A.

Riegl, Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak,

Anatomija povjesnog spomenika, Zagreb 2006, 349-412

Алојз Ригл
(Alois Riegl, 1858-1905)

Најпре је студирао право, затим филозофију и општу

историју, да би се тек касније заинтересовао и за
историју уметности. Ригл је створио нови концепт о
развоју уметности, по коме се уметност развија као
израз "уметничке воље", која је различита од периода
до периода. Уметничка воља открива се проучавањем
форме ликовних дела. Из тога проистиче да сваки
период у уметности има свој систем вредности; даље,
то значи да су сви историјски периоди у развоју
уметности једнако вредни; отуда, нема више (старог)
концепта о успонима и падовима уметности. Нови
концепт искључује употребу апсолутног, општеважећег
критеријума, и уместо њега уводи историјски
критеријум; уједно, из истраживања се искључује
лични укус историчара уметности. Тако је увео у
историју уметности један начин сагледавања
уметничке прошлости, који је у основи био другачији од
претходних. Тиме је постао уочљив још један елемент
ове науке, који можемо назвати концептуализовањем,
или начином на који истраживач уобличава или
повезује своја сазнања о предмету који проучава;
наиме, показало се да историја уметности временом
мења своје концепте о развоју уметности. Риглов
концепт заокружује промену схватања у историји уметности, која је током деветнаестог века
мењала и допуњавала представу о појединим поеридима уметности; истовремено, нови концепт
изазвао је огромне промене у схватању уметности и утицао је на будући развој истраживања

(према: П. Драгојевић, Нaука о уметности 2 [интерна

семинарска публикација], Београд 1998. )
Alois Riegl

Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak1

1. Vrijednosti spomenika i njihov povijesni razvoj

Pod spomenikom se u najstarijem i izvornom smislu podrazumijeva djelo ljudske
ruke podignuto u svrhu održavanja pojedinih ljudskih podviga i vještina (ili sklopa
više njih) u svijesti budućih generacija. To može biti umjetnički (Kunstdenkmal) ili
pisani spomenik (Sehriftdenkmal) — već prema tome obavještava li promatrača o
događaju koji treba ovjekovječiti izražajnim sredstvima likovne umjetnosti ili pomoću
natpisa. Najčešće su te dvije vrste ujedinjene. Podizanje i održavanje takvih
»namjernih« spomenika (»gewollte« Denkmale), koje je moguće slijediti do najranijih
zabilježenih razdoblja ljudske kulture, do danas nije prestalo. No, kad govorimo o
modernome kultu i zaštiti spomenika, gotovo uopće ne mislimo na »namjerne«
spomenike, nego na »umjetničke« i »povijesne« spomenike (»Kunst- und historisehe
Denkmale«), kako je do sada u Austriji glasio službeni izraz. Ova oznaka, koja je
prema shvaćanjima od 16. sve do 19. stoljeća bila posve opravdana, danas bi, s
obzirom na poimanje biti umjetničke vrijednosti koje se afirmiralo u najnovije doba,
mogla dovesti do nesporazuma. Zbog toga prije svega treba ispitati što se do sada
podrazumijevalo pod »umjetničkim« i »povijesnim spomenicima«.
Prema uobičajenoj definiciji umjetničko je djelo svako opipljivo, vidljivo ili
slušno ljudsko djelo koje posjeduje umjetničku vrijednost. Povijesni spomenik je isto
takvo djelo koje posjeduje povijesnu vrijednost. Slušne spomenike (glazba) u ovom
kontekstu možemo unaprijed isključiti iz razmatranja jer njih, ukoliko nas ovdje
uopće zanimaju, jednostavno treba uvrstiti u pisane spomenike. Što je umjetnička, a
što povijesna vrijednost treba se zapitati samo s obzirom na opipljiva i vidljiva djela
likovne umjetnosti (u najširem smislu, tako da obuhvatimo sve tvorevine ljudske
ruke).
Povijesna vrijednost očito je širi pojam i zato ga treba razmotriti na prvom
mjestu. Povijesnim nazivamo sve ono što je jednom bilo, a danas više nije. Prema
najmodernijem shvaćanju s time povezujemo i sljedeću predodžbu: da ono što je

1
jednom bilo više nikada ne može biti i da sve što je jednom bilo tvori nezamjenjiv i
neuklonjiv dio razvojnoga lanca. Drugim riječima, sve što je uslijedilo uvjetovano je
prethodnim i ne bi moglo uslijediti onako kako se uistinu odigralo da nije prethodio
onaj prvi dio. Upravo zamisao o razvoju tvori bit svakog modernog povijesnog
poimanja. Prema modernim shvaćanjima svaka ljudska aktivnost i vještina o kojoj je
sačuvano svjedočanstvo ili vijest može polagati pravo na povijesnu vrijednost: svako
povijesno zbivanje za nas je u načelu nezamjenjivo. No, kako nije moguće uzeti u
obzir veliku količinu zbivanja o kojima su posredno ili neposredno sačuvana
svjedočanstva i koja se svakoga trena umnožavaju do beskraja, dosad smo se prisilno
ograničavali na pridavanje pažnje onim svjedočanstvima za koja nam se činilo da
predstavljaju posebno istaknute odsječke u razvojnome tijeku određene grane ljudske
djelatnosti. To svjedočanstvo može biti pisani spomenik čijim se čitanjem pobuđuju
predodžbe sadržane u našoj svijesti ili umjetnički spomenik čiji se sadržaj spoznaje
neposredno, osjetilima. Važno je shvatiti da je svaki umjetnički spomenik bez
iznimke istodobno i povijesni spomenik, jer predstavlja određeni stupanj razvoja
likovne umjetnosti za koji, strogo gledano, ne postoji posve istovrijedan nadomjestak.
Dakako, svaki je povijesni spomenik ujedno i umjetnički spomenik, jer čak i
sekundarni pisani spomenik kao što je otrgnuti listić papira s kratkom, beznačajnom
bilješkom sadrži, osim njegove povijesne vrijednosti za razvoj tvorničke proizvodnje
papira, pisma, materijala za pisanje, itd., i čitav niz umjetničkih elemenata: oblik
papirića, oblik slova i način njihova komponiranja. Naravno, to su toliko nevažni
elementi da ćemo ih u većini slučajeva previdjeti zbog toga što posjedujemo dovoljno
drugih spomenika koji nam na bogatiji i iserpniji način priopćavaju gotovo isto. No,
kad bi dotični papirić bio jedino sačuvano svjedočanstvo o umjetničkome stvaralaštvu
svoga vremena, morali bismo ga, unatoč njegovoj beznačajnosti, smatrati
nezaobilaznim umjetničkim spomenikom. Umjetnost koju ovdje susrećemo zanima
nas prije svega s povijesnoga stajališta: spomenik predstavlja neizostavni dio
razvojnoga lanca povijesti umjetnosti. Dakle, »umjetnički spomenik« je u ovome
smislu zapravo »povijesno-umjetnički spomenik« i njegova vrijednost nije
»umjetnička«, već »povijesna«. Iz toga bi proizišlo da je podjela na »umjetničke« i
»povijesne« spomenike neprikladna, jer su prvi sadržani u drugima i s njima čine
jednu cjelinu.
No, cijenimo li na umjetničkim spomenicima doista samo povijesnu vrijednost?
Da je tako, sva bi umjetnička djela ranijih razdoblja i svako bi umjetničko razdoblje u

2
našim očima imalo jednaku vrijednost, a samo bi relativno vrednija bila ona koja su
rijetka ili mnogo starija. U stvarnosti ponekad više cijenimo novija djela od starijih.
npr. jednoga Tiepola iz 18. stoljeća cijenimo više od manirista 16. stoljeća. Dakle,
mora postojati još nešto osim zanimanja za povijesno u starom umjetničkom djelu,
zanimanje temeljeno na njegovim specifičnim umjetničkim, a to znači na
koncepcijskim, oblikovnim i kolorističkim osobinama. Očito je da osim povijesno-
umjetničke vrijednosti koju za nas bez iznimke posjeduju sva stara umjetnička djela
(spomenici) ipak postoji i čista umjetnička vrijednost, neovisna o mjestu koje
umjetničko djelo zauzima u povijesnome razvojnom lancu. Je li ta umjetnička
vrijednost objektivno zadana u prošlosti kao i povijesna tako da tvori bitan dio pojma
spomenik, dio koji je neovisan o povijesnosti? Ili je ta umjetnička vrijednost
subjektivna. izmišljotina modernoga promatračkog subjekta, prilagođena njegovim
prohtjevima s kojima se i mijenja, pa u tom slučaju ne nalazi svoje mjesto unutar
predodžbe o spomeniku kao djelu koje ima komemorativnu vrijednost
(Erinnerungswert)?
Danas se u odgovoru na ovo pitanje razilaze pristalice dvaju mišljenja: starog,
koje još nije potpuno prevladano i novog, koje pobjedonosno napreduje. Od razdoblja
renesanse u kojem je, kako ćemo pokazati, prvo priznata važnost povijesnoj
vrijednosti, pa sve do 19. stoljeća postojao je nepovrediv umjetnički kanon, apsolutno
valjan objektivni umjetnički ideal kojemu su težili svi umjetnici, ali ga je jedva koji u
potpunosti mogao dosegnuti. Isprva se činilo da se antika najviše približila kanonu, da
je u svojim pojedinačnim ostvarenjima čak predstavljala sam ideal. Usamljeni je
status antike konačno ukinulo 19. stoljeće koje je dopustilo osamostaljivanje gotovo
svih ostalih umjetničkih razdoblja i njihovih neovisnih značenja, no nije napustilo
vjeru u objektivni umjetnički ideal.
Tek smo početkom 20. stoljeća odlučili izvući nužne zaključke iz predodžbe o
povijesnom razvoju te proglasiti minulo umjetničko stvaralaštvo nepovratno prošlim,
zbog čega ono u ni u kojem slučaju ne može biti kanonski mjerodavno. Ako se ipak
ne ograničimo na poštivanje modernih djela, nego eijenimo i stara zbog njihova
koncepta, oblika i boje pa ih ponekad pretpostavljamo modernima, to bi moglo značiti
(bez obzira na uvijek prisutan estetski čimbenik povijesnoga interesa) da određena
stara umjetnička djela, iako nikada u potpunosti a ono određenim svojim aspektima,
odgovaraju modernome umjetničkom htijenju (Kunstwollen). Upravo pojava ovih
podudarnih dijelova uz neodgovarajuće u pozadini ima sposobnost djelovanja na nas,

3
moderne ljude, kakvu moderno umjetničko djelo, koje se takve pozadine nužno mora
odreći, nikada ne može razviti. Prema tome, s današnjega gledišta ne postoji apsolutna
nego samo relativna, moderna umjetnička vrijednost.
U skladu s time i definicija pojma »umjetnička vrijednost« mora glasiti različito,
već prema tome zastupamo li starije ili novije gledište. Prema starijem, umjetničko
djelo posjeduje umjetničku vrijednost utoliko ukoliko odgovara zahtjevima navodno
objektivne, dosad nikada besprijekorno formulirane estetike. Prema novijem stajalištu
umjetnička se vrijednost spomenika mjeri prema tome odgovara li on zahtjevima
modernoga umjetničkog htijenja. Dakako, ti su zahtjevi u još manjoj mjeri jasno
formulirani, a to i ne mogu biti, jer se neprekidno mijenjaju od subjekta do subjekta i
od trenutka do trenutka.
Jedan od osnovnih preduvjeta za našu zadaću je i razjašnjavanje razlika u
shvaćanju biti umjetničke vrijednosti, jer to ima odlučujući utjecaj na načelno
usmjerenje svih aspekata njege spomenika. Ako ne postoji vječna, nego samo
relativna, moderna umjetnička vrijednost, tada umjetnička vrijednost jednoga
spomenika nije komemorativna, nego trenutačna vrijednost (Gegenwartswert). Zaštita
spomenika s njom mora računati, jer ona zahtijeva da ju se neodgodivo uzme u obzir
kao, nasuprot povijesnoj komemorativnoj vrijednosti nekog spomenika, donekle
praktićnu dnevnu vrijednost. No trenutačnu vrijednost treba odvojiti od samoga pojma
»spomenik«. Ako se priklonimo shvaćanju biti umjetničke vrijednosti koje se razvilo
kao rezultat u pojedinostima nepregledne povijesno-umjetničke istraživačke
djelatnosti 19. stoljeća, ubuduće ne možemo govoriti o »umjetničkim« i »povijesnim
spomenicima«, već samo o »povijesnim spomenicima«. Taj će izraz nadalje biti
upotrebljavan isključivo u ovome smislu.
Povijesni su spomenici, za razliku od onih namjemih, »nenamjerni«. No jasno je
da svi namjerni spomenici istodobno mogu biti nenamjerni i da predstavljaju samo
jedan mali dio nenamjernih. Kako su tvorci htjeli da djela koja danas zovemo
povijesnim spomenicima dostaju uglavnom tek praktičnim ili idejnim potrebama njih
samih, njihovih suvremenika i njihovih neposrednih nasljednika, a u pravilu uopće
nisu namjeravali ostaviti svjedočanstva vlastita umjetničkog i kulturnog života ili
stvaranja kasnijim stoljećima, naziv »spomenici« koji ipak običavamo davati ovim
djelima ne može biti mišljen u objektivnom, već samo u subjektivnom smislu: samim
djelima smisao i značenje spomenika ne pripada zbog njihove izvorne
predodređenosti, nego smo mi, moderni subjekti, ti koji im pridajemo takav smisao i

4
značenje. Kako kod namjernih, tako i kod nenamjernih spomenika riječ je o
komemorativnoj vrijednosti i zbog toga u oba slučaja govorimo o »spomenicima«. U
oba nas slučaja, nadalje, zanima djelo u njegovu izvornom, neokrnjenom obliku u
kojem je proizišlo iz ruku tvorca i u kojem ga mi želimo promatrati ili ponovo
uspostaviti u mislima, riječi ili slici. U prvom nam je slučaju komemorativna
vrijednost nametnuta od drugih (od tvoraca), u drugom je slučaju određujemo mi
sami.
Zanimanje koje u nama, modernim ljudima, pobuduju djela naslijeđena od
prethodnih ljudskih naraštaja ni u kojem se slučaju ne iscrpljuje s »povijesnom
vrijednošću«. Primjerice, nemoguće je da ruševina dvorca čiji oronuli ostaci zidina
odaju premalo o obliku, tehnici ili dispoziciji prostora da bi zadovoljili naš umjetnički
ili kulturno-povijesni interes, a s kojom se ne povezuju nikakve kroničarske
zabilješke, može zahvaliti zanimanje koje za nju mi, moderni promatrači, ipak
bezuvjetno pokazujemo, svojoj povijesnoj vrijednosti. Isto tako, u slučaju staroga
crkvenog tornja treba razlikovati između više ili manje lokaliziranih povijesnih
uspomena najrazličitijih vrsta koje u nama budi pogled na njega i izmedu posve opće,
nelokalizira predodžbe o razdoblju koje je »sudjelovalo u stvaranju« tornja i koje se
otkriva u njegovim jasno uočljivim tragovima starosti. Ista se razlika može promatrati
i kod pisanih spomenika. Listić pergamenta iz 15. stoljeća najjednostavnijega
sadržaja, npr. s bilješkom o kupovini konja, ne budi u nama dvostruku
komemorativnu vrijednost samo svojim umjetničkim elementima, poput ruševine i
crkvenoga tornja (naime, povijesnu vrijed-nost zbog oblikovnih elemenata listića.
slova i dr., a vrijednost koju ovdje ispitujemo zbog požutjelosti i »patine«
pergamenta, bljedoće slova), nego i svojim pisanim sadržajem: povijesnu vrijednost
zbog odredbi kupovine (pravna i gospodarska povijest), spomenutih imena (politička
povijest, genealogija, povijest naselja) i sl., a tu drugu vrijednost zbog drukčijega
jezika, neobičnih izraza, pojmova i sudova koje čak i netko tko nije povijesno
obrazovan odmah prepoznaje kao zastarjele, kao pripadnike prošlosti. Zanimanje je
bez sumnje i u ovim slučajevima ukorijenjeno u komemorativnoj vrijednosti,
odnosno, i s ovoga gledišta promatramo djelo kao spomenik, i to kao nenamjerni
spomenik; ali komemorativna vrijednost nije vezana za djelo u njegovom izvomom
stanju, nego za predodžbu o vremenu proteklom od njegova nastanka koje se
razotkriva u tragovima starosti. Ako je poimanje »povijesnih« spomenika već ranije,
za razliku od onih »namjernih«, nazvano subjektivnim, a ipak je još uvijek bilo

