Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
Dario Fo
PRVIČIN
S c e n a:
Skroman radnički stan. Sto na sredini, krevet, orman uz jedan zid, kredenac, frižider, šporet
na gas; malo dalje od njega par spojenih boca za zavarivanje. Ulazi jedna žena (Antonija),
prati je druga, mlađa (Margerita). Nose gomilu plastičnih kesa prepunih robe. Stavljaju ih na
sto.
ANTONIJA: Najzad kod kuće! Otpadoše mi noge. Nikada se neću navići na ove stepenice.
Baš sam imala sreće da te sretnem . . . Da nije bilo tebe, uopšte ne znam
kako bih prenela svu ovu robu.
MARGERITA: Ma,gde si,molim te,našla pare da kupiš sve ovo:? Uh, baš šteta što i ja nisam
ANTONIJA: Pa, završilo se tako što je taj tikvan, poslovođa, sav prestravljen popustio ... pa
smo platile koliko smo bile odlučile. Moram da kažem da je poneka čak preterala: htela je da
joj se to da na kredit, a da im ne da ni svoje ime ni adresu:
MARGERITA: Uh, božanstveno! Baš sam bezveznica što nisam bila tamo! Mogla sam tako
da za Luiđija uzmem haringe,ne - čarape! Ne - čarape i haringe!
ANTONIJA: E, da. Bilo je to baš pravo slavlje. Ali ne zato što nismo platile robu, nego što
smo se na jednom našli svi zajedno, žene i muškarci, da uradimo nešto stvarno pravedno i
hrabro. E, bogami, baš smo ih sredile! I to tako da su sad oni nahvatali strah, pa su u jednoj
samoposluzi spustili cene!
ANTONIJA: Taj ima da mi napravi takvu scenu . . . Baška što sam danas potrošila i ono malo
para što mi je bilo ostalo, pa sutra nemam čime da platim gas i struju. Za kiriju se ne brinem,
pošto je već četiri meseca ne plaćam!
ANTONIJA: Kao prvo, ovo mora sve da se skloni. U stvari, još bolje, učini mi uslugu. Ponesi
kući po malo od svega.
MARGERITA: Ne, ne, nikako . . . Hvala, ali ja ne bih . . . A osim toga, kao što sam rekla,
nemam čime da ti platim.
MARGERITA: Da, a šta posle da kažem mužu? ''Znaš, to je samo upola kradena roba! Taj bi
me i u pola ubio! Ne, ne! Jebi ga,ju!!
(Margerita brzo stavlja nekoliko kesa oko stomaka, pokriva ih kaputom, dok Antonija sakriva
pod krevet ostale kese, one sa stola, a i one koje je stavila u kredenac. Napolju ostaje samo
hrana za životinje)
ANTONIJA: Pa šta sad, je l` prvi put da vidiš jednu udatu ženu sa stomakom?
ĐOVANI: Jel ti to mene zajebavaš? Ali u kom je mesecu? Prošle nedelje sam je video, nije
mi tako izgledala.
ĐOVANI: Slušaj, možda sam ja glup, al` nisam baš toliko . . . A onda, Luiđi, njen muž, ništa
mi o tome nije rekao. Radimo na istoj traci i uvek mi sve priča o sebi i ženi.
ĐOVANI: Kako ne voli? Ti nisi normalna! Ne voli da priča kako mu je žena trudna? Da nije
možda postalo sramota dobiti bebu?
ANTONIJA: E pa eto, on to izgleda još ne zna. A ako ni sam ne zna, kako da ti ispriča.
ĐOVANI: Pa kad se događa, što je onda krila od muža? Nije njena krivica!
ANTONIJA: Znaš, možda pilula nije delovala – jer je ona nije ni uzimala. A ako ne uzima
pilulu, posle se dešava da pilula ne deluje.
ĐOVANI: Neko nekog ovde zajebava!.Pilula koja ne deluje, jer je ne uzima, te papa, ona sa
stomačinom od devet meseci i muž koji to ne primećuje . . .Šta je?
ĐOVANI: Utegnuta?
ANTONIJA: Pa da, jadna, sva se povezivala zavojima samo zbog njega.Na kraju sam joj
rekla – ako ne skineš te zavoje, znaš šta ćeš dobiti?
ANTONIJA: (Razmišlja) Pljosnatu bebu . . . I zato, rekla sam joj ''Skidaj te zavoje, kad ti
kažem! Važnije je dete!'' I tako se odlučila da skine te zavoje, i – puf . . . stomak joj je izleteo,
poleteo kao balon. I još sam joj rekla: ''Ako tvoj muž počne da se buni, kaži mu da dođe kod
nas pa da mu moj Đovani objasni neke stvari.'' Jel` sam dobro uradila?
ĐOVANI: Jesi!
ĐOVANI: Kad sam pošao sa posla,prolazim ti ja pored samoposluge . . Kad ono, vidim
gomilu žena . . . .
ANTONIJA: Da?
ANTONIJA: Da?
ANTONIJA: Ne.
ĐOVANI: Da ništa od toga nisu platile.
ĐOVANI: Jesi li ikad čula za tako nešto! Otišle su, a da ništa nisu platile.. A šta misliš šta će
muževi da im kažu kad dođu kući? Bravo, dobro si uradila što si to zdipila'' – umesto da . . .
umesto da . .
