Nedovrsene Pripovijesti

Bilješka urednika
Kako je u pojedinim dijelovima knjige zastupljenost uredničkih

komentara vrlo neujednačena, pokazalo se potrebnim razlučiti
pisca i urednika na različite načine. Piščeve riječi prelomljene su
većim slogom u primarnim tekstovima u cijeloj knjizi; ako pak
urednik unosi opaske u neki od tih tekstova, to čini manjim slogom
i s uvučenim marginama (kao na str. 334). Međutim, u Povijesti
Galadriel i Celeborna, gdje urednički tekst prevladava, margine
se koriste na obrnut način, kako u primarnome tekstu, tako i u
Dodacima. U ostalim Dodacima (kao i u Uvodu, Daljnjem tijeku
radnje teksta "Aldarion i Erendis", str. 240 i dalje, te priči Vjerni
kamen, str. 424-426) piščeve su riječi prelomljene manjim slogom
i s uvučenim marginama (kao na str. 181).
Bilješke u tekstu Dodataka obilježene su simbolima umjesto bro
jevima, kako bi se razlučile onih u primarnim tekstovima; bilješke
samoga pisca na pojedinim mjestima u tekstu označene su u cijeloj
knjizi naznakom "[Piščeva bilješka.]".
Bilješka prevoditelja
Kako su u Algoritmovu izdanju već objavljena sva piščeva djela na

koja se urednik poziva, održavanje dosljednosti bilo mi je ključni
kriterij u radu, kako pri uporabi pojmovlja, tako i pri parafrazira
nju srodnih stilskih odjeljaka. Navodi iz dotičnih djela u pravilu su
doslovno prenijeti iz njihovih tvrdo ukoričenih izdanja; rijetke su
preinake označene uglatim zagradama. Ondje gdje prijevodi nude
više rješenja za isti pojam (npr. Ringwraith), zbog dosljednosti ra
bim samo jedan (tako, Prstenova sablast); kao naziv žitelja Rohana
zadržao sam piščevu kovanicu Rohirrimi. Kvenijske, sindarinske i
staroengleske pojmove, navode i stihove prevodio sam izravno s
tih jezika, svugdje gdje postojeći prijevodi nisu uspostavili snažan
presedan. Pri izvođenju pridjeva iz naziva Númenor, gdje postoji
praksa pisanja i númenorski i númenórejski, zadržao sam obje inačice,
uz pojašnjenje u Kazalu.
Urednikove opaske o netočnostima u tekstu Silmarilliona isprav
ljene su u drugome izdanju te knjige, na kojem se zasniva hrvatski
prijevod. Podroban prikaz ovih i ostalih autorovih nedovršenih djela
posvećenih Númenoru i Međuzemlju urednik donosi u dvanaest
svezaka serijala The History of Middle-earth (vidi opasku na str. 18).
Serijal je objavljen između 1983. i 1996., a u nas nije preveden, tako
da naslove pojedinačnih svezaka, kao i inih referentnih djela, zbog
jasnoće navodim u izvornome obliku.
Nesebičnu pomoć pri radu pružili su mi spisateljica Cleolinda
Jones i lingvist David Salo, kojima se najsrdačnije zahvaljujem.
UVOD 11
Uvod
Poteškoće s kojima se suočava onaj kojem je povjerena odgovornost

za djela jednog pokojnog pisca teško su razrješive. Neki bi u tom
položaju mogli odlučiti da uopće ne daju nikakvu građu u objavlji
vanje, izuzev možda onih djela koja su u vrijeme piščeve smrti bila
u praktički dovršenom stanju. U slučaju neobjavljenih tekstova J. R.
R. Tolkiena, to bi se načelo na prvi pogled moglo učiniti valjanim;
budući da je sâm bio izuzetno kritičan i strog prema vlastitim djeli
ma, on ni u snu ne bi dopustio da čak ni oni cjelovitiji radovi iz ove
knjige ugledaju svjetlost dana bez još mnogo daljnjih dorada.
S druge strane, priroda i razmjeri njegove invencije u mojim oči
ma stavljaju čak i one priče koje je napustio u osebujan položaj.
Mogućnost da Silmarillion ostane nepoznat za mene nije dolazila u
obzir, iako je bio u nesređenom stanju i iako je moj otac imao po
znate, premda uvelike neispunjene namjere da ga preobrazi; a u tom
sam slučaju odlučio, nakon dugog premišljanja, predstaviti taj rad ne
u obliku povijesne studije, zbirke neusuglašenih tekstova povezanih
komentarima, već kao dovršenu i dosljednu cjelinu. Pripovijesti u
ovoj knjizi, pak, posve su drugačije postavljene: uzete zajedno, one
nisu cjelina, tako da knjiga nije više od zbirke zapisa, nesrodnih obli
kom, nakanom, dorađenošću i datumom sastavljanja (kao i mojim
načinom predstavljanja), posvećenih Númenoru i Međuzemlju. Ali
razlog za njihovo objavljivanje nije u biti drugačiji, iako je manje
snažan, od onoga za koji sam držao da opravdava objavljivanje Sil-
marilliona. Oni koji se ne bi željeli odreći prizora gdje Melkor uz
Ungoliant s vrha Hyarmentira gleda "Yavannina polja i pašnjake,
zlaćane pod visokom pšenicom bogova", gdje Fingolfinova vojska
12 J. R. R. Tolkien: Nedovršene pripovijesti
baca sjene pri prvome izlasku Mjeseca na Zapadu, gdje se Beren u

vučjem obliku krije pod Morgothovim prijestoljem, ili gdje svjetlost
Silmarila iznenada cijepa mrak šume Neldoreth - oni će, uvjeren
sam, smatrati da je od nesavršena oblika ovih pripovijesti mnogo
važniji glas Gandalfa (koji se ovdje posljednji put čuje) dok zadirkuje
uznositog Sarumana na sastanku Bijeloga vijeća 2851. godine, ili dok
u Minas Tirithu poslije Rata za Prsten opisuje zašto i kako je poslao
patuljke na onu slavnu proslavu u Vrećastom vijencu; odnosno uz
dizanje Ulma, Gospodara Voda, iz mora u Vinyamaru, ili skrivanje
Mablunga iz Doriatha "poput puha" pod ruševinama mosta pred
Nargothrondom, ili pak pogibija Isildura upravo u trenutku kad se
iskobeljao iz blata rijeke Anduin.
Mnoge sastavnice ove zbirke zapravo su razrada tema što su u
kraćem obliku drugdje već ispripovijedane, ili barem spomenute; a
smjesta valja reći i to da štošta u ovoj knjizi neće biti vrijedno tru
da onim čitateljima Gospodara prstenova koji drže da je povijesna
struktura Međuzemlja sredstvo, a ne cilj, način, a ne svrha pripovi
jedanja, te se ne žele upuštati u daljnje istraživanje istraživanja radi;
ne zanima ih kako su Jahači Marke bili ustrojeni i radije bi ostavili
Divlje ljude iz šume Drúadan ondje gdje su ih i zatekli. Moj otac
svakako ne bi smatrao da pritom griješe. U jednom pismu iz ožujka
1955., napisanom prije izlaska trećeg sveska Gospodara prstenova,
izjavio je:
Sad bih tako htio da nikakvi dodaci nisu bili obećani! Jer sma
tram da pojavom u tako skraćenom i zgusnutom obliku neće
zadovoljiti nikoga: mene svakako neće; iz (zastrašujuće mase)
pisama što ih primam, neće ni one kojima se takvo što sviđa
- zaprepašćujuće mnogobrojne; dok će oni koje knjiga jedino
privlači kao "junačka romanca", te su im "neobjašnjeni vidici"
tek dio čitateljskog dojma, zanemariti dodatke, kako sasvim i
dolikuje.
Više uopće nisam siguran da je ta sklonost pristupanju cije
loj stvari kao svojevrsnoj golemoj igri zapravo dobra - svakako
nije za mene, kojemu su takve stvari privlačne do fatalne mjere.
Riječ je o, čini mi se, svojevrsnoj pohvali začudnome učinku što
ga priča ima, ovako utemeljena na vrlo opširnim i podrobnim
razradama zemljopisa, kronologije i jezika, kad ima toliko onih
koji na sva usta traže čiste "podatke", odnosno "predaju".
UVOD 13
U jednom je pismu iz iduće godine napisao:

Dok mnogi poput vas traže zemljovide, drugi bi htjeli geološke
osobine prije negoli imena mjesta; mnogi žele vilenjačke gra
matike, fonologije i uzorke; neki bi željeli metrike i prozodije...
Glazbenici žele napjeve i notne zapise; arheolozi žele grnča-
riju i metalurgiju; botaničari žele preciznije opise mallorna ili
elanora, niphredila, alfirina, mallosa i symbelmynë; povjesničari
žele saznati više o društvenoj i političkoj strukturi Gondora;
opći znatiželjnici žele podatke o Vozarima, Haradu, podrijetlu
patuljaka, Mrtvim ljudima, Beorninzima i o preostaloj dvojici
čarobnjaka (od njih pet).
Ali kakav god se stav zauzeo o tome, za neke, kao i za mene, postoji
veća vrijednost od pukog otkrivanja zanimljivih sitnica u saznava
nju da je Númenórejac Vëantur uplovio svojim brodom Entulessë,
"Povratak", u Sive luke na proljetnome vjetru šestote godine Dru
goga doba, da je grobnicu Elendila Visokog na vrh svjetioničkoga
brda Halifiriena postavio njegov sin Isildur, da je Crni jahač kojega
su hobiti spazili kroz maglu u mraku na suprotnoj strani skele u
Buckleburyju bio Khamûl, vođa Prstenovih sablasti iz Dol Guldura
- ili čak da je činjenica (koju bilježi jedan od Dodataka Gospodaru
prstenova) da Tarannon, dvanaesti gondorski kralj, nije imao djece
povezana s dosad posve tajanstvenim mačkama kraljice Berúthiel.
Sastaviti knjigu nije bilo lako, a rezultat je donekle složen. Sve su
pripovijesti "nedovršene", ali u većoj ili manjoj mjeri, kao i u razli
čitom smislu te riječi, zbog čega su tražile drugačije načine prikaza;
u nastavku ću kazati ponešto o svakoj od njih, dok ovdje ukazujem
samo na neke opće odrednice.
Najvažnije je pitanje "dosljednosti", koje najbolje ilustrira po
glavlje pod naslovom "Povijest Galadriel i Celeborna". Riječ je o
"Nedovršenoj pripovijesti" u širem smislu: ne o radnji koja se naglo
prekida, kao u priči "O Tuoru i njegovu dolasku u Gondolin", ni o
nizu fragmenata, kao u poglavlju "Cirion i Eorl", već o jednoj od
glavnih sastavnica povijesti Međuzemlja koja nikad nije doživjela
prihvaćen opis, a kamoli konačan pismeni oblik. Uvrštavanje ne
objavljenih pripovijesti i skica za radnju o toj temi stoga smjesta
zahtijeva prihvaćanje povijesti ne kao utvrđene stvarnosti koja neo
visno postoji, a pisac je "prenosi" (u svojoj "ulozi" prevoditelja i re
daktora), već kao zamisli što raste i mijenja se u njegovu umu. Kada
pisac prestane sâm objavljivati svoja djela, nakon što ih je podvrgnuo

podrobnoj kritici i komparaciji, daljnja saznanja o Međuzemlju što se
još mogu naći u njegovim neobjavljenim zapisima često će proturje
čiti onome što se već "zna"; a nove će sastavnice nakon uvrštavanja
u postojeće zdanje u takvim slučajevima pridonositi manje povijesti
samoga izmaštanog svijeta, a više povijesti njegova izmaštavanja. U
ovoj sam knjizi od početka prihvatio da tako mora biti; i izuzev u
sitnicama, poput promjena nazivlja (gdje bi zadržavanje oblika iz
rukopisa dovelo do nerazmjerne zbrke ili do nerazmjerne količine
objašnjenja), nisam u ime dosljednosti s objavljenim djelima unosio
preinake, već sam radije u svim slučajevima ukazivao na neslaganja
i raznorodnosti. U tom se pogledu "Nedovršene pripovijesti" bitno
razlikuju od Silmarilliona, gdje je prvenstveni, premda ne i isključivi
cilj uredničkog posla bio postizanje tijesne povezanosti, unutarnje
i vanjske; osim u nekoliko naznačenih slučajeva ovdje se, dapače,
pozivam na objavljeni oblik Silmarilliona kao na utvrđenu referentnu
točku istog reda veličine koji imaju djela što ih je moj otac osobno
objavio, ne uzimajući u obzir nebrojene "neovlaštene" odabire izme
đu raznorodnih i suprotnih inačica tekstova iz kojih je sastavljen.
Sadržajno, ova je knjiga posve pripovjedna (ili opisna): isključio
sam sve one zapise o Meduzemlju i Amanu koji su mahom filozofske
ili spekulativne prirode, a ondje gdje se takve teme mjestimice jav
ljaju, nisam ih slijedio. Iz praktičnih razloga dao sam im jednostavnu
strukturu, razvrstavši tekstove u Dijelove koji odgovaraju prvim
Trima dobima svijeta, pri čemu neizbježno postoji izvjesna mjera
preklapanja, kao u slučaju predaje o Amrothu, o kojoj se raspravlja
u tekstu "Povijest Galadriel i Celeborna". Četvrti dio je dodatni,
te možda traži određenu ispriku u knjizi s naslovom "Nedovršene
pripovijesti", budući da su radovi u njemu općenitiji i razgranati eseji
s malo ili nimalo osobina "priče". Odjeljak o Drúedainima doista
je prvotno bio uvršten jedino zbog priče "Vjerni kamen", koja tvori
njegov mali dio; a taj odjeljak naveo me na uvrštavanje dijelova o
Istarima i palantírima, s obzirom na to da su za te teme (a naročito
za prvu) mnogi izrazili zanimanje, pa mi se ova knjiga učinila kao
prikladno mjesto za iznošenje onoga što se o tome može reći.
Može se učiniti da su bilješke ponegdje gusto načičkane, ali bit
će razvidno da je na mjestima gdje su najzgusnutije (kao u tekstu
"Stradanje na Gladdenskim poljima") za njih od urednika odgovor-
UVOD 15
niji pisac, koji je kasnija djela imao običaj sastavljati na taj način,
obrađujući nekoliko tema u isti mah putem isprepletenih bilježaka.
Na svim sam mjestima nastojao učiniti jasnim što je urednički tekst,
a što nije. A uslijed tog preobilja izvorne građe što se javlja u bi
lješkama i dodacima, učinilo mi se najuputnijim ne ograničiti pozi
ve na broj stranice u Kazalu na tekstove, već u njima obraditi sve
dijelove knjige, osim Uvoda.
Svugdje sam uzimao kao danost da je čitatelj razmjerno dobro
upućen u objavljena djela mojeg oca (konkretnije, u Gospodara
prstenova), jer bih inače morao uvelike povećati uredničke dopune,
koje bi se ionako mogle smatrati sasvim dostatnima. Pridodao sam,
međutim, kratke opisne izjave gotovo svim glavnim stavkama u Ka
zalu, u nadi da ću time spasiti čitatelja od potrebe da neprekidno
traži objašnjenja drugdje. Ako sam u objašnjenjima bio nedovoljno
jasan ili nehotice kriptičan, knjiga gospodina Roberta Fostera The
Complete Guide to Middle-earth je, u što sam se čestom uporabom
uvjerio, hvalevrijedno referentno djelo.
Pozivi na broj stranice u Silmarillionu odnose se na hrvatsko izda
nje, dok se u Gospodaru prstenova odnose na naslov sveska, knjigu
i poglavlje.
Ovdje slijede prvenstveno bibliografske bilješke o pojedinačnim
djelima.
PRVI D I O
O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN
Moj otac je ne jednom rekao da je "Pad Gondolina" bila prva pri

povijest o Prvom dobu koju je sastavio, a nema dokaza koji bi protu
rječili toj izjavi. U jednom pismu iz 1964. izjavio je kako ju je napisao
'"iz glave' tijekom liječničkog dopusta iz vojske 1917. godine", a u
drugim ju je prilikama datirao na 1916. ili 1916-1917. U pismu iz
1944., upućenom meni, naveo je: "Počeo sam pisati [Silmarillion] u
vojničkim brvnarama, tijesnim, punim buke gramofona": i doista, ne
koliko stihova u kojima se javlja Sedam imena Gondolina zapisano je
na poleđini komada papira na kojem se iznosi "lanac odgovornosti u
pukovniji". Još postoji taj najraniji rukopis, koji ispunjava dvije male
školske bilježnice; napisan je olovkom na brzinu, a zatim je dobrim
dijelom prekriven novim zapisom tintom, uz vrlo brojne prerade.
Iz toga je teksta moja majka, vjerojatno 1917. godine, načisto pre
pisala novi primjerak; ali i on je sa svoje strane potom bio znatno
prerađen, u nekoj prilici koju nisam u stanju odrediti, ali vjerojatno
1919.-1920., kad je moj otac radio u Oxfordu kao suradnik na tada
još nedovršenom Rječniku. U proljeće 1920. godine dobio je poziv
da pročita neku svoju radnju pred Klubom esejista svojega koledža
(Exetera); i tada je pročitao "Pad Gondolina". Ostale su sačuvane
njegove bilješke za uvodnu riječ koju je htio dati prije čitanja svojeg
"eseja". U njima se ispričava što mu nije pošlo za rukom sastavi
ti stručnu radnju, te kaže: "Stoga mi valja pročitati nešto što sam
prethodno napisao, pa sam zdvojno posegnuo za ovom Pripoviješću.
Naravno, još nikad nije ugledala svjetlost dana... Već neko vrijeme
mi se cjelovit ciklus zbivanja u jednom Vilindomu iz moje mašte
stvara (ili, točnije, sastavlja) u umu. Neke sam nastavke i na brzinu
zapisao... Ova pripovijest nije najbolja od njih, ali jedina je koju sam
dosad uspio barem malo revidirati i koju se, ma koliko ta revizija
bila nedostatna, usuđujem pročitati naglas."
Ta pripovijest o Tuoru i Izgnanicima iz Gondolina (kako je "Pad
Gondolina" naslovljen u tom ranom rukopisu) ostala je godinama
netaknuta, iako je moj otac u jednom trenutku, vjerojatno između
1926. i 1930. godine, napisao kratku, sažetu inačicu priče kao dijela
Silmarilliona (taj se naslov, usput, prvi put javlja u njegovu pismu
listu The Observer od 20. veljače 1938.); zatim je pak doživjela pro
mjene koje su je usuglasile s izmijenjenim postavkama iz drugih
dijelova knjige. Mnogo kasnije primio se rada na posve preinače
nom prikazu s naslovom "O Tuoru i padu Gondolina". Čini se vrlo
vjerojatnim da ga je napisao 1951., nakon što je Gospodar prstenova
bio dovršen, ali još nije bilo izvjesno hoće li biti i objavljen. Duboko
promijenjena stilom i dosezima, ali ne i lišena mnogih ključnih sasto
jaka priče koju je napisao u mladosti, pripovijest "O Tuoru i padu
Gondolina" trebala je veoma podrobno iznijeti cijelu predaju koja
tvori kratko 23. poglavlje objavljenoga Silmarilliona; ali, nažalost,
nije stigao dalje od dolaska Tuora i Voronwëa do zadnjih dveri i
UVOD 17
Tuorova prvog pogleda na Gondolin preko ravnice Tumladen. Raz

lozima zbog kojih ju je napustio nema ni traga.
Taj tekst donosi ova knjiga. Kako bi se izbjegla zbrka, promijenio
sam mu ime u "O Tuoru i njegovu dolasku u Gondolin", budući
da se u njemu pad grada uopće ne spominje. Kao i uvijek kad je o
tekstovima moga oca riječ, postoje različita rješenja pojedinih reče
nica, a jedan kratak odjeljak (prilaz Tuora i Voronwëa rijeci Sirion
i njihov prijelaz preko nje) ima i više sukobljenih oblika; stoga su
bile nužne neke manje uredničke dorade.
Ostaje tako izuzetna činjenica da je iz pera moga oca izašao tek
jedan jedini cjeloviti iskaz priče o Tuorovu boravku u Gondolinu,
o njegovu braku s Idril Celebrindal, o Eärendilovu rođenju, o Mae-
glinovu izdajstvu, o razaranju grada i bijegu izbjeglica - priče koja
je bila središnja sastavnica njegove zamisli Prvoga doba - i to samo
onaj koji je sastavio u mladosti. Uopće nije sporno, međutim, da ta
(vrlo važna) pripovijest ne pripada ovoj knjizi. Napisana je iznim
no arhaičnim stilom kojim se moj otac služio u ono vrijeme, te ne
izbježno sadrži postavke koje nisu u skladu sa svijetom Gospodara
prstenova, kao i Silmarilliona u objavljenom obliku. Mjesto joj je uz
ostatak najranije faze mitologije, "Knjigu izgubljenih pripovijesti": to
je djelo samo po sebi pozamašno, te izuzetno zanimljivo za one koje
zanima podrijetlo Međuzemlja, ali ako bi ga se uopće objavljivalo,
trebalo bi ga objaviti unutar poduže i složene studije.
II
PRIČA O HÚRINOVOJ DJECI
Razvitak predaje o Túrinu Turambaru u određenim je pogledima

najzamršeniji i najsloženiji pripovjedni sastojak priče o Prvom dobu.
Poput pripovijesti o Tuoru i padu Gondolina, ona podrijetlo vuče
iz samih početaka, te postoji u ranom proznom prikazu (jednoj od
"Izgubljenih pripovijesti"), kao i u dugoj, nedovršenoj poemi u ali-
terativnom stihu. Ali dok kasnija "duga inačica" Tuora nije uspjela
odmaknuti naročito daleko, moj otac je priveo kasniju "dugu inači-
cu" Túrina mnogo bliže dovršetku. Naslov joj je Narn i Chin Húrin;*
i tu pripovijest donosi ova knjiga.
Međutim, tijekom radnje dugoga Narna dolazi do velikih razlika
u pogledu stupnja u kojem se pripovijest približava usavršenom,
odnosno konačnom obliku. Završni dio (od Túrinova povratka u
Dor-lómin do Túrinove smrti) doživio je tek marginalne uredničke
prepravke; prvi je dio, pak (sve do kraja Túrina u Doriathu), tražio
znatno revidiranje i odabiranje, a ponegdje i neka manja sažimanja,
jer su izvorni tekstovi fragmentarni i nepovezani. Ali srednji dio
pripovijesti (Túrin među odmetnicima, Sitni patuljak Mîm, zemlja
Dor-Cúarthol, Belegova pogibija od Túrinove ruke i Túrinov život
u Nargothrondu) bio je mnogo ozbiljnija urednička poteškoća. Narn
tu ima najmanje dovršen oblik, a mjestimice se svodi na puke natuk
nice o mogućim smjerovima radnje. Moj je otac još razrađivao taj
dio kad je prestao raditi na njemu; a kraća inačica za Silmarillion
trebala je pričekati na konačan razvoj Narna. U pripremi teksta
Silmarilliona za objavljivanje zasnovao sam, iz nužde, velik dio toga
odjeljka pripovijesti o Túrinu baš na ovoj građi, koja se odlikuje
upravo nevjerojatno složenom raznovrsnošću i međuodnosima.
Za prvi dio tog srednjeg odjeljka, sve do početka Túrinova borav
ka u Mîmovoj nastambi na Amon Rûdhu, izradio sam, u razmjerima
sukladnim ostalim dijelovima Narna, pripovjednu radnju od posto-
jeće građe (s jednim nedostajućim dijelom, vidi str. 118 i bilješku 43);
ali otkrio sam da od te točke (vidi str. 129) do Túrinova dolaska na
Ivrin nakon pada Nargothronda takvo što nema smisla pokušavati.
Preveliki dijelovi Narna tu nedostaju, a mogli bi se popuniti samo
objavljenim tekstom Silmarilliona; ali u Dodatku (str. 177 i dalje) su
izdvojeni fragmenti iz tog dijela predviđene šire pripovijesti.
Usporedba trećeg odjeljka Narna (koji počinje Túrinovim povrat
kom u Dor-lómin) sa Silmarillionom (str. 235-237) otkrit će mnoge
* Naslov joj je, u izvornom izdanju ove knjige, Narn i Hîn Húrin. Kako objašnjava Chris
topher Tolkien u petome svesku ciklusa The History of Middle-earth (The Lost Road, str.
322): "... [naslov] Narn i chîn Húrin uvijek se tako piše, ali u Nedovršenim pripovijestima
neprimjereno sam ga prepravio u Narn i Hîn Húrin (jer nisam htio da se Chîn izgovara
kao suvremena engleska riječ chin)." Vraćanje izvornoga oblika ovoj sindarinskoj riječi,
te imenu Dírhaval i pojmu Minlamad thent / estent, jedine su jezične preinake u ovome
prijevodu. Vidi i jedanaesti svezak zbirke, The War of the Jewels, za podrobniji i donekle
drugačiji prikaz tekstualne povijesti ovoga djela. [Prev.]
UVOD 19
bliske srodnosti, pa čak i istovjetne iskaze; u prvom sam odjeljku,

pak, iz objavljenoga teksta izostavio dva poduža odlomka (vidi str.
75 i bilješku 1, te str. 84 i bilješku 2), budući da je riječ o bliskim
inačicama odlomaka koji se javljaju i drugdje, te su uvršteni u objav
ljeni Silmarillion. To preklapanje i međuodnosi različitih djela mogu
se objasniti na više načina, s više motrišta. Moj otac je veoma volio
pričati iste priče u različitim razmjerima; ali neki dijelovi nisu tražili
prošireniji prikaz za potrebe duže inačice, a nije bilo potrebe da
se iste stvari govore drugim riječima tek reda radi. Stoga, dok je
sve još bilo neutvrđeno, a konačni ustroj raznovrsnih pripovjednih
dijelova još dalek, isti se odlomak mogao pokusno staviti na bilo
koje od tih mjesta. Ali objašnjenje se može iznaći i na drugačijoj
razini. Predaje poput ove o Túrinu Turambaru dobile su konkre
tan pjesnički oblik još davno - u ovom slučaju, Narn i Chîn Húrin
pjesnika Dírhavala - te su pojedine izraze, ili čak cijele odlomke iz
njega (napose u trenucima visokog retoričkog naboja, kao u slučaju
Túrinova obraćanja maču prije smrti) u netaknutom obliku sačuvali
oni koji su poslije izradili sažetke povijesti Drevnih dana (kako je
Silmarillion i zamišljen).
DRUGI DIO
OPIS OTOKA NÚMENORA
Iako je opisne, a ne pripovjedne prirode, uvrstio sam u ovu zbirku

izvatke iz prikaza Númenora koji je napisao moj otac, poglavito one
koji se bave zemljopisnom prirodom otoka, budući da su pojašnjenje
i prirodan dodatak pripovijesti o Aldarionu i Erendis. Prikaz je ne
dvojbeno postojao 1965., a napisan je vjerojatno nedugo prije.
Zemljovid sam precrtao s male, na brzinu izrađene skice, jedinog
crteža Númenora koji je moj otac ikada izradio, kako se čini. Samo
su nazivi i pojedinosti što postoje na izvorniku uneseni na precrtani
zemljovid. Uz njih, na izvorniku se vidi još jedno pristanište u zalje
vu Andúnië, nedaleko od samoga mjesta Andúnië prema zapadu;
naziv je teško pročitati, ali gotovo sigurno glasi Almaida. Koliko mi
je poznato, ne javlja se nigdje drugdje.
II
ALDARION I ERENDIS
Ova je priča ostala u najmanje razrađenom stanju od svih sastavnica

zbirke, te ju je mjestimice bilo nužno urednički preraditi do te mjere
da sam došao u nedoumicu oko uputnosti njezina uvrštavanja. Me
đutim, kako je iznimno zanimljiva kao jedina priča (za razliku od
zapisa ili godišnjaka) koja se uspjela sačuvati iz dugih doba Núme-
nora prije opisa njegova okončanja (Akallabêtha), a i sadržajem je
jedinstvena medu djelima mojeg oca, zaključio sam da bi je bilo
pogrešno izostaviti iz ovih "Nedovršenih pripovijesti".
Kako bi se bolje shvatila nužnost takvog uredničkog postup
ka, valja objasiti da se moj otac često služio "skicama radnje" pri
pripovjednom pisanju, pomno pazeći na datiranje događaja, tako
da te skice donekle sliče godišnjim zapisima u kakvom ljetopisu.
U dotičnom slučaju postoji čak pet takvih shema, koje se od mjesta
do mjesta prilično razlikuju razmjernom iscrpnošću, a i nerijetko su
nesuglasne u širem smislu, kao i u pojedinostima. Ali te su sheme
uvijek težile prerastanju u čisto pripovijedanje, napose unošenjem
kratkih odlomaka upravnog govora; a u petoj i posljednjoj skici priče
o Aldarionu i Erendis pripovjedni je udio tako izražen da tekst ima
dužinu od šezdesetak stranica u rukopisu.
Taj prijelaz s istrzanog ljetopisnog stila u sadašnjem vremenu
na potpuno pripovijedanje bio je, međutim, veoma postupan tije
kom rada na pisanju skice; stoga sam u ranijem dijelu priče iznova
napisao dobar dio teksta, ne bih li mu dao izvjesnu mjeru stilske
ujednačenosti u cijeloj dužini. To se novo pisanje u cijelosti sastoji
od izmjena u načinu kazivanja te nikad ne mijenja smisao i ne unosi
neautentične sastojke.
Zadnja "shema" po redu, čiji se tekst prvenstveno slijedi, nosi
naslov Sjenka Sjenke: Pripovijest o Pomorčevoj ženi; te Pripovijest o
Kraljici Pastirici. Rukopis se naprasno završava, a ne mogu sa sigur
nošću objasniti zašto ga je moj otac napustio. Do te je točke tekst
prepisan pisaćim strojem u siječnju 1965. godine. Postoji i strojni pri
jepis dviju stranica, koji smatram najkasnijim dijelom cijele te građe;
tu je očito riječ o početku rada na dovršenoj inačici cijele priče, te
odatle potječe tekst na str. 201-205 ove knjige (gdje su skice radnje
UVOD 21
najšturije). Nosi naslov Indis i Kiryamo, "Pomorčeva žena": pripovijest

o pradavnome Númenórëu, što zbori o prvom glasu o Sjenci.
Na kraju ove pripovijesti (str. 240) naveo sam one malobrojne
raspoložive naznake daljnjeg tijeka radnje.
III
ELROSOVA LOZA: KRAUEVI NÚMENORA
Iako je oblikom ovo čisti dinastijski zapis, uvrstio sam ga jer je riječ
o dokumentu važnom za povijest Drugog doba, a velik dio postojeće
građe vezane uz to Doba našao je mjesto u tekstovima i komentari
ma ove knjige. Riječ je o urednom rukopisu u kojemu su datiranja
númenórejskih Kraljeva i Kraljica naknadno bila opsežno, a katkad
i nejasno prepravljana: nastojao sam dati posljednje formulacije.
Tekst unosi nekoliko manjih kronoloških zagonetki, ali također do
pušta pojašnjavanje izvjesnog broja mogućih grešaka u Dodacima
Gospodara prstenova.
Rodoslovna tablica ranijih naraštaja Elrosove loze temelji se na
nekoliko blisko povezanih tablica koje potječu iz istog razdoblja kao
i rasprava o zakonima sljedbe u Númenoru (str. 244-247). Postoji
nekoliko sitnijih razlika u manje bitnim imenima: tako se Vardilmë
javlja i kao Vardilyë, a Yávien i kao Yávië. Držim da su oblici koje
navodim u svojoj tablici kasniji.
IV
POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA
Ovo poglavlje knjige razlikuje se od ostalih (izuzev onih u Četvrtom

dijelu) po tome što nije jedan tekst, nego je esej s umetnutim navo
dima. Takav pristup nameće priroda građe; kao što se objašnjava u
eseju, povijest Galadriel može biti samo povijest izmjena postavki
mojega oca, tako da se "nedovršena" priroda pripovijesti ne odno
si u ovom slučaju na jedno konkretno djelo. Ograničio sam se na
predstavljanje njegovih neobjavljenih zapisa o toj temi, odustavši
od upuštanja u šira pitanja na kojima se taj razvoj temelji; jer to
bi pozivalo na razmatranje cijelog odnosa Valara i vilenjaka, još
od prvotne odluke (opisane u Silmarillionu) da se Eldari pozovu

u Valinor, kao i mnogih drugih tema pride, o kojima je moj otac
napisao mnogo toga što izlazi iz okvira ove knjige.
Povijest Galadriel i Celeborna do te je mjere isprepletena s dru
gim predajama i povijestima - o Lothlórienu i Šumskim vilenjacima,
o Amrothu i Nimrodel, o Celebrimboru i stvaranju Prstenova moći,
o ratu protiv Saurona i númenórejskome utjecaju - da joj se ne može
pristupiti odvojeno od njih, pa stoga ovaj odjeljak knjige, sa svo
jih pet Dodataka, okuplja praktički svu neobjavljenu građu vezanu
uz povijest Drugog doba u Međuzemlju (dok rasprava mjestimice
neizbježno prelazi na Treće). Izvješće o godinama iz Dodatka B
Gospodara prstenova navodi: "Ovo su bile mračne godine za ljude
u Međuzemlju, ali godine slave za Númenor. Zapisi o zbivanjima
u Međuzemlju malobrojni su i kratki, a datiranje je često nepo
uzdano." Ali čak se i to malo što se sačuvalo iz "mračnih godina"
mijenjalo sa širenjem i promjenama promišljanja mojega oca; a
ja nisam ni pokušavao izgladiti nedosljednosti, već sam ih štoviše
isticao i na njih ukazivao.
Raznovrsne inačice ne valja, dapače, sagledavati isključivo pre
ma utvrđivanju redoslijeda sastavljanja; moj otac kao "autor" ili
"izumitelj" ne može se uvijek u tim pogledima razlučiti od "zapis
ničara" predanjâ iz davnine što su se u raznorodnim oblicima i među
različitim narodima prenosile kroz duga doba (kad je Frodo upoz
nao Galadriel u Lórienu, već je bilo prošlo više od šezdeset stolje
ća otkako je ona prešla Modro gorje nakon propasti Belerianda).
O tome se "kazuje dvojako, iako bi tek oni Mudri kojih više nema
mogli reći koje je točno".
U svojim je posljednjim godinama moj otac puno pisao o eti
mologiji imena iz Međuzemlja. U te je izuzetno diskurzivne eseje
ugrađeno obilje povijesnih zapisa i predaja; ali kako su one tek
uzgredni dodatak glavnoj filološkoj temi, bilo ih je nužno izdvojiti.
Zbog toga se ovaj dio knjige uglavnom sastoji od kratkih navoda,
dok je daljnja građa iste vrste smještena u Dodatke.
UVOD 23
TREĆI DIO
I.
STRADANJE NA GLADDENSKIM POLJIMA
Ovo je "kasna" pripovijest - a time želim reći tek to da ona, budu

ći da nema ni traga od točnog datuma njezina nastanka, pripada
završnome razdoblju pisanja mojega oca o Međuzemlju, zajedno s
tekstovima "Cirion i Eorl", "Bitke na Isenskim gazovima", "Drúe-
daini" i s filološkim esejima iz kojih potječu izvaci u tekstu "Glede
Galadriel i Celeborna", a ne vremenu objavljivanja Gospodara prste-
nova i idućim godinama. Postoji u dvije inačice: u grubo otipkanom
cjelovitom tekstu (koji je očito prvi stadij sastavljanja) i u dobro
otipkanom tekstu u koji su unesene mnoge izmjene, a koji se prekida
na mjestu gdje Elendur kaže Isilduru da mora pobjeći (str. 317).
Urednička je ruka tu imala malo posla.
II
CIRION I EORL I PRIJATELJSTVO GONDORA I ROHANA
Prema mojem sudu, ovi fragmenti pripadaju istom razdoblju kao i

"Stradanje na Gladdenskim poljima", vremenu u kojem se moj otac
veoma zanimao za raniju povijest Gondora i Rohana; bez sumnje
su trebali biti dijelovi jedne sveobuhvatne povijesti, koja bi potanko
razradila sažete prikaze iz Dodatka A Gospodara prstenova. Građa je
u prvom stadiju sastavljanja, vrlo nesređena i puna različitih inačica,
te se gubi u hitrim pribilješkama koje su djelomice nečitke.
III
POHOD NA EREBOR
U jednom svojem pismu iz 1964. moj otac je naveo:

Ima, naravno, podosta spona između Hobita i Gospodara prs
tenova koje nisu jasno iznijete. Bile su uglavnom napisane ili
skicirane, ali i izostavljane ne bi li se rasteretila cjelina: recimo,
Gandalfova istražiteljska putovanja, njegovi odnosi s Aragornom

i Gondorom; sva Golumova kretanja, sve dok se nije sklonio u
Moriji, i tako dalje. Zapravo, napisao sam potpun prikaz onoga
što se zaista dogodilo prije Gandalfova posjeta Bilbu i potonje
"Neočekivane proslave", s motrišta samoga Gandalfa. Trebao je
biti smješten tijekom jednog retrospektivnog razgovora u Minas
Tirithu; ipak, morao se ispustiti; sada ga ukratko predstavljaju
samo str. 402-405 Dodatka A, iako su ondje ispuštene poteškoće
koje je Gandalf imao s Thorinom.
Taj Gandalfov prikaz iznosi se ovdje. Složenu tekstualnu situaciju

opisuje Dodatak ovoj pripovijesti, gdje dajem i iscrpne izvatke iz
prijašnje inačice.
IV
LOV NA PRSTEN
Postoji mnogo zapisa posvećenih zbivanjima iz 3018. godine Trećeg

doba, inače poznatim iz Izvješća o godinama i izvještaja koje su
Elrondovu vijeću podnijeli Gandalf i drugi; a ti su zapisi očito oni
na koje se u upravo navedenom pismu misli pod izrazom "skicirani".
Dao sam im naslov "Lov na Prsten". Sami rukopisi, koji se nalaze
u velikoj, premda ne i iznimnoj zbrci, dostatno su opisani na str.
382-383; ali ovdje se može spomenuti pitanje njihova datuma (jer
vjerujem da svi, kao i tekst "Glede Gandalfa, Sarumana i Shirea"
koji dajem kao treću sastavnicu cjeline, potječu iz istog vremena).
Napisani su nakon izlaska Gospodara prstenova, jer ima poziva na
brojeve stranica u objavljenom tekstu; ali razlikuju se u navodima
datuma izvjesnih zbivanja od podataka iz Izvješća o godinama iz
Dodatka B. Jasno, objašnjenje leži u tome da su napisani nakon
objavljivanja prvog sveska, ali prije izdavanja trećega, u kojem se
nalaze Dodaci.
BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA
Ovaj tekst, zajedno s prikazom vojnog ustroja Rohirrimâ i povije

sti Isengarda koju donosi njegov Dodatak, pripada ostalim kasnim
UVOD 25
djelima stroge povijesne analize; bilo je razmjerno malo poteškoća

tekstualne prirode, a nedovršen je samo u najbjelodanijem smislu.
ČETVRTI DIO
DRÚEDAINI
Pri kraju života moj otac je na vidjelo iznio još podosta toga o Div
ljim ljudima iz šume Drúadan u Anórienu i o kipovima púkel-ljudi
s uzvojite staze za Dunharrow. Ovdje objavljeni prikaz, koji govori
o Drúedainima u Beleriandu tijekom Prvoga doba, te sadrži priču o
"Vjernome kamenu", izveden je iz dugog, razgranatog i nedovršenog
eseja koji se prvenstveno bavi međuodnosima jezika u Međuzemlju.
Kao što će se zapaziti, Drúedaini su se trebali naknadno uvrstiti
u povijest ranijih Doba; ali bilo je neizbježno da u objavljenome
Silmarillionu od toga ne bude ni traga.
II
ISTARI
Uskoro nakon što je Gospodar rstenova bio prihvaćen za objavlji

vanje, bilo je predloženo da se za kraj trećega sveska izradi kazalo.
Čini se da je moj otac na njemu počeo raditi u ljeto 1954. godine,
nakon što su prva dva sveska otišla u tisak. Spomenuo je to pitanje
u jednome pismu iz 1956.: "Kanilo se izraditi kazalo imena, koje
bi putem etimoloških tumačenja pružilo i povelik izbor vilenjačkih
riječi... Mjesecima sam radio na njemu, popisavši pojmove iz prva
dva sveska (što je bio glavni razlog odgode izlaska III. sveska), sve
dok nije postalo jasno da će njegov opseg i cijena biti pogubni."
Kako se ispostavilo, u Gospodaru prstenova nije bilo kazala sve do
drugog izdanja iz 1966., ali prvotni zapis teksta mojega oca ostao je
sačuvan. Na njemu sam utemeljio nacrt svoga kazala u Silmarillionu,
s prijevodima imena i kratkim objašnjenjima te, i ondje i u kazalu
ove knjige, dio prijevoda i opisa u pojedinim "definicijama". Iz njega
također potječe "esej o Istarima" kojim počinje ovaj odjeljak knjige

- stavka koja je dužinom posve netipična za izvorno kazalo, iako je
tipična za način na koji je moj otac često radio.
Za ostale navode u ovome odjeljku dao sam u samome tekstu
onoliko podataka o vremenu iz kojeg potječu koliko je bilo mo
guće.
III
PALANTÍRI
Za drugo izdanje Gospodara prstenova (1966.) moj otac je unio znat

ne dopune u jedan odjeljak iz knjige Dvije kule, III 11, poglavlje
"Palantír" (str. 226-227 hrvatskog izdanja) i još neke u istom smislu u
Povratku kralja, V 7, "Denethorova lomača" (str. 136 istog izdanja),
iako su ti prepravci bili uneseni u tekst tek u drugome otisku tog
prerađenog izdanja (1967.). Ovaj odjeljak knjige izveden je iz zapisa
o palantírima vezanim uz te prepravke; moj se doprinos sastojao tek
u tome što sam ih sastavio u cjelovit esej.
ZEMLJOVID MEĐUZEMLJA
Prvotna mi je nakana bila uvrstiti u ovu knjigu zemljovid pridodan

Gospodaru prstenova, uz dodatak novih naziva; ali pri daljnjem razmi
šljanju učinilo mi se kako bi bolje bilo precrtati moj prvotni zemljovid
i iskoristiti tu priliku da ispravim neke njegove manje nedostatke
(ispravljanje krupnijih nadilazi moje umijeće). Stoga sam ga iznova
prilično precizno nacrtao, i to u upola većem omjeru (što će reći,
ovaj novi zemljovid nacrtan je u omjeru za pedeset posto većem od
objavljenih dimenzija staroga). Prikazano područje nešto je manje,
ali jedini predjeli koji nedostaju su Umbarske luke i rt Forochel.1 To
mi je pružilo priliku da natpise unesem na drugačiji način i većim
slovima, čime je jasnoća uvelike poboljšana.*
1 Danas više i ne sumnjam da je vodena površina obilježena na mome izvornom ze

mljovidu kao "Ledeni zaljev Forochel" bila, zapravo, tek malen dio Zaljeva (opisanog
kao "veliki" u Dodatku A (I, iii) Gospodara prstenova), koji je sezao mnogo dalje na
sjeveroistok: sjeverne i zapadne obale tvorio mu je veliki Rt Forochel, čiji se vrh javlja
na mome izvornom zemljovidu, iako nema imena. Jedna skica zemljovida mojega oca
prikazuje kako se sjeverna obala Međuzemlja u velikom luku širi od toga Rta na sjever-
-sjeveroistok, pri čemu joj je najsjevernija točka na oko 700 milja od Carn Dûma.
UVOD 27
Uvršteni su svi bitniji nazivi mjesta koji se zatječu u ovoj knjizi,

ali ne i u Gospodaru prstenova, kao što su Lond Daer, Drúwaith Iaur,
Edhellond, Krivaje, Suroloka; kao i još nekoliko onih koji su mogli
ili trebali biti prikazani na izvornom zemljovidu, kao što su rijeke
Harnen i Carnen,Annúminas, Zapadno i Istočno prigorje, Angmarsko
gorje. Izvorno je greškom bio uvršten samo Rhudaur, što je isprav
ljeno dodavanjem Cardolana i Arthedaina; uz obalu na samome
vrhu sjeverozapadne obale prikazao sam mali otok Himling, koji
se javlja na jednoj skici zemljovida moga oca i na mom vlastitom
prvom nacrtu. Himling je bio raniji oblik naziva Himring (velikog
brda gdje je Maedhros, Fëanorov sin, imao uporište u Silmarillionu),
pa iako se nigdje ne spominje taj podatak, bjelodano je da je vrh
Himringa ostao iznad voda što su prekrile potopljeni Beleriand.
Nešto dalje zapadno od njega ležao je veći otok po imenu Tol Fuin,
koji je zacijelo bio najviši dio Taur-nu-Fuina. U načelu, ali ne u svim
slučajevima, odlučivao sam se za sindarinsko ime (ako je dostupno),
ali obično sam uz njega davao i prevedeno ime, ako se ono često
rabi. Vrijedi zamijetiti kako je naziv "Sjeverna pustoš", obilježen
u vrhu mojega izvornog zemljovida, zapravo sasvim sigurno bilo
istoznačan s pojmom Fomdwaith.2
Smatrao sam poželjnim ucrtati cijeli potez Velike ceste koja spaja
Arnor i Gondor, iako se njezina trasa između Edorasa i Isenskih
gazova može odrediti tek posredno (kao što je slučaj i s točnim
položajem Lond Daera i Edhellonda).
Na kraju, htio bih naglasiti da točno prenošenje stila i pojedinosti
(po strani od nazivlja i načina na koji je ono upisano) sa zemljovida
koji sam u žurbi izradio prije dvadeset pet godina nije znak uvjerenja
u izvrsnost njegova koncepta i izrade. Već dugo žalim što ga moj
* Hrvatsko izdanje Nedovršenih pripovijesti popraćeno je trima zemljovidima koje je izra

dio sâm Christopher Tolkien: prikazom Belerianda izvorno priređenim za Silmarillion,
pretisnutim uz manje ispravke, te prikazima Númenora i Međuzemlja u Trećem dobu
izvorno priređenim upravo za ovu knjigu. Netom spomenuli zemljovid priređen za
izvorno izdanje Gospodara prstenova u nas nikad nije objavljen. [Prev.]
2 Fomdwaith se zatječe samo jedanput u Gospodaru prstenova (Dodatak A (I, iii)), a
ondje označava davnašnje žitelje Sjevernih krajeva, čiji su potomci bili snježni ljudi
Forochela; ali sindarinska riječ (g)waith rabila se i za područja i za narode koji ih nasta
vaju (usporedi Enedwaith). Na jednoj svojoj skici zemljovida moj otac je, kako se čini,
izrijekom izjednačio Fomdwaith sa "Sjevernom pustoši"; na drugoj je preveo taj pojam
kao "Sjeverkraj".
otac nikad nije zamijenio zemljovidom vlastite izrade. Međutim,

na kraju je, uza sve svoje mane i osebujnosti, upravo ovo postao
"Zemljovid", kojim se moj otac uvijek poslije služio kao temeljem
(iako mu je često znao zamijetiti nedostatke). Razne skice zemljo
vida koje je izradio, a na kojima se zasniva ovaj moj, sada pripadaju
povijesti pisanja Gospodara prstenova. Stoga sam smatrao kako bi
bilo najbolje, u mjeri do koje moj doprinos toj temi već seže, pustiti
da moj izvorni nacrt ostane takav kakav jest, jer on barem predstavlja
strukturu postavki mojega oca na podnošljivo vjeran način.
O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN 31
O Tuoru i njegovu
dolasku u Gondolin
Rían, žena Huorova, živjela je s narodom Hadorove kuće; ali kada

su glasi o Nirnaeth Arnoediadu doprli do Dor-lómina, a ona još
nije primila nikakve vijesti o svome mužu, shrvalo ju je žalovanje i
samotno je odlutala u divljinu. Ondje bi i skončala, da joj Sivi vile
njaci nisu pritekli u pomoć. Jer u gorju zapadno od jezera Mithrim
nalazila se naseobina toga naroda; onamo su je odveli, a ondje je i
prije isteka Godine žalosti na svijet donijela sina.
I reče Rían vilenjacima: "Neka mu ime bude Tuor, jer to ime
njegov otac odabra prije nego što nas rat razdvoji. I kumim vas da
ga posvojite i za njega se u tajnosti skrbite; jer predosjećam da će
veliko dobro, za vilenjake i za ljude, od njega poteći. Ali meni valja
u potragu za Huorom, mužem svojim."
Tada se vilenjaci sažališe nad njom; ali neki Annael, koji se izme
đu svih iz toga naroda koji su otišli u rat jedini vratio iz Nirnaetha,
reče joj: "Jao, gospo, sada je znano da Huor pogibe uz rame brata
svoga Húrina; pa leži, sudim, u velikome brijegu stradalih što ga
orci podigoše na bojnom polju."
Nato Rían usta i napusti vilenjačku naseobinu, prijeđe cijelu zem
lju Mithrim i naposljetku stiže do Haudh-en-Ndengina u pustoši
Anfauglitha, pa leže na nj i umre. Ali vilenjaci su pod svoju skrb uzeli
novorođena sina Huorova, tako da je Tuor odrastao među njima;
bio je lijepa lica i zlatokos, poput predaka svojega oca, te je stasao
u snažna, visoka i odvažna mladića, a kako su ga odgojili vilenjaci,

predanja i vještine nije poznavao ništa slabije od edainskih kneževa
iz vremena prije nego što je propast snašla Sjever.
Ali s prolaskom godina život bivših žitelja Hithluma, onih koji su

ondje još preostali, vilenjaka ili ljudi, postajao je sve teži i pogibelj-
niji. Jer, kao što je drugdje ispričano, Morgoth je prekršio zavjete
dane svojim sluganima Istočnjacima i nije im predao bogate krajeve
Belerianda za kojima su žudjeli, već je stjerao taj zao živalj u Hith-
lum, zapovjedivši im da se ondje nastane. A iako Morgotha više
nisu voljeli, služili su mu i dalje iz straha, u mržnji prema cijelome
vilenjačkom rodu; prezirali su preostale pripadnike Hadorove kuće
(pretežno vremešne žene i djecu) i tlačili ih: silom su uzimali njihove
žene za nevjeste, otimali im zemlju i dobra, a djecu bacali u ropstvo.
Orci su dolazili i odlazili tom zemljom kako ih je bila volja, tjerali
zaostale vilenjake u gorske utvrde i odvodili mnoge koje su zarobili
u rudnike Angbanda, na tlaku Morgothova sužanjstva.
Stoga je Annael odveo svoj maleni puk u pećine Androtha, gdje
su živjeli teškim i opreznim životom, sve dok Tuor nije navršio Še
snaestu, postavši snažan i vičan oružju, sjekiri i lûku Sivih vilenjaka;
a srce mu se razjarilo na pripovijest o jadima njegova naroda, pa
je poželio poći da se osveti orcima i Istočnjacima. Ali Annael mu
je to zabranio.
"Daleko odavde, sudim, leži sudba tvoja, Tuore, sine Huorov",
reče mu. "A ova zemlja neće biti slobodna od Morgothove sjenke
sve dok sâm Thangorodrim ne propadne. Stoga napokon odlučismo
napustiti je i krenuti na put k Jugu; a ti ćeš s nama poći."
"Ali kako ćemo izbjeći mrežu naših neprijatelja?" reče Tuor. "Jer
zajedničku će povorku tolikoga mnoštva zacijelo opaziti."
"Nećemo se kretati otvorenim krajevima", reče Annael; "posluži
li nas sreća, stići ćemo do tajnoga prolaza što ga zovemo Annon-in-
-Gelydh, Dveri Noldora; jer sazdala ga je vještina toga naroda, nekoć
davno, u danima Turgonovim."
Na to se ime Tuor prenu, premda nije znao zašto; zatim stade
Annaelu postavljati pitanja o Turgonu. "On je Fingolfinov sin",
reče Annael, "i sada se smatra Vrhovnim kraljem Noldora, sve od
Fingonove pogibije. Jer još je na životu i Morgoth ga se plaši više
od svih svojih dušmana, a spasio se i od propasti u Nirnaethu, kada

Húrin iz Dor-lómina i tvoj otac Huor za njim obraniše Sirionske
prolaze."
"Onda ću poći u potragu za Turgonom", reče Tuor, "jer on će
mi, zar ne, ukazati pomoć poradi mojega oca?"
"To nećeš moći", reče Annael. "Jer njegova je utvrda skrivena od
pogleda vilenjaka i ljudi, a ne znamo ni gdje stoji. Među Noldorima
neki, možda, znaju put do nje, ali nikome ga ne žele otkriti. Ipak,
želiš li razgovarati s njima, pođi onda sa mnom, kako i tražim; jer
u dalekim ćeš se lukama Juga možda susresti s namjernicima iz
Skrivenoga kraljevstva."
Tako se zbilo da su vilenjaci napustili pećine Androtha, a Tuor
je pošao s njima. Ali neprijatelji su im motrili prebivališta i ubrzo
doznali za taj pokret; nisu bili daleko odmakli ravnicom od brda prije
nego što je na njih nasrnula velika sila orkâ i Istočnjaka, našto su se
raštrkali nadaleko i naširoko, razbježavši se u sve mračniju noć. Ali u
Tuorovu srcu raspiri se plamen bitke, pa ne htjede bježati, već onako
mlad zavitla sjekirom poput oca mu nekoć i dugo osta nesavladan i
posiječe mnoge koji na njega nasrnuše; ali naposljetku ga nadvladaše
i zarobiše i izvedoše pred Lorgana Istočnjaka. Sad, taj se Lorgan
smatrao poglavicom Istočnjaka i polagao pravo na lensku vlast nad
cijelim Dor-lóminom, pod vrhovnom vlašću Morgotha; on Tuora uze
sebi za roba. Njemu život tad postade težak i gorak; jer Lorganu se
mililo postupati s Tuorom to opakije što je bio iz roda bivših vladara,
pa je nastojao slomiti, kako znade i umije, ponos Hadorove kuće.
Ali Tuor je postupio mudro; budno je i strpljivo izdržao sve boli i
poruge; tako mu se s vremenom muka donekle ublažila, pa barem
nije gladovao poput mnogih Lorganovih zlehudih sužanja. Jer bio
je snažan i vješt, a Lorgan je svoju marvu dobro hranio, dokle god
je bila mlada i mogla dobro raditi.
Ali nakon tri godine sužanjstva Tuor je napokon uočio priliku
za bijeg. Sad je već bio izrastao gotovo do puna stasa, viši i hitriji
od ma kojeg Istočnjaka; pa kad ga s drugim sužnjima poslaše po
teškom poslu u šumu, odjednom se okrenu na stražare, posiječe ih
sjekirom i uteče u brda. Istočnjaci za njim u potjeru poslaše pse,
ali zaludu; jer gotovo su mu svi Lorganovi lovački psi bili prijatelji,
koji bi stali mahati repom kad bi naišli na njega, a zatim na njegovu
zapovijed otrčali kući. Tako se napokon vratio u pećine Androtha

i u njima uzeo živjeti sâm. I četiri je godine bio odmetnik u zemlji
svojih otaca, mrk i samotan; a njegovo je ime ulijevalo strah, jer
često je zalazio u druge krajeve, gdje je mnogi Istočnjak nastradao
od njegove sjekire. Zbog toga mu skupo ucijeniše glavu; ali nisu se
usuđivali prići njegovu skrovištu, čak ni u većem broju, jer su se pla
šili vilenjačkoga puka i klonili se pećina što ih je on nekoć nastavao.
No kazuje se da osveta nije bila svrha Tuorovih putovanja; zapravo,
stalno je iskao Dveri Noldora, štono ih je spomenuo Annael. Ali
nije ih pronašao, jer nije znao gdje da ih traži, a ono malo vilenjaka
što su se još zadržali u gorju nisu za njih nikada čuli.
Sad, Tuor je znao da su, iako ga sreća služi, odmetnički dani na
koncu uvijek odbrojani, navijek kratki i lišeni nade. Nije bio ni voljan
dovijeka živjeti tako, kao divljak u brdima bez krova nad glavom,
dok ga je srce stalno gonilo na veća djela. U tome se, kazuje se,
očitovala Ulmova moć. Jer on je prikupljao glase o svemu što se u
Beleriandu zbiva, a svaka rijeka što je iz Međuzemlja tekla prema
Velikome moru bila mu je pritom glasnik i za dojave i za objave;
također je, kao i u davnini, prijateljevao s Círdanom i Brodogra
diteljima s ušća Siriona.1 U to je vrijeme Ulmo još nadasve mario
za sudbine pripadnika Hadorove kuće, jer njima je nakon duboka
promišljanja namijenio bitnu ulogu u svojim naumima za ispomoć
Prognanicima; a Tuorovu je sudbinu dobro poznavao, jer su Annael
i mnogi iz njegova plemena doista pobjegli iz Dor-lómina i napo
sljetku stigli do Círdana na dalekome Jugu.
Tako se zbilo da je jednoga dana početkom godine (dvadeset treće

nakon Nirnaetha) Tuor sjeo uz izvor što je slabašno kapao pokraj
ulaza u pećinu u kojoj je živio; pogledao je na zapad, u oblacima
zastrt zalazak sunca. Zatim mu je odjednom u srce ušla odluka da
više neće čekati, već da će ustati i poći. "Sada ću napustiti sivu ze
mlju moga roda kojeg nema više", kriknu on, "i poći u potragu za
1 U Silmarillionu na str. 214 navodi se da su u godini nakon Nirnaeth Arnoediada oni

vilenjaci iz Falasa koji su uspjeli izbjeći razaranje luka Brithombar i Eglarest otišli s
Círdanom na otok Balar, gdje su sagradili "utočište za sve koji bi ondje prispjeli; jer
su držali i uporište na ušću Siriona gdje su mnogi lagani i brzi brodovi ležali skriveni u
dragama i vodama u kojima je trstika rasla gusta poput šume".
O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOL1N 35
sudbom svojom! Ali kamo da se okrenem? Dugo sam tražio Dveri

i nisam ih pronašao."
Nato dohvati harfu što ju je navijek nosio sa sobom, onako vičan
sviranju na strunama, te ne mareći za pogibelj svoga samotna zvonka
glasa u toj pustoši zapjeva pjesmu vilenjaka sa Sjevera za sokoljenje
srdaca. I baš kako on zapjevaše, vrelo pod njegovim nogama zaklo-
kota od nagle bujice vode i preli se, a iz njega bučno poteče potočić
niz kameniti obronak pred njime. I Tuor to shvati kao znamenje, pa
smjesta usta i pođe za njim. Tako je sišao s visokih brda Mithrima
i zašao u sjeverni dio ravnice Dor-lómina; a potok je navijek bujao
dok ga je slijedio prema zapadu, sve dok nakon tri dana nije na
zapadnome obzorju razabro duge sive grebene Ered Lómina što
su se u tim područjima sterali na sjever i jug, ograđujući daleke
primorske krajeve Zapadnih obala. Do tog pobrđa Tuora nijedno
putovanje još nije odvelo.
Predio je, sad kad se bližio brdima, opet postajao sve izlomljeniji
i kamenitiji, te se uskoro počeo uzdizati pod Tuorovim stopama,
dok se rječica spustila u raskoljeno korito. Ali baš kad se nad treći
dan njegova putovanja spustio mrkli sumrak, Tuor je pred sobom
zatekao liticu u kojoj se nalazio otvor sličan velikome luku; rječica
je utjecala u njega i tu se gubila. To obeshrabri Tuora, pa on reče:
"I tako me prevari nada! Znamenje u brdima dovede me samo do
mračna kraja usred zemlje mojih neprijatelja." I on sura srca sjede
među kamenje na visokoj obali te rječice i ostade budan cijele te
gorke noći bez vatre; jer tek je bio mjesec súlimë, tako da ni dašak
proljeća nije još dopirao do te daleke sjeverne zemlje, a s istoka je
puhao rezak vjetar.
Ali baš kad je svjetlost izlazećeg sunca blijedo zasjala kroz dale
ke izmaglice Mithrima, Tuor začu glasove, pa pogleda poda se i u
čudu ugleda dva vilenjaka gdje gacaju kroz plićak; a kad se stadoše
uspinjati stubama uklesanim u obalu, Tuor usta i dozva ih. Smjesta
isukaše sjajne mačeve i skočiše prema njemu. Tad on vidje da nose
sive plašteve, ali pod njima verižnjače; i obuze ga čuđenje, jer učiniše
mu se i krasniji i grozniji, zbog svjetlosti u očima, od bilo koga iz
vilenjačkog puka kojeg je dotad upoznao. Uspravi se do svoje pune
visine i pričeka ih; ali kad uvidješe da nikako ne poteže oružja, već
stoji sâm i pozdravlja ih na vilenjačkome jeziku, vratiše mačeve

u tôke i pristojno mu se obratiše. I jedan reče: "Mi smo Gelmir i
Arminas, iz naroda Finarfinova. Nisi li ti jedan od onih Edaina iz
davnine koji prije Nirnaetha življahu u ovim krajevima? Doista,
sudim da pripadaš rodu Hadorovu i Húrinovu; jer to o tebi kazuje
zlato tvoje kose."
A Tuor mu odgovori: "Točno, ja sam Tuor, sin Huora, sina Gal-
dorova, sina Hadorova; ali sad napokon želim napustiti ovu zemlju,
gdje sam odmetnik bez roda svoga."
"Onda," kaza Gelmir, "ako kaniš pobjeći i pronaći luke na Jugu,
koraci ti već pođoše pravim putem."
"Tako i ja pomislih", reče Tuor. "Jer pođoh za vodom što odjed
nom navre iz brda i poteče sve do ušća u ovu prijetvornu rječicu. Ali
sad ne znam kamo da se okrenem, jer ona ovdje ponire u mrak."
"Kroza mrak se može proći do svjetla", kaza mu Gelmir.
"No ipak je draže hodati pod Suncem dokle god se može", ot-
povrnu mu Tuor. "Ali budući da ste iz toga naroda, kažite mi, ako
možete, gdje leže Dveri Noldora. Jer dugo ih iskah, sve otkako mi
ih spomenu moj poočim, Sivi vilenjak Annael."
Nato se vilenjaci nasmijaše i kazaše: "Potraga ti je okončana; jer
upravo sâmi prođosmo tim Dverima. Eto ih gdje stoje pred tobom!"
I pokazaše mu luk pod koji je utjecala voda. "Hajde sad! Kroz mrak
ćeš proći do svjetla. Usmjerit ćemo ti korake tim putem, ali ne mo
žemo te daleko voditi; jer neodgodivim smo zadatkom poslani u
zemlje iz kojih smo utekli." "Ali ne boj se," reče mu Gelmir; "velik
ti je usud ispisan na čelu; on će te odvesti daleko od ovih krajeva,
štoviše, daleko od Međuzemlja, kako cijenim."
Tada se Tuor za Noldorima spusti stubama i progazi hladnom
vodom, sve dok nisu zašli u sjenu pod kamenim lukom. A nato Gel
mir izvadi jednu od onih svjetiljki po kojima Noldori bijahu glasoviti;
jer bile su u davnini izrađene u Valinoru, te ih ni vjetar ni voda nisu
mogli utrnuti, a kad bi se s njih skinula kukuljica, zračile su jasnom
plavom svjetlošću plamena zarobljena u bijelu kristalu.2 A nakon što
2 Svjetiljke noldorskih vilenjaka što bacaju plavu svjetlost spominju se i drugdje, premda
se ne javljaju u objavljenome tekstu Silmarilliona. U prijašnjim inačicama pripovijesti o
Túrinu, Gwindor, vilenjak iz Nargothronda koji je pobjegao iz Angbanda te ga je Beleg
Gelmir podiže svjetiljku iznad glave, Tuor pri njezinu svjetlu ugleda
gdje se rijeka odjednom počinje spuštati glatkim nagibom u velik
tunel, ali i da pokraj njezina toka izdubljena u stijeni leže dugačka
stubišta i protežu se u daljinu i dubinu, u mrklu tminu izvan dosega
sjaja svjetiljke.
Kad su došli do podnožja brzaka, zastali su pod velikom kame
nitom kupolom, gdje se rijeka uz veliku huku što je odjekivala od
svoda survavala preko strme litice, a zatim tekla dalje ispod još
jednog luka u sljedeći tunel. Pokraj slapa Noldori stadoše i Tuoru
poželješe sretan put.
"Sad nam se valja vratiti i što brže poći svojim putem", kaza mu
Gelmir; "jer veoma su pogibeljna zbivanja na djelu u Beleriandu."
"Znači li to da je kucnuo čas izlaska Turgonova?" reče Tuor.
Tada ga vilenjaci zaprepašteno pogledaše. "Ta se stvar tiče Noldora
prije nego sinova ljudi", reče Arminas. "Što to znaš o Turgonu?"
"Malo," reče mu Tuor; "izuzev toga da mu je moj otac pomogao
pri bijegu iz Nirnaetha te da u njegovoj skrivenoj utvrdi leži nada
Noldora. No, iako ne znam zašto, njegovo se ime navijek komeša
mojim srcem i izlazi s mojih usana. A kad bi bilo po mome, pošao
bih u potragu za njim, umjesto da kročim ovim mračnim putem
strave. Osim ako, možda, ova tajna staza nije put do njegova pre
bivališta?"
"Tko to može reći?" odgovori vilenjak. "Jer kako je Turgonovo
prebivalište skriveno, tako su i putovi do njega. Ne znam gdje su,
premda ih dugo iskah. Ipak, sve da ih i znadem, ne bih ih otkrio ni
tebi ni ma kome od ljudi."
Ali Gelmir mu reče: "Ipak, čuh da tvoja Kuća uživa naklonost
Gospodara Voda. A vode li te njegovi savjeti Turgonu, onda ćeš
zacijelo do njega i stići, u ma kojem se smjeru okrenuo. Pođi sad
putem do kojeg te dovela voda iz brda, i ne boj se! Nećeš dugo hodati
pronašao u šumi Taur-nu-fuin, posjedovao je jednu od tih svjetiljki (može se vidjeti na

prikazu toga susreta što ga je naslikao moj otac, vidi Pictures by J. R. R. Tolkien, 1979.,
br. 37); upravo je prevrtanje i otkrivanje Gwindorove svjetiljke, pri čemu se razlila
njezina svjetlost, prikazalo Túrinu lice Belega, kojega je ubio. U jednoj bilješci uz priču
o Gwindoru nazivaju se "Fëanorske svjetiljke", čiju tajnu ni sâmi Noldori nisu znali; a
pritom se opisuju kao "kristali obješeni u mrežu tankih lanaca, kristali što navijek zrače
unutarnjim plavim sjajem".
mrakom. Zbogom! I ne misli da je naš susret bio slučajan; jer Žitelj

3
dubina još pokreće štošta u ovome kraju. Anar kaluva tielyanna!"
S tim se riječima Noldori okrenuše i uspeše natrag dugim stu
bištem; ali Tuor ostade stajati u mjestu sve dok svjetlost njihove
svjetiljke ne uminu, ostavivši ga sama u mraku mrklijem od noći,
okružena hukom slapa. Zatim je smogao hrabrosti, lijevom rukom
dotaknuo stijenu i pipajući pošao naprijed, isprva polako, a zatim
brže, kad se bolje naviknuo na mrak, jer nije zatekao ništa što bi ga
ometalo. A kad mu se već činilo da je prošlo mnogo vremena, jer
se izmorio, no ipak mu se nije mililo odmarati se u crnome tunelu,
daleko ispred sebe ugleda svjetlost; požuri i dopre do visoka i uska
procijepa, te nastavi za bučnom rijekom između prignutih stijenki
sve dok ne izađe u zlaćanu večer. Jer pristigao je u dubok klanac
visokih, strmih litica, usmjeren ravno prema zapadu; pred njim se
zalazeće sunce spuštalo vedrim nebom, sjalo u klanac i palilo mu
stijenke žutom vatrom, a riječne vode svjetlucale su poput zlata dok
su se lomile i pjenile nad blistavim kamenjem.
Tom je dubodolinom Tuor sad nastavio pun nade i oduševljenja,
pronašavši put pod južnom liticom, gdje je ležao dug i uzak žal. A
kad je pala noć i rijeka nastavila hitati nevidljiva, izuzev tračaka
visokih zvijezda odraženih u tamnim lokvama, tada je otpočinuo
i zaspao; jer nikakva straha nije osjećao pokraj te vode, kojom je
tekla Ulmova moć.
S nadolaskom dana bez žurbe je opet nastavio dalje. Sunce mu
se uzdiglo za leđima i zašlo pred licem, a ondje gdje se voda pjenila
među stijenama ili survavala preko iznenadnih slapova, duge su se
ujutro i uvečer ispreplitale preko njezina toka. Stoga je tome klancu
dao ime Cirith Ninniach.
Tako je Tuor polagano tri dana putovao, pijući studenu vodu, ali
ne htijući ništa jesti, premda je bilo mnogo ribe što je sjala zlaćano
3 "Sunce će ti obasjavati put." - U mnogo sažetijoj priči koju donosi Silmarillion ne kazuje
se kako je Tuor pronašao Dveri Noldora, dok se vilenjaci Gelmir i Arminas uopće ne
spominju. Oni se, međutim, javljaju u pripovijesti o Túrinu (Silmarillion, str. 232) kao
glasnici koji su donijeli Ulmovo upozorenje u Nargothrond; a ondje se navodi da su
pripadali narodu Finarfinova sina Angroda, koji je nakon Dagor Bragollacha boravio
na jugu s Círdanom Brodograditeljem. U duljoj inačici priče o njihovu dolasku u Nar
gothrond, Arminas iznosi poraznu usporedbu Túrina s njegovim rođakom, kazavši da
je susreo Tuora "u divljinama Dor-lómina"; vidi str. 190.
i srebrnkasto, ili blistala bojama nalik na duge u rosi nad njima.

A četvrta se dana procijep proširio, dok su mu litice postale niže i
manje strme; ali rijeka je sad tekla dublje i snažnije, jer su joj se s
obje strane nadvila visoka brda, s kojih su se svježe vode slijevale
u Cirith Ninniach preko svjetlucavih slapova. Ondje je Tuor dugo
posjedio, gledajući virove u struji i slušajući njezin beskonačan glas,
sve dok ponovno nije pala noć sa zvijezdama što su hladno i bijelo
zasjale u tamnoj pruzi neba nad njim. Nato je podigao glas i prebro
po strunama svoje harfe, a ponad vodene huke zvuk njegove pjesme
i slatko treperenje harfe odjekivali su od stijena i množili se, širili
se i odzvanjali po obroncima zavijenim u mrak, sve dok se cijeli taj
kraj nije ispunio glazbom pod zvijezdama. Jer Tuor je i ne znajući
sad bio pristigao u Gorje jeke u Lammothu oko tjesnaca Drengist.
Ondje je jednoga davnog dana Fëanor pristao s mora, a glasovi
njegove vojske nabujali su do moćne galame duž obala Sjevera prije
uzdizanja Mjeseca.4
Nato se Tuor sav začudi i prekide pjesmu, pa glazba polagano
zamre u brdima i posvud zavlada tišina. A zatim, sred tišine, on
začu čudan krik u zraku nad sobom; a nije znao od kakva stvorenja
potječe taj krik. Sad reče: "To je glas neke vile", sad: "Ne, to je neka
zvjerčica što zavija u pustoši"; a zatim, kad ga iznova začu, reče:
"Zacijelo je to zvuk neke meni neznane noćne ptice." I zvuk mu se
učini žalobnim, pa ipak zaželi čuti ga i slijediti ga, jer ga je dozivao,
makar nije znao kamo.
Sutradan ujutro on začu isti taj glas nad svojom glavom i pogleda
uvis, te ugleda tri velike bijele ptice gdje snažnim zamasima lete niz
klanac nasuprot zapadnome vjetru, a moćna im se krila blistaju na
4 U Silmarillionu na str. 85 stoji da kad su se Morgoth i Ungoliant u tome kraju borili

oko toga kome će pripasti Silmarili, "Morgoth tad ispusti užasan krik koji odjekivaše
planinama. Zato su onaj kraj prozvali Lammoth, jer odjeci su njegova glasa zauvijek
ostali ondje, te bi ih probudili svi koji bi u toj zemlji zavikali, a cijela je ona pustošija od
brda do mora bila ispunjena urlicima poput glasova u patnji." Ovdje se pak polazi od
pretpostavke da je svaki ondje ispušten zvuk prirodno bivao pojačan; a takav je pojam
također bjelodano prisutan na početku XIII. poglavlja Silmarilliona, gdje (u odlomku
vrlo sličnom ovome) "tek što su Noldori bili stupili na žal, njihovi se povici uzdigoše k
brdima i umnožiše, tako daje buka nebrojenih silovitih glasova preplavila čitavu sjever
nu obalu". Čini se da su prema jednome "predanju" Lammoth i Ered Lórnin (Gorje
jeke) ta imena dobili zato što su se u njima zadržali odjeci Morgothova stravičnog krika
iz mučne borbe s Ungoliant, dok prema drugome imena jednostavno opisuju zvukove
u tome području.
novorođenu suncu; kad preletješe preko njega, glasno zakričaše.

