1.

UVOD

Izraelsko-palestinski sukob centralni je sukob Bliskog istoka, te je po svojoj složenosti

i trajanju jedan od najdužih i najteže rješivih sukoba današnjeg svijeta. Njegovo političko,
vojno, gospodarsko, geopolitičko, religijsko, i svako drugo značenje, medutim, po svojim je
učincima na globalnom planu nemjerljiv s većinom drugih kriznih žarišta današnjeg svijeta.
Iako, za razliku od drugih sukoba Bliskog istoka, u izraelsko-palestinskom sporu jedan od
elemenata nije ni nafta niti neki drugi strateški energent. Njegove implikacije daleko
premašuju usko regionalno područje, te skromnu površinu teritorija na kojem se sukob vodi.
U taj su sukob uključene sve susjedne države, ali posredno i sve arapske kao i sve ostale
države s muslimanskom većinom, te sve svjetske sile i brojne međunarodne organizacije.
Svojim je trajanjem i težinom posljedica uvelike oslabio i destabilizirao susjedne države, a
sukobi i politička nestabilnost se, kao i tijekom XX. stoljeća, i u XXI. stoljeću lako prelijevaju
preko granica Izraela i palestinskog teritorija.

Odnos država koje su tijekom povijesti bile izravno uključene u izraelsko-palestinski

sukob prema proglašenju palestinske države vrlo je složen, te se tijekom desetljeća dubinski
mijenjao. Politički su se predstavnici palestinskog naroda, Izraela, susjednih arapskih država,
te Sjedinjenih Američkih Država prema tom pitanju različito odnosili u pojedinim povijesnim
periodima. Geopolitička se situacija na području Palestine sa svakim novim izraelsko-
arapskim ratom mijenjala i to pretežito na štetu Palestinaca, te se prvotni plan Ujedinjenih
naroda o podjeli britanskog mandata Palestine nikad nije ostvario. Teritorij predviđen za
državu arapskog naroda, kao jedna od osnovnih odrednica buduće države, postupno se
smanjivao te vremenom izgubio i svoj teritorijalni kontinuitet. U samim počecima sukoba,
arapske su države, kao najvažniji strateški cilj, imale uništenje izraelske države te njenu
eliminaciju kao međunarodnog subjekta. Stalno jačanje izraelske države, političko i vojno,
postavljalo je nove političke i vojne realnosti koje je vremenom i arapska strana morala
prihvatiti.
Danas je vrlo jednostavno prikloniti se jednoj ili drugoj strani; okriviti Židove za
otimanje palestinske zemlje, ili s druge strane proglasiti Palestince ekstremistima i
fundamentalistima s kojima nema drugog načina komunikacije nego oružjem. Ovakvi
simplificirani stavovi su na prvi pogled vrlo logični, ali ne vode nikakvom rješenju.

1
 Nažalost, relano je za očekivati kako će pitanje stvaranja palestinske države manje
ovisiti o pravnim dokumentima, a više o konkretnom političkom i vojnom odnosu snaga „na
terenu“.

2. PALESTINA I PALESTINCI

Palestina je riječ romanskog podrijetla, a označava biblijsku zemlju Filistejaca, koja

danas obuhvaća Izrael, Zapadnu obalu, Gazu, te djelove Jordana i južnog Libanona.

Država Palestina s punim suverenitetom još ne postoji, ali Palestinska Narodna

Samouprava1 je prihvaćena i priznata kao samostalna država samo od strane pojedinih
arapskih zemalja kao država. Zapadne vlade i Ujedinjeni narodi prihvaćaju tu državnu
tvorevinu samo u ograničenom obliku (provizorij).

Proglašenje palestinske države je uslijedilo 1988. godine od strane Palestinskog

nacionalnog vijeća u Alžiru. Deklaracija je označila prekretnicu u odnosu Palestinske
oslobodilačke organizacije prema pitanju vlastite nacionalne države, te je donesena u uvjetima
potpune izraelske okupacije palestinskih teritorija, te za trajanja prve Intifade. Neovisnoj su se
palestinskoj državi desetljećima protivile i mnoge arapske države te Izrael, tvrdeći da Arapi
imaju svoju državu u Jordanu.

Palestinska područja sastoje se od više enklava međusobno razdvojenih područjima

naseljenim Izraelcima, ili izraelskim vojnim poligonima, kako u Pojasu Gaze, tako i na
Zapadnoj obali. Pojas Gaze, osim s Izraelom, graniči s Egiptom i Sredozemnim morem. Naziv
Zapadna obala odnosi se na zapadnu obalu rijeke Jordan. Premda to područje graniči s jedne
strane s Izraelom a s druge s Jordanom, kontrolu granice s Jordanom ima Izrael.

