Hrvatski studiji

Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatska književnost moderne i postmoderne

Seminarski rad
Jure Kaštelan

Zagreb, 2010.
Sadržaj:

Uvod.............................................................................................3

Biografija i pjesništvo Jure Kaštelana........................................4-7

Tifusari.......................................................................................8-9

Interpretacija poeme „Tifusari“................................................10-13

Tvrđava koja se ne predaje i Bolesnik u poslijepodne................14

Interpretacija pjesama „Tvrđava koja se ne predaje“ i „Bolesnik u

poslijepodne“...............................................................................15

Zaključak.....................................................................................16

Literatura.....................................................................................17
 Uvod

Tema mog seminarskog rada je Jure Kaštelan, pjesnik izrazitih izričaja i vrlo
jakih pjesničkih slika koji je svojim osebujnim pjesništvom ostavio značajan trag u
hrvatskoj književnosti. U radu ću prikazati život Jure Kaštelana, kao i neka obilježja
njegova pjesništva. Posebnu pozornost posvetit ću njegovoj najpoznatijoj poemi
„Tifusari“ koja je uz Kovačićevu „Jamu“ slikovno i značenjski najjača poema u hrvatskoj
književnosti. Također, donosim interpretaciju Kaštelanovih pjesama „Bolesnik u
poslijepodne“ i „Tvrđava koja se ne predaje“ koje su samo još jedan dio osebujnog
stvaralaštva Jure Kaštelana. Na kraju rada donosim pregled prezentiranih dijelova i
vlastiti zaključak na temu rada.
 Biografija i pjesništvo Jure Kaštelana

