Brunislav Marijanović

TRANSJADRANSKA TRGOVINA U NEOLITIKU

UDK903.2:339](497.5:450)(210.5)"634" Brunislav Marijanović,
Izvorni znanstveni rad Sveučilište u Zadru,
Rukopis primljen: 28.11.2003. Odjel za arheologiju,
Rukopis odobren: 10.06.2004. 23000 Zadar - Hrvatska

U članku se raspravlja o nalazima koji ilustriraju ekonomske odnose između neolitičkih zajednica sa suprotnih
strana Jadrana. U teorijskom dijelu rasprave dotaknuto je pitanje metodoloških polazišta u razmatranju ove vrste
odnosa i naglašeno da je pri procjeni ekonomskih veza između neolitičkih zajednica potrebno postaviti što je
moguće čvršće kriterije za sigurnije prepoznavanje stvarnih predmeta razmjene i njihovo razdvajanje od pratećih
pojava. Nadalje se raspravlja o dvije konkretne vrste nalaza koji zasigurno ilustriraju taj aspekt odnosa medu
neolitičkim zajednicama. Prvoj vrsti pripadaju nalazi opsidijana koje je s obzirom na njegova nalazišta u Europi
moguće povezati jedino s područjem južne Italije odnosno Liparskim otocima. Drugu vrstu nalaza čine sjekirice
od nefrita i jadeita koje su sjedne strane povezane sa ligurskim, a s druge strane sa sicilijanskim nalazištima toga
minerala.

U hrvatskoj arheološkoj literaturi koja se bavi problematikom neolitika gotovo da i

nema nijednog prikaza, članka ili sinteze u kojima, među ostalim aspektima života neolitičkih
zajednica, nije dotaknuto i pitanje ekonomije, a u tome i pitanje razmjene dobara između
različitih neolitičkih zajednica. Kao pokazatelji te posebne vrste odnosa uzete se različite vrste
artefakata utilitarnog i ukrasnog karaktera, pa su među njima navedeni keramički, kremeni,
kameni ili koštani nalazi, a njihova stilsko-tipološka, tehničko-te-hnološka ili sirovinska
svojstva i odstupanje od standarda karakterističnih za ovaj zemljopisno-kuiturni ambijent jesu
ona mjerila koja ih u tim razmatranjima određuju kao prepoznatljive predmete razmjene.1
Nema nikakve sumnje da svi takvi predmeti pokazuju različite oblike posrednih ili
neposrednih veza i odnosa između neolitičkih zajednica, kao što nema sumnje da su između
tih zajednica postojali i različiti oblici razmjene. Premda se mnoge pojedinosti tih veza, pa i
ekonomskih, podrazumijevaju same po sebi, njihov dobar broj zasigurno nikada neće biti
arheološki posve egzaktno dokazan i razjašnjen, jer ni njihovo prepoznavanje ni pravilno
interpretiranje nisu pitanja sustavnosti i metodološke utemeljenosti u istraživanju nego gotovo
isključivo slučajnosti i sreće. Riječ je, naime, o onim oblicima posebnih odnosa koji ne
pripadaju području ekonomskih nego širih društvenih odnosa, a njihove posljedice, koje se
1
l Š.BATOVIĆ 1979., 513.; Š.BATOVIĆ, 1979.a, 553-554.; Š. BATOVlĆ, 1979.b, 609-610.; B. ČEČUK,
1970., 88-90.; B. ČEČUK - D. RADIĆ, 1995., 59.; B. ČEČUK- D. RADIĆ, 2001,87.; Z. BRUSIĆ 1995., 10., Z
BRUSIĆ, 2003. (rukopis). Najdalje u tome smislu ide i Bokićkoji, doduše nearheološki, govori i o
transjadranskoj trgovini žitaricama; J. BAKIĆ, 2001.,129.
mogu iskazivati i u arheološkoj građi, često mogu stvoriti dosta iskrivljenu sliku i o pravoj
prirodi na području ekonomskih odnosa. U te "specijalne" oblike odnosa, vrlo vjerojatno ilu-
striranih i odgovarajućim nalazima, spadaju npr. i endogamne ili egzogamne veze koje
zasigurno dovode i do određenih specifičnosti ponajprije u predmetima individualne svojine,
dok su, s druge strane, u takvim okolnostima neke stilsko-tipološke i tehničko-tehnološke
specifičnosti vrlo vjerojatno mogle nastati i u neizbježnom periodu adaptacije u novoj sredini.
