Po rijeima Ive Banca-dio se odnosi na kulturna strujanja u Dubrovniku:

..
Umjesto da pokua zadobiti naklonost Srba i Slovenaca na temelju nadnacionalne
ilirske odrednice, on (Ante Starevi) ih je elio ugraditi u hrvatski politiki narod. U
asu kad je otiao tako daleko da ih je stao smatrati rodoslovnim Hrvatima,
zatvorio se krug njegova integralistikog razmiljanja. Starevieva je ideologija
odreivala miljenje njegove Stranke prava, osnovane 1860. godine. Ta je ideologija
bila odgovor na neuspjeh ilirizma meu Srbima i Slovencima, i protest protiv
postupnog smanjivanja hrvatskih ustavnih povlastica od strane habsburkih vlasti.
Nakon nepovoljne hrvatsko-ugarske Nagodbe iz 1867, koja je u stvari od Hrvatske i
Slavonije uinila posvoje Ugarske i tako dokinula svaku mogunost ujedinjenja s
austrijskom Dalmacijom, Starevieva je stranka pridobila radikalnu gradsku
mlade. Svaki je znaajniji hrvatski politiar s prijelaza stoljea, ukljuujui ovdje i
Dubrovanina Supila, proao kroz Starevievu kolu.
Neki od hrvatskih intelektualaca, posebno utjecajna grupa filologa-vukovaca, vidjeli
su u opadanju ilirizma priliku za uspostavu jezinog jedinstva sa Srbima, no na
antiilirskoj osnovi. Zagovarali su potpuno prihvaanje Karadieve ijekavske
novotokavice, koja se temeljila na narodnom novotokavskom izriaju, najveim
svojim dijelom u uporabi meu Srbima, vie nego na bilo kojoj drugoj batini
hrvatske pokrajinske knjievnosti, ukljuujui i onu dubrovaku. No, prihvaajui
Karadievo jezino usmjerenje, oni su preesto prihvaali i njegovu nacionalnu
ideologiju, a time i njegovu tvrdnju da tokavsko narjeje odreuje srpsku
narodnost. Ta je doktrina bila izrazito asimilacijska, i presizala je za svim hrvatskim
tokavskim krajevima. Jedan od zakljuaka Karadieve teorije, i njezina najvea
steevina, bila je tvrdnja da je Dubrovnik zapravo drevni srpski grad.
Sukob izmeu hrvatskih i srpskih nacionalnih ideologija svodio se u znatnoj mjeri na
spor oko dubrovakog nasljea. Visoko i jedinstveno mjesto Dubrovnika u ilirskoj
misli uinilo ga je jo primamljivijim za Srbe. Karadiu je njegovo jezino srpstvo
omoguilo promicanje posve nove ideje prema kojoj pravoslavna vjera nije
preduvjetom srpske narodnosti. Tako su njegovi sljedbenici u dalmatinskoj
pravoslavnoj zajednici, posebno Boidar Petranovi i dubrovaki pravoslavni paroh
ore Nikolajevi, ve 1838. stali svojatati Dubrovnik, i to uglavnom zbog njegova
tokavskog narjeja. Ovaj se ideoloki obrazac nije obazirao na preteno katoliki
znaaj dubrovakog kraja, niti je uzimao u obzir postojanje zametaka njegove
hrvatske nacionalne samosvijesti, ali je svejedno privukao znatan dio dubrovake
inteligencije i tako, na poticaj Matije Bana (1818-1903), Garaaninova agenta, i
Meda Pucia (1821-1882), izdanka stare dubrovake vlasteoske obitelji, doveo do
osnivanja srbo-katolikog kruga 1840-ih godina.
Tijekom ilirskog razdoblja srbo-katolika grupa podravala je zajedniko
djelovanje s Hrvatima. Tako su se 1848-1849, kao i nakon proglaenja Listopadske
diplome 1860, prvaci ove grupe borili za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i