Jure Kaštelan rođen je 18. prosinca 1919. godine u Zakučcu, blizu Omiša, u
Poljičkoj kneževini. Odrastao je u siromašnoj, seljačkoj obitelji, a osnovno školovanje
započeo je u negdašnjem glagoljaškom sjemeništu na Priku, a završio u Gatima. Uz
pomoć strica don Stipe Kaštelana, povjesničara i autora dramske trilogije o poljičkoj
prošlosti, upisao se 1930. godine u Dijecezensko sjemenište u Splitu. No, 1936. godine
napustio je sjemenište i upisao sedmi razred Državne klasične gimnazije u Splitu, gdje
je završio osmi razred i položio maturu 1938. godine. Za vrijeme gimnazijskog
školovanja bio je aktivni član literarne grupe ”Natko Nodilo” i glavni urednik časopisa
”Sjeme”. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je tzv. šesnaestu grupu predmeta,
koja je obuhvaćala povijest južnoslavenske književnosti, usporednu književnost s
teorijom književnosti, hrvatski jezik sa staroslovenskim, narodnu povijest, francuski i
ruski jezik. Za vrijeme studija nekoliko puta je bio uhićen zbog sudjelovanja u
antirežimskim demonstracijama. Tih godina bio je član ”Svjetlosti”, opozicijskog
studentskog društva. Od 1935. do 1940. godine objavio je književne i kritičke radove u
”Jadranskoj vili”, ”Omladini”, ”Hrvatskoj smotri”, ”Jadranskom dnevniku”, ”Novom dobu”,
”Sjemenu”, ”Hrvatskoj reviji” i ”Jadranskoj straži”.
U vlastitoj nakladi, izdao je 1940. godine prvu zbirku pjesama ”Crveni
konj”, s likovnim ilustracijama Ede Murtića. Tadašnja vlast je zaplijenila i uništava čitavu
nakladu, a ostalo je svega nekoliko primjeraka. (Na primjerku Nacionalne i sveučilišne
knjižnice otisnuto je velikim slovima: zabranjeno.) Mladi Kaštelan počeo je kao
nadrealist. Pjesme u knjizi ”Crveni konj” nadahnute su, ponajviše, poezijom Oskara
Daviča i Rade Drainca.
Već u prvoj zbirci pjesama služi se tzv. govorom kolektiva i poziva na
otpor, revoluciju, u pjesmama progovara Kaštelanov osebujni stil, s elementima
slobodnog stiha, narodne osmeračke lirike. Iz zbirke ”Crveni konj” posebno se izdvajaju
pjesme: ”Dinamit”, ”Crveni konj”, ”Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku”,
”Jablani”. Motivi su mahom uzeti iz rodnog kraja, a teme iz ratnog i socijalnog pejzaža.
 Na studentskim izborima 1941. godine Kaštelan je nosio listu naprednih
studenata Filozofskog fakulteta. Neposredno nakon napada na Jugoslaviju prekinuo je
studij i otišao u rodni Zakučac, a zatim u Split, gdje se uključio u ilegalni rad. Početkom
listopada 1942. godine otišao je u partizane,a u NOB-u radio je kao omladinski
rukovodilac. Kako je zbog rata morao prekinuti studij, diplomirao je 1949. godine, a
1950. godine postao je asistent na Filozofskom fakultetu. Te godine priredio je za tisak
”Rukovete”, prvu poslijeratnu zbirku pjesama Tina Ujevića.
U izdanju izdavačke kuće ”Zora” a nakon pauze od deset godina, izašla mu
je zbirka pjesama ”Pijetao na krovu”. U njoj pjeva o ratnim doživljajima, poslijeratnoj
izgradnji i socijalizmu. Jure Kaštelan ispisao je niz predivnih stihova o slobodi, domovini,
partiji i Titu. Pet pjesama pod nazivom ”Pjesme o mojoj zemlji” potvrđuju Kaštelanovu
vjernost ideji socijalizma i jugoslavenskog zajedništva. Poznata je i ”Pjesma o Titu”, u
kojoj je Tito personifikacija vrijednosti slobode i pravde. Za Kaštelana Tito je prvo čovjek
a onda drug i vođa. Cijela pjesma diše jednostavnošću. Naravno, središnje mjesto u
zbirci zauzima čuvena poema ”Tifusari”, napisana u šest dijelova. U njoj se osjeti nemali
utjecaj Ivana Gorana Kovačića, koga je Jure Kaštelan iznimno volio.
Mada je pisao i ”angažiranu” poeziju, Jure Kaštelan nije robovao
socrealizmu. Naprotiv, bio je otvoren i za druge umjetničke pravce. Tako, na primjer,
1951. godine radi na osnivanju likovne grupe EXAT, koja će zagovarati legitimni status