ĐOVANI: Nego šta! Slušaj ženo, da meni žena tako nešto priredi, naterao bih je da proguta tu
konzervu . . .
ĐOVANI: A ti, na pamet da ti nije palo da tako nešto uradiš! Jer, ako samo saznam da
si išla u otimačinu u samoposlugu . . . ili da si pokušala da platiš manje
nego što treba . . . makar samo konzervicu sardina – ja bih . . . ja bih . . .
ANTONIJA: Znam . . .
ĐOVANI: Ne znaš, još gore, odmah bi otišao iz ove kuće . . . Pokupio bih se – i više me ne
vidiš! Ne, prvo bih te ubio, a onda tražio razvod!
ANTONIJA: Slušaj, ako tako stoje stvari, možeš odmah da ideš, čak i bez razvoda. Kako
smeš da mi podmećeš takve stvari? Meni! Pa ja bih te radije pustila da crkneš od gladi nego
da ti dam da jedeš kradenu robu. Ako baš hoćeš da jedeš, imaš pravo da crkneš!
ANTONIJA: Ničeg boljeg nije bilo za te pare. A onda, malo košta, hranljivo je, puno je
proteina . . . ukusno! Evo, tu piše!
ĐOVANI: Je l` me ti to zezeš?
ANTONIJA: Ma ko te zeza? Ideš li ti ikad u kupovinu? Znaš li ti kakve su sada cene ulja,
mesa, šunke? Sve košta duplo više nego, tako reći, juče. Još kad bi uspeo nešto da nađeš . . .
Sve su sakrili za crnu berzu. Ovo je gore nego u ratu.
ĐOVANI: Kakvom ratu! Nemoj da preteruješ! U svakom slučaju, ja to ne jedem! Još uvek
nisam pas a ni ti nisi mačka! Popiću šolju mleka – i dosta . . .
ĐOVANI: Od čega?
ANTONIJA: To ti je predohrana, kao neka brana protiv šećera . . . A sem toga, košta upola
manje od pirinča. Baška što pirinča više nije bilo. Bila je samo geršla, a ti to ne voliš.
ANTONIJA: Dobro, šta sad . . . Komšinica Mikela kaže da svom mužu sprema jela od tog
zrnevlja svakog dana . . . i tvrdi da je sjajno.
ANTONIJA: Margerita!!
NAREDNIK: Slušajte, ne pravite se naivni. Znate valjda i sami, svi to znaju, da je bio napad
na našu prokletu samoposlugu. Hiljade žena i muškaraca je nakupovalo ispod cene tone robe .
. . A mnogi čak nisu ništa ni platili. Tražimo plen, pardon, robu nabavljenu po silom sniženim
cenama!
ĐOVANI: I došao si ovde kod mene da je tražiš? Što će reći da sam ja lopov, huligan,
pljačkaš . . . !
NAREDNIK: Hvala.
NAREDNIK: Molim?
ĐOVANI: Gledaj, gledaj . . . Pomiriši, kakva govnarija! A znaš zašto? Zato što je sve drugo
skupo, skupoceno kao oči u glavi . . . u zečjoj glavi. (Stavlja policajcu pod nos kesu sa zečjim
glavama) Eto, ne možemo sebi da dozvolimo hranu koja je za ljude . . . a i zato što nestaje . . .
kriju je!
ĐOVANI: . Moram . . . U svakom slučaju, nije loše, znaš! Posluži se, ne usteži se . . . Sa malo
limuna klizi niz gušu kao mačje govance! Probaj! Dobro je za išijas!
ĐOVANI: Ko se zeza? Lepo se nabokaš i posle sve cvrkućeš . . . piju-piju . . . piju-piju! Jel`
znaš šta znači ''kljun'' ili ''golub''? A? To znači-žaca. Eto, tako se postaje pravi žaca – ''kljun'',
''golub'', ''tetreb'', ''gavran'',oro zove sokola!
ĐOVANI: Pa kakve su to onda govorancije, ako si policajac? Molim te, znaš da takve stvari
pričaju samo ekstremisti!
NAREDNIK: Mi smo sluge . . .
NAREDNIK: A eto, ni za mene nije bilo ničeg drugog . . . ili to da uzmem, ili da crknem. Ja
ti, inače, imam fakultetsku diplomu, dragi moj gospodine.Ja sam diplomirao. Čistu filozofiju
(citat). Moj otac je godinama stezao kaiš da bih ja mogao da studiram. I na kraju, kakav sam
izbor imao? Nikakav: ili da čistim ulice, ili u policiju.. A sad, doviđenja i prijatna večera.
ĐOVANI: Eh, sad odlaziš tek tako, a da nisi baš ni malo pretresao kuću!
E, to me već vređa! Baci pogled makar, reda radi . . . Šta ja znam, pod krevet u orman . . .
NAREDNIK: A zašto? Da nađem još neku kesu hrane za čivave i teglu koncentrata za
tovljenje pastrmki? Hvala, ali radije ne bih. Doviđenja i prijatno! (Izlazi)
ĐOVANI: Ko?
ANTONIJA: Ništa! Ne, mislim . . . Nikad se ne zna. Čovek je možda ubeđen da nema ništa u
kući . . . kad ono . . .
ĐOVANI: Ma šta pričaš . . . Da neće sad da dođu ovamo da nam podmeću pod krevet pakete
keksa ili šećera?!
ANTONIJA: Ne!
