You are on page 1of 59

Dr.

Zaim Bilalbegović

PORIJEKLO
PORODICE
BILAJBEGOVIĆ 1

elektronski preuredio Bilajbegović Muhamed dipl.ing


DRAGA RODBINO,
Par mjeseci prije smrti 1986.godine moj otac rahmetli Hadži
Džafer - beg mi je dao pismo u kojem je opisao sve što je znao o
porijeklu naše familije. Kod preuzimanja pisma obećao sam da ću
potražiti odgovore na njegova pitanja:

Ko je bio Arslan-beg?

Odakle je Arslan - beg došao u Čaplje?

Koje je naše pravo prezime?

Do ovog rata sam mislio da ima vremena za ispunjenje mojih


obećanja. Međutim, kad nas je rat rasuo po cijelom svijetu,
shvatio sam kako bi bilo dobro da se i preko saznanja o istoriji
familije Čvršće povežemo. Zbog toga sam, još u toku rata,
odlučio da što prije sakupim podatke do kojih se može doći, te da
to, zajedno sa pismom mog oca pošaljem svima kako bi i Vi
dopunili to sa podacima o Vama, Vašim roditeljima i potomcima,
pa da sve to štampamo u jednoj knjizi i svima iz naše familije
pošaljemo. 2

Dolaskom u Sarajevo početkom 1994.godine dobio sam stan u


zgradi gdje stanuju Prof. Nedžad Hadžidedić - etno kulturolog i
njegova supruga Ljiljana - kustos muzeja Koristeći njihova bogata
iskustva i literaturu uspio sam da u proteklih 6,5 godina
odgovorim na pitanja moga oca rahmetli Hadži Džafer - bega i da
nađem korijene naše familije sve do 1444.godine, te uradim
šemu "porodičnog stabla" za posljednjih 400 godina

U pismu moj otac nije naveo godine rođenja i godine smrti naših
predaka, ali je naveo životne dobi u kojoj su neki od članova naše
familije poginuli i u kom ratu. Na osnovu tih podataka i
historijskih podataka o vremenu tih događaja, ja sam mogao
približno odrediti godine rođenja i godine smrti, za starije pretke,
a za mlađe ove podatke sam našao na njihovim nišanima. Za
pretke Arslan - bega koristio sam isključivo podatke iz ranije
objavljene literature. U očevom pismu sam dodao i neke podatke
za pojedine članove familije, do kojih sam došao
Draga Rodbino,

Šaljem Vam ovaj materijal sa molbom da ga umnožite i pošaljete


svima iz naše familije za koje znate adresu te da za sebe i svoju
najužu familiju dopunite ove podatke sa Vašim podacima sve do
tek rođene djece, navodeći datume rođenja za žive a za umrle i
datume smrti mjesto ukopa. Dobro je da za svakog člana
navedete i neke osobine po kojima je bio poznat, naročito za
umrle pretke. Ako znate da neki od navedenih podataka ne
odgovara, molim Vas da navedete svoj podatak i izvor podataka,
kako bi navedeno mogli ispraviti. Očekujem da mi Vašu dopunu
pošaljete najkasnije do konca januara 2001. godine sa vašom
adresom i brojem tel. Uz mnogo, mnogo selama i sa zahvalnošću
svima!

Prof. dr. Zaim


Bilalbegović
Pismo rahmetli Hađži Džafer - bega

DRAGA DJECO,
Naša familija Bilajbeg (Bilajbegović, Bilalbegović) danas, po
muškoj liniji, ima oko 60 porodica i ovaj broj se, hvala Bogu,
svake godine povećava, ali se i sve više raseljavamo i sve manje
poznajemo. Zato želim da vam opišem porijeklo naše familije
onako kako sam ja čuo od svog oca rahmetli Zaim - bega, te što
sam saznao iz drugih izvora u 80 godina svoga života

1. Otac moga djeda ARSLAN - BEG (1745 - 1812) je, za


zasluge u ratu, od turskog Sultana dobio imanje na području
današnjeg Čaplja kod Sanskog Mosta u veličini: "koliko može za
jedan dan obići i obilježiti".

On je pošao od rijeke Sane na Roginovcu preko Bara prema


potoku u Osmančevićima, zatim uz potok do iznad Osmančevića
i Pašića kuća, te preko Dolova do Bajrića u visini današnje
džamije, pa prema vrelu ispod Ibrišagića kuća i niz potok do
rijeke Sane, a zatim uzvodno do mjesta polaska Tako je
4
obuhvatio oko 6.000 duluma zemlje, od čega je tada više od 90
% bilo pokriveno šumom i pašnjacima (Današnje Bare su bila
velika hrastova šuma, a bukove, grabove i hrastove šume sa
proplancima i pašnjacima su se prostirale lijevo od pravca rijeka
Sana kod Sokine kuće, vrelo Rujac, vrelo Buhinac, stara Šelića
kuća pa do puta pored današnje kuće Pepe Kneževića i
Zorićakuća, te niz Skele do rijeke Sane.) Na zemlji, koju je
Arslan - beg dobio, živjelo je od ranije par muslimanskih
porodica, koje su zadržale svoja imanja, ali više nisu plaćali
porez carskim službama nego novom posjedniku zemlje.
Pravoslavne porodice: Đurđevići, Šelici, Šipka, Čičići i Zorići su
naseljene kasnije, radi potrebe pomoći u obradi zemlje i uzgoja
stoke, a imale su kmetovski odnos prema posjedniku zemlje.

Arslan - beg je napravio kuću sa visokim kamenim zidom oko


kuće i dvorišta na mjestu zvanom Gradina, iza današnje kuće
Adema Bišćevića, gdje su od ranije bili ostaci rimske utvrde. Iz
Anadolije u Turskoj je doveo ženu i troje djece: Ibrahim (13),
Mekbulu (11) i Zejnil (8). Desetak godina kasnije umre mu žena i
Arslan-beg se ponovo oženi te stekne još jednog sina
Muhameda. Pod stare dane je otišao u Tursku da obiđe rodbinu i
tamo je umro. Pred polazak je uvakufio 10 duluma zemlje za put
između izlaza u Bare Halimovića potoka Osmančevića (današnje
kućište i bašta rehmetli Rasima Bilajbega i mezarje porodice
Bilajbegović), sa namjerom da se na tom zemljištu gradi
Džamija 1 st r 1 5 .

Porodično stablo famije Bilajbegović dodatak u Excel-u

5
I

1.1. Najstariji Arslan - begov sin IBRAHIM - BEG (1782 -


1813) se mlad oženio i stekao dva sina: Mahmuta i Sulejmana.
Isticao se borilačkim sposobnostima i hrabrošću. Bio je nižeg
rasta i vrlo snažan, kao i otac mu Arslan - beg. Poginuo je sa
tridesetak godina života u ratu Bošnjaka sa srpskim ustanicima
na Zasavici, gdje je i sahranjen 2 s tr 1 5 .

II

1.1.1. Stariji Ibrahim - begov sin MAHMIIT - BEG (1806 - 1831)


nije ostavio muških potomaka. Poginuo je u dvadeset-petoj
godini života braneći imanje od jedinica"Husein kapetana
Gradaščevića“ i sahranjen je na mezarju u Lužanima 4 st r 1 9 .

1.1.2. Mlađi Ibrahim - begov sin SULEJMAN - BEG (1810 - 1851)


se, nakon progona bosanskog vezira Namik paše 1831.godine,
zajedno sa amidžom Muhamed begom sklonio u Livno, a zatim preko 6
Dalmacije prebacio u Tursku. Vratili su se na spaljeno imanje
poslije poraza Gradaščevića. Sagradio je kuću na uzvišenju
iznad Bara, nedaleko od ranije srušene kule uz pomoć Hasana
Pašića- jednog od sinova tetke Makbule. Oženio se i stekao
sinove: Redžu i Muhameda. Poginuo je kod Jajca u borbama
Krajišnika sa jedinicama Omer paše Latasa. 5 st r 2 0

III

1.1.2.1 Stariji Sulejman-begov sin REDŽI-BEG (1846-1876) nije


ostavio muških potomaka. Za života je očistio i za upotrebu
osposobio vrelo ispod kuće, koje je kasnije po njemu nazvano
„Redžinac“. Poginuo je mlad u borbama Bošnjaka sa srpskim
ustancima u Ribniku kod Ključa, sahranjen je kod džamije u
Lužanima.

1.1.2.2. Mlađi Sulejman-begov sin MUHAMED-BEG (1848-


1919) je, kao drugo muško dijete u begovskoj porodici , sa
dvadeset godina upućen na odsluživanje vojnog roka u vojnu
školu u Tursku, što je tada trajalo 5 godina. Po završetku vojne
škole ostao je dvije godine kod rodbine i obavio Hadž. (Po njemu
su njegovi potomci dobili nadimak "Hadžići".) Po povratku se
oženio iz porodice Cerića i u braku su stekli djecu: Ibrahima,
Sulejmana, Sabida, Himzu i Pašu. Isticao se obrazovanjem i
mudrošću. Bio je pravedan i uvijek spreman da pomogne
drugima. Sahranjen je u bašti 9 st r 2 6 .

IV

1.1.2.2.1. Najstariji Hadži Muhamed - begov sin IBRAHIM - BEG


(1884 - 1930) se isticao vedrinom i lijepim glasom u pjesmi.
Bio je nježnijeg zdravlja. Mlad se oženio i stekao djecu: Hamdiju,
Seniju, Adeviju i Bilku. Umro je u Četrdeset-šestoj godini života i
sahranjen je na mezarju porodice Bilajbeg u Čaplju.

1.1.2.2.2. Drugi Hadži Muhamed -begov sin SULEJMAN - BEG


(1886 - 1964) se isticao pobožnošću i uvijek je bio spreman da
sa drugim podijeli zlo i dobro. U braku je stekao kćerke: Šemsu,
Saidu, Fadilu, Almasu i Mejru. Sahranjen je na porodičnom 7
mezarju u Čaplju.

1.1.2.2.3. Treći Hadži Muhamed - begov sin SABID - BEG (1892


- 1954) je imao veliku ljubav prema zemlji i sam je volio raditi.
Ponosio se rezultatima svog rada i trudio se da poveća imanje.
Bio je sklon pomaganju bolesnim i sirotinji. U braku je stekao
djecu: Fuada, Muhameda, Čamu, Mahmuta, Safiju i Esada,
Sahranjen je na porodičnom mezarju u Čaplju.

1.1.2.2.4. Četvrti Hadži Muhamed - begov sin HIMZI - BEG ( -


) je bio nježnijeg zdravlja i nije volio raditi teške poslove
oko zemlje. Volio je društvo i bio je sklon pomaganju bolesnim i
nemoćnim U braku je stekao djecu: Zijada, Fatku, Emsuda, Pašu,
Ismeta i Čamu. Isticao se mudrošću i prvi je u porodici Bilajbeg
upisao sina u gimnaziju (Zijada). Savjetovao je i druge da
školuju dijecu.

1.1.2.2.5 Hadži Muhamed-begova kćerka PAŠA ( . )


se udala u Sanskom Mostu za Hromalić Muharema – zvanog
„Biogradlija“ i stekla je sina Muhameda i kćerke Havu, Ćamu,
Hadžiju, Nafiju, Raziju. Isticala se svojom marljivošću i velikom
brigom u odgoju djece. Voljela je svoju rodbinu. Sahranjena je
na mezarju u Sanskom Mostu.

1.2. Drugo Arslan - begovo dijete - kćerka MAKBULE (1785 -


) se udala za Pašića u Hercegovinu (najvjerojatnije u
Avtovac kod Gacka). U braku je stekla pet sinova i jednu kćerku.
Kad je imanje njenog oca Arslan - bega u Čaplju bilo spaljeno
1831.godine od jedinica Husein kapetana Gradaščevića i ostalo
bez odraslih muških glava (Otac Arslan-beg je otišao u Tursku i
umro 1812.godine, stariji brat Ibrahim - beg je poginuo 1813.
8
kod Šabca, mlađi brat Zejnil-beg je 1822. protjeran sa
porodicom u Tursku, najmlađi brat Muhamed-beg je, zajedno sa
mladim sinom brata Ibrahim-bega Sulejmanom 1831.prebjegao u
Tursku, a stariji Ibrahim-begov sin Mahut-beg je poginuo braneći
imanje), Makbula pošalje osamnaestogodišnjeg sina Hasana da
pomogne na imanju.

Dvanaest godina kasnije, kod podjele imanja, Hasan Pašić je


dobio četvrtinu imanja, oženio se i ostao da živi u Čaplju. (To je
bio djed rahmetli Hasana Pašića, kojeg poznajemo).

1.3. Najmlađe Arslan-begovo dijete sa prvom suprugom sin


ZEJNIL - BEG (1787 - ) se oženio iz porodice Kurbegovića i
u braku je stekao dva sina. U vrijeme namjesnika u Bosni -
Dželaludin Ali paše protjeran je u Tursku sa porodicom bez
prava povratka. U Turskoj je stekao još dva sina Dvadesetak
godina kasnije pomilovan je sa još pedesetak Bošnjaka i vratio
se u Bosnu sa sinom Mehmedom.
Arslan - begovo imanje su podijelili tako da je Makbulin sin
Hasan Pašić dobio istočni dio imanja. Do Pašića imanje je dobio
Ibrahim - begov sin Sulejman-beg, a do ovoga najmlađi Arslan-
begov sin Muhamed-beg. Zapadni dio imanja je dobio Zejnil-beg,
odnosno njegov sin Mehmed - beg.

Tako je svako od njih dobio preko 1.200 duluma zemlje od čega


dio u Barama, dio u oranicama i dio pod šumom.

Nakon podjele imanja Zejnil - beg je oženio sina od porodice


Biščevića, a zatim se vratio u Tursku, gdje je i umro. (3 - a ,b ,c ,d s tr

1 6 ,1 7 ,1 8 )

II

1.3.3. Zejnil-begov, po redu rađanja treći sin MEHMED - BEG


(1824 - ) je napravio kuću na mjestu današnje kuće Agana 9
Mulalića i uskoro stekao sina, kojem je dao očevo ime - Zejnil.
Godinu dana kasnije, nakon učešća u tuči prilikom
"Đurđevdanske proslave" u Sanskom Mostu, gdje je bilo i mrtvih,
napustio je Bosnu i otišao u Tursku. Tamo se ponovo oženio i
formirao porodicu. Nije se više vraćao u Bosnu.

III

1.3.3.1. Mehmed - begov sin ZEJNIL - B E G /MLAĐI/ (1848 -


1915) je odrastao u majčinoj porodici Bišćevića Oženio se od
porodice Alagića u Sanskom Mostu i u braku je stekao kćerku i
tri sina.

Kad je Austrougarska 1908.godine pripojila Bosnu (provela


aneksiju), veliki broj Bošnjaka se iselio u Tursku, među kojima je
bio i Zejnil- beg, sa njegova dva starija sina. U Tursku se iselila i
kćerka Begana sa dvoje djece i mužem iz porodice Krupića.
Najmlađi Zejnil-begov sin Ahmet je pohađao Šerijatsku školu i
otac ga ostavi, sa nešto imovine, na staranju daidži Ibri Alagiću.
IV
1.3.3.1.4. Najmlađi Zejnil-bega /mlađeg/ sin AHMETBEG
/AHMET - EFENDIJA/ (1892 - 1947) se, poslije završetka Više
Šerijatske škole 1914. vratio u Sanski Most i zaposlio kao glavni
imam i kao matičar. Daidža Ibro Alagić mu je, za preostali dio
imovine, kupio kuću u Sanskom Mostu i oženio ga od porodice
Avdagića iz Starog Majdana U braku su stekli djecu: Hazima,
Raziju, Nafiju i Muhameda. Umro je 1947.godine i sahranjen na
gradskom mezarju.

10

1.3.3.1.4.1 Stariji sin Ahmet - efendije HAZIM (1916 - 1968) je


kao dijete imao bolest kičme i kasnije je bio lako „malo“
pogrbljen. Inače, isticao se dobrim učenjem i završio je "Višu
Gimnaziju u Banja Luci. Kao predratni komunista i prvoborac, u
partizanima je stekao visok čin. Po završetku Drugog svjetskog
rata bio je ministar u vladi BiH do 1948.godine, kad je, radi
Informbiroa bio suđen. Kasnije je bio direktor Socijalnog
osiguranja BiH. Oženio se u kasnijim godinama života sa ženom
koja je imala sina iz prvog braka i usvojio ga Sam nije imao
djece. (Njegov posinak danas živi u Sarajevu i nosi prezime
Bilalbegović).

1.3.3.1.4.2 Mlađi sin Ahmet - efendije MUHAMED (1920 -


1977) je po završetku rata završio vojnu akademiju. Umro je u
Beogradu 1977.godine u činu Pukovnika. Njegova supruga
Murisa i kćerka Goranka su se 1989.godine preselile u Zagreb,
gdje i sada žive. Kćerka je završila Astrofiziku i doktorirala u
Americi.

1.3.3.1.4.3 Starija kćerka Ahmet-efendije RA ZIJA (1918-1991)


se udala za Brkića, koji je, poslije Drugog svjetskog rata bio
ambasador Jugoslavije u Turskoj a kasnije i u Saudijskoj Arabiji.
Stekli su kćerke: Mensuru (udata u Beogradu - nema djece),
Rejhanu (završila Medicinu i specijalizaciju iz Anesteziologije,
udala se za ljekara - pedijatra Motahar Mohameda iz
Afganistana, žive i rade u Londonu, imaju kćerku Ninu) i Nadu
(živi u Zagrebu, nema djece).

(Razija je umrla u Beogradu 1991.godine, gdje je i sahranjena)

1.3.3.1.4.4. Mlađa ćerka Ahmet-efendije NAFIJA (1922- )


se udala u Sarajevo za Muminagića. U mlađim godinama je imala
upalu pluća i primala veće doze lijekova, što joj je oštetilo sluh.
U braku je stekla sina i ćerku. Sin se oženio i on ima sina i
ćerku, žive u Sarajevu. Ćerka Mebrura - udata Topalovac, je bila
spiker na RTV Sarajevo. Ima sina i kćerku. (U toku ovog rata
Mebrura je izbjegla sa djecom u London, gdje je 1994.godine
iznenada podlegla od infarkta srca.)

Jedan od unuka Zejnil - bega /mlađeg/je, poslije Prvog svjetskog


rata, došao iz Turske u posjetu rodbini, oženio se u Kijevu i
ostao na ženinom imanju. (To je bio djed familije Bilajbeg, koja
11
sada živi u Kijevu).

