Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
OTKROVENJE
Otkrivam se
A nisam go,
Zarobljavam se
A nisam rob,
Klečim
Al′ ne molim,
Drečim
Al′ ne plačem...
Samo...
Sada će se naći mudri pajac stari da kaže kako je rano još uvijek mladog autora
podizati putevima što većini nas još uvijek nije pošlo za rukom, a nekima, bogami,
nikada ni neće. Odgovor moj “šekspirovski” bit će: “Blagodarim na korekciji nade
cijenjeni kneže/ ali nemojmo kresati zlatnu jabuku da nas zlo ne sveže/ jer pretpostavke u
korijenju njenom su dio i nas/ jer samo tada slasne plodove možemo i sami brati, zbog
svih nas.”
Da nastavim. Kod njega ni smrt nije tako siva, a ni crna. To je samo logični
nastavak puta, bez znakova na njemu, jer sve nam se, u stvari samo…čini…, a kod njega
su i “bogovi” i “đavli” množina dobra i zla, baš kao kod ljudi. Koliko ljudi toliko đavola i
bogova. Nikako drugačije! Stvarnost ga boli i on ne miruje, on se bori. Riječima, bori. Uz
nadu da će jednoga dana uspjeti izaći iz začaranog kruga očekivanih nadanja. Tuđih. Ne,
svojih! Svoja ne da. Tuđa neće, mada su mu uvijek tu, pred vratima. Poneka i udju, dopru
na trenutak do njegove duše ali dalje ne uspiju. Ne uspiju upiti njegove snove, želje i
očekivanja. To nije barikada ante portas! To je conditio sine qua non njegovog bitka.
Samosvijesno biti svoj. I samo svoj. Ali, i naš. Čitalački. Onoga trenutka kada pisac-
pjesnik (nikada nisam volio ove šture podjele na pisce i pjesnike. Banalnost bi kazala:
pisci pišu a pjesnici pjesnikuju…). On je pisac-pod odjel pjesnik ili pjesnik-pod odjel
pisac jer on priče u pjesmama kazuje: “…Hajde da/Sanjamo/Bolji svijet u makovom
polju,/Hajde da/ Tražimo/Put koji ne pozna tuđu volju…” On to ne radi grubo, atamanski,
već nježno, kao slavuj, i kada valjane istine govori.
Ne želim je elaborirati jer poetika Goranova odgovore daje. Dok on pušta riječi
da poteku …ja sam uvjeren da ovdje nije u pitanju stvar mjere već mjera svih stvari.
Mladalačka vizija stravstvenoga lika koji odgovore ne traži. On ih daje. Pročitajte
ponovo, uvjerićete se i sami.
Malo će se k’o drznuti da koristi Kiša u pjesmama svojim ali Vrhunc mjeru i tu
ima. Svojevrsnu, etičku, ali i estetičku. Kako njegova generacija danas veli: respect..:)),
upitam se ponekad koliko su u prednosti u odnosu na nas. Inspiraciji nikada kraja, zaista.
Danilo i Goran ovdje su se sreli. Jedan je već na drugoj strani a jedan na ovoj, našoj (da
li?). I vrhunski tenis se igra. Bez “taj brejka”. Pobjednika još uvijek nema: “Na
kraju/Ispustit ćeš dah/I postati,/„Bašta/Pepeo“i prah…”.
“..IMA LI NADE
Ima li nade
U ovom beznađu?
U očaju
Koji ne prolazi,
Cijeli život
Je borba bez snage,
Čovjek hladne glave
Hoda, sebe da proda…
….”
Jer iskrenost je vrlina hrabrih: “…I meni treba jedan/Sa osobom/Koju volim
najviše/Na svijetu,/Sa sobom…”..likova što učenju streme. On je jedan od njih. Mada,
filozofska potka bijaše motvi mnogih njegovih pjesama gdje nam poučne odgovore
daje:”.. ako hodati ravno ne umiješ/od života nećeš živjeti duže…” . Mada zbunjujuće
iako snažno i usmjeravajuće. Da…!