Isto tako, jedan dio predmeta, koji se u određenom kulturnom okruženju iskazuju kao stilsko-
tipološka, tehničko-tehnolo-ška ili sirovinska specifičnost, vjerojatno pripada širokom
području religijskih ili paleopsiholoških determinanti neolitičkih zajednica i pojedinaca. To su
predmeti apotropejskog značenja, potom trofeji, darovi, izgubljeni pa pronađeni i zadržani
predmeti i si., a uzeti kao ilustracija ekonomskih odnosa, u pojednostavljenom pristupu toj
problematici, takvi predmeti stvaraju prilično iskrivljenu sliku. Napokon, neki objekti
razmjene, izrađeni od organskih materijala podložnih lakom propadanju u ovim zemljopisnim
okvirima teško će ikada biti pronađeni i identificirani u svom pravom značenju.
Poseban je problem pretjerano oslanjanje na stilsko-tipološka svojstva arheološke
građe, a pogotovo keramičkih nalaza, koji se u vrlo velikom broju primjera navode kao bitni
predmeti razmjene.2 Naravno, kod jednog dijela takvih nalaza nije upitna strana

2
Taj način gledanja osobito je karakterističan kod Š. Batovića u čijoj rekonstrukciji eko~ nomskih odnosa
tijekom pojedinih stupnjeva neolitika razmjena keramike ima uvjerljivo najveće značenje: "Razmjena ili trgovina
sa susjednim područjima razvija se već od l stupnja...Tako se u 11 stupnju razmjena proširuje s Primorja u
unutrašnjost Balkana, dolinom Neretve i Bosne do starčevačke kulture u srednjoj Bosni, gdje se su se izvozile
školje Spondvlus i fina monohromna i tehnikom a tremolo ižigosanjem ukrašena keramika. U posljednjem
stupnju starijeg neolitika, čini se, daše razmjenom iz južne Italije proširila u Dalmaciju slikana keramika." Š.
BATOVIĆ 1979., 53. "Razmjena dobara ima mnogo više tragova nego u prethodnoj fazi... U kakanjsku kulturu
mogle suše izvoziti određene pojedinačne, i posude na četiri noge, kojesu, uzpojedine druge posude, nastavile
izvoziti i u kasniju butmirsku kulturu, zatim pojedine ljudske kermičke figure s valjkastom glavom i kreme-ni
noževi...Posude na četiri noge prenosile su se s Primorja dolinom Drima u prelaznu zonu na područje
Metohije...S područja korenovske kulture u sjeverozapadnoj Slavoniji uvezena je u Smilčić manja količina
keramike. To su jedini sigurni uvezeni keramički proizvodi u danilskoj kulturi...Pojedini elementi iz danilske
kulture vjerojatno su prenijeti u Cakran-kulturu u Albaniju, kao što su posude na četiri noge, zvonasta plastika i
drugi oblici keramike. Pojedini su oblici prenijeti i u Grčku, naročito posude na četiri noge...U Kipoli kulturi, a
mjestimično i u južnoj Italiji, nalaze se pojedine keramičke posude sa svojstvima danilske kulture iz koje su, bez
sumnje, premjere u Italiju u međusobnoj razmjeni." Š. BATOVIĆ, 1979., 551-554.
"Razmjena dobara sa susjednim područjima bilo je dosta razvijena i mnogo šira nego u prethodnoj fazi. Mnogo
više se proizvoda izvozilo nego uvozilo... Srednja Dalmacija je najuže trgovala s južnom Italijom. Sjeverna
Dalmacija je imala manje veze sa sjevernom Italijom, dok je područje Istre u ovoj fazi razmjenjivalo robu sa
sjevernom Italijom. Manji broj keramičkih posuda tipa Malo Korenovo uvezen je u sjevernu Dalmaciju iz
sjeverozapadne Slavonije dolinom Une. Izvjesna razmjena se odvijala zapravo uzduž cijele granice ove kulture
prema unutrašnjosti. ...U vezi s tim je, bez sumnje, pojedinih posuda hvarske kulture, naročito zdjela ukrašenih
crvenom bojom, raširenih sve do Liparo. Osim toga, izrazit uvoz s Gargana predstavlja kremena sjekira,
kampinijenskog tipa, u Markovoj špilji. Pojedinačno su se vjerojatno uvozile i keramičke posude, što dokazuje
jedna slikana posuda iz Gudnje ijedna nađena u II stupnju butmirske kulture u Obrama II, koje potječu izSerra
d'Alto-kul-ture... Razmjena sa sjevernom Italijom tek je ustanovljena u ovoj fazi. Iz Istre su se izvozile pojedine
posude, naročito poluloptaste zdjele sa spiralnim ukrasom, a iz kulture u sjeveroistočnoj Italiji uvozile su se
posude sa četvrtastim otvorom, pintadere i neki drugi proizvodi. Š. BATOVIĆ, 1974., 609.-610. Također Š.
