1.

Šta je filozofija

Filozofija je jedna veoma specifična duhovna dijelatnost. Kao takva ona je uvjek izazivala i divljenje i čuđenje, ali i
izvjestan strah od ljudi. Pitanje o filozofiji, zapravo njena upitnost, traži da se utvrdi kakav je njen karakter, smisao i
ciljevi, dali je ona znanost kao što su druge znanosti koje teže ka nečemu konkretnom i očigledno korisnom za ljude, ili
je ona nešto drugo nešto beskorisno. Filozofija je znanost i to znanost posebne vrste. Od svih drugih znanosti filozofija
se razlikuje po tome što ona sama određuje i definiše svoj predmet, pronalazi samo njoj svojstvene metode za njegovo
istraživanje i isticanje saznanja o njemu. Dakle filozofija je jednaka svim ostalim znanostima po tome što je i ona
sistemacko istraživanje nekog određenog predmeta. Ona je kao i druge znanosti sistem strogo i precizno izvedenih
misli i dokazanih stavova. Ali filozofija se razlikuje i od svih drugih znanosti i u tome je jedinstvena, pa se u tome
razlikuje čak i od teologije, koja joj je najbliža. Ona nema unaprijed datog predmeta kojeg istražuje niti joj sam predmet
određuje metode istraživanja. Ona svoj predmet sama konstruiše, izvodi ga iz svojstava mišljenja kao takvog, te se
može reći da ona nije znanost o nekoj unaprijed datoj realnosti, koja stoji naspram mišljenja kao već gotova datost.
Filozofija se može definisati kao misaono istraživanje onoga što je iza i iznad svake moguće realnosti. Filozofija je
znanost u kojoj nema predmetne istine i u kojoj nije moguće jednu filozofiju odbacivati za račun druge filozofije.
Filozofija je moguća upravo zbog toga što nije moguća.

Izvori filozofije

Izvori za proučavanje filozofije su, prije svega, dijela filozofa i posebno dijela velikih filozofa. Čitati dijela velikih filozofa
– jedini je ispravan put ka filozofiji. Aristotel, jedan od utemeljitelja filozofije, kazao je da je „ dokolica izvor filozofije“.
Filozofija je dakle nastala iz dokolice, kako kaže Aristotel, ali i iz potrebe da ljudi, koji nisu morali misliti o
svakodnevnim problemima života, počnu razmišljati o tome ima li njihov život smisla, šta on znači i šta je svijet u kojem
živi, te kako mogu saznati šta je taj svijet i kako on postoji.

Odnos između filozofije, religije,znanosti i umjetnosti

Sama filozofija je jedna znanost i posebna vrsta znanosti. Filozofija je znanost što i ona istražuje jedan određeni
predmet kojeg nastoji najrigoroznije i najpreciznije odrediti. Ona je znanost i po tome što ima i metodu kojom istražuje
svoj predmet i što nastoji utvrditi istine o njemu. Teologija je ona znanost koja pokušava putem logičkog mišljenja
dokazati postojanje Boga ili apsolutnog bića. I filozofija i teologija imaju za svoj predmet apsolut. Apsolut je konačna i
svemu utemeljujuća realnost koja u sebi sadrži sve što je bilo i sve što će biti, sve što može da bude i sve što treba da
bude.

Filozofske discipline

Sokrat je usmjerio ljudsko mišljenje i filozofsko istraživanje prema pitanjima koja su izlazili iz tradicionalnog koncepta o
filozofiji kao mišljenju o bitku, tj o onome po čemu sve jest i usmjerio naše mišljenje ka pitanjima kako spoznajemo i na
osnovu čega možemo ispravno dijelovati.

Platon je, pored učenja o osnovi svega, tj antologije ili kasnije metafizike, postavljao i pitanja praktične filozofije, tj
pitanja koja se tiču odnosa našeg mišljenja o strukturi realnosti i strukturi i zakonima našeg sopstvenog života.

Demokrit je u svojim razmišljanjima o prirodi utemeljio gnoseologiju tj posebno razmatranje o načinu kako ljudi i šta je
to što im omogućava spoznaju.

Aristotel – u njegovim spisima moguće je jasno razlikovti tri bitna i jasno diferencirana polja istraživnja: polje teorijske
filozofije, polje praktičke filozofije i polje logike.

Teorijska filozofija je obuhvatala problematiku koja je, kasnije bila označena kao Metafizika.
Praktička filozofija je obuhvatala etiku, politiku, ekonomiku i poetiku.