Neko će se možda i zapitati zbog čega ovaj reviewest toliko citira Goranove
pjesme ni ne shvatajući da ovo nisu “citati” već krativni oblici odsjaj života, ali i smrti,
bez obzira da li mi željeli naglašavati ih ili ne. Ako ne želite ponovo ih čitati, u tom
slučaju nije mi jasno zbog čega ste uopće uzeli ovu knjigu u ruke, poštovani čitaoče:
“ …zapali me i stvori od mene prah,/neka me potraje koliko traje dah…” I nijednoga
trenutka ne žali, ne grize se jer, na kraju krajeva, on je samo čovjek, kako napisah još
onomad…insekt civilizacije izgubljenih srca….I odmah će kazati vrli pitci neki da sam
mogao i neku kritiku per se otisnuti! Ne želim i ne mogu dok vodjen talasima novog
vremena poetike usmjeren bijah. Ono što Raymond Carver u kratkoj priči jeste to će za
par godina u smjelosti svoje pjesme i Goran Vrhunc biti. Zadovoljni? Dobro…
Jer, negdje na sredini poetike same Goran napisa: “…A ti pjesniče ostani pjesnik/
ono što si oduvijek bio/i ako kažu da si primitivan/barem si to što jesi…” Nisu najgori oni
što ništa ne znaju ili mnogo što znaju. Već oni što malo znaju. Njima se on obraća, ali da
li će oni uopće to i razumjeti. Da li? I ja se pitam.
On je kao lik Majstora iz Bugakovljevog djela “Majstor i Margarita”, lika koji
živi roman u romanu…i bori se kako bi sačuvao umjetnost sui generis jer ovdje se
susrećemo sa pjesmama u pjesmama. Pročitaje samo pjesmu Bezdušnost…više nego
jednom i, samo će vam se kazati. Kod njega i tišina..”curi niz lijevak…”. Njome se može
mnogo i kazati, mnogo…Svjesnost soptstvenih namjera on pretače u ritam pjesme ni
jednoga trenutka ne libeći se reći da on pokušava, pada, diže se, nestaje, radja se, umire,
voli, mrzi, teži, nastaje, buni se, bježi, dolazi, odlazi….i tako do besvijesti njegove, ali i
naše. One tople, blage, iskonske.
Kao što neko može biti suptilno bezobrazan, Goran je ravnodušno buntovan, jer
šta mu drugo preostaje u zemlji izgubljenih nadanja do stvoriti nova…nadanja. Potrebni
su nam ljudi, pjesnici kao on. Ne da samo sahranjuju već i da radjaju, buntovnošću
omedjeni, ravnodušno oplakujući. Napisao sam nedavno…”Ja mislim, zbog toga sam
gladan.”. Vrhunc to nadogradjuje izjavom:”…Jer nisam ja/Njihov Mesija,/I ja sam
gladan/U ovo recesijsko jutro...“ On je svjedok trenutka lažne i trivijalne moderne koju
nam prodaju kojekavi dušebrižnici kulture, uhljebljeni i masnim foteljama sopstvenog
razuma. Životinjske farme u kojoj živimo, nažalost. Duboko, do bola...
On i kada kaže da ne zna, odnosno da nema pojma kako nazvati neku pjesmu,
svojim ding-dong odslikom sve govori. Dovoljno je bilo napisati samo to. On je
SLOBODAN od boli i nesuvislih očekivanja. Usmjeren dobrobiti sebe i drugih. No, u
smrti svojoj. Radjajući se iz sopstvene boli, on upozorava da ne očekujemo previše već
da ih stvaramo..očekivanja. Zbog nas samih. Aferim, Gorane: „...
500
I za petsto prvog
bez savjesti,
i drugog,
i trećeg...
krv je ništa,
meso je biznis,
kosti prah,
tijelo roblje…”
Ivan Goran Kovačić ogledan i pogledan bješe:” Jama s tamom u sebi/pritajenom
čežnjom zove, /da upadnemo u nju/nećemo biti jedini,/čekaju nas kosturi…../Hajde
idemo…” . Nimalo stidljiv već surov otisak ovdje imamo, otisak sjećanja koje ostaje
vječnost tuge. Koja se ponavlja..i..ponavlja. Dok on se bori protiv ZVIJERI i rješava
problem tako da će na kraju, kao u trci za vlastitim repom, ošamućena, zvijer pojesti
samu sebe. Bedastoća ljudska! Dakako! Životinjski ljudska!
Sabahudin Hadžialić