Valja napomenuti kako državne strukture ili djelomično nedostaju ili nisu do kraja
ustrojene. Od 1974. PLO ima status promatrača pri Ujedinjenim narodima. Od sredine 1998.
palestinski predstavnik ima pravo sudjelovanja u raspravama u UN-u. Osim toga, Palestina je
i članica Arapske lige. Premda nije priznata od strane Zapadnih zemalja, danas u svijetu ipak
postoje brojna palestinska diplomatska predstavništva, ali s razlicitim diplomatskim statusom.
Tako npr. u Jordanu palestinsko predstavništvo ima rang veleposlanstva, dok se u Helsinkiju
palestinsko predstavništvo zove generalno izaslanstvo.
1
Pojas Gaze i Zapadna obala dijelovi su Palestinske Narodne Samouprave, Palestinskih autonomnih područja.
2
 Tko su Palestinci? Pod britanskim mandatom Palestincima se smatralo stanovništvo
istočno i zapadno od rijeke Jordan, arapski muslimani i kršćansko stanovništvo, te Židovi koji
žive na području pod britanskim mandatom. Danas se taj naziv koristi za arapski narod koji s
drugim Arapima dijeli arapski jezik, podrijetlo, povijest, kulturu i općenito arapske
nacionalne težnje. Većinom su muslimani, ali mogu biti i druge vjeroispovijesti.

2.1. PALESTINSKA OSLOBODILAČKA ORGANIZACIJA (PLO)

PLO je politička i paravojna organizacija, utemeljena 1964.g. u Egiptu. Ona je jedini

legitimni predstavnik palestinskog naroda. 1993. godine kao takva, priznata je i od samog
Izraela.
Najzanačajnije skupine unutar PLO-a su sljedeće:
 Fatah – Palestinski pokret za nacionalno oslobođenje; najveća skupina, lijevo
orijentirani nacionalisti;
 PFLP – Narodna fronta za oslobođenje Palestine; radikalni militanti i komunisti;
 DFLP – Demokratska fronta za oslobođenje Palestine; marksistički orijentirana;
 PPP – Palestinska narodna stranka; bivši komunisti, nemaju vojni karakter.
Kroz evoluciju, mijenjala se kako PLO, tako i njeni ciljevi. Od njenog nastanka
1964.g., pa do proglašenja Palestinske države 1988.g. mogu se jasno razlučiti četiri cilja:
 Oslobođenje Palestine (1964.-1967.)

1964.g. arapski vođe osnovali su PLO s ciljem „organiziranja palestinskog naroda i njegova
osposobljavanja da odigra svoju ulogu u oslobađanju domovine i određivanju svoje sudbine“.
Pokret je uvelike u početku bio pod kontrolom Nassera.

 Demokratska država Palestina (1967.-1974.)

Zbog neuspjeha u ratu i katastrofalnog poraza arapskih vojnika 1967.g.., vodstvo PLO-a
odlučno je u tome da moraju biti gospodari vlastite sudbine. 1968.g. Jaser Arafat je izabran
za predsjedatelja PLO-a. PLO tada navodi svoje ciljeve: razaranje cionističke države Izrael, i
umjesto nje postavljanje Demokratske države Palestine koja bi pokrivala cijeli Izrael i
Zapadnu obalu = demokratska sekularna država, u kojoj bi i Arapi i Židovi imali jednaka
prava!

3
  Narodna vlast nad dijelom oslobođenog palestinskog teritorija (1974.-1988.)

1974.g. dogodila se prekretnica: Arafat je počeo napuštati koncept oružane borbe i potpunog
oslobođenja u korist diplomatskog dogovora. Te godine PLO je na sastanku na vrhu
konferencije Arapske lige priznat kao jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda; a u
studenom iste godine Opća skupština UN-a priznala je PLO kao predstavnika Palestinaca i
dala mu status promatrača.

 Dvodržavno rješenje (1988.-)

Kao što sam već rekla, 1988.g.. proglašena je Palestinska država na Zapadnoj obali i pojasu
Gaze. Nakon toga PLO je promjenio svoju poziciju: priznao je Izraelu zakonsko pravo na
postojanje, odrekao se terorizma kao sredstva za svoje ciljeve, prihvatio Rezoluciju Vijeća
sigurnosti 242 (koja priznaje pravo Palestinaca na samoodređenje i poziva na zamjenu
teritorija za mir), te Rezoluciju 338.

Mirovni je proces krajem prošlog stoljeca prekoracio rokove postavljene za pojedine

faze te na kraju zapao u slijepu ulicu. Da bi se mirovni proces održao, predsjednik Clinton je
2000. godine sazvao Summit na vrhu u Camp Davidu. Summit je propao, a uslijedio je
dolazak Ariela Sharona na vlast te provokacije na Brdu hrama što je sve zajedno označilo
početak kraja mirovnog procesa. Brojne su sporne točke o kojima dvije strane tijekom
pregovora u Camp Davidu nisu uspjele postici dogovor.2