Slavonijom. Njihovi nasljednici, meutim, uli su 1880-ih godina u otar sukob s

voama dubrovakih Hrvata i, nakon toga, u koaliciji s autonomaima, nastojali po
svaku cijenu sprijeiti ujedinjavanje hrvatskih zemalja. Srbi katolici nikada nisu
imali posebnog uspjeha meu obinim pukom, ali su ak i u svojim ranim danima
izazivali velike nesuglasice. Nije pretjerano rei da je Ante Starevi zapoeo svoju
borbu protiv Karadieve srpske nacionalne ideologije upravo na pitanju
Dubrovnika. Starevi je 1851. godine napisao prikaz drugog broja Dubrovnika,
knjievnog godinjaka Matije Bana, i, premda je kvalitetu lista ocijenio kao visoku,
zamolio urednika neka se u napredak okane misionerstva i proselytisma, po kojima
ovaj svezak jako zaudara. A to se otabenika tie, Starevi je dodao, Svak
zna, i duan je znati to je, a duevnost se nikakvoj sili ne pokorava. - sgodovnica e
pokazati tko smo i od kuda smo.
Iako je Starevi u tom trenutku jo uvijek bio skloniji razmiljati u ilirskim nego u
istim hrvatskim obrascima, on nije mogao ostati ravnodunim pred uspjesima
srpske propagande u Dubrovniku, kao to se vidi iz tona njegovih povremenih
komentara dubrovakih prilika. Starevi je bio nadahnut mislilac i pisac, no, s
druge strane, hladno intelektualan u pitanjima estetskih procjena. Premda mu je
dubrovako knjievno naslijee bilo vano, u njegovim se osjeajima prema tom
pitanju ipak nazire odreeni odmak. Mogue da je neto od toga batinio od ime
Starevia, svog strica i prvog mentora.
Za Starevia je svojstveno da je u Gunduliu i Kaiu vidio dva najznatnija izraza
hrvatskog duha. Zapaao je da su obrazovani ljudi vie voljeli Gundulia, iji su jezik
i stil bili strani obinom puku. On je, dakako, bio privreniji Kaiu, i vjerovao je da je
franjevaki pjesnik izrazio narodni duh u njegovoj cjelini. Po Mirjani Gross, Starevi
je oito teio pomirenju batina ovih dvaju velikana. Starevi je bio potpuno
svjestan da bi takvo pomirenje smanjilo utjecaj Dubrovana, no dubrovaka
knjievna batina nije imala osobitog udjela u njegovim jezinim zamislima koje,
zapravo, i nisu bile posebno razvijene.
Starevieva nesposobnost da osmisli prihvatljivu alternativu utjecaju hrvatskih
vukovaca sigurno je doprinijela njihovu neprekidnom usponu, koji je oit tijekom
posljednja dva desetljea devetnaestog stoljea. Zanimljivo je da je hrvatski dio
Karadieve kole potpuno zanemarivao hrvatsku dopreporodnu knjievnost i
temeljio svoj izriaj na Karadievim i drugim zbirkama narodnih pjesama. U tomu
su, da ironija bude vea, vidnu ulogu odigrali dubrovaki vukovci Pero Budmani
(1835-1914), i Milan Reetar (1860-1942).
Prije poetka dvadesetog stoljea i uspona novih knjievnih istraivaa poput Pavla
Popovia, promicatelji Karadievih gledita u Srbiji bili su u sutini nezainteresirani
za dubrovaku knjievnu batinu. Oni su je, dodue, rutinski prisvajali, no ona je za
njih ipak bila tua u kulturnom smislu. Dubrovaki Srbi katolici promicali su srpske
zahtjeve za Dubrovnikom kudikamo sustavnije jer, iako su se razlikovali od
dubrovakih Hrvata po nacionalnom odreenju, ipak su s ovima dijelili isto kulturno
naslijee i pripadali istoj, ilirskoj, tradiciji. Matija je Ban, na primjer, vjerovao da je
Gajeva jezina reforma bolja od Karadieve upravo zbog toga to su ilirci
izbjegavali Karadievu zanesenost jednostavnim narodnim izriajem. Dubrovaki