5
povezano s promatranjem jednog stalnog objekta (izvornoga, individualno cjelovitoga
djela), sada se kod ove treće vrste spomenika objekt čini reduciranim tek na nužno
zlo; spomenik ostaje još samo neizbježni supstrat, izazivajući u promatraču isti ugodaj
koji u modernim ljudima stvara predodžba o zakonitome kružnom tijeku nastajanja i
nestajanja, pojava izranjanja pojedinačnog iz općeg i njegova ponovnoga postupnog
gubljenja u općem. Kako znanstvena iskustva nisu preduvjet da bi se stvorio ugođaj,
niti su potrebna posebna znanja stečena povijesnim obrazovanjem, već do njega
dolazi običnim osjetilnim opažanjem koje se odmah izražava kao osjećaj, ugodajno
djelovanje smatra da ima pravo na širenje ne samo medu obrazovanim pojedincima,
na koje se u prošlosti njega spomenika prisilno morala ograničiti. već i na dopiranje
do masa, do svih ljudi bez razlike na obrazovanje. Velika važnost nove
komemorativne (spomeničke) vrijednosti čije se posljedice zasada još ne mogu
procijeniti temelji se na težnji za sveopćom valjanošću koju ona dijeli s religioznim
osjećajima. Ta će se vrijednost ovdje nazivati »starosnom vrijednošću« (Alterswert).
Već iz ovih pretpostavki proizlazi da se moderni kult spomenika ne ograničava
na njegu »povijesnih spomenika«, nego da on i za »starosne spomenike«
(Altersdenkmale) zahtijeva uvažavanje s mnogo pijeteta. Kako su namjemi spomenici
bez ostatka sadržani u nenamjernim povijesnim spomenicima, tako će i svi povijesni
spomenici biti uvršteni u spomenike sa starosnom vrijednošću. Očito se tri vrste
spomenika razlikuju jedna od druge stalnim proširivanjem djelokruga komemorativne
vrijednosti. U kategoriju namjemih spomenika ubrajaju se samo ona djela koja voljom
njihovih tvoraca trebaju podsjećati na neki odredeni trenutak iz prošlosti (ili sklop
više njih); u kategoriji povijesnih spomenika krug se proširuje na one koji doduše
također ukazuju na određeni trenutak, ali je njegov izbor prepušten našim
subjektivnim sklonostima; konačno, u kategoriju starosnih spomenika ubraja se svako
djelo ljudske ruke, bez obzira na njegovo izvorno značenje i namjenu, ako svojom
vanjštinom jasno otkriva da je već duže vrijeme postojalo i da je »proživjelo« dulje
razdoblje koje je prethodilo sadašnjosti. Prema tome, tri se kategorije iskazuju kao tri
stadija proeesa uopćavanja pojma spomenik koji slijede jedan iza drugoga; neka
kratki pregled dosadašnje povijesti zaštite spomenika pokaže kako su se tri kategorije
i u stvarnosti razvile istim redo-slijedom, jedna iza druge.
U doba kad još nije bilo razumijevanja za nenamjeme, namjemi su spomenici bili
bespomoćno izloženi propadanju i uništenju čim su iščezli oni za koje su bili
predođredeni i kojima je bilo u interesu njihovo očuvanje. Stari i srednji vijek

6
poznavali su u stvari samo namjeme spomenike. Točan prikaz razvojnoga tijeka u tom
dugom razdoblju na ovom bi mjestu odveo predaleko; spomenimo stoga tek da su na
drevnome Istoku spomenike uglavnom naručivali pojedinci (ili obitelji), dok se kod
Grka i Rimljana pojavio rodoljubni spomenik koji je od početka bio pod zaštitom
većih interesnih skupina. S tim se proširenjem kruga zainteresiranih pojavilo i jamstvo
duljega trajanja, dakako, s druge strane i popuštanje prijašnje brižljivosti u odabiru što
je moguće trajnijega i otpornijega materijala. Kasnije ćemo govoriti o prividnoj pojavi
starosne vrijednosti u kasnom starom vijeku; nadalje, razumljivo je da su se naročito u
srednjem vijcku počeli javljati postupni prijelazi prema pojavi nenamjemih
spomenika.
Djelo kao što je Trajanov stup u srednjem je vijeku bilo izopćeno, jer je propalo
staro Carstvo čiji je sjaj i nepobjedivu moć stup trebao održati u sjećanju kasnijih
naraštaja. Ono je tada moralo pretrpjeti brojna oštećenja a da nitko nije razmišljao o
njegovu restauriranju; to što se stup uopće održao uspravnim ima zahvaliti uglavnom
preživjelu ostatku starorimskoga rodoljublja koje se nikada, ni kod srednjovjekovnih
Rimljana, nije posve izgubilo. Zbog toga Trajanov stup čak i tijekom srednjega
vijeka, doduše uvjetno rečeno, još uvijek možemo svrstati u namjeme spomenike. U
svakom je slučaju do 14. stoljeća postojala opasnost da stup nesmotreno bude
žrtvovan zbog nekih praktičnih potreba. Tek je od razdoblja renesanse pa sve do da-
našnjega dana ta opasnost privremeno otklonjena, a isto se vjerojatno može
predvidjeti i za inače neizvjesnu budućnost.
Tu je promjenu izazvao razvoj nove komemorativne vrijednosti u Italiji od 15.
stoljeća. Tada se počelo iznova cijeniti spomenike staroga vijeka, ali više ne samo
zbog posredovanja rodoljubnog podsjećanja na moć i veličinu staroga Carstva o či-
jem je kontinuitetu maštao i srednjovjekovni Rimljanin, nego zbog njihove
»umjetničke i povijesne vrijednosti«. To što su tada ne samo spomenici kao što je
Trajanov stup, nego čak i neugledni fragmenti friza i kapitela postali vrijedni pažnje,
dokazuje da je antička umjetnost sama po sebi bila ta koja je potakla zanimanje. To
što su se čak i natpisi posve beznačajnoga sadržaja, ako je bilo očito da potječu iz
razdoblja antike, počeli sakupljati i zamjećivati, otkriva probuđeno zanimanje za
povijest. Dakako da je ovaj novi umjetničko-povijesni interes isprva bio ograničen
isključivo na radove antičkih naroda u kojima su Talijani renesansnoga doba
prepoznavali vlastite pretke, što objašnjava i njihovu istodobnu averziju prema tobože
barbarskoj gotici. Razvojno-povijesnome razmatranju ovdje je ponuđena veza s

7
prijašnjim poimanjem namjemih spomenika i s njihovim uglavnom rodoljubnim
značenjem (ograničenim na državu, narod, komunu, obitelj i zbog toga sebičnim).
Pritom se ne smije previdjeti temeljna novost: ovdje smo po prvi put vidjeli ljude koji
su u negdašnjim radovima i djelovanju, odijeljenim od vlastitoga vremena tisućljećem
ili čak duljim razdobljem, prepoznali predstupnjeve vlastite umjetničke, kultume i
političke djelatnosti. Zanimanje za namjerne spomenike, koje se obično gubilo s
nestankom za njih zainteresiranih generacija, spašeno je od zaborava time što je jedan
cijeli narod postignuća odavno nestalih generacija počeo promatrati kao dio vlastitih
podviga, a negdašnje radove navodnih predaka kao plodove vlastite djelatnosti. Tako
je prošlost stekla trenutačnu vrijednost za moderni život i stvaralaštvo. Kod Talijana
se probudio povijesni interes usprkos tome što se isprva ograničavao na (stvarnu ili
navodnu) pretpovijest vlastitoga naroda. To je ograničavanje tada očito još bilo
nužno; povijesni interes isprva nije mogao zauzeti svoje mjesto drukčije nego u
poluegoističnom obliku rodoljubno-nacionalnoga interesa. Trebalo je proteći još
nekoliko stoljeća dok povijesni interes postupno nije poprimio moderni oblik u
kojemu se danas pojavljuje, osobito kod germanskih naroda — oblik interesa za sve,
pa i za najmanja postignuća i sposobnosti čak i najmanjih naroda koji su od vlastite
nacije odvojeni nepremostivim karakternim suprotnostima, oblik interesa za povijest
čovječanstva uopće, gdje u svakom pojedincu prepoznajemo dio nas samih.
Vrlo je značajno to što je isto razdoblje koje je otkrilo »umjetničku i povijesnu
vrijednost« barem antičkih spomenika izdalo i prve odredbe o zaštiti spomenika
(među njima i posebno značajni breve pape Pavla III. od 28. studenoga 1534.). Kako
starodrevno pravo nije poznavalo zaštitu nenamjernih spomenika, bilo je nužno
osigurati novootkrivene vrijednosti posebnim zaštitnim mjerama.
Prema tome, s punim pravom možemo reći da je s pojavom svjesnoga
priznavanja vrijednosti antičkih spomenika i ustanovljavanjem zakonskih mjera za
njihovu zaštitu u talijanskoj renesansi započela stvarna njega spomenika u
modernome smislu.
No svakako treba pojasniti da se predodžba koju su renesansni Talijani imali o
komemorativnoj vrijednosti ni u kojem slučaju ne poklapa s našom predodžbom na
početku 20. stoljeća. S jedne je strane, kao što je već rečeno, bila još očitija genetska
povezanost te novonastale zaštite nenamjernih spomenika s prijašnjom njegom
namjernih spomenika uz rodoljubnu ograničenost na poštivanje vrijednosti
pretpostavljene umjetnosti predaka, dakle isključivo antike. S druge strane, starosna

8
vrijednost još nije prepoznata — u ono je doba moglo biti riječi najviše o nejasnim
slutnjama nečeg takvog. Ali ni povijesna vrijednost koju su Talijani povezivali s
antičkim spomenicima još ni izdaleka nije bila ona jasno prepoznata povijesna
vrijednost s kraja 19. stoljeća. Upravo je u razdoblju renesanse započelo razlikovanje
umjetničke i povijesne vrijednosti, umjetničkih i povijesnih spomenika, koje će, kao
što smo već pokazali, vrijediti sve do 19. stoljeća i biti prevladano tek u naše doba.
Tijekom renesanse cijenile su se antičke forme kao takve, a umjetnost koja ih je
stvorila smatrala se jedinom i istinskom, objektivnom, ispravnom i općenito važećom
za sva vremena, prema kojoj je sva ostala umjetnost (osim talijanske vlastitoga
vremena) smatrana ili nepotpunim predstupnjem ili barbarskim nagrđivanjem. Strogo
uzevši, to je stajalište zapravo još uvijek normativno, mjerodavno i antički-
srednjovjekovno, ali nije povijesno u modernome smislu, jer još ne priznaje razvoj.
Unatoč tomu, štovanje je antike renesansnih Talijana imalo i svoj povijesni aspekt —
antiku su smatrali predstupnjem talijanske renesanse. Dakako, još se nisu usudili
općenito razmišljati o razvojno-povijesnome predstupnju, iako se događalo da se,
primjerice, za Miehelangela tvrdilo kako je pojedinim radovima premašio antiku.
Time je, čini se, sasvim jasno izrečeno da ni antički spomenici ne mogu polagati
pravo na vječnu, nego samo na relativnu, dakle povijesnu vrijednost. Zamisao da su
renesansni Talijani nakon prevladavanja razdoblja barbarskih invazija ponovo našli
sebe same i da su jednostavno nastavili antičku umjetnost koja im je urođena bez
sumnje je i sama već povijesna. Predodžba o razvoju sadržana je u tome što je
renesansnim Talijanima, zahvaljujući njihovoj nacionalnosti, pripisan, takoreći,
unutarnji prirodno-zakoniti poriv koji ih je obavezao da slijede kulturu podrijetlom
srodnih antičkih naroda.
Podjela nenamjemih spomenika na umjetničke i povijesne, koju s modernoga
stajališta moramo odbaciti, sa stajališta je talijanske renesanse bila posve opravdana.
Čak se može reći da je umjetnička vrijednost u početku bila presudna i da je povijesna
vrijednost (jednom postojeće pojedinačne činjenice) pred njom na početku još
uzmicala. Razvojni proces kulta spomenika u narednim se stoljećima, uključujući i
18., može ukratko definirati tako da paralelno s pojačanim sudjelovanjem drugih, prije
svega polugermanskih, kao i u cijelosti germanskih naroda, objektivna uzornost antike
još nije direktno osporena, ali je ipak u odnosu na način na koji su je potvrđivali
renesansni Talijani, zbog sve većeg poštivanja drugih umjetničkih vrsta doživjela sve
veća ograničenja. U ovom se razdoblju ipak nije došlo do stvamih zakona o zaštiti