BATOVIĆ 1980., 92.
provenijencija i oni doista pripadaju onoj skupini nalaza koji nisu dio standardnog sadržaja
kulturnih entiteta ovoga prostora. Međutim, upitna je opravdanost njihova izjednačavanja s
onim kategorijama materijalnih dobara čiji import ima svoju svrsishodnost i ekonomsku
opravdanost. Naime, unatoč tome što su i takvi predmeti dospjeli mehanizmima sličnim
razmjeni drugih dobara, a vjerojatno su jedna od posljedica te razmjene, teško je vjerovati da
bi za zajednice na istom ili vrlo sličnom stupnju razvoja privrede, proizvodnih sredstava i
privredno-društvenih odnosa razmjena keramičkih predmeta mogla biti na razini onoga
zanimanja kakvo je postojalo npr. za sirovine (kremen i kamen, rožina), utilitarne predmete s
posebnim funkcionalnim prednostima, nakit od posebnih materijala ili pak hrana. To tim prije
što je riječ o zajednicama s niskoakumulativnom privredom koja nema potencijala za
razmjenu manje vrijednih vrsta artefakata. Isto tako je teško zamisliti da bi pojedine kulture,
odnosno zajednice koje ih tvore, imale ekskluzivitet u produkciji pojedinih tipova posuda i
njihovoj distribuciji na tako velikom području kakvo je ono od središnje Bosne do Albanije i
zapadne Grčke, ne samo zbog toga što se radi o posudama povezanim s očigledno dosta
rasprostranjenim kultom čiji pravi smisao još ne razbiremo, nego i zbog toga što bi taj
ekskluzivitet već podrazumijevao i sasvim određenu podjelu radai specijalizaciju proizvodnje.
Sve prethodno izrečeno još uvijek nije studiozna valorizacija dosadašnjih pogleda na
pitanje razmjene neolitičkih zajednica s istočnog jadranskog područja sa drugim
istovremenim zajednicama, nego samo letimična ilustracija složenosti problematike povezane
s tim pitanjem. Stilsko-tipološke i tehničko-tehnološke odlike različitih artefakata, .pogotovo
kada su tuđe kulturnom ambijentu u kojem su pronađeni, nedvojbeno dokazuju kulturne
kontakte i veze između različitih neolitičkih zajednica, pa, prema tome, mogu biti indikatori i
mogućih ekonomskih odnosa, ali takvi nalazi sami za sebe teško mogu biti sigurni dokazi u
tome smislu. Stoga se pri razmatranju ovoga pitanja kao primarni zahtjev nameće potreba
postavljanja koliko je moguće čvršćih kriterija za sigurnije prepoznavanje stvarnih predmeta
razmjene i njihovo razdvajanje od pratećih pojava, a posebno utvrđivanje realnih potreba za
razmjenom. Bez pretenzija da ovdje dadem bilo kakve konačne odrednice u tome smislu samo
ću napomenuti da je razmatranje pitanja razmjene neizbježno povezano s pitanjima:
• utvrđivanja stvarnih razloga i potreba razmjene u zajednicama s istovrsnim tipom
privrede i privredno društvenim odnosima,
• utvrđivanja ekonomskih potencijala za razmjenu unutar svake društvene zajednice,
• prepoznavanja predmeta razmjene
• lociranje izvora i porijekla razmijenjenih predmeta,
 • te fiksiranje teorijski i praktično realno održivih trgovačkih pravaca.
U tome kontekstu moj osobni pristup ovome pitanju podrazumijeva prije svega
oslanjanje na one podatke koji uključuju razmjenu sirovina, utilitarnih predmeta s posebnim
funkcionalnim prednostima, ukrasne predmete od rijetkih materijala i, naravno, hranu. Sve
ostalo su samo sekundarne ili tercijarne, bolje reći prateće, pojave u ovome tipu odnosa
između neolitičkih zajednica. Da ovakav pristup ima svoje utemeljenje pokazuje npr. i
situacija tijekom čitavog eneolitika. naime, za razliku od neolitika u kojemu su kontakti
između zajednica sa suprotnih jadranskih obala dokumentirane različitim vrstama arheološke
građe, tijekom eneolitika nalaza koji bi ukazivali na istovrsne veze nema niti na jednoj obali.
