BOSANSKI SEFARDI

Duh Bosne: Sv. 3, Br. 1, januar 2008

Muhamed Nezirović BOSANSKI SEFARDI  
http://www.spiritofbosnia.org/?lang=bos&x=90&y=94
U šesnaestom stoljeću, u doba dolaska Sefarada u Bosnu, Otomansko carstvo bilo je u punom naponu snage i
stalno se pomicalo prema zapadu i sjeveru, tako da će u vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566)
dosegnuti i svoju najveću slavu, a to će doba biti i epoha najveće moći sefardske zajednice i njenog punoga
uspona i uspjeha.  Nošeni svojim radnim elanom i potrebom da bolje žive i Sefardi su išli dalje prema zapadnim
dijelovima Balkanskog poluotoka. . .  U Sarajevo i Bosnu oni su mogli dolaziti iz dva pravca, preko Dubrovnika ili,
kopnenim putem, preko Soluna.  Danas se ovaj posljednji put uzima kao sigurniji.  Obično se misli da se prva
skupina Židova naselila u Sarajevu godine 1565. i ta se godina uzima kao datum njihovog stalnog naseljenja u
Bosnu i Hercegovinu.   . . . Rumelijski beglerbeg Sijavuš-paša [je] godine 1581. ili 989. godine po hidžri sagradio
u Sarajevu jednu nastambu koja će odmah ponijeti ime Sijavuš-pašina daira, u narodu će pak ona  ostati poznata
pod imenom Velika avlija, dok će je sarajevski Sefardi zvati jednostavno il Kortižo što je prijevod ovog turcizma, ili
pak Hanizitju, što bi značilo “mali han”. . .
Često se u znanosti kao i u popularno pisanim člancima koji govore o ovoj nastambi u Sarajevu piše da se radilo
o getu u kojem je stanovala ova sefardska zajednica.  Tim se svakako prenosi model koji je postojao u zapadnom
svijetu, a koji se ticao stanovanja pod turskom upravom.   Posebne četvrti za Jevreje na Zapadu Evrope nastale
su poslije haranja crne kuge godine 1348.  Oni Židovi koji su se nekako spasli pozvani su da se ponovno nasele u
gradove koje su napustili, ali pod uvjetom da stanuju u posebnim za njih određenim četvrtima.  Cijeli taj kvart bi se
zatvarao po zalasku sunca, tako da Židov nije mogao iz njega izaći, niti, pak, neki kršćanin u njega ući.  U
Veneciji su Jevreji 1394. morali nositi na prsima komad žute krpe “velike kao mali kruh od četiri dinara sa velikim
slovom ‘O’”.  Taj isti grad dao je svijetu novu imenicu ghetto.  Naime, godine 1516. mletačke vlasti su prisilile
njegove jevrejske stanovnike da se nasele u jednoj četvrti u blizini Ghetto Novo—Nove talionice željeza. . . .
Ništa sličnog nije bilo u Sarajevu.  Izgleda da čak Velika avlija ili Kortižo nije u početku ni bila sagrađena da prima
Jevreje. . . . Sigurno je jedno, da su u il Kortižu, to jest Sijavuš-pašinoj dairi, stanovali samo siromašniji Sefardi,
dok su drugi, oni bogatiji, bili razasuti po brojnim sarajevskim mahalama.  Ne treba zaboraviti pri svemu ovome ni
činjenicu da su Židovi voljeli živjeti i stanovati zajedno . . . [B]osanski Sefardi imaju i jednu poslovicu koja
odslikava to stanje i tu volju da se zajedno živi, jedni pored drugih: al kazalito medio blahito, to jest, Jevrejin koji
živi na selu već je polukršćanin.  Ovim se svakako aludira na to da je onaj koji živi sam, udaljen od zajednice, a
saminm tim i od svoga naroda i svoje vjere.
Svakako da se broj Sefarada rastom Sarajeva stalno uvećavao i to ne samo prirodnim priraštajem nego i
pridošlicama sa strane.  Neki su došli iz susjednih dalmatinskih gradova privučeni mogućnošću zarade, a većina
vjerskom slobodom, drugi su dolazili sa muslimanskim stanovništvom koje je napuštalo krajeve koje su Turci zbog
ratnih prilika napuštali.  Tako su se u Bosnu, istina mnogo kasnije, uselile obitelji Tolentino, Krispi i De Mantova,
čija prezimena pokazuju da se radi o Sefardima koji su ranije živjeli u talijanskim gradovima.  Poznato je također
da je poslije pada Budima, 2. rujna 1686, i njegovog napuštanja od strane Turaka, u Sarajevo stigla jedna grupa
Jevreja iz toga grada—sigurno Sefarada—i tu se stalno nastanila.  Sličan slučaj se desio mnogo kasnije, kada je,
na primjer, u Bosnu došla beogradska sefardska obitelj Mevorah.  Izrael Mevorah, glava te porodice, bio je turski