1.4. Treći Arslan - begov sin MUHAMED-BEG (1806 - 1858) je


dijete iz drugog braka. Oženio se iz Livna od porodice
Sultanovića i stekao sina Džafera. U vrijeme pohoda
jedinica Gradaščevića na Krajinu prebjegao je, sa mlađim sinom
brata Ibrahim-bega - Sulejmanom u Livno kod ženine porodice, a
kasnije preko Dalmacije u Tursku. Vratili su se dvije godine
kasnije na spaljeno imanje. Sin Džafer mu se u trećoj godini
života utopio u potoku vrela ispod kuće, koje je kasnije nazvano
"Džaferovac". Muhamed - begu su kasnije umirala djeca sve dok
sinu nije dao svoje ime - Muhamed. (Prema narodnom vjerovanju
umiranje djece će prestati ako se sinu da očevo ime.) Kasnije je
stekao još ćerku Raziju i sina Zaima Isticao se odvažnim
držanjem i obrazovanjem. Sahranjen je na mezarju u Lužanima

II
1.4.1. Stariji Muhamed -begov sin MUHAMED - BEG /MLAĐI/
( 18 46 - 19 21 ) se oženio ćerkom Bećir - bega Kurbegovića,
zvanog "Babuka" iz Kijeva Stekao je sinove: Mehmeda, Omera i
Adema Isticao se snagom i hrabrošću. Sahranjen je među prvima
na ranije uvakufljenoj zemlji, stoje kasnije postalo porodično
mezarje.

1.4.2. Muhamed - begova kćerka RAZIJA se udala za Jakuba


Alagića iz Sanskog Mosta Stekla je dva sina i dvije kćerke.

12

1.4.3. Mlađi Muhamed - begov sin ZAIM - BEG (1850-1923) se


dva puta ženio. Sa prvom ženom Đulsom - kćerkom Ibrahim -
bega Kulenovića iz Varcar Vakufa Mrkonjić Grada) nije imao
djece . (7)str 23

Sa drugom ženom - Eminom, ćerkom Bećir - bega Kurbegovića,


oženio se po povratku iz zarobljeništva 1880.-e godine. (8 ) st r 2 3

U braku su stekli desetero djece: Avdo, Nazim, Đulsa, Azemina,


Fehim, Zekerija, Nura, Abid, Džafer i Hruste. Bio je vrlo
otmjenog držanja i ponosan na svoje porijeklo i svoju djecu. Nije
volio raditi teške fizičke poslove. Bio je obrazovan i svoju djecu
je sam učio pismenosti. Služio se dobro njemačkim i turskim
jezikom. Sahranjen je u bašti porodice Muratovića uz među
mezarja porodice Bilajbeg. * (Zaim - beg se od djetinjstva družio
sa svojim vršnjakom Muratovićem i u starijim godinama njih
dvoica se dogovore da će se poslije smrti i ukopati jedan pored
drugog. Kako je Muratović umro prvi, pred smrt zatraži od djece
da ga ukopaju u bašti uz mezarje porodice Bilajbeg. Dvije godina
kasnije umre i Zaim - beg, koji pred smrt zatraži da ga se ukopa
uz mezar prijatelja u njegovoj bašti, što je, uz saglasnost
obadvije porodice, i učinjeno).

III
1.4.1.1. Najstariji Muhamed - bega /mlađeg/ sin MEHMED - BEG
(1888-1955) je, kao dijete, povrijedio jedno oko, a u mladim
godinama mu je počeo slabiti vid i na drugom oku tako daje sa
oko 50 godina potpuno obnevidio. Inače; bio je poznat kao vrlo
mudar čovjek, uvijek spreman da svakog sasluša i posavjetuje.
Zvali su ga iz milja "Med". U braku je stekao sina Hakiju i kćerku
Zumru. Umro je u dubokoj starosti i sahranjen na porodičnom
mezarju u Čaplju.

13
1.4.1.2, Drugi-Muhamed - bega /mlađeg/ sin OMER - BEG (1890
- 1958) se oženio od porodice Ibrišagića u Čaplju. Kako su dvije
trećine imanja njegovog oca potrošene na plaćanje sudova i
advokata za mlađeg brata Adema, on se, nakon ženidbe,
preselio na ženino imanje. Bio je sklon uzgoju voća i bio je vrlo
vrijedan zemljoradnik.

U braku je stekao djecu; Omera, Tehvidu, Aziza i Raziju. Stariji


sin Omer - zvani Omerica je poginuo 1943.godine u
sedamnaestoj godini života. 1 0 st r 2 8

Omer - beg je sahranjen na Ibrišagića i Bajrića mezarju.

1.4.1.3. Najmlađi Muhamed - bega/mlađeg/ sin ADEM - BEG


(1893-1943) je 1919.godine na narodnom skupu u Hrustovu
pobijedio u "bacanju kamena s ramena", što su Srbi iz Tomine,
poneseni uvjerenjem o vlastitoj snazi nakon formiranja
Kraljevine SHS, doživjeli kao uvredu. Kada je Adem-beg, na
povratku kući, prolazio kroz Tominu, napadne ga više mladića. U
tuči Adem-beg ubode nožem jednog od napadača, od čega je
ovaj kasnije i podlegao. Kako je to bilo u prvim danima
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Adema prvostepeni sud
osudi na smrt. Kasnije se šest godina vodio sudski postupak u
Bihaću i Beogradu, da bi Adem na kraju bio oslobođen. Za
troškove advokata i suda, Muhamed-beg i njegova djeca su
prodali dvije trećine imanja Ostala je jedna trećina za sina
Mehmed-bega radi njegovog slabog vida

Po povratku iz zatvora Adem-beg se oženio sa Zumrom i u braku


su stekli sina Rasima i dvije kćerke. Kuću je napravio, po
dogovoru sa džematom, na ranije uvakufljenoj zemlji. Inače,
isticao se cijeli život hrabrošću i snagom te lijepim glasom u
pjesmi. Poginuo je 1943.godine pri prolasku kroz Tominu, ubijen
iz zasjede, najvjerovatnije od četnika, koji mu nisu mogli
oprostiti raniju hrabrost i nisu mogli zaboraviti svoje poraze.

1.4.3.1. Najstarije Zaim - begovo dijete - sin AVDO (1881 -


1882) je umro u prvoj godini života.

1.4.3.2. Drugo Zaim - begovo dijete - sin NAZIM - BEG (1883 -


1942) se oženio od porodice Bećirbegovića iz Gornje Sanice i
stekli su djecu: Fatimu, Ahmeta, Hamida i Ibrahima. Bio je
14
poznat kao vrlo vrijedan zemljoradnik i pošten čovjek, uvijek
spreman da pomogne drugima Brinuo se o svojoj majci Emini
sve do njene smrti 1939.godine. Poginuo je 1942.godine od
njemačkog snajperiste, kad je noću upalio šibicu da vidi je li
vrijeme za ramazanski sehur. Sahranjen je na porodičnom
mezarju u Čaplju.

1.4.3.3. Treće Zaim - begovo dijete – kćerka ĐULSA (1885 -


1902) je umrla u sedamnaestoj godini života Nije bila udata.

1.4.3.4. Četvrto Zaim - begovo dijete - kćerka AZEMINA (1887


- 1889) je umrla u drugoj godini života

1.4.3.5. Peto Zaim - begovo dijete - sin FEHIM-BEG (1894 -


1919) je bio oženjen Elifom. Stekli su sina Esada i kćerku Emsu.
Umro je u dvadeset-petoj godini života od posljedica povreda u
Prvom svjetskom ratu.

(Elifase kasnije udala za Kurbegovića Nuriju i stekli su sina


Saida i kćerku Pašu).

1.4.3.6. Šesto Zaim - begovo dijete - sin ZEKERIJA (1897 -


1918) je umro nakon povratka iz Prvog svjetskog rata u
dvadeset-prvoj godini života. Nije bio oženjen.

1.4.3.7. Sedmo Zaim - begovo dijete - kćerka NURA (1899 -


1947) se udala za Hasu Avdagića u Sanskom Mostu i stekla
je djecu: Džehvu, Sulejmana, Muharemai Hamdiju. Isticala se
velikom brigom za familiju i lijepim odgojem djece. Sahranjena
je na mezarju u Sanskom Mostu.

1.4.3.8. Osmo Zaim - begovo dijete - sin ABID -BEG (1901 -


1943) se dva puta ženio. Sa prvom ženom je stekao sina
Fehima, a sa drugom ženom- mlađom sestrom supruge od brata
Hruste, Ališić Pašom je stekao djecu: Nuru, Fadila, Fadilu i
Nazifa
15
Bio je vrlo vrijedan i bio je poznat kao dobar majstor za gradnju
kuća U toku rata 1943.godine je zimi ronio u rijeci Sani i vadio
oružje i municiju za potrebe partizana, što je i dovelo do razvoja
težeg oboljenja i smrti. Sahranjen je na porodičnom mezarju u
Čaplju.

1.4.3.9. Deveto Zaim - begovo dijete - sin DŽEEER - BEG


(1905-1986) se dva puta ženio. Sa prvom suprugom Melćom -
rođena Sofradžija iz Cvilina kod Foče - je stekao tri sina:
Zekeriju (Zikriju), Šaćira i Zaima. Melća je umrla 1943.godine od
posljedica povreda u ratu. Sa drugom ženom Raifom-rođena
Begić iz Begića-je stekao djecu: Minu, Abida, Halimu, Fatimu i
Huseina.

U mlađim godinama je radio kao poslovođa na Splavištu u


Sanskom Mostu, a kasnije kao službenik na pilani. (Bio je vjernik
i za svoje vrijeme dobro obrazovan. Volio je da pomogne
drugome, ali i da traži pomoć ako mu treba Prvi je u porodici
Bilajbegović upisao sina na fakultet (Zaima). Išao je na Hadž
zajedno sa mlađim bratom Hrustan-begom. Sahranjen je na
porodičnom mezarju u Čaplju - ispraćen od velikog broja
rodbine, njegovih prijatelja i prijatelja njegove djece).
1.4.3.10. Deseto Zaim - begovo dijete - sin HRUSTAN-BEG
(1907 -2003) se oženio iz Ališića sa Ališić Safijom (Safom). U
braku su stekli djecu: Đulsu, Vejsila, Raziju, Asima i Seniju
(Senu). Kao dijete je imao bolest kuka i kasnije mu je ostala
jedna noga malo kraća i slabije pokretna u kuku, radi čega nosi
štap. Inače, obrazovan je i vrlo mudar, u narodu uvijek cijenjen
kao vrlo pošten čovjek. U mlađim godinama je radio kao stolar,
a kasnije kao službenik. Sa starijim bratom Džafer-begom je
1982.godine išao na Hadž. Supruga Safa mu je umrla
1985.godine. Od tada živi sam u kući uz česte obilaske kćerki i
sina Vejsila (U toku ovog rata je bio više godina izbjeglica u
Turskoj. Sada je, hvala Bogu, dobrog zdravlja i redovno ide
pješice u gradsku džamiju na džumu.

(svoj život okončao 2003 godine)

Draga djeco i draga rodbino, što sam znao ja sam vam napisao. 16
Nisam pisao o potomcima najmlađeg Arslan - begova sina
Muhamed - bega iz četvrtog koljena i o potomcima najstarijeg
Arslan - begova sina Ibrahim - bega iz petog koljena. Vi ove
mlađe bolje znate i siguran sam da ćete to bolje opisati, a
vjerovatno nešto, iz ovog što sam ja napisao i dopuniti ili
ispraviti. Dugujem ispriku našim ženskim precima i potomcima,
jer malo toga znamo o našim precima po ženskoj liniji. Svoje
osobine najlakše upoznajemo po poznavanju svojih predaka, a u
naslijeđivanju osobina jednaku važnost imaju majke kao i očevi.
Zato od vas očekujem da ubuduće više pažnje posvetite
praćenju i naših ženskih predaka i naših ženskih potomaka. Sto
se tiče našeg prezimena, jesmo li mi Bilajbegovič ili smo
BilaJbegović -ja nisam siguran u odgovor. U prvoj knjizi, od
ukupno tri knjige o Sanskom Mostu, stoji da su Bilajbegovići
potomci Bega, koji je došao iz Bilaja kod Bos. Petrovca.
Međutim, kad je Ahmet efendija došao iz škole tvrdio je da u
Turskoj nema prezime Bilaj - bej, a ima mnogo Bilal - beja, a
kako se tvrdilo daje naš predak došao iz Anadolije, to je Ahmet -
efendija zaključio da smo mi zapravo Bilalbegovići i on je svoju
djecu tako upisao što sam i ja učinio kod upisivanja starijih
sinova Zikrije i Zaima.
Nadam se da ćete Vi naći odgovore na pitanja: Koje bio Arslan -
beg, odlakle je došao u Čaplje i koje je naše pravo prezime, a
imat ćete, ako Bog da, više vremena od mene.

Sanski Most, januar 1986.godine

Hadži Džafer
Bilajbegovič

Istorijska zbivanja u Bosni od dolaska Arslan - bega u


Čaplje do Drugog svjetskog rata, povezano sa podacima iz
pisma Hadži Đafer-bega o događajima u familiji.

(1) Iz pisma Hadži Džafer - bega:

Po dolasku u Čaplje, Arslan - beg je, zajedno sa par od ranije u Čaplju


naseljenih muslimanskih porodica, koristio džamiju u Lužanima, gdje su
tada živjele porodice Avdagića, Kurbegovića i Biščevića. Kasnije su
Kurbegovići preselili na mjesto današnjeg Kijeva i tamo napravili džamiju, a
Avdagići i Biščevići preselili u Vakuf (današnji Sanski Most). Džamija, a uz
nju i mezarje, ostala je među srpskim kućama, a koristili su je samo 17
Muslimani iz Čaplja, čekajući bolja vremena da naprave džamiju u Čaplju.
Stara džamija se nalazila na uzvišenju iznad ceste sa desne strane idući od
Tomine prema Čaplju, odmah iza mosta na Kijevskoj rijeci, a porušena je
krajem Drugog svjetskog rata.

(2) Istorijski podaci sa podacima iz pisma:

Po nagovoru i uz materijalnu pomoć Rusije, a pod izgovorom da se bore


protiv sakupljača poreza, Srbi su u Beogradskom pašaluku 1804.godine
počeli paliti i uništavati sve što je bilo muslimansko. Pod vodstvom
Karađorđa ovaj pokret je uskoro zahvatio veći dio Srbije, što je kasnije
nazvano "Prvi srpski ustanak". Kako je Turska u to vrijeme bila opterećena
smirivanjem pobuna u Siriji i Egiptu, kao i čestim sukobima sa Rusijom, od
Bošnjaka je zatraženo da uguše bunu u Srbiji. Bošnjacima je par godina
uspijevalo da preko ljeta smire bunu, ali su se preko zime javljala nova
žarišta i nastavljeno je sa progonom i ubijanjem muslimanskog življa po
selima i u palankama, radi čega su se Muslimani povlačili u veće gradove ili
iseljavali iz Srbije. Ljeti 1806.godine, udruženim srpskim i crnogorskim
ustanicima, potpomognutim od Rusije, uspjelo je da na Mišaru nanesu
veliki poraz Bošnjacima, kojom prilikom je poginulo mnogo bošnjačkih
prvaka, među kojima i Mehmed paša Kulinović (Kapetan Stare Ostrovice -
Kulen Vakufa, u narodnim pjesmama nazvan "Kulin kapetan"). Zimi 1807.
ustanici su zauzeli i Beograd, a Karađorđe se proglasio "Vođom sveg srblja".
Narednih par godina ustanici su zauzeli i bosanske gradove: Uzice,
Požegu, Čačak, Valjevo, Loznicu, Šabac i Više grad, gdje su 50 do
70% stanovnika bili Muslimani.

Početkom 1813.godine u Bosnu je za Vezira došao Ali paša Derendelija, koji


se, na čelu Bošnjaka, uputio u odlučni obračun sa ustanicima. Istovremeno je
i Veliki vezir Huršid paša pošao sa, turskom vojskom od Niša prema
Beogradu.

Nakon proboja obrambenih linija ustanika kod Višegrada i Loznice,


Bošnjake je na Zasavici kod Šabca dočekalo 20.000 dobro naoružanih
ustanika, potpomognutih sa ruskom opremom i oficirskim kadrom. U bitci
prsa u prsa većina ustanika je ostala na bojnom polju, a preživjeli su potražili
spas bjekstvom preko Save u Austrougarsku, među kojima je bio i
Karađorđe. ‚

18
Poslije ove pobjede Bošnjaci su za narednih desetak dana stigli do
Beograda i osvojili ga prije dolaska turske vojske, što je Veliki vezir
doživio kao poniženje. U želji da se osveti hrabrim Bošnjacima,
pozvao ih je na svečanu večeru i pripremio izazivanje nereda i
pogubljenje, bošnjačkih prvaka. Bošnjaci se odazovu pozivu, ali svaki,
povede sa sobom po desetak najhrabrijih boraca, što je Velikom veziru
pokvarilo pakleni plan. Zato on izda naredbu o pomilovanju svih Srba,
učesnika u buni i oslobađanju svili zarobljenih, te stavljanju. pod zaštitu
srpske imovine, bez obzira što je veliki dio te imovine u prethodnih par
godina bio opljačkan od pogubljenih ili protjeranih Muslimana. Par mjeseci
kasnije Veliki vezir je na čelo kneževina u Beogradskom pašaluku
postavio ranije knezove, a 1815. godine knez Šumadije Miloš
Obrenović, jedan od vođa bune 1913., je proglašen za "Velikog kneza" i
postavljen na mjesto "Turskog zastupnika" u Beogradskom pašaluku, čime
je i zvanično Srbija dobila autonomiju. Gradovi: Uzice, Požega, Valjevo,
Čačak, Loznica, Šabac i Višegrad su 1813. vraćeni Bosni i ostali su u
sastavu Zvorničkog sandžaka do 1832.godine. Turci su 1829.godine,
poslije poraza u ratu sa Rusijom "Jedrenskim mirom" obećali pripajanje
ovih gradova Srbiji, a Miloš Obrenović je dobio zvanje "Naslijednog kneza
Srbije". Bošnjaci nisu prihvatali oduzimanje ovih teritorija Bosni, što je bio
jedan od razloga pokreta Bošnjaka za autonomiju pod vodstvom Husein -
bega Gradaščevića 1831 - 32. godine. Nakon poraza Bošnjaka od
strane Turske vojske na Sarajevskom polju navedeni gradovi,
osim Više grada, su pripojeni Srbiji, da bi u narednih 5 godina 80 %
džamija u ovim gradovima bilo porušeno, a većina Muslimana protjerana
u Bosnu. Kod ponovljene bune u Srbiji 1876.godine, za što je dala povoda
inscenirana pogibija srpske djevojke na Čukur Česmi u Beogradu, srpska
vojska je, prema njihovom zvaničnom izvještaju, za tri dana
pogubila preko 100.000 Muslimana na području Niša, Vranja, Pirota i
Prokuplja. Nastavljena je opšta hajka na sve što nije srpsko, tako da za
narednih par godina na području cijele Srbije nije bilo bezbjednog mjesta
za pripadnike islamske vjere i nije bilo islamskih institucija. Ovakvo
ponašanje Srba je opredijelilo i njihove prijatelje da na Berlinskom
kongresu 1878.godine glasaju protiv formiranja "Velike Srbije" i
pripajanja Bosne Srbiji, te je Austrougarska dobila pravo da
zaposjedne Bosnu. (Ovo nas podsjeća na ponašanje Srba u ovom
ratu, kad su ih evropski političari podsticali i svojim ponašanjem omogućili
im da zaposjednu Srebrenicu, Žepu i Goražde, da bi, nakon
genocidnog ponašanja Srba u Srebrenici i pogubljenja
petnaestak hiljada nedužnih civila Bošnjaka, morali stati u
zaštitu Goražda). Na Zasavici kod Šabca je palo više hiljada Bošnjaka,
među kojima, kao oficir i najstariji Arslan -begov sin rahmetli Ibrahim -
beg, o čemu je svjedočio i njegov nišan u lijepo uređenom i do
19
1932.godine održavanom mezarju bosanskih Šehida, na mjestu
bitke.