ĐOVANI: O, dragi Bože, Margerita, šta radiš tamo? Jel` ti dobro? Uđi, uđi unutra! (Margerita
ulazi jecajući) Šta joj se dogodilo, zašto plače?
ANTONIJA: Eh, jadnica, bila je sama kod kuće . . . Kad je videla sve te policajce kako
upadaju – prosto se presekla. Zamisli, jedan poručnik je čak hteo da joj opipa stomak.
ANTONIJA: Jer je uvrteo u glavu da umesto deteta ima ispod kaputa nekakve testenine, i
tako to! Možeš misliti!
ANTONIJA: Još nije u stanju da govori . . . Dođi ovamo Margerita, sedi na krevet . . . Morala
sam da je dovedem ovamo, jel` tako? Nisam mogla da je ostavim. Je l` sam dobro uradila?
MARGERITA: Ne!
ĐOVANI: Eto, progovorila je! Znači, već joj je bolje. Ali, molim te, kao kod svoje kuće, skini
ga.
ANTONIJA: Ma, pusti je! Ako više voli da ostane u kaputu, neka je! Možda čak ima i
temperaturu! Pipni!!
ĐOVANI: Neću!
MARGERITA: Aaaaah!
MARGARETA: Štaa!!
ĐOVANI: Već?
ANTONIJA: Kako, šta već? Šta ti znaš o tome? Pre pola sata nije znao ni da je trudna, a sad
se čudi što ima bolove!
ANTONIJA: Šta ti znaš jesu li prevremeni bolovi ili ne? Jesi li se ti porađao? (Margeriti)
`Ajde, skini se . . . Skini se i uvuci se pod taj pokrivač! A ti, hajde molim te, okreni se na
drugu stranu dok se ona svlači!
MARGERITA: Ma neću!
ĐOVANI: Neće!
ANTONIJA: Ma hoće! Hajde, hajde, prestani da se treseš . . . Ne plači više . . . Sve je to već
prošlo . . .
ANTONIJA: E, da, on bi odmah kola hitne pomoći, tako da je lepo istruckamo vozeći je od
bolnice do bolnice, tamo amo . . . E baš bih volela da vidim što ćeš da nađeš slobodan krevet!
Zar ne znaš da, treba rezervacija bar mesec dana unapred?
ANTONIJA:: Sram te bilo!! Što nije napravila rezervaciju.! A što to nije uradio njen Luiđi?
ANTONIJA: Eto, i to je tipično! Uvek vi tako, samo da vama bude lakše! Date nam koverat
sa platom i sanmo kažete: ''Snađi se sa tim kako znaš!'' Pozivate se na svoja sveta bračna
prava, da sebi date oduška,rke-koke. . . ostavite nas trudne, pa opet: ''Što nisi uzela pilulu?'' I
baš vas briga što vam je žena strogo pobožna, pa svake noći sanja papu kako joj pridikuje:
''Grešila si – imaš da rađaš!''
ĐOVANI: Ma, izvini molim te, ako sam . . . možda sam . . . nisam hteo da se mešam. Nego,
samo kažem, u stvari, pitam – kad je to ona ostala trudna?
ĐOVANI: Ta ne, samo hoću da kažem – nema ni pet meseci kako su se venčali!
ANTONIJA: Pa šta, zar nisu mogli da vode ljubav pre toga? Gori si od pape! Da nisi možda
nešto zaboravio?
ĐOVANI:. Marš! Luiđi mi je rekao da je počeo da je...vodi ljubav tek kad su se venčali!
ANTONIJA: E pa, ovo je da poludiš – da neko priča o takvim intimnim stvarima svud
unaokolo – prvom koji naiđe!
ĐOVANI: Nisam ja prvi koji naiđe! Ja sam njegov prijatelj! NJegov najbolji prijatelj! Meni
uvek sve priča . . . pita me za savet . . . jer ja sam stariji, imam više iskustva!
ĐOVANI: Marš!!!
BRIGADIR: Molim?
ĐOVANI: Ma sve je u redu, nas su već obradili . . . (Otvara vrata) A, dobro veče . . . opet vi?
(Pojavljuje se isti glumac koga smo videli u ulozi narednika ali je sad u policijskoj uniformi i
ima brkove)
ANTONIJA: Molim?
ANTONIJA: Sedi.
ANTONIJA: Ko je obavio?
BRIGADIR: Nema to nikakvog značaja. Opet ćemo mi to.
ĐOVANI: Tako dakle, ne verujete jedni drugima, pa ste navratili da proverite da se nismo
možda s njima slizali i napravili neku mućku. Pa onda ima da dođu carinici, pa vojna policija,
pa graničari, pa specijalci, pa mornarica . .
BRIGADIR: Slušajte, nemojte da se pravite duhoviti, pustite nas da radimo svoj posao! (Pođe
prema krevetu)
ANTONIJA: Malopre je uhvatila kriza . . . Zbog onih policajaca što su hteli da joj pipaju
stomak!
ĐOVANI: Naravno, da vide da tu slučajno, umesto bebe, nema neko pakovanje pirinča ili
testenina. Hajde, izvolite i vi, pipnite da se uverite! Ionako je samo siromašna radnica, ništa
ne može da vam se dogodi, sve je dozvoljeno! Nije ona princeza ili žena nekog industrijalca,
zbog koje biste smesta leteli kroz vrata. I zato samo napred. . . Ko traži, taj nađe.