vojni liferant te se zajedno sa muslimanskim izgnanicima is Srbije, u doba napuštanja srbijanskih varoši 1867.
godine od strane muslimanskog stanovništva za vladavine kneza Mihala Obrenovića, doselio iz Beograda u
Bosnu.  Turske su mu vlasti kao i svim ostalim izbjeglicama—muhadžerima—dale besplatno zemlju i kuću u
Bosanskoj Kostajnici gdje se jedan broj izbjeglica sklonio.  . . .
I mnogi drugi Sefardi dolazili su iz Srbije, Makedonije, Bugarske i Turske u Bosnu i tu se stalno nastanjivali.  Tako
se uz prezimena koja dr M. Levy citira u svom poznatom djelu Die Sephardim in Bosnien, izašlom u Sarajevu
1911, mogu naći i druga kojih nije ranije bilo u Sarajevu ili u drugim bosanskim varošima.  Takvo prezime u Tuzli
bilo je Konfino, u Prijedoru Mevorah (preselili se iz Banja Luke), u Banjoj Luci, Nahmijas, u Brčkom Almoznino, u
Sarajevu De Majo i Tuvi.  Sve ove obitelji došle su iz Srbije.  Ovadije i Alevi stigli su iz Bitolja, Ušćuplije, kako im
samo ime kaže, bili se iz Skoplja.  Neke porodice došle su iz Bugarske, Samokovlije iz Samokova, Kaponi iz
Ruščuka, Elazari iz Čustendila.  Kamhi i Levi stigli su iz Albanije, a Konforti i Kavesoni iz Novog Pazara.  Ne treba
također zaboraviti da je ova narodna zajednica bila jako pokretna, pa su se Jevreji iz Sarajeva tijekom stoljeća
naselili skoro po svima gradovima Bosne i Hercegovine, a neki su otišli i izvan njenih granica.  Tako se već 1749.
godine u Splitu sreće židovska obitelj Serraglio, što svakako govori da se ona u ovaj grad doselila iz Sarajeva čije
je talijanizirano ime i dalje nosila.  Tako će biti i u novije doba, samo će procesi doseljavanja u Split biti još
intenzivniji.  Dok su na starom židovskom groblju iz 1571. počivale starosjedilačke obitelji Camposi, Cittanova,
Fermo, Viterbo, Livorno, Lucena, Valenzino, koje su izumrle, dotle su u Splitu počeli da trguju Sefardi pristigli iz
Bosne, osobito iz Sarajeva pa se tako već tridesetih godina našeg vijeka moglo reći da je splitska sefardska
zajednica bila samo jedno krilo one sarajevske.  Cijelo vrijeme veze između židovskih općina Bosne, Dalmacije i
Mletaka bile su ne samo stare nego i snažne.  Tome je svakako doprinosila i Splitska skela, jedna vrsta
pretovarnog centra preko kojeg se obavljala trgovina između talijanskih krajeva i Bosne, otvorena 1592, u kojem
su veliku ulogu igrali i bosanski Sefardi.  Zbog toga se ne treba čuditi što se i u talijanskom govoru talijanskih
Sefarda ponekad sreću nama znani turcizmi kao što nam o tome svjedoči i poneki odlomak romana Il giardino di
Finzi Contini Giorgia Bassania koji tako maestralno opisuje život jedne sefardske porodice iz drevnog talijanskog
sefardskog centra, grada Ferare. . . .
Prvi zvanični popis stanovništva iz turskog vremena, iz 1851/1852. godine, pokazao je da su tada u Sarajevu
živjela 1074 Jevrejina muškarca, a u cijeloj Bosni i Hercegovini, u tadašnjim njeni granicama, ukupno 2170. 
Uskoro je došlo i novo vrijeme započeto Berlinskom kongresom, ali i austrijski popisi pokazuju stalni rast
židovskog pučanstva.  Sefarada je 1878. bilo tri tisuće, 1895, 5729, a 1910. godine 8219.  Ovako naglom porastu
sefardskog stanovništva doprinosio je svakako i veoma visok natalitet.  U travnju 1941. godine u granicama
Bosne i Hercegovine živjelo je ukupno četrnaest tisuća Židova, a od toga samo u Sarajevu oko deset hiljada. 
Ogromnu većinu njih sačinjavali su sefardski Jevreji, dok su Aškenazi predstavljali manjinu od nekih dvije tisuće
dvije stotine duša.
Ova zajednica je za vrijeme Drugog svjetskog rata izuzetno propatila i izašla je iz njega skoro potpuno uništena. 
Stoljećima stvarana dobra, kako materijalna tako i duhovna, hramovi, knjige, sve je zauvijek nestalo.  Devet
tisućea sarajevskih Jevreja odvedeno je u logore širom Evrope.  Samo njih 1237 uspjelo je da se vrati . . .  U
unutrašnjosti Bosne I Hercegovine stanje je bilo slično ako ne i teže.  Od 3983 Židova samo njih 546 preživjelo je
užasnu moru Drugog svjetskog rata.
 