(3) Podaci iz pisma uklopljeni u historijske podatke:

(3.a.) Početkom 1820.-e godine za namjesnika Bosne je došao


Dželaludim Ali paša. Za nepune tri godine vladanja pogubio je
tridesetak najuglednijih bošnjaka među kojima i Ahmed-bega Kulinovića--
kapetana Stare Ostrovice (Kulen Vakufa), njegovog amidžu Bajbut Ali - bega
-kapetana Nove Varoši (Bosanskog Petrovca), te kapetane Krupe,
Dervente, Maglaja, Srebrenice, Gradačca i Prijepolja, pa i glasovitog Šejha
Bhamiju Žepčaka. Mnoge je i protjerao u Tursku, među kojima i kapetana
Bišća (Bihaća), Ostrošca i Sanskog Mosta. Dva mjeseca poslije progona
navedenih kapetana, na prijave Bošnjaka Dželaludin Ali paša je dobio
premještaj u Rumeliju, a par dana kasnije i nalog da ispije otrov, što je on i
učinio. Umro je u velikim mukama u Travniku.
Novi namjesnik nije insistirao na provođenju odluka svog prethodnika, te su
se kapetani Bišća i Ostrošca vratili na raniju dužnost bez posljedica. Samo je
u kapetaniji "Džisri Sana" (most na Sani) ostao novopostavljeni kapetan
Husein - beg Čekić, koji je obavljao tu dužnost sve do ukidanja kapetanije
1834.godine, kad su se Čekići preselili na svoja imanja u Vakuf (današnji
Sanski Most).

(3.b.) Kapetanija "Džisri Sana" (Sanski Most) se nalazila jedan


kilometar uzvodno od mjesta Palanka (Današnja Tomina), na mjestu
današnjeg mosta između Tomine i Vrhpolja. Sačinjavali su je zidana kula na
četiri kata sa četiri topa i han u neposrednoj blizini. Kula je u narodu bila
poznata kao "Miral - begova kula", prozvana tako vjerovatno po graditelju
kule i prvom Kapetanu Miral - begu Kurdbegu.

(3.c.) Za Kurbegoviće se zna da su imanje na području današnjeg Kijeva


dobili nakon poraza turske vojske pod Siskom 1593.-e godine. Naime, 1569.
godine Veliki vezir Mehmed paša Sokolović je za hercegovačkog Sandžak -
bega postavio svog najstarijeg sina iz prvog braka Kurd - bega, za čije
vladavine je podignut i most na Trebišnjici u današnjem Trebinju
- kasnije nazvan Rizvanbegovića most Nakon njegove prerane smrti, u
sjećanju na sina, Mehmed paša Sokolović je, pored mosta, podigao i 20
karavan šaraj, što je predstavljalo osnov za kasniji razvoj grada
Trebinja.

U vrijeme napada turske vojske na Sisak 1593.godine, pod votstvom


tadašnjeg namjesnika Bosne Gazi Hasan paše (za njega se tvrdi
daje porijeklom iz Lužaca (Lužana) kod Čaplja od porodice
Predojevića).

U napadu na Sisak je sa svojim jedinicama učestvovao i kliski namjesnik -


mladi sin Mehmed paše Sokolovića Sultan - zađe Mustafa pasa (sin
Sultanije), sa kojim je pošao i sin njegovog starijeg brata Kurd - bega. I
pored toga što turskoj vojsci nije stigla pomoć iz Rumelije - kako je bilo
predviđeno, Gazi Hasan paša se upustio u bitku sa daleko jačim
neprijateljem. Bio je poražen, a u bitci je poginulo desetak hiljada
boraca, među kojima i Gazi Hasan paša i Sultan -zađe Mustafa
paša.

U Turskoj je, do pred kraj osamnaestog vijeka, bilo uobičajeno


da se hrabrim borcima poslije bitke dodjeljuju imanja na
novoosvojenim područjima. Međutim, u ovom boju nije bilo-
osvojenih područja pa su hrabrim preživjelim borcima data imanja na
području Bosne, među kojima je bilo i dosta stranaca, kao što je
bio i sin Kurd - bega, koji je dobio imanje na području između
Lužaca i Palanke (današnjih Lužana i Tomine).

Nezadovoljni Bošnjaci su se protivili podjeli imanja u Bosni strancima, kad im


se imanja mogu davati u drugim ejaletima Carstva - manje izloženim
stalnom ratovanju, što je bilo prihvaćeno od Sultana i ubuduće, za
zasluge u ratu, imanja u Bosni su mogli dobiti samo zasluženi
Bošnjaci. Potomci Kurd - bega su kasnije dobili prezime Kurdbeg, odnosno
Kurbeg (Kurbegović).

(3.d.) Zejnil - beg je bio oženjen kćerkom Mustafa - bega


Kurbegovića, posljednjeg kapetana kapetanije "Džisri Sana" iz
porodice Kurbegovića. Kako Mustafa - beg nije imao muške djece, u
vrijeme njegove bolesti na mjestu Kapetana zamjenjivao ga je
sestrić - mlađi sin Rustem -bega iz Bihaća Murat - beg, a
povremeno i zet Zejnil - beg Bilajbeg.

Putujući, Rustem - begov sin Murat - beg se zagledao u djevojku


u Tržcu i obećao joj da će doći po nju. To je po povratku, ispričao
svom starijem bratu Mustaj - begu, kapetanu Bišća. Brat mu predloži da
21
pozovu još par prijatelja i da odu kao trgovci u Tržac po djevojku. Tako na
put pođu braća Rustem - begovići, Zejnil - beg Bilajbeg i Kapetan Ostrošca
mladi Murat - beg Beširević. U Tržcu su, po svom izgledu, kao trgovci bili
sumnjivi, te straža pokuša da ih pritvori, na što se Krajišnici prihvate
oružja, povezu stražu i Tržac napuste bez djevojke. Kako je neko od njih bio
prepoznat, iz Tržca stigne prijava bosanskom namjesniku da su Bošnjaci
izvršili oružani prepad na Tržac, čime se krši ranije potpisani mirovni ugovor
između Turske i Austrougarske. Da tužba ne bi stigla do Sultana,
Dželaludin Ali paša 27.09.1822.godine donese odluku prema kojoj se svi
učesnici progone u Tursku sa svojim porodicama, bez prava na povratak.
Braća Rustembegovići i Murat - beg Beširević prebjegnu u Hrvatsku, a
Bilajbeg Zejnil - bega sa ženom i dvoje djece sprovedu u Tursku.

1839. godine novoimenovani Sultan Abdulmedžid I je donio tanzimat


(zakon) po kome se, između ostalih odredbi, donosi i odredba o pravu
podjele, za zasluge stečenih imanja, na sve potomke. Naime, prije
donošenja ove odredbe pravo na, za zasluge stečeno imanje se prenosilo
samo na najstarijeg sina. To je bio razlog da su spahijski
(begovski) sinovi - svi osim najstarijeg, svoju budućnost gledali u
učenju borilačkih vještina, kako bi i sami u novim osvajačkim pohodima
mogli steći pravo na vlastiti posjed.
1843.godine Sultan Abdulmedžid je donio ukaz o pomilovanju
većeg broja od ranije protjeranih Bošnjaka, među kojima je bio i
Zejnil - beg.

(4) Istorijski podaci sa podacima iz pisma:

Krajem osamnaestog stoljeća došlo je do slabljenja turske moći, što su


iskoristile mnoge pokrajine i povele borbu za osamostaljenje, kao što je
učinila i Srbija. U cilju oporavka Sultani su planirali reorganizaciju vojske
(ukidanje janjičarskog vojnog reda i uvođenje redovnog služenja vojnog roka
za sve zdrave muške podanike Carstva u dobi od 20 do 25 godina), kao i
izmjenu organizacije civilne vlasti (ukidanje spahijskog sistema i uvođenje
savremenijeg oblika organizacije vlasti te podsticanje bržeg razvoja
zanatstva, trgovine i industrije). Bošnjaci su se opirali
novinama, a naročito reorganizaciji vojske sve do 1826. godine, kada se
Sultan Mahmud n silom obračunao sa janjičarima u Istambulu, a početkom
1827.godine poslao u Bosnu jake vojne snage pod vodstvom novog
namjesnika Abdulrahim paše, koji je za godinu dana pogubio sve 22
janjičarske prvake u Bosni, ali i veći broj Bošnjaka, koji nisu prihvatali
novine. Sredinom 1828. godine Bošnjaci se pobune i protjeraju
Abdulrahim pašu, te Sultan imenuje za Bosnu novog Vezira - pomirljivog
Morali Namik pašu. Nezadovoljni Kapetani i Ajani Bosne se sastanu u Tuzli
početkom 1831.godine i dogovore o pokretanju postupka za autonomiju
Bosne. Na čelo pokreta izaberu mladog kapetana Gradačca Husein - bega
Gradaščevića. Sa odlukom, "da se pribjegne primjeni sile u koliko Sultan ne
prihvati zahtjeve Bošnjaka", nije se slagala većina hercegovačkih prvaka na
čelu sa Ali agom Rizvanbegovićem, te više krajiških prvaka na čelu sa
Ibrahim - begom Sulejmanpašićem.

Kako iz Carigrada nije stizao odgovor na postavljene zahtjeve, organizatori


pokreta zatraže od Namik paše da napusti Bosnu ili će biti silom protjeran.
Ne prihvatajući primjenu sile protiv turskog Vezira, Krajišnici sakupe vojsku i
krenu u pomoć Namik paši, ali se on predao jedinicama Gradaščevića prije
dolaska Krajišnika, te se ovi, bez borbe raziđu. Namik paša je sa porodicom i
pratnjom bio premješten iz Travnika u Vitez, odakle je, nakon mjesec dana,
preko Dalmacije prebjegao u Stolac kod Ali age Rizvanbegovića, a zatim u
Istambul. Odlaskom turskog namjesnika Husein- beg je praktično preuzeo
vlast. U isto vrijeme je i Mustafa paša skadarski organizirao pokret za
autonomiju Albanije, te Bošnjaci odluče da se udruže sa Albancima. Kad je
Sultan u maju 1831.godine poslao Velikog vezira Mehmed Rešid-pašu da
uguši pokrete u Albaniji i Bosni, Bošnjaci sakupe oko 25.000 boraca i krenu u
pomoć Mustafa paši. Do bitke je došlo prije dolaska Bošnjaka, jer je Mustafa
paša bio siguran u snagu svojih 40.000 boraca, ali pretrpi poraz i povuče se
sa ostatkom vojske u tvrđavu Skadar. Veliki vezir krene pred Bošnjake i do
sukoba dođe na Kosovu kod Štimlja, gdje Bošnjaci potpuno poraze Velikog
vezira i zaplijene svu vojnu opremu. Poraženi Veliki vezir privremeno prihvati
zahtjeve Bošnjaka o autonomiji Bosne i imenovanju Husein - bega
Gradaščevića za Vezira u Bosni, te se Bošnjaci zadovoljni vrate.
Gradaščević, ponosan na postignuti uspjeh, odmah po povratku krene u
obračun sa svim protivnicima pokreta. Jedinice Gradaščevića u Krajini
popale imanja i pogube sve prvake, koji su se ranije stavili na stranu
turskog Vezira, a koji se nisu blagovremeno, preko Dalmacije prebacili u
Tursku.

Tako je poginuo i stariji Ibrahim - begov sin Mahmut - beg, a


Arslan - begovo imanje je spaljeno.

Hercegovački prvaci su se sklonili u tvrđavu Stolac, koju jedinice


Gradaščeviča nisu mogle osvojiti, ali su po Hercegovini popalili
imanja svih protivnika pokreta.

Međusobna obračunavanja u Bosni dala su vremena Sultanu i Velikom veziru 23


da sakupe novu vojsku i daje, pod vodstvom novoimenovanog Vezira Bosne
Mahmud Hamid paše, pošalju protiv Bošnjaka. Husein - beg Gradaščević,
koji se potpisivao kao "Husein paša" ili "Husein Vezir od Bosne", a u
narodu je prozvan "Zmaj od Bosne", počne sakupljati jedinice rasute po
Bosni i Hercegovini i slati ih pred tursku vojsku, kako bi dobio na
vremenu da sakupi veću vojsku za konačni obračun sa jedinicama
Mahmud Hamid paše. Međutim, njegova oholost poslije izvojevane pobjede
kod Stimlja i pokazana bezobzirnost u obračunu sa neistomišljenicima,
odvratili su od njega i mnoge od ranijih pristalica pokreta, tako daje u
odlučujuću bitku sa turskom vojskom na Sarajevskom polju pošao sa samo
3.000 boraca. Velikom ličnom hrabrošću i nevjerovatnim junaštvom njegovih
suboraca uspio je da zaustavi napredovanje turskih snaga sve do stizanja
pomoći turskoj vojsci dolaskom hercegovačkih jedinica pod votstvom Ali
age Rizvanbegovića i Smail age Čangića.

Poražen, Gradaščević je, sa pedesetak svojih pristaša, pobjegao preko Save


u Austrougarsku, a nakon par mjeseci i obećane amnestije otputovao u
Istambul, gdje je uskoro i umro - najvjerovatnije otrovan. Tako je neslavno
završio pokret Bošnjaka za autonomiju, što je Bosna platila pogibijom velikog
broja pristalica pokreta ali i pogibijom većeg broja protivnika oružanog
sukoba sa Turskom, porušenim kulama i uništenim imanjima.

Za pruženu pomoć u slamanju otpora Bošnjaka uključenih u pokret za


autonomiju, Ali aga Rizvanbegović je 1833. godine od Sultana
Mahmuda II dobio zvanje "Paša" sa upravom nad Hercegovinom,
koja je izdvojena iz Bosanskog ejaleta kao zaseban "Mutesafirluk", a
Smajil aga Čengić je dobio zvanje "Carski kapidžibaša", što je bio visoki
vojni čin u Turskoj.

(5) Istorijski podaci sa podacima iz pisma:

Mihailo (Mijo) Latas, rođen 1806.godine u Lici, Hrvat pravoslavne vjere,


kao kadet podoficirske škole u Gospiću, 1827. godine, u strahu od
odgovornosti za gubitak na kartama povjerene mu vojne imovine (a
prema hrvatskim navodima - nakon ubistva vjerenika drage mu
djevojke u dvoboju), prebjegne u Bosnu te poslije par godina boravka u
Banja Luci i Sarajevu, za koje vrijeme je naučio turski, primio Islam i uzeo
ime Omer, ode u Istambul, gdje bude postavljen za jednog od vaspitača
Sultanovom sinu Abdulmedžidu. Kad je Abdulmedžid 1839. godine postao
Sultan, unaprijedi Latasa u zvanje paše. U izvršavanju vojnih
zadataka, a posebno u gušenju pobuna Latas se isticao
nemilosrdnim obračunavanjem sa pobunjenicima, a naročito ako se radilo
o pripadnicima islamske vjere. Tako je i Sultanov nalog 1850.-e godine:
"da smiri neposlušne Bošnjake", sa zadovoljstvom prihvatio.
24
Odmah po dolasku u Bosnu počeo se obračunavati pojedinačno sa
prvacima pojedinih pokrajina, tražeći podršku od drugih, da bi
kasnije i ove proglašavao buntovnicima. Za godinu dana je
pogubio oko 2.500 istaknutih Bošnjaka, među kojima i Ali pašu
Rizvanbegovića, te poslao na sud u Istmbul stotine onih koji su mu se
predali bez borbe, od kojih je većina pogubljena u putu do Istambula, a
na sud je stiglo samo njih 154. Od svih proglašenih za
buntovnike je oduzimao imovinu. Nakon obračuna sa svim
Bošnjacima, koji su nešto značili po ugledu ili imovini, uveo je i služenje
vojnog roka kao obavezu za sve zdrave mladiće između 20 i 25 godina
života, ali samo za djecu Bošnjaka. Proveo je i reorganizaciju civilne vlasti
tako što je Bosnu podijelio na kajmekamluke (okruge), pripojivši i
Hercegovinu Bosni kao jedan okrug. Na čelo okruga: Sarajevo, Travnik,
Banja Luka, Bihać, Zvoraik, Hercegovina i Novi Pazar postavio je Turke,
koje su Bošnjaci nazivali nepopularnim imenom "Turkuše".

Tako je, intervencijom Omer paše Latasa, Turska konačno slomila otpor
Bošnjaka i sahranila njihove želje i napore da za Bosnu obezbjede
autonomiju. Time je sa političke scene nestala i snaga Bosne, koja je
stoljećima turskom carstvu čuvala i sačuvala zapadne granice.

Turkuše su Bosnu gledale samo kao izvor vlastitog bogaćenja, a vlast su


provodili po principu: "zavadi pa vladaj". Nastupilo je vrijeme razdora
između pripadnika pojedinih religija podsticano uticajem nacionalnih
ideologija okolnih zemalja. Pojavila su se pogrdna imena: balija, vlah, šokac.
Stvoreni su uslovi za pojavu seljačkih buna, a što je na kraju rezultiralo i
okupacijom Bosne od Austrougarske 1878. godine.

Nakon odlaska sa vlasti Abdulmedžida 1861.godine, Omer paša Latas je


pao u nemilost kod novog Sultana Abdulaziza i 1871. godine je umro
nasilnom smrću, a njegovo ogromno bogatstvo, sakupljano ubijanjem i
progonom drugih, pripalo je carskoj blagajni.

(6) Istorijski podaci sa podacima iz pisma:

Početkom devetnaestog stoljeća u turskom carstvu se ukidaju spahiluci.


