Pripremili: Kristijan Glavaš

s. Maja Ivković
Prof. Ivan Bodrožić

Literatura:
- Bonaventura DUDA, „Kratak pogled u misterij Krista i povijesti spasenja“, u BS1
(1980) 10-22
- Karl Rahner, „Temelji kršćanske vjere – uvod u pojam kršćanstva“, Ex libris,
Rijeka, 2007.
- Wendelin Knoch, „Bog traži čovjeka“, Zagreb, 2001.

- Istvan Deveny, „Uvod u misterij Krista i povijest spasenja“, Zagreb, 1986

- Koncilski dokumenti, osobito: Lumen Gentium, Dei Verbum;
- Francois Varone, „Nevolje s odsutnim Bogom“, KS, Zagreb, 1998.
- Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb 2002. (5-56; 77-184)
PROGRAM

-UVOD
-TUMAČENJE OSNOVNIH POJMOVA
 Otajstvo
 Krist
 Povijest spasenja i

-MYSTERIUM ABSCONDITUM - „otajstvo skriveno“

 Homo religiosus – ljudsko traženje Boga
 Homo historicus – ljudska povijesnost
 Homo peccator – ljudska grešnost

-MYSTERIUM REVELATUM – „otajstvo objavljeno“

 Bog se objavljuje
-stvarnost, pojam i povijesnost objave
-prenošenje božanske objave
-pismo
-predaja
 Čovjek prihvaća objavu vjerom

-MYSTERIUM INCARNATUM – „otajstvo utjelovljenja“

 Otajstvo Krista
-od vijeka skriveno
-po prorocima najavljeno
-u posljednje vrijeme objavljeno
 povijesni Krist i Krist vjere
 vrhunac i punina objave
 otajstvo u povijesti trajno prisutno

MYSTERIUM VIVENDUM ET TRATENDUM – „otajstvo življenja i prenošenja“

 Crkva kao nastavak Božjeg plana
 slika Crkve u teologiji
 institucija i organizacija
 Crkva kao zajedništvo

MYSTERIUM COGITATUM – „otajstvo koje treba promišljati“

 otajstvo i teologija
 teologija kao znanost
 odnos filozofije i teologije
 podjela teološke znanosti
 čimbenici teološkog razvoja
 učiteljstvo i teologija
 UVOD

Predmet Uvod u misterij Krista je utemeljen na 2. Vatikanskom saboru koji daje

smjernice za obnovu crkvenih studija. Dekret ''Optatam totius'' o odgoju i obrazovanju
svećenika daje smjernice o smislu teološkog studija i želi da se bolje usklade filozofija
i teologija (teologija daje odgovor filozofiji) te da pridonose da se sve više otkriva
otajstvo Krista koji zahvaća čitavu povijest ljudskog roda.

Otajstvo Krista mora se otkrivati u svakom čovjeku, ono zahvaća čitavu povijest i ne
tiče se samo kršćana. Tiče se svih naroda koji traže odgovor na pitanja o spasenju. A
svaki odgovor polazi od Krista.

Smisao predmeta Uvod u misterij Krista

 kolegij bi trebao poslužiti kao poveznica između filozofskih i teoloških
sastavnica. Filozofiju tako ne učimo radi erudicije nego jer svako filozofsko
pitanje u teologiji nalazi odgovor. Filozofija treba dovesti do temeljite spoznaje
čovjeka, svijeta i Boga oslanjajući se na trajno vrijednu filozofsku baštinu.
 cilj je ukazati na jedinstvo teologije, a faktor tog jedinstva je Isus Krist
 doktrinarni i pastoralni pregled

Konvergentna točka svih disciplina jest Isus Krist – sve se one moraju tražiti i
pronalaziti u njemu.

Cilj predmeta je trostruk:

1. sistematičnost
2. pastoralni cilj (shvatiti da Isus djeluje u povijesti, Crkvi. Mi smo pozvani
prenositi Isusovo djelovanje u vremenu i prostoru)
3. Egzistencijalna dimenzija – iz ovog predmeta mogu se izvući sadržaji koji će
produbiti našu vjeru. Teologija nije samo naš posao, ona treba zahvatiti bit
našeg bića i produbljivati nas.

TUMAČENJE OSNOVNIH POJMOVA:

UVOD U MISTERIJ KRISTA I POVIJEST SPASENJA

Uvod – početni tečaj

Otajstvo (misterij) – grč. misterion, lat. misterium; u hr. jeziku riječ misterij ima često
prizvuk o nekoj čudnoj pojavi, pa stoga koristimo riječi:
- tajna – nosi aluziju na tajnovitost nekih istina
- otajstvo – je širi pojam od tajne jer ne radi se samo o skrivenim istinama nego
postoje i dr. sadržaji koji nisu vezani uz istinu; govori se o sveobuhvatnosti života;
obuhvaća otajstvene istine i otajstvene sadržaje života

Otajstvo Krista – Isus donosi to otajstvo. Objavitelj je svojeg otajstva. Krist je objekt
i subjekt svojeg Otajstva. Subjekt jer objavljuje otajstvo, a objekt jer objavljuje samog
sebe. Cijeli njegov život nosi otajstvenu poruku, otajstvo smrti i uskrsnuća kojim je
izvršio djelo spasenja. On je otajstvo Boga jer objavljuje dubinu Božjeg otajstva.
Cijelo otajstvo Božje i povijest spasenja sadržano je u Kristu koji ga objavljuje Crkvi,
a ona ga prenosi dalje.

Povijest spasenja – cjelokupna ljudska događajnost, ne samo ono što je prošlo nego i
ono što je sada i što će biti. (opširnije pogledati Bonaventura DUDA, „Kratak pogled u
misterij Krista i povijesti spasenja“, u BS1 (1980) 10-22)

Spasenje – riječ dolazi iz grčkog jezika (sorteria) te latinskog (salvus), a znači

zdravlje, ozdravljenje
Kršćani daju novu sadržajnost. Ne samo da se odnosi na zdravlje nego i na duhovne
sadržaje koji se tiču vječnog života. Spasenje zahvaća ljudsku povijest i pretvara
ljudsku povijest u povijest spasenja. Čovjek bez boga može živjeti povijest, ali
potreban je Božji zahvat da bi živio povijest spasenja. Spasenje koje Bog nudi čovjeku
dogodilo se Božjim dolaskom u osobi Isusa Krista (Više puta i na više načina Bog
nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.
Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. Heb 1, 1-3)
 MYSTERIUM ABSCONDITUM (SKRIVENO OTAJSTVO)

Mysterium adumbratum/velatum (otajstvo u sjeni/zastrto)

adumbratum - otajstvo koje je u sjeni, osjenjeno

velatum - otajstvo koje je zastrto, ne možemo ga vidjeti  tjelesnim očima (razlog i
uzrok, početak i kraj,  Bog i mi - sve nam je zastrto)

ČOVJEK KAO OTAJSTVO

Ako se zamislimo o našem ''biti čovjek'' vidimo da čovjek posjeduje dvije stvarnosti:
- vidljiva izvanjska strana
- nevidljiva otajstvena dubina koja je skrivena vidljivim očima.
Život je otajstvo - teško istraživo, a onaj koji je stvorio život još je dublja i
nedokučivija tajna. Kada čovjek spozna da je on sam otajstvo, onda može promatrati i
Boga kao otajstvo. Bog je u nama ostavio tragove svojeg otajstva. Mi se pitamo za
mnoge stvari: Zašto??? Nemamo odmah odgovor na ta pitanja. Tko zna sve o sebi,
razlog svojeg postojanja i ciljeve našeg životnog hoda? Bog nam jedini može pronaći
odgovor na takva pitanja.
(Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime
promatrajući znamenja koja je činio. No sâm se Isus njima nije povjeravao jer ih je
sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je
dobro znao što je u čovjeku. Iv 2, 23- 25)

Samo nam Duh sveti može pokazati što je u Bogu, mi jedino u zajedništvu s njim
možemo proniknuti u to otajstvo. Bog nam daje svoga duha. Tko je lišen spoznaje
duha, lišen je spoznaje samog sebe. Bog je veća dubina od nas, stoga ako sebe ne
vidimo kao dubinu, kako ćemo vidjeti Boga?
(Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to
pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve
proniče, i dubine Božje. 11Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega
u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo
duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i
navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući
duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to
ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve,
a njega nitko ne prosuđuje. Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A mi
imamo misao Kristovu. 1 Kor 2, 9-15)

BOG KAO OTAJSTVO

Bog je neiscrpno otajstvo koje se otkriva uvijek i svima do konca života. Čovjek nije
samo od čovjeka (Čovjek nadilazi čovjeka - Pascal); on je mnogo više jer izlazi iz
Božjeg otajstva. Čovjek je stvoren na sliku Božju i zato je on velik. Ovo otajstvo
čovjek pokušava spoznati jer samo spoznanjem Boga možemo sebe spoznati. Pred
otajstvom Boga čovjek osjeća potrebu uključiti sve sposobnosti (um, volja) jer Božje
otajstvo je shvatljivo u totalnom predanju. Čovjek se nalazi pred jednom tajnom i on je
pokušava spoznati, a to čini na dva načina:
1. Racionalnim načinom putem razuma
2. Životnom komunikacijom (zajedništvom) koja se ostvaruje preko religioznih
čina
Bog je višestruko otajstvo u odnosu na čovjeka, jer je čovjek otajstvo isključivo ako
izlazi iz Boga, Božjeg otajstva, te ima tragove istoga. Bog se nalazi pred nama ukoliko
ga tražimo, njega i njegove tragove u čovjeku i svijetu. Iskustvo skrivenog Boga
nalazimo i u Starom Zavjetu. Ti si Bog skriveni, Bog Izraelov Spasitelj. Iz 45,15. Bog
je izgledao skriven i onima kojima se izravno objavljivao, a još više je skriveniji
onima kojima se nije ni objavio. Čovjek se trudi razumom prodrijeti iz zastora, vela da
bi proniknuo u Božje otajstvo -dok se to trudi, spoznavat će i sebe te stvarnosti u
kojima živi.

SKRIVA LI SE BOG DOISTA ?

Temeljno pitanje koje si možemo postaviti jest: Skriva li se Bog doista? Ako se skriva,
zašto se skriva, a ako se ne skriva, zašto je skriven?
Bog je skriven – nije nam očevidan. Suvremena misao koja je bila prisutna i u antici
smatra da se Bog svjesno skriva, ne želi da se božanske tajne otkriju čovjeku (stari
Grci - Okovani Prometej koji je bogovima ukrao vatru i podario  je ljudima, vatra -
moćno sredstvo u rukama čovjeka) i namjerno skriva te tajne. Ljudi znanstvena otkrića
smatraju takvim odnosom Boga prema čovjeku (Bog ne želi otkriti neke tajne; nije ga
briga za čovjeka; čovjek mora otimati Bogu spoznaju i dati ljudima da bi se oni njome
okoristili).
 