Dolazak Jevreja u Sarajevo
Prvi pisani dokument koji govori o Jevrejima u Sarajevu je dokument u sidžilu sarajevskog suda iz 1557. g. Tu je
zabilježeno da je iza smrti nekog pisara - katiba Jusufa ostalo duga u iznosu od 1.852 akče. Taj novac pokojnik
je bio dužan bojadžiji Hasanu i jednom Jevreju. Ovaj podatak upućuje na činjenicu da se pomenuti Jevrej bavio
najvjerovatnije bankarskim poslovima, te da je davao novac u zajam.

I u drugom sačuvanom sarajevskom sidžilu iz XVI stoljeća, tačnije u onom iz 1565. g. spominju se Jevreji kao
trgovci čohom i sahtijanom.

Prvi Jevreji u Sarajevu bili su nastanjeni u Sagrakči Hadži Mahmudovoj mahali, u narodu poznatijoj pod imenom
Ulomljenica, a koja je obuhvatala dio Sagrdija, Ulomljenicu i dio današnje Toromanove ulice.

Krajem XVI stoljeća veliki vezir Sijavuš - paša, sagradio je veliki han tzv. Sijavus - pašinu dairu, koju su Jevreji
nazivali Kortiž, a ostali građani Velika avlija. Ovaj objekat podignut je kao evladijet vakuf, vezan za Sijavus -
pašine zadužbine i njegovo potomstvo u Istanbulu i poklonio Jevrejima da tu stanuju. Ova nastanba bila je
locirana u blizini sarajevske čaršije, a uz nju je nešto kasnije sagrađen i staru jevrejski hram. Taj prvi sakralni
objekat sarajevskih Jevreja Sefarda nazvan je još i "II Kal Grandi". Po svojoj koncepciji ovaj hram podsjeća na
hramove daleke Španije. Prvi poznati sarajevski rabin bio je Samuel Baruh porijeklom iz Soluna, grada u kojem
je živio veliki broj Jevreja.

Sijavuš - pašin han, mada u početku mjesto najveće koncentracije Jevreja, nije nikada poprimio oblike klasičnog
getta kao što je bilo slučajeva na zapadu. Vrata "Velike avlije" nisu se nikada zaključavala, a jevrejski trgovci
imali su svoje dućane u sarajevskoj čaršiji i bili članovi pojedinih esnafa. Sijavuš - pašini biografi zabilježili su da
je on bio porijeklom iz naših krajeva, jedno vrijeme rumelijski beglerbeg a potom veliki vezir. Umro je u Carigradu
1602. g. Ova jevrejska nastanba, kao i mnoge građevine u Sarajevu često je stradala u požarima, a potpuno je
izgorila 8. augusta 1879. g. u velikom požaru koji je zahvatio sarajevsku čaršiju i njenu okolinu. Prema
savremenicima, pred njen nestanak ova zgrada imala je 46 soba. Inače to je bio prvi primjer kolektivnog
stanovanja u Sarajevu.

Doselvši se na ove prostore, Jevreji su se uklapali u već ranije, utvrđen sistem trgovine. U njega su unosili
sobom donesena materijalna sredstva i, osobito, svoje sposobnosti. Njihova uloga bila je posebno značajna u
spoljnoj trgovini, zbog toga što su Jevreji bili povezani sa drugim jevrejskim naseobinama i pojedincima širom
Osmanskog Carstva, a i izvan njega. Jevreji su najviše svojih poslova obavljali preko Dubrovnika, a od kraja XVI
stoljeća kada je otvorena splitska skela, većina sarajevskih trgovaca kako muslimana tako i Jevreja, orijentisala
se na trgovinu sa Venecijom i drugim
Italijanskim gradovima preko Splita.

Dolaskom na Balkan, Jevreji su znatno doprinijeli razvoju privredne djelatnosti, posebno u novom načinu
organizovanja poslova, uvodeći nove forme i metode kapitalističke privrede. U XVI stoljeću Sarajevo je jak
privredni i trgovački centar, najznačajniji u Bosni i jedan od najvećih na Balkanu. Karavane natovarene
raznovrsnom robom pristizale su u ovaj grad i sa istoka i sa zapada, da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava
gradskog stanovništva. Pored domaćih trgovaca, zatim Dubrovčana, Mlečana, Firentinaca i drugih, Jevreji
počinju igrati sve značajniju ulogu u trgovini ovog grada, posebno spoljnjoj.

I Mlečani i Dubrovčani bili su zainteresirani da na svoju stranu privuku jevrejske trgovce. Sarajevski Jevreji su
poslije otvaranja splitske skele znatno više poslova obavljali preko ove luke, nego preko Dubrovnika kao ranije.
Sačuvana je jedna pretstavka sarajevskih trgovaca iz 1607. g. koji su bili zainteresirani za trgovinu preko Splita,
koji su potpisali 21 muslimanski i 18 jevrejskih trgovaca.

Među trgovcima Jevrejima nastanjenim u Sarajevu u XVI stoljeću, spominje se Mojsije Kuzino, Haim Menahem i
Josip Lukelo. Trgovačke poslove između Sarajeva i Ankone vodili su dubrovački Jevreji Salamon Oef kao i David
i Josip Koen, te Davidov sin Aron i njihovo trgovačko društvo.

Pravni i društveni položaj Jevreja u Sarajevu nije se razlikovao od položaja Jevreja nastanjenih po drugim
gradovima Osmanskog Carstva. Svoje porodične, bračne, nasljedne i druge imovinsko - pravne poslove Jevreji
su rješavali pred svojim vjerskim starješinom, dok su u agrarno - pravnim stvarima odgovarali isključivo pred
kadijom.