Srbi katolici pokuavali su jednostavno presaditi ilirsku zaokupljenost Gunduliem

u srpsko kulturno ozraje, kojemu su vjerovali da pripadaju.
Prolost Dubrovniku, budunost Beogradu, uskliknuo je Matija Ban 1887. na
komemorativnoj sjednici Srpske kraljevske akademije u povodu tristote obljetnice
Gundulieva roenja. A est godina kasnije, 1893, dubrovaka je opina, tada pod
srbo-katolikom upravom, pokuala pretvoriti otkrivanje Gundulieva spomenika
u prosrpsku manifestaciju. Taj pokuaj nije uspio. Meusobno zavaene hrvatske
stranke, sljedbenici Starevia i Strossmavera, djelovale su ovog puta jedinstveno
protiv srbo-katolikih nakana. Obino blagi Strossmayer bio je potresen ovim
dogaajima. U pismu Rakom primijetio je da su Hrvati prvi izdavati poeli
dubrovake i dalmatinske pisce, [te su] morali od prvog poetka cijele stvari na elo
staviti i znaaj joj hrvatski utisnuti. No, upravo se o tomu i radilo. Djelatnost Srba
katolika u Dubrovniku bila je u suprotnosti s razumljivim nedostatkom interesa za
Gundulia samoj Srbiji....

Navest emo iskaze i analite o zakuhavanju u Dubrovniku krajem 19. st.

http://www.cpi.hr/download/links/6959.pdf
.............
Nakon raskola u dalmatinskoj Narodnoj stranci i izdvajanja
Srba u zasebnu stranku (1879.) te pobjede narodnjaka nad
autonomaima u Splitu (1882.), politiko-nacionalna situacija
u Dalmaciji definirala se za dulje vrijeme. Meutim,
nacionalnoideologijski prijepori u Dubrovniku tek se tada
razbuktavaju. Hrvatska, a posebno srpska nacionalna ideologija
oblikuju se u specifinim varijantama. Budui da je
taj proces bio usko povezan s konkretnim politikim giba
njima, a vodio je i u stranake raskole, tj. osnivanje novih
stranaka, potrebno je posebno ralaniti sva tri stranakoideoloka
kruga: narodnjaki, srbokatoliki i pravaki.4
Raznoliki sadraj nacionalnih ideologija koje su proklamirali
pripadnici tih skupina, reducirao se, tek u poetku devedesetih
godina, na dvije posve uobliene nacionalne ideologije:
hrvatsku, koja je slijedila razvoj modernog pravatva, i
srbokatoliku, koja je, nakon poetnih uspjeha, ostala tek
zakrljali privjesak integralne srpske nacionalne ideologije,
u kojoj je presudno mjerilo bila protonacionalna pripadnost
Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Narodnjaki krug inili su pripadnici stare jezgre Narodne

