You are on page 1of 8

PROUAVANJE EVLIJE ELEBIJE I NJEGOVOG PUTOPISA

Glasoviti turski putopisac Evlija elebi bio je dugo vremena zaboravljen u turskoj i evropskoj
nauci. to je svakako udno da ga stariji osmanski biografi, historiografi i hroniari uopte ne
spominju. Jedino je Read Ekrem Keu naao o njemu samo jednu kratku biljeku u nekom
starijem rukopuisu. Iz zapadnog svijeta, prvi koji je ukazao na znaaj elebije, jeste beki
orijentalista Josef Hamer. Hammer je poetkom 19. st. pronaao prve etiri sveske
Sejahatname1 i ve godine 1815. u svom djelu Des Osmanischen Reiches Staatsverfassung
und Staatsverwaltung kae sljedee: "Da postoji jedno jako znaajno djelo koje se ne moe
nai u bibliotekama, a koje se moe smatrati najznaajnijim djelom u osmanskoj historiji. To
je Putopis Evlije elebije, uenog turina i praktinog poslovnog ovjeka." Hammer se nije
zaustavio samo na toj konstataciji nego je u svom djelu i donio iscrpan sadraj prva etiri
sveska Sejahatname kojom se korisrio piui spomenuto djelo. A u drugom izdanju svoje
"Historije osmanskog carstva" dao je prvi biografski prikaz ovog putopisca. Zatim je spremio
i izdao skraeni prevod dva sveska Sejahatname na engleskom jeziku. Od ovog momenta je i
poelo interesovanje naunog svijeta za Evliju elebiju. Godine 1840. u Carigradu je
odtampan i prvi izvod iz prve knjige Sejahatname u kojem su odabrani upravo
najbeznaajniji dijelovi putopisa (tumaenje snova, prie o udima...). Tek je kasnije 1870.
god. Ahmed Vefik-paa napisao da je Evlija "istinski putopisac". 1889. god. je emsuddin
Sami-beg u svom his-geo leksikonu prvi put u osmanskoj nauci kratku biljeku o Evliji
elebiji i njegovom putopisu. Ali ak ni Sami-beg tada nije znao da Sejahatnama ima vie od
etiri sveska. Tek potkraj 19. st. u Pertev-painoj biblioteci u tekiji Selimiji u Uskudaru kod
Carigrada prvi potpun rukopis Sejahatname. I u tadanjem uglednom carigradskom dnevniku
"Ikdam" izaao je jedan lanak osmanskog naunika Nedib Asima pod naslovom
"Sejahatnama Evlije elebije" gdje je nauna javnost po prvi put uvidjela da ovo djelo ima
deset debelih svezaka, te da je mnogo vee nego se to isprva mislilo. U ovom djelu je ukazano
na zablude onih koji su potcjenjivali Evliju elebiju. Urednik i vlasnik dnevnika "Ikdam"
Ahmed Devdet preduzeo je mjere da odmah ovo djelo izda, pa su tako 1896/7. god. izala
prva etiri sveska, a slijedee godine i peti svezak Sejahatname. Maarska je preuzela na sebe
odgovornost izdavanja estog sveska jer je vei dio njega posveen opisima Maarske. Ovaj
svezak je izaao 1900. god. Sa izdavanjem ovih prvih est svezaka Sejahatname poraslo je u
naunom svijetu interesovanje za to djelo i Evliju elebiju, npr. U Bosnu, Maarskoj, Srbiji i
Bugarskoj, te se je u tim zemljama odmah pristupilo prevoenju onih dijelova Sejahatname
koji se odnose na te zemlje. Kod nas se je sa prvim prijevodom pojavio Pavo Jazvo 1902. god.
te ga objavio u mostarskom tjedniku "Osvit", tanije nekoliko odlomaka iz pete knjige, koji se
odnose na Hrvatsku. Godine 1905. u Spomeniku SANU objavljen je prijevod jednog dijela
kojeg je 1902. god. priredio Dimitrije ohadi. Tu se nalaze Evlijini opisi putovanja od
Jedrena preko Nia do Beograda, Od Beograda do Sarajeva, od Banja Luke do Skoplja i od
Novog Pazara do Smedereva.