2. Počeci filozofije

U epu o Gilgamešu imamo dokaz postojanja i načina shvatanja koji se razvio u prvoj i svakako najstarijoj
zemljoradničkoj kulturi na svijetu a to je ona koja je nastala u dolinama Eufrata i Tigrisa u drevnom Sumeru s gradom
Urom kao centrom. Ta kultura koja je stvorila i jedno od prvih pisama na svijetu a to je poznato klinasto pismo. Prve
teorije koje imaju filozofski karakter su učenja koja se pripisuju tvorcima kineske filozofije Lao Tseu i Kung Fu Tseu te
tvorcima indijske misli, indijske religije, brahmanizma, đainizma i tvorcu jedne religije koja je ujedno i filozofsko učenje
budizma Gotama Budi, s kojima uporedo dolaze i tvorci grčke filozofije Tales i Pitagora, zanimljivo je da se sve ove ideje
javljaju između sedmog i šestog stoljeća prije nove ere. Tako se na prelazu iz sedmog u šesto stoljeće pne javljaju i
Tales iz Mileta i Pitagora iz Italije i Lao Tse u Kini a nešto kasnije i Kong Fu u Kini i Gautam Buda u Indiji. Njihova učenje
izuzimajući Talesa ali ne sasvim i Pitagoru su na granicama filozofije i religije.

Lao Tse (počasno ime mu je bilo Stari Majstor) je u svojoj knjizi „Tao te king“ je izložio svoje učenje o principu Tao. Tao
je apsolutni i vladajući princip svijeta. Sve u svijetu vječno kruži krećući se između Jinga i Janga kao protupostavljenih
principa na kojima se temelji vječno kretanje u krug.

Konfucije ili Kung Fu Tse je najveći etički mislilac starog svijeta i Kine posebno. On je tumač tradicije i mislilac koji
smatra da je tradicija i poštovanje tradicije osnov dobra i svake dobre stvari u ljudskom svijetu. Kod njega važi princip
ako su ljudi dobri i sve stvari oko njih pa i one od kojih zavise i oni sami, sve će dobro funkcionisati.

Sidarta Gaotama Buda on je osnivač filozofskog i vjerskog učenja- budizma. Sama riječ buda znači – prosvjetljeni, onaj
koji je spoznao istinu svijeta i smisao ljudskog života. On nije pisao nikakve knjige ali su njegovi učenici sačuvali njegove
govore i predavanja. Srž njegove filozofije je učenje o bolu o nastanku bola i prestanku bola i višeslojnom putu ka
oslobađanju od bola. Taj put ima osam faza od oslobađanja od doživljavanja bola. Nirvana je stepen kad smo sasvim
izašli iz svijeta bola. Ta bol nije fizička patnja nego stanje doživljavanja svijeta kroz želje i borbu za njihovo ostvarenje ili
neostvarenje.

3. Antička filozofija

Antička filozofija započinje s Talesom koji je živio u Egejskom gradu Miletu na prelazu između 7 i 6 st stare ere. On je
smatran za jednog od sedam mudraca antike. Za Talesa je voda u temeljima svega što jeste.

Kosmološko razdoblje. Počeci filozofije

Kaos je po Grčkom shvatanju početno stanje svega što postoji, ali tada počinju djelovati bogovi i stanje se uređuje, a
uređeno stanje svega što postoji naziva se Kosmos. Sama riječ kosmos ima značenje nečega što je uređeno i
podvrgnuto redu. Drugi kraj u kojem se razvila filozofija bio je Južna Italija gdje je Pitagora, koji je rodom sa otoka
Samosa, kao emigrant u gradu Krotonu osnovao školu Pitagorejaca. Stara grčka filozofija se dijeli na škole od kojih je
prva bila nazvana Miletska škola, njeno osnovno pitanje je bilo o prirodi svijeta, pitanje prirode kosmosa.

Miletska škola (Tales, Anaksimen, Anaksimandar)

Anaksimandar 7-6 st pne, pisac je kako se misli prvog filozofskog spijeva „Peri fisei“ ili O prirodi što će postati opći
naziv za sva dijela koja govore o prirodi, odnosno o materiji ili kosmosu. On je rekao da je u prirodi stvari da nastaju iz
nečega i da se moraju vratiti onamo iz čega su nastale.
Anaksimen on je bio učenik Anaksimanderov. On misli da je osnova svega beskonačna materija koju naziva zrak. Zrak
je osnova svega što jeste i on se kreće kroz faze koje određuje kao postojanje vatre, zraka, vjetra, oblaka, vode, zemlje.
Anaksimen je značajan i po tome što je smatrao i to kazao- da je zrak nešto što prethodi samim bogovima, koji su i
sami nastali iz zraka.