Mijenjaju se odnosi između vlasnika zemlje i zaposlene radne snage.
Naime, radna snaga na spahijskim (begovskim) imanjima je
uglavnom regrutovana od hrišćana, koji u turskom carstvu nisu išli u rat.
Odnos između spahija i zaposlenih radnika je bio najamnički. Da bi zadržali
radnu snagu, spahije su često dobrim radnicima davali manje parcele i
pomagali im da naprave kuće i formiraju porodicu, ali su i ustupljeno
zemljište i kuća ostajali i dalje u vlasništvu spahije. Državni porez na
kompletnu imovinu je plaćao-spahija uz obavezu i da na svaki poziv u
rat, pođe i povede određeni broj ljudi, a što je ovisilo o veličini
25
posjeda. Ukidanjem spahiluka uvodi se čitlučki odnos između čifluk
sahibije (vlasnika zemlje) i čifčije (kmeta). U novim timarskim odnosima
korisnici zemljišta su bili obavezni da vlasniku zemlje daju godišnje 1/9 od
uroda u naturi i vrijednost od 1/10 da daju državi kao porez, te
da u toku godine rade određeni broj dana kod vlasnika zemlje na
njegovim imanjima.

Ovakav odnos između korisnika i vlasnika zemlje korisnicima nije


odgovarao, jer su ih vlasnici zemlje mogli angažirati na svojim
imanjima više dana u najkritičnije vrijeme za poljske radove,
čime su zapostavljali poslove na preuzetim posjedima. Radi toga se u
turskom carstvu 1848.godine donosi zakon po kome korisnici zemlje plaćaju
vlasniku zemlje samo u naturi, što znači da se vlasniku zemlje davala 1/3 od
uroda žita i 1/3 od uzgojene stoke, a ostala je i dalje obaveza plaćanja
državi 1/10 vrijednosti uroda kao porez. Kako su ovim zakonom
bili oštećeni korisnici slabo kvalitetne zemlje, uskoro je uvedeno
klasificiranje zemljišta i naknada u naturi se kretala od 1/2 uroda sa
zemljišta I klase do 1/5 uroda sa zemljišta IV klase.

Za sakupljanje državnog poreza u vrijednosti od LIO uroda nije bilo


dovoljno službenika, te je uvedeno u praksu da se sakupljanje ovog poreza
daje u zakup pojedincima, koji su u narodu nazvani nepopularnim imenom
„haračlije". Haračlije su često kod sakupljanja poreza koristile silu, što je
često bio povod za sukobe, pa i javljanje seljačkih buna Pobune
su podsticane i od javnih i tajnih organizacija, koje su Srbija, Crna
Gora i Rusija, a kasnije i Austrougarska, organizirale među hrišćanima u
Bosni. Podsticaji na pobune su naročito uzeli maha poslije usvajanja
Memoranduma srpske vlade 1844. godine pod imenom "Načertanije", a još
više poslije donošenja "Ustava o političkoj propagandi u slavenoturskim
zemljama" iz 1849.godine.

Jedna od većih buna kršćana u Bosanskoj Krajini je bila 1858.godine pod


vodstvom Petra Petrovića, zvanog "Pecije". Kao odgovor na bune, Turska je
u Bosni mijenjala organizaciju civilne vlasti, uključujući sve više i hrišćane u
vlast. Međutim i pored toga bune su bile sve češće, što se obično
završavalo paljenjem i pljačkom isturenih begovskih imanja, a
zatim bježanjem organizatora u Srbiju ili Crnu Goru i iseljavanjem
učesnika, a kasnije i njihovih porodica u okolne zemlje - najčešće u
Austrougarsku.

Među bunama najširih razmjera bio je seljački ustanak od 1875.


do 1878,godine, koji je počeo u Hercegovini kao "Nevesinjska
puška", a zatim se proširio na istočnu i zapadnu Bosnu,
Sandžak, Makedoniju i Bugarsku. Organizatori ustanica-- Srbija i Crna Gora 26
- uskoro su se i javno deklarisale objavom rata Turskoj, u što se
uključila i Rusija. U ovom ustanku su u praksi primjenjeni svi
raniji planovi hrišćanskog svijeta usmjereni na progon
pripadnika islamske vjere iz Evrope. Rat je posebno bio pogibeljan
za pripadnike islamske vjere u Srbiji i Cmoj Gori, ali i u Bosni je stradalo oko
150.000 ljudi, razoreno je više desetina hiljada imanja i raseljeno je unutar
Bosne ili u zemlje van Bosne od 150 do 200.000 stanovnika.

U jednom od okršaja Bošnjaka sa ustanicima kod Ključa 1876.godine


poginuo je i stariji Sulejman -begov sin Redžo.

(7) Iz pisma Hadži Džafer - bega:

Moj Amidža Muhamed - beg je bio oženjen iz sela Kijeva od Bećir - bega
Kurbegovića, zvanog "Babuka", a otac moj je bio oženjen od Ibrahim -
bega Kulenovića iz Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada) i ženi njegovoj je bilo
ime Đulsa. Kad je Austrougarska stekla pravo da okupira Bosnu
1878.godine, bosanski Muslimani to nisu prihvatili i organizirali su odbranu.
Moji su i amidža i otac bili oficiri Otac je zarobljen u Jajcu, a amidža se
povlačio pred austrijskom vojskom sve do Skadra, odakle se, iste
godine, nakon pomilovanja, vratio.

Otac je otjeran u Beč u ropstvo i pričao nam je kako su austrijski vojnici


jahali na konjima a zarobljenici išli pješice sve do Beča, najčešće i gladni i
žedni. U Beču su ih postrojili, baška vojnike, baška oficire, kojom prilikom su
izveli tri oficira i pred svima streljali. Kasnije su vojnike smjestili odvojeno od
oficira u zatvore i pustili ih kući nakon pet mjeseci. Za oficire se nije znalo i
svi su mislili da su ih pobili Nakon dvije godine i oficire su pustili iz zatvora.
Dva mjeseca prije dolaska mog oca Zaim - bega iz zatvora, a vjerovalo se
daje poginuo, otac njegove žene Đulse dođe po kćerku i odvede je. Kad je
moj otac došao, stariji brat njegov Muhamed - beg ga odmah oženi sa
mlađom sestrom svoje žene Eminom, koja je bila mlada od Zaim - bega 15
godina. Kad je prva žena čula za njegov povratak, ona dođe sa ocem, ali
zatekne drugu ženu. Ona se slagala da ostane i pored druge žene, ali to
brat mog oca nije prihvatio. Tako se Đulsa vrati sa ocem u Mrkonjić Grad.
Nije se nikad razvela i nije se više udavala. Kako je bila jedinica, a otac joj
bogat, on napravi u Mrkonjiću omanju džamiju na ime svoje kćerke i zvali
su je "ženska džamija Bilajuša". Srušena je u toku Drugog svjetskog rata.

(8) Istorijski podaci sa komentarom: 27

U-vrijeme seljačkih ustanaka u Bosni od 1875. do 1878. godine Srbija i Crna


Gora nisu uspjele da zagospodare Bosnom i Hercegovinom, ali je rat
pokazao ranjivost turskog carstva. Svi akteri u ovom ratu, nazvanom
kasnije "Istočna kriza", su željeli izvući korist. Rusija je željela
zagospodariti obalama Crnog mora do ušća rijeke Dunav, a to nije mogla
postići u ranijim ratovima radi učešća Bošnjaka sa 20 do 30.000 boraca,
koji su, svojim načinom ratovanja i hrabrošću uticali i na druge turske trupe
i nanosili velike poraze ruskim jedinicama. Aktiviranjem Srba i Crnogoraca u
izazivanju buna hrišćanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, Rusi su vezali
Bošnjake za lokalne ratove i tako uspješnije vodili svoje ratove sa
Turskom.

Srbija i Crna gora su planirale, da, uz pomoć buna hrišćana u Bosni i


Hercegovini, oslabe bošnjačke snage, materijalno unište pripadnike
islamske vjere i pojačaju iseljavanja Muslimana, te na kraju Bosnu pripoje
svojim teritorijima. Međutim, nakon poraza srpsko - crnogorskih i ustaničkih
snaga u Crnim potocima 1877. godine, Srbija i Crna Gora su se zadovoljile i
privremenom autonomijom Bosne i Hercegovine u sklopu turskog carstva
uz pripajanje dijelova Istočne Bosne Srbiji i Istočne Hercegovine Crnoj
Gori.
Bošnjaci su tražili autonomiju u sklopu turskog carstva i hrabro
su branili svaku stopu svoje zemlje, uz istovremeno nastojanje da
održe dobre odnose sa svim konfesijama i narodima na teritoriji Bosne i
Hercegovine. Austrougarska se u ovom ratu držala po strani, koristeći svaku
priliku da u razgovorima sa Rusijom tajno dogovori pravo na okupaciju
Bosne. Istovremeno su, pružajući utočište i zaštitu svim izbjeglim iz Bosne,
željeli da kod Bosanaca steknu simpatije, bez obzira na vjersku pripadnost.
Nakon jednog od poraza turske vojske, Rusi su 03.marta 1878.godine
izdiktirali Turskoj uslove "Sanstefanskog mira", prema kojem se, u
članu 24. ističe da će Bosna i Hercegovina dobiti autonomiju u
sastavu turskog carstva sa izabranim Parlamentom i
Guvernerom te da će dati kmetovima pravo na trajno vlasništvo nad
korištenom zemljom. (Ovo je bilo ponavljanje modela po kojem je ranije
Srbija stekla samostalnost i mogućnost da na svom teritoriju za
kratko vrijeme uništi sve što nije srpsko).

Zanemarujući ranije tajno i javno potpisane ugovore, a imajući u


vidu barbarsko ponašanje Srba u odnosu na pripadnike, islamske
vjere, na što su ih u početku i sami podsticali, Velike sile su na Berlinskom
kongresu, održanom od 13.06. do 13.07. 1878.godine, u članu 25. dale
mandat Austrougarskoj da "Okupira i upravlja pokrajinom Bosnom i 28
Hercegovinom", prepuštajući upravu nad Novopazarskim sandžakom
Turskoj, odnosno, ostavljajući da to riješe između sebe Srbija,
Crna Gora i Turska.

Dok su se evropske sile dogovarale o sudbini Bosne bez Bošnjaka u Bosni je


ključalo. Bošnjaci nisu mogli prihvatiti ponašanje Turske da ih nekome
poklanja, a pogotovo nisu mogli prihvatiti cijepanje teritorija Bosne i
Hercegovine. Zato je Ulema 11.aprila 1878. godine sazvala
Zbor, na kojem se u Carevoj džamiji dogovorilo da se od Turske traži
autonomija u sastavu turskog carstva ili će se Bosanci i bez
saglasnosti Turske sami boriti za svoju autonomiju. Kako na ove
zahtjeve i prijedloge nije bilo odgovora, na prijedlog Uleme
05.juna je formiran "Nacionalni odbor", koji je imenovao
"Narodnu skupštinu", a u koju je iz Sarajeva ušlo 12 Muslimana,
5 Pravoslavaca, 2 Katolika i 1 Jevrej. Dogovoreno je da se još iz svih
okruga bira po 1 Musliman i 1 hrišćanin. U formiranju bosanske vlasti, koja bi
se brinula o sudbini Bosne, posebno su se isticali Muhamed ef.
Hadžijamaković (Šejh i Muderis Gazi Husref - begova vakufa) i Kaukčija
Abdulah ef. (dugogodišnji imam Begove džamije).

Turski Valija Ahmed Malizar paša i vojni komandant Veli paša su bili po
strani, tvrdeći da nemaju uputstva iz Istambula, radi čega su se sve
češće čuli prijedlozi da oni napuste Bosnu. Upoznata sa ovakvim
stanjem, Turska pošalje Hafiz pašu za novog komandanta bošnjačke vojske,
koja je imala 41 bataljon - od čega 30 bošnjačkih, 6 azijskih i 5 arnautskih,
dok su svi viši oficiri bili stranci. 04.jula procurila je vijest da su Velike
sile, medu kojima i Turska, dale mandat Austrougarskoj da
okupira Bosnu i Hercegovinu, na što se cijeli grad Sarajevo uzbudio.
Navečer se skupilo mnogo naroda u Begovoj džamiji i oko džamije,
gdje se u svom govoru posebno istakao Salih Vilajetović, u
narodu kasnije poznat kao "Hadži Lojo", inače imam i mualim,
od ranije poznat po svom konzervatizmu i sukobima sa osmanskom
vlašću.

Prisutnoj masi Hadžl Lojo se obratio sa pozivom na bunu i odbacivanje


turske vlasti te progon austrougarskog konzula. Uz riječi: "Neka
Porta daje svoj Stambol kome hoće, ali Bosnu ne može", pozvao je sve
prisutne na odbranu Bosne. Narednih dana Hadžl Lojo je sakupio oko sebe
pedesetak naoružanih ljudi - uglavnom izbjeglica iz Nikšića, nazivajući
ih svojom "gardom", te nastavljao da sakuplja novac i oružje za
predstojeću odbranu. Još i prije zasjedanja Berlinskog kongresa
Austrougarska se spremala za okupaciju Bosne i Hercegovine i
komandovanje je povjerila baronu Generalu Filipoviću. U toku juna
austrougarske snage su se počele raspoređivati na granici BiH. Nakon
dobivanja mandata za okupaciju, Filipović se požurio sa početkom akcije, 29
kako bi stigao do Sarajeva prije povezivanja pokreta za odbranu na
cijelom teritoriju.

29.jula je ušao sa (sjevero – zapadne) strane iz četiri pravca i to iz


Kostajnice, Gradiške, Broda i Samca, a tri dana kasnije sa još dvije kolone
sa juga i to iz Vrgorca i Imotskog. Granicu BiH je prešao bez otpora, jer su
na granici bile strane trupe, koje su se odmah, po naređenju iz Turske,
predale. Tako je Filipović za tri dana okupirao Prijedor i Banja Luku. Na prvi
otpor je naišao na Kadinim vodama kod Varcar Vakufa (Mrkonjić grada) i kod
Jezera pred Jajcem, gdje su ga dočekali Bošnjaci iz Sanskog Mosta, Ključa,
Varcar Vakufa i Jajca. Koristeći tešku artiljeriju austrougarske
snage su uspjele za par dana stići pod Jajce. U bitci za Jajce
jednoj grupi je uspjelo da probije obruč i ta se formacija
povlačila pred austrijskom vojskom, uz stalno pružanje otpora,
sve do istočnih granica BiH, u kojoj se nalazio i stariji Muhamed -
begov sin Muhamed - beg mlađi. Drugi dio bošnjačke vojske je bio
zarobljen i odveden u zarobljeništvo, među kojima je bio i mlađi Muhamed -
begov sin Zaim -beg. Nakon pada Jajca austrijska vojska je imala
otvoren put za Travnik i dalje do Sarajeva. Nešto bolje
organiziran otpor je pružio Muhamed ef. Hadžijamaković kod Maglaja,
gdje je prethodnica okupacionih snaga pretrpjela poraz. Napredovanje
austrougarske vojske je zaustavljeno i kod Gračanice od Bošnjaka
predvođenih Šemsekadićem. Međutim, kako ovi otpori nisu bili povezani,
Filipović je ipak uspio da za 18 dana sa više strana stigne do Sarajeva i
zatekne ga nespremnim za odbranu. Takvom stanju odbrane je u
mnogome doprinio svojom izdajom i Hafiz paša, a vjeruje se da je i Hadži
Lojo bio izdajnik, jer se i ne zna gdje se nalazio u vrijeme
napada na Sarajevo. Sarajevo su branile slabo organizirane i slabo
naoružane Sarajlije, od kojih je oko 400 palo na frontu ili su bili pogubljeni
po ulasku okupacionih snaga, među kojima je palo i sedam braće Mulića, dok
je oko 600 osuđeno i odvedeno u zatvore.

Pad Sarajeva nije značio i kraj otpora okupacionim snagama. Poslije


poraza kod Jajca Hasan - beg Čekić je sakupio Bošnjake Sanskog Mosta i
kod Aleksandrovca presjekao put novim austrougarskim snagama te im
nanio velike gubitke. Južnim kolonama koje su nadirale iz
Dalmacije, trebalo je više od dva mjeseca da zauzmu Hercegovinu, a
Foča je pala tek 05.oktobra.

Krajišnici su se grupisali, nakon prolaza austrougarske vojske za Sarajevo i


protjerali su austrougarske snage iz Ključa, Sanskog Mosta, Kozarca i
Bihaćke Krajine, te je Filipović morao angažirati nove snage.
Bihać je branio Husein-beg Karabegović, koji je u više navrata
nanosio okupatoru velike gubitke, tako da im je uspjelo tek 19 30
septembra da uđu u Bihać, a u Veliku Kladušu tek 20.oktobra. Za okupaciju
Bosne i Hercegovine austrougarskoj sili sa angažovanih 300.000 vojnika
trebalo je gotovo tri mjeseca. U borbama su, prema vlastitim izvještajima,
izgubili 5.200 vojnika i oficira. U pružanju otpora učestvovalo je oko 90.000
Bošnjaka i oko 2.000 hrišćana, od kojih je desetak hiljada poginulo na
bojnim poljima ili su bili pogubljeni po odluci prijekih sudova, dok je
petnaestak hiljada odvedeno u zatvore širom Austrije, od kojih
su se neki vraćali i nakon više godina.

Nakon izvršene okupacije, Austrougarska je, početkom 1879. godine,


napravila popis stanovnika u Bosni i Hercegovini, prema kojem je u BiH
registriramo: 496.485 stanovnika pravoslavne vjere (42,88%), Muslimana
448.613 (38,73%), Katolika 209.391 (18,08%) i 3.426 Jevreja (0,29 %).
Nakon okupacije austrougarski izvještaji su otpor u Bosni i Hercegovini
pripisali Hadži Loji, nazivajući to "Hadži Lojina buna", kako bi prikrili opšti
otpor Bošnjaka, predvođenih Ulemom i bošnjačkom inteligencijom te
učešće i ne malog broja hrišćana.