moderne i apstraktne umjetnosti. Kaštelan piše 1953. godine i predgovor za prvu
izložbu EXAT-a: ”Biti umjetnik znači stvarati, a ne oponašati, a ne povoditi se. Kako
savladati tradiciju? Svejedno je kako i kojim sredstvima. Nema pravila.” Upravo to, da
”nema pravila” vrijedit će i za njegovu poeziju, koja s objavljivanjem zbirke ”Biti ili ne”
(zbirku je likovno opremio Ivan Picelj, središnja ličnost EXAT-a), odlazi u vode
modernizma. Iz te zbirke treba posebno izdvojiti pjesme: ”Tvrđava koja se ne predaje”,
”Salut et fraternite”, ”Konjic bez konjika”, ”Uspomeni Ivana Gorana Kovačića” i
”Jadikovka kamena”.
 Jure Kaštelan je 1950. godine doktorirao na Filozofskom fakultetu na temu
”Lirika A.G. Matoša”. Godinu dana poslije objavio je svoju četvrtu knjigu pjesama ”Malo
kamena i puno snova”, koja je kvalitativno drugačija od prijašnjih. Zbirku otvara
eksplikativnom pjesmom ”Najezda slika”. S vremenom, Kaštelan sve više tone u mitsko.
Distancira se od prostora i vremena. Nova pjesma ”Kradljivci” sada se mogla usporediti
s nekadašnjom ”Jadikovkom kamena”. Pjesnik je svjestan utjecaja prirode, vanjskog
svijeta, na čovjeka pojedinca.
Od 1956. do 1958. godine, Kaštelan je rektor hrvatskog jezika na Sorboni. U
Parizu se vjenčao s dramskom umjetnicom Nadom Subotić, s kojom je imao kćer Ladu.
Na Filozofskom fakultetu promoviran je 1961. godine u docenta, a iste godine izabran je
i za izvanrednog člana JAZU. S Bonaventurom Dudom, glavni je urednik kapitalnog
izdanja Biblije, prevedene na suvremeni hrvatski književni jezik. ”Biblija je najčitanija i
najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva… Svaki novi
prijevod Biblije znači kulturni događaj za narod i sredinu u kojoj se javlja.”, napisao je u
predgovoru. U prosincu 1972. godine postaje izvanredni profesor, a 1976. godine
dobiva status redovnog profesora. Te mu godine izlazi i zbirka pjesama ”Divlje oko”.
Kao već zreli pjesnik, Kaštelan uvelike mijenja stil. Njegova poezija je otada simbolička i
mitološka. Njegove pjesme su više intelektualne i hermetičke. Sve veću pažnju poklanja
jeziku. Kaštelan je sve više gradio pjesme i na biblijskim motivima na što je vjerojatno
utjecao rad na Bibliji i povratak vlastitoj tradiciji (vrijeme studiranja na Dijecezenskom
sjemeništu).
”Ako bismo ukratko htjeli reći smisao i značenje pjesničkog djela Jure
Kaštelana, valjalo bi prvenstveno istaknuti kako je on umio u svome djelu spojiti
običajno i moderno, mirnodopsko i ratno vrijeme, domaću sredinu i univerzalni osjećaj
svijeta, male, neznatne stvari i velike misli o ljudskom putu, svijet sna i zbilje, ljubav i
napast smrti, ladanjsku lagodu i trpnju, ono crno u ljudima svoga vremena, ali i ono
svjetlosno nad tim crnim.” Šime Vučetić.
Jure Kaštelan je, pored pisanja poezije, pisao i drame i eseje. Najpoznatija
njegova drama je ”Pijesak i pjena - Igre i dijalog s nepoznatim”. Od eseja valja izdvojiti:
”Goran i Dante”, ”Mozaik o Murtiću”, ”O Poljičkoj republici”, ”O narodnoj pjesmi,
hajducima i ratnicima”. Prevodio je s francuskog, makedonskog, španjolskog, grčkog,
ruskog, češkog i talijanskog jezika. Tako je, između ostalog, preveo ”Makedonske
narodne pjesme”, ”Muhe” (Jean Paul Sartre), ”Maskaradu” (Mihail Jurjević Ljermontov),
”Ciganjski romansijero” (Frederico Garcia Lorca).
Od 1979. godine bio je redovni član JAZU. Umirovljen je na mjestu šefa katedre
za teoriju književnosti 1980. godine, a po njegovom izboru, naslijedio ga je dr. Ante
Stamać. Jure Kaštelan je skromno i samozatajno živio do smrti. Umro je u
sedamdesetprvoj godini života. Sahranjen je samo u prisustvu užeg kruga obitelji,
jednostavno, pirandelovski. Obred pokopa obavio je prof. dr. Bonaventura Duda s još
jednim svećenikom. Komemoracija koja je bila zakazana u Saboru Hrvatske nije
održana, jer se navodno nije moglo naći govornika.

