevernoj Hrvatskoj pogo
dovao je pokret protureformacije nakon tridentskog koncila
(154563). Njezin odluni promicatelj bio je zagrebaki bis
kup, hrvatski ban i knjievnik Juraj Drakovi (152587),
u ijem je krugu djelovalo nekoliko latinista, osrednjih pi
saca, meu njima: Juraj WyrfeI, Martin Briglevi, Stjepan
Berislavi i Nikola Bratkovi. Na poziv sabora dolaze 1606.
u Zagreb isusovci i ve 1607. otvaraju gimnaziju, a 1669. nji
hova Akademija sa tri godita filozofije dobiva od kralja
Leopolda I. privilegij kojim joj priznaje status sveuilita.
I u Dubrovniku su 1658. preuzeli javnu kolu, a 1684. osno
vali kolegij (Collegium Ragusinum) koji je postao vrlo utje
cajan. U Varadinu osnovali su kolegij 1628, a gimnaziju
1636. Sve do ukinua reda (1773) isusovci su vrili snaan
utjecaj na kulturni, knjievni i politiki ivot i u Dubrov
niku i u sjevernoj Hrvatskoj, kamo su prodirali kao ustuk
reformacijskim idejama koje su se irile iz Slovenije, Ugar
ske i Njemake. Prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj osnovali
su 1503. pavlini u Lepoglavi, gdje su od 1400. imali samostan.
Premda hrvatski humanizam, razvijajui se u najtra
ginije doba nae povijesti i na usku pojasu izmeu mora i
prodirueg Istoka, nije bio ni sav usredotoen u domovini
niti je mogao probuditi onoliko samoniklih tenja i misao
nog previranja koliko kod sretnijih zapadnoevropskih na
roda, ipak je imao ogromnu vanost za dalji hrvatski kul
turni ivot (Kombol). Radikalnijeg misaonog previranja bilo
je ipak, i to veinm u onom dijelu hrvatske humanistike
knjievnosti koji se odvijao izvan domovine, u nekonformistikim ambijentima velikih evropskih sveuilita ili na dvo
rovima slobodoumnih renesansnih vladara. Takvi su, na
primjer, meu ranim hrvatskim humanistima oni koji su
preteno izrasli iz klime parike Sorbonne (I. Stojkovi, J.
12

Dragii, N. Modruki, L. Crijevi Tuberon, F. T. Andreis);


takvi su i oni koji su se formirali u Italiji i prenosili libe
ralnija shvaanja renesansnoga visokog drutva (I. esmiki,
pa u prvoj fazi i I. Crijevi); takvi e kasnije biti i prote
stanti ili protestantizmu bliski latinisti Vlai, Grbi, Dudi,
Skali i Dominis.
Nasuprot tome, humanizmu na domaem tlu jedno je
od glavnih obiljeja idejna konzervativnost i povezanost s
vjerskim predajama koje mu daju temeljnu kransku boju.
S obzirom na idejne koncepcije toga razdoblja hrvatske
knjievnosti, imajui u vidu cjelinu njezina razvoja, prven
stveno u domovini, treba se sloiti s Kombolom: Od Ilije
Crijevia, a pogotovo od Jakova Bunia i Marka Marulia,
vode zapravo izravne spojnice do katolike obnove, zasje
njene samo u prvoj polovini stoljea, u doba Menetieve
lirike, Jeupke, Robinje i komedija Naljekovievih i Drievih, kad je kod nas utjecaj renesanse na vrhuncu i kad
su slavljenja zemaljske ljepote i zadovoljenja nepomuena
nemirima savjesti i sjetnom milju na grijeh i ljudsku ne
mo i nesavrenost.
Po mnogoemu latinska je humanistika knjievnost kod
Hrvata na razini evropske knjievnosti toga doba; duboka je
knjievna i istanana je jezina kultura naih pisaca, stalno
je prisutna elja da na internacionalnom latinskom jeziku
omjere izvorna nadahnua s antikim uzorima ili suvremeni
cima, uoljivo je nastojanje da u gru stvaranja ili u igrari
jama pera dokau sebi i svijetu opravdanost umjetnike ri
jei u tokovima svakidanjice. Poneki od naih pisaca huma
nista (npr. I. esmiki, M. Maruli, L. Crijevi Tuberon, I.
Crijevi, J. Buni, A. Vrani, M. Vlai, F. Petri) ravno
pravno stoje uz bok najznaajnijim stvaraocima u latinskoj
knjievnoj republici suvremene Evrope. U sretnom spoju
individualiziranog izraza s bogatom umjetnikom invenci
jom, iz sukoba slobodnih uzleta mate s drutvenom zaosta
losti sredine, pod stalnom prijetnjom turskih najezda
brojni su nai humanisti znali ostvariti autentine vrednote
pjesnike rijei i proznoga govora.
Nije pretjerano kazati da su meu svim slavenskim na
rodima Hrvati u doba humanizma imali i najbogatiju i estet
ski najvredniju latinistiku knjievnost.
13

Cjelokupna hrvatska knjievnost 17. st. u sjeni je triju


velikih pjesnika: Ivana Gundulia, Ivana Bunia Vuia i
Junija Palmotia, od kojih je samo Palmoti pisao i latinske
stihove. Poetku stoljea pripada rukopisna zbirka Carmina
(1607) Frana Gundulia i Institutiones linguae Illyricae
(Rim 1604), prva gramatika hrvatskog jezika, koju je Bartol
Kai, akavac s otoka Paga, napisao na osnovi bosanskog
jezika, tj. tokavsko-ikavskog. Zanimljiva je i Kaieva auto
biografija (V ita ... ab ipsomet scripta), sauvana u rukopisu
ali nedovrena, napisana nekoliko mjeseci prije autorove
smrti (1650). Uz nekolicinu manje istaknutih latinskih pjes
nika iz sjeverne Hrvatske i iz Dalmacije, vie panje zaslu
uju povjesniari i biografi: Juraj Ratkaj u prvoj i Baltazar
Patai u drugoj polovici 17. st. Kao to Dubrovanima Gunduliu, Buniu i Palmotiu nema premca u hrvatskoj knji
evnosti ovog stoljea, tako latinskim 17. stoljeem u Hrvata
dominiraju Ivan Lui-Lucius i Pavao Ritter Vitezovi. Luievo glavno djelo De regno Dalmatiae et Croatiae (Amster
dam 1666), iako venetofilski obojeno, prvi je kritiki spis
hrvatske historiografije; Vitezovi, prvi na profesionalni
knjievnik, itavim je opusom, i latinskim i hrvatskim, u
svojoj viziji kudikamo vie spajao hrvatski Sjever i Jug
nego bi se moglo zakljuiti iz podatka da je roen u Senju
a dugo ivio u Zagrebu.
Pjesnik i polihistor Sjepan Gradi vei je dio ivota pro
veo u Rimu kao kustos i upravitelj Vatikanske knjinice i
predstavnik Senata svoga rodnog Dubrovnika kod rimske
kurije. Iako samo prema pripovijedanju oevidaca, drama
tino je opjevao strahote potresa u Dubrovniku 6. travnja
1667. U tome e ga slijediti neto mlai suvremenik Benedikt Rogai (Proseucticon de terraemotu) i u 18. st. Benedikt Stay u jednoj epizodi epa o Descartesu.
Prijelaznom razdoblju kraja 17. i prve polovice 18. st.
pripadaju Ignjat urevi i Vie Petrovi, ugledni lanovi
Akademije Ispraznih, to je po uzoru na talijansku akade
miju degli Arcadi osnovana u Dubrovniku oko 1695. Za raz
liku od Petrovieva pjesnitva, koje je preteno bilo na latin
skom, urevievi hrvatski stihovi, kojima je postao najre
prezentativniji pisac svoga doba, kudikamo su brojniji od
latinskih. Raznovrsnim i obilnim latinskim proznim stvara
latvom i latinskim stihovima, koji u mnogoemu odraava
li

Ju maniru suvremene isusovake i arkadske poezije, ure


vi je dosegao visok stupanj pjesnikog i proznog latinskog
izraza.
Nakon njegove smrti sredita knjievnosti na narodnom
jeziku premjetaju se u 18. st. u sjeverne hrvatske krajeve,
kojih je znatan dio tek potkraj 17. st. bio osloboen od Tu
raka. Ako od Dubrovnika koji e u 18. st. ponovno, kaoi za humanizma, dati hrvatskoj latinistikoj knjievnosti:
najvei broj istinskih stvaralaca svratimo naas pogled
na Sjever, upast e nam u oi u prvom redu Slavonac iz:
Valpova Matija Petar Katani, arheolog i numizmatiar,
pjesnik i latinski i hrvatski, pisac prve hrvatske metrike
(na latinskom). Stariji od njega, Bosanac Filip Lastri autor
je zanimljive i opsene povijesti bosanske franjevake pro
vincije (Epitome vetustatum Bosnensis provinciae) i zbirke
propovijedi, izdane paralelno na latinskom i hrvatskom je
ziku (Testimonium bilabium). Vrlo bogate prinose latinskoj
prozi 18. st. dalo je nekoliko autora Zagrepana: Adam Alojzije Barievi, epistolograf, knjievni i kulturni historiar;
Baltazar Adam Kreli (rodom iz Brdovca kraj Zagreba),
markantna linost tog stoljea, obilnim je historiografskim
radom dijelom nastavio Vitezovieva istraivanja, a u me
moarskim Annuama ostavio zanimljivo svjedoanstvo suvre
menog javnog i privatnog ivota; Josip Mikoci u svom glav
nom djelu Otiorum Croatiae liber unus (Budim 1806), koje
se smatra najvanijim za itavu stariju posavsko-hrvatsku
historiografiju, obradio je hrvatsku povijest do kraja 11. st.,
a u rukopisu, meu ostalim, ostavio Lexicon historicum et
topographicum; Franjo Sebastijanovi, Poeanin koji je du
go ivio u Zagrebu, pisao je pjesnike panegirike, u kojima
ima i rodoljubnih stihova; bio je i lan rimske Arkadije.
Meu tim autorima vidno mjesto zauzima Tito Brezovaki,
hrvatski pjesnik i komediograf, ali i autor nekoliko latinskih
pjesama u kojima pjesnika invencija ne zaostaje za otro
umno uoenim politikim problemima s kojima je Hrvatska
bila suoena u posljednjem deceniju 18. stoljea.
U Dubrovniku je urevievom smru nestalo posljed
njeg veeg pjesnika na hrvatskom jeziku. injenica je da 18.
i 19. st. nemaju u tom gradu bogato nadarena pojedinca,
stvaraoca, kao to su bili u 16. st. Marin Dri, u 17. st. Gunduli i Buni, u poecima 18. st. urevi. Ali pjesnici for15