2.2. JASER ARAFAT (1929.- 2004.)

Jaser Arafat bio je palestinski politički i vojni vođa, čelnik Palestinske oslobodilačke
organizacije. Odrastao u Kairu i Jeruzalemu, kao mladić se borio u prvom izraelsko-arapskom
ratu 1948. godine. Diplomirao na Kairskom sveučilištu 1956. godine te je prošao i obuku za
fedajina, palestinskog komandosa. U ratu 1956. godine služio je u egipatskoj vojsci na Suezu,
1958. godine osnovao je pokret Al Fatah. Radeći kao inženjer u Kuvajtu, organizirao je
ubacivanje fedajina na izraelski teritorij. Predsjednik PLO-a postao je 1964. godine. Pod
njegovim vodstvom on ideološki zakreće od panarabizma ka palestinskom nacionalizmu.
Nakon što je Arapska liga priznala PLO kao jedinog predstavnika palestinskih Arapa, Arafat
je radio na međunarodnom priznanju te je PLO dobio mjesto u Ujedinjenim narodima.
Osamdesetih je ubrzano mijenjao image gerilca u ozbiljnog državnika. Tijekom Zaljevskog
2
www.israelipalestinianprocon.org
4
rata Arafat je podupirao Irak, što je uvelike narušilo njegov međunarodni kredibilitet. Nakon
dugotrajnih pregovora potpisao je u Washingtonu 1993. godine mirovni sporazum s Izraelom
kojim je ustanovljena palestinska samouprava na obali, a Arafat je postao predsjednik
Palestinskog nacionalnog vijeća. Zastojem mirovnog procesa i početkom Druge Intifade
2000. godine Arafat se u nekoliko navrata obračunao s palestinskim radikalima, zbog čega je
izgubio podršku dijela Palestinaca. Na drugoj strani ga je Izrael optuživao da vuče konce vala
terorističkih napada. Izraelski pritisak na Arafata kulminirao je vojnim uništenjem palestinske
samouprave, a u prosincu 2001. godine i opsadom Arafatove rezidencije u Ramallahu. Umro
je u pariškoj bolnici u studenom 2004. godine.

3. IZVORI IZRAELSKO-ARAPSKIH SUKOBA

Slabljenje Osmanskog Carstva krajem XIX. stoljeća dalo je određenu nadu arapskim
liderima da će svršetkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska država. No,
razvoj događaja tekao je drugim smjerom. Kako bi osigurala prevlast na Bliskom istoku,
Velika Britanija je za Prvog svjetskog rata podržavala, te indirektno financirala naseljavanje
velikog broja Židova u Palestini. Ubrzo nakon kraja rata pokazalo se da je Velika Britanija
vodila tajnu politiku i ista obećanja davala Arapima i Židovima. Obećanja dana Židovima i
Arapima tijekom Prvog svjetskog rata bila su nesuglsna i oprečna; u najboljem slučaju
nerealna; u najgorem neiskrena! A sve zbog promicanja vlastitih sebičnih interesa na tom
području!

Kako su napetosti između ta dva naroda jačale, a sukobi bivali sve češći, Velika
Britanija je shvatila da zbog jačanja nezadovoljstva Arapa u Palestini i susjednim državama
više ne može voditi procionističku politiku, te se od nje ogradila. Kako bi smirila napetosti,
podijelila je prvotni prostor mandata na arapski Transjordan i Palestinu. Taj potez izazvao je
buru nezadovoljstva među Židovima kojima je bilo zabranjeno useljavanje na prostor
Transjordana. Dolazi do jačanja disidentskih židovskih pokreta i započinje židovski otpor
britanskoj kontroli u Palestini. Terorističke akcije obiju strana i sve žešći sukobi doveli su do
toga da je 1947.g. Velika Britanija prepustila mandat novoosnovanom UN-u. Kao rješenje
sukoba, UN je predložio plan podjele palestinskog teritorija na židovsku i arapsku državu.
Židovi su taj plan prihvatili, no Arapi su ga kategorički odbili proglasivši ga nepravednim i
nezakonitim. U to vrijeme Arapi su u Palestini i dalje bili većinsko stanovništvo. 14. svibnja

5
1948. Židovi su proglasili nacionalnu državu Izrael na području koje im je dodijeljeno planom
UN-a. Kao reakcija na to, susjedne arapske države izvršile su invaziju na Izrael samo dan
nakon proglašenja Izraela.

4. IZRAELSKI RAT ZA NEOVISNOST I PALESTINSKA al-NAKBA 1948.g.

Neposredni povod za rat bio je proglašenje države Izrael 14. svibnja 1948., a ratne
operacije počele su već 15. svibnja, kad su Egipat, Irak, Libanon, Jordan, Sirija (te gotovo
neznačajan kontingent iz Saudijske Arabije) poslali svoju vojsku u Palestinu.

Rat se može podijeliti u tri faze:

 15.5. – 11.6.1948.g.
Izrael je prvenstveno vodio defenzivne akcije. Arapske države angažirale su oko 35 000 ljudi,
uglavnom iz sastava tzv. elitnih jedinica, treniranih za vrijeme britanske kolonijalne vlasti.
Izrael se mogao suprotstaviti sa oko 45 000 ljudi. Nakon tri tjedna borbi Izrael se nalazio u
bezizglednoj situaciji, Jeruzalem je bio djelomično zauzet, a u cjelini odsječen od Tel Aviva i
tamošnje borbene grupe, dok se treći dio vojske nalazio okružen i po dijelovima tučen u
južnoj Palestini. No, Izraelcima pomoć neočekivano stiže u vidu UN, na čiju inicijativu
zaraćene strane pristupaju pregovorima, što Izraelu daje potrebno vrijeme za dodatnu
mobilizaciju.
 06.7.-19.7.1948.
U ovoj fazi Izrael je vodio prvenstveno ofanzivne akcije, vodeći se parolom „napad je
najbolja obrana“. Početkom srpnja izraelske trupe pokreću kontraofenzivu na općem pravcu
Tel Aviv – Jeruzalem, te odbacuju iračke i jordanske postrojbe na istok nanoseći im osjetne
gubitke. Operacija je dovela do deblokade Jeruzalema. Sirijske i libanonske snage ostale su
pasivne tako da je kao jedini ozbiljni protivnik preostao Egipat.
 29.10.-31.10.1948.
Završna faza rata počela je krajem listopada izraelskom ofanzivom na južnom bojištu. U njoj
su nakon deset dana borbi Egipćani odbačeni u pojas Gaze. Krajem prosinca 1948. godine
Izraelci su krenuli u novu ofenzivu na području pustinje Negev. Nakon što je izraelska vojska
odsjekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.