(9) Istorijski podaci sa podacima iz pisma:

Atentat Gavrila Principa 28.juna 1914.godine na austrougarskog


prestolonasljednika Franca Ferdinanda organiziran je od nacionalističke
grupe srpskih omladinaca, poznate pod imenom "Mlada Bosna". Nakon
atentata u svim većim mjestima u BiH je došlo do demonstracija protiv
organiziranog nasilničkog ponašanja Srba, na što su ovi odgovarali
oružanim prepadima i pljačkom. Mjesec dana poslije atentata
Austrougarska je objavila rat Srbiji, što je dovelo do masovnog dezertiranja
srpskih mladića iz austrougarske vojske u Bosni i do pojave sve češćih
napada na isturena begovska imanja i progona muslimanskog
stanovništva iz pograničnih krajeva prema Srbiji i Crnoj Gori. Od
početka rata pa do kapitulacije Srbije i Crne Gore u oktobru
1915.-e godine, srpske i crnogorske vojne i paravojne jedinice
su često ulazile duboko u teritorij Bosne i Hercegovine i
provodile genocid nad muslimanskim stanovništvom, što je izazvalo
masovna preseljavanja Muslimana u unutrašnjost Bosne. Krajem 1915.-e
godine u rat su se umiješale Rusija, Francuska i Italija, te pod imenom
"Antanta", počele napad na Austrougarsku sa više strana. To je
natjeralo austrougarsku vojsku da se povuče sa Solunskog fronta
preko Makedonije i Srbije do Bosne, a zatim i iz Bosne i Hrvatske sve do
Graca. U vrijeme povlačenja kroz Bosnu, ranjeni i oboljeli Bošnjaci -
austrougarski vojnici, su ostajali kod svojih kuća, a manji broj je i
dezertirao.

Inače, Bošnjaci su u odbrani Austrougarske odigrali važnu ulogu


zaustavljajući kod Graca nadiranje Italijana prema Beču, što se u Austriji 31
svake godine slavi uz odavanje, vojnih počasti poginulim Bošnjacima.

U toku ovog-"Prvog svjetskog rata" više destina hiljada


bošnjačkih mladića je palo na bojištima, ali još više je poginulo
nedužnih civila, samo zato što su bili islamske vjere. 1917.-e
godine život u Bosni je bio sve teži, nešto zbog suše, a još više
zbog opustošenih imanja i preseljavanja preko 50.000
stanovnika iz jednog dijela Bosne u drugi. Pojavila se opšta
nestašica i glad.

U toku 1917. i 1918.-e godine popaljeno je desetine hiljada


muslimanskih imanja i u mnogim krajevima Bosne uništen je
svaki trag o ranijem postojanju stanovnika islamske vjere, kao
što je bilo na Bravsku te u velikom broju mjesta u okolini Foče,
Čajniča, Goražda, Višegrada, Bjeljine, Bosanskog Petrovca,
Ključa, Sanskog Mosta, Bosanske Krupe, Bosanske Dubice i
mnogih drugih mjesta.

Još u vrijeme ratovanja, pristalice formiranja jedinstvene države


za sve Južne Slavene, su, 1915.-e godine formirale
"Jugoslovenski odbor za ujedinjenje", a 1917.godine ovaj je
Odbor održao savjetovanje sa predstavnicima srbijanske vlade
na Krfu i izdao "Krfsku deklaraciju", prema kojoj će se, po
završetku rata pristupiti formiranju nezavisne države Srba,
Hrvata i Slovenaca.

U vrijeme raspada Austrougarske monarhije u jesen 1918.godine


u Zagrebu je formirano "Narodno vijeće Srba, Hrvata i
Slovenaca". U Plenum vijeća je ušlo i 18 predstavnika iz BiH,
medu kojima su bila samo 2 Muslimana - Dr Mehmed Spalio i
Hamid Svrzo. Po povratku u Bosnu članovi plenuma su formirali
"Glavni odbor narodnog vijeća za BiH", a zatim i Vladu, za koju
se može reći da je bila "Srpska vlada", jer su u njoj bili samo po
1 Musliman i 1 Hrvat. Koristeći prisustvo nereda i nasilja u
Bosni, ova vlada je zatražila vojnu intervenciju Srbije u BiH i
srpske jedinice su ušle u Višegrad početkom novembra 1918.-e
godine, a već 01.decembra Vlada je zatražila od regenta
Aleksandra Karađorđevića da, u ime kralja Petra, preuzme vlast
u Bosni. "Ovo je uskoro poslužilo i kao povod da se proglasi
ujedinjenje Srbije sa zemljama Hrvata i Slovenaca u jedinstveno
"Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca", što se pisalo
skraćeno "Kraljevina SHS". Tako je i BiH ušla u sastav
nove jugoslovenske države, a da se Muslimane gotovo i nije
spominjalo. 32

Provedeno nasilje nad Muslimanima i zauzimanje njihovih imanja


kralj je sankcionisao dekretom u januaru 1919.-e godine, što je
ostavilo desetine hiljada muslimanskih muhadžira bez prava
povratka na svoje i bez sredstava za život, a najpoznatije
begovske porodice dovelo na prosjački štap.

Prije Prvog svjetskog rata Muslimani su u Bosni i Hercegovini bili


vlasnici na više od 90 % zemljišta, a poslije rata u vlasništvu
Muslimana je ostalo manje od 40 % ukupnog zemljišta. Samo
zahvaljujući uzajamnom pomaganju. Muslimani nisu doživjeli
potpunu katastrofu.

Tako su se i braća Hadži Muhamed - begove žene Cerići, nakon


progona sa imanja u današnjoj Lušci Palanci 1917.-e godine
sklonili u Čaplje, gdje im je Hadži Muhamed - beg izdvojio nešto
zemlje i pomogao da naprave kuće. U Čaplju su ostali do smrti.
To su očevi rahmetli Cerić Muharema i Malića, iza kojih nije
ostalo muških potomaka.

Kako u Lužanima u blizini džamije i mezarja nije bilo više


muslimanskih kuća, a ranije uvakufljeno zemljište od Arslan - bega
se još nije počelo koristiti kao mezarje, Hadži Muhamed - beg je
1918.godine, nakon smrti jednog od braće Cerića, sahranio ovog u svojoj
bašti pored ceste, gdje su kasnije sahranjeni i Hadži Muhamed-beg i
drugi od braće Cerića. (Nišane njihovih mezara možemo vidjeti i
danas u dvorištu Sabid-begova sina Esada).

(10) Iz pisma Hadži Džafer - bega:

Kad su partizani 1943.godine oslobodili Sanski Most od fašističke


okupacije, pokupili su sve osumnjičene za saradnju sa neprijateljem i
odveli u Lušci Palanku na suđenje, gdje se tada nalazio štab brigade na
čelu sa komandantom Miljevićem i političkim komesarom Bilalbegović
Hazimom -sinom Ahmet - efendije. Među odvedenim na sud bio je i
najstariji sin Omer bega Bilajbegovića zvani Omerica, kojeg je neko
optužio daje, kao petnaesto- godišnji dječak pjevao 1941. 33
godine na dan kada su ustaše pogubile veliki broj Srba u selu Čaplju.
Očekujući da će suđenju osumnjičenim u Palanci prisustvovati i Hazim,
Bilajbeg Omer je svom sinu Omerici savjetovao da se javi Hazimu i da mu
kaže čiji je sin, te da kaže da niko od Bilajbegovića nije surađivao sa
fašistima i da je dojava za njega pogrešna. U vrijeme smotre dovedenih u
Palanku od strane komesara, Bilalbegovića, Omerica se javio i rekao ono
što mu je otac savjetovao, na što je Hazim naredio Omerici da izađe pred
stroj i uz riječi: "Imaš pravo, niko od Bilajbegovića neće surađivati sa
fašistima", izvadio pištolj i ispalio dva metka u Omericu.

Kada se za ovaj događaj, po povratku preživjelih, čulo, svi su iz porodice


Bilajbegović u Čaplju, prekinuli kontakt sa Hazimom sve do njegove
smrti 1968.godine, kad mu je više članova naše porodice došlo
na sahranu. Sahranjen je sa svim počastima prvoborca i istaknutog
političara na mezarju u Sanskom Mostu.

KO JE BIO ARSLAN-BEG, ODAKLE JE DOŠAO I KOJE JE


NAŠE PRAVO

PREZIME?
Snaga Osmanskog carstva je ozbiljno uzdrmana u drugoj
polovini osamnaestog vijeka višegodišnjim ratovima sa Rusijom,
Austrougarskom i Perzijom, a što je i Sultan Abdulhamid i
priznao, prihvatajući gubitak velikih teritorija potpisanim mirom
sa Rusijom u Kučuk Kajnardži-u 1774.godine. To je ohrabrilo
Austrougarsku i Rusiju te se dogovore da istovremeno napadnu
na Osmansko carstvo sa više strana, kako bi "Turke protjerali u
Malu Aziju, a osvojene teritorije podijelili".

U proljeće 1788.godine Austrougarska je prva najavila rat


Turskoj i napala Bosnu iz pravca Like, kod Dubice, kod Šamca i
kod Zvornika. Bošnjaci su, sa svojim snagama, zaustavili prodor
austrougarske vojske na svim pravcima osim kod Dubice, po
čemu je ovaj rat kasnije i nazvan "Dubički". U toku ljeta
austrougarske snage su, koristeći jako topništvo, zauzele
Dubicu, Gradišku i Novi, radi čega je Sultan Abdulhamid I ujesen
1788.godine poslao u Bosnu novog namjesnika Arslan Mehmed
pašu.

Po dolasku u Bosnu Arslan paša sakupi Bošnjake i za 7 dana


oslobodi Gradišku, ostavi u gradu ranijeg kapetana Džinić Salih- 34
bega sa nešto posade, a sa vojskom krene na Dubicu. Dok je
opsjedao Dubicu, austrougarska vojska na prevaru ponovo
zauzme Gradišku. Novi Sultan Selim III to sazna i smijeni Arslan
Mehmed pašu te postavi za namjesnika u Bosni Mehmed pašu
Miralema, a nakon pola godine smijeni i ovoga i postavi Hadži
Salih pašu, da bi i njega zamijenio poslije par mjeseci sa Jusuf
pašom. Koristeći česte promjene na čelu Bošnjaka,
austrougarska-vojska se utvrdila u osvojenim gradovima, a do
Svištovskog mira 1791.godine su uspjeli osvojiti i Cetingrad.

Potpisanim mirom sve strane su imale pravo da zadrže osvojene


teritorije. U želji da granica ostane na Uni i Savi, Turska ponudi
Austrougarskoj Lapac i Srb sa svim okolnim mjestima u Lici do
Kulen Vakufa, za Novi, Dubicu i Gradišku, što bude prihvaćeno.
Međutim, Turska je svoje obaveze, prema dogovoru, ispunila
odmah u toku 1792.godine, iseljavanjem Like, kažnjavajući i
smrću protivnike dogovoru, dok se austrougarska vojska povukla
iz navedena tri grada tek 1797.godine, u vrijeme napada
Napoleona na Austriju. Nakon smjene sa mjesta, namjesnika
Bosne, 1789., Arslan paša se priključio snagama koje su
sprječavale prodor elitnih austrougarskih snaga preko Like. Na
tom frontu Bošnjake je predvodio Mehmed-beg Kuli, kapetan
Stare Ostrovice, koji je kasnije dobio i zvanje paše, a iz narodnih
pjesama je poznat kao "Kulin Kapetan", (poginuo na Mišaru
1806.godine).

U knjizi: "Kapetanije u Bosni i Hercegovini" Hamdija


Kreševljaković, na strani 184., između ostalog, navodi: "U jednoj
medžmui očuvao se prepis jednog podneska Mehmed kapetana
iz 1792.godine, kojim predlaže, da se jednom mustahfizu (borcu)
dodijeli jedan gedik -timar (zemljišni posjed)", a što se odnosilo
na Arslan-bega, sina Mehmeda (Ovo je sigurno bio i jedan od
posljednjih zemljišnih posjeda dat za zasluge u ratu, jer se u
Turskoj, poslije 1774.godine, pristupilo reorganizaciji vojske i
prekinulo sa darivanjem zemljišnih posjeda). Međutim, ostalo je
još neriješeno pitanje: kako je Arslan-beg mogao dobiti imanje u
Bosni, ako po porijeklu nije bio Bošnjak?

U knjizi: "Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine" od Safet-


bega Bašagića, na strani 93. se ističe: "U proljeće 02.aprila
1727.godine hercegovački beglerbeg Gazi Ahmed paša
Rustempašić i sin mu Rustembeg sa 4.000 plaćenika i 5.000
spahija otišli su put Perzije. Konac je bio ove vojne, daje Ahmed
paša za zasluge postao beglerbeg od Rumelije i ujedno 35
namjesnik bosanski, sin mu namjesnik na Hercegovini, a Bosna i
Hercegovina, da su izgubile veliki broj vrsnih spahija".

U knjizi: "Istorija turskog carstva" od Hammera, izdanje po


Smailagiću - Zagreb 1979.godine, u trećoj knjizi nastrani 134.,
pišući o događajima u Turskoj 1727.godine, Hammer, između
ostalog, ističe: "Da se Kahet zaštiti od ponovnog upada
Lezgijskih plemena Džar i Tali, bilo je, na prijedlog Mehmeda
Kulija - namjesnika Kaheta ponovo izgrađena Topkara Agadž i
opskrbljena posadom".

Iz navedenih podataka se vidi da se, među spahijskim sinovima,


koji su otišli u rat u Perziju 1727.godine, nalazio i Mehmed - beg
Kuli, mlađi brat kapetana Stare Ostrovice Mahmut - bega Kulija
iz Like, te daje za zasluge u ratu dobio namjesništvo Kaheta i
ostao tamo, pa prema tome i njegov sin Arslan - beg je, po ocu,
bio bosanskog porijekla

Na osnovu svega navedenog mogao sam odgovoriti na tri


pitanja moga oca rahmetli Hadži Džafer - bega

1. Arslan - beg (Arslan Mehmed paša) je bio sin Mehmed paše


Kuli, rođenog u Lici od oca Salih-age Kuli, prvog kapetana Stare
Ostrovice, a koji je 1721.godine bio postavljen u zvanju paše za
kapetana Bišća te 1722.godine pogubljen po nalogu bosanskog
namjesnika Abdullah paše.

2. Po završetku Dubičkog rata porodica Kuli se preselila iz Like u


Bilaj (sada selo kod Bos. Petrovca). Arslan-beg je došao u Čaplje
iz Bilaja, te je dobio nadimak * 'Bilajački beg", što se kasnije
počelo koristiti kao prezime "Bilajbeg", odnosno Bilajbegović.

3. Ranije prezime Arslan - bega, po ocu Mehmed paši i djedu


Salih - paši, je bilo: "Kuli".

PORIJEKLO PORODICE KULI


Nakon saznanja daje Arslan - beg porijeklom iz porodice Kuli
(Kulinović) odnosno Kulenović iz Like, nastavio sam da
istražujem porijeklo ove porodice.

U knjizi: "Kapetanije u Bosni i Hercegovini", Kreševljaković, na


strani 181., između ostalog, ističe: "0 porijeklu Kulinovića ili
Kulenovića postoje dvije verzije. Po prvoj, Kulinovići vuku lozu 36
od Kulina Bana, a po drugoj od Mihaila Kulina, brata dužda
mletačkog "Kulina". Prvu verziju zabilježio je fra Filip Lastrić u
svom djelu "Epitome vetustatum Bosnensis provinciae etc."
štampanom u Ankoni 1776.godine, a drugu Košta Hflrmann u
dodatku svoje zbirke '"Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i
Hercegovini". Iako je prva verzija dosta stara, ona je
neosnovana, a ni druga se ne da ničim dokazati. Isto tako ni
genealogija begova Kulinovića, koju donosi Hflrmann, niti je
tačna, niti potpuna, makar za XVIII i XIX stoljeće. Kulinovići su
morali doći u Staru Ostrovicu nešto prije 1699., a poslije 1683.,
iz nekog grada ili kraja koji je pao pod Veneciju. Članovi ove
brojne porodice bili su kapetani Stare Ostrovice i Petrovca, te
dizdari Havale i Jajca Oni su zapovijedali i palankom Čovkom.

Kapetani ove kapetanije sjedili su do iza 1791.godine u Staroj


Ostrovici. Pred glavnim ulazom u ovaj grad bio je njihov odžak.
Nakon gubitka Lapca i pomicanja granice u neposrednu blizinu
Stare Ostrovice, prenio je kapetan (Mehmed - beg Kuli) svoje
sjedište na prkose, sagradivši ondje odžak i do njega kulu.

Salih - aga Kulinović prvi je po imenu poznati kapetan Stare


Ostrovice i ujedno prvi dokumentarno zajamčeni član kuće
Kulinovića On se spominje u zapisnuku od 13.VIII 1699. o
ustanovljenju tromeđe između Turske, Austrije i Venecije kao
turski opunomoćenik s više pograničnih aga i drugih državnih
funkcionera. Za njega još znamo daje 1718/19 bio paša i
muhafiz Ostrovice i oko 1722. kapetan Bišća, te da ga je dao
pogubiti bosanski vezir u Travniku 13.06.1722.godine“

Nasljedio gaje na mjestu kapetana Stare Ostrovice najstariji sin


Mahmut - beg Kuli, koji je kasnije dobio zvanje paše, a poginuo
je 1744.godine pod Hemedanom u boju protiv Perzijanaca.

U dvadesetoj knjizi: "Naselja i porijeklo stanovništva", pod


uredništvom Jovana Cvijića, štampano od Srpske kraljevske
akademije, a u opisu područja ''Bjelajsko polje i Bravsko", Petar
Rađenović na strani 208., između ostalog, ističe:
37
"Kulenovići su u cijeloj krajini vrlo istaknuta begovska porodica,
jakih i fizičkih i psihičkih osobina Kroz zadnjih dvjesto godina
turske vlasti oni su stvarno upravljali ovim krajevima Zvanični
predstavnici turske uprave ostajali su uvijek u zasjenku naspram
moći Kulenovića Cijela PetrOvačka nahija i još nadalje, bila je
njihov spahiluk. Predanje govori da su dobili spahiluk od Crnog
Vrha (glamočki srez) do Kladuše. Svoje porijeklo vežu oni za
Kulina Bana. No malo je vjerovamosti, da bi se predanje moglo
tako dugo održati kroz onako vratolomnu prošlost Bosne.
Sigurno je da su za vrijeme turske vladavine živjeli u Lici u
mjestu Pišać kod Udbine. Tamo su se u čestim bojevima istakli,
zadobili ugled, vijerovatno i visoke položaje. Kad je napuštena
Lika prešli su u Bosnu i razmjestili se po obližnjim varošima:
Glamoču, Petrovcu, Kulen Vakufu i Bihaću. Govori se da su iz
Like izašla dva brata Kulenovića kao paše. Ibrahim paša je ostao
u Vakufu, koji se od tada prozove Kulen - Vakuf, a brat mu Salih
pasa je došao u Bilajsko polje i podigao Petrovac. S njim je došla
i mati im, zvana Raži Kaduna Njen grob se nalazi pod
petrovačkom gradskom džamijom. Ona je bila ta koja je dobila
ferman na spahiluk, ali je morala radi toga nekoliko puta ići u
Carigrad".
Opisujući porijeklo porodica u Bosanskom Petrovcu i Bjelaju
(Bilaju), a koja potiču od porodice Kulenović, Rađenović ističe:
"Ova porodica je vrlo razgranata, te ima više nadimaka kao što
su: Bajbutović (tri kuće + 1 u Bilaju), Vodenica (tri kuće), Suvaja
(jedna kuća), Šinigdžić (pet kuća), Smajilbegović (pet kuća),
Alikapetanović (dvije kuće), Bukovača (jedna kuća), Idrizbegović
(jedna kuća), Ibrahimpašić (jedna kuća + pet kuća u Bilaju),
Bara (šest kuća), Hadžikađibegović (šest kuća) i Robinjić (jedna
kuća u Bilaju). Svi oni, osim Hadžikadibegovića i Smajilbegovića
a koji duže vremena, žive u Varoši, su do pred bunu (1875. do
1878.godine) bili po kulama na selima među svojim kmetovima.
Od tih sela došli su im najčešće i nadimci. Tako su Vodenice
živjele u selu Vodenice, Suvaje u Suvaji, Bara i Alikapetanović u
Bari, Bukovača u Bukovači, Šinigdžići u Koloniću, Bajbutovići u
Uncu i Čovke u Čovci".