mata Staya i Kunia, Damanjia i Rastia, Galjufa i mno


gobrojni prozaisti i pjesnici manjeg umjetnikog dometa, no
ne i manje znaajni za cjelokupnu sliku knjievnog rada,
kao da su preuzeli na sebe zadau da nastave i u latinskom
jezinom mediju pronesu svijetom staru slavu dubrovake
knjievnosti. Stoga se o dekadansi dubrovake knjievnosti
18. st. moe govoriti samo kad se misli na knjievnost hrvat
skoga jezinog izraza, jer je latinistika tog razdoblja ne sa
mo estetski vrlo izraajna nego i duboko svjesna dubrova
ke tradicije, koja je iva u starijem knjievnom stvarala
tvu, i hrvatskom i latinskom.
Nema sumnje da su ponovnom, tako snanom procvatu
dubrovakog latinizma 18. st., uz utjecaj domaih predaja,
snanim poticajem bili i dugotrajni plodni dodiri Dubrova
na s talijanskim kulturnim sreditima i obnovljeni klasici
zam u Italiji. Nadalje, tome su pogodovale dobro opskrblje
ne knjinice i znatan utjecaj kolstva, u kojem su najprije
isusovci a za njima pijaristi (skolopi) odgojili generacije
latinskih pjesnika i stihotvoraca 18. i prve polovice 19. st.
U doba pojaanog zanimanja za narodnu politiku i kul
turnu prolost padaju i poeci hrvatske knjievne povijesti,
i to u vezi sa spisima u kojima se i u sjevernoj Hrvatskoj
iznosi historijat razliitih crkvenih redova u nas, posebno
njihova kulturnog djelovanja, npr. pavlina (Ivan Kritolovec), bosanskih franjevaca (ve spomenuti Filip Lastri),
slavonskih franjevaca (Emerik Pavi i dr.). Bio-bibliografska
knjievnost bila je osobito razvijena u Dubrovniku. Biogra
fijama dubrovakih pjesnika iz uvoda antologije Vitae illu
strium Rhacusinorum (pisana izmeu 1712. i 1716, izdana tek
1935) Ignjata urevia posluio se djelomice i uro Bai
u svojim Elogia Iesuitarum Ragusinorum (pisana 176465,
izdana 1933), najpotpunijoj zbirci biografija dubrovakih
isusovaca meu kojima je bilo dosta knjievnika. Najzna
ajnija je Bibliotheca Ragusina (4 velika rukopisna sveska,
174043) dominikanca Sara Crijevia sa 435 biografskih i
bibliografskih portreta pisaca koji su roeni ili su djelovali
u Dubrovniku. Posebno mjesto zauzimaju dvije rukopisne
pjesnike zbirke ura Feria: prva sadrava Elogia Ragusi
norum poetarum, qui Illyrica lingua scripserunt, tj. 164 po
hvalna epigrama o dubrovakim pjesnicima hrvatskog izra
za, s kratkim, nerijetko lucidno zapaenim karakteristika16

ma njihova originalnog ili prevodilakog rada; u drugoj je


18 Elogia nonnullorum civium Ragusinorum, qui soluta
numeris oratione Illyrice scripserunt, o hrvatskim proznim
piscima. U tim elogijima jasno je izraena svijest autora
l a t i n i s t a o kontinuitetu i vrednotama h r v a t s k e
knjievnosti u Dubrovniku.
Nekoliko najveih stvaralaca na latinskom jeziku du
brovakog 18. st. ivi izvan domovine, preteno u Italiji: Ruer Bokovi, svjetskoga glasa astronom, fiziar i matema
tiar; Benedikt Stay, dubrovaki Lukrecije; Rajmund Ku
ni, liriar i slavom ovjenani prevodilac Ilijade; Marko
Faustin Galjuf, briljantni latinski improvizator (ivio do
etvrtog decenija 19. st.).
Glavni su i najnadareniji nosioci pjesnikog rada u sa
mom Dubrovniku koji daju ton knjievnom ivotu do prvih
decenija 19. st.: Brno Damanji, koji superiorno vlada la
tinskim izrazom razliitih rodova; uro Feri, svestrani pjes
nik, prevodilac i popularizator narodne knjievnosti; uro
Hida, latinski pjesnik i ugledan prevodilac Horacija i Vergilija; Dono Rasti, najvei majstor latinske satire u Hrva
ta. U njihovu su kolu tri poilirena stranca: Marko Bruerevi, koji se jednako dobro okuao i u hrvatskom i u latin
skom pjesnitvu, i braa Appendini. Stariji Appendini, Frano Marija, u nekim je biografsko-kritikim studijama poka
zao visok stupanj filoloke kulture i istanana ukusa. Jo je
uvijek za dubrovaku knjievnu i kulturnu povijest korisno
njegovo talijansko djelo Notizie istorico-critiche sulle antichitd, storia e letteratura de Ragusei (2 sveska, Dubrovnik
18021803). Mlai brat Urban izdao je kao dodatak zbirci
vlastitih stihova (Carmina, Dubrovnik 1811) na str. 193344
izbor dubrovakih latinskih pjesnika, prvu i do danas jedinu
antologiju hrvatskih latinista, iako nepotpunu i nedovoljno
kritiku, osobito to se tie humanistikog razdoblja.
Poslenika na pjesnikoj njivi latinskoj 18. i 19. st. u
Dubrovniku ima bezbroj. Neto su znaajniji od ostalih, iako
nisu osobito talentirani pjesnici, u prvoj polovici 18. st. Jo
sip Betondi, Franatica Sorkoevi, Luko Mihov Buni, u
drugoj polovici stoljea i u prvim decenijima 19. st. Jakov
Betondi, Luko Stulli, Luko Didak Sorkoevi. Braa Antun
i Tomo Kra-Chersa, Ivo Bizzarro i Antun Kaznai stvaraju
u 19. st. u kojem se rodio i djelovao Ivan August Kaznai.
2 Hrvatski latinisti I

77

U to doba pisali su se preteno stihovi, osobito prigodni,


vrlo razliite vrijednosti. Solidan prosjek ine dobro kolo
vani pjesnici koji objavljuju pojedinane pjesme i itave
zbirke na latinskom, prvode, piu poneto i na hrvatskom,
neki i na talijanskom. Drugi su, opet, obini stihotvorci koji
bez nadahnua kuju metriki pravilne stihove jezikom koji
esto nije bez elegancije i znakova dobrog poznavanja rim
skih uzora. Treba, dakako, izuzeti velikane dubrovakoga la
tinskog Pamasa, koji su ili u irokom svijetu snagom pera
probijali nacionalne i klasne ograde ili su, boravei u Du
brovniku, u koji je duh prosvjetiteljstva iz Evrope prodirao
polako i teko, svojim talentom uspjeli izbiti ive vamice
poezije prevladavajui strane utjecaje, u prvom redu antike
i talijanske, donekle francuske i poneto engleske.
U razdoblju nakon francuske (1806) i konane austrij
ske (1814) okupacije Dubrovnika nalo se pisaca koji, s uvje
renjem ili bez njega, nastoje otkriti i neke prednosti austrij
ske vladavine i ivota u neslobodnom gradu kao i onih koji
duboko ale za vremenom francuske uprave. Kod svih se
njih, osim u frankofilskom krugu Rafa Androvia (braa
Stulli, braa Kra i dr.), ipak osjea neka enja za nepo
vratno minulim danima kada se nad Gradom vijala zastava
Republike sv. Vlaha s ponosnim natpisom Libertas.
Dum nihil habemus maius, calamo luimus (Dok ne
mamo niega vanijeg, igramo se perom) nalazimo zapisano
na jednom rukopisu iz god. 1810. Tu duhovitu opasku primi
jeniti openito na cjelokupno podruje dubrovake latinistike knjievnosti 18. i dijela 19. st. ne bi bilo opravdano jer
je i tada bilo pojedinaca koji su imali pred oima neke vee
estetske zahtjeve (npr. Rasti) ili, u doba ranog evropskog
romantizma, isticali vrednote narodnog duha i stvaralatva
(npr. Feri, Bruerevi).
Tek u dodirima s ilirskim preporodom dubrovaki e
knjievnici izai iz dotadanje izoliranosti. Meu prvima
Preporodu je priao Antun Kaznai, pa je kua njegova i
sina mu Ivana Augusta postala poznatim stjecitem hrvat
skih preporoditelja (Gaja, Tmskoga, Preradovia, Kukuljevia). U povezanosti stare hrvatske knjievnosti u Dubrov
niku s novom hrvatskom, u kojoj se kao sredite snano
afirmira Zagreb, dubrovaki su knjievnici nali onaj v a
n i j i smisao. Viestoljetna tradicija dubrovake knjievno18