6
 Prekid vatre potpisan je na otoku Rodosu 24. veljače 1949.g., čime je okončan prvi
izraelsko-arapski rat: Egipat je sporazum o primirju potpisao 25.2.; Libanon 23.3.; Jordan
03.4.; Sirija 20.7. Irak i Saudijska Arabija nisu pristali na primirje. Pojas Gaze ostao je u
egipatskim rukama, dok je Zapadna obala potpala pod jordansku kontrolu. No, unatoč
potpisanom primirju, posljedice ovog rata bile su širokog razmjera, te se osjete još i danas!
Poraz arapskih država u ratu 1948.g. doveo je do političkih previranja i krupnih
promjena u arapskim zemljama. U Siriji je u ožujku 1949.g. izveden vojni udar generala
Husnija al Zaima, koji je već nakon nekoliko mjeseci bio srušen, nakon toga je sljedećih
godina uslijedila serija novih vojnih udara. Jordanskog kralja Abdulaha je u srpnju 1950.g.
ubio palestinski tinejdžer, nezadovoljan potpisivanjem primirja s Izraelom. Poraz u ratu 1948.
- 1949. bio je najvažniji razlog zbog kojega je 1952.g. svrgnut egipatski kralj Faruk i
proglašena Republika Egipat. Za razliku od svojih arapskih susjeda, koji su nakon rata bili u
stalnom političkom previranju, Izrael se učvrstio kao „stabilna“ parlamentarna demokracija. U
zemlji su 1949. održani izbori, nakon kojih je Ben Gurion postao prvi premijer, a bivši
cionistički lider Chaim Weizmann prvi izraelski predsjednik.

Prvi izraelsko-arapski rat je u pogledu ljudskih gubitaka bio najskuplji rat koji je Izrael
vodio - u ratu je poginulo oko šest tisuća Izraelaca. Na arapskoj je strani poginulo oko osam
tisuća ljudi, od toga tisuću civila. Obje su strane počinile više zločina nad civilnim
stanovništvom. Tijekom borbi i nakon rata oko 750 000 palestinskih Arapa prebjeglo je ili je
protjerano na teritorij susjednih zemalja, više stotina arapskih naselja je nestalo. Iako je većina
palestinskih Arapa pobjegla pred ratnim djelovanjima, određeni broj civila protjerale su
židovske milicije silom. Naredbe su sadržavale detaljan opis metoda za prisilno istjerivanje
stanovništva: zastrašivanje, opsade i bombardiranje sela i naseljenih središta; paljenje
domova, imovine i dobara; izbacivanje stanara i uništavanje domova; i, konačno, postavljanje
mina u ruševine kako se izbačeni stanari uništenih domova ne bi vratili. Svaka je jedinica
dobila svoj popis sa selima i četvrtima koje su trebali obraditi. „Plan D“ ( Dalet na
hebrejskom) bilo je tajno ime ove četvrte i posljednje verzije prijašnjih planova koji su se
ticali sudbine domaćeg stanovništva u Palestini. Prijašnja tri plana nejasno su ocrtavali što
cionističko vodstvo namjerava učiniti s tolikim Palestincima na zemlji koju je židovski
nacionalni pokret želio prisvojiti. Proces djelomičnog protjerivanja izraelskih Arapa protegao
se do 1951. godine, kada je protjerano nekoliko tisuća Arapa sa sjevera Izraela tijekom
projekta skretanja vodnih tokova. Arapski izbjeglički val bit će povod mnogih regionalnih
sukoba koji će uslijediti u budućnosti i stalni izvor destabilizacije cijele regije. Za njih će biti
7
stvorena i posebna agencija UN-a za izbjeglice – UNRWA (United Nations Relief and Works
Agency).3

5. SUESKA KRIZA I RAT 1956.g.

Početkom 1950ih Egipat postaje bitan faktor oko kojeg se grupiraju arapske države s
ciljem oslobađanja od europske kolonijalne vlasti. Takva „panarapska“ uloga Egipta nije
odgovarala Izraelu,Francuskoj i Velikoj Britaniji.Obje su kolonijalne sile svoju vojnopolitičku
prisutnost u regiji smatrale tradicionalnom.