9
spomenika, jer su s jedne strane antički spomenici postupno gubili dio po dio
kanonskoga značenja zbog kojega su jednom renesansni pape vjerovali da ih moraju
štititi, a neantički umjetnički izrazi u odnosu na antiku još nisu imali dostatan autoritet
da bi na njemu temeljili svoj zahtjev za zaštitom.
S pravom se 19. stoljeće naziva historijskim, jer je u nerazmjerno višem stupnju
nego prije ili kasnije — barem koliko mi to danas uspijevamo vidjeti — bilo sklono
otkrivanju i pažljivu promatranju pojedinih činjenica, a to znači pojedinačne ljudske
djelatnosti u njenom čistom, izvomom stanju. Omiljeno nastojanje 19. stoljeća bilo je
doznati posve točno povijesno činjenično stanje: takozvane pomoćne znanosti
zapravo uopće nisu smatrane pomoćnim strukama; prije se u njima iscrpljivala
najvažnija djelatnost povijesnoga istraživanja. Najbeznačajnija se pripovijest čitala sa
zadovoljstvom, te se propitivala njezina autentičnost. Iako to nije priznato, postulat
važnosti za povijest čovječanstva, naroda, država i crkve, koji je prije određivao po-
vijesnu vrijednost, postupno je gotovo posve ukinut. Zato je ojačala kultuma povijest
za koju čak i sićušan detalj, upravo sićušan detalj, može biti od važnosti. Ta važnost
počiva na uvjerenju o nezamjenjivosti i najmanjega dijela u razvojnome lancu. U tom
je lancu čak i ono što je bilo zanemarivo s obzirom na materijal, radni učinak i svrhu
uživalo objektivnu vrijednost. S neizbježnim postupnim smanjivanjem objektivne
vrijednosti spomenika razvoj, iz kojeg proizlaze sve vrijednosti, sam je po sebi morao
s obzirom na pojedinačne spomenike neprekidno dobivati na važnosti. Povijesna se
vrijednost, koja je bila neodvojivo vezana uz pojedinačno, morala postupno
transformirati u razvojnu vrijednost, a za nju je pojedinačno kao objekt postalo
nevažno. Ta razvojna vrijednost nije ništa drugo do starosna vrijednost koju smo već
prije upoznali: ona je prema tome logična posljedica povijesne vrijednosti koja se
razvila četiri stoljeća ranije. Da nije postojala povijesna vrijednost, ne bi se mogla
razviti ni starosna vrijednost. Ako je 19. stoljeće bilo stoljeće povijesne vrijednosti,
čini se da će 20. stoljeće postati stoljećem starosne vrijednosti. Zasad se još nalazimo
u prijelaznom razdoblju koje je prema zakonu prirode istodobno i razdoblje borbe.
Čitav je opisani proees, koji je od namjeme vrijednosti spomenika preko
povijesne konačno doveo do starosne vrijednosti, tek dio osamostaljivanja individue
koje prevladava u novije doba, a od kraja je 18. stoljeća učinilo znatan napredak i —
ako sve nije varka — od kraja 19. stoljeća, barem za određeni broj europskih naroda,
započelo mijenjati klasične osnove obrazovanja koje smo naslijedili. Sve intenzivnije
nastojanje karakteristično za tu promjenu je razumjeti fizičku i psihičku percepciju ne

10
u njezinoj objektivnoj biti, kako su to činila ranija kultrna razdoblja, već u njezinoj
subjektivnoj pojavnosti, a to znači u djelovanjima koja ima na subjekt (koji zamjećuje
osjetilima ili osvješćuje duhom). To nastojanje jasno dolazi do izražaja u opisanoj
mijeni komemorativne vrijednosti. Povijesna vrijednost još uvijek izaziva veći interes
od pojedinačnoga događaja koji se promatračkom subjektu prikazuje na određen način
objektivno. Istodobno se starosna vrijednost već potpuno odrekla lokalizirane
pojedinačne pojave kao takve i u svakom spomeniku bez iznimke, bez obzira na
njegova specifična objektivna svojstva, odnosno uzimajući u obzir tek one osobine
koje upućuju na nestajanje spomenika u općenitosti (tragovi starosti) umjesto onih
osobina koje odaju njegovu izvomu cjelovitu, objektivnu individualnost cijeni tek
subjektivno ugođajno djelovanje.
No 19. stoljeće nije samo intenziviralo štovanje povijesne vrijednosti do krajnjih
graniea već je za nju htjelo uvesti i zakonsku zaštitu. Vjerovanje u objektivni
umjetnički kanon koje je od renesanse počelo slabiti, jer se antika koja ga je ranije
predstavljala pokazala neprikladnom za trajno potvrđivanje toga naslova, u 19. je
stoljeću preneseno tako reći na sva umjetnička razdoblja, čime se objašnjava i osobit
zamah povijesno-umjetničkoga istraživanja u to doba. Prema shvaćanjima 19. stoljeća
u svakoj se umjetničkoj vrsti skrivao dio vječnoga kanona — sve su zaslužile vječno
očuvanje svojih svjedočanstava da bi se zadovoljile naše estetske potrebe. Umjetnička
je djela, s obzirom na brojne proturječne trenutačne vrijednosti, trebalo okružiti
bedemima zakona. Svi su zakoni i odredbe 19. stoljeća bili prilagođeni poimanju
prema kojemu kod nenamjernih spomenika (osim navodne objektivne umjetničke
vrijednosti) nailazimo tek na povijesnu vrijednost, pa su se stoga ti zakoni u trenutku
u kojemu se počela javljati starosna vrijednost pokazali nedostatnima.
U dodatku kratkome pregledu razvoja kulta spomenika upozorit ćemo na još
nekoliko pojava koje se na prvi pogled možda ne mogu uskladiti s predstojećim
tumačenjima.
Iako već u starome vijeku susrećemo pojedinačne potvrđene primjere savjesnoga
očuvanja starih umjetničkih djela, u tome još nikako ne smijemo vidjeti simptome
kulta nenamjemih spomenika, nego tek kult živućih, posebice religioznih predodžbi
koje kao takve nisu posjedovale nikakvu komemorativnu vrijednost, već vrlo realnu
trenutačnu vrijednost; pijetet nije bio upućen ljudskome djelu, već božanstvu koje je u
svom prolaznom obliku zauzelo svoje (privremeno) boravište. Zbog zahtjeva za
neprolaznošću njegove trenutačne vrijednosti svaki bi, primjerice, antički kip

11
božanstva bez okolišanja mogao biti smatran namjernim spomenikom, kad mu s druge
strane ne bi nedostajala odlučujuća oznaka takvoga spomenika: ovjekovječivanje
određenoga trenutka, bilo nekog pojedinačnog čina, bilo određene vještine.
Suprotno tome, na početku rimskoga carskog razdoblja nailazimo na neosporan
kult starih umjetničkih djela isključivo zbog umjetnosti. To je možda
najneočekivanija od brojnih analogija koje to doba nudi modernome vremenu. Brojna
svjedočanstva o ljubiteljima antikviteta njihova vremena prenijeli su nam osobito
Plinije i Petronije; u oba razdoblja nailazimo i na važnu popratnu pojavu —
preferiranje starijih umjetničkih djela na račun modernih. Danas još preslabo
poznajemo odnose iz kojih se neposredno razvila umjetnost s početaka rimskoga
carskog doba da bismo u potpunosti mogli prozrijeti spomenutu iznenađujuću
popratnu pojavu. No uočavamo da su, prema postojećim izvještajima, ljubitelji
umjetnosti bili opčinjeni isključivo time da se domognu radova poznatih kipara i
slikara 5. i 4. stoljeća prije Krista. Nemoguće je da su sakupljači, prema istovjetnim
iskazima izvora, slučajno postupali poput sakupljača rariteta, a ne poput prijatelja
umjetnosti. Čini se da se radilo o hobiju određenog broja neizmjemo bogatih ljudi,
zaokupljenih stvaranjem novih vrijednosti, kako bi jedni druge nadmašili u svojim
posjedima. Tome je mogla pridonijeti propast starogrčke religije s njezinih dvanaest
božanstava. I na prvi pogled brzi nestanak čitave pojave koja nije ostavila tragove i o
kojoj već u 3. stoljeću više uopće nema spomena govori u prilog tome da se nije
radilo o opsežnijem pokretu antičkoga duha.
Posve je razumljivo da država takvu burzu rariteta nije štitila zakonima. Ipak,
nijedan povjesničar neće poreći da je pojava morala biti u određenoj vezi s općim
razvojem likovne umjetnosti na početku carskoga doba; pritom prije svega mislimo na
tada novo i dominantno zanimanje za vizualnu percepeiju objekata i njihov
odgovarajući prikaz u likovnoj umjetnosti, koja je kao takva karakteristična i za naše
moderno doba. Možda će se sklonost Rimljana 1. i 2. stoljeća prema antikvitetima o
kojoj govorimo nakon pobližeg ispitivanja doista u nekoj mjeri pokazati anakronim
prethodnikom moderne komemorativne vrijednosti; u svakom slučaju nije došlo do
njezina daljeg razvoja, jer je doba seobe naroda osjećalo sve prije nego poštovanje za
staru pogansku umjetnost koja je na bezbroj načina bila povezana s vjerom u
božanstva.
Posebno bi ispitivanje također moglo pokazati da se starosna vrijednost počela
najavljivati pojedinačnim nejasnim i uvjetnim očitovanjima već mnogo prije početka

12
20. stoljeća u kojemu je postala mjerodavnom kulturnom silom. S druge strane
moramo paziti da nas ne zaokupe pojave koje posjeduju samo izvanjsku sličnost s
kultom starosne vrijednosti. To naročito vrijedi za kult ruševina koji smo prije izabrali
kao primjer moderne starosne vrijednosti, a koji se bez sumnje može slijediti unatrag
do 17. stoljeća. Moderni kult ruševina je baš usprkos vanjskoj podudarnosti u
osnovnoj težnji potpuno različit od onog ranijeg, što naravno samo po sebi ne
isključuje povezanost u razvoju, nego je upravo zahtijeva. Već to što su slikari
ruševina u 17. stoljeću, i to čak i najrodoljubniji među njima — Holanđani, gotovo
isključivo prikazivali antičke ruševine, dokazuje da se tada radilo o određenom
povijesnom trenutku: sve rimsko smatrano je simbolom najveće zemaljske moći i
uzvišenosti. Ruševno je trebalo prizvati u svijest promatrača upravo barokni kontrast
između negdašnje veličine i sadašnjega poniženja. Riječ je o odjeku žaljenja zbog
dubokog pada a time i o želji da se negdašnje očuva. To je istodobno požudno
prekapanje po boli koja tvori estetsku vrijednost baroknoga patosa, povremeno
ublaženoga primjesom nevine pastirske idile. U opreci prema tome modernome
čovjeku ništa nije stranije od baroknoga osjećanja: tragovi starosti na njega djeluju
umirujuće poput svjedoka zakonitoga prirodnoga tijeka kojem je sa sigurnošću i bez
pogreške podređeno svako ljudsko djelo. Znakovi nasilnoga uništenja ruševinu zamka
čine manje prikladnom za pobuđivanje čistoga ugođaja starosne vrijednosti kod
modernoga promatrača; ranije smo ruševinu ipak upotrijebili za ilustraciju starosne
vrijednosti, zato što je na primjeru ruševine moguće potpuno jasno razabrati starosnu
vrijednost, ona je, dakako, čak previše očita da bi modernom čovjeku sklonom
ugođajnosti osigurala potpuno izbavljenje.

2. Odnos komemorativnih vrijednosti prema kultu spomenika

Upoznali smo tri različite komemorativne vrijednosti spomenika, pa treba
istražiti koji se zahtjevi postavljaju kulm spomenika, a proizlaze iz osobina svake od
tih vrijednosti. Zatim ćemo promotriti ostale vrijednosti koje spomenik može ponuditi
modernom čovjeku. Njih je općenito, kao trenutačne vrijednosti, moguće suprotstaviti
vrijednostima prošlosti ili komemorativnim vrijednostima.
Pri razmatranju komemorativne vrijednosti treba naravno poći od starosne
vrijednosti, ne samo zbog toga što je ona najmodernija i što polaže pravo na
budućnost nego naročito zbog toga što obuhvaća relativno najveći broj spomenika.

13
A. Starosna vrijednost
Starosnu vrijednost spomenika na prvi pogled otkriva njegov nemoderni izgled.
Taj nemoderni izgled ne ovisi tako izrazito o nemodernome stilu. On se, naime, može
i oponašati, pa bi njegovo ispravno prepoznavanje i ocjena bili gotovo posve
ograničeni na razmjerno uzak krug izučenih povjesničara umjetnosti, a starosna
vrijednost uzima sebi pravo djelovanja na široke mase. Ona se temelji na protivljenju
suvremenosti i otkriva se uglavnom po nepotpunosti, po nedostatku cjelovitosti, po
sklonosti prema gubitku oblika i boje, a te su osobine jednostavno u suprotnosti s
onima modernih, to znači novonastalih tvorevina.
Čitava ljudska likovna djelatnost nije ništa drugo nego sažimanje određenog
broja elemenata rasutih po prirodi ili bezobličnih elemenata koji su stopljeni s
cjelinom prirode u zaokruženu, oblikom i bojom omeđenu cjelinu. U procesu
stvaranja čovjek postupa kao i priroda sama: oboje proizvode zasebne individue. Tu
osobinu cjelovitosti još i danas bezuvjetno očekujemo od svakog modernog djela.
Povijest umjetnosti doduše uči da je razvoj ljudskoga umjetničkog htijenja sve
usmjereniji prema povezivanju pojedinog umjetničkog djela s njegovom okolinom, a
naše se doba, prirodno, u tome pokazuje najnaprednijim. No unatoč našim ćudljivim
cottages, unatoč slikama kao što je Miehettijeva Jorijeva kći2 gdje jednoj, inače u
cijelosti vidljivoj figuri u sredini slike, okvir odsijeca glavu, izolirajuće sažimanje
cjeline unutar zakonitih kontura i danas ostaje nezaobilaznim postulatom svakoga
umjetničkog stvaralaštva. Već u toj cjelovitosti leži estetski moment, elementama
umjetnička vrijednost kojom ćemo se pod nazivom »vrijednost noviteta«
(Neuheitswert) još baviti kao jednom od aktualnih vrijednosti. Dakle, nedostatak
cjelovitosti nam se kod modernih djela ne bi svidio — zato ne gradimo ruševine (osim
da bismo ih krivotvorili), a novoizgrađena kuća čija žbuka otpada ili je čađava djeluje
uznemirujuće na promatrača, jer on od nove kuće očekuje besprijekomu dovršenost
oblika i boje. Simptomi prolaznosti na tek nastalome djelu ne djeluju tako da stvaraju
ugođaj, već nas iritiraju.
No kad je individua (koju su stvorili čovjek ili priroda) uobličena, počinje
destruktivno djelovanje prirode, njezinih mehaničkih i kemijskih sila koje nastoje
rastaviti individuu na njezine elemente i ponovo je ujediniti s amorfnom prirodom.
Prema tragovima toga destruktivnog djelovanja prepoznajemo da spomenik nije
nastao u neposrednoj sadašnjosti, nego u nekom više ili manje prošlom vremenu, a na
izravnoj percepeiji tragova vremena počiva starosna vrijednost spomenika.