Tako je prvi put ugledao velike galebove, miljenike Telera. Tada je
Tuor ustao i pošao za njima, a da bi bolje mogao opaziti kamo lete,
uspeo se uz liticu sa svoje lijeve strane i stao joj na vrh, osjetivši na
licu snažan nalet vjetra sa Zapada; kosa mu je zavijorila s glave. I
duboko je otpio taj novi zrak, rekavši: "Ovo sokoli srce poput gut
ljaja studena vina!" Ali nije znao da taj vjetar stiže svjež s Velikoga
mora.
Sad, Tuor je tako nastavio, visoko nad rijekom, iščući galebove;

a kako je odmicao, stijenke klanca opet su se sve više bližile, sve
dok nije stigao do uska tjesnaca, ispunjena snažnom hukom vode.
A pogledavši poda se, Tuor ugleda, kako mu se učini, veliko čudo;
jer divlja je bujica naišla iz tjesnaca i oduprla se rijeci što je, pak,
usrdno brzala dalje, pa se zidu sličan val uzdigao gotovo do vrha
litice, okrunjen krestama pjene što ih je pršio vjetar. Zatim je snaga
rijeke popustila, te je nasrtaj poplave hučno nahrupio tjesnacem i
preplavio ga dubokom vodom, a u prolazu je tako kotrljao kamene
gromade da su zvučale poput grmljavine. Tako je Tuora zov morskih
ptica spasio od smrti pod nadolazećom plimom; a ona bješe iznimno
visoka zbog godišnjega doba i snažna vjetra s pučine.
Ali sada Tuora obeshrabri srdžba tih čudnih voda, pa on skrenu
s tog puta i pođe dalje na jug, tako da nije došao do dugih obala
tjesnaca Drengist, već je još danima lutao krševitim krajem gdje nije
raslo nijedno stablo; onuda je brijao vjetar s mora te se sve što je
ondje raslo, i bilje i grmlje, navijek svijalo prema zori zbog pretež-
nosti toga vjetra sa Zapada. Ovako je Tuor prešao granicu Nevra-
sta, negdašnjega Turgonova prebivališta; naposljetku je nenadano
i nehotice (jer vrhovi litica na rubu kopna bijahu viši od obronaka
iza njih) dopro do crnoga ruba Međuzemlja i ugledao Veliko more,
Belegaer Bezobalni. A u taj se čas sunce poput moćna plamena
spuštalo za obod svijeta; Tuor stade sâm na liticu raširenih ruku, a
golema mu žudnja ispuni srce. Kazano je da on bijaše prvi čovjek
koji je dopro do Velikoga mora, te da, izuzev Eldara, nitko nikada
nije dublje osjetio čežnju koju ono nosi.
* * *
Tuor se danima zadržao u Nevrastu, gdje mu je bilo dobro, jer u toj

je zemlji, onako opasanoj gorjem sa sjevera i istoka, te bliskoj moru,
bilo blaže i ugodnije negoli na ravnicama Hithluma. Odavna se bio
navikao živjeti sâm kao lovac u divljini, a hrane mu nije manjkalo;
jer proljeće je u Nevrastu bilo u jeku i zrak je prožimala graja ptica,
onih što u mnoštvu življahu na obalama, kao i onih kojima su vrvjele
baruštine Linaewena usred tog udubljenog kraja; ali u to se vrijeme
ni vilenjačkog ni ljudskog glasa nije čulo u svoj toj samoći.
Dopro je Tuor do granica toga velikog jezera, ali njegove mu vode
ostadoše izvan dosega, zbog širokih glibova i besputnih šuma trstike
koje ležahu svud unaokolo; stoga je uskoro otišao odande i vratio
se na obalu, jer More ga je vuklo, pa mu nije bilo drago zadržavati
se negdje gdje ne može čuti zvuk njegovih valova. A u priobalju
Tuor prvi put otkri tragove Noldora iz davnine. Jer među visokim i
morem istesanim liticama južno od Drengista bijaše mnogo zatona i
zaklonjenih uvala, s bijelim pješčanim plažama među crnim blistavim
kamenovima, a Tuor otkri da se do takvih mjesta često spušaju zavo
jita stubišta usječena u živu stijenu; a po ulazima u more još su stajali
ruševni molovi, sazdani od golemih blokova isklesanih iz litica, gdje
su nekoć pristajale vilenjačke lađe. U tim se područjima Tuor dugo
zadržao, promatrajući navijek drugačije more, dok je spora godina
protjecala kroz proljeće i ljeto, nad Beleriand se nadvijao sve gušći
mrak, a jesen pada Nargothronda primicala se nadomak.
A ptice su, možda, izdaleka vidjele oštru zimu što se spremala;5
jer one koje su običavale odlaziti na jug rano su se okupile za od
lazak, a druge, kojima je bila navada boraviti na Sjeveru, iz svojih
su staništa otišle u Nevrast. A Tuor jednoga dana začu huk i siktaj
velikih krila dok je sjedio na obali, pa pogleda uvis i vidje gdje sedam
bijelih labudova u hitru klinu leti na jug. Ali kad mu se približiše,
zavinuše i odjednom stadoše ponirati, pa sletješe s golemim plju
skanjem i pjenjenjem vode.
Sad, Tuor je jako volio labudove, koje je poznavao sa sivih jezera
Mithrima; labud je uz to bio znamenje Annaela i naroda njegovih
5 Usporedi sa Silmarillionom, str. 235: "Túrin je za to vrijeme hitao sjevernim putevima

kroz sad opustošene krajeve između Naroga i Teiglina, a [O]štra zima silazila mu je u
susret; jer je te godine snijeg pao prije nego što je jesen prošla, a proljeće je došlo kasno
i hladno."
posvojitelja. Stoga on ustade da pozdravi ptice, a kad ih dozva, opazi

u čudu da su krupnije i ponositije od ijedne pripadnice njihove vrste
što ju je dotad vidio; ali one zalepetaše krilima i oglasiše se grubim
kricima, kao da se srde na njega i žele ga odagnati od obale. Zatim
se vrlo bučno uzdigoše s vode i preletješe mu preko glave, tako da
ga lepet njihovih krila zapahnu poput naleta bure; pa zakrenuše u
širokom krugu, uspeše se nebu pod oblake i udaljiše na jug.
Nato Tuor poviknu: "Eto mi još jednoga znaka da se predugo
zadržah!" I smjesta se pope na hrbat litice pa odande ugleda gdje
labudovi još kruže u visini; ali kad udari na jug u nakani da ih slijedi,
hitro se izgubiše u daljini.
Sad, Tuor je putovao duž obale na jug punih sedam dana, a svako
ga jutra budio ga je lepet krila nad njime u zoru i svakoga su dana
labudovi letjeli dalje, dok je on išao za njima. A kako je odlazio sve
dalje, velike su litice bivale sve niže, a vrhunce im je duboko zastrlo
rascvjetano tlo; dalje na istoku šume su žutjele u smiraju godine.
Ali pred sobom je vidio, navijek sve bliži, potez golemih brda što su
mu priječila put, sterući se prema zapadu sve do izmaka u visokoj
planini: tamnoj kuli s kacigom od oblaka, uzdignutoj na moćnim
plećima ponad velika zelena rta isturena u more.
Ta su siva brda upravo i bila zapadni izbojci Ered Wethrina,
sjeverne ograde Belerianda, a planina pak gora Taras, najzapadnija
među svim kulama u toj zemlji, čiju bi glavu pomorac prvu ugle
dao preko milja duge pučine, dok se bližio smrtnim obalama. Pod
njezinim dugim obroncima u minulim je danima Turgon nastavao
dvornice Vinyamara, najstarijega od svih kamenih djela što ih No-
ldori sazdaše u zemlji svoga izgnanstva. Još je ondje stajao, pust
ali istrajan, visoko ponad velikih brdskih zaravni okrenutih moru.
Godine ga nisu razbile, a Morgothovi su ga sluge zaobišli; ali vjetar
i kiša i mraz izborali su ga, dok su začelja njegovih zidina i veliki
crepovi njegovih krovova duboko obrasli sivozelenim biljkama što
su, hraneći se samo slanim zrakom, bujale čak i u pukotinama ja
lova kamena.
Tuor sad tako naiđe na ostatke neke izgubljene ceste, pođe njome
između zelenih humaka i nakošenih stećaka te tako u smiraj dana
stiže do stare dvornice i njezinih visokih, vjetrovitih odaja. Ondje

nije vrebala nikakva sjenka straha ili zla, ali ga je obuzelo udivlje-
nje od pomisli na one koji su ondje boravili, a sada su otišli tkozna
kamo: ponosan narod, besmrtan ali proklet, s daleke suprotne obale
Mora. I okrenuo se i pogledao u daljinu, kamo su se često njihove
oči okretale, unedogled preko svjetlucanja nemirne pučine. Zatim
se okrenuo natrag i uočio da su labudovi sletjeli na najvišu zaravan
te ondje stoje pred zapadnim vratima dvornice; lamatali su krilima,
pa mu se učinilo kako ga vabe da uđe. Tada se Tuor uspe širokim
stubama, sad napola skrivenim pod cvjetovima karanfila i rumenika,
te prođe ispod moćna nadboja i uđe u sjene Turgonove kuće; na
posljetku stiže do odaje visokih stupova. Ako mu se izvana doimala
veličajnom, sad se Tuoru učinila golemom i čudesnom iznutra, te iz
udivljenja nije htio razbuditi odjeke u njezinoj praznini. Ništa ondje
nije mogao vidjeti, izuzev uzvišene stolice na podiju pri istočnome
kraju, pa je što mekšim koracima pošao prema njoj; ali zvuk njegovih
stopa jeknuo je popločenim podom poput koraka sudbine, a odjeci
su ga pretekli duž postrojenih stupova.
Kada stade pred veliku stolicu u tmini te opazi da je isklesana
iz jedne jedine stijene i optočena čudnovatim pismenima, poniruće
sunce dođe u ravninu s visokim prozorom pod zapadnim zabatom,
a zraka svjetlosti obasja zid pred njime, ljesnuvši, učinilo mu se, s
neke ulaštene kovine. Zatim Tuor u čudu uoči da na zidu iza pri
jestolja vise štit i veleban oklop od veriga, te kaciga i dugi mač u
toku. Verižnjača se sjajila kao da je sazdana od nezamućena srebra,
a sunčeva ju je zraka optočila zlatnim iskrama. Ali štit bijaše oblika
neznana Tuorovim očima, dugačak i sve uži pri dnu; polje mu bi
jaše plavo, a na sredini stajaše znamenje bijela labuđeg krila. Nato
Tuor progovori, a glas mu poput izazova odjeknu od stropa: "Zbog
ovoga ću znamena prisvojiti ovo oružje i prihvatiti svaki usud koje
ono nosi."6 I on smaknu štit sa zida i otkri da je laganiji i podatniji
6 U Silmarillionu na str. 135 stoji da je Ulmo, kad se ukazao Turgonu u Vinyamaru i

naputio ga da ode u Gondolin, rekao: "Tako će se dogoditi da će prokletstvo Noldora
pronaći i tebe prije kraja, a izdaja se probuditi među tvojim zidovima. Tad će im zapri
jetiti opasnost od vatre. No ako se opasnost doista približi, tad će čak iz Nevrasta pristići
jedan da te opomene i od njega će kroz propast i oganj poteći nada za vilenjake i ljude.
Ostavi zato u ovoj kući bojnu opremu i mač, da ih on kroz buduća ljeta uzmogne naći i
po ovome ćeš ga prepoznati i nećeš biti zavaran." I Ulmo pojasni Turgonu koje bi vrste
i oblika morala biti kaciga i oklop i mač koje će ostaviti za sobom.
nego što je pretpostavljao; jer bijaše sazdan, činilo mu se, od drveta,

ali vještim rukama vilenjačkih kovača prekriven pločama od kovine,
čvrstim, pa ipak tankim poput opne, koje su ga zaštitile od crva i
zuba vremena.
Zatim Tuor odjenu verižnjaču, stavi kacigu na glavu i opasa
se mačem; crni mu bijahu tok i pojas sa srebrnim kopčama. Tako
opremljen izađe iz Turgonove dvornice i stade na visoke zaravni
Tarasa pod rumenim svjetlom sunca. Nikoga ondje ne bijaše da ga
vidi dok je gledao na zapad, blistav u srebru i zlatu, ne znajući da u
tome času izgleda kao jedan od Moćnih sa Zapada, dostojan otac
kraljeva Ljudskih kraljeva s one strane Mora, što mu je doista i bilo
suđeno;7 ali prihvaćanje tog oružja unese promjenu u Tuora, sina
Huorova, a srce mu u njedrima veliko posta. I kad iskoraknu kroz
vrata, labudovi mu se pokloniše, te svaki iščupa po jedno veliko
pero iz svoga krila, pokloni mu ga i položi svoj vrat na kamen njemu
pred noge; on uze tih sedam pera i zatakne ih za krestu kacige, a
labudovi smjesta ustadoše i odletješe na sjever u zalasku sunca, te
ih Tuor više nikada ne vidje.
Sad Tuor osjeti gdje mu morski žal privlači korake, pa siđe dugim
stubama do široke obale na sjevernoj strani Tarasovine; dok je si
lazio, vidje da sunce ponire duboko u golem crni oblak što stiže
preko oboda sve mračnijeg mora; i posta hladno, i nastupi kome-
šanje i mrmorenje, kao da se sprema oluja. I Tuor stade na obalu,
a sunce bijaše poput zadimljena plamena iza nebeske prijetnje; i
učini mu se da se velik val nadiže u daljini i kotrlja prema kopnu,
ali čuđenje ga zadrža, pa ostade nepomičan. I val mu se približi,
optočen sjenovitom maglicom. Zatim se odjednom u nailasku svinu
i razbi, te nahrupi dalje u dugim rukavcima pjene; ali ondje gdje se
razbio ostade stajati, mračno spram nadolazeće oluje, vrlo visoko i
veličajno živo obličje.
Tada se Tuor pokloni sa štovanjem, jer mu se učini da gleda
moćna kralja. Visoku je i srebrnastu krunu nosio, iz koje mu je
duga kosa padala kao pjena što svjetluca u sumrak; a kada odbaci
sivi ogrtač što ga je obavijao poput maglice, gle! bijaše odjeven u
7 Tuor je bio otac Eärendila, koji je bio otac Elrosa Tar-Minyatura, prvoga kralja Nú-
menora.
blistavo odijelo, pripijeno poput ljusaka neke moćne ribe, te u tam-

nozelen haljetak što je bljeskao i treperio morskom vatrom dok je
on polagano koračao prema kopnu. Ovako se Žitelj dubina, kojega
Noldori nazivaju Ulmo, Gospodar Voda, ukazao podno Vinyamara
Tuoru, sinu Huorovu, iz Hadorove kuće.
Nije zakoraknuo na obalu, već je do koljena stao u sjenovito
more i obratio se Tuoru, a tada, zbog svjetlosti u njegovim očima i
zvuka njegova duboka glasa što je, činilo se, dopirao iz samih temelja
svijeta, strah pogodi Tuora i on se baci na pješčano tlo.
"Ustani, Tuore, sine Huorov!" reče Ulmo. "Ne boj se moje srdž
be, premda te dugo zazivah a da me čuo nisi; a kad si se napokon
otputio, zadržavao si se na svome putovanju ovamo. U proljeće ti je
valjalo stajati ovdje; ali sad će oštra zima skoro stići iz Neprijateljeve
zemlje. Hitnji ti se valja sviknuti, a lagodan put što ti ga namijenih
morat će se izmijeniti. Jer moji savjeti naiđoše na prezir,8 dok veliko
zlo gmiže prema dolini Siriona, a dušmanska vojska već stoji između
tebe i cilja tvoga."
"Koji je onda moj cilj, Gospodaru?" reče Tuor.
"Onaj koji ti srce oduvijek ište", odgovori mu Ulmo; "pronaći
Turgona i ugledati skriveni grad. Jer odjeven si ovako kako bi mo
jim glasnikom bio, upravo u opremu što je odavna namijenih tebi.
No sada ti valja pod sjenkom proći kroz pogibelj. Umotaj se stoga
ovim plaštem i nikada ga ne odbacuj, sve dok ne dođeš do odredišta
svojega putovanja."
Tada se Tuoru učini da je Ulmo rascijepio svoj sivi ogrtač i do
bacio mu njegov suvratak, a kada je pao na njega, to za njega bijaše
veliki plašt u koji se mogao umotati cio, od glave do pete.
"Tako ćeš hodati pod mojom sjenom", reče mu Ulmo. "Ali ne
zadržavaj se više; jer ona neće izdržati u zemljama Anarovim i pla
menovima Melkorovim. Prihvaćaš li zadatak što ti ga povjerih?"
"Prihvaćam, Gospodaru", reče Tuor.
"Tada ću u tvoja usta staviti riječi koje ćeš Turgonu kazati", reče
Ulmo. "Ali prvo ću te poučiti, da čuješ ponešto što nijedan drugi
čovjek nikada čuo nije, ne, čak ni poneki eldarski moćnici." I Ulmo
8 Ovo se zacijelo odnosi na Ulmovo upozorenje što su ga u Nargothrond donijeli Gelmir

i Arminas; vidi str. 188 i dalje.
progovori Tuoru o Valinoru i njegovu sumraku, o Izgnanstvu Nol-

dora, o Mandosovoj kletvi i o skrivanju Blaženoga kraljevstva. "Ali
gledaj!" reče mu. "U oklopu Sudbine (kako je Djeca Zemlje zovu)
navijek se nalazi pukotina, a u zidinama Usuda procijep, sve do
ostvarenja punine stvaranja, što ju Krajem nazivate. Tako će biti sve
dok bude i mene, tajna glasa što proturječi i svjetlosti što sja ondje
gdje je tama proglašena. Stoga, iako se čini da u danima ove tame
proturječim volji braće svoje, Gospodara Zapada, među njima tu
ulogu imam, dodijeljenu mi prije stvaranja Svijeta. Ipak, Usud je
jak, a Neprijateljeva sjenka sve duža; ja sam pak sve slabiji, te sad u
Međuzemlju nisam više od tajnovita šapta. Vode što teku ka zapadu
sahnu, vrela su im zatrovana, a moja se moć povlači iz zemlje; jer
vilenjaci i ljudi postaju slijepi i gluhi za mene uslijed Melkorove
moći. A sada Mandosovo prokletstvo hita k svome ispunjenju, te će
sva djela noldorska iščeznuti, a svaka nada što ju sazdaju pretvorit
će se u prah. Preostaje samo posljednja nada, ona nada u koju se
ne ufaju i za koju nisu spremni. A ta nada u tebi leži; jer tako ja
odlučili."
"Zar se onda Turgon neće oduprijeti Morgothu, kako se svi El-
dari još nadaju?" reče Tuor. "I što biste htjeli od mene, Gospodaru,
dođem li sada Turgonu? Jer iako sam doista voljan postupiti kao i
moj otac i stati uz toga kralja u odsudnu času, ipak ću mu od slabe
vajde biti, kao samotan smrtnik među tako brojnim i odvažnim pr
vacima Plemenita puka sa Zapada."
"Odlučim li te ja poslati, Tuore, sine Huorov, ne vjeruj da tvoj
jedan mač ne vrijedi slati. Jer vilenjaci će navijek pamtiti srčanost
Edaina tijekom sve duljih doba, čudeći se da su tako slobodno davali
živote što im na zemlji bijahu tako kratki. Ali ne šaljem te jedino
zbog tvoje srčanosti, već i da na svijet doneseš nadu koju još ne
možeš vidjeti i svjetlost što će probosti mrak."
A dok je Ulmo to izgovarao, mrmorenje oluje nadiglo se do snaž
na krika, vjetar je zapuhao, a nebo se zacrnilo; ogrtač Gospodara
Voda zavijorio je poput letećeg oblaka. "Pođi sada", reče Ulmo,
"da te More ne proždre! Jer Ossë sluša Mandosovu volju, a on je
gnjevan, kao sluga Prokletstva."
"Kako vi nalažete", reče Tuor. "Ali uspijem li izbjeći Prokletstvu,
koje li ću riječi kazati Turgonu?"
"Stigneš li do njega," odgovori mu Ulmo, "riječi će ti se uobličiti

u svijesti, a tvoja usta prozboriti isto što bih i ja. Govori i ne boj se!
A nakon toga postupaj kako te srce i srčanost budu vodili. Ne ostav
ljaj se mojega plašta, jer on će te čuvati. A ja ću ti poslati jednoga
iz Ossëova gnjeva i on će te voditi: pače, posljednjega mornara s
posljednje lađe što će iskati Zapad sve do uzdizanja Zvijezde. Pođi
sada natrag na kopno!"
Zatim odjeknu prasak groma, a nad morem bijesnu munja; Tuor
vidje gdje Ulmo stoji među valovima poput srebrne kule po kojoj
pucketaju hitri plamenovi, te viknu uz vjetar:
"Polazim, Gospodaru! No sada moje srce radije žudi za Morem."
A nato Ulmo podiže moćan rog i u njega puhnu jedan jedini
ton, naspram kojega je rika oluje bila tek nalet vjetra na jezeru. A
kad začu taj ton, koji ga cijelog obuze i prože, Tuoru se učini da
su obale Međuzemlja iščezle i da jednim sveobuhvatnim pogledom
promatra sve vode svijeta: od struja u tlu do riječnih ušća, od žalo
va i morskih zatoka do duboke pučine. Veliko je more vidio kroz
nespokojna područja što vrve čudnovatim obličjima, sve do dubina
mrklog mraka gdje sred vječne tame odjekuju glasovi što užasno
zvuče u smrtnim ušima. Njegove je neizmjerne pučine promotrio
hitrim valarskim viđenjem, gdje leže u bonaci pod okom Anara, ili
se ljeskaju pod rogatim Mjesecom, ili se uzdižu u gnjevne bregove
što se razbijaju o Sjenovite otoke,9 sve dok u daljini, na rubu vi
dokruga i preko nebrojenih liga, nije opazio jednu goru gdje seže
izvan dosega njegova uma u sjajan oblak, a pod njime treperi dug
pješčan sprud. I baš kad se upeo da osluhne zvuk tih dalekih valova
i jasnije vidi onu udaljenu svjetlost, ton se prekinuo, i opet je stajao
pod grmljavinom oluje, a razgranata je munja rascijepila nebesa nad
njim. I Ulma više nije bilo, a more je kiptjelo, dok su divlji Ossëovi
valovi udarali o zidine Nevrasta.
Tada je Tuor utekao od morskoga bijesa i s naporom se dokopao
visokih zaravni; jer vjetar ga je bacao uz liticu, a kad se ispeo na vrh,
svalio ga je na koljena. Stoga je ponovno ušao u mračnu i praznu
dvornicu da se zakloni, te cijelu noć prosjedio na Turgonovoj kame-
9 Sjenoviti otoci vrlo vjerojatno su Začarani otoci, opisani na kraju XI. poglavlja Silmaril-
liona, koji su se "nizali poput mreže nad Sjenovitirn morima sa sjevera na jug" nakon
Skrivanja Valinora.
noj stolici. Čak su i stupovi drhtali od silovitosti oluje, a Tuoru se

činilo da je vjetar pun zapomaganja i divljih vapaja. No kako je bio
iscrpljen, povremeno bi zaspao, a san su mu mučili mnogi snovi, od
kojih mu ništa nije ostalo u svjesnu spomenu izuzev jednog: viđenja
otoka kojem se iz središta uzdiže strma gora, a iza nje zalazi sunce,
dok sjene skaču u nebo; ali nad njom sja jedna blistava zvijezda.
Nakon toga snoviđenja Tuor zapade u dubok san, jer bura je
prije isteka noći prošla i otjerala crne oblake prema istoku svijeta.
Naposljetku se probudio u sivkastoj svjetlosti, ustao i otišao od vi
soke stolice, a dok je silazio mrklom dvornicom, vidio je da je puna
morskih ptica koje je oluja stjerala unutra; a kad je izašao, zadnje su
zvijezde blijedjele na zapadu pred nadolaskom dana. Tada opazi da
su se golemi valovi sinoć valjali visoko nad kopnom i bacali kreste
preko vrhova litica, nanijevši travuljinu i šljunak čak i na zaravan
pred vratima. I Tuor pogleda s najniže zaravni i vidje gdje u njezinu
podnožju, naslonjen na stijenu među kamenjem i naplavinama, sjedi
jedan vilenjak, odjeven u sivi plašt natopljen morskom vodom. Šutio
je i zurio u daljinu iza razorenih plaža, prema dugim grebenima
valova. Sve je bilo mirno i nije se čuo nikakav zvuk osim razbijanja
valova o obalu.
Dok je Tuor stajao i promatrao tu šutljivu sivu priliku, prisjetio
se Ulmovih riječi, pa mu je neznano ime došlo na usne, te ga glasno
zazva: "Dobro došao, Voronwë! Čekao sam te." 1 0
Nato se vilenjak okrenu i pogleda uvis, a Tuor dočeka prodoran
pogled njegovih sinjih očiju, koje mu otkriše da on pripada uzvišeno
me noldorskom narodu. Ali u njima stade bujati strah i čuđenje dok
je motrio Tuora gdje stoji visoko na zidu nad njime, ogrnut velikim
plastom nalik na sjenu, ispod kojega mu je vilenjačka verižnjača
blistala na prsima.
Ostadoše tako trenutak, dok je svaki pregledavao lice drugoga, a
zatim vilenjak ustade i duboko se pokloni pred Tuorovim stopalima.
10 Usporedi Silmarillion, str. 214: "Na Turgonovu molbu, Círdan sagradi sedam hitrih
brodova, a oni se otisnuše na Zapad; no nikakve se vijesti o njima više nisu vratile u
Balar, osim o jednom i posljednjem. Mornari toga broda dugo su se borili s morem,
a kad su već izgubili svaku nadu, na povratku ih prevrnu velika oluja na domak obali
Međuzemlja; ali jednoga od njih Ulmo spasi od Ossëova gnjeva, te ga valovi uzdigoše
i izbaciše na obalu Nevrasta; on je bio medu glasnicima koje je Turgon poslao iz Gon-
dolina." Usporedi također Silmarillion, str. 262.
"Tko si, gospodaru?" reče. "Dugo se mučih nesmiljenim morem.

Kaži mi: jesu li se velike mijene zbile otkako kročih tlom? Je li
Sjenka zbačena? Je li Skriveni narod izašao?"
"Nije", odgovori mu Tuor. "Sjenka je sve duža, a Skriveni su i
dalje skriti."
Tada ga Voronwë šutke promotri. "Ali tko si?" ponovno ga upi
ta. "Jer mnogo je ljeta prošlo otkako moj je narod napustio ovu
zemlju, gdje nitko otad ne živje. A sada opažam da usprkos svojoj
odori nisi jedan od njih, kao što mi se učini, već da pripadaš ljud
skome soju."
"Tako je", reče Tuor. "A nisi li ti posljednji mornar s posljednje
lađe što je iskala Zapad iz Círdanovih luka?"
"Tako je", reče vilenjak. "Ja sam Voronwë, sin Aranwëov. Ali ne
razumijem odakle znadeš moje ime i sudbinu."
"Znadem ih, jer mi se Gospodar Voda obratio jučer s večeri",
odgovori mu Tuor, "i rekao mi da će te spasiti iz Ossëova gnjeva i
poslati te amo da mi budeš vodič."
Tada u strahu i čudu Voronwë kriknu: "Govorio si s Ulmom
Moćnim? Tada su ti valjanost i usud doista golemi! Ali kamo da
te vodim, gospodaru? Jer zacijelo si kralj među ljudima, pa mnogi
jamačno slušaju tvoje naloge."
"Nije tako, ja sam odbjegli sužanj", reče Tuor, "i osamljeni od
metnik u praznoj zemlji. Ali valja mi stići do Skrivenoga kralja Tur-
gona. Znaš li kojim bih ga putem mogao pronaći?"
"Mnogo ih je koji su odmetnici i sužnji u ovim zlim danima a da
nisu rođeni takvi", odgovori mu Voronwë. "Ljudski si vladar rođe
njem, sudim. Ali sve i da si najviši među cijelim svojim narodom,
nikakva prava ne bi imao da Turgona išteš, pa bi zaludu polazio u
pohod. Jer čak i kad bih te odveo do njegovih dveri, ti kroz njih ne
bi mogao proći."
"Ne tražim da me vodiš dalje od dveri", reče Tuor. "Ondje će
se Prokletstvo odmjeriti s Ulmovim savjetom. A ako me Turgon
ne bude htio primiti, onda će moj zadatak završiti i Prokletstvo će
prevagnuti. Ali glede moga prava da tražim Turgona: ja sam Tuor,
sin Huorov i rod Húrinov, a njihova imena Turgon neće zaboraviti.
Također, u potragu idem na Ulmov nalog. Hoće li Turgon zabo-
raviti ono što je od njega jednom davno čuo: Sjeti se da posljednja

nada Noldora dolazi s Moral Ili, također: Kad se opasnost približi, iz
11
Nevrasta će pristići jedan da te opomene? Ja sam taj koji treba doći
i odjeven sam ovako u za mene pripremljenu opravu."
Tuor se začudi kad je čuo sebe da tako zbori, jer riječi što ih je
Ulmo uputio Turgonu kad je ovaj napuštao Nevrast nisu prethodno
bile znane ni njemu ni bilo komu izvan Skrivenoga naroda. Stoga
je još zaprepašteniji bio Voronwë; ali on se okrenu, pogleda prema
Moru i uzdahnu.
"Jao!" reče. "Ne bih se nikada više htio vratiti. A često prisezah
na pučini da ću, ako ikada opet stanem na kopno, u spokoju živjeti
daleko od Sjenke na Sjeveru, ili pri Círdanovim lukama, ili možda
u krasnim poljima Nan-tathrena, gdje je proljeće slađe no što srce
žudi. Ali ako je zlo naraslo dok sam lutao, pa im se sad primiče
krajnja pogibelj, onda moram poći svome narodu." Okrenuo se opet
prema Tuoru. "Povest ću te do skrivenih dveri", reče; "jer mudar
ne proturječi Ulmovim savjetima."
"Onda ćemo poći zajedno, kako nam je savjetovano", reče Tuor.
"Ali ne žali, Voronwë! Jer moje srce ti kaže da će te dugi put odvesti
daleko od Sjenke, pa će se tvoja nada vratiti Moru." 12
"I tvoja će se", reče mu Voronwë. "Ali sada je moramo napustiti
i pohitati."
"Tako je", reče Tuor. "Ali kamo ćeš me povesti, koliko daleko?
Nećemo li prvo porazmisliti kako da se snađemo u divljini, ili, ako
je taj put dugačak, kako da prođemo kroz zimu bez utočišta?"
Ali Voronwë ne htjede odgovoriti ništa određeno što se puta
tiče. "Poznata ti je snaga ljudi", reče. "A što se mene tiče, pripadam
Noldorima, pa glad mora biti duga, a zima studena, kane li pogu
biti potomka onih koji su prešli preko Neumoljiva leda. Kako pak
misliš da smo u stanju izdržati nebrojene dane na slanim morskim
11 Ulmove riječi upućene Turgonu javljaju se u XV. poglavlju Silmarilliona u ovome obliku:
"Sjeti se da jedina nada Noldora leži na Zapadu i dolazi s Mora" te "No ako se opasnost
doista približi, tad će čak iz Nevrasta pristići jedan da te opomene."
12 U Silmarillionu ne piše ništa o daljnjoj sudbini Voronwëa nakon njegova povratka u
Gondolin s Tuorom; ali u izvornoj priči ("O Tuoru i Izgnanicima iz Gondolina") bio je
jedan od onih koji su uzmogli pobjeći od razaranja toga grada - na što se odnose ove
Tuorove riječi.
pustošima? Ili nisi čuo za vilenjački putokruh? A ja još čuvam onaj

što ga svi mornari ostavljaju za sâm kraj." Zatim mu pokaza pod
svojim plaštom zapečaćeni telećak prikopčan za opasač. "Ni voda ni
nevrijeme neće mu nauditi dokle god je zapečaćen. Ali valja nam ga
štedjeti sve do velike potrebe; a nema sumnje da će jedan odmetnik i
lovac uspjeti naći i drugu hranu prije nego što se godina pogorša."
"Možda", reče Tuor. "Ali nije u svim krajevima uputno loviti, ma
koliko da je divljač mnogobrojna. A lov zadržava putovanje."
Tuor i Voronwë spremiše se sad za polazak. Tuor sa sobom uze ma

len lûk i strijele koje je nosio, uz opremu što ju je uzeo iz dvornice;
ali svoje koplje, na kojem je vilenjačkim runama sa Sjevera pisalo
njegovo ime, postavi na zid kao znamenje da je onuda prošao. Vo
ronwë ne imaše drugoga oružja do jednog kratkog mača.
Prije zore napustiše drevno Turgonovo prebivalište, pa Voronwë
povede Tuora uokolo, zapadno od strmih obronaka Tarasa i pre
ko velikoga rta. Onuda je nekoć prolazila cesta iz Nevrasta za Bri-
thombar, što je sada bila tek zelena staza između starih, tratinom
prekrivenih nasipa. Tako su zašli u Beleriand i sjeverno područje
Falasa; a kad su svrnuli prema istoku, poiskali su tamne rubove
Ered Wethrina, te ondje legli u zaklon i odmarali se sve dok dan
nije istekao u sumrak. Jer iako su drevna staništa Falathrimâ, Bri-
thombar i Eglarest, još bila vrlo daleka, ondje su sada živjeli orci, a
sav taj kraj bio je preplavljen Morgothovim uhodama: strahovao je
od Círdanovih lađa što su povremeno napadale obale na prepad, u
sprezi s vojnim upadima odaslanim iz Nargothronda.
Sad, dok su sjedili zaogrnuti u svoje plašteve poput sjena pod
brdima, Tuor i Voronwë mnogo su razgovarali. Tuor je propitkivao
Voronwëa o Turgonu, ali Voronwë mu je malo što htio reći o takvim
stvarima, već je radije govorio o boravištima na otoku Balaru, te o
Lisgardhu, zemlji tršćaka pri ušću Siriona.
"Ondje sada Eldari postaju brojniji", reče, "jer navijek u sve ve
ćem broju, iz svakoga roda, bježe onamo iz straha od Morgotha,
umorni od ratovanja. Ali ja ne ostavih svoj narod vlastitom odlukom.
Jer nakon Bragollacha i sloma Opsade Angbanda u Turgonovo srce
prvi put uđe sumnja da bi se Morgoth mogao pokazati prejakim.
Te godine odasla prve iz svoga naroda da iznutra prema van prođu
njegovim dverima: tek nekolicinu, tajnim zadatkom. Oni se spustiše

niz Sirion do obala oko ušća i ondje sagradiše brodove. Ali od njih
im ne bje nikakove vajde, osim što stigoše do velikoga Balarskog
otoka i ondje uspostaviše samotna boravišta, daleko od Morgothova
dosega. Jer Noldori ne posjeduju vještinu gradnje brodova koji dugo
mogu izdržati valove velikoga Belegaera.13
Ali kada kasnije Turgon ču da je Falas opustošen i da su po
harane drevne Brodograditeljske luke što leže ondje daleko pred
nama, i kad se pročulo da je Círdan spasio preostatak svoga naroda
i otplovio na jug do zaljeva Balar, onda on ponovno posla glasnike.
To se zbi tek nedavno, no spominjem ga se kao najdužeg dijela
svog života. Jer bijah medu onima koje on posla, ovako godinama
mlad među Eldarima. Rođen sam ovdje u Međuzemlju, u zemlji
Nevrastu. Majka mi je pripadala Sivim vilenjacima iz Falasa i bila
u rodu sa samim Círdanom - narodi Nevrasta mnogo se miješaše u
prvim danima Turgonova kraljevanja - te imam morsko srce puka
svoje majke. Stoga bijah medu odabranima, budući da nam je valjalo
stići do Círdana i zatražiti ga za pomoć pri gradnji naših brodova,
ne bi li neka poruka i molba za pomoć mogle stići do Gospodarâ
Zapada dok još nije sve izgubljeno. Ali zadržah se putem. Jer dotad
vidjeh tek malo krajeva Međuzemlja, a mi stigosmo u Nan-tathren
u proljeće te godine. Krasan je to kraj što očarava srce, Tuore, kao
što ćeš otkriti pođu li ti koraci ikada putevima duž Siriona prema
jugu. Ondje je lijek svakoj čežnji prema moru, izuzev za one koje
Prokletstvo neće otpustiti. Ondje je Ulmo tek sluga Yavanni, a ze
mlja je iznijela u život tolike krasote da ih ni zamisliti ne mogu srca
13 Usporedi Silmarillion, str. 172-3: "[Turgon je vjerovao] kako je kraj Opsade značio
početak propasti Noldora, ako im ne pristigne pomoć; stoga je kradomice poslao čete
Gondolindrima na ušće Siriona i Balarski otok. Oni ondje izgradiše brodove i otisnuše
se na krajnji Zapad prema Turgonovu nalogu, istući Valinor kako bi izmolili oprost i
pomoć od Valara; a preklinjali su morske ptice da ih vode. Ali mora bijahu divlja i široka,
a sjenke i čarolije ležahu nad njima, te je Valinor bio skriven. Tako nijedan Turgonov
poslanik nije stigao na Zapad, mnogi su se izgubili, a premalo ih se vratilo."
U jednom od "sastavnih tekstova" Silmarilliona stoji da iako Noldori "nisu poznavali
umijeće brodogradnje, a sva plovila koja bi sazdali tonula su ili su ih vjetrovi vraćali",
ipak je nakon Dagor Bragollacha "Turgon stalno držao tajno pribježište na otoku Ba-
laru", a kad su nakon Nirnaeth Arnoediada Círdan i ostatak njegova naroda pobjegli
iz Brithombara i Eglaresta u Balar, "pomiješali su se s tamošnjom Turgonovom na
seobinom". Ali ovaj element priče zatim je izbačen, tako da se u objavljenome tekstu
Silmarilliona ne spominje uspostava staništa vilenjaka iz Gondolina na Balaru.
iz gorkih sjevernih brda. U tom kraju Narog utječe u Sirion, pa se

struja više ne žuri, već teče široko i spokojno živućim livadama; svuda
oko te sjajne rijeke stjegovi lopoča rastu poput rascvale šume, a trava
je ispunjena cvjetovima, poput dragulja, poput zvona, poput crvenih
i zlaćanih plamenova, poput prostranstva raznobojnih zvijezda na
zelenome svodu. No od svega su najkrasnije vrbe Nan-tathrena,
blijedozelene, ili na vjetru srebrne, a šuštanje njihovih nebrojenih
listova čarolija je glazbe: dani i noći protreperili bi nezamijećeni dok
stajah u travi do koljena i osluškivah. Začarah se tako i zaboravih
More u svome srcu. Onuda lutah nadijevajući imena novim cvjeto
vima ili ležah u sanjama sred pjesme ptica i zujanja pčela i buba;
a ondje bih i dalje mogao živjeti sretan, zanemarivši sav svoj rod,
telerske lađe i noldorske mačeve, ali moja sudba ne htjede tako. Ili
sâm Gospodar Voda, možda; jer on bijaše snažan u tome kraju.
Tako mi u srce dođe pomisao da sazdam splav od vrbova granja
i pođem svijetlim njedrima Siriona; pa tako i učinih, a tako me i po
nesoše. Jer jednoga dana, dok bijah nasred riječne matice, odjednom
naiđe vjetar i dohvati me, te odnese daleko od Zemlje vrba, sve dolje
do Mora. Tako stigoh Círdanu kao posljednji glasnik; a od sedam
brodova što ih on sagradi na Turgonovu molbu još samo jedan ne
bijaše posve sazdan. I jedan po jedan oni otploviše prema Zapadu,
a nijedan se još nije vratio, niti je od njih pristigla ikakva vijest.
Ali slani morski zrak tada iznova probudi srce majčina roda u
meni, pa se radovah valovima i stadoh učiti sva pomorska predanja,
kao da se otprije kriju u meni. I tako, kada posljednji i najveći brod
bijaše spreman, gorio sam od želje da krenem, govoreći u mislima:
'Ako su noldorske riječi istinite, na Zapadu leže livade s kojima se
Zemlja vrba usporediti ne može. Ništa ne sahne, a proljeću konca
nema. I možda čak i ja, Voronwë, mogu onamo stići. A u najgorem,
lutanje vodama mnogo je bolje od Sjenke na Sjeveru.' I ne plaših
se, jer brodove Telera nijedna voda potopiti ne može.
Ali Veliko je more strašno, Tuore, sine Huorov; i mrzi Noldore,
jer provodi Prokletstvo Valara. Gore stvari ono krije od pogibije
što je nosi potonuće u bezdan: gnušanje, osamljenost i mahnitost;
stravu od vjetra i bure, i tišinu, i sjene, kad mine svaka nada i svakom
se živom obličju zametne trag. I mnoge ono oplakuje obale, zle i
čudnovate, i mnogi su opasni i strašni otoci posuti njime. Neću ti
mračiti srce, sine Međuzemlja, pripovijedanjem o svojoj sedmogo-
dišnjoj pečalbi na Velikome moru od Sjevera sve do samoga Juga,

ali nikada do Zapada. Jer on je nama zapriječen.
Naposljetku, u crnom beznađu, umorni od čitava svijeta, okrenu-
smo se i utekosmo prokletstvu što nas je štedjelo toliko dugo, ne bi
li nas to okrutnije pogodilo. Jer baš kad izdaleka uočismo planinu, a
ja kliknuh: 'Gle! Eno Tarasa i moga rodnog kraja', nadiže se vjetar,
a sa zapada naiđoše golemi oblaci prepuni gromova. Tada se valovi
dadoše u potjeru za nama poput živih stvorova ispunjenih pakošću,
a munje nas udaraše; kad nas razvališe do bespomoćna korita, vode
nas gnjevno poklopiše. Ali, kao što vidiš, ja bijah pošteđen; jer učini
mi se da je naišao jedan val, krupniji, pa ipak spokojniji od svih
drugih, te me dohvatio, podigao s broda i ponio visoko na svojim
ramenima, a kad se prevalio preko kopna, zbacio me na tlo i zatim
otekao, prelivši se natrag preko litice u velikome slapu. Ondje sam
sjedio tek oko sata kad si naišao na me, još ošamućenog morem.
I još ćutim strah od njega, a gorko mi nedostaju svi prijatelji koji
sa mnom tako dugo i tako daleko putovahu, s onu stranu vidika
smrtnih zemalja."
Voronwë uzdahnu, a zatim progovori tiše, kao za sebe. "Ali ve
oma sjajne bijahu zvijezde na obodu svijeta, kad bi se povremeno
oblaci oko Zapada pomaknuli u stranu. Ipak, jesmo li to ugledali
samo nove, još dalje oblake, ili smo doista opazili, kako neki sma
trahu, gorje Pelóri oko izgubljenih žalova našega davnašnjeg doma,
ne znam. Daleko, daleko ondje ono stoji, a nitko iz smrtnih zemalja
nikada se više njega domoći neće, sudim." Zatim Voronwë ušutje;
jer pala je već noć, a zvijezde sjahu bijele i studene.
Uskoro potom Tuor i Voronwë ustadoše, okrenuše leđa moru i kre

nuše na svoje dugo putovanje mrakom; o njemu se nema mnogošto
kazati, jer Ulmova je sjena optakala Tuora, pa ih nitko ne vidje gdje
prolaze, šumom ili stijenama, poljem ili močvarom, između zalaska
i izlaska sunca. Ali navijek su oprezno kročili, kloneći se noćnookih
Morgothovih lovaca i po strani ostavljajući utabane puteve vilenja
ka i ljudi. Voronwë im je odabirao put, a Tuor ga je slijedio. Nije
postavljao uzaludna pitanja, ali dobro je zapazio da uvijek idu na
istok duž poteza sve višega gorja te da se nikako ne okreću prema
jugu: to ga začudi, jer je vjerovao, kao uostalom i gotovo svi vilenjaci
i ljudi, da Turgon boravi daleko od bojišnica Sjevera.
Polagano su se kretali sumrakom ili noću tim divljim bespućem,

a oštra je zima hitro naišla iz Morgothove kraljevine. Premda su im
brda pružala zaklon, vjetrovi bijahu snažni i britki, pa visočja uskoro
pokri dubok snijeg, koji zamete prijevoje i napada na šume Núatha
14
prije nego što s njih posve otpade sasušeno lišće. Stoga, iako su
krenuli prije sredine mjeseca narquelië, hísimë stiže s jetkim mrazom
baš dok su se bližili izvorima Naroga.
Ondje se zaustaviše krajem umorne noći u sivu svjetlu zore; a
Voronwë pade u očaj kad pogleda oko sebe u tuzi i strahu. Ondje
gdje nekada ležaše krasno jezero Ivrin u velikoj kamenoj zdjeli iz
dubljenoj vodama slapa, a svud oko njega bijaše šumom obrasla
udubina pod brdima, on sada vidje oskvrnut i opustošen kraj. Drveće
bijaše spaljeno ili iščupano, a kameni obodi jezera razbijeni, pa se
tako vode Ivrina razlijevahu kojekuda, stvorivši veliku beživotnu ba
ruštinu sred tog razaranja. Sve je sada bilo tek naplavina zamrznuta
gliba, a vonj truleži nalijegao je na tlo poput smradne maglice.
"Jao! Zar je zlo čak i ovamo stiglo?" kriknu Voronwë. "Ovo
mjesto nekoć bijaše daleko od grožnje Angbanda; ali Morgothovi
prsti sežu navijek dalje."
"Baš kao što mi Ulmo kaza", reče Tuor; "Vrela su zatrovana, a
moja se moć povlači iz voda ove zemlje."
"Ipak," reče Voronwë, "ovuda je prošla neka pakost mnogo snaž
nija od orkovske. Strah tišti ovo mjesto." I on stade pretraživati
rubove gliba, sve dok odjednom ne stade u mjestu i opet ne kriknu:
"Tako je, veliko zlo!" I pozva Tuora, pa kad Tuor onamo stiže, ugle
da procijep poput goleme brazde što se udaljavala prema jugu, a s
obje strane, ovdje zamrljani, ondje stvrdnuti i bjelodani od mraza,
ležali su tragovi velikih stopa s pandžama. "Vidi!" reče Voronwë,
a lice mu bijaše blijedo od užasa i gnušanja. "Ovdje je još nedavno
bio Veliki pozoj iz Angbanda, najgroznije stvorenje Neprijateljevo!
Zadatak kojim smo pošli Turgonu već kasni. Valja nam pohitati."
* * *
14 Šume Núatha ne spominju se u Silmarillionu i nisu obilježene na pripadajućemu zem

ljovidu. Pružale su se na zapad od gornjeg dijela toka Naroga prema izvoru rijeke
Nenning.
Dok je još to govorio, začuše krik iz šume, pa se ukočiše u mjestu

poput sivih kamenova, osluškujući. Ali to bijaše lijep glas, premda
ispunjen tugom, a činilo se da uporno zaziva neko ime, kao da traži
nekoga izgubljenog. I dok su tako čekali, između stabala pomoli se
netko, te vidješe da je to visok čovjek, naoružan, odjeven u crno, s
isukanim dugim mačem; začudiše se, jer oštrica mača također bijaše
crna, ali rubovi joj blistahu sjajno i hladno. Nesreća mu bijaše ureza
na u lice, a kad ugleda ruševine Ivrina, stade glasno zapomagati od
tuge, kazivajući: "Ivrin, Faelivrin! Gwindor i Beleg! Jednom ovdje
bijah izliječen. Ali sad više nikada neću popiti gutljaj mira."
Zatim se hitro udaljio prema Sjeveru, kao netko tko progoni,
ili ide vrlo žurnim zadatkom, a čuli su kako zapomaže Faelivrin,
Finduilas! sve dok mu glas ne iščeznu u šumi.15 Ali nisu znali da je
Nargothrond već pao, te da je ovo Túrin, sin Húrinov, Crni mač.
Tako su se samo na trenutak, i nikada više, susreli putovi tih rođaka,
Túrina i Tuora.
Kada je Crni mač prošao, Tuor i Voronwë nastavili su još malo
svojim putem, iako se razdanilo; jer spomen na njegovu tugu teško
ih je tištao, a nisu mogli podnijeti ostanak uz oskvrnuti Ivrin. Ali
nedugo su zatim poiskali skrovište, jer cijeli su kraj sad prožimale zle
slutnje. Spavali su malo i nespokojno, a dan se s vremenom smračio
i stao je padati obilan snijeg, dok je noć donijela ciči mraz. Nakon
toga ni snijeg ni led nimalo nisu popuštali, pa je pet mjeseci Oštra
zima, dugo još pamćena, cio Sjever držala u stisku. Sad, Tuor i Vo
ronwë su, na mukama od studeni, strahovali da ih snijeg ne otkrije
neprijateljskim lovcima ili da ne upadnu u skrivenu opasnost pod
prijetvornom krinkom. Devet dana držali su se puta, sve sporije i
sve bolnije, a Voronwë je svrnuo malo na sjever, sve dok nisu prešli
tri izvorna pritoka Teiglina; zatim je nastavio opet na istok, sišavši s
gorja i kročivši oprezno, sve dok nisu prešli Glithui i došli do potoka
Malduina, što bijaše smrznut i crn.16
15 Usporedi Silmarillion, str. 229: "[Gwindora prepozna] Finduilas, kći kralja Orodretha, i
srdačno ga dočeka, budući da ga je ljubila prije Nirnaetha, a Gwindor zauzvrat toliko lju
bio njezinu ljepotu da ju je nazvao Faelivrin, što znači sunčev sjaj u jezerima Ivrina."
16 Rijeka Glithui ne spominje se u Silmarillionu i ime joj nije navedeno na zemljovidu,
iako je ondje prikazana: to je pritok Teiglina što se spaja s tom rijekom nešto sjevernije
od utoka Malduina.
Tada Tuor reče Voronwëu: "Oštar je ovaj mraz i smrt mi se bliži,

iako možda ne i tebi." Jer sada su bili u zlu položaju: odavno već nisu
pronašli nikakve hrane u divljini, a putokruh im je bio na izmaku;
bili su i promrzli i iznureni. "Strašno je biti zarobljen između Valar-
skoga prokletstva i Neprijateljeve pakosti", reče Voronwë. "Zar sam
utekao morskim ždrijelima samo da bih počinuo pod snijegom?"
Ali Tuor reče: "Koliko nam još valja putovati? Jer napokon se,
Voronwë, moraš riješiti tajnosti preda mnom. Vodiš li me pravo,
i kamo me vodiš? Jer, ako mi valja utrošiti posljednju snagu, znao
bih u koju će svrhu to biti."
"Vodio sam te pravo koliko mi je sigurnost dopuštala", odgovori
Voronwë. "Znaj sad stoga da Turgon još nastava sjever eldarske
zemlje, premda malo tko u to vjeruje. Već mu se primakosmo. No
još su pred nama mnoge lige, čak i mjereno letom ptice; a nama
još valja prijeći Sirion, dok veliko zlo, možda, leži pred njime. Jer
uskoro moramo stići do Glavne ceste što se nekoć spuštala od Mi-
nasa kralja Finroda do Nargothronda.17 Neprijateljevi će se sluge
onuda kretati i stražariti."
"Smatrah se najprekaljenijim među ljudima", reče Tuor, "i iz
držali jade mnogih zima u gorju; ali tada imadoh pećinu za leđima
i oganj, a sada dvojim da ću imati snage otići mnogo dalje ovako
gladan po tako oštru vremenu. Ali pođimo dalje koliko budemo
mogli, prije nego što nas nada izda."
"Druge nam nema," reče Voronwë, "osim da ovdje legnemo i
pričekamo snježni san."
Stoga su cijeloga tog gorkog dana prtili dalje, sudeći dušmansku
pogibelj manjim zlom od zime; ali kako su odmicali, zatjecali su sve
manje snijega, jer sada su se opet spuštali na jug u dolinu Siriona,
a gorje Dor-lómin ostavili su daleko za sobom. U sâm smiraj dana
naišli su na Glavnu cestu u dnu visoka šumovita obronka. Odjednom
do njih dopriješe glasovi, pa oprezno proviriše kroz stabla i ugledaše
crvenu svjetlost pod sobom. Postrojba orka utaborila se posred ceste,
okupljena oko velikog krijesa.
17 Ova se cesta spominje u Silmarillionu na str. 224: "[Drevna cesta] što je vodila niz dugi
tjesnac Siriona, pokraj otoka na kojem je stajao Finrodov Minas Tirith i dalje, preko
zemlje između Malduina i Siriona i uz rub Brethila sve do Teiglinskog prijelaza."
18
"Gurth an Glamhoth!" procijedi Tuor. "Sad će se mač isukati
ispod plašta. Izložit ću se smrti ne bih li ovladao onom vatrom, a
čak bi i orkovsko meso sada bilo dobar plijen."
"Ne!" reče Voronwë. "Na ovome pohodu samo krinka služi. Mo
raš se odreći te vatre, ili se odrekni Turgona. Ova četa nije jedina u
divljini: ne opaža li tvoj smrtni vid udaljeni plamen drugih taborišta
na sjeveru i na jugu? Metež će cijelu vojsku navući na nas. Počuj me,
Tuore! Zakon Skrivenoga kraljevstva ne dopušta da itko pristupi
ulazu s dušmanima za petama; a ja taj zakon prekršiti neću, ni na
Ulmov nagovor ni zbog smrti. Izazoveš li orke, napustit ću te."
"Neka ih, onda", reče Tuor. "Ali možda još doživim dan kad se
neću morati odšuljati od šačice orka poput ustrašena pseta."
"Ta hajde!" reče Voronwë. "Ne raspravljajmo, da nas ne nanjuše.
Za mnom!"
Stao se šuljati između stabala prema jugu, niz vjetar, dok nisu
stigli na pola puta između te orkovske vatre i sljedeće duž ceste.
Ondje je zastao i dugo nepomično osluškivao.
"Ne čujem nikakvo kretanje cestom," reče, "ali ne znamo što bi
moglo vrebati u sjenama." Proviri preda se u tminu i strese se. "Zrak
je zao", promrmlja. "Jao! Ondje leže zemlja za kojom tragamo i
nada u život, ali između kroči smrt."
"Smrt je posvuda oko nas", reče Tuor. "Ali meni je preostalo
snage tek za najkraći put. Ovdje moram prijeći ili poginuti. Pouzdat
ću se u Ulmov plašt, a on će i tebe prekriti. Sada ja vodim dalje!"
Rekavši to, prikrade se granici ceste. Zatim prigrli Voronwëa i obo
jicu zakrili naborima sivoga plašta Gospodara Voda, te iskorači.
Sve bijaše nepomično. Hladni je vjetar uzdisao dok je šibao drevnom

cestom. Zatim je, odjednom, i on utihnuo. Tuor je osjetio promjenu
u zraku, kao da je to dah iz Morgothove zemlje nakratko posustao
te je, slab poput spomena na More, naišao lahor sa Zapada. Poput
18 "Smrt Glamhothu!" To je ime, premda se ne javlja ni u Silmarillionu ni u Gospodaru

prstenova, bilo uvriježen izraz za orke na sindarinskom jeziku. Značenje je "rulja koja
galami", "čopor koji graji"; usporedi Gandalfov mač Glamdring te Tol-in-Gaurhoth,
Otok (čopora) vukodlaka.
sive maglice na vjetru prešli su kamenu cestu i zašli u gustiš na nje

zinu istočnom rubu.
Odjednom je odnekud izbliza dopro divlji krik, kojem su odgo
vorili mnogi drugi niz granice ceste. Resko je zatulio rog i začuo se
topot trčanja. Ali Tuor se nije smeo. Dovoljno je upoznao orkovski
jezik za svoga ropstva, pa je znao što znače ti krici: stražari su ih
nanjušili i čuli, ali nisu ih i vidjeli. Sad su se dali u lov. Očajnički se
spoticao i šuljao dalje s Voronwëom uza se, uz dugu kosinu duboko
obraslu štipavcem i borovnicom među čvorovima oskoruša i niskih
breza. Zastali su na vrhu grebena, osluškujući povike iza sebe i or
kovski lom u niskom raslinju pod sobom.
Pokraj njih je jedna gromada pomaljala glavu iz gusto ispreple
tena vrijesa i kupinjaka, a ispod nje nalazila se jazbina kakvu bi
progonjena zvjerka mogla potražiti u nadi da će tako izbjeći potjeru,
ili barem okrenuta leđima stijeni skupo prodati svoj život. Dolje
u tu tamnu sjenu Tuor je povukao Voronwëa te su legli jedan do
drugog pod sivim plaštem i samo dahtali poput umornih lisica. Nisu
prozborili ni riječi; sva im se pozornost skupila u ušima.
Krici lovaca polako su jenjali; jer orci nikada nisu zadirali duboko
u divljinu s obje strane, već su radije pretraživali cestu po dužini,
ovamo i onamo. Nisu naročito sumnjali da se radi o zaostalim bje
guncima, već su se plašili uhoda i izvidnika svojih naoružanih duš-
mana; jer Morgoth nije postavio stražu na cestu ne bi li ulovio Tuora
i Voronwëa (o kojima tada još nije znao ništa), niti bilo koga tko bi
naišao sa zapada, već kako bi uvrebao Crnoga mača, u slučaju da
on pobjegne i nada se u potjeru za zarobljenicima iz Nargothronda,
primivši pritom, možda, pomoć iz Doriatha.
Noć je prošla i mukla je tišina ponovno nalegla na te puste kra
jeve. Iznuren i iscrpljen, Tuor je spavao pod Ulmovim plaštem; ali
Voronwë se iskrao i uspravio poput stijene, šutljiv i nepomičan, te
vilenjačkim očima stao prozirati sjene. Tuora je probudio u prasko
zorje, a kad je ispuzao, vidio je da se vrijeme zasad doista popravilo,
te su se crni oblaci otkotrljali u stranu. Zora je bila rumena, a daleko
pred sobom vidio je vrhove neznana gorja gdje svjetlucaju spram
vatre na istoku.
Tada je Voronwë prigušeno kazao: "Alae! Ered en Echoriath, ered

19
e-mbar nín!" Jer znao je da gleda Kružno gorje i zidine Turgonove
kraljevine. Pod njima je, istočno, u dubokoj i sjenovitoj dolini ležao
Sirion krasni, što ga pjesma slavi; a iza njega se, obavijena izmagli
com, siva zemlja uspinjala od rijeke prema razlomljenim brdima u
podnožju planina. "Ondje leži Dimbar", reče Voronwë. "Da smo
bar tamo! Jer naši se dušmani rijetko usuđuju kretati onuda. Tako
je barem nekoć bilo, dok je Ulmova moć snažno tekla Sirionom.
20
Ali sada je možda sve izmijenjeno - izuzev pogibelji rijeke: tu je
već duboka i brza, te ju je čak i Eldarima opasno prijeći. Ali dobro
sam te vodio; jer ondje svjetluca gaz Brithiach, tek malo južnije,
gdje je rijeku prelazila Istočna cesta što je u davnini išla sve od
Tarasa na zapadu. Nitko se više ne usuđuje onuda proći, izuzev
u prijekoj potrebi, ni vilenjak ni čovjek ni ork, budući da ta cesta
vodi u Dungortheb i stravični kraj između Gorgorotha i Melianina
pojasa; a odavna je već zarasla u divljinu ili se svela na puku stazu
sred korova i trnjaka."21
Tada Tuor pogleda kamo mu je Voronwë pokazao te opazi da u
daljini kao da svjetluca voda tekućica na letimičnu svjetlu zore; ali
mrak se nadvijao iza nje, ondje gdje se velika šuma Brethil uspinjala
u daljinu na jug do daleke visoravni. Sad se oprezno spustiše niz
obronak doline, sve dok napokon nisu stigli do drevne ceste što se
spuštala s raspuća na granicama Brethila, gdje se križala s glavnom
cestom iz Nargothronda. Tada Tuor vidje da su se približili Sirionu.
Obale njegova duboka usjeka na tom su se mjestu širile, a njegove
vode, zagušene golemom naplavinom kamenja,22 rasprostrle su se u
široke pličine, pune mramora namreškanih potočića. Nedaleko odatle
19 Echoriath: Kružno gorje oko ravnice Gondolina; ered e-mbar nín: gorje mojega doma.
20 U Silmarillionu, na str. 219. Beleg iz Doriatha kazao je Túrinu (neko vrijeme prije
sadašnje radnje) da su orci načinili cestu kroz prolaz Anach, "pa Dimbar kojim je nekoć
vladao mir, propada pod Crnom rukom".
21 Ovom su cestom Maeglin i Aredhel utekli u Gondolin dok ih je gonio Eöl (Silmarillion,
XVI. poglavlje); a kasnije su Celegorm i Curufin pošli njome nakon što su bili izgnani iz
Nargothronda (isto, str. 191-2). Jedino se u ovome tekstu spominje njezin produžetak
na zapad prema Turgonovu drevnome domu u Vinyamaru podno gore Taras: a njezina
trasa nije obilježena na zemljovidu nakon križanja sa starom južnom cestom za Nargoth-
rond na sjeverozapadnome rubu Brethila.
22 Ime Brithiach sadrži sastavnicu brith, "šljunak", koja se također zatječe u imenima rijeke
Brithon i luke Brithombar.
rijeka se opet sjedinjavala, dubila novo korito i otjecala prema šumi

te daleko odatle iščezavala u gustoj maglici koju mu oči nisu mogle
prozreti; jer ondje je ležala, iako njemu neznana, sjeverna međa
Doriatha unutar sjene Melianina pojasa.
Tuor htjede smjesta požuriti do gaza, ali Voronwë ga obuzda i
reče: "Preko Brithiacha ne možemo za dana, a ni dok je još potjera
iole moguća."
"Zar da onda sjednemo ovdje i trunemo?" reče Tuor. "Jer takva
će mogućnost ostati sve dok Morgothova vladavina istrajava. Dođi!
Pod sjenkom Ulmova plašta moramo poći dalje."
Voronwë se još kolebao, te je pogledao natrag prema zapadu;
ali staza iza njih bila je pusta, a svuda oko njih bilo je tiho, izuzev
hučanja voda. Pogledao je uvis, a nebo je bilo sivo i prazno, jer se
nijedna jedina ptica nije kretala. Tad mu se odjednom lice ozari
radošću i on uskliknu: "Dobro je! Brithiach još čuvaju Neprijateljevi
neprijatelji. Orci nas ovuda neće slijediti; pod plastom sad možemo
prijeći bez daljnjega dvoumljenja."
"Što si to novo vidio?" upita ga Tuor.
"Kratko li vide smrtni ljudi!" reče Voronwë. "Vidim Orlove s
Crissaegrima, a oni dolaze ovamo. Motri sad malo!"
Tada Tuor stade i zagleda se; uskoro visoko u zraku uoči tri oblič
ja kako zamasima snažnih krila dolijeću s dalekih gorskih vrhunaca,
sad opet optočenih oblacima. Polako su se spuštali u širokim kru
govima, a zatim se odjednom obrušili prema namjernicima; ali prije
nego što ih je Voronwë uzmogao dozvati, okrenuli su se u širokom
luku i zamahu te odletjeli na sjever duž poteza rijeke.
"Pođimo sada", reče Voronwë. "Ako je u blizini ijedan ork, ležat
će šćućuren nosom uz tlo sve dok orlovi daleko ne odmaknu."
Smjesta su požurili niz dug obronak te prešli Brithiach, kora
cajući često po suhome duž šljunčanih prudi ili gacajući pličinama
što su im sezale tek do koljena. Voda je bila bistra i vrlo hladna, a
led se nahvatao na plitkim jezercima, gdje su se potočići u lutanju
zagubili među kamenjem; ali nikada, čak ni u Oštroj zimi kad je pao
Nargothrond, smrtonosni dah sjevera nije mogao zalediti glavnu

maticu Siriona.23
Na suprotnoj strani gaza naišli su na vododerinu, naizgled korito
nekog starog potoka, kuda više nije tekla voda; no nekoć je, činilo se,
bujica ondje usjekla duboku jarugu pri spuštanju sa sjevera iz planina
Echoriatha, odakle je nanijela sve kamenje Brithiacha u Sirion.
"Napokon ga nenadano nađosmo!" uzviknu Voronwë. "Vidi!
Ovdje je ušće Suhe rijeke, a to je put kojim moramo poći."24 Tad su
zašli u jarugu, a kako je ona svrnula na sjever medu strme obronke
toga kraja, tako su joj se obale uzdigle s obje strane, pa se Tuor stao
spoticati u tmini po kamenju kojim joj je bilo prekriveno korito.
"Ako je ovo put," reče, "onda je zao za umorne."
"Ipak, to je put do Turgona", reče Voronwë.
"Onda se još više čudim", reče Tuor, "što mu ulaz leži na otvore
nome i nebranjen. Očekivao sam pronaći velike dveri pod snažnom
stražom."
"Njih tek imaš vidjeti", reče Voronwë. "Ovo je samo prilaz. Pu
tem ga nazivam; no njime nitko nije prošao već više od tristo go
dina, izuzev rijetkih i tajnih glasnika, a Noldori uložiše svu svoju
vještinu da ga prikriju nakon ulaska Skrivenoga naroda. Leži li na
otvorenome? Bi li bi ga prepoznao da ti netko iz Skrivenoga kra
ljevstva nije vodič? Ili bi pretpostavio da je to tek djelo vremena i
voda u divljini? I zar ono nisu Orlovi, kao što si vidio? To je rod
Thorondora, koji nekoć življaše čak na Thangorodrimu, prije nego
23 U usporednoj inačici teksta na ovome mjestu, koja je gotovo sigurno bila odbačena u
korist ovdje navedene, putnici nisu prešli Sirion preko gaza Brithiach, već su stigli do
rijeke nekoliko liga sjeverno odatle. "Mučnim su koracima doprtili do obale rijeke, a
ondje Voronwë viknu: 'Gle čuda! I dobra i zla slutnja leže u njemu. Sirion se zaledio,
premda nijedna pripovijest ne spominje takvo što sve od dolaska Eldara s Istoka. Tako
možemo prijeći i uštedjeti si mnoge naporne milje, preduge za našu snagu. Ipak, tako
su i drugi mogli prijeći, ili nas mogu slijediti.'" Prešli su rijeku preko leda bez poteškoća,
te "tako Ulmovi savjeti svrću Neprijateljevu pakost u korist, jer je njihov put time bio
skraćen, te su na izmaku svoje nade i snage Tuor i Voronwë naposljetku stigli do Suhe
rijeke na mjestu gdje je istjecala iz vanjskih litica gorja."
24 Usporedi Silmarillion, str. 134: "Ali postojao je podzemni prolaz pod planinama koji
su u tami svijeta prorovale vode što istjecahu kako bi se pridružile pritocima Siriona; a
ovaj je put pronašao Turgon i njime dospio do zelene doline među planinama i ugledao
otok-brijeg od čvrsta glatka kamena koji je ondje stajao; jer je dolina bila veliko jezero
u drevnim danima."
što Morgoth postade toliko moćan, a sada nastava Turgonovo gorje,

sve od Fingolfinove pogibije.25 Samo oni izuzev Noldora znaju za
Skriveno kraljevstvo i stražare nebom nad njim, iako se zasad još
nijedan Neprijateljev sluga nije usudio uzletjeti u visoki zrak; a oni
donose mnoge vijesti Kralju o svemu što se kreće po izvanjskim
zemljama. Da smo bili orci, ne sumnjaj da bi nas ščepali i s velike
visine bacili na bešćutne stijene."
"Ne sumnjam u to", reče Tuor. "Ali također mi pada na pamet
pitanje hoće li sada do Turgona brže od nas samih doprijeti vijest o
našemu dolasku. A je li to dobro ili zlo, samo ti možeš kazati."
"Niti dobro, niti zlo", reče Voronwë. "Jer kroz Čuvane dveri
ne možemo neopaženo proći, očekivali nas ondje ili ne; a dođemo
li onamo, Straži neće trebati dojava da nismo orci. Ali za prolaz
nam treba ozbiljnija molba od te. Jer i ne pretpostavljaš, Tuore, s
kolikom ćemo se pogibelji tada suočiti. Ne krivi me, kao da te ne
upozorih, za ono što se tada može zbiti; neka se doista iskaže moć
Gospodara Voda! Jer samo u toj nadi bijah voljan povesti te, a ako
nas ona iznevjeri, onda ćemo stradati izvjesnije nego od svih pogi
belji divljine i zime."
Ali Tuor reče: "Ne sluti više zlo. Smrt u divljini izvjesna je; a
još dvojim u smrt na Dverima, ma što ti kazao. Vodi me svejedno
dalje!"
Mnogo su milja mučno prešli kamenjem Suhe rijeke, sve dok više
nisu mogli dalje, i kad je večer u duboki usjek donijela mrak; tada
su se ispeli na istočnu obalu, postigavši već do razlomljenih brda
što su ležala u podnožju gorja. I Tuor pogleda uvis i vidje da se
ono uzdiže drugačije od bilo kojega gorja što ga je dotada vidio; jer
litice mu bijahu poput glatkih zidina, svaka naslagana iznad i iza
25 U Silmarillionu se ne navodi da su veliki orlovi ikada živjeli na Thangorodrimu. U

XIII. poglavlju (str. 118) Manwë je "poslao jato orlova, zapovjedivši im da se nastane
na sjevernim liticama i stražare nad Morgothom"; dok u XVIII. poglavlju "Thoron-
dor doletje žurno iz svojega visokog gnijezda među vrhuncima Crissaegrima" da spasi
Fingolfinovo tijelo pred dverima Angbanda. Usporedi također Povratak kralja VI 4:
stari Thorondor "koji je svoja gnijezda savio na nepristupačnim vrhuncima Kružnoga
gorja dok je Međuzemlje bilo još mlado". Najvjerojatnije je zamisao o Thorondorovu
prvotnom boravku na Thangorodrimu, koja se zatječe i u jednom ranom tekstu Silmaril-
liona, poslije bila odbačena.
one pod sobom, kao da su to velike kule s mnogo strmih katova. Ali
dan bijaše izmaknuo i cijeli je taj kraj bio siv i zamagljen, a dolinu
Siriona zastirala je sjena. Tada ga Voronwë povede do plitke špilje
u obronku što je gledala na samotno prigorje Dimbara; ušuljaše se
u nju i zalegoše skriveni; pojeli su posljednje mrvice hrane, bilo im
je hladno i bili su umorni, ali nisu zaspali. Tako su Tuor i Voronwë
u sumrak osamnaestoga dana mjeseca hísimë, trideset sedmoga od
početka putovanja, došli do kula Echoriatha i Turgonova praga, uz
Ulmovu moć umaknuvši i Prokletstvu i Pakosti.
Kad se prvi tračak dana sivo probio kroz izmaglice Dimbara,
odšuljali su se natrag u Suhu rijeku, kojoj je smjer uskoro potom svr
nuo na istok, vijugajući naviše sve do samih gorskih zidina; a ravno
pred njima nadvila se golema litica što se okomito i naglo uzdizala
iz strma obronka na kojem je rastao isprepleten gustiš trnovitih
stabala. Kamenita je jaruga zalazila u taj gustiš, gdje je još vladao
noćni mrak; oni zastadoše, jer su strane jaruge gotovo do dna bile
obrasle trnjem, koje je svojim prožetim granjem tvorilo i gust krov
nada njom, tako nizak da su često Tuor i Voronwë morali puzati
pod njim poput zvjeradi što se krišom vraća u brlog.
Ali napokon, kad su s velikim trudom stigli do samoga podnožja
provalije, pronašli su otvor, svojevrstan ulaz u tunel što su ga pri
istjecanju iz srca toga gorja u tvrdoj stijeni probile vode. Ušli su;
unutra nije bilo ni tračka svjetlosti, ali Voronwë je postojano napre
dovao, dok ga je Tuor slijedio držeći mu ruku na ramenu, pomalo
zguren, jer je svod bio nizak. Tako su neko vrijeme naslijepo išli
dalje, korak po korak, sve dok učas nisu osjetili da im je tlo pod
nogama ravnije i da više nema rastresita kamenja. Tada zastadoše
i zadihano uzeše osluškivati. Zrak im se doimao svježim i izdašnim
te su ćutjeli da je oko njih i nad njima velik prostor; ali sve je bilo
tiho, čak se ni kapanje vode nije čulo. Tuoru se učini da se Voronwë
zabrinuo i da dvoji, te prošapta: "Gdje li su, onda, te Čuvane dveri?
Ili smo ih već doista prošli?"
"Ne", reče Voronwë. "No ipak sam u čudu, jer neobično je da se
ma koji pridošlica može ovako daleko došuljati a da ga ne zaustave.
Bojim se nekog napada u mraku."
Ali njihov šapat pobudi uspavane odjeke, a oni se pojačaše i
umnožiše te rasprostriješe svodom i neopazivim zidovima, sikćući
i mrmoreći poput zvuka mnogih kradomičnih glasova. I još dok je

jeka zamirala u kamenu, Tuor začu iz srca tame glas kako govori
vilenjačkim jezicima: isprva Plemenitim govorom Noldora, koji nije
znao; a zatim jezikom Belerianda, premda na način pomalo stran
njegovim ušima, kao da pripada narodu što je odavna razdvojen od
svojega roda.26
"Stojte!" reče. "Ne mrdajte! Ili ćete umrijeti, bili vi dušmani ili
prijatelji."
"Prijatelji smo", reče Voronwë.
"Onda postupite kako tražimo", reče glas.
Jeka njihovih glasova odbi se u tišinu. Voronwë i Tuor stajahu
nepomično, a Tuoru se učini da je prošlo mnogo sporih minuta, dok
mu je srce stezao strah kakav mu nije donijela nijedna druga pogibelj
njegova puta. Zatim naiđe topot stopa i stade jačati do koracanja
glasna poput marširanja trolova u tom šupljem prostoru. Odjednom
kukma bi skinuta s vilenjačke svjetiljke i njezin se sjajni snop okrenu
prema Voronwëu pred njim, ali Tuor ne vidje ništa do zasljepljujuće
zvijezde u tami; a znao je da se ne može ni pokrenuti dokle god taj
snop sja u njega, ni da utekne ni da pohita dalje.
Načas bijahu tako sapeti okom svjetiljke, a zatim glas prozbori
opet, kazavši: "Pokažite lica!" I Voronwë zabaci kukuljicu te mu
lice zasja pod svjetlošću zrake tvrdo i jasno, kao iz kamena isklesa
no; a Tuor se začudi kad vidje njegovu ljepotu. Zatim on ponosito
prozbori, kazavši: "Ne znaš li koga to vidiš? Ja sam Voronwë, sin
Aranwëov, iz Fingolfinove kuće. Ili me već nakon nekoliko ljeta
zaboraviše u vlastitome kraju? Lutao sam daleko od spomena na
Međuzemlje, no ja se tvojega glasa sjećam, Elemmakile."
26 U Silmarillionu ne piše ništa konkretno o govoru vilenjaka iz Gondolina: ali ovaj odlo
mak navodi na zaključak da je nekima od njih bilo uobičajeno služiti se Uzvišenim
govorom (Quenyom). U jednom kasnom lingvističkom eseju navodi se da je u Tur-
gonovoj kući kvenijski jezik bio u svakodnevnoj uporabi, te da je to bio Eärendilov
materinji jezik; ali "za većinu žitelja Gondolina to je postao jezik iz knjiga, te su se kao
i drugi Noldori u svakodnevnom govoru služili sindarinskim". Usporedi Silmarillion,
str. 139: nakon Thingolove zapovijedi "Izgnanici preniješe sindarinski jezik u svoju
svakodnevnu upotrebu, te su Uzvišenim govorom Zapada razgovarali jedino noldorski
kneževi između sebe. No taj je govor zauvijek živio kao jezik znanosti, gdje god da je
itko od toga naroda živio."
"Onda se Voronwë sjeća i zakona svojega kraja", rekao je glas.