stranke koja je u Dubrovniku poela djelovati 1861., a

svoje je korijene imala u ilirskome i etrdesetosmakom
razdoblju. Ta stranka, pod vodstvom Pera ingrije, osvojila
je vlast u Dubrovakoj opini 1869. godine. Voe narodnjaka
tada ne postavljaju pitanje stroge nacionalne diferencijacije.
Hrvatstvo i srpstvo narodnjaci smatraju sastavnicama
etnikog zajednitva, kojega definiraju na razliite
naine. Kroz kulturne veze i tenju za sjedinjenjem s Hrvatskom,
narodnjaci oituju svoje supstancijalno hrvatstvo, no
upravo zbog opreke s naraslom srpskom individualnou u
Dalmaciji rijetko istiu hrvatsko ime. Unato sve oitijoj
nacionalnoj polarizaciji, i nakon raskola sa Srbima u Dalmaciji,
u dubrovakoj Narodnoj stranci koegzistiraju Pavlinovievi
sljedbenici te budui pravai, poput dum Antuna
Liepopilija, i budui srbokatolici, poput Nike Gradija. Strah
od autonomaa u pokrajinskim okvirima te habsburkog
hegemonizma na irem planu dodatno su motivirali stare
dubrovake narodnjake da probleme ve poodmakle nacionalnoideologijske
diferencijacije stalno potiskuju u drugi
plan.
Kao dubrovaki odgovor na raspad politikog jedinstva
Hrvata i Srba u Dalmaciji, dio narodnjaka s mlaim suradnicima,
koji su ubrzo postali glavni protagonisti srbokatolike
ideologije, pokree 1878. kulturni asopis Slovinac.5 Ve
samo ime asopisa sugeriralo je program dijalektike hrvatskosrpske pomirbe u novoj ideolokoj kvaliteti slovinstva.
Stara/nova nacionalnointegracijska ideologija predstavljala
je zapravo zakanjelu mjeavinu nekih ilirskih ideja i slovinstva
stare dubrovake knjievnosti.6 Tako komponirano
politiko slovinstvo nekritiki je izjednaavalo dva idejno,
kontekstualno i vremenski posve razliita oblika identifikacije.
Kao produkt politikog laboratorija, bez realnih
etnikih potencijala, slovinstvo je predstavljalo ideoloku
retardaciju te se u svojoj posljednjoj fazi, a list Slovinac je
izlazio do 1884., pretvorilo u smjesu selektiranih i prilagoenih
elemenata dubrovake kulture i tradicije, koje su
pruale potporu ve oblikovanoj i neusporedivo uspjenijoj
srbokatolikoj ideologiji.
Srbokatoliki krug posebno je zanimljiv kao idealtipski
primjer neuspjele nacionalne ideologije koju su oblikovali
Dubrovani, katolici, nacionalno se identificirajui kao Srbi.
Zauujui je nesrazmjer malobrojnosti pristaa nove ideologije

i politikog utjecaja koji su srbokatolici u kratkom

razdoblju postigli.7 Zaeci ideje o Dubrovanima kao
Srbima katolicima pojavili su se ve u ilirizmu kao politikom
srpstvu, kakvo su proklamirali Matija Ban i Medo Puci
potkraj etrdesetih godina.8 No, korijeni iz etrdesetih
godina nisu oivljavani. Srbokatoliki ideolozi osamdesetih i
devedesetih godina predstavljali su novoosvijeteno dubrovako
nacionalno srpstvo modernoga tipa.9 Nastala u
okrilju skupine gimnazijskih profesora, odvjetnika i pripadnika
dubrovake vlastele, srbokatolika se ideologija proirila
u poetku osamdesetih godina na stanoviti broj
gimnazijalaca i studenata, koji su, pod imenom Dubrovake
omladine, zapoeli agresivnu ideoloku i politiku kampanju
u svrhu dokazivanja jezinoga i povijesnog srpstva
Dubrovnika. Kako bi se umanjio znaaj kljunog vjerskog
naela, u strukturi srbokatolike ideologije naglaavale su
se i ostale, prije svega jezine i povijesne razlike izmeu
Hrvata i Srba. U svojim napisima Srbi katolici uglavnom su
nastojali dokazati da je hrvatstvo, barem ono u Dubrovniku,
u stvari otpadnitvo od srpske matice, kojoj se Dubrovani
mogu prikljuiti usprkos pripadnosti Katolikoj crkvi.
Mali broj etnikih sljedbenika i gotovo nikakav utjecaj izvan
Grada, Srbi katolici su nadomjetali agitacijom i snanim
politikim izdavatvom. Od 1882. do 1902. oni su pokrenuli
i izdavali niz asopisa i listova, a tiskali su i desetke
pamfleta i polemika u Dubrovniku, Zadru i Zagrebu.

