IgnjatDjurdjevic-Suze Marunkove

Ignjat Đurđević: Suze Marunkove / Uzdasi Mandalijene pokornice
Ignjat Đurđević:
Suze Marunkove
Uzdasi Mandalijene
pokornice
1
SADRŽAJ
SUZE MARUNKOVE ........................................................................................................................3

UZDASI MANDALIJENE POKORNICE ...........................................................................................8
ŠTIOCU ........................................................................................................................................9
Uzdisanje prvo U SPOZNANJU ..................................................................................................11
Uzdisanje drugo U SPOVIJEDANJU...........................................................................................18
Uzdisanje tretje U POGRĐENJU................................................................................................26
Uzdisanje četvrto U NAPASTOVANJU.......................................................................................31
Uzdisanje peto U RAZMIŠLJANJU.............................................................................................37
Uzdisanje šesto U POŽALJENJU................................................................................................43
Uzdisanje sedmo U LJUBJENJU ................................................................................................51
Uzdisanje osmo U UŽIVANJU ....................................................................................................57
RJEČNIK .........................................................................................................................................62
2
SUZE MARUNKOVE
iliti tužba ljuvena Marunka Mljećanina

za Pavicom babopoljskom,
složeno po D. Injaciju Giorgi,
opatu melitenskomu,
s istomačenjem mnogo riječi tmastijeh istoga.
Gdi u dublju, kê bez ploda Ne bjež', Pave, bud' mi blaga,

obrasla je zemlja i kami repimo se, Pave draga!
i Vrbova leži voda
među trstjem i žabami, Rec' mi u čem sam ja stravijo,
ter okolo kriješte i bježe u čem li te mogo uvrijedit?
ćuci i noćne kukovježe, - znaš da sveđ sam rezistio
tebe dvorit, služit, slijedit?
pus Marunko i samoćan Plat' mi, službu i hod' amo
na trišlju se tu nasloni, da sve konte smižuramo.
vas užežen i nemoćan
u ljuvenoj srceboni Prč s kozami, konj s kobilom,
cijeć Pavice, za kôm gine, ovan s ovcom ide i pase,
babopoljske djevičine. a ti mene goniš silom
i nikako neć me uza se!
A Pavica za nj ne haje, To je ubit me, dušo, očito,
neg u sukni do sred nogâ to je živjet stravestito.
dalek bježi, kako da je
on sotona petonoga, Kad ti rekoh juče sjutra:
i krsti se od amanta »Sestro Pave, celiva' me!«,
kako od tenca legromanta. ti u kuću skoči unutra,
pak istrča s štapom na me
Kozje stado nad travami, ljuća negli paparata
žaleći ga trudu u temu, al' kukurijek česna iz Blata.
otresaše gubicami
i dizaše brade k njemu; Nu kô i zublju još tuci me,
uza nj plaču janci i stada da modricam sva put provri;
i poslenik reve od jada. makar drvom posijeci me
kô jegulju tamo u Sovri,
Dokle on bijedan i bez hari, moj se tebi duh podlaga, -
gdje ga u srcu probod priječa, repimo se, Pave draga!
o hrek glavom triš udari,
triš zahuka, triš zaječa, Prije će se, znaj, Glogovac
a zatijem se plačuć jako krenut vjetrim kî zaviju,
maraviljat uze ovako: ali tvrdi Brnjestrovac
prid rontalim kî ga biju,
»Orsusimo rec' mi, Pave, neg ja tebe ijedno u vrime
čemu ti sam mrzeć tako? pustit - dio gvardisime.
Ti me bježiš - ja gizdave
slijedim dike tvê svakako!
3
Prije bih muzo kravu i ženu, plačem, jaučem, vikam, hukam

prije bih glavu izgubio i pestam se sam sobome,
negli tvoju obljubjenu er ostavljam tvê jedino
dragu ljepos ostavio; lice, o lijepa maškulino!
zasve i zločes, pri tvom licu
ubio bih četvericu. Tad ne umijem ja nikako
ni napit se ni ručati,
Samo da sam tvoj do smrti, niti veslom uprijet jako
a pak na oči svijeh Mljećana niti jedrom abocati,
bi' me, jaši, goni i prti er mi s tvoje dalečine
kô - da prostiš! - alimana; draga Pave, snaga gine.
čin' da činim sve što mogu
stav' mi samar - hvala bogu! Nu još gore bude u gradu,
er svud tvoje čujem ime,
Da što bježiš? što ne trpiš i prfanti, kî napadu
da kad suze mê prisuše? priko Place burlati me, -
što mi srce tužno drpiš, il' me draže il' me psuju, -
draga kučko mâ bez duše? tebe, o Pave, spomenjuju!
što mi moriš duh nezdravi
tresavicom od ljubavi? Iz butigâ, iz ulicâ
kâ ne reku čuda, bože!
Ah, bre Adame, eto u duši a nadasve: »Gdi 'e Pavica
nemoćan sam prem nemilo, tvâ švojica? u šmrk kože,
ljubav mnome kataruši da Pavica tvoja ugodna
kako drvim niz točilo jesi l' provo je li plodna?« -
i kô more prid krajinom
baca gluhom plovutinom. Nijesam (rečem tad u meni),
nijesam, pokli ona neće!
Svud po škini draču čujem, Ah jaoh, cvijete moj rumeni,
vas rep ćutim u koprivi; ah bona fe, nemoj veće!
trbuh k stijenam pritiskujem pripusti me, budi blaga,
za ohladit plamen živi repimo se, Pave draga!
i kršim se bez pristanja
s prokletoga protezanja. A znaj njekad da kô zublja
mê ljubavi plam je čula
Kad spim, u snu grde u licu lijepa Mare iz Zadublja
nemani me straše priko: i Gracija i Dobrula;
kada žvačem ječmenicu, u družice tvê se izgleda'
grka mi je kô riziko; i ljubi me unaprijeda.
kad popijem žmujo vina,
para mi se mižurina. Ah ne drž' me u strapacu
i otkri' mi u radosti,
Maranke me, znaj, bahore, ako nećeš svu bunacu,
ali nemoć mâ nije slaba, a ti bimbin tvê milosti;
ter mi oganj svakčas gore neć vedrinu, a ti objavi
po bubrezijeh traška i škraba; meni osmijeh tvê ljubavi.
zaludu su trave i riječi -
tko me rani, tî me i liječi. Ljepša mi si neg Danica,
bjelja mi si vele od snijega,
Pontu od gruja kad trabukam draža mi si neg salčica,
ter ostavim Mljet za mnome,
4
slađa neg loj od bubrega; i košulju novu odzgara -

ljepše vonjaš oznojena svaki lakat po dva dnara.
negli safur od pečena.
Imam resač bijelj, u komu
Ljepše balaš, lakše i prije spô bi sveti otac papa,
neg mekuša po dubini, dva kletišta lijepa i k tomu
ljepše kantaš i milije šupalj kotlić - nu ne kapa! -,
negli mladi ćućurini, jedan krotac, dvije kutlice,
ljepše baniš se, o mâ mila, mijeh i tikvu od vjedrice.
za tovarcom nego vila.
Berem zelje na naručja,
Imaš sape od aršina, žito i zavare i ne mjerim;
prsi vrle, lica ohola, imam lijenak brod i luča
facu od pura mlijeka i vina kî pokradoh kaluđerim;
i svako oko pusto od vola; netegnuta sto'i bačvica
ah vidje li Mljet dosada puna vinca veseljica.
ljepoticu taku ikada!
Imam petnes kozâ i svaka
Nu što 'e bolje, kad ni mala skotnica je prva u stadu;
ti favora dosle meni imam vola jur trećaka
nijesi, brajo, kalumala, i šarulju kravu mladu
nijesi, cvijete moj rumeni, i tovarca od pet dukata,
otkad ljepos tvâ me zani koga ljubim kako brata.
onomadne - to jes lani.
Da imam sve što Baba ostavi
Zaludu se moj raspuha i kralj Deša sve što imo je,
i uzdasim plam uzbuča, sve bih podo cijeć ljubavi
u ljuvenom ognju kuha od ljeposti na dar tvoje
moj se pikat - hod' ga ruča', i reko bih: laša vaga!
kad neć, kano, da me obljubiš, pripusti me, Pave draga!
kad hoć, kano, da me izgubiš!
Ne ištem te za šinjoru,
Kô supresto nijesi zdrava, neg u vijencu s alegrancom
tijem si od hridi meni gluša. vodit ću te na stan goru
Što šprlentaš tako, Pava, s svatim, s surlom, s sparavancom,
što si tako bidzaruša? da se čuje tja do Laga, -
što si tako prem nemila? pripusti me, Pave draga!
Rđa mi te, lijepa, ubila!
Balandu ću tad prid kućom
Ne znaš tkoga ljubit lijeniš, vodit vapeć gdi 'e ravnina:
tkoga utječeš tač bez svjeta; »Štikat mane, bolje obućom!
nijesam prigon - a što scijeniš? - paša una! dajte vina,
negli plemić stari od Mljeta: da se miješac prinemaga!« -
dvaš bih parac izabrani pripusti me, Pave draga!
i dvaš suđa krimenčani.
Pak na guvno pod mješnice
Za moć tebi ljepši biti kantat ti ću versu lijepu,
s strane od tijela donje i gornje o mâ bijela pečenice
i za opanke ne nositi koja sitiš mû pohlepu,
za perperu kupih škornje o mâ željo puna hvale,
slađa od masta i mantale!
5
Tebi intrigo dô srce sam; i patrči da te deru,

ako 'e malo, a ti prosti! neg upasti ruke u moje -
kaluđerski već kmet nijesam ah grebali te i derali
nego sudžit tvê dragosti, kučci i mačci velji i mali!
mâ prinčipe, mâ potenco,
mâ prisvijetla ečelenco! Vele trpjeh! već ne mogu
superbiju tvû podnijeti,
Ah pridaj se na ove riči, da kô svinju na brlogu
dzidzaniju pusti iz glave, zapljuvaš me bez pameti;
gdi mâ duša plače i ciči hajde od mene, bud' na tvoju
kako crnjelj vrh žerave, volja t', pjadžer - svak na svoju!
o djevojko prem neumana,
tvrđa od Toste i Ograna. Neću stupit, da bih mogo
prigrlit te mirno ikada,
Živa Mare času onomu neć trabukat, pasja nogo,
kî mi najprije donije zgodu pasja kenjo gadzarada;
da te u mraku ja noćnomu pasi mi se sred slobode,
samu nađem na Obodu, nu ćeš znati kud te vode!
gdi se ljepos tvâ gizdava
gola kuplje i refreškava. A nazbilj ćeš sve domala
platit što mi skroji i skuha!
Nazreh tada, Pave brajo, Ti si mene začarala,
nazreh nješto, Pave sele, ti si mora vragoduha,
pri čem umrijet ne bih hajo, strižeš okom, svijesti otimaš,
i rekoh se srećn'ji vele a i pod nosom krstak imaš.
neg da tad mi tko darova
sva trezora Hercegova. Neću podnijet pačijento
i činit ću za osvetu
Srećn'ji rijeh se s sreće moje da zna knez i presidento
neg kô Regoč da sam jaki, da ti čaraš ljudi u Mljetu,
kô za špirun potezô je nek te užegu il' trnovijem
dovrh gore gal'jun svaki, probodu te kocem novijem.
kî 'e po moru brz jezdio
i primižo kampanjio; - Nu kud moj se bijes poteži?
Š njom govorim, a nje nije!
srećn'ji neg da znam što zno je ona od mene trkom bježi,
sin Regočev Marko Duda a esperence i vragolije
kî najprvi upiso je moja pamet snijeva i panti, -
nam zeleno libro od suda pojte od mene, legromanti!
i naučio nas po skuli
kô se suču makaruli. Ovo velim u nezdravi,
a nju pustit prem je teško;
Nu ta sreća bî zaludu, razvlačim se u ljubavi
potle mi se čorba izvrati: kako staro sukno mljetsko,
u ljuvenom ostah trudu - ništa o meni već ne znam ti, -
ti me ne htje konsolati, pojte od mene, legromanti!
neg uteče put gustoga
grma gola i bosonoga. Najbolje je časom časom
da se bacim more u sinje
I tad volje po mû vjeru il' se objesim ovijem pasom
da te grebu drače i hvoje ondi stare vrh gloginje
6
il' se nožem proparan ti, -

pojte od mene, legromanti!
Ostaševe poću od spile

ukopat se u dubinu,
kê tu stoju neka vile
bijedni život moj prikinu;
a sad skupa tutti quanti
nosite me, legromanti!«
SVRHA MARUNKOVIJEH SUZA
7
UZDASI MANDALIJENE POKORNICE
Prisv . i Pripošt . G .
mu mu nu
Gosp. VICENCU ZMAJEVIĆU,

arkibiskupu zadarskomu, apostolskomu
namjesniku po Serviji, Arbaniji &.,
D. INJACIJO DŽORDŽI.
opat melitenski, p.
Siluje me vele uzroka za Vašemu Prisv . i Pripošt . Gospodstvu moju Mandalijenu, koja iz svoje
mu mu
spile na prostranu svjetlos od svijeta ishodi, osobito priporučit i pokloniti. Er tkomu razložitije da
poklonjena bude Pokornica razglašena neg onomu koji je je i rukopisanu toliko ljubio i dô joj način
da se iz pritištaonice zaudugo razglasi? Tkomu da se priporuči Svetica, koja cijeć nje goruće vjere
dostoja bit od Isukrsta učinjena, kô upisa s. Jerolim, apostolorum apostola - neg onemu koji i
pismom i riječi, i razumom i hrabrenosti neockvrnjenu čas, oblas nekrenutu i uzvišeno
nadimenovanje suproć bezobraznijem općene crkve odmetnicima rimskoj pravovjernosti i
zadarskijem došastijem arkibiskupima nedobitno uzdržo je? Tkomu da se prida blaženica koja
dilexit multum, neg onomu koji toliko žestok ljubovnik prema višnjemu i toliko uredan nastojnik u
božjoj baštini milinom od ćudi, stavnosti od besjede, mudroznanjem od pameti i blagodarnosti od
djelovanja ne samo svojijeh podložnika nu i daleka i inostrana srca inokupno k sebi zlatnijem uzam
od držanoga dugovanja i povoljnoga dobrohtjenstva priteže?
Ali pokli ove, koje Vam poklanjam, kratke pjesni sasma su malahan dar i mojoj želji i Vašoj
dostojnosti, prilagam sve što za sad mogu, to jes moje srce pripožudno za vazda se Vaše zvati. I
pokli, pritegnut glasom od Vašijeh izabranijeh i uzmnožnijeh kreposti, odavna željeh bit od Vas
prigrljen za prijatelja i slugu ter iskah podobnu prigodu za tu hvaljenu požudu stavit u djelo, sad
kada uzdam se da nađoh što iskah i da po Vašoj blagosti zaisto steć ću što žudjeh, ostaje mi toliko
gizdavu sreću, stečenu nepristavnom službom, nedospjetno utemeljivati. Zato molim Vaše Prisv . lo
Pripošt . Gosp . da kako ste cijeć Vašega blagodarstva svakomu priobilni milostima, tako i meni
no vo
budete zapovijedima, koje za najdraže milosti scijenim, er po njima poznat ću da Vam sam u
dobrohtjenju, i tolikijem dobrom naslađivat ću se, imajući ga sveđ na pameti. I s ovijem ljubeći
ruke Vašemu Prisv . i Pripošt . Gosp . klanjam se osobito.
mu mu vu
Na XX. setembra MDCCXXVIII
8
ŠTIOCU
Prije neg prođeš naprijeda, molim te, prijatelju, ne budi ti teško ova kratka napomenutja pogledati,
njeka za tvoje lašnje razumjenje u štenju, njeka za moje potpuno opravdanje u složenju.
Prvo: znaj da mi adrijanski primorci ali Slovinci od Dalmacije nejmamo stavna i osobita zakona od
urednopisanja aliti ortografije; er pišući mi tuđijem, to jes latinskijem slovima, kojijeh vlas svaki od
nas ne sudi jednako, kako tkomu na um dohodi i bolje vidi se, zbiramo i razređivamo ta slova po
riječijeh. Pače budući Džamanjić Dubrovčanin radio utemeljit i zasjeći uredbe od skladnopisja
slovinskoga, dogodilo mu se što jur velikomu Platonu u uredbah i zakonijeh od njegova
skupnovladanja ali republike, koji su bili od njecijeh hvaljeni, od njecijeh pohuljeni, a od nikoga
nasljedovani.
Zatoj ćuteći se ja slobodan za u tomu kako hoću djelovati, vidje mi se podobno, koliko mogoh,
ugoditi pismo s načinom najobičajnijem našega dubrovačkoga govorenja i staviti pomnju za uklonit
se od svakoga dvobilježja aliti ekvivoka od riječi. Krocijeć česa uložih dvoje slovo na mjesta.
Razdijelih s od ³ i ovo posljednje stavih mješte slovinskoga s, ter upisah ³emglja »terra«; ³lato »oro«;
³avjet »voto«; u³di³ati »inalzare« etc. Nadstavih klobučac riječima pokratjenijem, na priliku kâ, tvê,
mê etc., to jes koja, tvoje, moju etc. Priložih mnokrat nadslovak (accento), gdi jesu riječi
sjedinjene: kako za rijet ovòje »quest'è«; mìsmo »noi siamo«; draghmìsi »mi sei caro«. I također
(što, molim te, da osobito pametuješ) riječima od minutoga vremena (preterito) koje slovom i
svršivaju, pristavih zlamenje, da se od inijeh vremenâ na očigled razaznaju; to jes minuto vrijeme
zaglavih slovom j dugijem, a svijem inijem i kratko ostavih, na priliku:
Ti svjet gljubj, nebbo ostavj. »Amasti il mondo, il ciel lasciasti«. Onte hvalj, slavj, u³nosj. »Egli ti
lodò, glorificò, inalzò«. On gljubi »egli ama«, ti gljubi »ama tu«; ah da on gljubi »o s' egli amasse«;
kad on u³gljubi »quand' egli amerà« etc. Ostalo što tvorih rad bistrijega razumjenja, mnim da bez
truda pospješno ćeš po vidjenju i raskušanju razabrati. A gdi ne bî prilike od zamršenja i tamnosti,
malo hajah, i upisah kako mi na ruku dođe.
Drugo: dajem ti na znanje da u spijevanju momu uzdržah njeka imena inostrana, na priliku anđeli
etc. Nu ne čudi se, er to učinih po izgledu i običaji od našijeh scijenjenijeh i poglavitijeh pisalaca.
Također premda stari naši općili su govorit: po nas, pri nas, u nas, o nas, na nas; po vas, pri vas
etc.; po njih etc., besjedeći ne o prihođenju neg o boravljenju stanovitu - ja za bit brže razumjen,
obrah se ugodit s običajnijem sadanjem besjedovanjem i rijeti: u nami, pri nami etc.; u vami etc.; u
njima etc. Još i kojigod drugi davnji govor, sadanjijem ušima malo uljudan i običan, izravnih i
ponapravih, da bolje i primjenije pada. Stari veljahu: uze ju »nju uze«; on ju žudi »on nju žudi« etc.,
a ja, kako se sad u pozna doba običaji, rijeh: uze je, on je žudi etc. Ovo hoteći učinih; akoli u čemu
glavnijemu nehoteći zađoh, htjej milostivo tvojom dobrotom oprostiti a mudroznanjem ispraviti.
Treće: Svako tijelo pod svjetlosti ima svoju sjenu, i svako složenje koje na svjetlos izide, ako je
pohvaljeno, steče tko mu tu hvalu prione nenavidno opsjenivati. Bogu hvala, moja Mandalijena
malone sve mudre nađe za proslavnike; ali zasve to, ne minu je tko reče da uzdisanje
Mandalijenino nije naravno i da tko plače nazbilj svoj grijeh, nije moguć urešeno bolovati. Nu ne
sasma dobro taj promisli, pokli otole slijedi (dim za špotu), da razboričnije i uljudnije, neg svoj
grijeh u mojijeh pjesnijeh Mandalijena, plače u popijevkah kneza Nikolu kneginja Vidosava, koja
naravnom i neredbenom bolesti kidajuć vlase, mećući ih za se, leleka i bugari: Jaohve si njoj
žalosnoj. Dakle sveti bogoslovac Grgur aliti mudarac Apolinarijo zađe, kad u prikazanju muke
gospodinove stavi u usta od boleznivijeh nasljednika tužbe i mudroznane i urešene? Dakle Jerolim
Vida i Sanacar i Mantuan i tolici ini sagrubiše skladnopjevajući suze i uzdisanja od svetijeh i ne
slijedeći nered od naravnjega hukanja i jaukanja, koje urnebesno iz srca žalostiva uzbuknjiva i
oglasiva se? Ukratko: kad bi to tako bilo, ne bismo nikad imali složiti nijednu tužbu u pjesan; er
9
naravnijem načinom zaisto nitko ne poje tužeći se. Bî i još tko reče da Mandalijena neprilično
besjedi, pokli duboko bogoslovstvo aliti teolodžija, koja se pod meštrom uči, malo se nahodi u
ženah, premda prisvetijeh. - Snebivam se na taj govor, er Mandalijeni, koja Isukrsta istoga za
učitelja u bogoslovstvu imala je, ako itkomu, podoba se na učiteljsku bogoslovno besjediti.
Rijet će tkogod da drugo uzdisanje nije od izgleda prem duhovnoga, er ljuveni život Mandalijenin
pripovijeda. Ali nije tako, pokli na ti način ne bi bila od prem duhovnoga izgleda ni zrcala od
ispovijesti koja u sebi uzdrže sve vrste od grijeha izbrojene i prikazane. Znaj dakle, da kako
djeloispravnici aliti moralisti pripovijedaju i prikažuju te grijehe za štioce privesti na ispoviđenje i
pokajanje, tako i ja htjeh stavit diklicam prid oči prilijepo i prikorisno ogledalo, neka se čuvaju i od
malijeh početaka i neka bježe općenje od zlijeh družica, i ako se ćute da su što skrivile, isplaću,
iskaju, ispokore svoj grijeh zajedno s grešnicom i pokornicom mladom, lijepom, gizdavom,
gospodičnom Mandalijenom.
Pridružih k Uzdasima i njeke pjesance, koje veći dio prvina su od moje mladosti. Malo su, znam,
dobre; nu svaka mati djecu i nezgrovnu ljubi ter neće da izginu. Ista mojemuča priljupka je svomu
porodu i mni za prilijepe sve nje porođene grdobe i izopačenja od naravi. Ako ti ne ugode, ostavi ih:
ti car, ti gospodar za štiti ih i ne štiti. Bjeh ih vele veće od djetinstva složio, nu jur idući za stati u
Rimu, kô stvar zalihu i male scjene užegoh svekolike kê bjehu pri meni, - ali ne s potpunijem
porazom, er mnoge između ostalijeh u tuđijeh rukah sahraniše se, one navlaštito koje ljuvezni i
taštine ishitrenije sadržahu, ter od druzijeh u kitu složene idu s mojom bolesti po rukah s natpisom
od Razlicijeh pjesnî Nika Brnje Džordži, vlastelina dubrovačkoga, kojijem se imenom nazivah prije
neg odstranih se u redovničtvo. Još imam i Saltijer slovinski, to jes istomačenje od sto i peset
pjesnî Davidovijeh, koga uzdam se da ću ti, iz pritištaonice (stamperia) na svjetlos iznesena, ne
nakon vele vremena dobrovoljno pokloniti. Ne propustih ni u razdriješeno i prosto govorenje
štogodi slovinski upisati, i među ostalo život priblaženoga ćaćka Benedikta etc. Ovo ti sve
pripovidjeh, neka poznaš da moje književno nastojanje, zasve o druzijeh naucijeh zabavljeno,
uzdržalo je sveđ osobitu ljubav svomu rodnom jeziku i svojoj adrijano-slovinskoj pokrajini, koju,
premda i sada prionut latinski i talijanski pisati razlika nepogrdiva umohitrenja, držim srčano i
dobrohoćno sveh prid očima; i sve što pišem, činim da nju gleda, da nju utišti, da nju hvali i
uzmnaža u plemenitoj scjeni i svijetlu imenovanju prid svijetom. Dospjeh još ti i ovo nauzdanu
napomenući: da kad podobno uzmožeš, dostojiš se ne jednom, neg i opet proštiti slijedeća
Mandalijenina uzdisanja, er po svjedočanstvu od prijateljâ poznah da najmanje su ugodna u
najprvomu susretištu. I višnji ti svaku čestitos udijelio!
Još molim tvoj razum i dobrotu, da što u Pjesnijeh razlicijeh sreteš saviše rečeno suproć ženama,
primiš za pjesničko uzveličenje aliti ezadžeracijon a ne za istinu: er ih i ti scijenit imaš, kô ih i ja
scijenim, mogu rijet, sve inokupno, za vrijedne, kreposne i bogumile. I iznova prosim ti s nebesa
svaku sreću.
10
Uzdisanje prvo
U SPOZNANJU
Vjero sveta, koju zače i mâ trublja s boljom česti