Pitagorejska škola

Osnivač ove škole je filozof Pitagora 6-5 st pne. On je pored toga što je veliki filozof bio poznat kao veliki matematičar i
muzičar odnosno teoretičar muzike. Za Pitgoru je broj u osnovi svega. Brojevi za njega i za grke figuriraju kao simbol
kosmičkih sila koje vladaju svijetom. On je svoju filozofiju kosmosa utemeljio u ideji harminije čiji su nosioci upravo
brojevi. On je za sebe rekao: „postoje ljudi i Bogovi i bića kao što je Pitagora“. On je bio prvi koji je upotrijebio riječ
„sophos“ u značenju mudrost, mudrac.

Heraklit - U Egeji se rodio i živio još jedan veliki mislilac koji pripada kosmološkoj filozofskoj orijentaciji, Heraklit
(Tamni ili Mračni) iz grada Efesa, 6-5 st pne. Heraklit je ostao poznat u filozofiji po tome što je tvorac učenja o
dijalektici kao općem zakonu razvoja svega što jeste, kao osnovnom principu po kojem sve što jeste biva i propada. On
je smatrao da se sve u prirodi nalazi u stalnom kretanju. Njemu se pripisuje čuvena izreka „Panta rei“ – sve teče.
Osnova svega je vatra a pokretač svega su suprotnosti, pa Heraklit kaže: „ Rat je otac svemu i kralj“.

Elejska škola (Ksenofan, Parmenid, Zenon)

Elejska škola u filozofiji je karakteristična po tome što je u filozofiju uvela problem bića. Osnivač te škole je Ksenofan
rodom iz Eleje 6-5 st pne. Osnovna karakteristika te škole je učenje o biću kao jednom i nepokretnom. Ksenofan je bio
rapsod tj putujući recitator Ilijade i Odiseje. On je ismijavao ljude i njihove osobine, njemu pripada čuvena izreka – da
kad bi konji bili kao ljudi i slikali, oni bi svoje bogove prestavljali u konjskom liku.

Parmenid - On je ujedno i najznačajnioji prestavnik Elejske škole. On je doveo do savršenstva postupak dokazivanja da
je bitak uvjek jedan i jedinstven i uvjek jednak sam sebi. Parmenid negira Heraklitovo učenje.

Zenon - Treći predstavnik Elejske škole i ujedno učenik Parmenida postaće slavan po tome što je prvi izložio čuvene
aporije o kretanju tj postavio način dokazivanja da je kretanje nemoguće ukoliko se kao pretpostavka uzme jedan
jedinstven kompaktan bitak.

Antropološko razdoblje

To je razdoblje koje težište mišljenja prenosi na probleme čovjeka i njegovog svijeta. Protagora je rekao „ Čovjek je
mjera svih stvari, onih koji jesu da jesu i onih koje nisu da nisu“. Ovaj period započinje djelovanjem sofista i njihovog
velikog kritičara Sokrata.

Sofisti

Sofisti su u povjesti ljudskog mišljenja i ljudske kulture ostali poznati kao prvi profesionalni učitelji u stvarima mišljenja
i filozofije. Najpribližnija riječ koja ih označava je Mudrolije tj ljudi koji su svoje mudrosti koristili u pragmatične svrhe.
Najpoznatiji od svih sofista bio je Protagora iz Abdere, 5 st pne. On je djelovao u Atini gdje je vodio svoju školu, bio je iz
Atine protjeran a knjiga „O prirodi“ mu je javno spaljena, što je bio prvi zabilježen slučaj spaljivanja knjige od strane
vlasti ali se uz pomoć Perikla izvukao i otišao u Južnu Italiju da predaje svoju filozofiju. Protagora izražava uvjerenje da
stvari ne postoje apsolutno i neovisno od nas, nego samo u odnosu na spoznajni subjekt.
Sokrat - Moglo bi se reći da je Sokrat iz Atine, 5-4 st pne, pravo razmeđe u grčkoj filozofiji i da od njega ova filozofija
ima svojevrstan tok. Sokrat je postavio pitanje: kako mogu da činim dobro tj da posjedujem vrlinu? Za njega je znanje
bilo jedina prava vrlina i izvor svake mogućnosti dobrog dijelovanja. Sokrat je optužen da kvari mladež i da je bezbožnik
te je glasanjem u skupštini osuđen na progon ili smrt, izabrao je smrt i popio otrov napravljen od biljke kukute. Na
samrti je rekao svojim sudijama: ja idem u smrt svojom voljom a vi u život. Ali ko od nas kuda ide to mi ne možemo
znati, to će se ipak nekad saznati. Njegove sudije su otišle u sramotu a Sokrat u vječnu slavu.