Evlijin opis BiH iz petog i estog sveska Sejahatname preveo je i u Glasniku zemaljskog
muzeja 1908. god. objavio Sejfudin Fehmi Kemura, s originala. Kasnije je on lino u svojoj
zbirci turskih izvora za historiju prvog srpskoh ustanka, donio i neke Evlijine opise naih
1 Putopis

mjesta iz istih svezaka Sejahatname. Meutim svi ovi prvobitni prijevodi nemaju
bibliografsku vrijednost, te ne mogu udovoljiti zahtjevima naunog postupka. Za razliku od
njih maarski turkolog Karacson preveo je na maarski jezik u periodu 1904-1908 god. itav
esti i znatne dijelove petog i sedmog sveska Sejahatname, u kojima opisuje neke i nae
prostore (Srbija, Bosna, Juna Dalmacija, dijelovi CG, Hercegovina, Slavonija i Vojvodina).
Jovan Radoni je iz Karacsonova rada preveo i objavio sve one dijelove Sejahatname koji se
odnose na jugoslavenske zemlje a nisu bili obuhvaeni prijevodima Dimitrija ohadia i
Sejfudina Kemure. Svoj prijevod je Radoni snabdio komentarima gdje je vrio ubikaciju
geografskih i identifikaciju linih imena. Radoni je na taj nain znatno doprinio izuavanju
koje prua Evlija elebija o naim zemljama i ustanovio metod kojem treba pribjei prilikom
obrade dijelova putopisa. Izuzetno interesovanje za Evliju koje je vladalo na zapadu nije ni
kod nas jenjavalo, s tom razlikom to na zapadu pri izuavanju Sejahatname pristupaju
orijentalisti naunici, kod nas vrlo esto Evlijino djelo prevode ljudi ijim se metodama
moraju nai zamjerke. Tako je npr. 1921. Mehmed Remzi Deli i u sarajevskom listu
"Domovina" objavio sve dijelo petog sveska Sejahatname koji se odnose na jugoslovenske
zemlje. Deli je radio nezavisno od ranijih prevodilaca, tako da njegovo djelo ne znai
nikakav napredak u poreenju sa ohadiem i Kemurom, a znatno zaostaje za Radonievim
radom. Jo je i Alija Kadi 1927. god. u listu "Gajret" parafrazirao Evlijin opis Sarajeva. U
novije doba pitanjem Sejahatname, bavio se Glia Elezovi. Jo je 1931. god. on ponovo
preveo i u Glasniku jugoslavenskog profesorskog drutva objavio opis Evlijina putovanja od
Skoplja do Srbice iz petog sveska Sejahatname. Godine 1932. Elezovi je u Beogradskim
optinskim novinama objavio svoj prijevod Evlijinia opisa Beograda i Avale, a 1935. god. on
dalje u zborniku Skopskog naunog drutva objavljuje svoj prijevod Evlijina opisa Skoplja iz
petog sveska Sejahatname i konano je dao Evlijin opis Uica i puta od Beograda do Uica iz
estog sveska Sejahatname. Ovi opisi Glie Elezovia svakako su bolji i pouzdaniji od svih
naih ranijih prijevoda. Osim toga, oni su uvijek popraeni napomenama i objanjenjima. U
radu na ovom pitanju jo treba navesti i dva rada Fehima Spahe (Preveo Evlijin opis Vilajeta
Zrinskog i napisao lanak Hrvati u Evlijinom Putopisu).
Uporedo sa izdavanjem i prouavanjem Sejahatname, ispitivanje ivota i rada njenog autora
ilo je znatno sporije. Kod nas je Glia Elezovi pokuao da na osnovu podataka koje prua
Sejahatnama, kae neto vie i o ivotu i radu Evlije elebije, pa je u lanku "Evlija elebija
(Svetski putnik i putopisac)" izloio rezultate svojih istraivanja kao "izvod krae rasprave".
Turski naunik Cavid Baysun dao je odlian prikaz ivota i rada Evlije elebije, to je
objavljeno u turskom izdanju Islamske enciklopedije.