BRIGADIR: Slušaj, prekini s tim! Vi nas provociraš na upotrebu sile. Fizičke sile.
BRIGADIR: (Otišavši da baci pogled kroz prozor) To su kola hitne pomoći što smo ih zvali
za onu ženu gore, kojoj je pozlilo. (Okrene se dvojici karabinjera) Hajde, pomozite mi,
odnećemo i nju.
BRIGADIR :Odlepi.
BRIGADIR:Otkači.
BRIGADIR: Vi očigledno nemate pojma kakav je napredak ostvarila medicina u naše vreme.
Porođaj u epruveti. . .
ANTONIJA: Al` kakve veze ima epruveta? Ako se rodi sa pet meseci – ne mogu valjda posle
da ga drže u onom šatoru sa kiseonikom?
ĐOVANI: E da, kako će pod šator tako mali. . . I šta da radi, da kampuje!? Sa pet meseci neće
ni da ga uzmu u izviđače.
ĐOVANI: Što pitaš kad si došao. Ko sad nema pojma?...Dobro,ja nemam pojma.
BRIGADIR : Zar nikad niste otišli da vidite kakve neverovatne aparate imaju danas baš ovde
u ginekološkom centru? Ja sam tamo bio da zamenim kolegu, i video sam kako su uspeli da
izvrše trans...presađivanje.
BRIGADIR: Jedno prevremeno dete. Izvadili bebu od četiri i po meseca iz stomaka neke
žene, jer nije mogla više da ga nosi, pa ga ubacili u stomak neke druge žene. . .
ANTONIJA: Al` stvarno da ne poveruješ: dete koje se rađa dvaput. . . Sin sa dve mame!
ANTONIJA: U pravu je jadnica. . . A ni ja ne bih nikad dala svoje dete da ga nanovo rodi
neka druga žena!
ANTONIJA: Vi hoćete da nas strpate u kola hitne pomoći bez naše dozvole! . . . Ako nam ne
date da živimo kako hoćemo, onda nas bar pustite da umremo gde nam se sviđa!
ANTONIJA: `Ajde, brzo, pritegni te kese. Dođavola, još su nam trebala samo ta usrana kola
hitne pomoći . . .
MARGERITA: Znala sam da će tako da se završi! A šta će tek da bude u bolnici kad utvrde
da sam zatrudnela od makarona, pirinča i konzervi?
ANTONIJA: Neće ništa da se desi – jer nećemo ni stići do bolnice.
ANTONIJA: Prestani Čim se nađemo u kolima hitne pomoći reći ćemo bolničarima u čemu je
stvar . . . dobri su to ljudi, na našoj su strani . . . i sigurno će nam pomoći.
ANTONIJA: Idemo.
ĐOVANI: Je l` to dobro?
ĐOVANI: Brzo, da se ne porodi ovde! Nosi to,nosi to! Čekajte, samo da uzmem sako, pa
idem i ja.
ANTONIJA: Ne! Ti ostani kod kuće! Ovo su ženska posla! Još bolje – uzmi krpu i obriši pod,
sav je mokar!
ĐOVANI: Dobro, de, uzeću krpu, obrisaću, jer su to muška poslea. (Izlaze svi sem Đovanija,
koji uzima krpu i gleda kroz prozor) Uh, kakav rusvaj! Ko zna kako će Luiđi sve to da
proguta kad se ujutru vrati kući s posla . . . i vidi da je postao otac. Ima da ga strefi infarkt!
Još kad čuje da su mu dete presadili u drugu ženu – ima da ga strefi kontrainfarkt! Nego,
moraću ja to s njim, onako, izokola . . . Dabome, počeću od pape. To je dovoljno izokola.
(Klekne da obriše pod) Auh, koliko vodurine! (Ide na sve četiri, brišući pod) Ma, nešto mi
čudno miriše, kao na sirće . . . Da, da, da . . . na zimnicu, tačno. Eto, nisam ni znao da smo,
pre nego što se rodimo, tih devet meseci u nekakvom sirćetu! Vidi, molom te,šta je sad ovo?
Maslina!? U sirćetu smo, s maslinama!? E baš svašta. Ma jesam li ja pri sebi? Maslina tu
nema veze. (Čuje se ponovo zavijanje sirene. Đovani ustaje i ide do prozora) Aha, dolaze.
Nadajmo se da će sve biti dobro . . . Al` otkud samo ta maslina? Opa, vidi još jedna! Dve
masline? Skoro mi dođe da ih pojedem da nisu tako nejasnog porekla.Šta radi ovde ovaj moj
zavarivač? Koliko puta treba da kažem toj glupoj Antoniji da ne sme da ga koristi za paljenje
šporeta . . . Opasno je! I još mi usput prazni boce! (Na vratima se pojavljuje Luiđi, Margeritin
muž)
LUIĐI: Zdravo!
ĐOVANI:,Tvoja žena?
ĐOVANI: Tvoja žena je bila ovde pre deset minuta, otišla je sa Antonijom.
ĐOVANI: Nije valjda,nije valjda,smiri se. Šta te je spopalo? Ako ti kažem - ženska posla,
znači da to nisu naše stvari! Nas ne treba da zanimaju! Nas treba da zanimaju samo muška
posla.
ĐOVANI: A, je l` tako, sad odjednom baš mora, a? A što se nisi pobrinuo da rezervišeš
krevet bar mesec dana ranije, kao što se to obično radi!