14
Najdrastičniji primjer za to nudi, kao što je već rečeno, ruševina koja je nastala
postupnim otkidanjem većih dijelova iz nekoć potpune cjeline jednoga dvorea.
Starosna vrijednost mnogo djelotvonije dolazi do izražaja u manje nasilnoj te više
optički nego haptički očitoj razgradnji površine (istrošenost, patina), nadalje u
oglodanim kutovima, bridovima i sl., čime se otkriva polagano ali izvjesno i
nezaustavljivo, zakonito i stoga neodoljivo razgrađujuće djelovanje prirode.
Prema tome, temeljni estetski zakon našega vremena koji počiva na starosnoj
vrijednosti može se formulirati na sljedeći način: od ljudske ruke zahtijevamo izradu
cjelovitih djela kao simbola nužnoga i zakonitoga nastajanja. Naprotiv, od prirode
koja djeluje s vremenom zahtijevamo razgradnju cjelovitoga, također kao znak
nužnoga i zakonitoga nestajanja. Na novom ljudskom djelu smetaju nam znakovi
prolaznosti (prijevremena propadanja), kao što nas na nekom starom djelu smetaju
pojave nečeg novog (upadljiva restauriranja). Modernoga čovjeka s početka 20.
stoljeća mnogo više raduje nepomućeno opažanje čistoga, zakonitog tijeka nastajanja
i nestajanja u skladu s prirodom. Svako se ljudsko djelo pri tome doživljava jednako
kao i prirodni organizam u čiji se razvoj nitko ne smije umiješati; taj organizam treba
slobodno proživjeti svoj vijek, a čovjek ga smije tek sačuvati od preuranjena
odumiranja. Tako moderni čovjek u spomeniku vidi dio vlastita života, a svaki zahvat
na njemu osjeća kao smetnju, baš kao i zahvat na vlastitom organizmu. Čini se da je
moći prirode, čak i u njezinim aspektima destruktivnosti i propadljivosti koji se
smatraju neprestanim obnavljanjem života, dodijeljeno isto pravo kao i čovjekovoj
stvaralačkoj djelatnosti3. Ono što treba najstrože izbjegavati je samovoljno kršenje
prirodnih zakona, uplitanje nastajanja u nestajanje i obrnuto, sputavanje prirode
ljudskom rukom, što je jednako svetogrđu, ali i prijevremeno uništenje ljudskoga
stvaralaštva prirodnim silama. Ako su sa stajališta starosne vrijednosti ono što je na
spomeniku estetski djelotvomo upravo znakovi prolaznosti, propadanja cjelovitoga
ljudskog djela zbog mehaničkih i kemijskih prirodnih sila, proizlazi da kult starosne
vrijednosti ne samo da nije zainteresiran za očuvanje spomenika u nepromijenjenu
stanju nego je očuvanje protivno njegovim interesima. Kao što je prolaznost
neprekidna i nezaustavljiva, a zakon kružnoga tijeka, na čijem se opažanju, kako se
čini, temelji istinsko estetsko zadovoljstvo modernoga promatrača starih spomenika,
ne zahtijeva obustavu očuvanjem, već neprekidno kretanje promjene, tako ni
spomeniku ne treba uskratiti djelovanje prirodnih sila koje uzrokuju njegovo propa-
danje, čak ni onda kad je to u ljudskoj moći, dok god se ono odvija mirnom,

15
zakonitom stalnošću, a ne naglim, nasilnim uništavanjem. Sa stajališta starosne
vrijednosti svakako treba izbjegavati samo jedno: samovoljno uplitanje ljudske ruke u
nastalo stanje spomenika; on ne smije otrpjeti dodavanje ili oduzimanje, nadopunu
onoga što su tijekom vremena uništile prirodne sile, ali ni uklanjanje onoga što je na
isti način pridodano spomeniku i što bi nagrdilo njegov izvomi, cjeloviti oblik. Čisti,
oslobađajući dojam prirodnoga, zakonitoga nestajanja ne smije biti ometan
primjesama proizvoljno dodanoga nastajanja. Prema tome, kult starosne vrijednosti
kao drski zahvat u zakonitu djelatnost prirode koja uzrokuje propadanje osuđuje ne
samo svako nasilno uništavanje spomenika ljudskom mkom, čime s jedne strane
djeluje u smislu očuvanja spomenika, nego načelno osuđuje i svaku konzervatorsku
djelatnost, svako restauriranje kao jednako neovlašten zahvat u vladavinu zakona
prirode. Time kult starosne vrijednosti direktno radi protiv očuvanja spomenika. Jer,
ne treba sumnjati da neometana djelatnost prirodnih sila konačno mora dovesti do
potpunoga uništenja spomenika. Točno je da ruševina postaje sve slikovitijom što je
više njezinih dijelova podložno propadanju: njezina starosna vrijednost s neprekidnim
napredovanjem propadanja postaje sve manje ekstenzivnom, a to znači da je
potaknuta sve manjim brojem dijelova, ali je zato i intenzivnija, što znaći da preostali
dijelovi sve jače djeluju na promatrača. Naravno, i taj proces ima svoje granice: kad
se konačno potpuno izgubi ekstenzivnost djelovanja, ne preostaje ni supstrat za
intenzivno djelovanje. Obična, bezlična gomila kamenja više ne dostaje da bi
promatraču prenijela starosnu vrijednost. Za to mora biti prisutan najmanje jedan
jasan trag izvomoga oblika negdašnje ljudske tvorevine, negdašnjega nastanka, dok
gomila kamenja predstavlja samo mrtav, bezličan ulomak prirode bez traga živopis-
noga nastajanja.
Vidimo da kult starosne vrijednosti pridonosi vlastitome uništenju4. Ni njegove
radikalne pristalice neće uložiti protest protiv ovoga zaključka. Razgrađujuća je
djelatnost prirodnih sila toliko spora da će nam čak i tisućljetni spomenici vjerojatno
ostati sačuvani u dogledno vrijeme — kažimo, u doglednome životnom vijeku toga
kulta. I nastajanje dobiva svoj stalni i neprekidni nastavak: ono što je danas moderno i
što se predstavlja u individualnoj cjelovitosti odgovarajući zakonima nastajanja
postupno će se pretvoriti u spomenik i popunit će prazninu što će je s vremenom u
spomeničkom fundusu koji smo naslijedili sasvim sigumo otvoriti prirodne sile. Sa
stajališta starosne vrijednosti ljudsko se djelovanje ne mora pobrinuti za vječno
očuvanje spomenika negdašnjega nastajanja, nego za vječno javno prikazivanje

16
kružnoga tijeka nastajanja i nestajanja. On ostaje zajamčen i kad danas postojeće
spomenike u budućnosti zamijene drugi.
Kao što je već naznačeno, starosna vrijednost je u prednosti pred svim ostalim
idejnim vrijednostima umjetoičkoga djela zato što smatra da joj je dopušteno svojatati
zahtjev da se obraća svima, vrijedi za sve, bez iznimke. Ona tvrdi da je ne samo iznad
razlika u konfesijama nego i iznad razlike između obrazovanih i neobrazovanih,
između onih koji razumiju umjetnost i onih koji je ne razumiju. Kriteriji po kojima se
prepoznaje starosna vrijednost u pravilu su toliko jednostavni da ih mogu razumjeti
čak i ljudi čiji je intelekt inače posve zauzet trajnom brigom za tjelesnu dobrobit i
materijalna dobra. Čak je i najograničeniji težak sposoban razlikovati stari crkveni
toranj od novoga. To je prednost koju starosna vrijednost ima pred povijesnom
vrijednošću, jer povijesna vrijednost počiva na znanstvenoj osnovi i zbog toga se
može dokučiti tek zaobilaznim putem, razboritom refleksijom. Starosna se vrijednost
promatraču otkriva neposredno, na osnovu najpovršnijega osjetilnoga (optičkoga)
opažanja, čime je sposobna neposredno se obratiti emocijama. Dakako, znanstveni
korijen povijesne vrijednosti ujedno je i korijen starosne, no starosna vrijednost želi
svima priopćiti konačna znanstvena postignuća, ono do čega je došao razum te to
učiniti korisnim za emocije — slično kao što je kršćanstvo na zalazu staroga vijeka
promatrano s povijesnoga aspekta, u svjetlu ljudskoga razuma a ne u svjetlu
(nedodirljivoga) božanskoga otkrivenja, jezgru onoga što je inteligeneiji staroga
vijeka ponudila grčka filozofija razjasnilo masama, za njihovo izbavljenje — onim
masama koje se ne mogu uvjeriti i pridobiti razumskim argumentima, nego samo
apelom na osjećaje i njihove potrebe.
Taj zahtjev za sveopćom valjanošću također je ono što pristalice starosne
vrijednosti nezaustavljivo goni da nastupaju osvajački i netolerantno. Prema njihovu
uvjerenju nema estetskoga izbavljenja, osim u starosnoj vrijednosti. Starosna
vrijednost koju već dulje vrijeme instinktivno osjećaju tisuće, a na početku ju je
otvoreno propagirala samo mala grupa ratobornih umjetnika i laika, sada
svakodnevno dobiva sve više pristalica. Ona to ne zahvaljuje samo vještoj tehničkoj
propagandi, nego bez sumnje velikim dijelom i snazi koju posjeduje prema uvjerenju
njezinih pristalica, a to je snaga da zavlada čitavom budućnošću. Moderna će zaštita
spomenika, prema tome, s njom morati računati, i to ponajprije s njom. No to ju ne
može i ne smije spriječiti da provjeri pravo na egzisteneiju ostalih vrijednosti jednoga
spomenika tamo gdje ih nalazi — komemorativnih i trenutačnih vrijednosti — da

17
prosudi te vrijednosti s obzirom na starosnu vrijednost i da ih zaštiti tamo gdje
starosna vrijednost bude ocijenjena neznatnom.
B. Povijesna vrijednost
Povijesna vrijednost spomenika proizlazi iz toga što nam on predočava sasvim
određeni, tako reći individualni stupanj razvoja nekog stvaralačkog područja
ljudskoga roda. S toga nas stajališta na spomeniku ne zanimaju tragovi prirodnih
utjecaja zbog kojih propada, a koji su se javili u vremenu proteklom od njegova
postanka, nego negdašnji postanak spomenika u smislu ljudskoga djela. Povijesna
vrijednost je utoliko veća ukoliko se u što jasnijoj mjeri očituje izvomo cjelovito
stanje spomenika u kojem se on nalazio neposredno nakon njegova nastanka.
Nagrđivanje i djelomična oštećenja za povijesnu su vrijednost dodatak koji
predstavlja smetnju i koji nije dobrodošao. To u istoj mjeri vrijedi za povijesno-
umjetničku, za svaku kultumo-povijesnu i, naravno, pogotovo za svaku kroničarsku
vrijednost. Povjesničar može samo žaliti što je, primjerice, Partenon očuvan samo kao
ruševina, ako ga već promatra kao spomenik jednog odredenog razvojnog stupnja
grčke arhitekture, kamenorezačke tehnike ili kultnih predodžbi i bogoslužja. Zadatak
povjesničara je svim dostupnim pomoćnim sredstvima ponovo ispuniti praznine koje
su u izvomoj tvorevini tijekom vremena stvorili prirodni utjecaji. Simptomi
propadanja, koji su jezgra starosne vrijednosti, sa stajališta se povijesne vrijednosti
moraju odstraniti svim sredstvima. No to se ne smije učiniti na samome spomeniku,
nego na kopiji ili tek mišlju i riječju. Dakle i povijesna vrijednost načelno smatra
originalni spomenik nepovredivim, ali iz sasvim drugog razloga nego što to čini
starosna vrijednost. Kod povijesne vrijednosti nije posrijedi konzerviranje tragova
starosti, promjena koje su, u vremenu koje je proteklo od nastanka, uzrokovali
prirodni utjecaji — one su joj nevažne ili su nepoželjne. Povijesna vrijednost prije
svega želi sačuvati što je moguće autentičniji dokument za buduća dodatna povijesno-
umjetnička istraživanja. Svako ljudsko kalkuliranje i nadopunjavanje podložno je
subjektivnoj pogrešci; zato dokument, ta jedina pouzdana osnova, mora ostati što je
moguće bolje očuvan da bi se kasnije naši pokušaji nadopunjavanja mogli kontrolirati
i da bi se za njih eventualno mogli naći bolji i utemeljeniji nadomjesci. To poimanje u
svojoj načelnoj različitosti od onoga starosne vrijednosti najviše dolazi do izražaja
kad se postavi pitanje o najprikladnijem tretmanu spomenika u skladu sa zahtjevima
povijesne vrijednosti. Dosadašnje se propadanje zbog prirodnih sila ne može poništiti,
te ga zbog toga sa stajališta povijesne vrijednosti ne treba ukloniti. No daljnja

18
oštećenja, od današnjega dana i u budućnosti, koja starosna vrijednost ne samo da
tolerira nego ih i postulira, sa stajališta su povijesne vrijednosti ne samo neprikladna,
već ih svakako treba izbjegavati, jer svako dalje propadanje otežava znanstvenu
rekonstrukeiju izvornoga ljudskoga djela. Prema tome, kult povijesne vrijednosti
mora biti usmjeren prema svakom mogućem očuvanju spomenika u stanju u kakvom
je danas i mora voditi tome da ljudska ruka omete prirodni tijek, odnosno da zaustavi
normalni nastavak djelovanja prirodnih sila, ukoliko je to u ljudskoj moći. Vidimo da
se interesi starosne i povijesne vrijednosti, iako su obje komemorativne vrijednosti,
razilaze u presudnoj točki njege spomenika. Kako riješiti ovaj sukob? I ako ga ne
možemo riješiti, koju od dvije vrijednosti treba žrtvovati u korist druge?
Ako imamo na umu da kult starosne vrijednosti ne predstavlja ništa drugo do
zreli oblik stoljećima postojećeg kulta povijesne vrijednosti, najprije smo skloni
proglasiti potonju fazu prevladanom. Za praktični tretman spomenika iz toga bi
proizašlo da bi svugdje gdje postoji sukob između dviju komemorativnih vrijednosti,
povijesna vrijednost morala ustuknuti zbog zastarjelosti. No je li valjanost povijesne
vrijednosti uistinu već posve prevladana? Je li njezina uloga prethodnika starosne vri-
jednosti doista već uglavnom ispunjena?
Kao prvo, čak će si i najradikalniji pristalice starosne vrijednosti, koji još i danas
pretežno pripadaju obrazovanim slojevima, morati priznati da im se neki spomenik
sviđa ne samo zbog njegove starosne vrijednosti, već da ipak dobrim dijelom
zadovoljstvo crpe iz toga što spomenik svrstavaju u jedan od pojmova stila koji
postoji u njihovoj svijesti te spomenik mogu proglasiti ili antičkim, ili gotičkim, ili
baroknim, itd. Poznavanje povijesti također im je još uvijek, uz osjećaj za starosnu
vrijednost, estetskim izvorom. To zadovoljstvo bez sumnje nije neposredno (to znači
umjetničko), nego je znanstveni refleks budući da pretpostavlja poznavanje povijesti
umjetnosti, ali ono nepobitno dokazuje da u našem štovanju starosne vrijednosti ipak
još nismo toliko neovisni o povijesnom prethodniku da bismo se mogli potpuno
odreći znanja, dakle zanimanja za povijesnu vrijednost. Ako se danas od
visokoobrazovanih okrenemo prema prosječno obrazovanima koji i čine široki krug
zainteresiranih za kultuma dobra, u pravilu čak i kod njih susrećemo opću podjelu
spomenika na srednjovjekovne (antički su spomenici kod nas u Srednjoj Europi
razmjemo rijetki da bi bili priznati i ocijenjeni kao posebna kategorija), novovjekovne
(renesansa i barok) i moderne, što opet ima za preduvjet makar i vrlo grubu
orijentaciju u povijesti umjetnosti i dodatno dokazuje da starosnu vrijednost ipak