Bog je skriven - kao nevidljiiv jer se kao takav nalazi u otajstvu, drugačije je biti od
čovjeka. Bog se otkriva čovjeku koji nije sposoban spoznati ga, skriven je jer mi ljudi
ne vidimo dobro; nemamo prave oči da bi ga mogli vidjeti. Čovjek zbog slabosti ne
koristi um koji mu je darovan od Boga kako bi ga otkrio.
Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo
njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po
djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu
kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači
bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu
neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i
gmazova. Rim 1, 19-23
Pavao predbacuje da je ljudima zakazao um, ishlapio u razumskim mozganjima.
Poradi slabosti čovjek ne koristi svoj um nego zastrani i ne iskaže pravo štovanje
Bogu. Čovjek je dobio dar da umom spozna te iskaže slavu. Ukoliko čovjek ne dođe
do pravog Boga, razumski sadržaj ostaje bez religioznog. Čovjek nađe drugog boga „u
strasti i pakosti“ i na taj način ostane zatočen u svojoj religioznosti. Tko ne spozna
Boga zadovoljava se malim stvarima. Čovjek nije kadar objediniti religiozno i
filozofsko. Mojsije se malo makne, a narod odmah zastrani o čemu nam govori Ps
106 Načiniše tele na Horebu, klanjahu se liku od zlata slivenu. Zamijeniše Slavu
svoju likom bika što proždire travu. Zaboraviše Boga, koji ih izbavi u Egiptu znamenja
čineći  i čudesa u Kamovoj zemlji i strahote na Crvenome moru. Ps 106, 19-22
Povijest čovjeka puna je promašaja jer je Boga htio vidjeti, osjetiti. Bog nije skriven
zato što on to želi. Bog je skriven jer je drukčije biti od čovjeka i trudi se svim silama
otkriti čovjeku. Sadašnje stanje čovjeka je tako da čovjek zbog grijeha jer je njime
ukaljao svoju bit, ne može vidjeti Boga čija je bit čista. Stoga mu se Bog sakrio velom
da ne bio poginuo ugledavši njegovo pravo lice (usp. Čovjek ne može dugo gledati u
sunce jer bi od njegove jakosti oslijepio). Bog je predvidio drukčiju stvarnost za
čovjeka, ali prvi čovjek je to loše iskoristio.

BIBLIJSKO ISKUSTVO

Čovjek ne može spoznati u potpunosti jer nema ono što je potrebno za to (usp. Ne
možemo cijelu rijeku provući kroz jednu cijev). Prorok Ilija nije mogao osjetiti Boga u
grmljavini, osjeća ga tek u lahoru. Mi sebe moramo drugome objašnjavati, pričati o
sebi da bi nas upoznao. Tako je isto i s Bogom. On nudi spoznaju čovjeku, a čovjek
mora polako tu spoznaju prihvaćati i slagati mozaik o Božjim svojstvima i atributima.
Bog kroz Stari Zavjet objavljuje dio sebe, neke atribute, jer čovjek ne bi bio sposoban
spoznati cijeloga/neizmjernoga Boga. Bog nas potiče da tražimo njegovo lice (Lice
tvoje ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene. Ps 27, 8-9).
Čovjek ne može vidjeti Boga jer ne bi preživio o čemu čitamo i u knjizi Izlaska:
»Pokaži mi svoju slavu«, zamoli Mojsije.  »Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj
sjaj«, odgovori, »i pred tobom ću izustiti svoje ime Jahve. Bit ću milostiv kome hoću
da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem. A ti«, doda, »moga lica
ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.  Evo mjesta ovdje
uza me«, nastavi Jahve. »Stani na pećinu! Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te
u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku
maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.« Izl 33, 18-23

MYSTERIUM INIQUITATIS – OTAJSTVO BEZAKONJA, GREŠNOSTI

Grešnost postoji u svakom čovjeku. Čovjek stavlja veo, skriva se kad je sagriješio jer
biva ogoljen i nedostojan je stati pred Boga. Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" -
reče mu. On odgovori: "Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se
sakrih." Nato mu reče: "Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam
ti zabranio jesti?" Post 3, 9-11.
Odakle grijeh i zlo u čovjeku ako je Bog sve stvorio? U Postanku nalazimo da čovjek
kada je zgriješio, skriva se od Boga jer je gol (grijehom se ogolio i zbog toga se ne
može više prisno družiti s Bogom). Nakon grijeha prvog čovjeka, svi su izloženi i
zahvaćeni tim grijehom. Svatko u sebi osjeća slabost (kaže Pavao u poslanici
Rimljanima: Vidim dobro, činim zlo). Kako protumačiti grešnost u nama? Biblijski
pisac to pripisuje prvom grijehu.
Čovjek ne može spoznati Boga zbog tri razloga:
1. čovjek je zahvaćen grijehom
2. izložen je grijehu
3. ''pozitivni razlozi'' – i da nije čovjek zgriješio, ne bi mogao spoznati Boga ako
to sam Bog ne bi htio. Ti pozitivni razlozi govore da u čovjeku postoji
prisutnost ništavila; on je stvoren iz ničega, nije apsolutan i u mogućnosti je
pasti u ništavilo. Ima dva izbora: put prema Bogu ili otrgnuti se od Boga.

HOMO RELIGIOSUS
Lat. religare – ponovno povezati, vezati zajedno
Čovjek nastoji uspostaviti prekinuti kontakt s Bogom. Može li čovjek sam svojim
silama to postići ili Bog mora doći i objaviti se? Židovstvo i kršćanstvo su jedine
religije u kojima se Bog objavljuje, a u svim drugim religijama se ljudi pokušavaju
samo približiti Bogu. Usprkos svih nedostataka u religijama svaka religija smatra
vitalnim uspostavljanje komunikacije s vrhovnim bićem. To uspostavljanje
komunikacije nije na razini ideje i uma nego čovjek preko čina želi održati kontakt s
onim koji ga nadilazi. Religioznost može izići izvan granica razuma. Budući da je
čovjek grešan može pogriješiti u odnosu i štovanju božanstva (npr. žrtvovanje djece i
sl. stvari). Ako religija izlazi izvan granica razuma, ona nije Bogu ugodna. Nema
naroda ni društva gdje nije bilo religije (religija je pozitivan fenomen jer čovjek po
svojoj prirodi nastoji uspostaviti kontakt s Bogom).
Religija je ljudski pokušaj da ispuni prazninu između Boga i čovjeka, između
božanske i ljudske stvarnosti. Budući da je narušeno zajedništvo, religioznim činima
čovjek želi popraviti to stanje (na tom principu funkcioniraju sve religije –
pokušavanje uspostavljanja ponovnog zajedništva).
Razlika između vjere i religioznosti: Dok je kod religioznosti put ide od čovjeka prema
Bogu, kod vjere ide od Boga prema čovjeku. (O ovoj razlici više u F. Verone, Nevolje
s odsutnim Bogom)

Religija je skup vjerovanja i kultnih čina kojima se izražava odnos prema svetom
biću o kojemu čovjek ovisi i kojemu izražava štovanje. Religoznost uključuje
unutarnje i vanjske čine. Nitko nije osobođen napasti da religiju svede na ono
izvanjsko. A nema veće tragedije od one kad kršćanin ne komunicira s Bogom srcem.
Religija je izraz želje za susretom. Čovjek se želi susresti s božanskim svijetom i
božanstvom iako ga možda ne zna definirati. Religija potiče na stalno traženje i
produbljivanje vjere. Čovjek je spreman tražiti uvijek i iznova, u sebi treba nositi želju
da jasnije vidi što u sebi naslućuje. Religija pretpostavlja da čovjek zna da postoji
nesavršenost u njegovu odnosu i religioznosti i da teži produbljivanju i boljem
upoznavanju. (Može li bik ili krava spasiti?) Konstantno treba tražiti istinu. Na taj
način kršćanstvo se proširilo i obratilo pogane jer pruža konkretnu sliku o Bogu. Pavao
u Ateni govori da Atenjani nisu našli pravog Boga koji će ih zadovoljiti u punini (Dj).
Kršćanstvo upravo to nudi, Boga koji zadovoljava sve potrebe.
Religija je ljudski pokušaj i odgovor. Čovjek shvaća da ga nešto nadilazi i to
pokušava razumjeti, pokušava doći do njega. Svi ljudi u svim religijama imaju čine i
žrtve, hodočašća, molitve, zavjete.
Religija je ljudski pokušaj i odgovor. Čovjek pronalazi odgovore na pitanja života i
nadnaravnih stvari. U religijskom odnosu čovjek ima inicijativu dok Bog čeka da
dadne to čovjeku (ono što traži). Religioznost koja nema veze s vjerom jest ona koja se
temelji na načelu: Do ut des. - Dajem da mi daš.

HOMO HISTORICUS – ČOVJEK POVIJESTI

Čovjek je biće uronjeno u povijest. Omeđen je granicama prostora, a to nosi višestruku

poruku za njegov život; mora se u ovim događajnostima ostvariti. Darovan mu je
prostor između granica života i smrti, te prostornih granica (unutar tih granica raste,
napreduje). Povijest je izvor iskustava potrebnih za napredak. Kao razumsko biće
čovjek je kadar za sjećanja:
- vlastita – stvari koje je iskusio i kojih se sam sjeća
- „nametnuta“ – sjećanja o kojima mu drugi govore pa ih ponovno percipira i „stvara“
razumska sjećanja
Čovjek je povijesno i razumsko biće (Historia est magistra vitae. – samo čovjek ima
mogućnost učenja iz povijesti, uči na greškama.) Životinja nikad nije stvarala ni
doživljavala povijest. Ona ima neposredno sjećanje, ali nema stvarna sjećanja i životna
iskustva (kad ju udariš štapom, sljedeći put će se izmaknut kad zamahneš). Čovjek je
jedino biće koje može učiti na iskustvu povijesti. To je iskustvo obilježeno mnogim
dimenzijama: darovitost i potreba ostvarenja te vremenitost i prostornost koji ga u
tome ometaju. Stječe iskustvo prolaznosti, ne može pobjeći do činjenice da sve prolazi
pa tako i njegov život. Ne može zaustaviti svoju prolaznost. Panta rei – sve teče, kreće
se i čovjeku izmiče iz ruku, zahvaća ga bujica prolaznosti.
Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već
ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Ps 103, 15-16
Razgoniš ih k’o jutarnji san, kao trava su što se zeleni:  jutrom cvate i sva se zeleni, a
uvečer – već se suši i vene. Ps 90, 5-6

Povijest je za čovjeka izvor nestalnosti. Čovjek pokušava steći sigurnost. Ako nije
siguran u transcedentno često se želi uhvatiti sigurnosti koja je lažna (materijalna
dobra). Ako ne vjeruje u sigurnost i mir u vrhovnom biću (Bogu) onda ju kao
utopljenik nalazi u prostoru i vremenu, u materijalnom i prolaznom. Čovjeka je strah
odvojiti se od toga povijesnog i zemaljskog u kojem vidi neki vid svoje sigurnosti.
Isus nudi vjeru kao rješenje od te navezanosti. Isus kaže da vjera u Boga i život vječni,
okrenutost budućnosti, donosi jedinu pravu sigurnost. Čovjek je u raskoraku i pošto
poto bi želio taj raskorak izbjeći. Zemaljska stvarnost nudi mu poistovjećivanje s
povijesnim normama i kaže da sve što postoji jedna je stvarnost, a transcedentno ne
postoji.
Čovjek se pita: Kako premostiti tu ''provaliju'', taj jaz? Postoje 2 temeljne opcije:
1. Poistovjećenje s povijesnim (čovjek je dio povijesnog potojanja, promijenit će
se u neku drugu vrstu, materija se mijenja, ali ipak kruži)
2. Bijeg u idealizam, iluzije, svijet ideja (ovaj svijet govori čovjeku da je prostor,
materija i vrijeme propadljivi)

1. POISTOVJEĆENJE S POVIJESNIM

PANTEIZAM – sustav koji čovjeku materijalni svijet predočava kao božanski svijet
te kao jedinu stvarnost koja postoji. Materija je božanska stvarnost koja se mijenja.
Materijalni svijet je božanski i od njega se ne može, ali ni ne mora bježati jer ovaj
sustav niječe pojavu transcedentnog. Tvrdi da su Bog i božanstvo materijalni.
Panteizam je stajalište o posvudašnjoj prisutnosti Boga, ili da su Bog i svemir jedno te
isto. Panteizam je religiozno - filozofsko učenje koje poistovjećuje Boga s prirodom.
Po panteističkom svjetonazoru, Bog ne postoji kao samostalno biće odvojeno od
pojavnosti, već je poistovjećen sa prirodom. Najpoznatiji panteistički sustav u
modernoj filozofiji je Spinozin, mada je panteistička retorika cvjetala u 19. stoljeću.
Pored Spinoze poznati panteisti su i Heraklit, Plotin i Giordano Bruno, koji je prvi
sustavno razradio panteizam.