Rađenović na kraju zaključuje: "Kulenovića danas ima preko


trista kuća Razišli su se nadaleko. Tako ih ima u: Petrovcu,
Kulen Vakufu, Ključu, Travniku, Prijedoru i Carigradu."

38

U istoj knjizi, u opisu područja; 'Pounje u Bosanskoj Krajini",


Milan Karanović, na strani 328., između ostalog, ističe:
"Najizrazitijih su starinačkih osobina razgranat begovski rod
Kulenovića Znatan je dio Like bio njihov posjed". U opisu
posjeda pojedinih begovskih porodica ističe da su Klišević, Lipa i
Teočak bili posjedi porodice Kulenović, po kojima su članovi ove
porodice i dobili nadimak (prezime): Klišević i Lipa.

Polazeći od navoda Hormana, objavljenih u drugoj knjizi


'"Narodne pjesme muhamedovaca", a na stranama od 603 -
607., članovi porodice Kulenovića su prihvatili ovu verziju,
prema kojoj je Mihailo Kulin 1447.godine primio Islam i ime
Hidajet te daje njegov sin bio Halil paša, a sin ovoga Ibrahim
paša te dalji potomci su: Tahvil paša, a zatim Ahmed paša -otac
Salih paše, prvog kapetana Stare Ostrovice.

Član porodice Ahmed Kulenović je izvršio djelimične ispravke


Hormanovih navoda i dopunio ih sa podacima o mlađim
članovima ove porodice do 1975.godine, što je štampao u
većem broju primjeraka i poslao članovima porodice da dopune
sa svojim podacima (Posjedujem jedan primjerak tog napisa,
pod naslovom "Kulenovići kroz stoljeća").
Upoređujući navedene podatke sa podacima iz "Istorija turskog
carstva" od Joseph von Hammer-a mogao sam zaključiti da
navedeni podaci ne odgovaraju istorijskim podacima iz više
razloga:

1. Nijedan od navedenih paša, prije Salih paše, uz svoje ime


nije pisao "Kuli".

2. Za većinu navedenih imena se zna da potiču iz različitih


naroda

3. U genealogiji je uobičajeno da se, kod nesigurnih podataka,


računa prosječno razlika između 2 koljena po 30 godina
Ako je Mihailo Kulin prešao na Islam 1447.godine, a Salih
paša u petom koljenu se pominje 1699.godine, razlika je
39
252 godine, što znači da se izgubilo 100 godina za koje ne
znamo potomke Mihaila Kuli.

Imajući uvidu sve navedeno zaključujem da se genealoški podaci


za porodicu Kulenović po Hormanu definitivno mogu odbaciti
kao neadekvatni.

Pišući o događajima u vrijeme napada Austrougarske na Bosnu


1737.godine i pobjedi Bošnjaka kod Banja Luke te događajima
poslije izvojevane pobjede, Safvet - beg Bašagić u knjizi: "Kratka
uputa u istoriju Bosne i Hercegovine", na strani 101., između
ostalog ističe: "Dok je Ali paša (Hećimović) boravio izvan Bosne,
Mahmud paša Alipašić sakupi Skopljake, Travnjake, Jajčane,
Banjalučane, Kozarčane i sve Krajišnike na Bilajskom polju, pa
pohara Liku, Udbinu i sve do Kotora razbivši usput više hrvatskih
četa i ugrabivši bogat plijen vrate se u Bosnu". Dalje navodi
daje, kao nagradu za doprinos u pobjedi Ibrahim - bega Alipašić
postavljen za Kliskog sandžak-bega.

Upoređujući navedene podatke sa podacima koje iznosi


Kreševljaković u knjizi: "Kapetanije u Bosni i Hercegovini",
vidimo da Safvet - beg Bašagić kapetana Stare Ostrovice
Mahmud-bega Kuli naziva "Mahmud paša Alipašić", te da istim
prezimenom naziva i prvog kapetana Jajca Ibrahim - bega -
"Ibrahim - bega Alipašić". To znači daje Safvet - beg Bašagić
znao da su oni istog porijekla i povezuje ih sa "Ali pašom", kao
zajedničkim pretkom.

Kako se u istoriji Osmanskog carstva pominje više Ali paša


bosanskog porijekla, analizirao sam njihove životopise, tražeći
vezu sa porodicom Kuli, a prema navodima u knjizi: "Znameniti i
zaslužni Hrvati od 925. do 1925.", izdanje - Zagreb 1925.

1. Ali paša Semiz, rodom iz Prače, bio namjesnik u Rumeliji,


Anatoliji i Misiru, ratovao sa Austrougarskom i Perzijom,
umro 1564. (Nisam našao podataka o njegovim
potomcima).

2. Ali paša Sofi, porijeklom iz Bosne, bio namjesnik u Misiru i


Bagdadu, vodio ratove u Perziji, umro 1571.godine. (Nema
podataka o potomcima i vezom sa porodicom Kuli).

3. Ali paša Malkoč, rodom iz Bosne, bio namjesnik u više


ejaleta Osmanskog carstva, postao Veliki vezir
1603.godine a umro 1604. (Nema podataka o potomcima). 40

4. Serdar Ali paša, rodom iz Bosne, upućen je za namjesnika u


Bosnu 1659.godine, a godinu dana kasnije i za namjesnika
u Temišvaru. Za serdara (glavnokomandujućeg) u Ugarskoj
je postavljen 1661.godine, gdje. je ostao do 1664., kad je
upućen u Damask radi smirivanja pobune, gdje mu se gubi
trag. U vrijeme njegovog namjesništva u Bosni (1659 -
1663) popravljena je tvrđava u Kninu i ojačano više utvrda
u Lici.
(Nišani našao podatke o njegovim potomcima, a moguće daje
Safvet - beg Bašagić braću Ibrahim - bega (prvog kapetana Jajca
od 1692.) i Salih - bega Kuli (prvog kapetana Stare Ostrovice od
1699.) smatrao sinovima Serdar Ali paše.

5. Ali paša Varvari, rodom iz sela Varvari kod Prozora, je bio


namjesnik u Anatoliji 1640.-e godine, u Rumeliji 1643., u Bosni
1645., naKipru 1646. i u Sivašu 1648., gdje je od sultana
Ibrahima proglašen za buntovnika, jer mu nije poslao darove za
osmo vjenčanje i nije mu poslao traženu ljepoticu Perihan,
vjerenicu Ibšir paše za harem. Po nalogu Sultana, Mehmed pasa
Ćuprilić je bio upućen sa vojskom da pogubi Ali pašu, ali ovaj
zarobi. Mehmed pašu i veže za svoj šator.

Vjerujući pismima Vrhovnog suca i drugih aga, koji su ga


pozivali da dođe u Carigrad i uvede red, Ali paša krene prema.
Carigradu te usput prihvati ponudu Ibšir paše da mu se pridruži,
što ovaj iskoristi i na prevaru pogubi Ali pašu. Zajedno sa Ibšir
pašom u napadu na Ali pašu Varvari učestvovao je i janjičarski
čauš Kučuk, a koje je, prema pisanju putopisca i očevidca ovih
događaja Eviije Čelebi, Ali paša Varvari nazivao svojim sinovima.
Moguće je, da su ovi navodi Evlije, a koje citira i Hammer 41
(2/357), poslužili Safvet - begu Bašagiću da braću Ibrahim -
bega i Salih - bega smatra sinovima čauša Kučuk Ibrahima,
odnosno unucima Ali paše Varvari. Međutim, čitajući izvještaje
Evlije o događajima koji su prethodili pogubljenju Ali paše
Varvari, vidi se daje Ali paša sve mlađe osobe oslovljavao sa
"sine moj", iz čega se može zaključiti da najvjerovatnije i nije
imao muških potomaka, odnosno da mu čauš Kučuk nije bio sin.

Imajući u vidu sve navedeno mogao sam zaključiti da se


porijeklo porodice "Kuli" ne može sa sigurnosti vezati za
zajedničkog pretka "Ali pašu", radi čega sam nastavio traganje o
porijeklu ove porodice, te nalazim:

Pišući o kapetanima Bihaća, Kreševljaković, na strani 105., ističe


da se, kao kapetan Bišća 1717. i 1719. pominje Tatar
Mustafapaša. U opisu događaja tog vremena, između ostalog,
ističe: "Očuvala su se dva pisma Tatar Mustafa paše. Ta su
pisma pisana oko 1719. križevačkom potkapetanu Stanislavu
Orehaciju". Zatim, dalje navodi: "Sačuvalo se još jedno
nedatirano pismo u Zadarskom arhivu (F.CXXXII), pisano
zadarskom providuru povodom nekog sužnja Mahmud - bega
Ibrahimpašića", a odnosilo se na ponudu otkupa.
Ovo pismo je interesantno, jer se spominje Mahmut - beg
Ibrahimpašić, a znamo daje najstarijem sinu Salih - bega Kuli
bilo ime Mahmut - beg. Poznato je da su Bošnjaci iz Like često
upadali duboko u teritorij Mlečana i Austrougarske, kao što su i
uskoci iz pograničnih krajeva upadali na teritorij Bosne, pa nas
sužanjstvo Mahmut - bega ne iznenađuje. Međutim, prezime
"Ibrahimpašić" upućuje na zaključak da porodica Kuli vodi
porijeklo od nekog Ibrahim paše. Radi toga sam pregledao
životopise svih Ibrahim paša bosanskog porijekla stotinjak
godina prije ovog događaja, a prema navodima Bašagića u
knjizi: "Znameniti i zaslužni Hrvati 925. - 1925.", Zagreb 1925.

1. Ibrahim paša Novošeherlija, rođen u Novom Šeheru -


varošici između Tešnja i Žepča, koji je, po završetku
školovanja bio imenovan 1581.godine za Beglerbega u
Ruimeliji, a 1585. za namjesnika u Egiptu sa zvanjem paše.
1588.godine je oženio sultaniju Aišu, a 1595. bio
postavljen za Velikog vezira. Istakao se osvajanjem Kanjiže 42
1601.godine, kad je, pri povratku u Carigrad, umro u
Beogradu. Sahranjen je u Carigradu. (Nisam našao
podataka o njegovim potomcima u Bosni).

2. Ibrahim han Sokolović, sin Velikog vezira Mehmed paše


Sokolovića i sultanije Isnirhan, bio namjesnik u Bosni 1609.
i 1619.godine. (Nisam mogao dovesti u vezu njegove
potomke i porodicu Kuli).

3. Sarhoš lbralihim paša Memibegović, rođen u Bosni, bio


bosanski namjesnik 1621. - 1622. (Njegove potomke nisam
mogao dovesti u vezu sa porodicom Kuli).

4. Ibrahim paša Gabeljak, rođen u Gabeli kod Čapljine, bio


bosanski namjesnik od 1645. do 1647.godine, vodio ratove
u Lici i Dalmaciji. (Nisam našao podataka na osnovu kojih
bi se mogao dovesti u vezu sa porodicom Kuli u Lici).

5. Ibrahim paša Tešnjak, bio namjesnik u Bosni 1667.godine.


Učestvovao u više borbi u Poljskoj, Ugarskoj i Rusiji.
(Nisam našao podataka o njegovim potomcima).

U Osmanskom carstvu je bilo uobičajeno da se uz svoje ime


dodaje i ime oca Od ovog pravila se odstupilo u slučajevima kad
se radi o osobama koje su prešle na islam i u slučajevima ako je
otac pogubljen po nalogu osmanske vlasti.

U tim slučajevima se uz ime dodavala samo titula ili nadimak


kao oznaka mjesta porijekla. Imajući ovo u vidu obratio sam
posebnu pažnju na potomke pogubljenih Ibrahim pasa, među
kojima se u Bosni posebno isticao Ibrahim paša, koga Bašagić
navodi pod imenom Kodža Ibrahim paša, a Hommer ga navodi
pod imenima: Ibrahim paša od Danaska, Kučuk Ibrahim paša,
Ibrahim paša Albanac.

Radi se o janjičarskom čaušu Kučuk, koji je zajedno sa Ibšir


pašom učestvovao u oslobađanju Mehmed paše Cuprilića
prilikom pogubljenja Ali paše Varvari, o čemu sam pisao. U Bosni
je prvi puta došao kao čauš na čelu 3.000 janjičara 1651.godine, 43
zajedno sa bosanskim namjesnikom Sijavuš pašom, a radi
zaštite Bosne od čestih upada Mletačkih jedinica i uskoka na
čelu sa Petrom Smiljanićem. Janjičari su se smjestili u Lici na
uzvišenju, formirajući tako naselje "Udbinu" nedaleko od izvora
rječice Pišać. U narednih par godina zaustavljeno je upadanje
uskoka u Bosnu, ali i Ličana na teritorij Šibenika, Zadra i Kotora
(Senja). Međutim, 1654.godine Mlečani spreme jaku vojsku, koja
zajedno sa uskocima napadne Knin.

Bosanski namjesnik Fadil paša Maglajac, zajedno sa Bošnjacima


i janjičarima, pritekne u pomoć Kninu, razbiju napadače i zarobe
više hiljada uskoka i Mlečana, od kojih 2.500 pošalju u Carigrad.
Za postignut uspjeh sultan Mehmed IV nagradi janjičarskog
čauša Kučuk Ibrahim -bega dodjelom imanja u Lici. Kučuk
izabere zemlju oko vrela Pišać i pored samog vrela zagradi svoje
dvore.

Kad je 1656.godine za Velikog vezira postavljen Mehmed paša


Ćuprilić, on pozove čauša Kučuk Ibrahim - bega da mu sa
njegovim janjičarima pomogne u zavođenju reda u Carigradu.
Dvije godine kasnije, kod pobune paša Damaska, Anadola,
Sivaša, Karamana i Ankare, Veliki vezir pošalje Murtaza pašu,
koji na prevaru namami buntovnike i pogubi. U smirivanju
pobune učestvovao je i kapetan Kučuk Ibrahim - beg, kome
sultan Mehmed IV, nakon pogibije buntovnika Kenan paše,
ponudi njegovu dvanaesto-godišnju zaručnicu, a svoju najmlađu
sestru sultaniju Raziju, iz milja zvanu "Muhme". Naime, sultan
Ibrahim je svoju najmlađu ćerku Raziju, godinu dana nakon
rođenja, dao za vjerenicu Džafer paši, što se u carskim dvorima
slavilo 7 dana Poslije pola godine Sultan naredi da se Džafer
pašu pogubi radi poraza u pomorskoj bitci sa Mlečanima, a ruku
svoje kćerke Razije ponudi Kenan paši. Poslije pogibije Kenan
paše kao buntovnika 1658.godine, njegovu vjerenicu zajedno sa
njenim dvorima na hipodromu u Carigradu je dobio Kučuk
Ibrahim, koji uskoro bude postavljen za namjesnika u Damasku u
zvanju paše. Kučuk Ibrahim paša se kasnije isticao u smirivanju
pobune u Siriji, a 1666. i u Bagdadu, gdje je bio postavljen za
namjesnika Oženio se 1662.-e godine sa sultanijom Razijom.
Nakon ženidbe povremeno je i po više mjeseci sa suprugom
Razijom boravio na svom imanju u

44
Lici, a 1666.godine je počeo i sa gradnjom džamije u Havali u
kojoj je 1668.godine džumu klanjao i sultan Mehmed IV.

Krajem 1668.godine Ibrahim paša je postavljen za namjesnika u


Egiptu, a u ljeto 1669. je pozvan na Kretu, gdje je doprinio
konačnom osvajanju glavnog grada Kandije i tako okončao
dvadeset-petogodišnji "Kandijski rat'' sa Mlečanima Naredne
godine je postavljen za namjesnika Budima, a 1672.godine i za
namjesnika u Bosni. Kasnije je često vodio ratove u Poljskoj i
Ugarskoj, uvijek uz prisustvo i Bošnjaka. U Bosnu je ponovo
došao za namjesnika 1678.godine. Kao namjesnika Budima
1682.godine, u zvanju II Vezira, postavljen je i za
glavnokomandujućeg u Ugarskoj, gdje je za godinu dana osvojio
sve gradove do Beča, osim utvrde Raba. Veliki vezir Kara
Mustafa to iskoristi i organizira pohod na Beč u augustu
1683.godine. Ibrahim paša se protivio tome i predlagao je da se
osvoji i Raba a da se pohod na Beč planira za proljeće naredne
godine. Međutim, Veliki vezir sakupi 300.000 ratnika i krene u
osvajanje Beča, a Ibrahim pašu sa 2.000 boraca ostavi da čuva
most preko rijeke Rabe, nedaleko od pomenute tvrđave. Kako
Veliki vezir nije redovno plaćao vojsku i nije dao da se Beč
zauzme na juriš, jer bi u tom slučaju ratnici mogli zadržati za 45
sebe veći dio osvojenog plijena, vojska se počela rasipati i
poslije dva mjeseca je ostao pod Bečom samo sa 60.000 boraca,
među kojima je bilo oko 15.000 Bošnjaka na čelu sa
namjesnikom Bosne Hizir pašom.

U toku septembra evropske, zemlje sakupe 70.000 boraca i pod


vodstvom poljskog kralja Sabjeckog pošalju u pomoć Beču.
Veliki vezir je bio upozoren na dolazak križarskih jedinica, ali je
očekivao svaki čas da padne Beč i na kraju se morao u neredu
povlačiti, tako daje izgubio svu opremu i veći dio svojih snaga
Ibrahim paša je branio most nekoliko dana i na kraju ga porušio
te se sa par stotina preživjelih boraca povukao do tvrđave Janok
(Đer), gdje ga Vezir, pri povlačenju, proglasi krivcem za poraz i
pogubi. Kako se vojska povlačila u neredu, Veliki vezir se odmah
sa pratnjom uputio prema Beogradu, ostavljajući tako bez
zaštite sve ranije osvojene gradove u Ugarskoj. Sultan sazna
istinu o porazu i pošalje naredbu da se pogubi Veliki vezir, što je
i učinjeno u Beogradu. Nakon pogubljenja Vezira kod njega je
nađeno toliko zlata daje mogao pola godine plaćati svu vojsku.