Osmanski izvori pokazuju da su Jevreji od svog dolaska u Bosnu mogli slobodno da vrše svoje vjerske obrede.

U nekoliko sarajevskih hamama (Gazi Husrev - begov, Firuz - begov, Isa - begov), postojali su bazeni za
obavljanje teville, ritualnog pranja. U ove bazene koji su se nalazili u zasebnim prostorijama nije mogao niko
ulaziti osim Jevreja. Bazen za tevillu u ženskom odjeljenju Gazi Husrev -begovog hamama postojao je do 1939.
godine.

Kao nemuslimani, Jevreji su bili dužni da plaćaju glavarinu, džizju -harač i ispendžu za nevršenje vojne službe i
imovinsku sigurnost. U XVI stoljeću Jevreji su na ime džizje plaćali 25 akči godišnje, dok je u XVII stoljeću taj
iznos povećan na 35 akči. Oni koji su ubirali džizju bili su dužni da u posebne deftere unose, pored imena, imena
oca, mjesta stanovanja (mahala) i lični opis onog koji plača džizju. Krajem XVII stoljeća propisano je da se u
čitavom Osmanskom Carstvu džizja uzima prema imovnom stanju na tri klase. Za periferne vilajete bilo je
određeno da se plaća po najnižoj stopi, što se odnosilo i na Bosnu.

Jedan takav defter iz 1690. g. pronašla sam u Arhivu Predsjedništva vlade u Istanbulu u kome su upisana i 52
nosioca domaćinstava, Jevreja koji su plaćali džizju. Ovaj dokument interesantan je ne samo zbog popisa
Jevreja u Sarajevu s kraja XVII stoljeća, nego i zbog toga što donosi njihov lični opis.

Kako su Jevreji živjeli uglavnom u gradovima, oni su kao i ostalo gradsko stanovništvo bili oslobođeni izvjesnih
nameta obzirom da su se bavili zanatstvom i trgovinom.

Godine 1604. u Sarajevu su upisane tri kuće Jevreja koji su bili u povlaštenom položaju - Cema'at - i Yehudiyan
der nefs - i Saray.

Prolazeći kroz Sarajevo 1659. g. poznati putopisac Evlija Čelebija zabilježio je da Jevreji stanuju u dvije mahale
u Sarajevu.

Krajem XVII stoljeća u Sarajevu je bilo preko 50 jevrejskih domaćinstava.

U prvoj polovini XIX stoljeća u Sarajevu su zabilježene 182 jevrejske porodice nastanjene u nekoliko sarajevskih
mahala: Ferhadiji, Gazi Husrev - begovoj, Jagdži - zade mahali (Niže banje), Havadže Kemaludinovoj, Pehlivan
Oručovoj, Buzadži Hadži Hasanovoj. Ovi podaci sadržani su u jednom značajnom dokumentu, u kefilemi - to je
knjiga međusobnog jamčenja muškog stanovništva Sarajeva iznad 18 godina koju je izradio Sarajlija Mehmed
Mestvica 1841 - 42 g.15 Ovaj dokument pored podataka o broju i mjestu stanovanja sarajevskih Jevreja daje
zanimljive podatke i o porodicama, zanimanjima njihovih članova, imovnom stanju i drugo.

Društveni i kulturni život Jevreja bazirao se na tekovinama donijetim iz Spanije. Oni su dugo čuvali svoje pjesme
romanse u njihovom izvornom obliku kao dio folklornog blaga i kulturne baštine.

Poslije austro - ugarske okupacije u Sarajevo su se doselili i aškenaski Jevreji, i već 1879. g. zaključili da osnuju
svoju opštinu i sagrade hram.

Kroz ovih 500 godina Jevreji su dali značajan doprinos razvoju Sarajeva. Oni su se od svog dolaska na ove
prostore potpuno uklopili u život ovog kosmopolitskog grada.
Sarajevska Aškenaska Sinagoga
Godine 1902, 30.septembra završena je izgradnja i izvršeno osvećenje prve aškenaske
sinagoge u Sarajevu u tadašnjoj Tereziji ulici.

Sinagoga je građena u pseudomaurskom stilu sredstvima same Opštine i dobrovoljnim

prilozima. Projektant je bio poznati arhitekt Karl Paržik, autor mnogih zgrada u Sarajevu,
graditelj Ludwig Jungwirth, a unutrašnja obrada i oslikavanje sinagoge djelo je majstora
Ludwiga Oisnera. Osvećenje sinagoge obavio je nadrabin dr. Samuel Vesel.

Iako građena u pseudomaurskom stilu, sa karakteristične četri ugaone kupole i ornamentalnim reljefima na
fasadi zgrade, sinagoga se odlično uklopila u sredinu, pretežno građenu u orijentalnom stilu.

Dvorana u kojoj se odvija bogosluženje, sagrađena je sa galerijom, koja je služila za žene. Galerija se oslanjala
na deset reljefnih stubova, izlivenih od mjedi. Na istočnoj strani, okrenut prema Jerusalemu, smješten je Aron
Hakodeš (ormar u kome stoji Tora ), koji je odvojen poprečnim zidom u kojem je izveden visoki potkovičasti luk iz
kojeg se efektno isticalo "svetište".