Platon, svijet u idejama – Platon Atinjanin 5-4 st pne, jedan je od najvećih filozofa kojeg poznaje historija filozofije.
Pravo ime mu je bilo Aristokle. On je bio učenik Sokratov i bio je sa Sokratovim sljedbenicima u onom trenutku kad je
Sokrat ispio otrov. On je napisao 29 dijaloga koja spadaju u 4 grupe dijela koje odgovaraju fazama razvoja njegove
filozofije. Prva faza - Rana dijela (Apologija, Kriton, Protagora, Laket), Druga faza - prelazna faza (Gorgija, Menon,
Hipija),Treća faza - zrela faza (Fedon, Fedar), Četvrta faza (Parmenid, Sofist, Državnik, Fileb, Timej).

Aristotel – 4 st pne, je rodom iz mjesta Stagira ali je veći dio života proveo u Atini, dok je jedno vrijeme bio i u
Makedoniji. Aristotel je došao u Atinu i postao učenik Platonov. On je u centar svog istraživanja stavio svijet. Aristotel
je bio suprotan Platonu, Platon idealist, Aristotel realist. Aristotel je imao školu koja se zvala Likej po vježbalištu u
kojem je Atinska mladež vježbala. On nam je ostavio mnoga djela od kojih su najpoznatija: Metafizika, Fizika, Organon,
njegove tri Etike, Poetike, Politika. Njegova logička djela 200 god nakon njegove smrti svrstana su u knjigu pod nazivom
Organon (Oruđe).

Helenističko – rimska filozofija – Pod pojmom helenizam podrazumjevamo onaj period svjetske historije koji će
nastati i razviti se u grčko – maloazijskom svijetu u vrijeme nastanka velike države Aleksandra Makedonskog sve dok na
tim prostorima nije svoju dominaciju uspostavio Rim. Stoička škola – Zenon (Stoicizam), Epikur (Epikurejska škola),
Diogen (Kinička škola), Pirona (Skepticizam), Plotin (Novoplatonizam).

4. Srednjovjekovna filozofija

Pojam srednjovjekovna filozofija ima dva osnovna značenja. Pod prvim podrazumjevamo filozofiju koja je nastala u
srednjem vijeku. Pod drugim pojmom mislimo na onu filozofiju koja se nalazi pod dominacijom božanske objave tj
ideje da Bog postoji kao najviša i apsolutna realnost i kreator svega postojećeg.

Kršćanska filozofija – pod ovom filozofijom razumjemo filozofski rad koji je obavljen unutar razvoja ideje kršćanstva.
To je zapravo teologija koja se razvijala kao filozofska misao. Kršćanska filozofija je filozofija koja se bavi pitanjem o
Bogu, njegovim svojstvima i odnosu Boga i čovjeka.

Pojava kršćanstva – učenje o dva svijeta: Kršćansko učenje ima svoju genezu u duhovnoj tradiciji helensko-rimskog
svijeta. U tom svijetu rođene su i ideje o savezu Boga i ljudi. Jahve – ime Boga na hebrejski, ta riječ je zamjenjena sa
Dominus što znači naš gospodin, u ovom slučaju Bog katoličanstva. Ovaj svijet u kojem ljudi žive je stvoren od Boga ali
on nije onaj pravi svijet, onaj pravi svijet je Carstvo Božije.

Filozofija crkvenih otaca - Aurelije Augustin

On je dijelovao početkom 5 st. On govori najviše o svom glavnom dijelu „Ispovjesti“. On je jedan od najvećih
predstavnika ovog pravca u filozofiji koji predstavlja direktan spoj crkvenog učenja i filozofije a kojeg nazivamo
Patristika ili period crkvenih otaca. U svom spisu „Protiv akademika“ (Platonovaca), Augustin kaže da je najbitnija
izvjesnost našeg postojanja upravo to da mi ne možemo izbjeći da ustanovimo da postojimo. On je sličan Dekartovom
stavu iz kojeg je slijedilo ono „Cogito ergo sum“. Ljudska volja je za Augustina slobodna i čovjek ima moć i sposobnost
da odlučuje o svemu što se njega tiče. Augustin je i tvorac jedne estetike koja se temelji na ideji harminije kosmosa.
Kosmos je dijelo tvorca i to dijelo je nužno lijepo, jer je savršeno i usklađeno do kraja.
Scholastika

Za skolastiku smo rekli da je to filozofija čiji je stvarni sadržaj bilo pitanje o Bogu i njegovim svojstvima.