"Kako je na zapovijed otišao odavde, pravo mu je da se vrati. Ali
ne i da amo dovede nikakva stranca. Tim je činom svoje pravo po
ništio, te ga kao zarobljenika valja odvesti kralju da mu presudi. Što
se stranca tiče, bit će pogubljen ili utamničen prema sudu Straže.
Dovedi ga amo da mogu donijeti sud."
Tada Voronwë povede Tuora prema svjetlosti, a dok su prila
zili, mnogi Noldori, odjeveni u verižnjače i naoružani, iskoračiše iz
tame i okružiše ih s isukanim mačevima. A Elemmakil, zapovjed
nik Straže, koji je nosio blistavu svjetiljku, stade ih dugo i pomno
razgledavati.
"Čudim ti se zbog ovoga, Voronwë", reče. "Dugo bijasmo pri
jatelji. Zašto me onda tako okrutno siliš da stanem između zakona
i našega prijateljstva? Sve i da si ovamo nepozvana doveo nekog
iz drugih noldorskih kuća, već bi i to dovoljno bilo. Ali pružio si
saznanje o Putu smrtnome čovjeku - jer prema očima mu opažam
kojega je soja. No nikada više ne može on slobodno otići, jer znade
tajnu; a kao pripadnika tuđinskog soja koji se odvažio ući, valja mi
ga pogubiti - sve ako ti i jest prijatelj drag."
"U širokim zemljama što vani leže, Elemmakile, štošta te čud
no može snaći, i nenadane te zadaće dopasti mogu", odvrati mu
Voronwë. "Drugačiji se lutalica vraća nego što je odlutao. Ovo što
učinih, učinih po zapovijedi višoj od zakona Straže. Jedino Kralj
može suditi meni i onomu koji sa mnom stiže."
Zatim Tuor prozbori, jer više ne bijaše u strahu. "Dolazim s Vo-
ronwëom, sinom Aranwëovim, jer njega Gospodar Voda imenova
za mojeg vodiča. S tim ciljem on bijaše izbavljen od gnjeva Mora i
Prokletstva Valara. Jer ja to stižem po Ulmovu zadatku sinu Fin-
golfinovu, kojemu ću ga povjeriti."
Nato Elemmakil pogleda Tuora u čudu. "Tko si onda?" reče.
"I odakle stižeš?"
"Ja sam Tuor, sin Huorov, iz Hadorove kuće i roda Húrinova, a
ta imena, kazano mi je, nisu neznana u Skrivenome kraljevstvu. Iz
Nevrasta stigoh kroz mnoge pogibelji u potrazi za njime."
"Iz Nevrasta?" reče Elemmakil. "Kazuje se da ondje nitko više
ne živi, sve otkako se naš narod odselio."
"Kazuje se kako i jest", odvrati mu Tuor. "Prazni i hladni dvori

Vinyamara stoje. No odatle stižem. Odvedi me sad onomu koji sazda
te drevne dvornice."
"O tako velikim pitanjima suditi ne mogu", reče Elemmakil. "Sto
ga ću vas povesti na svjetlost koja će možda objaviti više i predati
vas Čuvaru Velikih dveri."
Zatim izda zapovijed, pa Tuora i Voronwëa postaviše između
visokih stražara, dvojice pred njima i trojice za njima; njihov ih za
povjednik povede iz špilje Predstraže te zađoše, učini im se, u ravan
prolaz, gdje su dugo hodali ravnim podom, sve dok blijeda svjetlost
nije zasjala pred njima. Tako su naposljetku stigli do široka luka s
visokim stupovima s obiju strana, isklesanim iz stijene, među koji
ma je visjela velebna rešetka od iskrižanih drvenih greda, čudesno
izrezbarenih i prekrivenih željeznim zakovicama.
Elemmakil je dotače i ona se bešumno uzdignu, te prođoše; Tuor
vidje da stoje u dnu klanca kakva nikada još niti vidje niti si predoči
u mislima, ma koliko da je dugo kročio divljim planinama Sjevera;
jer u usporedbi s Orfalch Echorom, Cirith Ninniach bijaše tek utor
u stijeni. Tu su ruke samih Valara u drevnim ratovima s početka
svijeta rascijepile golemo gorje, te rubovi procijepa bijahu glatki kao
sjekirom raskoljeni i uzdizahu se do neodredivih visina. Ondje se
daleko u visini sterala pruga neba, a spram njezina duboka plavetnila
stajali su crni vrhovi i nazubljeni grebeni, udaljeni ali tvrdi, okrutni
poput kopalja. Previsoke bijahu te moćne zidine da ih zimsko sunce
nadvisi, pa iako je sad jutro bilo granulo, zvijezde su slabašno trepe
rile iznad gorskih vrhunaca, dok je pod njima sve bilo u tmini koju
su probijale jedino blijede zrake svjetiljaka svrnutih na uspon staze.
Jer dno klanca strmo se uzdizalo prema istoku, dok je slijeva, uz
korito potoka, Tuor opazio širok probijen put, prekriven kamenim
pločama, što se zavojito uspinjao i pri vrhu iščezavao u sjeni.
"Prođoste kroz Prve dveri, Dveri od drveta", reče Elemmakil.
"Eno puta. Valja nam požuriti."
Koliko duga bijaše ta duboka staza, to Tuor nije mogao procije
niti, a dok je upirao pogled preda se, težak se umor poput oblaka
svalio na njega. Studen je vjetar siktao stijenkama litica, pa se on
čvrsto umotao u plašt. "Hladno li puše vjetar iz Skrivena kraljev

stva!" reče.
"Da, upravo tako", reče Voronwë; "strancu bi se moglo učiniti da
je oholost Turgonove sluge učinila bešćutnima. Dugima se i teškim
doimlju lige između Sedam dveri gladnima i umornima od puta."
"Kad bi naš zakon bio iole blaži, odavno bi već izdaja i mržnja
ušle ovamo i uništile nas. To dobro znadeš", reče Elemmakil. "Ali
bešćutni nismo. Ovdje nema hrane, a stranac se ne može vratiti
dverima kroz koja je prošao. Izdržite stoga još malo, jer Druge će
vam dveri donijeti olakšanje."
"Dobro je", reče Tuor i nastavi kako mu kazaše. Uskoro se okre
nu i vidje da samo Elemmakil hoda za njim s Voronwëom. "Više
nema potrebe za stražarima", reče Elemmakil, pročitavši mu misao.
"Iz Orfalcha nema bijega ni vilenjaku ni čovjeku, a ni povratka."
Tako su nastavili strmim putem, katkad dugim stubištima, katkad
zavojitim obroncima, pod strahotnom sjenom litice, sve dok na ot
prilike pola lige od Dveri od drveta Tuor ne vidje da im put priječi
golem zid sazdan od ruba do ruba klanca, s krupnim kamenitim
kulama na objema stranama. U zidu je bio veleban luk iznad staze,
ali činilo se da su ga klesari zapunili jednim jedinim moćnim kame
nom. Kad su se približili, njegova tamna i ulaštena stijenka treperila
je pod svjetlošću bijele svjetiljke obješene iznad sredine luka.
"Ovdje stoje Druge dveri, Dveri od kamena", reče Elemmakil, te
im priđe i lagano ih gurnu. Stadoše se zakretati na nevidljivu stožeru,
sve dok im se rub ne usmjeri prema njima, a put se ne rastvori s
obiju strana; i prođoše tuda u predvorje gdje na straži stajahu mnogi
oružnici odjeveni u sivo. Nitko ne prozbori ni riječi, ali Elemmakil
povede svoje štićenike u komoru pod sjevernom kulom; a ondje im
donesoše hranu i vino, te im dopustiše da nakratko otpočinu.
"Oskudnim se objed može učiniti", reče Elemmakil Tuoru. "Ali
dokaže li se tvoja tvrdnja, ubuduće će se izdašno popuniti."
"Dovoljan je", reče Tuor. "Tek bi slabašno srce bolje viđanje
iskalo." I doista, takvu je okrepu našao u piću i hrani Noldora da je
uskoro poželio nastaviti.
* * *
Nakon kratka hoda stigoše do zida još većeg i jačeg od prijašnjih,

a u njemu bijahu smještene Treće dveri, Dveri od bronce: velebne
dvostruke vratnice okićene brončanim štitovima i pločama, na ko
jima bijahu izrezbareni mnogi likovi i čudni znakovi. Na zidu iznad
njihova nadboja stajale su tri četvrtaste kule, pokrivene i optočene
bakrom koji je nekom kovačkom vještinom još blistao i plamenim
sjajem odražavao zrake crvenih svjetiljaka poredanih poput baklji
duž zida. Opet su šutke prošli kroz dveri, te u predvorju iza njih
ugledali još i veću postrojbu stražara u verižnjačama što su se lje
skale poput mutne vatre; a sječiva sjekira bila su im rumena. Iz
roda Sindara iz Nevrasta najvećim dijelom bijahu ti koji su držali
ove dveri.
Nato dođoše do iznimno naporne staze, jer sred Orfalcha strmina
bijaše najveća, a dok se uspinjahu, Tuor ugleda gdje se najvelebnija
zidina mračno koči nad njim. Tako se na koncu približiše Četvrtim
dverima, Dverima od izvijena željeza. Visok i crn bijaše taj neosvi
jetljeni zid. Četiri željezne kule stajahu na njemu, a između dvaju
unutrašnjih tornjeva bijaše postavljen željezni lik moćna orla, upravo
prikaz samoga kralja Thorondora, kao da slijeće na neku goru iz
zračnih visina. Ali dok je Tuor stajao pred dverima, začudo mu se
učini da kroz granje i debla neprolaznih stabala promatra blijed
Mjesečev proplanak. Jer svjetlost se probijala kroz urešene rešetke
dveri, izvijene i iskovane u obliku stabala s izvijenim korijenjem i
isprepletenim granjem punim lišća i cvijeća. A dok je prolazio, on
opazi kako je to moguće; zid bijaše podebeo, a nije imao tek jednu
rešetku, već tri uzastopne, postavljene tako da je za onoga tko bi
prilazio sredinom puta svaka od njih tvorila dio cjeline; ali svjetlost
iza njih bijaše dnevna.
Jer sad su se ispeli na veliku visinu povrh nizina iz kojih su kre
nuli, a staza je iza Željeznih dveri vodila gotovo ravno. Štoviše, prešli
su hrbat i srce Echoriatha, pa su sada planinske kule hitro opadale
prema unutrašnjim brdima, a klanac se proširio i litice su mu postale
manje strme. Dugi su mu hrbati bili zagrnuti bijelim snijegom, a od
snijega odražena svjetlost neba dopirala je bijela poput mjesečine
kroza zrak prožet treperavom maglicom.
Sada su prošli kroz redove Željezne straže koja je stajala iza
Dveri; crni im bijahu plaštevi i verižnjače i dugi štitovi, a lica im
zastiraše štitnici u obliku orlovih kljunova. Tada je Elemmakil pošao

pred njima pa su izašli za njim na blijedu svjetlost; Tuor pokraj puta
uoči tratinu, gdje je poput zvjezdica cvao bijeli uilos, cvijet spomenka
27
što ne zna za godišnja doba i ne vene; te tako u čudu i laknula srca
on stiže do Dveri od srebra.
Zidina Petih dveri bila je sazdana od bijela mramora, niska i
široka, a grudobran mu je tvorila srebrna ograda između pet veli
kih mramornih kugli; ondje je stajalo mnoštvo streličara u bijelim
odorama. Dveri su imale oblik triju četvrtina kruga, sazdane od
srebra i biserja iz Nevrasta u oblicima Mjeseca; ali nad Dverima je,
povrh središnje kugle, stajao lik Bijeloga stabla Telperiona, izrađen
od srebra i malahita, s cvjetovima načinjenim od velikih bisera iz
Balara.28 A iza Dveri, u široku predvorju popločenom mramorom,
zelenim i bijelim, stajali su streličari u srebrnim verižnjačama i kaci
gama s bijelim krestama, po stotinu sa svake strane. Tada Elemmakil
povede Tuora i Voronwëa kroz njihove mukle redove, pa izbiše na
dugu, bijelu stazu što je tekla ravno prema Šestim dverima; kako su
išli, travnjak se širio, a medu bijelim zvjezdicama uilosa rastvarali su
se mnogi cvjetići, poput zlaćanih očiju.
Tako su stigli do Zlatnih dveri, zadnjih od onih drevnih Tur-
gonovih dveri što bijahu sazdane prije Nirnaetha; bile su uvelike
slične Dverima od srebra, osim što im je zidinu gradio žut mramor,
a kugle i grudobran rumeno zlato; kugala je pak bilo šest, dok se na
sredini, svrh zlatne piramide, kočio lik Laurelina, Sunčeva drveta,
s cvjetovima izrađenim od topaza u dugim grozdovima na tankim
zlatnim lancima. A same su Dveri resili zlatni diskovi, zrakasti, u
obličju Sunca, postavljeni sred grbova od granata i topaza i žutih
dijamanata. U predvorju iza njih postrojeno je bilo tri stotine streli
čara s dugim lukovima, a verižnjače im bijahu pozlaćene, dok su im
27 Radilo se o cvjetovima koji su izdašno cvali po grobnim humcima rohanskih kraljeva

podno Edorasa, a koje je Gandalf imenovao na jeziku Rohirrimâ (kako ga se prevodi
na staroengleski) simbelmynë, odnosno "spomenak", "jer cvjetaju u svako godišnje
doba i rastu tamo gdje počivaju mrtvi ljudi". (Dvije kule III 6.) Vilenjačko ime uilos
zatječe se jedino u ovome odlomku, ali riječ se nalazi i u pojmu Amon Uilos, sindarin-
skom prijevodu kvenijskoga imena Oiolossë ("Vječno snježnobijela", Manwëova gora).
U tekstu "Cirion i Eorl" cvijet dobiva još jedno vilenjačko ime, alfirin (str. 347).
28 U Silmarillionu se na str. 98 navodi da je Thingol nagradio patuljke iz Belegosta mnogim
biserjem: "Ove mu je dao Círdan, jer ih se velik broj nalazio u plićacima oko Balarskog
otoka."
iz kaciga izbijale visoke zlatne peruške; veliki okrugli štitovi bijahu

im rumeni poput plamena.
Sada je sunce obasjavalo ostatak staze, jer zidine brda postadoše
s obje strane niske i zelene, izuzev snjegova na vrhu; a Elemmakil se
požuri dalje, jer put je bio kratak do Sedmih dveri, nazvanih Veliki
ma, do Dveri od čelika što ih Maeglin nakon povratka iz Nirnaetha
izradi preko široka ulaza u Orfalch Echor.
Zidine ondje ne stajahu, već s obje strane dvije vrlo visoke, okru
gle kule pune prozora, što se u sedam katova sužavahu do tornjića
od blistava čelika, dok se između kula protezaše moćna ograda od
čelika što ne hrđa, već hladno i bijelo svjetluca. Sedam silnih čelič
nih stupova u njoj bijaše, visinom i opsegom sličnih snažnim mla
dim stablima, iako im vrh tvorahu opaki šiljci što se tanjiše u oštre
igle; medu stupovima stajaše sedam poprečnih greda od čelika, a
u svakom razmaku sedam puta po sedam okomitih čeličnih šipki, s
glavama sličnim širokim vršcima kopalja. Ali posred njih se, iznad
srednjega i najvećega stupa, uzdizaše veleban lik Turgonove kraljev
ske kacige, Krune Skrivenoga kraljevstva, optočene dijamantima.
Ni dveri ni vrata Tuor ne vidje u toj moćnoj živici od čelika, ali
kad joj se približi, kroz procijepe između greda u njoj dopre, kako
mu se učini, zasljepljujuća svjetlost, pa on rukom zakloni oči i stade
u mjestu, u stravi i čudu. A Elemmakil nastavi dalje, no nikakve mu
se dveri ne otvoriše na dodir; on pak udari jednu gredu, a ograda
jeknu poput harfe s mnogo žica, oglasivši se mnoštvom jasnih, su
glasnih nota što odjeknuše od kule do kule.
Nato smjesta iz kula izjahaše konjanici, ali pred onima iz sjeverne
kule stiže jedan na bijelome konju; on sjaše i zaputi se korakom pre
ma njima. A ma kako da je uzvišen i plemenit bio Elemmakil, veći
je i vladarskiji likom bio Ecthelion, Gospodar Vrela, u to vrijeme
Čuvar Velikih dveri.29 Odora mu sva bijaše od srebra, a na blistavoj
mu se kacigi kočio šiljak od čelika s vrhom od dijamanta; a kad
njegov paž preuze štit, on zasvjetluca kao da je orošen kapljicama
kiše, koje su zapravo bile tisuću kristalnih zakovica.
29 Ecthelion od Vrela spominje se u Silmarillionu kao jedan od Turgonovih kapetana koji

su čuvali krila gondolinske vojske pri povlačenju niz Sirion iz Nirnaeth Arnoediada,
te kao onaj koji je umorio Gothmoga, kneza Balroga, koji je pritom umorio i njega, u
napadu na grad.
Elemmakil ga pozdravi i reče: "Ovamo dovedoh Voronwëa Aran-

wiona, koji se iz Balara vraća; ovdje je i stranac kojega on dovede
amo, a koji traži da izađe pred Kralja."
Tada se Ecthelion okrenu Tuoru, ali on se čvršće umota u svoj
plašt i ne reče ništa, promatrajući ga; a Voronwëu se učini da ma
glica obavija Tuora i da se uzvisio rastom, te mu se vršak visoke
kapuljače nadvija nad kacigu vilenjačkoga vladara, poput kreste
siva morskog vala što se obara na kopno. Ali Ecthelion upre bistar
pogled u Tuora, pošutje i ozbiljno progovori ovim riječima:30 "Stigao
si do Zadnjih dveri. Znaj stoga da nijedan stranac koji njima prođe
više nikada izaći neće, izuzev na vrata smrti."
"Ne govori zloguko! Prođe li glasnik Gospodara Voda kroz ta
vrata, onda će svi koji ovdje žive poći za njim. Gospodaru Vrela, ne
priječi put glasniku Gospodara Voda!"
Nato Voronwë i svi koji su stajali oko njih pogledaše opet osupnu
to Tuora, čudeći se njegovim riječima i njegovu glasu. A Voronwëu
se učini da čuje veleban glas, ali koji kao da pripada nekome tko
doziva izdaleka. No Tuoru se učini da tek sluša svoje riječi, kao da
to netko drugi zbori njegovim ustima.
Neko je vrijeme Ecthelion samo šutke promatrao Tuora, a udiv-
ljenje mu je polako prožimalo lice, kao da to u sivoj sjeni Tuorova
plašta promatra neka daleka viđenja. Zatim se nakloni, priđe ogradi
i položi na nju ruke, a dveri se s obje strane stupa Krune otvoriše
prema unutra. Tada Tuor prođe njima i izbi na visok travnjak, odakle
je pucao pogled na dolinu preko puta, te ugleda blistavi Gondolin
sred bijela snijega. I taj ga prizor toliko opčini da dugo nije mogao
pogledati ništa drugo; jer pred njim je napokon stajalo viđenje za
kojim je žudio u snovima punim čežnje.
Tako je stajao bez ijedne riječi. Šutke mu s obiju strana stajahu
ratnici iz vojske Gondolina; bilo ih je iz svake od sedam vrsta sa
Sedam dveri; ali njihovi su zapovjednici i glavari sjedili na konjima,
bijelim i sivim. I baš dok su u čudu gledali Tuora, s njega spade plašt
i on se ukaza pred njima u moćnoj odori iz Nevrasta. A mnogo ih
30 Na ovome mjestu prestaje pažljivo ispisan, premda umnogome ispravljan rukopis, dok
je ostatak teksta na brzinu zapisan rukom na komad papira.
je ondje bilo koji su vidjeli kako sâm Turgon postavlja te predmete

na zid iza Visoke stolice u Vinyamaru.
Tada Ecthelion napokon kaza: "Daljnjih nam dokaza sad više ne
treba; a čak je i ime Huorova sina, što nam ga dade, manje bitno od
ove jasne istine, da on od samoga Ulma stiže."31
31 Pripovijedanje na ovome mjestu napokon prestaje, pa preostaje samo nekoliko na brzinu

zapisanih naputaka za daljnji tijek priče:
Tuor je upitao kako se Grad zove i saznao njegovih sedam imena. (Vrijedno je
pozornosti, i bez sumnje namjerno, da se ime Gondolin ni jedan jedini put ne spo
minje u tekstu sve do samoga kraja (str. 72): uvijek se naziva Skrivenim kraljevstvom
ili Skrivenim gradom.) Ecthelion je izdao zapovijedi za davanje znaka te su se oglasile
trublje s kula Velikih dveri, odjeknuvši u brdima. Nakon stanke, začuli su daleki odgovor
glasova trublji s gradskih zidina. Dovedeni su konji (za Tuora zelenko); te su odjahali
u Gondolin.
Trebao je uslijediti opis Gondolina, stubišta što vodi do njegova visokog podija i ve
lebnih dveri, humaka (ova riječ nije sasvim čitljiva) s mallornima, brezama i zimzelenim
stablima, te Trga Vrela, Kraljeve kule nad arkadom stupova i Fingolfinova barjaka.
Zatim bi se pojavio sâm Turgon, "najveći među svom Djecom Svijeta, izuzev Thingola",
s bijelim i zlatnim mačem u toku od bjelokosti (slonovače) i izrazio dobrodošlicu Tuoru.
Vidjelo bi se Maeglina gdje stoji desno od prijestolja, te Idril, Kraljevu kćer, gdje sjedi
desno; a Tuor bi izgovorio Ulmovu poruku ili "tako da svi čuju" ili "u vijećnici".
Druge nevezane bilješke nagovješćuju da se tu trebao naći opis Gondolina kako ga
je izdaleka vidio Tuor, da će Ulmov plašt iščeznuti kada Tuor izgovori poruku za Tur-
gona, da će biti objašnjeno zašto ne postoji kraljica Gondolina, te da će se istaknuti, ili
kad Tuor prvi put ugleda Idril ili u nekom ranijem trenutku, daje on u životu upoznao,
ili čak vidio, vrlo malo žena. Većina žena i sva djeca iz Annaelove družbe u Mithrimu
bila su poslana daleko na jug; kao sužanj, Tuor je vidio samo ohole i barbarske žene
Istočnjaka, koje su se prema njemu ponašale kao prema zvijeri, ili nesretne ropkinje,
primorane na težak rad od djetinjstva, prema kojima je osjećao tek samilost.
Može se zamijetiti da kasnija spominjanja mallorna u Numenoru, Lindonu i Loth-
lórienu ne navode na zaključak, iako ga i ne poriču, da su ta stabla rasla u Gondolinu u
Starim danima (vidi str. 195-1%); a također daje žena Turgonova, Elenwë, davno prije
stradala pri prijelazu Fingolfinove vojske preko Helcaraxëa (Silmarillion, str. 96).
Narn i Chîn Húrin

Priča o Húrinovoj djeci
TÚRINOVO DJETINJSTVO
Hador Zlatokosi bio je glavar Edaina, omiljen među Eldarima. Do

isteka svojih dana živio je pod vrhovnom vlašću Fingolfina, koji mu
je dao široke zemlje u onom predjelu Hithluma što se zvao Dor-
-lómin. Njegova kći Glóredhel udala se za Haldira, Halmirova sina,
poglavara ljudi iz Brethila; a na istoj se svadbi njegov sin Galdor
Visoki oženio Hareth, Halmirovom kćeri.
Galdor i Hareth imali su dva sina, Húrina i Huora. Húrin je bio
tri godine stariji, ali rastom niži od ostalih ljudi svojega roda; to je
naslijedio od majčina naroda, ali u svemu ostalome bio je poput
djeda mu Hadora, naočita lica i zlaćanih vlasi, snažna tijela i jare
ćudi. Ali jara je u njemu postojano plamtjela, dok mu je volja bila
vrlo izdržljiva. Među ljudima sa Sjevera bio je najupućeniji u nakane
Noldora. Brat mu je Huor bio visok, najviši među Edainima izuzev
tek vlastita sina Tuora, a i hitar u trku; ali ako bi utrka bila duga i
teška, Húrin bi prvi stigao na cilj, budući da je jednakom snagom
trčao na kraju staze kao i na početku. Braća su se vrlo voljela, te su
se u mladosti rijetko kad rastajala.
Húrin se oženio Morwen, kćeri Baragunda, Bregolasova sina, iz
Bëorove kuće; bila je time u bliskome rodu s Berenom Jednorukim.
Morwen bijaše tamnokosa i visoka, a zbog sjajnih očiju i ljepote
lica ljudi su je prozvali Eledhwen, vilin-krasna; ali ćud joj je bila
NARN I CHÎN H Ú R I N 75
pomalo stroga i uznosita. Tuga Bëorove kuće tištala joj je srce; jer
utekla je kao izgnanica u Dor-lómin iz Dorthoniona, nakon propasti
Bragollacha.
Túrin je bilo ime najstarijega djeteta Húrina i Morwen, rođena
one godine kad je Beren stigao u Doriath i našao Lúthien Tinúviel,
Thingolovu kćer. Morwen je Húrinu na svijet donijela i kćer, koju
su nazvali Urwen; ali imenom Lalaith, što znači Smijeh, zvali su je
svi oni koji su je upoznali za njezina kratka života.
Huor se oženio Rían, sestričnom Morweninom; ona je bila kći
Belegunda, Bregolasova sina. Teška joj sudba dade da se rodi u
takvim vremenima, jer bila je nježna srca i nije voljela ni lov ni rat.
Ljubav je darivala drveću i divljem cvijeću, a voljela je i pjevati i
sastavljati pjesme. Dva je mjeseca tek bila u braku s Huorom kad
je on s bratom otišao u Nirnaeth Arnoediad, i više ga nikad nije
vidjela.1
U godinama nakon Dagor Bragollacha i Fingolfinove pogibije pro

dubila se sjenka straha od Morgotha. Ali ljeta četiri stotine šezdeset
i devetoga od povratka Noldora u Međuzemlje oživjela je opet nada
među vilenjacima i ljudima; jer među njima su se pronijeli glasi o
djelima Berena i Lúthien, te o sramoćenju Morgotha na samome
prijestolju Angbanda, dok su neki kazivali da Beren i Lúthien još
žive, ili da su se vratili iz Mrtvih. Te su godine i velika Maedhrosova
vijećanja bila pri kraju, dok je oživjela snaga Eldara i Edaina obuz
dala Morgothovo napredovanje, a orci su bili istjerani iz Belerianda.
Nato su neki počeli spominjati predstojeće pobjede, i uzvrat za Bitku
Bragollach, kada će Maedhros povesti objedinjene vojske u boj,
satjerati Morgotha pod zemlju i zapečatiti Vrata Angbanda.
Ali oni mudriji i dalje su bili nespokojni, iz straha da Maedhros
ne otkrije prerano svoju rastuću snagu i time Morgothu dade dovolj
no vremena da odluči kako mu se oduprijeti. "Navijek će se neko
novo zlo začeti u Angbandu, kakvo ne slute ni vilenjaci ni ljudi",
kazivaše. A ujesen te godine, u odgovor na njihove riječi, naišao je
Na ovome mjestu u tekstu Narna slijedi odlomak koji opisuje kratak boravak Húrina
i Huora u Gondolinu. Vrlo se blisko temelji na priči koju prenosi jedan od "sastavnih
tekstova" Silmarilliona - do te mjere blisko da mu je tek inačica, te ga ovdje ne ponav
ljam. Priča se može pročitati u Silmarillionu na str. 170-172.
opak vjetar sa Sjevera pod olovnim nebom. Nazvali su ga Zao dah,

jer bio je kužan; i mnogi su se razboljeli i umrli koncem te godine
u sjevernim zemljama na granici s Anfauglithom, i to mahom djeca
ili propupala mladež u kućama ljudi.
U to je doba Túrinu, sinu Húrinovu, bilo tek pet godina, a nje
gova je sestra Urwen navršila treću početkom proljeća. Kosa joj je
bila poput žutih ljiljana u travi dok je trčala poljima, a smijeh sličan
veselome zvuku potočića što je zvonko padao s brda pokraj zidova
kuće njezina oca. Zvao se Nen Lalaith, pa je po njemu sav živalj u
kućanstvu prozvao dijete Lalaith, a srca su im se radovala dok je
bila među njima.
Ali Túrina nisu voljeli tako kao nju. Bio je tamnokos poput svo
je majke, a obećavao je i da će imati ćud sličnu njezinoj; jer bio je
neveseo, a zborio je rijetko, iako je rano progovorio i uvijek se doi
mao starijim od svoje dobi. Túrin je teško zaboravljao nepravdu ili
porugu; ali jara njegova oca plamtjela je i u njemu, pa je znao biti
prijek i ljutit. No hitro bi se znao i sažaliti, a bol i tuga živih stvorova
mogli su ga ganuti do suza; a i time je bio sličan ocu, jer Morwen
je prema drugima bila stroga kao i prema sebi. Volio je majku, jer
mu se obraćala izravno i jasno; ali oca je rijetko viđao, jer Húrin je
počesto izbivao s Fingonovom vojskom, koja je čuvala istočne gra
nice Hithluma, a kad bi se vratio, svojim je brzim govorom, punim
neznanih riječi, doskočica i nejasnoća, zbunjivao Túrina i donosio
mu nespokoj. U to je doba svu toplinu srca darivao svojoj sestrici
Lalaith; ali rijetko se igrao s njom, jer bilo mu je draže bdjeti nad
njom tako da ga ona ne vidi i promatrati je dok šeta tratinama ili
pod krošnjama, i pjeva one pjesme što su ih djeca Edaina ispjevala
nekoć davno, dok im je jezik vilenjaka još bio svjež na usnama.
"Krasna kao vilenjačko dijete je Lalaith," reče Húrin svojoj Mor
wen, "ali kraćega je vijeka, jao! a stoga i krasnija, možda, ili draža."
A kad je Túrin čuo te riječi, zamislio se nad njima, ali nije ih uspio
shvatiti. Jer nikad još nije vidio vilenjačko dijete. Niti jedan Elda u
to vrijeme nije nastavao zemlje njegova oca, pa ih je vidio tek je
dan jedini put, kad je kralj Fingon s mnogim velmožama projahao
Dor-lóminom i prešao most na Nen Lalaithu, blistajući u srebru i
bjelini.
NARN I CHÎN HÚRIN 77
Ali prije isteka godine pokazala se istina u riječima njegova oca;

jer Zao dah stigao je u Dor-lómin, a Túrin se razbolio i dugo ostao
ležati u groznici i mračnu snu. A kad je ozdravio, jer takva mu je bila
sudbina i tako je snažan život u sebi nosio, upitao je za Lalaith. Ali
vidarica mu je odgovorila: "Ne spominji više Lalaith, sine Húrinov;
ali glase o svojoj sestri Urwen morat ćeš zatražiti od majke."
A kad mu je Morwen došla, Túrin joj reče: "Više nisam bolestan
i želio bih vidjeti Urwen; ali zašto više ne smijem reći Lalaith?"
"Zato što je Urwen umrla, a smijeh je uminuo u ovoj kući", od
govori mu ona. "Ali ti si živ, sine Morwenin; a živ je i Neprijatelj
koji nam ovo učini."
Nije ga pokušala utješiti više nego samu sebe; jer svoju je tugu
dočekala šutnjom i hladnim srcem. Ali Húrin je otvoreno žalovao,
pa se latio harfe i nakanio spjevati tužaljku; ali nije mogao, pa je
slomio harfu, izašao iz kuće i podigao ruku prema Sjeveru, kriknuv-
ši: "Mračitelju Međuzemlja, da te bar mogu vidjeti licem u lice, i
pozlijediti te kao što te moj gospodar Fingolfin pozlijedio!"
Ali Túrin je u noćnoj osami gorko plakao, iako pred Morwen više
nijednom nije izgovorio ime svoje sestrice. Tek se jednom prijatelju
povjerio u to doba i ispričao mu o svome jadu i praznini kuće. Taj
se prijatelj zvao Sador, a bio je podvornik u Húrinovoj službi; bio
je hrom i malo je tko mario za njega. Nekoć je bio šumljak; zbog
zle sreće ili nespretna vitlanja sjekirom sâm je sebi odsjekao desno
stopalo, a sakata mu se noga sparušila. Túrin ga je zvao Labadal,
što znači "Skočinog"; taj nadimak Sadoru ipak nije bio mrzak, jer
ga je dobio iz sažaljenja, a ne iz prezira. Sador je, kao prilično vješt
drvodjelja, izrađivao ili popravljao sitne predmete za kućanstvo u
pratećim zdanjima na imanju; a Túrin mu ju donosio što treba, da
mu poštedi nogu, a katkad bi mu potajice odnio i neku alatku ili ko
mad drveta na koje drugi ne bi pazili, ako bi pomislio da bi njegovu
prijatelju to moglo dobro doći. Tada bi mu se Sador nasmiješio, ali i
rekao da vrati darove gdje im je mjesto; "Daruj široke ruke, ali daruj
samo svoje", kazao bi. Djetetovu je dobrotu nagrađivao koliko je
mogao, te za njega rezbario obličja ljudi i zvijeri; ali Túrina su naj
više radovale Sadorove pripovijesti, jer ovaj je bio mladić u danima
Bragollacha, a sad mu se milio spomen na kratke dane svoje pune
muževnosti prije sakaćenja.
"Bijaše to velebna bitka, kažu, sine Húrinov. Pozvaše me s mo

jih šumskih zadaća u nuždi te godine; ali ne bijah u Bragollachu,
gdje bih možda časnije zadobio tu ranu. Jer stigosmo prekasno, pa
dospjesmo tek ponijeti odar staroga poglavara Hadora, štono pade
u obrani kralja Fingolfina. Nakon toga postadoh vojnik i duge go
dine provedoh u Eithel Sirionu, velikoj utvrdi vilenjačkih kraljeva;
barem mi se tako danas čini, jer šuplja ljeta što uslijediše razaznaju
se po malo čemu. U Eithel Sirionu bijah kad ga Crni kralj napade,
a tada ondje u Kraljevo ime zapovijedaše Galdor, tvojega oca otac.
On pogibe u tom napadu; a ja vidjeh gdje njegovu ovlast i njegovo
zapovjedništvo preuzima tvoj otac, iako je tek netom bio stasao.
Mač mu se u ruci žario od jare što je plamsala u njemu, pričalo se.
Za njim satjerasmo orke u pijesak; a oni se od toga dana ne usudiše
više pomoliti na vidiku tih zidina. Ali jao! ljubav prema bici u meni
tad minu, jer nagledah se prolivene krvi i rana; pa me otpustiše da
se vratim u šume za kojima čeznuh. A ondje zadobih svoju ranu;
jer onaj koji bježi od svojega straha možda još otkrije da mu je tek
prečacem pošao u susret."
Tako je Sador zborio Túrinu dok je ovaj rastao; a Túrin je stao
postavljati mnoga pitanja na koja je Sadoru teško bilo odgovoriti,
jer je držao da ga je bliži rod tomu trebao podučiti. A jednog dana
Túrin reče: "Je li Lalaith uistinu bila kao vilenjačko dijete, kako reče
moj otac? I na što je mislio kad je kazao da je kraćega vijeka?"
"Baš je bila," reče Sador, "jer u prvoj mladosti djeca ljudi i vile
njaka izgledaju vrlo srodno. Ali ljudska hitrije rastu, a mladost im
brzo prođe; takova nam je sudbina."
Nato ga Túrin upita: "Što je to sudbina?"
"Što se sudbine ljudi tiče," reče Sador, "valja ti upitati mudrije od
Labadala. Ali mi se, što je svima bjelodano, brzo umorimo i umre-
mo; nesreća pak mnogima donese smrt još i prije. Ali vilenjaci se
ne umaraju, a i ne umiru, osim tek od ljute rane. Od ozljeda i jada
što bi nas ljude usmrtili, oni se mogu izliječiti; a čak i kad im tijela
nastradaju, opet se vrate, kako neki kažu. S nama nije tako."
"Znači da se Lalaith neće vratiti?" reče Túrin. "Kamo je ona
otišla?"
"Neće se vratiti", reče Sador. "Ali ne zna se kamo je otišla; ili to
barem ja ne znam."
"Je li oduvijek tako? Ili to, možda, trpimo kletvu opakoga Kralja,
sličnu Zlu dahu?"
"Nije mi znano. Za nama je mrak, iz kojega tek rijetke pripo
vijesti izađoše. Očevi naših otaca možda su mogli štošta kazati, ali
ništa kazali nisu. Ni imena im se ne pamte. Gorje stoji između nas
i života iz kojega su došli, u bijegu od tko zna čega."
"Jesu li bili u strahu?" upita Túrin.
"Možda je tako", reče Sador. "Možda smo to u strahu utekli od
Mraka, a zatim ga samo zatekli ovdje pred sobom, kad više nismo
imali kamo dalje, doli u More."
"Više nismo u strahu," reče Túrin, "bar ne svi mi. Moj otac nije
u strahu, a ni ja neću biti; ili ću, barem, poput svoje majke, biti u
strahu, ali to ničim neću do znanja dati."
Tada se Sadoru učini da Túrinove oči ne gledaju djetinjim pogle
dom, te pomisli: 'Tuga je brus tvrdoga duha.' Ali naglas kaza ovo:
"Sine Húrina i Morwen, kako će biti s tvojim srcem, to Labadal
pogoditi ne može; ali tek ćeš rijetko i tek rijetkima otkriti što se u
njemu krije."
Nato Túrin reče: "Možda je bolje ne kazati što ti je želja, ako
je ne možeš ostvariti. Ali ja bih želio, Labadale, da sam eldarskoga
soja. Tada bi se Lalaith mogla vratiti, a ja bih je ovdje čekao, sve i
da je vrlo daleko. Otići ću za vojnika nekom vilenjačkom kralju čim
za to stasam, kao što si i ti, Labadale."
"Štošta ćeš još, možda, naučiti od njih", reče Sador, te uzdahnu.
"Krasan je to puk i čudesan, a resi ga moć nad srcima ljudi. Pa ipak,
katkad pomislim da bi nam bilo možda bolje da ih nismo ni upoznali,
već da smo tek nastavili po nekoj svojoj, priprostijoj navadi. Jer oni
su već svojim znanjem drevni; a k tomu su i ponosni i istrajni. Spram
njihove svjetlosti mi potamnimo, ili buknemo prebrzim plamenom,
a sudbina to teže nalegne na nas."
"Ali moj ih otac ljubi," reče Túrin, "i nije sretan bez njih. Kaže
da smo od njih naučili gotovo sve što znamo, te time postali ple
menitiji narod; a kaže i da su oni ljudi koji odnedavna stižu preko
Gorja jedva išta bolji od orka."
"Istinu zbori," odgovori mu Sador; "istinu što se barem nekih od
nas tiče. Ali uspon je bolan, a s uzvisina je lako pasti na dno."
* * *
Túrinu se tada bližio osmi rođendan, u mjesecu gwaeronu prema ra

čunanju Edainâ, one godine koja se zaboraviti ne može. Među star
ješinama već su kolali glasi o veliku zboru i okupljanju pod oružjem,
ali do Túrina nisu doprli; a kako je Húrin dobro poznavao Morwe-
ninu hrabrost i suzdržan jezik, često je razgovarao s njom o tome
što kane Vilin-kraljevi, te što bi moglo biti pođe li po dobru, a što
pođe li po zlu. Srce mu je sokolila nada, pa jedva da je strahovao za
ishod bitke; jer činilo mu se da nijedna sila u Međuzemlju ne može
svrgnuti moć i sjaj Eldara. "Oni vidješe Svjetlost na Zapadu," reče,
"pa Mrak jednom mora uteći od njihovih lica." Morwen mu nije
proturječila; jer miliji se ishod uz Húrina navijek činio izglednijim.
Ali i njezin je rod znao vilin-predanja, pa je za se rekla: "Ipak, nisu
li napustili Svjetlost, i zar im ona nije sada zapriječena? Može biti
da Gospodari Zapada više ne mare za njih; a ako je tako, kako da
čak i Starija djeca nadvladaju Moćnike?"
Ni sjenka takve sumnje nije se vidjela na Húrinu Thalionu; no
jednog se jutra u proljeće te godine on probudi iz nemirna sna, te tog
dana njegovu vedrinu zastre oblak; a uvečer iznenada reče: "Kad me
pozovu, Morwen Eledhwen, tebi ću na čuvanje ostaviti nasljednika
Hadorove kuće. Kratki su životi ljudi, a u njima štošta pođe po zlu,
čak i u vrijeme mira."
"Oduvijek je tako", odgovori ona. "Ali, što li to pod tvojim rije
čima leži?"
"Razboritost, a ne dvojba", reče Húrin; nešto ga je svejedno ti
štalo. "Ali onaj koji gleda preda se mora uočiti ovo: ništa neće ostati
kako je bilo. Ovo će biti silan udarac, pa jedna strana mora pasti
niže nego što sada stoji. Budu li Vilin-kraljevi ti koji padnu, tada će
za Edaine nužno poći po zlu; a mi živimo najbliže Neprijatelju. Ali
ako i pođe po zlu, neću ti reći: Ne boj se! Jer ti se bojiš onoga čega
se bojati valja, i jedino toga; a strah te ne tjera u očaj. Ali reći ću
ti: Ne čekaj! Vratit ću ti se kako već mogu, ali ne čekaj! Pođi na jug
što hitrije možeš; a ja ću za tobom, i pronaći ću te, sve i ako budem
morao pretražiti cio Beleriand."
"Širok je Beleriand, a u njemu za prognanike doma nema", reče

Morwen. "Kamo da uteknem, bilo uz malobrojne, bilo uz mnogo
brojne?"
Nato Húrin neko vrijeme šutke porazmisli. "Znaš za rod moje
majke u Brethilu", reče. "To je tridesetak liga odavde, mjereno
letom orla."
"Stigne li doista tako zlo vrijeme, kakve li nam pomoći može
biti od ljudi?" reče Morwen. "Bëorova je kuća pala. Padne li i ve
lika Hadorova kuća, u kakve će li se rupe zavući maleni Halethin
narod?"
"Malo ih je i ne znaju baš mnogo, ali ne sumnjaj u njihovu srča
nost", reče Húrin. "Ta gdje drugdje ima nade?"
"O Gondolinu ne zboriš", reče Morwen.
"Ne, jer to ime nikada s mojih usana sišlo nije", reče Húrin. "Pa
ipak, točni su glasi koje si čula. Bijah ondje. Ali sada ti istinu zborim,
koju dosad ne povjerih nikome drugom, a ni neću: nije mi znano
gdje stoji."
"Ali nagađaš, i to nagađaš blisko, čini mi se", reče Morwen.
"Možda je tako", reče Húrin. "Ali osim ako me sâm Turgon ne
odriješi prisege, ne smijem svoja nagađanja povjeriti čak ni tebi;
zaludu bi stoga tragala. Ali sve i da ti kažem, na svoju sramotu, u
najboljem bi slučaju stigla tek pred zatvorene dveri; jer ako Turgon
ne izađe u rat (a o tome se ni glasa nije čulo, i tomu se ne nadamo),
nitko neće onamo ući."
"Onda, ako u tvome rodu nema nade, a prijatelji te ne žele,"
reče Morwen, "morat ću sama donijeti odluku; a meni sada misli
prema Doriathu teku. Od svih crta obrane posljednji će pasti Me-
lianin pojas, držim; a Bëorovu kuću s prezirom u Doriathu primiti
neće. Nisam li ja sada u srodstvu s kraljem? Jer Beren, Barahirov
sin, bijaše Bregorov unuk, baš kao i moj otac."
"Srce mi nije sklono Thingolu", reče Húrin. "On ne želi pomoći
kralju Fingonu; a duh mi na spomen Doriatha obuzima neka ne
znana sjenka."
"Na spomen Brethila i moje se srce zatamni", reče Morwen.
Húrin se odjednom glasno nasmija, te reče: "Evo nas gdje sjedi
mo u raspravi o nečemu izvan svog dosega, o sjenama što stižu iz sna.
Neće sve poći baš dotle po zlu; ali pođe li, tad sve počiva na tvojoj
hrabrosti i tvojim odlukama. Postupi stoga kako ti srce nalaže; ali
samo postupi žurno. A ostvare li se naše nakane, vilenjački kraljevi
čvrsto tada kane vratiti sva lena Bëorove kuće njegovim nasljedni
cima; naš će sin tada baštiniti mnogo toga."
Te se noći Túrin prenu iz sna, i učini mu se da mu otac i majka
stoje uz uzglavlje i promatraju ga pri svjetlosti svijeća u svojim ru
kama; ali lica im nije mogao vidjeti.
Kad osvanu Túrinov rođendan, Húrin sinu na dar dade nož vilenjačke
izrade, sa srebrno-crnim drškom i tokom, pa mu reče: "Nasljedniče
Hadorove kuće, evo dara za današnji dan. Ali samo mudro! Ljuta je
to oštrica, a čelik služi tek onima koji njime vitlati mogu. Tvoju će
ruku posjeći jednako rado kao i ma što drugo." Pa posjednu Túrina
na stol, poljubi ga i reče: "Već me nadvisuješ, sine Morwenin; usko
ro ćeš i na vlastitim nogama toliki biti. A onda će se mnogi, možda,
uplašiti tvoje oštrice."
Tada Túrin istrča kroz vrata i otiđe odande sam, a u srcu mu
bijaše toplo kao da ga grije sunce što obasjava hladnu zemlju i budi
rast. Ponavljao je u sebi očeve riječi, nasljednik Hadorove kuće; ali
prisjećao se i drugih riječi: daruj široke ruke, ali daruj samo svoje.
Ode on tako do Sadora i doviknu mu: "Labadale, rođendan mi je,
rođendan nasljednika Hadorove kuće! I evo dara za te u znak toga
dana. Evo noža, baš onakva kakav ti treba; presjeći će sve što poželiš,
jer tanak je poput vlasi."
Nato se Sador potišti, jer dobro je znao da je sâm Túrin toga
dana dobio taj nož; ali ljudi velikom uvredom smatrahu odbiti svo
jevoljno poklonjen dar, iz ma čije ruke. Stoga mu ozbiljno kaza:
"Velikodušna si roda, Túrine, sine Húrinov. Ne učinih ništa ravno
tvome daru, niti se nadam učiniti išta bolje u danima što mi preo-
stahu; ali učinit ću koliko mogu." A kad Sador izvadi nož iz toka,
reče: "Ovo je doista pravi dar; oštrica od vilenjačkoga čelika. Dugo
mi već nedostaje njegov dodir."
Húrin uskoro opazi da Túrin ne nosi nož, te ga upita nije li ga
se prepao zbog očeva upozorenja. A Túrin mu odgovori: "Ne; nož
dadoh Sadoru drvodjelji."
"Prezireš li onda dar rođena oca?" reče Morwen; a Túrin i njoj

opet odgovori: "Ne; već ljubim Sadora, pa se smilovah nad njime."
Tada Húrin reče: "Sva si tri dara mogao dati, Túrine, jer bili su
tvoji: ljubav i milost, a nož ponajmanje."
"No teško da ih Sador zaslužuje", reče Morwen. "Sâm se osa
katio jer je nevješt, a u poslu je spor, jer mnogo vremena gubi na
nepotrebne tričarije."
"Pa ipak, imaj milosti za njega", reče Húrin. "I poštena ruka i
valjano srce mogu zasjeći pogrešno; a takova će se rana možda teže
podnijeti nego da je dušmansko djelo."
"Ali sada ti valja čekati drugu oštricu", reče Morwen. "Tako da
dar bude istinski dar, čiju ćeš cijenu sam platiti."
Svejedno, Túrin je uočio da su nakon toga prema Sadoru bili
ljubazniji, te su mu tako povjerili izradu velike stolice na kojoj će
glavar sjediti u dvornici.
Svanu tako vedro jutro u mjesecu lothronu kad Túrina iznenada

probudiše trublje; on dotrča do vrata i ugleda u dvorištu veliku
stisku ljudi, pješaka i konjanika, svih pod punim oružjem, kao za
rat. Tu je stajao i Húrin, obraćao se ljudima i davao im zapovijedi;
i Túrin sazna da oni danas polaze za Barad Eithel. To bijahu Húri-
novi stražari i ljudi iz kućanstva; ali bili su pozvani svi muževi s
njegovih zemalja. Neki su već bili otišli s Huorom, bratom njegova
oca; a još će se mnogi putem pridružiti poglavaru Dor-lómina, te
pod njegovim barjakom poći na veliki Kraljev zbor.
Tada se Morwen rasta od Húrina bez suza; samo mu reče: "Čuvat
ću ono što mi ostavljaš na brizi, kako ono što jest, tako i ono što
ima tek biti."
A Húrin joj odgovori: "Sretno mi ostaj, Gospo Dor-lómina; ja-
semo sada s više nade no što nam je srca ikad još znadoše. Znajmo
da će nam usred iduće zime slavlje veselije biti no svih dosadašnjih
ljeta, a za njom će granuti neustrašivo proljeće!" Te podiže Túrina
na rame i viknu vojnicima: "Nek nasljednik Hadorove kuće vidi
svjetlost vaših mačeva!" I sunce zablista na pedeset oštrica kad kao
jedna iskočiše, a dvorište odjeknu bojnim pokličem Edaina sa Sje
vera: Lacho calad! Drego morn! Bukni, svjetlo! Bježi, mraku!
I Húrin tad na sedlo skoči, i zlaćan mu se barjak zavijori, i trublje

još jednom jeknuše jutrom; i tako Húrin Thalion odjaha u Nirnaeth
Arnoediad.
Ali Morwen i Túrin stajahu nepomično na vratima, sve dok iz
daleka ne začuše tihi zov jedne trublje na vjetru: to je Húrin prešao
greben onog brda iza kojega više nije mogao vidjeti svoju kuću.
RIJEČI HÚRINA I MORGOTHA
Vilenjaci mnoge pjesme ispjevaše i pripovijesti ispričaše o Nirnaeth

Arnoediadu, Bici suza nebrojenih, u kojoj Fingon strada, a cvijet
Eldara usahnu. Ljudski život ne bi dostajao da ih se sasluša, kad
bi se sve htjele prepričati;2 ali ovdje se kazuje tek što je zadesilo
Húrina, Galdorova sina, glavara Dor-lómina, nakon što je uz potok
Rivil naposljetku po Morgothovu nalogu bio živ uhvaćen i odveden
u Angband.
Húrina privedoše pred Morgotha, jer Morgoth je putem svojih vje

ština i uhoda doznao da Húrin uživa prijateljstvo kralja Gondolina;
stoga ga je pokušao zastrašiti očima. Ali Húrin je još bio neustrašiv,
i suprotstavio se Morgothu. Stoga ga Morgoth baci u lance i stavi
na polagane muke; ali nakon nekog vremena obiđe ga i dade mu
izbor: da slobodno pođe kamo god želi ili da dobije ovlasti i naslov
najvećega Morgothova zapovjednika, samo ako mu otkrije gdje leži
Turgonova utvrda i uz to kaže sve što još znade o Kraljevim na
kanama. Ali Húrin Nepokolebljivi naruga mu se ovako: "Slijep si,
Morgothe Baugliru, a slijep ćeš i navijek biti, kad samo mrak gledaš.
Ne znaš ti što to vlada srcima ljudi, a sve i kad bi znao, ne bi to
mogao dati. Ali luda je onaj tko prihvati što Morgoth ponudi. Prvo
ćeš uzeti cijenu, a zatim uskratiti obećano; a ja ću dobiti samo smrt,
kažem li ti ono što tražiš."
Nato se Morgoth nasmija i reče: "Smrt možda još poželiš od
mene, kao uslugu." I on odvede Húrina na Haudh-en-Nirnaeth,
koji tad bijaše tek sazdan i prožet zadahom smrti; Morgoth tu po
stavi Húrina svrh humka i natjera ga da pogleda na zapad prema
Hithlumu, te da se sjeti žene i sina i ostaloga svojega roda. "Jer
2 Ovdje u tekstu Nama stoji odlomak s prikazom Nirnaeth Arnoediada, koji sam izostavio
iz razloga navedenih u bilješci 1; vidi Silmarillion, str. 205-213.
oni sada žive u mojoj kraljevini," reče Morgoth, "meni na milost i

nemilost."
"Nikakve milosti u tebi nema", odgovori mu Húrin. "Ali nećeš
preko njih doprijeti do Turgona; jer oni ne znaju njegove tajne."
Tada gnjev nadvlada Morgotha, te on reče: "Pa ipak, smožditi
mogu i tebe i cijelu tvoju prokletu kuću; i slomit ćete se o moju
volju, sve i da ste svi od čelika." Te uze dugi mač što je ondje ležao
i slomi ga pred očima Húrinovim, tako da mu krhotina ozlijedi lice;
ali Húrin se ne lecnu. Zatim Morgoth ispruži dugu ruku prema Dor-
-lóminu i prokle Húrina i Morwen i njihove potomke riječima: "Gle!
Sjenka moje misli tištat će ih ma gdje pošli, a moja će ih mržnja
progoniti na kraj svijeta."
Ali Húrin reče: "Zaludu zboriš. Jer niti ih vidiš, niti vladaš njima
izdaleka: ne dok se držiš ovoga obličja i dok još čezneš biti vidljivi
Kralj na zemlji."
Nato se Morgoth nadvi nad Húrina, te mu reče: "Ludo jedna,
sitna među ljudima, najmanjima od svih što za govor znadu! Jesi li ti
to vidio Valare, ili izmjerio moć Manwëa i Varde? Znadeš li dokle
njihova misao seže? Ili držiš, možda, da to njihove misli tebi teku,
pa će te oni možda zaštititi izdaleka?"
"Nije mi znano", reče Húrin. "A ipak bi tako moglo biti, naume
li. Jer Najstariji kralj neće biti svrgnut sve dok Arda stoji."
"Tako ti kažeš", reče Morgoth. "Ja sam Najstariji kralj: Melkor,
prvi i najmoćniji među Valarima, onaj koji bijaše prije svijeta i koji
ga stvori. Sjenka moje nakane na Ardi leži, i sve se u njoj polagano
i postojano prema mojoj volji svija. Ali moja će misao poput oblaka
Kobi tlačiti sve one koje ljubiš i bacati ih u mrak i očaj. Kamo god
da pođu, zlo će se probuditi. Što god da kažu, po zlu će svjetovati.
Sto god da učine, protiv njih će se okrenuti. Bez nade će umrijeti,
proklinjući i život i smrt."
Ali Húrin odgovori: "Zar zaboravljaš kome se to obraćaš? Slično
si jednom davno našim očima kazivao; ali mi pobjegosmo od tvoje
sjenke. A sada znamo tko si, jer vidjesmo lica koja gledahu Svjetlost
i čusmo glasove što zborahu s Manwëom. Prije Arde si bio, ali bili
su i drugi; a ti je nisi stvorio. Nisi ni najmoćniji; jer utrošio si snagu
na samoga sebe i potratio je na vlastitu prazninu. Ništa više sada ti
nisi do odbjegla sužnja Valara, čiji te lanac još čeka."
"Nabubao si poduku svojih gospodara", reče Morgoth. "Ali ta ti

djetinjasta predanja neće pomoći sada, kad su svi oni utekli."
"Onda ću ti reći tek još ovo, sužnju Morgothe," reče Húrin, "a to
ne potječe iz eldarskih predanja, već mi je stavljeno u srce u ovome
času. Ti nisi Gospodar ljudi, a nećeš ni biti, sve i da cijela Arda i
cio Menel potpadnu pod tvoju vlast. Ponad Krugova Svijeta nećeš
moći progoniti one koji te odbiju."
"Ponad Krugova Svijeta progoniti ih neću", reče Morgoth. "Jer
ponad Krugova Svijeta leži tek Ništa. Ali u njima mi neće pobjeći,
sve dok ne uđu u to Ništa."
"Lažeš", reče Húrin.
"Vidjet ćeš i priznat ćeš da ne lažem", reče mu Morgoth. Te
odvede Húrina natrag u Angband i posjede ga na kamenu stolicu u
vrhu Thangorodrima, odakle se u daljini mogla vidjeti zemlja Hith-
lum na zapadu i zemlje Belerianda na jugu. Ondje Húrina za nju
sveza Morgothova moć; a Morgoth stade uz njega, još jedanput baci
na nj kletvu i sape ga svojom snagom, tako da se odatle nije mogao
pomaknuti, a ni umrijeti, sve dok ga Morgoth ne otpusti.
"Sjedi sad ovdje", reče Morgoth, "i promatraj zemlje u kojima
će zlo i beznađe zateći one koje si mi predao. Jer meni si se usudio
narugati i posumnjati u moć Melkora, Gospodara sudbina u Ardi.
Stoga ćeš sad mojim očima gledati i mojim ušima slušati, i ništa od
tebe skriveno biti neće."
TÚRINOV ODLAZAK
Tek su se trojica uspjela vratiti u Brethil kroz Taur-nu-Fuin, i to

zlim putem; a kad je Glóredhel, Hadorova kći, saznala za Haldirovu
pogibiju, od žalovanja je umrla.
U Dor-lómin nisu stigli glasi. Rían, žena Huorova, utekla je shr
vana u divljinu; ali u brdima Mithrima pritekoše joj u pomoć Sivi
vilenjaci, a kad rodi dijete, Tuora, uzeše se skrbiti za njega. Ali Rían
ode do Haudh-en-Nirnaetha, te leže na nj i umre.
Morwen Eledhwen ostala je u Hithlumu i šutke tugovala. Sinu
joj Túrinu ne bje još ni devet ljeta, a ona je opet čekala dijete. Crna
su joj bila vremena. Mnogobrojni su Istočnjaci pristigli u taj kraj i
okrutno se ponijeli prema Hadorovu narodu, oteli mu sve posjede i
zavili ga u ropstvo. Odveli su iz Húrinova zavičaja sve koji su mogli

raditi ili služiti nekoj svrsi, čak i sitnu čeljad, dok su starce pobili ili
otjerali u smrt od gladovanja. Ali još se nisu drznuli taknuti Gospu
Dor-lómina, niti je prognati iz doma; jer među njima se pronio glas
da je pogibeljna, da je vještica koja se roti s bijelim avetima: jer tako
su zvali vilenjake koje su mrzili, ali još ih se i više plašili.3 Zbog toga
su se plašili i gorja i izbjegavali ga, jer mnogi su Eldari pribjegli
onamo, napose na jugu zemlje; tako su se Istočnjaci nakon pljačke i
paleža povukli na sjever. Jer Húrinova je kuća stajala na jugoistoku
Dor-lómina, u blizini gorja; dapače, Nen Lalaith izvirao je u sjeni
Amon Darthira, preko čijeg je grebena vodio strm prijevoj. Onuda
su izdržljivi mogli prijeći Ered Wethrin i spustiti se uz vrelâ Glithuija
u Beleriand. Ali Istočnjaci za to nisu znali, a nije još ni Morgoth;
jer sav je taj kraj od njega bio zaštićen dok je stajala Fingolfinova
kuća, te nijedan njegov slugan nikada dotad onamo nije došao. On
se uzdao u to da je Ered Wethrin neprelazna zidina, kako za bijeg
sa sjevera, tako i protiv napada s juga; a doista nije bilo drugog pro
laza, za one koji nemaju krila, između Serecha i dalekoga zapadnog
predjela gdje je Dor-lómin graničio s Nevrastom.
Tako se zbilo da su nakon prvih prodora Morwen ostavili na
miru, makar su neki ljudi vrebali po okolnim šumama, te je bilo
pogibeljno ići daleko od kuće. Pod Morweninim su okriljem još
ostali Sador drvodjelja, nešto staraca i starica, te Túrin, kojemu
nije dala da se udaljava s imanja. Ali Hurinovo je kućanstvo uskoro
počelo propadati, a Morwen je uza sav svoj trud bila siromašna, te
bi i gladovala da joj potajice pomoć nije slala Aerin, Húrinova ro
đakinja koju je izvjesni Brodda, jedan od Istočnjaka, silom bio uzeo
za ženu. Milodari su za Morwen bili gorki; ali tu je pomoć primala
poradi Túrina i svojega nerođena djeteta, a i stoga što joj je, kako
je kazala, dolazila od vlastitoga. Jer baš je taj Brodda iz Húrinova
zavičaja oteo živalj, dobra i stoku, te ih otjerao u svoje boravište.
3 Postoji inačica teksta u kojoj se izričito navodi da je Morwen doista bila u dosluhu s
Eldarima, koji su imali tajna boravišta u gorju nedaleko od njezine kuće. "Ali nikakvih
novosti za nju nisu imali. Nitko nije vidio Húrinov pad. 'Nije bio uz Fingona,' kazali su:
'bio je potisnut na jug s Turgonom, ali ako je itko od njegova naroda uspio pobjeći, to
je bilo na začelju gondolinske vojske. Ali tko to može znati? Jer orci su sve poginule
naslagali na zajedničku gomilu, tako da je potraga uzaludna, sve kad bi se netko i usudio
otići do Haudh-en-Nirnaetha.'"
Bio je to odvažan čovjek, ali jedva bitan u vlastitome narodu prije

dolaska u Hithlum; tako je, u želji da se obogati, bio spreman za
posjesti zemlju koja se nije milila drugima iz njegova soja. Morwen
je vidio tek jednom, kad je u otimačini dojahao do njezine kuće;
ali tada ga je silno prestravila. Učinilo mu se da gleda u grozne oči
neke bijele aveti, pa ga je ispunio smrtni strah da ga kakvo zlo ne
snađe; stoga joj nije opljačkao kuću, a nije ni pronašao Túrina, inače
bi nasljedniku pravoga poglavara dani bili odbrojeni.
Brodda je Slamoglave, kako je nazvao Hadorov narod, bacio u
sužanjstvo i naložio im da mu grade drvenu dvornicu u kraju sjever
no od Húrinove kuće; robove je pak satjerao u ogradu od kolja kao
stoku u obor, ali slabo čuvanu. Među njima se još znao naći poneko
prkosan i spreman pružiti pomoć Gospi Dor-lómina, sve i ako pri
tom sebe izloži pogibelji; od takvih je Morwen potajice još primala
novosti o svojoj zemlji, iako je malo nade bilo u vijestima što su ih
donosili. Ali Brodda je uzeo Aerin za ženu, a ne za ropkinju, jer
među svojom je sljedbom imao malo žena, a nijedna nije bila ravna
edainskim kćerima; sâm se pak nadao doći na poglavarski položaj
u toj zemlji i dobiti nasljednika kojemu će ga namrijeti.
O onome što se zbilo i što bi se još moglo zbiti u danima što
slijede Morwen je malo što rekla Túrinu; a on se bojao prekidati
joj šutnju pitanjima. Kad su Istočnjaci tek bili došli u Dor-lómin,
upitao je majku: "Kada će se moj otac vratiti da izbaci ove ružne
tatove? Zašto još ne stiže?"
Morwen odgovori: "Nije mi znano. Možda je stradao, ili je za
točen; a možda je pak bio otjeran daleko odavde i još se ne može
probiti kroz dušmane koji nas okružuju."
"Onda mislim da je mrtav," reče Túrin, te pred majkom suzdrža
suze; "jer nitko njega ne bi mogao spriječiti da se vrati i pomogne
nam, kad bi bio živ."
"Nekako mi se čini da ni jedno ni drugo nije točno, sine", reče
Morwen.
Kako je vrijeme odmicalo, Morwenino se srce mračilo od straha

za sina Túrina, nasljednika Dor-lómina i Ladrosa; jer za njega nije
vidjela veće nade no da postane rob istočnjačkih ljudi, nakon što
još samo malo poraste. Stoga se prisjetila razgovora s Húrinom, pa
su joj se misli ponovno upravile na Doriath; naposljetku je odlučila

potajice onamo poslati Túrina, ako se bude dalo, uz usrdnu molbu
kralju Thingolu da mu pruži pribježište. A dok je sjedila i razmišljala
kako bi se to moglo izvesti, u mislima je jasno začula Húrinov glas
kako joj kaže: Idi hitro! Ne čekaj me! Ali bližilo se rođenje njezi
na djeteta, a put će biti težak i pogibeljan; što ih više bude pošlo,
manja će biti nada u bijeg. A srce ju je još varalo zanijekanom na
dom; u najdubljim je mislima još slutila da Húrin nije mrtav, te mu
je osluškivala korake u dugim besanim satima noći, ili se budila
uvjerena da je u dvorištu čula rzaj njegova konja Arrocha. K tome,
premda je bila spremna dati sina na odgoj u tuđe dvore i pod tuđe
skrbništvo, prema običaju toga vremena, još nije bila voljna uniziti
svoj ponos i postati gost iz milosrđa, čak ni kraljev. Stoga je pore
kla glas Húrinov, ili spomen na njegov glas, i time izatkala prvu nit
Túrinove sudbine.
Jesen Godine žalosti bila je na izmaku kad je Morwen napokon

donijela tu odluku, a tada se našla u žurbi; jer bilo je malo vremena
da se pođe, ali strahovala je da će joj Túrina oteti, bude li čekala
preko zime. Istočnjaci su vrebali po imanju i uhodili joj kuću. Stoga
ona iznenada reče Túrinu: "Otac ti ne stiže. Znači da moraš poći, i
to brzo. Tako bi on želio."
"Poći?" zavapi Túrin. "Ta kamo da pođemo? Preko Gorja?"
"Da," reče Morwen, "preko Gorja, prema jugu. Na Jug - ondje
još možda leži nešto nade. Ali ne kazah mi, sine. Ti moraš poći, ali
meni valja ostati."
"Ne mogu poći sam!" reče Túrin. "Neću te ostaviti. Zbog čega
ne možemo poći zajedno?"
"Ja poći ne mogu", reče Morwen. "Ali nećeš poći sam. Poslat ću
Gethrona s tobom, kao i Grithnira, možda."
"Zar nećeš poslati Labadala?" reče Túrin.
"Ne, jer Sador šepa," reče mu Morwen, "a put će biti težak. A
kako si ti moj sin, a dani su mrki, neću ti govoriti blago: na tome ćeš
putu možda umrijeti. Godina se bliži koncu. Ali ostaneš li, doživjet
ćeš gori kraj: postat ćeš sužanj. Želiš li biti pravi čovjek kada dospiješ
u muževne godine, učinit ćeš što tražim od tebe, i to hrabro."
"Ali ostavit ću te tek sa Sadorom, slijepim Ragnirom i starica

ma", reče Túrin. "Ne reče li mi otac da sam nasljednik Hadorov?
Nasljedniku valja ostati u Hadorovoj kući da je brani. Sad bi mi
drago bilo da još uvijek imam svoj nož!"
"Nasljedniku valja ostati, ali ne smije", reče Morwen. "Ali jedno
ga se dana možda on još vrati. A sad, glavu gore! Poći ću za tobom,
ako stvari krenu po većemu zlu; budem li mogla."
"Ali kako ćeš me pronaći, izgubljena u divljini?" reče Túrin; srce
ga odjednom izda, pa otvoreno zaplače.
"Budeš li zapomagao, drugi će te stvorovi prije mene pronaći",
reče Morwen. "Ali znadem kamo si pošao, a ako onamo stigneš i
ako ondje ostaneš, tamo ću te i naći, uzmognem li. Jer šaljem te
kralju Thingolu u Doriath. Zar ne bi radije bio kraljev gost negoli
sužanj?"
"Ne znam", reče Túrin. "Nije mi znano što je to sužanj."
"Šaljem te odavde kako ne bi to morao saznati", odgovori mu
Morwen. Zatim stavi Túrina preda se i pogleda ga u oči, kao da iz
njih nastoji pročitati neku zagonetku. "Teško je, sine moj Túrine",
reče ona napokon. "Nije samo tebi teško. Meni je u ovim zlim vre
menima mučno prosuditi kako da najbolje postupim. Ali postupam
onako kako smatram da valja; jer zašto bih se inače rastajala od
onoga što mi je milije od svega što još imam?"
Nisu to više spominjali, a Túrin se rastuži, onako smeten. Ujutro
potraži Sadora; ovaj je baš cijepao granje za ogrjev, kojeg su imali
malo, jer se nisu usuđivali zaći u šume; a tada se osloni o štaku i
pogleda veliku Húrinovu stolicu, koja je onako nedovršena bila ba
čena u kut. "Mora i ona otići," reče on, "jer u današnje se vrijeme
može udovoljiti samo nasušnim potrebama."
"Ne lomi je još", reče Túrin. "On se možda još vrati kući, a tada
će mu biti drago kad vidi što si učinio za njega dok ga nije bilo."
"Lažne su nade opasnije od strahova," reče Sador, "a one nas
neće ugrijati kad stigne zima." Opipao je rezbarije na stolici i uzdah
nuo. "Potratio sam vrijeme," rekao je, "makar su mi godili ti sati.
Ali sve su takove stvari kratka vijeka; radost pri stvaranju jedina
im je istinska svrha, rekao bih. A sada bih ti baš i mogao vratiti dar
koji si mi dao."
Túrin ispruži ruku, a zatim je hitro povuče. "Čovjek ne prima

povrat svojih darova", reče.
"Ali ako pripada meni, zar ga ne mogu dati kome god želim?"
reče Sador.
"Da," reče Túrin, "bilo kome, osim meni. Ali zašto bi ga želio
dati?"
"Ne nadam se da će mi više poslužiti za išta vrijedno", reče
Sador. "Neće biti posla za Labadala u danima koji stižu, izuzev
sužanjskoga."
"Sto je to sužanj?" upita Túrin.
"Čovjek koji je čovjek, ali s kojim postupaju kao s marvom",
odgovori mu Sador. "Hrane ga tek da ostane na životu, ostaje na
životu samo da im radi, radi im samo iz straha od boli ili smrti. A ti
će mu razbojnici možda i zadati bol ili smrt, iz čiste zabave. Čujem
da znaju izabrati ponekog hitronogog i pustiti za njim lovačke pse.
Brže su oni usvojili poduku od orka nego mi od Krasnoga puka."
"Sada štošta bolje shvaćam", reče Túrin.
"Sramota je što iz nevolje tako rano moraš shvatiti takovo što",
reče Sador, a zatim, uočivši neobičan izraz na Túrinovu licu: "Što
li to sada shvaćaš?"
"Zašto me majka šalje odavde", reče Túrin, a suze mu navriješe
na oči.
"Ah!" reče Sador, a sebi u bradu promrmlja: "Ali zašto tek sada?"
Zatim se obrati Túrinu: "Ne bih rekao da je ta vijest vrijedna suza.
Ali ne valja ti naglas kazivati majčine odluke ni Labadalu, ni bilo
kome drugome. Svi zidovi i ograde u današnje vrijeme imaju uši,
uši što ne rastu na plavokosim glavama."
"Ali s nekim moram prozboriti!" reče Túrin. "Uvijek sam ti štošta
govorio. Ne želim otići od tebe, Labadale. Ne želim otići ni od ove
kuće, ni od svoje majke."
"Ali ne odeš li," reče Sador, "uskoro će zanavijek doći kraj Ha-
dorovoj kući, što ti sad mora biti jasno. Labadal ne želi da odeš; ali
Sador, Húrinov sluga, bit će sretniji kada Húrinov sin bude izvan
dosega Istočnjaka. Eto, eto, što se tu može: valja nam se rastati.
Nećeš li sad uzeti moj nož kao oproštajni dar?"
"Ne!" reče Túrin. "Idem vilenjacima, Kralju Doriatha, kaže mi

majka. Ondje ću još doći do takovih predmeta. Ali tebi neću moći
poslati nikakva dara, Labadale. Bit ću sasvim daleko, posve sam."
Túrin tada zaplače; ali Sador mu reče: "Ma hajde! Gdje li je sada
Húrinov sin? Jer čuo sam ga, nema tome dugo, kako kaže: Otići ću
za vojnika nekom vilenjačkom kralju, čim za to stasam."
Nato Túrin obuzda suze, te reče: "U redu, onda: ako takove
već bijahu riječi Húrinova sina, tad ih se on mora držati, i poći. Ali
kad god kažem da ću učiniti ovo ili ono, na koncu ispadne sasvim
drugačije. Sada nemam volje za to. Moram pripaziti da više tako
ne govorim."
"To bi doista bilo najbolje", reče Sador. "Mnogi ljudi tako pou
čavaju, a malo koji to i nauči. Pusti neznane dane na miru. Današnji
je više nego dovoljan."
Sad Tvrina spremiše za put, pa se on oprosti od majke i u tajnosti

otputi s dvojicom pratilaca. Ali kad oni kazaše Túrinu da se okrene
i pogleda još jedanput očevu kuću, muka rastanka pogodi ga uto
poput mača, te zavapi: "Morwen, Morwen, kad li ću te opet vidjeti?"
Ali Morwen je stajala na pragu i čula odjek toga krika od šumovitih
brda, pa je stegnula dovratak tako čvrsto da su joj se prsti razderali.
To je bila prva tuga Túrinova.
Početkom one godine poslije Túrinova odlaska Morwen rodi djevoj

čicu i nadjenu joj ime Nienor, što znači Žalost; ali Túrin je već bio
vrlo daleko kad se rodila. Dug i zao bio mu je put, jer Morgothova
je moć sezala nadaleko; ali vodili su ga Gethron i Grithnir, koji
bijahu mladi u doba Hadora, pa iako vremešni, bili su i odvažni, a
te su krajeve dobro znali, jer su nekoć često putovali Beleriandom.
Tako su ih sudbina i hrabrost preveli preko Sjenovita gorja, te su
sišli u dolinu Siriona i prešli u šumu Brethil; i napokon su, umorni i
ispaćeni, stigli do granica Doriatha. Ali ondje su se smeli, zapleli u
Kraljičine labirinte i stali izgubljeno lutati šumskim bespućima, sve
dok nisu posve ostali bez hrane. Tada su došli nadomak smrti, jer
sa Sjevera se studeno spustila zima; ali Túrinova kob nije bila tako
laka. Baš dok su ležali u beznađu, začuli su zov roga. To je Beleg
od Čvrstog lûka lovio onuda, jer on je navijek boravio na međama

Doriatha, a bio je najveći šumljak tih vremena. Čuo je njihove vapaje
i došao do njih, a kad im je dao hrane i pića, saznao je kako se zovu
i odakle dolaze, našto se ispunio čuđenjem i samilošću. A Túrin mu
se na prvi pogled omilio, jer je imao majčinu ljepotu i očeve oči, a
bio je i otporan i jak.
"Kakvu bi to uslugu ti zatražio od kralja Thingola?" upita Beleg
dječaka.
"Bio bih njegov vitez, da pođem u boj protiv Morgotha i osvetim
oca", reče mu Túrin.
"Tako možda i bude, kada stasaš s godinama", reče Beleg. "Jer
premda si još malen, u tebi leži klica odvažna muškarca, dostojnoga
sina Húrina Nepokolebljivog, ako je takovo što uopće moguće."
Jer ime se Húrinovo slavilo u svim vilenjačkim zemljama. Stoga je
Beleg rado postao vodič zalutalima, te ih odveo do kolibe u kojoj je
tada boravio s drugim lovcima; ondje su se nastanili, dok je glasnik
otišao u Menegroth. A kada se vratila poruka da će Thingol i Melian
primiti Húrinova sina i njegove čuvare, Beleg ih je tajnim putevima
odveo u Skriveno kraljevstvo.
Tako Túrin stiže do velebna mosta preko Esgalduina i prođe kroz
dveri Thingolovih dvorova; i kao mali ugleda čudesa Menegrotha,
što ih nijedan smrtni čovjek dotad ne vidje, izuzev tek Berena. Tada
Gethron izgovori Morweninu poruku pred Thingolom i Melian; a
Thingol ih ljubazno primi, pa posjede Túrina sebi na koljeno u čast
Húrina, najmoćnijega među ljudima, te njegova rođaka Berena.
A svi koji to vidješe, začudiše se, jer to bijaše znak da Thingol uzi
ma Túrina za posinka; a u ono doba kraljevi to nisu činili, niti je
ikada više neki vilin-vladar tako postupio prema jednom čovjeku.
Tad mu Thingol kaza: "Ovo će ti, Húrinov sine, dom biti; i cijeloga
života smatrat ćeš se mojim sinom, sve i ako jesi čovjek. Primit ćeš
mudrost ponad mjere smrtnih ljudi i u ruke dobiti oružje vilenjaka.
Možda kucne čas kada ćeš povratiti zemlje svojega oca u Hithlumu;
ali zasad u ljubavi stanuj ovdje."
Tako poče boravak Túrina u Doriathu. S njime su neko vrijeme osta

li Gethron i Grithnir, njegovi čuvari, iako su čeznuli za povratkom
svojoj gospi u Dor-lómin. Tad starost i bolest snađoše Grithnira i

on osta uz Túrina sve do smrti; ali Gethron otiđe, a Thingol s njime
pošalje pratioce, da ga vode i štite, te da Morwen prenesu Thingo-
lovu poruku. Uspjeli su stići do Húrinove kuće, a kad je Morwen
čula da je Túrin u Thingolovim dvorovima primljen s počašću, žalost
joj se ublaži; a vilenjaci joj donesoše i izdašne darove od Melian, uz
molbu da se s Thingolovim pratiocima vrati u Doriath. Jer Melian
se, onako mudra i vidovita, time ponadala otkloniti zlo skovano u
Morgothovu umu. Ali Morwen ne htjede otići od kuće, jer se još
nije predomislila i ponos joj je još bio uznosit; k tome, Nienor bijaše
tek dojenče. Stoga otpusti vilenjake iz Doriatha sa zahvalama, te
im na dar dade zadnje zlatne sitnice što ih je još imala, da prikrije
svoje siromaštvo; kaza im još da Thingolu ponesu i Hadorov šljem.
Ali Túrin je željno čekao povratak Thingolovih glasnika; a kada
su se vratili sami, utekao je u šumu i rasplakao se, jer znao je za
Melianinu molbu i nadao se da će Morwen doći s njima. To je bila
druga tuga Túrinova.
Kad su glasnici prenijeli Morwenin odgovor, Melian se ganula
u samilosti, jer joj je prozrela misli; uvidjela je da se usud koji je
pretkazala ne može lako odagnati.
Hadorov šljem uručili su Thingolu. Taj šljem bijaše izrađen od
siva čelika urešena zlatom, a u njega su bile urezane pobjedonosne
rune. Sadržavao je moć što je štitila od ozljede ili smrti svakoga koji
ga ponese, jer mač koji bi ga zasjekao, slomio bi se, a strelica koja bi
ga pogodila, odbila bi se. Izradio ga je Telchar, kovač iz Nogroda,
čija su djela bila glasovita. Imao je vizir (oblikovan prema onima
koji su patuljcima služili za zaštitu očiju pri kovanju), tako da je
lice onoga koji bi ga nosio ulijevalo strah u kosti svima koji bi ga
ugledali, dok je sâmo pak bilo zaštićeno od strelice i plamena. Na
kresti mu se prkosno kočio zlatan lik glave zmaja Glaurunga; jer bio
je izrađen netom nakon što je taj prvi put istupio iz Morgothovih
dveri. Hador ga je često nosio u ratu, kao i Galdor nakon njega;
a vojnicima Hithluma osokolila bi se srca kada bi ga usred bitke
spazili gdje stoji viši od svih, pa bi uzviknuli: "Više vrijedi Zmaj iz
Dor-lómina nego zlatni pozoj iz Angbanda!"
Ali taj šljem zapravo nije bio izrađen za ljude, već za Azaghâla,
vladara Belegosta, onoga kojeg je Glaurung ubio u Godini žalosti.4
Azaghâl ga je darovao Maedhrosu u zalog tomu što mu je spasio
život i blago onomad kad je Azaghâl upao u zasjedu orkâ na Patu-
ljačkoj cesti u Istočnome Beleriandu.5 Maedhros ga je kasnije poslao
na dar Fingonu, s kojim je često razmjenjivao zaloge prijateljstva,
sjećajući se kako je Fingon stjerao Glaurunga u Angband. Ali u
cijelom se Hithlumu nije našlo glave i ramena dovoljno čvrstih da s
lakoćom ponesu taj patuljački šljem, doli u Hadora i sina mu Galdo-
ra. Fingon ga je stoga dao Hadom kad je Hador primao poglavarstvo
nad Dor-lóminom. Na nesreću, Galdor ga nije ponio pri obrani
Eithel Siriona, jer napad je bio iznenadan, te je gologlav otrčao na
zidine, a jedna mu je orkovska strijela probila oko. Ali Húrin nije s
lakoćom nosio Zmajski šljem, a nije ga ni htio stavljati, jer kazao je:
"Dušmane radije gledam svojim pravim licem." Svejedno, ubrajao
je taj šljem među najvažnije predmete iz baštine svoje kuće.
Sad, Thingol je u Menegrothu imao duboke oružnice prepune
velika bojeva blaga: kovine izrađene u obliku krljušti što sja poput
vode na mjesečini, sječiva i sjekire, štitove i šljemove, koje izradiše
ili sâm Telchar ili stari Gamil Zirak, njegov učitelj, ili vilenjački maj
stori još vještiji od njih. Jer dobio je na dar i predmete podrijetlom
iz Valinora, što ih je u jeku svoje vičnosti načinio Fëanor, od kojega
u svim danima svijeta nije bilo većeg majstora. Ipak, Thingol primi
Hadorov šljem kao da blagom oskudijeva, te izgovori uljudne riječi,
kazavši: "Ponosna će biti glava koja bude nosila ovaj šljem, što je
resio pretke Húrinove."
Tada se dosjeti nečeg, pa pozva Túrina i kaza mu da je Morvven
sinu poslala jedan veleban predmet iz baštine njegovih otaca. "Uzmi
sada Zmajevu glavu sa Sjevera", reče, "i ponesi je valjano, kada dođe
vrijeme." Ali Túrin bijaše premlad da podigne šljem, te nije mario
za njega poradi tuge u svome srcu.
4 S ovim opisom Hadorova šljema usporedi "velebne maske užasnog oblika" koje su
nosili patuljci iz Belegosta u Nirnaeth Arnoediadu, te su im "dobro služile u borbi protiv
zmajeva" (Silmarillion, str. 211). Túrin je kasnije nosio patuljačku masku polazeći u boj
iz Nargothronda, "a njegovi bi se neprijatelji razbježali pred njegovim licem" (isto, str.
230). Vidi i niže, Dodatak Narnu, str. 182-183.
5 Orkovski napad u Istočnome Beleriandu pri kojem je Maedhros spasio Azaghâla ne
spominje se nigdje drugdje.
TÚRIN U DORIATHU
U godinama Túrinova djetinjstva u kraljevstvu Doriathu nad njim je

bdjela Melian, iako ju je rijetko viđao. Ali bijaše ondje jedna djeva
po imenu Nellas, koja je živjela u šumi; ona je na Melianinu molbu
išla za Túrinom kad bi on odlutao šumskim stazama i ondje se če
sto susretala s njime, naizgled slučajno. Od Nellas je Túrin štošta
saznao o putevima i divljim stvorovima Doriatha, a naučila ga je i
da sindarinski jezik govori narječjem te drevne kraljevine, starijim
i uljuđenijim, bogatijim krasnim riječima.6 Tako mu se ćud na neko
vrijeme razvedrila, sve dok opet nije potpao pod sjenku, pa je to
prijateljstvo minulo poput proljetna jutra. Jer Nellas nije zalazila u
Menegroth, jer nikako nije bila voljna kročiti pod kamene svodove;
Túrin se tako, kad su ga s prolaskom dječaštva stala zanimati djela
ljudi, sve rjeđe viđao s njom, dok je naposljetku nije posve prestao
zvati. Ali ona je i dalje bdjela nad njim, premda je otada ostajala
skrivena.7
Devet je godina Túrin proveo u dvorovima Menegrotha. Srce
i misli navijek su mu tekli vlastitome rodu, a katkad bi mu stigle i
vijesti od njih, što bi ga utješilo. Jer Thingol je slao glasnike Morwen
što je češće mogao, a ona bi po njima sinu vraćala glase; tako je
Túrin saznao da je njegova sestra Nienor izrasla u ljepoticu, kao
cvijet na sivome Sjeveru, te da je Morwenina muka postala manja.
A Túrin je stasavao i napokon postao visok među ljudima, a nje
gova su se snaga i otpornost pročule u Thingolovoj kraljevini. Tih
je godina stekao mnogovrsna znanja, željno slušajući povijesti o
drevnim danima; postao je i zamišljen, te škrt na riječima. Često je
Beleg od Čvrstog lûka dolazio u Menegroth po njega, te ga daleko
odvodio, podučavajući ga šumljaštvu i streličarstvu i (što mu je bilo
najmilije) vještini mača; ali izrađivačka umijeća slabije su mu išla,
jer sporo je spoznavao vlastitu snagu, te bi često nekim iznenadnim
udarcem oštetio ono što bi izradio. I u drugim se pogledima činilo da
6 Moj otac drugdje je napomenuo da je govor Doriatha, bilo Kraljev, bilo tuđi, čak i u
Turinovim danima bio starinski u usporedbi s onime kojim se drugdje govorilo; a i da
je Mîm zamijetio (iako postojeći napisi vezani uz Mima to ne spominju) da je taj govor
koji je stekao tijekom štićeništva bio jedina osobina koje se Túrin nikad nije riješio, ma
koliko da je inače bio kivan na Doriath.
7 U bilješci na margini jednoga sastavnog teksta na ovome mjestu piše: "Uvijek je u licima
svih žena tražio lice Lalaith."
mu sreća nije naklona, pa bi često ono što je naumio pošlo po krivu,

a ono za čim je žudio ne bi dobio; prijatelje pak nije lako stjecao,
jer bio je neveseo i rijetko se smijao, a nad njegovom je mladosti
ležala sjenka. Svejedno, oni koji su ga dobro poznavali voljeli su ga
i cijenili, a uživao je i čast kao Kraljev posinak.
No postojao je jedan koji mu je zamjerao na tome, to više što se
Túrin bližio muževnosti; zvao se Saeros, Ithilborov sin. Pripadao
je onim Nandorima koji su u Doriathu našli utočište nakon pada
svojega vladara Denethora na Amon Erebu u Prvoj beleriandskoj
bici. Ti su vilenjaci pretežno živjeli u Arthórienu između Arosa i
Celona, istočno od Doriatha, a znali su odlutati i preko Celona u
divlje krajeve s druge strane; Edainima nisu bili naklonjeni još otka
ko su oni prošli Ossiriandom i nastanili se u Estoladu. Ali Saeros je
uglavnom boravio u Menegrothu, gdje je stekao kraljevo poštovanje;
bio je uznosit i oholo se držao prema onima koje je smatrao položa
jem i vrijednošću nedostojnima sebe. Sprijateljio se s glazbenikom
Daeronom,8 jer je i sâm bio vičan pjesmi; ljude nikako nije volio, a
ponajmanje bilo kojeg srodnika Berena Erchamiona. "Nije li čud
no", rekao je, "da ova zemlja prima još jednog iz tog nesretnog soja?
Nije li onaj drugi već počinio dovoljno štete u Doriathu?" Stoga je
iskosa gledao na Túrina i sva njegova djela, te o njima govorio sve
najružnije; ali riječi su mu bile lukave, a pakost prikrivena. Kad bi
Túrina susreo nasamo, obratio bi mu se oholo i jasno mu iskazao
prezir; a Turin ga se zasitio, iako je dugo na ružne riječi uzvraćao
šutnjom, jer Saeros je bio veličina medu žiteljima Doriatha, a k
tome i Kraljev savjetnik. Ali Túrin je šutnjom srdio Saerosa koliko
i riječima.
One godine kad je Túrinu bilo sedamnaest ljeta, tuga mu se obnovi;