U pretoila se u nove ile ilirizma u Zagrebu. Na izmaku


Utinizma i dubrovakog i sjevemohrvatskog, poelo se na
knjievnom planu u uzajamnoj suradnji jasno oitovati, a na
politikom planu nasluivati ostvarenje vrste veze svih
hrvatskih krajeva koju su imali na umu ve i neki humani
sti, o kojoj je sanjao Vitezovi, u predveerje Preporoda
pjevao o njoj Brezovaki i politiki nadahnuto pisao Derkos.
MEUSOBNE VEZE HRVATSKIH LATINISTA
nana veza hrvatskih pisaca iz razliitih krajeva i njihova
meusobna zavisnost kroz stoljea postojala je usprkos
S
injenici to se hrvatska knjievnost vie stoljea razvijala
mnogo razliitih sredita, geografski udaljenih i admini
strativno, politiki, ekonomski, ak i dravnim granicama
razdvojenih. Politika rastrganost hrvatskoga etnikog pod
ruja, paralelni razvoj knjievnosti u vie narjeja i pravo
pisa, izloenost raznolikim vanjskim utjecajima, razbijenost
u vie samostalnih podruja (Dubrovnik, Mletaka Dalma
cija i dijelom Istra, ua Hrvatska, Slavonija i poneto Bosna
i Hercegovina) stvarali su privid nacionalne nekoherentnosti, ak i podvojenosti. Taj se dojam mogao stei i zbog raz
liitih mjesnih ili pokrajinskih naziva knjievnika i krajeva
(npr. dalmatinski, dubrovaki, slavonski, bosanski). Ima u
tome, si parva licet componere magnis, dosta analogije s
antikom grkom knjievnosti, u kojoj unato vie uda
ljenih i specifinih knjievnih sredita i regija, politikoj
rascjepkanosti, razliitim dijalektima i osebujnim knjiev
nim tradicijama takoer izbija duh iste etnike i kulturne
pripadnosti.
Da se pokau dodiri hrvatskih knjievnika, proistekli
ne samo iz istih estetskih i idejnih pobuda nego i iz zajed
nikog narodnog osjeaja, nije potrebno nizati davno utvr
ene injenice. Prije nego vie kaemo o latinistima, koji
nas ovdje prvenstveno zanimaju, moemo samo usput spo
m enuti kako je Hvaranin Petar Hektorovi bio u prisnim ve
zama s Dubrovanima Naljekoviem i Vetranoviem, a
Mika Pelegrinovi, takoer Hvaranin, sa Sabom Bobaljeviem; ili kako Korulanin Viali, u odgovoru na jednu Naljekovievu poslanicu god. 1564, upuuje zanosne stihove
svome pjesnikom drugu:
U

19

asti izbrana, Niko, i hvalo velika,


hrvatskoga diko i slavo jezika,
spjevaoe izvrsni, uresna kriposti...
i njegovu rodnom gradu:
Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti,
hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.
Za knjievne veze junih i sjevernih Hrvata nije bez znae
nja, na primjer, da Dominko Zlatari god. 1597. posveuje
Jurju Zrinjskom, sinu sigetskog junaka, izdanje svojih pri
jevoda, djela to su iz vee tuijeh jezika u hrvaki izloe
na, a Vladislav Meneti svoju Trublju slovinsku (1663)
banu i pjesniku Petru Zrinjskom, slavei ga kao slovinskog
Apolona i Marsa; na jednom mjestu pjeva:
Od ropstva bi davno u valih
potonula Italija,
o hrvatskijeh da se talih
more otmansko ne razbija!
Kako je snaan utjecaj imala kod ilirske generacije Katanieva zbirka Fructus auctumnales, takoer je poznato. t6
tek da se kae o Smrti Smail-age engia tom estetski je
dinstvenom rezultatu svijesti o stoljetnim vezama i kontinui
tetu knjievnog jezika koji spjev, i uz utjecaje antike,
narodne poezije, Kaia i Marulia, akavac Maurani objav
ljuje u kajkavskom Zagrebu na tokavskom, Gundulievu
narjeju!
Manje je poznato i zato manje isticano koliko su i hr
vatski latinisti bili zdrueni slinim ili identinim idej
nim, narodnim i estetskim preokupacijama. Po latinskom
naime jeziku oni su pripadali meunarodnoj knjievnoj re
publici, vezanoj uz iste antike uzore i slina suvremena
strujanja. Time su oni i nadnarodni i kozmopolitski jer su
djeluju u univerzalnoj pojavi latinske knjievnosti koja je
nadilazila sve granice politike, socijalne, narodne i vjerske.
No latinski je jezik kod nas, u viestoljetnoj rascjepkanosti
hrvatskih zemalja, bio stvarna jezina i duhovna koin na
kojoj su pisana znanstvena djela i jedan dio lijepe knjiev
nosti. Kod mnogih hrvatskih pisaca latinski je jezini medij
bio nadregionalna, iva spona u znanstvenom i knjievnom
stvaralatvu. Za nae je prilike to bilo nadasve znaajno. La
tinski izraz ne samo to nae pisce nije znatno udaljivao od
bitnih problema vlastitog naroda i knjievnosti na materin
skom jeziku nego je ak i vre, osobito poslije 17. st., po-

Vtzivao pojedince i itave regije u istoj svijesti pred istom


opasnou, i ratnom i politikom i kulturnom, zvala se ona
lu tc i ili Mleani ili Maari ili Austrijanci.
Za viestruku isprepletenost dodira i uzajamno preuzi
manje ideja i knjievnih motiva u stvaralatvu na latinskom
i narodnom jeziku od osobnih poznanstava i knjievnih
Oticaja meu suvremenicima do osjeanja umjetnikog i
ultumog kontinuiteta u kasnijih stvaralaca moe se na
vesti vie primjera.
U rano doba naeg humanizma mladi Maruli upravlja
proznu poslanicu Jurju igoriu, istiui kako neke igorleve pjesme ve kolaju cijelom Italijom, i divi se njihovoj
gotovo boanstvenoj uenosti, umjetnikom skladu rije
i i zdravim i novim mislima u njima. Maruli je, kasni
je, bio u prisnim vezama s kotorskim dominikancem i pis
cem Dominikom Buom, koji ga je potakao da napie onu
znamenitu poslanicu papi Hadrijanu VI. Kotoranin Ludovik
Paskali ne samo to izmjenjuje poslanice s humanistom
Jeronimom Bartueviem, hvarskim Atikom, nego radosno
pozdravlja i poeziju na narodnom jeziku Hanibala Luia.
U prvim desetljeima 16. st. Dubrovanin Ludovik CriJevi Tuberon u povijesnim Komentarima evocira uspomenu
na sjevemohrvatskog pjesnika Cesmikoga iz Korvinova
kruga. U nekim pismima ibenanin A. Vrani, taj ugledni
diplomat na ugarskom i austrijskom dvoru i visoki crkveni
prelat, s toplinom se sjea svoga rodnog kraja i istie pri
padnost narodu iz kojeg je ponikao. Njemu u tuini posve
tio je Zadranin B. Kamaruti svoje djelo Izvarsita ljubav i
napokom nemila i nesrina smart Pirama i Tvtbe.
Dok se hrvatska knjievnost u 18. st. irila po sjevernim
podrujima, koja su se tada u kulturnom pogledu poela
izjednaivati s ostalim hrvatskim krajevima, juni e Hrvati
nakon smrti Ignjata urevia izgubiti vodstvo u knjievno
sti, ali e Dubrovnik ipak ostati klasinim uzorom knjievne
vrijednosti.
Na mijeni 17. i 18. st. Pavao Ritter Vitezovi prvi (je)
graditelj politikog i kulturnog jedinstva svih Hrvata, dalje
pod istim imenom u Cfoaciji redivivi i svih junih Slavena
(Fancev). U duhu pojaanog osjeanja kulturne zajednice
meu pojedinim hrvatskim krajevima, to karakterizira ci
jelo to razdoblje, Vitezovievim e tragom poi i zagrebaki

20

21

kanonik Kreli: poznavao je Kaievo djelo a Kai se


koristio i djelima sjevernih pisaca Ratkaja, Vitezovia i Bedekovia , branio Reljkovia, dopisivao se s dubrovakim
povjesniarom Mihom Miliiem i itao Gundulieva Osmana.
Kaia spominje i Katani u knjizi Specimen philolo
giae et geographiae Pannoniorum (Zagreb 1795), to e je
A. A. Barievi poslati dubrovakom prijatelju M. Miliiu.
U predgovoru svoga djela Kamen pravi smutnje velike (Osi
jek 1780), prvoga opsenijeg originalnoga znanstvenoga rada
napisanog na hrvatskom jeziku, Poeanin Antun Kanili
izrijekom spominje kako se poveo za preporukom I. urevia da se i u znanosti pie narodnim jezikom. Poznajui
Dubrovane (npr. Ranjinu, Palmotia, urevia), Zadrani
na Barakovia, ibenanina P. Divnia i dr., Katani izdie
do klasine vrijednosti junohrvatske knjievnike time to
u pjesniku Svete Roalije Kaniliu slavi njihova takmaca
(... Raguseos aliosque Dalmatas... si non superaverit, ae
mulatus certe e st... ... Dubrovane i druge Dalmatinfce... ako i nije nadvisio, bar se s njima natjecao ...). Ka
tani, gimnazijski profesor u Osijeku, a zatim u Zagrebu,
gdje mu je 1791. izdana latinska i hrvatska zbirka Fructus
auctumnales, u svojoj osobi sretno zdruuje posrednika i
poticatelja. U latinskoj poeziji klasicist, u hrvatskoj i klasicist i ujedno poklonik vrednota narodne Muze, knjievno^
kritikim je zapaanjima pronio do hrvatskih preporodite
lja pojam klasinosti dubrovake knjievnosti. Svojim spi
som In veterem Croatorum patriam indagatio philologica
(FiloloSko istraivanje o drevnoj domovini Hrvata, Zagreb
1790), u kojem je dokazivao da su Hrvati u Panoniji i u Dal
maciji autohtoni, najvie je pridonio naivnom vjerovanju
iliraca da su Hrvati izravni potomci Ilira.
Malo se koji hrvatski latinist, ne samo iz 18. st., po i
rini interesa, kultumopovijesnoj znaajnosti i plodnim po
srednikim djelovanjem moe mjeriti sa Zagrepaninom Barieviem. Budno pratei kulturni i knjievni ivot u razli
itim hrvatskim krajevima, cijenjen i u stranom svijetu,
Barievi je u ivoj korespondenciji osobito s Dubrovani
ma Miliiem, Feriem i J. Stullijem, s Makaraninom PavIoviem-Luiem (s kojim je bio u vezi i Katani), s Istra
ninom Voltiem koji je ivio u Beu, a od Srba sa Stefanom
22

Stratimiroviem. Za Katanievim oduevljenjem povodi se


kida urevia i Kanilia smatra prvacima ilirske poezije
(principes Illyrici carminis), ili kada meu knjigama to ih
lalje jednom lanu petrogradske akademije iznad svega istite urevievu Mandaljenu pokornicu (Poema Magalis,
O Illyrii nihil habent excellentius Poema Magdalida, od
Je Iliri nemaju nita izvrsnije).
Za upoznavanje kolovane javnosti s hrvatskom proloI bili su vrlo znaajni i zagrebaki latinski kalendari s kra
ja 18. st., u kojima su se, na primjer, pretiskivali odlomci iz
Luieva djela De regno, iz nekih Vitezovievih i drugih rastrava, iz Pavieve latinske parafraze Kaieva Razgovora

td.