Godine 1927, u povodu proslave 25-e godišnjice sinagoge, ista je temeljito rekonstruisana, a 1933. godine sa
njene zapadne strane sagrađena je zgrada za smještaj administracije aškenaske jevrejske opštine, biblioteke,
stana za rabina i ostale prateće službe.

Povodom obilježavanja 400-te godišnjice dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu, 1964-1965. godine, sinagoga
je pregrađena po visini, tako da je gornji sprat osposobljen za religijski život, a prizemlje za društveni život
zajednice.
 
Misterija Sarajevske Hagade
Prohujali su vijekovi od onog vremena, sredine XIV stoljeća, kada je, u zlatno doba
Šanije, nastala čudesna i neprevaziđena "Sarajevska Hagada". Pitanje je hoćemo li
ikada saznati pravi datum i mjesto rođenja knjige koja je, kao simbol oslobođenja,
postala i simbol Sarajeva.

Naravno, pored misterije o datumu i mjestu nastanka, mala je misterija i ko ju je ustvari

oslikao? Ako je bio Jevrej, kako se usudio slikati ljudske likove, a ako je bio hrišćanin, ko
mu je davao instrukcije? Da li je možda bio musliman, jer su u to doba u Šaniji živjeli sa
Jevrejima u velikoj slozi i ljubavi, bili su majstori kaligrafije, a i njima vjera brani
prikazivanje ljudskog lika? Ko zna, ali i to pokazuje da je misterija koja je tako davno
rođena, još do danas neodgonetnuta...

Prohujali su vijekovi od onog vremena, sredine XIV stoljeća, kada je, u zlatno doba Šanije, nastala čudesna i
neprevaziđena "Sarajevska Hagada". Pitanje je hoćemo li ikada saznati pravi datum i mjesto rođenja knjige koja
je, kao simbol oslobođenja, postala i simbol Sarajeva.
Naime, svake godine, i tako već stotinama godina, Jevreji cijeloga svijeta proslavljaju Pesah, praznik
oslobođenja iz egipatskog ropstva, tradicionalnom Seder večerom na kojoj se čita Hagada, knjiga o izbavljenju.
Svaka jevrejska porodica ima Hagadu, a one bogatije su, u to davno zlatno doba Šanije, mogle sebi da priušte i
luksuzne - posebno izrađene Hagade, kao što je ova naša.

Naravno, pored misterije o datumu i mjestu nastanka, mala je misterija i ko ju je ustvari oslikao? Ako je bio
Jevrej, kako se usudio slikati ljudske likove, a ako je bio hrišćanin, ko mu je davao instrukcije? Da li je možda bio
musliman, jer su u to doba u Šaniji živjeli sa Jevrejima u velikoj slozi i ljubavi, bili su majstori kaligrafije, a i njima
vjera brani prikazivanje ljudskog lika? Ko zna, ali i to pokazuje da je misterija koja je tako davno rođena, još do
danas neodgonetnuta.

Kada se Hagada otvori, već prva slika zbunjuje. Zamislite u XIV stoljeću prikazati zemlju okruglom! Pa
zbog takvog "zločina" Giordano Bruno je 200 godina kasnije gorio na lomači, a naši autori su je uzeli kao
gotovu stvar i ponovili u svakom danu stvaranja.

Kada se Hagada otvori, već prva slika zbunjuje. Zamislite u XIV stoljeću prikazati zemlju okruglom! Pa zbog
takvog "zločina" Giordano Bruno je 200 godina kasnije gorio na lomači, a naši autori su je uzeli kao gotovu stvar i
ponovili u svakom danu stvaranja. Listamo li dalje te sjajne stranice - imamo pred sobom cijeli Stari zavjet, a
možete li zamisliti priče koje su uz to pričane? Sigurno su bile na ladino jeziku, jeziku kojim je i Servantes pisao,
da bi kasnije bile pričane i na talijanskom, vjerovatno bosanskom ili nekom trećem jeziku. Slike su toliko
inspirativne, da nije teško zamisliti kazivača kako svaku stranicu Hagade obogaćuje svojim, uvijek novim
tumačenjima, nerijetko povezanim sa svakodnevnom situacijom.

Listajući dalje, dolazimo do poznate stranice, prikazane i na omotu novog reprinta, gdje se kaže "Ko je gladan,
neka dođe i jede, ko je žedan, neka dođe i pije...", rečenica koja se uvijek svečano izgovara uz svaki Seder,
rečenica koja poziva nevoljnike i namjernike da nam se pridruže, jer i mi slavimo. I ponovo nekoliko misterija. Na
vrhu grb grada Barcelone, ili možda samo nešto što na njega podsjeća. A u dnu, na dvije strane dva grba. Jedan
prikazuje ružu, a drugi krilo. Sjetimo se da se na hebrejskom ruža kaze "šošan" a krilo "elazar". Nije li to dokaz
da je Hagada urađena kao svadbeni dar za vjenčanje pripadnika dvije moćne porodice, Elazar i Šošan, jer ima
tragova da su se u to vrijeme te dvije porodice orodile?