MATERIJALIZAM –filozofski pravac koji materiju (tvar) smatra osnovom svega.

Smatra da nema duhovnog svijeta, Boga kao ni božanske stvarnosti. Materija je jedina
isključiva stvarnost koja je opipljiva i vidljiva. Ovaj sustav traži da se čovjek pomiri s
činjenicom da je dio materijalnog svijeta i mora u sebi dokinuti sve religiozno koje je
za ovaj sustav iluzija. U najboljem slučaju čovjek može pripomoći stvaranju boljeg
sustava, naprednije civilizacije. Religija je za moderne materijaliste opijum naroda
(Marx). Čovjek treba biti realist i shvatiti da duh i božansko ne postoji nego da postoji
samo materija s kojom se trebamo poistovjetiti da bi nešto postigli. Treba biti realist i
odbaciti sve duhovno kako bi se moglo služiti civilizaciji. U prilog ovom sustavu
razmišljanja ide evolucija - materija sama proizvodi savršenije oblike života. Ovaj
sustav također traži poistovjećivanje s povijesnim.

FATALIZAM – postoji još od stoika. Misaoni sustav koji od čovjeka također očekuje
poistovjećivanje s poviješću. Fatalizam prihvaća stanovite zakone po kojima svijet
funkcionira, ali ne prihvaća postojanje čovjekove slobodne volja i čovjekov način da
se opredijeli i da se slobodnom voljom istrgne iz zakona. Stoici su vjerovali da se sve
odvija po zakonu kojemu se i čovjek mora pokoriti. Čovjek ne može nadići ovaj sustav
po kojem se sve kreće. Fatum – sudbina. Postoje izvanjski zakoni na koje mi ne
možemo utjecati. Vrhovna mudrost čovjeka je pokoriti se tim zakonima koji su iznad
čovjeka i po kojima se sve odvija te pomiriti se sa sudbinom. Fatalizam je vjerovanje u
nepromjenljivost onoga što je sudbina čovjeku predodredila. U širem smislu,
vjerovanje da su volja i inteligencija nemoćne u kreiranju života pojedinca jer su
transcendentalne sile van njegovog domašaja i iznad njegovih mogućnosti.
CIKLIČKA POVIJEST – u staroj Grčkoj predočavali su povijest kao cikličku dok
kršćani smatraju da je povijest neponovljivo značajna. Smatraju da se sve okreće, da se
sve ponavlja, da ničega novog pod suncem nema što već nije bilo. Nismo sposobni
izići iz toga kruga, uvijek se iznova negdje pojavljujemo. Čovjeku ne preostaje ništa
drugo nego poistovjetiti se s tom poviješću.

2. BIJEG U ILUZIJU
DUALIZAM –ukazuje na dvojnost čovječnosti: čovjek je stvoren od dvije sastavnice:
- materijalnog (propadljivo i štetno jer je određeno za propast; stjecajem okolnosti
čovjek je zarobljen u materiju koja je zao princip) i
- duhovnog u kojem čovjek treba tražiti svoje ostvarenje. U duhu treba
tražiti oslobođenje od materijalne propadljivosti. Ukoliko ne pobjegne od materije,
čovjek u njoj ostaje i propada. Prema ovom sustavu, čovjek bi trebao poći putem
odricanja od vanjskog materijalnog. Težeći za vječnošću, mora se istrgnuti iz
povijesnog. Duhovno i tjelesno; vidljivo i nevidljivo je jedno drugom suprotstavljeno.
Ovo je pogrešna teorija jer je čovjek i tjelesno biće. Tijelo je dio njega. Pa ako bi to
zanijekao, trebao bi napraviti suicid jer sve što čini, čini u okvirima povijesnih
okolnosti. Svaki pokušaj radikalnog dijeljenja je neispravan. Ovi sustavi su naviještali
kroz askezu bijeg od materijalnog. Prezirali su razmnožavanje vrste kao i brak. Ni
Platonova filozofija nije se mogla oduprijeti ovom sustavu (Platon smatra da je ljudska
duša u zatvoru i da se treba osloboditi tijela), pa i sam sv. Augustin prije svojeg
obraćenja bio je član sekte manihejaca koji su zastupali dualizam u svojem učenju.

IDEALIZAM – bijeg u ideje koje su nedokazive, kojima nemam potvrde. Platon tako
smatra da postoji svijet ideja. Idealizam je filozofski smjer koji ideju smatra osnovom
svega.

SPIRITUALIZAM – (spritus–duh) – bijeg u duhovno, ovo učenje je bilo prisutno u

katarskim sljedbama. Tu je naglašen govor o duhovnom svijetu, zanemaruje se
materijalni čovjek koji se treba ostvarivati u svijetu, a ne bježati od njega. Naša je
zadaća privoditi ljude k spasenju u svijetu u kojem živimo.

MODERNA TUMAČENJA POVIJESTI

Suvremena filozofska gibanja:
1. PROPAST U POVIJESTI
2. NUŽAN PROCES

1. PROPAST U POVIJESTI
Smatra se da se čovjek ne može duhovno ostvariti u povijesti, a ako mu nema izlaza iz
vremenskih i prostornih granica ostaje mu propasti.
NIHILIZAM – nema mogućnosti nadilaženja povijesnih okvira, jedino što čovjeka
čeka jest ništavilo stoga on propada u povijesti. Kao filozofsko stajalište, nihilizam je
pogled na svijet, a pogotovo ljudsku egzistenciju, bez ikakve svrhe, značenja, ili
razumljive istine. To je teorija koja promovira stanje u kojem se ne vjeruje ni u šta, ili
u kome ne postoje ciljevi. Neki veliki filozofi poput Friedricha Nietzschea su pisali o
nihilizmu. Nietzsche je opisao kršćanstvo kao nihilističku religiju, jer je uklonila
značenje sa ovozemaljskog života, i fokusirala ga na navodni drugi život.

BEZNAĐE – čovjek ima razum i neizlazak iz povijesti rađa mu osjećaj tjeskobe i

beznađa. Čovjek je biće nade, a ako nema izlaza, onda je u goroj situaciji nego
životinje, prati ga osjećaj egzistencijalne mučnine.

KAZUALIZAM – učenje zasnovano na tvrdnji da se sve događa slučajno – nema

iščekivanja i nadilaženja ovozemaljskog. Kako čovjek nema konačne nade, sve ostalo
što se odvija i događa jest slučajnost. Čovjek je na svijetu slučajno, nastajemo
miješanjem čestica. Nema početka ni kraja kod čovjeka.

OSLOBOĐENJE ILUZIJA – treba živjeti realno, bez ikakvih iluzija. Materijalizam

''oslobađa'' čovjeka od budućih nadanja i okreće ga isključivo realističkom –
materijalnoj stvarnosti. Kant je zagovornik ove teorije. Kantov gnosticizam – „Ako
(vrhovnog bića) ima, ne možemo mu ništa reći“

2. NUŽAN PROCES
Čovjek se može oduprijeti procesu u kojem se nalazi. Povijesni proces je nezaustavljiv
i kao takav je nužan. Čovjek mora u svojemu pripadanju prihvatiti nužnost tog
procesa, osloboditi se iluzija i prihvatiti sudbinu.
NAPREDAK, PROCES – ovaj proces vodi napretku. Čovjek je dio tog napretka i
mora se u njega uklopiti bilo da se radi o evolucijskom ili tehničkom napretku. Nema
mjesta čovjekovom duhovnom dijelu. Čovjek okrenut budućnosti stvara, smišlja i
dolazi do nećeg novog. (Kršćanstvo je omogućilo napredak u znanosti i otkrićima.
Kršćanstvo zbog svijesti o povijesti i čovjeku kao razumnu biću i krajnjoj točki u
povijesti – životu vječnom (eshaton) omogućuje napredak. A današnje društvo bježeći
od kršćanstva, ''reže granu na kojoj sjedi'' i urušava se iznutra.)
NE FATALISTIČKI, NEGO HUMANISTIČKI – proces koji se ovdje propagira
nije fatalistički nego humanistički napredak. Vjeruje se u čovjeka i njegove
mogućnosti. Čovjek bi trebao nadići kršćansku misao. On ima neograničene
mogućnosti, samo se treba osloboditi Boga. Ali valja imati na umu da razvoj znanosti
ne znači i razvoj duha.

NOVI SUSTAVI - čovjek je uvijek ostao isti, samo imamo nove sustave:
RAZVOJ LJUDSKOG DUHA (Comte) – um nadilazi sve faze u kojima se čovjek
nalazio, a jedna od tih faza jest i religija. Razum mora biti vrh svega.
APOSOLUTNI DUH (Hegel) – čovjekov duh teži apsolutnom u koji kasnije ulazi.
Čovjekov duh se razvija neprekidno dok ne dosegne razinu apsolutnog duha. Ma
koliko bila razvijena civilizacija i društvo, čovjek ne može mijenjati sebe i potrebu

PRIVREDNO UREĐENJE (Marx) – osporava postojanje apsolutnog duha. Društvo

napreduje na temelju privrednog uređenja, a ne na temelju unutarnjeg čovjekovog
duha ili onog apsolutnog. Što imamo bolja sredstva to ćemo se bolje razviti. Ovo je
materijalistički, a ne humanistički proces. Ekonomija i gospodarstvo su pokretači
svega. Nije značajan čovjek pojedinac nego cjelokupno društvo. Zakonito je
upotrijebiti revoluciju u cilju napretka.

DUBINSKO-PSIHOLOŠKE SNAGE U ČOVJEKU (Freud) – nema u čovjeku

duhovnih snaga i pokretača nego dubinsko-psihološke snage. Seksualnost je pokretač
razvojnog procesa. Freud je tako sve sveo na spolnost.