Stari narodnjaci, okupljeni od 1889. u Narodnoj hrvatskoj

stranci, sporo su prihvaali nunost nacionalne diferencijacije,
a jo su tee odgovarali na inicijativu srbokatolike skupine
koja je nakon odustajanja narodnjaka na opinskim
izborima 1890., a u koaliciji s autonomaima uspjela zavladati
Dubrovakom opinom. Tijekom devetogodinje vlasti u
Dubrovakoj opini srbokatolici su postupno izgubili politiki
kredibilitet. Prisno suraujui s austrijskima centralistikim
krugovima i talijanaima, srbokatolici su svoju vladavinu
opteretili brojnim aferama i neuspjelim investicijama.
Bez potpore etnikih matica na sjeveru pokrajine i u Boki,
dubrovaki srbokatolici postupno su gubili utjecaj i u
sredinjici Srpske stranke u Dalmaciji, u kojoj su niz godina
vodili glavnu rije. Budui da su zanemarivali vjersku
komponentu pravoslavlja, oni se zbog svoje konfesionalne

pripadnosti i stanovitog liberalizma nisu mogli uklopiti u

matice srpske nacionalne ideologije i politike. U borbi za
vodstvo u stranci estoko im se suprotstavljala konzervativna
pravoslavna crkvena hijerarhija na elu s episkopom
dalmatinskim Nikodimom Milaom, koja je imala kljunu
ulogu u drutvenome i politikom ivotu pravoslavaca u
Dalmaciji. No, za politiki slom dubrovakih Srba katolika
na opinskim izborima 1899. te za njihovo povlaenje s
politike scene ipak je bilo presudno djelovanje pravakog
voe Frana Supila........................
Srbi katolici, naime, nisu uspjeli izbor vlastitoga
nacionalnog identiteta ugraditi u etnike tradicije dubrovakog
stanovnitva, a zacijelo presudno vjersko naelo predstavljalo
je nepremostivu prepreku za irenje njihove ideologije.

http://www.forum.hr/showpost.php?p=8670381&postcount=10
http://www.forum.hr/showpost.php?p=8673624&postcount=12
http://www.forum.hr/showpost.php?p=8673646&postcount=13

Jedini razlog postojanja srbokatolikog kruga dao Mato:

No, usprkos svemu tome, i uza sve priznanje Vojnovieva umjetnikog genija
(Vojnovi, Vojnovi je najvei na, jedini na pisac), Mato ipak nije mogao
oprostiti Vojnoviu njegov neodreen stav prema hrvatskom nacionalnom
radikalizmu. Tendencija ka dubrovakom hamletizmu bila je oigledna u djelima
oba Vojnovia. Mato je isti stav zapaao u politikoj djelatnosti Frana Supila, koji je
od radikalnog urednika dubrovake pravake Crvene Hrvatske izrastao u glavnu
linost novog kursa srpsko-hrvatskog pomirenja u opoziciji prema Beu.
Matoev skepticizam prema Dalmatincima, koji je priznao 1906, naveo ga je na novo
vrednovanje dubrovakih slobodarskih tradicija u svjetlu ponaanja njegova
narataja. Matoeva nit razmiljanja dovela ga je do zakljuka da je upravo ideal
slobode odveo tako velik broj Dubrovana u srpsko kolo, jer su drali da srpstvo, ako
i Nije kulturno, gospodsko i latinsko, ali je - slobodno, pa bi i nas moglo osloboditi!
Iz toga je slijedilo da je neto nedostajalo dubrovakoj slobodi ako je mogla poroditi
takve epske dosjetke. Mato je to i rekao 1907, stavivi svoje osjeaje u usta
alegorijskog Pauna (tobonjeg predstavnika aristokratskog i dekadentnog naela, no
koji je, nema sumnje, izraavao Matoeve osobne stavove):
Paun-. A in puncto starog Dubrovnika mogu rei i to, da je, premda po katolikim,
malo ikavskim i kulturnim svojim vrijednostima pravo starohrvatsko mjesto, bio prije