slavnom riječi ćaćko slavni, vrhu zvijezdâ bude sjesti.
davne istine novi zrače,
novijeh slava zrače davni; Kraj franačkijeh plodnijeh strana
bog je sunce rajskijeh dvora, marsiljska se pustoš vidi,
ti rajskoga sunca zora. gdi od vijeka zaharana
ustaranijem mrakom blidi,
Ti pričista, lijepa i draga a niz pleći brijega strma
slijepijem nami dan si običan; nore luzi pusta grma.
na celov se tvoj podlaga
bitjem, znanjem puk različan, Naježenijeh iz ponora
i tvoj slijedeć stijeg pribijeli, crne magle ljut izmeće,
jedno ufa, ljubi i želi. kamenitijeh vrhu gora
leže od snijega gore veće,
Ti si umrlijem, kad se skruše, ter uzrasla kruni zima
provodica privesela, sijedo čelo oblacima.
ključ od raja, raj od duše,
od kreposnijeh duša djela, Ču'eš iz klisûr muklo odisat
dobro očito, skrovna istina, vjetre i rijeke gdi se ore
tamna svjetlos, svijetla tmina. za potopom satarisat
sela u sebe, sebe u more;
Ah s uzroka ne drugoga reve voda i u vrlini
negli s tebe prosvijetljena, plače raspe koje čini.
Isukrsta ljubjenoga
lijepa obljubi Mandalijena, Uzmnažaju sred slobode
i čovječku pazeć sliku prijecijeh zvijeri stada česta
boga pozna u čoviku. svo'em vapajom buku od vode,
svojijem strahom strah od mjesta;
Ona ostavi grešne pute, reži medvjed, vuk zavija,
ures vrže svoga od lica vepar hroče, zvižde zmija.
i sred ljuti raspuknute
ukopa se pokornica, Tuj gdi puklom pod grebeni
da bi u raju pak poznala, pridušena noć boravi,
što 'e po tebi vjerovala. željno stupaj svoj hrabreni
Mandalijena lijepa ustavi
Tijem razlog je, kad nju pojem, i ukopa tvrde u stine
gdi u spilah svoj grijeh žali, s svo'om ljeposti svo'e krivine.
da me obasjaš zrakom tvojijem,
er te hvalim u nje hvali; Ljubovnica ona ognjena
u nje slavi tvâ se krije, njegda od ljudi, sad od boga,
er što 'e slavna, po tebi je. osta svijetu prigrabljena
silom plama nebeskoga,
Zato slabijem mo'im pjesnima ter neumrloj pri ljubavi
tvôm stavnosti stavnos stvori, svijet i sebe zaboravi.
nek uvijeke ja po njima
rajski lovor stečem gori
11
Ištom lice Jezusovo mneć da je ona sunce s nebi,

vidje i skupljen raj u njemu, kê ne viđe vik dotada;
kroz gorjenje čisto i novo noć uzigra, kad svo'u tminu
ponovljena osta u svemu, od nje lica zrak opsinu.
leteć svoga iz pepela
pomlađena ptica bijela. Gluha zabit, mrak od spile,
strah i golet, glad i zima
Njega drži vrhu svega, biše srcu nje primile,
njega misli, š njim besjedi; er nemile bjehu očima,
njega živa, mrtva njega čijem plam ište nje požude
ište, žudi, dvori i slijedi, veće u trudijeh istijeh trude.
i jedina š njim saviše
njim odiše, š njim izdiše. Ona od lijepijeh cvijet i kruna
jur nadsiva sunce i zvizde,
Kolikrat se ne zasrami draga, uresna, slavna i puna
uz grob sidjet, svoj drag gdi je, časti, dvorbe, hvale i gizde,
kô da radi svo'im suzami i u napravah svijet gizdava
tvrdi mramor da razbije, svo'im napravam bi naprava.
živuć smrtnom pri zatvoru
veće unutra neg nadvoru. Porušena sad u stvoru
poniženoj u odjeći
Pokoj naći jaka nije, uze boles i pokoru
pravi er pokoj nje prošo je; za razgovor svoj najveći,
mre, er ne mre, kad umrije za utjehu tugam pače
tko bi duša duše svoje; svakčas tuge patit jače.
i bez duše živa ako je,
sama ljubav đuša joj je. Uze izgled ona iznova
za napravu od pramena
Blagi Jezus ganut stoga naježenijeh u dubova
lijek donese na nje vaje i u grma raspletena,
i uskrsnut lica svoga a u rijeka nauk uze
prvu suncem obasja je, bez pristanka ronit suze.
da učitelja slavna i živa
navjesnicim navještiva. Vidje vihre bit planinu, -
udri bičim nago tijelo;
Nu on kad pođe k ćaćku svomu izgleda se blijedu u tminu
iz rođenijeh ona strana i bljedilom prikri čelo;
po progonstvu židovskomu plah zvijeri vidje u gori,
bi nemilo istjerana, i za boga zvijer se stvori.
da po moru sionom ište
inostrano utočište. Gorko zelje i neznano
nje lijepe usti prudi i truje;
Ali trpeć toj za boga, pitje s plačom izmiješano
primi sve za tuge male, većma žeđu razdražuje,
dokle s kraja evrijenskoga a pogled joj straši odsvuda
na marsiljske stupi žale zamršena divjač huda.
i odredi pod stijenama
bogu i sebi živjet sama. Ako 'e ikada tko vidio
drag perivoj pun miline
Mrkla spila ah kô u sebi gdi 'e proharan ublijedio
nju primeći osta rada, pod udorcim zle godine,
12
komu ostavi prijeka šteta Nu razlog je, tko na svijeti

plot bez busa, bus bez cvijeta, po krivinah zvijer se učini,
da pustošne sred goleti
ter pod silu tešku odviše žive kô zvijer u planini
slomjen čemin s rusom cvili, i da nije med ljudima
a prikiden gorko izdiše tko ufanje u njih ima.
uz ljubicu ljubdrag mili,
mlade dikle plaču svoga Pravo 'e da tko griješeć uze
poraz cvijetja ljubjenoga: - među ljudem zvjersku sliku,
među zvijerim roneć suze
taka je u cvijet svo'e mladosti dođe ljudsku na priliku,
Mandalijena u dnu od gore, er kajanje svo'im suzami
čijem perivoj nje ljeposti nas i boga vraća nami.
hara silnos od pokore,
koliko joj dušu shara Lele, lele veomi ružna
njegda od svijeta zla privara. bogu, ljudem, istoj meni!
ah da ikako mogu tužna
Zlato, kijem se pram dičio, uteć srca vaj skroveni,
na svenuto priđe lice; sa mnom uzrok mojijeh zala
od usta je trator mio u pako bih ukopala.
uzeo sliku od ljubice,
a svakdanji biči ljuti Eto stara zloća kleta
poraziše lijere od puti. sjenom lica pakljenoga
mene straši, kori i smeta,
Bješe jednom zrak od jutra i spomena grijeha moga
prosvijetlio vrh od hridi, ranja u teškom nepokoju
neka u spili ona unutra glusijem bičim pamet moju.
strašno mjesto bolje vidi,
i sva skrovna njoj otvori Sve što u vele jur vremena
strašne od noći danak gori. skrivih, sad me snađe ujedno;
mâ 'e svijes na me nabunjena,
Prvo umuknu, pak smetena srce smeteno i neredno;
kliče vapit u glas ovi: boj, bojnica, polje od boja
»Ovo li su, Mandalijena, suproć meni duša 'e moja.
urešeni tvo'i dvorovi?
ovo li su svijetli stani Pazeć nebo sva protrnem,
kijem se klanjo zrak sunčani? er svo'ih sudâ znam visine;
kad nizdoli pogled svrnem,
Bih gospođa! jasnom dikom vidim mjesto mê krivine;
zlato uresi prame moje; kad zatvorim vid smućeni,
pod vlaštitom môm šibikom gledam grešnu mene u meni.
slavni Magdal robovo je;
dvoriše me jaoh njekade Kud se obratim, sve mi uzroči
dični mladci, dikle mlade. trud i kaže što sam bila:
donosi mi noć prid oči
Sad, kad vapim glasom mojim, mê razblude, kê je krila,
meni sama hrid se oziva; skrovna a zabit mê privare,
moje suze suzam svojim
mê poruke skrovne i dare.
strma rijeka sadruživa
i nestavni vjetri plasi
natječu se s mo'im uzdasi.
13
Zemlju plešem - ona usplodi Ah grdoćo mê krivine

cvijetje mê sam drazijem dala; štetna, izdavna i himbena!
sunce veli: 'Ti kadgodi ljudi blazniš da te učine,
ime od sunca jesi imala'; pak ih koriš učinjena,
mjesec opet: 'Mojijeh zrakâ da se sobom srame i budu
viđ nestavnos - ti bi taka.' osudeni na svom sudu.
Zvijer slikuje mû slobodu, Ah sad vidim u nevrijeme,

moje pusto bitje gora, grdi griješe, varke tvoje;
moju ljepos dan na ishodu, sad sram i strah nasrće me,
mê naprave cvijetna zora, kî me onda snać imo je,
a tvrdina hridja ovega kad me na zlo svjetovo si;
mene u zlobi tvrđu od njega. ah sad poznam tko sam, što si!
Svud se vidim, svud opako U ništa sam obraćena

mê življenje prid mnom šeta; s tebe, er ti si ništa u tebi -
sud i sudac, smrt i pako ništa, er milos božanstvena,
crnijem krilim svud me oblijeta, duša život, cijena od nebi,
i taka sam očim mojim, sve i samo dobro od svijeta
kakva uvijeke bit dostojim. po tebi je meni oteta.
Bježim tužna, niti umijem Boga ote mi, kî 'e sve meni,
znat kud bježim - bježim samo; a ja ostah ništa od ništa,
divjijem mrakom lice krijem ništa u dobru, ništa u cijeni,
po pustinji sjemo i tamo, ništa u djelijeh svijeh godišta,
klisurami sa svijeh strana ništa u svijesti, ništa u znanju,
i strahoćom zazidana. u vječnomu ništa ufanju.
U nemiru, sumnji i smeći Er samo ono rijet se može

iza stanja mijenim stanje: da ima u sebi bitje svoje,
bježim, ali jaoh bježeći što 'e bez grijeha, pokli, o bože,
sa mnom nosim mê spoznanje; dobru tebi prikladno je;
krijem se, ali vajmeh meni grijeh i grešnik tijem ništa su,
ne krijem se môj spomeni. er bez dobra svakoga su.
Oblak kî mi sunce krije, Nu premda si, griješe, ništa,

vele činiš, ah jaoh vele!
sunce u plač me kê raščina,
s vjekuvječnijeh ti sjedišta
plač kojemu slike nije,
rajskijeh dvorân čete bijele
slika od smrti, smrtna tmina,
nesmotrno na vrat rinu
momu srcu od staroga
tamnijeh oganj u pučinu.
spoznanje je grijeha moga.
S tebe voćkom ćaćko prvi
Prije oblaka grom me opsine,
vas rastrova rod došasti;
prije groma trijes me udara,
s tebe ogreznu bratskom krvi
prije trijeska me smrt prikine,
zemlja, i dračam sva porasti;
prije smrti me pako shara,
s tebe umrli kuša'u svuda
kad između plača i cvila
teško očinstvo vaja i truda.
spomenem se što sam bila.
S tebe u vodah svijet popliva
i u daždu jur sionu
14
sva se uduši zemlja kriva, zubljo, kâ si pako stakla,

i s grešnikom grijeh potonu; pakle od svijeta, pakle od pakla!
s tebe potop zgar ognjeni
cijele gradove iskorijeni. Er ti paklom pako stvaraš,
ti s' plam, ti crv, ti neufanje
S tebe mači bojni sijeku, da ga ti sâm ne razgaraš
sila, izdajstvo, plijenstvo mori; bio bi pako uživanje;
s tebe skrovna smrt je u lijeku, ti sâm kroz tvû sjenu opaku
zmija, u cvijetju, lav u gori; zastupaš mu božju zraku.
s tebe nejma vjeru istinu
ljubi u vojnu, ćaćko u sinu. I silnika tolikoga
u te, o dušo, primila si!
S tebe stvorac na stvorenje ti li uvrijedi boga tvoga?
a na stvorca stvor udari; ah jaoh vajmeh, i mogla si?
prvostvorno zametenje ah moj griješe, ah zli svijete,
ti se možeš rijet od stvari, ah kô trnem misleći te!
nesklad, nered, nemir, šteta
tijela, duše, neba i svijeta. Nu zloće li mê ne oprosti
kroz prislavne svo'e besjede
Gdje ti priđeš iznenade, Jezus, kî me svo'om milosti
mrči u nami božja slika, na pravedni put privede?
znanje oslijepi, razbor pade da što ištete, jadi i smeće,
i u čovjeku nije čovika; kad, kakva bih, nijesam veće?
još da i bog može umriti,
ne usprežeš ga pogubiti. O čudesa neviđena!
o mâ česti gorka svime!
Kobna zvijezda, plam od trijeska, ista ljubav božanstvena,
more, vihri, trešnje i kuge, ista milos vaj straši me
sva svjetovna, sva nebeska, i boj bije nesmiljeni
srdžba, osvete, brige i tuge mâ čestitos suproć meni.
tvâ bit slika mogle ne bi,
er što mogu, sve 'e po tebi. Jakno brodar koga u tmini
val uzrasto s noćim rva,
Rijeke selijem, luzim plami, kad se ugleda u tišini,
vihar njivam, val plavima, kû mu donije zora prva,
kuga tijelu, trijes gorami, još u srcu miran nije
kobna zvijezda kraljevima, misleć prednje pogibije, -
trešnja samijem zgradam udi,
a ti, o griješe, svijem, sveđ, svudi! mislim staroj o krivini
mislim višnju milos mnogu
O gusare vječnijeh dara, i što Jezus za me učini,
božje krvi raspe hudi, i što učinit za nj ne mogu;
vječnijeh šteta voćko stara, i znam da tko vele prima
koja truješ u razbludi; vele vratit vajmeh ima.
o pučino zla svakoga,
koja uzvireš tja do boga! Znam i muku sina boga,
znam i mjerim po načinu
O pučino za proždrijeti veličinom lijeka toga
što bi, što jes, što bit može; mê nemoći veličinu,
smrti, kâ mrijet, a ne umrijeti i zaplatit taj lijek hoću
činiš, da se muke uzmnože; sličnom mukom, - nu kako ću?
15
Gdje ste, o žive smrti od gore, vapeć: 'Želje tvê veoma

vepri ognjeni, zma'i srditi, ponosite jesu i riječi:
kijeh glas stresa sej ponore ohole se srećom druzi,
kroz urnebes gromoviti? a tvâ oholas raste u tuzi.
Hod'te punit s djela hrla
mnom otrovnijeh propas grla. Zvijeri, vihre i trjeskove,
povjetarce, zemlju i more
Stijene uzrasle, kijeh strahoća zaman, zaman tvoj glas zove,
u strmoglav nad mnom visi, da te zatru, da te umore,
grda sliko mojijeh zloća, er sve stvari podsunčane
kê do neba smjenstvo uzvisi, na viša su djela obrane.
ah za milos na me orite
vaše vrhe strahovite. More 'e stvorno, da 'e dovika
izgled stvorca veličini;
Ah otruj se kužnu u dahu, kruna 'e nebo, trijes šibika,
povjetarce najmilije, pristolje mu oblak čini,
boli teške i smrt plahu slikuje se posred tmina
svaki odihaj moj da pije svoja otajna kraljevina.
i da s trudim smrtnijem ljutim
bez usmrtja mrijet se ćudim. Zvijezde oči njegove su,
kijem bdi više svoga stvora;
Bez ufanja zore drage kad se jazi vjetrim tresu,
stisnite me, noćne sjeni! tuj se jakos svo'a zatvora,
sve nekobne, sve neblage a u hridi zlamen stavi
istječite, zvijezde, meni! nepomične svo'e naravi.
budi čemer sva dubrava,
čemer voda, čemer trava! Stavi u gore skot nesvijesni,
da uči strah nas od nebesi;
Zgar krvavijem meni oblakom da njegove zrak ljuvezni
kršite se oko čela siva odasvud, on uresi
s bukom, s treskom, s smećom svakom, kitam voća, cvijetja i trave,
daždi od ogânj, gradi od strijela, polja, livade i dubrave.
i života od mojega
porazite do biljega. I oni da svo'u čas zabudu
i pocrne svijetlo lice,
Stvori drazi, hudi stvori, ter krvnici tamni uzbudu
kî mom grijehu drûzi biste, tač pogane izdajnice?
pomoz'te me u pokori, Ne, ne viku! ti bud' sama
kî me u zloćah pomogli ste; za pedepsu tvo'im zlobama.
stvorca uvrijedih - nabunjeni
ustanite suproć meni! Tebe tobom muči i ranja',
ti bud' sličan poraz tebi;
Ah nesvijesna! ah jaoh tkoga crv smrdeći od spoznanja,
prema tvojoj kličeš zlobi, kî se od grijeha zače u tebi,
kad pedepsom grijeha tvoga pedepsanje prilično je
stvorenje se sramilo bi! za pogane duše tvoje.'
Toliko si, Mandalijena,
s tvo'ih krivina potištena. Mnim da veli svijet mi ovako,
i ne, vajmeh, bez razloga:
I čudim se na me od groma 'Ja zled, ja smrt, ja sam pako
glasom da se svijet ne opriječi, moga srca žalosnoga;
16
ah jaoh krivcu kî se kaje Dospje i ufat uze paka

krivina ista pedepsa je. višnju pomoć, kad to izreče,
znajuć crna van oblaka
Pedepsa mi grijeh isti je, vječne slasti daž da istječe
od pedepse teži sada, i spoznanje da je od zloba
er pedepsa proć umije, lijek i rana u isto doba.
nu krivina ne nikada,
koja vajmeh po sve vrijeme Svrha prvoga uzdisanja
svo'om spomenom mučit će me'.«
17
Uzdisanje drugo
U SPOVIJEDANJU
Privara je u grešniku tko god srne za upasti