Nije bez interesa napomenuti da Toma Mikloui u


Uboru dugovanj vsakovrstneh (Zagreb 1821), u odjeljku Od
alovarnic, piev i knjig orsaga horvatskoga, pod poglavljem
Pisci horvatskoga naroda, po stoljeima i abecednim redom
komentira, meu ostalima, rad ovih pisaca s juga Hrvatske:
Gundulia, Kamarutia, V. Menetia, Vitezovia, urevia,
J. Stullija, a od latinista: Bokovia, Kunia, Damanjia i
Feria.
O bliskim vezama iliraca od kojih su neki pjevali i na
latinskom (npr. P. toos, I. Maurani) sa suvremenicima
U Dubrovniku, o suradnji Dubrovana u tadanjim asopisi
ma, o plodnim osobnim dodirima i brojnim rukopisima to
(U ih Dubrovani darivali preporoditeljima, reeno je ve
dosta u znanstvenoj literaturi.
Svijest o povezanosti hrvatskih zemalja preporoditelji
SU obogatili modemom idejom organikog jedinstva narod
ne cjeline kao nosilice historijskog ivota (Kombol). Kao
motto svojem spisu Genius patriae (Zagreb 1832), nastalom
U a s u raanja hrvatskog preporoda, Derkos je stavio stiho
ve Huga Grotiusa:
O patria salve lingua! quam suam fecit
Nec humilis unquam, nec superba libertas...
(Zdravo da si, jezie naih otaca! S tobom se zdruila slobo
da, nikada ponizna niti bahata...)
svjestan narodnog i jezinog kontinuiteta u Hrvata.

23

PJESNIKI RODOVI I VRSTE


d renesanse (igori, Cesmiki) do posljednjih izdana
O
ka hrvatskog latinizma u 19. st. (Feri, Hida) l i r i k a
se javlja u svoj raznolikosti vrsta i metrikih oblika. U me

tlhovi. Najznaajniji domet u epigramatskoj vrsti ostvarili


IU kod hrvatskih latinista Cesmiki, I. urevi, Kuni i Ferld. Meutim, i mnogi su drugi pjesnici prigodice, pa i s uspjahom, posizali za tom uvijek primamljivom formom sae-

pjesnikog izraza. Jedinstven je i najznaajniji uzor svim


svjetski majstor epigrama

im epigramatiarima
Marcijal.

trikoj strukturi nai se latinisti pridravaju antikih uzo


ra, osobito horacijevske alkejske i safike strofe. Tematika
je raznovrsna: kree se od tipino antikih motiva (pogo
tovu mitolokih) do patriotskih, od ljubavnih do enkomijastikih, religioznih, moralistikih. Uz ope lirske teme, koje
su naim pjesnicima zajednike s rimskima, prvenstveno s
Horacijem i Katulom, i suvremenicima u Evropi, bogata ska
la njihovih lirskih ostvarenja inspirirana je vlastitom inti
mom i strepnjama i nadama, poteklim iz specifinih prilika
nae sredine.
E 1e g i j e, iako pisane iskljuivo u tradicionalnom elegijskom distihu, u tematskom su pogledu vrlo raznolike. Uz
ljubavne motive, koji su vrlo esti ve kod rimskih uzora
(Ovidije, Tibul, Propercije), neodjeljivo su, u toku stoljea
latinskog izraza, s naim eiegijskim pjesnitvom vezana is
tanana zapaanja o ljudima, svijetu i moralu, angairani
zahvati u suvremena drutvena i politika zbivanja, ustrep
tale autobiografske reminiscencije, idilini opisi domaeg
pejzaa, pjesnikovi filozofski nazori i vjerski zanosi, nadah
nuti ivotom ili knjievnou. U razmjerima naih stoljetnih
prilika, toliko osebujnih u mnogom pogledu, posebno je zna
enje imala patriotska elegija, u kojoj se kao najei motiv
javljaju, gotovo kao opsesija, crne slutnje ili gorka iskustva,
steena u neposrednom dodiru s turskim zavojevaem i,
uope, u presizanju tuina u narodno bie.
E p i g r a m a t s k o pjesnitvo, kondenziran izraz asa
i neposrednog reagiranja na ivotne i knjievne odnose, po
poticajima najmanje je uz antiku vezana pjesnika vrsta u
hrvatskom latinizmu pa je od prvorazrednog znaenja i za
raznovrsno doivljavanje kulturnopovijesnih, knjievnih,
drutvenih prilika u naim sredinama. Satirika nota, bez
sumnje, u njemu prevladava: otrica je uperena na pojedin
ce i skupine, na domae ili importirane ideje i navike. I epi
grami su, poput elegija, preteno oblikovani u klasinom
elegijskom distihu, uz koji se od drugih metara najee
javljaju faleki jedanaesterci, jampski esterci i holijampski

humanizma, najizrazitiji su dubrovaki pjesnici I. Crijevi,


u ijem pjesnikom opusu ima elegija i pjesama (carmina)
epistolarnog stila i sadraja. Kuni, Damanji, Feri i Ras
ti. Tem atik a njihovih poslanica vrlo je bogata i raznolika.
Ne iscrpljuje se u posvetama i prijateljskom askanju, nego
zahvaa i filozofska i knjievna, a nerijetko drutvena i poli
tika pitanja. Bez obzira na tematiku, te epistule i u pjesni
kom izrazu i u jedinstvenom metrikom obliku, heksametru,
imaju kao uzor Horacija.
Ni p a s t o r a l a , u stilu Vergilijevih ekloga, nije izosta
la iz repertoara nae latinistike poezije, iako je u njemu
skromnije zastupana. Nai emo je, na primjer, u D. Beneia (s brojnijim aluzijama na suvremene prilike), B. Bokovia, A. A. Barievia. Pastoralnih elemenata ima poneto
1 u poeziji L. Paskalia.
Uz originalno stvaralatvo kod naih se pjesnika javlja
1 latinski slobodan p r e p j e v , paraphrasis poetica. Vrlo su
est predmet prepjeva bili Psalmi Davidovi i pojedine pjesme
rimskih liriara, u prvom redu Horacija. U parafrazama
tekst je originala proirivan i dopunjivan, pri emu je pred
loak redovno gubio od svoje konciznosti. Nadalje, raznovr
sni lirski stihovi i strofe zamjenjivani su gotovo redovito
heksametrom ili eiegijskim distihom, koji su bili najea i

24

25

Satirikom epigramu bliska je heksametarska s a t i r a ,


koja je i u naih latinista zadrala tipian ton horacijevske
atire (ridendo dicere verum) uz mjestiminu moralizatorku indignaciju Juvenalovu. Najizrazitiji joj je i najtalentiraniji zastupnik u nas Dono Rasti. Kako je u prvom redu
uvremeni ivot podruje koje prua grau satirikom pjes
nitvu, sauvane satire nae latinistike knjievnosti vane
U i

za upoznavanje skrovitijih strana javnog i privatnog i

vota razliitih krajeva i razdoblja.

Meu brojnim autorima p o s l a n i c a u stihu, pjesni


koj vrsti koja potjee iz antike a bila je osobito omiljela za

pjesnikom opisivanju najblia metrika forma. Parafrazi


rajui, pjesnik je i sam nastojao dublje proniknuti u lirski
smisao izvornika i ujedno omoguivao itaocu laki pristup
do sloenijih lirskih cjelina. Parafraza je, takoer, u kola
ma bila omiljela palestra u dikciji i versifikaciji.
Prvi je izraziti predstavnik e p i k e , koja u naoj latinistikoj poeziji ima dugu tradiciju, Dubrovanin Jakov Buni. Kao humanist zapoinje svoj pjesniki rad mitolokim
epom De raptu Cerberi (Otmica Kerbera), a zavrava opse
nim religioznim epom De vita et gestis Christi (ivot i djela
Kristova), izdanim devet godina prije glasovitog epa Christias (Kristijaa) talijanskog humanista Girolama Vide. Tim
se djelom uvrstio meu najznaajnije epske pjesnike kran
ske renesanse. Bunia je uzeo kao uzor njegov sugraanin
Damjan Benei u epu De morte Christi (Kristova smrt).
Stvaranje svijeta, istoni grijeh i otkupljenje Kristovom
smru motiv je epu Solimais (Solimaida, tj. pjesma o Jeru
zalemu, Rim 1509), koji je spjevao ibenski humanist Ivan
Polikarp Severitan.
Glavni predstavnik splitskog humanistikog kruga, Mar
ko Maruli, uz Juditu, prvi ep na hrvatskom jeziku, spjevao
je kranski ep Davidias (Davidijada), koji je tek nedavno
pronaen. To najopsenije Marulievo pjesniko djelo na la
tinskom jeziku jasno pokazuje kako i nizanje injenica iz
proznog predloka Biblije moe pod perom umjetnika izrasti
u djelo visoka umjetnikog dometa.
Kao to je pjesnik-humanist redovno bio zaokupljen ili
tradicionalnom tematikom antike mitologije ili Biblijom u
duhu kranske renesanse, tako je u naoj latinskoj epici
nnla odjeka filozofska misao i prirodoznanstveni napredak
18. st. Uenjak svjetskoga glasa, Dubrovanin Ruer Bokovi, koji je preteno pisao u prozi, i u jednom je epskom
djelu De Solis ac Lunae defectibus (Pomrina Sunca i
Mjeseca) heksametrima izloio izrazito astronomsku te
mu. Njegov suvremenik i prijatelj Benedikt Stay, takoer
Dubrovanin i sveenik, odabrao je epsku formu i lukrecijevskim zanosom iznio Descartesovu filozofiju (Philosophiae
versibus traditae libri VI Filozofija izloena u stihovima, 6
knjiga) i naela Newtonove fizike (Philosophiae recentioris
versibus traditae libri X Novija filozofija izloena u stiho
vima, 10 knjiga).