ĐOVANI: Pa da, naravno, to su ženska posla, a? Eh, stara pesma! Samo im tutnemo u šake
koverat s platom i kažemo: ''Snađi se!'' Onda insistiramo na svojim bračnim pravima,rke-
koke,one zatrudne, govorimo im da uzimaju pilulu, a njih spopadnu papa,pa noćne more, od
pilule ih glava zaboli . . . Onda dođu pelene, pa obdanište!
ĐOVANI: Kažem, imaju one pravo, suviše smo mi ravnodušni! I mi smo na svoj način
eksploatatori . .rke-koke! Ništa nismo bolji od gazda!
LUIĐI: Kakve to ima veze s tim što je ostavila otvorenu kuću i nestala tek tako . . . A nije mi
napisala ni cedulju. Nisam ni doručkovao.
ĐOVANI: Ta, zar ti ništa ne znaš? Kad se neko rodi . . . znaš, ono sirće . . . što posle
iscuri . . . Ne, dobro, pustimo to . . . Bolje onako postepeno, inače . . . inače . . . Da počnemo
mi lepo od pape . . . Elem, naš mali Pavao . . . Što plaši žene trudnoćom . . . pa znaš valjda šta
papa govori tvojoj ženi kad spava!
ĐOVANI: Ama ne, to ona sanja kako joj on kaže: ''Ne uzimaj pilulu!''
LUIĐI: Ko treba da mi kaže – kad već znam! Ne treba njoj pilula. Ne može da ima decu,
nešto nije u redu sa njenim kanalima.
ĐOVANI: Ništa njenim kanalima ne fali, druškane! Upravo sam brisao od vode . . .
ĐOVANI: Ne kanale, nego vodu! A nije to bila baš voda, nego više kao nekakvo sirće – sa
nekoliko maslina. Upravo si jednu pojeo.Margerita se bila sva utegla, a Antonija je naterala da
se razveže . . . kad ono – puf, izleteo stomak kao da je u devetom mesecu!
ĐOVANI: Pa su je odneli u bolnicu kolima hitne pomoći, jer zamalo da se ovde porodi.
LUIĐI: Ovde?
ĐOVANI: Ko zna! Da si joj na vreme rezervisao krevet – sad bi smo znali. Ovako, to će
jadniče verovatno da se rodi u kolima za hitnu pomoć, dok ga tamo vode sa svim tim
maslinkama.
LUIĐI: Hoćeš već jednom da preskočiš te maslinke, molim te! Govori u kakvu je to bolnicu
otišla?
ĐOVANI: U porodilište.
LUIĐI: U porodilište?
ĐOVANI: Evo malo pojma: Uzmu . . . šator za bebe, napumpaju ga kiseonikom, a onda
unutra smeste majke . . . . ne, nego očeve . . . ne, hoću da kažem, bebu! A onda uzmu drugu
majku . . . i kad joj naprave carski rez, sve je potpuno automatizovano, stave joj u stomak ono
dete . . .
LUIĐI: Zaveži!
LUIĐI: Baš me briga za taj bapski šator, za to presađivanje, za te automate! Hoću da znam
gde je to porodilište! Gde ti je imenik?
LUIĐI: Zašto?
ĐOVANI: Šta da radim s njim, kad nemam telefon! Da ga prelistavam, da vidim koga ima u
gradu?
ĐOVANI: Rekao sam ti, tamo su usavršili tu specijalnu tehniku. Mislim, to presađivanje. Oni
i nalaze drugu ženu. Onu što je spremna da preuzme dete od prve majke. To može da bude i
neka njena prijateljica, pa je dovedu u bolnicu, neku što je dovoljno šašava, da tako nešto
uzme u obzir . . . Te tako, uzmu tu ženu . . . auh! Moju ženu! Ona je toliko šašava da je u
stanju smesta da pristane! Hajde, brzo, moramo da telefoniramo! Žao mi je, Luiđi, ali ja ne
mogu da ti pomognem.
LUIĐI: Ne, ne! Ti si muž druge majke, a ja sam muž prve majke!
ĐOVANI: Ali nakalemljena majka je moja žena!
ĐOVANI: Mislim na moju ženu! Možeš slobodno da je zadržiš! AS ako će da ti hrani dete,
možeš da zadržiš i mene!
DRUGI ČIN
LUIĐI: Je l` stvarno?
ĐOVANI: Nego šta. Ej, naredniče ovo je kaustična soda, ima da se puši k`o kačamak, treba to
ukloniti sa kiše.
LUIĐI: Đovani!
LUIĐI: Đovani!
NAREDNIK: Dobra ideja! (Odlazi levo) Ehej, hej, vi tamo! Dođite da pomognete!
ĐOVANI: Eh, i te moje jebene ideje . . .
ĐOVANI: Sa čim?
ĐOVANI: (Organizuje ih) Pa lepo, hajde, rasporedimo se,. znaš, baš me podsećaš na mog
bivšeg gazdu. Taj stari sumnjičavac imao je psa starijeg od sebe . . . skoro gluvog . . . ali
odličnog čuvara. A pošto je gazda verovao samo njemu, kupio mu je aparat za sluh.
NAREDNIK: Dobro, paziću da ne podignem nogu! (Nasmeju se. Narednik izgleda zbunjen)
Ta priča ima, valjda, nekakvo naravoučenije, samo ne znam kakvo.
ĐOVANI: Zašto?