Izrael je bio zabrinut zbog rasta arapskog nacionalizma, a činjenica je da je Egipat

imao niz nabavki oružja iz istočnog bloka, zbog čega je bio na najboljem putu da se etablira
kao regionalna velesila. Radi diskreditacije Egipta u očima Zapada, izraelska obavještajna
skupina je početkom 1950ih u Egiptu izvela niz protuameričkih terorističkih akcija u obliku
podmetanja bombi, s ciljem da ih se pripiše egipatskim nacionalnističkim skupinama. Nakon
što je to otkriveno u javnosti nekoliko godina kasnije, cijela operacija je prozvana prema
tadašnjem ministru obrane koji je naredio cijelu akciju „Afera Lavon“. No, veze između
Egipta i Zapada nisu presjekli izraelski obavještajni agenti već sam egipatski predsjednik
Gamal Abdel Naser. Naime, SAD su pokušale posredovati u sukobu Egipta i Izraela
obećavajući izdašnu gospodarsku pomoć objema zemljama. U Egiptu su tu pomoć namijenili
gradnji Asuanske brane na rijeci Nil. No, dolaskom Gamala Abdela Nasera na čelo vojnog
režima u Kairu u travnju 1954. godine Egipat se počeo približavati Sovjetskom Savezu.
Zabrinut zbog egipatskog koketiranja sa Sovjetskim Savezom, američki predsjednik
Eisenhower otkazao je Kairu zajam za financiranje Asuanske brane. Do kulminacije
zaoštravanja odnosa Egipta sa zapadnim zemljama došlo je u srpnju 1956. godine egipatskom
nacionalizacijom Sueskog kanala, koja je opravdana potrebom pronalaženja izvora
financiranja gradnje Asuanske brane.

U listopadu 1956. godine na tajnom su se sastanku našli premijeri triju država, čiji su
strateški interesi u najvećoj mjeri bili povrijeđeni Nasserovom politikom - premijer Francuske
Mollet i Velike Britanije Eden te Izraela Ben-Gurion. Velika Britanija je odlučila zaštititi
ugrožene interese svog kapitala u kompaniji koja je upravljala Sueskim kanalom te povratiti

3
Pappe, Ilan. (2006). The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications, Oxford.
8
svoj izgubljeni utjecaj na Bliskom istoku. Francuska je, uz motive slične britanskim, računala
na to da bi rušenjem Nasera izravno utjecala i na slabljenje egipatske podrške tadašnjim
protufrancuskim ustancima u Alžiru, Maroku i Tunisu. Posve prirodno, za zbivanja u Egiptu
bio je zainteresiran i Izrael koji je želio eliminirati najsnažniju protivničku vojsku i
neutralizirati baze palestinskih fedajina u pojasu Gaze. Na sastanku je postignut dogovor o
zajedničkoj vojnoj akciji na Egipat i o rušenju Nasera.

Izraelski napad, kojim je zapovijedao proslavljeni general Moshe Dayan, počeo je u

popodnevnim satima 29. listopada 1956.g. zračnim desantom na području strateški važnog
klanca Mitle na Sinajskom poluotoku, koji je imao važnu ulogu i u svim sljedećim izraelsko-
arapskim ratovima. Usporedo s padobranskim desantom na područje Sinaja, ulaze i izraelske
oklopne postrojbe. U skladu s prije dogovorenim, Velika Britanija i Francuska 30. listopada
diplomatskim putem traže povlačenje egipatskih i izraelskih jedinica iz područja Kanala
prijeteći vojnom intervencijom. Egipat je očekivano odbio ultimatum te sljedeći dan počinju
britanski i francuski zračni napadi na ciljeve diljem Egipta. Zračni desanti britanskih trupa
izvedeni su 5. studenog zapadno od Port Saida na zapadnoj obali Sueskog kanala te
francuskih padobranaca na području Port Fuada na istočnoj obali Kanala, koje u potpunosti
ovladavaju područjem Sueskog kanala.

Anglo-francuski napad na Egipat izazvao je oštru diplomatsku reakciju Sovjetskog

Saveza, a akcija je naišla na neodobravanje u Washingtonu, gdje je Eisenhowerova
administracija bila bijesna zbog poduzimanja napada bez prethodnih konzultacija sa
Sjedinjenim Državama. Bijela kuća je u tom trenutku bila zabavljena situacijom u Mađarskoj,
gdje su sovjetski tenkovi skršili mađarski ustanak, a Eisenhoweru ta kriza nije odgovarala ni
zbog predstojećih predsjedničkih izbora. Nakon američkog pritiska, Velika Britanija i
Francuska bile su prisiljene poštovati odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Britanske i
francuske postrojbe povukle su se 22. prosinca 1956.g. sa Sueskog Kanala.

Egipatska vojska je tijekom kratkog Sueskog rata 1956.g. teško stradala, zrakoplovstvo je
gotovo uništeno, a uvelike je oslabljena i ratna mornarica. Sueski kanal je bio zatvoren do
1957.g., a Egipat je 1962.g. nadoknadio vrijednost nacionalizirane imovine izvornim
vlasnicima. Arapske zemlje su u znak protesta nakon Sueske krize smanjile isporuke nafte
Zapadu, stvarajući mali naftni udar i blagi nagovještaj velike naftne krize koja će se dogoditi
nakon rata 1973. godine.

9
6. ŠESTODNEVNI (LIPANJSKI) RAT 1967.g.