svega Dubrovnik egoistino trgovako i patricijsko gnijezdo, podvaljujui jednakom

vjetinom Turinu i Mleiu, hrvatskom banu i despotu srpskom. Samo pod cijenu
velikog aranja i laganja, velike 'diplomacije', mogae se ta pumpovana sloboda
uzdrati. Koliko me zanosi dubrovaka djelimina kultura, toliko mi ne prija jezuitski
momenat dubrovake lirike i -to je najvanije - dubrovake politike. Licemjerstvo i
fraze, concettizam i tartuffizam. Taj lani duh su Iliri oivili i ostavili ga kao
slavosrptinu satiri hiperdemokrata Starevia. Ta republika nemae republikanaca, taj klasicizam pjevae asketsku, nepogansku ariju Magdalena
Pokornica i Razmetnih Sinova sebine, samoive i jezuitske aristokracije. Aretincu,
Rabelaisu, Huttenu u toj Dubravi ni traga, a Gunduliev Satir je preobuen
aristokratski klerik. Ne zaboravite da narodni, dosta poganski i jedri Hektorovi
bijae otoanin, bodul, ne Raguzanac.
Matoeva optuba puna je naboja za njegovo vrijeme. Ako je pokoji ilirac i alio to
je sunce od sree sijalo nad Dubrovnikom u vrijeme kad su Turci pretvorili
preostale hrvatske zemlje u pepeo, estina Matoeve ocjene bila je bez presedana, i
njen odjek nije izblijedio. U potonjim godinama, iako je i dalje pokatkad ukazivao na
Dubrovnik kao na grad due nae, on ga je sve vie smatrao predstavnikom
proraunate i racionalne strane hrvatske duevnosti, dok je Zagreb sve ee
postajao grad ljubavi i srca. tovie, Dubrovnik i Dalmacija nisu bili uitelji moderne
Hrvatske. Matoev popis hrvatskih velikana devetnaestog stoljea, na elu sa
Stareviem, Strossmayerom i Preradoviem (no zaudo, bez spomena Gaja) nije
ukljuivao gotovo ni jednog predstavnika Dalmacije. Mihovil Pavlinovi i Luka Boti
bili su spomenuti, ali ne u prvim redovima. to se Dubrovnika tie, on je uz
Vojnovia dao jo samo genijalnog Pucia, koji se, meutim, iahurio u Srbina.
Nijekanje Hrvatske - Matoevim rijeima, nijekanje slobode - iznijelo je na vidjelo sve
slabosti bajne dubrovake slobodoljubivosti. Ako bi se sudila po mjerilima
idealiziranog Dubrovnika, ta bi slobodoljubivost bila zapravo mlakost. Mato je
dapae skovao izraz raguzirati u smislu sjedanja po strani, nezauzimanja bilo
kakvog stava - jednostavno, oportunizma. Izraz se mogao upotrebljavati na razne
naine: Metrovi je, na primjer, premda nije bio Dubrovaninom, raguzirao kad je
skupa s drugijem Dalmatinerima [...] u ime jugoslavenstva [pravio] secesiju.
A Dubrovnik je bio mnogo vezan za te tradicije o emu i pesnici govore i pevaju , a i
svima je poznato da je preivela srpska vlastela i narod ba doli u Dubrovnik i
ostale primorske gradove.

Za Dubrovnik neke "srpske tradicije" ne postoje, niti su ikada postojale. To je

najobinija gluparija.
Znai psihopatologija i karijerizam pada u vodu jer ljudi iz tog romantiarskog
perioda su znali za slavne srpske vladare i drave , i sasvim je logino da su se