Zbirke:
• "Crveni konj",
• "Pijetao na krovu",
• "Biti ili ne",
• "Malo kamena i puno snova",
• "Divlje oko",
• "Čudo i smrt".
 Tifusari

1
Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Svaka
ide
svome
grobu.

Svaka ide svome grobu

ko izvori
svome
moru.

Svaka ide svome grobu.

2
Hoće li ikad ovom stazom proći
nebo široko, oko puno sreće?
Da li će briznuti frule i izvori
i cvrkutati jutra u proljeće?

Hoće li stope ostati na zemlji

i prkositi krvlju utisnute
ili će snjegovi u mrkloj tišini
zamesti riječi, tragove i pute?

3
Vijavica.Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
- Ognja, ognja -
kosti vrište.
- Zvijezde, zvijezde -
oko ište.

Žvale mračne, večerat će

moje prste i možđane...

Vijavica. Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.
- Ljudi mili, braćo, ljudi...
U tišini
gluvi korak
izmoreni.
Slušam riječi
u ognjici.
- Druže...
- Druže...

Rukom hvatam ladnu ruku.

Idem
nijem
u koloni.

4.
Ne zbori noć.
Tišina nez utvara.
Nijemo
bez glasa
u meni
mrtvac progovara.

Oj, Cetino, moje selo ravno

kud si ravno kad si vodoplavno

Ne zbori noć.
To majka ruke
nad mojim snom
nad svojim sinom
savija
i njena crna
crna
kosa
ko san
na mojem čelu
klija.

Ne zbori noć.
Za gorom
smrt
noževe kuje
i jama - mješina
nozdrve nadima:
požare
i vješala
bljuje.

Oj Cetino, moje selo ravno kud si ravno kad si vodoplavno

Ne zbori noć.
bez jutra
i bez krila
još zadnju riječ
i zadnji pozdrav
smrt mi je
ostavila.

5
Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,
otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste
sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,
ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

hoćeš li umirući živu ljubav dati
što prkosi smrti i čelik prelama?

Hoćeš li umirući živu ljubav dati

što u svakom srcu iznova se rađa,
hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?

Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,

prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu
pjesmu što ne gine; sloboda, sloboda.

6
Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.
Uz čelo druga moje čelo gori.
U požaru ludom kad se pamet mrači
osvetom još jačom, ljubav progovori.

Kolona ide.U groznici rastu

goleme šume suncem rascvjetane.
U mraku čujem žive razgovore,
Očima živih gledam nove dane.

Gledam jezera prozirna i mirna,

vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
i nove riječi nikad nečuvene,
ljude u kraju znanom i dalekom.

Rođena zemljo, nisam te dočeko,

nego u gunju, ušljiv, sav od rana,
nemoćan, zguren, jedva korak vučem -
i zato si jače u me urezana.

Od čela do čela samo vatra gori.

Glad i oganj žedne usne pruža
za kapljom vode. Tmina oči steže,
i što smo bliže zori noć postaje duža.

Korak po korak. Smrt u jarak baci

čovjeka i konja. Za me nema zore,
ali i u smrti mi smo partizani
I naši mrtvi još se jače bore.
 Interpretacija poeme Tifusari
Poema realno prikazuje događaj, a fabula je organizirana na način koji se
može protumačiti kao koračanje na smrt bolesnog čovjeka - tifusara u koloni sebi
sličnih. Poema je napisana kao predsmrtni govor, a iz nje se vidi težina opstanka.
Sastoji se od šest dijelova, ali provodni motiv se vidi odmah na početku. Pjesnik u
poemi koristi tri vrste zbilje, tj. aktualnu zbilju, prošlosnu zbilju i vizijsku zbilju.

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Svaka
ide
svome
grobu.

Svaka ide svome grobu

ko izvori
svome
moru.

Svaka ide svome grobu.