IVOT EVLIJE ELEBIJE
Pravo ime Evlije elebije jeste Evlija ibn Dervi Mehmed Zilli kako to stoji na mnogim
mjestima Sejahatname. elebi, odnosno efendi su konvencionalni staleki nazivi koji su se u
ono doba davali obrazovanim ljudima, a oba znae "gospodin". Vrlo je vjerovatno da je na
putopisac dobio ime po carskom imamu Evliji Mehmed-efendiji, koji je bio uitelj, a kasnije
prisni prijatelj Evlijina oca Dervi Mehmeda i na koncu postao uitelj naeg putopisca. Evlija
elebi je roen u Carigradu u kvartu Kasim-paa na Un-Kapanu 25. marta 1611. godine. kako
to on konkretno kae u svom putopisu a to potvruje Hammer. Evlija elebija potie iz stare

turske porodice iji su preci ranije ivjeli u gradu Kutahiji (Anadol), odatle su se nakon 1453.
preselili u Carigrad, u kome je Evlijin pradjed dobio veliko nepokretno dobro u dananjem
kvartu Kasim-paa na Un-Kapanu, te je ono donosilo sigurnu egzistenciju njegovoj porodici.
Evlija nas na mnogim stranicama putopisa upoznaje sa svojim precima i iznosi genealogiju
svoje porodice koju on vee ak za glasovitog turskog svetitelja Ahmeda Jeseviju, te pria
kako je njegov rod bio u srodstvu sa kneevskom porodicom Germijan-oglu. Ovo su
uobiavali raditi mnogi ljudi, dakle vezati se za navedenog svetitelja, tako da genealogija
izgleda sumnjiva prvenstveno zbog nedosljednosti. Ukoliko uzmemo i saberemo informacije
koje daje elebija o svojim precima, pradjedu, ocu (koji je sluio, po njegovim rijeima, deset
sultana od Sulejmana velianstvenog do Ibrahima) te uestvovao u pohodima na Beograd
(1521.), Rodos (1522.), Moha (1526.), Siget (1566.), moi emo zakljuiti da je ivio 117.
godina te je umro 1648.
Onda, meutim, zapaamo kontradikcije. Npr. ako uzmemo u obzir da je Evlijin otac ivio
117. god. da je umro 1648. iz toga proizlazi da je roen oko 1531., pa prema tome nije mogao
uestvovati u prvim Sulejmanovim vojnama, nego je eventualno mogao uzeti uea jedino u
posljednim vojnama istoimenog Sultana. Evlijina Majka, kojoj on nigdje ime ne spominje,
bila je porijeklom iz plemena Abaza u Kavkaziji. Odatle je za vrijeme sultana Ahmeda I
(1603-1617) dovedena na carski dvor i udata za starjeinu carskih zlatara Dervi Mehmeda
Zilli, i nadivjela je svoga mua. Po majinoj strani Evlija je bio u srodstvu sa nekoliko
krupnijih osmanskoih dravnika, kao npr Melek Ahmed-paa. Evlija je imao i brata Mahmuda
i sestru Inal, koja je bila udata za Ilijas-pau, namjesnika Balikesira, koji se odmetnuo od
vlade Murata IV (1623-1640) i bio pogubljen. U ranoj mladosti Evlija je pohaao mekteb, a
onda medresu ejhul-islama Hamid-efendije na Fil-Jokuu blizu Un-Kapana. Evlija spominje
svoje brojne uitelje, ali njegov glavni uitelj je bio dvorski imam Evlija Mehmed-efendija.
Od njega je, kae sam, nauio recitovanje Kur'ana na sedam arapskih dijalekata. Evlija je,
dakle, bio hafiz, s obzirom da je imao melodian glas, svratio je panju Murata IV 1636. god.