svrstali u njih jer su im susedi jeziki najblii , a Dubrovaka republika je mnogo

povezanija sa Srbijom nego sa ondanjom Hrvatskom.
Opet nebulozis. Jedini razlog toga kruga je Karadiev pansrbizam i nita vie.
http://www.forum.hr/showpost.php?p=8677387&postcount=24
Srbokatoliki se krug, bar kao politika sila, ispuhao krajem 19. st., iako su pojedinic
nastavili djelovati u jugounitarnom okruenju. Moda bi dobra pitanja bila:
a) koliko je vitalan bio prinos toga kruga ?
b) a gdje su dubrovaki Hrvati u tom razdoblju ?
to se toga kruga tie, on je zajedno s nekolicinom "Srba" iz Boke Kotorske (Marko
Car) dao znaajn prinos srpskoj i srbijanskoj kulturi. Matija Ban je bio odgojitelj
Obrenovia, Medo Puci je izdao niz hrvatskih irilskih listina iz Dubrovnika s kraja
14. i poetka 15. stoljea u Beogradu pod nazivom "Spomenici srbski", Ivan (kasnije
Jovan) aja bijae u Srbiji ministar, a njegovi potomci lanovi SANU (biologija), Petar
Kolendi, kronoloki posljednji lan toga kruga, srbovao je kao filolog i povjesniar
knjievnosti u Beogradu do 60-ih i 70-ih godina 20. stoljea. Dakle-nipoto
zanemarivo. Ne zaboravimo ni prevoditelja Biblije na srpski Luju Bakotia, kao ni
Luju Vojnovia, brata pisca Ive Vojnovia, koji se pisao kao Srbin, a ija je ki bila
prva ene partizanskog generala i kasnije politiara Koe Popovia.
S druge strane, ve spomenuta dvojica Pero Budmani i Milan Reetar, jedini
kreativci prvoga ranga, iako srbokatolike (a kasnije jugounitarne orijentacije), svoje
su djelo utkali u hrvatsku kulturu: Budmani je prvi prouio dubrovaki dijalekt, bio
lanom JAZU i urednikom vie tisua stranica velikoga rjenika HAZU, napisao je
gramatiku na talijanskom i tu prvi puta upotrijebio naziv "srpsko-hrvatski" (serbocroato) u nazivu jednoga filolokoga djela (usput-solidno i vrijedno djelo hrvatske
gramatiarske tradicije); Milan je Reetar napisao i danas vrijedne tekstove o
akavskom i tokavskom dijalektu, marno izdao sve dubrovake pisce u ediciji JAZU
"Stari pisci hrvatski", izdao niz drugih filolokih tekstova (usput-on je bio i istaknuti
njegoolog i napisao je nekoliko rasprava o "Gorskom vijencu"). I Budmani, a i
Reetar nakon Bea, djelovali su u Zagrebu, a ne u Beogradu.
Reetara prate i razne bizarnosti: bio je zet poznatom slavistu Vatroslavu Jagiu, a
pradjed je sadanjemu povjesniaru Nevenu Budaku (kojeg znamo po ne ba
hrvatskoj djelatnosti, s dosta politikih filipika protiv katolike crkve). Budakov je
otac Pero Budak, neak poznatog Mile Budaka, pa se tako srbokatoliko Reetarovo
potomstvo "orodilo" s ustako-enedehazijskim po tazbini.
to je s Hrvatima u Dubrovniku u drugoj polovici kao kreativcima ? Istiu se tek dvije

osobe: Marel Kuar, filolog i etnograf, prava koji i nije rodom Dubrovanin nego je
s Raba, te velika figura Frana Supila, jednoga od najtraginijih i najvanijih hrvatskih
politiara i briljantnoga publicista. Osim te dvojice ne znam, osim u sluaju Milorada
Medinija, povjesniara knjievnosti, ni za jednog znaajnijega djelatnika iz
Dubrovnika koji bi bio Hrvat- osim markantne pojave Ive Vojnovia, dramatiara koji
se, uz povremena jugo-kolebanja, oitovao Hrvatom i koji je lanom hrvatske
knjievnosti, i samo nje. Svojedobno precjenjivan pa podcjenjivan, Ivo je Vojnovi
postao metom hrvatskih pisaca koji nisu mogli podnijeti njegovo pozerstvo i
"gosparski ki" (od Matoa i Krlee do Ladana), no ostaje ipak najboljim hrvatskim
dramatierem prije Krlee i Begovia.
Sumarno-prvoklasni prinosnici kulturi i politici, potekli iz Dubrovnika, sljedei su:
Budmani, Reetar, Supilo, Ivo Vojnovi. Svi su pridonijeli hrvatskoj, a ne srpskoj
(osim marginalno) kulturi i politici. Kreativna je snaga ojaala vie u 20. stoljeu, kad
je taj pokret bio ve politiki mrtav.