U prvom dijelu »Tifusara« pjesnik počinje od sebe, poistovjećuje svoje stope sa smrću,
svaki korak prikazuje kao približavanje smrti. U cijelom prvom dijelu veoma je jaka
aliteracija glasa s; ponajprije jer se nalazi na početku riječi; Ova aliteracija djeluje kao
unutarnja motivacija: povezuje u motivirani niz, izjednačava sve riječi koje sadrže ovaj
glas, pokazuje njihove nužne, prirodne veze: stope, snijeg, smrt, svaka, svome; jasno je
da ova aliteracija svojom materijalnošću samo potvrđuje očite uzročno-posljedične
veze; aliteracija glasa s svojom sve se odvija u pulsiranju, širenju i sužavanju pažnje:
od opisa (Brojim stope na bijelu snijegu) do sažimanja (Smrt do smrti), pa opet do
objašnjavanja (Smrt su stope moje); sve su to jednaki sadržaji, ponavljanja, a u svim se
ponavljanjima ponavlja i glas s .
Ovu aliteraciju možemo promatrati kao onomatopeju, pjesničku onomatopeju škripanja
snijega ili fijuka vjetra, jer upravo su takve akustičke i auditivne karakteristike glasa s;
također, ovu aliteraciju možemo promatrati i kao metaforu: glas s najviši je glas
ljudskog govora; ljudi su u mogućnosti čuti samo još malo više zvukove, pa bi se taj s
mogao raspoznati kao neka granica, u ovom slučaju granica života i smrti. I cijela
poema »Tifusari« kretanje je granicom između života i smrti, između patnje i nade što je
jako dobro sadržano u samom tom glasu s.

I tako se može reći da je ovom aliteracijom sve rečeno: ona sadrži sve suprotnosti
»Tifusara«; ovo glasovno ponavljanje sadrži sva druga ponavljanja; čitava pjesma izvire
iz ove aliteracije; čitava se pjesma slijeva u ovu aliteraciju, i samom svojom graničnošću
otvara mogućnosti za nemoguće: za nadu, sreću, ljepotu. Pročitamo li samo prvi dio
»Tifusara«, teško ćemo doći do ovakve interpretacije aliteracije glasa s; ali, kako je
pjesma neprestano vraćanje na već pročitano, ovakvi sadržaji aliteracije izviru iz čitave
pjesme, a nalaze potvrdu, između ostalog, i u samim obilježjima glasa s.. Ali, usprkos
tome što su u prvom dijelu sadržani tamni sadržaji, na kraju se pojavljuje more, koje je i
izvor života, ono je i suprotnost grobu: ono je nada koja se javlja u krajnjoj ljudskoj
patnji.

Hoće li ikad ovom stazom proći

nebo široko, oko puno sreće?
Da li će briznuti frule i izvori
i cvrkutati jutra u proljeće?

Drugi dio poeme sadrži aliteraciju glasa r: proći, široko, sreće, briznuti, frule, izvori, jutra,
proljeće. Doduše, sve je u obliku pitanja, nesigurno je, ali se mogućnost ipak otvara:
izvori se opet javljaju, ali to više nisu stope koje idu svome grobu, to su izvori života,
cvrkutanja, proljeća. Jasno je da zlo nije poraženo, usprkos aliteraciji koja se jasno
usmjerava prema vedrim sadržajima. O tome govori i zlokobna aliteracija glasa s u
drugoj strofi drugog dijela: stope, ostati, prkositi, utisnute, snijegovi, zamesti. Osim ove
aliteracije »Tifusara« izrijekom se ponavljaju stope i snijeg, i sve to zapravo ponavlja
prvi dio. Ipak, i ova se strofa ostvaruje kao pitanje, i to ublažava povezanost s prvim
dijelom.
 Hoće li stope ostati na zemlji
i prkositi krvlju utisnute
ili će snjegovi u mrkloj tišini
zamesti riječi, tragove i pute?

Stope se javljaju i kasnije, u petom dijelu pjesme; uz njih se javlja i aliteracija glasa s, ali
opći kontekst pokazuje drugo, svjetlije lice aliteracije glasa s.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

hoćeš li umirući živu ljubav dati
što prkosi smrti i čelik prelama?

Hoćeš li umirući živu ljubav dati

što u svakom srcu iznova se rađa,
hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?

Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,

prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu
pjesmu što ne gine: sloboda, sloboda.

U ovim strofama se uspostavljaju jasne veze s ključnim temama Kaštelanovog

pjesništva. Ali, ovim se vezama i ponavlja granična vrijednost aliteracije glasa s: hod
između života i smrti, između zore i noći, između pjesme i tmine.