Pijer Abelard – je filozof duboke skolastike, on se javio u vrijeme kad su sva pitanja koja je ova filozofija postavljala i
riješavala bila već u osnovi postavljena. U svojim izlaganjima je oštro kritizirao misticizam. On je tvrdio da vjeri nije
potreban mistički dokaz i osnov.

Toma Akvinski – je svakako najvažniji i najplodniji mislilac cijele skolastike i on predstavlja zapravo sam vrh skolastičke
filozofije. Učio je u čuvenom samostanu dominikanaca, koji se nalazi na brdu Monte Casino u Italiji. On se s pravom
smatra najznačajnijim i najutjecajnijim katoličkim filozofom cijelog srednjeg vijeka. On je u svom dijelu „Suma
Theologae“, dao jednu sistemski izloženu i sređenu enciklopediju cijelog crkvenog učenja i skolastičke filozofije. Tomin
veliki duhovni poduhvat bio je usmjeren na pokušaj da uskladi učenja i metode filozofije sa istinama objave, odnosno
učenjima katoličke crkve.

Džon Dans – je za razliku od Tome Akvinskog bio franjevac i ujedno najveći protivnik učenja Tome Akvinskog. Dans
dolazi do stava da postoje dvije vrste istine: jedna je istina vjere a druga istina razuma. Za Dansa je volja najbitnija
duhovna snaga i ona je iznad razuma, suprotno mišljenju Tome Akvinskog.

Islamska filozofija – pod pojmom islamska filozofija razumjemo onu filozofiju ili filozofski rad koji je nastao i koji je
obavljen u vrijeme nakon nastanka islama kao vijere i nakon što se razvila kultura koju je islam porodio. Izvori Islamske
filozofije – izvore nalazimo u dijelima klasičnih grčkih autora, ponajprije Platona i Aristotela ali i drugih značajnih
mislilaca posebno Plotina i Porfirija, koje su arapski pisci preveli na arapski jezik i svestrano studirali i tumačili. U izvore
islamske filozofije možemo ubrojati i dijela velikih vjerskih učitelja islama.

Islamske filozofske škole – filozofija islamskog misticizma = tesawuf

Al Kindi, 9 st nove ere, živio i djelovao u Basri i Bagdadu. Bio je učenjak visokog ranga, poznati matematičar i filozof,
koji je dosljedno slijedio osnovne postavke Aristotelove filozofije. Smatraju ga osnivačem filozofije u Arapa. Značajan je
po tome što je smatrao da bi matematika morala postati osnovna metoda svake znanosti.

Al Farabi, 9 – 10 st nove ere, bio je turskog porijekla, ali potpuno arabiziran, te je umro u Damasku. Bio je komentator
Aristotelovih dijela i neoplatoničkih ideja Plotina i Porfirija. Božiju egzistenciju je tumačio kao jednostavnu i
jedinstvenu. Država bi, po njemu, morala da bude jednostavna kao i božija priroda.

Ibn Sina, 10 – 11 st, je jedan od najveći umova koje je svijet vidio. Podjednako je bio kompetentan filozof, znastvenik
(hemija i medicina), tvorac najznačajnijeg medicinskog kodeksa (pod imenom Canun koji je nastao nakon Galena),
pijesnik, zemljopisac i uopće svestrani duh. On je smatrao da materijalni svijet nije ni od koga stvoren i da je vječan.
Smatra da je duša besmrtna. Najznačajnije djelo mu je Enciklopedija filozofije.

Ibn Rušd, 12 st, filozof, medicinar i matematičar. Slično Ibn Sinau i tadašnjim islamskim misliocima i on se bavio s više
vrsta znanosti. Bio je uspješan liječnik, hemičar i biohemičar, matematičar, veliki šerijatski pravnik i filozof. Bio je
najveći komentator Aristotelove filozofije u islamskoj filozofiji. Za njega je rečeno: Aristotel je objasnio prirodu a Ibn
Rušd Aristotela. On je kazao da je Aristotelova filozofija jedina istina i da joj ne treba dopuna ili ispravka. On će ostati
značajan posebno po svome stavu o dvostrukosti istine, tj o dvije istine: istina vjere i istina znanja ili filozofije.

