MUSA ĆAZIM ĆATIĆ (1878-1915)

Život
Rodio se u Odžaku, gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu.
Nakon očeve smrti s majkom seli u Tešanj. Upisuje se u medresu i uči
arapski, turski i perzijski jezik. U dva navrata putuje u Carigrad i
usavršava svoje znanje turskog jezika i poznavanje turske književnosti. U
Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu, ali zbog boemskog života biva
isključen. Godine 1907. preuzima uredništvo časopisa Behar. U Zagrebu
upisuje pravo i upoznaje se sa vodećim hrvatskim piscima Matošem i
Ujevićem. Po povratku u Bosnu živi teško i često mijenja mjesto boravka.
Od 1912. živi u Mostaru, gdje intenzivno piše i prevodi sa turskog jezika.
Ujedno preuzima i uredništvo u časopisu Biser. Sa izbijanjem Prvog
svjetskog rata biva mobiliziran, da bi već sljedeće godine, zbog bolesti,
bio otpušten iz vojske. Umire 1915. u Tešnju.

Iz života – Mostar
A onda ga mostarski izdavač Kalajdžić poziva za urednika
“Bisera”, gdje će raditi sa Bjelevcom. To je početak najplodnijeg
razdoblja u Musinom životu. na jugu, u Mostaru, njegov somnambulni, a
poetički ipak tako racionalni duh se potpuno otpečaćuje i iz noći u noć
on zapisuje stihove, prevodi poeziju, prozu i raznovrsnu esejistiku,
najčešće sa turskog, ali ponešto i sa arapskog i perzijskog; piše eseje o
pjesnicima koje prevodi ili koje namjerava prevoditi, ispisujući u njima,
na nedvosmislen način i svoju poetiku. Za te dvije godine Musa Ćazim
Ćatić je, po vlastitoj izjavi, osim prevoda objavljenih u “Biseru” i
drugim časopisima, preveo i dvanaest knjiga, od kojih je sedam
objavljeno u “Muslimanskoj biblioteci”. (Irfan Horozović)

Djela
Za života je objavio samo jednu zbirku pjesama pod naslovom
Pjesme 1914.
Inače je uređivao dva najznačajnija bošnjačka časopisa Behar i
Biser.
Dao je do danas neprevaziđene prepjeve orijentalnih pjesnika.
Pisao je i kritike i eseje.

Tri faze
Enver Kazaz je ukazao na tri faze u hronološkom razvoju Ćatićeve
poezije:
1. Romantičarska faza od prvih stihova pa do 1906: pod uticajem
sevdalinke (Ašiklije).
 2. Romantičarsko-modernistička od 1906-1908: nepotpuno
usvajanje modernističkih elemenata (Randezvous, U tišini).
3. Modernistička od 1908-1914: potpuno usvajanje poetike
moderne (Ja n’jesam sanjar, Teubei-nesuh, Zambak, Kurban-
bajramski kandilji).

Velika sinteza
Ćatić dolazi na kraju jedne prosvjetiteljske težnje da se bošnjačka
književnost aktivno uključi u savremene evropske tokove. Dok je susret
poetskog Orijenta i modernističkog Okcidenta kod Bašagića isuviše
vidljiv i naglašen, dotle se to kod Ćatića više odvija na unutrašnjem
planu. Na unutrašnjem planu dolazi do ukrštanja i oplođenja
simbolističkih iskustava sa osnovama islamske religioznosti. Nije,
međutim, njegovo djelo samo mjesto stvaralačkog susretanja dviju
različitih književnih tradicija, već i znak čuvanja i njegovanja domaće
usmeno-lirske tradicije (sevdalinke). Šta je to značilo za pisce koji će
poslije njega doći piše Enes Duraković:
Musa Ćazim Ćatić je, zapravo, započeo onaj put evolutivnog
preobražaja koji će kasnije omogućiti poeziju i Hamze Hume i Skendera
Kulenovića i Maka Dizdara – poeziju jedne nove generacije
muslimanskih pjesnika u čijim pjesmama više neće biti te unutarnje
napetosti i grčevitog napora da se poetski sažmu i uzajamno prožmu
dotad različiti oblici pjesničkog izraza.