jer tada prestadoše stizati sve vijesti iz njegova doma. Morgothova je
snaga rasla iz godine u godinu, pa je cio Hithlum sad zavio u svoju
sjenku. Bez sumnje je znao štošta o djelima Húrinova roda, te ga je
neko vrijeme bio pustio na miru, ne bi li se ispunila njegova zamisao;
ali sad je, kako bi pospješio svoje nakane, postavio guste straže na
sve prijevoje Sjenovita gorja, da nitko ne može ni izaći iz Hithluma
8 U jednoj inačici teksta u ovom se dijelu radnje za Saerosa kaže da je bio u rodu s Dae-
ronom, a u drugoj da je bio Daeronrv brat: objavljeni tekst vjerojstno je najkasniji.
ni u njega ući, osim uz veliku pogibelj; orci su pak vrvjeli oko izvora
Naroga i Teiglina i gornjeg toka Siriona. Tako dođe vrijeme kad se
Thingolovi glasnici ne vratiše, a on odluči ne slati druge. Nikad ni
kome nije rado davao da ide izvan zaštićenih granica, te ničim nije u
većoj mjeri pokazao dobru volju prema Húrinu i njegovu rodu nego
slanjem vlastita puka na opasne puteve do Morwen u Dor-lóminu.
Sada je Túrinu postalo teško u srcu, jer nije znao kakvo se novo
zlo zbiva, a plašio se da je neka zla sudbina snašla Morwen i Nie-
nor; danima je samo šutke sjedio, prožet mračnim mislima o pro
pasti Hadorove kuće i ljudi Sjevera. Zatim je ustao i pošao potražiti
Thingola; našao ga je gdje sjedi s Melian pod Hírilornom, velikom
bukvom Menegrotha.
Thingol pogleda Túrina u čudu, vidjevši odjednom ne svog posin-
ka pred sobom, već čovjeka, visoka i tamnokosa neznanca, koji ga
gleda očima duboko usađenim u bijelo lice. Tada Túrin zatraži od
Thingola da mu dade verižnjaču, mač i štit, te da mu vrati Zmajski
šljem Dor-lómina; kralj udovolji svemu što je tražio, kazavši: "Dat
ću ti mjesto među svojim vitezovima od mača; jer mač će navijek biti
tvoje oružje. U njihovim redovima možeš okušati rat na međama,
ako ti je takova volja."
Ali Túrin reče: "Dalje me od međa Doriatha tjera srce; prije
žudim za polaskom u napad na Neprijatelja nego za obranom gra
ničnih krajeva."
"Onda idi sâm", reče Thingol. "O udjelu svojega naroda u ratu
s Angbandom odlučujem ja, prema svojoj mudrosti, Túrine, sine
Húrinov. Ne kanim odaslati oružanu silu iz Doriatha ni sada, ni u
ma kojem času što ga zasad vidim."
"Pa ipak, slobodno pođi kamo te volja, sine Morwenin", reče
Melian. "Melianin pojas ne priječi prolaz onima koji su s našim
dopuštenjem ušli."
"Osim ako te mudar savjet ne zadrži", reče Thingol.
"Kakav je vaš savjet, gospodaru?" reče Túrin.
"Stasom si poput čovjeka," odgovori Thingol, "ali ipak nisi još u
punoj muževnosti koja te tek čeka. Kada to vrijeme dođe, možda
ćeš se moći prisjetiti roda svoga; ali slaba je nada da jedan čovjek
sâm može protiv Mračnoga moćnika učiniti više doli da pruži pomoć
vilenjačkim vladarima u obrani, koliko ona već bude trajala."
Nato Túrin reče: "Moj rođak Beren učinio je više."
"Beren, uz Lúthien", reče Melian. "Ali ne priliči se takove riječi
kazati Lúthieninu ocu. Ne seže dotle tvoja sudbina, držim, Túrine,
sine Morwenin, iako ti je sudba isprepletena sa sudbinom vilin-puka,
na dobro ili na zlo. Čuvaj se sebe sama, da ne bi svrnulo na zlo."
Ona pošutje, pa mu se opet obrati riječima: "Pođi sada, posinče; i
poslušaj kraljev savjet. No ne mislim da ćeš dugo još živjeti s nama
u Doriathu nakon što posve stasaš u čovjeka. Ako se u danima što
predstoje prisjetiš onoga što će ti sad Melian reći, bit će to na tvoje
dobro: boj se i jare i studeni vlastita srca."
Tada se Túrin pokloni pred njima i udalji. I uskoro potom stavi
na glavu Zmajski šljem, oboruža se i otputi na sjeverne međe, gdje
se pridruži vilin-ratnicima koji su ondje bez predaha ratovali protiv
orkâ i svih slugana i stvorenja Morgothovih. Tako su se njegova sna
ga i hrabrost dokazale dok je bio još jedva stariji od dječaka; kako
se sjećao nepravdi nanesenih svome rodu, navijek je bio na čelu od-
važnih djela, te zadobio mnoge rane od kopalja ili strijela ili izvijenih
orkovskih oštrica. Ali njegova ga je kob spasila od smrti; a šumama
se pronio glas, doprijevši mnogo dalje od Doriatha, da je Zmajski
šljem Dor-lómina iznova viđen. Nato mnogi u čudu rekoše: "Je li
moguće da se to duh Hadora ili Galdora Visokog vratio iz mrtvih;
ili je to Húrin Hithlumski doista pobjegao iz jama Angbanda?"
U to je vrijeme među čuvarima Thingolovih međa postojao tek
jedan borac moćniji od Túrina, a to je bio Beleg Cúthalion; i Beleg
i Túrin bijahu sudruzi u svakoj pogibelji, te zajedno kročiše kroz
divlje šume nadaleko i naširoko.
Tako prođoše tri godine u kojima je Túrin rijetko svraćao u Thin-

golove dvore; više nije mario ni kako izgleda ni što na sebi nosi, već
je kosu zapustio, a verižnjaču prekrio pohabanim i prljavim sivim
plaštom. Ali zbilo se trećega ljeta, kad je Túrinu bilo dvadeset go
dina, da je u želji za odmorom i potrebi za kovačkim popravcima
jedne večeri neočekivano svratio u Menegroth; otišao je u dvoranu.
Thingola ondje nije bilo, jer bio se otputio u zelene šume s Melian,
što ga je znalo radovati na vrhuncu ljeta. Túrin tako sjede na jedno
mjesto, ne mareći da pita smije li, jer bio je umoran od puta i za
mišljen; a na nesreću je zasjeo za stol s uglednicima te kraljevine,
upravo na ono mjesto gdje je Saeros imao navadu sjesti. Saeros tada
sa zakašnjenjem uđe i razljuti se, vjerujući da je Túrin tako postupio
iz oholosti, u namjeri da ga uvrijedi; ljutnja mu se nije umanjila kad
je otkrio da oni koji su tamo sjedili nisu prekorili Túrina, već su ga
dočekali s dobrodošlicom.
Stoga se neko vrijeme Saeros pretvarao da i sâm tako misli, pa je
sjeo na drugo mjesto za stolom, sučelice Túrinu. "Rijetko nas ovaj
graničar časti svojim društvom," reče, "te se rado odričem uvrije
žena mjesta za priliku da razgovaram s njime." I štošta je još kazao
Túrinu, ispitujući ga o vijestima s granica, te o njegovim djelima u
divljini; iako su mu se riječi doimale ugodnima, o poruzi u njegovu
glasu nije moglo biti dvojbe. A Túrin se toga zasiti, pogleda oko
sebe i spozna gorčinu izgnanstva; usprkos svem tom svjetlu i smijehu
vilenjačkih dvorova, misli mu potekoše k Belegu i njihovu životu
u šumi, a zatim i mnogo dalje, do Morwen u Dor-lóminu, u kući
njegova oca; pa se namršti, onako pun tamnih misli, te prešutje sve
što Saeros reče. Na to, uvjeren da je mrštenje upućeno njemu, Sae
ros prestade suzdržavati ljutnju, već uze zlatan češalj, baci ga pred
Túrina i reče: "Bez sumnje si, čovječe iz Hithluma, u žurbi sjeo za
ovaj stol, pa ti se otrcan plašt još i može ispričati; ali nema potrebe
da ti glava ostaje zapuštena poput gusta trnjaka. A možda bi, da ti
uši nisu prekrivene, bolje čuo što ti se govori."
Túrin ništa ne reče, već upre pogled u Saerosa, a u tamnim mu
očima nešto bijesnu. Ali Saeros zanemari to upozorenje i s prezirom
mu uzvrati pogled, kazavši tako da svi čuju: "Ako su ljudi Hithluma
tako divlji i surovi, kakve su im tek žene? Zar jurcaju uokolo poput
divljači zaogrnute jedino svojim vlasima?"
Nato Túrin dohvati kalež za piće i baci ga Saerosu u lice, te ovaj
vrlo bolno pade na leđa; a Túrin isuče mač i uze skočiti na njega,
ali spriječi ga Mablung Lovac, koji je sjedio do njega. Tada Saeros
ustade, pijunu krv na stol i reče kroz razbijena usta: "Koliko ćemo
9
još trpjeti ovoga šumskog divljaka? Tko li to večeras ovdje vlada?
Kraljev zakon strog je prema onima koji ozlijede njegove podanike
9 Šumski divljak: "woodwose"; vidi bilješku 14 u tekstu Drúedaini, dalje, str. 429.
u dvorani; a za one koji ovdje isuku oštrice, odmetništvo je najblaža

osuda. Izvan dvora ću ti odgovor dati, Šumski divljače!"
Ali kad Túrin vidje krv na stolu, ćud mu se sledi; on otrese Ma-
blungov stisak i izađe iz dvorane bez i jedne riječi.
Tad Mablung reče Saerosu: "Sto te snađe večeras? Za ovo zlo
tebe krivim; možda Kraljev zakon još prosudi razbijena usta pra
vednim uzvratom za to podbadanje."
"Ima li mladunac prigovora, nek ih iznese pred Kraljevim su
dom", odvrati Saeros. "Ali za isukavanje mačeva na ovome mjestu
takove isprike ne vrijede. Izvan dvorane, ako taj šumski divljak isuče
mač na mene, ubit ću ga."
"To mi se manje izvjesnim čini," reče Mablung, "ali strada li
tko, bit će to zao čin, priličniji Angbandu nego Doriathu, a iz njega
će novo zlo proisteći. Doista, držim da je to neka sjenka sa Sjeve
ra večeras ispružila ruku i dotaknula nas. Dobro pripazi, Saerose,
Ithilborov sine, da ne ispuniš u svojoj oholosti volju Morgothovu, i
imaj na umu da si eldarskoga roda."
"To ne zaboravljam", reče Saeros; ali gnjev mu se nije ublažio, te
je kroz noć pakost u njemu nastavila rasti, dok je viđao ranu.
Kad ujutro Túrin krenu iz Menegrotha u povratak na sjeverne
međe, Saeros ga zaskoči i potrča na njega s isukanim mačem i šti
tom na raci. Ali Túrin se u divljini izvještio u oprezu, pa ga spazi
kutem oka, skoči u stranu, hitro isuka mač i okrenu se na suparnika.
"Morwen!" zavapi, "sada će onaj koji te ismijao platiti za prezir!"
I rascijepi Saerosu štit, te zapodjenuše borbu hitrim oštricama. Ali
Túrin je dugo učio teške škole i postao okretan poput vilenjaka,
samo još snažniji. Uskoro je nadvladao Saerosa, ranio mu ruku s
mačem i dobio ga sebi na milost. Tada stade na mač koji je ispao
Saerosu. "Saerose," reče mu, "duga ti trka predstoji, u kojoj će ti
odjeća smetati; vlasi ti moraju dostajati." I odjednom ga baci na tlo
i svuče, a Saeros osjeti veliku Túrinovu snagu i obuze ga strah. Ali
Túrin ga pusti da ustane, te "Trči!" viknu. "Trči! A ne budeš li brzao
kao divljač, straga ću te bosti." I Saeros s glasnim vapajima uteče u
šumu; Túrin se poput lovačkog psa nada za njim, i ma kako da je
Saeros trčao ili vijugao, uvijek ga je mač straga tjerao dalje.
Saerosovi pozivi u pomoć prizvaše u tu potjeru još mnoge koji
pođoše za njima, ali tek su najhitriji mogli održati korak s trkačima.
Njima na čelu bijaše Mablung, obuzet brigom, jer iako mu se ono

izazivanje učinilo zlim, "pakost što se izjutra probudi postat će prije
mraka Morgothu veselje"; a uz to se smatralo ozbiljnim prijestupom
izložiti bilo koga iz vilenjačkog puka sramoti, svojevoljno, umjesto
da stvar bude iznesena pred sud. Nitko u tome času nije znao da je
Saeros prvi napao Túrina, u nakani da ga ubije.
"Stoj, stoj, Túrine!" povika Mablung. "Orkovska je to rabota u
šumi!" Ali Túrin mu doviknu: "Orkovska rabota u šumi za orkovske
riječi u dvorani!" i pohita dalje za Saerosom, koji je pak bez nade
u pomoć i uvjeren da ga smrt u stopu prati samo mahnito trčao,
sve dok nije odjednom izbio na rub provalije izdubljene u visokim
stijenama, kojom je tekao jedan pritok Esgalduina, tako širok da ga
srna jedva može preskočiti. Ondje se Saeros u veliku strahu odvaži
na skok; ali ne uspije se dočekati na suprotnoj strani, već s krikom
pade i razbi se o golemu stijenu u vodi. Tako je okončao njegov
život u Doriathu; Mandos ga je još dugo držao.
Túrin pogleda gdje mu tijelo leži u potoku i pomisli: "Luda jedna
nesretna! Odavde bih ga pustio da se korakom vrati u Menegroth.
Sada me nezasluženo opteretio krivnjom." I on se okrenu i mračno
pogleda Mablunga i njegove sudrugove, koji su bili prišli i stali uz
rub provalije blizu njega. Mablung pošutje, pa reče: "Jao! Ali vrati se
sada s nama, Túrine, jer Kralj mora donijeti sud o ovim djelima."
Ali Túrin reče: "Kad bi Kralj bio pravičan, nevinim bi me pro
sudio. Ali nije li ovo bio njegov savjetnik? Zar bi pravičan kralj
izabrao srce puno pakosti za prijatelja? Odričem se njegova zakona
i njegova suda."
"Riječi ti nisu mudre", kaza Mablung, iako je u srcu osjetio sami
lost prema Túrinu. "Nećeš se izroditi u odbjeglicu. Molim te, vrati
se sa mnom, kao s prijateljem. A ima i drugih svjedoka. Kada Kralj
sazna istinu, možeš se uzdati u njegov oprost."
Ali Túrinu je bilo dosta vilenjačkih dvorova, a i strahovao je da
ga ne zarobe; stoga reče Mablungu: "Odbijam tvoju molbu. Neću
nizašto tražiti oprost od kralja Thingola; a sada idem onamo gdje me
njegov sud ne može naći. Izbor vam je tek dvojak: ili me pustite da
slobodno odem ili me ubijte, ako vam zakon to dopušta. Jer odveć
vas je malo da biste me uhvatili živa."
Vidješe mu u očima da je to točno te ga pustiše da prođe; a Ma-

blung reče: "Jedna smrt je dovoljna."
"Nisam to želio, ali ne žalim što je tako", reče Túrin. "Neka mu
Mandos pravično presudi; a ako se ikad vrati u zemlje živih, neka
se mudrijim pokaže. Sretan ti ostanak!"
"Slobodno nastavi!" reče mu Mablung; "jer takova ti je želja. Ali
sretnome nastavku ne nadam se za te, pođeš li tim putem. Sjenka ti
na srcu leži. Kad se opet sretnemo, neka tamnija ne bude."
Túrin na to ne odgovori, već ode od njih i hitro se udalji, a nisu
znali kamo.
Kazuje se da je, kad se Túrin nije vratio na sjeverne međe Doria-

tha, a vijesti o njemu nigdje se nije moglo čuti, Beleg od Čvrstog
lûka došao u Menegroth da ga potraži; ondje teška srca primi vijest
o Túrinovim djelima i bijegu. Uskoro se potom Thingol i Melian
vratiše u dvorove, jer ljeto je bilo na izmaku; kada Kralj sazna što
se zbilo, sjede na svoje prijestolje u velikoj dvorani Menegrotha,
okružen svim velmožama i savjetnicima Doriatha.
Tada su sve pretresli i ispričali, sve do Túrinovih riječi na rastan
ku; a nakon toga Thingol uzdahnu i reče: "Jao! Kako li se ta sjenka
zavukla u moju kraljevinu? Saerosa smatrah vjernim i mudrim; ali da
je još živ, oćutio bi moj bijes, jer zao je bio njegov izazov i krivcem
ga držim za sve što se u dvorani zbilo. Utoliko Túrinu opraštam.
Ali kad je Saerosa izložio sramoti i natjerao ga u smrt, počinio je
krivdu veću od uvrede, a preko tih djela ne mogu prijeći. Kroz njih
prosijava tvrdo srce, i uznosito." Zatim Thingol ušutje, a kad opet
prozbori, glas mu bijaše tužan. "Nezahvalan je to posinak, i čovjek
preponosan za svoj položaj. Kako da udomim onoga koji prezire i
mene i moj zakon ili oprostim onome koji kajanja nema? Stoga ću
prognati Túrina, Húrinova sina, iz kraljevstva Doriatha. Zatraži li
ulaz, ima ga se dovesti pred mene da mu sudim; a dok mi ne padne
pod noge i ne zamoli me za oprost, moj sin više nije. Smatra li to
ovdje itko nepoštenim, neka sada zbori."
U dvorani ušutješe, pa Thingol podiže ruku da objavi svoj sud.
Ali u taj čas, sav u žurbi, ude Beleg i doviknu: "Gospodaru, smijem
li prozboriti?"
"Kasno stižeš", reče Thingol. "Nisi li bio pozvan zajedno s osta

lima?"
"Jesam, gospodaru," odgovori Beleg, "ali zadržao sam se; tražio
sam nekoga. Sada napokon dovodim svjedoka kojeg valja saslušati
prije nego što se vaš sud donese."
"Svi bijahu pozvani koji imadoše nešto reći", reče Kralj. "Što ii
to taj sada može reći a što bi imalo veću težinu od onih koje sam
već čuo?"
"Prosudit ćete kada čujete", reče Beleg. "Dopustite mi ovo, ako
ikad zaslužih vašu milost."
"Tebi dopuštam", reče Thingol. Tada Beleg izađe, te za ruku
uvede onu djevu Nellas, koja je živjela u šumama i nikad još nije prije
došla u Menegroth; bila je u strahu, kako zbog velebne dvorane sa
stupovima i kamenim svodom, tako i zbog očiju okupljena mnoštva,
uprtih u nju. A kad joj Thingol kaza da prozbori, ona reče: "Gospo
daru, sjedila sam u krošnji", ali zatim umuknu od strahopoštovanja
prema Kralju i ništa više ne bijaše u stanju reći.
Kralj se tad osmjehnu i reče: "I drugi su, ali ne smatrahu mi to
nužnim reći."
"I drugi su, dakako", reče ona, sad hrabrija zbog njegova osmi
jeha. "Čak i Lúthien! A baš o njoj razmišljah toga jutra, kao i o
čovjeku Berenu."
Thingol joj ne uzvrati, a osmijeh mu uminu; on tek pričeka da
Nellas opet prozbori.
"Jer Túrin me podsjeća na Berena", reče ona napokon. "U rodu
su, kako čujem, a njihovo je srodstvo nekima i vidljivo: onima koji
pomnije pogledaju."
Thingol postade prijek. "Možda je tako", reče. "Ali Túrin, Húri-
nov sin, ode od mene s prezirom, te ga više vidjeti nećeš da mu
iščitavaš srodstvo. Jer sad ću donijeti presudu."
"Gospodaru Kralju!" kriknu ona tada. "Saslušajte me, dopustite
mi da prvo nešto kažem. Sjedila sam u krošnji jer sam željela po
gledom ispratiti Túrina dok odlazi; a vidjeh gdje Saeros s mačem i
štitom izlazi iz šume, te skače na Túrina iz zasjede."
Nato se dvoranom pronese žamor; Kralj pak podiže ruku i reče:
"Ne vjerovah da ćeš tako ozbiljnu vijest mojim ušima donijeti. Dobro
pazi na sve što sada kazati kaniš; jer na ovome sudištu konačna se
presuda zbori."
"To mi i Beleg reče", odgovori ona, "i samo se zato i usudih
amo doći, da se Túrina naopako ne osudi. Odvažan je on, ali i sa-
milosan. Boriše se, gospodaru, njih dvojica, sve dok Túrin nije lišio
Saerosa i štita i mača; ali nije ga ubio. Stoga ne vjerujem da ga je
smjerao pogubiti. Ako Saeros i jest bio ponižen, to je poniženje
sâm zaslužio."
"Taj sud je na meni", reče Thingol. "Ali vodit ću se time što si
kazala." Zatim je podrobno ispitao Nellas; a nakon toga se obra
tio Mablungu riječima: "Čudno mi je da ti Túrin ništa o tome ne
reče."
"Pa ipak, ne reče mi", reče Mablung. "A da je kazao nešto o
tome, drugačije bih mu riječi na rastanku uputio."
"A drugačija će sada i moja presuda biti", reče Thingol. "Počujte!
Túrinu oprost sada dajem za svu krivnju koja se u njemu može naći,
jer smatram da je bio oštećen i izazvan. A kako mu je odista, kao
što i sâm reče, tu nepravdu jedan od mojih savjetnika nanio, nije mu
nužno tražiti oprost od mene, već mu ga odaslati kanim, gdje god
on sada bio; i pozvat ću ga da se časno vrati u moje dvorove."
Ali kada presuda bi izrečena, Nellas odjednom zaplače. "Ta gdje
li se nalazi?" reče. "Iz naše je zemlje otišao, a svijet je širok."
"Naći ćemo ga", reče Thingol. Zatim ustade, a Beleg izvede Ne
llas iz Menegrotha, te joj reče: "Ne plači; jer ako je Túrin još na
životu, ako još nekuda kroči, ja ću ga pronaći, sve i ako nitko drugi
u tome ne uspije."
Sutradan je Beleg izašao pred Thingola i Melian, a Kralj mu reče:
"Posavjetuj me, Belegu; jer ojađen sam. Držao sam Húrinova sina
svojim sinom, a to će i ostati, ako se pak sâm Húrin ne vrati iz sjenki
da povrati ono što mu pripada. Neću dopustiti da se pripovijeda
kako je Túrin nepravedno otjeran u divljinu, a natrag bih ga primio
raširenih ruku, jer sam ga veoma ljubio."
A Beleg odgovori: "Tražit ću Túrina dok ga ne nađem i dovest ću
ga natrag u Menegroth, ako uzmognem, jer ga i ja ljubim." Zatim
se otputi; i diljem Belerianda uzalud je tragao za glasima o Túrinu,
kroz mnoge pogibelji; prošla je tako ta zima, a za njom i proljeće.
TÚRIN MEĐU ODMETNICIMA
Sada se priča vraća Túrinu. On se, uvjeren da je odmetnik za kojim

kralj traga, nije vratio Belegu na sjeverne međe Doriatha, već se
otputio na zapad, kradom izašao iz Zaštićene kraljevine i dospio u
šumovite krajeve južno od Teiglina. Ondje je prije Nirnaetha živjelo
mnoštvo ljudi u raštrkanim gazdinstvima; najvećim su dijelom bili iz
Halethina puka, ali nisu imali poglavara, a živjeli su i od lova i od
ratarstva, držali svinje u žirištima te obrađivali šumske proplanke
ograđene od divljine. Ali sada su većinom bili uništeni ili su utekli
u Brethil, te je cijelo to područje bilo u strahu od orkâ, a i od od
metnika. Jer u tim vremenima propasti mnogi su ljudski beskućnici i
očajnici pošli krivim putem: preživjeli iz boja i poraza, i iz poharanih
krajeva; a bilo je i ljudi koji su u divljinu pošli zbog zlodjela. Lovili
su i prikupljali hrane koliko su mogli; ali kad bi ih zimi gonila glad,
bili su strašni poput vukova, pa su ih imenom Gaurwaith, Vučjaci,
prozvali oni koji su još branili svoje domove. Pedesetak se takvih
udružilo u četu i lutalo šumama oko zapadnih međa Doriatha; a
jedva da su manje bili omraženi od orkâ, jer među njima je bilo
otpadnika tvrda srca, kivnih na vlastiti soj. Najmrkiji među njima
bijaše jedan po imenu Andróg, koji je utekao iz Dor-lómina, gdje je
ubio jednu ženu; a bilo je i drugih rodom iz te zemlje: stari Algund,
najstariji u družini, koji je pobjegao iz Nirnaetha, te Forweg, kako
se sâm prozvao, kapetan te čete, čovjek svijetle kose i nemirnih,
svjetlucavih očiju, krupan i odvažan, ali uvelike odrođen od vrlina
Edaina iz Hadorova naroda. Postali su vrlo sumnjičavi, te su se
okruživali izviđačima ili stražom, bilo u pokretu, bilo pri odmoru; i
tako su brzo saznali za Túrina kad je zalutao u njihova staništa. Ušli
su mu u trag i stegnuli obruč oko njega; tako se odjednom, kad je
izbio na proplanak pokraj jednog potočića, našao okružen ljudima
s napetim lûkovima i isukanim mačevima.
Túrin tad zastade, ali na njemu se nije vidjelo nikakva straha.

"Tko ste?" reče. "Smatrah da samo orci postavljaju ljudima zasjede,
ali vidim da sam pogriješio."
"Možda još zažališ tu grešku," reče Forweg, "jer ovo je naš kraj
i ne damo drugim ljudima da tuda idu. Živote im smatramo pro-
igranima ako ih ne mogu otkupiti."
Túrin se nato nasmija. "Otkupa za me radije ne očekujte," reče

im, "za otpadnika i odmetnika. Možete me pretražiti nakon što stra
dam, ali skupo će vas koštati da doznate kako vam istinu zborim."
Svejedno, činilo se da mu je smrt blizu, jer mnoge su strijele bile
zataknute u tetivu i samo čekale na kapetanovu riječ; nijedan mu
neprijatelj nije stajao dovoljno blizu da na njega skoči s isukanim
mačem. Ali Túrin se, vidjevši neko kamenje na rubu potoka pod
svojim nogama, odjednom sagnu; u tom trenu jedan od njih odape,
ljut zbog njegovih riječi. Ali strijela preletje Túrina, a on skoči i
baci kamen u tog strijelca, silovito i nepogrešivo; ovaj se razbijene
lubanje sruši na zemlju.
"Možda bih vam bolje došao živ, namjesto ovog nesretnika", reče
Túrin; Forwegu pak kaza: "Ako si ti tu kapetan, ne bi smio dopuštati
svojima da strijeljaju bez naredbe."
"I ne dopuštam," reče Forweg; "ali dostatno je hitar prijekor
zaradio. Uzet ću te na njegovo mjesto, ako budeš bolje slušao moje
riječi."
Nato se dvojica odmetnika pobuniše protiv njega; jedan bija
še prijatelj stradaloga. Ulrad se zvaše. "Čudan li je to put pristu
panja družini," reče on; "ubijanjem jednog od njezinih najboljih
članova."
"Ne bez izazova", reče Túrin. "Ali hajde onda! Oprijet ću vam
se obojici zajedno, oružjem ili čistom snagom; a tad ćete vidjeti je
sam li u stanju zamijeniti jednog od vaših najboljih članova." Zatim
zakorači prema njima; ali Ulrad ustuknu i ne htjede se boriti. Onaj
drugi baci svoj lûk i premjeri Túrina pogledom; to bijaše upravo
onaj Andróg iz Dor-lómina.
"Nisam ti ravan", reče on napokon i odmahnu glavom. "Nitko od
nas nije, držim. Možeš nam se pridružiti, što se mene tiče. Ali ima
u tebi nečega čudnog; opasan si čovjek. Kako ti glasi ime?"
"Zovem se Neithan, Krivooptužem", reče Túrin, pa ga odmet
nici nakon toga zvaše Neithan; ali iako im je rekao da je pretrpio
nepravdu (te je za svakog koji bi slično kazao uvijek imao i odvi
še razumijevanja), ništa više nije želio otkriti o svojemu životu ili
domu. No oni su dokučili da je pao s nekog visokog položaja, te
da su mu oružje izradili vilin-kovači, sve i ako nema drugih posje
da. Uskoro je među njima izbio na dobar glas, jer bio je snažan i
srčan, te snalažljiviji u šumi od njih; stekao je njihovo pouzdanje,

jer nije bio pohlepan, a za sebe je slabo mario; ali i plašili su ga se,
zbog njegovih iznenadnih provala bijesa, koje su tek rijetko shvaćali.
U Doriath se Túrin nije mogao, ili iz ponosa nije htio vratiti; u Nar-
gothrond nitko nije mogao ući od Felagundove pogibije. Bilo mu je
ispod časti otići nižemu Halethinu puku iz Brethila; a u Dor-lómin
se nije usuđivao, jer bio je pod čvrstim okruženjem, te u to vrijeme
nije bilo nade, držao je, u samostalan prolazak prijevojima Gorja
sjenâ. Tako je Túrin ostao među odmetnicima, budući da je uz ma
kakvo ljudsko društvo bilo lakše izdržati u divljini; a kako je želio
ostati na životu i nije mogao stalno biti u sukobu s njima, slabo je
mario da priječi njihova zlodjela. No u njemu bi se katkad probudili
samilost i sram, a tad bi se razbjesnio i postao pogibeljan. Tako je
ostao živjeti do kraja te godine, a zatim i kroz oskudicu i glad zime,
sve dok nije stiglo Buđenje, a zatim i krasno proljeće.
Sad, u šumama južno od Teiglina još se, kako je već rečeno, dalo
naći poneko gazdinstvo ljudi, otpornih i opreznih, no sada malo
brojnih. Iako ih uopće nisu ljubili i nije im ih bilo žao, po cičoj bi
zimi ostavljali Gaurwaithu hrane koliko bi već mogli na neko vidno
mjesto; tako su se nadali izbjeći združene napade izgladnjelih. Ali
time su manje zahvalnosti stjecali od odmetnika negoli od životinja i
ptica, te su ih zapravo spašavali psi i ograde. Jer svako je gazdinstvo
velikim živicama opasalo svoje iskrčene posjede, a kuće su im bile
opkopane i ograđene koljem; nastambe su bile povezane stazama,
te su mogli dozivati pomoć i potporu pozivima roga.
Ali s dolaskom proljeća Gaurwaithu je postalo pogibeljno zadr
žavati se tako blizu kuća Šumljaka, koji bi se mogli okupiti i poći u
lov na njih; Túrin se stoga čudio što ih Forweg ne vodi odatle. Više
se hrane i divljači, a i manje pogibelji, moglo naći dalje na Jugu,
gdje ljudi više uopće nije bilo. A jednoga dana Túrin uoči da nema
ni Forwega ni prijatelja mu Andróga, pa upita gdje su, ali sudruzi
mu se nasmijaše.
"Otišli su svojim poslom, valjda", reče Ulrad. "Vratit će se oni
uskoro, a tad ćemo u pokret. Žurno, možda; jer imat ćemo sreće
ako za sobom ne dovedu roj pčela."
Sunce je sjalo i mlado se lišće zelenjelo; a Túrina ozlojedi prljavi
tabor odmetnika, pa sam odluta daleko u šumu. Nehotice se prisjeti
Skrivena kraljevstva, te kao da začu imena cvjetova iz Doriatha, po

put odjeka nekog gotovo zaboravljenog starog jezika. Ali iznenada
dopru krici i iz lijeskova gustiša istrči jedna mlada žena; trnje joj je
izdrapalo odjeću, a bila je u velikom strahu, pa se spotaknu i zadi
hano pade na tlo. Túrin tad skoči prema gustišu s isukanim mačem
i posiječe čovjeka koji je izbio iz lijeske u potjeri za njom; a tek je
pri samome udarcu shvatio da je to Forweg.
Ali dok je stajao i zatravljeno gledao u krv na travi pod sobom, po
javi se Andróg, pa i on zapanjeno stade. "Zlodjelo, Neithane!" viknu
on, te isuka mač; ali Túrinu se ćud ohladi, te reče Andrógu: "Gdje li
su onda orci? Jeste li ih vi to pretekli da njoj pomognete?"
"Orci?" reče Andróg. "Ludo! A odmetnikom se nazivaš. Odmet
nici nemaju drugog zakona do svojih potreba. Gledaj svoja posla,
Neithane, a nama prepusti naša."
"Tako i kanim", reče Túrin. "Ali danas nam se putevi preklopiše.
Ženu ćeš prepustiti meni, ili ćeš se pridružiti Forwegu."
Andróg mu se nasmija. "Ako je tako, nek bude po tvome", reče.
"Ne tvrdim da ti sâm mogu biti ravan; ali našoj družini ovo smaknuće
možda ne bude po volji."
Žena se tada osovi na noge i položi dlan na Túrinovu ruku. Ona
pogleda u krv pa u Túrina, te joj se oči ozariše. "Ubij ga, gospoda
ru!" reče. "Ubij i njega! A zatim pođi sa mnom. Doneseš li njihove
glave, mome ocu Larnachu neće biti krivo. Za dvije 'vučjačke glave'
znao je već dobro nagraditi ljude."
Ali Túrin reče Andrógu: "Je li daleko njezin dom?"
"Oko milju odavde," odvrati mu on, "u onom gazdinstvu. Odlu
tala je odatle."
"Onda pođi brzo", reče Túrin, obrativši se opet ženi. "Kaži ocu
da te bolje čuva. Ali glave drugovima neću odrubiti ne bih li kupio
njegovu milost, ili bilo što drugo."
On zatim spremi mač. "Dođi!" reče Andrógu. "Vratit ćemo se. Ali
želiš li pokopati svojega kapetana, ne računaj na moju pomoć. Požuri
se, jer možda se još nadigne potjera. Ponesi njegovo oružje!"
I Túrin ode odatle bez i jedne riječi više, a Andróg ga isprati
pogledom, mršteći se kao čovjek koji pokušava dokučiti neku za
gonetku.
* * *
Kad se vratio u tabor odmetnika, Túrin ih zateče nemirne i pune

nelagode; jer već su se predugo bili zadržali na jednome mjestu, blizu
dobro čuvanih gazdinstava, te su počeli rogoboriti protiv Forwega.
"Izlaže se pogibelji na našu štetu," govorili su; "a drugi možda još
plate za njegove naslade."
"Onda izaberite novoga kapetana!" reče Túrin, kad je stao pred
njih. "Forweg vas više ne može predvoditi; jer on je mrtav."
"Kako znaš?" reče Ulrad. "Jesi li tražio med iz iste košnice? Jesu
li ga pčele ubole?"
"Ne", reče Túrin. "Jedan ubod bijaše dovoljan. Sasijekoh ga. Ali
poštedih Andróga, koji se uskoro vraća." Zatim im ispriča sve što se
učinilo, prekorivši one koji čine takva djela; a još dok je govorio, vrati
se Andróg, noseći Forwegovo oružje. "Vidiš, Neithane!" doviknu
on. "Nije digla uzbunu. Možda se nada da će te opet sresti."
"Budeš li se sprdao sa mnom," reče Túrin, "požalit ću što ti preko
volje sačuvah glavu. Sad ispripovjedaj što imaš, i budi kratak."
Zatim Andróg prilično pošteno ispriča sve što se zbilo. "Kakvim
je poslom Neithan onamo išao, pitam se sada", reče. "Nije našim,
čini mi se. Jer kad sam naišao, već je bio sasjekao Forwega. Ženi
se to podosta svidjelo, pa je ponudila poći s njime, moleći ga da joj
naše glave dade kao dotu. Ali on ju nije htio, te ju je otjerao; tako
da mi nije jasno što je to zamjerio kapetanu. Meni je glavu ostavio
na ramenima, na čemu sam mu zahvalan, premda sam i nemalo
zbunjen."
"Onda ti poričem tvrdnju da potječeš iz Hadorova naroda", reče
Túrin. "Uz Uldora Prokletog prije ti je mjesto, pa bolje potraži
službu u Angbandu. Ali čujte me sada!" viknu on svima. "Ovaj vam
izbor dajem. Valja vam uzeti me za kapetana namjesto Forwega, ili
me otpustiti. Od sada zapovijedam ovom družinom, ili je napuštam.
Ali želite li me ubiti, hajde! Borit ću se sa svima do smrti - svoje
ili vaše."
Tada se mnogi mašiše oružja, ali Andróg poviknu: "Ne! Nije
bezumna glava što je on poštedje. Zapodjenemo li borbu, ne jedan
će poginuti nepotrebno, prije nego što ubijemo najboljega među
sobom." Zatim se nasmija. "Opet je onako kako je bilo kad nam

se pridružio. Ubija da sebi stvori mjesto. Ako se to prije pokazalo
dobrim, možda će se i opet; a pod njegovim vodstvom možda nas
krene bolje od kopanja po tuđim otpacima."
A stari Algund reče: "Najbolji među nama. Nekoć bismo i sami
postupili tako, kad bismo se usudili; ali štošta smo zaboravili. Možda
nas on na koncu dovede kući."
Nato Túrin odjednom pomisli kako bi se od vođe ove male čete
mogao uspeti do položaja slobodna i samostalna vladara. Ali on
pogleda Algunda i Andróga, te im reče: "Kući, kažete? Visoko i
studeno koči se Gorje sjenâ između nas i nje. Za njim je Uldorov
narod, a svud oko njega angbandske su legije. Ako takovo što neće
obeshrabriti vas sedam puta sedam, koliko vas ima, mogu vas povesti
kući. Ali dokle ćemo stići, prije nego što poginemo?"
Svi to odšutješe. Túrin se zatim opet oglasi. "Uzimate li me za
kapetana? Ako je tako, smjesta vas vodim u divljinu, daleko od do
mova ljudi. Ondje nam možda bolje krene, a možda i ne; ali barem
ćemo zaslužiti manje mržnje vlastita soja."
Tada svi oni rodom iz Hadorova naroda stadoše uz njega i uzeše
ga za kapetana; a ostali se s manje odobravanja složiše s time. A on
10
ih smjesta odvede iz toga kraja.
Brojne je glasnike Thingol odaslao da tragaju za Túrinom unutar

Doriatha i oko njegovih granica; ali u godini njegova bijega tragali
su za njim zaludu, jer nitko nije znao, niti je slutio, da je među od
metnicima i neprijateljima ljudi. S nailaskom zime vratili su se kralju,
svi osim Belega. On je nakon odlaska ostalih nastavio sâm.
10 U jednoj inačici teksta ovog dijela priče Túrin ovom prilikom objavi odmetnicima svoje
pravo ime; i kaže da je, bivajući po pravu vladar i sudac Hadorova naroda, s pravom
sasjekao Forwega, jer je ovaj bio čovjek iz Dor-lómina. Zatim Algund, stari odmetnik
koji je bio pobjegao niz Sirion iz Nirnaeth Arnoediada, kaže da ga Túrinove oči već dugo
podsjećaju na nečije tuđe kojih se nikako nije mogao sjetiti, ali sad ga prepoznaje kao
Húrinova sina. "'Ali on je bio niži rastom, nizak za svoj rod, makar prožet plamenom;
a kosa mu bijaše zlaćano crvena. Ti si taman i visok. U tebi vidim tvoju majku, sad kad
te bolje pogledam; ona je potjecala iz Bëorova naroda. Pitam se kakva li je sudbina nju
snašla.' 'Nije mi znano', reče Túrin. 'Nikakvi glasi sa Sjevera ne stižu.'" U toj inačici
upravo to saznanje, da je Neithan zapravo Túrin, sin Húrinov, tjera one odmetnike koji
su bili podrijetlom iz Dor-lómina da ga prihvate za vođu svoje čete.
Ali u Dimbaru i duž sjevernih međa Doriatha stanje se pogoršalo.

Zmajski se šljem ondje više nije viđao u bici, a i Čvrsti je lûk nedo-
stajao; slugani su se Morgothovi pak osokolili i postajali sve brojniji
i odvažniji. Zima je došla i prošla, a s proljećem su napali iznova;
pregazili su Dimbar, a među ljudima iz Brethila zavladao je strah,
jer zlo je sad vrebalo na svim njihovim granicama, izuzev južne.
Prošla je već gotovo godina dana od Túrinova bijega, a Beleg
ga je još iskao, sa sve manje nade. Odlutao je na sjever sve do Tei-
glinskih prijelaza, gdje je čuo lošu vijest o novom prodoru orkâ iz
Taur-nu-Fuina, te pošao natrag i stigao, kako se slučilo, do domova
Sumljaka netom nakon što je Túrin napustio to područje. Ondje je
čuo neobičnu pripovijest što je kružila među njima. Visok se čovjek
vladarska izgleda, ili pak vilenjački ratnik, kako su neki govorili, po
javio u šumama i sasjekao jednog pripadnika Gaurwaitha, te spasio
Larnachovu kćer koju su oni gonili. "Vrlo je ponosit bio," kazala
je Larnachova kći Belegu, "sjajnih očiju što se jedva uđostojiše da
me pogledaju. Pa ipak je Vučjake svojim drugovima zvao, te nije
htio sasjeći još jednoga koji je stajao ondje i znao mu ime. Neithan,
tako ga je nazvao."
"Je li tebi jasna ta zagonetka?" upitao je Larnach vilenjaka.
"Jasna mi je, jao", rekao je Beleg. "Tražim upravo toga čovjeka
o kojemu zborite." Ništa više o Túrinu nije kazao Šumljacima; ali
upozorio ih je na zlo što se okuplja sjeverno odatle. "Uskoro će orci
početi harati ovim krajem u tolikom broju da im se nećete moći
oduprijeti", rekao je. "Ove se godine napokon morate odreći svoje
slobode ili svojih života. Pođite u Brethil dok još ima vremena!"
Zatim je Beleg žurno otišao dalje, išćući odmetnička skrovišta i
svaki znak koji bi mu otkrio kamo su otišli. Uskoro ih je i našao; ali
Túrin je sad imao nekoliko dana prednosti i kretao se hitro, u strahu
od potjere Sumljaka, te rabio sve znane vještine da nadmudri ili na
krivi trag navede svakoga koji bi ih pokušao slijediti. Rijetko su dvije
noći ostajali u istom taboru i malo je tragova kretanja i boravaka
ostajalo za njima. Stoga ih je čak i Beleg uzaludno lovio. Vođen
znakovima koje je uspijevao pročitati, ili glasima o prolasku ljudi
među divljim stvorovima čiji je govor znao, često bi im se približio,
ali skrovište im je uvijek bilo napušteno kad bi stigao; jer danonoć
no su držali straže, te bi se na prvi šušanj hitro digli i utekli. "Jao!"
zavapio je. "Predobro podučih to ljudsko dijete vještinama šume i

polja! Gotovo bi se moglo pomisliti da je to neka četa vilenjaka." Ali
oni su sa svoje strane razabrali da ih to u stopu prati neki neumorni
gonič, kojega ne uspijevaju vidjeti, ali ne uspijevaju ga se ni otresti;
i prožeo ih je nespokoj.11
Nedugo potom, kao što je Beleg i strahovao, orci su prešli Brithiach,

a kako im se Handir iz Brethila odupro svom silom koju je uzmogao
okupiti, otišli su na jug preko Teiglinskih prijelaza, u pljačku. Mnogi
Šumljaci poslušali su Belegov savjet i poslali žene i djecu u Brethil
da zatraže utočište. Oni su s pratnjom uspjeli pobjeći, na vrijeme
prešavši Prijelaze; ali naoružane muževe koji su išli za njima doče
kali su orci i ljudi su bili nadjačani. Nekolicina se uspjela probiti
i dokopati Brethila, ali orci su mnoge pobili ili zarobili; zatim su
produžili do gazdinstava, poharali ih i spalili. Potom su se smjesta
okrenuli natrag na zapad, u potrazi za Cestom, jer su se sada željeli
što hitrije vratiti na Sjever s plijenom i zarobljenicima.
Ali odmetnički izviđači ubrzo su saznali za njih; a iako im do
zarobljenika nije bilo naročito stalo, plijen otet Šumljacima pot-
pirio je pohlepu u njima. Túrin je smatrao kako bi bilo pogibeljno
otkriti se orcima, sve dok se ne sazna koliko ih ima; ali odmetnici
ga nisu htjeli poslušati, jer u divljini im je trebalo štošta, a neki su
već bili počeli žaliti što ih on predvodi. Stoga je Túrin samo s nekim
Orlegom otišao uhoditi orke; a zapovjedništvo nad četom predao
je Andrógu i naložio mu da dobro skriven ostane u blizini dok se
njih dvojica ne vrate.
Sad, tih je orkâ bilo puno više od odmetnika u četi, ali išli su
krajevima u koje su se orci rijetko usuđivali zaći, a znali su i to da
iza Ceste leži Talath Dirnen, Branjena ravnica, nad kojom stražare
11 Najkasnije napisane inačice ovoga dijela priče potvrđuju da je Túrin, nakon što je postao
njihov kapetan, odveo odmetnike iz šume južno od Teiglina, u kojoj su živjeli Šumljaci,
te da je Beleg dospio onamo uskoro nakon njihova odlaska; ali zemljopisni su odnosi
nejasni, a prikazi kretanja odmetnika proturječni. Čini se nužnim pretpostaviti, u svjetlu
daljnjeg tijeka radnje, da su se zadržali u dolini Siriona, te da, dapače, nisu ođmak-
nuli daleko od svojih prethodnih staništa iz vremena orkovskog pohoda na Šumljake.
U jednoj predloženoj inačici otišli su prema jugu i stigli u kraj "iznad Aelin-uiala i
močvara Siriona"; ali nakon što su ljudi postali nezadovoljni u toj "zemlji bez utočišta",
Túrina su nagovorili da ih odvede natrag u one šumovite krajeve južno od Teiglina gdje
ih je prvi put susreo. To bi odgovaralo prohtjevima radnje.
izviđači i uhode iz Nargothronda; u strahu od opasnosti bili su stoga

oprezni, te su im se izviđači šuljali kroz drveće s obje strane kolona
u maršu. Tako su otkrili Túrina i Orlega, jer tri su izviđača nabasala
na njih dok su ležali skriveni; a premda su dvojicu sasjekli, treći je
pobjegao, vičući u trku: Golug! Golug! A tim su imenom oni zvali
Noldore. Šuma se smjesta ispunila orcima, koji su se šutke raštrkali i
dali se u lov nadaleko i naširoko. Tada ih je Túrin, konačno uvidjevši
da ima malo nade u bijeg, pokušao zavarati i odmamiti od mjesta
gdje su se njegovi skrivali; a kako je od povika Golug! opazio da se
boje nargothrondskih uhoda, utekao je s Orlegom na zapad. Potje
ra je hitro pošla za njima, sve dok nisu usprkos svim vijuganjima i
izmicanjima napokon morali izbiti iz šume; a tad ih opaziše, pa u
pokušaju prelaska Ceste mnoge strijele oboriše Orlega. Ali Túrina
je spasila vilenjačka verižnjača, te je sâm pobjegao u divljinu sa
suprotne strane; brzinom i vještinom izbjegao je neprijateljima i
utekao daleko u neznane mu predjele. Tada orci, u strahu da se na
njih ne dignu vilenjaci iz Nargothronda, pobiše sve zarobljenike i
žurno pođoše prema Sjeveru.
Sad, nakon što su prošla tri dana, a Túrin i Orleg nikako se nisu
vraćali, neki odmetnici ushtjedoše napustiti pećinu u kojoj su se
bili skrili; ali Andróg se tomu usprotivi. A baš dok su bili usred te
rasprave, odjednom pred njih stade jedna siva prilika. To ih je Beleg
napokon našao. On pođe prema njima bez oružja, pokazujući im
da je goloruk; ali oni odskočiše u strahu, a Andróg mu priđe s leđa,
preko njega namače omču i stegnu je tako da mu je sputao ruke.
"Ne želite li goste, pozornije stražu držite", reče im Beleg. "Čemu
ovakav doček? Kao prijatelj dolazim, i tek jednog prijatelja tražim.
Čujem da ga zovete Neithan."
"Nije tu", reče Ulrad. "Ali odakle znaš to ime, osim ako nas već
dugo ne uhodiš?"
"Dugo nas već uhodi", reče Andróg. "To je ta sjena što nas upor
no slijedi. Možda sada saznamo što doista smjera." Zatim im naloži
da privežu Belega uz stablo pokraj pećine; a nakon što mu čvrsto
svezaše ruke i noge, stadoše ga ispitivati. Ali na sva njihova pitanja
Beleg je imao tek jedan odgovor: "Prijatelj bijah tome Neithanu još
otkako ga upoznah u šumi, kad bijaše dijete. Išćem ga tek stoga što
ga ljubim, te da mu dobre novosti donesem."
"Pogubimo tu uhodu, da ga se riješimo", reče gnjevno Andróg,
a gledao je velebni Belegov lûk i žudio za njime, jer je bio streličar.
Ali oni bolja srca usprotiviše mu se, a Algund mu reče: "Kapetan se
možda još vrati; a tada ćeš zažaliti, sazna li on da su mu u isti mah
oduzeti i prijatelj i dobre novosti."
"Ne vjerujem u to što kaže taj vilenjak", reče Andróg. "Uhoda
je kralja Doriatha. Ali ako doista ima nekih novosti, neka nam ih
onda kaže; mi ćemo prosuditi daju li nam one razloga da ga osta
vimo na životu."
"Čekat ću dok ne dođe vaš kapetan", reče Beleg.
"Stajat ćeš tu sve dok ne progovoriš", reče Andróg.
Zatim na Andrógov nagovor ostaviše Belega zavezana za stablo
bez hrane i vode, a sami sjedoše jesti i piti u blizini; ali on im više
ništa ne reče. Kad su tako prošla dva dana i dvije noći, obuze ih bijes
i strah, pa jedva čekahu da odu; a većina ih je sad bila spremna smak
nuti vilenjaka. U smiraj dana svi su se okupili oko njega, a Ulrad je
donio usijan žarač s vatre što je gorjela na ulazu u pećinu. Ali u taj
čas vrati se Túrin. Pristigavši nečujno, kao i uvijek, on zasta u sjeni
izvan obruča ljudi i u sjaju žarača spazi Belegovo napaćeno lice.
To ga pogodi poput koplja i oči mu se ispuniše dugo neisplaka-
nim suzama, poput mraza što se iznenada topi. On iskoči i pritrča
stablu. "Belegu! Belegu!" kriknu. "Kako li si samo ovamo došao?
I zbog čega ovako stojiš?" On smjesta prereže uze svoga prijatelja,
pa mu se Beleg sruči u naručje.
Kad je Túrin saslušao sve što su mu ljudi htjeli reći, razljutio se i
ražalostio; ali isprva je mario tek za Belega. Dok se skrbio za njega
što je vještije mogao, sjetio se svog života u šumi i naljutio na sebe.
Jer neznanci su često stradavali kad bi ih odmetnici zatekli u blizini
svojih skrovišta, ili kad bi ih zaskočili, a on to nije branio; a često
je sâm ružno zborio o kralju Thingolu i o Sivim vilenjacima, tako
da je, ako se s njima postupalo kao s dušmanima, krivnja bila i na
njemu. Zatim se ogorčeno obratio ljudima. "Okrutni ste," reče im,
"i to nepotrebno okrutni. Nikad još nismo mučili zarobljenika; ali do
takove nas je orkovske rabote doveo život kojim živimo. Nezakonita
i jalova sva su naša djela bila, jer služila su samo nama samima i
podjarivala nam mržnju u srcima."
Ali Andróg reče: "Kome služiti, ako već ne sebi? Koga voljeti,
kad nas svi mrze?"
"Bar ja ruku više nikad dići neću na vilenjake ili ljude", reče
Túrin. "Angband ima već dovoljno slugu. Ako se drugi ne žele za
kleti sa mnom, nastavit ću dalje sam."
Tad Beleg otvori oči i podiže glavu. "Ne sam!" reče. "Sada ti
konačno mogu kazati novosti što ih nosim. Odmetnik nisi, a ime ti
Neithan ne dolikuje. Sva ti je pripisivana krivnja oproštena. Cijelu
se godinu za tobom traga, ne bi li te se vratilo časti i službi kraljevoj.
Zmajski nam šljem već odviše dugo nedostaje."
Ali Túrin se ne obradova toj vijesti, već dugo osta šutke sjediti;
jer na Belegove se riječi sjenka opet nadvila nad njega. "Pričekajmo
da prođe noć", reče napokon. "Onda ću donijeti odluku. Ma kakva
bila, sutra nam valja napustiti ovo skrovište; jer nisu svi koji tragaju
za nama dobronamjerni."
"Ne, nijedan nije", reče Andróg i baci zao pogled na Belega.
Ujutro je Beleg, hitro se oporavivši od bolova, kako je to već bilo

kod vilenjačkoga soja iz davnine, prozborio s Túrinom po strani od
ostalih.
"Očekivah više radovanja novostima koje donesoh", reče on.
"Jamačno ćeš se sada vratiti u Doriath?" I on stade kako je znao
i umio kumiti Túrina da tako postupi; ali što ga je više nagovarao,
Túrin se više nećkao. Pa ipak, potanko je propitao Belega o Thin-
golovu sudu. Beleg mu tada ispriča sve što zna, a Túrin mu potom
reče: "Znači da se Mablung pokazao kao moj prijatelj, kakvim mi
se nekoć i činio?"
"Kao prijatelj istine, točnije," reče mu Beleg, "što je na koncu
i bilo najbolje. Ali zbog čega mu, Túrine, nisi kazao da te Saeros
napao? Sasvim drugačije bi stvari tada možda pošle. A ti bi", reče,
pogledavši ljude polegle uz grotlo pećine, "još možda ponosito svoj
šljem nosio, umjesto da spadneš na ovo."
"Možda je tako, ako ovo padom zoveš", reče mu Túrin. "Možda
je tako. Ali onako se zbilo; a meni riječi u grlu zapeše. U očima mu
vidjeh prijekor zbog djela koje ne počinih a da me ništa ni pitao nije.

Ljudsko mi srce bijaše uznosito, kako Vilin-kralj reče. I još je takovo,
Belegu Cúthalione. Još mi ne dopušta da se vratim u Menegroth
i ondje trpim poglede pune samilosti i oprosta, kao da sam zablu
djeli dječak koji se pokajao. Ja bih oprost trebao dati, a ne primiti.
A dječak više nisam, već čovjek, primjereno svojoj vrsti; i to čovjek
tvrd, zbog svoje sudbine."
Nato se Beleg zabrinu. "Što ćeš onda učiniti?" upita ga.
"Nastaviti slobodno", reče Turin. "Tu mi želju Mablung uputi na
rastanku. Milost Thingolova neće se protegnuti do gostoprimstva
ovim mojim sudruzima u padu, držim; ali s njima se sada neću ra-
stajati, ako se oni od mene rastajati ne žele. Volim ih na svoj način,
donekle čak i najgorega. Mojoj vrsti pripadaju, a u svakome ima ne
što dobra što možda još naraste. Mislim da će oni ostati uza me."
"Gledaš očima drugačijim od mojih", reče Beleg. "Pokušaš li ih
odbiti od zla, iznevjerit će te. Sumnjam u njih, a u jednoga ponaj
više."
"Kako da jedan vilenjak sudi o ljudima?" reče Túrin.
"Kako sudi svim djelima, ma tko ih učinio", odgovori mu Beleg,
ali ne reče ništa više, i ne spomenu Andrógovu pakost, glavni razlog
nemila postupanja s njime; jer opazivši kakva je Túrinova ćud, bo
jao se da ne prouzroči nevjericu koja bi naškodila njihovu starom
prijateljstvu i opet otjerala Túrina u zle navade.
"Nastavit ćeš slobodno, kažeš, Túrine, prijatelju", reče. "Što zna
če tvoje riječi?"
"Želim voditi vlastite ljude i ratovati na vlastiti način", odgovori
mu Túrin. "Ali u ovome se barem moje srce promijenilo: kajem se
zbog svakog udarca, izuzev zbog onih zadanih Neprijatelju ljudi i vi
lenjaka. A više od svega htio bih da si uza me. Ostani sa mnom!"
"Kad bih ostao uza te, ljubav bi me vodila, a ne mudrost", reče
Beleg. "Srce me upozorava da nam se valja vratiti u Doriath."
"Svejedno, onamo neću", reče Túrin.
Nato ga Beleg pokuša još jedanput nagovoriti da se vrati u službu
kralja Thingola, te reče da su njegova snaga i junaštvo prijeko po
trebni na sjevernoj međi Doriatha, i spomenu mu nove prodore orka,
koji se preko prolaza Anach spuštaju u Dimbar s Taur-nu-Fuina.
Ali sve su mu riječi bile uzaludne, te napokon reče: "Tvrdim si se

čovjekom nazvao, Túrine. Tvrda si srca, i tvrdoglav. Sad sam ja na
redu. Ako doista želiš Čvrsti lûk uza se, tad me potraži u Dimbaru;
jer onamo se vraćam."
Tada Túrin šutke sjede i uhvati se u koštac s ponosom, koji mu
nije dao da se vrati; i saletješe ga misli o godinama što ležahu za
njime. Ali odjednom se prenu iz misli i reče Belegu: "Ta vilin-djeva
koju si spomenuo: velik sam joj dužnik na pravodobnu svjedočenju;
pa ipak, ne mogu je se prisjetiti. Zašto je motrila moje pute?"
Nato ga Beleg prijeko pogleda. "Zašto, doista?" reče. "Túrine,
jesu li ti cijeli život srce i pola svijesti bili daleko? S Nellas si šetao
u šumama Doriatha, kao dječak."
"Davno je to bilo", reče Túrin. "Ili mi djetinjstvo barem tako
djeluje, i magla ga cijeloga nadvija - izuzev kuće mojega oca u Dor-
-lóminu. Ali zbog čega sam ja to šetao s jednom vilin-djevom?"
"Da naučiš od nje, možda, ono čemu te mogla podučiti", reče
Beleg. "Jao, dijete ljudsko! Ima u Međuzemlju i druge tuge osim
tvoje, kao i rana što ne potječu od oružja. Doista, sve mi se više čini
kako se vilenjaci i ljudi ne bi trebali ni susretati ni miješati."
Túrin ništa na to ne reče, već se samo dugo zagleda u Belego-
vo lice, kao da kani odatle iščitati odgonetku njegovih riječi. Ali
Nellas iz Doriatha nikada ga više nije vidjela, a njegova je sjenka
sišla s nje.12
O PATULJKU MÎMU
Nakon Belegova odlaska (koji se dogodio drugog ljeta nakon Túri-

nova bijega iz Doriatha) 13 za odmetnike nastupiše loši dani. Kiše su
padale kad im nije bilo vrijeme, a orci su u većem broju nego prije
silazili sa Sjevera, prelazili Teiglin starom Južnom cestom i harali
12 U Silmarillionu se radnja nastavlja (str. 219-221) Belegovim oproštajem od Túrina.

Túrinovim neobičnim predznanjem da će ga sudbina odvesti na Amon Rûdh, Belegovim
dolaskom u Menegroth (gdje dobiva mač Anglachel od Thingola i lembas od Melian),
te njegovim povratkom u ratovanje protiv orkâ u Dimbaru. Nema drugog teksta koji bi
nadomjestio ondje navedeni, pa je stoga taj odlomak ovdje izostavljen.
13 Túrin je utekao iz Doriatha ljeti; proveo je jesen i zimu medu odmetnicima, te sasjekao
Forwega i postao njihov kapetan dogodine u proljeće. Ovdje opisani događaji zbili su
se idućega ljeta.
svim šumama na zapadnim granicama Doriatha. Rijetko se gdje

mogao naći siguran zaklon ili odmorište, a družina je češće bila
lovljena nego što je sama lovila.
Jedne noći, dok su ležali na oprezu u mraku bez vatre, Túrin sa
gleda svoj život, te mu se učini da bi ga se moglo poboljšati. "Valja
mi naći neko sigurno pribježište", pomisli, "i na vrijeme se pobrinuti
za zimu i glad"; pa sutradan povede ljude dalje nego što su ikad
prije otišli od Teiglina i meda Doriatha. Nakon trodnevna putovanja
zaustaviše se na zapadnom rubu šume u dolini Siriona. Taj kraj više
nije bio tako vlažan i šumovit, jer se počinjao uspinjati u vrištine.
Uskoro potom zgodilo se da su Túrin i njegovi ljudi u smiraj
siva, kišna dana našli zaklon pod gustom božikovinom; pred njima
je ležala čistina bez drveća, na kojoj je bilo mnogo krupnih stijena,
nagnutih ili navaljanih u gomile. Sve je bilo mirno, po strani od
kapanja kiše s lišća. Odjednom se oglasi stražar, a oni poskočiše i
spaziše gdje krišom između stijena prolaze tri zakukuljena, u sivo
odjevena lika. Svaki je na leđima nosio poveliku vreću, ali svejedno
su se kretali hitro.
Túrin im doviknu da stanu, a ljudi potrčaše na njih kao psi goniči;
no oni produžiše dalje, a iako je Andróg za njima odapeo strelice,
dva nestadoše u sumraku. Jedan zaosta, jer je bio sporiji, ili je nosio
teži teret; a njega uskoro ščepaše, oboriše na tlo i obuzdaše mnogim
čvrstim rukama, iako se otimao i grizao poput divljeg stvora. Ali
Túrin priđe i prekori svoje ljude. "Kakav vam je to stvor?" reče.
"Čemu takova okrutnost? Star je i malen. Kakve li vam škode on
može nanijeti?"
"Grize", reče Andróg i pokaza krvavu šaku. "Ork je, ili orkov-
skoga roda. Ubij ga!"
"Ne zaslužuje ništa manje, kad nam je izigrao nadu", reče drugi,
koji je oteo vreću. "Ovdje nema ničega do korijenja i kamenčića."
"Ne," reče Túrin, "bradat je. To je tek patuljak, čini mi se. Dajte
mu da ustane i prozbori."
Tako je Mîm ušao u Priču o Húrinovoj djeci. Jer kleknuo je Túri-

nu pod noge i stao ga preklinjati da mu poštedi život. "Star sam",
reče mu, "i siromašan. Običan sam patuljak, kako kažeš, a ne ork.
Zovem se Mîm. Ne daj im da me pogube iz čista mira, gospodaru,

kao što bi me orci."
Nato se Túrin u srcu sažali nad njime, ali reče: "Siromašno mi
izgledaš, Mîme, iako je to čudno za patuljka; ali mi smo siromašniji,
držim: ljudi bez kuće i prijatelja. Kad bih ti kazao da ne štedimo
druge iz puke samilosti, jer smo vrlo potrebiti, što bi nam ponudio
kao otkup?"
"Ne znam kakva ti je želja, gospodaru", reče mu Mîm oprezno.
"Trenutačno, vrlo malena!" reče Túrin i obazre se ogorčeno s
kišom u očima. "Tek sigurno počivalište namjesto mokre šume. Bez
dvojbe imaš neko takovo za se."
"Imam," reče Mîm; "ali u otkup ga ne mogu dati. Prestar sam
da bih živio pod vedrim nebom."
"Nije nužno da uopće više ostariš", reče mu Andróg, te mu pri
stupi s nožem u neozlijeđenoj ruci. "Toga te mogu poštedjeti."
"Gospodaru!" zavapi nato Mîm u velikom strahu. "Izgubim li
život, ostat ćete bez staništa; jer bez Mîma ga nećete naći. Dati ga ne
mogu, ali podijelit ću ga s vama. Više ima mjesta unutra no nekoć:
toliki su ga zauvijek napustili", te stade jecati.
"Život ti je pošteđen, Mîme", reče mu Túrin.
"Barem dok ne dođemo do njegova skrovišta", reče Andróg.
Ali Túrin se lecnu na to i otpovrnu: "Dovede li nas Mîm u svoj
dom bez smicalica i bude li nam ondje dobro, otkupio je život; neće
ga pogubiti nijedan koji mene slijedi. Na to prisežem."
Tada Mîm obgrli Túrina oko koljena, s riječima: "Mîm će ti biti
prijatelj, gospodaru. Isprva pomislih da si vilenjak, zbog tvojega
govora i tvojega glasa; ali ako si čovjek, to bolje. Mîm vilenjake ne
ljubi."
"Gdje je ta tvoja kuća?" reče Andróg. "Morala bi biti odista
dobra da bi je Andróg podijelio s jednim patuljkom. Jer Andrógu
se patuljci ne mile. Malo je koju dobru priču o tome soju njegov
narod donio s Istoka."
"Sudi mi dom kad ga vidiš", reče Mîm. "Ali trebat će vam svjetlo
da stignete onamo, ljudi jedni trapavi. Vratit ću se kad se razdani,
da vas povedem."
"Ne, ne!" reče Andróg. "Pa valjda mu to nećeš dopustiti, kape

tane? Ta tada više nikad ne bi vidio ovoga starog lupeža."
"Mrači se", reče Túrin. "Neka nam ostavi nešto u zalog. Da za
držimo tvoju vreću i njezin sadržaj, Mîme?"
Ali nato patuljak opet pade na koljena u teškoj muci. "Kad se
Mîm ne bi kanio vratiti, ne bi se vratio za staru vreću punu korije
nja", reče. "Vratit ću se. Pusti me!"
"Neću", reče mu Túrin. "Ako se ne želiš rastati od svoje vreće,
valja ti ostati s njom. Nakon noći provedene pod lišćem, možda se
i ti nad nama sažališ." Ali opazio je, kao i ostali, da Mîm cijeni svoj
teret više nego što se naoko činio vrijednim.
Odvedoše tako staroga patuljka u svoj bijedni tabor, a on je putem

mrmljao sebi u bradu na nekom čudnom jeziku koji se činio prijek
od pradavne mržnje; ali kad mu sapeše noge, on iznenada ušutje.
A oni koji su držali stražu vidjeli su ga kako cijele noći sjedi tih i
nepomičan poput stijene, dok mu samo besane oči svjetlucaju u
zvjeranju kroz mrak.
Kiša pred jutro stade, a vjetar našušuri krošnje. Zora svanu sjaj
nija nego već danima, a laki uzduh s juga raširi nebo, blijedo i bistro
pri izlasku sunca. Mîm je samo nepomično sjedio, naizgled mrtav;
jer sad su mu teške vjeđe bile sklopljene preko očiju, a jutarnje ga
je svjetlo otkrilo sparušena i stisnuta od starosti. Túrin stade nad
njega i pogleda ga. "Sada se dovoljno razdanilo", reče mu.
Mîm tad otvori oči i pokaza svoje uze; a kad mu ih skinuše, on
silovito progovori. "Naučite ovo, lude!" reče. "Ne sapinjite patuljka!
To vam neće oprostiti. Umrijeti ne želim, ali srce mi je jaro zbog
vašega djela. Kajem se zbog danoga obećanja."
"Ali ja se ne kajem", reče Túrin. "Povest ćeš me u svoj dom.
Dotad smrt spominjati nećemo. Tako ja želim." On postojano po
gleda patuljka u oči, a Mîm to ne mogaše izdržati; doista, malo se
tko mogao oprijeti Túrinovim očima kad je bio čvrste volje ili gnje
van. Uskoro odvrati pogled i ustade. "Pođi za mnom, gospodaru!"
reče.
"Dobro!" reče Túrin. "Ali sada ću pridodati ovo: shvaćam tvoj
ponos. Možda ćeš umrijeti, ali više nikada nećeš biti sapet."
Zatim ih Mîm odvede do mjesta gdje su ga zarobili, te pokaza na

zapad. "Eno mi doma!" reče. "Često ga viđaste, valjda, jer visok je.
Zvali smo ga Sharbhund, prije nego što su vilenjaci promijenili sva
imena." Tada opaziše da im on to pokazuje na Amon Rûdh, Ćelavo
brdo, čija je gola glava gledala na mnoge lige divljine.
"Viđasmo ga, ali nikad izbliza", reče Andróg. "Jer kakva li sigur
na skrovišta ondje može biti, ili vode, ili bilo čega drugog što nam
treba? Učinilo se meni da je tu neka smicalica posrijedi. Zar da se
ljudi kriju po brdskim vrhovima?"
"Dalek pogled može biti sigurniji od vrebanja", reče Túrin. "Amon
Rûdh gleda nadaleko i naširoko. Pa, Mîme, doći ću da vidim što
nam imaš pokazati. Koliko će trebati nama, trapavim ljudima, da
stignemo do tamo?"
"Cijeli ovaj dan do sumraka", odgovori mu Mîm.
Družina je krenula na zapad, a Túrin je pošao na čelu s Mîmom

uza se. Oprezno su išli nakon izlaska iz šume, ali cijeli taj kraj bio
je prazan i miran. Prešli su navaljane stijene i počeli se uspinjati;
jer Amon Rûdh stajao je na istočnom rubu pustopoljina što su se
uzdizale između dolina Siriona i Naroga, a čak se i nad kamenitu
vrištinu u svojemu podnožju njegovo krunište uzdizalo tisuću stopa i
više. S istočne mu se strane krševit krajolik polako uspinjao u visoke
grebene među nakupinama breze i oskoruše te drevnih trnjaka što
izbijaju iz stijene. Niže padine Amon Rûdha bile su obrasle gustišima
aeglosa; ali njegova je strma siva glava bila gola i jedino joj je crveni
seregon prekrivao stijene.14
U smiraj dana odmetnici su se približili podnožju brda. Primicali
su mu se sad sa sjevera, jer tako ih je vodio Mîm, kad svjetlost sunca
što se naginjalo prema zapadu osvijetli krunište Amon Rûdha, na
kojem je seregon bio u punom cvatu.
"Gle! Vrh brda je obliven krvlju", reče Andróg.
"Još nije", reče Túrin.
14 Za aeglos, "snježni trn", kaže se da je bio poput štipavca (borovice), ali veći, a cvjetovi su
mu bili bijeli. Aeglos je također bilo ime Gil-galadova koplja. Seregon, "krv stijene", bio je
biljka penjačica kakva se na hrvatskom zove "žednjak"; cvjetovi su joj bili dubokocrvene
boje.
* * *
Sunce je zalazilo, a u gudurama se mračilo. Brdo se sad nadvijalo

pred njima i nad njima, pa su se upitali ima li potrebe za vodičem
do tako očita cilja. Ali kad ih je Mîm poveo dalje, u uspon po zad
njim strmim obroncima, opazili su da slijedi neku stazu po tajnim
znakovima ili staroj navici. Sad mu je smjer zavijao tamo-amo, a
kad bi pogledali oko sebe, vidjeli bi da se sa svake strane otvaraju
tamni dolovi i bila, ili da se brdo obrušava u pustoši velih stijena, gdje
šikara i trnje skrivaju litice i jame. Ondje bi se bez vodiča danima
možda verali i upinjali da pronađu put.
Naposljetku su izbili na strmije, ali manje neravno tlo. Zašli su
pod sjene pradavnih stabala oskoruše, u prolaze među dugonogim
aeglosom: u mrak prožet slatkastim mirisom.15 Tada odjednom iz-
biše pred liticu, ravnu i strmu, što se uzdizala visoko nad njima u
tmini.
"Jesu li ovo vrata tvoje kuće?" reče Túrin. "Patuljci ljube kamen,
kažu." Primaknuo se Mîmu, da ih na samome kraju puta nekako
ne izigra.
"Nisu to vrata kuće, već dveri predvorja", reče Mîm. Zatim udari
nadesno uz podnožje stijene, te se nakon dvadeset koraka iznenada
zaustavi; a Túrin tad spazi da je djelom ruku ili zubom vremena on
dje nastao procjep takva oblika da se dvije stijenke litice preklapaju,
a otvor vodi natrag ulijevo između njih. Taj su ulaz zastirale razrasle
biljke ukorijenjene u pukotinama odozgo, ali unutra je ležala strma
kamenita staza što se uspinjala kroz mrak. Voda je curila niz nju
i vonjalo je po memli. Pošli su njome jedan po jedan. Na vrhu je
staza opet svrnula nadesno i na jug, te ih izvela kroz trnovit gustiš
na zelenu zaravan, odakle je zalazila opet u sjenu. Tako su stigli u
Mîmovu kuću, u Bar-en-Nibin-noeg,16 koju su pamtile samo drevne
15 Jednako tako su Frodo, Sam i Golum u Ithilienu naišli na mnogo grmlja borovice žutih
cvjetova, "mršavog i tankonogog pri dnu a gustog na vrhu", tako da su mogli uspravno
hodati pod njime, "prolazeći kroz duge suhe prolaze", a cvijeće s njihova granja je
"svjetlomrcalo u mraku i širilo oko sebe slabašan i slatkast miris" (Dvije kule IV 7).
16 Drugdje se sindarinsko ime Sitnih patuljaka navodi kao Noegyth Nibin (tako stoji u
Silmarillionu, str. 223) i kao Nibin-Nogrim. "Pustopoljine što su se uzdizale između
dolina Siriona i Naroga" sjeveroistočno od Nargothronda (vidi str. 122) ne jednom se
nazivaju imenom Vrištine Nibin-noega (ili inačicama toga imena).
pripovijesti iz Doriatha i Nargothronda, i koju nijedan čovjek dotad

nije vidio. Ali padala je noć, na istoku su se krijesile zvijezde, a oni
još nisu mogli razabrati kakva je oblika to čudnovato mjesto.
Amon Rûdh imao je krunište: veliku masu poput strme kamene

kape s golim, spljoštenim vrhom. Na sjevernoj je strani iz nje stršala
izbočina, vodoravna i gotovo četvrtasta, koju se nije moglo vidjeti
odozdo; jer iza nje se poput zida dizalo krunište brda, a zapadno i
istočno s njezina su se ruba obrušavale strme litice. Tek su sa sjeve
ra, kao što su oni došli, do nje mogli stići oni koji poznaju put.17 Iz
tog je procjepa vodila staza i ubrzo zalazila u malen lug patuljastih
breza što je obrastao bistro jezerce u koritu izdubljenom u stijeni.
Jezerce se napajalo s izvora u podnožju stjenovita zida otraga, te je
otjecalo žlijebom i poput bijela se pramena prelijevalo preko zapad
nog ruba izbočine. Zaklonjena stablima uz izvor, između dva visoka
kamena potpornja, stajala je pećina. Izgledala je kao puka duplja
u stijeni, s niskim, slomljenim svodom; ali pri dnu su je produbile
i još duboko pod brdo proširile polagane ruke Sitnih patuljaka u
dugim ljetima što ih ondje proboraviše, sigurni od uplitanja Sivih
vilenjaka iz šuma.
Kroz sve mrkliji mrak Mîm ih je proveo pokraj jezerca, u koje
mu su se sada blijede zvijezde odražavale među sjenama brezovih
krošanja. Na ulazu u pećinu on stade pred Túrina i nakloni mu
se. "Uđi", reče, "u Bar-en-Danwedh, Kuću otkupa; jer tako će se
odsad zvati."
"Možda tako bude", reče Túrin. "Prvo ću je pogledati." Zatim je
ušao s Mîmom, a ostali, kad su vidjeli da se on ne boji, pošli su za
njima, čak i Andróg, koji je najviše sumnjao u patuljka. Uskoro se
nađoše u mrklu mraku; ali Mîm pljesnu rukama i iza nekog se zavoja
pojavi tračak svjetlosti: iz prolaza u dnu vanjske duplje iskorači još
jedan patuljak s malenom bakljom u ruci.
"Ha! Promašio sam ga, kako sam se i bojao!" reče Andróg. Ali
Mîm stade s njime brzo razgovarati na njihovu grubu jeziku te se
vidno zabrinu ili razljuti onime što je čuo, jer ubrzo šmugnu u prolaz
17 Visoka litica kroz koju ih je Mîm proveo usjekom koji je nazvao "dverima predvorja"
bila je (čini se) sjeverni rub izbočine; litice na istočnoj i zapadnoj strani bile su puno
strmije.
i nestade. Nato ih Andróg stade nagovarati da pođu za njima. "Na-

padnimo prvi!" reče. "Možda ih je cijela košnica; ali maleni su."
"Samo ih je trojica, rekao bih", reče Túrin; i on ih povede da
lje, dok su odmetnici za njim pipali put niz grube stijenke prolaza.
Mnogo puta je skretao amo-tamo pod oštrim kutem, ali napokon
pred njima ljesnu blijeda svjetlost te uđoše u malenu ali dičnu oda
ju, blijedo obasjanu svjetiljkama što su o tankim lancima visjele sa
sjenovita stropa. Mîma ondje nije bilo, ali čuo mu se glas, pa Túrin
za njime ode do vrata pobočne komore u dnu odaje. Pogleda u nju
i spazi gdje Mîm kleči na podu. Do njega je šutke stajao onaj pa
tuljak s bakljom; ali na kamenoj počivaljci pokraj suprotnoga zida
ležao je još jedan. "Khîme, Khîme, Khîme!" jecao je stari patuljak
i čupao si bradu.
"Nisu svi tvoji hici zabludjeli", reče Túrin Andrógu. "Ali ovaj bi se
pogodak zlim mogao pokazati. Olako odapinješ; ali možda ne poži-
viš dovoljno dugo da se naučiš mudrosti." Túrin zatim oprezno uđe,
zastade pokraj Mîma, te mu se obrati. "Kakva te to nevolja snašla,
Mîme?" reče. "Znadem ponešto o viđanju. Mogu li ti pomoći?"
Mîm okrenu glavu, a oči mu se crveno zakrijesiše. "Ne, ako ne
možeš vratiti vrijeme i onda svojim ljudima odsjeći te okrutne ruke",
odgovorio mu je. "Ovo je moj sin, proboden strelicom. Više nikad
neće progovoriti. Umro je u suton. Tvoje su me uze spriječile da
ga izliječim."
A davno okorjela samilost opet navre iz Túrinova srca poput
vode iz stijene. "Jao!" reče. "Kad bih mogao, pozvao bih natrag tu
strelicu. Sada je ovo uistinu Bar-en-Danwedh, Kuća otkupa. Jer
nastanili se mi ili ne, smatrat ću se tvojim dužnikom; a ako se ikad
domognem bogatstva, platit ću ti otkupninu u teškome zlatu za tvo
jega sina, u zalog za tugovanje, makar nikad ne dostajala da se tvoje
srce razveseli."
Mîm se nato podiže na noge i pomno promotri Túrina. "Čujem
što govoriš", reče. "Zboriš poput patuljačkog kneza iz davnine; a
tomu se čudim. Moje je srce sad mirno, premda ne i radosno. Svoju
otkupninu, stoga, namjeravam platiti; u ovoj kući možeš živjeti, ako
želiš. Ali ovo ću dodati: onome koji je ispalio taj hitac valja slomiti
svoj lûk i strijele i položiti ih pod noge mome sinu, i nek se nikad
više ne maši ni strijele ni lûka. Učini li to, od njih će stradati. Tom

ga kletvom proklinjem."
Andróg se prepade čuvši tu kletvu; slomi svoj lûk i strijele, iako
vrlo nevoljko, i položi ih pod noge mrtvome patuljku. Ali na izlasku
iz komore on baci zao pogled prema Mîmu, promrmljavši: "Patulj-
kova kletva nikada ne umire, kažu; ali možda i jedna ljudska može
pogoditi. Nek pogine sa strelicom u grlu!"18
Tu su noć proležali u odaji i nemirno spavali zbog zapomaganja

