Recenzija knjige poezije „Krive Drine“,

autora Mirzete Memišević

Traženje sebe...Radi nas

Unutar vremena koje smatramo svojim postoje osobe koje pokušavaju vlastito vidjenje
okruženja u kojem obitavaju prikazati kao slučajno vrijeme sopstvene egzistencije. Jedna od
njih zaista i jeste Mirzeta Memišević. No, iako u neprestanom traženju-...„Pronadji me/Ko
hiljade drugih što si..." Mirzeta uspijeva ostati „pri zemlji“ usmjerena pjesničkom liku
sopstvenog bića- Negdje zaplaka dijete/A nama valja pjesmu slušati/Čovjek na kamen stade/A
nama valja pjesmu slušati/Starac pod kamen pade/I za njim zaplaka dijete...

Da, sudbina ovovjekovne mladosti i jeste neprestana patnja u borbi za iznalaženje

rješenja za bezizlaz svakodnevnog postojanja. Pitkost i blagost izraza u pokušaju pronalaska
svjetlosti na kraju tunela i jeste pjesnički odsjaj lika ove spisateljice.

Ne, ne moramo se čuditi enormno velikom broju pjesnika u poslijeratnom periodu jer
„dok topovi pucaju, muze ćute“ kako rekoše naši stari. Ali, kada ove naše „muze“ progovore
tada slušamo riječi jezika refleksije ionako otudjene stvarnosti u kojoj egzistiramo.

I kada se poigrava riječima kao samo naizgled nedorečenim mislima, Mirzeta uspijeva
pronaći sebe u tom kolopletu čudjenja što životom zovemo- Važno je/Vidjeti/Jesi li crn/Ili
crven/U crvenom/Ili crnom/Jesi li sam/U sebi/Ili nisi/Van sebe/I nije važno/Vidjeti/Oči ti
crne/A crvene nisu/Jer takvih/Očiju/Ni blaga/Nema.

Toplo preporučujući ovu knjigu za tisak očekujem da će Mirzeta Memišević uspjeti i u

svojoj konačnici, kako i sama reče u uvodniku- Ne daj mi Bože sreće više nego što mogu
podnijeti. Ni meni, ni mojima... A na dobrom je putu. Sreći usmjerena.

Sabahudin Hadžialić

Književnik i slobodni novinar

Bugojno, 24.06.2007.g.