19
nismo sposobni posve odvojiti od povijesne vrijednosti, kako to nastoje pioniri
najmodernijega razvoja. To dolazi do izražaja kad, primjerice, ruševno stanje
srednjovjekovnoga dvorca smatramo prikladnijim i primjerenijim našim ugođajnim
prohtjevima od barokne palače koja nam se očito čini premladom da bi bila u
ruševnome stanju. Time postuliramo određeni odnos između propadajućeg stanja u
kojem se spomenik predstavlja i njegove starosti, što opet pretpostavlja određeno
poznavanje najvažnijih razvojnih faza, odnosno određenu količinu povijesno-
umjetničkih znanja.
Iz svega toga u najmanju mku proizlazi da komemorativna vrijednost koja u
svom apsolutnom obličju — starosnoj vrijednosti — danas tvori jedan od najvažnijih
kulturnih potencijala još nije dosegnula toliku zrelost da bismo se mogli u potpunosti
odreći njezina povijesnoga obličja. Povijesna vrijednost koja počiva na znanstvenoj
osnovi, dakako, nije sposobna neposredno pridobiti mase kao što to nisu ni poučci
filozofije; ali slično kao što je već prije naznačeno za analognu ulogu filozofije u
starome vijeku, odnedavno vidimo kako je povijesni interes već četiri stoljeća
neprekidno na djelu i kako masama čini pristupačnom oslobađajuću ulogu predodžbe
o razvoju, za što još ni u starosnoj vrijednosti nije pronađena posljednja i konačna
formula. Zbog toga i postoji potreba za obrazovanjem koja danas stoji posve u znaku
predodžbe o povijesnome razvoju, iako postoje i mnogi glasovi koji u povijesnom
obrazovanju ne žele prepoznati ni cilj ljudske kulture ni najpouzdanije sredstvo
dolaska do toga eilja.
Još i danas imamo razloga, već prema mogućnostima, udovoljiti zahtjevima
povijesnoga istraživanja, a to znači udovoljiti potrebi za povijesnim vrijednostima
koju oni zadovoljavaju i ne razmatrati ih kao quantite negligeable tamo gdje
kolidiraju sa zahtjevima starosne vrijednosti. Kada bismo prijevremeno zapostavili i
zanemarili povijesnu vrijednost kojoj zahvaljujemo moderni razvoj i u vezi s njim i
pojavu starosne vrijednosti, došli bismo u opasnost da naštetimo upravo višim
interesima kojima treba udovoljiti njegovanjem starosne vrijednosti.
Srećom, čak i vanjski povod za sukob između starosne i povijesne vrijednosti u
pitanjima praktične njege spomenika postoji mnogo rjeđe nego što nam se to na prvi
pogled čini. Naime, obje konkurentske vrijednosti općenito stoje u obmuto
proporcionalnom odnosu; što je veća povijesna vrijednost, to je manja starosna
vrijednost. Glasnija, istodobno objektivno dostupnija, a time i nametljivija povijesna
vrijednost potiskuje intimniju starosnu vnjednost, a to se, pogotovo u slučaju

20
namjernih spomenika, pojačava gotovo do pobijanja starosne vrijednosti. Jedinstveni
trenutak koji zorno predočava povijesna vrijednost tada se čini važnijim od razvoja
samog. On, kao i sve što je individualno, djeluje previše sadašnje da bi dopustio
prošlosti i prolaznosti, na čijem osvješćivanju počiva starosna vrijednost, da dovoljno
dođu do izražaja. Kod ingelheimskih stupova u dvorištu heidelberškoga dvorca
pomislimo uglav-nom na palaču Karla Velikoga koju su nekada ukrašavali, tako da
djelovanje njihove apsolutne starosti na ugođaj biva gotovo posve poništeno. U
takvim slučajevima nikada ne treba sumnjati da tretman spomenika mora odgovarati
zahtjevima povijesnoga, a ne starosnoga kulta. Obratno će se utoliko snažnije
istaknuti starosna vrijednost u svim slučajevima u kojima je povijesna
(»dokumentama«) vrijednost spomenika neznatna. Tada će se i tretman spomenika
prilagoditi zahtjevima starosne vrijednosti.
Nerijetko se događa da i sama starosna vrijednost mora odobriti zahvat ljudske
ruke u životni tijek nekog spomenika, zahvat koji inače načelno zabranjuje. To je
prikladno onda kad spomeniku prijeti propadanje zbog prijevremena uništenja
djelovanjem prirodnih sila, zbog neobično brzoga uništavanja njegova organizma.
Kad se, primjerice, opazi da dosad dobro očuvanoj fresei na vanjskome zidu crkve
odnedavno svaka kiša ispire jedan dio tako da joj u najkraćem roku pred našim očima
prijeti propast, postavljanju zaštitnoga krova iznad freske danas se neće moći
oduprijeti ni pristalica starosne vrijednosti čak i kad to nesumnjivo znači interveneiju
moderne ljudske ruke u samostalni tijek prirodnih sila. Prijevremeno oštećenje
spomeničkoga organizma djeluje kao nasilni, nezakoniti, nepotrebni zahvat i u
svakom slučaju predstavlja smetnju, čak i ako ne dolazi od čovjeka, nego od prirode
same. Pa i sam čovjek nije ništa drugo nego dio prirodne sile, doduše naročito nasilni
dio, čime se objašnjava i pojava da čak i nasilno uplitanje čovjeka u život spomenika
kod nas, modernih ljudi, može imati ugođajno djelovanje ukoliko je samo prohujalo
dovoljno dugo vremena od tog uplitanja (ruševina dvorca u Heidelbergu). Kad se
ljudsko djelovanje koje inače, promatrano iz blizine, djeluje nasilno i uznemirujuće
promatra s udaljenosti koja omogućava pregled, ono djeluje jednako zakonito i nužno
kao i djelovanje prirode, jer nam se čini dijelom prirodnoga tijeka.
U prvom spomenutom slučaju (potreba zaštitnoga krova iznad freske) vidimo da
i starosna vrijednost zahtijeva očuvanje spomenika uz pomoć uplitanja ljudske ruke
kako to, inače suprotno starosnoj vrijednosti, prisilno postulira samo povijesna
vrijednost sa stajališta njezine neotklonjive potrebe za očuvanjem dokumentamoga

21
činjeničnog stanja. Blaže se uplitanje ljudske ruke starosnome kultu čini kao manje
zlo u usporedbi s agresivnijim uplitanjem prirode. Interesi obiju vrijednosti u takvom
slučaju barem naočigled idu ruku pod ruku, iako je starosnoj vrijednosti stalo samo do
usporavanja, a povijesnoj vrijednosti do potpunoga sprečavanja procesa propadanja.
Za današnju je zaštitu spomenika najvažnije to što je naizgled izbjegnut sukob između
dviju vrijednosti.
No čak i ako pri tretmanu spomenika između starosne i povijesne vrijednosti ne
postoji sukob, mogućnost postojanja povoda za njega dovoljno je česta, naročito u
slučajevima u kojima su obje vrijednosti izjednačene po sposobnosti ostavljanja
dojma na promatrača. Tada se jedna prema drugoj odnose kao konzervativan nasuprot
radikalnom principu. Konzervativni pristup zastupa povijesna vrijednost, jer ona želi
sve očuvati i to u stanju zatečenom danas. U usporedbi s njom starosna se vrijednost
nalazi u prednosti, jer zastupa praktično lakše provodljiv, u osnovi zapravo jedini
doista provodljiv princip. Vječno očuvanje uopće nije moguće, jer su prirodne sile na
kraju jače od svake ljudske dosjetke, a čovjek sam, suočen s prirodom kao pojedinac,
nalazi u njoj svoju propast. U pitanjima očuvanja vanjskim postupcima u kojima obje
vrijednosti u skladu s ranije navedenim čak mogu ići mku pod ruku, teško da će taj
sukob ikada poprimiti oštriji oblik. Uglavnom će se to dogoditi u pitanjima
restauriranja koja su povezana s promjenom oblika i boje. Starosna je vrijednost u
takvim pitanjima mnogo osjetljivija od povijesne. Kad se sa staroga tornja odstrani
nekoliko popucalih kamenova i kad se nadomjeste novima, povijesna vrijednost tornja
neće doživjeti nikakav gubitak vrijedan spomena, jer je izvorni oblik ostao isti, a za
prosuđivanje svih dodatnih povijesnih pitanja još postoji dovoljno staroga kamenja,
tako da je mali broj izmijenjenoga kamenja posve zanemariv. Naprotiv, starosnoj
vrijednosti već i ti najmanji dodaci, naročito kad svojom »novom« bojom (na koju je,
kao na relativno-subjektivni element unutar objektivno-cjelovite pojave svakoga
predmeta, posebno osjetljivo moderno doba) intenzivno odskaču od staroga mnoštva,
mogu postati izrazito jakom smetnjom.
Konačno, moramo utvrditi da kult povijesne vrijednosti, iako priznaje cjelovitu
dokumentamu vrijednost samo izvomome stanju jednoga spomenika, ipak priznaje i
ograničenu vrijednost kopiji ukoliko je sam izvomik (»dokument«) nepovratno
izgubljen. Nerješiv sukob sa starosnom vrijednošću postojat će u takvim slučajevima
samo onda kad kopija ne nastupa kao pomoćno sredstvo u znanstvenome istraživanju,
nego kao punovrijedni nadomjestak izvomika s pretenzijom na povijesno-estetsko

22
priznanje (zvonik Sv. Marka). Dok god postoje ovakvi slučajevi, povijesna se
vrijednost ne može smatrati prevladanom, a starosna se vrijednost još ne može
smatrati jedinom mjerodavnom estetskom komemorativnom vrijednošću ljudskoga
roda. S druge strane, s obzirom na neprekidan razvoj umjetničko-tehničkih
reprodukcijskih sredstava, možemo biti uvjereni da će u doglednoj budućnosti
(posebice nakon pronalaska potpuno uvjerljive fotografije u boji i njezina
kombiniranja s kopijama u obliku faksimila) biti pronađena najcjelovitija zamjenska
sredstva za originale dokumenata. Time će barem donekle biti zadovoljen zahtjev
znanstveno-povijesnoga istraživanja koji je jedini izvor mogućega sukoba sa
starosnom vrijednošću, a da pritom ljudsko uplitanje izvomik ne učini bezvrijednim
za starosni kult.
C. Namjerna komemorativna vrijednost
Za razliku od starosne vrijednosti koja cijeni prošlost kao takvu, povijesna
vrijednost teži izdvajanju jednoga razvojno-povijesnog trenutka iz prošlosti i
njegovom jasnom predočavanju, kao da taj trenutak pripada sadašnjosti. Namjema
komemorativna vrijednost od početka, od postavljanja spomenika, ima zacrtan eilj —
ne dopustiti da određeni trenutak ikada postane prošlost, održati ga prisutnim i živim
u svijesti onih koji dolaze. Ova treća kategorija komemorativnih vrijednosti tvori
jasan prijelaz prema trenutačnim vrijednostima.
Dok je starosna vrijednost utemeljena isključivo na prolaznosti, a povijesna je
vrijednost želi zaustaviti smatrajući ipak da već nastali znaci propadanja imaju pravo
na egzisteneiju, namjema komemorativna vrijednost bez okolišanja polaže pravo na
neprolaznost, vječnu sadašnjost, na stanje neprestanog nastajanja. Stoga smatra da
treba suzbijati prirodne sile koje uzrokuju propadanje i koje se suprotstavljaju
ispunjenju ovoga zahtjeva te uvijek iznova onemogućavati njihovo djelovanje. Jedan
bi spomen-stup, primjerice, čiji bi natpis bio pohaban, prestao biti namjemim
spomenikom. Zato osnovni postulat nam-jemih spomenika tvori restauriranje.
Obilježje namjeme komemorativne vrijednosti kao trenutačne vrijednosti jest i to
što je nju od destruktivnih interveneija ljudske ruke oduvijek štitilo zakonodavstvo.
Naravno, u ovoj je kategoriji spomenika od početka neprekidno prisutan sukob sa
starosnom vrijednošću. Bez restauriranja spomenici bi uskoro prestali biti namjemim
spomenicima; zato je starosna vrijednost oduvijek bila smrtni neprijatelj namjerne
komemorativne vrijednosti. Kult namjeme komemorativne vrijednosti predstavljat će
nesavladivu prepreku za kult starosne vrijednosti dok god se ljudi ne odreknu

23
zemaljske besmrtnosti. No, oštar sukob između starosne vrijednosti i namjerne
komemorativne vrijednosti stvara zaštiti spomenika manje neprilika nego što bismo
na prvi pogled pretpostavili, jer je broj »namjemih« spomenika razmjerno malen u
usporedbi s velikim brojem nenamjemih spomenika.

3. Odnos trenutačnih vrijednosti prema kultu spomenika

Većina spomenika ima sposobnost zadovoljiti čovjekove emocionalne ili
duhovne potrebe koje jednako tako mogu zadovoljiti i nove, moderne tvorevine (ili su
za to čak i prikladnije). Na toj sposobnosti spomenika, kod koje se ne uzima u obzir
postanak u prošlosti i na njemu utemeljena komemorativna vrijednost, počiva
trenutačna vrijednost spomenika. Sa stajališta te vrijednosti čovjek će od početka biti
sklon promatrati spomenik ne kao takav, nego kao upravo nastalu tvorevinu. Zato će i
od (staroga) spomenika zahtijevati vanjski izgled (novoga) ljudskog djela u trenutku
njegova nastanka: zahtijevat će potpunu cjelovitost i netaknutost destruktivnim
prirodnim utjecajima. Simptomi tih utjecaja mogu se, doduše, tolerirati već prema
prirodi trenutačne vrijednosti koja se razmatra, ali se prije ili kasnije naiđe se na
nepremostivu granicu iza koje bi trenutačna vrijednost postala nemogućom. Tada se
trenutačna vrijednost mora pokušati dokazati u odnosu prema starosnoj vrijednosti.
Tretman spomenika prema načelima kulta starosne vrijednosti koji bi stvari u osnovi
uvijek, a praktično u većini slučajeva želio prepustiti njihovoj prirodnoj sudbini, mora
konačno, bez obzira na okolnosti, dovesti do sukoba s trenutačnom vrijednošću. Taj
se sukob može okončati jedino (potpunim ili djelomičnim) zapostavljanjem jedne od
dviju vrijednosti.
Trenutačna vrijednost može, kao što je rečeno, poteći iz zadovoljenja osjetilnih
ili duhovnih potreba. U prvom slučaju govorimo o praktičnoj uporabnoj vrijednosti ili
samo uporabnoj vrijednosti, u drugom slučaju o umjetničkoj vrijednosti. Kod
umjetničke vrijednosti treba nadalje razlikovati između elementarne vrijednosti,
vrijednosti noviteta koja počiva na cjelovitu karakteru tek nastala djela i relativne
umjetničke vrijednosti koja se temelji na suglasnosti s modernim umjetničkim
htijenjem. Osim toga treba uzeti u obzir da li spomenik treba služiti svjetovnoj ili
crkvenoj umjetničkoj svrsi.