To je i razumljivo jer se središta za nove vrste sirovina i središta proizvodnje novih vrsta
oruđa više ne nalaze na suprotnoj obali, nego na unutarbalkan-skom i panonskm području,
barem za zajednice sa istočnog jadranskog prostora.
Slijedom takvog pristupa ovdje ću se ograničiti samo na dvije vrste nalaza čija
prisutnost na jadranskim nalazištima u Hrvatskoj nema značenje samo indikacije, nego
vrijednost posve jasnog pokazatelja razmjene, pa i po svojoj dokumentarnosti nedvojbeno
pripadaju prvoj kategoriji nalaza te vrste.
Prvoj vrsti pripadaju nalazi opsidijana koji se na našim nalazištima javljaju u dva
osnovna oblika: kao artefakti i kao odbitci. Svi ti nalazi već koji sami po sebi, odnosno po
prirodi samog materijala čija su nalazišta u ovome dijelu Europe posve nepoznata, zasigurno
pripadaju kategoriji importa, a s obzirom na njegova nalazišta u drugim dijelovima Europe
posve je jasno i s kojeg je područja uvezen. Naravno, sasvim egzaktnu potvrdu u tome smislu
mogu dati samo komparativne analize koje u ovome slučaju ne postoje, ali i uz određenu
suzdržanost zbog tog nedostatka držim da opsidijan s naših nalazišta može potjecati samo s
jednog područja. Naime, između ležišta u Slovačkoj, Biikk planini u Mađarskoj, Rumunjskoj,
Melosu, Sardiniji i Liparskim otocima.
Upravo su Liparski otoci ono područje s kojim je jedino realno povezivati nalaze na
hrvatskim neolitičkim lokalitetima.3 To je već zbog zemljopisnih razloga posve prirodna veza,
a dokumentirana je i drugim vrstama nalaza tijekom svih vremenskih odsjeka neolitika.4
S obzirom na kronološke pozicije naših nalaza, očigledno je da se s nabavom

3
J. Korošec je također mišljenja da bi nalaze opsidijana u Danilu trebalo vezati uz talijanska nalazišta i zalaže se
za njegovu prekomorsku distribuciju, J. KOROŠEC, 1958., 130.-131; B. ČEČUK se prema tome pitanju odnosi
dosta rezervirano; B. ČEČUK, 1968., 394.
4
Za potpun pregled nalaza koji ilustriraju te kontakte usporediti: Š. BATOVIĆ, 1979., 513.; Š. BATOVIĆ,
1979.0,551-554; Š. BATOVIĆ, 1974., 609.; B. ČEČUK, 1970., 88-90.; B. ČEČUK, 1980,27-32.postojanje
ulomaka istovrsno ukrašene keramike u neolitičkim slojevima Gudnje i Škarinog samograda osobno sam se
uvjerio pregledom neobjavljene građe u Muzejima Dubrovnika u Dubrovniku i u Arheološkom muzeju u Splitu.
opsidijana započelo već tijekom starijeg neolitika5, a zatim se nastavilo i tijekom srednjeg6 i
vjerojatno mlađeg neolitika.7
Premda ukupan broj tih nalaza nije velik, što je, čini mi se, i razumljivo s obzirom na
udaljenost i vjerojatnu,skupocjenost sirovine, vrlo je važno što su uz gotove artefakte
pronađeni f odbici koji jasno pokazuju da neolitički stanovnici naših nalazišta nisu nabavljali
samo gotove, ili poglavito gotove proizvode, nego i samu sirovinu koju su potom obrađivali u
svojim naseljima. Taj aspekt je, držim, veoma važan i zbog rješavanja pitanja vezanih uz sam
mehanizam distribucije i opsidijana i artefakata izrađenih od tog materijala. Naime, u vezi s
nalazima opsidijana na istočnom jadranskom području postavlja se pitanje: u kojoj su mjeri
neolitički stanovnici sa suprotnih jadranskih strana ravnomjerno participirali u distribuciji
opsidijana na njegovu istočnu obalu. Ili drugim riječima, pitanje je: jesu li opsidijan na
istočnu obalu distribuirali neolitički stanovnici s Apeninskog poluotoka, ili su ga ovdašnji
stanovnici sami nabavljali.