kî na pravi put se obrati, svijeh krivina sred propasti.
da krivinu svo'u veliku
s malo suza scijeni oprati Od početka čuva'te se,
i ustati moć ikade zatecite plam ljuveni,
lasno, kako lasno pade. čijem ste same kroz urese
njegda lijepoj slične meni,
Znam da mnokrat uzdah jedan i u vami čas uzmnaža
neizmjernu milos stječe draga od tijela duša draža.
i da ostane duh pravedan,
netom jedno vaj izreče; Znajte da bi tanka hvoja
nu je opeta strašna odsvudi hras kî kruni vrh od gore;
višnja pravda, vječni sudi. slaba isteče rijeka koja
lijeva od voda more u more;
Tijem čovjeku sveđ trijebi je zgar gromove, trešnje ozdala
da s pokorom gre naprijeda; rađa od zemlje para mala.
prav je tko mni da prav nije,
blažen je oni kî sveđ preda, Tako i duša pogled plodi,
i taj samo svet se veli pogled riječi, riječ požudu,
kî sveđ sumnji još svet je li. ter na svak čas naprijed hodi,
dokle utopi nas u bludu;
Mandalijena, kôj se objavi ah jaoh nitko u čas jedan
bog za parca na svom sudu, ne učini se nepravedan!
kû prigrli, kû postavi
svoga srca za razbludu, Uspregnut bi mogla prije
eto u plaču svo'ih krivina trijes kî pada, val kî pjeni,
sveđ pokoru svo'u počina. prah prid vjetrom, vjetar kî je
rvat napro kraj strmeni,
Potvrđena u milosti negli sebe jedna vila
i na vratijeh jur od raja, kâ je ljubav prigrlila.
k svom dragomu vapi »prosti!«
bez pristanka, mjere i kraja, Gdi se zloća mâ spovijeda,
ter se straši, suca od svoga hoću da me vas svijet čuje,
u celovijeh suca istoga. nek se čuva s moga izgleda,
čijem se izgledom mo'im sramuje,
Ona ištući da otvori nu što velim? kuda slijedim?
svijetu stare zloće svoje, tkoga zovem? s kijem besjedim?
nek je slijedi u pokori
tko nju u grijehu slijedio je, Zamani se moj plač glasi,
izvan sebe poče u glase, ako odi nije nikoga;
čijem da 'e sama ne stavlja se: sa mnome su sami uzdasi
i spomena grijeha moga,
»Dikle, s draga kijem pogleda zvijeri, hridi, strasi i tmine -
među lijepijem raste hvala, slična družba mê krivine.
u cviljenju mom naprijeda
viđ'te kako počne smala
18
Nu nije zaman: korit hoću Veljah: 'Bit ću ljubežljiva,

mo'im životom sebe sama: da podložni puk me ljubi;
bez srama ću pronijet zloću što se resim, nijesam kriva,
u kû padoh jur bez srama, ni se u tomu mâ čas gubi,
i moj svaki grijeh skroviti er gosposko za gospoje
na moj ću isti sud doniti. urešenje pristojno je'.
Čujte, luzi, mê taštine, Tad nesrećnom srcu momu

čujte, zvijeri, mê prikore; za zabavu jaoh omili
i ti, o spilo, kâ krivine u tanačcu razbludnomu
moje ne znaš, znaš pokore, skladno izvijat stupaj mili,
poznaj sada koli 'e manje tad besjedu dvornu učiti,
moga od grijeha mê kajanje. vješto pisat, pisma štiti,
Ah da može hridju u tvomu tad zlatjenijeh romon žica

udjeljat se mâ besjeda, s mednijem glasom ugađati,
da u tem pismu neumrlomu sudit tuđe misli i lica,
vas začuđen vijek razgleda sve znat, sve čut, sve gledati
i ne štedjet pomnje i blaga
mû neharnos, milos moga
za hvaljena bit i draga.
uvrijeđena neizmjernoga.
Dokle začuh, tamo ovamo
Čujte! - Izgubih mlado u doba
da me slavi družba mlada
od proljetja djevičkoga
ne gospođom grada samo
roditelja jednom oba -
negli od srcâ svijeh od grada,
majku i ćaćka ljubjenoga -
i da po mom rajskom licu
i u gospostvu ostah sama
suđena sam za božicu.
nad obilnijem državama.
Tada moja svijes uzbjesni,
Brat o sebi Lazar staše,
tad mi reče miso opaka,
Marta s malo veće ljeta
bez zabave od ljuvezni
ni smijaše ni mogaše
da 'e zaludu ljepos svaka,
po godištijeh dat mi svjeta;
ter nije drugo lijepa biti
bješe sebi mlados moja
neg bit ljubjena i ljubiti.
i svjetnica i gospoja.
Počeh ljubit, nu neredno
Oblas, blago, mlados dična
cijeć nevješta plama moga:
na njeka me prignu djela,
ljubjah ljepos svaku ujedno,
djela mladu srcu obična,
osobito ne nitkoga,
djela priljubna i vesela,
i nestavnijeh želja u smeći
djela u kojijeh zla ne ima,
svijeh ne ljubjah svijeh ljubeći.
van što na zlo put je u njima.
Ljubjah, ali još ne smijah
Samoćom se vik ne krijah,
ljubovnicom zvati mene,
po prozorijeh čestokrati;
er ljubeći još ne umijah
ne zaviđah, nu mrzijah
znat da ljubim mê ljubjene;
čut kû vilu lijepom zvati;
znah što kušah da drago je,
bježah ljubav, nu mi biše
ali ne znah prem to što je.
pr'jateljevat drago odviše.
Znah da 'e njeka skrovna sila,
kôj nije moć duh da se ogluši,
19
da je njeka boles mila veleći mi: 'Nije krivine

kâ me slatko škaklje u duši, činit sve što mnozi čine'.
njeka želja, nu smetena,
pače od želje slika i sjena. Ah, zla družbo, čemu dosti
tvom porazu nijesi sama!
Er što željah, ne iđah steći, čemu i druzijeh put tamnosti
ni toj mogah steći ikada, od vječnoga vodiš plama,
čijem mê želje tijek pršeći ako u paklu strašnom doli
sram usteže, strah pripada svaka 'e družba teže od boli?!
i novina želje ne da
željet želji môj naprijeda. Jedna vrhu svijeh diklica
bješe između skupa toga
Mnokrat rekoh sama u sebi: moga srca potajnica,
'Da to i žudim, što bi bilo? pače srce srca moga, -
Što 'e to ne znam, nu je trijebi mâ poguba, za rijet bolje,
da je dobro, pokli 'e milo', - i sva napas mê svevolje.
nu strah tajčas moju prijeku
prisijecaše miso u tijeku. Ona nad svijem lijepe kê su,
sva raskošna, sva ljuvena,
Veljah opet: 'Prije nemila u mirisu i uresu
da me proždre zemlja hoću, ponosito razbluđena,
neg ja viku ockvrnila znaše sve što može znati
tom požudom mû čistoću'; duh zatravljen domišljati.
zamišljah se pak u temu
i uzdisah ne zna'uć čemu. Nje riječ, izgled i hitrina
kuda mene vaj ne uputi,
Bjeh u licu problijedila, da uzbude mâ taština
puštah ures, mučah sama; nje taštine pristignuti
sad se užižah iz bljedila, i da skriju vele gori
sad se stvarah led iz plama; nje sramote mo'i prikori.
mrz'jah, ljubjah, kušah svuda
trud iz slasti, slas iz truda. Sa mnom je ona na prozoru
i kaže mi mladce izbrane,
Jakno lovor, kî s plamenom pak mi u skrovnu razgovoru
za ne izgorjet dug boj bije, pripovijeda šaptom s strane
vo'evah s željom môm ljuvenom; njih imena, njih razblude
ali udugo najposlije i što mogu i što žude.
nju tjerajuć, nju misleći,
š njom se obiknuh nehoteći. Čijem to veli, isto u vrijeme
ljubovnici narešeni
Strah mi uminu; poče ovako s pošetajim razbludnijeme
s sobom sudit svijes smamljena: klanjaju se ozdal meni,
da nije ljubav zla prem tako, odgovaram a ja njima
pak da 'e dobra i hvaljena, veće srcem negli očima.
zatijem da se i djelima,
kô stvar dobra, slijedit ima. Gorim srcem i skončana
na gorko sam njih skončanje;
Uto mlade drúge moje, nu stid kažem i gledana
koje od mene veće znahu, ne gledajuć gledam na nje,
sve ljuvezni tuđe i svoje er za gledat bez svjedoka
potanko mi spovijedahu, dosta mi je kraj od oka.
20
Govori mi drúga tada: nami rados strasi naši

'Njihov jače plam razdraži; grabe mnokrat bez potrebe,
posmjehni se sad, a sada er gosposke, znaj, razblude
skrij tvê lice, sad ga ukaži. slijede puci a ne sude.'
Hoć dvorena bit zadosti?
stuči dragos s nemilosti'. Besjeda ova, ne znam kako,
bi plam, bi trijes za užeć mene;
Ona tako riječi uzmnaža, pridobita ostah tako
na nje riječi nevam ja se; da za ispunit želje ognjene
čas mi 'e draga, ljubav draža, ne ht'jah ino neg da poda
mislim na nju, mislim na se, put mi i način kâ prigoda.
i razbiram krivo i prijeko
što bi o meni tad svijet reko. Ah kô u malo naučih vrijeme
što pak parjat ne bih jaka!
A ne mislim srcu u momu vrć se na vrat lasno 'e svijeme,
da što mislim, sve bog vidi, nu se ustavit nije moć paka:
kî sve, kî sveđ, kî u svakomu u jaz pakljen put je odsvudi,
prije griješenja grijeh prividi, nu vratit se? - tuj su trudi!
i da visi vrhu mene
mač njegove pravde ognjene. Zgodi se u mê da države
priđe edžipske iz krajine
Nu zla drúga hudu odluku pun kreposti prigizdave
sa mnom tjera svakijem putom vrijedan mladić nad sve ine,
i nje riječi drže ruku svojijeh ljeta u cvijet prvi,
s ćudi na zlo móm prignutom, srećan blagom, svijetle krvi.
kâ zasjede svjeta kriva
skrovno iznutra prigrljiva. U raskošah on zadojen
i u dvorničkom hitropćenju,
Perivoja draga u sjeni s koga edžipski puk je brojen
bjehmo jednom obje same; nad svijem skladan u dvorenju,
ubra ona cvijet rumeni bješe s drúgôm môm jedinom
i s posmijehom sjede uza me brat i rodom i hitrinom.
veleć: 'Tvâ je slika mila
u ovem cvijetu, cvijete od vilâ! Ištom u grad s puta dođe,
nukajuć ga sestre svjeti,
Nu da između tamne trave kako svoje u gospođe
cvijet sad nijesam ovi ubrala, u dvorove mê doleti,
njegova bi tuj bez slave da bi na čas mû zapiso
sva ljepota na tle opala; dvornom riječi službu i miso.
da ti čemu tvoj cvijet gubiš,
zasve skrovno mnim da ljubiš? Vidje i planu, a i ja tade,
er njegova vlas pogleda
Čuj me ukratko! Ti s' gospoja nareče mi iznenade:
i bitje je tvê slobodno; 'daj mi, daj mi srce ureda!'
tebi 'e zakon volja tvoja, U čas tako naš skroveni
tebi 'e časno što je ugodno; s plamenom se plam zamijeni.
ljubi očito! svijet, ljubiti
da te i vidi, što će riti? Sestra svoja, mâ družica,
kad on pođe, dođe k meni
Nije razlog da te straši i u promjeni moga lica
oni kî se straši od tebe; pozna novi plam ljuveni;
21
posmjehnu se hitro na me, - kî su u valijeh, ljudi ih scijene

ja se smutih, lice izda me. veće u valijeh utopjene.
Dakle videć upućenu Ubo'ica je sebe istoga

dobro sreću brata svoga tko strašnoga lava grli;
i mû dušu pridobjenu da i ne udre trijes nitkoga,
susretišta sred prvoga, najbližnjega ljuto isprli;
uze slutit svakčas veće bog iznutra, a svijet zdvora
svom vitezu slave i sreće. sudi sliku od prikora.
Tajčas donije mi ispisane Lijepi srame, po kojemu

pjesni u listu pozlatjenom, ženska ljepos ljepos stječe,
u kijeh poznah mê spjevane teško uvijeke, teško onemu
hvale tuđijem pod imenom. tko se jednom tebe odreče,
Pitah: 'Pjesnik tko bijaše?' i da ružan ne spozna se,
'Moj brat,' reče, pak uzdaše. tvê zrcalo vrže za se.
Donese mi dare iznova, Ti si slika od nebesi,

kijeh bogatstvo zamjerno je: zvijezde tamni svjetlos tvoja;
ti gizdavi stražnik jesi
'Meni ih, reče, brat darova, djevičkoga perivoja,
a ja tebi, mâ gospoje; ures tijela neprošasti,
ti za harač ljupko primi čas od duše, duša od časti.
brata i sestre srca u njimi.'
Kraljica se čas odijeva
Od tijeh pjesnî, od tijeh darâ tvo'em grimizom bez procjene,
viđah svrhu i što iskaše, od kreposti sunce sijeva
ali puštah da me vara, iza zore tvê rumene,
er s privarom tom iđaše draže ishodi tvoga iz plama
moje srce, a bez truda, od čistoće zlato u nama.
na smirenje svo'ih požuda.
Tvojijem vijencom od ružica
Moj drag tako ne man stavi, kruni djevstvo pram najveće,
za osvojit me, pomnju i smjenje; tebe iz srca djevojčica
pr'jazan poče, plam se objavi, trudno a trudnje s lica odmeće,
zatijem nasta zaljubjenje; a još trudnje tisućkrati,
mnogo steče on služeći, kad odmetne, nazad vrati.
nu ne sve što žudje steći.
Ja te izgubih u nescini,
Stavno er držah da gospoji a sad poznam cijenu tvoju,
svijetle krvi, mnoge oblasti njegda uresu moj jedini,
uvijeke se ne pristoji sad izgubljen moj pokoju!
prem nizoko ljubeć pasti; u nevrijeme jaoh poznani
nu da padoh tko rijet neće, cvijete od raja, srame izbrani!
kad pristupih k jazu odveće?
Sram pošteni kad me ostavi,
Daj ne stvorom, padoh misli mješte njega srce u moje
i pristupih k pogibiju; sjede himben sram nepravi
svak ubjene mni kî stisli licimirstvo kê zvano je,
u krilo su ljutu zmiju; to jes krepos bez istine,
vele gora od krivine.
22
Ter laživa licu u momu vriježit srcem zle pohlepe,

i hoteći, kô da neću, činom, okom besjediti,
prema meni u svakomu hitro pisat liste slijepe,
stvarah želju svakčas veću slijepe liste hitro štiti
i pod sjenom od dobrote bješe ružna mâ zabava,
tjerah skrovne mê sramote. a zdvora se kazah prava.
Za zasjenit mê plahosti Tako i oblak, iz visine

vodih sa mnom dvorbu sijedu, prije neg štetni daž prolije,
a to da pri nje starosti unutrnje strašne tmine
mil'ja sinem u pogledu; zdvora uresnom dúgôm skrije;
skratih ures, nek se objavi tač se skrije sva pod cvijetje
kô sam lijepa po naravi. trava otrovna u proljetje.
Općih crkvu, da i tuj žele Ah jaoh u čem nijesam kriva,

kî mû vide dragos plahu; kad za slijedit ćud nečistu
malo s bogom usta a vele vječnoj pravdi suprotiva
oči s ljudem govorahu; ja podigoh krepos istu;
k nebu uzdisah, nu bog znaše ukazah se dobra pače
da k njemu uzdah moj ne iđaše. za dobrotu grdit jače.
Ah kolikrat ljubovnika Nađoh način vlasti opakom

riječim hulih što znah gore, s potištene mê hitrine
da s huljenja prem velika za pocrnit sunce zrakom,
pozna on silne mê govore za uzmnožit suncem tmine,
i u njima prozret bude za potamnit prijeko dosti
unutrnje mê požude. krepos istom vaj kreposti.
Ah kolikrat vil gizdave Nu bog, kî proć opacime

rijeh grješne, er se rese silom; svo'e trjeskove sveđ ne trati,
zvah neslične njih naprave, mo'em oružjem porazi me
njih bjeloću zvah bljedilom i mê himbe na me obrati,
i njih čela zvah za zlobu ter krivine mê mučeće
mrtvijeh prama grob na grobu. većma oglasi, što ih krih veće.
Čuh da gori s draga lica Puk sve uzazna (ah što ikada
mlad ljubovnik, viknuh: 'Zlo je!' zemlja izdavna pronijet neće!)
čuh da ljubi kâ diklica: ter svak sudit uze tada
'Živu 'e spražit, rijeh, pravo je!' da što ne zna, vele 'e veće
Čuh da lijepom kâ zvana je: i da pomnja mâ tolika
'Ako 'e dobra, rijeh, lijepa je'. taji djela sasma prika.
Utoliko u potajno Njeko od zlobe, s kôm jačega

dare primat, dare slati, gleda tko god može manje;
s mojijem dragijem nepristajno njeko, izgleda da s mojega
ljuveznim se natjecati svoje opravda djelovanje;
i primat ga moje u dvore za osvetu njeko od vila
na skrovite razgovore, kijeh ja otprije bjeh sudila, -
ovi onomu šapće: 'Nije

časno općenje toj nikako;
23
njim se srami, kad ga krije; i svađah se velekrati,

kad se srami, tot je opako; sve što obećah za ne dati.
ljube svjetlos svijetla dila,
djelu 'e tamnom tamnos mila'. Što ne motrih! što ne činih!
smetah, grabih, raspe budih,
Tako glase mê prikore moreć blaznih, blazneć hinih,
mlade i mladi svi jednaga; hineć ljubih, ljubeć udih
svak zlo veli, misli gore, sebi i druzijem sa svom moći
svak raspreda, svak prilaga, mislim, djelom, u dne, u noći.
dokle vajmeh kratko u vrime
od grešnice stekoh ime. Za steć vaje vjekovite,
o Jezuse moj žuđeni,
Tijem riječima jak na vitru za izgubit se, za izgubit te,
moj hud oganj planu jače; toli istrudih, da bi meni
ćud povrgoh rotnu i hitru tega od truda stoti dio
i rastvorih mê polače, za steć tebe, dosta bio.
oholeć se unaprijeda
da mê zloće vas puk gleda. Tašta u meni slas otrova
sve što 'e tvoje, kralju od nebi,
Ter kô najprije kad pod nebi što mi obilnos tvâ darova,
ukaže se sred dubrava - sve obratih suproć tebi,
sebi porod, majka sebi - i neharna nada svima
lijepa feniče i gizdava, uvrijedih te tvo'im darima.
sve ine ptice s sobom vodi,
da je dvore, kud prohodi; - Mû neharnos sa svijeh strana
vrh sionski zamnijevaše,
tač ne samo moj jedini bistra rijeka od Jordana
dvoriti me uze očito mê sramote romon'jaše
neg i mještani i tuđini, i suzama mirisnijeme
kijeh još dalek ognjevito kitni Liban plakaše me.
moj drag ures nepoznani
svo'e ljeposti glasom zani. Plakaše me, nu zaludu,
s mudrijem bratom sestra sveta
Ja im mjesec bjeh od noći, pazeć srnut mû razbludu
ja im sunce bjeh od dana, bez obzira, stida i svjeta;
ja božanstvo višnje moći, nu vesela mo'im štetama
ja hvaljena, ja spijevana - ja ne plakah mene sama.
ja za prikor neba i svita
môm sramotom ponosita! Ter što 'e duši od potrebe,
sve pogrdih cijeć slobode
Za me igre privesele i strmovrat vrgoh sebe
za me časti spravne stahu, kô niz rijeku sila od vode,
za me u tancijeh noći cijele, put pakljene vas grâd peći
u posjedijeh danci iđahu zanesena zanoseći.
i krvavoj u zavadi
za me mrahu stari i mladi. Ah moj bože, na te gledam,
k tebi vapim: bože, prosti,
Onijeh držah u ufanju, prosti zloće, kê spovijédam
ovijem drago riječ prodavah, prid pristoljem tvê milosti;
svijeh u taštom obećanju
varah, i opet obećavah
24
prosti i na moj grijeh prihudi Pokora bi ta mučila

veća od grijeha milos budi! mene, kâ sam crv na sviti,
a krivina mâ nemila
Ti s' pun želje milostive, privišnjega smje raniti,
tebe 'e za raj svoj raj obro, kî u bitju jes svojemu
ide iz tebe, tobom žive, sam svet, sam lijep, sam sve u svemu.
u te ulazi sve što 'e dobro;
ti smrt nećeš dovik vika Ah nije mjere u besjedi
neg skrušenje od grešnika. kôm se izmjerit moj grijeh ima,
er po onomu tkoga uvrijedi,
Nije nać plate, znam, pod nebi uvrjeđenje mjeru uzima;
za moj platit dug nepravi: ah nije mjere grijeha moga,
sasma, sasma skrivih tebi, pokli uvrijedih neizmjernoga.
uvrijeđena mâ ljubavi!
sasma uvrijedih, ah jaoh meni, Nu ti, o ćaćko, u kom neće
tebe, o ćaćko božanstveni! vir milosti vik svršiti,
prostit možeš vele veće
Da bi bila mâ pokora, neg ja tužna sagriješiti!«
za sveđ ranjat dušu moju, S tijem ustavi riječ i pusti
vjetri uzdasi, suze mora, srcu ognjenom vlas od usti.
oči sitne zvijezde u broju,
to 'e sve ništor, kad moj odi
sve pokore grijeh nathodi. Svrha drugoga uzdisanja
25
Uzdisanje tretje
U POGRĐENJU
Vjekostvorac ljubi i ćuti bješe cvilit naučila,