24
A. Uporabna vrijednost
Fizički je život preduvjet svakoga psihičkog života. On je i važniji, jer može
napredovati bez razvijenijeg psihičkog života, ali ne i obmuto. Zato, primjerice, stara
zgrada koja je još i danas u praktičnoj uporabi mora ostati očuvana u stanju u kojem
može pružiti zaklon ljudima bez ugrožavanja njihova života ili zdravlja. Svaku
pukotinu koju su prirodne sile napravile u njezinim zidovima i krovu treba odmah
zatvoriti, treba spriječiti ili zaustaviti prodiranje vlage i sl. Općenito se može reći da je
uporabnoj vrijednosti sasvim svejedno koji je tretman dodijeljen spomeniku dok god
on nema utjecaja na egzisteneiju spomenika i dok se time ne čine apsolutno nikakvi
ustupci starosnoj vrijednosti. Samo u slučajevima u kojima je uporabna vrijednost
prisutna zajedno s vrijednošću noviteta treba još preciznije povući granicu unutar koje
se starosnoj vrijednosti može dopustiti slobodno djelovanje, o čemu će još posebno
biti govora.
Ne treba dokazivati kako nebrojeni svjetovni i crkveni spomenici još i danas
posjeduju sposobnost praktične primjene i kako su zaista u uporabi. Kad bi ih se
povuklo iz uporabe, za njih bi u većini slučajeva morao biti stvoren nadomjestak. Taj
je zahtjev toliko obvezujući da bi protuzahtjev starosne vrijednosti — prepuštati
spomenike njihovoj prirodnoj sudbini — mogao doći u obzir tek onda kad bi se za sve
spomenike izradili barem jednako vrijedni nadomjesci. Praktična realizacija toga
zahtjeva moguća je tek u razmjemo malo iznimnih slučajeva, jer se tome
suprotstavljaju doista nepremostive teškoće.
Djela u čijoj su izradi sudjelovala mnoga stoljeća tada trebaju jednim udarcem ili
ipak u razmjerno kratkom roku biti zamijenjena novima, gotovo odjednom treba
mobilizirati radne snage i novčana sredstva za pokrivanje troškova za čije su
pribavljanje bila potrebna stoljeća. Praktična nemogućnost takvoga postupka, čak i uz
raspoređivanje na čitav niz godina, više je nego očita pa se na njoj ne treba dulje
zadržavati. U pojedinim će se slučajevima uvijek moći posegnuti za tim sredstvom i
za njim će se bez sumnje posezati; ali je potpuno isključeno nje-govo uzdizanje na
razinu pravila. Zbog toga se uporabna vrijednost većine spomenika ne može ukinuti.
S druge su strane jednako neizbježni negativni zahtjevi uporabne vrijednosti koji
su prisutni onda kad obziri prema osjetilnim potrebama ljudi zahtijevaju suprotno od
očuvanja spomenika, npr. kad prirodno propadanje spomenika (recimo toranj koji
prijeti da će se srušiti) ugrožava ljudsko zdravlje i život. Jer obzir prema vrijednosti

25
tjelesne dobrobiti nesumnjivo prevladava svaki mogući obzir prema idejnim
zahtjevima starosne vrijednosti.
No uzmimo da se za sve spomenike koji su primjereni za uporabu stvamo može
izraditi moderni nadomjestak tako da stari originali bez restauriranja, ali i bez svake
praktične upotrebljivosti i korištenja mogu iživjeti svoj prirodni bitak — bi li to
uistinu u punoj mjeri pomoglo zahtjevima starosne vrijednosti? Pitanje ne samo da je
opravdano, nego ga jednostavno treba zanijekati; jer bitan dio živahne igre prirodnih
sila čije opažanje uvjetuje starosnu vrijednost nenadoknadivo bi se izgubio kad bi
ljudi prestali rabiti spomenik. Primjerice, tko bi se pri pogledu na baziliku sv. Petra u
Rimu htio odreći živahne štafaže koju čine moderni posjetitelji i obavljanje vjerskih
obreda. Čak će i najradikalnijega zagovomika starosne vrijednosti deprimirati pogled
na zgarište stambene zgrade uništene udarom groma, pa čak i ako njezini ostaci
upućuju na postanak građevine prije nekoliko stoljeća. Pogled na ruševinu crkve u
prometnoj ulici također neće imati ugođajno djelovanje, već će ga zasmetati. I ovdje
se radi o djelima za koja smo navikli da ih čovjek rabi i koja primjećujemo kao
smetnju kad više nisu u uporabi. Ona time odaju dojam nasilnoga uništenja koji je
nepodnošljiv čak i kultu starosne vrijednosti. Nasuprot tome ostaci spomenika koji za
nas više ne mogu imati praktično značenje i kod kojih nam ne nedostaje aktivnost
čovjeka kao djelatne prirodne sile, primjerice kod ruševine srednjovjekovnog dvorca
u strmoj brdskoj divljini ili ruševine hrama na prometnim rimskim ulieama, nose
nesputanu draž starosne vrijednosti. Dakle, još nismo tako daleko da bismo na sve
spomenike redom primijenili isključivo mjerila starosne vrijednosti. Kao što
razlikujemo starija i mlađa djela, tako još uvijek manje ili više točno razlikujemo djela
pogodna za uporabu i djela koja to nisu. U prvom slučaju uzimamo u obzir povijesnu,
a u drugom slučaju zajedno sa starosnom vrijednošću i pored nje uzimamo u obzir i
uporabnu vrijednost. Tek djela koja nisu za uporabu možemo promatrati i uživati u
njima sa stajališta starosne vrijednosti, a da nas pri tom ne ometa uporabna vrijednost;
kod djela nas pak pogodnih za uporabu u tome uvijek zasmeta ili spriječi ako ona ne
otkrivaju svoju trenutačnu vrijednost, na što smo kod njih navikli. Radi se o istom
modernom duhu iz kojeg je proizišla poznata agitacija protiv prisons d'art. Starosna
se vrijednost mora još energičnije nego povijesna vrijednost okrenuti protiv izdvajanja
spomenika iz njegova dosadašnjega, donekle organskoga konteksta, i njegova
zatvaranja u muzej — iako bi time spomenik gotovo sigumo bio oslobođen potrebe za
restauriranjem.

26
 Ako, dakle, stalna praktična uporaba jednoga spomenika ima veliko i često
nezaobilazno značenje za starosnu vrijednost, to opet smanjuje mogućnost sukoba
između starosne i uporabne vrijednosti koji nam se činio neizbježnim. Takav se sukob
uopće ne može lako rasplamsati u vezi s kod nas relativno rijetkim djelima iz
razdoblja antike i ranoga srednjeg vijeka, jer ta djela, uz rijetke iznimke, odavno ne
posjeduju praktičnu uporablji-vost. Kod djela novijega doba kult će starosne
vrijednosti dopustiti ustupke kako bi se djela održala u funkciji. Ti ustupci
omogućavaju da se kod spomenika očuva sposobnost ispunjenja ljudskih potreba koja
je poželjna čak i sa stajališta starosne vrijednosti. Mogućnost sukoba između
uporabne i starosne vrijednosti ponajprije je prisutna kod spomenika koji se nalaze na
granici što dijeli upotrebljive i neupotrebljive, srednjovjekovne i novovjekovne. U
takvim će slučajevima pobijediti one vrijed-nosti čije zahtjeve podržavaju sukladni
zahtjevi drugih vrijed-nosti.
Tretman spomenika u slučaju sukoba između uporabne i povijesne vrijednosti
ovdje ne treba posebno ispitivati, jer je u tom slučaju ionako prisutan sukob sa
starosnom vrijednošću. Povijesna će se vrijednost zahvaljujući njezinoj fleksibilnosti
lakše prilagoditi zahtjevima uporabne vrijednosti.

B. Umjetnička vrijednost
Prema modernom poimanju svaki spomenik posjeduje umjetničku vrijednost
ukoliko odgovara zahtjevima modernoga umjetničkog htijenja. Postoje dvije vrste tih
zahtjeva. Prvi zahtjev moderna umjetnička vrijednost dijeli s vrijednošću ranijih
umjetničkih razdoblja, a to je predodžba da svako moderno umjetničko djelo koje je
upravo nastalo treba biti cjelovito djelo koje ni oblikom ni bojom još nije počelo
propadati. Drugim riječima, svako novo djelo već zbog svoje novosti posjeduje
umjetničku vrijednost koju možemo nazvati elementarnom umjetničkom vrijednošću
ili, kraće, vrijednošću noviteta. Drugi zahtjev u kojemu se očituje ono što razlikuje
moderno umjetničko htijenje od ranijih vrsta umjetničkoga htijenja tiče se specifične
naravi spomenika s obzirom na koncept, oblik i boju. Za taj bi zahtjev bilo najbolje
upotrebljavati naziv »relativna umjetnička vrijednost«, jer on svojim sadržajem ne
predstavlja nešto objektivno i trajno, već je podložan stalnoj promjeni. Posve je jasno
da spomenik ne može u potpunosti odgovarati ni jednom od dva zahtjeva.

27
a) Vrijednost noviteta
Svaki spomenik, već prema njegovoj starosti i milosti, odnosno nemilosti drugih
okolnosti, mora u nekoj mjeri iskusiti štetno djelovanje prirodnih utjecaja, tako da je
cjelovitost oblika i boje koju zahtjeva vrijednost noviteta, jednostavno nedostižna.
To je i razlog zašto su se kroz sva vremena pa sve do današnjih dana vidljivo
ostarjela umjetnička djela smatrala uglavnom nezadovoljavajućima za svako od
modernih umjetničkih htijenja. Zaključak je očit: da bi spomenik koji na sebi nosi
tragove propadanja odgovarao modernome htijenju spomenute vrste, on mora biti
oslobođen tragova starosti, a njegovi se oblik i boja moraju upotpuniti da bi ponovo
postigli karakter noviteta tek nastaloga spomenika. Vrijednost noviteta može se
očuvati samo na način koji potpuno proturječi kultu starosne vrijednosti.
Ovdje se, dakle, otvara mogućnost sukoba sa starosnom vrijednošću koji
oštrinom i nepomirljivošću premašuje sve prije spomenute sukobe. Vrijednost
noviteta zapravo je najžešći pro-tivnik starosne vrijednosti.
Dovršenost novoga, upravo nastaloga, koja se iskazuje najjednostavnijim
kriterijem — neokmjenim oblikom i čistom polikromijom — mogu ocijeniti svi, čak i
osobe bez ikakva obrazovanja. Zato je vrijednost novitela oduvijek bila umjetnička
vrijednost za široke krugove slabo obrazovanih i neobrazovanih, dok su relativnu
umjetničku vrijednost, barem od početka novijega doba, mogli cijeniti samo estetski
obrazovani moderni ljudi. Masu je oduvijek radovalo ono što se otvoreno izdavalo za
novo; ona je u djelima ljudske ruke uvijek željela vidjeti samo stvaralačko,
pobjedničko djelovanje ljudske moći, a ne destruktivno djelovanje prirodne sile koja
je neprijatelj ljudskome djelu. Prema shvaćanju masa lijepo je samo ono što je novo i
cjelovito — staro, fragmentirano i izblijedjelo je ružno. To tisućljetno shvaćanje,
prema kojemu mladost ima nesumnjivu prednost pred starošću, ukorijenjeno je tako
duboko da nemože biti iskorijenjeno u nekoliko desetljeća. Snažno protivljenje na
koje su naišli apostoli starosne vrijednosti pri svom prvom nastupu najbolje se
objašnjava time što se za većinu modernih ljudi podrazumijeva da obijeni rub
namještaja treba nadomjestiti novim, a potamnjelu zidnu žbuku obiti i zamijeniti
svježom. Povrh toga, cjelokupna se zaštita spomenika 19. stoljeća u svojim bitnim
aspektima temeljila na tom tradieionalnom shvaćanju, točnije rečeno, na prisnom
stapanju vrijednosti noviteta s povijesnom vrijednošću: trebalo je odstraniti svaki
primjetni trag propadanja zbog prirodnih sila, sve nepotpuno, fragmentamo dopuniti
tako da se ponovo uspostavi potpuna, jedinstvena cjelina. Ponovno vraćanje

28
dokumenta u izvomo stanje u 19. je stoljeću predstavljalo javno priznat i revno pro-
pagiran cilj svake raeionalne njege spomenika.
Tek je krajem 19. stoljeća jačanje starosne vrijednosti stvorilo proturječje i
sukobe koje već niz godina promatramo gotovo svugdje gdje treba zaštititi
spomenike. Proturječje između vrijednosti noviteta i starosne vrijednosti stoji u
središtu kontroverze koja se trenutno, čak i u najoštrijim oblicima, vodi oko tretmana
spomenika. Vrijednost noviteta je beatus possidens kojega treba istjerati s tisućama
godina staroga posjeda. Starosna vrijednost je toga svakako svjesna i ne preže ni od
jednog sredstva i oružja kako bi svladala protivnika uvriježenog u predaji. Kad se radi
o spomenicima koji više ne posjeduju uporabnu vrijednost, starosnoj je vrijednosti
uglavnom već pošlo za rukom provođenje vlastitih načela pri tretmanu spomenika.
Drukčije je tamo gdje su istodobno uključeni i zahtjevi uporabne vrijednosti — sve
što je u uporabi još i danas u očima velike većine želi izgledati mlado i snažno, kao da
je upravo nastalo i želi se odreći tragova starosti, propadanja i gubitka snage.
Nadalje, među svjetovnim spomenicima (o crkvenima će s obzirom na ovo još
biti govora) ima onih kod kojih status vlasnika — dekomm, kako se običava reći —
zahtijeva najpomnije uklanjanje tragova propadanja. Visoki položaj ne znači ništa
drugo do samopotvrđivanje, razlikovanje od okoline. Zapuštanje bi plemićkoga
dvorca ili zahtjevne vladarske palače tako da žbuka otpada ili dobije mrlje u očima
javnosti naštetilo ugledu vlasnika.
Čini se da ovdje stojimo pred beznadnim sukobom: na jednoj strani pratimo
štovanje staroga zbog njega samog koje osuđuje svako obnavljanje, a na drugoj strani
štovanje novoga zbog njega samog koje teži za uklanjanjem svih ometajućih i
nedopadljivih tragova starenja. Pozicija vrijednosti noviteta za sada je nedodirljiva, jer
je ona sposobna djelovati na mase s neposrednošću koja uvelike premašuje
neposrednost ranije pripisanu starosnoj vrijednosti. Tisućljetna postojana valjanost
vrijednosti noviteta može se pratiti koliko nam pogled seže u povijest čovječanstva, a
kod pristalica joj je donijela pravo na apsolutnu i vječnu valjanost. Upravo ovdje
postaje jasno koliko je kult starosne vrijednosti doista još i danas ovisan o proboju i
predradnjama povijesne vrijednosti. Za kult povijesne vrijednosti treba još pridobiti
mnogo šire društvene slojeve prije nego što s njihovom pomoći mase budu spremne
za kult starosne vrijednosti. Tamo gdje se starosna vrijednost sudara s vrijednošću
noviteta spomenika koji ima trajnu uporabnu vrijednost, starosna će se vrijednost, ne
samo iz praktičnih obzira (uporabne vrijednosti, o čemu je već bilo govora u