Teubei-nesuh

Bez obzira na podnaslov Pokajanje jednog griješnog pjesnika, ovo

nije ispovjedna pjesma, niti bi se smjelo na osnovu ove pjesme govoriti o
pjesnikovu životu. S obzirom na naslov i riječ tevba – pokajanje, ovo jest
pjesma vjere i s obzirom na izgled pjesme i neke poetičke stavove u njoj,
ovo je, također i pjesma o ljepoti. Te dvije stvari – vjera i ljepota – se
prepliću:
Božiji oprost izjednačen je sa “davanjem smisla za ljepotom”.
Pjesnički subjekt se vraća “pod okrilje Tvoje i Tvog Kur’ana, Tvoje
vječne riječi…” ali on ne moli da mu Bog vrati već da mu da novi smisao
za ljepotom. Pjesnik, ako se tako može reći, estetizira tevbu, njegova
molitva se ne rasplinjuje u “sitnom šićaru” – grijesi su golemi, ali je
golemo i potraživanje – novo umijeće stvaranja ljepote. (Vedad Spahić)

TEUBEI-NESUH
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)
 Mom pobri S. Bakamoviću

Gospode, evo na sedždu Ti padam,

Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć, “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.

Ti znaš, da bijah nevin poput rose

I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s Tvoga skrenuo sam puta

I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,

I moju ljubav pomrčo je grijeh –
Postadoh sarhoš oholi i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh…
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!…

I slavih Bakha kao sveto biće,

Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Bakha kao sveto biće.

Svačiji prezir pratio je mene,

Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonule se žene…
Vaj! teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bježim pod okrilje Tvoje

I Tvog Kur’ana, tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada…
Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen,

Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!…

Gospode, evo na sedždu Ti padam,

I kajem grijehe pred Tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu Ti padam!…

Artizam/estetizam
Ćatić je modernistički (impresionističko-simbolistički) pjesnik,
koji dosta svoje stvaralačke energije troši na dotjerivanje stihova.
 Pokaži šta je sa tim dotjerivanjem u krajnjem efektu postigao
(pravilna strofa, dužina stiha, cezura, rima itd.).
 Koji je vjerski cilj sebi postavio lirski subjekat? (tevba!)
 Koji estetski cilj? (smisao za ljepotom!)
 U kakvom su odnosu jedan prema drugom ta dva cilja? Da li se
isključuju ili slivaju u jedno?

Ispovjedna pjesma?
Pjesma kao da je zastala negdje na putu od ispovijesti do
modernističkog estetizma, od biografskog iskaza do simbolističke
pjesme. Ako je jedan od modernističkih ideala bio zvučanjem postignuti
značenje, onda je jasno da se značenje pojedinih iskaza ne postiže
referencijalnom vezanošću za stvarnost, nego zvučanjem ili usmjerenošću
iskaza na samog sebe.
Teubei-nesuh je u stvari vrhunac i kraj Ćatićevog ispovijedanja
stihom, u času kada je već uveliko pisao pjesme čije značenje postoji
prije svega zahvaljujući jeziku a ne odslikavanju svijeta ili nekom
izricanju osjećanja. (Vedad Spahić)

Književnoteorijski pojam
Referencija – svojstvo književnog djela da donosi izvještaj o nečemu ili da se odnosi
na nešto, najčešće na različite vidove stvarnosti; moderna je, u skladu sa svojim
zahtjevima, raskinula takvu vezu sa stvarnošću, želeći čitaočevu pažnju skrenuti na
samu sebe, na jezik, na oblik tj. formu.

KURBAN-BAJRAMSKI KANDILJ

U tišinu tamnu, u prazninu mraka

Ognjene mu oči bojažljivo zure
I plamne im suze pobožno drhture
Ko tanana parca osmjehnutog maka.

O što li to gleda krvava mu traka

U toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?
I zašto li plače, dok sve stvari žmure
I dok c’jela zemlja duboka je raka?

Čuj! crveni jezik nijemo mu zbori:

- Pjesniče, i u mom srcu noćas gori
Životvorna ljubav vječitoga Boga!

I ja žrtvu njemu svojom krvlju palim

I ja mu dobrotu munadžatom hvalim,
Osvjetljujuć tminu suzom bola svoga…

Munadžat – oda Bogu, pohvalna pjesma božanstvu.

Sonet
Sonet, omiljena forma modernista, nije “zaobišao” ni Ćatića. U
prihvaćanju obrazaca modernističkih poetika najzahtjevnije je bilo
uhvatiti se u koštac baš sa sonetom.
 Za početak, prisjeti se osnovnih karakteristika soneta.
 Odgovori: zašto je baš sonet bio omiljenom formom
modernista?
 Opiši formalno-poetička svojstva ovog Ćatićevog soneta (strofa,
dužina stiha, cezura, rima itd.).