Od 5. lipnja do 10. lipnja 1967. godine vodio se šestodnevni rat između Izraela s
jedne strane, i Egipta, Sirije, Iraka i Jordana s druge strane. Povod za rat bilo je zatvaranje
Akabskom zaljeva za plovidbu, odnosno Tiranskog tjesnaca, što je Izrael protumačio kao
objavu rata. 5. lipnja 1967.g. u 8:45h počeli su iznenadni udari izraelskog ratnog
zrakoplovstva na deset egipatskih aerodroma, te na sirijske i jordanske, pa čak i na jedan
irački vojni aerodrom. Ishod je bio odlučen već drugog dana, usprkos bojazni izraelskog
zapovjedništva o istodobnom ratu na tri bojišta. Posredovanjem UN-a 10. lipnja 1967.g.u 6

Osim što je Izrael okupirao Sinaj, pojas Gaze, Zapadnu obalu i Golansku visoravan, u
Šestodnevnom ratu arapske su zemlje imale oko 30 tisuća poginulih ili nestalih vojnika.
Izgubljeno je oko 70 posto naoružanja i opreme, a osobito teško stradala su zrakoplovstva
arapskih zemalja. Novonastalom situacijom izraelska se vojska opasno približila trima
arapskim prijestolnicama - Kairu na manje od 100 km te Damasku i Amanu na manje od 50
km. Izrael je ratnom pobjedom stekao nadzor nad cijelim biblijskim područjem Izraela ili
četiri puta veći teritorij od onog iz 1949., nakon Prvog arapsko-izraelskog rata. Još je milijun
palestinskih Arapa došlo pod izraelsku vlast, tako da je pod izraelskom vlašću bilo 1,5
milijuna Arapa.4

7. RAT ISCRPLJIVANJA 1968.-1970.g.

U razdoblju od 1968.g. do 1970.g. na sueskoj se fronti vodio rat iscrpljivanja. Radilo

se o oružanim provokacijama na liniji razdvajanja iniciranim od strane Egipta. U lipnju 1968
počinju egipatski topnički napadi na izraelske položaje uzduž sjevernog područja Sueskog
kanala. Za odmazdu je Izrael poduzeo nekoliko vojnih akcija na egipatskoj strani kanala,
uključujući i uništenje egipatskog elektroenergentskog sustava u listopadu 1968.g., nakon

4
http://en.wikipedia.org/wiki/Arab_Israeli_Wars
10
čega su egipatski topnički napadi na nekoliko mjeseci oslabili. Izrael je, utvrđujući granicu
duž Sueskog kanala, počeo gradnju opsežnog sustava obrane koji je dobio naziv po tadašnjem
ministru obrane, Bar Levu. Bar Levova linija trebala je osigurati izraelsku južnu granicu, dok
je na sjeveru prema Siriji sagrađen niz utvrda na Golanskoj visoravni prozvan Golanskim
zidom.

Početkom ožujka 1969 ponovno su eskalirali egipatski topnički napadi uzduž Sueskog
kanala u kojima su Izraelci imali velike ljudske gubitke i koji su se nastavili i sljedećih
nekoliko mjeseci. Nakon iznenadne smrti izraelskog premijera Eshkola i kratkog
premijerskog mandata Yigal Allona, na čelo vlade u Tel Avivu u ožujku 1969. dolazi Golda
Meir. Ona je izmijenila strategiju odgovora na egipatske napade prekidajući iscrpljujuće
topničke dvoboje na granici i ubacujući u borbu izraelsko ratno zrakoplovstvo. Od srpnja
1969.g. Izrael iz zraka sustavno bombardira egipatske protuzračne postaje te topničke i
tenkovske položaje duž Sueskog kanala. Izraelska zračna ofenziva nastavila se do prosinca,
kada se zbog uništenja egipatskih postaja protuzračne obrane mogla protegnuti i na
unutrašnjost egipatskog teritorija.

Pokušaj Egipta da se nosi s moćnim izraelskim zračnim snagama pokazao se

neuspješnim te se egipatska vojska potkraj 1969. nalazila na rubu novog uništenja. Nakon što
su u siječnju 1970. izraelski zračni udari dotakli i predgrađe Kaira, Nasser je otputovao na
tajni put u Moskvu gdje je bio prisiljen zatražiti pomoć od Sovjetskog Saveza. Moskva je
nevoljko udovoljila egipatskom traženju. Sovjetski angažman u Egiptu stvorio je probleme
izraelskoj vojsci koja više nije dominirala bojištem, a pojačano uplitanje Moskve u zbivanja
na Bliskom istoku zabrinulo je i Sjedinjene Američke Države koje su pritiskale Izrael da
prekine zračnu kampanju. Washington je još potkraj 1969.g. poslao državnog tajnika Rogersa 5
sa zadaćom da postigne primirje. Pokušavajući privoljeti Izrael na prestanak zračnih akcija,
Sjedinjene Države su zaprijetile obustavom ranije dogovorene prodaje borbenih zrakoplova.
Pritisak iz Washingtona, uz jasne dokaze o izravnom sovjetskom vojnom angažmanu,
omekšao je izraelski stav te su naposljetku Izrael i Egipat u kolovozu 1970.g. potpisali
primirje koje je prihvatio i Jordan.

5
Tzv. „Rogersov plan“- plan za prekid vatre, kao uvod u posredne razgovore, s ciljem izraelskog povlačenja i
egipatskog priznanja Izraela.
11
8. JOMKIPURSKI (LISTOPADSKI) RAT 1973.g.

Yom Kippur je židovski blagdan; dan pomirenja i pokajanja. Obilježava se 25-satnim

postom i intenzivnom molitvom; a dolazi deset dana nakon židovske Nove godine. Upravo na
taj dan 1973.g. započeo je treći veliki izraelsko-arapski sukob.

Naime, period od 1967.g. do1973.g., arapske su zemlje, poglavito Egipat i Sirija,

iskoristile za modernizaciju i uvećanje vojne sile. Izraelci su zasnovali svoju borbenu doktrinu
na iskustvima iz prethodnih ratova.