29
prethodnom poglavlju), nego i iz idejnih (elementarnih umjetničkih) obzira morati
nastojati, koliko je to god moguće, pomiriti s vrijednošću noviteta. Na sreću, ova
zadaća danas nije toliko teška kao što se to možda na prvi pogled čini. Kao prvo, kult
starosne vrijednosti ne negira u potpunosti pravo na opstanak vrijednosti noviteta kao
takve: to pravo se osporava samo spomenicima, a to znači djeiima s određenom
komemorativnom vrijednošću. Naprotiv, novonastalim djelima pravo na egzisteneiju
ne samo da je izričito priznato, nego se danas naglašava čak i oštrije i eksplicitnije
nego u prošlim desetljećima. Moderno gledište od novonastaloga ljudskog djela
zahtijeva ne samo besprijekomu cjelovitost oblika i boje nego i stila, što znači da
moderno djelo koncepcijski te pojedinostima oblika i boje treba što manje podsjećati
na starija djela. Time se dakako izražava prepoznatljiva težnja za što je moguće
strožim razdvajanjem vrijednosti noviteta i starosne vrijednosti. Ali već u priznavanju
vrijednosti noviteta kao estetske velesile leži mogućnost kompromisa, čim su ostale
okolnosti za to povoljne; njih ni u kojem slučaju ne nedostaje.
Već smo prije objašnjavali da se u prirodne sile koje djeluju na propadanje ne
sasvim starih vrsta spomenika koji su još i danas pogodni za uporabu, ubraja i ljudska
aktivnost. Ljudski faktor pritom ne djeluje samovoljno i nasilno, nego prema
određenim zakonitostima. Kad ljudska ruka stavi u uporabu neko djelo, to za njega
znači polagano, ali stalno i nezaustavljivo trošenje i propadanje. To objašnjava zašto
spomenik koji smo inače navikli vidjeti u uporabi, npr. palača za stanovanje u
prometnoj ulici, u stanju neupotrebljavanosti i napuštenosti odaje neugodan dojam
nasilnoga uništenja: čini nam se starijom nego što jest5. Zbog toga je kult starosne
vrijednosti bio prisiljen očuvati barem uporabne spomenike novijega vremena u stanju
koje im jamči trajanje njihove uporabne vrijednosti. Praktičnoj uporabnoj vrijednosti i
s estetske strane odgovara vrijednost noviteta: zbog nje kult starosne vrijednosti,
barem na današnjem stupnju njegova razvoja, mora tolerirati određenu mjeu
vrijednosti noviteta, barem na novovjekim djelima i djelima pogodnim za uporabu.
Kad bi npr. na gotičkoj vijećnici na uočljivom mjestu bio odlomljen vrh jednoga
baldahina, kult starosne vrijednosti nesumnjivo bi najradije ostao pri netaknutom
zadržavanju toga traga starenja, ali danas ne bi stvarao velike poteškoće kad bi
vrijednost noviteta u ime dekoruma zahtijevala odstranjivanje praznine i dodavanje
vrha u dokumentiranom izvomom obliku. Žestoke kontroverze koje su vodene između
pristalica obiju vrijednosti povezane su sa sljedećim zaključkom koji je u 19. stoljeću
izveden iz vrijednosti noviteta, a u korist povijesne vrijednosti.

30
 Taj se zaključak odnosi na spomenike koji nisu sačuvani u posve izvornom
obliku, već im je ljudska ruka tijekom vremena priuštila različite stilske preinake.
Kako povijesna vrijednost počiva na spoznaji o izvomome izgledu spomenika, u doba
u kojem je kult povijesne vrijednosti bio najmjerodavniji težilo se odstranjivanju svih
izmjena (čišćenje, uklanjanje kasnijih dodataka) i ponovnom uspostavljanju izvomih
oblika bez obzira na to jesu li oni bili preeizno dokumentirani ili ne. Kultu je
povijesne vrijednosti čak i moderna izmišljotina koja približno nalikuje izvomome
obliku bila prihvatljivija od autentičnoga dodatka izrađenog u drugom stilu. Tom se
nastojanju povijesne vrijednosti pridmžio i kult vrijednosti noviteta stavom da ono što
je izvorno, što treba ponovo uspostaviti, takoder mora izgledati cjelovito te da svaki
dodatak koji ne pripada izvomom stilu predstavlja povredu cjelovitosti i simptom
propadanja. Iz toga je proizišao postulat stilskoga jedinstva koji je konačno doveo do
toga da su se čak i oni dijelovi, kojih izvomo nije bilo nego su dodani u kasnijem
stilskom razdoblju, ne samo odstranjivali već i obnavljali u obliku koji je bio
prilagođen izvomome stilu spomenika. Prema tome, može se reći da se tretman
spomenika u 19. stoljeću temeljio na postulatima stilske izvornosti (povijesna
vrijednost) i stilskoga jedinstva (vrijednost noviteta).
Ti su principi naišli na snažno protivljenje kad se pojavio kult starosne
vrijednosti kod kojega se ne radi ni o izvornosti stila ni o cjelovitosti, nego baš
suprotno — o njihovu kršenju. Kult je starosne vrijednosti smatrao da se ne radi o
prisilnim ustupcima uporabnoj vrijednosti i vrijednosti noviteta koja uporabnoj
vrijednosti odgovara s estetske strane, kako bi se uz tu žrtvu spomenik zadržao u
uporabi, nego o napuštanju gotovo svega onoga u spomeniku što sačinjava njegovu
starosnu vrijednost. To bi značilo kapitulaciju starosne vrijednosti, a kako bi je
izbjegli, pristalice su starosne vrijednosti započele ogorčenu borbu protiv starijega
pristupa. Takvu su borbu neprestano pratila pretjerivanja u oponiranju, a time se
pomutio jasan uvid u stanje stvari. Mnogo toga što je opravdano u starome pristupu, a
čega se ni novotari neće moći odreći, zbog njihova se pretjerivanja nepristranome
promatraču može učiniti ugroženim, jer se sada, u žaru borbe, poriče zajedno s onime
što je uistinu neodrživo. Tako se i onome što je neodrživo iz staroga sustava osigurava
nezasluženo uporište. No, do danas si je zbog neizbježne promjene shvaćanja posve
opravdan aspekt kulta starosne vrijednosti postupno sam od sebe utro put. Neka za to
bude dovoljan ovaj primjer: prije osam godina odlučeno je da se barokni kor župne
crkve u Altmunsteru, koji uopće nije bio ruševan, demolira i zamijeni gotičkim kako

31
bi se postiglo stilsko jedinstvo s gotičkim brodom. Prije četiri godine se, doduše iz
financijskih razloga, odustalo od podizanja tog gotičkog kora vrlo upitne povijesne
vrijednosti, ali neporecive vrijednosti noviteta. Danas su sve pristalice staroga i
novoga sustava suglasne da bi odstranjivanje Herberstorfova6 kora, s kojim je
znameniti pobjednik nad reformiranim težacima i u umjetničkom smislu uveo
protureformaciju u Gornjoj Austriji, bio neoprostiv prijestup ne samo s obzirom na
starosnu, nego i na povijesnu vrijednost. Čini se da je načelo stilskoga jedinstva
prema ovom, doduše novom, ali široko rasprostranjenom shvaćanju, iznevjereno, čak
i kod crkvenog spomenika (kod kojih su teškoće još veće zbog razloga koji će upravo
biti razmotreni), a da je jaz između obzimih pristalica staroga sustava i razboritih
pojedinaca među novotarima doista prevladan ondje gdje je dosad bio najveći.
Ono što je već rečeno o vrijednosti noviteta općenito vrijedi i za svjetovne i za
crkvene spomenike; no već unaprijed treba pripisati posebnu važnost odnosu
Katoličke crkve7 prema kultu vrijednosti noviteta. Odluka o tretmanu crkvenih
spomenika nije, kao kod svjetovnih, u rukama pojedinog vlasnika, već ovdje strog
hijerarhijski poredak Crkve, čak i na području udaljenom od dogme, omogućuje
jedinstven tretman i provodi ga u praksi. U osnovi su religiozna i svjetovna umjetnost
jedno te isto i do početka novijega doba nije postojala nikakva načelna razli-ka
između svjetovne i religiozne umjetnosti. Katoličanstvo je od reformacije nastojalo
trajno održati njihovo relativno jedinstvo, dok ga je protestantizam jednostavno
napustio. No raskorak je od tada postupno bivao sve očitijim, čak i kod romanskih
naroda, sve dok od 19. stoljeća nije postao naizgled nepremostivim. Konačno, u 20.
smo stoljeće ušli pod okolnostima u kojima slika religiozne tematike naslikana prema
vodećim načelima moderne umjetnosti, npr. Fritza von Uhdea8, nikako ne bi mogla
poslužiti u katoličke pobožne svrhe. U takvim se slikama npr. Krist pojavljuje kao
moderni čovjek koji svoje otkupljenje na neki način postiže kroz sebe samoga, dok je
prema crkvenom poimanju za to potreban nadnaravni Krist kojega u ulozi posrednika
zastupa Crkva. Ni svetački se likovi crkvenoga kiparstva i slikarstva također ne smiju
identifieirati s promatračima, nego moraju odavati objektivnu, samostalnu, cjelovitu
egzisteneiju. Već i Rembrandtovo traženje božanskoga u čovjeku i njegova drastičnog
prikaza nije odgovaralo katoličanstvu, a moderni su umjetniei u tome otišli mnogo
dalje od Rembrandta. Normativnost koju po svaku eijenu zahtijeva crkveno biće, a
time i crkvena umjetnost, čini se nespojivom s modernim »čovjekom sklonim
ugođajnosti«. Unatoč tome bilo bi promašeno isključiti suglasje katoličanstva i

32
moderne umjetnosti. Ohrabrujući znak predstavlja činjenica da Crkva ustrajava na
nužnosti postojanja crkvene umjetnosti. Za probleme koji pokreću svijet nikada nije
pronađeno rješenje bez borbi i sukoba, traženja i lutanja.
Slično je i s pitanjem o stavu Katoličke crkve prema vrijednosti noviteta i njoj
oprečnoj starosnoj vrijednosti. Vrijednost noviteta koja na svjetovnom području tvori,
barem zasada, neiskorjenjiv estetski postulat širokih masa, na religioznom je području
zaštićena ne samo zahvaljujući privrženosti širokih masa nego i zbog na neki način
posvećenih temeljnih shvaćanja, pa ju je na tom području još teže zaobići. Crkve,
statue svetih lica ili svetaea, slike s prikazima svetih pripovijesti nalaze se u vezi s
božanskim otkupiteljem i zato predstavljaju ono najdostojnije što ljudska ruka uopće
može stvoriti. Dakle, kod ovih se radova više no igdje u obzir uzima dekorum, a on,
kao što je već naglašeno, zahtijeva najčišću dovršenost oblika i boje. Čini se da je
suprotnost između starosne vrijednosti i vrijednosti noviteta na religioznom planu,
kojim vladaju najdublji osjećaji ljudske duše, na prvi pogled nepremostiva. No ipak,
ne treba izgubiti nadu u izmirenje ovih suprotnosti. Kao prvo, štovanje vrijednosti
noviteta, iako prilično odgovara osnovnim stavovima Katoličke crkve o superiornosti
čovjeka kao slike i prilike Božje nad prirodom, ipak nije nigdje utvrđeno dogmom;
radi se, dakle, samo o privremenom uredenju koje Crkva u budućnosti (kao što je
često činila i ranije u povijesno-umjetničkome razvoju) može promijeniti, ako to bude
smatrala nužnim i korisnim za njezine interese u odnosu na poželjnu slogu s
vjernicima. Nadalje, u temeljima samoga katoličanstva višestruko je sadržano sjeme
kulta komemorativne vrijednosti: s jedne strane treba samo pomisliti na štovanje
svetaca i brojne spomen-dane, s druge strane na neprekidan razvoj crkvene
historiografije (a svako pojedino djelo crkvene umjetnosti može se smatrati njezinim
spomenikom). Ovdje se, dakako, prvo radi o povijesnim vrijednostima; ali nakon što
smo u njima prepoznali neophodne prethodnike i utirače puta starosnoj vrijednosti,
opravdano se nadati da će Katolička crkva, kao često tijekom njezina gotovo dvije
tisuće godina dugoga postojanja, i ovoga puta naći odgovarajući kompromis s ostalim
vodećim duhovnim strujanjima vremena. Temeljem starosne vrijednosti i jest jedan
autentičan kršćanski princip: princip poniznoga prepuštanja volji Svemogućega
kojemu se nemoćan čovjek ne smije usuditi pasti u naručje.
Dobar znak mogućega pomirenja je u nekoliko navrata zamijećena činjenica da
Crkva kod tretmana njezinih gradskih spomenika uzima u obzir starosnu vrijednost,
jer želi biti obzima prema osjećajima gradskih vjernika koji većinom pripadaju

33
obrazovanim kmgovima; Crkva, dakle, vjeruje da se time nije ogriješila o vlastiti
životni interes. Svoje najtvrdokonije pristalrice vrijednost noviteta radi noviteta
samog pronalazi među pripadnicima ruralnoga svećenstva koje time nesumnjivo želi
izići u susret elementamom osjećaju za umjetnost svojih većinom slabo obrazovanih
vjernika, barem u onolikoj mjeri koliko i tradicionalnim crkvenim običajima
ophođenja s umjetnošću. Zato je iduća zadaća odvratiti ruralno svećenstvo od
dosadašnjeg precjenjivanja vrijednosti noviteta; s druge će strane i kult starosne
vrijednosti morati biti spreman barem toliko izići u susret crkvenim zahtjevima s
obzirom na vrijednost noviteta, kao što izlazi u susret očuvanju spomenika u slučaju
uporabne vrijednosti koju podržava.

b) Relativna umjetnička vrijednost

Mogućnost da se djela prijašnjih generacija cijene ne samo kao svjedočanstva
nadvladavanja prirode ljudskom stvaralačkom snagom nego i s obzirom na njima
svojstven koncept, oblik i boju počiva na relativnoj umjetničkoj vrijednosti. Tako se,
naime, s modernoga stajališta, prema kojem ne postoji objektivno važeći umjetnički
kanon, čini ispravnim da spomenik za modernoga čovjeka ne može posjedovati
umjetničku vrijednost, i to utoliko manje što je stariji, što ga veći vremenski i razvojni
odmak dijeli od modernoga čovjeka. No iskustvo nas uči da umjetnička djela koja su
nastala prije mnogo stoljeća često cijenimo više nego moderna — da ponekad upravo
spomenike koji se nisu svidjeli svome vremenu, već su nailazili na protivljenje (za što
upravo holandsko slikarstvo 17. stoljeća daje brojne primjere), nama modernim
ljudima predstavljaju najviše očitovanje likovne umjetnosti. Prije otprilike trideset
godina za ovu smo pojavu još imali jednostavno objašnjenje: tada se još vjerovalo,
koliko god se činilo teškim točno formulirati njezine kriterije, u postojanje apsolutne
umjetničke vrijednosti. To što su se više cijenili stariji spomenici objašnjavalo se time
da su se upravo ranija razdoblja njihovim umjetničkim stvaralaštvom više približila
apsolutnoj umjetničkoj vrijednosti nego što su to, usprkos svim naporima, u stanju
učiniti moderni umjetnici. Na početku 20. stoljeća već smo uglavnom došli do
uvjerenja da apsolutna umjetnička vrijednost ne postoji i da je stoga čisti umišljaj kad
u slučajevima »spašavanja« starijih majstora prisvajamo ulogu pravednijih sudaca
nego što su to bili suvremenici »neshvaćenih« majstora. To što u međuvremenu stara
umjetnička djela cijenimo više nego moderna mora se objasniti drukčije, a ne
mjerilom fiktivne apsolutne umjetničke vrijednosti. Staro umjetničko djelo može