Postavljeno pitanje može djelovati posve retorički, a na prvi pogled može izgledati i
krajnje nevažno. Međutim, odgovor na tako formulirano pitanje u stvari je i odgovor na
pitanje o pravoj prirodi kontakata koji su se odvijali između zajednica s dviju jadranskih
obala. Premda su u našoj arheološkoj literaturi već više puta iznijete prilično decidirane
ocjene iz kojih proizlazi da se poznatim pravcem Hvar - Palagruža -Tremiti - Gargano odvijao
obostrano vrlo dinamičan i gotovo redovit promet, čini mi se da je ipak riječ O nešto
pojednostavljenim procjenama koji ne uvažavaju objektivne realitete plovidbe u vrijeme
neolitika. Naime, nema nikakve sumnje da je upravo taj otočni niz jedina moguća spojnica
dviju jadranskih obala, ali se pri tome ne smije izgubiti iz vida ni činjenica da je to
istovremeno i put koji iziskuje dugotrajne pripreme, da prijelaz sjedne na drugu obalu nije
trajao ni nekoliko sati ni nekoliko dana, te daje komunikacija tim putem vjerojatno ograničena
na razmjerno kratkotrajna plovidbeno povoljna razdoblja i vezana poglavito za ljetni period. S
druge strane, tim komunikacijskim pravcem zasigurno se nije odvijao masovan promet, nego
je on vjerojatno ograničen na manji broj poznavatelja plovidbenih pravila i navigacije, a

5
Najstariji nalazi potječu s naselja "Crno vrilo" kod 7adra koji nisu objavljeni, a istraživanje, koje od 2001. vodi
autor, još uvijek je utijeku
6
J.KOROŠEC, 1958., 110-131, T.LXVI,6.-v. Š. BATOVIĆ, 1963. ,97.
7
B. ČEČUK, 1968., 394. Nalaze opsidijana iz Vele spilje u ovome trenutku nije moguće sigurno vremenski i
kulturno opredijeliti jer voditelji istraživanja donose samo okvire podatke: "Produkti i materijalni ostaci dalekih
krajeva pronađeni su i otkopani na mnogrobrojnim lokalitetima jadranskih otoka, pa tako i u Veloj spilji i u
ostalim korčulanskim špiljama. Opsidijan (vulkanska staklo), kremen (silidjev dioksid), prirodne materijale, koje
je davni korisnik velalučke špilje upotrebljavao, i od kojih je pravio oruđe i oružje, zatim druge vrste kamena,
kao što sujadeit, serpentin idr. dobivao je jadranski neolitičars raznih strana Mediterana." B. ČEČUK- D.
RADIĆ, 1995., 59.; "Prozirni opsidijan s malo sivkastog onečišćenja zastupljen je samo simbolički, i to s
nekoliko manjih ulomaka uskih nožića." B. ČEČUK-D. RADIĆ, 2001., 87.
sasvim sigurno je ograničen plovidbenim sredstvima. U tim okolnostima već niz puta isticani
otočni niz Hvar - Korčula - Palagruža (ili Sušac) - Tremiti nema značenje samo orijentacijskih
točaka i međustanica preko kojih se svladava ukupna razdaljina između dviju krajnjih točaka,
nego ima vrijednost etapnih odredišta na kojima se boravi onoliko dugo koliko to plovidbene
mogućnosti zahtijevaju. Stoga i arheološku građu na otocima kao što su Palagruža8 i Sušac9
treba promatrati upravo u tome kontekstu. Sve ostalo su, po mome mišljenju, prilično
slobodne spekulacije.10
Vraćajući se sada prethodno postavljenom pitanju o načinu nabavljanja opsidijana,
odnosno pitanju jednostranog ili obostranog tipa transja-dranske razmjene, čini mi se da u
tome kontekstu ne treba veliku pažnju obraćati na tipološke sličnosti u drugoj građi
Drugoj vrsti nalaza pripadaju sjekirice od nefrita i jadeita čija je prisutnost na našim
jadranskim nalazištima donedavno bilježena samo na razini rariteta, a na čije je značenje u
profiliranju kulturnog sadržaja neolitičkih zajednica ovoga područja i njihovih veza s drugim
područjima pred nešto manje od deset godina pažnju skrenuo N. Petrić. Prema njegovom tada
iscrpnom,11 a danas nešto dopunjenom pregledu nalazišta, sjekirice od nefrita i jadeita
rasprostranjene su na čitavom ovome području, s krajnjom sjevernom točkom na otoku Krku i
krajnjom južnom na poluotoku Pelješcu. Premda se najvećim dijelom radi o slučajnim
nalazima bez sigurnog kulturnog i kronološkog konteksta, u dva se primjera ti nalazi mogu
posve jasno i sigurno odrediti i kulturnom i vremenskom smislu. Riječ je o nalazima s
lokaliteta "Crno vrilo" kod Zadra, koji pripadaju impresso-kulturi starijeg neolitika12 i nalazu
iz Markove špilje na Hvaru, koji pripada hvarskoj kulturi mlađeg neolitika.13 Premda se ostali
nalazi ne mogu ovako jednostavno kulturno-vremenski opredijeliti, držim da nalazi s ova dva
lokaliteta ipak određuju ukupan vremenski okvir unutar kojega treba razmatrati prisutnost
svih ostalih danas poznatih nalaza te vrste kod nas. To tim prije što dosada nisu poznati nalazi
koje bi bilo moguće makar hipotetički razmatrati izvan tog vremenskog okvira.