i dan kasnije bio primljen u carski dvor, gdje je nastavio kolovanje. Tako mu se pruiila
prilika da stekne lijepu budunost i poloaj. On je, meutim, nakon dvije godine u carskim
sarajima izaao iz njih kao obian dvorski spahija sa dnevnicom od 40 aki. On sam za svog
ivota, pored dobrih predispozicija, nikad nije stvorio inovniki karijeru. Ostao je "svjetski
putnik" (seyyah-i alem) i "prijatelj i zabavlja ljudi" (nedim-i adam), kako on sebe uglavnom
naziva. Evlija je od rane mladostim imao nevjerovatnu tenju za putovanjima, koja ga ni u
kasnijem ivotu nije napustila. ve je 1630. god. sa 20 godina poeo putovati. Tada je obiao i
upoznao Carigrad, njegova predgraa i okolinu. Od tada je stalno putovao po Osmanskom
carstvu, uestvovao u ratnim pohodima, istovremeno pisao svoje putne dnevnike, da bi
kasnije od toga sastavio opsean putopis u deset debelih svezaka. Njegovo prvo putovanje
izvan carigrada bio je jednomjeseni izlet u Brusu 1640. god, gdje ga je otac s oduevljenjem
prihvatio pri povratku, te mu preporuio da pie putopis. Da li je iao na putovanja prije 1640.
ne znamo sigurno. ali je nakon te godine pa do kraja svog ivota bio odan putovanjima, da li
na svoju ruku, da li kao pratnja dravnika, u prvom redu Melek Ahmed-pae, kome treba
zahvaliti za najvei dio Evlijinih putovanja po jugoslovenskim zemljama. Preivivi teku
buru i brodolom na Crnom moru, prilikom zauzimanja Azova, tekom mukom dolazi kui.
Obolijeva, te 4 godine ostaje u Carigradu. Tek nakon to je buknuo Kandijski rat 1645. god.

pa ga u aprilu iste godine nalazimo na Kreti pod komandom Jusuf-pae Makovia, pri
zauzimanju Hanje. Odatle se 20. novembra iste godine vraa u Carigrad. Slijedee godine u
drutvu erzerumskog Beglerbega Defeterdar-zade Mehmed-pae, prolazi cijeli Anadol.
Negdje poetkom jula 1648. god. umro je Evlijin otac, pa stoga Evlija dolazi u Carigrad da
poslije oeve smrti sredi porodine prilike. Ali, te iste godine, izbija buna, u Carigradu protiv
nasilja sultana Ibrahima. Takvo stanje Evliji nije odgovaralo te on krene kao glavni mujezin u
Damask, pod pokroviteljstvom sirijskog belgerbega Murteza-pae. U njegovoj slubi
prputovao je znatne dijelove Sirije i Palestine. Zatim je otiao U Sivas. Nakon svrgnua
Murteza-pae Evlija se vraa u Carigrad (1650. god). U to vrijeme na stolicu velikog vezira
dolazi Evlijin roak Melek Ahmed-paa. Time nastaje sretno doba za Evliju. Njegovo
slijedee vee putovanje je bilo u vidu izaslanika Melek Ahmed-pae, kojeg je uputio Ibirpai u Konju (1655. god.) da mu odnese pismo i sazna njegove prave namjere. Ovaj prihvata
poziciju velikog vezira te dolazi u Carigrad. Napad na Veliki Varadin je rezultovao
kapitulacijom 27. avgusta 1660. pa je Evlija toga dana prouio ezan za prvu dzumu u Velikom
Varadinu te je dan poslije krenuo u Bosnu najranije 1660., iz ega proizlazi da je Skarieva
tvrdnja da Evlijin opis Bosne potie iz 1659. netaan. Evlija je preko Beograda i Valjeva
doao na Drinu i poetkom septembra 1660. poeo svoje putovanje Po Bosni. Prvo je doao u
Srebrenicu, zatim u Sarajevo. Nakon kraeg boravka u Sarajevu je preko Travnika doao u
Livno.