u knjievnost. Tee je odrediti stupanj knjievnoga u onim


djelima to su na granici znanstvene i umjetnike proze,
npr. u vrlo brojnim djelima teolokim i filozofskim, etnografsko-putopisnim, pa i gramatikim i leksikografskim.
Pripovjedake proze izrazito beletristikog karaktera,
npr. novele i romana, uope nema. Kod nas, kao i u ostalim
evropskim knjievnostima, slobodnije i relativno modernije
forme proznog izraza redovito su bile preputene knjiev
nosti na narodnom jeziku. Latinski je izraz zadrao prven
stvo poglavito u znanstvenoj i njoj bliskoj prozi.
U ocjeni t5 se moe uvrstiti u umjetniku prozu hrvat
skog latinizma, treba podjednako uzeti u obzir snaan utje
caj grke i rimske tradicije npr. u prozi historiografskoj,
govornikoj, knjievnopovijesnoj, kritiko-esejistikoj, epistolografskoj kao i unutarnje kvalitete individualnog
Stilskog i psiholokog oblikovanja. Uz filozofsku prozu, ne
tom nabrojene vrste prema tradicionalnim antikim kano-

26

27

Na izmaku latinistike knjievnosti u Dalmaciji, Makaranin Josip obarni (17901852) u epu Dioclias (Dioklijada, 3 knjige, u heksametrima i razliitim stihovima i strofa
ma) opjevao je, pod osjetnim utjecajem Vergilija i Horacija,
posljednje dane rimskog cara Dioklecijana i poetak splitske
crkve.
U Damanjievim kraim epovima Echo (Jeka) i Navis
aUria (Zrani brod) na zanimljiv je nain izloena suvreme
na znanost, povezana s antikim mitom. Povea je epska
pjesma i Galjufova Navis Ragusina (Dubrovaki brod), u
kojoj se opisuje porinue u more jednog broda u Gruu.
Pjesma sadrava nekoliko lijepih opisa dubrovakog krajo
lika i reminiscencije iz dubrovake kulturne prolosti.
Bez obzira na temu, svim je naim epskim pjesnicima
glavni, iako ne jedini uzor i u stihu i u dikciji bio Vergilije.
Odatle u njih upletanje govora u pripovijedanje, plastine
poredbe i, ak u kranskim epovima, brojni mitoloki
elementi.
PROZA
obilju proznog stvaralatva hrvatskog latinizma tokom
stoljea napisane su stotine pravnih, matematikih, fi
U
zikih, medicinskih i si. traktata, koji uope ne pripadaju

nima pripadale bi izvan svake sumnje umjetnikoj knjiev


nosti. No one joj pripadaju i po imanentnim vrednotama
desetaka cjelovitiji ostvarenja ili zaokruenih cjelina u po
jedinim djelima. Snane inspiracije i visokog umjetnikog
dometa ima katkada i u djelima kojima je namjena prven
stveno znanstvena (filozofska i teoloka proza) ili religiozno-moralistika ili politika.
Ne ulazei na ovom mjestu u detaljniju ocjenu, treba
ipak u svakoj od navedenih proznih vrsta podsjetiti na ne
koliko znaajnijih imena koja su se dovinula vieg stupnja
izraajnosti.
H i s t o r i o g r a f s k o j prozi, na primjer, nije samo
kronoloki na elu izvanredan stilist L. Crijevi Tuberon, uz
kojega su znaajne stranice ostvarili S. Brodari (dramat
skim opisom mohake bitke) i Pribojevi (velianjem Sla
vena), a u 17. st. svehrvatski i sveslavenski vizionar Vitezovi.
U g o v o r n i t v u , tematski preteno diplomatsko-politikom i religiozno-teolokom, snanim su se patosom
uz Nikolu Modrukoga, iji je govor o smrti kardinala P.
Riarija prvo tiskom izdano djelo hrvatskog autora (god.
1474), i Iliju Crijevia, poznatijeg kao pjesnika istakli
imun Koii-Benja, Fran Frankopan i Trankvil Andreis,
skladom kompozicije A. Vrani, a biranom ciceronskom
dikcijom R. Kuni. Njima treba pribrojiti jo dva sjajna
stilista, koje dijeli vie od tri stoljea i razliitost idejne po
zicije, ali ih spaja snaga uvjerenja i majstorstvo retorikog
oblikovanja: to su humanist i vjerski reformator hrvatskog
porijekla Andrija Dudi i akovaki biskup Josip Juraj
Strossmayer, prvi proslavljen na tridentskom, drugi na va
tikanskom koncilu.
U knjievnopovijesnoj i kritiko-esejis t i k o j vrsti podjednako ima lucidnih misli o stilu u jed
noj kao i primjereno uoenih estetsko-povijesnih, pa i kom
parativnih zapaanja u drugoj skupini. Osamnaesto je sto
ljee svakako dalo najplodnije knjievne povjesniare i bio
grafe (npr. I. urevia, S. Crijevia, . Baia, B. A. Krelia, Josipa Jakoia), a nakon I. Crijevia u 15. i S. Gra
dia u 17. st. i kritiko-teoretske priloge Katania, Kristofora Staya, Kunia, Damanjia, Feria, Rastia, brae
Appendini i dr.

U knjievnoj e p i s t o l o g r a f i j i najvie su i umjet


niki najsnanijih cjelina ostvarili A. Vrani i A. A. Barievi. Uz njih se meu brojnim epistolografima razliitih raz
doblja istiu Maruli, I. Crijevi, Juraj Banievi, A. Dudi
i Feri.
U okvirima f i l o z o f s k e proze najvie knjievnih
kvaliteta ima u djelima humanisti Nikole Modrukog, Jurja
Dragiia (iz Srebrenice u Bosni, 15. st.) i F. Petria, kao
to e i u teolokoj vrsti Vlai i osobito Dominis ostvariti
djela u kojima je individualni bunt izraen autentinim
stilskim patosom.
R e l i g i o z n o - m o r a l i s t i k a knjievnost, koja je
bila usmjerena na primjenu kranske etike u svakodnevnu
ivotu, pruila je mogunost, npr. N. Modrukom i M. Maruliu, da u brojnim toplo intoniranim dijelovima izraze opeljudski stav, zbog ega su njihova djela bila posebno cije
njena i u stranom svijetu.
Diarium (Dnevnik) Baltazara Pataia i Annuae B. A.
Krelia karakteristini su primjeri m e m o a r s k e pro
ze. U p u t o p i s n o - e t n o g r a f s k o j vrsti znaajni su
knjievni doprinos dali ve spomenuti Nikola Modruki i
A. Vrani, a osobito Bartol urevi (nazivan i Georgijevi,
16. st.), ija je neposredna proza, jednim dijelom autobio
grafska, proeta protuturskom propagandom i vizijom nji
hova izgona iz Evrope, duboko utjecala i na vodee politike
linosti i ire slojeve njegova doba. Meu takve autore mo
e se ubrojiti i gradianski Hrvat Filip Vezdin (Paulinus
a S. Bartholomaeo, 18. st.), pisac prve tiskane sanskrtske
gramatike i brojnih rasprava s dragocjenim ekskursima o
indijskoj kulturnoj povijesti, knjievnosti i mitologiji.
to se tie p o l i t i k e proze, malo je koja od gorespomenutih proznih vrsta liena bilo snanije bilo slabije
politike primjese. Najoitiji je predstavnik izrazito politi
ke proze P. Vitezovi. Ovamo pripada, u obzorju hrvatskog
preporoda, i Genius patriae Ivana Derkosa. To je djelce u
cjelini upueno na dokazivanje potrebe jezinog i pravopis
nog jedinstva svih Hrvata, iz ue Hrvatske, Slavonije i Dal
macije. (S Dalmatincima nas, kae Derkos, ve od vremena
kralja Petra Kreimira spaja fraternus et mysticus aliquis. . .
amor bratska i neka m istina... ljubav.) No, Genius
patriae ima i izriitu politiku tendenciju, zajedniku svim

28

29

ilircima, da u otporu protiv germanizacije i maarizacije je


zik uini sredstvom borbe za politiku i nacionalnu ravno
pravnost Hrvata.
Gledajui u cjelini, prozno je stvaralatvo hrvatskih la
tinista najraznovrsnije i umjetniki najizraajnije u 15. i 16.
st.
Zanimljivo je za kulturnu povijest da je hrvatski lati
nist Pavao Skali objavio u Baselu 1559. djelo Encyclopaediae
seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam prophanarum
epistemon (Znanstveni prirunik enciklopedije ili kruga sa
kralnih i svjetovnih struka), u kojem je prvi upotrijebio ri
je e n c i k l o p e d i j a u znaenju vrlo bliskom dana
njemu. Ve prije Skalia djelomino enciklopedijskog ka
raktera bilo je i djelo I. Crijevia s naslovom Lexicon, napi
sano za vrijeme pjesnikova boravka u Rimu, sauvano u
rukopisu. Elemenata enciklopedijskog karaktera ima i u
prvom hrvatsko-latinskom rjeniku to ga je Bartol urevi god. 1544, objavio u Antwerpenu kao dodatak djelu De
afflictione tam captivorum quam etiam sub Tureae tributo
viventium Christianorum (Teko stanje krana u turskom
ropstvu i pod turskim haraem).
DRAMA
usporedbi s ostalim knjievnim rodovima, dramska
knjievnost u hrvatskom latinizmu nije dosegla izrazitiji umjetniki domet, a uz to dramski su tekstovi slabo
sauvani. Iako se kod nas latinski jezik brino njegovao
kroz stoljea, ipak nije mogao prodrijeti u ire slojeve, pa
tako latinska drama ne bi bila mogla ni raunati na prijem
kod publike. Treba ipak spomenuti da su po isusovakim
kolegijima aci izvodili na latinskom jeziku drame biblij
skog i povijesnog sadraja, s pedagokim i moralistikim
ciljem. Iz malog broja sauvanih kolskih drama i iz na
slova i sadraja nesauvanih oevidno je da u njima nije
bilo znatnije knjievne vrijednosti. Takve su, na primjer,
bile drame u prozi Kazimira Bedekovia, napisane za pitomce hrvatskoga kolegija u Beu: Ioseph (tiskana 1778. u
Beu) i, pod naslovom Hilaria ante cineres (Vedri igrokazi
pred istu srijedu, u Beu 1780), dvije drame, o sv. Bernar
du i o sv. Justinu.