vječnom njemu slično što je; i greznjaše strana svaka
sve što može poginuti, kućnijem daždom bez oblaka.
prid neumrlijem priprosto je;
vječnu dušu ćuti i ljubi, Romonito čijem padaše
kû za osvojit sebe izgubi; voda niz vrh pukloj stijeni,
sva najedno protjecaše
kôj za život dat, u znoju u naravni sud kameni,
i u krvi svôj ugasi. kom činjahu svud okoli
Ah viđ, dušo, cijenu tvoju, tvrdu ogradu stanci goli.
ah spoznaj se kolika si,
er vas ures od nebesa Evrijenkinja jednom mlada
zamjena je tvoga uresa. kon jezera toga sjede
ter u nj uprije puna jada
Ah i ures tvoj ostavi, ucviljene svo'e poglede
kijem zamamit mogla 'e boga veleć: »Suze jaoh smućene
njegda slijepa pri ljubavi tebe uzmnože, skraća'u mene!
od uresa telesnoga
Mandalijena, svoga lica Plače daždom hrid u spili,
zatravljena ljubovnica. da ti rastjet budeš stoga,
o jezeru, druže mili
Ali u kratko pozna vrijeme moga cvila pokornoga;
kê ljeposti jesu prave, plačem i ja, nu smućeni
ter suzama tekućijeme gine u suzah život meni.
smaknu s lica sve naprave,
da nje krepos viša ustane Ti, kamene, plačeš tako,
vrh taštine poplesane. zasve plakat nejmaš trijebi,
er ti vjeran doba u svako
Vidje nebo, kad joj s čela živio si kralju od nebi,
od naprava oblak minu, i jedina bi tvâ želja
kad nje prođe zora bijela, s željom tvoga stvoritelja.
tad je rajsko sunce opsinu;
voće u duši provre, kade Tebi on reče: 'Zemlju resi
nje ljeposti cvijet opade. veličinom vrha tvoga', -
ti se uzdignu put nebesi
Ter kô mjesec, kad prostrle i proslavi stvorca boga,
na nj su svoj mrak kobne sjeni, ni se tužiš, što te udara
sve priteže k sebi umrle, samosilnos zlijeh vjetara.
da ga paze začuđeni,
tako i ona tamna i blijeda Zapovidje da te izgrdi
raj priteže, da je gleda. svo'om strahoćom divljač tmasta
i da t' čine zaklop tvrdi
Skupnijeh kapalj vlažnu silu zapletenijeh žile od hrastâ;
zgar lijevaše hridna spila, naredi ti: 'Stavan sjedi',
kô da i hrid plačnu uz vilu a ti opsluži što on naredi.
26
A ja vajmeh...!« - pak ispusti do nebesa kad slavite

uzdah izdno srca svoga, pjesnim ljepos kû jedinu;
riječ utopi njoj sred usti ah vaša ista hvala kaže
rijeka plača nenadnoga da 'e zamalo što 'e najdraže.
ter i mislijeh zadubena
osta vrhu stijene stijena. Vi zovete zorom čelo,
vi danicam oči mile,
Na skut ruku svo'u nasloni vi glasite da 'e veselo
a na ruku plačno lice, sunce u licu dične vile;
pazeć vodu gdi romoni nu dan jedan, znate, u moru
protječući niz litice; gasi zvijezde, sunce, zoru.
kad u vodi toj pazeći
nazre sliku svo'u po sreći. Pripijevate prsi od snijega;
a što od snijega brže mine?
Lice u licu kad ne ugleda usti od cvijetja živućega;
kijem od lijepijeh síva u broju, a što od cvijeta lašnje izgine?
neg obraza suhor blijeda posmijeh vedri; a vedrinu
i bez slike sliku svoju, s neba oblaci časom skinu.
splete ruke, glavom strese,
pak vapiti podiže se: Nu što 'e gore: jur dvoriste
vi bjeguće mê razblude,
»Gdje ste, o mladi? ah tecite, dare darim priložiste,
tašte duše, k ovoj strani, molbe molbam, trudim trude -
vašu lijepu da vidite, kû za steći platu na nje
kâ vas njekad slatko izrani neg bez stvora prazno ufanje?
i kušati vas usili
dragu u plamu nemir mili. Er vi znate, zna i bog s nebi,
zna i duša mâ skrušena
Ah kâ nesvijes vas opsjeni da u meni viku ne bî
da živete s mene u vaju negli od bluda sama sjena,
i dvorite zatravljeni svijet me sudeć za bludnicu
jednu ljepos kû haraju ne po djelu, neg po licu.
prvo tuge, paka vrijeme,
smrt na svrhu, crv zatijeme! Nu još da bih blaga odveće
vašoj želji, mladci ognjeni,
Ljepos svaka na svijet odi i da s jedrom punijem sreće
poprav ima rijet se u stvoru pribrodiste val ljuveni,
zid na snijegu, snijeg na vodi, recite mi, kâ bi bila
voda u rijeci, rijeka u moru, vašem trudu plata mila?
zgledna svjetlos kâ skraća se,
bjeguć ures brz na čase, Jedna rados kû grijeh poda,
drača u cvijetju kê će opasti,
grob pozlatjen, štetna mama, cvijet prošasti s malo ploda,
medni čemer, smrt žuđena, plod otrovni s malo slasti,
pjena, magla, vjetar, slama, slas kâ brzo gre na manje
plam, hip, san, glas, prah, dim, sjena a za slasti pokajanje.
s malo slave i godišta,
zemlja iz zemlje, ništa iz ništa! Ako čistom vi velite
bez ljubjenja dikla kâ je,
Eto vi isti svjedočite uistinu svi sudite
i nehteći ovu istinu,
27
da ljubjenje gnusoba je; još i speći sn'jah gizdave

ah ter hoteć uplivate dvorbe, gledanja i naprave,
u gnusobu, kû poznate?
hteć spleteni da mo'i prami
Tijem nejmate opravdanja prame od zvijezdâ pridobiju,
dragos ištuć gnusnu u kalu da se zora sobom srami
i topeći bez pristanja videć mene rumeniju,
u jaz pogan mudros palu, - draže zrake da zaskoči
mudros slavan, lijep i mio sunce u suncu mojijeh oči.
od božanstva zrak i dio!
Eto svijetli kralj od dana
Nu što korim inijeh sada jasnijem kolom istok zlati:
ja prikorna vajmeh meni, eto ustajem i ja izrana
čijem zanese tač njekada s zrcalom se svjetovati
mene ures moj ljuveni, kô da ishitrim neviđeni
da potratih u napravu sklad razbludan novi u meni,
razbor, krepos, vječnu slavu.
kô da činom svijesti morim,
Zrak bjegući lica moga a posmijehom duše vežem,
za uzmnožit moć zadosti kô da ranjam, kad govorim;
pustih dušu, pustih boga, kad pogledam, kô da užežem;
pustih izgled svijeh ljeposti, kô da u ropstvo srca uvodim,
kî dvorove od nebesi plijenim, vladam i gospodim.
rajom a raj sobom resi.
Dvorkinjicâ kolo okoli
Mn'jah da ovi svijet ne gine druži i služi mene odsvudi:
za me svojoj u promjeni, svaka ures moj oholi
i moj ures pun taštine sklada vještôj u razbludi,
sam bog bješe slijepoj meni; vadeć zlatne iz pohrane
ures za mû čas jedinu, drage masti, vode izbrane.
a čas držah za krivinu.
Drazijem vodam prvo umivam
Zaman razbor: 'Što 'e gizdavo snijeg naravni puti bile;
odi, reče, vik ne scijeni; povraćam se, promjenjivam
ah što činiš? toj nije pravo!' iza vodâ vode mile,
Zaman razlog vika u meni; ali u temu nije mi dosti
man spoznanje reče moje: zadovoljnom sjat svjetlosti,
'Sve što resiš, zamalo je'.
neg iz suda mirisnoga
Er kê istrajah vrijeme, koja prisađivam hitrom vlasti
blaga, pomoći i hitrine, još na lijere lica moga
da naravna dika moja od snježane lijer pomasti
pristavljenom dikom sine i nad rusam mo'im istinim
i da lijepe sa svijeh strana silni trator nicat činim.
ljepša gledam, svijem gledana.
Pak na prame ruku uzdižem
Smetah noćne mê pokoje i njih mučeć sebe trudim;
i privraćah vas mrak tmasti, pravim, dijelim, skubem, strižem,
misleć kô bih lice moje spuštam, pletem, vežem, rudim,
uredila dan došasti; dokle učine u dva dijela
zlatnu dúgu suncu od čela.
28
Kolikrati ne idući gladna darim kê pravedna

na moj način red mi od lica, jur uživa dopuštene,
moj obratih gnjijev gorući mrazna, crna, gola odveće
put pravednijeh dvorkinjica svijeh kreposti bez odjeće.
i pedepsah sve što moje
urešenje skrivilo je. Od zrcala ogled zlati,
prid kijem spravljah red od tijela,
Kolikrati na zrcalo k mojoj duši da tko obrati,
moj se užeže bijes ognjeni, kakva bi se jaoh vidjela,
er ne bješe prikazalo gdi nje oči nazrele bi
sasma ugodnu mene meni, grđi od pakla pako u sebi?!
ter pometnuh gnjijevno odveće
i potlačih cklo mrzeće. Er stvoreni cijeć jednoga
vječni jazi grijeha biše,
Sva bjeh ures, nu mâ slava a hud pako srca moga
još na uresijeh gradi urese: sve krivine sagradiše,
s cijenom svjetlos od naprava, navaljujuć smeće u smeći
cijena s redom natječe se; i zla na zla priložeći.
mjesta uresim nije već, i ja
još bit žudim gizdavija. Ah jaoh tada vidjela bi
mâ naprava kô nju izgrdi,
Zlatno cvijetje, zlatom svito, gdje priteče, gdje prigrabi
trepti zlatnijem nad kosama, strahovitos svakoj srdi,
uši i grlo ponosito gdje nakazni iste hude
gore u zracijeh zlatna plama pridobite njom se čude.
i zlatom se opkružilo
bijelijeh ruka srebro bilo. Cijeća moga rumenila,
gdi se žari kužnijem plamom,
Svo'om tančinom pogled vara cijeć bjeloće moga tila,
koprenica kôm put resim; gdi tamnosti blijedi samom,
ruho oblačim koje odzgara cijeć uredbe moga prama,
izatkanijem sja čudesim, gdi gorućijem vri zmijama,
na kom dobi sa svijeh strana
istu narav igla znana. nju oholas s jedne strane,
s druge zloba raznosaše,
Biserom se pobjen vije njoj vrh glave poplesane
oko bedar pas zamjerni, naježena nesvijes staše,
na grimiznoj svili krije njoj deraše unutrnja
tkane cvijete grad biserni; ljubomornos pakla crnja.
obuća je biser doli,
da ga stupaj pleše oholi. Grijehu vruća, dobru mrazna,
čijem za dobro što 'e zlo sudi,
Puna blaga bjeh svakoga, pometaše bezobrazna
uz to blago da se ukaže strah od neba, sram od ljudi,
koliko je blaga od toga podušena u brlogu,
mê ljeposti blago draže; živa grijesim, mrtva bogu.
a pod blagom tijela moga
mraše od tuge duša uboga! Tač mâ duša s svoga uresa
od vječne se sreće odijeli,
Mraše u meni duša žedna parja očinstvo od nebesa
vječne slasti božanstvene, slična ružnoj Jezabeli,
29
kâ nemilo pade strena podnijet svaki trud najveći

o napravah zabavljena. i rijeh: 'Staros čekat neću, -
ako i umrem, lijepa umrijet ću',
O napravo vječna od raja,
o mê duše raju pravi, staros želim sad za moći
za te plahos mâ ne haja, bolje smaknut dike štetne
ali ti me ne ostavi, da telesnoj pri grdoći
neg obrati milo k meni svo'u grdoću duša odmetne
tvoj blag pogled razvedreni. i po dugu nepokoju
prigrliš me ti za tvoju.
Žudjeh njekad, o gizdavi
nad svijem ljudskijem sinovima, Svijet mû izgrdi dušu prije,
da te ljepos mâ zatravi, ja ću tijelo grdit ovo;
nu stravljena tvo'im zracima on izgrdi što 'e božije,
i požudna tvoga plijena ja ću grdit što 'e njegovo,
bih u plijenu zaplijenjena. dokle plati s prave osvete
sve što 'e zloće, sve mê štete!«
Eto raskošne i vesele
dni pometnuh, ter mû zloću, Tako izreče, ter u ruke
kôm ti ukratko skrivih vele, stište naglo bič krvavi
smrsit duzijem plačom hoću i hrabrene puna odluke
za naresit moć se uvike put mrzeću bit se stavi
s tvê viđene božje slike. toli silno, da ne udara
tako u hridi munja odzgara.
Za pomasti mê žuđene
eto umivam suzam lice, Tuče i dere što dohita,
za odjeće mê zlaćene dažde rane zdesna, slijeva,
naga umiram sred litice; zvižde uvit gvozdovita
za rastat se s môm taštinom i potopom krv prolijeva,
sahnem gladon, strahom, tminom. dokle god joj pade od muke
snaga iz tijela, bič iz ruke.
I ako taštijeh cijeć razbluda,
sebe mučeć i moreći
za bit ljepša, nejmah truda Svrha trećega uzdisanja
30
Uzdisanje četvrto
U NAPASTOVANJU
David slavni, ruka oblasna, ter nje pamet silom plahu

strašna oholijem svijem veomi, gluhijem kolom privijahu.
kî Goliju gorostasna
jur djetinjom praćom slomi, U nje svijesti skupnoj one
bježa usplašen put planina noćnijem mûkom jakos stječu
isprid sablje svoga sina, i dosadom sile smione
svud nasrću, svud je optječu,
kažuć da nije druga sila nukajuć je da promijeni
tač pogubna i strašiva nje života put hvaljeni.
koli iskrnja rat nemila
i domaća suprotiva, Jur nje srce jadovito
s koje otuda primaš rane oštre, blage, rotne, isprazne
otkle ufo si same obrane. lako, plaho, skrovno, očito
dubu, viju, straše i blazne,
Tri zlotvora naš duh ima: da pokoja nejma, i kada
svijet, hudobu, sama sebe; od njih bježi, u nje upada.
nu nadstupim izvanjima
mož se odrvat sred potrebe; Tako plavim silu čini
najštetniji mi smo nami brzijeh vjetâr plaha izmjena,
unutrnjijem zasjedami. tako i srna po planini
po sve strane zatečena
Što hoć čini: tvâ naravna za uteć lovce - lava kleta,
želja neće doć na manje; za uteć lava - lovce sreta.
svud te slijedi miso izdavna
i tvê grešno ponukanje. Tjera ih ona, ter boj bije
Ah što čovjek umrli je, zavađena sobom sama,
kad mu u sebi vjere nije! dokli jedna priblazni je
dobrosličnijem privarama,
Ali milos božanstvena, i zasve od nje neprimljena,
kâ svijeh brani koji ištu je, daj dostoja bit čuvena.
s vjernijem dušam sadružena
stoga od slave krune im kuje, Veljaše joj: »Ah ustavi
kako u rajskoj sada dici suze i sebe ne umori;
môj pokornoj dobitnici. od pokore red je pravi
mjeru držat u pokori:
Noć izide ter u spili neće višnji, Mandalijena,
vrh tamnosti tamnos sjede, da pogineš prije vremena.
priklopiše mrak nemili
pridošaste sjeni blijede, Lome dubje vihri štetni,
a hukahu iz litice strijela ognjena hrid rastvori,
muklijem glasom noćne ptice. dosta 'e vjetric primaljetni
za otrunit cvijet na gori,
Noćni strasi bjehu stisli a ti lomiš tvoj cvijet mlada
ištom hridi sej divjačne, trijeskom, vihrom trudâ i jadâ!
kad od tmine tamn'je misli
duh stisnuše vile plačne,
31
Marta, tvoja sestra znana, zemlje evrijenske kruna i hvala,

taki život, znaš, ne žive, gospodična Mandalijena,
neg franačkijeh priko strana kâ pridobi mlada u ljeta
steruć ruke milostive svijet i sebe veću od svijeta.
svud pomoći dijeli i svuda
boga glasi, tvori čuda. Zvijerim spila, krepos slavi!
što ckniš veće, što ckniš odi?
Bjež' iz spile! krepos svaka tvoga izgleda zrak gizdavi
nepoznana - krepos nije; pored s danom sterat hodi;
tamna 'e zora sred oblaka, tako er dobro, razlog veli,
tamno 'e zlato kê se krije. svemu svijetu da se udijeli'.«
Síni dakle i otkri' svijetu
čudo od čudâ, ljepos svetu. Nju ovako misô izdavna,
pače u mislijeh svijet potiče,
Stvar zamjernu vrh svijeh stvari, nu se varkam dikla slavna
višu od sunca suncu objávi, stavi i sa svijem glasom kliče:
to jes tebe, kâ privari »Ah poznam te, ah prokleta,
pun privara svijet nepravi slici u tuđoj, misli od svijeta!
i pod noge vrže tvoje
sve što u njemu prilijepo je. Dali ja ću hvale iskati
po evrijenskoj kraljevini,
Država te rodna zove, gdi bi vrijeđan tolikrati
koja u tebi svoj lijek nać će: otkupitelj moj jedini,
tko jur žudje tvê celove, gdi bi njemu čas najprva
sad tvoj stupaj celivat će; vrh prikorna umrijet drva?
tko te istjera njegda i smete,
sad svo'u u dušu primit će te. Ja vrh krvi da njegove
zgrade uzdižem taštijeh slava?
Ah videć te (kô vesele!) mene svetom da puk zove,
uzigrat će gore u sebi; gdi jur njega zva neprava?
kitni čedri, vite jele njemu boles, meni scjena,
priklonit će vrhe tebi, on progonjen, ja dvorena?
ustavit će tijeke općene
bistre rijeke začuđene. On u dračah, ja u zlatu,
on na ranah, ja na stolu?
Tad vas istok s čistijem dari ja u dvoru pribogatu,
it će u tebi častit boga, on u grobu hridnu i golu?
odisat će puni otari Ne, ne! slični u prilici
dima oblake mirisnoga bit imaju ljubovnici.
i gorjet će bez pristanja
luzi arapski na sto oganja. Bjež', o svijete, nadaleče!
bjež, od mene, nijesam tvoja:
Klanjati će narod željan drugi vitez mene steče
u sto stupa tvoje urese, sred krvava davno boja,
pod nogam ti pako izdjeljan kad ti prid njim i smrt kade
u mramoru krivit će se prid njegovom smrti pade.
i kazat će potlačenu
tvo'em stupajom hvastu i scjenu. Čuj me: tvoja dvornja dika
zaman sada sa mnom hini,
Sjat će pismo zlatno ozdala: er se onomu dah dovika
'Ovo 'e vijecim posvećena kî za mene veće učini:
32
mene uvrijeđen bog obljubi, Slavno 'e nosit carsku odjeću

kad me obljubjen ti pogubi. i bit dvoren s krunom gori,
nu ne tebe neg tvâ sreću
Nevjerniče, što 'e tvâ slava? dvori samo tko te dvori,
varka od misli sred taštine! i u vajijeh za vaj teži
Što 'e tvâ hvala prigizdava? tvoja dvorba s srećom bježi.
dah od usta bez istine!
Što 'e tvâ svjetlos, što 'e tvâ scjena? Dragos kopni pri vremenu
plod vremena, plijen vremena! i u sebi se sama izjeda;
plemstvo udijeli potištenu
Ja da slijedim, znajuć što si, sreća, a vrijednu mnokrat ne da;
tvo'ih zahvala dim i sjenu? tko ima vele nad inima,
moj u tebe duh da prosi od vele se strašit ima.
kroz požudu potištenu
što se od tebe sveđ davalo Pr'jateljstvo je mâle vjere,
malo, malijem i zamalo? a zdravlje je slabo dosti;
veselje se za čas stere,
Malijem, er je trudno steći; mlados leti put starosti,
malo, er dobro tvê prazno je, i čestokrat ne pomaga
a zamalo, er pršeći neg je štetna snažnu snaga.
ginu s tobom slave tvoje,
kê prohodeć strjelovito Nu još i da 'e prava tvoja
tvû himbenos kažu očito. svjetlos, svijete prihimbeni,
još da dare tvê bez broja
Sve tvê bitje, sve tvê imanje, s vrhom prospeš u skut meni,
kijem se gizdaš nad sva ina: jeda u krilu take česti
zdravlje, jakos, plemstvo, znanje, živjela bih bez bolesti?
blago, ljepos, veličina,
za znat sve što sobom nose, U najvećoj čestitosti
odi sa mnom viđ napose. ova bi mi miso ustala:
dokle, ah dokle sej radosti
Slavno 'e blago, nu neblaga uživat ću? jaoh domala!
od blaga je hvasta i slava: tijem ne uživam po razlogu,
nestečeno duh primaga, er ne uživat brzo mogu.
a stečeno želju izdava,
ter nas čini s dobra mala Ah kô vjetar vjetre u boju
tamnijem sužnjim svijetla kala. a valove val razbija,
mijeni u čestu nepokoju
Slavna 'e ljepos, nu po meni blage sreće čes gorčija,
poznam slave nje lažive: ter od dobra izgubljena
na se mrzi tko nju scijeni, plačna ostaje uspomena.
er š nje umira tko u njoj žive
i jednako vajmeh trudi Sama 'e stavnos gori u raju,
i tko je ima i tko 'e žudi. er raj bog je, kî ne umire;
tuj sva dobra ne pristaju,
Slavno 'e steći znanje umrlo, tuj sveđ nova slas izvire:
nu to znanje koliko je? tuj sveđ stječe sve što želi
er još da se svud prostrlo, opit slavom duh veseli.
ne bi znalo neg svijet što je.
A svijet što je najposlije? Tuj neizrečnijeh sit je dara
stvar kâ svakčas jes i nije. i tijeh dara duh sit nije:
33
sit je, er tone sred dobara, i činit ću težu i goru