VJERA U POVIJEST SPASENJA

 Pismo je nastalo u povijesti
 Sadržaj pisma uvjetovan poviješću
 Opisuje povijesne događaje
 Povijesni element spada u bit
 Bog riječju i djelom prisutan
 Ostaje prostor slobodi
U kršćanstvu postoji vjera u značenje povijesti, tj. povijest spasenja. Samo sveto pismo
nastalo je u povijesti. To je knjiga Božjeg djelovanja u povijesti. Čovjek je biće
povijesti, ali nije prepušten samo sebi u pokušajima da nadiđe sebe. On ima iskustvo
Boga koji mu kaže da ostajući u povijest može prijeći u vječnost, transcedenciju. Rano
kršćanstvo se trudilo dokazati božje djelovanje u povijesti tvrdeći da čovjek nije sam i
sam ne može tražiti i naći izlaz iz granica povijesti jer čovjek sam pada u krajnost.
Kršćanstvo kao vjera ukazuje da je bog ušao u ljudsku povijest. Sadržaj pisma
uvjetovan je poviješću, ljudskim faktorom (svaki od pisaca piše u svojem vremenu).
Biblija nije vrsta filozofske knjige nego nastaje kao iskaz svjedočanstva o Bogu. Ono
opisuje povijesne događaje ( i po tome se razlikuje od drugih religija koje su ''produkt
nečije glave''), ali osvrće se i na Božji zahvat u povijesti. Povijesni element spada u bit
kršćanstva i židovstva. Povijesnost je važna da se ustanovi što se dogodilo. Tu je
napisano svjedočanstvo o Božjem djelovanju. Bog je prisutan kao riječ, ideja, logos,
ali i djelom. Zbog toga kršćanstvo ima drukčiji pogled, kršćanstvo svjedoči o Božjem
djelovanju u povijesti, a ne o nekim idejama. Bog koji se objavio u povijesti, koji
djeluje i zahvaća povijest ostavlja čovjeku prostor slobode unutar kojeg može
djelovati i ispuniti povijesni cilj.

HOMO PHILOSOPHICUS
 Opasnost razuma
 Pensiero debole
 Potvrda metafizičke misli
 Povjerenje u razum
Racio je jedan instrument koji pomaže vinuti se prema otajstvu. Filozofija je bila kao
drugi put traženja Boga. Kršćanstvo predbacuje filozofiji racionalizam. Filozofija je
bila za izabrane, kršćanstvo za sve. Filozofi su pretpostavljali da je Bog umnost, razum
pa su ga shvaćali više kao ideju, kao onog koji nosi sve ideje. Bog je ideja, polazište
koje se konkretizira u stvarnosti. Za njih „Bog je nepokrenuti pokretač“. Bog nije
povijestan jer da je Bog povijestan, bio bi promjenjiv, ne bi bio isključiva ideja pa bi
proturječili. Ljudski um je slab (pensiero debole), nesposoban da se vine do Boga.

HOMO CHRISTIANUS
 Sjećanje je temelj nade – ne bježi od povijesti; čak ni grijeha
 Bog mu se daje u povijesti – vidi da je Bog intervenirao
 Objedinjuje racionalne i religiozne dimenzije
 Homo capax Dei – sposoban spoznati Boga
 Univerzalnost spasenja – ono je za sve koji prihvaćaju Boga
 Uosobljenje čina – moja je osoba u igri, moje biće je religiozno
 Ortodoksija i ortopraksija
 Moralna osobna odgovornost
 Dolazak logosa u povijest – uprisutnio se kao trajna pomoć
Kršćanstvo je dopuna svih prethodnih sustava. Bog je ušao u povijest, ne prepušta je
sudbini nego je privodi spasenju. Svakim svojim činom on spasenjski djeluje u
povijesti. Kršćanstvo promatra prostor kao mjesto slobode gdje se čovjek ostvaruje.
Govor o kršćanskoj povijesti je govor o povijesti spasenja jer je sam Bog ušao u
povijest i darovao prostor slobode. Iz povijesti se ne bježi nego se iz nje prelazi, ali se
spašava ovdje i čovjek se ovdje ostvaruje. Kršćani na pozitivan način shvaćaju
povijest, ona je izvor sigurnosti, a ne tragedije jer Bog svojim ulaskom u nju daje nam
sigurnost. Kršćanstvo objašnjava i otkriva bit, mogućnost i domete koje čovjek ima u
sebi. Ono tvrdi da ima najbolje ideje Boga jer je svjesno da je sam Bog djelovao u
povijesti. Spaja ortodoksiju (ispravno poimanje Boga koji nije samo skup ideja) i
ortopraksiju (djelovanje Božje u povijesti; Bog se doživljava kao gospodar povijesti).
Zato ljudska djela nisu nevažna, i nisu vođena fatumom. Kršćanstvo nikad ne prezire
povijest, jer je ona mjesto susreta Boga i čovjeka. Bog ju je posvetio svojim dolaskom
i pokazao koliko mu je sveta i dragocjena te on od čovjeka traži da također posveti
svoju povijest spasenja. Ideja Boga iako je lijepa, bez Božje povijesnosti je
nerazumljiva.
 MYSTERIUM PRAEDICATUM – BOG SE OBJAVLJUJE

Samim time što je u čovjeku postavio želju za traženjem i dao mu mogućnost da ga

spozna, valja prepoznati da je Bog učinio prvi korak, a ne čovjek. Bog se objavljuje
čovjeku na prirodnoj razini (mogućnost da čovjek spozna Boga). Razumska bića mogu
spoznati da bog jest i mogu spoznati neke atribute njegove naravi. Transcedentali –
postojanje je dobro, istinito, dobro i lijepo. Ove kategorije se podudaraju. Razumnim
bićima Bog daje mogućnost objave kroz čin stvaranja. Pomaže čovjeku da dođe do
njega. Imperativ je to zapisan u najdublju intimu čovjeka.

Dva koraka:
1. Korak: stvarateljski čin – Božji izlazak – Bog izlazi iz sebe i tim činom
stvaranja on objavljuje sebe. Stvorenje i stvaranje nose Božje tragove. Dajući
život stvorenju, objavljuje sebe.
2. Korak: Ljudsko traženje - Bog stvara čovjeka da može tražiti, objavljuje sebe
svakom stvorenju, a stvorenje ga spoznaje sukladno svojim sposobnostima.

Na više načina se Bog objavljuje

1. Promatranje uzročnosti u svemiru – Promatrajući uzročnost u svemiru čovjek
vidi da je cijeli svemir povezan lancem uzročnosti koji je negdje morao početi i
Bog je onda ona kauza, onaj prvi pokretač tog lanca uzročnosti. Čovjek dolazi
do zaključka da taj lanac treba imati jedan specifičan početak, da nije mogao
sama sebe prouzročiti.
2. Promatranje reda i ljepote svemira - Promatrajući red i ljepotu svemira
zaključujemo da je morao biti određeni ureditelj svijeta i darovatelj ljepote
samom svijetu.

Čovjekovo traženje Boga

1. Promišljanjem sama sebe i svoje konstitucije - Analizirajući potom i
postajući svjestan samoga sebe, čovjek dolazi do zaključaka o svojoj
transcendentalnoj dimenziji i konstituciji. Čovjek shvaća da nije samo
zemlja, da nije nastao samo razvojem iz zemlje nego da u sebi nosi tragove
transcendencije i time također zaključuje na stvoritelja kojemu je po svojoj
naravi sličan. Zaključuje sličnost s bogom jer osjeća u svojoj naravi
određeni sadržaj sličnosti s bogom. Tako u sebi čovjek osjeća onu upisanu
žeđ za bogom. Osjeća da je bog njegov izvor, da je bog njegovo počelo i on
se osjeća uspostaviti dužnu komunikaciju s onim koji je darovatelj života.
Čovjek sam po sebi nema neposrednu spoznaju, on ima potrebu traženja.
Kao što mi vidimo jedni druge, boga tako ne vidimo.
Traženje usprskos promašaju grijeha - Bog nam dolazi kroz stvaranje, usadio je
u čovjeka žeđ za ljepotom, ljubavlju, Bogom, isitnom (Augustin traži istinu i nalazi
Boga). Svaki čovjek koji žeđa za istinom i ne znajući traga za bogom. Boga ne
možemo poistovjetiti sa zemaljskom stvarnošću. Svojim bitkom čovjek nadilazi
ovozemaljsko i upućuje se prema Bogu. Nosi iskustvo da može pasti u prazno ako
krene u samoostvarenje bez Boga. U čovjeku je zbog grijeha ostala rana, bol i strah
 od novog pada pa se često boji hodati prema Bogu i na taj način stvarati jedno
iskustvo s Bogom. U čovjeku je osjećaj mučnine, pa mu se svijet pričinja kao
tamna jama u kojem se ne može pričvrstiti. Stanje u kojem se nalazi čovjek može
prikazivati kao idealno, ali toj tami uvijek nedostaje svjetla. Približavanjem smrti
dolazi do trenutka sređivanja računa. Ako nije tijekom života naučio, kamo dalje,
onda neće znati ni tada kako se izvući. Tko traži izlazak iz takve jedne situacije,
shvatit će da mu u tome može pomoći samo Bog.

Božanska pedagogija - Bog je bitak, a čovjek tek participira na bitku. Bog je u trenu,
a čovjek prolazi kroz vrijeme i prostor napredujući korak po korak. Zbog
nemogućnosti da spozna božansku bit i dinamiku života, osim po izravnoj božjoj
objavi koja se božanskom pedagogijom prilagođuje njegovoj sposobnosti. Čovjek sam
od sebe ne može spoznati. Bog se objavljuje, primjenjuje božansku pedagogiju da ne
bi čovjeka ubio svojom svjetlošću, sjajem bitka. On se zato prilagođuje postupno se
objavljujući. Božanska pedagogija znači postupna božja objava, ona je punina objave
u Isusu kristu kada bog prihvaća biti čovjek da bi kroz se kroz čovjeka čovjeku
objavio. U protivnom, da ide bog govoriti čovjeku božanskim načinom to bi bilo
nemoguće jer čovjek nema takav sustav, takvu aparaturu da bi prihvatio božje
samočitovanje na božanski način. Zato bog traži ljudske načine da bi došao do
čovjeka, ljudski jezik, simbole, znakove, govor, i ljudski život u isusu kristu. Onda se
može znati što govori pisac poslanice hebrejima više puta i na više načina nekog bog
govoraše ocima po prorocima. Konačno u ove dane progovori po sinu. ovo je svijet
božanske pedagogije koju je on sabrao u jednoj rečenici. Mi ako ne znamo neki strani
jezik ne možemo s nekim komunicirati, a kamoli s bogom ne znajući njegov jezika.
Jer mi ne znamo božji jezik,on uči naš. On nam se približava našim jezikom. Kad
ovdje kažemo božanska pedagogija onda se radi o tome da ne može čovjek pronaći
boga nego bog čini toliko koraka dolaska prema čovjeku da bi čovjek spoznao njegovu
božansku narav. Zato se bog prilagođuje ljudskim sposobnostima jer čovjek kao takav
ne može boga spoznati može izvući zaključke računskim putem, ali takvi zaključci su
uvijek dar božji.

Neophodnost Božje objave - Postoji nužnost da se Bog objavi jer se čovjek ne može
sam izvući iz ništavila. Ne može samo od sebe doći do spasenjskih sadržaja - u tome
mu je potreban Bog.

Neočevidnost Božja u čovjeku – Boga vidimo samo duhom vjere. Bog je čisti duh, a
čovjek mješavina. Čovjek mora tu puninu skupljati. Nužna je Božja objava da bih
mogao spoznati što mi ima objaviti.

Objava u vremenu
Bog je stvorio vrijeme i htio je vrijeme kao okolnosti u kojima se on objavljuje. Njemu
pripada vrijeme i prošlost. Da vrijeme nije određeno vječnošću onda bi Bog postao
strano tijelo u korpusu vremena. Vrijeme i prostor Bogu nisu strani, to je njegovo i on
se u tome objavljuje.
Bog jest tu, a onda može imati i dodatnih zahvata, jer lakše je njemu djelovati među
nama nego se nama uzdizati u njegove sfere. Bog ulazi u naš prostor i vrijeme (1.
Korak) te postaje čovjekom (2. Korak).