8
S. FORENBAHER - V. GAFFNEY - J. W.HAYES - T. KAISER - B. KIRIGIN - .P LEACH - N. VUJNOVIĆ,
1994., 39.
9
Za podatke o nalazima s otoka Sušca zahvaljujem kolegi D. Radiću koji je tamo proveo istraživanja manjeg
opsega.
10
Z Brusić iznosi sljedeće mišljenje: "Stogaće osnovno obilježje ovog razdoblja primitivne privrede,
pripitomljavanja životinja i upotrebe keramike bit intenziviranje kontakata i miješanja stanovništva na čitavom
priobalju Mediterana. Kada govorimo o kontaktima u ovom dalekom razdoblju semog i šestog tisućljeća prije
Krista, onda ne ožemo govoriti o velikim migracijama stanovništva, već o organiziranim putovanjima manjih
skupina u potrazi za hranom, oruđemi pogodnijim prostorima za život" Z. BRUSIĆ 1995.,10. Slično mišljenje o
moreplovstvu plovnim putovima i plovnim sredstvima u neolitiku autor je i ranije iznosio; Z. BRUSIĆ, 1970.,
552.-555.
11
N. PETRIĆ, 1995., 5. i dalje.
12
B. MARIJANOVIĆ, 2002. ,123. i dalje.
13
G. NOVAK, 1962.,93-97, T. 26,1; N.PETRIĆ, 1980.
 Već zbog prirode materijala od kojega su izrađeni, spomenuti nalazi ne ostavljaju
nikakva prostora sumnji o njihovoj provenijenciji izvan ovoga područja niti dovode u pitanje
razmjenu kao mehanizam njihove nabave. Ono o čemu je u tome kontekstu moguće
raspravljati jesu pitanja njihova točnog porijekla i pravca kojim su na ovo područje
pristizali.Dakako, za sigurno rješavanje prvog pitanja potrebne su komparativne mineraloške
analize i uzoraka i potencijalnih izvora sirovine koje usvim navedenim primjerima danas još
uvijek ne postoje. No, neovisno i o tomu, čini mi se posve sigurnim da između poznatih
ležišta nefrita i jadeita u Europi - Šleska, sjeverozapadna Italija i Švicarske Alpe, Sicilija -
ovdje u obzir dolaze samo sjeverna Italija i Sicilija. Takvo rješenje nameće se već zbog
zemljopisnih razloga, ali i zbog kontakta između neolitičkih zajednica sa suprotnih obala
Jadrana koji su dokumentirani i drugim vrstama nalaza.
U tome se kontekstu, naravno, odmah name će i pitanje koje je od ta dva područja
imalo veće značenje, što podrazumijeva i utvrđivanje prioritetnog pravca kolanja spomenute
vrste nalaza, Premda posve egzaktan odgovor na ta pitanja mogu dati samo komparativne
mineraloške analize, čini mi se da se do određene razine na njih može odgovoriti i posrednim
putem.
Zbog povezanosti južne Italije i srednjojadranskih otoka, dokumentirane i drugim
vrstama nalaza, značenje Sicilije u tom smislu nameće se već samo po sebi, pa tu mogućnost
treba posve ozbiljno uzeti u obzir. Međutim, u ovome trenu tku ozbiljnu teškoću pri ovakvom
razmatranju toga pitanja predstavlja nedostatak istovrsnih nalaza u tome dijelu Italije.
Naime, ako je u tome dijelu Italije uporaba takvih artefakata u ovome periodu skromna
ili u njihovoj razmjeni s drugim područjima, a mogućnost da su samo zbog toga razloga
neolitičke zajednice s istočnog jadranskog prostora i zajednice s područja Sicilije ostvarile
izravan kontakt izgleda malo vjerojatna,
Kada je riječ o području sjeverozapadne Italije, kao prostoru s kojim treba povezati i
nalaze na hrvatskim nalazištima, tu stvari stoje znatno drukčije. Naime, na neolitičkim
nalazištima sjeverne Italije nalazi sjekirica ove vrste dobro su dokumentirane, pa se, uz
činjenicu da je to područje na kojemu se nalazi i sirovina za njihovu izradu, vjerojatnost
njihova širenja iz toga područja i prema susjednim zajednicama čini posve vjerojatna.