nije sit, er mu ne dodije, cijeć pokore mê pokoru.«
ter sve imajuć s tijem darima
žudi imati ih, zasve ih ima. S tijem umuknu, nu himbena
miso opeta nje svijes rani
Tuj zrak sunca božanstvena govoreć joj: »Mandalijena,
ne zapada blaženijeme; plačeš, trudiš, bdiš zamani:
tuj zlom smrti smrt satrena tašto 'e djelo, znaj, pustiti
i bez krila leži vrijeme; što jes za ono što ima biti.
tuj se u vječnom stanu obeća
vječnom puku vječna sreća. Zemlja 'e tebi prid očima;
a tko 'e tko zna što je gori?
Sad ti osudi sudom pravim, Sebi nebo a ljudima
ako istine jes što u tebi, svijet darova tko svijet stvori;
je li razlog da ja ostavim zemlja tvoja zaisto je,
za tvê slave slavu od nebi može i ne bit nebo tvoje.
i za sjene pustim tvoje
što je istino, što vječno je? Dobro 'e dobar što bog daje,
i nije grijeha tuj n'jednoga;
Zatoj zaman ti blazneći zloća 'e scijenit da zloća je
crkve na čas mû narica: nasladit se darim boga,
crkva 'e mâ raj, gdi videći i dostojan dara nije
boga ostat ću ja božica, dare uživat tko ne umije.
u nj stvorena i u njemu
uzvišena privišnjemu. Sad uživaj, čijem vedrijeme
zrakom mlados tvoj pram zlati;
Zaman častit ti pripravi boga ljubit sveđ je vrijeme,
mene otarim mramornima; nije sveđ vrijeme za uživati;
raj otar je mê ljubavi, mučno 'e umrle steć radosti,
na kojemu gorjet ima za steć nebo htjet je dosti.«
bez izgari moje ognjeno
srce bogu posvećeno. Tako miso nju zavodi
u zahode prijeka svjeta:
Ti bud' plata tebe istoga, tjera je ona, nu dohodi
kôm nestavno sve drago je; istjerana miso opeta,
daj mi nebo, daj mi boga, dokle puna sumnje i muke
a uzmi tebi slave tvoje, k nebu uzdignu glas i ruke:
i taštinom tvo'ih dobara
tebe nudi, blazni i vara'. »O nebeske dike i gizde,
o privedri svijem prostori,
Plač moj i trud dospjet neće: o pisane zlatom zvizde,
trudih, plakah - plačem, trudim; o pobjeni zvijezdam dvori,
i koliko plačem veće, o pričiste strane svete,
vele veće plakat žudim; kê sve dobro mê krijete,
nu ne za te, neg er momu
moj plač drag je pridragomu. vi me čujte i doglasiti
mom Jezusu htjejte za me:
Taj pokorni plač ikada 'Tvâ sam i tvâ hoću biti,
ako umrlu platu isko je, ali izdavni svijet smeta me
novijem suzam ja ću sada i siluje, moj pokoju,
plakat prednje suze moje proć môj volji dušu moju.
34
Mislim sve što mislit neću, veselit se s sobom sjede,

čijem je miso mâ neprava, što u mislijeh svijet pridobi,
i nevolju za mû veću kad tu rados njoj otrova
miso moja mene izdava; prednje iz misli miso nova,
što da učinim, moj žuđeni,
kad nije vjere meni u meni? kâ bi: »Eto si jur dobita
od veselja tvoga istoga,
Nu svijes prši a ne htijenje, er što dobi misli od svita,
kom si želja svako u doba; oholo se dičiš stoga:
misli u meni mê griješenje, nije tvâ dobit neg višnjega,
misli običaj starijeh zloba neharnice, - hvali njega!«
i na mene srne sada
sve što huda bih ikada. Na to ublijedje vil jedina,
pak što može tanje i jače,
Dobro moje, sini, sini sta razbirat je li istina
za lijek momu nepokoju; što himbena miso zače;
ti za mene vele učini, nu kad nađe da je inako
ti brani me kô stvar tvoju; svo'e zateče misli ovako:
tvâ sam i tvâ bit ću, a i ti
moj si, er ne mož neg moj biti'. »Pođ'te, ah pođ'te, misli, od mene
krepke u vašoj nekrepčini;
S tobom, svijete, govoreći misli u tmini porođene
neću duljit već razloga: i prem slične slijepoj tmini,
razlozi su mo'i najveći u što ufate, kud pršite?
biči i čavli moga boga; što hoćete, što prosite?
njegove usti problijedjele
i mučeći véle vele. Prije neg strijela sunce hrli,
prije neg sunce vjetri slide,
On na križu teškom gori, brže od vjetra gre trijes vrli,
za steć mene, sebe izgubi; brže od trijeska pogled ide;
da me grli, ruke otvori, a vi, o misli, brže vele
prignu lice, da me izljubi; vjetra, trijeska, sunca i strijele.
da me čekat ne pristaje,
gvozdjem pribi svo'e stupaje. Vraćate se vi bježeći,
vi mir kažuć bijete me;
On mi veli: 'Ja nad svima vi sterete tijek mučeći
zamjena sam tvâ bogata; gluše od noći noćno u vrijeme,
ja sam izgled tvo'im djelima, da mnokrati jaoh ne scijeni
ja sam svrha, ja sam plata; mâ svijes ista da ste u meni.
ja dah ures svijetu ovemu,
da ti dvoriš mene u njemu. Nije vremena, moći nije
za spravit se da ne idete,
Ja ti kažem kako uziti er hrlite sprave prije
imaš k ćaćku privišnjemu; i svu spravu razmećete,
žudiš li se ne izgubiti? ter gdi ne mni, duh vas sreta,
evo t' puta, hod' po njemu: er sad nijeste, sad ste opeta.
sred pučine sej smućene,
ja sa zvijezda - gledaj mene!'« K nebu idete, nu bez krila,
val bez plavi prihodite,
Tako ustavi svo'e besjede, vi bez oči, vi bez tila
i o svjetovnoj misleć zlobi sve gledate, sve ćutite;
35
vi ćutjenje, vi vam iste Man u pomnjah moj duh vene,

krila, tijelo, plav, oči ste. man vas tjeram iz pameti,
er kad tjeram vas iz mene,
Prednjem bitju mom prikladne moja na vas miso leti,
lice iz lica privraćate: a kad miso na vas pada,
blage, mile, hude, jadne vas, o misli, mislim tada.
sad blaznite, sad ranjate,
i hitrina vaša čini Tako 'e, vidim, er živ tko je
što nije drugoj moć hitrini; nije bez misli svoja u lita;
ali ufam se misli od moje
da nije skrovno što se krije, da bit neću pridobita:
da što 'e dalek', blizu 'e očima, miso brzo a uvijek proći
da što 'e prošlo, prošlo nije, neć ti, rajska mâ pomoći!«
da ne prođe što proć ima,
da uzbude što bit neće, Tač diklica put višnjega
a što će bit, da jes veće. misli tlačeć tijek prostira
slična suncu, kê čijem njega
A u sebi što ste paka tijek od neba nazad tira,
neg vrh vode prazno pismo, nedobitnoj u slobodi
čas od časa, munje zraka, zlatno kolo naprijed vodi.
iskre od ognja kijem živi smo,
vjetar, koji prši i leti U to zorni san žuđeni
po prostorijeh od pameti, svo'om razbludom iznenade
smiri nemir nje skroveni
plod od duše za nju smesti i od misli sve zavade;
kroz promjene svo'e razlike, dokle na plač, koji i prije,
riječ bez glasa, glas bez svijesti, zrak sunčani probudi je.
slika od stvari, stvar bez slike,
često štetna, zlobna i tmasta,
sveđ nestavna, sveđ prošasta. Svrha četvrtoga uzdisanja
36
Uzdisanje peto
U RAZMIŠLJANJU
Blago onemu kî od svijeta ter ovacijem sebe sama

iz zamjere sej stvorene korit uze besjedama:
vadi, jakno pčela iz cvijeta,
med božije uspomene: »Eto rados dragu svuda
kuša on bitja dio rajskoga, ponovljena narav plodi;
er sveđ gleda svijesti boga. ljepos, pokoj i razbluda
po livadah tančac vodi;
Tijem je u trudijeh i u gorkosti u ljuvezni slatkoj gore
Mandalijena svo'oj čestita, zvijezde, nebo, kopno i more.
dočijem, višnje od ljeposti
ljubovnica ognjevita, I ti iz groba hod' ovoga,
stvari u svakoj bez pristanja vijence kiti, beri cvijetje
nju razmišlja, sreta i klanja. i obasjaj lica tvoga
primaljetjem primaljetje;
Primaljetje lica svoga znaš da njekad drago tvoje,
bješe iznijelo diku urednu Mandalijena, vrijeme ovo je?
i s stupaja srebrnoga
diglo rijekam okov lednu Znaš, kad slavic sta pjevati,
pošiljući ih po prostoru, mneć da u tebi zoru sreta,
da ures njegov glase moru. kad za tebe celivati
vjetric celov pusti od cvijeta?
Indje medni pjet slavici kad sunčani cvijet gledo je
čujahu se najmilije, mješte sunca oči tvoje?
a marsiljskoj po litici
pomlađene cičat zmije Hoće ti se da ne oslabiš
i kršit se niz grebeni zapuštenu dragos tvoju,
vepri bludom ražeženi. da još bogu duše grabiš
i pridružaš k starom broju,
Pozna i dikla da 'e proljetje, da tvoj skroven ne mre u tebi
er noć jača prikr'je doli, štetan ures zemlji i nebi.
kada među rijetko cvijetje
gora busjem uzroholi Hoće ti se, o grešnice!
i uzbuknu zgar na stijeni nu stav' pamet izlazeći
po česvinah trn spleteni. da ne omrkne danu lice,
grešni pako tvoj pazeći,
Niz hrid razbjen snijeg pjenjaše i ne prođe zimno u bitje
rijekom bježeć topl'je lito, prid strahoćom tvôm prolitje.
snažnijem vjetrim jektijaše
šuplja procijep gromovito; Mlado ljeto kak' i prije
vlaga oblakom dima kruta za te ne gre s istijem redom:
maglijaše razmrznuta. proz suze ga najgorčije
druzijem pazi sad pogledom,
Primaljetje kad videći uzmi s srcem sad drugijeme
i š njim mjereć grdu spilu, druge misli drugo u vrijeme.
nemio posmijeh za jad veći
pusti plačna vil pod silu
37
Ah proljetju primjerena slaviš hvalam, a bez broja,

njekadašnja mâ ljeposti, kralja od svijeta tač naredno
je li s tebe nać vremena i svjedočiš u radosti
kê mi prođe bez žalosti, moć njegovu tvôm ljeposti.
kad sve zemlje sred pokoja
nepokojna 'e duša moja?! Zemlju s nebom, kraj s valovim
s tvoga miriš ti dohoda;
Dali bio dan, noć za danom, pače zvijezdam treptiš novim
primaljetje, ljeto i zima u prozračnom licu od voda,
i s promjenom podsunčanom da se ogleda zgar i gizda
svako doba vajmeh ima zvijezdâ u zraku zrak od zvizda.
sveđ u cvilu bez promjene
i ostavit i nać mene? Ti božanstvu neizmjernomu
vrh otara svijeta ovega
Plačem ljeti, što ne izgara u zelenom skutu tvomu
š njim za višnjem moj duh ovi; nosiš prvi plod od svega,
plačem, što mâ boles stara ter mu užižeš na čas goru
s proljetjem se ne ponovi; ljepšijem zrakom sunce i zoru.
plačem zimi, pokli moje
sunce od mene daleko je. Ti žuberiš s medenijeme
slavicima privišnjemu,
Plačem plodno voća u vrijeme odisanjem mirisnijeme
moga srca neplodnosti, cvijetju iz usta dahneš njemu
plačem mrakom prid noćnijeme, i od cvijetja s tisuć oči
što ne sviđam moj grijeh dosti; zrčiš sunce rajske istoči.
plačem u dan, svijet pazeći
uzrok teškoj môj nesreći. A u meni svakčas jača
ah jaoh raste zima plaha,
O proljetna diko mila, vihri od smeće, daždi od plača,
kâ bisernijem rosam drazim magle od sumnje, gromi od straha,
i rumenom ružom krila mraz u srcu, a u svijesti
vjetricima kitiš blazim, nadmen oblak svijeh bolesti.
kâ svijem blagom resiš lice
zemlje, od neba vjerenice! Ne zavidim nu nikako
lijepo doba tvojoj sreći
lijepa mladosti od vremena da višnjega ljubiš tako
navjesnice mira ugodna, i moj koriš led goreći,
od pokoja razbluđena neg te molim, kroz tvê plame
srećni uzroče, majko plodna, da ga ljubiš većma i za me.
zemlje ufanje, kruno od ljeta,
sliko od raja, raju od svijeta! Nu se tužim tebi a na te:
čemu usprežeš meni sada
vrijeme nebu obljubjeno, zlu zamjenu slične plate,
s kojijem poče svijet stvoreni, što te uživah zlo njekada?
vrijeme sveto i blaženo, čemu, premda u spomeni,
kê naš otkup zače općeni, slas ikakvu davaš meni?
vrijeme, kê bog krvi uresi
nad uresom svijeh nebesi, Tijem pomećem srca iz moga
mislit tvojoj o ljeposti
ah blaga ti čes je tvoja, ter iz skuta zbiram tvoga
gdi s stvorenjem svijem ujedno sve što mogu nać gorkosti;
38
tebi ostavljam što drago je, - drag si opeta tužnoj meni

što 'e bolesno, mnim za moje. kô moj sličan drug ljubjeni.
Moj zvizd zmajski - tvoj glas pticâ Drag si, er cvijetje bi tvê u doba,
bud' ti u sjenci - ja sred jame, kijem mu mrtvu rane iskitih;
moj čemer je - tvâ travica, drag si, er niknu slavno iz groba
za te ruse - drača 'e za me, rajski tvojijeh cvijet u cvitih;
s tobom tihi vir - sa mnome drag si, er donije tvoje uz cvijetje
vode kê se niz hrid lome. ljepše dušam on proljetje.
Eto odijelih tvoga iz krila Drag si, drag si, er meni se

što podobno, znam, meni je, najprije uskrsnut moj gizdavi,
a tvâ dobra slatka i mila perivojnik čineći se,
nek uživa tko umije sred zeleni tvoje objavi
boga slavit njegovima, i kaza mi svo'e sunčane
a ne vrijeđat, darovima. procvjetale slavom rane.
Pače za moć, kô je trijebi, A nadasve vrijeme drago

sve u dušu dozvat jade, ti si i dragos bez procjene,
mislim sve što višnji u tebi er slikuješ vječno blago
podnije za moj grijeh njekade, od milosti božanstvene
i ponavljam sve spomene i proziram u lijepomu
mê radosti za me ubjene. sve mê dobro licu tvomu.
Ah tvê vrijeme neockvrnjena Ah ničemu prem kô tebi

mom Jezusu zanije ljeta; ne može se primjeriti
ti početak svijeh vremena božja milos, kâ pod nebi
svrši stvorca nepočeta dušam rajske vijence kiti
i kroz smrtni trud najgori i svôm vlasti stvara uvike
s svijeta otjera tko svijet stvori. od grešnikâ blaženike.
Tvoje trnje bi njegovu Milos s slasti nerazdiona,

kê prislavnu glavu probi; a ti od zemlje razbluda si;
po nemilom tvom darovu ti trjeskove zimnje, a ona
oštro prutje put mu oznobi; vječne osvete plame gasi:
na kom steče smrt priljutu, njom se naša svijes ponovi
dub se uzgoji tvomu u skutu. kako tobom vas svijet ovi.
Tvoja zelen bi najbliža Ti si od voća došastoga

kû poštrapa znoj krvavi; plemenito srećno ufanje,
pet kladenac pusti s križa ona od blaga neumrloga
po tvojemu cvijetju i travi; prikoobilno obećanje;
tvo'i vjetrici, čijem izdiše, ti si plodnos kopna i mora,
svoj pokonji dah primiše. ona od srca i od razbora.
Tijem mrzim te, o pritamni Tobom pusti lug se odiva,

strenitelju draga moga; njom duh svakoj u kreposti;
ali 'er i ti svenu i stamni tobom cvijetje, njom se uživa
grozno plačuć mrtva boga, lijer od prve pravednosti;
ti dan kažeš razvedreni,
a ona boga bez zasjeni.
39
Ah što 'e bez nje duša? U tmini, ako vječna pomoć draga
crna i slijepa u pogledu, u družbu joj zgar ne side
dub nerodnoj na pržini i ne čini da bi ustala
i perivoj suh na ledu, nje nejakos grijehom pala.
i u obličju samom živa
vječne smrti sjen strašiva. Taka pomoć sveđ nas gleda
i kreposti kê tvorimo,
Što hoć čini, mukam svima ne samo nam zapovijeda
pečali se, sahni i blijedi, negli i čini da činimo,
sve strahoće daj očima, podžižuć nas skrovnijem plami
svijem čemerom usta ozledi, i djelujuć pored s nami.
jednu u miso skupi i stuči
sve što ranja, smeta i muči; Pritječe nas, nek hoćemo,
druži, da prav put poznamo,
pridaj tijelo, za u prah strti, potpomaga, da možemo,
gvozdju, hridju, lavu i zmaju; slijedi, neka krunu imamo
mri, ne umiruć, dugom smrti, i držimo neizgubjeno
naprijed kušaj pako u vaju: dobrohtjenje božanstveno.
za te nebo nejma plate,
kad nije milos višnja uza te. Ona data htjenju i svijesti
vazda vjeru najprije budi,
Naša pravda svakolika pak za zaklad rajske česti
prid višnjim je potištena; višnje ufanje stavlja u ljudi,
sama milos nje je dika, dokle uzdigne prilijepoga
nje dostojnos, snaga i cijena, njih na ljubav ćaćka i boga,
kojoj samoj platu odvraća
bog, kad našu pravdu plaća. ter uzroči da oni tvore
sve rad boga ljuveznivi;
Ovo 'e milos, očistjene i kad zgriješe, mru s pokore,
kôm umrle bog draguje samo erbo su bogu krivi,
i žestoko njih ljubjene i zasijeku sve na sviti
k svomu srcu pridružuje: prije neg boga izgubiti.
dar najveći zgara ona je
kî povoljno bog nam daje. Tada im ljubav s svoje strane
bog na ljubav vraćat hrli
Rijeh povoljno nju podatu i osobno na njih gane
vječne iz ruke stvoru svomu, svo'e ljuvezni plam neumrli,
to jes ne za dug i platu; ter sred srca milostiva
er bog držan nije nitkomu; radosno ih prigrljiva.
i kad milos bog isti je,
tko da umrli dostoji je? U riječ jednu: poglavita,
kû rijeh, milos priblažena
Nu zasve toj, za nju steći ino nije neg čestita
kû dostojnos i duša ima naša ljubav zgar ljubjena,
i dar taki od svijeh veći drum rajskoga uzlazišta,
ne dava se ležacima; po kôj sve smo - bez kê ništa!
djelu'e i duša, nu prem malo,
božja pomoć sve je ostalo. Ovo 'e milos, kôm se uredi
i prosine duh iznova,
Djelo, er volja ljudska naga kô kraljicu ter nju slijedi
bogostječno tvorit ne ide, dvorba izvrsnijeh od darova
40
i kô svoju majku grle Hćeri srca božijega,