NAREDNIK: Sad ćemo da vidimo. (Svako od njih gurne prst u po jednu vreću pa ga lizne)
Šećer!
NAREDNIK: Ne, ništa ja ne znam . . . Držim se onog što na kamionu piše:''kaustična soda''!
Nije moje da proveravam. To je posao mog pretpostavljenog, koji će stići ovde za par sati. Ja
u slučaju saobraćajne nezgode, u neđuvremenu, treba samo da regulišem saobraćaj! A sad da
ste mi zdravo, odoh ja to i da radim! (Ode)
LUIĐI: Ne, mi smo skrenuli! Pravi smo idioti, u stvari. Rintamo ovde kao sluge,da spasemo
robu tih lopuža! Nego, znaš šta ću da uradim? Imam da uzmem par tih vreća i da ih odnesem
kući!
ĐOVANI: Ma jesi li lud?!
ĐOVANI: Kako, zatvaraju, znači, fabriku? A zašto da je zatvore? Pa uopšte ne posluju loše!
Imaju narudžbine i za sledeću godinu.
LUIĐI: E izgleda ponegde i jeste. (Đovani stoji, razmišlja, sa podignutim rukama. A onda ih
najednom spusti)
ANTONIJA: Jesi li videla kako su bili ljubazni oni iz hitne pomoći,dosta je bilo da im se kaže
slušajte,ova devojka uopšte nije trudna....nego se natovarila pokradenom robom. Jedva su
dočekali da nam pomognu. Pa jel tako? Ovo je stvarno poslednji put.
ANTONIJA: U tu šupu niko ne zalazi tamo moj svekar ima baštu,sve će biti na sigurnom.
ANTONIJA: Vadi!!
BRIGADIR: Ne mrdajte, ostanite gde ste! E ovaj put sam vas uhvatio! Opa,sad su obe trudne!
Kako im samo rastu ti stomaci!? Odmah sam ja video da je to neka mućka! Ne,ne pomeraj
se!! Vrati se u prvobitni položaj.
BRIGADIR: Eto, na kraju, ipak niste izgubili svoje detence! (Obraća se Antoniji) A i vama
treba da se čestita. Sve za pet sati: vodila ljubav, zatrudnela, i još stigla u deveti mesec . . .
Kakva brzina! A još hoćete i da dojite!! Vadi ruke!
BRIGADIR: Muževi idu u otimačinu, onda daju robu ženama koje od njih prave stomake i
furaj! Ceo dan samo gledam trudnice kako se šetkaju. Pa je l` moguće da su sve žene u ovom
bloku ostale istovremeno u blagoslovenom stanju? Zrele žene, devojke, devojčice, čak i jedna
baba!!
BRIGADIR: Ej!!
ANTONIJA: Znate, to je ona svetica što nikako nije mogla da rodi dete, ali kad je doterala do
šezdeset godina, bog otac joj se smilovao da ostane trudna.
BRIGADIR: Ej!!
BRIGADIR: Ej!
ANTONIJA: Znate kako je, snaga vere! Ali, kažu da je on umro odmah zatim. U svakom
slučaju, da obeleže to čudo, žene iz ovog kraja grada tri dana nose lažne stomake.
BRIGADIR: Lepa tradicija. Divota, znači praznite prodavnice? . . . Samo da bi imale od čega
da napravite lažne stomake.Dosta sa tim cirkusom! Vadite to, da vidim šta tu imate! Inače ću
da izgubim strpljenje!
ANTONIJA: I šta ćete onda? Da nam pocepate haljine? Upozoravam vas, ako nas samo
pipnete, ima prokletstvo da vas snađe!
ANTONIJA: Isto ono što se dogodilo mužu Svete Eulalije. Taj matori je bio nevernik:.Onda
se desilo drugo čudo:iz stomaka izrasle ruže, čitava bašta!
ANTONIJA: Dabome, samo priča još nije gotova . . . Mužu se istog trenutka smrklo pred
očima: ''Ne vidim, ne vidim''! vikao je. ''Oslepeo sam! Bog me je kaznio!'' ''Veruješ li sad, o
neverniče?'' uzviknula je Sveta Eulalija. ''Da, da verujem!'' I onda – treće čudo: iz ruža se
pojavilo dete od deset meseci, što je već znalo da govori, pa mu je reklo: ''Tata, tata, Bog ti
oprašta, sad možeš mirno da umreš.'' Dotaknulo mu ručicom glavu i stari umre na mestu. Ali,
spokojno.
BRIGADIR: Stvarno zanimljivo! A sad dosta sa tim brbljanjem i da vidim te ruže . . hoću da
kažem . . .,postajem nervozan!
ANTONIJA: Lepo, kako hoćete. Nemojte samo posle da mi kažete kako vas nisam upozorila.
(Margeriti) Hajde, diži se, pa da se otkrijemo! Pevaj:
Sveta Eulalijo, o boginjo stomaka,
Pokaži neverniku koliko si jaka!
Nek` onog što ne veruje u čudo,
Sustigne tvoje prokletstvo hudo!
Nek` mu se prvo sve pred očima smrkne,
Pa ako ni onda ne poveruje, nek` crkne!
(Raskopčavaju kapute)
BRIGADIR: Salata?
ANTONIJA: Da, baš salata: zelena salata, zelje, blitva, pa i jedan kupus.