Međutim, u tome kontekstu prilično veliki problem predstavlja njihova dosta velika disperzija
na našem dijelu jadranske otoka obale i dijela zaleđa. S prilično ravnomjernom
raspoređenošću na otocima i obali, praktički su zastupljene na čitavom primorju. Doduše, na
sjevernom dijelu njihova je koncentracija nešto veća, ali pri današnjem stanju istraženosti to
može biti i posljedica slučajnosti. Koliko god je široka rasprostranjenost nalaza ove vrste
važna zbog sagledavanja opsega njihove ukupne uporabe u neolitičkim zajednicama našeg
primorja, ona ima i otežavajuće značenje
S druge, strane veliki nedostatak u cjelovitijem sagledavanju ovoga problema
predstavlja to što većina primjeraka pripada slučajnim nalazima, pa to onemogućava
sagledavanje opsega njihove uporabe i disperzije po užim vremenskim odsjecima neolitika.
To bi svakako znatno olakšalo rješavanje osnovnog pitanja: njihova točnog porijekla i pravca
kojim su na ovo područje pristizali. Dakako, za sigurno rješavanje prvog pitanja potrebne su
komparativne mineraloške analize i uzoraka i potencijalnih izvora sirovine koje usvim
navedenim primjerima danas još uvijek ne postoje. No, neovisno i o tomu, čini mi se posve
sigurnim da između poznatih ležišta nefrita i jadeita u Europi - Šleska, sjeverozapadna Italija i
Švicarske Alpe, Sicilija - ovdje u obzir dolaze samo sjeverna Italija i Sicilija. Takvo rješenje
nameće se već zbog zemljopisnih razloga, ali i zbog kontakta između neolitičkih zajednica sa
suprotnih obala Jadrana koji su dokumentirani i drugim vrstama nalaza.
U tome se kontekstu, naravno, odmah name će i pitanje koje je od ta dva područja
imalo veće značenje, što podrazumijeva i utvrđivanje prioritetnog pravca kolanja spomenute
vrste nalaza, Premda posve egzaktan odgovor na ta pitanja mogu dati samo komparativne
mineraloške analize, čini mi se da se do određene razine na njih može odgovoriti i posrednim
putem.
Zbog povezanosti južne Italije i srednjojadranskih otoka, dokumentirane i drugim
vrstama nalaza, značenje Sicilije u tom smislu nameće se već samo po sebi, pa tu mogućnost
treba posve ozbiljno uzeti u obzir. Međutim, u ovome trenu tku ozbiljnu teškoću pri ovakvom
razmatranju toga pitanja predstavlja nedostatak istovrsnih nalaza u tome dijelu Italije.
Naime, ako je u tome dijelu Italije uporaba takvih artefakata u ovome periodu skromna
ili u njihovoj razmjeni s drugim područjima, a mogućnost da su samo zbog toga razloga
neolitičke zajednice s istočnog jadranskog prostora i zajednice s područja Sicilije ostvarile
izravan kontakt izgleda malo vjerojatna.
Kada je riječ o području sjeverozapadne Italije, kao prostoru s kojim treba povezati i
nalaze na hrvatskim nalazištima, tu stvari stoje znatno drukčije. Naime, na neolitičkim
nalazištima sjeverne Italije nalazi sjekirica ove vrste dobro su dokumentirane, pa se, uz
činjenicu da je to područje na kojemu se nalazi i sirovina za njihovu izradu, vjerojatnost
njihova širenja iz toga područja i prema susjednim zajednicama čini posve vjerojatna.
Međutim, u tome kontekstu prilično veliki problem predstavlja njihova dosta velika disperzija
na našem dijelu jadranske otoka obale i dijela zaleđa. S prilično ravnomjernom
raspoređenošću na otocima i obali, praktički su zastupljene na čitavom primorju. Doduše, na
sjevernom dijelu njihova je koncentracija nešto veća, ali pri današnjem stanju istraženosti to
može biti i posljedica slučajnosti. Koliko god je široka rasprostranjenost nalaza ove vrste
važna zbog sagledavanja opsega njihove ukupne uporabe u neolitičkim zajednicama našeg
primorja, ona ima i otežavajuće značenje.