Suhravardi Šihabudin – Jahja, 12 st, osnivač je Išraki filozofije ili filozofije iluminacije. On je postavio filozofske temelje
sufizma. Sufizam je mistički pokret i mistička filozofija uzdizanja kojim se ljudski duh ili jedinka uzdiže do Boga.
Ibn Arebi Muhjudin Abu Bekir, 12-13 st, bio je mistik i metafizičar, kojeg smatraju najvećim predstavnikom mističke
metafizičke misli u islamskoj duhovnoj tradiciji. Zbog ugleda koji je uživao nazvan je veliki učitelj.

Al Gazali Abu Hamid Muhamed, 11-12 st, izrazio kritiku prema filozofiji, osporavajući filozofe u odnosu na vjeru. Svoju
kritiku filozofa utemeljuje na skepticizmu i neoplatonizmu. Njegovo poznato dijelo je „Destrukcija filozofa“.

Ibn Tajimija, 13-14 st, prvi je unio islamsku misao ideje vraćanja temeljnim izvorima vjere i vjerskog učenja. On je prvi
počeo da bukvalno tumači tekst Kurana i da govori o tome kako je Bog među nama.

5. Novovjekovna filozofija

Filozofija renesanse – renesansom nazivamo veliki pokret u duhovnoj i potom i u materijalnoj sferi života europskog
društva, koji je završio nastankom moderne kapitalističke civilizacije i građanske kulture a do kojeg je došlo nakon
dužeg razvoja humanističkih ideja. Prestavnici zrele renesanse u filozofiji su bili: u Italiji Đordano Bruno, u
južnoslavenskim zemljama najznačajnjim misliocima renesanse smatraju se Marko Marulić, Marin Držić i u filozofiji
Franjo Petrić. Osnovu Brunove filozofije predstavljala je ideja o beskonačnosti svemira i mnoštvu svijetova u njemu što
je on izveo iz Petrićevih dijela i iz lektire arapskih mislilaca. Bruno je zbog svojih ideja bio optužen za negiranje nauka
Crkve o postojanju samo jednog svijeta. On je smatrao da je stvaranje ni iz čega nemoguće. Bio je osuđen od strane
Crkve i spaljen na lomači. Juraj Dragšić najznačajniji Bosanski filozof, 1463 god kao dijete bio donesen iz Srebrenice u
Dubrovnik. Odatle je otisao u Italiju na školovanje. Pored Tomasa Morusa i njegove „Utopije“, a potom i Tomasa
Campanele s djelom „Grad sunca“, Makijavelievo djelo „Vladar“ je najorginalnije djelo filozofije društva i historije. Od
poznatijih prestavnika renesanse tu su još i Hugo Grotius, Galileo Galilej,Tomas Hobs, Paracelsus,itd...

Empirizam – to je filozofija koja je nastala u Engleskoj tokom 17 – 18 st, i koja je u centara filozofskih problema
postavila pitanje o tome kako spoznajemo realnost. Prethodnikom filozofije empirizma možemo smatrati Franciska
Bakona koji smatra da je glavni zadatak filozofije upoznavanje prirode. U svom najvažnijem djelu „Novi Organon“
Bakon prvo izlaže svoju ideju nove znanosti koja se temelji na shvatanju da znanje ima smisla samo ako nam donosi
koristi. Tomas Hobs – je filozof koji smatra da se spoznaja temelji na razlikovanju uzroka i posljedica. On je filozofiju
djelio na dvije znanosti: filozofiju prirode i filozofiju države. U filozofiji prirode on je empirist i u tome je saglasan sa
ostalim filozofima ovog pravca. Njegovo najpoznatije djelo je „Leviatan“. U tom djelu je izložio ideju o prirodnom
stanju ljudi kad su oni jedni drugima vukovi (Homo homini lupus est). Džon Lok – tvorac gnoseolške teorije empirizma.
On je na stajalištu da mi našim umom nemožemo spoznati ništa što nam nije došlo preko naših čula, to što je on rekao
će postati osnovni stav cjelog ovog pravca u filozofiji. Njemu pripada izreka da je naš duh „tabula rasa“. Dejvid Hjum –
će svojom analizom spoznaje putem čulnosti, utvrditi da se čulima ne može doći do općenito važne istine i do
univerzalno važećih stavova. Džordž Berkeli – će ovu ideju o čulnom porijeklu svih naših spoznaja dovesti do kraja,
zapravo je odvesti u drugu krajnost i utvrdit će da je sve što mi imamo u našem umu ujedno i njegov sopstveni
proizvod. On smatra da su naši čulni doživljaji jedina realnost koju imamo i za koju znamo.