PUTOPIS EVLIJE ELEBIJE
Carigradsko izdanje nosi naslov Evliya elebi Seyahatnamesi (Putopis Evlije Elebije). A
nije iskljueno da je Evlija svom djelu dao naziv Tarih-i sejjah (Historija putnika), kako stoji
u bekom rukopisu. Sejahatnama u prvom redu ima za cilj opis mjesta i krajeva koja je Evlija
proputovao. Ali i pored isto putopisnog materijala prua obilje drugih raznovrsnih i vrijednih
podataka. Sejahatnama ima 10 tomova, ureena je uglavnom hronolokim redom. Prvi
svezak je posveen opisu Carigrada i njegove okoline. Tu su dati opisi raznih graevina
(damija, kola, tekija, mostova, esmi) u Carigradu i okolini, tako da se smatra da podaci o
arhitektonskim spomenicima i znamenitostima u Carigradu nisu nigdje tako opirno dati kao
ovdje. U prvom svesku se jo nalazi hronika osmanske drave od Mehmeda II (1451-1481) do
Mehmeda IV (1648-1687). Tu Evlija daje sve vanije dogaaje to su zadesili osmansku
imperiju a i nae zemlje. Tu se dakle nalazi jedna recenzija zakonodavstva sultana Sulejmana
Velianstvenog koje se odnosi na spahijsko-timarsku orgranizaciju i politiku podjelu
imperija na paaluke i sandake. Drugi svezak Sejahatname sadri opis putzovanja u Brusu i
detaljan opis istog grada. Dalje slijedi opis Evlijinih putovanja u Izmit, Batum, Trapezunt,
Anapu, Azov i natrag u Carigrad preko Crnog mora. Pored ovoga, drugi svezak sadri kratku
hroniku osmanske drave od Osmana I (1299-1326) do Bajezita II (1481-1512), gdje su
takoer spomenuti neki dogaaji koji imaju veze i sa historijom naih naroda. Takoer su
opisane i osmanske ekspedicije na Maltu i Kretu, kao i opis ustanka anadolskog beglerbega,
naeg zemljaka, Varvar Ali-pae. Evlija je kao oevidac ostavio mnoge vane podatke o
raznim fazama i karakteru tog ustanka i bosanskog porijeklu Ali-pae. Trei svezak je
fokusiran preteno na istone oblasti osmanske imperije. Putovanje iz Uskudara u Damask,
opis raznih mjesta u Siriji i Palestini, zatim putovanje iz Damaska u Sivas. U treem svesku
nalzimo i prve opise izvjesnih dijelova evropskog dijela osmanskog carstva. Na putovanju u

Silistriju daje detaljan opis Sofije, rezidencije rumelijskog ejaleta. Takoer i detaljan opis
Jedrena. U etrvrtom svesku jeste opis putovanja iz Carigrada u Van i putovanja po
Mezopotamiji. Naselja i ivot raznih kurdskih plemena i neke dijelove Perzije. Ova putovanja
po Mezopotamiji i ostalim istonim provincijama Imperije Evlija je nastavio i u petom
svesku. Ali ovaj svezak je uglavnom posveen opisu njegovih putovanja po evropskim
dijelovima Carstva. Tu daje prikaz jedne ekspedicije u Poljsku i vojne protiv erdeljskog kneza
Rakocija II. Budui da je Evlija i sam bio uesnik tih pohoda oni su jo vjerodostojniji.
PUtovanje na jednu vojnu protiv Vlake i Moldavije, te dalje na vojnu protiv Varada, Evlija je
tom prilikom prvi put opisao i neke nae krajeve, tako da je sav ostali dio V sveska posveen
Bosni, Srbiji, Hrvatskoj, sjevernoj Dalmaciji i Makedoniji. Takoer je dat opis ustanka delali
Hasan-pae u Anadolu. Evlija ovdje takoer prua vrijedne podatke za poznavanje psihologije
ondanjeg vladajueg sloja u Carigradu. Skoro sav esti svezak Sejahatname ispunjen je
opisima Evilijinih putovanja po Jugoslaviji, Maarskoj ,Albaniji, Erdelju i Bugarskoj.
Konkretnije, opis osmanske vojne protiv Erdelja, putovanja po Maarskoj i povratka u
Beograd i putovanja iz Beograda i Albaniju (na tom putovanju se dotakao nekih gradova:
Podgorice, Kotor, Budva, Ulcinj, akovica i dr.) te odatle, iz Albanije, preko Sofije u
Carigrad. Dalje nalazimo opise iz putovanja preko Uica u Hercegovinu, Dubrovnik, Herceg
Novi i Niki, te odatle preko Mostara U Sarajevo. Dalje je iao u Zvornik, preko Rae i
Osijeka u Kanjiu. Pored isto putopisnih podataka, vojnih ekspedicija, nalazimo biografiju
bosanskog vezira Melek Ahmed-pae. Sedmu knjigu svoga putopisa zapoeo je opisom
osvajanja nevjernike zemlje "Almanije", vilajeta aurskoga i opisom pustoenja po Austriji,
Hrvatskoj, Slavoniji, Meimurju i Maarskoj, na to se nadovezuje putovanje u Be. Osmi
svezak sadri opis putovanja preko Krete, Soluna, Tesalije. Deveti svezak je posveen opisu
Arabije, Meke, Medine. Deseti svezak je fokusiran na Egipat, Sudan i Abesiniju.
