UPOTREBA BOJNIH OTROVA U IZVRŠENJU

GENOCIDA U SREBRENICI, SIGURNOJ ZONI

UJEDINJENIH NACIJA, JULA 1995
Srebrenička svjedočenja: ljudi su zbog otrova gubili pamet

U Rektoratu Univerziteta u Sarajevu, 21. januara 2009. promovirana je knjiga Muje Alića
"Upotreba bojnih otrova u izvršenju genocida u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija,
jula 1995". Nedavno preminuli autor, koji je bio stručnjak za bojne otrove, sakupio je brojna
svjedočanstva i izvještaje Armije BiH, koji ukazuju da je Vojska Republike Srpske - u namjeri
da zarobi i poubija Bošnjake koji su se povlačili prema Tuzli - dakle u vršenju čina genocida -
koristila i bojne otrove, artiljerijske hemijske granate i minobacačke hemijske mine.

Pripadnici VRS-a su na pravcima povlačenja kolone bošnjačkih muškaraca kontaminirali

potoke, bunare i izvore bojnim otrovima: CS, BZ i LSD-25. Alić navodi: "Za nepuna tri dana, u
toku egzodusa, od 12. do 14. jula 1995., pod djelovanjem bojnih otrova, zarobljeno je, a zatim
ubijeno 3.000 do 4.000 ljudi. Šesnaestog jula u širem rejonu Baljkovice, zarobljeno je 1.500 do
2.000 ljudi, koji su kasnije likvidirani." O tome najbolje govore svjedočanstva - njih 54 sabrana
u ovoj knjizi.

Ramiz Bećirević svjedoči da su se "(...) u zadnjem dijelu kolone ljudi počeli sami ubijati.
Postali su nepovjerljivi. Nisu se međusobno prepoznavali, te su kontrolisali jedan drugog da li
su osunećeni. Nakon pijenja vode osjetio je malaksalost, nesanicu, uznemirenost, bezvoljnost,
suhoću u ustima, smetenost. Primijetio sam kod mnogih saputnika agresivno ponašanje,
haluciniranje, plač, histerisanje". Senahid Mehmedović se "ponašao nekontrolisano", a neki su
"počeli pucati po nama govoreći da smo četnici".

Dr. Ilijaz Pilav svjedoči: "Kod jednog broja ljudi dolazilo je do kompletnog kočenja tijela,
drhtanja sa odsutnošću, gotovo svi su imali karakterističan izraz lica: razrogačene oči, s
istaknutim bulbusima, ušiljenim nosom, istaknutim jagodicama, suha usta, i dr." Salih
Muratović se sjeća da su "ljudi zbog udisaja otrova skrenuli s pameti. Neki su počeli blejati,
buncati i nenormalno se ponašati". Nuris Memišević je ispričao: "Profesora Muniba i još
nekoliko ljudi četnici su zarobili oko 12:00 sati 13. jula 1995. Munibu su dali kanistere
kontaminirane vode da ih odnese ljudima u koloni užasa, koji su je pili zbog velike žeđi. Nakon
10-15 minuta došlo je do 'ludila' i oko 15:00 sati preostali dio kolone krenuo je da se preda
četnicima. Došlo je do međusobnog masovnog ubijanja".

Dr. Avdo Hasanović je vidio "bjeličastu vodu potoka koju su saputnici pili zbog velike žeđi.
Nastajala je razdražljivost i bježanje iz kolone". Ejub Dedić je vidio kako njegovi saborci
"pokazuju predmete kojih uopće nije bilo - kamene zidove na livadama, osvijetljene gradove u
šumi i sl". U rejonu sela Baljkovice jedan je čovjek aktivirao ručnu bombu usmrtivši sebe i još
osam saputnika. Dr. Fatima Klempić-Dautbašić, koja se sa dijelom kolone uspjela probiti do
Tuzle, svjedoči o posljedicama djelovanja bojnih otrova: "U bolnicu je 8. 8. 1992. dovezeno 7-
8 ranjenika, od kojih su 2-3 bili teže ranjeni. Teži su zbrinuti u ambulanti, a ostali su ležali na
nosilima u hodniku, uz njih sam i ja bila. Nakon nekoliko minuta svi su ranjenici umrli na isti
način. Prestali su disati, a srce je kucalo još nekoliko minuta. Svi ovi ranjenici dovezeni su iz
sela Jažestica, a smrt je posljedica djelovanja bojnih otrova, koji su doveli do paralize disajne
muskulature." Knjiga Muje Alića svakako osvjetljava još jedan aspekt namjere ubijanja
srebreničkih muškaraca i mladića i poticaj je na daljnja istraživanja. (V. B.)