Čovjek ne može pronaći Boga ako ga ne traži i ako sam Bog to ne želi.
Nadnaravna i naravna objava – na ova dva načina se Bog objavljuje čovjeku.
Privatne objave su manje važne u odnosu na Objavu Isusa Krista koji je ujedno i
kriterij svake druge objave. Bilo bi nenormalno da Bog uskrati spoznaju čovjeku.
Bogu je naravno da dobrotom prelije stvorenje. Ono što nas nadilazi ne možemo
spoznati razumom. To nije nesukladno biti našeg života, ali je nedostupno.

Objava – Božje izravno ili neizravno slobodno samopriopćavanje. Kršćanska objava

je sadržana u Bibliji i u predaji. Tu Božju objavu koja se dogodila u povijesti tumači
crkveno učiteljstvo

Naravna objava – Čovjekov razum i moć spoznavanja, glas njegove savjesti,

čežnja za beskonačnim upućuju na Boga. I svijet i čovjek svjedoče o nevidljivom
temelju i uzroku svega – Bogu. Takvo neizravno otkrivanje Boga po svijetu i
čovjeku jest naravna Božja objava. Naravna – kada ljudi traže na razini razuma,
religija i religioznog iskustva to je naravni pristup Bogu. Time čovjek u religiji i
filozofiji shvaća ono što je Bog ostavio na razini ljudske naravi. valjane zaključke
može izvesti razum, čovjek dolazi do zaključaka na temelju onog što mu je Bog
dao (putem razuma).

Nadnaravna objava – Bog se objavljuje čovjeku i pomaže mu da doživi iskustvo

njegove blizine. Otkriva mu tajnu svoje bođanske osobe, svoj naum spasenja i daje
pravilo za život. Budući da ta objava nije polod čovjekove naravne spoznaje niti
rezultat njegovih naravnih otkrića, nazivamo je nadnaravnom objavom. Začetnik
susreta u tom slučaju je sam Bog: on u određenom trenutku ulazi u čovjekovu
povijest i s njim komunicira. Nadnaravna objava – od Abrahama do Kristovog
dolaska. Na nijedan način čovjek ne bi mogao postići da se krist utjelovi ili da
razumi Trojstvo, Isus Božji sin. Nema te naravi koja bi to mogla dokučiti ako se
Bog nije objavio. Ona je daljnji Božji korak samoočitovanja koji nadilazi ljudsku
narav. Nadnaravnu spoznaju zovemo tako jer je ne možemo razumom spoznati.

Naravnost objave
Bogu je naravno da se objavi, nama ne. Bogu je naravno da on stvara i da je dobar.
Nema nužnosti da se Bog mora objaviti, to čini sam od sebe. Njegova objava nije
nužna, ali nam je prijeko potrebna. Božja objava u povijesti je nešto što je nadnaravno
iz ljudske perspektive, ali iz Božje, to je naravno. Sukladno Božjoj naravi je normalno
da to čini jer Bog je ljubav i traži dobro onog kojeg ljubi. Da je Bogu bilo neprirodno,
ne bi stvorio čovjeka, ali njemu je prirodno zauzeti se za čovjeka. Ono što je Bogu
naravno nije i nama ljudima. Bog je to učinio jer je on takav, iz ljubavi se očituje.
Trajna vrijednost
Čin Božje objave nije neopoziv i ima trajnu vrijednost. Ako objava dana Abrahamu
utječe na nas i značajna nam je, onda ona ima svoj smisao i vrijednost. Božje
djelovanje je trajno i sveobuhvatno. Kad se Bog objavljuje Židovima oni ga
privatiziraju. Božji čin objave je jedincat, ali teži da ima univerzalno značenje (želi da
se njegova objava navijesti i drugima). Bog se ne mora u svakom vremenu utjeloviti.
Utjelovljenje je čin za sva vremena i ono zahvaća cijelu povijest. Božji čin kao i
stvaranje je univerzalnog značenja. Bog nema potrebu obuhvaćati vrijeme stalno, on je
jednom to sve obuhvatio. Božji čin dogodio se u jednoj osobi i ima jedno šire
značenje. Kad se Bog objavio u prorocima, to je značilo za sve.

Odnosi između opće objave i povijesno spasenjske objave

Bog se u Isusu objavio na univerzalan način. Objavio se jednom, ali objava ima
obvezatnu dimenziju (apostoli su pozvani da iz punine svojeg bića navještaju drugima
što su sami primili)- ta obveza nije prisila. Apostoli su bili puni snage
Duha Svetoga i imali su potrebu svoj doživljaj i događaj prenijeti drugima.

Dopunjavanje prve objave

Bog daje odgovor na pitanja o smislu (temeljna životna pitanja) kroz dodatnu objavu.
Prva objava daje odgovor na čovjekova traženja. Ali još nedostaje ispunjenje. Bog
vraća cjelovitost koja je bila razorena grijehom. Ova objava ima jednu drugu
karakteristiku. Može biti univerzalno objektivno prepoznavanje. Možemo prepoznati
što je Bog učinio (Isus je bio Bog i povijesni čovjek). Možemo objektivno prepoznati
kada se dogodilo Isusovo utjelovljenje.

DEI VERBUM (KONSTITUCIJA O BOŽJOJ OBJAVI)

Konstitucija je podijeljena u 6 poglavlja:

I. Stvarnost objave (2-6)
II. Prenošenje božanske objave (7-10)
III. O božanskom nadahnuću svetog pisma i kako ga treba čitati (11-13)
IV. Stari zavjet (14-16)
V. Novi zavjet (17-20)
VI. Sveto Pismo u životu Crkve (21-26)

Bog je objavio svoje otajstvo. Objava - lat. relevatio znači skidanje vela, zastora.
Govoreći o objavi Crkva govori o Bogu koji je došao do čovjeka, a pritom je skinut
veo s čovjeka. Čovjek je bio do tada zastrt. Bog mu je omogućio da ga gleda licem u
lice. Dolaskom Isusa Krista, skinut je veo s čovjeka. U naravnoj objavi ne čini neki
zahvat. Kad Bog čini dodatni korak - skida veo s lica, tada govorimo o objavi u
pravom smislu te riječi. Bog se pokazuje ljudima riječima i djelima koja su čovjeku
razumljiva.
Brižljiva rasporedba objave ostvaruje se zahvatima i riječima iznutra međusobno
povezanima tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i
potkrepljuju nauku i stvari što ih riječi označuju, a riječima se proglašuju djela i
osvjetljuje misterij koji u njima sadržan. Djela potkrepljuju Božju poruku, riječi koje je
objavio da bi to bilo na kraju zapisano. Bog otkriva, razgrće veo, ne čovjek. Zato
njegova objava nije neki prirodno nužan proces. On to slobodno čini, ali on nije na to
prisiljen. Bog kad se objavljuje, nitko ga ne to može prisiliti. Objava je izraz božje
slobode, no u slobodnom činu on djeluje sukladno svojem bitku, životu. Slobodni smo
kada činimo nešto sukladno našoj naravi. Bog je u sebi komunikacija i objava pa nije
čudno da se objavljuje. Objava nije samopriopćavanje istina nego Božje otkrivanje,
samoočitovanje. Božanskom je objavom Bog htio, skupa s vječnim odlukama svoje
volje o spasenju ljudi, samoga sebe otkriti i saopćiti ''da imamo udjela u božanskim
dobrima koja posvema premašuju ljudski razum.'' DV 6

Povijesnost objave – stvarna u vremenu i prostoru

Otkriva se praroditeljima (u formi mita, nije povijesno, ali govori da je Bog stvorio
čovjeka – Post) Od Abrahama pratimo povijesna događanja. Vrhunac objave je
dolazak Isusa krista. Božja objava Starog Zavjeta pripremila je put za događaj Isusa
Krista s kojim dolazi punina vremena. Božja objava prenosila se božanskim zahvatom,
riječima i djelima.

OBJAVA PREMA DEI VERBUM

Pojam ''objava'' – dolazi od lat. revelare te grč. apokalyptein – otkriti, (ob)javiti

Dei verbum govori o stvarnosti i naravi Božje objave. Kada se Bog objavljuje, to je
njegova odluka, objavljuje se slobodno, nije dužan ni ''nužan'' da se objavi čovjeku.
Koji su razlozi što ga je nagnalo da se objavi svijetu i da stvara? Jedini valjan odgovor
je činjenica da se Bog objavljuje iz obilja svoje ljubavi. Bog je ljubav koja se daruje
i tu ljubav želi saopćiti. Cilj mu je zapodjenuti razgovor s čovjekom. Bog ne može
stvoriti svijet i biti udaljen od njega. Ne može stvoriti čovjeka i ne biti prijatelj. Bog se
i nakon grijeha dodatno objavljuje. Objavljuje se i riječima i djelima, nečim što je
nama pojmljivo, što mi možemo staviti u riječi i pretvoriti u život. Ne može se svesti
na naravnu objavu, ona je nadnaravna (povijesno spasenjska), jer je to osobno Božje
spasenjsko djelovanje koje ne ovisi od čovjeka. Bog je onaj koji se objavljuje. Božja
sloboda, Božja volja sukladna je njegovu bitku. Nije to Bog koji se skriva i ja ga
tražim. To nije Bog jer to nije sukladno božjoj naravi koji je ljubav. On želi biti
objavljen, sebe želi podijeliti s čovjekom, ne parcijalno nego se u punini daje čovjeku.
Božja objava podrazumijeva želju punog komuniciranja, sve daje čovjeku, pa i kad
čovjek pada u grijeh, Bog mu se ne uskraćuje. Objava nije samo priopćenje nekih
istina. Božanskom je objavom Bog htio da imamo udjela u božanskim dobrima koja
mi sami po sebi ne možemo pribaviti niti ih pojmiti. To nije pitanje naše spoznaje nego
dara. Mi nismo vlasni sebi darovati Boga, nego se on daruje nama. Čovjek bez Božje
pomoći ne može Boga spoznati. Čovjek se ne može sam osloboditi iz grijeha pa ga
Bog želi iz njega izvući. Bog se objavljuje riječima i djelima (Bog je izvršio djelo da
mi nam omogućio spasenje. Božji ulazak u povijest je djelo.)

POVIJESNOST OBJAVE – PRIPREMA EVANĐEOSKE OBJAVE

 Praroditelji
 Abraham
 Patrijarsi
 Mojsije
 Proroci
 Punina u Kristu

Božja objava se događa u povijesti, a to znači da je Bog postupno govorio i zahvaćao u

raznim situacijama ljudski život. Postoje različite etape. One su priprema za događaj u
Isusu kristu. Punina objave u Kristu - vrhunac objave kada će bog izvršiti ljudsko
otkupljenje.

PRARODITELJI -Objava praroditeljima Adamu i Evi nije opis povijesnog događaja

nego jedna vrsta mitske priče kojom se interpretiraju prvi događaji. Želi se iznijeti
istinu, razloge i načine stvaranja svijeta. Ovo je vrlo dubok i sadržajan opis o stvaranju
svijeta i čovjeka. Prva faza je nadpovijesna. Prenosi istinu o određenim
fenomenološkim elementima čovjeka. Bog stvara svijet, skrbi za njega i stvara čovjeka
s kojim želi prijateljevati.

ABRAHAM –Njemu se Bog prvom objavljuje i traži poslušnost vjere. Od njega

možemo pratiti povijest. On sklapa savez i izvodi jedan narod koji je obilježen
spoznajom Božjom.