čestitosti sve neumrle. slatka utjeho naša uzdana,
knjigo očinstva najljepšega
Ona dušu kiti u licu božjom krvi potpisana,
slavom koja ne zahodi, cijeno od sreće rajske svete,
i nju srećnu vjerenicu od blaženstva stavni uvjete!
k ljubovniku rajskom vodi,
pernicu joj pirnu tere ah milosti, sidi u mene,
u božjemu srcu stere; sidi, pokli ne ištem ino
neg da suze mê skrušene
spravlja u goju njoj neizrečnu primi dobro mê jedino
zvijezdam zgrađen stan vrh toga, i bolesti moje i trude
dava 'oj za pir rados vječnu, blagijem licem pozret bude.
raj za družbu, za dar boga,
a za porod u dragosti Svetijem čuda i sve ostalo
vječne u srcu vir sladosti. daj, prid tobom kî sve mogu;
mojoj duši snage malo,
Ona obraća zlobne i krive prineharna da nije bogu,
u pravedne, čiste i nove, da pokorne jade ove
sluge u kralje, mrtve u žive, može podnijet i iznać nove.
protivnike u sinove,
bijesna u znana, tuđa u svoga, Čestitosti vječne neću,
zemlju u nebo, ljudi u boga; s kôm se družiš ti svudijere;
svaku ostavljam čes najveću
bogu uzmnaža crkve i scjenu, i božije zrak zamjere,
crkvam svete, svetijem znanje, i za ljubav draga moga
znanju krune, krunam cijenu, odričem se raja istoga.
cijeni vječna nepristanje,
nepristanju sve jednaga Mâ je želja, mâ je odluka
dare, časti, sreće i blaga. neplaćeno za nj jadati;
bud' mâ njemu draga muka,
Ona otajstva i zatvore nek moj život za sveđ pati;
očituje od nebesa, ne ištem plate: mâ plata je
razjaziva sve ponore on da uživa na mê vaje, -
najdubljega skrovna udesa,
ter u nj slavnoj u slobodi on da uživa s najtežega
proročanske svijesti uvodi. bolovanja moga ovamo;
i ako uživat žudim njega,
Ako uživa sred žalosti, uživat ga žudim samo,
svetac, ter se ranja i prli, er svo'a dragos milostiva
ako s zrelom hrabrenosti uživana bit uživa.
mrijet za vjeru dijete hrli,
ako višnjem vil pomnjiva Zarosite, o nebesa,
čistu ljepos posvećiva, na me milos dara ugodna,
da procvjeta iz ničesa
ako plešuć moć naravnu mâ svenuta svijes neplodna
čudotvornik svaki objavi i u proljetno zene vrijeme
svemogućstvo njeko i slavnu primaljetjem nebeskijeme.
vrhnaravnos u naravi,
tvoj je darov, o milosti, Ovo 'e doba, kad priljuta
srećni ishode svijeh kreposti! božja muka grijehu odoli,
41
kad vašega zemlji iz skuta u milosti tko mni da je,

najveća se milos proli; taj od sebe milos tira;
ah doba ovo bud' vašima ah bez svrhe plačna u licu
plodno i za me darovima. scijenit ću se za grešnicu!«
Viđ tvê sreće, Mandalijena! Reče i vrže misli koje

primaš milos nju želeći: donosaše sumnja mila,
što 'e neg milos želja ognjena ištuć čijem bi srce svoje
kojom milos žudiš steći? žestočije ražalila,
Eto, dočijem željno cvijeliš, ter podobno svijes obrati
želeć primaš sve što želiš. božju muku razbirati.
Budi što hoć - miso mâ je

sveđ uzdisat sred nemira; Svrha petoga uzdisanja
42
Uzdisanje šesto
U POŽALJENJU
Jes tko veli, još da nije u celovu poraz steče

čovjek prvi sagriješio, i da ljubav božanstvena
da bi s desne sin božije osta oružjem svo'em ranjena.
na se ljudsku put stavio
za proslavit s slične slike Ja tijem glasom strena u smeći
podnebeske pravednike; padah bez snage i bez moći;
kad djevicu mrijet videći,
a er brzeća na grijeh ljuti pojavih se za pomoći,
naša narav pravdi oprije se, da ne umre s nepokoja
ne samo se višnji uputi božja majka, majka moja.
negli i tešku smrt podnese
i prikaza sve što ima Vrućijem suzam povraćenu
za drag otkup potrebnima. tješih i ja željna utjehe:
'On povoljno, rijeh, žuđenu
Tijem svojeći mi grešnici smrt za umrle sreta grijehe,
što nam mogu zavidjeti draga majko, pri potrebi
isti, rijet ću, pravednici, shrani život sinku u tebi.
imamo se srećn'ji rijeti
i blažene zvat krivine On tvoj život za svoj broji,
kê nas toli srećnijeh čine. er svoj život već svoj nije;
vas svijet grešan njega osvoji
Ter tko tužiš, ako odveće za svoj život davno otprije;
kuneš tuge kê grijeh rodi, nemoj, majko, tvoj rod sveti
obazri se i na sreće da uzbude dvaš umrijeti!'
kê za sobom zloća usplodi,
i uzvišuj neizrečeno Ona k nebu s gorke boli
milosrđe božanstveno. uzdignute držeć oči,
toli uredan, sladak toli
Pače za lijek sveđ ponavlja' stavnijem licem vaj svjedoči;
spasitelja mrtva u svijesti, da bit može vaj u raju,
kô vil koja željnu zdravlja raj bi takom bio stan vaju.
božje u rane miso umjesti,
i sve ovako kaže redom Kad se osvijesti, reče: 'Je li
božje muke svo'om besjedom: mom prilična nepokoja?
Ures pade moj veseli,
»Ah kâ bi noć ona crna pade vajmeh kruna moja
i pakljene crnja od noći, i s tobom se, ah moj mili,
kad hudopska nesmotrna sve mê dobro viku odili.
vlas zavidnoj u strahoći
posla ljudi vrlovite Ali er tvâ sam po milosti
da s privarom boga uhite! majka a sluga po naravi,
sve podlagam verno dosti
Kad žalosnoj majci i meni tvom posluhu mêljubavi;
Ivan plačni jedva izreče što hoć, hoću: umri ureda...' -
da razgovor naš žuđeni nu rijet: 'sinko!' plač joj ne da.
43
Pak gdi tužna ja mojimi žude vidjet, a straše se

i nje tugam mrem i blijedim, gledat ruke te svezane,
obraća se veleći mi: kê svu narav tolicima
'Ako život hoć da slijedim, zapanjiše čudesima.
mâ pridraga, dok je vrime,
k mom životu sadruži me. Uzbunjena posred grada
ucviljen nas Petar sreta,
Hod'mo, hod'mo, Mandalijena, pun pečali, brige i jada
put solimskijeh hudijeh mira zarad svoga grijeha kleta,
gledat čuda neviđena, crnijem prahom po sve strane
gdi bog čovjek sad umira; prame posut iskidane.
hod'mo uz svoje učit vaje
koli ljubav moguća je'. Slijep od suza jedva kade
bogorodnu djevu pozna,
Rijeh joj: 'Majko, ne prilaga' dođe i prid njom nica pade
ah tvom trudu trude nove!' vapeć s rijekom plača grozna:
Odgovori: 'Moć mi i snaga 'Skrivih, majko, i dragoga
s zamjere će doć njegove.' jaoh zatajah meštra i boga!'
Rijeh: 'Tvoj će ga vid porazit'. -
'Drago 'e, kliče, drazijeh pazit'. 'Ah Jezuse, diko od raja
(rijeh uzdižuć ruke oboje),
Odbesjedih: 'Ah neć moći najdraži te drug zataja,
proz oružje doprijet k njemu'. celovom te drugi izdo je:
Odgovori: 'Ljubav proći u što ufati već tebi je,
može i k nebu najvišemu'. kad te ista ljubav bije?!'
Tad zaglavih: 'Majko, evo me;
hoć li i na smrt, grem s tobome'. Pokrijepismo starca blijeda
družbom cvila već neg riječi;
U to iznese zora blijeda, pitasmo ga da spovijeda
ne znam kako, plačne zrake svaki od noći stvor najpreči,
i ne ustupi dan s pogleda a on kazati sve poredom
strahovite noći opake, uzdahnivom sta besjedom:
u kôj osta uhitjeno
rajsko sunce božanstveno. kô pridragi naš izmoren
cijeć krvava znoja i muke,
A mi iz bijele Betanije izbjen, smucan, psovan, koren
sred Solime krvne i ljute bi nepravdi dan u ruke
ulazimo objedvije i svijet vidje priklonita
jadnijem licom poniknute, na svom sudu suca od svita,
gdi se združi nam smućena
pravovjernijeh četa žena. kî težega cijeć poraza
smioni zamah i slobodni
Mukli žamor svud sretamo, vrh rajskoga svoga obraza
svak se šapće, sve je u smeći od gvozdene ruke podni
i očitu jaoh gledamo i tekuća krv nizdoli
svudi našoj kob nesreći: po slavnom se licu proli.
naprijed, nazad srnu prici
s građanima redovnici, - Ah prije negli tač sakrivi,
što ne usahnu, zla desnice?
srnu, al' im se srce trese Mnim da usahnu, nu da oživi,
blijedo s zgode nenadane: kad prisveto tegnu lice,
44
kê viđenjem samijem vrati Vidjeh njega pri Barabi

život dušam tolikrati. razbojniku pogrđena:
vidjeh kad ga sila ugrabi
K tomu Petar još izreče: pravdi suca jur smiljena;
'Stoprva se dan zabijeli, vidjeh ružnijem odjećami
kad su njega u dvor preče kad ga opaki kralj osrami.
prid pristolje rimsko odveli,
a ja othodim na najgoru Kralj ga osrami tvrd u zloći,
sličnu zloći môj pokoru. čuda tvorit što ne htiše;
i ne bi mu poznat moći
Grem, o majko, grem cvileći da od svijeh čuda čudo 'e više
i razbiruć mê prikore, gledat ondi svezanoga
nepristavno mrijet boleći u zlotvorskijeh rukah boga,
u najdubljoj hridi od gore;
grem tajat se nebu istomu gledat tamnu slavu i krepos,
zli zatajnik bogu momu!' čas grđenu, dobro streno,
bez ljeposti višnju ljepos,
Na pokoru on se uputi veličanstvo potlačeno
a tvom srcu, djevo izbrana, i od zlobnijeh pridobito
ne da vajmeh odahnuti svemogućstvo vjekovito!'
iza rane gorč'ja rana,
tere primaš Ivanove Takijem glasom poražena
teže od prvijeh glase nove. nasloni se djeva na me,
ove izusteć rascviljena
Vrati se Ivan tač pun smeće, 'Ah moj sinko!' riječi same;
i u svom vaju zabjen toli, a mi udrismo u najjače
kô da boles ne ču'e veće tja do zvijezda glase i plače,
s neizmjernoga mnoštva od boli,
jedva moćan riječ izrijeti, skupno vapeć: 'Ah ovo li
blijed, iščeznut, van pameti. tvoj od tebe bog dostoja,
o neharni puče oholi,
Sprva umuča i mučeći komu dare on bez broja,
vele veće licem kaza, pače iz raja donije svoga
pak zavapi govoreći: na dar mili sebe istoga?
'Bismo, er nijesmo veće: omraza
ljubav dobi - pravdu osveta, Gdje ste, naši djedi sveti,
bog je umoren, svrha 'e svijeta! da vidite u kôj muci
želju vašu sile umrijeti
Jezus, naša slatka nada, nemilosni vaši unuci,
osuđen je na smrt krivu; u kôj boli gre na manje
ni bi dosta toj dosada uzdisano vaše ufanje'.
paklu i puku nabunljivu:
kruniše ga još izbjena Uto naš trud za osladiti,
vijencom trna nesmiljena. mneć da ugodan glas donijet će,
priloži nam Ivan riti
Vidjeh sve one muke trudne, da svijet ružit prista veće
djela noćne od slobode i da svoga pravdom suda
gdje zlotvori na njem u dne puče obješen krvni Juda.
ponavljaju i nathode
i gdje ostaje opravdana Na slišanje huda imena
noć vrlinom prijeka dana. i smrt kâ mu prem podoba,
45
nasrnu me uspomena ter nam bolni jad naprijeda,

svijeh njegovijeh štetnijeh zloba; nazad ljubav stupit ne da,
planuh i moj plam najbrže
u ovaki se glas provrže: eto s trubljam bojna vika
i čuje se, ah jaoh meni,
'Prem bi razlog da ne od zvijeri, konja oholijeh i konjika
od nakazni ali srde oštri bahat, zvek gvozdeni:
neg da plata tvôj nevjeri svaka okolo jekti gora
dođe iz tvoje ruke grde bukom mukla rogobora.
i da krvnik huđi od svega
krivca umoriš najhuđega. A ja u mnoštvu nabunjenu,
kê nablizu jur prišlo je,
Crknuo si na visini, poznam s križom na ramenu
er te zemlja ne htje na se; obljubjeno dobro moje;
i tvâ duša speta u tmini ah vidjenje kom nije slike,
silno utrobom prorva se, da ne osušim lica uvike!
er ustima ne smje, koje
svo'em celovom bog tego je. On s smutjenjem zemlje i nebi
po prostorijeh svoga grada
Pođi dakle, pođ', o tmasti nosi teški panj na sebi
izdavniče kleti božji, i treptećijem stupom pada,
pođ' ognjene sred propasti, ter povrijeđa rane i prima
tvôm grdoćom pako uzmnoži; dižen krutijem udorcima.
pođ' i skupi vas vijek u te
sve pakljene muke ljute.' Trnom krunjen kô najprvi
svijeh od truda kralj boleći,
Slijeđah - kad se moja opriječi vas u krvi, vas bez krvi
nerođena majka na me i bez snage mre hodeći,
i priblagom ovom riječi sred navale gnjijevna puka
milostivo pokara me: smucan, tiskan od sto rukâ.
'Sad osvetam nije vremena
neg milosti, Mandalijena! Oko njega sijeva oruže
i jak munjom pogled ranja;
Znaj da iz vječnijeh može šteta dva lupeža š njim se druže
izet drûga putom kime, ružnijega rad skončanja;
sve moj Jezus muke opeta vas grad za njim srne i leti,
podnio bi, a i ja š njime, reži, vapi, psuje i prijeti.
kî je došo uzdisanu
izgubljenijeh za sahranu'. Čijem ga pazim jadna i blijeda
u prigorkom trudu temu,
Ah što ugrabi u neufanju, čijem dragoga zrak pogleda
o nesrećni učeniče, i man ištem njega u njemu,
slavu višnjem smilovanju! u ove riječi vaj puklo je
Što ne smišlja, o grešniče, od bolesti srce moje:
da te u vrtu tvoj bog mio,
zasve izdavna, zagrlio! 'Ti li kralj si lijepi od stvora,
kî jur licem dan pozlati,
Ali dočijem mi krzmamo otkle sunce, otkle zora,
i naš stupaj sâm sobome otkle učiše zvijezde sjati,
ne umije kud ni kamo otkle uze izgled svomu
zatrnuo mramorkome, uživanju raj vječnomu?
46
Ti li si oni pun uresa darujte mi da razdili

kî dojezdi skoro u dici, moj drag sa mnom svo'e nevolje:
svega od puka do nebesa imat ćete s djela toga
slavjen s pômam u desnici? dva mučena za jednoga'.
Kakav dođe! kakav sada
greš otpravljen tvoga iz grada! S tijem uspregnu vojska i sila
mê poznano pazeć lice,
Treptiš vajmeh ti kî uzdržiš i ustavi (ah sljepila!)
trijema prstim tvrđu od svijeta! od prilijepe glas grešnice
osuđen si ti kô pržiš kijeh ne može da ustavi
sudnjem plamom djela kleta! sa svijem mukam bog krvavi.
ude umrli tebi bogu,
kî njim daješ moć da mogu! Tad pristupi majka slavna,
bolni je Ivan uzdržeći,
Dali moj grijeh ti prigrabi vele sinku rijet pripravna,
i š njim moju smrt i trude? nu nejaka riječ izreći,
Ah moj bože, ah jaoh da bi i besjedit uze š njime
to bit moglo, da ne bude, samijem zgledom žalosnime.
nek ja u pako grem ognjeni,
ne ti na smrt, moj ljubjeni!' Sretaju se oči mile
zamjenjujuć nepokoje;
Tač mâ duša ne mučaše iz zenica daždi strile
prostrijeljena ranam trima: milos, žalos, ljubav svoje,
sada sina, sad cvijeljaše i u pogled za oživjeti
majku i sebe tužnu u njima, iz srca im vas duh leti.
kad na zemlju Jezus crnu
s teškijem drvom jaoh posrnu. Ah i na izgled tužan toli
krvnici se ne ganuše,
Proz oružja tajčas ljuta prid kojijem bi puklo od boli
upuštam se i proz mače; što 'e bez srca, svijesti i duše,
naprijed se rvem odmetnuta, prid kijem isti raj veseli
padam, stajem, srnem jače: od milosti, mnim, procvijeli,
ljubav mi je sa svom moći
i mâ boles u pomoći. prid kijem isti znam da pako
bud' ne milos, strah oćuti,
Dokle usrnuh ja viteški dva ona srca videć tako
k vjereniku duše moje; bolezniva protrnuti
podigoh ga i u križ teški kâ su rasap pakla vrla
snažno uložih ruke oboje, a spasenje svijeta umrla.
'Stav'te, vapeć, ah križ ovi
na me, o silni vitezovi! Dočijem drazi tač kušaju
u ljubavi kê su rane,
Pogledajte: on je od muke ja mom grlim slatkom raju
veće mrtav, živ negoli! noge i njekad celivane,
Eto k vami dižem ruke i s tli pijem u celovu
i na ustijeh duh vas moli: pitje anđelsko - krv njegovu.
dajte mi ga odmijeniti
il' za nj ili š njim umriti! Ali odvede nagla četa
na brijeg smrtni dobro naše,
Ah za milos, o nemili, - ter povenu majka sveta,
za nemilos, rijet ću bolje, kâ viđenjem tijem živjaše,
47
i na naše tajčas ruke 'Tkomu da te svijeta ovega

poluživa pade od muke. prilikujem, o jedina
majko sina najljepšega,
Tač protivnom kad u oblaku najtužn'jega majko sina,
drugo sunce sunce otvori, majko uz tijelo sina sveta.
jedna drugu vedru zraku na križ dušom tvôm propeta?
gleda, ljubi, zrči i dvori;
nu kad jedno zađe u tmine, Da svijem morem otrov smuti,
š njim i drugo sunce izgine. da se u nalip zemlja stvori,
da se čemer nebo oćuti,
Š njom žalosnom najposlije da svo'u gorkos pako otvori,
polit krvi put slijedimo jedva bi se tijem zadosti
i vrh ljute Kalvarije izmjerile tvo'e gorkosti.
trudni stupaj uznosimo,
gdi nas vajmeh pričekaše Kô jaganjčić priklan kada
sve u skupu tuge naše. s plačnijem glasom krotko izdiše,
mati ovčica hrli iz stada,
Zaskočismo gdi bojnici, kud je ljubav svo'a nadiše,
opojeni strašnijem bijesom, zove, optječe, a zaludu,
s tli krvavijeh svikolici izdahnuću svo'u razbludu.
s bukom, s vikom, s urnebesom
prigvozdjenu jur na križu Oko križa, gdi 'e njoj trijebi,
naše duše dušu uzdižu. tako djeva život traje;
ne zna tužna drugo o sebi
Silno uzdižen panj se stresa negli samo tužna da je;
i s neredna rastresanja staje, ophodi, nejma mira,
pribjen gospod od nebesa muči, gleda, plače, umira.
rane obilne rasprostranja
i put slavnu odsvudijere A ja, zasve jur bez snage,
neotesanijem hrekom dere. mjesto u cvilu hlepim prvo;
kad ne mogu doprijet drage
Ranâ ishodi (ah jaoh rane!) stupe grlit, grlim drvo,
rijeke od krvi šlju po svemu: i kôm drvo polito je,
uzglavje su svijem prostrane miješam s krvi suze moje.
i postelja rane njemu;
visi o ranah, ranam staje, Prida nj padam, k njemu u glase
vas je u ranah, vas rana je. vapim, dižem u nj zenice,
kršim ruke, trgam vlase,
Ter se na smrt svo'u ne srči tučem prsi, grdim lice,
neg je grli blag najpreče; i za oživjet tko me stvori,
usta sahnu, pogled mrči, šljem s uzdasim dušu uzgori.
čezne srce, duh utječe
i utjehu mu prid trudima Ah moj jezik pušta i múči
vječni ćaćko svaku otima. bro'it bezbrojne muke druge:
žuč otrovnu, gore od žuči
Kakvo srce, toj videći, puka obijesna psovke i ruge,
slavna djevo, bi tvê tada! i od gusara zlijeh na sreću
kî jedino tebe u smeći razdijeljenu časnu odjeću.
proletješe trijesci od jada!
s kôm te prikri nemilosti U tuzi bo môj zabjena
val beskrajni svijeh žalosti! i ginutjem stvorca moga
48
iščeznuta, zapanjena lijepi obraz tvoj skončava

