Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
Seminarski rad:
2
Zauzeće Carigrada od strane Osmanlija 1453. izazvalo je pomešana
osećanja žitelja Vizantijskog carstva. Veliki deo pravoslavnog stanovništva,
već je pao pod osmansku vlast, dok su preostali smatrali da je bolje živeti
pod Osmanlijama, nego se pokoriti Latinima, i priznati papsku vrhovnu
vlast.
Suočeni sa zadatkom upravljanja ogromnim skupom naroda i vera,
Osmanlije su pribegle podeli stanovništva na milete, podeli koja se zasnivala
na verskoj pripadnosti. Mileti su uživali visok stepen samouprave i na
njihovom čelu su stajale verske vlasti zajednice. U zamenu za dodeljivanje
tako visokog stepena samouprave, od patrijarha i hijerarhije se očekivalo da
garantuju pokornost vernika osmanskoj državi. Samim tim, viši crkveni
krugovi su u velikoj meri poistovetili svoje interese sa interesima osmanske
države, što je u mladim nacionalnim krugovima dovelo do stvaranja jake
antiklerikalne struje
Uprkos znatnom stepenu slobode pod osmanskom vlašću, Grcima su
ipak bila nametnuta neka ograničenja i obaveze. Nisu smeli da nose oružje,
plaćali su harač u zamenu za vojnu službu, morali su da se povinuju zahtevu
za regrutaciju dece u janičare... Pri takvim uslovima, dolazilo je do
masovnih prelazaka u islamsku veru. Hrišćani su javno prihvatali islamska
učenja, dok su u tajnosti nastavljali da praktikuju hrišćanske običaje. Ova
praksa je nestala kada je Porta sredinom 19. veka prihvatila načelo
jednakosti hrišćana i muslimana.
Tokom vladavine Osmanlija, neretko je dolazilo do ustanaka, buna i
ratova za nezavisnost. Poraz osmanske mornarice u bici kod Lepanta 1571.
pokrenuo je niz ustanaka u Grčkoj. Rat između Venecije i Osmanskog
carstva(1645-1669) pokazao je da osmanska sila nije nepobediva. Pored
toga, primer otpora Turcima, davali su i hajduci. Veliki rat između Rusije i
Turske(1768-1774) predstavio je Ruse kao zaštitnike svih pravoslavnih
hrišćana, i mada nije doneo neko suštinsko poboljšanje u životu ljudi, doveo
je do opadanja osmanske moći i jačanja nacionalnog pokreta. Tvorac jednog
od prvih planova za organizovanje opšteg ustanka bio je Rigas Velestinlis2,
koji nije uspeo da ostvari svoj naum i pogubljen je 1798. u Beogradu.
1814. godine dolazi do osnivanja organizacije “Prijateljsko društvo”,
sa ciljem da oslobodi Grčku od osmanske vlasti. 1821. otpočeo je opšti
ustanak, koji se ubrzo pretvorio u rat za nezavisnost. Već 1822. ustanici su
uspostavili kontrolu nad oslobođenim teritorijama i usvojen je prvi ustav.
1825. godine Petrogradskim protokolom, a kasnije i Londonskim ugovorom,
Britanija, Rusija i Francuska preuzele su obavezu da posreduju u sukobu. U
2
Rigas Velestinlis je u srpskom narodu bio poznatiji kao Riga od Fere.
3
maju, 1827. na skupštini u Trezenu, ustanici su doneli novi ustav. Za prvog
predsednika izabran je grof Joanis Kapodistrijas. Nakon što je otuđio od
sebe sve koji su imali ulogu u vođenju rata i navukao bes mnogih ljudi,
Kapodistrijas je ubijen 1831. godine.
Sporazumom zaključenim 1832. između Britanije, Francuske, Rusije i
Bavarske, odlučeno je da će Grčka biti nasledna monarhija i da će prvi kralj
biti Oto od Vitelsbaha, sin bavarskog kralja Ludviga, koji je na presto stupio
1833.
4
Na Berlinskom kongresu 1878. Grčkoj je ustupljena pokrajina
Tesalija sa delom Epira.
U ovom periodu došlo je do još jednog ustanka na Kritu, sa ciljem
pripajanja Kraljevini. 1897. Delijanis je uputio vojsku na pobunjeno ostrvo a
zatim je u Tesaliji izbio „Tridesetodnevni rat“ sa Osmanskim carstvom, u
kome je Grčka poražena. Ovaj rat je otkrio sve slabosti Grčke i zajedno sa
gomilanjem spoljnog duga doveo Grčku do bankrotstva. Nakon smrti
Trikupisa, široke slojeve društva zahvatilo je razočaranje. Međutim, ono nije
dugo trajalo.
1909. Krit je jednostrano proglasio ujedinjenje sa Kraljevinom.
Neodlučan odgovor političara na ovaj postupak doveo je do nezadovoljstva
u vojnim krugovima, koje je pojačano profesionalnim razlozima, dovelo do
slanja memoranduma vladi sa zahtevima vojnih reformi. Vojni savez je u
kritičnim trenutcima ukazao poverenje Elefteriosu Venizelosu. Sa pojavom
Venizelosa Grčka je ušla u doba napretka. Nakon što je ubedljivom većinom
u skupštini dobio mandat, Venizelos je preduzeo opsežne mere u cilju
ekonomskog, političkog i socijalnog napretka Grčke. Unutrašnja obnova
zemlje bila je privremeno zapostavljena ulaskom Grčke u Prvi i Drugi
balkanski rat, iz kojih je izašla sa ogromnim teritorijalnim dobicima.