Mîma i Ibuna, njegova drugog sina. Kada je ono prestalo, nisu toč
no znali; ali kad su se napokon probudili, patuljaka više nije bilo, a
komora je bila zatvorena kamenom. Dan je opet bio lijep, pa su se
na jutarnjem suncu odmetnici oprali u jezercetu i spravili ono hrane
što su imali; a upravo dok su jeli, Mîm stade pred njih.
On se nakloni Túrinu. "Nema ga više, i sve je obavljeno", reče.
"Leži sa svojim očima. Sada se okrećemo onome životu što je već
preostao, iako nas čekaju možda tek kratki dani. Je li ti Mîmov dom
po volji? Je li otkup plaćen i prihvaćen?"
"Jest", reče Túrin.
"Onda je sve vaše, da ovdje uredite svoj boravak kako vam drago,
izuzev ovoga: tu komoru što je zatvorena nitko do mene otvoriti
neće."
"Dobro te čujemo", reče Túrin. "Ali što se našega života ovdje
tiče, na sigurnom smo, ili se barem tako čini; ali svejedno moramo
pribavljati hranu, a i drugo. Kako li ćemo izlaziti odavde; štoviše,
kako li ćemo se vraćati?"
Mîm se na njihovu nelagodu grleno nasmija. "Zar se bojite da
ste za paukom otišli do srca njegove mreže?" reče. "Mîm ne jede
ljude! A pauk bi teško mogao izaći na kraj s trideset osa u isti mah.
Gle, vi ste naoružani, a ja tu stojim goloruk. Ne, valja nam dijeliti,
vama i meni: kuću, hranu i vatru, a možda i druge stečevine. Na
kuću ćete, držim, paziti i držati je u tajnosti za svoje dobro, čak i
18 Andrógova kletva bilježi se i ovako: "Nek mu pri ruci ne bude lûka u smrtnoj pogibelji."
Kako se ispostavilo, Mîm je stradao od Húrinova mača pred dverima Nargothronda
(Silmarillion, str. 253).
kad joj upoznate izlaze i ulaze. Već ćete ih naučiti. Ali dotad vas
mora voditi Mîm, ili Ibun, njegov sin."
Túrin se s time složio i zahvalio Mîmu, a većini ljudi bilo je drago;
jer pod jutarnjim suncem, dok je ljeto još bilo u jeku, to im se bo
ravište činilo krasnim. Tek Andrógu to nije bilo po volji. "Što prije
ovladamo svojim dolascima i odlascima, to bolje", reče. "Nikad još
nismo vodili kivna zarobljenika amo i tamo u pohode."
Toga su dana otpočinuli, te očistili oružje i popravili opremu; imali

su još hrane da im dostane za bar dan-dva, a Mîm im je na to još
pridodao. Posudio im je tri velika lonca za kuhanje, kao i luči; donio
je i vreću. "Tričarije", rekao je. "Ne vrijedi ih krasti. Samo divlji
gomolji."
Ali kad su ih skuhali, gomolji su se pokazali dobrim za jelo, done
kle sličnim kruhu; a odmetnicima je zbog toga bilo drago, jer već su
dugo bili bez kruha, osim kad bi ga uspjeli ukrasti. "Divlji vilenjaci
ne znaju za njih; Sivi vilenjaci nisu ih našli; oni ponosni koji stigoše
preko Mora odviše su ponositi da bi kopali", reče Mîm.
"Kako se zovu?" reče Túrin.
Mîm ga iskosa pogleda. "Nemaju imena, izuzev na patuljačkom
jeziku, a njega ne povjeravamo", reče. "A ljude ne podučavamo da
ih pronalaze, jer ljudi su pohlepni i rastrošni, pa ih ne bi štedjeli
sve dok svaka biljka ne bi iščezla; dok sada pak prolaze pokraj njih
dok basrljaju divljinom. Više od mene nećete saznati; ali smijete
uzimati koliko vam treba od moje berbe, sve dok iskreno zborite,
ne uhodite i ne kradete." Zatim se opet grleno nasmija. "Vrlo su
vrijedni", reče. "Više od zlata u gladnoj zimi, jer može ih se zgrnuti
kao što vjeverica skuplja lješnjake, a mi smo već počeli prikupljati
zalihu od prvih koji su dozreli. Ali lude ste ako mislite da se ne bih
odrekao jedne male berbe čak i po cijenu svoje glave."
"Dobro te čujem", reče Ulrad, koji je onomad kad su ulovili
Mîma pogledao u vreću. "Pa ipak, nisi je se htio odreći, pa me tvoje
riječi to više čude."
Mîm se okrenu i mračno ga pogleda. "Jedna si od onih luda za
kojima proljeće neće žalovati ako im zima glave dođe", reče mu.
"Dadoh riječ, te se bijah dužan vratiti, drage volje ili ne, s vrećom
ili bez nje, a čovjek što ni zakona ni vjere nema neka misli što ga
je volja! Ali ne mili mi se da me opaki odvajaju od svojine, pa bila
to tek puka vezica za cipelu. Zar se ne sjećam da tvoje ruke bijahu
među onima što me sapeše uzama, što me tako držaše da nisam više
sa sinom niti riječi prozborio? Čak i kad budem dijelio zemljani kruh
iz svoje zalihe, tebe ću izostaviti, a sve i ako ga budeš jeo, jest ćeš
od onoga što tvoji sudruzi dobiju, a ne od mojega."
Mîm zatim ode; ali Ulrad, koji je ustuknuo pred njegovim bije
som, dobaci za njim: "Teške riječi! Stara je bitanga svejedno imala
i drugočega u svojoj vreći, slična oblika, ali tvrđeg i težeg. Možda
u divljini ima i drugih stvari osim zemljanoga kruha, koje vilenjaci
nisu našli, a ljudi za njih ne smiju znati!" 19
"Možda je tako", reče Túrin. "Pa ipak, patuljak je kazao istinu
barem u jednome, kada te ludom nazvao. Odakle ti potreba da
kažeš što ti je na umu? Ako ti lijepe riječi već zapinju u grlu, šutnja
će bolje poslužiti svim našim ciljevima."
Dan je prošao u miru i nijedan odmetnik nije poželio otići odan
de. Túrin je često šetao po zelenom travnjaku na izbočini, od ruba
do ruba; gledao je u smjeru istoka, zapada i sjevera, i u čudu otkrio
dokle mu sve pogled seže kroz bistar zrak. Na sjever je gledao i opa
zio šumu Brethil gdje se uspinje zelena oko Amon Obela u njezinu
središtu, i onamo su mu se oči najviše vraćale a da ni sam nije znao
zašto; srce ga je radije vuklo sjeverozapadu, gdje je ligama i ligama
daleko, na samome rubu neba, kako mu se činilo, mogao nazreti
Gorje sjenâ, zidine svojega doma. Ali uvečer je Túrin gledao prema
zapadu i sutonu, dok je crveno srce uranjalo u izmaglice nad dalekim
obalama, a dolina Naroga ležala duboko u sjenci između njih.
Tako je počeo boravak Túrina, Húrinova sina, u dvorima Mî-
movim, u Bar-en-Danwedhu, Kući otkupa.
19 Zagonetka ostalih predmeta u Mimovoj vreći nije objašnjena. Jedina druga izjava o toj
temi nalazi se u jednoj na brzinu zapisanoj bilješci, koja nagovješćuje da je tu možda
bilo zlatnih grumenova prerušenih u korijenje, te spominje da je Mîm tragao "za starim
blagom jedne patuljačke kuće u blizini "pljosnatih stijena'." Riječ je bez sumnje o onima
koje tekst (na str. 119) spominje kao "krupne stijene, nagnute ili navaljane u gomile"
na mjestu gdje je Mîm bio zarobljen. Ali nigdje nema ni naznake o tome kakvu je ulogu
to blago trebalo igrati u priči o Bar-en-Danwedhu.
Za nastavak priče o Túrinu, od njegova dolaska u Bar-en-Danwedh do

pada Nargothronda, vidi Silmarillion, str. 223-235, te dalje, Dodatak
tekstu Narn i Chîn Húrin, str. 177.
TÚRINOV POVRATAK U DOR-LÓMIN
Na kraju, iznuren žurbom i dugom cestom (četrdeset liga i više bio je

prevalio bez odmora) stiže Túrin s prvim zimskim ledom na Ivrinska
jezera, gdje je prije bio uzdravljen. Ali ona sad bijahu samo zaleđen
glib i više se iz njih nije dalo piti.
20
Odatle stiže do prijevoja za Dor-lómin; a oštar snijeg naiđe sa
Sjevera, donijevši pogibelj i studen putevima. Iako su dvadeset tri
ljeta minula otkako je prošao tim putem, bio mu je urezan u srce,
kolika je tuga prožimala svaki korak njegova rastanka od Morwen.
Tako se konačno vratio u zemlju svojega djetinjstva. Bijaše pusta
i gola; a tamošnji ljudi bili su malobrojni i neotesani, i služili se
grubim istočnjačkim jezikom, dok je stari jezik sad postao govor
kmetova, ili dušmana.
Stoga je Túrin kročio oprezno, zakukuljen i nečujan, dok nije
došao do kuće za kojom je tragao. Stajala je prazna i mračna, i ničeg
živog nije bilo u blizini; jer Morwen je bila otišla, a Pridošlica Brodda
(onaj što silom uze Aerin, Húrinovu rođakinju, za ženu) opljačkao
joj je kuću i uzeo sva preostala dobra i sluge. Broddina kuća bila
je najbliža staroj Húrinovoj kući, pa je Túrin, iznuren od lutanja i
tugovanja, otišao onamo zamoliti za krov nad glavom; dobio ga je,
jer ondje je Aerin još održavala dio uljudnih navada iz davnine. Dali
su mu da sjedne uz ognjište među slugama, pokraj nekoliko mrkih
skitnica, umornih od puta gotovo poput njega; a onda ih je upitao
kakvih vijesti ima o toj zemlji.
Nato družina umuknu, a neki ustuknuše, gledajući neznanca isko
sa. Ali jedan stari skitnica, sa štakom, reče mu: "Moraš li već govoriti
starim jezikom, gosparu, govori tiše, i ne pitaj za novosti. Zašto da
te prebiju kao bitangu ili objese kao uhodu? Jer i jedno bi i drugo
izgledom lako mogao biti. Što će tek reći," doda, primaknuvši se
Túrinu i prigušeno mu progovorivši u uho, "jedan od onih uljudnih
20 Na str. 87 stoji da je prijevoj preko obronka Amon Darthira bio jedini prolaz "između
Serecha i dalekoga zapadnog predjela gdje je Dor-lómin graničio s Nevrastom".
iz davnine koji dođoše s Hadorom, dok još glave nisu resile vučje
vlasi. I ovdje ih ima takovih, iako su sada stjerani u prošnju i ropstvo,
pa da nije gospe Aerin, ne bi dobili ni ovo ognjište ni ovaj odvarak.
Odakle si, i kakve te to vijesti zanimaju?"
"Tu bijaše gospa po imenu Morwen," odgovori Túrin, "u čijoj
kući nekada davno živjeh i sâm. Onamo nakon dugih lutanja do
đoh očekujući dobrodošlicu, no tamo više ni ognjišta ni živa roda
nema."
"A tako je cijele ove duge godine, a i dulje", odgovori mu starac.
"Ali malo je bilo i ognja i roda u toj kući još od smrtonosnog rata;
jer ona bijaše iz staroga naroda - kao što zacijelo znaš, udova našega
glavara Húrina, Galdorova sina. Nisu se drznuli da je taknu, ipak,
jer bili su u strahu od nje; uznosite i krasotne poput kraljice, prije
nego što ju je tuga smračila. Vještakušom je zvaše, te je se kloniše.
Vještakuša: to znači tek 'vilenjacima vična' na novome jeziku. No
orobiše je. Često bi ona i kći joj ostale gladne, da nije bilo gospe
Aerin. Pomagala im je potajice, kažu, te je zbog toga često batina
dobivala od onog propalice Brodde, svojega muža iz nužde."
"A tako je već cijele ove duge godine, i dulje?" reče Túrin. "Jesu
li mrtve, ili pak bačene u sužanjstvo? Ili su je možda orci napali?"
"Ne zna se točno", reče starac. "Ali otišla je s kćeri; a ovaj ju je
Brodda opljačkao i odnio sve što je za njom ostalo. Nema ondje više
ni pseta, a ono malo njezinih uzeo je sebi za roblje; izuzev nekolici
ne koji postadoše prosjaci, poput mene. Služio sam je mnogo ljeta,
kao i velikoga Glavara prije nje, ja, Sador Jednonogi: prokleta bila
ona sjekira u šumi jednom davno, inače bih sada ležao u Velikome
humku. Dobro se sjećam onoga dana kad Húrinova sina poslaše
od kuće, i gorkih njegovih suza; a i njezinih, nakon što on ode. U
Skriveno je kraljevstvo otišao, govorilo se."
S tim riječima starac ušutje i sumnjičavim pogledom odmjeri
Túrina. "Star sam i blebećem", reče. "Pričam svašta! Ali premda je
ugodno razgovarati starim jezikom s nekim tko njime zbori krasno
kao nekoć, sad su dani crni i valja biti na oprezu. Nisu svi što govore
krasnim jezikom krasni i u srcu."
"Istina", reče Túrin. "Meni je srce mrko. Ali strahuješ li da sam
uhoda Sjevera ili Istoka, onda ti mudrost nije mnogo veća nego što
je nekoć bila, Sadore Labadale."
Starac ga razrogačeno pogleda; zatim drhtavo prozbori. "Pođimo

van! Hladnije je, ali i sigurnije. Govoriš preglasno, a ja prekomjerno,
za dvornicu jednog Istočnjaka."
Kad su izašli u dvorište, on čvrsto primi Túrina za plašt. "Nekoć
si živio u toj kući, kažeš. Gospodaru Túrine, Húrinov sine, zašto si
se vratio? Konačno mi oči vide, a uši čuju; očevim glasom zboriš.
Ali jedino me mladi Túrin imenom Labadal zvao. Nije mislio ništa
loše: veseli prijatelji u tim smo danima bili. Po što li je sada došao?
Malo nas je još ostalo; stari smo i goloruki. Sretniji su oni u Veli
kome humku."
"Nisam došao s bitkom u mislima," reče Túrin, "premda tvoje
riječi sad probudiše tu pomisao u meni, Labadale. Ali valja na nju
još pričekati. Stigoh u potrazi za gospom Morwen i za Nienor. Što
mi možeš kazati, i to brzo?"
"Malo što, gospodaru", reče Sador. "Potajice su otišle. Među
nama se šaptalo da ih je pozvao gospodar Túrin; jer nismo sumnjali
da je s godinama postao velikan, kralj ili velmoža u nekoj južnoj
zemlji. Ali čini se da nije tako bilo."
"Nije", odgovori mu Túrin. "Velmoža bijah u jednoj južnoj zem
lji, premda sam sad skitnica. Ali nisam ih ja pozvao."
"Onda ne znam što bih ti rekao", reče Sador. "Ali gospa Aerin će
znati, u to ne sumnjam. Ona je znala sve što tvoja majka smjera."
"Kako da dođem do nje?"
"To ne bih znao. Zaradila bi mnogo muke da je ulove kako šapće
na vratima s bijednim lutalicom iz pogažena naroda, čak i da je neka
poruka uspije dozvati. A prosjak poput tebe neće u dvornici uspjeti
prići ni blizu visokome stolu prije nego što ga Istočnjaci ščepaju i
prebiju, ili mu učine štogod još i gore."
Nato Túrin u bijesu kriknu: "Zar ja to ne smijem ući u Broddinu
dvornicu, jer će me inače prebiti? Pođi sa mnom, pa vidi!"
S tim riječima ode u dvornicu, zabaci kapuljaču i razmičući sve
sebi s puta, dugim koracima krenu prema stolu za kojim su sjedili
gazda kuće i njegova žena, uz druge istočnjačke glavare. Nato neki
potrčaše da ga ščepaju, ali on ih baci na pod i kriknu: "Zar nitko ne
vlada ovom kućom, ili je to orkovski brlog? Gdje je gazda?"
Brodda tad gnjevno ustade. "Ja sam glava ove kuće", reče.
Ali prije nego što stiže išta dodati, Túrin reče: "Onda se nisi
naučio uljudnosti što je prije tebe postojala u ovoj zemlji. Imaju li
sada ljudi navadu puštati da im slugani nasrću na rođake vlastitih
supruga? Jer ja to jesam, a stižem zato što mi treba gospa Aerin.
Da priđem slobodno, ili da priđem kako me volja?"
"Priđi!" reče mu Brodda prijeka lica; ali Aerin problijedi.
Tada Túrin pristupi visokome stolu, stade pred njega i nakloni
se. "Oprostite mi, gospo Aerin," reče, "što vam ovako upadam; ali
u teškoj sam hitnji dug put ovamo prevalio. Ištem Morwen, Gospu
Dor-lómina, te kćer joj Nienor. Ali njezina je kuća prazna i opljač
kana. Što mi možete kazati?"
"Ništa", reče Aerin u veliku strahu, jer Brodda je pogleda stisnu
tih očiju. "Ništa, izuzev toga da je više nema."
"U to ne vjerujem", reče Túrin.
Tad Brodda skoči, sav rumen od supijana bijesa. "Dosta!" viknu.
"Hoće li mojoj ženi preda mnom proturječiti nekakav prosjak koji
govori jezikom kmetova? Nema ovdje nikakve Gospe Dor-lómina.
Ali što se Morwen tiče, ta je bila iz sužanjskoga naroda, pa je utekla,
kako to već sa sužnjima biva. A ti postupi jednako tako, i to brzo,
dok te nisam o prvo drvo objesio!"
Tad Túrin skoči na njega, isuka svoj crni mač, ščepa Broddu za
kosu i zabaci mu glavu. "Da se nitko ni maknuo nije," reče, "da
ova glava ne padne s ramena! Gospo Aerin, još jednom bih vam se
ispričao, kad ne bih mislio da vam ova propalica nikad ništa doli zla
nije nanijela. Ali prozborite sada i ne uskratite mi odgovora! Nisam
li ja Túrin, glavar Dor-Lómina? Moram li vam zapovjediti?"
"Zapovjedite mi", odgovori mu ona.
"Tko je opljačkao Morweninu kuću?"
"Brodda", odgovori mu.
"Kada je utekla, i kamo?"
"Ima tomu godina i tri mjeseca", reče Aerin. "Gazda Brodda i
drugi Pridošlice s Istoka iz ovoga kraja teško su je ugnjetavali. Davno
je već bila pozvana u Skriveno kraljevstvo; napokon je otišla onamo.
Jer krajevi prema njemu tada su na neko vrijeme bili slobodni od
zla, zahvaljujući neustrašivosti Crnoga mača iz južne zemlje, kako
kažu; ali sad je tome došao kraj. Nadala se da će je ondje dočekati

sin. Ali ako si to ti, onda se bojim da je sve krenulo naopako."
Túrin se nato gorko nasmija. "Naopako, naopako?" kriknu. "Da,
navijek naopako: izopačeno poput Morgotha!" I odjednom se strese
od crna gnjeva; jer oči mu se sad otvoriše, i posljednje se niti Glau-
rungove čarolije odriješiše, i on prozre laži što ga prevariše. "Zar
bijah zavaran, ne bih li došao amo i obeščašćen poginuo, ja, koji
sam bar mogao odvažno stradati pred Dverima Nargothronda?"
I učini mu se da čuje gdje odnekud iz mraka oko dvornice za njim
vapi Finduilas.
"Neću prvi ovdje stradati!" kriknu. I ščepa Broddu, te ga sna
gom silna čemera i gnjeva visoko podiže i protrese, kao da je pseto.
"Morwen iz sužanjskog naroda, je li? Podlački sine, lopove, ropski
robe!" I s tim riječima on baci Broddu naglavce preko vlastita stola,
pravo u lice jednog Istočnjaka koji je ustao da napadne Túrina.
Pri tom padu Broddi se slomi vrat; a Túrin skoči kamo ga je
bacio i pogubi još trojicu koji se ondje šćućuriše, jer ih je zatekao
goloruke. Dvornicom zavlada metež. Istočnjaci koji su ondje sjedili
htjedoše nasrnuti na Túrina, ali mnogo ih je ondje još na okupu bilo
iz starijeg dor-lóminskog naroda: dugo su bili samo krotki sluge,
ali sada se uzdigoše s povicima na bunu. Uskoro u dvornici zavlada
silna borba, a premda se sužnji tek noževima za meso i predmetima
što im bijahu na dohvat ruke opiraše bodežima i mačevima, mnogi
umah padoše na obje strane, prije nego što Túrin skoči dolje među
njih i pobi preostale žive Istočnjake u dvornici.
Zatim otpočinu, naslonjen na stup, a bijesna mu jara utrnu u
pepeo. Ali stari Sador dopuza do njega i obgrli mu koljena, jer bio
je smrtno ranjen. "Triput po sedam godina i više, dugo je to bilo
čekati na ovaj čas", reče. "Ali sada idi, idi, gospodaru! Idi i ne vraćaj
se, osim s većom silom. Cijelu će zemlju dići na tebe. Mnogi utekoše
iz dvornice. Idi, ili ćeš ovdje skončati. Sretan ti put!" A zatim pade
na pod i umre.
"Istinitim glasom umirućih on zbori", reče Aerin. "Saznao si što si
htio. Idi sad smjesta! Ali prvo otiđi do Morwen i utješi je, da mi ne bi
teško bilo oprostiti sve stradanje koje si amo donio. Jer sve i ako mi
je život dosad mučan bio, svojim si mi nasiljem donio smrt. Pridošlice
će se za ovu noć osvetiti svima koji su ovdje bili. Prijeka su ti djela,

Húrinov sine, kao da si još uvijek ono dijete koje sam znala."
"A u tebe je plaho srce, Aerin, Indorova kćeri, kao što je bilo
i dok sam te tetkom zvao, kad te već i oštriji pas znao natjerati u
strah", reče Túrin. "Za uljudniji si svijet rođena. Ali pođi sa mnom!
Odvest ću te do Morwen."
"Snijeg leži na zemlji, ali meni i dublje na duši", odgovori mu ona.
"Stradala bih s tobom u divljini brzo kao i od surovih Istočnjaka.
Učinjeno popraviti ne možeš. Idi! Ostankom bi sve još pogoršao, i
Morwen u jad nizašto zavio. Idi, kumim te!"
Túrin joj se tada duboko nakloni, te se okrenu i napusti Broddinu
dvornicu; ali s njime pođoše svi pobunjenici koji su za to imali snage.
Utekli su prema gorju, jer među njima su neki dobro znali puteve
kroz divljinu, a blagoslovili su snijeg što je pao za njima i prekrio
im trag. Tako su, premda je progon umah počeo, uz mnogo ljudi i
pasa i rzanja konja, pobjegli na jug u brda. Tad su pogledali iza sebe
i opazili crven sjaj daleko dolje u kraju koji su napustili.
"Zapalili su dvornicu", reče Túrin. "Kakve li svrhe oni vide u
tome?"
"Oni? Ne, gospodaru: ona, rekao bih", reče jedan, po imenu
Asgon. "Mnogi će bojovnik krivo protumačiti strpljenje i mirnoću.
Mnogo je dobrih djela među nama učinila, uz visoku cijenu. Srce
joj ne bje plaho, a strpljenje se posljednje slama."
Sad uz Túrina ostadoše neki najprekaljeniji, koji su mogli podni
jeti zimu, te ga čudnim putevima odvedoše u jedno utočište u gorju,
u špilju znanu odmetnicima i bjeguncima; ondje je bila skrivena i
manja zaliha hrane. Tu su pričekali da snijeg stane, a onda su mu
dali hrane i odveli ga do malo korištena prijevoja što je vodio na
jug, u dolinu Siriona, gdje snijega još nije bilo. Na silaznom se putu
rastadoše.
"Sretan ti put, gospodaru Dor-lómina", reče Asgon. "Ali ne za
boravi nas. Sad ćemo biti progonjeni ljudi; a Vučji će narod biti još
okrutniji zbog tvojega dolaska. Stoga idi i ne vraćaj se, ako ne stižeš
s dostatnom silom da nas oslobodiš. Sretan ti put!"
TÚRINOV DOLAZAK U BRETHIL
Sad Túrin poče silaziti prema Sirionu, a duša mu se trgala. Jer dok
mu je prije izbor bio dvojak i gorak, činilo mu se da je sada postao
trojak, jer zvao ga je vlastiti ugnjeteni narod, kojem je donio samo
još veću patnju. Jedina mu je utjeha bila ova: da su bez ikakve dvojbe
Morwen i Nienor odavno već stigle u Doriath, a samo im je neu-
strašivost Crnog mača iz Nargothronda zajamčila siguran put. Pa
reče u sebi: 'Gdje sam ih na sigurnije mogao skloniti, sve i da sam
prije stigao? Ako Melianin pojas bude slomljen, svemu će doći kraj.
Ne, bolje je pustiti da stvari stoje onakve kakve su; jer ja gnjevom i
prenagljenim djelima bacam sjenku kamo god pođem. Neka ih čuva
Melian! A ja ću ih barem nakratko ostaviti u nezasjenjenu miru.'
Ali prekasno se sad Túrin dao u potragu za Finduilas, krstareći
šumama pod obroncima Ered Wethrina, plah i oprezan poput zvi
jeri; a vrebao je kraj svake ceste što je vodila na sjever prema Siri-
onskom prolazu. Prekasno. Jer sve su tragove već bile isprale kiše i
snjegovi. Ali zato se zbilo da je Túrin, spustivši se uz Teiglin, nabasao
na nekoliko pripadnika Halethina naroda iz šume Brethil. Nakon
rata preostalo ih je vrlo malo, a živjeli su uglavnom potajice unutar
ograde od kolja na Amon Obelu, duboko u šumi. To se mjesto zvalo
Ephel Brandir; jer Brandir, Handirov sin, bio je sada njihov glavar,
nakon što mu je otac poginuo. A Brandir nije bio vičan ratu, onako
hrom na jednu nogu, koju je slomio nekom nezgodom u djetinj
stvu; bio je k tome i blage ćudi, privrženiji drvu negoli kovinama,
te znanjima o stvorovima što rastu iz tla više negoli naučavanjima
druge vrste.
Ali neki od tih šumljaka još su lovili orke na svojim granicama; i
tako se zbilo da je Túrin došavši onamo začuo zvuke okršaja. Pohitao
je prema njemu, oprezno provirio kroz drveće i ugledao malu druži
nu ljudi koju su opkolili orci. Očajnički su se branili, leđima okrenuti
malenu lugu što je rastao na proplanku; ali orci su bili mnogobrojni,
tako da im je bilo malo nade u bijeg, ako im ne pristigne pomoć.
Túrin zato, onako skriven od pogleda u gustišu, stade nadizati silnu
buku topota i loma, a zatim podviknu iz sveg glasa, kao da predvodi
mnoge: "Ha! Nađosmo ih! Svi za mnom! Na njih, bez milosti!"
Nato se mnogi orci ustrašeno stadoše osvrtati, a tad Túrin iskoči,
mašući kao drugim ljudima iza sebe, a bridovi Gurthanga zapaluca-
še mu kao plamičci u ruci. Predobro orci poznavaše tu oštricu, pa

se čak i prije nego što je jurnuo na njih mnogi raštrkaše i utekoše.
Tada šumljaci pritekoše na njegovu stranu, te zajedno satjeraše svoje
dušmane u rijeku: malo ih je prešlo preko nje.
Napokon se zaustaviše na obali, a Dorlas, vođa tih šumskih ljudi,
reče: "Hitar si u lovu, gospodaru; ali tvoji te ljudi ne prate baš u
stopu."
"Ne," reče Túrin, "mi svi trčimo skupa kao jedan, i ne želimo se
rastajati."
Nato se ljudi iz Brethila nasmijaše i rekoše: "Pa, jedan takav
vrijedi za mnoge. A mi ti dugujemo veliku zahvalnost. Ali tko si i
zbog čega si ovdje?"
"Samo se bavim svojim zanimanjem, a to je sječa orkâ", reče im
Túrin. "A stanujem ondje gdje me zanimanje odvede. Ja sam Divlji
čovjek iz šume."
"Onda dođi i nastani se s nama", rekoše. "Jer mi živimo u šumi,
a takvi su nam majstori potrebni. Rado bismo te primili!"
Túrin ih tad čudno pogleda i reče: "Znači li to da ih još ima koji
pristaju da im zamračim vrata? Ali, prijatelji, još me čeka tužan
zadatak: naći Finduilas, kći Orodretha iz Nargothronda, ili barem
čuti vijesti o njoj. Jao! Mnogi su tjedni prošli otkako je odvedoše iz
Nargothronda, ali ipak tragati moram."
Nato ga samilosno pogledaše, a Dorlas reče: "Ne tragaj više. Jer
jedna vojska orkâ naišla je iz Nargothronda u smjeru Teiglinskih
prijelaza, a mi smo za nju doznali unaprijed: išla je vrlo sporim mar-
šem, zbog brojnih uznika koje je vodila. Ali jao! čim ih napadosmo,
orkovske gnusobe prvo poklaše žene među zarobljenicima; a kćer
Orodrethovu pribiše kopljem uz jedno drvo."
Túrin osta stajati kao smrtno pogođen. "Odakle to znate?"
"Jer mi se obratila, prije nego što će izdahnuti", reče Dorlas.
"Pogledala nas je kao da traga za nekim kojega je očekivala, a za
tim je kazala: 'Mormegil. Recite Mormegilu da je Finduilas ovdje.'
Ništa više nije rekla. Ali zbog njezinih posljednjih riječi položismo
je ondje gdje je umrla. Počiva u humku pokraj Teiglina. Ima otad
mjesec dana."
"Vodite me onamo", reče Túrin; i odvedoše ga do jednog brdašca

pokraj Teiglinskih prijelaza. Ondje on ničice pade, a mrak ga obavi,
tako da pomisliše da je mrtav. Ali Dorlas ga promotri dok je ležao
te se okrenu svojima i reče: "Prekasno! Žalosno se ovo sluči. Ali
gledajte: ovdje leži sâm Mormegil, veliki kapetan iz Nargothronda.
Po maču smo ga trebali poznati, kao što ga orci prepoznaše." Jer
slava Crnoga mača s Juga proširila se nadaleko i naširoko, čak i u
šumske zakutke.
Sada ga stoga sa štovanjem podigoše i odniješe u Ephel Brandir;
a kad im Brandir izađe ususret, začudi se vidjevši im nosiljku. Zatim
odiže prekrivač i pogleda u lice Túrina, Húrinova sina; i tamna mu
sjenka pade na srce.
"O, okrutni Halethini ljudi!" kriknu. "Zašto otjeraste smrt od
ovoga? Teškim ste trudom ovamo donijeli posljednju kletvu za naš
narod."
Ali šumljaci mu rekoše: "Ne, ovo je Mormegil iz Nargothronda,21
moćan zatornik orkâ, koji će nam biti od velike pomoći ako preživi.
A ne bude li tako, zar smo trebali ostaviti čovjeka da shrvan od boli
leži poput strvine pokraj puta?"
"Niste trebali, doista", reče Brandir. "Kob tako ne htjede." I on
primi Túrina u svoj dom i stade ga brižno njegovati.
Ali kad je Túrin napokon otresao mrak sa sebe, vraćalo se pro
ljeće; i on se probudi i vidje sunce na zelenim pupoljcima. Tad se u
njemu razbudi i hrabrost Hadorove kuće, te on usta i u srcu kaza:
"Sva moja djela i minuli dani bijahu tamni i puni zla. Ali svanuo je
novi dan. Ovdje ću ostati u miru, te se odreći imena i roda; i tako
ću ostaviti svoju sjenku za sobom, ili bar njome neću prekriti one
koje ljubim."
Stoga on uze novo ime i prozva se Turambar, što na jeziku Ple
menitih vilenjaka znači Gospodar sudbine; i nastani se među tim
ljudima iz šume, koji ga zavolješe, a on im naloži da zaborave nje
govo bivše ime, već da ga drže rođenim u Brethilu. No s promjenom
imena nije mogao posve promijeniti svoju ćud, a ni posve zaboraviti
21 Kako priču prenosi Silmarillion (str. 237), Brandiru je zla slutnja došla nakon što je
čuo "vijesti koje mu je donio Dorlas", pa time (čini se) i tek nakon što je saznao da je
taj čovjek na nosiljci Crni mač iz Nargothronda, za kojeg se pričalo da je sin Húrina iz
Dor-lómina.
svoje stare kivnje na Morgothove slugane; tako je išao u lov na orke

s nekolicinom istomišljenika, iako to Brandiru nije bilo po volji. Jer
on se prije nadao šutnjom i skrovitošću sačuvati svoj narod.
"Mormegila nema više," reče on, "no dobro pazi da srčanost
Turambara ne dovede sličnu odmazdu u Brethil!"
Stoga je Turambar odložio svoj crni mač na stranu; više ga nije
nosio u boj, već je radije išao naoružan lûkom i kopljem. Ali nije
mogao otrpjeti da se orci služe Teiglinskim prijelazima ili da prilaze
humku u kojem je počivala Finduilas. Zvao se Haudh-en-Elleth,
Humak vilin-djeve, a orci se uskoro naučiše groziti tog mjesta, te
ga se kloniše. A Dorlas reče Turambaru: "Imena si se odrekao, ali
Crni si mač još uvijek; a ne kaže li točno glasina da on bijaše sin
Húrina iz Dor-lómina, poglavara Hadorove kuće?"
A Turambar mu odgovori: "To i ja čuh. Ali ne širi toga glasa,
molim te kao prijatelja."
PUTOVANJE MORWEN I NIENOR U NARGOTHROND
Kad se Oštra zima povukla, nove vijesti o Nargothrondu stigoše u

Doriath. Jer neki koji su izbjegli pustošenje i uspjeli preživjeti zimu
u divljini naposljetku potražiše utočište kod Thingola, a graničari ih
dovedoše Kralju. I neki rekoše da su se svi neprijatelji povukli na sje
ver, a drugi da Glaurung još obitava u Felagundovim dvorima; neki
su pak govorili da je Mormegil pao, a drugi da ga je Zmaj začarao i
da ga se ondje još može naći preobraženog u kamen. Ali svi izjaviše
da je mnogima u Nargothrondu bilo znano prije kraja da Crni mač
nije bio nitko drugi doli Túrin, sin Húrina iz Dor-lómina.
Nato silan strah i tuga obuzeše Morwen i Nienor; a Morwen
reče: "Takova je sumnja djelo samoga Morgotha! Zar ne možemo
saznati istinu i sa sigurnošću doznati ono najgore što nam valja
pretrpjeti?"
Sad, sâm je Thingol itekako želio saznati više o sudbini Nargoth-
ronda; već je bio naumio odaslati neke koji bi onamo pošli oprezno,
ali vjerovao je da je Túrin doista poginuo ili da mu nema spasa,
te je strepio od časa kad će to Morwen bjelodano spoznati. Stoga
joj reče: "Pogibeljna je ovo stvar, Gospo Dor-lómina, o kojoj valja
razmisliti. Takova bi sumnja doista mogla biti Morgothovo djelo,

kojim nas on kani nagnati na kakvu brzopletost."
Ali Morwen sva izvan sebe zavapi: "Brzopletost, gospodaru! Ako
moj sin šumama gladan luta, ako je uzama sapet, ako mu tijelo ne-
pokopano leži, rado ću biti brzopleta. Ni časa časila ne bih da odem
u potragu za njim."
"Gospo Dor-lómina," reče Thingol, "Húrinov sin to jamačno ne
bi želio. Ovdje bi vas smatrao bolje zbrinutima no u ma kojoj zemlji
što opstaje: pod paskom Melian. U ime Húrina i Túrina, ne bih da
lutate drugdje u crnoj pogibelji današnjih dana."
"Túrina niste zadržali od odlaska u pogibelj, ali mene kanite
zadržati od odlaska po njega", zavapi Morwen. "Pod paskom Me
lian! Da, kao zatočenicu Pojasa. Dugo se suzdržavah dok ne stupih
u njega, a sad se gorko kajem."
"Ne, ako tako zborite, Gospo Dor-lómina," reče Thingol, "znaj
te ovo: Pojas je otvoren. Slobodno ste došli ovamo; slobodno ćete
ovdje i ostati - ili otići."
Tada Melian, koja je dotad šutjela, kaza: "Ne odlazi odavde,
Morwen. Istinitu si riječ rekla: ova sumnja od Morgotha stiže. Pođeš
li, odlaziš njegovom voljom."
"Strah od Morgotha neće me zadržati od poziva moje krvi", od
govori Morwen. "Ali ako strahujete za mene, gospodaru, dajte mi
nekoliko ljudi."
"Vama zapovijedati ne mogu", reče Thingol. "Ali svojim ljudima
sâm zapovijedam kako me volja. Poslat ću ih kada ja to nađem za
shodno."
Nato Morwen ne reče više ništa, već se rasplaka i udalji iz Kra
ljeve nazočnosti. Thingol ondje osta teška srca, jer učinilo mu se
da je Morwen sada zlehude ćudi; on upita Melian neće li je ona
zadržati svojom moći.
"Protiv dolaska zla štošta mogu učiniti", odgovori mu ona. "Ali
protiv izlaska onih što izaći žele, ništa. Ta je uloga na tebi. Ako je
valja zadržati ovdje, silom ti je zadržati valja. No možda ćeš tako
slomiti njezinu volju."
* * *
140 J. R. R. Tolk ien: Nedovršene pripovijesti
Sad Morwen ode do Nienor i reče: "Sretno mi ostaj, Húrinova kćeri.

Idem poiskati sina svoga, ili istinite glase o njemu, jer nitko ovdje
ništa ne kani poduzeti, i radije će oklijevati sve dok ne bude preka
sno. Čekaj me ovdje, jer možda se još i vratim."
Tada je Nienor u stravi i jadu pokuša zadržati, ali Morwen joj
ne odgovori, već ode u svoju odaju; a kad svanu jutro, vidješe da je
uzela konja i otišla.
Sad, Thingol je bio zapovjedio da je se ne zaustavlja i da joj se ni
prividno ne priječi put. Ali čim je otišla, on okupi družinu svojih naj-
odvažnijih i najvještijih graničara, i na čelo joj postavi Mablunga.
"Slijedite je sada žurno," reče, "no ne dajte da vas opazi. Ali za
prijeti li joj opasnost kad zađe u divljinu, pokažite joj se; a ne bude
li se htjela vratiti, čuvajte je kako god znate. Ali htio bih da neki odu
naprijed što dalje mogu i saznaju sve što se dade."
Tako se zbilo da je Thingol odaslao brojniju družinu nego što je
isprva kanio, a među njima je bilo i deset jahača sa svježim konjima
priđe. Pošli su za Morwen, koja je otišla na jug kroz Region i stigla
na obale Siriona iznad Jezerâ sumraka; tu je stala, jer Sirion ondje
bijaše širok i snažan, a ona nije znala put. Stoga joj se čuvari sada
iz nužde morahu otkriti, te im Morwen reče: "Želi li me to Thingol
zaustaviti? Ili mi tek kasno šalje ranije uskraćenu pomoć?"
"I jedno i drugo", odgovori joj Mablung. "Zar se nećeš vratiti?"
"Ne!" reče ona.
"Onda ti moram pomoći," rekao je Mablung, "iako to ne želim.
Širok je i dubok ovdje Sirion, te bi i konju i čovjeku bilo pogibeljno
preplivati ga."
"Prevedi me tada kako već vilenjaci idu," reče Morwen; "inače
ću zaplivati."
Stoga je Mablung povede do Jezerâ sumraka. Na njihovoj su
se istočnoj obali sred struja i tršaka potajice čuvale skele; jer tako
su glasnici prolazili amo i tamo između Thingola i njegova roda u
Nargothrondu.22 Sad su pričekali dok zvjezdana noć nije poodmak-
la, te prešli na drugu stranu kroz bijele izmaglice praskozorja. A
baš kad sunce zarudje preko ruba Modroga gorja, i snažan jutarnji
22 Vidi str. 180, gdje se navodi da je Orodreth "tajnim putevima" razmjenjivao poruke s
Thingolom.
vjetar puhnu i rastjera izmaglice, čuvari kročiše na zapadnu obalu i

istupiše iz Melianina pojasa. Bijahu to visoki vilenjaci iz Doriatha, u
sivo odjeveni, verižnjača uvijenih u plašteve. Sa skele ih je Morwen
promatrala kako se nečujno kreću, a zatim je odjednom podviknula
i prstom pokazala na zadnjega u družini što je prošla pokraj nje.
"Odakle ovaj stiže?" reče. "Triput vas je po deset meni došlo.
Triput po deset i još jedan na obalu sada izlazi!"
Nato se ostali okrenuše i vidješe gdje se sunce ljeska na zlaćanoj
glavi: jer to bijaše Nienor, kojoj je vjetar zabacio kukuljicu. Tako se
otkri da je ona slijedila družinu i po mraku se umiješala u nju, prije
nego što će oni poći preko rijeke. I prože ih strah, a nikoga više nego
Morwen. "Vraćaj se, vraćaj se! Naređujem ti!" kriknu ona.
"Ako žena Húrinova može poći na put usprkos svim savjetima
kad je krv zove," reče Nienor, "onda to vrijedi i za Húrinovu kćer. Ti
me imenom Žalost prozva, ali žalovati sama neću, za ocem, bratom
i majkom. Ali od njih tek tebe upoznah, i više te od svih ljubim. A
čega se ne bojiš ti, toga se ni ja ne bojim."
Uistinu, straha se nije vidjelo na njezinu licu i u držanju. Visokom
im se i snažnom učinila; jer visoki su rastom bili pripadnici Hadorove
kuće, a onako odjevena u vilenjačku odoru, dobro je pristajala uz
čuvare, niža tek od najviših među njima.
"Što onda kaniš?" reče Morwen.
"Poći kamo i ti", reče Nienor. "Doista, ovaj ti izbor nosim. Da me
povedeš natrag i mirno predaš Melian na skrb; jer nije mudro odbiti
njezin savjet. Ili da shvatiš kako ću i ja za tobom u pogibelj." Jer,
uistinu, Nienor je došla poglavito u nadi da će joj se majka vratiti iz
straha i ljubavi prema njoj; i Morwen se doista stade kolebati.
"Jedno je odbiti savjet", reče ona. "Drugo je odbiti nalog rođene
majke. Vraćaj se!"
"Neću", reče Nienor. "Odavno već nisam dijete. Imam vlastitu
volju i mudrost, sve ako se dosad i nisu presjekle s tvojima. Idem
s tobom. Radije u Doriath, iz poštovanja prema onima koji njime
vladaju; ali ako već moram, onda na zapad. Dapače, ako bi ijedna od
nas trebala nastaviti odavde, to bih prije bila ja, u naponu snage."
Tad Morwen u sivim očima Nienor spazi Húrinovu nepokole
bljivost; i minu je volja, ali ipak nije mogla zanemariti ponos, a nije
htjela ni da drugi pomisle kako ju je kći (makar i uz lijepe riječi)

kao onemoćalu staricu povela natrag.
"Nastavljam, kako sam i nakanila", reče. "Pođi i ti, ali protiv
moje volje."
"Neka bude tako", reče Nienor.
Tad Mablung reče družini: "Zaista, Húrinovu rodu razbora manj
ka, a ne hrabrosti, kad jad drugima nosi! Tako i Túrin; no ne i oci
mu. Ali svi su sada zlehudi, što mi nije milo. Više strepim od ovoga
Kraljeva zadatka no od lova na Vuka. Sto učiniti?"
Ali Morwen, koja je bila izašla na obalu i sad im se približila,
čula je zadnje što je rekao. "Postupi kako ti Kralj nalaže", reče.
"Potraži novosti o Nargothrondu, kao i o Túrinu. Zbog toga smo
cilja svi zajedno došli."
"Još je pred nama dug i opasan put", reče Mablung. "Pođete li
dalje, obje ćete biti u sedlima i okružene jahačima, od kojih se ni
koraka nećete udaljavati."
Tako se zbilo da su krenuli kad je svanuo dan, polako i oprezno

izašli iz tog kraja tršaka i poleglih vrba, i stigli u sive šume što su se
sterale velikim dijelom južne ravnice pred Nargothrondom. Cijeli
su dan išli na zapad, ne vidjevši ništa do pustoši, i ne čuvši ništa; jer
ti su krajevi bili nijemi, a Mablungu se činilo da ih tišti netremičan
strah. Isti je put Beren prešao mnogo godina prije, kad su šume bile
pune skrivenih očiju lovaca; ali sad je sav narod Naroga bio zatrt, a
orci se, kako se činilo, nisu još usuđivali zalaziti dotle na jug. Te se
noći utaboriše u sivoj šumi, bez vatre i svjetla.
Nastavili su tako još dva dana, a potkraj trećeg dana putovanja od
Siriona bili su prešli ravnicu i počeli se približavati istočnim obala
ma Naroga. Tada Mablunga obuze tako silna nelagoda da on stade
preklinjali Morwen da ne ide dalje. Ali ona mu se samo nasmija i
reče: "Drago će ti biti kad nas se uskoro riješiš, kako je sva prilika.
Preblizu sada dospjesmo a da se iz straha okrenemo."
Nato Mablung podviknu: "Zlehude ste obje, ovako ludo smione.
Ne pomažete, već otežavate svako skupljanje vijesti. Čujte me sada!
Naloženo mi je da vas silom ne zadržavam; ali naloženo mi je i da
vas čuvam, kako god znadem. A sad mogu tek jedno. I čuvat ću
vas. Sutra vas vodim na Amon Ethir, Brdo uhoda, koje leži blizu;
a ondje ćete sjesti pod stražom i ne odmaknuti se ni koraka dalje,
dok ja ovdje zapovijedam."
Sad, Amon Ethir bio je onaj humak, velik poput brda, što ga
je u davnini Felagund dao teškom mukom podići na ravnici pred
svojim Vratima, ligu istočno od Naroga. Obrastalo ga je drveće,
izuzev s vrha, odakle je na sve strane pucao širok vidik na ceste
što su vodile do velikoga mosta pred Nargothrondom i na okolne
zemlje. Na to brdo stigoše kasno izjutra i popeše se na nj s istočne
strane. Tad Mablung pogleda prema Visokom Farothu, smeđem i
golom s druge strane rijeke,23 te vilenjačkim vidom razabra terase
Nargothronda na strmoj zapadnoj obali i razjapljena Felagundova
vrata, slična maloj crnoj rupi u stijenci brda. Ali nikakva zvuka nije
čuo, nikakva traga neprijatelja nije opazio, a ni znaka od Zmaja,
izuzev paleža oko Vrata što ga on počini u danu razaranja. Sve je
mirno ležalo pod blijedim suncem.
Stoga sad Mablung, kako je i kazao, izda zapovijed svojoj dese
torici jahača da pričuvaju Morwen i Nienor na vrhu brda i da se ne
miču odatle sve dok se on ne vrati, izuzev u slučaju da izbije neka
golema pogibelj: a dođe li do toga, jahačima valja postaviti Morwen
i Nienor između sebe i pobjeći što hitrije mogu na istok, prema
Doriathu, te poslati jednoga kao prethodnicu, da odnese vijesti i
zatraži pomoć.
Tad Mablung uze preostalu dvadesetoricu iz družine, te se za
jedno odšuljaše niz brdo; zatim zađoše u polja sa zapadne strane,
gdje je drveće bilo rijetko, a ondje se raštrkaše i pođoše svaki svojim
putem, odvažno ali kriomice, do obala Naroga. Sâm Mablung udario
je po sredini, prema mostu, te stigao na njegov bliži kraj i zatekao
ga u cijelosti razrušenog; a duboko usječena rijeka, silovito nabujala
nakon kiša s dalekoga sjevera, pjenila se i hučala oko popadalih
kamenova.
Ali Glaurung je ondje ležao, tik unutar sjene velikoga prolaza što
je vodio u unutrašnjost od razorenih vrata, i odavno je već zapazio
uhode, sve i ako bi ih rijetko čije tuđe oči u Međuzemlju uspjele ra-
23 U Silmarillionu se (na str. 130-131) Visoki Faroth, odnosno Taur-en-Faroth, opisuje

kao "velebna šumovita brda". Ovdje se u opisu "smeđeg i golog" možda misli na gole
krošnje s početka proljeća.
zabrati. Ali pogled njegovih groznih očiju bio je oštriji od orlovskoga

i sezao dalje od prodornoga vida vilenjaka; a uz to je još znao da
se preostala nekolicina njih zadržala, pa sad sjede na golome vrhu
Amon Ethira.
Tako, još dok se Mablung šuljao kroz stijene i gledao može li
preko popadalih mosnih kamenova pregaziti bujicu, Glaurung naglo
nasrnu uz veleban udar vatre i spuznu u rijeku. Učas se nadigoše
strahotno siktanje i silno isparavanje, a Mablunga i u blizini mu
skrivene pratioce proguta zasljepljujuća para i gadan smrad; i većina
ih uteče kako je god znala prema Brdu uhoda. Ali kad Glaurung
zagazi preko Naroga, Mablung se skloni i leže pod jedan kamen,
gdje ostade; jer smatrao je da mu preostaje još jedan zadatak. Sada
je zaista znao da se Glaurung ubrložio u Nargothrondu, ali bilo
mu je naloženo i da dozna istinu o Húrinovu sinu, uzmogne li; i
onako odvažna srca on nakani prijeći rijeku čim se Glaurung udalji
i pretražiti Felagundove dvore. Jer držao je da su učinili sve što se
moglo ne bi li se Morwen i Nienor zaštitile: Glaurungov je nailazak
bio vidljiv, pa jahači već sada zacijelo hitaju u Doriath.
Glaurung tako prođe pokraj Mablunga, kao velebno obličje u
izmaglici; a kretao se hitro, jer bio je to moćan Pozoj, a ipak gibak.
Tad Mablung iza njega pregazi Narog u velikoj pogibelji; ali kad
promatrači na Amon Ethiru ugledaše Zmajev izlazak, srca ih izda-
še. Smjesta naložiše Morwen i Nienor da bez rasprave uzjašu, te se
spremiše pobjeći na istok, kako im je bilo naloženo. Ali baš kad se
spustiše s brda u ravnicu, neki zao vjetar ponese ona silna isparava-
nja na njih, donoseći smrad što ga nijedan konj nije mogao izdržati.
Umah se konji, zaslijepljeni magluštinom i u mahnitoj stravi od zmaj-
skoga zadaha, oteše jahačima i podivljalo jurnuše ovamo i onamo;
i stražari su se tako raštrkali, te se razbili o stabla i teško stradali ili
zaludu ostali tragati jedni za drugima. Njištanje konja i dozivanje
jahača dočule su Glaurungove uši; a to mu bijaše vrlo drago.
Jedan je vilenjački jahač, dok je u magli obuzdavao konja, ugle
dao gospu Morwen gdje prolazi u blizini, poput sive sablasti na
mahnitu hatu; ali iščezla je u izmaglici, s povikom Nienor na usnama,
te je više nisu vidjeli.
Ali kad je slijepa strava snašla jahače, Nienorin konj se u divljem
trku spotaknuo i zbacio je sa sebe. Pala je meko u travu i nije se
ozlijedila; ali kad je ustala, bila je sama: izgubljena u magli, i bez

konja i bez druga. Srce ju nije izdalo, pa je razmislila; i učinilo joj se
da slabe vajde ima u polasku za ovim ili onim povikom, jer povici su
dopirali odasvud, ali sve slabiji. Učinilo joj se kako bi u tom slučaju
bolje bilo opet potražiti brdo: onamo će Mablung bez sumnje doći
prije odlaska, makar tek stoga da se uvjeri kako nikoga iz njegove
družine ondje više nema.
Stoga je pošla nasumce i pronašla brdo, koje je uistinu i ležalo
odmah ondje, tako što je pratila uspon tla pred nogama; polako
je pošla stazom što je s istoka vodila naviše. A kako se penjala,
magla se rijedila, sve dok napokon nije izbila na suncem obasjani
goli vrh. Iskoračila je na njega i pogledala prema zapadu. A ondje
je, ravno pred njom, bila golema glava Glaurunga, koji se upravo
tada došuljao sa suprotne strane; nije se ni uspjela snaći, kad joj se
pogled susrete s njegovim užasnim pogledom, punim grozna duha
gospodara mu Morgotha.
Tad se Nienor pokuša othrvati Glaurungu, jer bila je snažne volje;
ali on upre svoju moć u nju. "Sto tražiš ovdje?" reče joj.
A primorana da odgovori, ona mu kaza: "Tražim tek jednoga
po imenu Túrin, koji je ovdje neko vrijeme boravio. Ali može biti
da je poginuo."
"Nije mi znano", reče Glaurung. "Ostaviše ga ovdje da brani
žene i nejač; ali kad ja stigoh, on ih napusti i uteče. Hvastav je, ali
strašljiv, čini se. Zašto takovoga tražiš?"
"Lažeš", reče Nienor. "Húrinova djeca barem strašljiva nisu. Mi
te se ne bojimo."
Nato se Glaurung nasmija, jer tako se Húrinova kći otkrila nje
govoj pakosti. "Onda ste lude, i ti i brat tvoj", reče on. "A to će vam
se hvastanje izjaloviti. Jer ja sam Glaurung!"
I on upi njezin pogled svojime, i volju joj smuti. I učini joj se da
sunce muka obuze i da se sve oko nje mrači; i golema se tama polako
oko nje spusti, tama što joj donese prazninu; i ništa nije više znala,
i ništa nije više čula, i ničeg se nije više sjećala.
Du go je Mablung pretraživao dvore Nargothronda, najbolje što je

mogao od mraka i smrada; ali ondje nije pronašao ništa živo: ništa
se nije micalo medu kostima i nitko mu nije odgovorio na doziva-

nja. Na koncu, onako potišten stravom toga mjesta, i u strahu da
se Glaurung ne vrati, vratio se na Vrata. Sunce je zapadalo, a sjene
su s Farotha odostraga tamno padale na terase i divlju rijeku pod
njim; ali u daljini, pod Amon Ethirom, uspio je razabrati, kako mu
se učinilo, zlo Zmajevo obličje. Teži je i pogibeljniji bio povratak
preko Naroga u takvoj žurbi i strahu; a jedva što je stigao na istočnu
stranu i zavukao se ukraj pod obalu, kad je Glaurung naišao. Ali ovaj
put se kretao polagano i kradomice; jer sav je plamen u njemu sada
tek tinjao: golemu je silu bio iz sebe izbacio, pa se kanio odmoriti i
zaspati u mraku. Tako je provijugao kroz vodu i svalio se pred vrata
poput goleme guje, pepeljasto siv, ostavljajući sluz s trbuha po tlu.
Ali on se okrenu prije nego što će ući i pogleda natrag prema
istoku, te iz njega dopre Morgothov smijeh, prigušen no stravičan,
kao odjek pakosti iz dalekih crnih dubina. I naiđe taj glas, hladan i
dubok: "Eno te gdje poput puha pod obalom ležiš, Mablungu moćni!
Hudo li obavljaš Thingolove zadatke. Požuri sad na brdo i pogledaj
što se s tvojom štićenicom zbilo!"
Glaurung zatim uđe u brlog, a sunce zađe i siva večer prohladno
stiže u taj kraj. Ali Mablung je požurio natrag na Amon Ethir; a
kad je izbio na vrh, zvijezde su se zakrijesile nad istokom. Naspram
njih on ugleda gdje mračna i nepomična stoji prilika kao isklesana
od kamena. Tako je stajala Nienor, i nije čula ništa što je rekao, i
nikako mu nije odgovorila. Ali kad ju je naposljetku primio za ruku,
pomaknula se i dopustila mu da je povede odande; a dok ju je držao,
slijedila ga je, ali kad bi je pustio, stala bi u mjestu.
Vrlo tužan i zbunjen Mablung tada bijaše; ali nije mu bilo druge
doli da tako povede Nienor na dugi put prema istoku, bez pomoći ili
sudruga. I tako, hodajući kao u snu, izbiše na ravnicu pod noćnom
sjenom. A kad se jutro vratilo, Nienor se spotače i pade, te ostade
nepomično ležati; Mablung tada zdvojno sjede pokraj nje.
"Ne strepih zaludu od ovoga zadatka", reče. "Jer bit će mi zadnji,
čini se. Stradat ću u divljini s ovim nesretnim ljudskim djetetom, a
ime će mi se u Doriathu prezreti: ako onamo uopće dopre glas o
našoj sudbini. Svi ostali bez sumnje izginuše, a ona jedina bijaše
pošteđena, premda ne iz milosti."
Tako ih pronađoše trojica iz družine koji su pri Glaurungovu

nailasku pobjegli s Naroga, te se poslije mnogo lutanja vratili na
brdo kad se magla razišla; a kad su ga zatekli praznog, odlučili su
se sami nekako vratiti kući. Mablungu se tada vratila nada; tako
krenuše zajedno u smjeru sjevera i istoka, jer s juga nije bilo puta
za povratak u Doriath, a nakon pada Nargothronda, čuvarima skele
bilo je zabranjeno prevoziti bilo koga preko rijeke, izuzev onih koji
bi došli s unutrašnje strane.
Putovali su sporo, kao oni koji sa sobom vode umorno dijete. Ali
kako su išli sve dalje od Nargothronda i prilazili sve bliže Doriathu,
tako se snaga malo-pomalo vraćala u Nienor, pa je poslušno hodala
sat za satom, vođena za ruku. No široke joj oči ništa nisu vidjele, i
uši joj ni riječi nisu čule, i usne joj ni riječi nisu izricale.
I konačno se nakon mnogih dana približiše zapadnoj granici Do-
riatha, nešto južnije od Teiglina; jer kanili su proći ograde malena
dijela Thingolove zemlje s druge strane Siriona i tako doći do ču
vanoga mosta blizu utoka Esgalduina. Ondje se nakratko zaustavi-
še; Nienor položiše na travnatu postelju, a ona po prvi put dotad
sklopi oči, i učini im se da je zaspala. Tad i vilenjaci otpočinuše, a
od silna umora bijahu neoprezni. Tako ih na prepad zaskoči četa
orkovskih lovaca, jedna od onih koje su u to vrijeme često harale
onuda, onoliko blizu granica Doriatha koliko su se usuđivale. Usred
čarke Nienor iznenada s prostirke skoči na noge, kao da se usred
noći probudila od uzbune, te kriknu i šmugnu u šumu. Nato se orci
okrenuše i nadadoše u potjeru, a vilenjaci za njima. Ali neka je čudna
promjena snašla Nienor, te im je svima utekla, pohitavši poput srne
kroz drveće dok joj se kosa vijorila na vjetru strelovita trka. Orke pak
Mablung i njegovi sudruzi hitro dostigoše, do zadnjega posjekoše i
požuriše dalje. Ali tad se Nienor već bila izgubila poput sablasti; ni
traga ni glasa od nje nisu mogli naći, iako su je još danima lovili.
Tad se naposljetku Mablung vrati u Doriath, pognut od žalosti
i sramote. "Drugog vođu svojim lovcima nađi, gospodaru", reče on
Kralju. "Jer ja sam obeščašćen."
Ali Melian reče: "Nije tako, Mablungu. Učinio si sve što si mo
gao, i nijedan drugi Kraljev sluga ne bi učinio toliko. Ali nesreća te
namjerila na silu kojoj nisi bio ravan: kojoj, doista, nije ravan nitko
tko u Međuzemlju danas živi."
"Poslah te da doneseš glase, što si i učinio", reče Thingol. "Nije

tvoja krivnja što su oni kojih se ti glasi najviše tiču sada predaleko
da bi ih čuli. Žalostan je doista ovaj kraj cijeloga Húrinova roda, ali
krivnja za to nije na tebi."
Jer ne samo da im je sada Nienor obeznanjeno utekla u divlji
nu, već se i Morvven izgubila. Ni tada a ni poslije nijedna izvjesna
dojava o njezinoj sudbini nije stigla u Doriath, kao ni u Dor-lómin.
Svejedno, Mablung nije imao mira, te je s malom družinom otišao u
divljinu i još tri godine lutao nadaleko, od Ered Wethrina pa sve do
ušća Siriona, u potrazi za nekim tragom ili glasom o njima dvjema,
izgubljenima.
NIENOR U BRETHILU
Ali što se Nienor tiče, ona je samo trčala dalje u šumu, slušajući
povike potjere za sobom; počela je trgati sve sa sebe, odbacujući
odjeću u bijegu, sve dok nije ostala naga; i još je cijeli taj dan trčala,
poput divljači što je love dok joj srce ne pukne, jer se ne usuđuje
zastati ili barem doći do daha. Ali uvečer je mahnitost iznenada
prođe. Na tren zasta u mjestu, kao da se čudi, a onda, u nesvjesti
ci posvemašnjeg umora, pade u duboko papratište kao pogođena.
I ondje, sred starih listova i mekih proljetnih izbojaka paprati, ostade
ležati u snu, ničega svjesna.
Izjutra se probudi i obradova svjetlu kao da je netom oživjela;
sve što bi ugledala činilo joj se novim i čudnim, a ničemu nije znala
imena. Jer za njom je ležala tek prazna tama, kroz koju nije dopirao
ni spomen ičega ikad joj znanog, a ni odjek ijedne riječi. Spominjala
se tek sjenke straha, i bila je plaha i navijek je iskala skrovišta: pela
se u krošnje ili svrtala u gustiše, hitra poput vjeverice ili lisice, čim
bi se prepala nekog zvuka ili sjene; a odande bi još dugo virila kroz
lišće prije nego što bi produžila dalje.
Nastavivši tako u smjeru kojim je isprva potrčala, ona stiže do
rijeke Teiglin, te utaži žeđ; ali hrane nije našla, niti je znala kako
da je nađe, a bila je sva izgladnjela i promrzla. A kako joj je drveće
preko puta djelovalo gušće i tamnije (kakvo je doista i bilo, jer to
su bili počeci šume Brethil), ona naposljetku prijeđe na suprotnu
obalu i stiže do zelena humka, na koji se svali: jer bila je na izmaku
snage, a činilo joj se da je ona tama iza nje ponovno sustiže i da

sunce gasne.
Ali s juga je to doista stigla crna oluja, bremenita munjama i
silnom kišom; i ona se u silnu strahu od grmljavine sva sklupča, a
tamna je kiša zapljusnu onako nagu.
Zbi se tako da neki šumljaci iz Brethila u taj čas naiđoše onuda,
u žurnu povratku prema obližnjem skloništu nakon udara na orke;
a tad bijesnu moćna munja i kao bijelim plamenom obasja Haudh-
en-Elleth. Tada Turambar, koji je išao na čelu, protrnu, prekri oči i
zadrhta; jer učinilo mu se da je ugledao sablast umorene djeve gdje
leži na Finduilasinu grobu.
Ali jedan njegov borac otrča do humka te doviknu: "Amo, gospo
daru! Evo gdje leži jedna mlada žena, i to živa!" I Turambar priskoči
i podiže je; voda joj se slijevala iz natopljene kose, ali ona sklopi
oči i prestade drhturiti i upinjati se. Tad u čudu što ona leži tako
naga Turambar prebaci svoj plašt preko nje i odnese je do lovačke
kolibe u šumi. Ondje naložiše vatru i umotaše je prekrivačima, a
ona otvori oči i pogleda ih; a kad joj pogled pade na Turambara,
lice joj se ozari i ona ispruži ruku prema njemu, jer učinilo joj se
da je napokon pronašla nešto za čim je tragala u tami, a to ju je
utješilo. Ali Turambar je primi za ruku, osmjehnu joj se i reče: "A
sada, gospo, nećeš li nam reći kojeg si imena i roda, i kakvo te je
zlo zadesilo?"
Ona nato odmahnu glavom i ne reče ništa, već se rasplaka; a
onda je više nisu htjeli siliti, sve dok gladno nije pojela ono malo
hrane koju su joj već mogli dati. A kad je pojela, uzdahnula je i opet
stavila ruku u Turambarovu; a on joj reče: "Uz nas si sigurna. Ovdje
noćas možeš otpočinuti, a ujutro ćemo te odvesti do naših kuća na
šumskome visu. Ali htjeli bismo saznati kojeg si imena i od kojeg si
roda, da ga možemo naći, bude li moguće, i javiti mu za tebe. Nećeš
li nam kazati?"
Ali ona opet ne odgovori, nego se rasplaka.
"Ne brini se!" reče Turambar. "Možda je ta priča još odviše tuž
na za pripovijedanje. Ali ja ću ti nadjenuti ime i prozvati te Níniel,
Suzna djeva." A čuvši to ime, ona ga pogleda i odmahnu glavom, ali
reče: Níniel. I to bijaše prva riječ što ju je izgovorila nakon svojega
pomračenja, te su je tim imenom šumljaci zvali sve otad.
Ujutro ponesoše Níniel u Ephel Brandir, a staza se strmo uspi

njala prema Amon Obelu sve do mjesta gdje je morala prijeći str
moglavi potok Celebros. Ondje je bio podignut drveni most, pod
kojim se potok slijevao niz izlokani rub litice i rušio preko mnogih
izboja stijene u kameniti bazen u dubini; a zrak je bio pun pršteće
rose slične kiši. Uz vrh slapa sterala se široka livada, obrasla breza
ma, ali s mosta je pucao pogled na Teiglinske klisure, udaljene oko
dvije milje odatle. Zrak je ondje bio svjež, a namjernici bi ljeti tu
zastajali da se odmore i napiju hladne vode. Ime je tome slapu bilo
Dimrost, Kišne stube, ali od toga dana Nen Girith, Drhtava voda;
jer Turambar ondje zastade s borcima, ali čim Níniel onamo stiže,
obuzeše je studen i drhtavica, te je ne mogoše ni utopliti ni utješiti.24
Stoga su brže pošli dalje; ali prije nego što su stigli u Ephel Brandir,
Níniel je već buncala u groznici.
Dugo je zatim bolesna ležala, a Brandir je davao sve od sebe ne
bi li je izliječio, dok su šumljačke žene danonoćno bdjele nad njom.
Ali samo kada bi Turambar ostajao pokraj nje, ležala je spokojno,
ili spavala ne stenjući; a svi što je motriše zapaziše ovo: cijelim tra
janjem groznice, iako se često itekako mučila, nije promrmljala ni
jedne jedine riječi na bilo kojem jeziku vilenjaka ili ljudi. A kad je
polako prizdravila i opet počela hodati i jesti, brethilske su je žene
morale učiti govoru riječ po riječ, kao dijete. Ali to joj je učenje išlo
od ruke i donosilo joj veliko veselje, kao da iznova pronalazi velika
i mala zametnuta blaga; a kad je polako naučila dovoljno za raz
govor s prijateljima, kazivala bi: "Kako je ime ovome? Jer izgubila
sam ga u svome mraku." A kad se opet mogla sama kretati, stala
je svraćati u Brandirovu kuću; jer silno je željela naučiti imena svih
živih stvorova, a on je mnogo znao o takvom čemu; i šetali su često
skupa po vrtovima i proplancima.
Tad se u Brandiru probudi ljubav prema njoj; a kad je ojačala,
davala mu je da se za nju primi dok šepa i nazivala ga bratom. Ali
srce je poklonila Turambaru, i samo ju je njegov dolazak mogao
ozariti, i samo su je njegove vedre riječi mogle nasmijati.
24 Moglo bi se pretpostaviti da je tek nakon što je svemu došao kraj, a Túrin i Nienor su
stradali, taj njezin napad drhtavice bio prizvan u sjećanje, te se njegovo značenje shvatilo
i Dimrost je bio preimenovan u Nen Girith; ali u predaji se ime Nen Girith koristi od
početka.
Jedne večeri te zlatne jeseni oni sjedoše skupa, dok su se obronak

i kuće Ephel Brandira žarili na zalasku sunca, u duboku spokoju.
Tad mu Níniel reče: "Svemu sam sad već pitala ime, doli tebi. Kako
se zoveš?"
"Turambar", odgovori joj on.
Ona tad zasta kao da osluškuje neki odjek; ali reče tek: "A što
to znači, ili je to samo ime što ga jedino ti nosiš?"
"Znači", reče on, "Gospodar Tamne sjenke. Jer i ja sam, Níniel,
imao svoj mrak, u kojem se štošta drago izgubilo; ali sad ga nadvla
dah, kako držim."
"A jesi li i ti od njega stao trkom bježati, sve dok nisi stigao u ove
krasne šume?" reče ona. "I kada si to utekao, Turambare?"
"Jesam," odgovori joj on, "godinama sam bježao. A utekao sam
kada i ti. Jer bio je mrak kada si stigla, Níniel, ali sve otad svjetlost
sja. I čini mi se kao da mi je stiglo nešto za čim dugo zaludu tragah."
A kad u sumrak krenu svojoj kući, reče sebi: "Haudh-en-Elleth! Ona
s tog zelenog humka stiže. Je li to znak, i kako da ga pročitam?"
Sada ta zlatna godina priđe kraju i prijeđe u blagu zimu, a za njom

stiže još jedno vedro ljeto. Brethilom je vladao mir, a šumljaci su se
držali po strani i nisu prelazili svoje granice, dok do njih nisu stizali
glasi o okolnim krajevima. Jer orci su u to vrijeme počeli stizati na
jug ne bi li prišli tamnoj Glaurungovoj vladavini ili uhodili granice
Doriatha, a pritom su se klonili Teiglinskih prijelaza i zaobilazili
rijeku u velikom luku sa zapadne strane.
A Níniel se sada posve izliječila i postala krasna i snažna; a Tu
rambar se više nije suzdržavao, već ju je zaprosio. A to je Níniel
bilo drago; ali kad Brandir dozna tu vijest, u srcu mu se smuči, te
joj reče: "Ne srljaj! I ne reci da sam prijek, ako ti dajem savjet da
pričekaš."
"Nijedno ti djelo prijeko nije", reče ona. "Ali zbog čega mi onda
daješ takav savjet, mudri brate?"
"Mudri brate?" odvrati on. "Prije reci kljasti brate, nevoljeni i
neljupki. A teško da znadem zbog čega. Pa ipak, na tom čovjeku
leži sjenka, i plaši me."
"Sjenka je bila," reče Níniel, "jer to mi je sâm kazao. Ali utekao

joj je, baš kao i ja. A nije li on vrijedan ljubavi? Iako više ne ide
u boj, nije li svojedobno bio najveći kapetan, od kojega su svi naši
neprijatelji bježali na prvi pogled?"
"Tko ti je to kazao?" reče Brandir.
"Upravo Dorlas", reče ona. "Zar nije rekao istinu?"
"Istinu, doista", reče Brandir, ali nije mu to bilo drago, jer Dorlas
je predvodio onu stranu koja je zagovarala ratovanje s orcima. No
ipak je još tražio razloge kojima bi zadržao Níniel; stoga joj reče:
"Istinu, ali ne cijelu istinu: jer bio je Nargothrondski kapetan, a
prije toga je stigao sa Sjevera, gdje je (kako kažu) bio sin Húrina iz
Dor-lómina, iz ratničke Hadorove kuće." A kad Brandir opazi gdje
joj na spomen toga imena sjenka prelazi licem, pogrešno to protu
mači, te još doda: "Doista, Níniel, s pravom smatraš da bi se netko
takav mogao uskoro vratiti u rat, i to daleko od ove zemlje, možda.
A bude li tako, kako ćeš to podnijeti? Pripazi dobro, jer slutim da
ako Turambar opet pođe u boj, neće prevagnuti on, već Sjenka."
"Teško bih to podnijela," odgovori mu ona; "ali nevjenčana ništa
bolje nego vjenčana. A kao žena bih ga, možda, lakše obuzdala, te
zadržala sjenku." Pa ipak, Brandirove je riječi zabrinuše, te kaza
Turambaru da pričeka još neko vrijeme. A on se na to začudi i
snuždi; ali kad je saznao od Níniel da joj je to Brandir posavjetovao
da pričeka, nije mu bilo drago.
Ali s dolaskom idućega proljeća on reče Níniel: "Vrijeme teče.
Čekali smo, a ja više čekati neću. Postupi kako ti srce nalaže, naj
draža Níniel, ali pazi: preda mnom ovaj izbor leži. Vratit ću se sada
ratovanju u divljini, ili se pak vjenčati s tobom i nikad više ne otići u
rat - izuzev tek da tebe obranim, nasrne li neko zlo na naš dom."
To je doista obradova, i ona mu se obeća, te se prvog dana ljeta
vjenčaše; a šumski im narod priredi veliko slavlje, te im dade krasnu
kuću koju je za njih podigao na Amon Obelu. Ondje su se nastanili
u sreći, ali Brandir se brinuo, a sjenka na njegovu srcu bivala je sve
dublja.
G L A U R U N G O V NA1LAZAK
Sad su moć i pakost hitro bujale u Glaurungu, te je okrupnjao, oko

sebe okupio orke i vladao nad njima kao zmaj-kralj, te je pod njega
potpala cijela negdašnja nargothrondska kraljevina. A prije izmaka
te godine, treće Turambarova boravka među šumskim narodom, on
poče nasrtati na njihovu zemlju, koja je dotad neko vrijeme živjela
u miru; jer, doista, Glaurung i njegov Gospodar dobro su znali da
u Brethilu još boravi preostatak slobodnih ljudi, posljednjih iz Triju
kuća koji su se i dalje opirali sili Sjevera. A to nikako nisu htjeli
podnijeti; jer Morgoth je kanio pokoriti cio Beleriand i pretražiti
mu svaki zakutak, da ni u jednoj rupi ili skrovištu ne preostane nitko
tko ne bi bio njegov sužanj. Stoga, malo je bitno je li Glaurung do
kučio gdje se to Túrin skriva, ili je (kako neki drže) u tom razdoblju
on doista pobjegao oku Zla što ga je progonilo. Jer na koncu su se
Brandirovi savjeti morali pokazati uzaludnima, a Turambaru je na
posljetku mogao preostati tek dvojak izbor: da sjedi i ne poduzima
ništa sve dok ga ne pronađu i poput štakora ne istjeraju, ili da uskoro
pođe u boj i tako im se otkrije.
Ali kad prvi glasi o dolasku orkâ stigoše u Ephel Brandir, nije
im pošao ususret, već se pokorio Nínielinim molbama. Jer ona mu
reče: "Na domove nam još nisu nasrnuli, kao što si kazao. Kažu da
orkova nije mnogo. A Dorlas mi reče da prije tvoga dolaska takovi
upadi ne bijahu rijetki, a šumljaci ih odbijahu."
Ali šumljaci bijahu poraženi, jer ti su orci bili iz grozna soja,
žestoka i domišljata; a stigli su zaista s nakanom da osvoje šumu
Brethil, a ne da kao prije prođu njezinim rubovima po drugom za
datku, ili da love u malim skupinama. Stoga su Dorlasa i njegove
borce natjerali u povlačenje s gubicima, a orci su prešli Teiglin i stali
harati nadaleko po šumama. A Dorlas je došao Turambaru, pokazao
mu zadobivene rane i rekao: "Vidi, gospodaru, snađe nas vrijeme
kad smo potrebiti, nakon prijetvorna mira, baš kako i slutih. Nisi li
zatražio da te ubrajamo među svoj narod, a ne među strance? Nije
li ova pogibelj i tvoja? Jer kuće nam neće ostati skrivene, zađu li
orci dublje u našu zemlju."
Stoga Turambar ustade, opet dohvati svoj mač Gurthang i krenu
u boj; a kad šumljaci saznaše za to, veoma se osokoliše i stadoše mu
prilaziti, sve dok ih se na stotine nije okupilo oko njega. Tada krenu-
še u lov po šumi, pobiše sve orke što su se u nju zavukli i povješaše

ih u blizini Teiglinskih prijelaza. A kad je nova vojska pošla na njih,
uvukli su je u klopku, a onako iznenađeni i šumljačkom brojnošću
i strahotom Crnoga mača koji se vratio, orci su poklekli i izginuli u
velikom broju. Sumljaci tad na golemim lomačama hrpimice spališe
lešine Morgothovih vojnika, a dim njihove odmazde crno se uzdiže
pod nebo i vjetar ga odnese na zapad. Ali malo se koji živ vratio u
Nargothrond da donese te glase.
Nato je Glaurunga obuzeo silan gnjev; ali neko je vrijeme samo
ležao i promišljao o onome što je čuo. Tako je zima prošla u miru,
a ljudi su govorili: "Velik je Crni mač iz Brethila, jer svi su naši ne
prijatelji poraženi." A Níniel se utješi i poče radovati Turambarovoj
slavi; ali on je zamišljeno sjeo i u srcu sebi kazao: 'Kocka je bačena.
Sada stiže kušnja, u kojoj će se moja samohvala dokazati ili posve
propasti. Bježati više neću. Turambar ću doista biti, te vlastitom
voljom i srčanošću nadvladati svoju kob - ili pasti. Ali poginuo ja
ili preživio, Glaurungu ću barem doći glave.'
Svejedno, bio je nespokojan, pa je nadaleko razaslao odvažne
ljude kao izvidnike. Jer doista, iako se ništa otvoreno nije reklo, sad
je upravljao svime kako je htio, kao da je on glavar Brethila, dok za
Brandira nitko nije hajao.
Proljeće stiže s nadom, a ljudi radiše s pjesmom na usnama. Ali
tog proljeća Níniel zatrudnje, postade blijeda i ispijena, i sva sreća
u njoj minu. A uskoro stigoše čudni glasi od ljudi iz zemalja iza Te-
iglina, da u dalekim šumama na ravnici prema Nargothrondu bukti
golem požar, pa se ljudi upitaše što bi to moglo biti.
Nedugo potom stigoše daljnje dojave: da požari sežu stalno sve
sjevernije, te da ih zapravo stvara sâm Glaurung. Jer on je napustio
Nargothrond i opet krenuo po nekom cilju. Tad oni neumniji, ili
skloniji nadi, rekoše: "Vojska mu je uništena, što ga je konačno
opametilo, pa se vraća odakle je i došao." A drugi kazaše: "Nadajmo
se da će nas mimoići." Ali u Turambara nije bilo takove nade, već
je znao da to Glaurung stiže u potrazi za njime. Stoga je danonoćno
razmišljao o odluci koju mu valja donijeti, premda je zbog Níniel
prikrio svoje misli; a proljeće je krenulo prema ljetu.
Stiže dan kada se dvojica vratiše na Ephel Brandir u smrtnu stra
hu, jer su vidjeli Velikog pozoja glavom. "Uistinu, gospodaru," re-
kose Turambaru, "sada se primiče Teiglinu i ne skreće s tog smjera.