Na početku trećeg dijela javlja se jaka aliteracija glasa v:

Vijavica. Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.
– Ognja, ognja –
kosti vrište.
– Zvijezde, zvijezde –
oko ište.

Idem
nijem
u koloni.
(...)
Ne zbori noć.
Tišina bez utvara.
Nijemo
bez glasa
u meni
mrtvac progovara.
Nijemost i tišina jasno se vezuju uz smrt; ali dalje tu je i majka, izvor života, koja i crnu
boju pretvara u život, u san.
Ne zbori noć.
To majka ruke
nad mojim snom
nad svojim sinom
savija
i njena crna
crna
kosa
ko san
na mojem čelu
klija.

I opet se javlja aliteracija glasa s; ona vezuje san, sina i crnu kosu majke. I tako se
aliteracija glasa s potvrđuje kao ključna glasovna veza u »Tifusarima«: to je veza života
i smrti, patnje i nade, govora i tišine. U neprestanoj pulsaciji čas dominira jedna čas
druga suprotnost, i one se u pjesmi vezuju u neraskidivo jedinstvo; a to materijalno
pokazuje/dokazuje upravo aliteracija glasa s.
U »Tifusarima« su jasno odijeljena dva osnovna ritma: slobodnog i vezanog
stiha. Slobodni je stih u dijelovima koji izravno govore o ljudskoj patnji (1, 3, 4); vezani je
stih u dijelovima u kojima se rađa nada, vjera da postoji i nešto drugo osim patnje i smrti
(2, 5).
Usporedimo li prvi dio pjesme s drugim, suprotnost između slobodnog i vezanog
stiha je očita. Prvi dio ima stihove posve nejednake dužine; strofe su također nejednake
veličine, nema rime, ali postoje brojna ponavljanja (glasova, riječi, rečenica), koji ipak u
nekoj mjeri daju ritmičnost. Drugi je dio pisan u pravilnim jedanaestercima (tek jedan
stih ima dvanaest slogova) u dvije strofe od po četiri stiha s isprekidanom (unakrižnom)
rimom. U posljednjem, šestom dijelu susreću se, preklapaju se dva ritma: onaj
slobodnog i onaj vezanog stiha što povezuje i objedinjuje cijelu poemu u jedno. Kako su
»Tifusari« građeni brojnim ponavljanjima, oni su zapravo ciklička pjesma, koja nema
kraja: sve se ponavlja, sve se vraća na početak. Gotovo da bi pjesma trebala završiti
ponavljanjem prvog dijela. Upravo zato zanimljivo je pogledati posljednju strofu.

Korak po korak. Smrt u jarak baci

čovjeka i konja. Za me nema zore,
ali i u smrti mi smo partizani
i naši mrtvi još se jače bore.
 Tvrđava koja se ne predaje i Bolesnik u poslijepodne

Tvrđava koja se ne predaje

Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.

Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom
odolijevam najezdama.
Preobražen u oklopu sna.
Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene
brodice od trske i tamarisa.
Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice,
uljem mažu bedra i mišiće i propinju se na zlim konjima
od kositra i vatre.
Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica
brani prilaze.
A u svitanje nestaju mjesec i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi u brzom letu.
Ne predaju se živi s draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ove od sna.
Same se daju i same otimaju.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.

Bolesnik u poslijepodne
Danas su prozirne i blijede
moje ruke.

Zašto ih nitko ne obraduje?

Nebo je upljuvak što nas truje,

u nama je dosada i smrt.

U kostima se miču stare slike

i kisnu crne krošnje
u djetinjstvu gledane.

U nama
plaču
uspomene.

Odletio sam iz tijela

na krilima
goluba.

U naslonjaču
sjedi
lešina.

Mrtvaci s nama govore

po naborima zida.

Prozori su putovi
u nebo.

Prozori su tajne u nama.