30

Pod utjecajem Vitezovievih politikih ideja u latinske


Ikolske predstave ulaze rodoljubni motivi. Veliaju se glaso
vite linosti i slavni dogaaji iz hrvatske prolosti (npr. ba
novi Juraj i Nikola Zrinjski, Ivan Drakovi; pobjeda kod
Siska).
OPE NAPOMENE O JEZIKU I STILU
HRVATSKIH LATINISTA
je da jezik evropskih humanista nije nastavak
srednjovjekovnog latiniteta, koji se organski razvijao i
Poznato
vie udaljivao od klasinoga, nego umjetno presaen la

ve
tinski jezik klasinog perioda. Jaem irenju humanizma u
Hrvata najvie je pridonijela blizina susjedne Italije, u kojoj
SC

taj duhovni pokret zaeo i najplodnije razvio. U duhu

svoga vremena, iako su se mogli osloniti na domau srednjo


vjekovnu tradiciju, bogatu i dugotrajnu, i hrvatski knjievni
ci hum an istik og razdoblja piu jezikom klasinih uzora, u
prvom redu Cicerona i Vergilija. U toku kasnijih stoljea
njihov se jezik zbog izmijenjene i raznovrsnije tematike, a
isto tako pod utjecajem sintakse novijih jezika, osobito u
prozi postupno udaljivao od prvotnih uzora. Dovoljno J e
imati pred oima razlike u jeziku i stilu, na primjer, izme

u Marulia, tipinog predstavnika naeg humanizma, i


Krelia, pisca 18. st., koji pie dosta iskvarenim latinskim
Jezikom.

U poeziji jezik nije doivljavao krupnije promjene do


brim dijelom i zato to su nai pjesnici gotovo iskljuivo
tidrali rimske klasine stihove i strofe i s njima povezanu
dikciju. Antike metrike obrasce s dugom tradicijom preUZimali su kao standardne uzore, nisu ih mijenjali niti stva
rali nove. Gradei stihove na kvantitetskom principu, nai
IU latinisti dosegli zamjemo visok stupanj u poznavanju
Mozodije koja se brino i uporno njegovala u tadanjim
MOlama, gdje je latinskom jeziku pripadalo glavno mjesto.
MalVeem dijelu pjesnikih ostvarenja, bar u formalnom,
jMUfinom i prozodijskom pogledu, openito nema prigovora.
A latinski im nije bio materinski jezik.
Retorikoj izobrazbi u kolama, koja se zasnivala na
itnom ugledanju u rimske uzore proznoga i pjesnikog
aza, nai latinisti, osobito pjesnici, duguju bogat reper-

31

toar stilskih i tematskih loci communes (opa mjesta), to


su se tokom stoljea odravali u evropskoj poeziji, pogoto
vo na latinskom jeziku. To su ustaljeni izriaji, ope formu
le, pjesnike slike, kompoziciona tehnika. I bogata slikovi
tost mitolokih reminiscencija ugraivana je u temelje
pjesnikog izraza, omoguujui naem pjesniku da, uz ti
jesnu povezanost s antikim izvorom, slobodno prenese te
sheme i na noviju, suvremenu tematiku. Zato pjesnika dik
cija upravo obiluje mitolokim metaforama i metonimijama,
koje nisu puki pjesniki ukras, nego organski izrastao oblik
pjesnikog miljenja i doivljavanja. Odatle brojna mitolo
ka imena i asocijacije ak i u djelima izrazito kranski
inspiriranima.

latinskom i talijanskom, ali se zanosi i novom dalmatin


skom lirom, tj. hrvatskom poezijom Hanibala Luia. Pre
ma cjelovitom toku nae latinistike knjievnosti vidi se da
Izmeu nje i knjievnosti na narodnom jeziku nema izrazita
antagonizma. Ima latinista, i to znaajnih, koji piu i latin
ski i hrvatski, npr. Maruli, Vitezovi, urevi, Katani,
Feri. Maruli je Juditom, u versih harvacki sloenom,
Udario snaan peat poecima hrvatske umjetnike literatu
re, a I. urevi je svojim knjievnim radom na hrvatskom
jeziku stekao istaknuto mjesto meu predstavnicima naeg
baroka. I sam Damanji u jednoj poslanici ali to premalo
poznaje svoj materinski jezik da bi na njemu u dostojnoj
knjievnoj formi mogao ili ispjevati originalni ep ili prevesti
Homera.

ODNOS LATINISTA PREMA NARODNOJ KNJIEVNOSTI


I JEZIKU

HRVATSKI LATINISTI KAO PREVODIOCI

njievnost na latinskom jeziku prethodila je kod Hrva


K
ta knjievnom stvaranju na narodnom jeziku, a zatim
se razvijala usporedo s njim sve do polovice 19. st. Svijest
o vrijednosti narodnog stvaralatva oituje se kod najstari
jih naih latinista i protee do posljednjih predstavnika la
tinskog jezinog izraza. Ve u 15. st. ibenanin J. igori,
iako sam nije pisao na narodnom jeziku, zanosnim rijeima
istie vrednote puke Muze uzdiui ih iznad antikih do
stignua. Prvi je kod nas sabirao narodne poslovice i preveo
ih na latinski. Narodnu je poeziju veoma cijenio i jedan od
posljednjih naih latinista, Dubrovanin . Feri, koji je na
rodne pjestne ak i prevodio na latinski, a u nekim poslani
cama opisivao narodne obiaje, veliajui ih zajedno s na
rodnim pjesmama.
Iako je veina naih humanista pisala gotovo iskljuivo
latinski, izrazito odbojan stav I. Crijevia prema knjievnom
stvaranju na narodnom jeziku, koji podrugljivo naziva stri
biligo Illyrica (ilirska nakaznost) suvremenici su mu iko Meneti i Dore Dri! prije je iznimka nego pravi
lo. Posebno treba istai da se humanist Nikola Modruki,
rodom iz Grblja kod Kotora, u pismu modrukom kaptolu
(vjerojatno 1478/79) odluno zalagao za glagoljicu kao izraz
narodne tradicije. Kotoranin L. Paskali pisao je samo na
32

akar i ne bio obilan, prevodilaki je rad u naoj latinistikoj knjievnosti karakteristian za opu sliku
M
njezina razvoja.
Posebno mjesto zauzimaju prijevodi s grkoga koji se
najvie javljaju u doba humanizma i, kasnije, u 18. st. Osob
ni afinitet prevodilaca i duh vremena utjecali su, bez sum
nje, na izbor grkih autora. Spomenut emo nekoliko imena.
Za renesanse, na primjer, Ivan Vitez od Sredne prevodi'Demostena, esmiki Demostena, Plotina, Plutarha, Homera i
epigrame, Matija Grbi Heziodove Poslove i dane i Eshilova
Prometeja, Petri Prokla i tzv. Hermesa Ti-ismegista, Matija
Bobaljevi Bazilija Velikog, a Matija Benei Aristotelovu
raspravu O dui. Najplodniji i estetski najvredniji prevodi
laki rad razvili su u 18. st. Kuni i Damanji. Uz Teokrita
i brojne epigrame iz grke Antologije, Kuni je u izvornom
stihu preveo cijelu Ilijadu. Taj je prijevod ve za njegova
ivota bio veoma cijenjen, izjednaivan s najboljim proizvo
dima latinske Muze, a u kasnijoj je i dananjoj kritici go
tovo jednoduno smatran najboljim latinskim prijevodom
Homerova epa. Ne samo prijevodima grkih bukoliara
(Mosho, Bion, Teokrit) i obaju Heziodovih spjevova nego i
prijevodom Homerove Odiseje, koja u mnogoemu dosee
vrednote Ilijade njegova uitelja Kunia, Damanji je i u
Italiji i u domovini stekao velik ugled.
3 Hrvatski latinisti I

33

U prevoenju grke poezije (iz Ilijade, Teokrita, Pindara i Sapfe) ogledao se i Dono Rasti.
Prevoenje s hrvatskoga na latinski ni izdaleka nije u
razmjeru s bogatstvom nae knjievnosti u jednom i drum jezinom mediju. Marko Maruli je, voen historijskim
rodoljubnim interesima, iz Papalieva prijepisa preveo
Ljetopis popa Duktjanina pod naslovom Regum Dalmatiae
et Croatiae gesta. urevi je na latinski preveo prvo pjeva
nje svoga spjeva Uzdasi Mandaljene pokornice, a E. Pavi
objavio je skraenu parafrazu Kaieva Razgovora ugodno
ga. Najplodniji je Feri koji je prevodio narodne pjesme i
poslovice i Menetieva Radonju. Taj kratki komiki spjev
preveo je jo jednom i Damanji, od kojega nam je sau
van i heksametarski prijevod 36 stihova iz petog pjevanja
Gundulieva Osmana. Jo u 19. st. tiskan je u Mlecima slo
bodan prijevod Osmana u latinskim heksametrima Dubrov
anina Blaa Getaldia.
Hrvatski latinisti u svojem prevodilakom radu nisu
ostali bez interesa ni za ostvarenja drugih evropskih naroda.
Maruli je, da spomenemo samo neke, preveo na latinski I.
pjevanje Danteova Pakla i jedan Petrarkin sonet, A. Vrani
jednu tursku kroniku, Luko Buni sa panjolskog jednu
Quevedovu pjesmu, a A. Kra nekoliko pjesama Pindemontea i Montija.