34
imati tek pojedine dodime točke s modernim umjetničkim htijenjem. Osim toga, na
starom umjetničkom djelu moraju uvijek postojati i neki drugi aspekti koji se razilaze
s modernim umjetničkim htijenjem. Naime, pretpostavlja se kako je nemoguće da
negdašnje umjetničko htijenje bude identično s današnjim, a ta se razlika mora
pokazati u određenim osobinama. Zašto nam potonji neprivlačni aspekti ne kvare
ukupni dojam — kao što je već nagoviješteno ranije — može se objasniti samo time
da dopadljivi aspekti umjetničkoga djela dolaze do izražaja tako snažno da potiskuju i
pobjeđuju nedopadljive. U takvim okolnostima upravo postojanje osobina u konceptu,
obliku i boji jednoga spomenika koje ne odgovaraju današnjemu umjetničkom
htijenju dobiva čak danas, kad se općenito slijedi moto »svakom vremenu njegova
umjetnost«, tako veliku važnost za podizanje vrijednosti ostalih, dopadljivih aspekata
istoga spomenika, da ih moderni umjetnik, raspolažući tek sredstvima koja
odgovaraju našem umjetničkom htijenju, nikada ne može doseći. Nemoguće je
zamisliti razdoblje uvjereno da kroz likovnu umjetnost može dosegnuti estetsko
otkupljenje a koje bi se moglo odreći spomenika prošlih umjetničkih razdoblja:
zamislimo samo da likovna djela iz razdoblja antike i slike iz 15., 16. i 17. stoljeća
nisu dio našega kultumog blaga i izračunajmo koliko bismo osiromašili s obzirom na
zadovoljenje naših modernih potreba za umjetnošću. To ne mijenja ni spoznaja da je
ono što iščitavamo iz starih umjetničkih djela, a prihvatljivo je našem modernom
umjetničkom htijenju, sve drugo do povijesno-umjetnički ispravno — negdašnje je
umjetnike pri stvaranju ovih spomenika vodilo posve drukčije umjetničko htijenje od
onoga koje vodi modernoga čovjeka.
Dok smo, dakle, bez okolišanja morali zanijekati odgovor na pitanje može li
spomenik posjedovati vrijednost noviteta, odnosno umjetničku vrijednost koja počiva
na cjelovitosti izvornoga stanja spomenika, drugu moguću vrstu trenutačne
umjetničke vrijednosti — relativnu umjetničku vrijednost — spomeniku nikako ne
treba unaprijed oduzeti. Pri tome je uputno razlikovati između pozitivne i negativne
procjene relativne umjetničke vrijednosti.
Ako je relativna umjetnička vrijednost pozitivna, ako dakle spomenik nekim
svojim koncepcijskim, oblikovnim i kolorističkim kvalitetama zadovoljava naše
moderno umjetničko htijenje, iz toga nužno proizlazi želja ne dopustiti da ta njegova
vrijednost oslabi. Do toga bi došlo kad bismo ga, u skladu sa zahtjevima starosne
vrijednosti, predali na milost i nemilost propadanju pod utjecajem prirodnih sila. Čak i
više od toga: možemo osjetiti poticaj da, recimo, opozovemo dosadašnji prirodni

35
proces i uklonimo tragove starenja (čišćenje slike), odnosno da vratimo spomenik u
njegovo izvomo stanje u trenutku nastanka čim imamo dovoljan razlog za
pretpostavku da bi spomenik u njegovu izvornom, neostarjelom stanju u znatno višem
stupnju odgovarao našem umjetničkom htijenju nego u sadašnjem, prirodno
izmijenjenom stanju. Pozitivan slučaj relativne umjetničke vrijednosti u pravilu će
zahtijevati očuvanje u postojećem stanju, ponekad čak i restauratio in integrum, čime
će izravno stupiti u sukob sa zahtjevima starosne vrijednosti. Ovaj slučaj pobuđuje
posebno zanimanje zbog toga što vidimo kako u sukob dospijevaju dva najmodernija
estetska nazora: relativna umjetnička vrijednost, identična s modernim umjetničkim
htijenjem, u odnosu na starosnu vrijednost zastupa pritom tako reći vrijednost noviteta
(naravno, ne onu elementarnu, razmotrenu u prijašnjem poglavlju). Bit će zanimljivo
promatrati koja će od vrijednosti prevladati. Zamislimo li npr. Bottieellijevu sliku s
baroknim preslicima koji su svojedobno bez sumnje naneseni s dobrom umjetničkom
namjerom (da bi se suhoparnoj sliei iz quattroeenta podarila slikovitost), tada preslici
za nas moraju posjedovati starosnu vrijednost (jer dodaci ljudske ruke do kojih je
došlo prije duljeg vremena danas djeluju isto kao i zakoniti utjecaji prirode), pa čak i
povijesnu vrijednost. Danas, ipak, nitko neće oklijevati odstraniti preslike da bi
oslobodio čistoga Bottieellija: to se ne događa samo iz povijesno-umjetničkoga (da bi
se majstor quattroeenta važan za razvoj talijanske umjetnosti što je moguće jasnije
prepoznao u radu značajnom za njegov vlastiti razvoj) nego i iz umjetničkoga interesa
— jer Bottieellijev crtež i kolorit više odgovaraju našem vlastitom umjetničkom
htijenju nego talijanski barokni crtež i kolorit. Novonastala moderna intervencija na
starom umjetničkom djelu (koje, naravno, i pored toga pokazuje zastarjelost) i ovdje
se pokazuje još uvijek jačom u usporedbi s pokazateljima starosti, prolaznosti, s
prirodnim tijekom koji je zbog svoje zakonitosti svemoguć.
Daleko je manja opasnost sukoba sa starosnom vrijednošću koja prijeti u slučaju
negativne procjene relativne umjetničke vrijednosti. Ona modernom umjetničkom
htijenju nije samo bezvrijedna, nezanimljiva, već mu je upravo odbojna. Ta bi
bezvrednost predstavljala zapravo tek beskonačno malenu pozitivnu vrijednost, pa bi
stoga tretman spomenika u potpunosti prepustila zahtjevima starosne vrijednosti.
Sablažnjivost, stilska neprikladnost, ružnoća spomenika sa stajališta modernoga
umjetničkoga htijenja vodi direktno k zahtjevu za odstranjivanjem, k njegovom
hotimičnom uništenju. Pogotovo za neke barokne spomenike još i danas vrijedi (iako
se naš stav posljednjih dvadeset godina prilično ublažio) da ih »ne možemo pod-

36
nijeti« i da ih »radije ne bismo gledali«. Zahtijevanjem da ljudska ruka ubrza
propadanje spomenika na isti se način djeluje protiv starosne vrijednosti kao i kad se
restauriranjem propadanje umjetno odgađa. Dakako, danas bi se tek rijetko moglo
dogoditi da se spomenik uništi samo zbog njegove relativne umjetničke vrijednosti
(ili, točnije rečeno, njegove umjetničke bezvrednosti), no pri zaštiti spomenika neće se
moći zaobići ni taj negativni slučaj relativne umjetničke vrijednosti i to već zbog toga
jer ona kod pojave daljnjega sukoba s drugom trenutačnom vrijednošću (uporabnom
vrijednošću ili vrijednošću noviteta) na istom spomeniku može bitno pridonijeti
odluci u korist starosne vrijednosti.
Ako relativnu umjetničku vrijednost tvori moderno u starome, dospijevamo u
nemalu nepriliku kad treba odgovoriti na pitanje na čemu se temelji relativna
umjetnička vrijednost crkvenih spomenika (naravno sa crkvenoga stajališta, jer za
svjetovno poimanje ne postoji razlika između crkvenih i svjetovnih spomenika).
Preduvjet za to jest postojanje prepoznatljive moderne crkvene umjetnosti svjesne
vlastita cilja, čije su namjere djelomice uzete u obzir u starim umjetničkim djelima.
No postoji li doista moderna crkvena umjetnost? Bez sumnje postoji, jer se u crkvene
svrhe svakodnevno gradi, kleše i slika. U tim modernim crkvenim umjetničkim
djelima elementi starijih stilskih razdoblja u pravilu prevladavaju toliko da je moderna
jezgra često potisnuta do neprepoznatljivosti. Doduše, takva jezgra bez sumnje
postoji, jer moderno crkveno umjetničko djelo na prvi pogled prepoznajemo kao djelo
koje nije staro i to ne samo po novosti koja se prije svega otkriva po boji vanjštine,
nego i po posve očitom razlikovanju od starih uzora po konceptu i formalnim
odnosima, a to je razlikovanje teško izraziti riječima, jer se percipira nesvjesno. No
odmah treba ukloniti nesporazum koji bi se možda mogao izvesti iz spomenutoga
zastarjelog karaktera moderne crkvene umjetnosti, naime zaključak da sklonost
prošlim stilovima podupire kult starosne vrijednosti ili čak kult povijesne vrijednosti.
Crkvu sve do današnjeg dana uopće ne zanima ono što je prolazno. Ako i nisu rijetki
pripadnici katoličkoga svećenstva koji su se s pijetetom i zavidnim uspjehom posvetili
kultu povijesne vrijednosti, to samo pokazuje kako Crkva smatra da taj kult ne vrijeđa
ni jedan od njezinih životnih interesa. Crkva je do sada svjesno i revno potpomaganje
kulta prolaznih stvari, upravo prolaznosti same, smatrala nečim što leži izvan njezinih
pozitivnih interesa. Crkva kod starih umjetničkih djela cijeni stil i koncepeiju, ali ne i
staru formu ili boju kao takve. U korist vrijednosti noviteta Crkva preferira crkveno

37
djelo koje je nanovo izvedeno, doduše uz upotrebu starih stilskih izraza. Pri tom se
pravi vrlo karakterističan izbor postojećih stilova.
Od pojave romantizma, a to znači otkad je kult povijesne vrijednosti ušao u svoju
posljednju veliku i odlučujuću fazu, u crkvenoj su umjetnosti uglavnom prevladavali
srednjovjekovni stilovi, a osobito, nama zbog brojnih očuvanih spomenika bliska,
gotika. Razlog je očit: kad je opazila oruđenje između crkvene i svjetovne umjetnosti,
crkvena se umjetnost s punim povjerenjem oslonila na stilove onih razdoblja u kojima
još nije bilo podjele na crkvenu i svjetovnu umjetnost. Sklonost prema
srednjovjekovnome, naročito gotičkome, pratila je pojava koja se barem može
usporediti ako ne i identifieirati s relativnom umjetničkom vrijednošću svjetovnih
spomenika. Još su i danas nadležne institucije gotovo dnevno zaokupljene projektima
koji se bave oslobađanjem gotičkoga portala zaklonjena baroknim ili oslobađanjem
zazidane kamene ornamentike, promjenom baroknoga lukovičasta krova u gotički
oblik ili baroknih zidnih slikarija u zvjezdano nebo. Ovdje se nesumnjivo radi o strasti
prema renoviranju koja vodi računa o vrijednosti noviteta; no ne može biti slučajno da
su u pravilu baš gotička ili još starija djela ona koja želimo osloboditi stečenih tragova
starenja. Brojni slučajevi u kojima su se tijekom desetljeća pojedini svećenici tome
protivili dokazuju da time ni jedan vitalni interes Crkve nije doveden u pitanje; u vezi
s time može se zamijetiti ono što je već rečeno pri razmatranju vrijednosti noviteta —
da težnja ka gotiziranju spomenika ponajprije zaokuplja ruralno svećenstvo, dok se
gradsko prema njoj odnosi suzdržanije, a u pojedinim je slučajevima čak i odbija.
Sklonosti prema srednjovjekovnim stilovima, koja nesumnjivo postoji iz dubljih
razloga, treba dopustiti neometan razvoj. Čak je i u gotiziranim djelima prisutan
zametak samostalne i uistinu moderne crkvene umjetnosti, a u samoodređenje Crkve
ne bismo se trebali miješati tamo gdje ne dolazi u sukob s vitalnim kulturnim
interesima društva. Što je veća sloboda kojom bi Crkva novim umjetničkim djelima
potvrdila svoju sklonost prema srednjovjekovnim (i po želji prema svim osta-lim)
stilovima, toliko bi intenzivnije trebalo djelovati na njezine predstavnike da kod
spomenika crkvene umjetnosti starosna vrijednost naide na dostojno uvažavanje.
Pogled na spomenike crkvene umjetnosti služi na radost publike koja je brojnija od
svake župne zajedniee, zbog čega se tretman tih spomenika dotiče temeljnih interesa
šire javnosti.

38
 Bilješke
1
Alois Riegl, Der moderne Denkmalkultus, sein Wesen, seine Enlsiehung, u: Gesammelte
Aufsatze, Berlin 1995., str. 144-193. Prevela Libuše Jirsak.
2
Riječ je o slici talijanskoga slikara Francesea Paola Miehettija (1851.-1929.) iz 1895., koja se
nalazi u berlinskoj Nationalgalerie. Slika je 1904. nadahnula Gabriele D'Annunzia na sastavljanje
istoimene tragedije (op. prir.).
3
Ostale karakteristične crte modernoga kulturnog života, osobito germanskih naroda, koje
upućuju na podrijetlo jednako onome starosne vrijednosti nastojanja su oko zaštite životinja te smisao
za krajolik općenito, koji se već tu i tamo proširio ne samo na očuvanje pojedinačnih biljaka i čitavih
šuma već i na zahtjev za zakonskom zaštitom »prirodnih spomenika«, a time na uključivanje čak i
anorganskih tvari u krug individua kojima je potrebna zaštita.
4
Naravno, ništa nije suprotnije kultu starosne vrijednosti nego želja da se uništenje ubrza. Kult
starosne vrijednosti ni u kojem slučaju, iako se to možda čini, ne promatra ruševinu kao krajnji cilj, već
joj nesumnjivo pretpostavlja dobro očuvan srednjovjekovni dvorac. Iako je komemorativno djelovanje
u slučaju dvorca ustvari manje intenzivno nego kod ruševine, ono je zato toliko ekstenzivnije da
izjednačava nedostatak puninom i raznolikošću oblika tragova starosti koje nudi. Pokazuje ljudsko
djelo s manjim stupnjem oštećenja, ali zato i veći dio ljudskoga djela u stanju propadanja.
5
Obratno, netko se pri upotrebi posve nove stvari, npr. nove odjeće, na početku osjeća nelagodno
(prema uzrečiei »Novi ključ ne pristaje«), što svakako ne treba pripisati samo početnoj prisutnosti
praktičnoga otpora već i estetskoj sputanosti.
6
Altmunster je gradić u Gornjoj Austriji u okružju Gmunden. Adam Graf von Herberstorf (1585.-
1629.) je vojskovođa i političar iz Gornje Austrije (op. prir.).
7
Kako s obzirom na poglede i stavove ostalih crkvi koje postoje u Austriji ne treba očekivati
poteškoće na koje kod Katoličke crkve ponekad nailazi zaštita spomenika. naši su zaključci o crkvenoj
umjetnosti i zaštiti spomenika ograničeni na odnos Katoličke crkve prema tim pitanjima.
8
Fritz von Uhde (1848.-1911.), njemački slikar intimnih i religioznih prizora, jedan od
utemeljitelja minehenske secesije (op. prir.).

39