Ležao je sred golema požara, a drveće se oko njega dimilo. Smrad
mu jedva podnosiv. A duž svih onih liga do Nargothronda gadna
mu brazda leži u crti što ne skreće, već, čini se, upire ravno u nas.
Što se tu može?"
"Malo što," reče Turambar, "ali već sam porazmislio o tomu ma-
ločemu. Dojave koje donosite pružaju mi nadu prije negoli strah; jer
ako on doista ide ravno, kako kažete, i ne kani skretati, onda imam
savjet za odvažna srca." Ljudi se začudiše, jer više im tom prilikom
nije rekao; ali njegovo ih nepokolebljivo srce osokoli.25
Sad, rijeka Teiglin ležala je ovako. Tekla je s Ered Wethrina hitro

poput Naroga, ali isprva između niskih obala, sve dok iza Prijelaza
nije prikupila snagu od drugih potoka i izdubla put podnožjem po
brđa na kojem je stajala šuma Brethil. Odatle je tekla kroz duboke
klisure, čije su goleme strane bile poput kamenih zidina, ali na dnu je
prikliještena voda tekla vrlo silovito i hučno. A točno Glaurungu na
putu sad je ležao jedan od tih klanaca, nipošto najdublji, ali najuži,
odmah sjeverno od utoka Celebrosa. Stoga je Turambar odaslao tri
odvažna borca da s ruba litice paze na Zmajeva kretanja; sam je pak
nakanio odjahati do visokoga slapa Nen Giritha, gdje će ga vijesti
hitro pronaći, i odakle će sam imati širok pogled na sav taj kraj.
Ali prvo je okupio sav šumski živalj u Ephel Brandiru i kazao
mu ovako:
"Narode Brethila, smrtonosna nas pogibelj snađe, koju tek velika
odvažnost odvratiti može. Ali u tom će djelu slabe vajde od brojnosti
biti; valja nam pribjeći lukavstvu i uzdati se u sreću. Krenemo li na
Zmaja svom silom, kao na neku orkovsku vojsku, svi bismo se samo
25 Ako se Glaurung doista namjeravao vratiti u Angband, moglo bi se pomisliti da bi pošao

starom cestom do Teiglinskih prijelaza, smjerom koji ne bi bio znatno drugačiji od
onoga koji ga je doveo do Cabed-en-Arasa. Možda se pretpostavljalo da se htio vratiti
u Angband putem kojim je otišao na jug u Nargothrond, uz Narog do Ivrina. Usporedi
i Mablungove riječi (str. 174): "Vidjeli nailazak Glaurungov, te pomislih da... se vraća
svojemu Gospodaru. Ali on svrnu prema Brethilu..."
Kad je Turambar kazao kako se nada da će Glaurung ići ravno i ne skretati, mislio je
time reći da će, ako Zmaj pođe duž Teiglina do Prijelaza, moći prodrijeti u Brethil bez
potrebe da prelazi klanac, na kojem bi bio ranjiv: vidi njegove riječi upućene borcima
na Nen Girithu, str. 158.
ponudili da stradamo i tako ostavili žene i rod nebranjenima. Stoga

kažem da vam valja ostati ovdje i pripraviti se na bijeg. Jer dođe li
Glaurung, onda vam valja uteći odavde i razbježati se nadaleko i
naširoko; tako bi neki mogli pobjeći i preživjeti. Jer on će zacijelo,
uzmogne li, doći u naše uporište i stanište te uništiti i njega i sve koje
opazi; ali poslije se tu neće nastaniti. Sve mu blago u Nargothrondu
leži, a ondje su i duboki dvori gdje može sigurno počivati i rasti."
Ljude nato srca izdaše, te se posve potištiše, jer uzdali su se u
Turambara i nadali riječima s više nade. Ali on reče: "Ne, to je tek
najgora mogućnost. A do nje neće doći, budu li mi razbor i sreća
dobri. Jer ne vjerujem da je ovaj Zmaj nepobjediv, iako su mu snaga
i pakost sve veće s protokom ljetâ. Znadem ponešto o njemu. Moć
mu leži prije u zlu duhu što ga nastava nego u moći njegova tijela,
sve ako golema i jest. Jer čujte sada ovu pripovijest, koju mi ispri
čaše neki koji se boriše u godini Nirnaetha, kad i ja i većina vas koji
me slušate bijasmo djeca. Na tome polju patuljci mu se opriješe, a
Azaghâl iz Belegosta probode ga tako duboko da on uteče natrag u
Angband. Ali evo trna oštrija i duža od Azaghâlova noža."
I Turambar isuka Gurthang iz toka i moćno ga podiže visoko
nad glavu, a onima koji to vidješe, učini se da to plamen suknu
iz Turambarove ruke i segnu stopama u zrak. Tada uglas gromko
povikaše: "Crni trn brethilski!"
"Crni trn brethilski", reče Turambar; "neka ga se ljuto plaši. Jer
znajte ovo: ovome je Zmaju (i svom njegovu nakotu, kaže se) suđeno
da odozdo puže na zmijskome trbuhu, ma koliko mu veleban bio
rožnati oklop, od čelika tvrđi. Stoga, narode Brethila, polazim sada
poiskati taj Glaurungov trbuh, kako znadem i umijem. Tko će poći sa
mnom? Treba mi tek nekolicina snažnih ruku i snažnijih srdaca."
Tada Dorlas istupi i reče: "Ja ću s tobom poći, gospodaru; jer
navijek radije idem u boj nego što čekam da dušmanin stigne."
Ali nitko se drugi tako hitro ne odazva, a sapinjaše ih strah od
Glaurunga, jer je priča izvidnika koji ga vidješe već neko vrijeme
kružila i pritom se razrasla. Dorlas tada podviknu: "Počujte, ljudi
Brethila, jasno se sada vidi da za naša zla vremena Brandirovi sa
vjeti bijahu uzaludni. Nema nam spasa u skrivanju. Zar nitko od vas
neće stati na mjesto Handirova sina, da sramota ne snađe Halet-
hinu kuću?" Tako Brandir, koji je doista s visoke stolice predsjedao
skupom, iako zanemaren, bijaše prezren; a srce se mu ogorči, jer

Turambar nije ukorio Dorlasa. Ali neki Hunthor, Brandirov rođak,
usta i reče: "Zlo činiš, Dorlase, kada tako govoriš o sramoti svoga
gospodara, čiji udovi tek zbog naopake sreće ne mogu činiti što mu
srce ište. Pazi da se suprotno u tebi ne zapazi kada kucne čas! A
kako se može reći da mu savjeti bijahu uzaludni, kad ih se nikada
nije slušalo? Uvijek si ih ništavnim smatrao, iako si mu vazal. Ka
žem ti, Glaurung sada stiže do nas, kao i prije u Nargothrond, jer
nas vlastita djela odaše, čega se Brandir i bojao. Ali kako nas je ova
nevolja sada snašla, s tvojim ću dopuštenjem, Handirov sine, ja poći
u ime Halethine kuće."
Tada Turambar reče: "Trojica su dovoljna! Vas dvojicu vodim.
Ali, gospodaru, ne prezirem te. Vidi! Valja nam poći vrlo žurno,
a zadatak nam snažne udove traži. Držim da ti je mjesto uza svoj
narod. Jer mudar si i imaš dar vidarstva; a može biti da će mudrost
i vidarstvo uskoro postati prijeko potrebni." Ali te riječi, premda
pravično kazane, uspješe tek još više ogorčiti Brandira, te on reče
Hunthoru: "Idi, onda, ali ne s mojom privolom. Jer na ovome leži
sjenka i on će te odvesti u zlo."
Sada Turambar htjede žurno poći; ali kad stiže do Níniel, da se
oprosti s njome, ona ga čvrsto zagrli i gorko zarida. "Ne idi, Turam-
bare, kumim te!" reče mu. "Ne prkosi sjenci kojoj si pobjegao! Ne,
ne, već bježi dalje, i vodi me sa sobom, daleko!"
"Najdraža Níniel," odgovori joj on, "nas dvoje ne možemo dalje
bježati. U ovoj smo zemlji pritiješnjeni. A sve i da odem, da napu
stim one koji nas rado prihvatiše, mogao bih te odvesti tek u divlja
bespuća, da sama stradaš i da nam dijete strada. Stotinu liga stoji
sada između nas i svake zemlje što leži još izvan dosega Sjenke. Ali
odvažna budi, Níniel. Jer kažem ti: ni tebi ni meni glave neće doći
ovaj Zmaj, kao ni ma koji drugi dušmanin sa Sjevera." Nato Níniel
prestade jecati i ušutje, ali poljubac joj na rastanku bijaše hladan.
Turambar tada s Dorlasom i Hunthorom žurno pođe na Nen
Girith, a kad stigoše, sunce je zapadalo i sjenke su se dužile; a zadnja
dva izvidnika ondje su ih čekala.
"Ne dolazite prerano, gospodaru", rekoše. "Jer Zmaj je naišao,
a kad smo otišli, već je bio stigao do ruba Teiglina i stao zvjerati
preko vode. Kreće se navijek noću, te se tako možemo nadati nekom

udaru prije sutrašnje zore."
Turambar pogleda preko slapova Celebrosa i vidje gdje se sunce
spušta do obzorja, a crni stupovi dima kuljaju uz rub rijeke. "Ni
časa ne časimo," reče; "a, ipak, ovo je dobra novost. Jer strahovao
sam da ne počne tragati unaokolo; da je otišao na sjever i stigao na
Prijelaze, te tako i do stare ceste u nizini, tad bi nada uminula. Ali
sada ga neka srdžba ponikla iz oholosti i pakosti tjera da srlja." Ali
još dok je to govorio, stao je dvojiti i ovako u sebi promislio: 'Ili je
to možda moguće da se netko tako zao i grozan kloni Prijelaza, baš
kao i orci? Haudh-en-Elleth! Leži li to Finduilas još uvijek između
mene i moje kobi?'
Zatim se obrati sudruzima i reče: "Ova zadaća sad leži pred
nama. Valja nam još malo pričekati; jer prerano bi u ovome slučaju
bilo loše kao i prekasno. Kada padne sumrak, valja nam se odšuljati,
što skrovitije, sve dolje do Teiglina. Ali oprez! Jer uši su Glaurun-
gove oštre kao i oči mu - a te su smrtonosne. Stignemo li neopaženi
do rijeke, valja nam se onda spustiti u klisuru i prijeći vodu, te izbiti
na put kojim će poći kada se pokrene."
"Ali kako može tuda poći?" reče Dorlas. "Možda jest gibak, ali
velik je to Zmaj, pa kako će niz jednu liticu i zatim uz drugu, kad se
jednim dijelom opet peti mora dok se stražnjim još spušta? A ako
to i može, što nam vrijedi biti u brzacima pod njim?"
"Možda to i može", odgovori Turambar, "i doista, ako je tako,
loše nam se piše. Ali nadam se, zbog onog što o njemu znamo i
zbog mjesta gdje sada leži, da kani nešto drugo. Stigao je do ruba
Cabed-en-Arasa, koji je, kako se u vas priča, srna jednoć presko
čila u bijegu od Halethinih lovaca. Sada je toliki da držim kako će
ushtjeti da se preko njega prebaci. U tome nam je sva nada, i u nju
nam se valja uzdati."
Dorlasu srce siđe u pete kad je to čuo; jer znao je bolje od svih
cijelu zemlju Brethil, a Cabed-en-Aras bio je doista sumorno mjesto.
S istočne strane stajala je gola litica od kojih četrdeset stopa, gola,
no obrasla stablima na kruništu; sa suprotne strane stajala je obala
nešto manje strma i visoka, zavijena u obješeno drveće i grmlje, ali
između njih voda je žestoko sukljala među stijenama, pa iako bi je
odvažan čovjek čvrsta koraka mogao pregaziti danju, bilo je pogi-
beljno pokušati to noću. Ali tako je posavjetovao Turambar, a bilo

je beskorisno njemu proturječiti.
Krenuše tako u sumrak, ali ne pođoše ravno prema Zmaju, već
prvo udariše putem k Prijelazima; zatim, prije nego što stigoše dotle,
skrenuše uskom stazom na jug i tako zađoše u polumračnu šumu
iznad Teiglina.26 A dok su se približavali Cabed-en-Arasu, korak po
korak, često zastajkujući da osluhnu, vonj paleža dopro je do njih,
kao i smrad od kojeg im se smučilo. Ali sve bijaše mrtvački mirno,
bez i daška vjetra. Prve su zvijezde zatreperile nad istokom iza njih,
a nejasno vidljivi stupovi dima uzdizali su se ravno, bez vijuganja,
spram posljednje svjetlosti na zapadu.
Sad, kad je Turambar otišao, Níniel je ostala kao skamenjena; ali

Brandir joj priđe i reče: "Níniel, ne boj se najgorega dok ne moraš.
Ali zar ti ne savjetovah da čekaš?"
"Tako si kazao", odgovori mu ona. "Ali kakve li mi sada vajde
od toga? Jer ljubav može čekati i patiti nevjenčana."
"To mi je znano", reče Brandir. "No vjenčanje nije tek tako."
"Dva već mjeseca čekam njegovo dijete", reče Níniel. "Ali ne
bih rekla da je moj strah od gubitka zato teže podnositi. Ne mogu
te shvatiti."
"Ne mogu ni ja sebe", reče on. "Pa ipak, bojim se."
"Kakve li utjehe od tebe!" kriknu ona. "Ali, Brandire, prijatelju:
bila ja vjenčana ili nevjenčana, bila ja majka ili djeva, moja je strep-
nja neizdrživa. Gospodar sudbine pošao je usprkositi svojoj kobi
26 Nisam pronašao nijedan zemljovid koji

hi podrobnije ilustrirao predodžbu mog
oca o topografiji toga kraja, ali čini se
da ova skica barem okvirno odgovara
navodima iz radnje:
daleko odavde, a kako da ja ostanem ovdje i čekam da polagano

pristižu glasi, dobri ili loši? Noćas će se, sva je prilika, on susresti
sa Zmajem, a kako da ja onda stojim, ili sjedim, ili provodim te
užasne sate?"
"Nije mi znano," reče on, "ali sati nekako moraju proći, za tebe
i za žene onih koji su pošli s njime."
"Neka one čine kako im srca nalažu!" zavapi ona. "Ali što se
mene tiče, želim poći. Milje neće ležati između mene i pogibelji
moga gospodara. Idem ususret glasima!"
Tad se Brandirova strepnja zacrnje na njezine riječi, pa on pod-
viknu: "Tako neće biti, ako te mogu spriječiti. Jer time ćeš ugroziti
sve nakane. Milje što leže do ondje mogu još pružiti vremena za
bijeg, pode li po zlu."
"Pođe li po zlu, bijeg mi neće biti želja", reče ona. "A od tvoje
mudrosti pomoći više nema, i nećeš me spriječiti." I ona stade pred
narod koji je još bio okupljen na otvorenom prostoru unutar Ep-
hela, te viknu: "Ljudi brethilski! Ovdje ne kanim čekati. Ne uspije
li moj gospodar, sva nam je nada ništavna. Svu će vam zemlju i sve
šume progutati plamen, i sve vaše kuće propasti u pepeo, i nitko,
baš nitko uteći neće. Zašto da se onda zadržavamo ovdje? Polazim
sada ususret glasima i onoj kobi koja već po njima stiže. Neka svi
oni što slično misle pođu sa mnom!"
Nato mnogi ushtjedoše poći s njom: Dorlasova i Hunthorova
žena zato što su im voljeni otišli s Turambarom; drugi zbog samilosti
prema Níniel i želje da joj iskažu prijateljstvo; i još mnogi drugi koje
je namamila sama vijest o Zmaju, te su puni odvažnosti ili ludosti (a
malo znajući o zlu) htjeli vidjeti čudnovata i hvalospjevna djela. Jer,
doista, tako je velik u njihovoj svijesti Crni mač dotad postao da je
malo tko mogao vjerovati kako bi ga čak i Glaurung mogao poraziti.
Stoga uskoro žurno pođoše, u velikoj družini, prema pogibelji koju
nisu shvaćali; i nakon puta s malo predaha stigoše naposljetku umor
ni, baš kad je pala noć, na Nen Girith, netom što je Turin odande
otišao. Ali noć je hladan savjetnik, te se mnogi sada zaprepastiše nad
svojom prenagljenošću; a kad su čuli od izvidnika koji su se ondje
zadržali koliko je blizu Glaurung već stigao, te koliko je beznadna
Turambarova nakana, srca im prože studen, te se ne usudiše otići ni
koraka dalje. Neki pogledaše prema Cabed-en-Arasu s tjeskobom u
očima, ali ništa ne opaziše i ne čuše ništa do hladna glasa slapova.

A Níniel sjede po strani i spopade je silna drhtavica.
Kad je Níniel otišla sa svojom družinom, Brandir reče preostali

ma: "Gledajte kako sam prezren, a savjet mi je ismijan! Neka vam
Turambar i imenom gospodar bude, kad je već preuzeo sve moje
ovlasti. Jer sada se odričem i vlasti i naroda. Nitko više neka od
mene ne potraži ni savjeta ni vidanja!" I on slomi svoj štap. U sebi
pomisli: 'Sad mi više ništa preostalo nije, izuzev tek ljubavi prema
Níniel: stoga mi valja poći kamo ona krene, mudro ili ludo. U ovom
se tamnom času ništa predvidjeti ne da; ali možda bude tako da čak
i ja odagnam neko zlo od nje, budem li blizu.'
Opasa se stoga kratkim mačem, kao rijetko kad dotad, te dohvati
štaku, izađe kroz dveri Ephela i poče šepati za ostalima što je brže
mogao po dugome putu do zapadne međe Brethila.
G L A U R U N G O V A SMRT
Napokon, baš kad se puna noć sklapala nad tim krajem, Turambar
sa sudruzima stiže na Cabed-en-Aras, gdje ih obradova silno hučanje
vode; jer iako je obećavalo da ih dolje čeka pogibelj, zastiralo je sve
ostale zvukove. Zatim ih Dorlas odvede malo u stranu, prema jugu,
te se niz jedan procjep spustiše u podnožje litice; ali njega ondje
srce izda, jer mnogo je kamenova i velikih stijena ležalo u rijeci,
a voda je divlje kuljala oko njih, škrgućući. "Ovo je siguran put u
smrt", reče Dorlas.
"To je jedini put, u smrt ili u život," reče Turambar, "a nedou
mica ga neće učiniti izglednijim. Zato, za mnom!" I on krenu prvi
u prijelaz, te zbog toga što je bio vješt i odvažan, ili stoga što je
sudbina tako htjela, stiže na suprotnu stranu, pa se u mrklu mraku
okrenu da vidi je li tko stigao za njim. Jedno tamno obličje stajalo
je uz njega. "Dorlase?" reče.
"Ne, ja sam", reče Hunthor. "Dorlas pokleknu pri prijelazu. Jer
čovjek može ljubiti ratovanje, a ipak strepiti od mnogočega. Eno ga
gdje sjedi i drhti na obali, valjda; i sramota ga stigla zbog riječi što
ih mome rođaku kaza."
Turambar i Hunthor sad malo predahnuše, ali noć ih uskoro

smrznu, jer obojica su bili mokri do kože; zatim počeše tražiti put
uz vodu, prema sjeveru i Glaurungovu brložištu. Putem je klanac
bivao sve mračniji i uži, a dok su pred sobom opipavali put, opazili su
treperenje poput žara lomače iznad sebe, te začuli režanje Velikoga
pozoja u opreznu snu. Tada se uznastojaše popeti, ne bi li stigli do
pod sam rub; jer sva im je nada ležala u tome da neprijatelja udare
odozdo, gdje nije branjen. Ali smrad je sad već bio tako gadan da
im se u glavama smutilo, pa se poskliznuše pri veranju, pridržaše za
izboje drveća i stadoše suho povraćati, zaboravljajući u svome jadu
na sav strah izuzev strepnje od pada u ralje Teiglina.
Tada Turambar reče Hunthoru: "Snage imamo sve manje, a tro
šimo je nizašto. Jer sve dok ne budemo sigurni kuda će Zmaj proći,
penjanje nam je uzaludno."
"Ali kada to budemo znali," reče Hunthor, "neće biti više vre
mena da potražimo put za uspon do vrha klanca."
"Istinu zboriš", reče Turambar. "Ali kada sve ovisi o prilici, u
priliku nam se valja uzdati." Zaustavili su se stoga i pričekali, te iz
mračne klisure stali promatrati gdje daleko nad njima jedna bijela
zvijezda puže preko nejasne pruge neba; a Turambar tada polako
utonu u drijemež, u kojemu je svu volju upinjao u pridržavanje, iako
mu je crna bujica sisala i glodala udove.
Iznenada se prolomi silna buka, i zidovi klanca zadrhtaše i jeknu-
še. Turambar se prenu i reče Hunthoru: "On se budi. Kucnuo je čas.
Ubodi ga duboko, jer dvojici sad valja za trojicu bosti!"
I s time otpoče Glaurungov napad na Brethil; i sve se odvi mahom
onako kako se Turambar nadao. Jer sada Zmaj spor i težak dopuza
do ruba litice, i ne skrenu, već se spremi da moćne prednje noge
prebaci preko klanca i onda za njima povuče ostatak tjelesine. Stra
va stiže s njime; jer nije počeo prelaziti točno iznad njih, već malo
sjevernije, a oni odozdo spaziše golemi obris njegove glave naspram
zvijezda; on razjapi čeljust, a imao je sedam plamenih jezika. Onda
izriga vatru, te cijelu klisuru ispuniše rumena svjetlost i pomamne
crne sjene; i stabla se pred njim sparušiše i buknuše, i kamenje se
uruši u rijeku. I zatim se baci prema naprijed, i moćnim se pandžama
primi za suprotnu liticu, i poče se prevlačiti prijeko.
Sad je valjalo biti odvažan i hitar, jer iako su Turambar i Hun-

thor izmaknuli plamenu time što nisu stajali točno Glaurungu na
putu, tek su mu se trebali približiti; a znali su da nade više neće
imati nakon što se cijeli prevuče. Ne hajući za pogibelj, Turambar
se s mukom stade uspinjati uz obalu ne bi li dospio pod njega; ali
vrućina i vonj tu već bijahu tako smrtonosni da on zaglavinja, a bio
bi i pao da ga Hunthor, koji ga je srčano slijedio, nije primio za
ruku i pridržao.
"Srce silno!" reče Turambar. "Sretna li izbora što te uzeh za
pomagača!" Ali još dok je to govorio, velik se kamen sruči odozgo
i udari Hunthora u glavu, a on pade u vodu i tako pogibe: ne kao
najmanji junak iz Halethine kuće. Turambar nato kriknu: "Jao!
Hudo li je kročiti u mojoj sjeni! Zbog čega zaiskah pomoć? Jer sada
si sam, o Gospodaru sudbine, kako si i trebao znati da mora biti.
Porazi je sada sâm!"
Tad on prikupi svu svoju volju i svu svoju mržnju prema Zmaju i
njegovu Gospodaru, te mu se odjednom učini da je pronašao snagu
srca i tijela koju nikad prije nije osjetio; poče se verati uz liticu, s
kamena na kamen, s korijena na korijen, sve dok se napokon nije
primio za jedno stabalce što je raslo tik pod rubom klanca; iako je
s vrha bilo spaljeno, korijenjem se još čvrsto držalo. A Turambar
tek što se smjestio u rašlje u krošnji, kad nad njim naiđoše srednji
dijelovi Zmajeva trupa, te mu se od silne težine gotovo svališe na
glavu, prije nego što ih je Glaurung stigao povući dalje. Blijedi i
smežurani bijahu odozdo, memljivi od sive sluzi, za koju je pria
njao svakojak gadan otpad; a zaudarali su na smrt. Turambar tada
zamahnu Crnim mačem Belegovim, pa udari uvis iz sve snage svoje
mišice i svoje mržnje, a smrtonosno se sječivo, dugo i halapljivo, zari
u drobinu sve do balčaka.
Tad Glaurung osjeti smrtni ubod i urliknu tako silovito da se sve
šume zatresoše, a promatrači na Nen Girithu se zgroziše. Turambar
zaglavinja kao od udarca i pade s krošnje, a mač mu se istrgnu iz
šake i osta stršiti iz Zmajeva trbuha. Jer Glaurung se silovito stresao
i u grču prebacio cijelu svoju tjelesinu preko klisure, gdje se stao
koprcati, urlajući, trzajući se i previjajući na samrti, sve dok nije
razvalio golem prostor svud oko sebe, gdje se napokon svalio sred
dima i loma, i ukočio.
Sad, Turambar se još držao za korijenje drvca, ošamućen i gotovo

sasvim smožden. Ali upro je svu volju, natjerao se da krene i napola
spuznuo a napola sišao do rijeke, gdje se opet odvažio na pogibelj
ni prijelaz, pužući sad četveronoške, pridržavajući se, zaslijepljen
prskanjem pjene, sve dok nekako napokon nije stigao na suprotnu
stranu i umorno se uspeo procjepom kojim su se bili spustili. Tako
on na koncu stiže do umirućega Zmaja, te bez samilosti pogleda
svojega poraženoga neprijatelja; i bje mu drago.
Pred njim je sada ležao Glaurung, razjapljenih čeljusti; ali sva je
vatra u njemu bila ugasla, a zle su mu oči bile sklopljene. Ispružio
se svom dužinom i prevalio na bok, a Gurthangov mu je balčak virio
iz trbuha. Turambaru se tad srce nadme u grudima, pa iako je Zmaj
još disao, on ushtjede povratiti svoj mač; jer ako ga je prije cijenio,
sad mu je bio vredniji od svega blaga nargothrondskoga. Istinitima
su se pokazale riječi izgovorene dok je bio kovan, da nijedan stvor,
ni veliki ni mali, njegov ugriz preživjeti neće.
Stoga on priđe svome dušmaninu, metnu mu nogu na trbuh, pri
mi Gurthanga za balčak i stade ga svom snagom potezati. I povik-
nu, izrugujući se Glaurungovim riječima u Nargothrondu: "Budi
pozdravljen, Pozoju Morgothov! I ovo je sretan susret! Crkni sad
i nek te kmica nosi! Ovim je Túrin, Húrinov sin, osvećen." Onda
izvuče mač, ali uto za njim prokulja mlaz crne krvi i pade mu na
šaku, a otrov mu oprži kožu i on kriknu od boli. A Glaurung se nato
prenu, otvori opake oči i pogleda u Turambara s takvom zlobom da
se ovome učini kako ga je to strijela pogodila; i on se zbog toga i
zbog teško opečene ruke sruši u nesvijest, te pade kao mrtav pokraj
Zmaja, s mačem pod sobom.
Sad, Glaurungovi urlici doprli su do ljudi na Nen Girithu i prestravili

ih; a kad su promatrači u daljini ugledali silno pustošenje i palež
Zmajeva smrtna hropca, bili su uvjereni kako on to gazi i razara
one koji su ga napali. Tada doista poželješe da mnogo više milja leži
između njih i njega; ali ne usudiše se otići s uzvišenja na kojem su
se skupili, jer pamtili su da je Turambar rekao kako će Glaurung.
pobijedi li, prvo poći na Ephel Brandir. Stoga su u strahu promatrali
ne bi li opazili neki znak njegova kretanja, ali nijedan nije bio tako
odvažan da siđe i potraži vijesti na poprištu bitke. A Níniel je samo
sjedila i nije se micala, osim što je drhtala tako da nije mogla umiriti
udove; jer kad je čula Glaurungov glas, srce joj je uvenulo u grudima
i osjetila je kako je iznova sustiže onaj njezin mrak.
Takvu ju je Brandir zatekao. Jer on napokon stiže do mosta nad
Celebrosom, sporo i umorno; cijeli je taj dugi put sâm prešepao sa
štakom, a bilo je najmanje pet liga od njegova doma. Tjerao ga je
strah zbog Níniel, a glasi koje je sada čuo nisu bili gori od njegovih
strahovanja. "Zmaj je prešao rijeku," rekoše mu, "a Crni je mač
zacijelo stradao, uz one koji su pošli s njime." Brandir tad stade
uz Níniel, te dokuči njezin jad, i srce ga zaboli zbog nje; ipak, on
pomisli: 'Crni mač je stradao, a Níniel je još živa.' I strese se, jer
odjednom mu posta hladno uz vode Nen Giritha; on zaogrnu Níniel
svojim plaštom. Ali ne domisli se što bi joj kazao; a ona ništa nije
rekla.
Vrijeme je teklo, a Brandir je i dalje šutke stajao uz nju, zirkao u
noć i ćulio uši; ali ništa nije uspio opaziti, i ni zvuka nije uspio čuti
povrh obrušavanja voda Nen Giritha, pa je pomislio: 'Sada je zaci
jelo Glaurung otišao odande i zašao u Brethil.' Ali više mu nije bilo
žao vlastita naroda, onih luda koje su njegov savjet ismijale, a njega
prezrele. "Neka Zmaj ode u Amon Obel, a onda će biti vremena
da se utekne, da se Níniel odvede." Kamo, to jedva da je znao, jer
nikada nije bio izvan Brethila.
Naposljetku se sagnu, dotaknu Níniel po ramenu i reče joj: "Vri
jeme teče, Níniel! Dođi! Vrijeme je da krenemo. Ako mi dopuštaš,
povest ću te."
Nato je šutke ustala i primila ga za ruku, te su prešli most i kre
nuli nizbrdo putem prema Teiglinskim prijelazima. Ali oni koji su
ih opazili gdje idu kao sjene u mraku nisu znali tko su, niti ih je to
zanimalo. A kad su malo zamakli u muk stabala, iza Amon Obela
izađe mjesec i ispuni šumske proplanke sivom svjetlošću. Níniel tada
stade i reče Brandiru: "Je li ovo pravi put?"
A on joj odvrati: "Koji je pravi put? Jer sva nam je nada u Brethi-
lu minula. Nema nam puta, izuzev izmicanja Zmaju i bijega daleko
od njega, dok još ima vremena."
Níniel ga pogleda u čudu i reče: "Nisi li me ponudio odvesti
njemu? Ili bi me to ti htio prevariti? Crni mač bio je moj ljubljeni i
moj muž, i pošla sam jedino njega da potražim. Što si drugo mogao
pomisliti? Učini sada kako hoćeš, ali ja žurim dalje."
I kad Brandir načas u čudu zasta, ona požuri naprijed; a on je
zazva, viknuvši za njom: "Čekaj, Níniel! Ne idi sama! Ne znaš što
ćeš ondje zateći. Idem s tobom!" Ali ona ne hajaše za njega, već
sad krenu kao da je u žilama peče krv, što dotad studena bijaše; a
premda je on najbrže što je mogao pošao za njom, uskoro mu se
izgubila s vidika. Tada on prokune svoju sudbinu i svoju slabost; ali
ne htjede se vratiti.
Sada je već bijeli mjesec odskočio na nebu, gotovo pun, a dok je
Níniel silazila s uzvisine prema kraju uz rijeku, učinio joj se nekako
poznat, i prepala ga se. Jer bila je stigla do Teiglinskih prijelaza
i pred njom je sad stajao Haudh-en-Elleth, blijed na mjesečini, s
crnom sjenom poprijeko; a iz humka je dopirala silna strava.
Ona tad skrenu s krikom na usnama, pohita na jug duž rijeke i
u trku zbaci plašt, kao da sa sebe odbacuje mrak što je tišti; a ispod
je bila odjevena sva u bijelo, te je zasjala na mjesečini dok je hitala
kroz drveće. Tako je Brandir spazi odozgo s obronka te skrenu da
joj prepriječi put, ako uzmogne; a kako je sreća htjela da on prona
đe isti onaj puteljak kojim je otišao Turambar, jer taj je skretao s
utabanije staze i strmo se spuštao na jug prema rijeci, na koncu joj
se opet uspio približiti odostrag. Ali premda ju je dozivao, nije se
osvrtala, ili ga nije čula, te je uskoro opet odmakla od njega; i tako
su se približili šumi pokraj Cabed-en-Arasa i mjestu Glaurungova
smrtnoga hropca.
Mjesec je tad jezdio vedrim nebom ponad juga, blistajući hladno
i jasno. Stigavši na rub loma što ga je Glaurung stvorio, Níniel mu
spazi izvaljenu tjelesinu, trbuha siva na mjesečini; ali uz nju je ležao
čovjek. Tada ona zaboravi na strah, potrča kroz tinjajući krš i stiže
do Turambara. On je bio pao na bok, s mačem pod sobom, ali lice
mu je bilo blijedo kao smrt na blijedoj svjetlosti. Ona tad zarida, i
pade na tlo do njega, i poče ga ljubiti; i učini joj se da on slabašno
diše, ali pomisli da je to tek prijetvorna nada vara, jer bio je hladan
i nije se pomicao, niti joj je na zazivanja odgovarao. A dok ga je
milovala, otkrila je da mu je ruka crna kao da je spaljena, te ju je
isprala suzama, otrgnula traku sa svojega ruha i povezala je. Ali
kako se on i dalje nije pomicao na njezin dodir, ona ga opet poljubi
i glasno zazva: "Turambare, Turambare, vrati se! Čuj me! Probudi

se! Jer Níniel ti je došla. Zmaj je mrtav, mrtav, a ja sam sama tu
kraj tebe." Ali od njega nije bilo odgovora.
Brandir je čuo njezino zazivanje, jer bio je stigao do ruba loma; ali
upravo kad je zakoraknuo prema Níniel, stao je u mjestu kao uko
pan. Jer kad Níniel onako zazva, Glaurung se prenu po posljednji
put i srsi mu stresoše čitavo tijelo; i on zaškilji onim opakim očima,
u kojima zasja mjesečina kad on zadnjim dahom kaza:
"Pozdravljena da si, Nienor, Húrinova kćeri. Ponovno se susre
ćemo prije kraja. Poklanjam ti radosnu spoznaju da si konačno pro
našla svojega brata. A sad ćeš doznati tko je on: ubojica iz potaje,
izdajnik dušmana, vjerolomnik prijatelja i prokletstvo cijelom svojem
rodu, Túrin, Húrinov sin! No najgore od svih njegovih djela oćutjet
ćeš u sebi."
Nato Nienor osta na tlu kao ošamućena, ali Glaurung izdahnu; a
kako je umro, s nje spade veo njegove pakosti, i sve joj se uspomene
razbistriše pred očima, iz dana u dan, a nije zaboravila ni sve što ju
je zadesilo otkako je legla na Haudh-en-Elleth. I cijelo joj se tijelo
stade tresti od užasa i muke. Ali Brandir, koji je sve čuo, ostao je
pogođen i naslonio se na prvo stablo.
Tada se Nienor odjednom osovi na noge, i stade blijeda poput
utvare na mjesečini, i pogleda Turina pod sobom, i zavapi: "Zbogom,
o dvaput voljeni! A Túrin Turambar turún' ambartanen: Vladaru nad
sudbinom, sudbinom nadvladani! O sretne li smrti!" Pa izvan sebe
od nesnosna jada i užasa mahnito uteče odatle; a Brandir zaglavinja
za njom, zazivajući: "Čekaj! Čekaj, Níniel!"
A ona tek na časak zastade, okrenu se i razrogačeno ga pogleda.
"Da čekam?" doviknu mu. "Da čekam? Uvijek si mi taj savjet davao.
Da sam ga barem poslušala! Ali sada je prekasno. I više ne kanim
čekati na licu Međuzemlja." I zatim otrča od njega.27
Hitro tad stiže do ruba Cabed-en-Arasa, gdje stade, pogleda glas
nu vodu i kriknu: "Vodo, vodo! Uzmi sad Níniel Nienor, Húrinovu
kćer; Žalost, Žalost, Morweninu kćer! Uzmi me i Moru me poneso"
27 Izrazi "mahnito uteče odatle" i "otrča od njega" daju do znanja da je između mjesta
gdje je Túrin ležao kraj Glaurungova trupla i ruba klisure postojao određen razmak.
Moguće je da je Zmaja smrtni skok prenio na izvjesnu udaljenost od suprotnog ruba.
S tim se riječima baci preko ruba: uz bljesak bjeline što nestade u

grotlu klanca, uz krik što iščeznu u rici rijeke.
Vode teiglinske tekoše dalje, ali Cabed-en-Arasa ne bijaše više:
ljudi ga nakon toga prozvanu Cabed Naeramarth; jer više ga nikad
neće preskočiti nijedna srna, i svi će ga se živi stvorovi kloniti, i
nijedan čovjek na njegovu obalu kročiti neće. Zadnji je od svih u
njegov mrak pogledao Brandir, Handirov sin; a on se od njega u
užasu okrenuo, jer srce ga je izdalo, pa iako je sada mrzio svoj ži
vot, nije ondje mogao posegnuti za smrću koju je želio.28 Misli mu
se svrnuše Túrinu Turambaru, i on kriknu: "Mrzim li te, ili te tek
sažaljevam? Ali mrtav si. Hvale ti ne dugujem, otimaču svega što
imah ili htjedoh imati. Ali moj je narod sada tvoj dužnik. Dolikuje
da upravo od mene za to i sazna."
I tako šepavo krenu natrag na Nen Girith, zadrhtavši dok je obila
zio Zmajevo mjesto; a dok se peo strmim putem, nabasa na čovjeka
koji je virio između stabala, te ustuknu ugledavši ga. Ali pri odsjaju
zalazećeg mjeseca prepozna mu lice.
"Ha, Dorlase!" doviknu mu. "Kakve li vijesti za mene imaš? Kako
to da si ostao na životu? I što je bilo s mojim rođakom?"
"Ne bih znao", odgovori mu Dorlas mrgodno.
"Onda me to čudi", reče Brandir.
"Ako te baš zanima," reče Dorlas, "Crni mač htjede da po mraku
pregazimo brzace Teiglina. Je li čudno da to nisam mogao? Vičniji
sam vitlanju sjekirom od nekih, ali kozja stopala nemam."
"Znači da su bez tebe nastavili prilaziti Zmaju?" reče Brandir.
"Ali što je bilo nakon što je prešao? Barem si mogao ostati blizu,
da vidiš što će se zbiti."
28 Na daljem mjestu u radnji (str. 175) sâm Túrin prije smrti naziva to mjesto Cabed
Naeramarth, pa se može pretpostaviti kako je to kasnije ime proizašlo iz predaje o
njegovim posljednjim riječima.
Moguća nedosljednost u izjavi da je Brandir (i ovdje i u Silmarillionu) bio zadnji
čovjek koji je pogledao u Cabed-en-Aras, iako je onamo uskoro nakon njega došao i
Túrin, a dapače i vilenjaci i svi oni koji su nad njime podigli humak, možda se može
objasniti usko doslovnim tumačenjem riječi iz Nama posvećenih Brandiru: on je bio
posljednji čovjek koji je pogledao baš "u njegov mrak". Doista, moj otac je imao namjeru
promijeniti radnju tako da Túrin ne ubije sebe na Cabed-en-Arasu, već na Finduilasinu
humku pri Teiglinskim prijelazima; ali to nikad nije dobilo pisani oblik.
Ali Dorlas na to ne odgovori, već se samo s mržnjom zagleda u

Brandira. Tada Brandir odjednom shvati što je bilo, prozrevši da je
Dorlas iznevjerio svoje sudrugove, te se postiđen od sramote sakrio
u šumi. "Srami se, Dorlase!" reče mu. "Ti si naš jad začeo; huckao
si Crnoga mača, naveo Zmaja na nas, izvrgnuo me preziru, odvu
kao Hunthora u smrt, a onda utekao i kukavički se sakrio u šumi!"
A dok je to govorio, na um mu pade još jedna misao, pa ljutito
reče: "Zašto nam bar nisi javio? Najmanja bi ti to pokora bila. Da si
tako postupio, gospa Níniel ne bi bila primorana potražiti ih sama.
Ne bi uopće morala vidjeti Zmaja. Možda bi tako ostala na životu.
Dorlase, mrzim te!"
"Briga me za tvoju mržnju!" reče Dorlas. "Jadna je kao i svi tvoji
savjeti. Da mene nije bilo, orci bi bili došli i objesili te kao strašilo
u vlastitom ti vrtu. Sebi nadjeni kukavičko ime!" I s tim riječima,
od sramote to spremniji na gnjev, on zamahnu krupnom šakom
na Brandira, te tako pogibe, prije nego što mu je iz očiju minuo
zaprepašteni izraz: jer Brandir je potegao mač i zadao mu smrtni
udarac. On tada načas ostade uzdrhtalo stajati, jer mu se smučilo
od krvi; zatim odbaci mač na tlo i okrenu se, te pođe dalje, svijen
nad štakom.
Kad Brandir stiže na Nen Girith, blijedi je mjesec već bio zašao,
a noć je izmicala: na istoku je rudjela zora. Ljudi koji su još u strahu
ostali ondje kraj mosta opazili su ga kako nailazi poput sive jutarnje
sjene, te mu neki začuđeno doviknuše: "Gdje ste li to bili? Jeste li
je vidjeli? Jer gospa Níniel je nestala."
"Da, nestala je", reče on. "Nestala je, nestala, i nema joj povratka!
Ali ja dođoh da vam javim što se zbilo. Počuj sada, narode Brethila,
pripovijest koju ti nosim, i reci je li ikad bilo takve! Zmaj je mrtav,
ali mrtav je i Turambar uz njega. A to su dobre vijesti: da, obje su
zaista dobre."
Ljudi zažagoriše u čudu na te riječi, a neki rekoše da je sišao s
uma; ali Brandir podviknu: "Čujte me do kraja! I Níniel je mrtva,
krasotna Níniel koju ste ljubili, koju sam ja ljubio više od svih. Sko
čila je s ruba Srnina skoka,29 a ralje Teiglina su je progutale. Jer
ovo je saznala prije tog bijega: Húrinova djeca oboje su bili, sestra
29 Iz ovoga se čini kako je "Srnin skok" bilo prvotno ime toga mjesta, a štoviše i značenje
imena Cabed-en-Aras.
i brat. Mormegilom su njega zvali, Turambarom se sâm prozvao,

skrivajući prošlost: on, Túrin, Húrinov sin. Níniel smo nju prozvali,
ne znajući joj prošlost: Nienor je bila, Húrinova kći. U Brethil do-
nesoše sjenku svoje mračne sudbine. Ovdje ih kob sustignu, i tuga
ovu zemlju više nikada napustiti neće. Ne zovite je Brethilom, a
ni zemljom Halethrima, već imenom Sarch nia Chîn Húrin, Grob
djece Húrinove!"
Tada se ljudi rasplakaše gdje je tko stajao, iako im još nije bilo
jasno kako je došlo do toga zla, a neki rekoše: "Grob u Teiglinu
ljubljena Níniel ima, a grob će imati i Turambar, najodvažniji među
ljudima. Svojega izbavitelja nećemo ostaviti da leži pod nebom.
Pođimo k njemu."
TÚRINOVA SMRT
Sad, još dok je Níniel bježala odande, Turin se prenu, i učini mu se

da ju je iz svojega dubokog mraka začuo kako ga doziva izdaleka; ali
kada Glaurung izdahnu, crna ga nesvjestica ostavi, te on opet dubo
ko udahnu, i uzdahnu, i zapade u drijemež duboke iscrpljenosti. Ali
pred zoru naiđe ljuta studen, pa se on okrenu u snu, a Gurthangov
mu se balčak zari u slabine, što ga odjednom probudi. Noć je bila
pri kraju i u zraku se osjećao dašak jutra; a on skoči na noge, posje
tivši se svoje pobjede i otrova što mu je opekao ruku. Podigao ju je,
pogledao je i začudio se. Jer bila je povezana trakom bijele tkanine,
a ipak vlažna, i nije ga više tako boljela; te on kaza sebi: 'Zašto bi
me netko tako zbrinuo, a ipak ostavio da ležim hladan sred krša i
zmajskoga smrada? Kakve se to čudnovate stvari zbiše?'
On tad glasno zazva, ali ne dobi odgovora. Sve oko njega bijaše
crno i sumorno, a bazdilo je po smrti. Sagnuo se i podigao mač,
koji je bio čitav, a svjetlost bridova još mu je jednako sjala. "Gadan
bijaše Glaurungov otrov," reče on, "ali ti si jači od mene, Gurthan-
gu! Svačiju bi krv pio. Tvoja je pobjeda. Ali, dođi! Moram poiskati
pomoć. Tijelo mi je iznureno, a kosti promrzle."
Tada se okrenuo od Glaurunga i ostavio ga da trune; ali dok je
odlazio odande, svaki mu se korak činio sve težim, pa je pomislio:
'Možda me na Nen Girithu čeka jedan od onih izvidnika. Ali da se
bar što prije vratim svojoj kući, da oćutim nježne Nínieline ruke i
dobru Brandirovu vještinu!' Te napokon, umornim hodom, pošta-
pajući se Gurthangom, u sivom praskozorju on stiže na Nen Girith;

baš kad su odande kretali u potragu za njegovim mrtvim tijelom,
on stade pred narod.
Tada prestravljeno ustuknuše, uvjereni da je to njegov nespokojni
duh, a žene prekriše oči i počeše naricati. Ali on im reče: "Ne, ne
plačite, veselite se! Gledajte! Nisam li živ? I nisam li ubio onoga
Zmaja od kojega ste strahovali?"
Tada se okomiše na Brandira s povicima: "Ludo jedna, što nam
lažne priče pripovijedaš i kazuješ da mrtav leži. Nismo li rekli da
si sišao s uma?" Ali Brandir je, zatravljen, samo užasnuto zurio u
Túrina i nije mogao pustiti ni glasa oda se.
Ali Túrin mu reče: "Ti si, dakle, bio ondje i zbrinuo mi ruku?
Hvala ti. Ali vještina ti više nije kao nekoć, ako ne razaznaješ nesvjes
ticu od smrti." Te se obrati narodu: "Ne govorite tako s njime, lude
jedne, od prvog do zadnjeg. Koji bi od vas bolje postupio? Imao je
srca barem sići do poprišta boja, dok vi tu sjedite i zapomažete!
Ali, Handirov sine, dođi amo! Još bih toga htio saznati. Zbog
čega si ovdje, uza sav ovaj narod koji ostavih na Ephelu? Ako već
za vas mogu poći u smrtnu pogibelj, zar mi ne možete ostati vjerni
dok me nema? I gdje je Níniel? Valjda se mogu nadati da je niste
dovodili ovamo, već ste je ostavili ondje gdje se od nje oprostih, u
mojoj kući, pod paskom vjernih stražara?"
A kad ne dobi odgovora: "Dajte, recite, gdje je Níniel?" on viknu.
"Jer prvo bih nju htio vidjeti, i prvo bih njoj ispripovjedio priču o
djelima u noći."
Ali oni okrenuše lica od njega, a Brandir naposljetku reče: "Níniel
nije ovdje."
"Dobro je, ako je tako", reče on. "Pošao bih onda kući. Ima li
kakva konja da me ponese? A nosiljka bi još bolja bila. Padam s
nogu od svega što prođoh."
"Ne, ne!" reče ojađeno Brandir. "Kuća ti je prazna. Níniel nije
ondje. Mrtva je."
Ali jedna od okupljenih žena - Dorlasova, kojoj se Brandir nije
milio - resko viknu: "Ne slušajte ga, gospodaru! Jer sav je sluđen.
Stigao je vičući da ste mrtvi, i još je kazao da je to dobra vijest. Ali
"Zbog toga što te itekako cijenismo," odgovori mu Mablung; "a

iako si mnogim pogibeljima izmakao, strahovah za tebe na koncu.
Vidjeh nailazak Glaurungov, te pomislih da je ispunio svoju zlogu
ku nakanu i sad se vraća svojemu Gospodaru. Ali on svrnu prema
Brethilu, a ja istodobno saznah od lutalica u onome kraju da se
Crni mač nargothrondski tu opet pojavio, pa se orci klone granica
te zemlje kao smrti. To me ispuni strepnjom, te kazah: 'Jao! Glau-
rung kreće kamo se njegovi orci ne usuđuju, u potragu za Túrinom.'
Stoga pođoh amo što se hitrije dalo, da te upozorim i da ti pomoć
pružim."
"Hitro, ali ne dovoljno hitro", reče Túrin. "Glaurung je mrtav."
Vilenjaci ga nato pogledaše u čudu i kazaše: "Velikoga si Pozoja
pogubio! Slava budi tvojemu imenu na vijeke među vilenjacima i
ljudima!"
"Što će mi", reče Túrin. "Jer i svoje sam srce pogubio. Ali kako
već stižete iz Doriatha, recite mi što je s mojim rođenima. Jer u Dor-
-lóminu mi kazaše da su one utekle u Skriveno kraljevstvo."
Vilenjaci mu isprva ne odgovoriše, ali Mablung naposljetku kaza:
"Tako doista i bijaše, one godine prije nailaska Zmaja. Ali više ih
ondje nema, jao!" Túrinu srce na to stade, jer je začuo korake kobi
što ga kane progoniti do samoga kraja. "Govori dalje!" kriknu on.
"I to hitro!"
"Otiđoše u divljinu ne bi li te našle", reče Mablung. "Svi im savje
tovaše da ne idu; ali htjele su pošto-poto u Nargothrond, nakon što
se saznalo da si ti Crni mač; a odande je izašao Glaurung, i cijela im
se straža raštrkala. Nitko od toga dana ne vidje Morwen; ali Nienor
zanijemi od čarolije, te uteče na sjever u šume poput divlje srne,
gdje joj se zametnu trag." Tada na čuđenje vilenjaka Túrin prasnu
u glasan, rezak smijeh. "Nije li to šala?" uzviknu. "O, krasna moja
Nienor! Znači, utekla je iz Doriatha Zmaju, a od Zmaja meni. Slatko
li mi se to osmjehnu sreća! Put joj smeđa poput lješnjaka bijaše, a
sva kosa vrana; kao vilenjačko dijete bijaše malena i sitna, nijedna
joj žena nije bila slična!"
Mablung se na to zaprepasti, te reče: "Ali posrijedi je neka greš
ka. Sestra tvoja nije bila takova. Bijaše visoka, očiju modrih, kose
poput čista zlata, u ženskome liku navlas ista ocu joj Húrinu. Ta
nikako je nisi mogao vidjeti!"
"Nisam li, nisam li, Mablungu?" zavapi Túrin. "Ali zašto ne bih!
Jer, gle, slijep sam! Nisi li to znao? Slijep, slijep, od djetinjstva bau
ljam u mračnoj magli Morgothovoj! Odlazi sada zato od mene! Idi,
idi! Vrati se u Doriath, zima ga sparušila! Proklet da je Menegroth!
I prokleta da je tvoja zadaća! Samo je još ovo nedostajalo. Sada
stiže noć!"
Tada pobježe od njih poput vjetra, a oni ostadoše svi u čudu i
strahu. Ali Mablung reče: "Nešto se čudno i strahotno ovdje zbilo,
nešto o čemu ništa ne znamo. Pođimo za njim i pomozimo mu, bude
li moguće: jer sada je zlehud i mahnit."
Ali Túrin im daleko odmaknu, te stiže na Cabed-en-Aras i ondje
stade kao ukopan; i ču huku vode, i vidje da su sva stabla sparušena,
bliska i daleka, i da im uvelo lišće žalosno pada, kao da je to zima
stigla s prvim danima ljeta.
"Cabed-en-Aras, Cabed Naeramarth!" kriknu on. "Neću oskvr
nuti tvoje vode, što Níniel okupaše. Jer sva mi djela huda bijahu, a
ovo posljednje još i najgore."
Tada isuče svoj mač i reče mu: "Pozdravljen budi, Gurthangu,
čeliku smrti, ti koji si mi jedini preostao! Ali priznaješ li ti ijednoga
vladara, duguješ li vjernost ikome do ruci što tobom vitla? Ničije
se krvi ti ne libiš! Hoćeš li uzeti Túrina Turambara? Hoćeš li me
hitro pogubiti?"
A iz oštrice u odgovor zazvoni leden glas: "Hoću, popit ću tvoju
krv, ne bih li zaboravio krv gospodara mi Belega, kao i krv nepra
vedno umorenog Brandira. Pogubit ću te brzo."
Tad Túrin upre balčak o zemlju i baci se na vrh Gurthanga, a
crna mu oštrica oduze život.
Ali pristiže Mablung i ugleda grozomorno obličje Glaurunga gdje
leži mrtvo, a kad opazi Túrina, obuze ga tuga, jer spomenu se Húri-
na kako ga vidje u Nirnaeth Arnoediadu, i stravične kobi njegova
roda. Dok vilenjaci ondje stajaše, s Nen Giritha siđoše ljudi da vide
Zmaja, pa kad ugledaše kako je skončao život Túrina Turambara,
stadoše liti suze; a vilenjaci se zgroziše nakon što konačno saznaše
zbog čega im je Túrin uputio onakve riječi. Tad Mablung ogorčeno
reče: "I ja bijah upleten u kob Húrinove djece, te tako riječima
umorih onoga kojega sam volio."
"Zbog toga što te itekako cijenismo," odgovori mu Mablung; "a

iako si mnogim pogibeljima izmakao, strahovah za tebe na koncu.
Vidjeh nailazak Glaurungov, te pomislih da je ispunio svoju zlogu
ku nakanu i sad se vraća svojemu Gospodaru. Ali on svrnu prema
Brethilu, a ja istodobno saznah od lutalica u onome kraju da se
Crni mač nargothrondski tu opet pojavio, pa se orci klone granica
te zemlje kao smrti. To me ispuni strepnjom, te kazah: 'Jao! Glau-
rung kreće kamo se njegovi orci ne usuđuju, u potragu za Túrinom.'
Stoga pođoh amo što se hitrije dalo, da te upozorim i da ti pomoć
pružim."
"Hitro, ali ne dovoljno hitro", reče Túrin. "Glaurung je mrtav."
Vilenjaci ga nato pogledaše u čudu i kazaše: "Velikoga si Pozoja
pogubio! Slava budi tvojemu imenu na vijeke među vilenjacima i
ljudima!"
"Što će mi", reče Túrin. "Jer i svoje sam srce pogubio. Ali kako
već stižete iz Doriatha, recite mi što je s mojim rođenima. Jer u Dor-
-lóminu mi kazaše da su one utekle u Skriveno kraljevstvo."
Vilenjaci mu isprva ne odgovoriše, ali Mablung naposljetku kaza:
"Tako doista i bijaše, one godine prije nailaska Zmaja. Ali više ih
ondje nema, jao!" Túrinu srce na to stade, jer je začuo korake kobi
što ga kane progoniti do samoga kraja. "Govori dalje!" kriknu on.
"I to hitro!"
"Otiđoše u divljinu ne bi li te našle", reče Mablung. "Svi im savje
tovaše da ne idu; ali htjele su pošto-poto u Nargothrond, nakon što
se saznalo da si ti Crni mač; a odande je izašao Glaurung, i cijela im
se straža raštrkala. Nitko od toga dana ne vidje Morwen; ali Nienor
zanijemi od čarolije, te uteče na sjever u šume poput divlje srne,
gdje joj se zametnu trag." Tada na čuđenje vilenjaka Túrin prasnu
u glasan, rezak smijeh. "Nije li to šala?" uzviknu. "O, krasna moja
Nienor! Znači, utekla je iz Doriatha Zmaju, a od Zmaja meni. Slatko
li mi se to osmjehnu sreća! Put joj smeđa poput lješnjaka bijaše, a
sva kosa vrana; kao vilenjačko dijete bijaše malena i sitna, nijedna
joj žena nije bila slična!"
Mablung se na to zaprepasti, te reče: "Ali posrijedi je neka greš
ka. Sestra tvoja nije bila takova. Bijaše visoka, očiju modrih, kose
poput čista zlata, u ženskome liku navlas ista ocu joj Húrinu. Ta
nikako je nisi mogao vidjeti!"
"Nisam li, nisam li, Mablungu?" zavapi Túrin. "Ali zašto ne bih!
Jer, gle, slijep sam! Nisi li to znao? Slijep, slijep, od djetinjstva bau
ljam u mračnoj magli Morgothovoj! Odlazi sada zato od mene! Idi,
idi! Vrati se u Doriath, zima ga sparušila! Proklet da je Menegroth!
I prokleta da je tvoja zadaća! Samo je još ovo nedostajalo. Sada
stiže noć!"
Tada pobježe od njih poput vjetra, a oni ostadoše svi u čudu i
strahu. Ali Mablung reče: "Nešto se čudno i strahotno ovdje zbilo,
nešto o čemu ništa ne znamo. Pođimo za njim i pomozimo mu, bude
li moguće: jer sada je zlehud i mahnit."
Ali Túrin im daleko odmaknu, te stiže na Cabed-en-Aras i ondje
stade kao ukopan; i ču huku vode, i vidje da su sva stabla sparušena,
bliska i daleka, i da im uvelo lišće žalosno pada, kao da je to zima
stigla s prvim danima ljeta.
"Cabed-en-Aras, Cabed Naeramarth!" kriknu on. "Neću oskvr
nuti tvoje vode, što Níniel okupaše. Jer sva mi djela huda bijahu, a
ovo posljednje još i najgore."
Tada isuče svoj mač i reče mu: "Pozdravljen budi, Gurthangu,
čeliku smrti, ti koji si mi jedini preostao! Ali priznaješ li ti ijednoga
vladara, duguješ li vjernost ikome do ruci što tobom vitla? Ničije
se krvi ti ne libiš! Hoćeš li uzeti Túrina Turambara? Hoćeš li me
hitro pogubiti?"
A iz oštrice u odgovor zazvoni leden glas: "Hoću, popit ću tvoju
krv, ne bih li zaboravio krv gospodara mi Belega, kao i krv nepra
vedno umorenog Brandira. Pogubit ću te brzo."
Tad Túrin upre balčak o zemlju i baci se na vrh Gurthanga, a
crna mu oštrica oduze život.
Ali pristiže Mablung i ugleda grozomorno obličje Glaurunga gdje
leži mrtvo, a kad opazi Túrina, obuze ga tuga, jer spomenu se Húri-
na kako ga vidje u Nirnaeth Arnoediadu, i stravične kobi njegova
roda. Dok vilenjaci ondje stajaše, s Nen Giritha siđoše ljudi da vide
Zmaja, pa kad ugledaše kako je skončao život Túrina Turambara,
stadoše liti suze; a vilenjaci se zgroziše nakon što konačno saznaše
zbog čega im je Túrin uputio onakve riječi. Tad Mablung ogorčeno
reče: "I ja bijah upleten u kob Húrinove djece, te tako riječima
umorih onoga kojega sam volio."
Tad podigoše Túrina i vidješe da mu se mač prelomio popola.

Tako propade sve što je ikada imao.
Trudom mnogih ruku prikupiše drva, naslagaše ga na gomilu i
potpališe golemu lomaču, što stade proždirati tjelesinu Zmaja, sve
dok od nje ne osta tek crni pepeo i kosti mu se ne skršiše u prah, a
mjesto toga spaljivanja navijek nakon toga stajaše golo i jalovo. Ali
Túrina položiše u visok humak na mjestu gdje je pao, a do njega
staviše krhotine Gurthanga. A kad sve bijaše gotovo, i kad pjesni
ci vilenjaka i ljudi otpjevaše tužaljke što kazivahu o Turambarovu
junaštvu i Nínielinoj ljepoti, donesoše golem siv kamen i postaviše
ga svrh humka; a na njemu vilenjaci urezaše runama iz Doriatha
ove riječi:
TÚRIN TURAMBAR DAGNIR GLAURUNGA
a pod njima napisaše i ovo:
NIENOR NÍNIEL
Ali ona ne bijaše ondje, niti se ikada doznalo kamo su je odnijele

hladne vode Teiglina.
Tu je kraj Priči o Húrinovoj djeci, najduljemu od svih spjevova

Belerianda.
NAPOMENA
Jedna uvodna bilješka, koja postoji u različitim oblicima, navodi da
je Narn i Chîn Húrin, premda sastavljen na vilenjačkom jeziku i uz
izdašno služenje predanjima vilenjaka, napose onih iz Doriatha, bio
djelo ljudskog pjesnika Dírhavala, koji je u Eärendilovim danima
živio na ušćima Siriona i ondje prikupljao sve raspoložive vijesti o
Hadorovoj kući, među ljudima i vilenjacima, izbjeglim i prognanim iz
Dor-lómina, Nargothronda, Gondolina ili Doriatha. U jednoj inačici
te bilješke za samog se Dirhavala kaže da je potjecao iz Hadorove
kuće. Ovaj spjev, najdulji među svim spjevovima Belerianda, bio je
jedino djelo koje je Dirhaval ispjevao, ali Eldari su ga cijenili, jer se
poslužio jezikom Sivih vilenjaka, kojemu je bio zaista vičan. Sastavio
ga je u vilenjačkom metru zvanom Minlamad thent / estent, koji se
u starini držao primjerenim za narn (pripovijest ispričanu u stihu,
ali predviđenu za recitiranje, a ne pjevanje). Dírhaval je stradao u

napadu Fëanorovih sinova na sirionske luke.
DODATAK
Od mjesta u radnji gdje se Túrin sa svojim ljudstvom nastani u pra

starome boravištu Sitnih patuljaka na Amon Rûdhu ne postoji pri-
povjedni tekst dovršen u jednako podrobnim razmjerima sve do
točke gdje se Narn nastavlja Túrinovim putovanjem na sjever nakon
pada Nargothronda. Niz oglednih ili istraživačkih bilježaka daje,
međutim, izvjesne daljnje uvide u zbivanja povrh sažetijeg prikaza iz
Silmarilliona, a ima čak i kratkih odjeljaka povezanog pripovijedanja
u razmjerima Narna.
Jedan izdvojeni odsječak opisuje život odmetnika na Amon Rû-
dhu nakon njihova useljenja, a pruža i nešto opširniji opis Bar-en-
-Danwedha.
Dugo je još život odmetnicima išao sasvim po volji. Hrane nije

manjkalo, zaklon im je bio dobar, topao i suh, a prostora na-
pretek; jer otkrili su da se u pećinama može u nuždi nastaniti i
njih stotinu, pa i više. Nešto dublje se nalazila još jedna, manja
odaja. S jedne strane imala je ognjište, nad kojim se okno za dim
uzdizalo kroz stijenu do domišljato skrivena ispuha u pukotini
na obronku. Bilo je ondje još mnogo komora u koje se ulazilo
iz odaja ili prolaza između njih; neke su bile stambene, a neke
radionice ili spremišta. U pohrani je Mîm bio vještiji od njih i
posjedovao je mnoge posude i škrinje od kamena i drva što su
se doimale vrlo staro. Ali sada u većini tih komora nije bilo niče
ga: u oružnicama su još visjele sjekire i druga zahrđala i prašna
oprema, ali police i smočnice bile su prazne, a kovačnice puste.
Sve izuzev jedne: malene odaje u koju se stizalo iz unutrašnje
dvorane, a gdje se nalazilo ognjište što je dijelilo ispuh za dim s
ognjištem u dvorani. Ondje je Mîm katkad radio, ali nije dopu
štao drugima da pritom budu s njime.
Do kraja te godine nisu više odlazili u pljačku, a ako bi se
i udaljavali poradi lova ili prikupljanja hrane, najčešće su išli u
manjim skupinama. Ali još im je dugo bilo teško pronaći put pri
povratku, dok su osim Túrina tek šestorica njegovih ljudi uopće
uspjela sa sigurnošću zapamtiti kako se točno treba ići. Svejedno,
kad su vidjeli da snalažljiviji mogu stići do njihova skrovišta bez
Mimove pomoći, postavili su danonoćnu stražu pokraj procjepa
u sjevernoj zidini. S juga nisu očekivali neprijatelje, a nisu ni stra

hovali da bi se iz tog smjera itko mogao popeti na Amon Rûdh;
ali danju je najčešće promatrač stajao na vrhu kruništa, odakle
je pucao pogled na sve strane. Ma koliko strme bile stijenke
kruništa, do vrha brda se moglo stići, jer su istočno od ulaza u
pećinu bile uklesane grube stube što su vodile do kosina kojima
su se ljudi mogli bez daljnje pomoći popeti.
Tako je godina odmicala bez nevolja i uzbuna. Ali kad su se
dani počeli kratiti, kad je jezerce posivjelo i ohladilo se, a breze
ogoljele, i kad su se vratile teške kiše, morali su se više zadržavati
u zaklonu. Ondje su se brzo zasitili tmine pod brdom ili mrka
polumraka u odajama; i većina je stala smatrati kako bi im život
bio bolji kada ga ne bi morali dijeliti s Mirnom. Prečesto bi se
taj pojavio iz nekog sjenovitog kutka ili s nekih vrata kad su
bili uvjereni da se nalazi drugdje; a kad bi Mîm bio u blizini, u
razgovor im se uvlačila nelagoda. Počeli su međusobno uvijek
razgovarati šaptom.
No čudnim im se učinilo što se s Túrinom zbiva suprotno;
bivao je navijek sve srdačniji prema starome patuljku i sve je više
slušao njegove savjete. U zimi što je uslijedila duge je sate znao
prosjediti s Mirnom, slušajući priče iz njegova života i brojna
predanja; a Túrin ga nije pritom korio ako bi štogod ružno rekao
o Eldarima. Mirnu je to bilo očito drago pa je zauzvrat Túrinu
često povlađivao; jedino je njemu povremeno dopuštao da uđe u
njegovu kovačnicu. gdje bi njih dvojica ispod glasa razgovarala.
Manje je drago zbog toga bilo ljudima; a Andróg je na to gledao
jalnim okom.
Tekst kojega slijedi Silmarillion uopće ne kazuje kako je Beleg pro

našao put u Bar-en-Danwedh: on se "među njima iznenada stvorio"
u "blijedi sumrak jednog zimskog dana". U drugim kratkim skicama
priča glasi da je zbog nehaja odmetnika ponestalo hrane u Bar-en-
-Danwedhu tijekom zime, a Mîm im nije htio dati jestivo korijenje
iz svoje zalihe; stoga su početkom godine otišli u lovački pohod iz
svojega uporišta. Dok se približavao Amon Rûdhu, Beleg je naišao
na njihove tragove, nakon čega je ili otišao za njima do tabora koji
su bili primorani podići pri iznenadnu naletu snježne oluje ili ih
je nastavio pratiti sve do Bar-en-Danvvedha i ušuljao se onamo za
njima.
U to vrijeme se Andróg izgubio u pećinama dok je potajice tražio
Mîmovu tajnu zalihu hrane te je pronašao tajno stubište što je vodilo
van, na ravni vrhunac Amon Rûdha (tim su stubištem neki odmetnici

uspjeli pobjeći iz Bar-en-Danwedha nakon što su ga napali orci:
Silmarillion, str. 225). A bilo tijekom upravo spomenuta lova, bilo
nekom kasnijom prilikom, nakon što se usprkos Mîmovoj kletvi opet
latio lûka i strijela, Andróg je bio ranjen otrovanom strelicom - tek
u jednom od nekoliko spominjanja tog događaja navodi se da je to
bila orkovska strijela.
Beleg je Andrógu izliječio tu ranu, ali čini se da to u njemu nije
ublažilo nesklonost i nepovjerenje prema vilenjaku; Mîmova mržnja
prema Belegu postala je to jača, jer je on tako "poništio" kletvu koju
je Mîm bacio na Andróga. "Opet će ona ugristi", rekao je. Mîmu
je palo na um da bi i sâm mogao opet steći mladost i iznova ojačati
bude li kušao Melianin lembas; a kako nije do njega mogao doći
kradom, uzeo se pretvarati da je bolestan i preklinjati neprijatelja
da mu ga dade. Kad je Beleg odbio, Mîmova se mržnja zapečatila,
još više zbog ljubavi koju je Túrin gajio prema tom vilenjaku.
Ovdje se može spomenuti i da je Túrin odbio lembas kad ga je
Beleg izvadio iz svoje torbe (vidi Silmarillion str. 220-221, 204):
Srebrno lišće zarumenje se pod svjetlošću ognja, a kad Túrin

opazi pečat, oči mu se smračiše. "Što imaš u tome?" reče.
"Najveći dar što ti ga može dati ona koja te još voli", odgo
vori Beleg. "Tu je lembas, eldarski kruh za popudbinu, što ga još
nijedan čovjek okusio nije."
"Šljem svojih otaca uzet ću," reče Turin, "sa zahvalama na
skrbi; ali neću primiti nikakva dara iz Doriatha."
"Onda vrati onamo svoj mač i svoje oružje", reče Beleg. "Vra
ti još i poduku i skrbništvo iz svoje mladosti. I pusti da ti ljudi
skončaju u pustoši ne bi li samo bilo po tvojoj ćudi. Svejedno, ovaj
kruh za popudbinu nije bio dar tebi, već meni, pa s njime mogu
postupiti kako me volja. Ne jedi ga, ako ti već zapinje u grlu; ali
drugi bi ovdje mogli biti gladniji i manje uznositi."
Nato se Túrin postidio i u tome pitanju suspregnuo svoj ponos.
Može se pronaći još nekoliko šturih naznaka o Dor-Cúartholu,

Zemlji lûka i šljema, gdje su Beleg i Túrin na neko vrijeme sa svojega
uporišta na Amon Rûdhu postali predvodnici snažne bojne sile u

krajevima južno od Teiglina (Silmarillion, str. 225).
Túrin je drage volje primao sve koji bi mu prišli, ali nijednog no-
vopridošlicu na Belegov savjet nije puštao u svoje sklonište svrh
Amon Rûdha (a ono je sad nosilo naziv Echad i Sedryn, Zaklon
vjernih); put onamo znali su samo oni iz Stare družine i nikoga
drugog nisu puštali. Ali uokolo su nikli drugi zaštićeni tabori i
utvrde: u šumi na istoku, ili u pobrđu, ili u močvarama na jugu,
od Methed-en-glada ("Kraja šume") do Bar-eriba nekoliko liga
južno od Amon Rûdha; a sa svih tih mjesta ljudima je bio vidljiv
vrhunac Amon Rûdha, odakle su znakovnim dojavama primali
novosti i zapovijedi.
Na taj način je, do isteka ljeta, Túrinova sljedba nabujala do
velike sile; a moć Angbanda bila je odbačena. Vijest o tome stigla
je čak u Nargothrond, gdje su se mnogi uznemirili, kazujući da
ako jedan Odmetnik može nanijeti takvu štetu Neprijatelju, što
li tek Gospodar Naroga može. Ali Orodreth se nije htio predo-
mišljati. U svemu je slijedio Thingola. s kojim je razmjenjivao
poruke tajnim putevima; a vladao je mudro, razboritošću onih
koji vlastiti narod stavljaju na prvo mjesto, gledajući kako da što
dulje sačuvaju njegov život i imovinu od požude Sjevera. Stoga
nikome iz svojega naroda nije dopustio da se pridruži Túrinu,
kojemu je po glasnicima poslao poruku da pripazi da u ma ko
jem postupku ili naumu svojega ratovanja ne stupi nogom na
tlo pod vlašću Nargothronda, kao i da onamo ne tjera orke. Ali
Dvojici je zapovjednika ponudio svu pomoć po strani od oružane,
snađe li ih potreba (na što su ga, smatra se, potaknuli Thingol
i Melian).
Više se puta ističe da se Beleg nastavio neprestano protiviti Túri-

novu velikom naumu, iako mu je pružao potporu, da je smatrao da
Zmajski šljem ne djeluje kako je Túrin očekivao, te da je zabrinuto
predvidio što nose predstojeći dani. Sačuvani su odsječci riječi što ih
je o tim pitanjima razmijenio s Túrinom. U jednom od njih, njih dvo
jica sjedoše skupa u utvrdi Echad i Sedryn, pa Túrin reče Belegu:
"Zašto si tužan i zamišljen? Ne ide li nam sve na ruku otkako si

opet sa mnom? Nije li se moja nakana pokazala dobrom?"
"Sve je sada dobro", reče Beleg. "Neprijatelji su nam još
uvijek iznenađeni i ustrašeni. A pred nama leži još dobrih dana;
još na neko vrijeme."
"A što zatim?"