PATRIJARSI – Izaku i Jakovu Bog upravlja korake i vodi ih.

MOJSIJE - Darivanje zakona Mojsiju bila je značajna objava Božja. Bog tu kodificira
unutarnji glas savjesti. Zakoni su zapisani i u dubini čovjeka, ali Bog svejedno daje
Zakon ispisan na pločama da se nema sumnje što treba činiti. Bog objavljuje svoje
ime: Ja sam koji jesam. U ovoj rečenici Bog više objavljuje Mojsiju nego li što su
filozofi kroz povijest uspjeli dosegnuti svojim filozofskim promišljanjima.

PROROCI – potiču i pozivaju narod na vjernost. Posvješćuju narodu narodu djela što
ih je Bog učinio kroz povijest.

PUNINA U KRISTU – Bog se potpuno objavio poslavši svoga vlastitog Sina, u

kojemu je sklopio svoj Savez zauvijek. Krist je konačna Očeva Riječ, tako da poslije
njega neće biše biti neke druge Objave.

Biblija je povijesna knjiga iz dva razloga: 1. Prati i opisuje Božji ulazak u povijest
svoga naroda i o tome svjedoči. 2. Nastala je u određenom vremenu.

PRENOŠENJE OBJAVE

 Događa se: verbis gestique

  Prenosi se: verbis gestisque
 Ljudska riječ
 Postupnost objave
 Pedagogija objave
 Zapisom ''po prorocima''
 Pismo kao povlašteni iskaz i izraz objave

Ono što se govorilo i djelovalo prenošeno je riječima i djelima. Objava se prenosi

zapisom, živom riječju predaje a od čovjeka se očekivalo da svojim životom potvrdi
Božju objavu. Bog je dao neke znakove (sakramente) koji se trebaju odjelotvoriti. Nije
bilo dovoljno samo ih pročitati. Kršćanstvo nije religija knjige nego religija života.
(verbis gestique).

Objava se događala na ljudski način i ljudskom riječima. Čovjek kad je pred Bogom
kao da ima govornu manu. Ali Bog je čovjeku Duh. Ljudska riječ je toliko snažna da
može primiti i prenijeti Božansku mudrost.(ljudska riječ) Trebalo je postupno da se
Bog čovjeku objavljuje. (postupnost objave) To ukazuje na pedagogiju Božanske
objave - Bog prilazi čovjeku na način na koji je mogao to razumjeti. (pedagogija
objave) Objava se prenosi po ''prorocima'' koji su zapisivali Božja djela i Božju
objavu. Ovdje se pod prorocima smatraju ne samo proroci nego i ljudi koji su
pridonijeli prenošenju objave.

Prije pisma bila je predaja, prepričavanje, prenošenje usmenim putem dok se nije
zapisalo. Nakon zapisivanja pismo ostaje povlašteni iskaz. Nema više sumnje na koji
se način nešto dogodilo jer sve ima zapisano. Pismo je najznačajni izraz objave. Ono je
i povijesna knjiga jer daje povijesno svjedočanstvo o Božjem ulasku u povijest
čovječanstva. Objava je biblijski utemeljena – ne polazimo više od predaje i
prepričavanja. Bog kroz Bibliju svjedoči o sebi i samoobjavu vodi do punine. (pismo
kao povlašten iskaz i izraz Objave)

Teološka refleksija – mjerodavna joj je objava, misli o datostima objave, o njima

razmišlja, naša procjena o povijesti ne smije ići iz ''naše glave''.

Svjedočanstva različitih objava:

-Prirodna objava – kod stvaranja
-Nadnaravna objava
-Praobjava ( u samom počecima svijeta)

TEOLOŠKO VREDNOVANJE OBJAVE

 Objava kao susret Boga i čovjeka

 Objava kao povijest Božje zauzetosti za spasenje
 Objava kao Božje samopriopćenje u Isusu Kristu
 Bog se očituje kao ljubav
 Nenadmašiva objava
  Završava smrću posljednjeg apostola
 Čovjek kao naslovnik objave

Nakon objave u Kristu dolazi do teoloških promišljanja na temelju objave. Susret

Boga i čovjeka ima svoj smisao samo kao susret, ako se uspostavi dijalog i zato Bog
traži čovjekove načine. Bog se objavljuje i susreće čovjeka - zato objava ima dijaloški
karakter. Čovjek treba odgovoriti. Nije to samo Božji govor o nečemu, nego i Božja
zauzetost za čovjekovo spasenje.

O objavi ne možemo govoriti bez svjedoka koji su je prenosili. U svom teološkom

promišljanju, Stari Zavjet nosi početke objave koji idu ka punini. Bog se očituje kao
ljubav. Bog se zauzeo za nas jer mi moramo prijeći ponor smrti. Takav hod nije
moguć samo izvanjskom spoznajom. Zato se u Isusu pokazuje Božji hod, punina
ljubavi. Shvaćajući Isusa kao puninu ljubavi, kršćanstvo se profilira ne kao religija
knjige nego života. Objava postiže vrhunac u Isusu Kristu – to je Božje
samopriopćenje.

Objava je nenadmašiva utoliko ukoliko se radi o konkretnom događaju kojeg čovjek

ne može nikad nadići svojim silama, silama svoga uma. Bog dolazi ususret čovjeku
dajući mu mogućnost da promatra Boga. Objava u Isusu doseže razinu koju ne može
nadići ništa. Prenošenje objave završava smrću posljednjeg apostola jer je svaki
svjedok imao povlasticu da mu se Krist objavi u izravnom iskustvu. U tom je
razdoblju preneseno ono bitno za kršćanstvo. Apostoli nisu izvori objave, nego
svjedoci. Objava kulminira u Isusu Kristu. Ali zapisivanje traje do smrti apostola koji
su bili vjerodostojni svjedoci.

Naslovnik objave je čovjek – njemu mora doći objava. Bogu ne treba objava nego
čovjeku. Bogu je cilj uspostaviti vezu s čovjekom. Objava dolazi do cilja tamo gdje
postaje ''događaj razotkrivenja''. Bog se nije objavio nekom apstraktnom čovjeku nego
konkretnom i ona se mora univerzalno konkretizirati. Objava bi bez ovoga ostala
nedorečena. Namijenjena je čovjeku koji bez nje ostaje bez odgovora i u dvojbi.

PREDAJA

Predaja je jedan od načina prenošenja Božje objave. Naime, objava se otkrivala kroz
pismo i predaju. Luther je odbacio predaju i uzeo samo pismo kao mjerodavno (sola
scriptura). A Crkva govori o dva izvora: pismo i predaja. Kroz razradu raznih shema
pokazalo se sljedeće: postoji samo jedan izvor - Bog koji se objavio,a li dva različita
načina prenošenja - Sveto pismo i Predaju. Predaja se odnosi na ono što su apostoli
primili od naučavanja i primjera Isusova i što su naučili od Duha Svetoga. Oni su
potom to prenosili dalje. Prvi naraštaj kršćana nije imao napisani Novi zavjet, a i sam
Novi zavjet svjedoči o razvoju žive Predaje. Nije dovoljno samo pismo za
razumijevanje objave, nije se objava dogodila da se nešto napiše, nego da utječe na
čovjeka (Bog čovjeku daruje život). Sama objava se na početku prenosila predajom.

Značenje riječi:
Predaja - lat. traditio / grč. paradosis:
- Uobičajeni svakidašnji posao prenošenja vlasništva
- baštinjenje dobara i religijskih uvjerenja
- proces posredovanja između predaka i potomaka. To se događa i na kulturološkoj
razini – kroz običaje se prenose odrednice kulture

ČOVJEK I PREDAJA

 Vjera u predaji nalazi svoj kontinuitet

 Predaja potvrđuje njenu ukorijenjenost u izvornom događanju božanskog
samoočitovanja
 Traditio je osiguranje od samovoljnih prikraćivanje vjere
 Povijest zadobiva normativnu funkciju

Bog dolazi čovjeku i nešto mu daje. Čovjek postaje vlasnik tih dobara i pozvan je to
Božje očitovanje drugome davati i prenositi. Mi ne živimo samostalno, sve što je
temelj našeg postojanja moramo zahvaliti drugima. Svako religiozno uvjerenje u
predaji nalazi svoj kontinuitet (ono što je Abraham primio, predaje dalje). Prenošenje
iz naraštaja u naraštaj jamči da se neće dogoditi samovolja Božje objave. Tradicija je
tako osiguravanje od samovoljnih prikraćivanje vjere. Moguće su zablude,
prenaglašavanje i zato nas predaja od toga čuva. Predaje potvrđuje njezinu
ukorijenjenost u izvorni događaj božanskog samoočitovanja.

Povijest dobiva normativnu funkciju – moramo istraživati povijest da vidimo kako se

nešto dogodilo. Na samom početku nije bilo pismo (sola scriptura nije dovoljna kako
se protestantima čini). Crkva stoljeće i pol živi s predajom. Tek koncem 2.st. nastaje
pismo.

TEOLOŠKI OBZOR RAZUMIJEVANJA

Uz pisanu tradiciju dolazi usmena predaja. Do zapisivanja bilo je prisutno

propovijedanje kojim se aktualizira događaj objave. U ranom kršćanstvu nema
suprotnosti evanđelja i predaje. Apostoli su prenosili drugima ono što su sami znali.
Apostolski svjedoci jamče navještaje od početka. Crkva ima ključ kojim odgonetava
koja je njena autentična predaja. U kasnijim vremenima oni su usredotočeni na
fiksiranje opće obvezatnog creda radi očuvanja vjere.

Propovijedanjem se aktualizira događaj objave. Ono ima cilj aktualizirati stvarnost,

staviti sebe pred Isusa. On je trajno prisutan. Predaja nije tradicionalizam nego
aktualizacija, autentični odnos s Bogom.