Na nekoliko stranica nalazimo mrlje od crnog vina. Naravno, kada se zna da uz Seder treba četiri puta
nazdraviti, pa nije čudo, da se koji puta koja kap i prospe. Koje je to vino bilo? Je li bilo košer? Ko je učio pisati
koristeći stranice Hagade? Ko je docrtavao u praznim prostorima likove ljudi i životinja? Sve to su pitanja na koje
vjerovatno nikada nećemo imati egzaktan odgovor.

Nakon 1492, po izgonu iz Šanije, vjerovatno 1510. godine Hagada mijenja vlasnika. Zabilješka govori o 18.
godini nakon izgona, ali nam ne daje imena niti starog niti novog vlasnika. Opet misterija. Je li neko kupio knjigu
za bagatelu da bi se prodavac mogao spasiti i prehraniti, ili je neko kupio knjigu kako bi pomogao nevoljniku koji
nije imao ništa drugo vrijedno na prodaju, što je i tada, kao i mnogo puta nakon toga, moglo da spasi život.

Konačno pravi trag! Godina 1609. i bilješka da u ovoj knjizi nema ništa protiv crkve. Hagada je amnestirana i
neće gorjeti na lomači, na koju inkvizicija stavlja i mnogo bezazlenija djela. A slika sa prve strane? Možda je
kontrola počela tek od druge stranice, a možda je i taj kontrolor bio pristalica tada bogohulnih ideja Giordana
Bruna.

I nakon toga - duga stanka. Šta je bilo izmedu 1609. i 1894. možemo samo pretpostaviti.

Knjiga je, ili kao miraz, ili kao mito, ili jednostavno kao dio imovine onih koji su tražili svoje mjesto pod
suncem, dospjela u Bosnu i Hercegovinu, u grad Sarajevo. U tom evropskom Jerusalemu, gdje Jevreji
žive sa ostalima od 1565. godine, Hagada je doživjela svoju svjetsku slavu.

Knjiga je, ili kao miraz, ili kao mito, ili jednostavno kao dio imovine onih koji su tražili svoje mjesto pod suncem,
dospjela u Bosnu i Hercegovinu, u grad Sarajevo. U tom evropskom Jerusalemu, gdje Jevreji žive sa ostalima od
1565. godine, Hagada je doživjela svoju svjetsku slavu. U ovom gradu je 1892. godine formirano Jevrejsko
kultijrno prosvjetno i humanitarno društvo "La Benevolencija", a kada je Josef Koen ponudio da društvu proda
Hagadu, jednostavno - bila je preskupa. Kolika je njena vrijednost danas? Tko to zna? Cifre idu do nevjerovatnih
700 miliona dolara (vjerovatno nastali kao štamparska greška od procijenjenih 7 miliona dolara), a tada je
prodana za 150 kruna, koje danas (a vjerovatno su i tada) vrijede 15.000 maraka. Kupac je bio Landes Museum-
Zemaljski muzej, koji je otvoren 1888. i koji je bio u situaciji da otkupljuje vrijedne starine. Tada se desila još
jedna stvar, koja je inače gotovo nezabilježena. Knjiga je poslana u Beč na prvu ekspertizu i, vjerovali ili ne,
nakon dvije godine se vratila u Sarajevo.

Kako bi danas bili prazni British Museum, Louvre, i drugi svjetski muzeji kada bi svima
vratili ono što su odnijeli. Austrijanci su Hagadu vratili u Sarajevo. Da li zato sto je i Sarajevo bilo dio monarhije,
ili je to bio gest poštenih profesionalaca, nikada nećemo saznati. Ipak, i nakon stotinu godina - hvala im što
danas imamo Sarajevsku, a ne Bečku Hagadu.

Nikada Hagada nije bila javno izložena. Uvijek se čuvala na posebnom mjestu i bila dostupna samo očima
izabranih. Nije se vidjela, ali se za nju znalo, pa je u aprilu 1941, nakon ulaska njemačke vojske u Sarajevo,
jedan od prvih predmeta koji su zatražili bila upravo Sarajevska Hagada. Dovitljivošću Joze Petrovića, tadašnjeg
direktora i Derviša Korkuta, kustosa Zemaljskog muzeja, Hagada im nije predata. Oberštrunbanfirer Fortner je
ostao zbunjen kada su mu rekli da je neki njemački oficir "upravo bio tu i odnio knjigu... a ko zna kako se zove,
kako se to smije i pitati". Uglavnom, knjiga je spašena i onda ponovo misterija? Dok su njeni bivši vlasnici i
revnosni čitaoci okončavali život u logorima Jasenovac, Aušvic, Gradiška, Jadovno i desetinama drugih, Hagada
je preživjela, a da se još nije tačno utvrdilo gdje i kako. Legenda kaže pod pragom džamije u jednom selu podno
Bjelašnice. Druga veli da je bila zakopana pod trešnjom, ili možda orahom. Blizu je razumu da je u stvari bila
zavučena među hiljadama drugih primjeraka bogate muzejske biblioteke, jer je svojim neuglednim koricama
djelovala tako da ni najlukaviji posjetilac ne bi pomislio kakvo se blago krije iza tih kartonskih korica.