S druge, strane veliki nedostatak u cjelovitijem sagledavanju ovoga problema
predstavlja to što većina primjeraka pripada slučajnim nalazima, pa to onemogućava
sagledavanje opsega njihove uporabe i disperzije po užim vremenskim odsjecima neolitika.
To bi svakako znatno olakšalo rješavanje osnovnog pitanja.
LITERATURA

1. J. BAKIĆ, Prehrana korisnika Vele špilje ti svjetlu prehrane stanovnika u neolitiku,

Znanstveni skup "Arheološka istraživanja na području otoka Korčule i Lastova" (Vela
Luka i Korčula 18.-20. travnja 1991.), Izdanja Hrvatskog arheološkog, društva, 20,
Zagreb, 2001.
2. Š. BATOVIĆ, Neolitsko naselje Smilčić, Radovi Instituta JAZU, X, Zadar, 1963.
3. Š. BATOVIĆ, Impresso kultura, PJZII, Sarajevo, 1979.
4. Š BATOVIĆ, Danilska kultura, PJZII, Sarajevo, 1979.
5. Š. BATOVIĆ, Hvarska kultura, P]Z II, Sarajevo, 1979.
6. Š. BATOVIĆ, Leconomia sull'Adriatico nellelta'del neolitico, Rivista dell'studi
abruzzesi, XIX, Roma, 1980.
7. Z. BRUSIĆ, Problem plovidbe Jadranom u prehistoriji i antici, pomorski zbornik, 8,
Zadar 1970.
8. Z. BRUSIĆ, Naselje iz starijeg neolitika na Vrbici kod Bribira, Diadora, 16-17, Zadar,
1995.
9. Z. BRUSIĆ, Pokrovnik kod Šibenika, neolitičko nalazište, (rukopis).
10. B. ČEČUK, Jadran u prethistoriji (u svjetlu arheoloških istraživanja), Pomorski
zbornik, 6, Zadar, 1968.
11. B. ČEČUK, Kampinijen na istočnoj obali Jadrana, Adriatica praehistorica et antiqua,
Miscellanea Greggo-rio Novak dicata, Zagreb, 1970.
12. B. ČEČUK, Vela ijakasova špilja na otoku Korčuli, "Dolina rijeke Neretve od
prethistorije do ranog srednjeg vijeka" (Znanstveni skup Metković, 4. -7. listopada
1977), Hrvatsko arheološko društvo, Split, 1980.
13. B. ČEČUK - D. RADIĆ, Vela spilja, Pretpovijesne kulture Korčule, Katalog izložbe,
Dubrovnik, rujan-listo-pad 1995., Vela Luka, 1995.
14. B. ČEČUK-D. RADIĆ, Vela spilja -preliminarni rezultati dosadašnjih istraživanja,
"Arheološka istraživanja na području otoka Korčule i Lastova", (Znanstveni skup Vela
Luka i Korčula 18.-20. travnja 1991.), Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb, 2001.
15. S. FORENBAHER-V. GAFFNE7-J. W. HAYES-T. KAISER-B. KIRIGIN-P.
LEACH-N. VUJNOVIĆ, Vis -Hvar - Palagruža 1992-1993, Preliminarni izvještaj
projekta jadranski otoci, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 86, Split,
1994.
16. Š. LJUBIĆ, Spomenici osobita lika iz kamene dobe, odkriti u Dalamciji, a sada u
 arheološkom muzeju u Zagrebu, Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva,
10,1888.
17. J. KOROŠEC, Neolitska naseobina u Danilu Bitinju, Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1958.
18. B. MARIJANOVIĆ, Novi nalazi minijaturnih neolitičkih sjekira odjadeita u
Dalmaciji, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja ANUBIH, XXXII/29,
Sarajevo-Frankfurt am Main-Berlin-Heidelberg, 2002.
19. G. NOVAK, Markova špilja na otoku Hvaru, Arheološki radovi i rasprave II, 2,
Zagreb, 1962.
20. N. PETRIĆ, Prethistorijske kulture Pelješca, Pelješki zbornik, l, 1976.
21. N. PETRIĆ, Sjekira od nefrita iz Markove špilje, Vijesti muzealaca i konzervatora
Hrvatske, 4.1980.
22. N. PETRIĆ, Sjekire odžadeita i nefrita u pretpovijesti Hrvatske, Histria Archeologica,
26, Pula, 1995.
23. VULETIĆ, Novi neolitski nalazi na području Cetinske krajine, Sinj, 1973.
24. F. RADIĆ - V. VULETIĆ VUKASOVIĆ, Prehistorički predmeti s otoka Korčule i
poluotoka Pelješca u Dalmaciji, Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva,
12,1890.