Interpretacija pjesama „Tvrđava koja se ne predaje“ i „Bolesnik u

poslijepodne“
Nakon pročitane pjesme „Tvrđava koja se ne predaje“ prvo se postavlja
pitanje : Tko se to ne predaje? Ova je Kaštelanova pjesma po svemu zagonetna, a
odgovoriti na ovo pitanje značilo bi riješiti zagonetku. U prvom stihu taj netko
poistovjećen je s tvrđavom, pa se kroz čitavu pjesmu provlači kao sinonim za tvrđavu.
Takvu potvrdu nalazimo u samoj pjesmi: nakon prvog stiha (koji se ujedno nameće i kao
glavni stih), ne vrši se usporedba s tvrđavom, nego se govori kako taj netko stvarno je
tvrđava, iako nam je kao čitateljima jasno da se govoreći o tvrđavi koja se ne predaje ne
govori o tvrđavi nego o čovjeku određenih načela. S obzirom da je pjesma naslovljena
prema petnaestom stihu Tvrđava koja se ne predaje, a njome dominira početni, još
jednom ponovljeni i opet završni stih Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca
mišljenja su podijeljena oko određivanja njezinog značenja. Uz to se nameće i stih
Utvrde se predaju, ali ne ova od sna, tako da su mnogi skloni tvrđavu o kojoj se u
pjesmi govori povezati s pjesnicima, jer se i pjesnici ograđuju od svijeta u neosvojive
tvrđave od sna i mašte. To nam daje naslutiti kako se u pjesmi radi o borbi protiv režima
i ukupnog poretka u kojem se pjesnik nalazi. Pjesma je pisana slobodnim stihom, u
jednoj strofi sa 21 stihom, a 22. stih je ponavljanje prvog.
„ Bolesnik u poslijepodne“ je potresna pjesma u kojoj pjesnik opisuje samoću i
patnju bolesnika na umoru. Naslov pjesme označava u kojoj je fazi bolestan čovjek, a
vidljiva je usporedba ljudskog života s jednim danom. Kroz pjesmu je provedeno pitanje
bolesnika zašto je sam, prikazuje sjećanje na prošle dane prožeto tugom i trenutnom
situacijom. Pjesma se može podijeliti na dva dijela: na život i smrt. Prvih je pet strofa
priča živog čovjeka, a od šeste do desete strofe kao da priča umrla osoba. Pjesma je
pisana slobodnim stihom, u deset strofa, sa po jednim dva ili tri stiha.
 Zaključak
Jure Kaštelan se nameće kao pjesnik izrazitih mogućnosti i jakih slika koje
ostavljaju snažan dojam na čitatelja. Kroz prikaz Kaštelanovog rada i života vidljiva je
kompleksnost kojom odiše kao pjesnik. Skrivena značenja i povezanost naizgled
nabacanih elemenata nakon pomnijeg promatranja stvaraju potpuno koherentnu sliku i
čitatelju sasvim jasan prikaz što je pjesnik u određenom trenutku osjećao ili htio reći.
Potresne ratne slike su dio Kaštelanovog pjesništva koje svojom težinom samo
doprinose važnosti Kaštelanovog stvaranja i same njegove pojave za hratsku
književnost. Poema „Tifusari“, te pjesme „Tvrđava koja se ne predaje“ i „Bolesnik u
poslijepodne“ obrađene u ovom radu daju samo dio cjelokupne slike jednog izrazito
posebnog pjesnika, no unatoč tome vrlo dobro prikazuju njegov stil i način na koji
oblikuje svoja djela, te ostavljaju dojam uspješno izvedenih djela u hrvatskoj
književnosti.
Literatura:
Donat, B., (2003.), Književna kritika o Juri Kaštelanu, "Dora
Krupićeva", Zagreb
Kaštelan, J., (2009.), Svjetiljka od zemlje, Mozaik knjiga, Zagreb
Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb
internetska stranica: http://www.blog.hr/print/id/1622245112/jure-
kastelan.html , 21. 5. 2010.

Popis životinja: Tifusari: vuk, konj, Bolesnik u poslijepodne: golub