"Zima. A nakon nje još jedna godina, za one koji je dožive."
"A što zatim?"
"Gnjev Angbanda. Opržili smo vrške prstiju Crne ruke - ne
više. Ona se neće zbog toga povući."
"Ali nije li gnjev Angbanda ono čemu smjeramo i što nas
raduje?" reče Túrin. "Što bi drugo htio da učinim?"
"Itekako dobro to znadeš", reče Beleg. "Ali zabranio si mi
da zborim o tome putu. Ali sada me saslušaj. Mnoge su potrebe
vladara velike vojske. Valja mu imati sigurno pribježište; valja
mu imati i posjede i mnoge koji se ratom ne bave. S brojnošću
stiže i potreba za prehranom, obilnijom od one koju divljina
pruža; a tada će tajnovitost minuti. Amon Rûdh dobro je mjesto
za nekolicinu - u njega su i oči i uši. Ali stoji samotno i vidi se
izdaleka; a opkoliti ga može već i mala postrojba."
"Svejedno, sâm ću zapovijedati svojom vojskom," reče Túrin;
"a padnem li, past ću. Ovdje stojim Morgothu na putu, a dokle
tako stojim, priječim mu prolaz cestom prema jugu. Na tome
bih iz Nargothronda trebao primiti barem neku zahvalnost; pa i
pomoć u onome u čemu smo potrebiti."
U drugom kratkom odlomku razgovora između njih Túrin odgovara

na Belegova upozorenja o krhkosti njegove moći ovim riječima:
"Htio bih vladati zemljom; ali ne ovom zemljom. Ovdje želim

tek prikupiti bojnu silu. Srce mi se svrće prema djedovini u Dor-
-lóminu, kamo ću poći čim budem mogao."
Također se iznosi kako je Morgoth na neko vrijeme zadržao svoju

ruku i samo se gradio da napada, "ne bi li lake pobjede tim buntov
nicima udarile u glavu, pa da postanu lakomisleni; a tako se pače
i ispostavilo."
Andróg se ponovno javlja u jednoj skici radnje o napadu na Amon

Rûdh. On je tek tada otkrio Túrinu postojanje unutrašnjeg stubišta;
bio je jedan od onih koji su tim putem izbili na vrh brda. Navodi se
kako se ondje borio odvažnije od svih ostalih, ali naposljetku je pao
smrtno ranjen strijelom; i tako se Mîmova kletva ispunila.
* * *
Ništa se bitno ne može pridodati prikazu iz Silmarilliona o Belegovu

putovanju za petama Túrinu, njegovu susretu s Gwindorom u Taur-
nu-Fuinu, izbavljenju Túrina i Belegovoj smrti od Túrinove ruke.
Gwindor je posjedovao jednu od "Fëanorskih svjetiljaka" plavoga
sjaja, koja je imala ulogu u jednoj inačici ove priče; o tome vidi prije,
str. 36, bilješka 2.
Ovdje se može zapaziti kako je moj otac namjeravao produlji
ti povijest Zmajskog šljema iz Dor-lómina na razdoblje Túrinova
boravka u Nargothrondu, pa čak i dalje; ali ta namjera nikada nije
bila unesena u pripovjedne tekstove. U postojećim inačicama Šljem
nestaje s okončanjem Dor-Cúarthola i uništenjem odmetničkoga
uporišta na Amon Rûdhu; ali na neki se način imao pojaviti u Túri-
novu posjedu u Nargothrondu. Onamo je mogao stići samo ako su
ga sa sobom ponijeli orci koji su Túrina poveli u Angband; ali tada
bi Beleg i Gwindor nekako morali doći do njega pri Túrinovu oslo
bađanju, što bi tražilo razradu radnje na tome mjestu.
Jedan kratak, izdvojen zapis navodi da u Nargothrondu Túrin nije
htio ponovno ponijeti Šljem "da ga ne bi odao", ali da ga je stavio
na glavu pri polasku u Tumhaladsku bitku (u Silmarillionu, na str.
233, stoji da je nosio patuljačku masku koju je našao u oružarnicama
Nargothronda). Bilješka se nastavlja ovako:
Iz straha od Šljema svi su ga se dušmani klonili te je neozlijeđen

otišao s tog smrtonosnog polja. Tako se vratio u Nargothrond
sa Zmajskim šljemom na glavi, a ne bi li ga lišio pomoći i zaštite
Šljema (kojeg se i sâm plašio), Glaurung mu se počeo rugati,
kazujući da Túrin to zacijelo hoće kazati da je njegov podanik i
poslušnik, kad već nosi vladarevo obličje na kresti šljema.
Ali Turin mu odgovori: "Lažeš, i to dobro znadeš. Jer ovaj je
lik izrađen tebi na porugu; a dok ga imade tko ponijeti, navijek
će te salijetati sumnja da te kob možda neće sustići od njegove
ruke."
"Onda mu valja pričekati vlasnika s drugim imenom," reče
Glaurung; "jer Túrina, Húrinova sina, ja se ne plašim. Drugačije
to stoji. Jer taj se neće odvažiti čak ni pogledati me u lice bez
krinke."
I doista, tako silna bijaše strava od Zmaja da se Túrin nije

usudio pogledati ga ravno u oči, već je držao spušten vizir šljema,
da zaštiti lice, te u toj razmjeni riječi nije podigao pogled više
od Glaurungovih stopala. Ali kad ga Glaurung tako izazva, od
ponosa i naglosti on zabaci vizir i pogleda ga u oči.
Na drugom se mjestu nalazi bilješka da je, nakon što je Morwen

u Doriathu čula za pojavu Zmajskog šljema u Tumhaladskoj bici,
ona znala kako istinu zbori pripovijest što kazuje da je Mormegil
zapravo njezin sin Túrin.
Naposljetku, postoji naznaka da je Túrin trebao nositi taj Šljem
kad je umorio Glaurunga, nakon čega bi se umirućem Zmaju naru
gao njegovim riječima iz Nargothronda o "vlasniku s drugim ime
nom"; ali nema naznaka o tome kako bi se radnja trebala preinačiti
da bi to postalo moguće.
Postoji prikaz prirode i biti Gwindorova opiranja Túrinovim načini

ma djelovanja u Nargothrondu, koje se u Silmarillionu spominje tek
usputno (str. 231). Taj prikaz nije u cijelosti oblikovan u pripovjedno
štivo, ali može ga se iznijeti ovako:
Gwindor je na kraljevskom vijeću uvijek govorio protiv Túrina,

kazujući da je bio u Angbandu, pa tako donekle poznaje Mor-
gothovu moć i njegove nakane. "Sitne se pobjede u konačnici
jalovima pokažu," rekao je; "jer tako Morgoth dozna gdje mu
valja potražiti najodvažnije neprijatelje, nakon čega okupi silu
dostatnu da ih satre. Sva objedinjena moć vilenjaka i Edaina
dostajala je tek da ga se opkoli, da se postigne opsadni mir;
dug, dakako, ali dug tek koliko je Morgothu trebalo da dobije
na vremenu prije nego što će probiti opsadu; a takav se savez
više nikada neće moći sklopiti. Sada još nade tek u tajnovitosti
ima; dok Valari ne dođu."
"Valari!" reče Túrin. "Vas se odrekoše, a na ljude s prezirom
gledaju. Koje li je koristi u gledanju na zapad preko beskrajna
Mora? Tek nam s jednim Valom valja računati, i to s Morgo-
thom; a ne uspijemo li ga na koncu svladati, u najmanju ga ruku
možemo ozlijediti i osujetiti. Jer pobjeda je pobjeda, ma kako
mala bila, a vrijednost joj nije samo u onome što iz nje proistek-
ne. Ali u tom ima i određenije svrhe; jer ako ga se i ne pokuša
spriječiti, neće mnogo ljeta proteći dok cio Beleriand ne zavije
njegova sjenka i on vas jednog po jednog dimom ne istjera iz

zemunica. A što zatim? Bijedan će ostatak uteći na jug i zapad,
da se šćućuri na obalama Mora, zarobljen između Morgotha i
Ossëa. Bolje je onda izvojevati vrijeme slave, ma kako kratkotraj
no; jer kraj neće biti gori. O tajnovitosti zboriš i kažeš da u njoj
leži jedina nada; ali sve i da uvrebaš i zaskočiš svakog izvidnika i
uhodu Morgothovu, do posljednjega i najmanjega, da se nijedan
nikad s vijestima u Angband ne vrati, ipak bi iz toga on saznao
da si na životu i pogodio gdje si. A kažem ti i ovo: premda je u
smrtnih ljudi vijek kratak u usporedbi s vilenjačkim, radije ćemo
ga provesti u boju negoli u bijegu ili pokoravanju. Prkos Húrina
Thaliona veliko je djelo; sve i da Morgoth umori junaka, ne može
postići da njegovih djelâ kao da nije ni bilo. Čak i Gospodari
Zapada odat će mu počast; a nije li tako zapisano u povijesti
Arde, koju ni Morgoth ni Manwë poreći ne mogu?"
"O uzvišenim stvarima zboriš", odgovori Gwindor, "i bjelo
dano je da si među Eldarima živio. Ali tama te nadvija ako Mor
gotha i Manwëa zajedno stavljaš, ili Valare spominješ kao duš-
mane vilenjaka ili ljudi; jer Valari ništa ne preziru, a ponajmanje
Ilúvatarovu djecu. A ne znaš niti sve nade Eldara. Među nama
postoji proročanstvo koje kaže da će se jednoga dana glasnik
iz Međuzemlja probiti kroz sjenke do Valinora, i Manwë će ga
čuti, i Mandos će popustiti. Zar da u ime toga časa ne pokušamo
sačuvati sjeme Noldora, kao i Edaina? A Círdan sada stanuje na
Jugu, gdje se lađe grade; ali što li ti znadeš o lađama, ili o Moru?
Misliš na se i na vlastitu slavu te nas tjeraš da postupamo kao i ti;
ali nama valja misliti i na druge, jer ne mogu se svi boriti i ginuti,
a takove moramo čuvati od rata i propasti, dokle se može."
"Onda ih pošaljite na svoje brodove, dok još ima vremena",
reče Turin.
"Ne bi se htjeli rastati od nas," reče Gwindor, "sve i kad bi
ih Círdan mogao izdržavati. Valja nam boraviti zajedno dokle
god možemo i ne vabiti smrt."
"Na sve to dadoh odgovor", reče Turin. "Odvažna obrana
granica i teški udarci prije nego što se neprijatelj okupi: na tome
putu leži najveća nada u vaš dugi zajednički boravak. A ljube li
doista oni o kojima zboriš takove što se kriju po šumama, i uvijek
kao vuci love, više od onoga koji na se stavlja šljem i štit optočene
prikazima, te tjera dušmane, sve i ako su mnogo silniji od cijele
mu vojske? To barem za edainske žene ne vrijedi. One svoje
muževe ne spriječiše da odu u Nirnaeth Arnoediad."
"Ali one doživješe veću tugu no da toga boja uopće ne bijaše",
reče Gwindor.
Ljubav Finduilas prema Túrinu trebala je također doživjeti iscrpniju

obradu:
Finduilas, Orodrethova kći, bijaše zlatokosa kao i ini pripadnici

Finarfinove kuće, a Túrin se počeo radovati da je vidi i da s njome
biva; jer podsjećala ga je na njegov rod i na žene iz Dor-lómina
u kući njegova oca. Isprva se s njom nalazio samo u Gvvindoro-
voj prisutnosti; ali nakon nekog vremena stala ga je iskati, te su
se katkad nalazili sami, iako se to činilo slučajnim. Tada bi ga
ispitivala o Edainima, jer ih je dotad vidjela tek nekolicinu, i to
tek vrlo rijetko, kao i o njegovoj zemlji i njegovu rodu.
Túrin joj je tada slobodno pričao o tome, iako nije imenovao
ni zemlju gdje je rođen ni bilo koga iz svojega roda; a jednom joj
je kazao: "Imadoh sestru, Lalaith, kako sam je barem ja zvao; a
na nju me ti podsjećaš. Ali Lalaith bijaše malena, žuti cvijetak
u zelenoj proljetnoj travi; a da je preživjela, sada bi možda već
usahnula od tugovanja. Ali ti si likom poput kraljice i sličiš zla-
ćanu stablu; kad bih barem imao tako krasotnu sestru."
"Ali ti si likom poput kralja," reče ona, "baš poput velmoža
iz Fingolfinova naroda; kad bih barem imala tako odvažna bra
ta. A držim da ti Agarwaen nije pravo ime, jer ti i ne pristaje,
Adanedhele. Zvat ću te Thurin, Tajni."
Nato se Túrin lecnu, ali reče tek ovo: "To nije moje ime; a ja
nisam kralj, jer naši su kraljevi Eldari, što ja nisam."
Sad Túrin opazi da se Gwindorovo prijateljstvo prema njemu

hladi; začudi se još stoga što ga iznova spopadaju briga i tuga,
iako su se isprva muka i užas Angbanda počeli odizati s njega.
I pomisli ovako: može biti da žaluje što se protivim njegovim
savjetima, i što ga nadglasah; kad barem ne bi tako bilo. Jer
ljubio je Gwindora kao vodiča i izlječitelja, te mu je srce bilo
puno samilosti prema njemu. Ali u tim danima i Finduilasin sjaj
usahnu, koraci joj se usporiše, a lice uozbilji; a kad Turin to opazi,
zaključi da su joj to Gwindorove riječi prožele srce strahom od
onoga što bi se moglo zbiti.
Zapravo, Finduilas nije znala što bi. Jer poštovala je Gwin
dora i snažno suosjećala s njime, te nije htjela dodati ni jedne
jedine suze njegovoj patnji; ali iz dana u dan sve je više ljubila
Túrina, protiv svoje volje, te se sjetila Berena i Lúthien. Ali Turin
ne bijaše poput Berena! Nije ju prezreo i radovao se njezinu
društvu; no znala je da u njemu nema onakve ljubavi za kakvom
ona žudi. Njemu su um i srce bili drugdje, pokraj rijeka u davno

minulim proljećima.
Túrin tada ovako reče Finduilas: "Ne daj da te ustraše Gvvin-
dorove riječi. On je patio u mraku Angbanda; a nekome tako
odvažnom teško pada silom biti obogaljen i nemoćan. Nužan mu
je puni spokoj, uz dugotrajan oporavak."
"Dobro to znadem", reče ona.
"Ali mi ćemo to vrijeme za njega izvojevati!" reče Túrin.
"Nargothrond će istrajati! Nikada se više neće Kukavica Morgoth
pomoliti iz Angbanda, pa svu nadu mora položiti u svoje slugane;
tako kaže Melian iz Doriatha. Oni su prsti njegovih ruku; a mi
ćemo ih udarati, i odsijecati, sve dok on ne povuče svoje pandže.
Nargothrond će istrajati!"
"Možda", reče Finduilas. "Istrajat će, ako ti to uzmogneš
postići. Ali pripazi, Adanedhele; kada polaziš u boj, srce mi se
snuždi od straha da žalovanje ne snađe Nargothrond."
A poslije Túrin potraži Gwindora te mu reče: "Gvvindore, prija

telju mili, opet se odaješ tuzi; nemoj! Jer izlječenje ćeš pronaći
u nastambama svojega roda, kao i u svjetlosti kojom Finduilas
zrači."
Tad se Gwindor zagleda u Túrina, ali ne reče ništa, a lice
mu se namrgodi.
"Zbog čega me tako gledaš?" reče Turin. "Često me tvoje
oči odskora čudno promatraju. Kakvu li sam ti to štetu nanio?
Suprotstavih se tvojim savjetima; ali čovjeku valja govoriti kako
i vidi, i ne skrivati istinu u koju vjeruje, ma iz kojeg osobnog ra
zloga. Kad bismo barem jednakih nazora bili; jer tvoj sam veliki
dužnik, što neću zaboraviti."
"Nećeš li?" reče Gwindor. "Ipak, tvoji savjeti i djela izmijeniše
mi i dom i rod. Sjenkom ih svojom tištiš. Zašto bih se radovao,
ja, koji sve zbog tebe izgubih?"
Ali Túrinu te riječi ne bijahu jasne, pa je tek zaključio kako
mu Gwindor to zamjera na mjestu koje je stekao u Kraljevu
srcu i mislima.
Slijedi odlomak u kojem Gwindor upozori Finduilas da ne bi smjela

voljeti Túrina i kaže joj tko je Túrin, a taj tekst blisko se zasniva na
onome koji donosi Silmarillion (str. 230-231). Ali na kraju Gwindo-
rova govora Finduilas mu daje dulji odgovor nego u onoj inačici:
"Oči su ti se zamutile, Gwindore", reče. "Ne vidiš, ili tek ne želiš

shvatiti što se to ovdje zbilo. Moram li se sad izložiti dvostrukoj
sramoti, otkrivajući ti istinu? Jer ljubim te, Gwindore, i sramim
se što te ne ljubim i više, ali u meni sad buja još i veća ljubav,
kojoj izbjeći ne mogu. Ne tražih je i dugo je tjerah oda se. Ali
ako se ja sažalijevam nad tvojom boli, sažali se i ti nad mojom.
Túrin me ne ljubi; a nikada i neće."
"Tako zboriš", reče Gwindor, "kako bi sprala krivnju s onoga
kojeg ljubiš. Zašto li te on onda često traži, i dugo s tobom sjedi,
i uvijek radosniji odlazi?"
"Zato što i njemu treba utjeha", reče Finduilas, "i zato što
žaluje za svojima. Obojica imate svoje potrebe. Ali, što je s Fin
duilas? Nije li sada dovoljno što ti moram povjeriti da mi ljubav
nije uzvraćena, već mi još kažeš da govorim tako ne bih li te
obmanula?"
"Ne, žena se neće lako obmanuti u takovu slučaju", reče Gwin
dor. "A nećeš naći niti mnoge koji će poreći da ih se ljubi, ako
je doista tako."
"Ako je ijedno od nas troje nevjerno, onda sam to ja; ali
ne od svoje volje. Ali što je s tvojim proroštvom i brujanjima o
Angbandu? Što je sa smrću i uništenjem? Adanedhel je moćan
u pripovijesti Svijeta i stasom će još doseći Morgotha jednoga
dana što stoji daleko pred nama."
"Uznosit je", reče Gwindor.
"Ali i milostiv", reče Finduilas. "Nije se još razbudio, ali ipak
mu samilost uvijek može prožeti srce, i nikad je neće zanijekati.
Samilost će možda jedina u njega uopće prodrijeti. Ali on prema
meni ne ćuti samilost. Gleda na me sa strahopoštovanjem, kao
da sam mu ujedno i majka i kraljica!"
Možda je Finduilas kazala istinu, prozrevši je oštrim eldar-
skim vidom. A sad je Túrin, ne znajući što se zbilo između Gwin-
dora i Finduilas, bivao prema njoj to obzirniji što se ona doimala
tužnijom. Ali Finduilas mu jedanput reče: "Thurine Adanedhele,
zašto si preda mnom prikrio svoje ime? Da sam znala tko si, ne
bih te manje cijenila, ali bolje bih shvaćala tvoje tugovanje."
"Kako to misliš?" reče on. "Za koga me to držiš?"
"Za Túrina, sina Húrina Thaliona, zapovjednika sa Sjevera."
Nato Túrin prekori Gwindora što joj je otkrio njegovo pravo ime,
kako stoji u Silmarillionu (str. 231).
* * *
Još jedan odlomak iz ovog dijela priče postoji u iscrpnijem obliku

od onoga iz Silmarilliona (nema drugih prikaza Tumhaladske bitke
i pustošenja Nargothronda; govore Túrina i Zmaja, pak, Silmarillion
prenosi tako iscrpno da nije naročito vjerojatno kako bi doživjeli
daljnje proširenje). Radi se o mnogo opširnijem prikazu dolaska
vilenjaka Gelmira i Arminasa u Nargothrond u godini njegova pada
(Silmarillion, str. 232); za njihov raniji susret s Tuorom u Dor-lómi-
nu, koji se ovdje spominje, vidi prije, str. 35-38.
U proljeće stigoše dva vilenjaka, koji se predstaviše kao Gelmir

i Arminas iz Finarfinova naroda, i rekoše da stižu po zadatku,
noseći poruku za vladara Nargothronda. Izvedoše ih pred Turi
na; ali Gelmir mu reče: "Htjeli bismo se obratiti Orodrethu,
Finarfinovu sinu."
A kad Orodreth stiže, Gelmir mu kaza: "Gospodaru, bijasmo
iz Angrodova naroda i nadaleko lutasmo nakon Dagor Brago-
llacha; ali odskora živjesmo medu Círdanovom sljedbom pokraj
ušća Siriona. A on nas jednog dana pozva i naloži nam da po
đemo vama; jer njemu se ukazao sâm Ulmo, Gospodar Voda, i
upozorio ga na veliku pogibelj što se bliži Nargothrondu."
Ali Orodreth bijaše oprezan, pa odgovori: "Zbog čega onda
sa Sjevera stižete amo? Ili ste možda imali i drugih zadataka?"
Nato Arminas reče: "Gospodaru, sve od Nirnaetha tragah
za Turgonovim skrivenim kraljevstvom, koje ne nadoh; a sada
strahujem da zbog te potrage predugo odgađah zadatak što nas
je vodio amo. Jer Círdan nas posla lađom duž obale, zbog tajno
sti i hitrosti, te se iskrcasmo u Drengistu. Ali među primorskim
življem bijaše i onih koji stigoše na jug minulih ljeta kao glasnici
Turgonovi, a meni se iz njihovih suzdržanih riječi učini da možda
Turgon još obitava na Sjeveru, a ne na Jugu, kako većina vjeruje.
Ali mi ne nađosmo ni traga ni glasa od onoga što iskasmo."
"Zašto išćete Turgona?" reče Orodreth.
"Zato što se kaže da će njegovo kraljevstvo najduže odolije
vati Morgothu", odgovori Arminas. Orodrethu te riječi zazvučaše
zloguko, pa se ozlovolji.
"Ne zadržavajte se tada u Nargothrondu," reče, "jer ovdje
nećete čuti vijesti o Turgonu. A nitko mi ne treba objašnjavati
da je Nargothrond u pogibelji."
"Ne srdite se, gospodaru," reče Gelmir, "ako na vaša pitanja
odgovaramo istinito. A nismo posve zaludu odlutali s izravna
puta, jer zašli smo izvan dosega vaših najdaljih izvidnika; prešli
smo Dor-lómin i sve zemlje pod obroncima Ered Wethrina, i
istražili Sirionski prolaz, uhodeći Neprijateljeve pokrete. U onim
se područjima sada skuplja veliko mnoštvo orkâ i zlih stvorenja,

a oko Sauronova otoka postrojava se vojska."
"To znadem", reče Túrin. "Vijest vam je ustajala. Ako je Cír-
danova poruka ičemu htjela poslužiti, trebala je ranije stići."
"Saslušajte barem tu poruku, gospodaru", reče Gelmir Oro-
drethu. "Počujte tad riječi Gospodara Voda! Ovako je kazao Cir-
danu Brodograditelju: 'Zlo sa sjevera okaljalo je izvore Siriona, a
moja moć izmiče iz prstiju vodâ tekućica. Ali sprema se nešto još
strašnije. Recite stoga gospodaru Nargothronda: Zatvori vrata
tvrđave i ne napuštaj je. Baci kamenje svojega ponosa u bučnu
rijeku, da zlo što se šuljajući bliži ne uzmogne pronaći ulaz.'"
Te su riječi Orodrethu mračno zazvučale pa se kao i uvijek obra

tio Túrinu za savjet. Ali Turin nije imao povjerenja u glasnike,
te je prezrivo rekao: "Što li Círdan znade o tome kako ratujemo
mi, koji boravimo tik uz Neprijatelja? Neka se pomorac za svoje
lađe brine! Ali ako nam to uistinu Gospodar Voda želi poslati
savjet, neka govori jasnije. Jer inače bih rekao da je u našem
slučaju bolje postrojiti snage i odvažno poći ususret dušmanima,
dok nam još nisu preblizu."
Gelmir se tad nakloni Orodrethu, i reče: "Kazah što mi je
bilo naloženo, gospodaru" te se okrenu i ode. Ali Arminas reče
Túrinu: "Jesi li ti doista iz Hadorove kuće, kako sam čuo da se
priča?"
"Ovdje mi je ime Agarwaen, Crni mač nargothrondski", reče
Turin. "Velik si ljubitelj skrovitih riječi, prijatelju Arminase; i
dobro da je Turgonova tajna od tebe skrivena, jer bi je inače
uskoro Angband doznao. Vlastitim imenom čovjek sâm vlada,
a sazna li Húrinov sin da si ga odao dok je htio ostati skriven,
nek te Morgoth odnese i jezik ti spali!"
Arminas se tada prepade crna Túrinova gnjeva; ali Gelmir
reče: "Nećemo ga odati mi, Agarwaene. Nismo li sad na vijećanju
iza zatvorenih vrata, gdje se otvorenije govoriti može? A Arminas
to upita, držim, zbog toga što svi koji žive uz More znaju da Ulmo
veoma ljubi Hadorovu kuću, a neki čak kažu da su Húrin i brat
mu Huor jednoć davno prispjeli u Skrivenu kraljevinu."
"Da je tako bilo, o tome on ništa ne bi rekao nikome, ni
velikima ni manjima, a ponajmanje svojemu nedoraslu sinu",
odgovori Túrin. "Ne vjerujem stoga da me Arminas to upitao u
nadi da će nešto saznati o Turgonu. Nemam povjerenja u takove
prijetvorne glasnike."
"Zadrži svoje nepovjerenje!" reče ljutito Arminas. "Gelmir
me pogrešno shvaća. Upitah to zato što sumnjah u ono što ovdje
očito vjeruju; jer doista me slabo podsjećaš na Hadorov rod, ma

koje ime da nosiš."
"A što to o njima znadeš?" reče Túrin.
"Húrina vidjeh," odgovori Arminas, "i oce mu, prije njega. A
u divljinama Dor-lómina upoznah Tuora, sina Huora, Húrinova
brata; a on sliči svojim očima, za razliku od tebe."
"To može biti," reče Turin, "premda o tome Tuoru do sada ne
čuh ni riječi. Ali ako mi je glava tamna, a ne zlaćana, toga se ne
sramim. Jer nisam prvi sin koji nosi majčin lik; a ja preko Morvven
Eledhwen potječem iz Bëorove kuće i roda Berena Camlosta."
"Ne spominjali razliku između crnog i zlaćanog", reče Ar
minas. "Ali drugi iz Hadorove kuće drugačije se drže, pa tako i
Tuor. Jer oni su uljudni i poslušat će dobar savjet, štujući Gos
podare Zapada. Ali ti, čini se, jedino primaš savjet od vlastite
mudrosti ili vlastita mača; a govor ti je umišljen. I kažem ti, Agar-
waene Mormegile, postupiš li tako, drugačija će ti sudba biti od
one kojoj se mogu nadati Hadorova i Bëorova kuća."
"Drugačija navijek bijaše", odgovori Túrin. "A ako već mo
ram podnositi Morgothovu mržnju zbog junaštva svojega oca,
zar da još trpim porugu i zloguke riječi jednog otpadnika, sve i
ako tvrdi da je u rodu s kraljevima? Ovaj ti savjet dajem: vrati
se radije na sigurne obale Mora."
Gelmir i Arminas tada se udaljiše i pođoše natrag na jug: ali,
usprkos poruzi Túrinovoj, htjedoše drage volje pričekati boj uz
svoj rod pa otiđoše tek zato što im je Círdan na Ulmovu zapovi
jed naložio da mu donesu novosti o Nargothrondu i prispijeću
njihove poruke. Orodreth se pak veoma zabrinuo zbog poruke
glasnika; ali Túrinova ćud još se više smračila, pa nikako nije
htio ni čuti za njihove savjete, a najmanje od svega pristao bi
da se veliki most sruši. Jer barem su utoliko Ulmove riječi bile
točno protumačene.
Nigdje nije objašnjeno zašto je Círdan poslao Gelmira i Arminasa

po neodgodivu poslu u Nargothrond cijelom dužinom obale čak do
tjesnaca Drengist. Arminas je kazao kako je to učinjeno zbog hitrosti
i tajnosti; ali veća se tajnost zacijelo mogla postići putovanjem uz
Narog s juga. Moglo bi se pretpostaviti da je Círdan tako postupio ne
bi li udovoljio Ulmovoj zapovijedi (kako bi se oni susreli s Tuorom
u Dor-lóminu i proveli ga kroz Dveri Noldora), ali ta se mogućnost
i ne spominje.
OPIS OTOKA NÚMENORA 193
I.
Opis otoka Númenora
Ovdje predstavljeni prikaz otoka Númenora izveden je iz opisa i

općenitih zemljovida što su se dugo čuvali u pismohranama gondor-
skih Kraljeva. Oni su, dapače, tek malen dio svega što je nekoć bilo
napisano, jer númenórejski su učenjaci sastavili mnoga prirodoslovlja
i zemljopise; ali ta je građa, zajedno s gotovo svim ostalim umjetno
stima i znanostima iz zenita Númenora, iščezla u Propasti.
Čak i zapisi koji su se sačuvali u Gondoru, ili u Imladrisu (gdje su
Elrondu bila na skrb predana sačuvana blaga sjevernih númenórej-
skih Kraljeva) pretrpjeli su gubitke i propadanje zbog nemara. Jer
premda su preživjeli u Međuzemlju "čeznuli", kako su to znali reći,
za Akallabêthom, Propalom, te se čak ni nakon dugih doba nisu u
izvjesnoj mjeri prestali smatrati izgnanicima, nakon što je postalo
jasno da je Darovana zemlja uskraćena i da je Númenor zasvagda
iščezao, tek nekolicina njih nije dijelila mišljenje da je izučavanje
preostataka njezine povijesti uzaludan posao koji potiče tek na jalo
vo žaljenje. Tek je priča o Ar-Pharazônu i njegovoj uznositoj armadi
ostala općepoznata u kasnijim dobima.
*
Zemlja Númenor obrisom je sličila petokrakoj zvijezdi, sa središnjim
dijelom širokim oko dvije stotine pedeset milja, od sjevera do juga
i od istoka do zapada, iz kojega se granalo pet velikih poluotočnih
krakova. Ti krakovi smatrali su se zasebnim područjima, a nosili
su imena Forostar (Sjeverina), Andustar (Zapadina), Hyarnustar

(Jugozapadina), Hyarrostar (Jugoistočina) i Orrostar (Istočina).
Središnji se dio zvao Mittalmar (Nutrina), a on nije imao obale,
izuzev kraja oko Rómenne i njezina zatona. Djelić je Mittalmara,
međutim, bio odijeljen od ostatka, a zvao se Arandor, Kraljina.
U Arandoru su se nalazili luka Rómenna, Meneltarma i Armenelos,
Grad Kraljeva; u svim je razdobljima to bio najnapučeniji predio
Númenora.
Mittalmar se uzdizao ponad krakova (ako se ne uzima u obzir vi
sina njihovih gora i brda); to je bio predio niskih, valovitih travnjaka,
gdje je drveće raslo tek mjestimice. Blizu sredine Mittalmara stajala
je visoka gora po imenu Meneltarma, Nebeski stup, posvećena što
vanju Erua Ilúvatara. Iako su donji obronci te gore bili blagi i obrasli
travom, uzdizala se sve strmije, tako da se pri vrhu uz nju nije moglo
penjati; ali oko njega je bila sazdana zavojita, spiralna cesta, koja
je počinjala na južnoj strani podnožja, a završavala pod sjevernim
rubom vrhunca. Jer vrh je bio donekle spljošten i uleknut, te je na
njega moglo stati poveliko mnoštvo; ali u cijeloj povijesti Númeno
ra ostao je netaknut ljudskom rukom. Ni građevine, ni uzdignuta
žrtvenika, pa ni humka neobrađena kamenja nikad ondje nije bilo;
a nikakvu drugu prispodobu hrama Númenórejci nisu posjedovali u
svim danima svoje milosti, sve do dolaska Sauronova. Onamo se ni
oruđe ni oružje nikad nije donosilo; i ondje nikad nitko nije smio ni
riječi prozboriti, s izuzetkom Kralja. Tek je triput u pojedinoj godini
Kralj progovarao, podastirući molitvu za nadolazeću godinu pri Eru-
kyermëu prvih dana proljeća, slaveći Erua Ilúvatara pri Erulaitalëu
na vrhuncu ljeta i odajući mu hvalu pri Eruhantalëu potkraj jeseni.
U tim se prigodama Kralj pješice uspinjao na goru, dok je za njim
išla velika povorka naroda, odjevena u bijelo i urešena vijencima, ali
šutke. Narod se i inače smio uspinjati na vrhunac, pojedinačno ili u
skupinama; ali kazuje se da je tišina bila tolika da se čak ni stranac
koji uopće ne poznaje Númenor i svu njegovu povijest ne bi usudio
glasno prozboriti kad bi bio onamo doveden. Onamo nijedna ptica
nikad nije dolazila, izuzev tek orlova. Kad bi se bilo tko približio
vrhuncu, tri bi se orla smjesta pojavila i sletjela na tri stijene na za
padnome rubu; ali u prilikama izricanja Triju molitava nisu slijetali,
već su ostajali na nebu i kružili ponad naroda. Zvali su ih Svjedocima
OPIS OTOKA N Ú M E N O R A 195
Manwëovim i vjerovalo se da ih je on odaslao iz Amana da stražare

nad Svetom gorom i cijelom tom zemljom.
Podnožje Meneltarme u blagim se obroncima spuštalo u okolnu
ravnicu, ali iz nje se, poput korijenja, širilo pet dugih, niskih grebena
u smjeru pet krakova te zemlje; a oni su se zvali Tarmasundari,
Korijenje Stupa. Hrptom jugozapadnog grebena uzvojita je cesta išla
prema gori, a između tog i jugoistočnog grebena zemlja se spuštala u
plitku dolinu. Nju su zvali Noirinan, Dolina grobnica; jer na njezinu
su se čelu nalazile komore usječene u podnožje gore, gdje su bile
smještene grobnice kraljeva i kraljica Númenora.
Ali Mittalmar su mahom prekrivali pašnjaci. Na jugozapadu je
ležalo valovito, travnato humlje; a taj kraj, Emerië, bio je glavni
predio Pastira.
Forostar je bio najmanje plodno područje; kamenit, s rijetkim
drvećem, izuzev šuma smreke i ariša na zapadnim obroncima visokih
kamenjara. Zemlja se uzdizala prema Sjevernom rtu u kamenite
visove, gdje se velebni Sorontil strmo nadvijao nad more svrh silnih
litica. Mnogi su orlovi tu obitavali; u tom je predjelu Tar-Menel-
dur Elentirmo sagradio visoku kulu, da iz nje promatra kretanja
zvijezda.
Andustar je također bio kamenit sa sjeverne strane, gdje su vi
soke smrekove šume gledale na more. Tri je mala zaljeva imao,
okrenuta na zapad, usječena u visoravni; ali ondje se litice počesto
nisu nalazile uz rub mora, a u podnožju im se steralo prudno tlo.
Najsjeverniji se zvao Zaljev Andúnië, jer tu se nalazila velika luka
Andúnië (Zalazak Sunca), s gradićem uz obalu i mnogim drugim
naseobinama smještenim na strmim obroncima iza nje. Ali dobar
dio južnoga Andustara bio je plodan, a tu su također rasle velike
šume, na višem tlu brezove i bukove, a u nižim dolovima hrastove i
brijestove. Između krakova Andustara i Hyarnustara bio je smješten
velik Zaljev, nazvan Eldanna zbog toga što je bio okrenut prema
Eressëi; krajevi oko njega, zaštićeni sa sjevera i otvoreni zapadnim
morima, bili su topli i najkišovitiji. U sredini Zaljeva Eldanna ležala
je najljepša od svih luka Númenora, Eldalondë Zelena; onamo su u
ranijim danima bijele lađe Eldara iz Eressëe dolazile najčešće.
Svud uokolo toga mjesta, uz obronke okrenute moru i daleko u
zaleđe, raslo je svagda zeleno i mirisno drveće koje su oni donijeli
sa Zapada, a tu je tako bujalo da Eldari kazivaše kako je ta luka

krasna gotovo poput neke u Eressëi. Ono je bilo najveća radost u
Númenoru, te ga se pamtilo u mnogim pjesmama dugo nakon što je
zanavijek nestalo, jer je tek rijetko koje ikada cvalo istočno od Da
rovane zemlje: oiolairë i lairelossë, nessamelda, vardarianna, tanïqu-
elassë, te yavannamírë kuglastih i jarkocrvenih plodova. Cvijet, list i
kora tih stabala odisali su miomirisima, a cijeli su taj kraj ispunjavali
opojni uzdusi; stoga se zvao Nísimaldar, Miomirisno drveće. Ono se
često sadilo i raslo, iako mnogo manje bujno, u drugim predjelima
Númenora; ali samo tu je raslo moćno zlatno drvo malinornë, koje
je nakon pet stoljeća sezalo do visine jedva manje od one što ju je
dostizalo u samoj Eressëi. Kora mu je bila srebrna i glatka, a grane
blago savijene naviše poput bukovih; ali nikad nije izrastalo u više
od jednoga debla. Lišće mu je bilo slično bukvinu, ali veće, odozgo
blijedozeleno a odozdo srebrnkasto, svjetlucavo na suncu; ujesen
nije otpadalo, već je postajalo blijedozlatno. U proljeće je, poput
trešnje, cvalo zlaćanim cvatom što je cvjetao i cijelo ljeto; a čim bi
mu se čaške otvorile, lišće bi palo, tako da je u proljeće i ljeto lug
malinorna imao tepih i krov od zlata, ali stupovi su mu bili od sivoga
srebra.1 Plod mu je bio orah sa srebrnom ovojnicom; Tar-Aldarion,
šesti kralj Númenora, darovao je nekoliko njih lindonskome kralju
Gil-galadu. U toj se zemlji nisu primili; ali Gil-galad je dao nešto
plodova svojoj rođakinji Galadriel, pod čijom su moći rasli i bujali
u čuvanoj zemlji Lothlórien uz rijeku Anduin, sve dok Plemeniti
vilenjaci naposljetku nisu napustili Međuzemlje; ali ondje nisu ni
uvis ni u širinu sezali kao u velikim númenórejskim lugovima.
Rijeka Nunduinë utjecala je u more pri Eldalondëu, a u svojemu
je toku stvarala jezerce Nisinen, koje se tako zvalo zbog gusta grmlja
i cvijeća slatkih mirisa što je raslo na njegovim obalama.
Hyarnustar je sa zapadne strane bio planinski predio, s visokim
liticama na zapadnim i južnim obalama; ali istočno su ležali veliki vi
nogradi u toplom i plodnom kraju. Krakovi Hyarnustar i Hyarrostar
bili su širom raskrečeni, pa su se na tim dugim obalama more i kopno
susretali blago kao nigdje drugdje u Númenoru. Tuda je otjecao
Siril, glavna rijeka te zemlje (jer sve su druge, izuzev Nunduinë na
1 Ovaj opis mallorna uvelike sliči onome koji je Legolas dao svojim sudruzima dok su se
približavali Lothlórienu (Prstenova družina II 6).
zapadu, bile kratke i hitre brzice u žurbi prema moru), koji je izvirao
iz vrelâ podno Meneltarme u dolini Noirinan, tekao na jug kroz
Mittalmar i u donjem dijelu poprimao spor i zavojit tok. Na kraju je
utjecao u more sred širokih baruština i plitkih tršćaka, a njegova su
mnoga malena ušća nalazila navijek nove putove kroz velike pijeske;
jer s obje su se strane miljama sterale široke bijele plaže i sivi šljunci,
i tu je živjelo najviše ribara, u selima na čvrstu tlu između baruština
i jezeraca, među kojima je glavno bilo Nindamos.
U Hyarrostaru je raslo obilje drveća mnogih vrsta, a medu njima i
laurinquë koje je radovalo ljude svojim cvjetovima, jer u druge svrhe
nije služilo. To su mu ime nadjenuli jer je imalo duge, obješene
bokore žutih cvjetova; a neki koji su od Eldara čuli za Laurelin,
Zlatno drvo iz Valinora, vjerovali su da potječe od toga velebnoga
Drveta, te da su ga ovamo u sjemenu donijeli Eldari; ali nije tako
bilo. Od vremena Tar-Aldariona u Hyarrostaru su rasli veliki nasadi
koji su drvnom građom opskrbljivali brodograditelje.
Orrostar je bio svježiji kraj, ali od hladnih sjeveroistočnih vjetrova
štitile su ga visoravni što su se uzdizale pri kraju toga kraka; a u
unutarnjim predjelima Orrostara uzgajalo se mnogo žita, naročito
u dijelovima uz granice Arandora.
Cijela je zemlja Númenor stajala kao da je istisnuta uvis iz mora,
ali nagnuta prema jugu i malo prema istoku; a kopno je gotovo
svugdje izuzev na jugu padalo prema moru u strmim liticama. Nesa-
gledivo mnoštvo ptica koje žive uz more, te u njemu plivaju ili rone,
nastavalo je Númenor. Pomorci su kazivali da bi čak i naslijepo znali
kako im se lađa približava Númenoru zbog velike graje priobalnih
ptica; a kad bi se lađa približila zemlji, morske bi ptice prhnule u
velikim jatima i poletjele nad njom u znak radosne dobrodošlice, jer
nikad ih se namjerno nije ubijalo ili zlostavljalo. Poneke bi na puto
vanjima pratile lađe, čak i one koje su išle u Međuzemlje. Jednako
su tako kopnene ptice Númenora bile nebrojene, od kirinkija, ne
većih od palčića, ali po cijelu tijelu jarkocrvenih, piskutavih glasića
na rubu ljudske čujnosti, pa do velebnih orlova, koje su ljudi smatrali
Manwëovim svetinjama i nikad im nisu smetali, sve dok nisu došla
vremena zla i mržnje prema Valarima. Tijekom dvije tisuće godina,
od dana Elrosa Tar-Minyatura pa sve do vremena Tar-Ancalimona,
sina Tar-Atanamirova, na vrhu kule Kraljeve palače u Armenelosu
nalazilo se gnijezdo; ondje je uvijek obitavao jedan par i živio od

Kraljeve izdašnosti.
U Númenoru se od jednog do drugog mjesta uvijek putovalo na
konjima; jer jahanje je radovalo Númenórejce, i muškarce i žene, te
je sav narod te zemlje volio konje, časno s njima postupao i smještao
ih u plemenite staje. Bili su uvježbani da čuju i odgovaraju na pozive
s velike daljine, a stare pripovijesti kazuju da kad su se muškarci i
žene veoma voljeli s najdražim hatovima, mogli su ih prizvati već
samom pomišlju. Zato ceste u Númenoru najvećim dijelom nisu
bile popločene, već su se gradile i održavale poradi jahanja, budući
da su se kola i kočije slabo koristili u prijašnjim stoljećima, a teški
su se tereti prevozili morem. Glavna i najdrevnija cesta, sazdana
za kotače, išla je od najvećega pristaništa, Rómenne na istoku, do
kraljevskoga grada Armenelosa, te otud za Dolinu grobnica i Menel-
tarmu; ta je pak cesta izrana bila produžena do Ondosta, smještenog
unutar granica Forostara, pa odatle do Andúnië na zapadu. Njome
su zaprege prevozile kamen iz Sjeverine, najcjenjeniji među gradi
teljima, te drvnu građu kojom je obilovala Zapadina.
Edaini su sa sobom u Númenor donijeli poznavanje mnogih obrta,
te mnoge obrtnike koji su naukovali kod Eldara, a uz to i sačuvali
vlastita predanja i naslijeđa. Ali sa sobom su mogli ponijeti tek
malo potrepština, izuzev alata za obrte; dugo su stoga sve kovine
u Númenoru bile dragocjene. Sa sobom su donijeli mnoga blaga
od zlata i srebra, kao i dragulje; ali ništa od toga u Númenoru nisu
pronašli. Voljeli su ih zbog ljepote, a iz te se ljubavi u njima kasnije
začela lakomost, nakon što su potpali pod Sjenku i postali uznositi
i nepravični u ophođenju s manjim narodima Međuzemlja. Dok
su bili prijatelji vilenjaka iz Eressëe, znali su od njih na dar dobiti
zlato, srebro i dragulje; ali to su bile skupe rijetkosti u svim ranijim
stoljećima, sve dok se moć Kraljeva nije proširila na obale Istoka.
Neke su kovine pronašli u Númenoru, a kako im je vičnost ru
darstvu, taljenju i kovaštvu hitro bujala, željezni i bakreni predmeti
postali su uobičajeni. Među edainskim tvorcima bilo je kovača oruž
ja, koji su pak uz noldorsku poduku stekli iznimnu vještinu izrade
mačeva, oštrica za sjekire, te glava kopalja i noževa. Ceh oružara
još je izrađivao mačeve, iako je njihov rad mahom bio posvećen
oblikovanju mirnodopskoga oruđa. Kralj i većina visokih poglavara
baštinili su mačeve od svojih otaca;2 povremeno su još znali dati

pokoji mač na dar svojim nasljednicima. Novi se mač izrađivao za
Kraljeva nasljednika, koji ga je dobivao na dan imenovanja. Ali
nitko u Númenoru nije nosio mač, a u toj se zemlji godinama izra
đivalo zaista malo oružja za ratničke svrhe. Imali su sjekire i koplja
i lûkove, te je glavna razonoda i razbibriga Númenórejcima bilo
odapinjanje strijela s nogu ili iz sedla. Poslije, u doba ratova na tlu
Međuzemlja, najveći su strah ulijevali upravo lûkovi Númenórejaca.
"Ljudi s Mora", kazivalo se, "šalju golem oblak preda se, poput kiše
pretočene u guje, ili crne tuče čeličnih vrhova"; a u tim su danima
silne kohorte Kraljevih strijelaca nosile lûkove od šuplja čelika, sa
strijelama crnih pera, dugim pun lakat od vrha do utora.
Ali posade velikih númenórejskih lađa dugo su nenaoružane do
lazile među ljude Međuzemlja; a iako su bile opskrbljene sjekirama
i lûkovima za sječu stabala i lov na divljač za prehranu na obalama
bez vladara, nisu ih nosili sa sobom kad su išli u potragu za ljudima
iz tih krajeva. Dapače, žalostilo ih je što su, nakon što se Sjenka
došuljala uz obale i unijela strah ili neprijateljstvo među ljude s
kojima su se sprijateljili, tim željezom protiv njih vitlale ruke onih
kojima su ga otkrili.
Više od svih ostalih sklonosti snažne je ljude Númenora radovalo
More, za plivanje, za ronjenje ili za natjecanja u veslanju ili jedrenju
barkama. U tom su narodu najprekaljeniji bili ribari; oko svih obala
ribe je bilo u izobilju, te je ona u svim dobima bila glavni izvor
hrane u Númenoru; a sva su napučena mjesta ležala uz obalu. Iz
ribarskog su puka mahom potjecali Pomorci, koji su s prolaskom
godina postali itekako važni i cijenjeni. Kazuje se da je, kad su Edaini
2 Kraljev mač bijaše upravo Aranrúth, mač Elua Thingola iz Doriatha u Beleriandu, koji je
Elros naslijedio od majke Elwing. Bili su tu i drugi važni predmeti iz baštine: Barahirov
prsten, velika sjekira Tuora, Eärendilova oca, te lûk Bregora iz Bëorove kuće. Samo
je prsten Barahira, oca Berena Jednorukog, preživio Propast; jer njega je Tar-Elendil
dao svojoj kćeri Silmarien, te ga se čuvalo u Kući prinčeva Andúnië, među kojima je
posljednji bio Elendil Vjerni, koji je utekao iz razaranja Númenora u Međuzemlje.
[Piščeva bilješka.] - Priču o Barahirovu prstenu donosi 19. poglavlje Silmarilliona, a
njegovu kasniju povijest Dodatak A (I, iii i v) Gospodara prstenova. U Silmarillionu nema
ni spomena "velike sjekire Tuora", ali ona je imenovana i opisana u izvornome "Padu
Gondolina" (1916.-1917., vidi str. 15), gdje se navodi da je Tuor u Gondolinu umjesto
mača nosio sjekiru, koju je nazvao Dramborleg na jeziku naroda Gondolina. U popisu
imena pridodanom toj pripovijesti Dramborleg se prevodi kao "Oštar bat": "Tuorova
sjekira koja je udarcem ostavljala i težak utor kao močuga i raskol kao mač."
prvi put zaplovili Velikim morem, slijedeći Zvijezdu do Númenora,

svakom od vilenjačkih lađa koje su ih nosile upravljao i zapovijedao
po jedan Elda kojega je imenovao Círdan; a nakon što su vilenjački
kormilari otišli i sa sobom uzeli najveći dio svojih lađa, dugo je prošlo
prije nego što su se sami Númenórejci odvažili na pučinu. Ali među
njima je bilo brodograditelja koji su naukovali kod Eldara; oni su
pak svoju vještinu usavršavali vlastitim učenjem i izumima, sve dok
se nisu usudili zaploviti sve dalje po širokim pučinama. Nakon što
je šest stotina godina prošlo od početka Drugog doba, Veantur,
kapetan Kraljeva brodovlja pod vlašću Tar-Elendila, prvi je uspio
doploviti do Međuzemlja. Uplovio je u Mithlond svojim brodom
Entulessë (što znači "Povratak") na proljetnim zapadnim vjetrovima;
vratio se ujesen dogodine. Nakon toga je pomorstvo postalo glavna
mjera odvažnosti i prekaljenosti među ljudima Númenora; Aldari-
on, sin Meneldura, koji se vjenčao s Vëanturovom kćeri, osnovao
je Ceh moreplovaca, kojemu su pristupili svi dokazani pomorci u
Númenoru; o tome priča pripovijest koja slijedi.
ALDARION I E R E N D I S 201
Aldarion i Erendis
Pomorčeva žena
Meneldur je bio sin Tar-Elendila, četvrtoga kralja Númenora. Bio je

Kraljevo treće dijete, jer imao je dvije sestre, po imenu Silmarien i
Isilmë. Starija se udala za Elatana iz Andúnië, a sin im je bio Valan-
dil, princ Andúnië, od kojega su mnogo poslije potekle loze kraljeva
Gondora i Arnora u Međuzemlju.
Meneldur je bio blage ćudi, lišen oholosti, skloniji misaonim
izazovima nego tjelesnim pothvatima. Svim je srcem volio zemlju
Númenor i sve u njoj, ali nimalo nije mario za More što ga je okru
živalo sa svih strana; jer umom je gledao dalje od Međuzemlja:
bio je zaljubljen u zvijezde i nebesa. Izučavao je sva dostupna mu
naučavanja Eldara i Edaina vezana uz Eü i dubine što leže oko
kraljevine Arde, a više od svega radovalo ga je promatranje zvijezda.
Sagradio je kulu u Forostaru (najsjevernijem predjelu otoka), gdje
je uzduh bio najbistriji, te noću iz nje pregledavao nebesa i motrio
sva kretanja svjetala na nebeskome svodu.1
Meneldur se odselio iz Forostara nakon što je primio Žezlo, kako
je i morao, te se nastanio u velikoj kući Kraljeva u Armenelosu.
Pokazao se kao dobar i mudar kralj, iako nikad nije prestao čeznuti
za danima kad će moći obogatiti svoje znanje o nebesima. Žena mu
je bila prava ljepotica po imenu Almarian. Bila je kći Vëantura,
1 U "Opisu Númenora" (str. 195) on se naziva Tar-Meneldur Elentirmo (Motritelj zvi

jezda). Vidi i stavku o njemu u "Elrosovoj lozi" (str. 253).
kapetana Kraljeva brodovlja pod vlašću Tar-Elendila; a iako sama

nije voljela lađe i more ništa više od većine žena iz te zemlje, sin joj
je u tome bio sličniji njezinu ocu Vëanturu, nego Menelduru.
Sin Meneldura i Almarian bio je Anardil, koji je poslije postao
slavan među kraljevima Númenora pod imenom Tar-Aldarion. Imao
je dvije sestre, mlađe od sebe: Ailinel i Almiel, od kojih se starija
udala za Orchaldora, potomka Hadorove kuće, sina Hatholdira,
bliskog Meneldurova prijatelja; a sin Orchaldora i Ailinel bio je
Soronto, koji kasnije ulazi u ovu pripovijest.2
Aldarion, jer to ime nosi u svim pripovijestima, hitro je izrastao
u čovjeka iznimna stasa, snažna i čila umom i tijelom, zlatokosa
poput majke, spremna na veselje i velikodušna, ali uznositijeg od
oca i mnogo sklonijeg samovolji. Zarana je zavolio More i stao se
zanimati za umijeće brodogradnje. Sjeverni mu kraj nije bio po
volji, pa je, kad bi mu to otac dopustio, provodio vrijeme uz morske
obale, napose oko Rómenne, gdje je ležala glavna luka Númenora,
s najvećim brodogradilištima i najvještijim graditeljima brodova.
Otac mu to godinama nije pretjerano priječio, jer bilo mu je drago
što Aldarion ima vježbu od koje će očvrsnuti, kao i posao za misli
i ruke.
Aldariona je veoma ljubio Vëantur, otac njegove majke, te je on
često boravio u Veanturovoj kući na južnoj strani zatona Rómenne.
Ta je kuća imala vlastiti mol, gdje je uvijek na vezu bilo mnogo
malih barki, jer Vëantur nikad nije htio putovati kopnom ako je
mogao morem; i ondje je kao mali Aldarion naučio veslati, a poslije i
baratati jedrom. Prije nego što je posve stasao mogao je zapovijedati
brodom brojne posade i ploviti od luke do luke.
Jednoga je dana Vëantur kazao unuku: "Anardilya, proljeće se
bliži, kao i dan tvoje pune zrelosti" (jer idućega će travnja Aldarion
navršiti dvadeset pet godina). "Smislio sam kako da se to dostojno
obilježi. Moja su ljeta mnogo brojnija pa držim da neću više često
smoći volje da napustim svoju lijepu kuću i blažene obale Númenora;
ali još bih barem jedanput zabrazdio Velikim morem i suočio se sa
sjevercem i istočnjakom. Ove ćeš godine poći sa mnom, pa ćemo
otići u Mithlond i ondje vidjeti visoke modre gore Međuzemlja i
2 Sorontova uloga u ovoj priči sada se može tek nazreti; vidi str. 248-249.
ALDARION I ERENDIS 203
pod njima zelenu zemlju Eldara. Lijepo će te ugostiti Círdan Bro

3
dograditelj i kralj Gil-galad. Kaži to svojemu ocu."
Kad mu je Aldarion kazao za tu plovidbu morem, te ga zamolio
za dopuštenje da ode čim proljetni vjetrovi budu povoljni, Meneldur
mu ga nikako nije htio dati. Prošli su ga srsi, kao da mu je srce
oćutjelo da o tome ovisi više no što mu um može predvidjeti. Ali kad
je pogledao sinovo harno lice, nije mu to ničim odao. "Pođi kamo
te srce zove, onya", rekao mu je. "Bolno ćeš mi nedostajati; ali uz
3 Kako navodi "Opis Númenora" (str. 200) upravo je Vëantur prvi uspio doploviti do
Međuzemlja 600. godine Drugoga doba (rođen je 451.). U Izvješću o godinama u Do
datku B Gospodara prstenova stavka za 600. godinu glasi: "Pred obalama se pojavljuju
prve lađe Númenórejaca."
U jednom kasnom filološkom eseju nalazi se opis prvog susreta Númenórejaca s
ljudima iz Eriadora u to vrijeme: "Šest stotina godina nakon odlaska preživjelih Atana
[Edaina] preko mora u Númenor, jedna se lađa prvi put vratila sa Zapada u Međuzemlje
i preplovila Lhûnski zaton. Njezina je kapetana i pomorce s dobrodošlicom dočekao
Gil-galad, počevši tako prijateljstvo i savez Númenora s lindonskim Eldarima. Vijest se
brzo proširila, ispunivši ljude iz Eriadora čuđenjem. Iako su u Prvome dobu živjeli na
Istoku, do njih su doprli glasi o groznome ratu 'iza Zapadnoga gorja' [tj. Ered Luina];
ali njihova predaja nije sačuvala jasan prikaz toga rata, te su vjerovali da su svi ljudi koji
su nastavali krajeve s one strane stradali ili se utopili u velikim plamenim previranjima
i morskim prodorima. Ali budući da se i dalje među njima kazivalo da su ti ljudi u
nepamtivo davnim godinama bili upravo s njima u rodu, poslali su poruke Gil-galadu,
tražeći dopuštenje da upoznaju te lađare "koji se vratiše iz smrti u dubinama Mora".
Tako se zbilo da je između njih došlo do susreta na Kulskim brdima; a na taj susret s
Númenórejcima došlo je samo dvanaest ljudi iz Eriadora, veoma srčanih i odvažnih,
jer njihov je narod mahom strahovao da su ti novopridošlice zapravo pogibeljni dusi
Mrtvih. Ali kad su ugledali lađare, strah im je minuo, iako su neko vrijeme samo stajali
nijemo od udivljenja; jer ma koliko da ih se moćnima smatralo u njihovu rodu, ovi su
lađari držanjem i odorama bili sličniji vilenjačkim glavarima nego smrtnim ljudima. Ipak,
nisu uopće dvojili da su s njima u pradavnom rodu; a lađari su jednako tako s radosnim
iznenađenjem motrili ljude iz Međuzemlja, jer u Númenoru se vjerovalo da su ti Ljudi
koji su ostali za njima bili potomci onih zlih ljudi koje je Morgoth u posljednjim danima
ratova protiv njega prizvao s Istoka. Ali sada su gledali lica slobodna od Sjenke i ljude
koji bi mogli prošetati Númenórom a da ih se ne smatra strancima, izuzev po odjeći i
oružju. Zatim su odjednom, nakon što su pošutjeli, i Númenórejci i ljudi iz Eriadora
progovorili riječima dobrodošlice i pozdrava na svojim jezicima, kao da se obraćaju
prijateljima i rođacima koje dugo nisu vidjeli. Isprva su se razočarali, jer nijedna strana
nije mogla razumjeti onu drugu; ali kad su malo prijateljski drugovali, otkrili su da su
im i dalje zajedničke vrlo mnoge još uvijek jasno prepoznatljive riječi, a da se druge
pozornim slušanjem mogu razumjeti, pa su mogli s prekidima razgovarati o jednostavnim
temama." Drugdje u tom eseju objašnjava se da su ti ljudi obitavali oko jezera Evendim,
Sjevernoga humlja i Vjetrenih brda, kao i u krajevima između njih, sve do Brandywinea,
zapadno od kojega su često znali odlutati, iako se ondje nisu nastanili. Bili su naklonjeni
vilenjacima, iako su na njih gledali s udivljenjem; a Mora su se plašili i nisu ga htjeli ni
pogledati. Čini se da su podrijetlom bili ljudi istoga soja kao i Bëorov i Hadorov narod,
samo što oni nisu prešli u Beleriand preko Modroga gorja tijekom Prvoga doba.
Vëanturovo zapovjedništvo, pod milošću Valara, živjet ću s dobrom

nadom u tvoj povratak. Ali ne zaljubi se u Velike zemlje, ti, kojemu
jednoga dana valja biti Kraljem i Ocem ovoga Otoka!"
Tako se zbilo da je jednoga jutra pod bistrim suncem i bijelim vje

trom, vedra proljeća sedam stotina dvadeset pete godine Drugoga
4
doba, sin númenórejskoga Kraljeva nasljednika otplovio iz te ze
mlje; a prije izmaka dana vidio ju je gdje treperavo tone u more, dok
na samome kraju tek vrh Meneltarme nije još stajao poput tamna
prsta naspram zalaska sunca.
Kazuje se da je Aldarion svojeručno zapisao prikaze svih svojih
putovanja u Međuzemlje, koji su se zatim dugo čuvali u Rómenni,
premda su svi kasnije bili izgubljeni. O njegovu prvom putovanju
malo se znade, izuzev toga da se sprijateljio s Círdanom i Gil-ga-
ladom, da je nadaleko putovao Lindonom i zapadom Eriadora, te
da se divio svemu što je vidio. Nije se vratio više od dvije godine,
pa je Meneldura snašla teška briga. Kazuje se da je kasnio zbog
svoje nestrpljive želje da sazna sve što može od Círdana, kako o
izradi i vođenju brodova, tako i o gradnji zidova koji će odoljeti
gladi mora.
Radost je zavladala Rómennom i Armenelosom kad su ljudi vi
djeli gdje s mora stiže velika lađa Númerrámar (što znači "Zapadna
krila"), zlaćanih jedara rumenih od zalazećeg sunca. Ljeto je već
gotovo bilo na izmaku i bližio se Eruhantalë.5 Kad je dočekao sina
u Vëanturovoj kući, Menelduru se učinilo da je stasom viši i da mu
se oči sjajnije krijese; ali gledale su nekamo u daljinu.
"Što li si to, onya, na svojim dalekim putovanjima vidio, a da je
sad najživlje u tvojem sjećanju?"
Ali Aldarion je pogledao na istok, prema noći, šutke. Napokon
je odgovorio, ali tiho, kao da to samome sebi govori: "Krasan narod
vilenjaka? Zelene obale? Oblakom zavijene gore? Neznane predjele
pod izmaglicom i sjenom? Ne znam." Ušutio je, a Meneldur je znao
da nije kazao sve što mu je na srcu. Jer Aldarion se bio zaljubio u
4 Sin Kraljeva nasljednika: Aldarion, Meneldurov sin. Tar-Elendil predao je žezlo Me
nelduru tek nakon daljnjih petnaest godina.
5 Eruhantalë: "Zahvalnost Eruu", jesenji blagdan u Númenoru: vidi "Opis Númenora .
str. 194.
Veliko more i u lađu što njime samotno brazdi bez kopna na vidiku,
dok je vjetrovi s pjenom na grlu nose prema tkozna kojim obalama
i lukama; a ta ljubav i čežnja nisu ga napustile sve do kraja života.
Vëantur nije više isplovio iz Númenora; ali Númerrámar je dao
Aldarionu na dar. Nakon tri godine Aldarion je zamolio za dopu
štenje da opet pođe, te otplovio u Lindon. Tri je godine izbivao;
a nedugo potom otišao je na još jedno putovanje, koje je trajalo
četiri godine, jer kazuje se da mu više nije bilo dovoljno otploviti
u Mithlond, već je počeo istraživati obale dalje prema jugu, niz
ušća Baranduina i Gwathla i Angrena, a zatim oplovio tamni rt Ras
Morthil i ugledao veliki Belfalaski zaljev, kao i gorje Amrothove
6
zemlje, gdje još borave nandorski vilenjaci.
Trideset devete godine svojega vijeka Aldarion se vratio u Núme-
nor i donio ocu Gil-galadove darove; jer dogodine je, kao što je
davno objavio, Tar-Elendil sinu prepustio Žezlo, te je Tar-Meneldur
postao Kralj. Tada je Aldarion suspregnuo čežnju u sebi i neko vri
jeme ostao kod kuće da ospokoji oca; u tim se danima počeo služiti
znanjem izrade brodova koje je stekao od Círdana, domišljajući se
i sâm još mnogočemu, a otpočeo je i radove na poboljšavanju luka
i molova, jer mu je navijek bilo stalo da gradi sve veća plovila. Ali
žuđenje za morem opet ga je snašlo, pa je još jednom i još jednom
otišao iz Númenora; a misli su mu se sad svrnule plovidbama koje
se ne bi mogle ostvariti tek jednim plovilom. Stoga je osnovao Ceh
moreplovaca, koji se kasnije proslavio; tome su se bratstvu pridružili
svi najprekaljeniji i najharniji pomorci, a u njega su tražili prijem
čak i mladići iz unutrašnjosti Númenora, dok su Aldariona prozvali
Velikim kapetanom. U to vrijeme, budući da nije kanio živjeti na
kopnu u Armenelosu, dao je da se izgradi lađa koja će mu služiti kao
stan; stoga ju je nazvao Eämbar i katkad u njoj plovio Númenorom
od luke do luke, ali najčešće je bila usidrena uz Tol Uinen: a to je
bio otočić u zaljevu Rómenne koji je ondje postavila Uinen, Morska
6 (Sir) Angren je bilo vilenjačko ime rijeke Isen. Ime Ras Morthil. koje se ne zatječe
drugdje, zacijelo pripada velikom rtu na kraju sjevernog poluotoka Belfalaskog zaljeva,
zvanom i Andrast (Dugi rat).
Spomen "Amrothove zemlje, gdje još borave nandorski vilenjaci" može se protu
mačiti u smislu da je pripovijest o Aldarionu i Erendis bila zapisana u Gondoru prije
odlaska posljednje lađe iz luke Šumskih vilenjaka pokraj Dol Amrotha 1981. godine
Trećeg doba; vidi str. 279 i dalje.
7
gospa. Na Eämbaru se nalazila cehovska kuća Moreplovaca, gdje su
8
se čuvali zapisi o njihovim velikim plovidbama; jer Tar-Meneldur
hladno je gledao na sinove pothvate i nije mario za slušanje iskazâ
o njegovim putovanjima, uvjeren da on time samo sije sjeme ne-
spokoja i žudnje za osvajanjem drugih zemalja.
U to se vrijeme Aldarion otuđio od oca i prestao otvoreno zboriti
o svojim nakanama i žudnjama; ali kraljica Almarian podupirala je
sina u svim njegovim djelima, pa je Meneldur bio prinuđen pustiti da
stvari teku kako moraju. Jer Moreplovci su postajali sve brojniji i sve
cjenjeniji među ljudima, te stekli ime Uinendili, privrženici Uinen;
a njihova je Kapetana postalo utoliko teže prekoriti ili obuzdati.
Brodovlje Númenórejaca navijek je u tim danima raslo veličinom
i istisninom, sve dok nije moglo kretati u daleke plovidbe, s mnoš
tvom ljudi i teškim teretima na sebi; Aldarion je zato često dugo
izbivao iz Númenora. Tar-Meneldur navijek se suprotstavljao sinu,
te je ukazom ograničio sječu stabala u Númenoru poradi gradnje
plovila; tako je Aldarionu palo na pamet da drvnu građu potraži u
Međuzemlju i da ondje pronađe luku za popravak brodovlja. Pri
plovidbama duž obala udivljeno je promatrao velebne šume; a na
ušću one rijeke što su je Númenórejci prozvali Gwathir, Sjenovita
rijeka, zasnovao je Vinyalondë, Novu Luku.9
Ali kad je gotovo osam stotina godina prošlo od početka Drugog

doba, Tar-Meneldur naredio je sinu da ostane u Númenoru i na
neko vrijeme obustavi putovanja na istok; jer želio je proglasiti Al-
dariona Kraljevim nasljednikom, što su u toj Nasljednikovoj dobi
činili i Kraljevi prije njega. Tada su se Meneldur i njegov sin pomirili,
na to vrijeme, te je između njih zavladao mir; a sred radosti i slavlja
Aldarion je proglašen Nasljednikom u stotoj godini svojeg života,
primivši od oca naziv i ovlasti Kneza númenórejskih lađa i luka.
7 O Uinen, supruzi Ossëa (Maiarima Mora) vidi više u Silmarillionu, str. 30. Ondje se
kazuje da ''Númenórejci dugo življahu pod njezinom zaštitom i držahu je ravnom Va-
larima".
8 Postoji navod da su Cehovsku kuću Moreplovaca "zaplijenili Kraljevi, te je prenijeli u
zapadnu luku Andúnië; svi su zapisi iz nje stradali" (tj. u Propasti), uključujući sve po
drobne zemljovide Númenora. Ali nije navedeno kada se zbila ta zapljena Eämbara.
9 Rijeka se kasnije zvala Gwathló, odnosno Sivotok, a luka Lond Daer; vidi str. 299 i
dalje.
Na slavlje u Armenelosu došao je i neki Beregar koji je živio na

zapadnoj strani Otoka, a s njime je stigla i kći mu Erendis. Ondje
je kraljica Almarian opazila njezinu ljepotu, kakva se rijetko kad
viđala u Númenoru; jer Beregar je iz davnine vukao podrijetlo od
Bëorove kuće, iako ne i od kraljevske Elrosove loze, pa je Erendis
bila tamnokosa i skladno vitka, bistrih sivih očiju svojega roda.10
Ali Erendis je ugledala Aldariona kad je projahao pokraj nje, a uz
njegovu ljepotu i gordo držanje mogla je vidjeti malo što drugo.
Poslije toga Erendis je ušla u Kraljičino kućanstvo, gdje je stekla i
naklonost Kralja; ali jedva da je viđala Aldariona, koji se posvetio
skrbi za šume, budući da mu je bilo stalo da u danima što stižu
u Númenoru ne ponestane građe. Pomorci iz Ceha moreplovaca
uskoro su se onespokojili, jer im nikako nije bilo po volji ploviti kraće
i rjeđe pod nižim zapovjednicima; a kad je od proglašenja Kraljeva
nasljednika prošlo šest godina, Aldarion se odlučio opet zaputiti
u Međuzemlje. Kralj mu je tek preko volje dao dopuštenje, jer on
nije htio poslušati očev nagovor da ostane u Númenoru i potraži
si nevjestu; otplovio je tako u proljeće te godine. Ali kad se došao
oprostiti s majkom, opazio je Erendis među Kraljičinim družicama;
a kad je promotrio njezinu ljepotu, dokučio je snagu koja prikrivena
leži u njoj.
Tada mu je Almarian rekla: "Moraš li baš opet na put, Aldario-
ne, sine? Zar nema ničega što bi te zadržalo u najkrasnijoj od svih
smrtnih zemalja?"
"Još ne," odgovorio je; "ali čovjek će u Armenelosu naći pone
što krasnije no ma gdje drugdje, čak i u eldarskim zemljama. Ali
pomorci su ljudi s dvije ćudi, u ratu sa samima sobom; a čežnja za
Morem još me drži."
Erendis je vjerovala da su te riječi bile izgovorene i za njezine uši;
i nakon tog vremena srce joj je bilo posvećeno jedino Aldarionu,
iako ne u nadi. U to vrijeme nije bilo potrebe, ni zakonske ni obi
čajne, da pripadnici kraljevske kuće, ma bio to i Kraljev nasljednik,
stupaju u brak samo s potomcima Elrosa Tar-Minyatura; ali Erendis
10 Usporedi Silmarillion, str. 160: "Ljudi iz te kuće [tj. Bëorove] bijahu tamnih ili smeđih
vlasi sa sivim očima". Prema jednom rodoslovlju Bëorove kuće, Erendis je potjecala
od Bereth, koja je bila sestra Baragunda i Belegunda, te strina Morwen, majke Túrina
Turambara, i Rían, majke Tuorove.
je držala Aldariona preuzvišenim za se. No više nikad nijednoga nije

pogledala sa zanimanjem, a svakog je prosca odbacila.
Sedam je godina prošlo prije nego što se Aldarion vratio, donijev-
ši srebrnu i zlatnu rudaču sa sobom; i zborio je ocu o svojoj plovibi i
svojim djelima. Ali Meneldur mu je rekao: "Od svih vijesti i darova iz
Tamnih zemalja milije bi mi bilo da si uza me ostao. To je uloga za
trgovce i istraživače, ne za Kraljeva nasljednika. Kakve li to potrebe
imamo za još srebra i zlata, doli da ih uznosito rabimo ondje gdje bi
jednako poslužile i druge tvari? Kraljevoj pak kući treba čovjek koji
poznaje i voli svoju zemlju i narod, kojim će vladati."
"Ne izučavam li ja ljude svakodnevno?" rekao je Aldarion. "Mogu
ih voditi i upravljati njima kako god poželim."
"Radije reci, tek neke muškarce, ćudi slične tvojoj", odgovo
rio mu je Kralj. "U Númenoru i žena ima, jedva manje brojnih od
muškaraca; a izuzev svoje majke, koju doista možeš voditi kako god
poželiš, što li zapravo o njima znadeš? Pa ipak, jednoga dana valja
ti se oženiti."
"Jednoga dana!" rekao mu je Aldarion. "Ali ne prije nego što
budem morao; a i kasnije ću, pokuša li me itko natjerati u brak. Valja
mi učiniti neodgodivije stvari, jer njima sam se posvetio. 'Sudba
pomorčeve žene jest da u studeni vene'; a pomorac koji je posvećen
samo jednome, i nije privezan za obalu, stići će dalje i bolje se naučiti
nošenju s morem."
"Dalje, ali ne i s više koristi", rekao je Meneldur. "A ti se ne 'nosiš
s morem', Aldarione, sine. Zaboravljaš li da Edaini borave ovdje uz
milost Gospodara Zapada, da nam je Uinen naklonjena, a Ossë se
suspreže? Naše lađe uživaju zaštitu, i nisu naše ruke te koje ih vode.
Ne budi stoga odviše uznosit, da ta milost ne jenja; i ne računaj s
tim da će je primiti oni koji se nepotrebno izlažu opasnosti pred
stijenama neznanih obala ili u zemljama ljudi iz mraka."
"Čemu onda davanje milosti našem brodovlju," rekao je Alda
rion, "ako ni do jedne obale otploviti neće, i ne smije tražiti ništa
što već viđeno nije?"
Nije više razgovarao s ocem o takvim stvarima, već je provodio
dane na brodu Eämbaru u društvu Moreplovaca, te u gradnji plovila
većeg od svih dotad izrađenih: tome je brodu dao ime Palarran, Da
leki lutalica. No sada se često viđao s Erendis (i to zato što je Kraljica
ALDARION I E R E N D I S 209
tako uredila); a kad je Kralj saznao za njihove susrete, prožela ga je

strepnja, ali nije se usprotivio. "Bilo bi uviđavnije izliječiti Aldariona
od nespokoja," rekao je, "prije nego što osvoji srce ma koje žene."
"Kako ga drugačije izliječiti, ako ne ljubavlju?" upitala ga je Kraljica.
"Erendis je još mlada", rekao je Meneldur. Ali Almarian mu je
odgovorila: "Erendisin rod ne živi dugim vijekom kakav je podaren
11
Elrosovim potomcima; a njezino je srce već osvojio."
I tako, kad je izgrađen veliki brod Palarran, Aldarion je nakanio

opet poći na put. To je razgnjevilo Meneldura, iako ga na Kraljičin
nagovor nije htio zadržati kraljevskom ovlašću. Ovdje valja spome
nuti običaj prema kojemu je pri odlasku lađe Velikim morem iz
Númenora za Međuzemlje jedna žena, najčešće iz kapetanova roda,
trebala na pramac plovila zataknuti Zelenu granu povratka; sjekla se
s drveta oiolairë, što znači "Vječno ljeto", koje su Eldari dali Núme-
nórejcima,12 kazavši im da ga stavljaju na brodove u znak prijateljstva
s Ossëom i Uinen. Lišće tog drveta bilo je svagda zeleno, sjajno i
mirisno; a raslo je od morskog zraka. Ali Meneldur je zabranio Kra
ljici i Aldarionovim sestrama da odnesu granu oiolairëa u Rómennu,
gdje je počivao Palarran, kazavši da odbija dati blagoslov sinu, koji se
upušta na put protiv njegove volje; a kad je Aldarion to čuo, kazao
je: "Moram li poći bez blagoslova ili grane, poći ću tako."
To je ražalostilo Kraljicu; ali Erendis joj je rekla: "Tarinya, ako
biste odsjekli tu granu s vilenjačkoga drveta, ja ću je odnijeti u luku,
s vašim dopuštenjem; jer Kralj to meni nije zabranio."
Pomorcima se nije mililo što Kapetan smjera tako otputovati; ali
kad je sve bilo spremno i posada se spremila dići sidro, onamo je
stigla Erendis, ma koliko da nije voljela buku i strku tog velikog pri
staništa i kričanje galebova. Aldarion ju je pozdravio zaprepašteno i
radosno; a ona je rekla: "Donosim vam Granu povratka, kneže, od
Kraljice." "Od Kraljice?" rekao je Aldarion drugačijim tonom. "Da,
kneže," rekla je; "ali ja od nje zatražih dopust. Ima ih koji s vama
nisu u rodu, a radovat će ih vaš povratak, čim do njega dođe."
II O razlici životnog vijeka među Númenórejcima vidi Bilješku 31 u tekstu "Elrosova loza"
str. 251.
12 O drvetu oiolairë vidi "Opis Númenora", str. 196.
Tom je prilikom Aldarion prvi put pogledao Erendis s ljubavlju;

i dugo je još s krme gledao za njom dok je Palarran odmicao na
pučinu. Kazuje se da je požurio svoj povratak i da je izbivao kraće
nego što je namjeravao; a kad se vratio, donio je darove Kraljici i
gospama iz njezine kuće, ali najizdašniji je dar donio Erendis, a to
je bio jedan dijamant. Hladni su sada bili pozdravi između Kralja i
njegova sina; Meneldur ga je prekorio, kazavši mu da takav dar ne
priliči Kraljevu nasljedniku ako nije riječ o zaručničkom daru, te je
zatražio od Aldariona da iskaže svoje nakane.
"U zahvalnosti ga donesoh," rekao je, "za toplo srce sred hlad
noće ostalih."
"Hladna srca ne mogu potpiriti toplinu u drugima da ih grije pri
odlascima i dolascima", rekao je Meneldur; još jedanput je usrdno
zatražio od Aldariona da porazmisli o braku, iako mu Erendis nije
spomenuo. Ali Aldarion za brak nije htio ni čuti, jer uvijek se i u
svakom pitanju to više odupirao što su ga oni oko njega više nagova
rali; a sad se ohladio prema Erendis, te odlučio napustiti Númenor
i nastaviti svoja djela u Vinyalondëu. Život na kopnu jedio ga je,
jer na svojemu brodu nije podlijegao ničijoj volji, a Moreplovci koji
su išli s njime prema Velikom su kapetanu ćutjeli samo ljubav i
poštovanje. Ali sad mu je Meneldur zabranio da ode; a Aldarion je,
prije punog isteka zime, s flotom od sedam brodova i većim dijelom
Moreplovaca zaplovio u inat Kralju. Kraljica se nije usudila izazvati
Meneldurov gnjev; ali u noći je jedna plaštem obavijena žena došla u
luku s granom, predala je Aldarionu u ruke, rekla mu: "Donosim je
od Zapadinske gospe" (jer tako su zvali Erendis) i otišla u mrak.
Nakon te otvorene Aldarionove pobune, Kralj mu je opozvao
ovlast Kneza númenórejskih lađa i luka; naložio je i da se Cehovska
kuća Moreplovaca zatvori te da brodogradilišta u Rómenni obustave
rad, uz zabranu sječe svih stabala za gradnju brodova. Pet je godina
prošlo; Aldarion se vratio s devet brodova, jer dva su još sazdana
u Vinyalondëu, svih krcatih dobrom građom iz priobalnih šuma
Međuzemlja. Silno se Aldarion razljutio otkrivši što je učinjeno;
ocu je kazao: "Ako za me u Númenoru nema dobrodošlice, i za
moje ruke nema posla, a ni skrbi za moje brodove u ovdašnjim lu
kama, onda ću opet na put, i to skoro; jer vjetrovi bijahu ljuti,13 te
13 Ovo valja shvatiti kao znamenje.

su mi popravci nužni. Nema li Kraljev sin boljega zanimanja doli da

promatra ženska lica ne bi li sebi našao družicu? Šumarskog sam se
posla prihvatio i u njemu razborit bio; više će građe u Númenoru biti
nakon isteka mojih dana nego pod tvojim žezlom." I kako je i kazao,
Aldarion se iste godine opet otputio s tri broda i najprekaljenijim
Morepolovcima, otišavši i bez blagoslova i bez grane; jer Meneldur
je izdao zabranu svim ženama iz svoje kuće i iz Moreplovačke, a
oko Rómenne je postavio stražu.
Na toj plovidbi Aldarion je izbivao tako dugo da je narod po
čeo strahovati za njega; a i samoga je Meneldura snašao nespokoj,
usprkos milosti Valara koja je svagda štitila númenórejske lađe.14
Kad je prošlo deset godina otkako je isplovio, Erendis je konačno
pala u očaj pa je, uvjerena da je Aldarion stradao ili se pak odlučio
nastaniti u Međuzemlju, a i ne bi li izbjegla salijetanja prosaca, za
molila Kraljicu za dopust, otišla iz Armenelosa i vratila se svojemu
rodu u Zapadinu. Ali nakon još četiri godine Aldarion se napokon
vratio, brodovlja oštećenog i razbijenog morima. Bio je otplovio
prvo do luke Vinyalondë, odakle je pošao na veliko putovanje uz
obalu prema jugu, mnogo dalje nego što su brodovi Númenórejaca
ikad prije doprli; ali pri povratku na sjever saletjeli su ga oprečni
vjetrovi i silne oluje, jedva je izbjegao brodolom u Haradu i otkrio
da su Vinyalondë razvalila silovita mora i opljačkali neprijateljski
nastrojeni ljudi. Triput su ga s prelaska Velikog mora vraćali snažni
zapadni vjetrovi, a vlastiti mu je brod pogodila munja i slomila mu
jarbol; tek se s trudom i mukom naposljetku uspio vratiti s otvorena
mora u númenórejsku luku. Menelduru je veoma laknulo pri Alda-
rionovu povratku; ali ukorio ga je zbog pobune protiv kralja i oca,
čime se odrekao skrbi Valara, te je Ossëovu gnjevu izložio ne samo
sebe nego i ljude koje je odanošću vezao uza se. To je osujetilo Al-
darionovu ćud, pa je primio oprost od Meneldura, koji mu je vratio
zvanje Kneza lađa i luka, te mu pridodao naziv Glavnoga šumara.
Aldarion je s tugom otkrio da Erendis više nije u Armenelosu,
ali bio je odviše ponosit da je pođe potražiti; to pače nije ni mogao
doli ako bi je htio zaprositi, a još se nije bio voljan obvezati brakom.
14 Usporedi Akallabêth (Silinarillion, str. 302), gdje se kazuje da u vrijeme Ar-Pharazôna

"svako bi se malo jedan od velikih brodova Númenórejaca potopio i više se ne bi vratio
u luku, premda ih takva nesreća nije pogodila još od izlaska Zvijezde".
Posvetio se popravljanju propusta učinjenih tijekom svojega dugog

izbivanja, jer nije ga bilo skoro dvadeset godina; i u to su vrijeme
poduzeti veliki lučki radovi, napose u Rómenni. Otkrio je da je velik
broj stabala posječen za gradnju i izradu mnogočega, ali da se sve to
radilo bez skrbi za budućnost, te je malo njih posađeno u zamjenu
za oduzeta; stoga se zaputio nadaleko i naširoko Númenorom da
izvidi preostale šume.
Dok je jednog dana jahao šumama Zapadine, ugledao je ženu
tamne kose koja joj vijori na vjetru, ogrnutu zelenim plaštom zakop
čanim pri grlu blistavim draguljem; pomislio je da pripada Eldarima,
jer oni su katkad dolazili u te dijelove otoka. Ali kad mu je prišla,
razabrao je da je to Erendis, te opazio da ona to nosi dragulj koji
joj je dao; tada je učas shvatio da gaji ljubav prema njoj, te oćutio
prazninu svojih dana. Kad ga je Erendis ugledala, problijedjela je
i ushtjela odjahati, ali on ju je sustigao i rekao joj: "Itekako za
služili da odjašeš od mene, kada tako često i tako daleko bježah!
Ali oprosti mi, i ostani sada." Zatim su zajedno odjahali do kuće
njezina oca Beregara, gdje je Aldarion izjavio da se želi zaručiti s
Erendis; ali sad Erendis nije bila od volje, iako joj je prema običaju
i navadi njezina naroda već itekako bilo vrijeme da stupi u brak.
Prema njemu nije osjećala ništa manju ljubav, a nije se ni povukla
sa zadnjim namjerama; ali sada je u srcu strahovala da u ratu za
prevlast nad Aldarionom između nje i Mora neće odnijeti pobjedu.
Nikad Erendis nije htjela prihvatiti manje, da ne izgubi sve; iz straha
od Mora, a i zato što je svim brodovima zamjerala sječu stabala koje
je voljela, čvrsto je odlučila da joj valja hametice poraziti More i
brodovlje, ili biti sâma hametice poražena.
Ali Aldarion je usrdno nastavio prositi Erendis, te ići svuda kud i
ona; zanemario je luke i brodogradilišta i sve poslove Ceha moreplo-
vaca, nije sjekao stabla već se posvetio isključivo njihovu sadenju, te
je u tim danima našao više spokoja nego ikada u svome životu, iako
je to spoznao tek kad ih se prisjetio nakon što ga je snašla starost.
Naposljetku je uznastojao nagovoriti Erendis da pođe s njim na
plovidbu oko Otoka u brodu Eämbaru; jer stotinu je godina sada
već bilo prošlo otkako je Aldarion osnovao Ceh moreplovaca, te su
se u svim númenórejskim lukama imala upriličiti slavlja. Na to je
Erendis pristala, prikrivši odbojnost i strah u sebi; otputovali su iz
Rómenne i stigli u Andúnië na zapadu Otoka. Ondje je Valandil,
15
princ Andúnië i bliski rođak Aldarionov, upriličio veliko slavlje;
i tad je na gozbi nazdravio Erendis, prozvavši je Uinéniel, Kćeri
Uinen, novom Morskom gospom. Ali Erendis, koja je sjedila pokraj
Valandilove žene, glasno je kazala: "Ne zovite me takvim imenom!
Ja kći Uinen nisam: prije bih je svojom dušmanicom prozvala."
Na neko su vrijeme nakon toga dvojbe iznova snašle Erendis, jer
Aldarion se opet posvetio radovima u Rómenni, obuzevši se grad
njom velikih morskih zidina i uzdizanjem visoke kule na Tol Uinenu:
Calmindon, Kula svjetlosti, bilo joj je ime. Ali nakon što je sve to
obavljeno, Aldarion se vratio Erendis i zaprosio je u zaruke; no ona
je nastavila odgađati, kazavši: "Putovala sam brodom s vama, kneže.
Prije negoli vam odgovorim, nećete li putovati sa mnom kopnom,
do onih mjesta koja volim? Preslabo poznajete ovu zemlju za onoga
koji će njezinim Kraljem biti." Stoga su zajedno pošli na put i stigli
u Emerië, kraj sred valovita, travnata humlja, glavnu ispašu ovaca
u Númenoru; vidjeli su bijele kuće zemljoradnika i pastira te čuli
blejanje stada.
Ondje se Erendis obratila Aldarionu i rekla: "Ovdje bi mi milo
moglo biti!"
"Živjet ćeš gdje te volja, kao žena Kraljeva nasljednika", rekao
je Aldarion. "A kao Kraljica, u mnogim krasnim kućama, kakve već
budeš željela."
"Kada Kraljem postaneš, starica ću biti", rekla je Erendis. "Gdje
li će u međuvremenu živjeti Kraljev nasljednik?"
"Sa svojom ženom," rekao je Aldarion, "kad mu to poslovi do
puste, ako ona ne bude mogla sudjelovati u njima."
"Ne želim dijeliti muža s gospom Uinen", rekla je Erendis.
"Naopaka je to izjava", rekao je Aldarion. "Jednako bih tako
ja mogao kazati da ne želim dijeliti ženu s gospodarom Oromëom
Šumskim, zato što ona ljubi drveće što divlje raste."
"Doista ne želiš," rekla je Erendis; "jer ti bi posjekao, bilo koju
šumu na dar Uinen, dođe li te takva volja."
15 Valandil je bio Aldarionov bratić, kao sin Silmarien, kćeri Tar-Elendila i sestre Tar-
-Meneldura. Valandil, prvi u lozi prinčeva Andúnië, bio je predak Elendila Visokog,
oca Isildura i Anáriona.
"Navedi koje stablo ljubiš i ono će stajati dok ne usahne", rekao

je Aldarion.
"Ljubim ih sva što na ovome Otoku rastu", rekla je Erendis.
Zatim su još podugo šutke jahali; sutradan su se rastali, a Eren
dis se vratila u očevu kuću. Njemu ništa nije rekla, ali svojoj majci
Núneth kazala je riječi koje je razmijenila s Aldarionom.
"Sve ili ništa, Erendis", rekla je Núneth. "Takva si bila kao dijete.
Ali ovoga čovjeka voliš, a on je velik čovjek, bez obzira na svoj po
ložaj; ti iz svojega srca ljubav nećeš lako odagnati, a ni bez velike
boli za sebe samu. Ženi valja dijeliti muževu ljubav prema njegovu
poslu i plamenu što gori u njemu, ili će joj on nedragim postati. Ali
sve mi se čini da takav savjet ti nikada nećeš shvatiti. Pa ipak, tužna
sam, jer svakako ti je vrijeme da se udaš; a kako rodih krasno dijete,
nadah se da ću vidjeti i krasne unuke; ne bi me srdilo ni da im dom
u Kraljevoj kući bude."
Ovaj savjet doista nije taknuo Erendis; svejedno, shvatila je da joj
volja ne može upravljati srcem, te su joj dani postali prazni; prazniji
no u godinama Aldarionova izbivanja. Jer on je još boravio u Núme-
noru, i još su prolazili dani, a da on više nije dolazio na zapad.
I tako je kraljica Almarian, kad je od Núneth saznala što se zbilo,
te se uplašila da Aldarion iznova ne potraži utjehu u plovidbama
(jer dugo je bio na kopnu), odaslala Erendis molbu da se vrati u Ar-
menelos; a Erendis je na nagovore i Núneth i svojega srca postupila
kako je od nje zatraženo. Ondje se pomirila s Aldarionom; pa kad
je nastupilo proljeće, a s njim i blagdan Erukyermë, u Kraljevoj su se
povorci uspeli na vrhunac Meneltarme, koja je bila Posvećena gora
Númenórejaca.16 Nakon što su svi sišli, Aldarion i Erendis ostali su
iza njih; i pogledali su oko sebe, promotrivši cijeli otok Zapadnih
strana što je pod njima proljetno zelen ležao, i ugledali treperavi sjaj
na Zapadu, gdje je u daljini ležala Avallónë,17 kao i sjene na Istoku
16 Erukyermë: "Molitva Eruu", Blagdan proljeća u Númenoru: vidi "Opis Númenora .