BRIGADIR: Ma kakva je to priča? Čto ste natrpale sav taj zeleniš na stomak?
ANTONIJA: Skupe su! Čuda se prave od onoga što ima pri ruci. Ali mislite višta hoćete, to
nije zabranjeno! Ili možda ima neki zakon koji kaže da naši građani, posebno oni ženskog
roda, ne smeju da nose mešanu salatu, a la kart, i tako to, oko stomaka?
BRIGADIR: Ne, ne . . . Naravno da ne postoji takav zakon . . . Ali ne razumem zašto ste
stavile na sebe sve to povrće?
ANTONIJA: Ćuti!!
ANTONIJA: Možda to vi gubite vid! (Margerita polako prilazi Antoniji) O moj Bože, oslepeo
je! Pogodilo ga prokletstvo! Bog ga je kaznio! Oh, jadnik!
BRIGADIR: Dosta!
BRIGADIR: Ajaooo . .
ANTONIJA: Dete to je ono dete koje vam je dodirnulo čelo svojom ručicom!
Čoveče,čoveče..!!Auh, onesvestio se.
ANTONIJA: Ma ne, uplašio se, pa mu pripalo muka. Diše . . . ne diše! A ni srce mu ne lupa!
MARGERITA: Što mene pitaš? Kakve ja imam veze? Sve si to ti uradila! . . . Žao mi je, ali ja
idem kući. A moji ključevi? . . . Gde sam stavila ključeve od kuće?
MARGERITA: (Nalazi svežanj ključeva na kredencu) A, evo ih! Evo ih još!Dva svežnja
ključeva! Pa ovo su ključevi moga muža! Znači bio je ovde . . . Došao da me traži . . .
zaboravio ih!
MARGERITA: Sigurno je sreo tvoga muža, a taj možeš misliti, mora da mu je ispričao kako
sam trudna. I šta sad ja da mu ispričam? Nisam ja tako spretna kao ti kad treba da se laže! . . .
A, žao mi je. Ja se odavde ne mrdam. I sad ti vidi šta ćeš sa mnom! Jebi ga,ju! Ma šta ju!!Šta
sad to izvodiš?
ANTONIJA: Jest` sad ću da navalim da ljubim jednog brigadira! LJubi ga ti, ako možeš!
ANTONIJA: Evo, vidiš. Počinje da diše . . . Gledaj kako mu se pomera grudni koš . . . Eto,
diže se . . . diže se . . . A sad će da se spusti . . .
ĐOVANI: Vidiš kako smo ga zajebali,umesto kod mene došli smo kod tebe.
LUIĐI: Čoveče zaboravio sam ključeve u tvom stanuhajde, daj mi ključeve od tvog stana, pa
da donesem ključeve od moga stana.
LUIĐI: Uh, kako sam samo pristao da me umešaš u te govnarije! (Čuju se koraci) Pazi, dolazi
neko . . . Pokrij, sakrij kese! (Skida mantil i baca ga na pokradenu robu)
POGREBNIK: Hvala. Nego, da ne znate slučajno da li ovde stanuje neki Serđo Prampolini?
LUIĐI: Da, gore, na trećem spratu. Ali sigurno nije kod kuće, nego u bolnici . . . Stalno mu
nešto fali . . . nije mu lako!
POGREBNIK: Da, da, ni ja ne mogu na to da se naviknem, mada sam paker već dvadeset
godina,
LUIĐI: Čujte, sin mu se vraća večeras kući, ali bi vam bolje bilo da mu odnesete kovčeg
pravo u bolnicu, mislim, ako je već tamo umro.
POGREBNIK: Pa ja upravo dolazim iz bolnice, ali na nesreću, pokojnika tamo više nije bilo.
Nadao sam se da ću ga naći ovde, ali eto, izgleda da su ga odneli negde. . ko zna gde.u plave
daljine.
POGREBNIK: Ne, to ne bih mogao . . . da ostavim kovčeg tek tako . . . Znate, kovčeg za
mrtvaca . . . tek tako ostavljen . . . gde svi prolaze . . . A deca bi to jedva dočekala da se uvlače
u njega . . . kao Indijanci što voze čamac . izvinite, neko pouzdan mora da mi potpiše dostavni
list.
POGREBNIK: Šteta.Vi mi delujete kao pouzdan čovek.. Stanujete ovde, jel` tako?
POGREBNIK: Pa lepo, onca je sve rešeno. Predaću vam kovčeg, ubacićemo ga u vaš stan, a
kad dođe taj pokojnikov sin . . .
LUIĐI: Ali problem je u tome što ni mi ne možemo da uđemo, jer nemam ključ . . . i eto,
dreždimo ovako napolju.
ĐOVANI: Ne, čekajte . . . možda tu ipak ima rešenje. Odnesimo ga u moj stan. Stanujem
odmah tu prekoputa . . . Ako imate poverenja, ja bih ga preuzeo.
ĐOVANI: Nisam ja na to mislio.Da nam dopustite da ubacimo ove stvari u kovčeg . . . Znate,
pošto pada kiša, a ovo je osetljiva roba ne bi valjalo da se pokvasi. Kovčeg ima poklopac,
nadam se?
POGREBNIK: Da, da, kovčeg je po propisu . . . sirotinjski, ali poklopac ne sme nikad da
zafali.