ljea, od ranog humanizma do posljednjih izdanaka u 19. st.,


svi vaniji rodovi knjievnog stvaranja i, to je vrlo vano,
neki najvrsniji predstavnici umjetnikog izraza i znanstvene
misli svoga doba.
Dva su kruga u kojima su u doba humanizma osobito
aktivno sudjelovali i glavni im ton davali upravo nai ljudi
iz Hrvatske: dvor ugarsko-hrvatskog:kralja Matije Korvina
(14581490) i dvor Ivana Zapolje. Na prvom je najutjecaj
nija linost bio Ivan Vitez od Sredne, rodom iz krievake
upanije, Korvinov odgojitelj, svestrani organizator umjet-

nikog i znanstvenog rada (osnovao je sveuilite i akade


miju znanosti u Pounu, knjinicu u Budimu). Najtalentiraniji knjievnik Korvinova kruga Vitezov je neak, pjesnik
Cesmiki, zatim tu rade ibenanin Ivan Polikarp Severitan,
Dubrovani Petar Damanji, bibliotekar dvorske knjinice,
Ludovik Crijevi Tuberon, Serafin Buni, minijaturist i pi
sac Feliks Petani, kipari rodom iz Trogira Jakov Statili
i Ivan Duknovi, Pavao iz Ivania, Vitezov tajnik, Juraj Augustin Zagrepanin i brojni drugi.
Na dvoru Ivana Zapolje istakli su se: Stjepan Brodari,
dravni kancelar, Antun Vrani, Juraj Utieni, Ivan Stati
li, Trankvil Andreis i dr.
Mnogi od spomenutih latinista studirali su u Italiji, pa
i toj injenici, uz talent sudionika i povoljnu atmosferu ko
jom su bili okrueni na dvoru, treba zahvaliti to je poseb
no Korvinski krug desetljea bio jedno od istaknutih arita
evropskog humanizma.
Neki su nai pisci samo krae vrijeme knjievno djelo
vali u tim krugovima (npr. Crijevi Tuberon i Nikola Modruki), neki su se aktivno ukljuivali u sloene politike
borbe izmeu Ugarske, Poljske i eke (A. Vrani i J. Uti
eni), a neki su nastavili plodan spisateljski i profesorski
rad u drugim zemljama (npr. I. Polikarp Severitan u Italiji,
T. Andreis u razliitim diplomatskim slubama po Evropi).
Nema evropske zemlje sa znaajnijim humanistikim
sreditima, u kojoj u toku 15. i 16. st. nije bilo naih ljudi. U
Italiji su, na primjer, istaknuti profesori bili Kotorani Tripun Bizanti, Nikola Bolica i Ljudevit Pima; diplomatske,
odgojiteljske i profesorske funkcije obavljali su Nikola Modruki, Juraj Dragii, smioni branitelj Savonarole i Reuchlina, F. Petri, najoriginalniji hrvatski filozof-humanist, e
stok protivnik aristotelizma. U Francuskoj je po uenim ras
pravama i obraiii katolicizma protiv Luthera osobito bio
poznat Toma iz Ilirije (Thomasus Illyricus), franjevac rodom
iz Vrane kod Biograda na moru; posebno je bio cijenjen u
Patfzu i nazivan monarcha scientiarum filozof Benko Benkovi iz Zadra. Na njemakim je sveuilitima predavao
Istranin Matija Grbi, uenik Lutherov i Melanchtonov. Kao
profesor istakao se na vie njemakih sveuilita njegov
mlai zemljak Matija Vlai, Ahilej istog luteranstva, koji
je u Melanchtona stvarao filozofiju protestantizma. Po nje-

34

35

RAD HRVATSKIH LATINISTA IZVAN DOMOVINE


e iz dosada poznate grae gotovo bi se mogla sastaviti
zaokruena povijest hrvatske latinistike knjievnosti
V
napisane u inozemstvu. U njoj bi se nali pisci iz svih sto

govu je latiniziranom prezimenu posebna filozofsko-teoloka


struja protestantizma nazvana flacijanizmom. Neko je
vrijeme u Njemakoj predavao i kasnije bio u diplomatskim
slubama Pavao Skali, roen u Zagrebu od oca podrijetlom
iz Stubice, pustolovna priroda, u poetku blizak protestan
tizmu, a poslije njegov estok protivnik. Buran je ivot, na
crkvenim i politikim poloajima u Njemakoj i drugim
zemljama, provodio i Andrija Dui, podrijetlom iz Orahovice kraj Krapine. Dugo je ivio i u Krakovu, odravajui
prijateljske veze, meu ostalim, s najznaajnijim poljskim
humanistikim pjesnikom Janom Kochanowskim. U Poljskoj
su boravili i Vinko Pribojevi, pravnik Frano Nigreti iz Kor
ule, kancelar kralja igmunda, Trankvil Andreis, Skali, a
povremeno i A. Vrani koji je u Krakovu tiskao pjesnike
zbirke Elegiae i Otia. U Engleskoj je, nakon Italije, boravio
Dominis i ondje objavio svoje glavno djelo.
Udio naih latinista u evropskom humanizmu vidljiv je
i po tome to su neki od njih bili u Italiji ovjenani lovor-vijencem (poetae laureati, npr. Dubrovani Petar Meneti
i Ilija Crijevi, Kotoranin Bernard Pima, ibenanin Polikarp Severitan, Trogiranin Matija Andreis). Meu pionirima
evropskoga tamparskog umijea nalaze se i dva glasovita
tampara hrvatskog podrijetla: Kotoranin Andrija Paltai i
Lastovljanin Dobri Dobrievi (Boninus de Boninis).
U 17. st. vrlo je ugledna linost knjievnoga kruga ved
ske kraljice Kristine u Rimu bio Stjepan Gradi, kustos i
upravitelj Vatikanske knjinice. Cosimu III. Mediciju do
bavljao je hrvatska djela dubrovakih knjievnika. Toliko se
zauzimao za svoj rodni grad, osobito poslije potresa, da je
bio nazvan obnoviteljem Dubrovnika.
Istaknut profesor skotistike filozofije nekoliko je de
setljea na sveuilitu u Padovi bio franjevac Mate Frki
s otoka Krka (Matthaeus Ferchius Veglensis).
etiri su se Dubrovanina sredinom 18. st. dovinula vrlo
visokih poloaja u Rimu te su, sudjelujui u najbiranijim
knjievnim i drutvenim krugovima, nadaleko proirila ugled
Nvoje domovine. Ve proslavljeni Bokovi doveo je u Rim
Staya, koji je postao profesorom govomitva na arhigimnaziji, arhiprezbiterom sv. Jeronima i obavljao ugledne slube
u papinskoj kancelariji. I kad su Bokovia znanstveni in
teresi odvukli iz Rima u Francusku, Englesku, pa zatim u

sjevernu Italiju (gdje je postao upraviteljem zvjezdarnice


u Breri), jo nekoliko desetljea prisno su prijateljstvo i
suradnja povezivali glasovitog pjesnika i genijalnog astro
noma i fiziara. I Kuni je nakon studija postigao sjajan
knjievni i drutveni ugled: bio je profesor govornitva i
grkog jezika u Collegium Romanum, rado priman i slav
ljen lan salona Marije Pizzelli (kojoj je pod imenom Lyda
posvetio mnogobrojne epigrame) i sprijateljen s knezom
Odescalchijem koji ga je poticao i novano pomogao da pre
vede i izda Ilijadu, i blisko povezan s intelektualnim krugo
vima u Rimu (Alfieri, Monti, kipar Canova i slikar Mengs i
dr.). Damanjiu su Kuni i Bokovi bili profesori u Rimu,
gdje je on ostao do ukinua isusovakog reda, a zatim do
povratka u Dubrovnik predavao grki na sveuilitu u Sieni
i Milanu. Tolika je bila knjievna slava Stayeva, Kunievai
Damanjieva, da im se glas irio do Francuske i Engleske,
pa je Carducci mogao ustvrditi: Mali je Dubrovnik dao Ita
liji i svijetu najbolje latinske pjesnike 18. stoljea. Treba sa
mo ispraviti: Mali je Dubrovnik dao H r v a t s k o j i svi
jetu . . .
I Dubrovanin Galjuf djelovao je na koncu 18. st. i prvih
desetljea 19. st. u Rimu, Genovi i Parizu, djelomino kao
sveuilini profesor. Na drugom kraju Evrope, u Budimu,
Slavonac Katani od 1795. do 1800. predaje na sveuilitu
arheologiju i numizmatiku.
lanovima ugledne talijanske akademije degli Arcadi,
koja je okupljala i talijanske i strane poznatije ljude od
pera, bili su i nai pisci: Splianin Ivan Patrizio, Dubrovani
uro i Jako Baglivi, Bokovi, Stay, Kuni, Damanji, A.
Masla, L. Stulli, M. F. Galjuf i Poeanin F. Sebastijanovi.
Zbog velika ugleda to su ga stekli u stranom svijetu
navest emo jo nekoliko hrvatskih uenjaka razliitih stru
ka, iako veinu njih s latinskom knjievnou u uem smislu
povezuje samo jezik na kojem su pisali.
Na ope je priznanje u Evropi naiao dubrovaki mate
matiar, fiziar i astronom Marin Getaldi-Ghetaldus (16/17.
st.), koji je bio i u ivoj korespondenciji s G. Galileijem.
Getaldiev suvremenik M. A. Dominis nije se istakao samo
tecloko-filozofskim radovima nego je bio na glasu i kao
fiziar, pa ga pohvalno ocjenjuje ak i Neurton, a Goethe
ga proglaava preteom Descartesa u nauci o svjetlosti.