06.10.1973.g. točno u 14:05h započeo je udruženi napad Egipta i Sirije na Izrael.

Egipat i Sirija pokušali su prvo prisiliti Izrael na povlačenje s okupiranih teritorija
diplomatskim sredstvima, no ona nisu dala rezultate. Potom su uslijedile prijetnje ratom, koje
se Izraela nisu previše dojmile. Izraelsko rukovodstvo vjerovalo je da se radi samo o „blefu“,
te da do napada neće doći. Uzbuna u vojsci dana je tek 6. listopada 1973. u 10:00 sati, samo
četiri sata prije početka napada.

Prva četiri dana borbe završila su potpunom kapitulacijom izraelskih postrojbi na liniji
Bar Lev. Egipćani su pristupili konsolidaciji osvojenog terena, umjesto da hrabro nastave
napad oklopnim klinovima kojima se u tom trenutku baš ništa nije moglo suprotstaviti.
Poklonjeno vrijeme Izraelci su iskoristili za neutraliziranje sirijske prijetnje te su 12. listopada
poslali na Sinaj još sedam oklopnih brigada sa oko 550 tenkova, koji su postali raspoloživi
nakon slamanja sirijske ofenzive. Uz to, američka vojska poslala je Izraelu 33 210 tona
najmodernije vojne pomoći i obavjestila ga o „rupama“ u egipatskoj obrani primjećenim na
satelitskim snimkama. Nakon uspješnog odbijanja niza protivničkih juriša Izraelci su napali
prema sjeveroistoku, te odsjekli 3. egipatsku armiju na Sinaju. Našavši se u takvoj situaciji
Egipćani su zatražili primirje koje je prihvaćeno 22. listopada. Rat je službeno završen
26.10.1973.g.

Rat 1973. godine imao je velike unutrašnjopolitičke reperkusije u regiji. Nakon što je
istražno povjerenstvo u Izraelu ustanovilo niz propusta u pripremanju i vođenju rata,
premijerka Golda Meir i njezina vlada su u travnju 1974.g. bili prisiljeni podnijeti ostavku.
Arapska je strana, naime rat doživjela kao moralnu pobjedu, te zbog velike američke pomoći
Izraelu u ratu, arapske zemlje prekidaju izvoz nafte na Zapad, što je rezultiralo dotad
neviđenim porastom cijena goriva za čak 70%!

12
9. SPORAZUM IZ CAMP DAVIDA 1978.g.

Približavanje Izraela i Egipta rezultiralo je posjetom egipatskog predsjednika Sadata

Izraelu u studenom 1977.g., teško zamislivim samo nekoliko godina prije. Riskirajući
pogoršavanje odnosa s arapskim zemljama, egipatski predsjednik Sadat je u rujnu 1978.g.
započeo razgovore s Izraelom. Razgovori su nakon trinaest dana okončani dogovorom,
službeno potpisanim u Washingtonu u ožujku 1979. Godine, pod „pokroviteljstvom“
američkog predsjednika Jimmya Cartera. Campdavidski sporazum je iz korijena izmijenio
strateške odnose na Bliskom istoku. Okončano je ratno stanje između dviju država, a Izrael je
dobio diplomatsko priznanje Egipta i osigurao južnu granicu te nesmetanu plovidbu svojih
brodova kroz Sueski kanal. Sinajski poluotok vraćen je pod egipatski suverenitet, te je Egipat
dobio status bliskog američkog saveznika, što je impliciralo znatnu američku vojnu pomoć.
Godine 1978. Sadat je zajedno s izraelskim premijerom Beginom dobio Nobelovu nagradu.

Za Sadata ovo nije bio separatni ugovor. On je naime trebao omogućiti rješenje i za
Palestince. Ugovor je naime i predviđao privremenu, ograničenu autonomiju za Palestince kao
prelazno rješenje na putu ka vlastitoj državi. No, radi općeg odbijanja to se nije dogodilo. Tek
četrnaest godina poslije, u Oslu, Palestinci su bili spremni za sličan dogovor sa Izraelom.

Sadat je bio oštro osuđivan u arapskom svijetu zbog politike prema Izraelu. Egipat je
nakon Campdavidskog sporazuma od vodeće arapske zemlje postao izopćenik u arapskom
svijetu. Izbačen je iz Arapske lige, koja je preselila svoje sjedište iz Kaira u Tunis. Među
islamskim radikalima u Egiptu je Sadatovo približavanje Izraelu bilo ocijenjeno kao čin
nacionalne izdaje, te je poslužilo kao povod za atentat egipatskih vojnika na Sadata 6.
listopada 1981.g., na osmu obljetnicu početka Jomkipurskog rata.

Ipak, Camp David ostaje događaj od povijesnog značenja, a mir između Izraela i
Egipta traje do danas. Iz toga se možda nije rodila ljubav, ali jest jedan konkretan odnos
između dvije zemlje.

10. ZAKLJUČAK

13
 ''Kad kažemo da su Arapi agresori, a da se mi branimo – to je tek pola istine. S obzirom
na našu sigurnost i život, mi se branimo… Ali borba je samo jedan oblik sukoba, koji je u
svojoj biti politički. A politički gledano, mi smo agresori, a oni se brane.''