(Izlaze. Promena scene, sklanja se zastor. Sledeća scena – u Antonijinom stanu. Antonija opet
slaže robu ispod kaputa, koji zakopčava. Brigadir još leži onesvešćen)
LUIĐI: O, Margerita, slatka moja, kad bih ja bio ti,a ti da si ja,ja bih tada rekao tebi,odnosno
sebi,da ja,ustvari ti,volim sebe,odnosno tebe,više od sebe,to jest tebe,ovaj...mene...jebo
te,zbunih se... Da te vidim. Ama nemaš stomak!? A dete? Gde je dete? Jesi li ga izgubila?
LUIĐI: Da, da uđite slobodno . . . Nema tu brigadira. Da. Nema nikoga. (U tom trenutku se
otvore vrata ormana, tako da se vidi okačen brigadir. Margerita ih hitro zatvori)
ĐOVANI: (Spolja) Šteta, tako mi je bilo udobno u njemu . . . Čak sam i zadremao . (Ulazi sa
pogrebnikom. Unose mrtvački kovčeg) Sanjao sam da je brigadir mrtav, da ga je Antonija
naduvala vodonikom tako da mu je stomak rastao, rastao i na kraju je počeo da leti kao balon!
(Ponovo se otvaraju vrata ormana. Đovani, koji ulazi unatraške noseći kovčeg zajedno sa
čovekom iz pogrebne službe, nesvesno zatvara vrata ormana)v Ma da ti ne pričam, kakvi
snovi!
ANTONIJA: (Uleće) E pa da čujem šta je to tako važno šta si imala da mi kažeš? (Zaustavi se
kao paralisana) . . . Ahhhh . . . vratili ste se . . . konačno!
LUIĐI: Presađivanja?
ĐOVANI: Znao sam, znao sam . . . Šta sam ti rekao! . . . Ta je udarena, baš udarena, ma treba
je izudarati! (Hoće da se odvoji od vrata ormana, ali mora odmah da se vrati da ih pridži) Jesu
li ti napravili carski rez?
ANTONIJA: Ne zna, jadnica, uspavali su je! Pa kad je uspavana, kako može da zna!?
ĐOVANI: A to, nije to nikakav poklopac, nego kolevka! Kupio je Luiđi, čim je čuo za bebu,
znaš da ljulja, da ljulja . . . Moderna kolevka, vidiš, kači se na plafon, pa se ljulja.
STARI: Milo mi je.(Margeriti) Kako je moja Antonija . . . Baš dobro izgledaš . . . Što si se
podmladila . . .
STARI: A, je li?
STARI: A je l` . . . a gde je otišlo? Ništa ne brini, vratiće se. (Gleda Luiđija kao da ga vidi
prvi put) A, evo ga, vratio se . . . A bogami, to je već prava momčina . . .Ipak ne bi smeo da
puštaš da te majka čeka . . .
STARI: Bravo! Tako je, otac uvek treba da svome detetu bude drug! Nego, došao sam da vam
kažem, da će da vas isteraju iz stana!
STARI: Pa gazda ove zgradurine. Greškom su poslali otkaz na moju adresu. Evo ga. Piše da
već četiri meseca ne plaćate kiriju.
ANTONIJA: Vidi ti njega, dernja se na trudnu ženu . . . uplašićeš dete! Hoćeš da bude
prevremeno, pa da moramo opet da ga presađujemo?
ĐOVANI: Dobro, dobro, Ovde piše da ne plaćamo već četiri meseca. Atonija, odgovori!
Hoćeš li molim te da mi objasniš?
ANTONIJA: E pa lepo: jeste istina je, ne plaćam već četiri meseca, a ne plaćam ni struju, ni
gas.
ĐOVANI: (Opet se razviče) Ali zašto nisi plaćala?
ANTONIJA: Jer sa svim parama koje zajedno zarađujemo, jedva uspevam da te loše
nahranim, i uopšte, da preživimo.
ĐOVANI: Zašto sam radio celog veka, a? (Viče) Jesm li radio zato da bi mi odsekli . . .
ĐOVANI: A ne, to ne .. . .
STARI: Nego, dobro sam se setio, doneo sam vam nešto. Ostavio sam to napolju. (Izlazi i
odmah se vraća) (Donosi veliku vreću i stavlja je na sto) Našao sam ovo u mojoj šupi. To je
sigurno vaše. E pa deco,pošto sam vam sve to lepo isporučio,odoh ja. Da ste mi zdravo i
molim vas samo hrabro!! Kakva je kučka ova Rubi!!!
ANTONIJA: Dobro, jeste, to je roba koju sam juče kupila po sniženoj ceni.
ĐOVANI: U samoposluzi?
ANTONIJA:Da al` sam platila samo pola, a drugu polovinu sam zdipila.
ĐOVANI: Zdipila?
ĐOVANI: Lažljivice jedna! Povrh svega si izmislila i to dete! (Luiđi ga silom zadržava
ANTONIJA: Ubij me! Jer i meni je dozlogrdio ovaj usrani život! Više nego tebi! A najviše su
mi dozlogrdile te tvoje govorancije . . . o požrtvovanju . . . o tome kako trba ponosno stegnuti
kaiš, čuvati obraz radničke klase..
ĐOVANI: Ma nisam ja besan na tebe, nego na samoga sebe, besan sam što se osećam tako
bespomoćno . . . što su me zajebali . . . Pogledaj iza kreveta . . .
LUIĐI: Ko je?
ANTONIJA: Da pevamo!!
KRAJ