36

37

Faust Vrani, neak Antunov, izdao je 1595. Dictionarium


quinque nobilissimarum Europae linguarum (Rjenik pet
najglasovitijih evropskih jezika), tj. latinskoga, talijansko
ga, njemakoga, hrvatskoga (koji naziva dalmatinskim) i
maarskoga, kojima su u II. izdanju dodani eki i poljski.
To je prvo nae samostalno djelo s podruja leksikografije.
Posebno se Vrani proslavio u strunom svijetu djelom
Machinae novae, u kojem se uz ostale tehnike zanimlji
vosti nalazi i najstariji prikaz padobrana i prva u svijetu
slika padobranca (homo volans). Meu autoritete evropske
medicine ubrajao se na prijelazu 17. i 18. st. Dubrovanin
uro Baglivi, profesor rimskog sveuilita i pisac brojnih
medicinskih spisa, tiskanih u preko 20 izdanja sabranih dje
la i prevedenih na vie evropskih jezika. Njegov neto mlai
sugraanin, Anselmo Banduri, uvaeni arheolog, numizmatiar i jedan od prvih biantologa koji je na latinskom obra
dio bizantsku povijest i starine, radio je u Italiji i u Parizu,
gdje je bio lanom Academie des inscriptions et belles letrres. Fiziar Josip Franjo Domin, rodom Zagrepanin, napi
sao je nekoliko cijenjenih rasprava o elektricitetu i elektro
terapiji; posljednjih je godina 18. st. bio i sveuilini profe
sor u Budimu. Istaknuto mjesto meu naim uenjacima
svakako pripada Rueru Bokoviu, jer je ve za ivota kao
astronom, fiziar i matematiar uivao neosporan ugled na
najpoznatijim evropskih sveuilitima i u akademijama, a
njegova teorija dinamistike atomistike i danas, ili danas
pogotovo, izaziva posebnu panju svjetske znanosti.
U kontekstu meunarodne izmjene ideja i knjievnih
strujanja, kojima su kroz stoljea upravo latinski jezik i la
tinisti davali presudan ton, zanimljivo je istaknuti i inje
nicu da su ve od humanizma neki hrvatski latinisti bili, u
svijetu ili u domovini, prevoeni na suvremene evropske je
zike. Ve nekoliko primjera bit e dovoljno.
Marulieva su se djela (osobito De institutione bene
beateque vivendi) vrlo mnogo prevodila, u prvom redu na
talijanski, pa na njemaki, francuski, portugalski i eki.
Govor Vuka Frankopana na augsburkom saboru 1530. u isto
je vrijeme izdan na latinskom i .u njemakom prijevodu.
Pribojeviev spisD e origine successibusque Slavorum izdan
je 1595. u talijanskom prijevodu. Gotovo sva djela Bartola
urevia (16. st.) prevoena su na talijanski, francuski.
38

njemaki, engleski, holandski, poljski i eki. Dominisove


rasprave, u prvom redu Suae profectionis consilium, prevo
dili su na engleski, njemaki, francuski i holandski. Spis
Dinka Zavorovia De rebus Dalmaticis iz god, 1602. preveden
je ve idue godine na talijanski (u rukopisu). Kompletan
tekst Luieva De regno Dalmatiae et Croatiae preveden je
na talijanski, i to tek 1896 (Trst). Bokovieva djela prevo
ena su na francuski i engleski. Stayev odlomak o dubro
vakom potresu preveo je na njemaki A. Rocci-Roi, a sva
tri opisa potresa (Gradiev, Rogaiev i Stayev) na talijan
ski L. Stulli. Zanimljivo je da je Feriev latinski prijevod
9 narodnih pjesama Radelja preveo na talijanski. Cobamieva Dioclias uskoro nakon objavljivanja (1881) prepjevana
je na talijanski.
Rad onih hrvatskih latinista, koji su vei ili manji dio
ivota proveli u stranom svijetu, nedjeljiv je dio cjelovitog
organizma hrvatske knjievnosti. Okupili smo ipak na ovo
me mjestu najmarkantnije meu njima i spomenuli vanije
umjetnike i diplomatske krugove u kojima su se kretali,
vjerske i politike pokrete u kojima su aktivno djelovali,
prvenstveno zato to oni i suvie esto izmiu naoj, a po
gotovu svjetskoj panji. Svjetska znanost nerijetko svrsta
va hrvatske latiniste meu evropske, renesansne, (neo)
klasicistike i si. ili ih pribraja nacionalnim knjievnosti
ma zemalja u kojima su ivjeli i objavljivali svoja djela. Iz
latiniziranog ili katkada na latinski prevedenog imena pisca
esto se teko razabira originalni hrvatski oblik, a njihova
pripadnost matinoj knjievnosti i hrvatskom narodu u ko
jem su ponikli katkada je zastrta regionalnim ili samo
gradskim oznakama to ih stavljaju uz svoja imena, naziva
jui se Ilirima, Dalmatincima, Panoncima, Bosancima, Istra
nima, ali i ibenanima, Kotoranima, Zagrepanima, Dubrov
anima i Hvaranima.
Latinistika je knjievnost u puhom smislu rijei evrop
ska knjievnost. Prema tome, i hrvatska je latinistika knji
evnost, uza sve svoje specifinosti, njezin sastavni dio. Ona
je u svim svojim stadijima bila podlona istovjetnim i sva
koj razvijenoj knjievnosti zajednikim procesima primanja
1 davanja tema, motiva i stilskih postupaka. I po tome su
Hrvati bili dio zajednike evropske kulture. Od malih nafoda nema nijednoga, a malo ih je i meu velikima (od Sla39

vena nijedan), koji bi kao Hrvati dali tako znaajan i bogat


doprinos evropskom latinizmu.
Mnogi su hrvatski latinisti stvarali samo u domovini,
stotine godina razdiranoj na vjetrometini ideja, ratova i po
litikih sukoba. Mnogi su djelovali izvan domovine, napu
stivi je fiziki, ali gotovo nikada u srcu, i lutali po zemlja
ma Evrope, gonjeni neumitnim udesom, voeni nekom Stras
nom eljom za znanjem i novim otkriima, poneseni talen
tom, tatinom, prkosom. Jedni i drugi pripadaju hrvatskoj
knjievnosti. Ne manje i Evropi.
RUKOPISI I IZDANJA
Multa sunt adhuc in scriniis recondita,
cariosa, utilia, quae lucem desiderant.
A. A. Barievi
voja su djela hrvatski latinisti izdavali veinom izvan
domovine, u razliitim evropskim zemljama, osobito u
Italiji. Meu kulturnim sreditima, u kojima su im tiskani
rukopisi, istiu se: Mleci, Rim, Padova, Amsterdam, Basel,
Pariz, London, Budim, Krakov, Be, Koln. U naoj zemlji po
broju tiskanih izdanja na prvom su mjestu Zagreb i Dub
rovnik.
Znatniji dio rada naih latinista ostao je do danas u ru
kopisu. Da su mnogi od njih aktivno djelovali izvan svoje
zemlje, posvjedouju, uz ostalo, i brojni rukopisi sauvani
u knjinicama irom Evrope, osobito u Rimu, Mlecima, Be
u, Budimu i Parizu. Ipak, njihova se rukopisna ostavtina
dobrim dijelom nalazi u Hrvatskoj, u brojnim samostan
skim i javnim knjinicama i u arhivima u Dubrovniku, Za
grebu, Splitu, Zadru i dr. Najbogatiji rukopisni fundus toga
naeg kulturnog blaga uva se u Dubrovniku, preteno u
knjinici samostana Male brae.
Kako brojni rukopisi hrvatskih latinista nisu uope hi
nisu dovoljno proueni, pred naom znanosti stoji znaajan
i dugotrajan zadatak da se neobjavljeni rukopisi, raspreni
po domaim i svjetskim knjinicama, uine pristupanima
u tiskanim izdanjima. I danas je aktualno Barievievo upo
zorenje: Mnogo je toga jo uvijek skriveno u krinjama i

40

iztoteno truljenju, a korisno je i trai da bude objavljeno


(Iz pisma M. Denisu 1790).
Kritikih i filolokih osvrta na rad pojedinih hrvatskih
latinista bilo je kod nas i prije, ali je sistematskom i znan
stvenom njihovu prouavanju i izdavanju temelje udarila
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu u
prolom stoljeu. U novije vrijeme (1950) ona je pokrenula
posebnu zbirku Hrvatski latinisti. U toku 20. st. nastavljen
je rad na prouavanju i izdavanju naih latinista i izvan
Akademijinih okvira.
Dragocjena je bibliografija svega to je s podruja
hrvatskog latinizma tiskano do god. 1848, koju je u izdanju
Historijskog instituta Jugoslavenske akademije u Zagrebu
1968. objavio ime Juri (Iugoslaviae scriptores Latini recentioris aetatis. Pars I: Opera scriptorum Latinorum natione
Croatarum usque ad annum MDCCCXLVIII typis edita).
*

lco iz ovog antologijskog izbora postane uoljivijom slo


enost i znaajnost latinizma u cjelokupnom toku hrvat
A
ske kulture, prireivai e smatrati da su obavili koristan
posao koji e dati pobude za dalji rad na pribliavanju
hrvatskih latinista dananjem itaocu. Jedna je injenica
neosporna: prouavajui hrvatsku latinistiku knjievnost,
ne bavimo se neim tuim, nama stranim, nego vlastitom
knjievnom i kulturnom batinom.
Hrvatski latinizam tee u neprekinutom slijedu od 9.
stoljea, a u punoj zrelosti oblika i sadraja od humanizma
do sredine 19. stoljea. Uzet kao cjelina, on nam u potpu
nosti daje pravo da se ponosimo nesumnjivim vrednotama
to su ih Hrvati i latinskim knjievnim izrazom ugradili u
opu riznicu evropske kulture.
VELJKO GORTAN
i
VLADIMIR VRATOVIC