Nadiranje križarske vojske jedino su organizirano usporavali


Bošnjaci, ali su kod Parkanja bili napadnuti od daleko jačih
snaga, gdje je na bojnom polju ostalo 7.000 Bošnjaka, zajedno
sa Hizir pašom.

Ispred križarske vojske povlačili su se i Muslimani iz cijele


Ugarske i najveći broj ih se zadržao u Bosni. Među izbjeglicama
iz Budima bila je i supruga. Ibrahim paše Razija sa svojim sinom
Salihom.

U Liku su iz Ugarske došli i Ibrahim pašini sinovi od prve


supruge Ibrahim - beg i Hadži - Pašo, koji su se, zajedno sa
bratom Salihom uključili u odbranu Like od mletačke i
austrougarske vojske.

U toku "Velikog rata", a koji je trajao od poraza osmanske vojske


pod Bečom do potpisivanja Karlovačkog mira 1699.godine, u
Bosni je obnovljeno više ranijih utvrda, među kojima i Jajce gdje
je za prvog kapetana 1692.godine postavljen Ibrahim pašin sin
Ibrahim - beg, čiji su potomci jajačke porodice Kulenovići, Pašići
i Dizdari.

Na osnovu potpisanog Karlovačkog mira dio Like je pripao 46


Veneciji i Austrougarskoj, radi čega se veći broj muslimanskih
porodica morao iseliti. Jedna grupa iseljenih iz Like se, na čelu
sa Hadži - Pašom, naselila na mjestu današnjeg grada Prijedor, o
čemu piše poznali prijedorski novinar i pisac Himzo Skorupan u
romanu: "Nišan", štampanom u Travniku 1998.godine u izdanju
Biblioteke "Bašbunar".

Potomci Hadži - Paše su prijedorske porodice Pašići,


Kapetanovići i Kulenovići. Supruga Ibrahim paše Razija se u Lici
ne pominje kao sultanija nego kao "Raži Kaduna", vjerovatno
zbog toga što je sa Ibrahim pašom pod Bečom poginuo veliki
broj ličkih Muslimana. ali i zbog toga što se radilo o izuzetno
teškim godinama za Osmansko carstvo. Daje u to vrijeme bio
nepopularan sultanov rod pokazuje i činjenica daje otac
sultanije Razije sultan Ibrahim bio pogubljen 1648.godine od
pobunjenih spahija i janjičara, a na mjesto Sultana je postavljen
njegov najstariji sedmogodišnji sin Mehmed, koji je 1687.
također nasilno smijenjen i na njegovo mjesto postavljen njegov
mladi brat Sulejman, a koji je 45 godina proveo u "kafezu", kako
su nazivali odvojeni stambeni prostor gdje su mlada sultanova
braća ostajala do smrti Sultana ili do svoje smrti, bez prava na
kontakt sa vanjskim svijetom i bez prava na kontakt sa ženama.
Kad je nakon četiri godine sultan Sulejman III umro od vodene
bolesti naslijedio ga je mlađi brat Ahmed nakon 50 godina
provedenih u kafezu. Poslije četiri godine je umro od vodene
bolesti i sultan Ahmed II, a naslijedio gaje stariji sin Sultana
Mehmeda IV - Mustafa, koji je nakon 8 godina nasilno smijenjen,
a na presto doveden njegov mlađi brat Ahmed III

Ranije istaknuti podaci Petra Rađenovića, daje Raži Kaduna u tri


navrata išla u Carigrad i dobivala na dar: prvo sve šume, zatim
sve rijeke i na kraju sve pašnjake između Glamoča i Velike
Kladuše, odgovara istorijskim podacima. Naime, bilo je
uobičajeno da kod ustoličenja, novog Sultana članovi familije
dođu na čestitanja i obično su tom prilikom dobivali darove,
odnosno dodjeljivana su im imanja. Raži Kaduna je,
najvjerovamije, išla u Carigrad u četiri navrata i to 1687., kad je
Sultan postao njen brat Sulejman III, zatim 1691.godine kad je
na mjesto Sultana

postavljen njen brat i po majci Ruskinji Tarhan - Ahmed II, te


1695. kad je za Sultana postavljen stariji sin njenog brata, a
ranijeg Sultana Mehmeda IV –Mustafa lll i četvrti puta 1703., kad
je na mjesto Sultana ustoličen mlađi Mehmedov sin - Ahmed III.
47
Svaki puta je sigurno dobivala i darove. Daje bila omiljena kod
svoje braće i njihovih sinova vidi se i po tome stoje njen brat
sultan Mehmed IV dolazio u lov u Liku i 1668.godine klanjao
džumu u Ibrahim pašinoj džamiji u Havali, te stoje njen bratić
sultan Ahmed III dao novac da se sagrade četiri džamije u Lici i
to u Staroj Ostrovici, u Džisri Kebiru (Kulen Vakufu), u Havali i u
Orašcu. Prema navodima Kreševljakovića Salih paša Kuli je bio
kapetan Stare Ostrovice do 1719.godine kad je dobio zvanje
paše i bio postavljen za kapetana Bišća, na kojem mjestu je i
pogubljen 1722.godine.-Raži Kaduna je najvjerovamije
nadživjela sina Salih pašu, jer se zna daje sahranjena u mezarju
pored džamije u Novoj Varoši (Petrovcu), a džamija je podignuta
između 1725. i 1730.godine. Na mjestu kapetana Stare
Ostrovice Salih pašu Kuli je naslijedio stariji sin Mahmut - beg
Kuli, koji je kasnije također dobio zvanje paše i poginuo
1744.godine u borbama sa Perzijancima pod Hemedanom.

Mahmut paša Kuli je imao šest sinova: najstariji sin Muhamed -


beg je naslijedio oca na mjestu kapetana Stare Ostrovice, Smail
- beg je bio dizdar u Havali, Mehmed - beg je kasnije postao prvi
kapetan u Novoj Varoši (Petrovcu), Abdi - beg, Murat - beg i Halil
- beg su bili istaknuti borci u okršajima sa uskocima, Mlečanima
i Austrougarskom, a radi pružanja otpora ustupanju većeg dijela
Like Austrougarskoj prema Svištovskom miru 1792.godine -
Abdibeg je bio i pogubljen od Osmanske vlasti. Potomke
navedenih šest sinova Mahmut paše Kuli smo već naveli u opisu
porodice Kulenović po Petru Radenoviću.

Mlađi sin Salih paše Kuli - Mehmed - beg je 1727.godine otišao u


rat sa Perzijom, istakao se u borbama i dobio namjesništvo
Kaheta i zvanje "Paša". Oženio se sa kćerkom poraženog vođe
pobunjenog Lezgijskog plemena Džar, unukom Arslan paše, te je
i svom najmlađem sinu dao ime Arslan, koji je 1788. došao u
Bosnu kao namjesnik Arslan Mehmed paša, po završetku
"Dubičkog rata" 1793. dobio imanje u Čaplju i ostao u Bosni.

Njegovi potomci su Članovi porodica; Bilajbeg, Bilajbegović,


Bilalbegović.

48
PORIJEKLO KUĆUK IBRAHIM PAŠE - ALBANCA
U knjizi: "Istorija osmanskog carstva" Hammer članove porodice
"Kučuk" prvi puta pominje 1605.godine navodeći daje Deli
Husein paša (kojeg Bašagić naziva po njegovom ocu - Đelali
Hasan paša) pogubljen u Beogradu, po nalogu Sultana, zajedno
sa bratićem Kućuk - Begom. Naime, opisujući događaje u
Osmanskom carstvu 1601.godine Hammer ističe daje na
području Karamana te godine izbila pobuna na čelu sa
Abdulhalim pašom i njegovim mlađim bratom Deli Huseinom.

Nakon smrti Abdulhalim pase 1602.godine na čelo 30.000


pobunjenika je stao njegov mlađi brat, koji ponudi Sultanu
prekid pobune uz uslov da ga se postavi za namjesnika Bosne i
da mu se da plata za 10.000 pobunjenika, koje će povesti u rat
sa Ugarskom, što Sultan prihvati. U prvom" okršaju sa ugarskom
vojskom pod Peštom Đelali Hasan paša je izgubio 6.000 svojih
buntovnika. Po povratku u Banja Luku i Sarajevo nasilničko
ponašanje buntovnika je dovelo do reakcije Bošnjaka i progona
ovih u Temišvar, gdje i Hasan paša dobia namjesništvo. Kako i u
Temišvaru nije mogao da vlada svojim buntovnicima, Hasan
paša se sa svojim bratićem Kučuk -Begom skloni u Beograd,
gdje oba budu pogubljena.
U vrijeme krize vlasti u Osmanskom carstvu 1622. god i ne perzijska
vojska napadne Tursku i za kratko vrijeme stignu do Mosula.
Namjesnik Mardina Albanac Kučuk Ahmet paša, mlađi brat ranije
pogubljenog Kučuk - Bega, dobije nalog da sa 500 konjanika
krene pred napadače i zadrži ih do dolaska jačih snaga.

Ahmet paša, uz pomoć sina ranije pogubljenog mu amidže Đelaii


Hasan paše, Sulejman - bega. zaustavi napadače i oslobodi
Mosul, gdje Sulejman - beg bude postavljen za namjesnika u
zvanju paše. U kasnijim borbama sa Perzijancima uz Kućuk
Ahmet pašu se isticao i sin njegovog starijeg brata Kučuk - Bega
- Hasan, koji za zasluge 1626. bude postavljen za namjesnika
Adane, a godinu dana kasnije pogubljen po nalogu Velikog
vezira Halil paše, radi sumnje o saradnji sa pobunjenicima
Supruga Hasan paše se, sa sedmogodišnjim sinom Ibrahimom,
poslije smrti muža, vratila svojoj porodici u građu Kuli u
Anadoliji.

Kasnije, po završetku vojne škole Ibrahim je u vojnoj hijerarhiji


brzo napredovao. Hommer ga prvi puta pominje 1648.godine
kao janjičarskog čauša Kučuk, kad je, učestvujući u sukobu sa
pobunjenicima Ali paše Varvari, spasio život zarobljenog 49
Mehmed paše Ćuprilića Kad je Ćuprilić 1656.godine postao Veliki
vezir pomogao je Kučuk Ibrahima u napredovanju do položaja
namjesnika u Damasku "sa-zvanjem paše 1658. i vjeridbe sa
sultanijom Razijom.

PORIJEKLO NAZIVA „KULI“ IZ ČEGA JE


KASNIJE PROISTEKLO PREZIME
KULINOVIĆ /KULENOVIĆ/
Mehmed paša Ćuprilić je došao na mjesto Velikog vezira
1656.godine u svojoj sedamdesetoj godini života, a u vrijeme
kad su često smjenjivali Vezire radi spletki na dvoru, a sultan
Mehmed IV je imao samo 15 godina Zato je Veliki vezir u prve
dvije godine naložio da se pogubi dvadesetak paša i sandžak
bega sa njihovim saradnicima na dvoru, što je izazvalo opšti
strah kod svih te se 1658.godine udruži veliki broj paša na čelu
sa Abaza Hasan pašom, koji odbiju poslušnost Velikom veziru i
od Sultana zatraže njegovo smjenjivanje. Bojeći se za svoj
položaj i život. Sultan im odgovori da je dao povjerenje Mehmed
paši Cupriliću i da se o svemu mogu sa njim dogovoriti. Mehmed
paša to iskoristi i na pobunjenike pošalje Murtaza pašu sa
vojskom, ali ovi budu poraženi. Murtaza paša se tada posluži
lukavstvom i buntovnike pozove na saradnju uz pismeno
obećanje oprosta od Velikog vezira Pobunjene paše Damaska,
Anadola, Sivaša, Karamana i Ankare povjeruju obećanjima i
dođu u tabor Murtaza paše, gdje na prevaru budu svi pogubljeni.
Poslije ovog događaja Veliki vezir pošalje carigradskog
kajmakama Ismail pašu sa kaznenim jedinicama, koje su imale
ovlaštenje da u naredne dvije godine ispitaju sve janjičare,
spahije, čauše, muteferike, zaime, muderise, suce, sejide, mule,
begove i beglerbegove te pogube one kod kojih se posumnja o
umiješanosti u pobunu. To je dovelo do pojave opšteg straha za
život kod svih stanovnika u ovim krajevima i do masovnog
iseljavanja U te dvije godine iz ovih krajeva je iseljeno oko
30.000 porodica, od kojih je veliki broj stigao i u Bosnu.
Pogodno tlo za naseljavanje je bio pogranični teritorij između
Bosne i Venecije u Lici i između Bosne i Austrougarske u Pounju.
Računaše daje tada u ove krajeve doseljeno 10.000 porodica sa
područja od Ankare do Arabije, a kako se u Bosni najviše znalo
za Anadoliju,""to je većina doseljenika govorila daje "iz
Anadola". Međutim, doseljenici su često uz svoje ime dodavali i 50
ime mjesta odakle su došli, stoje kasnije postao osnov za
prezime. Kako je među doseljenicima u Lici bilo porodica i iz
okoline grada Kuli u Anadoliji, gdje je od ranije živjela porodica
Kučuk Ibrahim paše, to su i njegove potomke počeli nazivati
"Kuli", što su ovi kasnije i prihvatili kao svoje prezime. (O gradu
Kuli u Anadoliji piše i Milorad Pavić u romanu: "Hazarski rečnik",
str. 142, Prosveta-Beograd, 1988.).Pišući o stanovnicima Pounja
u Bosanskoj Krajini Milan Karanović ističe daje 1924.godine od
10.549 muslimanskih kuća u Pounju, a što se odnosilo na Bihać,
Bužim, Veliku Kladušu, Bos. Krupu i Cazin - 4.894 po porijeklu
bilo iz Anadola, odnosno 46 % pri čemu je u Velikoj Kladuši na
doseljene iz Anadola otpadalo 88 % od ukupnog broja
Muslimana, u Bužimu 81 % su bili doseljenici iz Anadola, u
Cazinu 54 %, a neka naselja su kompletno bila naseljena
porodicama koje su došle iz Anadolije.
PORODIČNO STABLO FAMILIJE "KULI"
KULENOVIĆ

ALBANAC KUČUK IBRAHIM PAŠA (1620 - 1683)


Nakon neuspjeha u osvajanju Beča i pogubljenja Ibrahim paše, njegova supruga Razija
se sa sinom S al i h om vr at i l a u Liku. U Liku su došli i Ibrahim pašini sinovi iz drugog
Potomci od šest sinova
Mahmut paše Kuli su
porodice: Kulenović, ARSLAN-BEG /PAŠA/
HADZI-PASO KULI (1669- MEHMED
IBRAHIM PAŠA PASA (1667-
(1710 -
Bajbutović,
SALIH PASA Vodenica,
KULI (1745-1812)
1732) 1699. se Došao
iz Like u 1740)
1767) Kapetan Jajca,
(Suvaja,
1664-1 Šinigdžić,
722) Bosnu kao namjesnik i
Sinailbegović. Bara, preselio
MEHMED na područja
PAŠA KULI Prvi
kl kapetan
iški sandžak Jajca
beg1692.,
Prvi kapetan Stare serasker 1788. smijenjen
Alikapetanović. Prijedora.
(1702 - Njegovi
1768) su
Otišao u kliski sandžakbeg
1739., umro pri povratku 1738.,
MAHMUT
Ostrovice, PAŠA KULI
pogubljen poslije, 5 mjeseci i
Bukovača, ldrizbegovi potomci
rat sa prijedorske
Perzijom 1727.. kapetan Bisća 1739.,
(1698
1722. - 1744)
od Kapetanć,
bosanskog pri kl juči oKulenovići,
senamjesnika
braniteljima
iz Carigrada u Sarajevu
HASAN PAŠA (1688-
Ibrahimpašić, porodice:
postavIjen za
Stare Ostrovicc, poginuo Like, dobio imanje u Čaplju 1767. N
1736) j i h o kao
Umro v i potomci
Muhamed-beg
Smail-beg
Mehmed-beg Kahela i dobio zvanje
Hadžikadibegović,
kao paša pod su jajačke porodice:
Kulenović
Dizdar
Prvi kapetan
Havaleu
Halil-beg
Murat-beg
Abdi-beg 1793. Njegoviunuku
paše, oženio potomci su
Arslan zarobljenik u Rusiji 1736.
Čovka,
Hemedanom Robinjić,
u Perziji
PORIJEKLO NA Z I V A "KUČUK* I "ALBANAC"

U toku 1442/43 godine turski vojskovođa Iskender - beg, porijeklom


Albanac, je omogućio ugarskom vitezu Janku Hunjadiju da u dva navrata
pobijedi turske snage u Erdelju. To je ohrabrilo evropske zemlje, koje, na
prijedlog Pape, pristupe organizaciji križarskog rata na čelu sa ugarsko -
poljskim kraljem Vladislavom i Hunjadijem. Iskender - beg, bojeći se
odgovornosti za izdaju, napusti tursku vojsku i sa 300 svojih pristalica, a
koristeći falsifikovane naredbe Sultana, zauzme više turskih utvrda u
Albaniji i pokrene opštu borbu protiv pripadnika islamske vjere. Za par
mjeseci, sa 10.000 sakupljene vojske, a služeći se križarskom parolom:
"Turci mogu sačuvati život samo ako se na vrijeme prekrste ili pređu u
Malu Aziju", protjera iz Albanije više hiljada muslimanskih
porodica.

U isto vrijeme, vladar Karamana, u dogovoru sa Papom i križarima, napadne


na istočne granice Turske i stigne do Ankare. Sultan Murat II napusti Balkan
i prebaci se u Aziju. Križari to iskoriste te ujedinjene snage ugarskih,
poljskih, njemačkih, srpskih i vlaških križara krene iz Pešte prema Nišu,
uništavajući sve što je pripadalo narodu islamske vjere. U toku ljeta 1444.
godine križari su stigli do Sofije i zauzeli je. Sultan Murat II, umoran od
ratovanja i pogođen iznenadnom smrti najstarijeg sina Alaedina. prihvati 51
prijedlog križara za desetogodišnji mir, prihvatajući i sve uslove koje su
križari postavili. Poslije potpisivanja mira Sultan se povuče u mirovinu, a
vođenje carstva prepusti trinaestogodišnjem sinu Mehmedu.