Napokon oslobođenje, 1945. i Hagada je opet u, sada Narodnom muzeju. O njoj počinje kružiti legenda, jer je,
za razliku od 6 miliona Jevreja, knjiga preživjela. Pojavljuju se prve studije, a zatim i novo reprint izdanje i
naravno spor. Čija je Hagada? Vrhovni sud Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donosi presudu da je
Hagada vlasništvo Bosne i Hercegovine, a da je njen držalac Narodni muzej. Time je spor zaključen, a onda se
pojavljuju, bilo legalna, bilo "piratska" izdanja reprinta u izdanju sarajevske kuće Svjetlost, beogradske Prosvete
ili u njihovoj kooperaciji.

Godine 1966. obilježava se 400 godina dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu i formiranja Jevrejske opštine i
na kratko vrijeme Hagada se izlaže očima znatiželjnika. Ponovo, 1988. prigodom velike izložbe" Jevreji na tlu
Jugoslavije" Hagada se izlaže tek na par sati. Kada su 1991. počele pripreme za svjetsku manifestaciju "Sefarad
92", obilježavanja 500. godišnjice izgona Jevreja iz Šanije, Hagada je pozvana u Madrid na, do tada, najveću
izložbu sefardike. Na žalost, ili na sreću, tada je Muzej tražio osiguranje od 7 miliona dolara, na koje je, zbog rata
u Sloveniji i Hrvatskoj bila tako visoka premija, da su organizatori odustali od poziva. Tako je Hagada ostala u
Sarajevu da 1992. dočeka novi rat i da ponovo bude spašena na misteriozan način. Ovag puta heroj spašavanja
je bio dr Enver Imamović, direktor Muzeja, koji je sa nekoliko hrabrih policajaca i pripadnika teritorijalne odbrane
izvukao Hagadu iz Muzeja, sa prve linije fronta, u sigurnost trezora Narodne banke.

Nakon mjeseci i mjeseci rata u Bosni i Hercegovini, pojavili su se napisi u svjetskoj štampi o tome kako je
Hagada uništena, pa onda oni o tome da ju je Vlada Republike Bosne i Hercegovine prodala i za te novce kupila
oružje - riječju širile su se laži, kao što se to uvijek u ratu dešava. Početkom 1995. Bosna više nije bila glavna
tema svjetskih medija. Pustili su nas da krvarimo, a oni su se bavili drugim stvarima. Tada se rodila ideja da se
skrene pažnja na Sarajevo i na našu tragediju, a da se za to iskoristi Hagada. Senator Libermanje rekao "Ja bih
došao u Sarajevo, ako će za Pesah biti i Sarajevska Hagada na stolu". Predsjednik Izetbegović i premijer
Silajdžić su prihvatili ideju i za Pesah 1995. Hagada je, pod neviđenim mjerama obezbjeđenja donesena u
Jevrejsku opštinu. Bio je to događaj koji su zabilježili svi svjetski mediji, ne mali broj njih je poslao specijalne
izvještače u Sarajevo samo zbog tog događaja, na CNN-u je to bila "Breaking News", a zbog čvrste opsade i
zatvaranja aerodroma, Liberman nije stigao.

Svejedno, Hagada je po treći put javno prikazana. Dokazali smo da u ovoj zemlji nismo takvi da obavezno
uništavamo sve tuđe vrijednosti samo zato što nisu naše, uspjeli smo da postignemo ono što smo željeli - da
skrenemo pažnju svijeta na Sarajevo i na Hagadu. Naredne godine, emisiju ABC Night Line na američkoj
televiziji posvećenu Sarajevskoj Hagadi vidjelo je 12 miliona gledalaca.

Uskoro će pred vama biti i Sarajevska Hagada. Zajedničkim naporima Misije UN u Bosni i Hercegovini, naše
Jevrejske zajednice, Zemaljkog muzeja i niza donatora, u Zemaljskom muzeju se uređuje prostor u kome će
Hagada biti trajno izložena kako bi je svako mogao vidjeti i uvjeriti se da je misterija stvarna, a ljepota
neprolazna.