Postoji regula traditionis s ciljem očuvanja prvog navještaja. Predaja ima iznimno
značenje jer npr. Euharistiju ne možemo slaviti držeći se načela sola scriptura nego na
živ način onako kako se to činilo (Justin ima opisa o euharistiji). Crkva ima bogoslužje
onako kako je primila od apostola. Apostolska predaja čuva božansku objavu da ne
bude shvaćena kao ljudska uredba.
TEMELJ PREDAJE

Predaja da bi bila autentična mora biti božanska. Elemenit za prihvaćanje predaje kao
božanske i da je ispravna su:

1. Duh Božji – sve što je zapisano nadahnuto je Duhom Svetim. Ljudi nisu
svojevoljno pisali nego su vođeni Duhom Svetim iako ponekad nisi znali što
pišu. (npr. U psalmu je zapisano Reče Gospodin Gospodinu mojemu sjedi mi
zdesna, a nisu znali na koga se to odnosi, ili u Post kaže se Načinimo čovjeka.
U Starom Zavjetu bio je samo Jahve stvoritelj, a ovdje se sada pretpostavlja
množina.) U temeljima svega stoji Božji Duh koji je vodio proroke ali i narod
da prenosi sadržaje obreda. Temelj Crkve je božanski Duh koji je nadahnjivao
one koji su tumačili predaju autentično.
2. Iskustvo Krista Gospodina – iskustvo njegovog djelovanja. Vrhunac objave
događa se objavi Krista Isusa, njegovih riječi i djela koja kulminiraju u
uskrsnuću. Kad u apostolima kulminira snaga Isusovog uskrsnuća oni imaju
potrebu to svima prenijeti. Crkva će tako doživljaj uskrsnuće prenijeti svima, a
temelj toga prenošenja je sam Isus koji ih potiče da prenose drugima Radosnu
vijest.
3. Po ova dva stoljeća vjere može se čuvati poklad vjere kao blago žive
prošlosti. Dok postoji predaja treba nam biti jasno da postoji i sveto pismo koje
ima iznimnu važnost. Prenošenjem svjedočanstva nastaje poklad. Poklad – Bog
nam je nešto ostavio, mi smo dužni čuvati to blago. Crkva je bila svjesna do
konca 1. st da posjeduje blago od Gospodina. Poklad vjere – blago je istina koje
se prenosi dalje. Javljali su se gnostički pokreti koji su govorili da imaju
spoznaju.
4. Predaja je podređena Svetom Pismu. U Svetom Pismu imamo čist, istinit
zapis, nema ničije proizvoljnosti. Nakon što je zapisano, Pismo je postalo
kriterij. Sigurnost Svetog pisma daje nam snagu tumačenja predaje. O Isusu
mnoštvo toga nije napisano, a bilo je i lažnih predaja. Predaja je podređena
Svetom pismu jer je ono imalo valjan kriterij prosuđivanja, što je to autentično
predanje koje je crkva prenosila.
5. Predaja ostaje stvorena dolasku kraljevstva Božjega. Ukoliko bismo Pismo
razumjeli samo kao pismo koje sadržava neke isitne, mi bi se osjećali kao da se
nas ne tiče. Ali predaja drži očekivanja živima – očekuje da čovjek provodi u
život Sveto pismo.
6. Objava počiva na teologiji – u onome što je zapisano u Svetom pismu i preko
predaje možemo naći odgovore na sva pitanja. Predaja nas obvezuje da
aktualiziramo ono što je u Svetom pismu napisano. Valjan kriterij prosuđivanja
 i bitni temlje predaje je teologija jer teološkim radom nužno je poklad vjere
aktualizirati – prenijeti živućem naraštaju. Božje darivanje treba čovjek
aktualizirati. Pitanje predaje nije samo teorijsko učenje brojnih istina. Predaja se
ne smije prenositi samo tako, jer u tom slučaju se živi po tradiciji. Teologija
ukazuje da crkva primjenjuje evanđelje u današnji kontekst. Bez teološkog
razmišljanja Predaja se ne može ostvariti.
7. Objava ostaje živa u predaji. Ako nema žive predaje preko koje se živi
objava, nema objave. Božje djelovanje je opisano u Svetom pismu, a s druge
strane Bog poziva na život koji prenosi Božje čine. Oni se ne mogu zapisati.
Moraju biti življeni. Ako ne živimo npr. Euharistiju, savršen opis posljednje
večere nam ništa ne znači.
8. Temelj objave je samoobjava jednog i trojedinog Boga. Euharistija i krštenje
utemeljuju predaju i crkvu.
9. Kršćanstvo otvara vrata, euharistija je punina – temelj predaje jer se bitni
sadržaji u njima predaju čovjeku. Euharistija i krštenje utemeljuju i
povezuju predaju i Crkvu. Krist je predao sebe, to predanje se događa upravo
u euharistiji. Tu je pokazatelj da ne može se biti bazirano na zapisanom. u
sakramentima (liturgiji) se očituje da je Crkva nešto primila. A to nigdje nije
zapisano u Svetom Pismu. Bez predaje se ne razumiju sakramenti. Crkva se na
njima temelji. Bitni elementi liturgije dolaze iz predaje i oni se ne mogu
mijenjati.

ELEMENTI PREDAJE

Sveto pismo je nastalo iz predaje. Najprije je nastala predaja, potom se ona prenosila
usmenim putem, a na kraju se zapisala

Traditio ecclesiastica – autoritet koji jamči vjerodostojnost, istinitost sadržaja koji su

zapisani i koji su se dogodili; autoritet koji jamči da je predaja kršćanska (successio
aposolica); autoritet koji nosi predaju (narod Božji – Crkva) – crkva vjerno predavala
predaju uz dužnu aktualizaciju. Crkvena predaja je vjerodostojan jamac onoga što je
Bog učinio za nas.

Ispovijest vjere (regula fidei pa symbolum)- u najranijim vremenima bilo je brojnih

dvojbi i krivovjerja. Mnogi su sumnjali u nauk Crkve. Crkva je na početku imala
pravilo vjere koje je preraslo u simbol. Pravilo – kriterij kojim se pristupa Božjim
istinama. Trojstvena ispovijest – optika kojim se čitalo pismo. Ispovijest je ključ kojim
se čitalo pismo. Najobičniji vjernik je znao ispovijest vjere i to mu je omogućilo
shvatiti radi li se kod drugih o ispravnoj vjeri ili krivovjerju. Ispovijest vjere –
vjerujem u Boga Oca stvoritelja…
Istinska vjera se sačuvala upravo zahvaljujući ispovijesti vjere.
Simbol je morao protiv krivovjerja definirati izričite stavke i najprije je korišten kod
krštenja. Oboje se dopunjavalo i uvećevalo do one mjere koju poznajemo u Nicejsko-
carigradsko vjerovanje.
U bitno razumijevanje predaje ulazi razumijevanje aktivne i pasivne predaje.
Aktivno - apostoli su aktivno bili prisutni u predaji; tiče se podjele u smislu onih koji
su bili u kontaktu s Isusom i bili su aktivni u prenošenju, drugi su na pasivan način
nastavili prenositi ono što su od aposola primili. Nakon aktivne predaje, smrti zadnje
predaje, dolazi do pasivne predaje – nema dodavanja u kanon, Božju objavu. Pasivno
– prenosi se apostolski polog i od nas se zahtjeva djelovanje.
Izvor: Traditio – Božja predaja, nucleus svega i Traditiones – ono što je čovjek unio.
Predaja nam je izvor objave, ali moramo imati na pameti da nije sve u predaji
božanskog porijekla. Traditiones ne može mjenjati temelje, npr. liturgije, ali može
mjenjati i dodavvati neke elemente koji su rezultat lokalne predaje.

NOSITELJI PREDAJE
- Duh Sveti – izvor i opunomoćenje, on je stvarao predaju. Ako nema Duha ostaje se
u Zakonu, a Pavao snagom Duha tumači kako to nije potrebno.
- Crkva kao kuća Božja i hram Duha – u nju je Bog položio svoj život,
sakramente; božansko predanje ostvaruje se u Crkvi
- Učiteljstvo – ima ulogu određivati što je pravovjerno, a što ne.
- Teologija – ima ulogu aktualizirati otajstvo u duhu svoga vremena
- Narod Božji i sensus fidelium – narod Božji primio je predaju i ta predaja dana je
cijelom narodu; sensus fidelium - vjernici imaju osjećaj vjere

MYSTERIUM INCARNATUM
otajstvo Isusa Krista

ISUSOV IDENTITET
- o Isusu se izjašnjavaju i govore ne samo kršćani. On je bio povijesna i javna ličnost
tako da postoje i drukčiji pristupi od onih koji od njega koriste samo jednu njegovu
ideju, a ne prihvaćaju ga na način kao mi kršćani. Kako se prema njemu postavljaju?
Mnogi uvažavaju činjenicu da je Isus zaista postojao iako danas ima nekih osporavanja
jer njegova povijesnost nije znanstveno dokazana. Danas o Isusu govore mnogi koji su
ga prije osporavali.
Kažu da je Isus bio:
- ŽIDOV – M. Buber nazvao je Krista velikim bratom. Tijekom povijesti Židovi su
ignorirali Krista ali danas postoji uvažavanje činjenice da je Isus postojao i da je rođen
kao Židov, od majke Židovke. Čak ga smatraju jednim od rabina koji je imao
zanimljiv nauk. Židovi danas Isusa prihvaćaju što se tiče povijesnih istraživanja,
prihvaćaju da je bio Židov, ali ne prihvaćaju mesijanstvo njegovo
- HUMANIST – K. Jaspers govori o Isusu kao humanistu jer je imao čovjekoljubiv
nauk, nauk koji je bio za dobro čovjeka, nije bio pristran nego univerzalan i otvoren za
sve ljude.
- MARXIST – Kristov nauk bio je dosljedno socijalan jer je Isus zagovarao jednakost
i pozivao je učenike da sve međusobno dijele (Dj). Prvim kršćanima sve je bilo
zajedničko – ideal koji su učenici primili od Isusa i primjenili u praksi.
- PROTIVNIK BURŽOAZIJE – Isus se suprotstavljao postojećim vladajućim
klasama, borio se za prava obespravljenih
KOMENTAR (na sve ovo navedeno): sve ovo nije dostatno kako bi se pojasnio Isusov
identitet jer svatko uzima što njemu odgovora, Crkva ne zanemaruje nijednu od ovih
odrednica, ali ipak naglašava njegovo božansko poslanje. Njegova poruka nije bila
socijalizam ni humanizam nego božanska poruka upućena čovjeku kojeg ljubi.

PITANJE POVIJESNOG ISUSA

- staro pitanje – u prosvjetiteljstvu se dovodi u pitanje Isusova povijesnost – je li
uopće postojao ili je bio izmišljotina krugova koji su sebe nazvali kršćanima na
temelju apostolskog učenja? staro pitanje odnosi se na dokazivanje Isusova povijesnog
postojanja, izjasnili su se negativno kako nije moguće dokazati da je Isus bio
utemlejitelj kršćanstva jer nije postojalo nikakve dokumantacije osim religiozne. Tako
se diskreditiralo evanđelje jer se iz njih nije mogla izvući nikakva povijesna tvrdnja –
evanđelja su samo dokumenti vjere, a ne povijesti.
- bez pitanja – između 1919. i '53 staro pitanje se pojavilo u formulaciji bez pitanja.
Isusovo postojanje stavilo se na dvije razine – Isus povijesni i Krist vjere. Postojao je
neki povijesni Isus, ali u evanđelju treba razlikovati što je njemu dodala vjera. Isus je
funkciju Krista dobio zahvaljujući vjeri Crkve, npr. ne dvoji se je li Krist postojao, ali
kako se rodio i je li uskrsnuo pridano mu je od strane vjere – sve što nije znanstveno
dokazano Isus je dobio od vjere.
- novo pitanje – između 1950. i '85 javlja se kontinuitet između povijesnog Isusa i
onog kojeg su propovjedali apostoli
- treće pitanje – od 2000. godine pokazalo se da postoji kontinuitet između Isusa iz
Nazareta i Isusa Evanđelja

POVIJEST ISUSA IZ NAZARETA

- pogani se osvrću na činjenicu kršćanstva koje ima svoije ideje, profil i koji vjeruje u
Isusa kao Boga, ali oni ga takvog ne prihvaćaju

- izravna nekršćanska vrela –

Kornelije Tacit (Anali) – spominje požar koji je izazvao Neron i za to okrivio
kršćane; pokazuje jasno da ne simpatizira kršćane (''oni koji su bili omraženi sa svojih
gadosti), ali ipak nijednom riječju ne sumnja u Isusove postojanje (''ime im dolazi od
Krista koji za Tiberijeva vladanja bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija'')
Plinije Mlađi (Pismo caru Trajanu) - Plinije pita cara što činiti s kršćanima i
spominje mu tko su kršćani. On zna da je Krist bio čovjek, povijesna osoba kojega
kršćani štuju kao Boga. ''Nikad nisam prisustovao ispitivanjima o kršćanskim
prijestupnicima. Tvrdili su da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se za
određenih dana skupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga.
Gaj Svetonije (12 rimskih careva) – pokazuje da su se događale pobune i nemiri, ali
su i nastajale kršćanske zajednice na temelju toga što je Krist doista postojao. Kršćane
smatra ''ljudima novoga i štetnog praznovjerja.'' Na drugom mjestu opisuje vladavinu
cara Klaudija i spominje kako ''on izagna Židove iz Rima zbog buntovnika Krista''

- židovska vrela –
Josip Flavije (Židovska starina) – spominje Ivana Krstitelja koji djeluje u Judeji, koji
je krstio i pozivao na obraćenje; spominje Isusa koji je vrlo mudar čovjek ako ga se
čovjekom može nazvati, poučavao ljude s radošću, mnoge je ljude privukao i govori
da je bio raspet za Poncija Pilata
Talmud – zbirka tumačenja židovskog zakona u kojem se govori o Isusu: ''U
predvečerje blagdana Pashe Isus Nazarećanin bio je raspet.'' Premda se negdje pisci
Talmuda neprijateljski odnose prema Isusu, nigdje ne dovode u pitanje njegovu
povijesnost. Isus je prema Talmudu doista živio, naučavao, činio čudesa i bio raspet.