Evlija nije tedio prostor putopisa, kojeg je ispunio raznim legendama o udima, snovima. Pri
analizi ovog djela mora se povui pitanje naina i vremena nastanka ovog djela, i pitanje
literarnih izvora kojima se Evlija sluio pri sastavljanju istog. Kada se ita Sejahatnama,
dobija se na prvi pogled utisak da je Evlija, putujui po svijetu, briljivo vodio dosta detaljne
biljeke o svojim putovanjima i marljivo prikupljao grau za opise mjesta i krajeva kroz koje
je proputovao i u kojima je boravio. Da se zakljuiti da je Evlija, mjesta koja je proao opisao,
ako ne odmah, a ono svakako brzo nakon posjete dotinih mjesta. S druge strane, niz
pojedinosti upuuje da je preteni dio Sejahatname, pored svega to je navedeno, nastao
kasnije, kad je Evlija zavrio svoja dugogodinja putovanja i kad se pod stare dane konano
smirio. Tu moemo navesti primjer poraza bosanskog vezira Mustafa-pae Tekelije na
Danilovu u Dalmaciji 1648. gdje kae da je i sam jedva spasio glavu krijui se po
"Glamokim planinama". Meutim, provjereno se zna da je Evlija na Danilovu bio tek 1660.
Kad nabraja velike vezire sultana Murata IV, on kao posljednjeg meu njima, spominje i Kara
Mustafu-pau. ak i biljei neke dogaaje koji su se dogodili u posljednim godinama
spomenutog evzira. Tu spominje i godinu ivota Kara Mustafe-pae, 1678. god. Na osnovu
toga moe se sa sigurnou reu da je prvi svezak redigovan najranije te iste godine, nakon
zavretka putovanja po Evropi. Kada Evlija govori o Sarajevu, na jednom mjestu kae :"Kad
sam ja tamo bio". To upuuje da je definitivnu redakciju toga opisa izvrio kasnije, a ne u
vrijeme kada je doista boravio u Sarajevu. Isto se moe rei i za Beograd u kojem je prvi put

bio kad i u Sarajevu 1660. Tako da definitivna redakcija opisa Beograda nije izvrena na licu
mjesta, nego kasnije. Meutim deveti svezak je napisao dok je bio u Misiru. To vidimo iz
rijei, a budui da je tamo dugo ostao vjerovatno je tu zavrio 10 svezak Sejahatname. Kako
je Evlija po povratku iz Egipta u Carigrad, ako se uopte i vratio, nije sigurno dugo ivio, on
nije mogao za tako kratko vrijeme izraditi tako veliko opirno djelo u deset debelih svetaka.
Na osnovu svega navedenog najvjerovatnije e biti da je Evlija elebi pojedine dijelove
putopisa napisao u raznim vremenima u toku svojih putovanja, a da je poslie, po stare dane, te
opise dopunjavao, dotjerivao i redigovao.
Pitanje izvora koje je Evlija koristio bitno je zbog davanja vrijednosti samom djelu i
podacima koje u njemu navodi. To je teko ustanoviti jer Evlija rijetko citira a podaci mu
mnogostruki, raznovrsni dakle, preopirni. Uzevi Putopis moe se openito rei da se Evlija
malo koristio tuim djelima i da je on svoj putopis pisao u prvom redu na osnovu vlastitih
utisaka, posmatranja i doivljaja koje je on biljeio u svoje dnevnike. To se jasno vidi na
svakoj stranici njegovog putopisa. Kada se ita djelo primjeuje se da je pisac bio ivo
zainteresovan za zemlje kroz koje je prolazio i narode s kojima je dolazio u dodir. Svojom
sposobnou zapaanja on opisuje ustanove svakog grada, kasabe i sela na osnovu vanosti i
znaja svake od njih. Prepisuje marljivo natpise sa raznih vanijih kulturnih spomenika.