Vjerujemo i želimo da narednih 650 godina života Sarajevske Hagade protekne u miru i spokojstvu i da njena
ljepota nadvlada sve teškoće i probleme.
Podaci o lokalitetu
Lokacija
Spomenik se nalazi na mjestu zvanom Krajšina, na putu Stolac – Mostar, 2 km udaljen od
centra Stoca, k.č. 789/I i 789/II, K.O. Ošanići, vlasništvo Jevrejske općine Sarajevo (789/I) i Danilo
Saloma (789/II), Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Historijski podaci
Ovaj nadgrobni spomenik obilježava grob sarajevskog rabina Moshe Danona, veoma
cijenjenog člana jevrejske zajednice sa početka XIX stoljeća. Imenovan je za hamambašija 1815.
godine, a petnaest godina kasnije, u vrijeme teških prilika za jevrejsku zajednicu na teritoriju Bosne i
Hercegovine, pošao je pješke na put u Palestinu, u Eretz Izrael, želeći umrijeti i biti pokopan u Svetoj
Zemlji. Na tom putu je i umro, i to u blizini Stoca, na mjestu gdje je i sahranjen. Spomenik su mu
podigli sunarodnici deset godina nakon njegove smrti.
Događaji koji su prethodili njegovom putu u Svetu Zemlju su legendarni i opisani su i u jednoj
sefardskoj baladi. Događaj se desio 1819. godine kada je travnički Jevrej po imenu Moshe Haviljo
prešao na islam, preuzevši ime Derviš Ahmed. Ubrzo je postao «sveti čovjek» sa mnogo utjecaja.
Nakon nekog vremena počeo je poticati muslimane protiv svojih dojučerašnjih sunarodnika. Ubrzo je
pronađen mrtav i vlasti su pokušale iskoristiti taj događaj kako bi se obračunali sa Jevrejima
generalno. Malu skupinu Sefarda u Travniku niko nije dirao, ali su meta napada postali Sefardi
Sarajeva. Ubrzo je naređeno da se pohapse svi ugledniji članovi jevrejske zajednice u Sarajevu, među
kojima je bio i Rabbi Danon, vrhovni duhovni vođa zajednice i da se za njihovo oslobađanje traži velika
suma novca. Međutim, sutradan je blizu 3000 naoružanih stanovnika Sarajeva – muslimana, opkolilo
vezirovu palatu i oslobodilo zarobljene Sefarde (Schwartz, 1998).
Deset godina nakon smrti Moshe Danona ovo mjesto je postalo mjestom hodočašća Jevreja
sefarda, ne samo Bosne i Hercegovine, nego i ostalih krajeva u kojima su Sefardi živjeli. Jednom
godišnje na rođendan Moshe Danona 14. juna i na datum njegove smrti počela bi njihova okupljanja.
Stare fotografjje iz vremena prije II svjetskog rata prikazuju veliku masu ljudi okupljenu oko spomenika
sa natpisom.
Iako je pripadao jevrejskoj kulturi, spomenik je bio jako poštovan i kod muslimana, a naročito
kod derviša. Slično ovome hodočašću je hodočašće muslimana u tekiju na Buni u Blagaju (Schwartz,
1998 ).

2. Opis spomenika
Nadgrobni spomenik je napravljen od lokalnog kamena. Izveden je u formi jevrejskih
nadgrobnih spomenika na našim prostorima koja se naziva «sjedeći lav», formi koja simbolizira deset
Božijih zapovijedi, odnosno ploče na kojima su zapovijedi bile zapisane. Ovakve spomenike moguće
je naći na više mjesta u Bosni i Hercegovini, a najviše ih ima sačuvanih na starom jevrejskom groblju u
Sarajevu.
Oblik spomenika je peterostrana nepravilna prizma čije su strane jednake, a gornja strana je
zaravnjena tako da se stječe dojam da spomenik ima šest strana. U donjem dijelu spomenik je širi za
jedan centimetar. Spomenik je postavljen na postolje dimenzija 190x80x90 cm. Dimenzije spomenika
su 150x50x80 cm. Sa sjeverne strane je uklesan drugi natpis na starohebrejskom koji u originalu glasi:

«OVAJ KAMEN KOJI JE OVDJE PODIGNUT NEKA BUDE KAO ZNAK I SPOMENIK UKOPA JEDNE
SVETE OSOBE ČIJA SU DJELA ČUDESNA I O KOME SE MOŽE KAZATI DA JE POBOŽAN I SVET.
ON JE NAŠ GOSPODIN I UČITELJ I VELIKI RABIN, RABIN MOŠE DANON. NJEGOVA DOBRA
DJELA NEKA NAM POMOGNU, AMEN.
ODIJELIO SE OD OVOGA SVIJETA DANA 20. SIVNA GODINE 5590.»
 Spomenik se nalazi na uređenom prostoru sa parterom u obliku menore, a stilizirana menora
je također prisutna i na željeznim vratima kompleksa.
Uz spomenik Moshi Danonu se nalaze još dva spomenika i to jedan sa natpisom na
njemačkom jeziku latiničnim slovima: ARNOLD SILBERSTEIN Gestorben im Mai 1889, dok je drugi
bez natpisa.
Havra je od spomenika udaljena 35 metara. Havra nije prostor za redovno obavljanje molitvi
Jevreja, nego je uobičajno prostor žaljenja, zajedničkog oplakivanja, prostor u kome su posjetitelji
groba rabina Moshe Danona oplakivali njegovu smrt, ali i izgon Jevreja. To je objekat dužine
8,60x7,20 m. Zidovi su kameni, a bila je pokrivena crijepom. Tri prozora okrenuta su prema
nadgrobnim spomenicima, dok su vrata na sjevernoj strani. U unutrašnjosti su se nalazile klupe za
sjedenje i niša - mjesto u koju bi se stavljao Jevrejima svet predmet.

3. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

70-tih godina prošlog stoljeća izvršeno je uređenje parcele sa izradom nove ograde i
uređenjem parternih ploha kompleksa. Pristup grobu Moshe Danona riješen je u obliku menore.

4. Sadašnje stanje spomenika

Spomenik - grob je u nepromijenjenom stanju u odnosu na stanje prije rata. Od ratnih
oštećenja, vidljive su samo manja površinska oštećenja, nastala udarima gelera. Djelovanje
atmosferilija dovelo je do manjih površinskih oštećenja kamena što je osobito vidljivo na natpisu.
Nepovoljni atmosferski utjecaji doveli su do propadanja ostala dva spomenika. Havra je bez krova i
zidovi su izloženi propadanju.