- izravna kršćanska vrela –

Pavao iz Tarza – njegove poslanice su najstariji dijelovi Novog Zavjeta
Evanđelja

KRITERIJ POVIJESNOSTI EVANĐELJA

- kriterij zbunjivanja – teško da bi Crkva stavila u evanđelje nešto što zbunjuje, npr.
negdje se evanđelja ne podudaraju, ali to je pokazatelj da se evanđelju nije pristupalo
pristrano
- kristerij diskontinuiteta – neki su sugerirali da treba prihvatiti valjanima one
podatke koji nisu svedivi na židovstvo ni praksu prve crkve; ovaj kriterij teško se može
prihvatiti, ali vidimo da u evanđelju ima tekstova koji zaista nisu svedivi
- mnogostruko potvrđivanje – treba smatrati valjanim ono što se nalazi u više
novozavjetnih predaja; značajno je kada se neki elemeti potvrđuju na više mjesta, ali to
ne mora biti jedini kriterij i ne znači da ono što se pojavljuje samo u jednoj predaji nije
autentično
- kriterij dosljednosti i sklada- autentične su one izjave i djela koja se podudaraju s
razdobljem u kojem je Isus živio i koja održavaju praksu onog vremena; tekstovi su
vremenski udaljeni od Isusa i ne potvrđuju uvijek isti ambijent jer su evanđelja kasnije
zapisivana, ali to nije dokaz manje autentičnosti, npr. ne znači da je Ivan izmislio
Isusov govor nego ga je samo stavio u kontekst svoga vremena
- kriterij neophodnog tumačenja - povijesni element čiju je autentičnost važno
prepoznati kao druge povijesne elemente, npr. razapinjanje – time imamo više
informacija po rimskom načinu kažnjavanja
- kriterij niže vrijednosti – ako evanđelje ima aramejskih izričaja potvrđuje se
njegova starina, ali i kod Pavla nalazimo izraze poput abba i maranatha
-ako se u evanđelju izražava palestinski ambijent u kojem je Isus živio, to je potvrda
da je stvarno živio
- živost pričanja po kojoj vidimo da je Isus bio sudionik nekih događaja

KRONOLOGIJA ISUSOVA ŽIVOTA

-rođenje:
-prije smrti Heroda Velikog (4. pr. Kr.)
-otprilike 7/6 godine

-javno djelovanje
-oko 27/28. započinje Krstitelj
 -kršten 28. na Jordanu
-započinje javno djelovanje

smrt u Jeruzalemu
-uhvaćen u noći 6/7 travnja 30.
umire u petak popodne 7.travnja 30.

U evanđelju imamo kronološke naznake Isusova života. Dionizije Mali u 6.st pokušao
je izračunati kad je Isus rođen. (Rimljani su po konzulima ili po vladanju cara brojali i
računali vrijeme. Držeći se toga Dionizije je došao do zaključka da je Isus rođen 7/6
godine prije naše ere). Današnja suvremena znanost datirala je smrt Heroda Velikog
4.g.pr.Kr, a Krist je rođen prije njegove smrti. Nakon uhićenja Ivana Krist se povlači
u Galileju gdje odabire i oko sebe okuplja učenike; njegovo djelovanje smješta se u
razdoblje od 3 god – tu se misli na simbolički odnos kao puninu, ali možda se radi i o
semitskom računanju vremena pri čemu Isus nije naučavao pune 3 god. Vjerojatno je
počeo djelovati 28. god, prije blagdana Pashe, ali to je samo pretpostavka. Isus je
6.travnja 30. god uhićen, a 7. travnja pogubljen (za Poncija Pilata) o čemu nam govore
i civilni kronologiji.

PRISPODOBE I NAVJEŠTAJ KRALJEVSTVA BOŽJEGA

 -jedinstveno središte Isusova propovijedanja?
 Neusporediva važnost
 od sekundarne važnosti za prvu Crkvu
 Kriterij razlikovanja i dosljednosti

O Isusu nam ne govore samo povijesne informacije nego i evanđelja iz kojih je

potrebno izvuči što je Isusu bilo bitno kako bi onda ispred sebe imali tvrdnju da je on
Božji Sin. Bitno je ući u bit Isusove poruke evanđelja, da vidimo ima li argumenata da
Isus nije bio ono što je za sebe tvrdio. Isus se u svom propovijedanju dao u navještaj
Kraljevstva Božjeg; sve njegovo djelovanje baziralo se na tome. On je bio Božji
čovjek koji nije imao nikakav drugi posao, nego je bio isključivo usredotočen na Boga
i Božje Kraljevstvo. Sve što čini čini kako bi to kraljevstvo ostvario. Prva Crkva nije
govorila o Kraljevstvu Božjem; apostoli ne govore o njemu, oni navještaju muku, smrt
i uskrsnuće kojim se ostvarilo Božje kraljevstvo. Zapanjena uskrsnućem Crkva slavi
taj događaj u kojem prepoznaje dolazak novog kraljevstva; propovjedajući uskrnuće
ujedno se propovijeda i Božje kraljevstvo.
Isus se razlikuje od ostalih učitelja jer nitko prije njega nije tako propovijedao o
dolasku Božjeg kraljevstva na zemlju. Njegovo postojanje usmjereno je prema objavi
Božjeg kraljevstva koje se dogodilo pri njegovom uskrsnuću.

KRALJEVSTVO BOŽJE U SZ
 Bog kralj i otkupitelj i pastora naroda
 Gospodin: kralj Izraelov
 Kralj stvoritelj svemira i gospodar povijesti
 Univerzalni i eshatološki sudac
U SZ na nekoliko mjesta spominje se Božje kraljevstvo; Židovi su iščekivali Božje
kraljevstvo, ali jedini značajniji zemaljski kraljevi bili su im David i Salomon. Izrael je
smatrao da je kralj onaj koji će ih otkupiti i koji će biti pastir svoga stada (ići će pred
njim, predvodit će ga). Gospodin ostaje za Židove kralj i kada je ukinuto kraljevstvo
(na zemlji). u židovskom narodu stvorilo se poimanje o kralju koji je stvoritelj svemira
i gospodar povijesti – univerzalni i eshatološki sudac (u progonstvu razvijaju ovu sliku
kralja koji će u jednom trenutku naplatiti onima koji su potlačili Izraelce), a prvotna
slika kralja bila je da je Gospodar: Kralj izraelov. Zbog potčinjenosti Izraelci su
očekivali Mesiju koji je trebao biti politički vođa koji će osloboditi narod. Kršćansko
poimanje mesije i obećane zemlje bilo je posve drukčije: obećanom zemljom kršćani
smatraju euharistiju

KRALJEVSTVO BOŽJE ZA ISUSA

-u Isusovo vrijeme
farizeji – savršeno vršenje zakona
zeloti – religiozno-političke gospodstvo
apokaliptičari
U Isusovo vrijeme u židovskom narodu postoje:
-farizeji – zastupali su strogo obdržavanje slova Mojsijeva zakona, što je često vodilo
u formalizam. Smatraju da će kraljevstvo Božje doći kada se savršeno ispuni Zakon i
zuato potiču ljude da izvršuju zakon, smatraju da se zbog bludnika, carinika, grešnika
odugovlači dolazak kraljevstva Božjega
-zeloti –smatrali su se borcima za čistoću židovske vjere te su pokušavali pobuniti
narod protiv rimskog okupatora. Većina ih je poginula za vrijeme Titovog osvajanja
Jeruzalema 70.g. Oni su oružanom borbom htjeli osloboditi narod od okupatora.
- apokaliptički usmjereni ljudi – sve što se događa u tom razdoblju nagovještava smak
svijeta i Božji dolazak kojim će Bog naplatiti svima koji su potlačivali izraelski narod;
to se dijelom prenijelo iz SZ apokaliptike koja je hranila svijest o dolasku Mesije na
kraju vremena.

-Isusovo poimanje Kraljevstva

Navjestitelj i utemeljitelj kraljevstva
Kraljevstvo božje prisutno u Isusu?
Povijesna i eshatološka stvarnost
Kako je moguće ući u kraljevstvo?
Kraljevstvo Božje i crkva

Za razliku od njih Isus ima posebno poimanje kraljevstva. On ga navješta i utemeljuje,

on je nositelj i utemeljitelj Božjeg kraljevstva na zemlji. Crkva navješta njegovo
uskrnuće a samim time i događaj učvršćivanja Božjeg kraljevstva na zemlji. Krist
dolazi u vremenu kako bi mogao uspostaviti duhovne vrijednosti. Uz tu povijesnu
stvarnost postoji i eshatološko ostvarenje koje ima oslonac u zemaljskom, onaj koji za
života se ucjepljuje u Krista s pravom očekuje ostvarenje budućeg Božjeg kraljevstva.
Kristovo kraljevstvo nije jednostrano, obuhvaća i povijesnu i eshatološku stvarnost.
Putem prispodoba Isus govori o kraljevstvu Božjem. Isus se kraljem priznaje tek na
križu, svjestan je da je njegova moć tek u budućem svijetu. Isus u svom govoru o
kraljevstvu koristi apokaliptičke slike, ali isto tako kaže da to nije svršetak jer nije
imao namjeru nastupiti katastrofično i tako se izjasniti o koncu svijeta.

Kako je moguć ući u kraljevstvo?

Samo ulazeći u Krista možemo to postići jer on je Vrata Kraljevstva. Isus isključuje
društvene kateogrije, a blaženstva su program njegova kraljevstva. S tim
obespravljenim kategorijama otvara pristup kraljevstvu (carinicima, grešnicima,
bludnicama). Isus ne isključuje ni farizeje, ali traži od njih da se obrate.

Kraljevstvo Božje ostvaruje se u Crkvi

Iako je jedan teolog smatrao da je Crkva iskrivila iskonski navještaj Kristov s tim se ne
možemo složiti jer je u prva 3 st. Crkva bila progonjena. Petar i ostali učenici nisu
imali neku čast i vlast, nego su svojim životom propovijedali Kraljevstvo Božje i dali
živote za Crkvu Božju. Crkva sebe doživljava kao realizaciju kraljevstva. Crkva je
zajednica pozvanih koja je krštenjem i euharistijom ušla u kraljevstvo Božje. Svi su
dobrodošli, nema granica, kršćani pozivaju sve.