David Ben Gurion

(Chapman, 2002:24)

Teritorij Izraela i Palestine i danas je poprište stalnih sukoba koji funkcioniraju po

principu odmazde i tako čine zatvoren krug nasilja. Kako oba naroda polažu pravo na isti
komad zemlje, pritom se pozivajući na vjerske argumente, te kako niti jedna strana ne
pokazuje spremnost na kompromis, danas je malo onih koji u bliskoj budućnosti vide
mogućnost mirnog rješenja. Eskalacija sukoba u zadnjih nekoliko godina pridonosi tom
stajalištu. No, ograničavajući faktor u postizanju mirnog rješenja ne predstavlja samo
„tvrdoglavost“ sukobljenih strana, nego i kontraproduktivni pristup rješavanju sukoba -
betonski zidovi, geta, vojne odmazde na civilnim područjima, ali s druge strane i
ekstremizam, bombaški napadi sa brojnim civilnim žrtvama, dovode samo do zaoštravanja
već ionako teške situacije.

No, činjenica je da je stvaranje neovisne palestinske države danas postalo neizbježno,

a pregovori o mirovnom rješenju, čiji će konačni ishod biti palestinska država, morat će se
ubrzo nastaviti. Stvaranje takve države jedini je jamac trajnog, pravednog i održivog rješenja
krize koja desetljećima generira nestabilnost u tom dijelu svijeta. Za rješenje će nužno biti
potreban odlučan angažman „vanjskih čimbenika“6, jer će otpori na obje strane biti snažni,
kao što su to i bili svaki put kada su. Jedino preostalo pitanje je koliko će vremena morati
proći dok se i formalno ne proglasi neovisna država Palestina, te stvore uvjeti za njeno
normalno funkcioniranje kao neovisne države arapskog naroda u Palestini. Vrijeme, kao
geostrateški čimbenik, u principu je uvijek bio na strani Izraelaca, te je njihova vojna i
politička pozicija tijekom desetljeća jačala.

6
Međunarodna zajednica, prije svega SAD i EU, ali i brojne arapske zemlje, podržale bi bilo kakav izraelsko-
palestinski dogovor koji bi doveo do uspostave dviju država, jedne pored druge. Nedavno je na donatorskoj
konferenciji prikupljeno čak sedam milijardi dolara za izgradnju državnog aparata i poboljšanje infrastrukture na
palestinskim područjima, što je više nego jasan znak da su glavni svjetski igrači spremni dobro platiti kako bi
okončali višedesetljetni izraelsko-palestinski sukob.

14
 Povratak izbjeglica jedno je od pitanja o kojem do sada nije bilo nikakvog rješenja, a
koje to svakako zaslužuje. Palestinci traže da se izbjegle osobe, koje su sukcesivno od 1948.
godine pa do danas napuštale svoje domove, mogu vratiti u svoja mjesta, pa čak i unutar
države Izrael. Izrael 'pak prihvaća povratak palestinske dijaspore, ali samo unutar buduće
palestinske države.7
Ali, uz sve to ne treba ni u kom trenutku zaboraviti širi aspekt cijele bliskoistočne
krize. Izraelsko-palestinski sukob davno je izašao iz granica samog Izraela, pa čak i Bliskog
istoka. Danas postoji zanimljiv savez između SAD-a i Izraela protiv trećeg sudionika –
muslimana. Sva tri sudionika sami sebe doživljavaju kao žrtve i koriste tu poziciju kako bi
opravdali svoju politiku. Tako se i pitanje stvaranja palestinske države uklapa u tu sliku, te oni
koji vuku konce iz svojih strateških laboratorija rješenje prilagođavaju svojim globalnim
interesima. Nažalost, svjetski poredak se ne kroji po pravdi, već onako kako „velikima“
odgovara.

11. POPIS CITIRANE I KORIŠTENE LITERATURE

 Chapman, C. (2002). Čija je Obećana zemlja?. izraelsko-palestinski sukob. Zagreb:

STEPress.
 Chomsky, N. (2004). Kobno trojstvo. Sjedinjene Države, Izrael i Palestinci. Zagreb:
Profil international.
 Gilbert, M. (2005). The Routledge atlas of the Arab-Israeli conflict. London; New
York : Routledge.
 Pappe, Ilan (2006). The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications,
Oxford.

7
Prema podacima UNRWA, registrirano je 4 600 000 palestinskih izbjeglica, od čega jedna trećina živi u
izbjegličikm kampovima na području Jordana, Libanona, Sirije, Zapadne obale i Pojasa Gaze. Druge dvije
trećine žive u gradovima ili okolici gradova navedenih država, te u blizini izbjegličkih kampova u Pojasu Gaze i
na Zapadnoj obali.
15
 Smith, Ch. D. (2007). Palestine and the Arab-Israeli Conflict. Boston i New York:
Bedford i St. Martin’s (6. izd.).

 Surrat, R. (ur.) (2005). The Middle East. Washington: CQ Press, 13-78.

Internetske izvori (22.11.2009.g.) :

 http://en.wikipedia.org/wiki/Arab_Israeli_Wars

 http://www.israelipalestinianprocon.org

 http://www.israel-palestina.info/arab-israeli_conflict.html

 http://www.jewishvirtuallibrary.org

 http://www.mideastweb.org/briefhistory.htm

16
17