Uporeivanjem tih natpisa koje je zapisao u svoje djelo, vidimo da su oni zaista uzeti sa tih
spomenika i da nikada nisu izmiljeni. Ono to se moe zamjeriti Evliji jeste to to se on
ograniavao na one dijelove koji sadre ime osnivaa i datum osnivanja dotinih spomenika, a
nije svaki put donosio natpise u cjelini. Znaaj Evlijinih epigrafskih podataka postaje za
nauku tim vei to se znatan broj tih natpisa do danas sauvao jedino u njegovom djelu.
Njegov osjeaj za vanost natpisa na kulturnim spomenicima vidi se i iz toga to ponekad
spominje i stare grke i latinske natpise na spomenicima (Jajce, Livno), ali ih on nije znao
proitati. Takoer je bio zainteresovan za sudske protokole (sidile) i iz njih uzimao razne
podatke za svoje djelo. Tako na osnovu kadijskih sidila donosi popis mahala u Beogradu.
Evlija je zalazio i u defterhane i za svoje djelo se koristio podacima katastarskih i raznih
drugih slubenih knjiga. Takoer je pregledao i deftere harakih povjerenika i od njih uzimao
podatke o broju raje koja plaa hara. Tako se mogao znatan dio njegovih podataka mogao
provjeriti na osnovu originalnih dokumenata, tako da su Evlijini podaci ove vrste sasvim
pouzdani. Kao historijske izvore koristio je i kanun-name. Na osnovu jedne da je vrijedne
podatke o upravno-politikoj podjeli Osmanske Imperije i timarske organizacije u prvom
svesku. Znaaj slubenog dokumenta ima i onaj dio putopisa koji govori o esnafskoj
organizaciji i stalekim korporacijama u Carigradu. Za taj dio putopisa i sam Evlija kae da je
koristio neki slubeni popis (tahrir defter).
Sasvim drukije stoji sa izvorima onih dijelova Sejahatname u kojima Evlija govori o raznim
historijskim dogaajima. Takve njegove podatke s obzirom na njihove izvore moemo
razvrstati u tri kategorije. U prvu spadaju njegova kazivanja o dogaajima iz starog i ranog
srednjeg vijeka, a za koja Evlija poziva na klasine grke, latinske, maarske i arapske pisce.
Ova se kazivanja ne mogu smatrati nekim historijskim izvorom (iako im se ne moe osporiti
etnografski znaaj). Evlijino poznavanje grkog, a naroio latinskog jezika je vrlo sumnjivo,
pa se ve stoga njegova pozivanje na grke i latinske historije ne moe uzeti ozbiljno, nego je
to izraz njegove tenje da se pokae uen pred neobavijetenim svijetom. Kazivanja za koja se

Evlija poziva na grke i latinske izvore osnivaju ustvari na raznim narodnim predanjima koja
je Evlija uo na putu od ljudi. Neke linosti koje Evlija navodi kao grke i latinske historiare
nisu uope historijska lica. Isti je sluaj i sa vrijednou Evlijinih pozivanja na arapske
historiare i geografe ija je djela mogao vrlo lako itati. Npr. Evlija tumai zato Arapi
Aleksandra Velikog zovu Zulkarnajn (Dvorogi), te se poziva na poznatog arapskog geografa
Maksidija, ali on u svojoj geografiji nigdje ne spominje Aleksandra Velikog. U Drugu
kategoriju Evlijinih historijskih podataka spadali bi oni podaci koji se odnose na historijske
dogaaje i linosti iz ranijih vremena osmanske historije koja Evlija nije zapamtio. Tu se
posluio nekim osmanskim hronikama, ali je u svoje prikazivanje unosio i rezultate vlastitih
obavjetenja koja je na terenu uo od raznih staraca, uesnika tih dogaaja ili kao svjea
narodna predanja. Kojim se djelima Evlija sluio nije poznato jer on nikad ne citira. Znamo da
se Evlija, za prikazivanje dogaaja iz ranije turske vladavine u naim zemljama najvie sluio
podacima turskog historiara Ibrahima Peevije. To se jasno vidi kod njegovog opisa
Beograda, Slavonije, Dalmacije i Like i prikazivanja znamenitih linosti u doba Sulejmana
Zakonodavca. Ali Evlija ni u tim dijelovima svoga rukopisa nije obian kompilator kao toliki
drugi osmanski historiografi i hroniari. U tru kategoriju historijskih vijesti spadalo bi ono
to Evlija pria o dogaajima svoga vremena, o onome to je on zapamtio i to on prikazuje
kao glavne dogaaje toga vremena kojima je bio oevidac ili je obavijeten od oevidaca. I tu
treba biti oprezan, ali ne treba sve podatke kategorino odbacivati. Na to nas upuuje sama
hronologija koja je puna kontradiktornosti. Jo je gore to Evliaj vri datiranje ne tanmo po
kalendaru nego po odreenim praznicima po kojima se zna samo mjesec i godina zbivanja. U
njegovom djelu esto se susreemo i sa kraim listama rijei i reenica kao primjerima iz
jezika onih naroda o kojima on na dotinim mjestima govori.