Racionalizam – nasuprot empirizmu u evropskoj filozofiji prve polovice 18 st razvila se filozofija racionalizma.
Filozofioja racionalizma je onaj pravac u evropskom filozofiranju, koji će ustvrditi, nasuprot empirizmu i senzualizmu da
je sva naša spoznaja potekla iz razuma. Rene Dekart, 16 – 17 st, francuski filozof, najznačajniji filozof racionalizma,
matematičar, ljekar i učitelj. Dekart je objavio svoja djela, iako ih je, kako sam kaže, mislio spaliti nakon što je čuo kako
je crkva osudila Galilea samo zbog tvrdnje da se Zemlja okreće oko Sunca. Bojeći se sličnih progona on je otputovao u
Švedsku gdje je i umro od upale pluća. Njega sa pravom smatraju ocem novovjekovnog racionalizma a u nekom smislu
cijele novovjekovne filozofije. Kogito ergo sum – mislim dakle jesam. Baruh de Spinoza – 17 st, holandski filozof, on je
sljedio Dekartov način mišljenja. On je najautentičniji predstavnik filozofije monizma i to filozof kojeg je moguće
tretirati kao dosljednog idealistu ili kao dosljednog materijalistu. On smatra da je supstanca ono što leži u osnovi
svekolikog kretanja i bivanja Bog ili priroda. Supstancu možete poimati i kao Boga i kao prirodu. Spinoza je objavio
svoje djelo „ Teološko – politički traktat“. U ovom djelu Spinoza raspravlja o problemu tumačenja Biblije i tvrdi da se
ona može shvatiti i tumačiti na dva načina. Jedan je način bukvalni, u smislu shvatanja običnog svijeta a drugi je dublji i
on podrazumjeva kritičko čitanje i razumjevanje smisla onog što je rečeno. Spinoza je svoje glavno djelo pod nazivom
„Etika“ napisao ali ga nije sam izdao.

Prosvjetiteljstvo – pod prosvjetiteljstvom razumjemo jednu epohu duhovne i kulturne te opće historije evropskog
društva, koja se temelji na dominantnoj ulozi razuma. Fransoa Volter, 17-18 st, smatra se tipičnim predstavnikom
filozofije ranog prosvjetiteljstva. Volter je bio čovjek koji je bio u neku ruku zaštitni znak 18 st i prosvjetiteljstva, svih
njegovih velikih ideja i još većih zabluda. Volter je ismijavao sve zablude svog vjeka i ljudi, koji su živjeli u sjeni
aristokratskog režima i Crkve. Kritizirao je religiju, kritizirao dogmatski racionalizam i posebno Lajbnica i njegovu ideju o
predestiniranoj harmoniji. Drugi filozof koji se takođe može svrstati u neku vrstu zaštitnog znaka prosvjetiteljstva bio je
Žan Žak Ruso, on je značajan kao kritičar društva i kao pisac djela „Društveni ugovor“. Ruso je bio veliki kritičar i
teoretičar pedagogije.

Njemačka klasična filozofija – Imanuel Kant, 18 – 19 st, on je utemeljač njemačke klasične filozofije. Kantov filozofski
rad i njegovo djelo obično se djeli u dvije faze. Prva je pretkritička, o kojoj sam Kant govori kao o periodu dogmatskog
drijemeža njegovog uma a druga je kritička faza. Svoj zadatak Kant je izvršio pisući svoje tri čuvene kritike: „ Kritiku
čistog uma“, „Kritiku praktičnog uma“, „Kritiku rasudne moći“. Ove tri kritike ostale su zaštitni znak cijele Kantove
filozofije. Dvojica Kantovih nasljednika Johan Gotlieb Fihte i Fridrih Vilhelm Jozep Šeling, 18 st, razviće neke
imanentne momente i mogućnosti Kantove filozofije. Tako će Fihte uzeti transcendentalni subjekt JA i iz njega
dijalektičkom metodom izvesti svekoliku realnost svijeta. Šeling će ideju jedinstva subjekta i objekta razviti u stava
identiteta. Hegel je kazao „kod Šelinga su sve krave crne“. Hegel – temeljne ideje njemačke klasične filozofije nalaze
svoj najrazvijeniji i najpotpuniji izraz u filozofiji Hegelovog apsolutnog idealizma. Hegelova filozofija utemeljena je na
ideji apsolutnog subjektiviteta i idealiteta. Hegel, 18-19 st, tvorac najgrandioznijeg filozofskog sistema novog doba,
smatra se za najznačajnijeg predstavnika ne samo njemačke filozofije nego jednog od najznačajnijih filozofa uopšte. Za
Hegela je bitak ideja i ona je apsolut, ona je ono iz čega sve postojeće izvire i čemu se vraća.