ne stavih se, rijet ću, od toga bezobrazna mâ naprava.
ali veće izdahlo je
nadnebesko blago moje. Mê stupaje tašte i dvorne
plaćaš stupom pribjenijeme,
Tad kô rijeka zastavljena, na raskoše mê prikorne
kâ gre priko svijeh zaprika, crljeniš se tijelom svijeme,
gorka žalos mâ skupljena i ne moguć smrti od tvoje
prorva se svakolika smrti umro si duše moje.
i van srca proz mê usti
u ovake se tužbe ispusti: Tijem držanje, bože, čime,
čim da odvratim me na svitu?
Kakva oči mê vide te, Ah pod križom tvo'em primi me
o ubjeni moj pokoju! krvi ovako tvôm politu;
kakve gledam dike svete ah ovaku primi mene,
i prislavnu ljepos tvoju! er sam darov bez procjene.
Tako li te, vajmeh meni,
umoriše tvo'i ljubjeni?! Smiluj mi se, moj pridragi,
srce gledaj, slabos prosti;
Tako li te ah pogubi prosti, suče mili i blagi,
tvoj puk mili bez razloga, zaklinam te tvôm milosti,
koga željno ti obljubi zaklinam te priteškijeme
vrh života tvoga istoga, i prigorkijem križom tvijeme.
i take li rane u plati
tvôj ljuvenoj rani odvrati! Ah sred smrti tvê blažene
premda klanjam s svom jakosti
Višnja pravdo, vječni bože, tvê naravne božanstvene
dali kroz svo'e smjenstvo mnogo svekolike izvrsnosti,
i svijet živje, da to može, prvo klanjam, kô pravo je,
i svijet žive kî 'e to mogo, milosrđe slatko tvoje.
i svijet živjet će iza toga
od života smrtim svoga? Ti mogućstvo mrući ukaza,
er duhovni nov svijet stvori;
Nu tvê ubojne pod nebesim vjekovitos, er s poraza
krivim kriva od sve štete? tvoga vječnu smrt umori;
ja te u srce mojijem grijesim, neizmjernos, er pridobi
oni u tijelo raniše te; - neizmjerni grijeh u zlobi.
oni slijepo, ja nemilo,
moj bi uzrok, njih bi dilo. Pravdu objavi, dug plateći;
vjernos, vršeć sve što obeća;
Čavli u rukah tvojijeh mâ su jakos, pako podložeći;
nepravedna djelovanja, nu 'e požudi môj najveća
pleći tvoje bičim rasu i najdraža cijeć pokoja
pokoj moga uživanja; milosrdna blagos tvoja.
tebe obruži, i tuj gdi si
tebe oholas moja uzvisi. Neizmjernos nesmišljena,
vjekovitos tvâ 'e bez mjere,
Miso i pamet mâ bez reda stavna jakos, pravda ognjena,
trnje splete tvoga čela, nepomična riječ od vjere;
bludnos mojijeh od pogleda nu 'e zamjerno nad inijema
tvê je oči potamnjela, milosrđe nevoljnijema.«
49
Kô toj reče, suze udriše s takom silom, kô da hiti

iz nje oči jak niz riku, u dno srca je usaditi.
i sta grlit, kâ š njom biše,
tuj propetu božju sliku,
Svrha šestoga uzdisanja
50
Uzdisanje sedmo
U LJUBJENJU
Ako može kâ stvar biti kad bog riječi svo'om proslavi

od višnjega viša vijeku, žestočinu nje ljubavi.
toj se ima ljubav riti
koju nosi bog čovjeku, Ona, za uvijek ne dospjeti
pokli ona svako u vrime ljubav i š njom boles priku,
njim gospodi, vlada njime. izdjeljani krs raspeti
i krvavu božju sliku
Nareče mu: »Svijet nastani«, (ah milosti!) po sve čase
kad iz ništa vas svijet sinu; grli, gleda, hrani uza se.
naredi mu: »Svijet sahrani«,
a on prignu svo'u visinu; Uprije jednom u nj, zatijeme
htje da u trudijeh čezne i preda, diže pogled k nebu uzgori,
htje da i umre - umrije ureda. ter da glasom srčanijeme
skrovnu usilnos izgovori:
Tijem sve što smo, sve što imamo, »Odi uči se prava (kliče)
sve što ufamo mi najvruće, ljubav, rajski ljubovniče!
milostivi dar je samo
te ljubavi svemoguće, Neka misli tvê bolesti,
kâ od nas neće dare na te, neka pazi rane tvoje
van ljubjenja, ine plate, i razbira pomnom svijesti
tvê priteške nepokoje
veleć: »Tebi s nebom ove, tko god žudi znat, moj bože,
o umrli, zvijezde ognjene, što je ljubav i što može.
sve što leti, hodi i plove,
sve što rađa, cvjeta i zene, Tvoju ljubav neka mjeri,
tebi blaga sva bez broja, tko neharnos mû znat hoće;
meni sama ljubav tvoja. mû neharnos nek zamjeri,
mê svevolje, smjenstva i zloće
Ljubi, ljubi, pokli tako
tko god opet znati haje
od blažena steć ćeš ime;
da tvâ milos neizmjerna je.
razgledaj me pomno i ako
nijesam lijepa, ne ljubi me: Kroz ljuveno ah jaoh čudo
božjem srcu hći sam prava, i kroz tvoju oblas mnogu,
pokoj, ures, dika i slava.« ah da ikako, mâ razbludo,
pritvorit se u te mogu,
Ona tako, tako i za nju
u te trudna, u te bjena,
vape ujedno svi nje stvori,
opsovana, izranjena.
čijem zamjeru kroz svakdanju
svaki umrle licem kori, Neću, neću sreće druge,
čemu od sebe svo'u najveću muka mi je sama draga;
ne ljubeći čes odmeću. neću, neću bit bez tuge,
videć tebe tužna i naga;
Ali Evrijenka mâ ljuvena
neću živjet, da ni umrijeti,
tač neharno dni ne traje,
za trud smrtim ne dospjeti.
neg sveđ ljubi obljubjena
već neg onda ljubila je,
51
Nu što je ovo? Kad smućene i truditi rad višnjega,

suze lijevam ja skrušena, š njim uživat što će biti,
boles moju tjera iz mene kad u dvoru privišnjemu
njeka u suzah slas skrovena, š njim se združiš slična njemu?
i što suzim već naprijeda,
mnim da lijevam suze od meda. Kad se u njega priobraziš,
u njem, po njem, š njim blažena,
Ah kô u meni promjenjiva i ures njegov dočijem paziš,
ista žalos narav svoju; mreš od slasti zatravljena;
radujem se žalostiva nu ne umiraš, er slas taka
i mučim se u pokoju; vječni život dat je jaka.
ćutim, ćutim ah zadosti
raj u paklu mê gorkosti. Što će pako? Ah razmetni
strašni ponor vječnijeh šteta;
Nu ako uživam, što se bolim? trjeskoviti plam osvetni
kad se bolim, čemu uživam? vrz' iz ruke, pravdo sveta;
za mê teške zloće molim, vrz' oružja tvoja ognjena,
a u molbah mir otkrivam! o rasrdžbo božanstvena!
Ah vidje li tko dosade
trudan pokoj, slatke jade?! Čemu da su spravne uvike
smeće, srde i pogube
Nu zaisto rados ćutim, za pedepsat odmetnike
er je u plaču moja utjeha; kî dobrotu tvû ne ljube,
zaisto bolim tugam ljutim, kad pedepsa može riti
er spomenom mrem od grijeha najveća se - ne ljubiti;
ucviljena, radostiva,
mirna, jadna, mrtva i živa. ne ljubiti tvû ljepotu,
kôm sve 'e lijepo što lijepo je,
O moj bože, sad znam što je, za kôm gori u životu
što su tuge mê vesele, svekoliko, dobro što je,
er s ljuvezni cvijelit tvoje kû za steći dosta 'e htiti,
ljudskom srcu draže 'e vele za znat, dosta jes živ biti.
neg uživat sve najveće
podsunčane česti i sreće. I nać će se tko će riti:
'Trudno mi je ljubit boga!'
Tko se boli, er te uvrijedi, Vele 'e trudnje ne ljubiti
ljubi tebe, bože pravi; izgled dobra, znaj, svakoga,
a tko ljubi tebe i slijedi, kijem živemo, kijem ćutimo,
ćuti u tvojoj raj ljubavi, kijem ljubimo, kad ljubimo.
er na nebu raj istini
tvoja ljubav sama čini. Za nać zlata, kopno i more
po sve strane naglo optječeš,
Tijem kô gorka voda od mora, rijeke odvraćaš, cijepaš gore
koliko se muči i hodi i u grob tamni još živ tečeš
po zahodu šupljijeh gora, podnoseći stanovito
prem toliko slađa ishodi, mraze u zimu, sunca u lito.
tač s ljubavi trudeć tvoje
slatke ćutim nepokoje. Rob se stvaraš za uzit više,
za bit dvoren, inijeh dvoriš;
Misli, o dušo, vrhu svega, tvoje u mislijeh srce izdiše,
kad je slatko tač cviliti stineš sumnjom, željom goriš;
52
trudiš za steć dni vesele, Reci: 'Neću već živ biti',

za ne patit, patiš vele. nu ne reci: 'Ljubit neću',
pokli ne mož neg ljubiti,
Za moć drage kê ljeposti dokle god si živ; i rijet ću
željnijem stupom u skut doći, da i ljubit još pristo bi,
traješ dugoj u gorkosti toj pristanje ljubio bi.
tamne danke, trudne noći,
kupujući (što 'e najgore) Mi smo ljubav, i u čovika
na tvoj pjenez tvê prikore. što je duša, ljubav to je;
duša s htijenjem nije razlika,
Za usplodit tvê baštine, htijenje i ljubav znaj da isto je;
mećeš vazdan znoj i blago; dakle osudit mož pravedno
za priteći znanjem ine, duša i ljubav da 'e sve jedno.
u tmi dušiš vrijeme drago;
sreću u boju za steć bolju, Zaisto tko god žive i čuje,
gineš s srećom tvôm na polju. ne bi bio živ na svijeti,
da štogodijer ne djeluje
Ah ne ide se po pučini, ili tijelom il' pameti;
ni se u muci duh satira nu djelovo ne viku bi,
za nać ljubav, koja čini što djeluje da ne ljubi.
duši u našoj plod od mira,
kâ sladostim svo'e razblude Dakle, kada u naravi
taži umrle brige i trude. život je isti djelovanje
i kad naše bez ljubavi
Istok obit ah nije trijebi, svako djelo gre na manje,
podne ognjeno, strane od snijega poprav rijet se život ima
za steć ljubav, kâ stan sebi sama ljubav umrlima.
srca uzdrži sred našega;
ljubav od nas dalek nije, Eto srce svako u broju
blizu 'e, s nam je i u nami je. od ljuvenijeh sužanj ide,
i premda svi ljubav svoju
Majka 'e narav u nas stavi, različnijeme putom slide,
da 'e sveđ naše bitje spravno jedna 'e svrha - slados njeku
ljubit stvorca od naravi, ćutjet, kad što ljube steku.
dočijem ljubi što 'e naravno,
i dopremo da do njega Brodar s vjetrim vo'evat radi,
po ljubavi svijeta ovega. teg zemljaku jes od volje,
bojnik strašnoj u zavadi
Tijem svijes naša nejma mira, crnom krvi masti polje,
kad svjetovnu ljubav slijedi; ljubi ucviljen duh zabavu,
svud se vrti, svud prostira, rob slobodu, gospar slavu,
preda, gasne, sahne i blijedi,
pravu er svhu na svijet odi ljepos žena, mladci rados,
svo'e ljuvezni ne nahodi. svjetnu stavnos svijesti sijede,
mudroznanci hitru slados
Plam u drvu svezan stoje urešene' sred besjede,
nejma pokoja od ničesa, pustoš lovac i planinu,
sveđer gleda mjesto svoje, svjetlos putnik, gusar tminu.
kê je gori kraj nebesa;
tako i plamen naš najliše Tako svak je ljubit obro
odi stojeć hlepi više. što mni dobro da 'e čoviku:
53
njeko ljubi pravo dobro, i er tvê htijenje htijenje 'e moje,

njeko od dobra praznu sliku, moje i svako tvê djelo je.
jedni svjetlos, druzi scine,
kô za zlato, za dan tmine. Hoć me uvijeke pedepsati?
Ja to uživam, ja to hoću.
Tijem kad prema dobru samo Hoć mi u raju mjesto dati?
mi općimo ljubeć iti, Prid tvê lice željno doć ću.
veće dobro većma imamo Hoć li u ništor da se obratim?
iskat, slijedit i ljubiti, Uništenje mê ne kratim.
er stvar bolju slijede i žele
i iste zvijeri vruće vele. Hoć li stvarat svijete nove?
hoć raščinit tvâ nebesa?
Da kî trud je ljubit boga, hoć vrh zemlje prolit ove
ko'i je dobro svijeh dobara, svu pučinu tvo'ih čudesa?
ko'i pun dobra bezmjernoga
I ja kroz mû ljubav mnogu
sve što 'e dobro dobrijem stvara,
sve to u tebi hoću i mogu.
nek dobrota naša 'e svaka
svo'e dobrote slika i zraka. Ah što ljubav tvoja u meni
od poroda još ne poče,
Kad zrak sunca neumrloga
o moj raju božanstveni,
tvoj priteže pogled lasno,
moga plama lijepi uzroče!
dali bit će muka mnoga
Zašto kasno dušu u moju
isto slijedit sunce jasno
prigrlih te, moj pokoju?!
i uputit sve tvê volje
na ono dobro kê je bolje? Zašto opaki ja svijet ljubih
bez pameti, bez potrebe?!
Pak, o dušo, ti ljubeći zašto drago vrijeme izgubih
mož i ne steć dobra umrla; u kê ljubit mogoh tebe?!
boga ne mož neg sveđ steći, zašto istratih vaj njekade
kad ga uzljubiš željna i hrla; u taštinah danke mlade?!
er isto je srca iz svega
njega ljubit i imat njega. Ah kâ tamnos svijes mi ugasi,
ter se srcu mom ne objavi
O čudesa od ljubavi! da početak i svrha si
Duša, o bože, mâ goruća, od stvorene ti ljubavi
čijem s tvôm voljom svo'u sastavi, i svjetovna da sva dika
stvorila se svemoguća,
od dike je tvê prilika.
i s tvo'em htijenjem nerazdiona,
sve što možeš može i ona. Viđah nebo zvijezdam milim
jakno cvijetjem nakitjeno,
Er svemoguć taj se veli
viđah polje cvijetjem bilim
tko s hotjenjem moć jednači,
jakno zvijezdam navezeno,
koji može sve što želi,
viđah sunce, kralja od zvizda,
s djelovanja sveđer jači,
viđah mjesec gdi se gizda.
i kî moguć što 'e htjet obro,
samo hoće sve što 'e dobro. Obraćah se na svjetlosti
uzmnožnoga srebra i zlata,
Taka i ja sam, tvû dragoću gledah puna razlikosti
ljubeć, srca kôm primožeš; stada od zvijeri, ptica jata
sve što hoću mogu, er hoću
samo što ti hoć i možeš,
54
i ne poznah da je gori Zato unaprijed mo'im željama

ljepši od svega, tko sve stvori. tebe sama za izgled dat ću,
a sveđ težijem pokorama
Mladijeh dvorân s draga uresa mene u meni pedepsat ću,
ćuteć dušu mû gorjeti, dokle platim, diko od nebi,
imah ured put nebesa sve što skrivih meni i tebi.
moju uzdignut miso i rijeti:
'Bog me ljubi nad svijem, i ima Zgodno vrijeme, zgodo lijepa,
on bit ljubjen nada svima.' kud mi uteče, vajmeh kuda?
čijem ja tamna, tašta i slijepa
K nebu obraćen cvijet videći mnjah telesnijeh sred razbluda,
gdi se uresom svo'em veseli, ne znam kako, pokoj steći
što ne rekoh: 'Ures veći i raj iznać, raj gubeći!
momu licu višnji udijeli;
tijem cvijet kad je haran čemu I meni se prem dogodi
mâ 'e neharna ljepos njemu?' kako onomu kî 'e scijenio
da mu u noći sunce ishodi
Pazeć rijeke sa svom vlasti kad je od munje zrak vidio,
it k početku put pučine, iz kê paka rani njega
gdi ne haju kud će pasti, plam od trijeska nenadnjega.
samo da se š njom sjedine,
što ne hrljah i ja k momu Ali pokli po n'jednijeme
jaoh početku neumrlomu? načinima nije ufati
da svo'e kolo svrne vrijeme
Bistre vode romoneći i da natrag tijek povrati,
bez pristanka tebe zvahu, kroz ljubjenje sveđ vrjednije
tebe vjetri, kî pršeći nadodat ću što ođoh prije.
livadom se prolijetahu,
tebe u moru narod nijemi Vrz' me u pako i pogubi, -
i mučeći kazaše mi. ljubit ću te još i tamo;
nu se u paklu jaoh ne ljubi!
Da si uredan nad inime, Ne znam, ne znam, neg znam samo
red od stvari meni ukaza; da i sred vječne peći ljute
da si osvetan, nauči me ljubit ću te, ljubit ću te!
grom ognjena pun poraza;
dan je očita tvoja dila, Zasve u paklu tvû dobrotu
noć otajna svjedočila. nije tko ljubi po naravi,
ljubit ću te na sramotu
Ah stvorenje dočijem sliđah, od pakljene neljubavi
što ne poznah tebe tada? i plamom ću mo'em satrti
Nu nije čudo da ne viđah silne plame vječne smrti.
tebe u stvorijeh stvorca, kada
moj duh grijesim zaslijepjeni Tebe posred duše ognjene
ne viđaše mene u meni. držim za uvijek ne pustiti;
tijem propasti sred pakljene
Nu da i viđah, ne htjeh znati sila 'e tebi sa mnom siti,
ni obljubit zrak viđeni; a kad sa mnom budeš, meni
i bih kriva tuj dvakrati, raj će biti jaz pakljeni.
er bih kriva tebi i meni:
tebi, er tebe tad ne ljubih, Ljubit ću te, mâ ljubavi,
meni, er mene tijem izgubih. ljubit ću te, moj pokoju,
55
dokle ljuven plam rastavi Ah ljubim te tvom u krilu,

moga od tijela dušu moju eto izdišem, ah jaoh bože!
i tlačeći svijet umrli eto plama tvoga silu
s tobom duh se moj zagrli. moj podnijeti duh ne može;
ah sladosti, ah ljubavi,
Slavna smrti, smrti blaga, ah jaoh ginem, duh me ostavi!«
s te ljuvezni kâ dohodiš,
ti si od tuge svrha draga, Tač pokorna ljubovnica,
ljepši život ti dovodiš, zatravljena dikla sveta,
pače s vlasti tvôm ljuvenom svenu i pade zemlji nica
djelom život, smrt si imenom. rajskom slasti priuzeta;
nu je uzdignu sa svijeh strana
Za rijet bolje: ti si iz raja od nebeskijeh skup dvorana.
život vrhu svijeh života;
nejma svrhe, mjere i kraja
za'edno s bogom tvâ ljepota, Svrha sedmoga uzdisanja
kôm građani zgar gorući
slatko umiru ne umirući.
56
Uzdisanje osmo
U UŽIVANJU
U te i tebi vjerovati i umrle slikom sjene

da 'e sve tobom i sve uza te, dike upišem neizrečene.
tebe od tebe samo ufati
i ljubiti tebe, a za te, A ti, o srećna ljubovnice,
za uživat pak na nebi kâ vrh sebe uznesena
s tobom, tobom, tebe u tebi, sad privišnje gledaš lice
bez promjene sveđ blažena,
lasno e, bože, i ovo je spusti jedan zrak i njime
sam put koji vodi gori; u spijevanju prosvijetli me.
tijem su isprazne riječi koje
nerazborna svijes govori Nad visinam uzvišeno
da umrlijeh za stupaja stanje rajsko nejma mjere
prem je visok put od raja. kôm sej nebo podloženo
tle čestito sobom stere,
Er tko da te ne vjeruje, da kô zemlja nebu ovemu
kad te u svakoj stvari otkriva? za podnožje nebo 'e njemu.
tko da ne ufa, kad te čuje
svud i pozna milostiva? Nebo od neba tijem se veli,
tko za tobom da ne gori, njime sunce svjetlos prima,
kad što 'e lijepo ti lijep stvori? on zvjezdama zrake dijeli,
pače zrakom zrake otima,
Pokornica pokrijepljena er svjetlosti vas zrak svoje
s vjere, ufanja i ljubavi, neophitno božanstvo je.
kojoj ljubav neizrečena
prave u jadu slasti objavi, Količak je vrh od svita,
eto uzmnaža rajom sada van kojega stvora nije,
ljuvenoga slasti od jada; prem toliko plemenita
svo'em uresom zgrada opstrije,
ter kô uzgori leti ureda ter bez izmjene od godišta
koja iz voda zraka sine, sve je pod njom, nad njom ništa;
kad se mjesec noćno ogleda
valovite sred pučine, vrh temelja neumrlosti
leti i ona za u raj doći, sto'i na plećijeh svijeh vremena
plačna iz mora, hridne iz noći. stvorna od same, znaj, radosti,
same od slave sastavljena,
Gre rajskoga put svjetlila čijem njoj za dat ures taki,
nać ufanu rados bližu; bog istrati sve što 'e jaki.
dvorni anđeli sklada'u krila
ter je u kola jasna uzdižu, I ako u višnju svijes kada se
noseć na dan nju mnokrati začuđenje vidi pasti,
boga očito za uživati. reci da u njoj snebiva se
svestvoritelj svo'om oblasti
Nu prostite, vječni dvori, i priuzet odasvudi
ako za moć sreću izrijeti svemogućstvom svo'em se čudi.
slavne vile, k vami gori
i ja uzletim môm pameti
57
Tuj posijeda duh stečenu i pokoru, s koje izdisa,

sveđ pohlepno čes najslađu; priblaženu zazva i reče,
tuj kî žude, slas žuđenu pričestite reče svoje
od žuđenja veću nađu; sve minute nepokoje.
tuj nije žudjet, er najpreče
prid požudom darov teče. Kô cvijet zoru, sunce zora
pazi i tako život prima,
Tuj ognjeno srce očima ona vječno sunce odzgora
vidi dobro svo'e najveće, nepomičnijem zrči očima,
videć ljubi, ljubeć ima, pače u pogled srećan viku
a imajuć zna da neće dušu obraća svukoliku.
dogodit se vik da izgubi
sve što ima, vidi i ljubi. Ne umrije, zasve da od slasti
čezne, gine, snebiva se,
Tu je duši ljubovnici er ne može smrtim pasti
trijebi što joj rados dava; tko sve dobro ćuti uza se,
nijesu srećni blaženici i kroz pravu rados mnogu
neg čestitos, sreća i slava; žive bogom, bogu, u bogu;
sve što imaju, mogu i što su,
slados, rados, blaženstvo su. ter je uspeta njeko, o bože,
na božanstvo tijem darima,
Piši što se željet more, er sve što ti možeš, može,
zbiraj pisôce odsvudijera, i sve što ti imaš, ima,
bud' lis zemlja, ingvas more, s tobom sljubjena i stučena,
zraci od dana zlatna pera, - u te stvorna i obraćena.
sve što željom mož začeti,
potpisano tuj bit će ti. Opojena tijem u slavi
i u božanstvu raskriljena
Čini anđelske misli ujedno po veselju, po ljubavi
da se s ljudskijem mislim stanu cavti u sebi božanstvena,
i sve misli tanko i uredno ni se drugo spomenjiva
smisle u jednu miso izbranu, - neg da ljubi i da uživa.
sva ta miso doprijet neće
što tvâ duša gori steć će. Tako puna uživanja,
nu ne viku nasitjena,
U ove slave Mandalijena sred pokorna hridna stanja
za došaste zaklad česti svojijem suzam bi vraćena,
još u život bi viđena da unaprijeda bez gorkosti
vrh anđelskijeh krila uljesti plače od mira i od dragosti.
na uzdisani celov svoga
ljubovnika ljubjenoga. Kô za suncem, kad zapade,
još svijet drži zraka dio,
Ter božijeme zrakom tada kô za zorom, zađe kade,
prosvijetljena plamenito još žuberi slavic mio,
sve što 'e vidjet lijepo ikada, tač i s rajom rastavljena
vidje u višnjem licu očito, još raj ćuti Mandalijena.
i upli svijesti punom čuda
u beskrajnos svijeh razbluda. Zatoj ona k stvorim veće
ne obzire se umrlima;
Sve što prosi, sve što uzdisa, njoj vidjene rados sreće
sve što ognjeno žudje, steče sva ćutjenstva priuzima,
58
dokle odloži najposlije Tebe molim i zazivam,