Nakon smrti kralja Đorđa i dolaska njegovog sina Konstantina na
vlast, „Velika ideja“ je prestala da bude ideologija oko koje se jedinstveno
okupljao grčki narod, već je prerasla u uzrok teškog rascepa u društvu,
poznatog kao „Nacionalni raskol“. Glavni uzrok ovog raskola bilo je
neslaganje Venizelosa i kralja Konstantina oko učešća Grčke u Prvom
svetskom ratu. Nakon što je Venizelos podneo ostavku i uspostavio
nezavisnu privremenu vladu u Solunu, članice Antante, podstaknute
nesuglasicama sa rojalističkom vladom, priznale su Venizelosovu vladu i
1917. iznele zahtev da kralj Konstantin napusti zemlju. Konstantina je
nasledio drugi sin, Aleksandar, a Venizelos je postao predsednik ujedinjene
vlade. Ulazak Grčke u rat, na zapadnom frontu, doprineo je njegovom brzom
okončanju. Mirovnim ugovorom Grčka je dobila kontrolu nad oblašću
Smirne. Međutim, ovaj sporazum Turska nikad nije ratifikovala. Smrću
Aleksandra, povratkom Konstantina na vlast i porazom Venizelosa na
izborima, vojni i politički položaj Grčke počeo je da se pogoršava. 1922.
godine, Mustafa Kemal Ataturk je pokrenuo veliku ofanzivu, zauzeo
Smirnu, i proterao Grke iz Male Azije.
5
Iako su mnogi revolucionari želeli da vide zemlju kao republiku,
Đorđe II, sin kralja Konstantina postaje novi kralj Grčke.
U januaru 1923. dolazi do razmene stanovništva između Grčke i
Turske, a u julu iste godine, mirovnim ugovorom u Lozani, Grčka se odriče
svih poseda koje je stekla mirovnim ugovorom u Sevru. Nakon referenduma
održanog iste godine na kom su se građani izjasnili protiv monarhije, kralj
Đorđe II napušta zemlju.
Venizelos se vraća na vlast 1924. ali je primoran da podnese ostavku
zbog nesuglasica oko formiranja vlade. 1929. godine biva ponovo izabran i
započinje period napretka za Gčku. Venizelos potpisuje Ugovore o
prijateljstvu sa Italijom, Jugoslavijom i Turskom. Ali 1933. nakon neuspelog
atentata na njega, Venizelos se iz Grčke povlači u Pariz. Na nameštenom
referundumu kralj Đorđe II dobija podršku naroda za svoj povratak u Atinu.
Venizelos umire u Parizu u martu 1936. godine.
U avgustu 1936. nakon pat-pozicije na izborima i odluke o
skupštinskoj većini u rukama komunista, koristeći štrajkove i nemire kao
izgovor, bivši general Joanis Metaksas je uz podršku kralja zaveo diktaturu.
Ova diktatura je bila anti-komunistička i kvazi-fašistička, iako zasnovana na
modelima vlada Hitlera i Musolinija, u suštini potpuno drugačija od njih.
Na početku Drugog svetskog rata Musolini, da bi pokazao Hitleru da
je sposoban za velike poduhvate, bezuspešno je pokušao da okupira Grčku.
Metaksas je želeo da Grčka ostane neutralna u ratu, ali nakon njegove smrti i
dolaska Korizisa na njegovo mesto, Grčka prihvata pomoć Britanije. Grčko-
Britanska vojska nije bila dovoljno jaka da se suprotstavi Hitleru i Grčka je
okupirana od strane Nemaca, Italijana i Bugara.
U Grčkoj su za vreme Drugog svetskog rata organizovani razni
pokreti otpora, prventstveno pod vođstvom komunista. Jedan od prvih bio je
Nacionalni oslobodilački front (EAM) koji je predstavljao krilo ELAS-a.
Značajan je bio i Nacionalni republikanski grčki savez(EDES) sastavljen od
nekomunista, i pod komandom Britanije. I pored njihove zajedničke borbe
protiv okupatora, razlike između ova dva pokreta vremenom su postajale sve
veće, da bi na kraju dovele do Građanskog rata 1946. godine. Nakon
povlačenja Nemačke sa teritorije Grčke, na čelo vlade je došao Georgios
Papandreu, uz podršku Britanije. Pokušaji nove vlade da demobiliše gerilske
vojske doveli su do masovnih demonstracija ELAS-a i oružanih sukoba na
ulicama Grčke. Situacija se privremeno smirila i održani su izbori 31. marta
1946. Komunisti su bojkotovali izbore na kojima je ubedljivu pobedu odnela
desničarska koalicija. Na plebiscitu održanom nešto kasnije narod se izjasnio
za povratak kralja. Komunisti su nakon toga osnovali Demokratsku armiju
grčke i otpočeli gerilske borbe protiv vlade. Podrška i pomoć SAD vladinim
6
trupama, kao i odsustvo podrške Staljina Demokratskoj armiji, doprineli su
završetku rata 1949. godine, kada su poraženi komunisti proglasili obustavu
neprijateljstva.