Nije prošlo ni desetak nedelja od potpisivanja mira, kojim su se vladari


zemalja - učesnica u križarskom ratu zakleli na Evanđelje (Inđil) da će
deset godina poštovati dogovor, kad su se, na prijedlog Pape, ponovo svi,
osim srpskog vladara Brankovića, zakleli u ime Trojstva i blažene Djeve
Marije na raskidanje mira i pokretanja novog križarskog rata. Križarska flota
je odmah blokirala Dardanele i onemogućila prebacivanje turskih snaga iz
Azije,a nove križarske snage, pojačane i sa križarima iz Francuske, krenu niz
Dunav, pljačkajući i uništavajući srpska sela i pravoslavne crkve kao odgovor
na odbijanje Brankovića da pogazi datu zakletvu o miru. Za dva mjeseca
križari su stigli do obala Crnog mora.

Sultan Murat se ponovo aktivira, stane na čelo 40.000 ratnika i, u prkos


pomorskoj blokadi, prebaci iz Azije, te uz pomoć protjeranih Muslimana iz
Albanije i drugih balkanskih zemalja, početkom novembra 1444.godine,
napadne križare kod Varne. U bitci pogine kralj Vladislav, a Hunjadi pobjegne
lađom u Konstantinopolis, ostavljajući mlade evropske vitezove da biraju
između časne smrti ili zarobljeništva. Poslije poraza križara albanske
muslimanske porodice se nasele u Bugarskoj kod mjesta Kajnardži, te tako
formiraju novo naselje "Kučuk Kajnardži" (Mali Kajnardži), sa namjerom da
se, nakon smirivanja bune u Albaniji, vrate na svoja imanja.

Kako u narednih tridesetak godina nije u potpunosti smireno


stanje u Albaniji, a sultan Mehmed je 1473.godine, pobjedom nad
perzijskim vladarom Uzun Hasanom, proširio Osmansko carstvo do
Damaska, više stotina albanskih porodica iz Kučuk Kajnardžija se preseli u
Anadoliju.

Od ovih porodica, u kasnijoj istoriji Osmanskog carstva, naročito su se


isticali potomci dvije begovske porodice: Koprulii i Kučuk.

Porodica Koprulu je uzela nadimak po mjestu gdje su se naselili


u Anadoliji - Kopni (Most), a uz svoje Ime su često davali i
nadimak "Albanac" u sjećanju na zemlju porijekla.

Poznati su po tome što su Osmanskom carstvu dali pet Velikih


vezira, koji su se odlikovali bezgraničnim žrtvovanjem za 52
Sultana i Osmansko carstvo. Kod nas su ih zvali: "Cuprilići".

Begovska porodica "Kučuk" je dala veliki broj istaknutih paša, ali


i veliki broj vođa pobuna protiv nepravdi u Osmanskom carstvu,
što su često plaćali glavom.

Potomci ove porodice su uz svoje ime dodavali nadimak "Kučuk"


ili Kučuk (Malić), u sjećanju na mjesto odakle su došlu u
Anadoliju - Kučuk Kajnardži, a često su dodavali i "Albanac" u
sjećanju na zemlju porijekla, ili su pisali oba ova nadimka.
PORODIČNO STABLO FAMILIJE KUČUK (ALBANAC)

ALBANAC KUČUK HASAN-BEG (1516-1578)


Hasanbegov pradjed se nakon progona iz Albanije 1444g., se naselio u Kučuk
Kajnardži, a 1474 Hasanbegov dijed se preselio u anadoliju.

DELI HUSEIN/ ĐELALI HASAN PAŠA


ABDULHALIM PAŠA (1545-
(1545-1602)
1602)
Pogubljen po nalogu Sultana u Beogradu

ALBANAC KUČUK AHMET PAŠA


KUČUK-BEG
(1570-1636)
(1568-1605)
Poginuo u borbi sa Perzijancima 1636

SULEJMAN PAŠA (1585-1640)


KUČUK HASAN PAŠA (1596-
Namjesnik u Mosulu i Rumeliji
1683) Poginuo 1640

KUČUK MEHMED PAŠA


ALBANAC KUČUK IBRAHIM PAŠA (1620-1673)
(1620-1683) Namjesnik u Basri i Budimu,

Došao u Liku sa 3.000 janjičara 1651., dobio 53


imanje 1654., postavljen za n a m j e s n i k a KUČUK HASAN PAŠA
Damaska 1658., oženio s u l t a n i j u Raziju (1643-1683)
1662., namjesnik na Kipru 1665., n Poginuo pod Bečom 1673
Bagdadu 1666.. u Egiptu 1668., osvojio
Kandiju 1669., namjesnik Rudima 1670.,
osvojio V o l h i j u 1674. namjesnik n Bosni
Tabela se nastavlja na strani 43.
PORODIČNO STABLO dr ZAIM BILALBEGOVIĆA

ALBANAC KUČUK HASAN-BEG (1516 - 1573) /Hasan - begov pradjed se,


nakon progona iz Albanije 1444.godine naselio u Kučuk Kajnardii u Bugarskoj,
a djed mu se doselio u Anadoliju u Turskoj 1474. godine/

ABDULHALIM PAŠA (1545 - 1602) /Pod imenom "Karajazidži Abdulhalim"


stavio se na čelo Kurda i Turkmena, koji su, poslije višegodišnjeg ratovanja po
Ugarskoj, samovoljno napustili Velikog vezira, vratili se u Anadoliju i
organizirali pobunu, koja će se održavati narednih 30.godine.

KUČUK - BEG (1568 - 1605) /U vrijeme posjete amidži Đelali Hasan paši u
Temišvaru pobunio se
i protiv Sultanove odluke da se njegov amidža pogubi, te su pogubljeni zajedno
1605./

KUČUK HASAN PAŠA (1596 - 1627) /Za zasluge u borbama sa


Perzijancima postavljen za namjesnika Adane 1626., a zbog sumnje u saradnju sa
buntovnicima, pogubljen 1627

KUČUK IBRAHIM PAŠA (1620-1683) /Poslije očeve smrti sa majkom došao u


grad Kuli, kasnije postao poznati paša i vezir, oženio sultaniju Raziju 1662.,
pogubljen po nalogu Velikog vezira 54

SALIH PAŠA KULI (1664 - 1722) /Sin Kučuk Ibrahim paše i sultanije Razije,
poslije očeva smrti došao sa majkom u Liku, bio prvi kapetan Stare Ostrovice,
dobio zvanje paše 1719., pogubljen od bosanskog vezira Abdullah paše
1722.godine./

MEHMED PAŠA KULI (1702 - 1768) /Mlađi sin Salih paše Kuli, otišao u rat u
Perziju 1727. i dobio namjesništvo Kaheta, oženio unuku sina Nubijskog kralja
Arslan paše, svom trećem sinu dao ime Arslan, koji je kao vezir došao u Bosnu 1788./

ARSLAN MEHMED PAŠA-BEG IZ BILAJA (1745-1812) /Došao "kao namjesnik


u Bosnu u toku "Dubičkog rata" 1788., smijenjen poslije 5 mjeseci i priključio se
rođacima u odbrani Like, dobio imanje u Čaplju 1793., umro prilikom posjete
familiji u Turskoj 1812./

MEHMED-BEG BILAJBEG (1806 - 1858) /Sin Arslan paše - bilajačkog bega iz


drugog braka, oženio se od familije Sultanovića iz Livna i stekao djecu:
Muhameda, Raziju i Zaima. /

ZAIM-BEG BILAJBEG (1850 - 1923) /Mlađi Muhamed - begov sin. Oženio se


Eminom iz familije Kurbegovića i stekli su sedam sinova i tri kćerke: Avdo,
Nazim, Đulsa, Azemina, Fehim. Zekerija, Nura, Abid, Džafer i Hruste. Sahranjen
u Muratovića bašti pored mezarja porodice Bilajbeg./

HADŽI DŽAFER - BEG BILAJBEGOVIĆ (1905 - 1986) /Sa prvom suprugom


rođ. Sofradžija Melčom stekao sinove; Zekeriju (Zikriju), Šaćira i Zaima, a sa
drugom suprugom - rod. Begić Raifom stekao djecu: Minu, Abida, Halimu, Fatimu i
Huseina./
Prof.dr. ZAIM BILALBEGOVIĆ (1934 - ) /Najmlađi sin Hadži
Džaferbega i Melče, završio
Medicinski fakultet u Sarajevu 1961., specijalizaciju iz Neurologije i Psihijatrije u
Zagrebu 1968., postdiplomski studij u Beogradu 1974., Doktorirao u Sarajevu 1978.,
zvanje Univerzitetskog profesora stekao u Banja Luci 1988.godine. Oženio se sa
Oručević Jasminom iz Mostara 1968.godine i u braku su stekli djecu: Adnana (1969),
Aidu (1970) i Tarika (1974)./

PORODIČNO STABLO MUHAMED BILALBEGOVIĆ dipl.ing.

ALBANAC KUČUK HASAN-BEG (1516 - 1573) /Hasan - begov pradjed se,


nakon progona iz Albanije 1444.godine naselio u Kučuk Kajnardii u Bugarskoj,
a djed mu se doselio u Anadoliju u Turskoj 1474. godine/

ABDULHALIM PAŠA (1545 - 1602) /Pod imenom "Karajazidži Abdulhalim"


stavio se na čelo Kurda i Turkmena, koji su, poslije višegodišnjeg ratovanja po
Ugarskoj, samovoljno napustili Velikog vezira, vratili se u Anadoliju i
organizirali pobunu, koja će se održavati narednih 30.godine.

KUČUK - BEG (1568 - 1605) /U vrijeme posjete amidži Đelali Hasan paši u
Temišvaru pobunio se
i protiv Sultanove odluke da se njegov amidža pogubi, te su pogubljeni zajedno
1605./

KUČUK HASAN PAŠA (1596 - 1627) /Za zasluge u borbama sa


Perzijancima postavljen za namjesnika Adane 1626., a zbog sumnje u saradnju sa 55
buntovnicima, pogubljen 1627

KUČUK IBRAHIM PAŠA (1620-1683) /Poslije očeve smrti sa majkom došao u


grad Kuli, kasnije postao poznati paša i vezir, oženio sultaniju Raziju 1662.,
pogubljen po nalogu Velikog vezira

SALIH PAŠA KULI (1664 - 1722) /Sin Kučuk Ibrahim paše i sultanije Razije,
poslije očeva smrti došao sa majkom u Liku, bio prvi kapetan Stare Ostrovice,
dobio zvanje paše 1719., pogubljen od bosanskog vezira Abdullah paše
1722.godine./

MEHMED PAŠA KULI (1702 - 1768) /Mlađi sin Salih paše Kuli, otišao u rat u
Perziju 1727. i dobio namjesništvo Kaheta, oženio unuku sina Nubijskog kralja
Arslan paše, svom trećem sinu dao ime Arslan, koji je kao vezir došao u Bosnu 1788./

ARSLAN MEHMED PAŠA-BEG IZ BILAJA (1745-1812) /Došao "kao


namjesnik u Bosnu u toku "Dubičkog rata" 1788., smijenjen poslije 5 mjeseci i
priključio se rođacima u odbrani Like, dobio imanje u Čaplju 1793., umro prilikom
posjete familiji u Turskoj 1812./

IBRAHIM - BEG (1782 - 1813) se mlad oženio i stekao dva sina: Mahmuta i
Sulejmana. Isticao se borilačkim sposobnostima i hrabrošću. Bio je nižeg rasta i
vrlo snažan, kao i otac mu Arslan - beg.

SULEJMAN - BEG (1810 - 1851) se, nakon progona bosanskog vezira Namik
paše 1831.godine, zajedno sa amidžom Muhamed begom sklonio u Livno, a
zatim preko Dalmacije prebacio u Tursku. Vratili su se na spaljeno imanje. Gdje
je sagradio imanje na uzvišenju iznad Bara.
MUHAMED-BEG (1848-1919) je, kao drugo muško dijete u begovskoj
porodici , sa dvadeset godina upućen na odsluživanje vojnog roka u vojnu
školu u Tursku, što je tada trajalo 5 godina. Po završetku vojne škole ostao je
dvije godine kod rodbine i obavio Hadž. Isticao se obrazovanjem i mudrošću.
Bio je pravedan i uvijek spreman da pomogne drugima. Sahranjen je u bašti
„Esada“

SABID - BEG (1892 - 1954) je imao veliku ljubav prema zemlji i sam je volio
raditi. Ponosio se rezultatima svog rada i trudio se da poveća imanje. Bio je
sklon pomaganju bolesnim i sirotinji. U braku je stekao djecu: Fuada,
Muhameda, Čamu, Mahmuta, Safiju i Esada, Sahranjen je na porodičnom
mezarju u Čaplju.

Mahmut Bilajbegović (1932- ) Ima kao i otac veliku ljubav prema


imanju, sedamdesetih godina napušta BiH i odlazi u Njemačku na sezonski rad,
gdje zadobija tešku povredu glave na radilištu i od 1980g. se ponovo se vraća
u Čaplje gdje i trenutno živi. U braku stekao dijecu; Sabid, Senad, Sadbara.
Sabid Bilajbegović (1956- ) Trenutno živi u Čaplju i radi u firmi Splonum
Sanski Most. Vrhunski stručnjak u poznavanju opekarskih proizvoda i jedan od
najzaslužniji za rad firme Splonum d.d.
Steka dva sina; Muhameda i Amira

Muhamed Bilajbegović (1977- ) Živi u Čaplju završio mašinski fakultet u


Bihaću. Trenutno ima svoj projektantski biro za čelične i metalne konstrukcije
te lake alu konstrukcije.
Oženjen i ima dvije kćerke ;Ajna i Emra 56
SPISAK KORIŠTENE LITERATURE

1. Joseph von Hammer: "HISTORIJA TURSKOG /OSMANSKOG/ CARSTVA"

I knjiga, od 1224 do 1566.godine, 1 - 536 st, izdavač: Nerkez Smailagić,


Zagreb 1979. 57
II knjiga, od 1566 do 1683.godine, 1 - 554 st., izdavač: Nerkez Smailagić,
Zagreb 1979.
III knjiga, od 1683 do 1924.godine, 1 - 572 st., izdavač: Nerkez Smailagić,
Zagreb 1979.

/Napomena: Joseph von Hammer je ovo djelo izdao 1780. u deset knjiga.
Na traženje izdavača iz Pešte sam je skratio sadržaj i 1836. iz štampe je
djelo izašlo u četiri knjige. Naš istoričar Nerkez Smailagić je sa saradnicima
u Zagrebu preveo djelo i skratio na tri knjige uz dodavanje opisa događaja
u Turskoj od 1774. do proglašenja Republike 1924.godine i štampao u
Zagrebu 1979.godine./

2. Safvet - beg Bašagić - Redžepašić: "KRATKA UPUTA U PROŠLOST BOSNE I


HERCEGOVINE", vlastita naklada, Sarajevo 1900.

3. Hamdija Kreševljaković: "KAPETANIJE U BOSNI I HERCEGOVINI", II izdanje,


Sarajevo 1980.

4. Safvet - beg Bašagić u knjizi: "ZNAMENITI HRVATI TE POMENA VRIJEDNA


LICA U HRVATSKOJ POVIJESTI OD 925 DO 1925" - sa pregledom povijesti
Hrvatske, Bosne i Istre, Hrvatski štamparski zavod, Zagreb 1925..

5. Radoslav Lopašić: "BIHAĆ I BIHAĆKA KRAJINA", Matica hrvatska Zagreb


1890., reprint: "Dina", Bihać 1991.
6. Košta Hormann: "NARODNE PJESME MUHAMEDOVACA U BOSNI I
HERCEGOVINI", Zemaljska štamparija, Sarajevo 1883.

7. Petar Radenovic: "BJELAJSKO POLJE I BRAVSKO", u dvadesetoj knjizi edicije:


Naselja
i porijeklo stanovništva - Srpske kraljevske akademije, pod uredništvom
Jovana Cvijića, štampa: "Rodoljub", Beograd 1925. (str. 123 - 276)

8. Milan Karanović: "POUNJE U BOSANSKOJ KRAJINI", u dvadesetoj knjizi


edicije: Naselja i porijeklo stanovništva, Srpska kraljevska Akademija,
urednik: Jovan Cvijić, str. 277-655, Beograd 1925.

9. Ahmed S. Aličić: "POKRET ZA AUTONOMIJU BOSNE OD 1831. DO


1832.GODINE", Orijentalni institut, Sarajevo 1996.

10. Mustafa Imamović: "HISTORIJA BOŠNJAKA", Bošnjačka zajednica kulture


"Preporod", . Sarajevo 1998.

11. Himzo M. Skorupan: "NIŠAN", roman, bilbioteka "Bašbunar", Travnik 1998.

58
12. Milan Prelog: "POVIJEST BOSNE U DOBA OSMANSKE VLASTI" I i n dio,
Sarajevo 1916.

13. Hali] Inaldžik: "OSMANSKO CARSTVO", prevod sa engleskog, Beograd 1974.

14. Stojan Novaković: 'TURSKO CARSTVO PRED SRPSKI USTANAK 1780 -


1804.",-Beograd 1906.

15. Muhamed Hadžijahić: "PORIJEKLO BOSANSKIH MUSLIMANA", Bosna -


Sarajevo 1990.

16. Hazim Šabanović: "BOSANSKI PAŠALUK", Svjetlost, Sarajevo 1982.

17. Mehmed Handžić: 'ISLAMIZACIJA BOSNE I HERCEGOVINE", Porijeklo BH


Muslimana, Sarajevo 1940.

18. Nenad Filipović: "OSMANSKA BOSNA I OSMANSKO CARSTVO" - u dijelu


"STVARANJE JUGOSLAVIJE 1790 - 1918" - Milorada Ekmečića, Kritike,
Orijentalni institut u Sarajevu POF 40/1990.

19. Suljaga Salihagić: "MI BOSANSKO HERCEGOVAČKI MUSLIMANI U KRILU


JUGOSLOVENSKE ZAJEDNICE" Kratak politički pogled na nazu prožlost od
najstarijih vremena do danas, Štampari ja Zvonimir Jović i Co, Banja Luka,
1940.

20. Muhamed Filipović: "BOSNA I HERCEGOVINA", Najvažnije geografske,


demografske, historijske, kulturne i političke činjenice, Edicija SCIENCE,
Compact- E, Sarajevo, 1997.

21. Muhamed Filipović: "POKUŠAT JEDNE DUHOVNE BIOGRAFIJE", Avicena


Sarajevo 1999.

22. Srdan Janković: "RAZVOJ PREZIMENA KOD MUSLIMANA", Srpska akademija


nauka i umjetnosti, Naučni skupovi - knjiga XXXVII, poseban otisak,
Beograd 1987.

23. Safet O.Hasanbegović: "STABLA ŠTO LJUBE NEBO", 380 godina genealogije
rasta i stradanja porodica Hasanbegović i Pašić, Birotehnika - Energoinvest,
Sarajevo 2000.

59