Forma
Sve je dovedeno do forme, sadržina je izbačena iz razmatranja. U
pjesmi više nema ničeg ispovjednog, biografskog niti prirodnog. Sve je
čisti artizam – umijeće oblikovanja u jeziku.
 U jeziku Kurban-bajramskog kandilja zbiva se semantizacija
formalnih (od foneme do jezičke sintakse) i formalizacija semantičkih
elemenata – kao neodvojivost efekta značenja i smisla pojedinih riječi,
stihova i cijelog soneta od njegove formalne strukture. Zbližavanja i
repeticije na fonemskom nivou tvore melodijsku (zvukovnu) liniju
korelativnu semantičkoj liniji teksta. Mistično-jezovitom dojmu
posvemašnje nokturalne skrušenosti pred veličinom svemogućeg Tvorca
pridonosi uveliko akumulacija zadnjih vokala u i o te konsonanata r …
(Vedad Spahić)
 Gdje, u kojoj strofi?
 Probaj dokučiti simboliku kandilja.
 Zašto je po pjesniku smisao i svrha svega skoncentrisana u
plamičcima kandilja “dok c’jela zemlja duboka je raka”?

Interkulturalno prožimanje
Ćatić je bolje od svojih prethodnika uspio kreativno ujediniti
kulture Istoka i Zapada. U ovom sonetu čini se kao da je evropska
književna kultura pravljenja soneta zasjenila ili potpuno dokusurila
tragove orijantalne kulture. Ipak – nije.
 Pokušaj pronaći te “tragove” orijentalnog svijeta u ovom
sonetu.
 Kao što smo do sada vidjeli, modernisti su često posezali i za
muzičkim i za likovnim efektima težeći ka sinesteziji, jednoj od
ključnih figura moderne. Za kojim efektima je posegnuo Ćatić u
ovom sonetu? Pokušaj odgonetnuti smisao i značenje takvih
efekata.

Kurban-bajramski kandilj dokazuje da visok stupanj formalne

organizovanosti stihova, koji stvara osjećaj muzikalnosti, istovremeno je
i visok stupanj smisaone složenosti. Iza ovoga soneta potpisuje se pjesnik
koji napokon shvata da ekspresivno-mistični oreol pjesme, do koga mu je
od ranije napose stalo, nije plod samo temeljnog značenja riječi već,
nekad i znatnije, plod zvukovnih potencija jezika. u simbolističkoj lirici,
gdje ta spoznaja bitno određuje karakter pjesničke produkcije, pjesnik i
jeste prije svega magičar zvuka. (Vedad Spahić)
Zambak
 
U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak čist i bijel
Nevinosti poput tvoje.

Vrh zelene stabljike mu

Mekano se perje širi,
A oko njeg lepršaju
Sanje moje ko leptiri.

Mističnijem svojim krilom

Vjetrići mu pelud trune,
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune.

Ja taj miris žedno gutam,

Duša mi ga strasno pije -
Ah u perju zambakovu
Tvoja duša sanke snije!...

Smrt
 
"Ejne tek'jun, judrik'jel - mevt" - Hadis

 Sam sam u sobi - u mrkoj samoći; -

Preda mnom stala jedna sablast nijema,
Upiruć u me od kristala oči,
Što vatren led im u zjenici drijema.

Ironijom joj usna prelivena

Šuti ko pečat mutnijeh nebesa -
Tek pandža lako podiže se njena
I po plećima griva joj se stresa.

Ja trnem, dršćem bez glasa i daha,

Tu strašnu sfingu gledajuć pred sobom
I grudi moje lede se od straha -

Čuj, tupa usna tiho joj se miče:

- Ja vječito sam zagonetno biće.
Ruka mi ravna bešikom i grobom..
Pred smrt
 
Agonija kao zlatni prah se vije,
Vrh mene leprša jedan žuti cv'jet.
Još nikad nije ljepše mirisala
Moja mala izba - moj veliki svijet.

Slaba moja ruka k žutom cv'jetu teži,

Hvatajuć ga tako lijep i žut.
Ali zalud napor, cvijet od mene bježi,
I opet mi pada na prsa i skut.

I ja sam opijen s njegova daha -

Dok Velike Gospe iz žutoga praha
Pojavi se lik.......