Dobre strane i mane Sejahatname bile su povod toga da se o njoj izriu dosta opreni stavovi:
od prvorazrednog geografskog i historijskog izvora do zbirke izmiljenih pria. Mnoge su
karakteristike Sejahatname, pozitivne i negativne, proistekle iz uslova pod kojima je ona
nastala, iz naravni njena autora i iz naina kako se u ono doba na Istoku shvatala i obraivala
geografija. Evlija je svojom izuzetnom marljivou i izvanrednom sposobou zapaanja i
ivim interesovanjem za sve to vidi i sazna on ostavio bogate i raznovrsne podatke o raznim
mjestima, krajevim i zemljama, te je tako pruio bogat i raznovrstan materijal za poznavanje
tih zemalja. Njegovi opisi raznih mjesta, monumetnalnih spomenika, prirodnih ljepota,
dramatinih dogaaja esto su tako ivi i plastini da se itaju kao najljepi roman. Evlija voli
poreenja. I iz toga vidimo da on ne proputa nijednu priliku da oikae svoje veliko znanje i
obavijetenost. Vrijednost njegovog djela ne umanjuje to to je u putopis rado unosio razne
udnovate stvari i legende koje su mu drae od historijskih predanja. Meutim te prie i razna
praznovjerja predstavljaju pravi pandan vjerovanjima u vjetice koja su bila rairena po
cijelom zapadu. Meutim to njegovo zaodijevanje opisa zemalja u mistino ruho ne utjee na
vrijednost podataka. Upravo to njegovo praznovjerje, uinilo je da putopis postane vjeran
izvor mnogih starih obiaja i tradicija, a posebno njegovog doba. Najvea mana Evlije je ta
to je esto pretjerivao, naroito u davanju brojanih podataka, i to je neke opise prosto
izmislio. Druga mana bi bila ta to je neke opise svojih putovanja prosto izmislio. Meutim to
je odraz njegove bujne mate. Ako se ima na umu da njegov putopis nije sauvan u originalu,
nego u preko stotinu godina mlaim prepisima, onda nije udo to su u njemu lina i

geografska imena esto pogreno zabiljeena. Ali na kraju se mora konstatovati da je njegovo
djelo prava riznica geografskih, historijskih, kulturnih, ekonomskih i raznih drugih podataka.
Na osnovu podataka koje pruia sejahatnama moe se potpuno izvriti rekonstrukcija pravnopolitikog, upravnog i vojnog ureenja, organizacije i stanja nae zemlje sredinom XVII. st. O
brojnosti muslimanskog stanovnitva iz Bosne i drugih zemalja, koje je preplavilo svu
Unurovinu (tursku Ugarsku), Evlija daje vana svjedoanstva. Na kraju treba istai da nema
nijednog pitanja iz vremena osmanske vladavine koje bi se dalo adekvatno obraditi a da se
pritom na ovaj ili onaj nain ne upotrijebe podaci koje nam je ostavio Evlija elebi.