6. Savremena filozofija

Kritika Hegelove filozofije – pojavila se odmah nakon njegove smrti. Glavni i najproduktivniji kritičar Hegela bio je
Ludvig Fojerbah, 19 st, drugi veliki kritičar Hegela bio je Soren Kirkegard, treći je Karl Marks, četvrti Artur Šopenhauer,
i Augusto Comte francuski socijalni mislilac osnivač pozitivizma i sociologije.

Artur Šopenhauer – on sebe smatra pravim sljedbenikom Kanta, kojeg su pokvarili neki šarlatani (Fihte, Šeling i Hegel).
U njegovoj filozofiji figuriraju dva principa: „Svijet je moja predstava“ i „Bit svijeta sadržana je u volji“.

Pozitivizam, pragmatizam, instrumentalizam – Augusto Komte, 18-19 st, on je svoje ideje izložio u svom djelu „Kurs
pozitivne filozofije“, u kojem je zaradio svoju gnoseološku teoriju utemeljenu na pozitivnim činjenicama. Osnovu
svakog znanja po Komteu čine pozitivne činjenice. Američki filozof, pedagog i reformator obrazovanja Džon Devej je
filozof koji u smislu neke opće sistematike mišljenja spada u prirodnoznastveno nastrojene evolucioniste, dakle, u
filozofe pozitivističkog usmjerenja. On je u osnovi pragmatist. Fridrih Niče – sveučilišnu znastvenu karijeru je započeo
kao filolog, kao profesor klasične filologije i kao historik antičke književnosti. „Kad je Bog umro onda je čovjek
najodgovorniji za svijet“.

Logički pozitivizam – Bertrand Rasel – je bio prije svega veliki matematičar koji je objavio studiju o osnovama
matematike „Principia mathematica“. Ludvig Vitgenštajn – je nakon svog „Tractatusa logico-philosophicusa“ ( Logičko
– filozofski Traktat), napustio i negirao svoje stavove izražene u tom djelu.
Filozofija života, pojam intuicije – Henri Bergson, 19-20 st, osnivač modernog intuicionizma i vitalizma je francuski
filozof Henri Bergson. On je pisac utjecajnog djela „Revolution creatique“. On smatra da se spoznaja razuma može
odnositi samo na ono što je mrtvo.

Fenomenologija – utemeljitelj moderne fenomenološke filozofije je njemački filozof i matematičar Edmund Huserl, 19-
20 st.

Filozofija egzistencije- Martin Hajdeger i Karl Jaspers.

Egzistencijalizam i humanizam – Žan Pol Sartr, Albert Kami.

Filozofija strukturalizma – Klaud Levi Štraus, Mihael Fouko i Lusi Altuzer.

7. Filozofska misao u Bosni i Hercegovini

Učenje Crkve bosanske kao filozofija – crkva bosanska bila je neomanihejska. Manihejska ili neomanihejska učenja
polazila su od shvatanja da postoje dva načela koja vladaju svijetom. Jedno je načelo dobra a drugo načelo zla.

Tomizam i Skotizam u Bosni i Hercegovini – katolička crkva je vodila veliku borbu protiv Crkve Bosanske i slala je u
Bosnu vizitatore, u prvo vrijeme to su bili domikanci a kasnije franjevci. Sa Dominikancima došlo je do učenja Tome
Akvinskog tj širio se tomizam, dok je s franjevcima dolazio uticaj skotizma, budući da je filozof Dans Skot bio utjecajan
u franjevačkom redu.

Islamska filozofija i filozofija tesavufa u B i H – dominirali su problemi logike, što se vidi iz djela Hasana Kafije
Prušćaka, Šejh Juje, zatim problemi semantike i semiologije. Najveću slavu je stekao Abdulah Bošnjak o čijem je radu
pisao Ismet Kasumović.

Moderna epoha u filozofiji B i H – do razvoja moderne evropske filozofije u B i H dolazi relativno kasno, krajem 19 st.
Tada je osnovana prva evropska školska ustanova u B i H, velika gimnazija u Sarajevu a uskoro i unekim drugim
gradovima – Mostar, Banja Luka, Tuzla, Bihać, Travnik. Prvo djelo u B i H bilo je „Sistem filozofije“ vrhbosanskog
nadbiskupa Josipa Štadlera. Pisci koji su radili u našoj sredini zadnjih 50 god: Ivan Faht, Vanja Sutlić, Šefkija Žuljević, Arif
Tanović, Abdulah Šarčević, Muhamed Filipović, Nerkez Smajlagić, Kasim Prohić, Rasim Muminović, idr...