što joj podnijet srcem nije; ištem, prosim, slijedim, stižem,
mislim, žudim, spomenjivam,
kliče: »Gdje sam, što sam, kako, štujem, klanjam, dim, uzdižem,
po kom čudu još na svijeti? častim, dvorim, scijenim, gledam,
Ja li mogoh višnji ikako, slavim, glasim, pripovijedam.
kâ sam ništa, zrak vidjeti?
Od pravde li vječne lica Nu zasve toj, nije moć moje
smjeh pogledat ja grešnica? plame istakmit s tvôm ljepotom,
premda ljubim, koliko je
Vidjeh! ah ne vidjeh, bože, moćna snaga s svijem životom;
ni bih jaka vidjet viku, ah za uzmnožit ljubav mnogu
er kô izmjeran vid da može želim ljubit već neg mogu.
neizmjernu vidjet diku?
Nu opet duša mâ vesela Ah za ražeć još plam jači
govori mi da 'e vidjela. svakčas mû svijes srce pita:
'Naricaj mi i tomači,
Da ako vidjeh, mê gledanje srećna o svijesti i čestita,
bi li u tijelu? bih li živa? što 'e bog, koga vidje, i što je
Znam i ne znam, i mê znanje prizamjemo bitje svoje?'
ista svjetlos opsjenjiva;
vrhnaravni zrak koji je, Odgovaram srcu momu:
što mi kaže, sobom krije. 'Bog kroz slavu sto'i najveću
vas opsjenjen bitju u svomu;
Kako vidjeh ne znam; ali ah jaoh bog je, koga neću
znam što vidjeh da je istino; ni ja izrijeti vik vidjena
pogledi su mo'i poznali ni ti doprijet izrečena.
bitje, o bože, tvê jedino,
i kî zatijem osta u meni Bog je, o komu da i znaš malo,
ne vara me plam ljuveni. za ljubit ga to 'e zadosti,
er to 'e veće neg sve ostalo
Ah tač ljubim, da mê u sebi blago umrlijeh od ljeposti,
srce i život jes i nije: i ako u znanju tvom malo je,
duh je ljubeć većma u tebi znaj da u sebi neizmjerno je.
negli u tijelu, stanom gdi je;
i u tijelu je, hoteć time Bog ne samo riječi od ljudi
da te i tijelo ljubi š njime. neg i pamet još nadlijeta,
kâ po umrlijeh slikah sudi,
Ah ljubi te š njim i tilo er njih samijeh pozna i sreta;
ter ljubeći ne počiva; tmasto misli, er vidjene
samu u suzah roni milo, same joj su svijeta sjene.
u besjedah samu otkriva,
samu uzdiše, moj pokoju, Tijem najbolje boga znamo,
samu odiše ljubav tvoju. kad mislimo što bog nije:
nije bog svjetlos, kû gledamo,
Ti s mâ svrha, kruna, ufanje, nije bog nebo, kê nas krije,
veličanstvo, slava i scjena, nije bog sunce, komu plami
straža, pomoć, put, vladanje, sunčani su pod nogami;
otkup, plata, lijek, zamjena,
želja, utjeha, slas, ćutjenje, nije bog blago, carstvo i scjena
srce, život, duša i htjenje. ni stvorene dike dio
59
neg kom služe sva stvorena; riječ mu 'e djelo, pogled znanje,
nije bog slavan, lijep i mio život rados i uživanje.
neg pričudna i pričista
slava, milos, ljepos ista. Nije on vani i sve optječe,
nije zatvoren i sve puni,
Što 'e bog pitaš? On je tko je, svud nekrenut leti i teče,
er mi pri njem, rijet ću, nismo sve uzdrži, resi i kruni;
i u nam što je i koliko je, svud je i samo ondi nije
sve mi iz njega primili smo; grijeh i zloba stanom gdi je.
sve što jesmo pod zvjezdami,
on je veće neg mi u nami. Pače bud' ne po ljubavi,
i tu 'e s pravdom, kâ gre tiha,
Što 'e bog pitaš? On je u sebi er s osvetom blag se objavi
duh prilijepi kijem sva gore; i pedepše manje od griha,
blažen biti komu 'e trijebi ter milosti na njegove
i neblažen bit ne more; pedepsom nas istom zove.
kî 'e sad sve što sveđ bio je,
i sveđ bit će sada što je. Svud je i vazda, i kud pođe,
s mjesta u mjesto on ne hodi;
Što 'e bog pitaš? On prije vikâ i gdje priđe, ne pridođe,
u beskrajnoj neumrlosti otkle pođe, ne othodi;
sebi 'e slava privelika svijeta u dijelijeh vas stanuje,
i priuzmnožnom sebi 'e dosti, kako u svemu vas svijetu je.
sebi plata i dostojanje,
sebi družba, blago i stanje. On nevidjen sve zamijera,
vidjen slavne čini u njemu;
Što 'e bog pitaj sve što gledaš: on bez mjere svemu 'e mjera,
'On sve 'e svemu!' zavapit će. on bez svrhe svrha 'e svemu,
Pita' i tvoj grijeh prid kijem predaš; on bez mjesta stvor umrli
'Sve je on što ja nijesam' rit će. nesvršenijem mjestom grli.
Pitaj rajske svijesti i rijeti
inokupno one će ti: Sreća i zakon volja 'e njemu,
kôm sve vlada stvorenje ovo;
'Neizrečan je i neophitni, udes vjerno robuje mu
neprimjerni, nesmišljeni, na trenutje brz njegovo;
nepočeti, nedospitni, česti, kojijem svijet mijeni se,
netelesni, neockvrnjeni, o njegovu htijenju vise.
nepodložni, nedobiti,
nepomični, neizmjeniti.' Smrt se ista mu služit diči
i na njegov glas se oziva;
Svojoj skroven u svjetlosti isto ništa božjom riči
priuzvišeni bog pribiva, svo'u neplodnos usplođiva,
sveđ na istoku čestitosti, da na svjetlos provru gori
sveđ u podne bitja živa; prazne iz tmine lijepi stvori.
tako slavan kô zamjeran,
tač zamjeran, kô neizmjeran. On na krilijeh časa hrlih
vrijeme s nebom vrti odzgori
Svakčas stvara svo'e stvorenje, ter promjena pune umrlih
čijem ga hrani pun pokoja; bro'i stupaje suncu i zori,
ruka mu je svo'e hotjenje, i što 'e prije i poslije
stupaj mu je stavnos svoja, vremenitijem krugom vije.
60
Ne pristaje tač hrleći i sin istom sveđ ljubavi

pod pristoljem božjem vrijeme, sebe i ćaćka ljubi u sebi;
sve zanoseć i vrteći tijem odišu srećno u njima
kolovratom žderljivijeme, vječnu ljubav sličnu obima.
dokle i njega ne proždere
vjekovitos, kâ 'e bez mjere, - Ovo 'e ljubav koju slidiš,
o mê srce, duh prisveti,
vjekovitos, koja neće kijem što vidiš i ne vidiš
svršit, kako nije početa, uređeno bi na svijeti,
kâ 'e hip jedan, nu slijedeće kî s potopom svijeh dobara
i minuto sve susreta, slazi u naše duše odzgara.
kâ u dijele nerazdiona
sveđ je i bit će što 'e sveđ ona: Nesmiješani, nerazdioni,
gdi 'e njih jedan, svi su š njime
kôm bog žive, ne vremenom, i djeluju sveđer oni
mjerom tijeka nebeskoga, svemogućstvom združenime;
er nije mjerom moć svršenom ne to er im je pomoć trijebi,
mjerit život neumrloga, neg er jedna stvar su u sebi.
kî sabira krilo u svoje
što bit ima, što bi i što je. Tri su u jednom i naredan
jedan u tri sklad pozna se;
Još prije nego iz ničesa svi tri ujedno bog su jedan,
probudena svjetlos ova, svi tri bog su naponase;
za opstrijeti sva nebesa, u tri sopstva bog isti je,
svo'e zlaćeno platno osnova sopstvo s sopstvom isto nije.
i u skupu jedne dike
stvari ukaza svijem razlike; Dvor zamjeran na tri strane,
vječna rijeka u tri traka,
još ne opkruži sinje more dub sverodni u tri grane,
žalim zemlja stavna i dična, rajska svjetlos u tri zraka,
ni kruniše zemlju gore, i svemu u svem svi jednaci
goru vijenci dubja obična, traci, strane, grane i zraci.
kitno dubje plod bez broja,
slas i ljepos voće svoja; Prvi 'e život živ, drugi je
iz života život slavni,
odvijek svijesti svôm prislavnom od života svijeh treći je
razumijuć bitje svoje oživitelj vrhnaravni;
i mudrosti nepristavnom jedan sopstvo sobom ima,
ophiteći sve on što je, jednijem jedan, jedan dvima.
bog neizmjeran neizmjernoga
rodi u sebi sebe istoga. Ter kô u nami duša 'e jedna,
htijenje, razbor i spomena,
Ovo 'e vječni sin, sve od svega, tač vjeruje svijes pravedna
dobro od dobra, bog od boga, da u bogu svijeh vremena
riječ od znanja privišnjega, sred jedinstva vik pričista
slika ispuna ćaćka svoga, tri su stvari sve stvar ista.
š njim različna, š njim jedina,
ista bitjem, sopstvom ina. O mê srce zatravljeno,
ovo 'e tvoga raj pokoja,
Sina ljubeć s svom naravi, ovo 'e dobro tvê žuđeno,
ljubit sebe ćaćku 'e trijebi; tvâ razbluda, ljubav tvoja,
61
ljubav vrhu srebra i zlata, Ter već dostojna i spravljena

tvê ljuvezni kruna i plata. za čestitijeh zgar visina,
božjijem tijelom pokrijepljena
Ovo 'e tvoj bog, koga mnogu slavna iz ruke Masimina,
čijem slavu izrijet moj duh trudi, od ljuvezni umrije i svoga
ni ljeposti svo'oj ni mogu za sveđ steče žuđenoga.
zadovoljit môj požudi;
ne mogu izrijet, a o njem riti A sad, sveta diklo, koje
ne mogu se nasititi. obrah ljubav uzdisati,
okrunjeno čelo tvoje
Tijem ljubi ga ljubovnika, milostiva na me obrati
čezni, veni, kopni, gori, i u spijevanju mom veselo
čin' da ljubav privelika primit želju htjej za djelo.
tijelo satre, spraži, umori
i š njim mrtvijem zemlji ostavi Željeh doprijet pjevajući
sve zaprjeke tvê ljubavi. privisoke hvale tvoje,
kê sâm Jezus svemogući
Njega ljubi gdi 'e sve blago, njegda slično spovijedo je, -
njega hvali gdi 'e sve slavno, željeh, ali nejma moći
njega grli gdi 'e sve drago; sunce uresit sjena od noći.
njega uživaj gdi 'e sve stavno:
ti već ne ti neg on budi Nu ako nebo srca gleda,
u nj stvorena po razbludi.« ter je i želja s dostojnosti,
daj mi, ah daj mi da unaprijeda
Dospje, er podnijet jaka nije moj grijeh žalim tvôm žalosti,
već neizmjerni plam prsima; pak da ljubim gori u slavi
gine i oganj u njoj kî je, tvoga draga tvôm ljubavi!
što je umrlo iz nje otima,
nju pritvara i nje dike
za blaženstva resi uvike. Svrha osmoga i najposlednjega uzdisanja
62
RJEČNIK
abocati(tal.) - upravljati jedrom kalumati - dopustiti

alegranca (tal.) - veselje katarušiti - kotrljati
aliman - životinja kitni - kićeni
amant (tal.) - ljubavnik kletište - klijet
kon - kod
bahoriti - čarati konsolati (tal.) - tješiti
balati - plesati krotac - lonac
bidzaruša - čudakinja kukovježe (lok.) - ptice, sove
bimbin - povjetarac kukurijek - kriška
bitje - biće kutlica - šoljica
blazniti - privlačiti
burlati - rugati lasno - lako
butiga (tal.) - dućan legromant (grč.) - čarobnjak
lijenak - motka
cavtati - cvjetati lijer (grč.) - ljiljan
cijeć - zbog, radi luč - borovo triješće
cklo - staklo
makaruli - makaroni
čest - sreća man - uzalud
mantala - slatko od grožđa
ćućurin - vrsta ptice maraviljat (tal.) - jadati se
maškulina (tal.) - djevojče
daž - kiša mekuša - hobotnica
dikla - djevojka mižurina (tal.) - mokraća
dio gvardisime (tal, lok.) - sačuvaj bože mir - zid
došasti - budući mojemuča - majmun
dubje - hrastje, drveće mrčiti - zaprljati
dzidzanija - ćudljivost
nabunjiv - pobunjiv
edžipski - egipatski nepristavan - neprekidan
er - jer neprošast - neprolaznost
esperanca - čudo nescina - mala vrijednost
evrijenski - židovski nestavnost - nestalnost
nevati (se) - opirati (se)
favor (tal.) - naklonost nezgrovan - nezgrapan
feniče (tal.) - feniks ništor - ništa
harno - korisno oblas(t) - vlast
hrek - panj odi - ovdje
hvoja - grana odihaj - predah
opsinuti - osvijetliti
indje - drugdje orsusimo - hajde
intrigo (tal.) - čitav otar - oltar
ištom - tek
pačijent (tal.) - strpliv
jakno - kao paka - potom
jur - već paparata - paprika
63
parati - izgledati šibika - šiba

parac - odvjetnik škornja - čizma
parjati - napustiti šprlentati - biti čudan
pedepsa (grč.) - kazna špirun (tal.) - kljun
pjadžer (tal.) - zadovoljstvo švojica - svojta
pokli - budući da
pont - vrh tač - tako
poplesati - pogaziti tanačac - ples
pošetaji - šetnje tegnuti - uzeti
poslenik - magarac trabukati - proći
pospješno - brzo trator - tratinčica
potajnica - posrednica tresavica - groznica
potenca (tal.) - moć triš - triput
prfanti - prolaznici trijes - grom
prigon - došljak trudan - umoran
prik - opak tuj - tu
prikor - sramota tutti quanti (tal.) - svi
primižati - premokriti
uzriti - dozrijeti
rasrdžba - ljutnja
refreškavati - osvježivati vaj - nesreća
repiti (se) - ljubiti (se) vas - sav
resač - pokrivač vele - više (od), mnogo
rezistiti (tal.) - nastojati vik (uz negaciju) - nikad
rit, rijet - reći
riziko (tal.) - gorko zamani - uzalud
rusa - ruža zatravljen - očaran
zavara - sočivo
safur - sapun zenuti - prolistati
salčica - kobasica zgar - odozgor
scijeniti - misliti zrčiš - dvoriš
sej - ovaj
sion - silan žmujo - čaša
skrovan - skriven
slavic - slavuj
smeća - smutnja
smjenstvo - smionost
stavan - stalan
stražnik - stražar
strapac - grdnja
stren - satrt
striti - satrti
stupaj - korak
sudžit - podanik
suda - sudac
superbija (lat.) - oholost
supresto (lat.) - tobože
sved - uvijek
svjetiti - savjetovati
64

IgnjatDjurdjevic-Suze Marunkove

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

IgnjatDjurdjevic-Suze Marunkove

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Ignjat Đurđević: Suze Marunkove / Uzdasi Mandalijene pokornice

SUZE MARUNKOVE ........................................................................................................................3

iliti tužba ljuvena Marunka Mljećanina

Gdi u dublju, kê bez ploda Ne bjež', Pave, bud' mi blaga,

Prije bih muzo kravu i ženu, plačem, jaučem, vikam, hukam

slađa neg loj od bubrega; i košulju novu odzgara -

Tebi intrigo dô srce sam; i patrči da te deru,

il' se nožem proparan ti, -

Ostaševe poću od spile

SVRHA MARUNKOVIJEH SUZA

UZDASI MANDALIJENE POKORNICE

Gosp. VICENCU ZMAJEVIĆU,

Na XX. setembra MDCCXXVIII

Vjero sveta, koju zače i mâ trublja s boljom česti

Ištom lice Jezusovo mneć da je ona sunce s nebi,

komu ostavi prijeka šteta Nu razlog je, tko na svijeti

Zemlju plešem - ona usplodi Ah grdoćo mê krivine

Zvijer slikuje mû slobodu, Ah sad vidim u nevrijeme,

Svud se vidim, svud opako U ništa sam obraćena

U nemiru, sumnji i smeći Er samo ono rijet se može

Oblak kî mi sunce krije, Nu premda si, griješe, ništa,

sva se uduši zemlja kriva, zubljo, kâ si pako stakla,

Gdje ste, o žive smrti od gore, vapeć: 'Želje tvê veoma

ah jaoh krivcu kî se kaje Dospje i ufat uze paka

Privara je u grešniku tko god srne za upasti

Nu nije zaman: korit hoću Veljah: 'Bit ću ljubežljiva,

Čujte, luzi, mê taštine, Tad nesrećnom srcu momu

Ah da može hridju u tvomu tad zlatjenijeh romon žica

da je njeka boles mila veleći mi: 'Nije krivine

Govori mi drúga tada: nami rados strasi naši

posmjehnu se hitro na me, - kî su u valijeh, ljudi ih scijene

Dakle videć upućenu Ubo'ica je sebe istoga

Tajčas donije mi ispisane Lijepi srame, po kojemu

Donese mi dare iznova, Ti si slika od nebesi,

Ter laživa licu u momu vriježit srcem zle pohlepe,

Za zasjenit mê plahosti Tako i oblak, iz visine

Općih crkvu, da i tuj žele Ah jaoh u čem nijesam kriva,

Ah kolikrat ljubovnika Nađoh način vlasti opakom

Ah kolikrat vil gizdave Nu bog, kî proć opacime

Utoliko u potajno Njeko od zlobe, s kôm jačega

ovi onomu šapće: 'Nije

njim se srami, kad ga krije; i svađah se velekrati,

prosti i na moj grijeh prihudi Pokora bi ta mučila

Vjekostvorac ljubi i ćuti bješe cvilit naučila,

A ja vajmeh...!« - pak ispusti do nebesa kad slavite

da ljubjenje gnusoba je; još i speći sn'jah gizdave

Kolikrati ne idući gladna darim kê pravedna

kâ nemilo pade strena podnijet svaki trud najveći

David slavni, ruka oblasna, ter nje pamet silom plahu

Marta, tvoja sestra znana, zemlje evrijenske kruna i hvala,

mene uvrijeđen bog obljubi, Slavno 'e nosit carsku odjeću

sit je, er tone sred dobara, i činit ću težu i goru

Mislim sve što mislit neću, veselit se s sobom sjede,

vi ćutjenje, vi vam iste Man u pomnjah moj duh vene,

Blago onemu kî od svijeta ter ovacijem sebe sama

Ah proljetju primjerena slaviš hvalam, a bez broja,

tebi ostavljam što drago je, - drag si opeta tužnoj meni

Eto odijelih tvoga iz krila Drag si, drag si, er meni se

Pače za moć, kô je trijebi, A nadasve vrijeme drago

Ah tvê vrijeme neockvrnjena Ah ničemu prem kô tebi

Tvoje trnje bi njegovu Milos s slasti nerazdiona,

Tvoja zelen bi najbliža Ti si od voća došastoga

Tijem mrzim te, o pritamni Tobom pusti lug se odiva,

i kô svoju majku grle Hćeri srca božijega,