str. 194.
17 U Akallabêthu (Silmarillion, str. 302) piše: "s vremena na vrijeme, kad je zrak bio čist, a
sunce na istoku, promatrali su pučinu i u daljini nazirali na zapadu blistavobijeli grad na
dalekoj obali, veliku luku i kulu. U ono su vrijeme, naime, Númenórejci bili dalekovidni:
ali ipak su samo oni oštrih očiju uspijevali vidjeti ovu viziju, možda s vrha Meneltarme
ili s kakvog broda koji bi odmakao od zapadne obale... Ali mudri među njima ipak su
znali da ta daleka zemlja nije bila Blaženo kraljevstvo Valinora, već Avallónë, luka
Eldara na Eressëi, najistočnijoj od Neumirućih zemalja."
nad Velikim morem; a Menel se plavio nad njima. Ništa nisu rekli,
jer nitko, izuzev tek Kralja, nije govorio na visu Meneltarme; ali dok
su silazili, Erendis je načas zastala, pogledala prema kraju Emerië i
dalje od njega, prema šumama svojega doma.
"Zar ne voliš Yôzâyan?" rekla je.
"Volim ga, doista," odvratio je, "premda držim da sumnjaš u
to. Jer također imam na umu što sve on može biti u predstojećem
vremenu, kao i nadu i sjaj njegova naroda; a vjerujem da daru ne
priliči da jalovo u riznici leži."
Ali Erendis mu je porekla riječi, kazavši: "One darove što dolaze
od Valara, pa putem njih i od Jednoga, valja voljeti po sebi sada,
i u svakoj sadašnjici. Nisu dani za trgovinu, za uvećavanje ili za
poboljšavanje. Edaini su i dalje smrtni ljudi, Aldarione, ma kako
velebni bili: i ne možemo obitavati u vremenu što tek predstoji,
kako svoju sadašnjicu ne bismo izgubili poradi utvare što smo je u
sebi uobrazili." Tada je odjednom skinula dragulj sa svojega grla i
upitala ga: "Bi li htio da trgujem ovime poradi kupnje drugih dobara
koja želim?"
"Ne!" rekao je. "Ali ti ga ne držiš u riznici pod ključem. No držim
da mu previsoko mjesto daješ; jer mrk je podno sjaja tvojih očiju."
Tad ju je poljubio u vjeđe, a u tome je trenutku ona zanemarila
strah i prihvatila ga; i obećali su se jedno drugome na strmoj stazi
oko Meneltarme.
Zatim su se vratili u Armenelos, gdje je Aldarion Tar-Menelduru
predstavio Erendis kao zaručnicu Kraljeva nasljednika; Kralj se
obradovao, a u gradu i diljem Otoka nastupilo je slavlje. Kao zaruč
nički dar Meneldur je Erendis dao dobar dio zemlje u kraju Emerië,
gdje je za nju sazdao i bijelu kuću. Ali Aldarion joj je rekao: "Drugih
dragulja imam u riznici, kraljevskih darova iz dalekih zemalja kojima
su númenórejske lađe donijele pomoć. Imam dragulja zelenih poput
svjetlosti sunca u krošnjama drveća koje ljubiš."
"Ne!" rekla je Erendis. "Zaručnički sam dar dobila, iako je stigao
prije. To je jedini dragulj koji imam i koji bih htjela imati; i dat ću
mu još više mjesto." Tada je opazio da je dala da se taj bijeli dragi
kamen umetne poput zvijezde u srebrn obruč, koji joj je postavio oko
čela nakon što ga je zamolila. Tako ga je nosila još godinama, sve
dok je tuga nije snašla; stoga je nadaleko i naširoko bila znana kao
Tar-Elestirnë, Gospa Čela zvjezdana.18 Tako su na neko vrijeme mir

i radost vladali Kraljevom kućom u Armenelosu, i cijelim Otokom,
dok drevne knjige bilježe iznimne urode zlaćanoga ljeta te godine,
koja je bila osam stotina pedeset osma Drugoga doba.
Ali u narodu jedino pomorci iz Ceha moreplovaca nisu bili posve

spokojni. Jer petnaest je godina Aldarion ostao u Númenoru, ne
pokrenuvši nijedno istraživačko putovanje, a iako je bilo smionih
kapetana koje je on izučio, bez bogatstva i ugleda Kraljeva sina nji
hova su putovanja bila rjeđa i kraća, te su tek rijetko zalazila dalje od
Gil-galadove zemlje. Uz to, brodogradilištima je uzmanjkalo grade,
jer Aldarion je zanemario šume; i Moreplovci su ga usrdno zamolili
da se opet posveti tome poslu. Na njihovu je molbu Aldarion tako i
učinio, a Erendis je isprva išla s njim u obilazak šuma; ali rastužila
se pri pogledu na stabla oborena u punoj snazi i zatim otesana i
ispiljena. Uskoro je stoga Aldarion počeo ići samostalno, pa su sve
manje bili zajedno.
Sada je stigla godina u kojoj su svi očekivali da Kraljev nasljednik
stupi u brak; jer nije bio običaj da zaruke traju mnogo dulje od tri
godine. Jednog jutra tog proljeća Aldarion je izjahao iz pristaništa
Andúnië i krenuo cestom prema Beregarovoj kući; jer ondje je tre
bao biti gost, i onamo je Erendis pošla pred njim, otišavši iz Arme-
nelosa zemljanim putevima. Kad je izbio na vrh velikoga grebena
što je stršao iz zemlje i zaklanjao pristanište sa sjevera, okrenuo se i
opet promotrio more. Puhao je zapadni vjetar, kao i često u to doba
godine, omiljen među onima koji su kanili odjedriti u Međuzemlje, i
bijele su se kreste valova valjale prema obali. Tada ga je odjednom
čežnja za morem ščepala kao da mu silna ruka stišće grlo, i srce
mu je zalupalo, i dah zastao. Uzeo joj se opirati, te je naposljetku
uspio okrenuti leđa i zaputiti se dalje; a namjerno je udario putem
kroz onu šumu gdje je bio opazio Erendis kako jaše kao Eldarica,
sad već prije punih petnaest godina. Gotovo je očekivao da će je
tako još jedanput opaziti; ali nije je bilo ondje, a želja da joj opet
vidi lice natjerala ga je da požuri, tako da je prije večeri stigao u
Beregarovu kuću.
18 Odatle je potekla, kazuje se, kasnija navada Kraljeva i Kraljica da poput zvijezde nose
bijeli dragulj na čelu, dok krune nisu imali. [Piščeva bilješka.]
Ondje ga je radosno dočekala, što ga je obradovalo; ali nije ni

riječju spomenuo njihovo vjenčanje, iako su svi držali kako se i zbog
toga zaputio u Zapadinu. Kako su dani prolazili, Erendis je zami
jetila da on često biva šutljiv u društvu gdje se ostali vesele; a kad
bi ga nenadano pogledala, opazila bi da su mu oči uprte u nju. To
bi joj svaki put potreslo srce; jer plave Aldarionove oči sad su joj se
činile sive i studene, no u njegovu je pogledu razabrala kao neku
glad. Taj je pogled prije i prečesto viđala, i uplašila se onoga što
u njemu sluti; ali ništa nije rekla. To je bilo drago Núneth, koja je
opazila sve što se zbilo; jer "riječi rane rado rastvore", kako je rekla.
Nedugo potom Aldarion i Erendis odjahali su natrag u Armenelos,
a kako su se udaljavali od mora, on je opet bivao sve bolje volje. Pa
ipak, ništa joj nije rekao o svojoj muci: jer, doista, u sebi je vodio
tešku bitku, a bio je neodlučan.
Tako je godina odmicala a da Aldarion nije spominjao ni more
ni vjenčanje; ali često je bio u Rómenni, u društvu Moreplovaca.
Naposljetku, kad je stigla nova godina, Kralj ga je pozvao u svoje
odaje; bilo im je drago što su skupa i više ništa nije zastiralo ljubav
koju su jedan prema drugome gajili.
"Sine," rekao mu je Tar-Meneldur, "kada ćeš mi podariti kćer
za kojom tako dugo žudim? Prošlo je sada više od tri godine, a to je
dovoljno. Čudim se kako možeš izdržati tako dugo odgađanje."
Aldarion je to odšutio, ali potom je rekao: "Opet me spopade,
Átarinya. Dug je post što osamnaest godina traje. Jedva da mogu
mirno ležati u postelji ili se zadržati na konju, a tvrdo kamenito tlo
ranjava mi stopala."
Meneldura je to snuždilo, i sažalio se nad sinom; ali kako sâm
nikad nije ljubio brodove, nije shvatio njegovu muku, pa je rekao:
"Jao! Ali zaručen si. A prema zakonima Númenora i pravičnim
navadama Eldara i Edaina, čovjek ne bi smio imati dvije supruge.
Ne možeš se vjenčati s Morem, jer isprosio si Erendis."
Nato se Aldarionu srce stvrdnulo, jer te su ga riječi podsjetile na
razgovor koji je vodio s Erendis na putu kroz Emerië; pomislio je
(ali netočno) da se posavjetovala s njegovim ocem. Ćud mu je uvijek
bila takva da je, kad god bi pomislio kako su se drugi urotili da ga
nagovore na neki put koji su izabrali, postupao suprotno. "Kovači
smiju kovati, i konjanici jahati, i rudari kopati, kad su zaručeni",

rekao je. "Zašto, onda, pomorci ne bi smjeli ploviti?"
"Kada bi kovači po pet godina ostajali za nakovnjem, rijetke bi
bile kovačke žene", rekao mu je Kralj. "A rijetke su žene pomoraca,
i one trpe što moraju, jer takva im je nasušna potreba i takva im je
nužda. Kraljev nasljednik nije pomorac po zanimanju, a nije ni iz
nužde."
"Čovjek ima i drugih poriva osim nasušne potrebe", rekao je
Aldarion. "A godina još ima napretek."
"Ne, ne," rekao je Meneldur, "svoju milost uzimaš zdravo za
gotovo: Erendis se kraće može nadati od tebe, jer ljeta njoj brže
jenjavaju. Ona nije iz Elrosove loze; a ljubav prema tebi gaji već
godinama."
"Suzdržavala se skoro punih dvanaest godina, dok je meni bilo
stalo", rekao je Aldarion. "Ja sada ne tražim ni trećinu toga vre
mena."
"Tada nije bila zaručena", rekao je Meneldur. "Ali ni ti ni ona
sada niste slobodni. A ako se suzdržavala, ne sumnjam da je to bilo
iz straha od onog što se sada posve izglednim čini, ne uzmogneš
li se obuzdati. Nekako ti je zacijelo uspjelo uspokojiti taj strah; a
premda možda i nisi ništa izričito kazao, svejedno si se obvezao,
kako sudim."
Nato je Aldarion ljutito rekao: "Bilo bi mi bolje da sa svojom
zaručnicom sâm razgovaram, umjesto da putem posrednika pre
govaram." I otišao je od oca. Nedugo zatim u povjerenju je kazao
Erendis da želi opet zajezditi pučinama, dodavši da mu zbog toga
nema ni sna ni odmora. Ali ona je samo problijedjela i umuknula.
Naposljetku mu je rekla: "Mislila sam da si došao da se posavjetu-
jemo o vjenčanju."
"I hoćemo", rekao je Aldarion. "Upriličit ćemo ga čim se vratim,
budeš li me htjela čekati." Ali ganula ga je tuga na njezinu licu pa
mu je sinula jedna misao. "Sada ćemo ga upriličiti", rekao joj je.
"Prije isteka ove godine. A zatim ću opremiti takav brod kakva
još Moreplovci nikad ne sazdaše, Kraljičinu kuću na vodi. I ti ćeš
zaploviti sa mnom, Erendis, pod milošću Valara, Yavanne i Oromëa
koje ljubiš; otplovit ćeš u zemlje gdje ću ti pokazati lugove kakve
još nikada vidjela nisi, gdje i danas Eldari pjesme poju; ili šume od
Númenora šire, slobodne i divlje od početka vremena, gdje možda

još uspiješ čuti veliki rog gospodara Oromëa."
Ali Erendis se nato rasplakala. "Neću, Aldarione", rekla je. "Ra
dujem se što u svijetu još ima svega toga o čemu zboriš; ali nikada to
moje oči neće vidjeti. Jer nije mi stalo: srce sam šumama Númenora
dala. I, jao! kad bih iz ljubavi prema tebi pošla na brod, ne bih se
vratila. Preslaba sam da to izdržim; a umrla bih da mi se kopno
izgubi s vidika. More me mrzi; a sada mi se sveti što sam te njemu
uskratila, a ipak od tebe pobjegla. Idi, gospodaru! Ali smiluj mi se,
i ne izbivaj onoliko ljeta koliko sam ja prije izgubila."
Aldarion se nato postidio; jer kako je on prije uzvratio ocu u ne
smotrenu bijesu, tako je ona sada prozborila u ljubavi. Nije otplovio
te godine; ali rijetko je nalazio mira ili radosti. "Umrla bi da joj se
kopno izgubi s vidika!" rekao je. "Uskoro ću sâm umrijeti, ako mi
ostane na vidiku. Dakle, ako nam valja skupa provesti makar i ne
koliko ljeta, valja mi poći samome, i to uskoro." Pripremio se stoga
da konačno isplovi na proljeće; a Moreplovcima je to bilo drago,
sve i ako nitko drugi na Otoku nije znao što se sprema. Tri su broda
priredili te ih otisnuli u mjesecu víressë. Sama je Erendis zataknula
zelenu granu oiolairëa na pramac Palarrana i suspregnula suze, sve
dok brod nije isplovio kroz nove, silne zidine pristaništa.
Šest je godina i više prošlo prije nego što se Aldarion vratio u
Númenor. Otkrio je da mu čak i kraljica Almarien pruža hladniji do
ček, a Moreplovci su izašli na loš glas; jer držalo se da nije postupio
prema Erendis kako treba. Ali, doista, izbivao je dulje nego što je
kanio; jer zatekao je luku Vinyalondë posve razrušenu, a silina mora
satrla je sav trud koji je uložio u obnovu. Priobalni ljudi počinjali
su se plašiti Númenórejaca ili postajati otvoreno neprijateljski; a
Aldarion je čuo glasine o nekom vladaru iz Međuzemlja koji mrzi
lađare. Zatim, kad se nakanio okrenuti kući, silan je vjetar zapuhao
s juga i odnio ga daleko na sjever. Zadržao se neko vrijeme u Mith-
londu, ali kad su mu brodovi ponovno isplovili, opet su bili odbačeni
na sjever i satjerani u pustoši pogibeljna leda, gdje ih je spregnula
studen. Naposljetku su more i vjetar popustili, ali baš kad je Aldarion
čeznutljivo pogledao s pramca Palarrana i razabro Meneltarmu u
daljini, za oko mu je zapala zelena grana, i opazio je da se sparušila.
Srce je na to izdalo Aldariona, jer takvo što nikad se prije nije zbilo
s granom oiolairëa, sve dok bi je oblijevala morska rosa. "To je od

mraza, kapetane", rekao mu je pomorac koji je stajao do njega.
"Bilo je prehladno. Milo mi je što vidim Stup."
Kad je Aldarion pronašao Erendis, prodorno ga je pogledala, ali
nije mu pošla u susret; a on je neko vrijeme samo stajao ne znajući
što da kaže, što mu nije bilo slično. "Sjedni, gospodaru," rekla mu je
Erendis, "i prvo mi ispripovjedaj o svojim djelima. Štošta si zacijelo
vidio i učinio u ovim dugim godinama!"
Tad je Aldarion nespretno prozborio, a ona je šutke sjedila i sluša
la ga dok je pripovijedao sve po redu o svojim kušnjama i zastojima; a
kad je završio, rekla je: "Hvala Valarima, čijom si se milošću konačno
vratio. Ali hvala im i zato što ne pođoh s tobom; jer sparušila bih se
brže od svake zelene grane."
"Tvoja zelena grana nije namjerno otišla u ciču studen", odgo
vorio joj je. "Ali otpusti me sada, ako tako hoćeš, i držim da te ljudi
neće kriviti. Ipak, smijem li se nadati da će se tvoja ljubav pokazati
izdržljivijom čak i od krasnoga oiolairëa?"
"Takvom se doista pokazuje", rekla je Erendis. "Nije još stradala
od mraza, Aldarione. Jao! Kako da te otpustim, kad te opet ovakva
vidim, kad mi se vraćaš krasan poput sunca nakon zime!"
"Nek onda proljeće i ljeto sada svanu!" rekao je.
"I nek se zima ne vrati", rekla je Erendis.
Tada je na radost Meneldura i Almarian svadba Kraljeva nasljed

nika bila dogovorena za iduće proljeće; a tako se i zbilo. Osamsto
sedamdesete godine Drugog doba Aldarion i Erendis vjenčali su se
u Armenelosu, i u svakoj se kući sviralo, i na svim je ulicama muško
i žensko pjevalo. A nakon toga Kraljev nasljednik i njegova nevjesta
objahali su bez hitnje cijeli Otok i prvog dana ljeta stigli u Andúnië.
gdje im je konačni pir priredio tamošnji princ Valandil; ondje se
okupio sav narod Zapadine, iz ljubavi prema Erendis i ponosa što
jedna kraljica Númenora potječe odande.
Jutro uoči slavlja Aldarion je stao na prozor svoje ložnice s pogle
dom na Zapad-preko-mora. "Gle, Erendis!" doviknuo joj je. "Eno.
jedna lađa hita u luku; a nije to brod iz Númenora, već jedan na
kakva ni ti ni ja nikad kročiti nećemo, čak ni kad bismo to htjeli."
Pogledala je tada i Erendis, i ugledala visoku bijelu lađu, oko koje

se svuda na suncu jate bijele ptice; a jedra joj srebrno trepere dok s
pjenom na kljunu jezdi prema pristaništu. Tako su Eldari počastili
Erendisino vjenčanje, iz ljubavi prema narodu Zapadine, s kojim
19
su najbliže prijateljevali. Lađa im je bila krcata cvijećem za ures
20
slavlja, a kad je stigla večer, svi su uzvanici nosili vijence od elanom
i slatkog lissuina čiji miris srcu donosi spokoj. Doveli su i glazbenike,
pjevače koji su se spominjali pjesama vilenjaka i ljudi iz davnih dana
Nargothronda i Gondolina; a mnogi Eldari, plemeniti i krasni, sjedili
su za trpezom među ljudima. Ali kad su žitelji Andúnië pogledali
te blažene svečare, kazali su da nijedan nije krasniji od Erendis; i
19 U Zapadini i u mjestu Andúnië vilin-jezikom [sindarinskim] govorili su i plemeniti i

pučani. Na tom je jeziku odgojena Erendis; ali Aldarion je govorio númenórejskim
jezikom, iako je kao i svi plemeniti ljudi Númenora znao i jezik Belerianda. [Piščeva
bilješka]. - Drugdje, u jednoj bilješci o jezicima u Númenoru, stoji da je opća uporaba
sindarinskog na sjeverozapadu Otoka potjecala odatle što su te dijelove uglavnom na
selili ljudi "bëorovskog" podrijetla; a Beorov narod u Beleriandu je rano napustio svoj
govor i prihvatio sindarinski. (U Silmarillionu se to ne spominje, iako ondje stoji (str.
160) da u Dor-lóminu u Fingolftnovo doba Hadorov narod nije zaboravio svoj govor,
"te se iz njega razvio zajednički jezik Númenora".) U drugim područjima Númenora
materinji jezik naroda bio je adûnaički, iako su u izvjesnoj mjeri gotovo svi znali sin
darinski; u kraljevskoj kući, kao i u većini plemenitih ili učenih kuća, sindarinski je
obično bio materinji jezik, sve do nakon vremena Tar-Atanamira. (Na kasnijem mjestu
u ovoj pripovijesti (str. 227) stoji da je Aldarionu zapravo bio draži númenórejski govor;
može biti da je u tome predstavljao iznimku.) Ova bilješka dalje navodi da iako je
sindarinski obično u dugoj uporabi među smrtnim ljudima postajao raznorodan i dijelio
se na narječja, u Númenoru je taj proces najvećim dijelom bio obuzdan, barem među
plemenitima i učenima, zbog doticaja s Eldarima s Eressëe i iz Lindona. Kvenijski se u
Númenoru nije govorio. Znali su ga samo učeni, uz obitelji uzvišena podrijetla, gdje se
naučavao u ranoj mladosti. Rabio se u službenim poveljama predviđenim za pohranu,
poput Zakona, te u Popisu i Godišnjacima Kraljeva (usporedi Akallabêth, str. 292:
"U Popisu kraljeva bilo je ipak zapisano ime Herunúmen na jeziku Plemenitih vilenja-
ka"), a često i u zakučastijim djelima iz predaje. Također se uvelike rabio za nazivlje:
službena imena svih mjestâ, područjâ i toponima na Otoku bila su u kvenijskom obliku
(iako su obično imala i mjesne nazive, uglavnom istoznačne, na sindarinskom ili na
adûnaičkom). Osobna, a napose službena i javna imena svih članova kraljevske kuće,
te cijele Elrosove loze, davala su se u kvenijskom obliku.
Iz spominjanja ove problematike u Gospodaru prstenova. Dodatak F, I (odjeljak
"O ljudima"), stječe se donekle drugačiji dojam o mjestu sindarinskoga među jezicima
Númenora: "Dúnedaini su jedini od svih ljudskih rasa znali i govorili i jedan vilenjački
jezik, jer su im praoci bili naučili sindarinski i prenijeli to znanje na svoju djecu kao
pučku predaju, koja se s godinama nije mnogo mijenjala."
20 Elanor je bio zlaćan cvjetić zvjezdasta oblika; također je rastao na humku Cerin Amrothu
u Lothlórienu (Prstenova družina II 6). Sam Gamgee njegovo je ime, na Frodov prijed
log, nadjenuo svojoj kćeri (Povratak kralja VI 9).
kazali su još da su joj oči bistre poput očiju Morwen Eledhwen iz

davnine,21 ili čak poput onih iz Avallónë.
I mnoge su darove donijeli Eldari. Aldarion je od njih dobio mla
dicu drveta snježnobijele kore i uspravna stabla, snažnu i podatnu
kao da je čelična; ali nije još bilo olistalo. "Zahvaljujem vam", rekao
je Aldarion vilenjacima. "Drvo takova stabla bez sumnje je doista
dragocjeno."
"Možda; nije nam znano", rekli su mu. "Nijedno nikada ne po-
sjekosmo. Ljeti mu raste prohladno lišće, a zimi cvate. Zbog toga
je nama vrijedno."
Erendis je od njih dobila par ptica, siva perja i zlatnih kljunova i
nožica. Pjevale su milo jedna drugoj mnoge napjeve što se nijednom
nisu ponavljali u dugom cvrkutu pjesme; ali kada bi ih se razdvojilo,
smjesta bi odletjele da budu zajedno, i nisu htjele pjevati dok su
same.
"Kako da ih držim?" upitala ih je Erendis.
"Pusti ih da lete i budu slobodne", odgovorili su joj Eldari. "Jer
kazasmo im tvoje ime; ostat će uza te ma gdje se nastanila. Ostaju
zajedno do kraja života, koji im dugo traje. Možda će mnoge takove
pjevati u vrtovima tvoje djece."
Te noći se Erendis probudila, a kroz prozorsku rešetku dopirao je

miomiris; ali noć je bila vedra, jer pun je mjesec zapadao. Erendis je
tada ustala iz postelje i pogledala van, i vidjela gdje cijela zemlja u
srebru spava; ali one dvije ptice sjedile su jedna do druge na njezinoj
prozorskoj dasci.
Kad je piru došao kraj, Aldarion i Erendis na neko su vrijeme otišli

u njezin dom; a ptice su joj i ondje sletjele na prozorsku dasku.
Kad je napokon došlo vrijeme da se oproste s Beregarom i Núneth.
odjahali su natrag u Armenelos; jer Kraljeva je želja bila da se njegov
Nasljednik ondje nastani, pa je sred jednog perivoja za njih bila
pripremljena kuća. Ondje su zasadili vilin-drvo, a vilin-ptice pjevale
su mu u krošnji.
21 Vidi bilješku 10, prije, za navod Erendisina podrijetla od Bereth, sestre Morwenina oca
Baragunda.
* * *
Nakon dvije godine Erendis je zatrudnjela, te dogodine u proljeće

Aldarionu rodila kćer. Već od rođenja bila je krasotica, a rastom
je postajala sve ljepša: najljepša koja se rodila, kako kazuju stare
pripovijesti, u cijeloj lozi Elrosovoj, sve do Ar-Zimraphel, posljednje.
Kad je došlo vrijeme da joj nadjenu prvo ime, prozvali su je Ancali-
më. Erendis se u srcu obradovala, jer mislila je ovako: "Aldarion će
sada zacijelo poželjeti sina, da mu bude nasljednik; pa će se još dugo
zadržati uza me." Jer još se potajice plašila Mora i snage kojom ono
privlači njegovo srce; a premda je to nastojala prikriti, te je bila voljna
s njime razgovarati o njegovim starim plovidbama, te o njegovim
nadama i naumima, s ljubomorom ga je gledala kad bi odlazio u
svoj brod-kuću ili kad bi mnogo vremena provodio s Moreplovcima.
Jedanput ju je Aldarion pozvao da dođe na Eämbar, ali kako joj je
smjesta opazio u očima da nije posve voljna, više je nikad nije pozvao.
Nije bezrazložan bio Erendisin strah. Kad je Aldarion bio na kopnu
već pet godina, opet se posvetio poslovima Glavnog šumara, te je
često danima izbivao iz kuće. Sad je u Númenoru doista bilo dovoljno
građe (i to ponajprije zahvaljujući njegovoj razboritosti); no kako je
sad i stanovništvo bilo brojnije, postojala je stalna potreba za drve-
tom za gradnju i za izradu još mnogočega pride. Jer u tim drevnim
danima, iako su mnogi bili vrlo vični klesarstvu i kovinarstvu (budući
da su Edaini u davnini štošta naučili od Noldora), Númenórejci su
voljeli stvari izrađene od drva, bilo za svakodnevnu uporebu, bilo
zbog ljepote rezbarija. U to je vrijeme Aldarion opet stao ozbiljno
mariti za budućnost, sadeći mladice svugdje gdje se sjeklo, te po-
šumljavajući one krajeve gdje je još bilo mjesta, slobodnu zemlju
prikladnu za raznovrsno drveće. Tada je postao najšire znan pod
imenom Aldarion, kako ga se pamti među onima koji su držali žezlo
u Númenoru. No još su mnogi uz Erendis držali kako on drveće samo
po sebi ne ljubi naročito, već se prije skrbi za njega jer predstavlja
građu što će poslužiti njegovim naumima.
Nije mnogo drugačije bilo ni s Morem. Jer kako je Núneth još

davno bila rekla Erendis: "Brodove on možda ljubi, kćeri, jer njih
sazdaše ljudski umovi i ruke; ali rekla bih da mu srce ne izgara
ovako ni zbog vjetrova ni zbog pučina, pa ni zbog pogleda na ne
znane zemlje, već zbog nekog žara što mu je u duhu ili zbog nekog
sna što ga progoni." A može biti da nije bila daleko od istine; jer
Aldarion je bio dalekovidan, pa je računao s danima kad će narodu
ustrebati više prostora i bogatstva; sve i ako mu to nije bilo posve
jasno, sanjao je o slavi Númenora i moći njegovih kraljeva, te tražio
uporišta iz kojih bi oni mogli prijeći u šire posjede. Tako se zbilo da
se od šumarstva ubrzo opet okrenuo brodogradnji, a u svijesti mu
se pojavio prizor broda moćna poput kule, visokih jarbola i silnih
jedara sličnih oblacima, na koji stane ljudi i zaliha dovoljno za čitav
grad. Zatim su u brodogradilištima Rómenne pile i čekići prionuli
na posao, te se među mnogim manjim plovilima stalo uobličavati
silno rebrasto korito; ljudi ga gledaše u čudu. Turuphanto, Drveni
kit, prozvali su ga, ali to mu nije bilo pravo ime.
Erendis je za sve to saznala, iako joj Aldarion nikad to nije spo
minjao, te ju je prožeo nespokoj. Stoga mu je jednog dana rekla:
"Kakva li je to silna obuzetost brodovljem, Kneže luka? Ta zar ga
nemamo već dovoljno? Koliko je samo krasnih stabala ove godine
moralo pasti u naponu snage?" Rekla mu je to blagim glasom, uz
osmijeh.
"Čovjek mora imati posla na kopnu," odgovorio joj je, "sve i ako
ima ženu krasoticu. Drveće raste i drveće pada. Sadim više nego što
se siječe." I on je to njoj kazao blago, ali nije ju pogledao u lice; i
više to nisu spominjali.
Ali kad je Ancalimë bilo skoro četiri godine, Aldarion je napokon
otvoreno kazao Erendis da želi opet otploviti s Númenora. Ona je to
odšutjela, jer nije joj rekao ništa što otprije ne bi znala; riječi bi joj
bile uzaludne. Odugovlačio je do Ancalimina rođendana, i toga joj se
dana naročito posvetio. Smijala se i veselila, iako se ostali u toj kući
nisu; a kad je pošla leći, ocu je rekla: "Kamo ćeš me odvesti kada
dođe ljeto, tatanya? Baš bih htjela vidjeti onu bijelu kuću u ovčjem
kraju o kojoj mamil priča." Aldarion joj nije odgovorio; sutradan
je otišao od kuće i danima se nije vraćao. Došao je kada je sve bilo
spremno, da se oprosti od Erendis. Njoj su tada i protiv volje suze
navrle na oči. Ražalostile su ga, no i rasrdile, jer bio je čvrsta nauma.
te je stegnuo srce. "Hajde, Erendis!" rekao joj je. "Osam godina
ostadoh. Ne možeš dovijeka mekim okovima sputavati Kraljeva sina
u kojem teče krv Tuora i Eärendila! A nije da idem u smrt. Uskoro
ću se vratiti."
"Uskoro?" rekla je. "Ali godine su neumoljive, a ti ih nećeš vratiti

sa sobom. A moje su kraće od tvojih. Mladost mi je na izmaku; a
gdje su mi djeca i gdje je tebi nasljednik? Odskora mi je postelja
22
predugo i prečesto hladna."
"Često mi se odskora čini da ti je tako draže", rekao joj je Al-
darion. "Ali ne ljutimo se, sve i ako se ne slažemo. Pogledaj svoj
odraz, Erendis. Ljepotica si, na kojoj još ni traga vremešnosti nema.
Možeš još podariti vremena mojoj dubokoj potrebi. Dvije godine!
Ta samo dvije godine tražim!"
Ali Erendis mu je odgovorila: "Radije reci: 'Dvije godine uzimam,
pristala ti ili ne.' Onda uzmi dvije godine! Ali ne više. Kraljevu sinu
u kojem teče krv Tuora i Eärendila valjalo bi biti i čovjekom od
riječi."
Sutradan ujutro Aldarion je otišao u žurbi. Podigao je Ancalimë u
naručje i poljubio je; ali iako ga je zagrlila, brzo ju je spustio na pod
i odjahao. Uskoro potom iz Rómenne je odjedrio onaj veliki brod.
Nazvao ga je Hirilondë, Nalaznik luka; ali iz Númenora je otišao bez
Tar-Meneldurova blagoslova; Erendis pak nije došla u pristanište
da zatakne zelenu Granu povratka, a nije ju ni poslala. Aldarion je
mrka i zamišljena lica stajao na pramcu Hirilondëa, na koji je žena
njegova kapetana postavila veliku granu oiolairëa; ali nije pogledao
iza sebe sve dok Meneltarma nije bila već daleko u sumraku.
Cijeli je taj dan Erendis prosjedila sama u svojoj odaji, tugujući;
ali dublje u srcu ćutjela je novu bol hladne ljutnje, a ljubav prema
Aldarionu bila je u njoj do srži pozlijeđena. Zamrzila je More; a više
nije htjela vidjeti čak ni drveće, koje je nekoć ljubila, jer podsjećalo
ju je na jarbole velebna brodovlja. Stoga je nedugo potom napustila
Armenelos i otišla u Emerië na sredini Otoka, kuda je vjetar u svako
doba, izbliza i izdaleka, pronosio blejanje ovaca. "Ušima mi je slađe
od kričanja galebova", rekla je kad je stala na vrata svoje bijele kuće,
koju joj je Kralj podario; stajala je na obronku, okrenuta prema
zapadu, okružena prostranim travnjacima što su se bez zidova i
živica stapali s pašnjacima. Onamo je odvela Ancalimë, i jedna su
22 Navodi se da su Númenórejci, poput Eldara, izbjegavali rađati djecu kad bi predvidjeli

mogućnost da dođe do bilo kakvog razdvajanja muža i žene između djetetova začeća i u
najmanju ruku njegova rana djetinjstva. Aldarion je ostao kod kuće vrlo kratko vrijeme
nakon rođenja svoje kćeri, ako se mjeri númenórejskim pojmom doličnosti.
drugoj bile jedino društvo. Jer Erendis je u svojem kućanstvu htjela

imati samo poslugu, i to isključivo žensku; i uvijek je težila oblikovati
kćer po vlastitoj ćudi i hraniti je vlastitom gorčinom prema muškom
rodu. Doista, Ancalimë je rijetko uopće viđala muškarce, jer Erendis
nije držala svitu, a onih nekoliko poslužitelja i pastira s gazdinstva
stanovali su podalje. Drugi muškarci onamo nisu dolazili, izuzev po
kojeg rijetkog Kraljeva glasnika; a taj bi brzo odjahao, jer muškima
se činilo da u toj kući vlada studen što ih tjera na bijeg, a dok su bili
ondje, osjećali su se primoranima govoriti ispod glasa.
Jednog se jutra, uskoro nakon dolaska u Emerië, Erendis probu
dila uz poj ptica, te na dasci svojega prozora zatekla one vilin-ptice
što su dugo boravile u njezinu vrtu u Armenelosu, ali koje je odande
zaboravila ponijeti. "Ludice slatke, odletite!" kazala im je. "Nema
ovdje mjesta za radost kakva je vaša."
Nato su umuknule i prhnule preko krošanja; triput su obletjele
krovove, a zatim se izgubile prema zapadu. Te su večeri sletjele
na prozor one odaje u kući Erendisina oca u kojoj je na povratku
s pira u Andúnië ona dijelila postelju s Aldarionom; i ondje su ih
sutradan ujutro zatekli Núneth i Beregar. Ali kad je Núneth prema
njima ispružila ruke, poletjele su ravno uvis i utekle, a ona ih je
promatrala sve dok nisu postale puke točkice spram sunca, što hitaju
prema moru, natrag u zemlju iz koje su došle.
"Opet je otišao, dakle, i ostavio je", kazala je Núneth.
"Zašto nam to onda nije javila?" rekao je Beregar. "Ili, zašto se
barem nije vratila domu?"
"Nego što da nam je javila", rekla je Núneth. "Jer otpustila je
vilin-ptice, što je hudo djelo. Neće to izaći na dobro. Zašto, zašto,
kćeri moja? Ta nije valjda da nisi znala s čime ti se valja nositi? Ali
ostavi je na miru, Beregare, ma gdje bila. Ovo više nije njezin dom i
ovdje ona neće prizdraviti. Vratit će se već on. A tad neka joj Valari
pošalju mudrost - ili prijetvornost, barem!"
Kad je stigla druga godina nakon Aldarionova isplovljavanja, po

Kraljevoj je želji Erendis naložila da se kuća u Armenelosu uresi
i priredi; ali sâma se nije pripremila za njegov povratak. Kralju je
poslala ovakav odgovor: "Doći ću ako me pozovete, atar aranya. Mu
je li mi sada dužnost pohitati? Neće li biti dovoljno vremena nakon
Što se njegovo jedro ukaže na Istoku?" A u sebi je kazala: 'Zar to

Kralj želi da čekam na molovima poput mornarske cure? Kad bih
bar to bila, ali više nisam. Sita sam se naigrala te uloge.'
Ali ta je godina prošla a da se jedro nije ukazalo; stigla je i slje
deća godina, te istekla do jeseni. Tada je Erendis postala tvrda i
mučaljiva. Naložila je da se kuća u Armenelosu zatvori, te više nije
putovala na više od nekoliko sati od svoje kuće u kraju Emerië.
Svu ljubav koju je u sebi imala poklanjala je kćeri, od koje se nije
odvajala, i nije dopuštala Ancalimë da se rastaje od nje čak ni da
bi otišla u posjet Núneth i svojoj rodbini u Zapadini. Ancalimë je
sve svoje obrazovanje stjecala od majke; dobro je naučila čitati i
pisati, i razgovarati na vilin-jeziku s Erendis, narječjem koje su rabili
plemeniti ljudi Númenora. Jer u Zapadini se on svakodnevno rabio
u kućama poput Beregarove, a Erendis se rijetko kad služila núme-
nórejskim jezikom, koji je Aldarionu bio miliji. Mnogo je Ancalimë
naučila i o Númenoru i o davnini iz onih knjiga i svitaka u kući
koje je mogla razumjeti; a i drugovrsne je predaje o narodu i zemlji
tu i tamo čula od žena iz kućanstva, iako Erendis za to nije znala.
Ali žene su djetetu sustezljivo pričale, strahujući od gospodarice;
i malo je bilo smijeha za Ancalimë u bijeloj kući u kraju Emerië.
Bila je mukla i lišena glazbe, kao da je tu netko netom umro; jer u
tim je vremenima u Númenoru sviranje bilo muška zadaća, pa je
jedina glazba koju je Ancalimë u djetinjstvu čula bila pjesma žena
pri radu, na otvorenom i podalje od ušiju Bijele gospe iz Emerië. Ali
Ancalimë je sad bilo sedam godina, te je kad god bi smjela izlazila
iz kuće i odlazila na široko humlje, gdje je mogla slobodno trčati;
a katkad bi išla s nekom pastiricom, skrbila se za ovce i jela pod
vedrim nebom.
Jednoga dana u ljeto te godine mlad je dječak, ali stariji od nje, po
slom došao u kuću iz udaljena gazdinstva; a Ancalimë ga je zatekla
gdje žvače kruh i pije mlijeko u stajskom dvorištu iza kuće. Pogledao
ju je bez uniznosti, te nastavio piti. Zatim je odložio vrč.
"Zuri kad već moraš, okata!" rekao je. "Naočito si ti meni čeljade,
ali žgoljavo. Bi li štogod pojela?" Izvadio je štrucu iz torbe.
"Bježi, Îbale!" viknula je jedna starica, na izlasku s muže. "I pro-

tegni te duge noge, da do kuće ne zaboraviš poruku koju sam ti za
mater dala!"
"Kome treba pas čuvar uz vas živu, majko Zamîn!" dobacio joj
je dječak, te uz graktaj i ciktaj preskočio dvorišna vrata i klisnuo niz
brdo. Zamîn je bila stara seljanka, pričljiva i prilično svojeglava, čak
i pred Bijelom gospom.
"Kakav li je to bučan stvor bio?" upitala je Ancalimë.
"Dječak," rekla je Zamîn, "ako znaš što je to. Ali odakle bi? Oni
ti upadaju i jedu, uglavnom. Ovaj svagda nešto jede - ali ne zaludu.
Krasna će si momka njegov otac zateći kada se vrati; ali ne bude li
to uskoro, teško da će ga prepoznati. A to bi se i za druge moglo
kazati."
"Ima li onda i taj dječak oca?" upitala je Ancalimë.
"Nego kako", rekla je Zamîn. "Ulbara, koji kao pastir služi ve
likome vladaru dolje na jugu: vladarom-ovčarom ga zovemo, toga
Kraljeva rođaka."
"Ta zašto onda dječakov otac nije kod kuće?"
"Zašto, hérinkë" rekla je Zamîn, "zato što je čuo za one More
plovce, pa se s njima spetljao i otputovao s tvojim ocem, knezom
Aldarionom: ali Valari bi znali kamo, ili zašto."
Te je večeri Ancalimë odjednom rekla majci: "Je li moj otac znan
i kao knez Aldarion?"
"Bio je", rekla joj je Erendis. "Ali zašto pitaš?" Glas joj je bio
prigušen i hladan, ali u sebi se začudila i zabrinula; jer dotad se
Aldarion između njih ni riječju još nije spomenuo.
Ancalimë joj nije odgovorila na pitanje. "Kad će se vratiti?"
rekla je.
"Ne pitaj me to!" rekla je Erendis. "Ne znam. Nikad, možda. Ali
ne razbijaj si glavu time; jer majku imaš, a ona neće uteći, dokle
god je voliš."
Ancalimë oca više nije spomenula.
Dani su prolazili, donijevši još jednu godinu, pa još jednu; toga
je proljeća Ancalimë navršila devet godina. Janjad se rađala i rasla:
striža je stizala i prolazila; vruće je ljeto pržilo travu. Jesen je svrnula
na kišu. Tada se s istoka Hirilondë vratio na oblačnu vjetru preko

sinjih mora, donijevši Aldariona u Rómennu; a vijest je poslana u
Emerië, ali Erendis ju nije nikom spomenula. Nitko nije dočekao
Aldariona na molu. Kroz kišu je odjahao u Armenelos; a kuću je
zatekao zatvorenu. To ga je duboko osupnulo, ali nikoga nije htio
pitati za novosti; prvo je htio do Kralja, jer je smatrao da mu štošta
treba reći.
Nije dobio topliji doček nego što ga je očekivao; a Meneldur se
prema njemu ponio kao Kralj prema kapetanu čije je ponašanje
sporno. "Dugo te nema", hladno mu je rekao. "Već je više od tri
godine prošlo od vremena koje si sâm odredio za svoj povratak."
"Jao!" rekao je Aldarion. "Čak je i mene zamorilo more, i srce
mi već dugo ište na zapad. Ali zadržao sam se protiv želje svojeg
srca: štošta valja učiniti. A sve ide naopako dok me nema."
"Ne sumnjam", rekao je Meneldur. "Otkrit ćeš da to vrijedi i
ovdje, u vlastitoj ti zemlji, bojim se."
"To se nadam ispraviti", rekao je Aldarion. "Ali svijet se opet
mijenja. Vani je već skoro tisuću godina prošlo otkako su Gospodari
Zapada poslali svoju silu na Angband; a ti su dani zaboravljeni, ili
obavijeni mutnim predanjima među ljudima u Međuzemlju. Opet su
zabrinuti, a strah im je za petama. Itekako bih se htio posavjetovati
s vama, ispripovjediti vam o svojim djelima, i o svojim stavovima
glede onoga što bi valjalo učiniti."
"Tako će i biti", rekao je Meneldur. "Dapače, manje i ne očeku
jem. Ali ima i drugih pitanja, koja smatram neodložnijima. 'Neka
kralj prvo vlastitom kućom dobro vlada, a tek onda nek ispravlja
druge', kazuje se. Za svakoga to vrijedi. Dat ću ti sada savjet, Menel-
durov sine. I ti imaš svoj život. Polovicu sebe oduvijek si zapuštao.
Tebi sada kažem: svome domu pođi!"
Aldarion se odjednom ukočio, stroga izraza lica. "Ako znate,
recite mi", rekao je. "Gdje je moj dom?"
"Ondje gdje ti je žena", rekao je Meneldur. "Prekršio si danu joj
riječ, iz nužde ili ne. Ona sada stanuje u kraju Emerië, u vlastitoj
kući, daleko od mora. Onamo ti valja smjesta poći."
"Da me dočekala barem poruka kamo da pođem, otišao bih k
njoj ravno iz luke", rekao je Aldarion. "Ali sada bar ne moram
pitati strance za novosti." Okrenuo se na to da pođe, ali je zastao i

rekao: "Kapetan Aldarion zaboravio je nešto što pripada njegovoj
drugoj polovici, a to pak u svojoj zabludjelosti također drži hitnim.
U njega je pismo koje mu je bilo povjereno da ga preda Kralju u
Armenelosu." Zatim ga je uručio Menelduru, poklonio se i napustio
odaju; i već je za sat vremena zajahao konja i krenuo na put, premda
je padala noć. Sa sobom je poveo tek dva sudruga, iz posade svojega
broda: Hendercha iz Zapadine, te Ulbara, koji je bio rodom iz kraja
Emerië.
Oštrim su tempom stigli u Emerië sutradan u sumrak, a i ljudi i
konji bili su umorni. Hladna i bijela izgledala je kuća na brijegu u
posljednjem odbljesku sunca pod oblacima. Puhnuo je poziv u rog
čim ju je izdaleka ugledao.
Kad je skočio s konja, u vanjskom je dvorištu ugledao Erendis:
odjevena u bijelo stajala je na stubama što su vodile među stupove
pred ulazom. Držala se uspravno, ali kad joj se približio, opazio je
da je bijela i da joj se oči cakle.
"Kasno stižete, gospodaru", rekla je. "Davno sam vas već prestala
iščekivati. Bojim se da sada za vas nema onakva dočeka kakav sam
bila priredila kad vam je bilo vrijeme."
"Pomorce nije teško zadovoljiti", rekao je.
"Drago mi je to čuti", rekla je; zatim se okrenula i vratila u kuću,
ostavivši ga. Zatim su se pojavile dvije žene, kao i jedna baba koja je
krenula niza stube. Dok je Aldarion ulazio, rekla je njegovim ljudima
punim glasom, tako da je on čuje: "Nema za vas ovdje smještaja.
Siđite do zaselka na dnu brda!"
"Ne, Zamîn", rekao je Ulbar. "Ja ne ostajem. Idem kući, s dopu
štenjem kneza Aldariona. Je li ondje sve kako treba?"
"Koliko je to moguće", rekla mu je. "Sin ti se projeo da ga pre
poznati nećeš. Ali idi, pa sâm nalazi odgovore! Bit će ti ondje toplije
no tvome Kapetanu."
Erendis mu se nije pridružila za trpezom pri kasnom večernjem

objedu, gdje su Aldariona služile žene iz odijeljene prostorije. Ali,
prije nego što je pojeo do kraja, ušla je i pred ženama mu kazala:
"Zacijelo ste umorni, gospodaru, nakon takve žurbe. Gostinska je
soba pripremljena za vas, kad budete voljni. Moje će vas žene po
služiti. Ako vam je hladno, zatražite da se naloži."
Aldarion joj nije odgovorio. Rano je otišao u spavaću odaju, a
kako je sada bio doista umoran, sručio se na postelju i ubrzo u tvrdu
snu zaboravio sjene Međuzemlja i Númenora. Ali s prvim se pijetlom
probudio silno uzrujan i ljutit. Smjesta je ustao i nakanio se nečujno
udaljiti iz kuće: pronaći će svojeg čovjeka Hendercha i konje, te
odjahati rođaku Hallatanu, vladaru-ovčaru iz Hyarastornija. Kasnije
će pozvati Erendis da mu dovede kćer u Armenelos i s njom više
neće imati posla na njezinu tlu. Ali kad je došao do ulaza, pojavila
se Erendis. Te noći nije ni legla, a sad je stala pred njega na prag.
"Odlazite u većoj žurbi nego što ste došli, gospodaru", rekla je.
"Nadam se da vam (kao pomorcu) ova ženska kuća nije već postala
nesnosna, kad ovako odlazite neobavljena posla. Doista, kojim ste
to poslom došli ovamo? Smijem li saznati o čemu se radi prije nego
što otiđete?"
"U Armenelosu čuh da mi je žena ovdje, te da mi je ovamo pre
selila kćer", odgovorio je. "Što se žene tiče, čini se da se varam, ali
zar ja kćeri nemam?"
"Imali ste, prije nekoliko godina", rekla je. "Ali moja kći još nije
ustala."
"Neka onda ustane, a ja ću za to vrijeme otići po konja", rekao
je Aldarion.
Erendis je kanila spriječiti da se Ancalimë tom prilikom susretne s

njim; ali strahovala je da ne ode dotle da izgubi Kraljevu naklonost,
23
a Vijeće je pak već odavno iskazalo nezadovoljstvo odgojem djeteta
23 U jednoj bilješci o "Vijeću Žezla" u ovom razdoblju povijesti Númenora navodi se kako
to Vijeće nije imalo ovlasti da upravlja Kraljem, izuzev savjetima; a takve ovlasti još se
nisu ni poželjele, niti se sanjalo kako bi mogle biti potrebne. Vijeće je bilo sastavljeno
od članova iz svakog predjela Númenora; ali Kraljev nasljednik je nakon proglašenja
također bio njegov član, da može naučiti o vladanju zemljom, a bilo je i članova koje je
kralj mogao pozvati, ili zatražiti da se izaberu, ako imaju posebna znanja o pitanjima
o kojima se u pojedinom trenutku raspravlja. U to su vrijeme samo dva člana Vijeća
(uz Aldariona) bila iz Elrosove loze: Valandil iz Andúnië za Andustar, te Hallatan iz
Hyarastornija za Mittalmar; ali svoje mjesto nisu dugovali ni podrijetlu ni bogatstvu,
već općem ugledu i ljubavi koje su stekli u svojim zemljama. (U Akallabêthu se [na str.
268] kaže da je princ Andúnië bio "uvijek među vrhovnim savjetodavcima Žezla".)
na selu. I tako, kad se Aldarion vratio s Henderchom, Ancalimë je

stajala na pragu pokraj majke. Držala se uspravno i kruto poput
majke, i nije mu uputila pristojna pozdrava kad je sjahao i stubama
pošao prema njoj. "Tko si ti?" rekla je. "I zašto tražiš da se budim
tako rano, čak i prije ranoranilica u kući?"
Aldarion ju je promotrio čvrstim pogledom, a premda mu je lice
bilo strogo, u sebi se osmjehnuo: jer pred sobom je vidio vlastito,
prije negoli Erendisino dijete, uza sav njezin odgoj.
"Jednoć si me poznavala, gospo Ancalimë," rekao je, "ali nije
bitno. Danas sam tek glasnik iz Armenelosa, koji te podsjeća da si
kći Kraljeva nasljednika; a (kako sada vidim) i sama ćeš biti njegova
Nasljednica kada za to dođe vrijeme. Nećeš dovijeka stanovati ovdje.
Ali vrati se sada u postelju, gospo, dok se sluškinja ne probudi, ako
si voljna. Ja žurim Kralju. Sretan ti ostanak!" Poljubio je Ancalimë u
ruku i sišao stubama; zatim je zajahao konja i otišao, mahnuvši joj.
Erendis ga je sama s prozora promatrala gdje jaše nizbrdo, te
zapazila da je udario prema Hyarastorniju, a ne prema Armenelo-
su. Zatim se rasplakala, od tuge, ali još i više od bijesa. Čekala je
barem neki znak kajanja, ne bi li mu mogla nakon prijekora udijeliti
oprost, zatraži li ga on; ali prema njoj je postupio kao da je ona tu
kriva, a pred njezinom se kćeri ponašao kao da nje nema. Prekasno
se prisjetila što joj je Núneth još davno prije kazala, i sad joj se
Aldarion učinio kao nešto krupno i neukrotivo, gonjeno vatrenom
voljom, još pogibeljnijom kad je hladna. Ustala je i okrenula se od
prozora, misli punih nanesenih joj nepravdi. "Pogibeljan!" kazala
je. "Tvrdo sam ja gvožđe, i teško me se slama. Otkrit će on to, sve
i da je kralj Númenora."
Aldarion je odjahao ka Hyarastorniju, prema kući svojeg bratića

Hallatana; jer kanio je ondje neko vrijeme otpočinuti i porazmisliti.
Kad se približio, začuo je zvuk glazbe i zatekao pastire u proslavi
Ulbarova povratka kući, uz mnogo čudesnih priča i obilje darova;
a Ulbarova je žena plesala s njime uz svirku svirala, s vijencem na
glavi. Isprva ga nitko nije zapazio, pa ih je samo gledao s konja sa
smiješkom na licu; ali tada je Ulbar odjednom poviknuo: "Veliki
kapetan!" a sin mu je Îbal dotrčao do Aldarionova stremena. "Kneže
kapetane!" rekao mu je harno.
"Što je? U žurbi sam", odvratio mu je Aldarion; jer sad mu se

ćud izmijenila, i bio je ljutit i ogorčen.
"Samo bih pitao", rekao je dječak, "koliko star čovjek mora biti
da bi smio otići na brod, pa preko mora, kao moj otac?"
"Star poput brda, i bez druge nade u životu", rekao je Aldarion.
"Ili nek ode kada mu se prohtije! Ali tvoja majka, Ulbarov sine;
neće li me ona pozdraviti?"
Kad mu je prišla Ulbarova žena, Aldarion ju je primio za ruku.
"Primaš li ovo oda me?" rekao je. "To je tek malen uzvrat za šest go
dina službe dobra čovjeka koju si mi dala." Zatim je iz telećaka pod
tunikom izvadio dragulj rumen poput plamena, na zlatnu obruču, te
joj ga stavio u ruku. "Stiže od Kralja vilenjaka", rekao je. "Ali složit
će se on da je u dobre ruke darovan, kad mu kažem." I Aldarion se
oprostio od tog naroda i odjahao, nemajući više želje da odsjedne u
onoj kući. Kad je Hallatan čuo za njegov neobičan dolazak i odlazak,
ostao je u čudu, sve dok do sela nisu stigle ostale vijesti.
Aldarion je prešao tek kratak put od Hyarastornija kad je zau
stavio konja i obratio se sudrugu Henderchu. "Kakav god da te
doček, prijatelju, čeka na zapadu, neću te zadržavati. Odjaši sad
kući s mojom zahvalom. Radije bih nastavio sam."
"Ne priliči se to, Kneže kapetane", rekao je Henderch.
"Ne priliči se", rekao je Aldarion. "Ali tako tomu jest. Sretan
put!"
Zatim je nastavio prema Armenelosu, i nikada više nije stupio
u Emerië.
Nakon što je Aldarion napustio odaju, Meneldur je pogledao pi

smo koje mu je sin predao, začuđen; jer opazio je da mu ga šalje
kralj Gil-galad iz Lindona. Bilo je zapečaćeno i urešeno njegovim
grbom bijelih zvijezda na modrom krugu.24 Na vanjskom je pregibu
pisalo:
24 Bilježi se da je Ereinion dobio ime Gil-galad, "Sjajna zvijezda", "zbog toga što su mu
kaciga i verižnjača, kao i štit prekriven srebrom i urešen grbom bijelih zvijezda, izdaleka
sjali poput zvijezde na suncu ili mjesečini, te su ih vilenjačke oči mogle vidjeti s velike
daljine ako bi stao na uzvisinu".
Uručeno u Mithlondu knezu Aldarionu, Kraljevu nasljedniku

iz Númenórë, da ga osobno preda Visokome kralju u Arme-
nelosu.
Zatim je Meneldur slomio pečat i pročitao:
Ereinion Gil-galad, Fingonov sin, Tar-Menelduru iz Eärendilove

loze, pozdrav: Valari vas čuvali i nek sjenka ne padne na Otok
Kraljeva.
Dugo vam već dugujem zahvalnost, jer toliko ste mi puta pos
lali svojeg sina Anardila Aldariona: najvećega Prijatelja vilenjaka
među ljudima u ovome vremenu, kako držim. Ovom vas prilikom
molim za oprost, ako ga predugo zadržah u svojoj službi; jer
silno su mi trebala znanja o ljudima i njihovim jezicima koja
jedino on posjeduje. Mnogim se pogibeljima usprkosio ne bi li
mi donio savjet. Moju će vam potrebu on razložiti; no on, ovako
mlad i pun nade, i ne sluti kolika je. Stoga pišem ovo samo za
oči kralja Númenórë.
Nova se sjenka diže na Istoku. Nije to tiranija zlih ljudi, kako
vaš sin vjeruje; to se jedan Morgothov sluga uzdiže, a zli se stvo
rovi opet bude. Iz godine u godinu biva sve jači, jer ljudi su ma
hom zreli za ono što kani. Nije dalek dan, sudim, kad će postati
odviše silan da mu se Eldari bez potpore odupru. Stoga mi u srcu
lakne svaki put kad ugledam visoku lađu Kraljeva ljudi. A sad
se usuđujem zatražiti vašu pomoć. Imate li ma koliku postrojbu
ljudi koje biste mogli odvojiti, ustupite mi je, kumim vas.
Sin će vam izložiti, ako želite, sve naše razloge. Ali, ukratko,
njegov je savjet (mudar kao i uvijek) da kada do napada dođe, u
što nema sumnje, uznastojimo zadržati Zapadne zemlje, gdje još
obitavaju Eldari, kao i ljudi vašega soja, čija srca još uvijek nisu
potamnjela. U najmanju nam ruku valja obraniti Eriador oko
dugih rijeka zapadno od gorja koje zovemo Hithaeglir: našega
glavnog bedema. Ali u toj gorskoj zidini stoje široka vrata, južno,
u zemlji Calenardhon; i kroz njih će prodor s Istoka nedvojbe
no stići. Već se opačina duž obale šulja onamo. Moglo bi ih se
obraniti i osujetiti napad, kad bismo držali barem neko čvrsto
uporište na bližoj obali.
To je knez Aldarion odavno zapazio. U Vinyalondëu, na ušću
rijeke Gwathló, već se dugo trudi podići takvu luku, sigurnu s
mora i kopna; ali silni mu radovi bijahu uzaludni. Vrlo je učen
u takovu znanju, jer mnogo je naučio od Círdana i potrebe vaših
moćnih lađa poznaje bolje nego itko drugi. Ali nikada u njega
. nije bilo dovoljno ljudi; Círdan pak ne može odvojiti svoje gra
ditelje i klesare.
Kralj će znati vlastite potrebe; ali sasluša li blagonaklono kne
za Aldariona, i podupre ga koliko već može, nada će u svijetu biti
to veća. Uspomene na Prvo doba mutne su i sve se u Međuzemlju
hladi. Nek drevno prijateljstvo Eldara i Dúnedainâ ne izblijedi
također.
Počujte! Mrak što se sprema prepun je mržnje prema nama,
ali vas ne mrzi ništa manje. Veliko more neće biti preširoko za
njegova krila, dopusti li mu se da naraste do pune snage.
Manwë vas čuvao pod Jednim, i dobar vam vjetar slao u jedra.
Meneldur je pustio da mu pergament padne u krilo. Teški oblaci

nošeni vjetrom s istoka rano su donijeli mrak, a visoke svijeće pokraj
njega kao da su se smanjile u tmini što je ispunila njegovu odaju.
"Nek me Eru pozove prije nego što takvo vrijeme dođe!" glasno
uzviknu. Zatim za se doda: 'Jao! što su zbog njegova ponosa i moje
hladnoće naši umovi već tako dugo razdvojeni. Ali sada će biti mud
ro prepustiti mu Žezlo i prije nego što sam prvotno kanio. Jer ove
su stvari izvan mojeg dosega.
Kad nam Valari dadoše Darovanu zemlju, ne imenovaše nas
svojim podvladarima: dano nam je kraljevanje nad Númenorom,
ne nad svijetom. Oni su Gospodari. Mi smo ovdje trebali odbaciti
mržnju i ratovanje; jer ratu je došao kraj i Morgoth je bio izbačen
s Arde. Tako sam držao, i tako su me učili.
No ako svijet ponovno tamni, to Gospodari moraju znati; a nisu
mi poslali znaka. Osim ako ovo nije taj znak. Što tada? Naši oci
bijahu nagrađeni za pomoć koju su pružili pri porazu Velike sjenke.
Zar da im sinovi stoje po strani, nađe li zlo novo žarište?
Preteške me dvojbe salijeću da bih vladao. Pripraviti se ili pustiti?
Pripraviti se za rat, koji se još tek sluti: usred mira učiti obrtnike
i ratare prolijevanju krvi i boju: stavljati željezo u ruke gramzivih
zapovjednika koji će žudjeti samo za osvajanjem i brojiti poginule
kao mjeru svoje slave? Hoće li takvi kazati Eruu: barem su među
njima bili neprijatelji tvoji? Ili prekrižiti ruke, dok prijatelji nepra
vedno ginu: pustiti da ljudi u slijepu miru žive, sve dok im dušmanin
na dveri ne dođe? A što će onda: golim se rukama oprijeti željezu i
zaludu izginuti, ili uteći, za sobom ostavljajući krikove žena? Hoće

li takvi kazati Eruu: barem krvi prolio nisam?
Kad oba puta u zlo odvesti mogu, vrijedi li uopće izbor? Nek Vala-
ri pod Eruom vladaju! Prepustit ću Žezlo Aldarionu. No i to je izbor,
jer dobro znadem kojim će putem on poći. Osim ako Erendis...'
Meneldurove se misli tad u nespokoju svrnuše na Erendis u kraju
Emerië. 'Ali ondje ima malo nade (ako se to nadom zvati dade). On
se neće poviti u tako ozbiljnoj stvari. Znadem što bi ona odabrala
- čak i kad bi slušala dovoljno dugo da shvati. Jer srce joj ne leti
dalje od Númenora, a o cijeni ni predodžbe nema. Kad bi je izbor
odveo u smrt za vlastita joj života, poginula bi hrabro. Ali što li će sa
životom učiniti, i s tuđim voljama? Sâmi Valari, baš kao i ja, moraju
pričekati da se to razvidi.'
Aldarion se vratio u Rómennu četvrtoga dana nakon povratka Hi-

rilondëa u luku. Bio je prljav od puta i umoran, i smjesta je otišao u
Eämbar, na kojemu se sada kanio nastaniti. Do tog su se vremena,
kako je s ogorčenjem otkrio, već mnogi zli jezici razvezali u Gradu.
Sutradan je okupio ljude u Rómenni i doveo ih u Armenelos. Ondje
je jednima naložio da posijeku sva stabla, osim jednoga, u njegovu
vrtu, i da ih odnesu u brodogradilišta; drugima je zapovjedio da
sravne njegovu kuću sa zemljom. Sačuvao je tek bijelo vilin-drvo;
a nakon što su drvosječe otišli, pogledao ga je gdje stoji samotno
sred pustoši i prvi put opazio da je samo po sebi lijepo. U svome
sporom vilenjačkom rastu stajalo je tek dvanaest stopa visoko, ravno,
vitko, mlađahno, sada propupalo zimskim cvjetovima na podignutim
granama uperenim u nebo. Podsjetilo ga je na kćer, te je rekao:
"I tebe ću zvati Ancalimë. Nek i ti i ona stojite tako u dugom životu,
neopterećeni vjetrom i voljom, i neokresani!"
Trećega dana nakon povratka iz kraja Emerië Aldarion je po
tražio Kralja. Tar-Meneldur je nepomično sjedio u stolici i čekao.
Kad je pogledao sina, uplašio se; jer Aldarion se promijenio: lice
mu je postalo sivo, hladno i neljubazno, poput mora kada mutan
oblak iznenada zastre sunce. Stao je pred oca i polako prozborio
prezrivim, prije nego ljutitim glasom.
"Kakvu ste ulogu u ovome igrali, to sâmi najbolje znate", rekao
mu je. "Ali Kralju valja imati na umu koliko čovjek može izdržati,
sve i ako mu jest podanik, pa čak i sin. Kanite li me okovati za

ovaj Otok, loše ste izabrali svoj lanac. Sada više nemam ni žene, ni
ljubavi prema ovoj zemlji. Otići ću s ovoga hudo začaranoga oto
ka sanjarija, gdje žene drsko tjeraju muškarce da pužu. Svoje ću
dane uložiti u neku svrhu, drugdje, gdje me ne preziru, već časno
dočekuju. Drugoga Nasljednika možda ćete naći, prikladnijega za
kućnog slugu. Od svojega nasljedstva tražim tek ovo: brod Hiri-
londë i onoliko ljudi koliko u njega stane. I kćer bih poveo, da je
starija; ali nju ću povjeriti mojoj majci. Ako niste postali djetinjasto
privrženi ovcama, nećete me u tom spriječiti i nećete dopustiti da
dijete zakržlja, odgojeno među nijemim ženama u hladnoj drskosti
i preziru prema svojem rodu. Ona je iz Elrosove loze, a vi drugog
potomka od sina nećete dobiti. Gotov sam. Od sada se posvećujem
isplativijim djelima."
Dotad je Meneldur strpljivo sjedio spuštena pogleda i nije davao
ni znaka od sebe. Ali sad je uzdahnuo i pogledao preda se. "Aldario-
ne, sine," tužno mu je rekao, "Kralj bi kazao da i ti iskazuješ hladnu
drskost i prezir prema svojemu rodu, te sâm druge osuđuješ a da ih
nisi saslušao; ali tvoj otac, koji te voli i zbog tebe tuguje, prijeći će
preko toga. Nije samo na meni krivnja što do sada nisam shvaćao
tvoje razloge. Ali što se tiče toga što si pretrpio (o čemu, jao! sad i
premnogi zbore): na meni krivnje nema. Erendis sam volio, a kako
nam srca u istom smjeru teže, smatrao sam da joj valja izdržati što
šta što je teško. Tvoji su mi razlozi sad postali jasni, iako bih, ako
si voljan čuti išta osim pohvala, kazao da te isprva vodilo i vlastito
zadovoljstvo. A može biti i da bi stvari drugačije krenule da si još
davno otvorenije prozborio."
"Kralj bi se u ovome možda i mogao potužiti," podviknuo je
Aldarion, u većoj jari, "ali ne tako kako zborite! Njoj sam se barem
povjeravao nadugo i često: hladnim ušima što ne shvaćaju. Tako bi
i neki deran mogao o penjanju po drveću pričati dadilji koju brine
samo drapanje odjeće i stizanje na objed! Volim je, inače me ne bi
bilo briga. Prošlost ću zadržati u srcu; budućnost je mrtva. Ne voli
ona ni mene, a ni bilo što drugo. Voli sebe s Númenorom u pozadini,
a mene kao krotka psa, koji bi kunjao uz ognjište sve dok se njoj
ne prohtije otići u šetnju vlastitim poljima. Ali kako su joj psi sada
odviše odbojni, uzet će Ancalimë da joj cvrkuće u kavezu. Ali, neću
više o tome. Imam li Kraljevo dopuštenje da odem? Ili mi on želi

štogod zapovjediti?"
"Kralj je", odgovorio mu je Tar-Meneldur, "o tim pitanjima do
bro promislio u danima nakon tvojeg dolaska u Armenelos, koji se
sada dugima čine. Pročitao je Gil-galadovo pismo, koje je iskreno i
vrlo ozbiljno. Jao! Na njegovu molbu i tvoje želje Kralj Númenora
mora odgovoriti niječno. Drugačije ne može postupiti, sukladno
svome shvaćanju pogibelji što leži u obje mogućnosti: pripremiti se
za rat, ili se ne pripremiti."
Aldarion je slegnuo ramenima i zakoraknuo da će poći. Ali Me-
neldur je podigao ruku, u znak zapovijedi da ga sasluša, te nastavio:
"Pa ipak, Kralj, premda sad već stotinu četrdeset dvije godine vlada
zemljom Númenor, nije uvjeren da je njegovo shvaćanje ovog pi
tanja dostatno za pravičnu odluku u pitanjima od tolike važnosti i
pogibeljnosti." Zastao je, primio vlastoručno ispisan pergament i s
njega jasnim glasom pročitao:
Stoga: kao prvo, poradi počasti svojemu ljubljenome sinu, i kao

drugo, poradi boljeg upravljanja kraljevinom u smjerovima koje
njegov sin jasnije shvaća, Kralj odlučuje ovako: ovime prepušta
Žezlo svojemu sinu, koji će sada postati Tar-Aldarion, Kralj.
"Ovo će," rekao je Meneldur, "nakon objave, svima na znanje dati

ukupnost mojih promišljanja o sadašnjim prilikama. Učinit će te
nedostupnim preziru; a tvojim će ovlastima dati slobodu, ne bi li se
drugi gubici učinili lakše podnosivim. Na Gil-galadovo ćeš pismo,
nakon što postaneš Kralj, odgovoriti kako posjednik Žezla već bude
smatrao primjerenim."
Aldarion je na trenutak nepomično stajao u čudu. Već je bio
spreman suočiti se s Kraljevom ljutnjom, koju je namjerno ushtio
raspiriti. Sad je samo smeteno stao. A zatim je, kao da ga je s nogu
oborio nenadani vjetar iz neočekivana smjera, pred ocem pao na
koljena; ali već za trenutak podigao je poklonjenu glavu i grleno se
nasmijao - kako je činio uvijek kad bi čuo za neko istinski nesebično
djelo, jer ono bi mu razdragalo srce.
"Oče," rekao je, "zamoli Kralja da zaboravi moju drskost pre
ma njemu. Jer on je velik Kralj, kojega poniznost uzdiže daleko
ponad mojeg ponosa. Poražen sam: cio se predajem u vaše ruke.
Nepojmljivo je da takav Kralj prepusti Žezlo dok je još u punoj

snazi i mudrosti."
"No tako je odlučeno", rekao je Meneldur. "Vijeće će smjesta
biti sazvano."
Kad se Vijeće sastalo, nakon što je prošlo sedam dana, Tar-Menel-

dur mu je izložio svoju odluku, te mu podastro svitak. Nato su se
svi zaprepastili, ne znajući koji su to smjerovi o kojima Kralj zbori;
i svi su se usprotivili, usrdno ga moleći da odgodi donošenje odlu
ke, izuzev tek Hallatana iz Hyarastornija. Jer on je odavna cijenio
svojega rođaka Aldariona, premda se životom i sklonostima uvelike
razlikovao od njega; i Kraljevo je djelo procijenio plemenitim, kao
i promućurno iznesenim upravo u ovom trenutku, ako je već tako
moralo biti.
Ali ostalima koji su se iz ovog ili onog povoda opirali njegovoj
odluci, Meneldur je odgovorio: "Nisam bez razmišljanja došao do
toga zaključka, a u promišljanju sam razmotrio sve razloge koje
tako mudro obrazlažete. Sada je, a ne kasnije, najpovoljnije vrijeme
za objavu moje volje, iz razloga koje svi zacijelo pogađaju, iako ih
nitko ovdje nije izrekao. Smjesta nek se stoga ovaj proglas dade na
znanje. Ali ako želite, neće stupiti na snagu dok na proljeće ne svane
Erukyermë. Do tada ću zadržati Žezlo."
Kad je u Emerië stigla vijest o objavi proglasa, Erendis se rastužila;

jer u njemu je iščitala prijekor Kralja, u čiju se naklonost uzdala.
Utoliko je imala pravo, iako nije pojmila da u pozadini leži nešto
drugo i važnije. Uskoro potom dobila je od Tar-Meneldura poruku,
pače naredbu, premda ljubazno sročenu. Naloženo joj je da dođe u
Armenelos i sa sobom povede gospu Ancalimë, te da se ondje zadrže
barem do Erukyermëa i proglašenja novoga Kralja.
"Hitro on udara", pomislila je. "To sam trebala predvidjeti. Sve
će mi oduzeti. Ali meni samoj naredbe davati neće, makar i na usta
svojeg oca."
Stoga je Tar-Menelduru odgovorila ovako: "Kralju i oče, moja
kći Ancalimë doista mora doći, ako tako zapovijedate. Usrdno vas
molim da imate u vidu njezinu dob i da se pobrinete da bude smješ-
tena na mirnom mjestu. Što se mene tiče, kumim vas da me ispričate.

Saznajem da je moja kuća u Armenelosu uništena; a ovom prilikom
ne bih drage volje bila gošća, ponajmanje na brodu-kući među po
morcima. Ovdje mi stoga dopustite da ostanem, u svojoj osami, osim
ako nije Kraljeva volja da mi se oduzme i ova kuća."
Ovo je pismo Tar-Meneldur zabrinuto pročitao, ali nije ga uspjelo
pogoditi u srce. Pokazao ga je Aldarionu, jer je smatrao kako je
upućeno prvenstveno njemu. Tad je Aldarion pročitao pismo; a
Kralj je, motreći sinovo lice, rekao: "Ne sumnjam da te rastužilo.
Ali čemu si se drugom nadao?"
"Ne ovome, barem", rekao je Aldarion. "Ovo je daleko ispod
onoga čemu se nadah od nje. Postala je sitna; a ako sam ja tomu
uzrok, crna je tad moja krivnja. Ali smanjuju li se veliki u nevolji?
Ovo nije način, čak ni u mržnji ili osveti! Trebala je naložiti da se
za nju priredi velika kuća, zatražiti Kraljičinu pratnju i vratiti se u
Armenelos urešene ljepote, kraljevski, sa zvijezdom na čelu; tako
bi gotovo sav otok Númenor mogla privesti na svoju stranu, a mene
prikazati kao sumanuta grubijana. Valari mi bili svjedoci, prije bih
da je tako: prije da me krasotica Kraljica sujeti i izlaže poruzi, nego
da slobodno vladam dok gospa Elestirnë zapada u tminu vlastita
sumraka."
Zatim se gorko nasmijao i vratio pismo Kralju. "Dakle: tako
tomu jest", rekao je. "Ali ako jedno nema volje stanovati na brodu
među pomorcima, drugome bi se mogla oprostiti nesklonost prema
ovčarskom imanju punom služavki. Ali ne dam da mi se kći tako
naučava. Ona će barem odabrati na temelju znanja." Ustao je i
zatražio dopuštenje da se udalji.
DALJNJI TIJEK RADNJE
Nakon točke u kojoj Aldarion pročita Erendisino pismo, s porukom

da se ona odbija vratiti u Armenelos, priča se može pratiti tek u
okrajcima i naznakama, iz bilježaka i natuknica: a čak ni one ne
tvore djeliće posve dosljedne priče, s obzirom na to da su sročene
u različitim prilikama i da su često proturječne.
* * *
Čini se da je Aldarion, nakon što je 883. godine postao kralj Núme-

nora, odlučio smjesta otići u novi posjet Međuzemlju, te je otputovao
u Mithlond te iste godine, ili možda iduće. Bilježi se da na pramac
Hirilondëa nije zataknuo granu oiolairëa, već lik orla sa zlatnim
kljunom i očima od dragulja, koji mu je darovao Círdan.
Kočio se ondje, vještinom svojega tvorca, kao da je pripravan

na nepogrešiv let prema nekom dalekom cilju koji je zapazio.
"Ovaj će nas znak dovesti kamo smo nakanili", rekao je. "Za
naš povratak nek se Valari brinu - ako našim djelima nisu ne
zadovoljni."
Također se navodi kako "više nema zapisa o kasnijim putovanjima

na koja je išao Aldarion", ali da je "znano kako je mnogo putovao
kopnom, kao i morem, te otišao uz rijeku Gwathló sve do Tharbada,
gdje se susreo s Galadriel". Ovaj se susret drugdje ne spominje; ali
u to vrijeme Galadriel i Celeborn stanovali su u Eregionu, na ne
naročito velikoj udaljenosti od Tharbada (vidi str. 270).
Ali svi su Aldarionovi radovi sravnjeni sa zemljom. Gradnje koje

je počeo iznova u Vinyalondëu nikad nisu bile privedene kraju,
25
a more ih je glodalo. Pa ipak, udario je temelj za postignuće
Tar-Minastira mnogo godina poslije toga, u prvome ratu sa Sau-
ronom, jer da nije bilo njegovih radova, númenórejske flote ne
bi mogle na vrijeme dopremiti svoju bojnu silu na pravo mjesto
- kao što je i predvidio. Neprijateljstvo je već tada raslo i tamni
ljudi iz gorja zadirali su u Enedwaith. Ali u Aldarionovim danima
Númenórejci nisu još žudjeli za širim prostorom, a njegovi su Mo
replovci ostali malen narod, cijenjen, ali ne naročito slijeđen.
Nema spomena ikakvog daljnjeg razvoja saveza s Gil-galadom, ili

o slanju pomoći koju je zatražio u pismu Tar-Menelduru; dapače,
navodi se ovo:
Aldarion je stigao prekasno, ili pak prerano. Prekasno: jer sila

koja je mrzila Númenor već se bila probudila. Prerano: jer vri
jeme još nije bilo sazrelo da Númenor pokaže svoju moć ili da
se vrati u boj za svijet.
25 Vidi str. 303.

Númenor se uskomešao kad se Tar-Aldarion odlučio vratiti u Me-

đuzemlje 883. ili 884. godine, jer nijedan Kralj nikada dotad nije
napustio Otok, pa Vijeće nije za to imalo presedana. Čini se da je
Menelduru bilo ponuđeno mjesto regenta, ali ga je on odbio, te je
Hallatan iz Hyarastornija postao regent, pri čemu ga je imenovalo
ili Vijeće ili pak sâm Tar-Aldarion.
Povijest Ancalimë u godinama dok je odrastala nema jasan oblik.
Manje je dvojbe oko njezina donekle dvostrana karaktera, te utje
caja koji je majka imala na nju. Bila je manje ukočena od Erendis
i posjedovala urođenu ljubav prema pokazivanju, nakitu, glazbi,
divljenju i pokornosti; ali ljubila ih je svojevoljno, i ne neprestano,
a majka i bijela kuća u kraju Emerië poslužili su joj kao izlika za
bijeg. Odobravala je, čini se, Erendisin postupak prema Aldarionu
pri njegovu zakašnjelu povratku, ali i Aldarionovu ljutnju, odbijanje
pokajanja i potonje neumoljivo brisanje Erendis iz njegova srca i
zanimanja. Gajila je duboku odbojnost prema braku iz dužnosti, a
unutar braka prema svakom ograničavanju vlastite volje. Majka joj
je neprestano govorila protiv muškaraca, a jedinstven se primjer
takva Erendisina naučavanja dapače i sačuvao:
Númenórejski muškarci napola su vilenjaci (rekla je Erendis), i to

ponajprije oni visoka roda; ti ne pripadaju ni jednima ni drugima.
Dug život koji im je dan obmanjuje ih, pa trate vrijeme u svijetu,
u duhu tek djeca, sve dok ih godine ne snađu - a onda se mnogi
odreknu igre na otvorenome samo da bi prešli na igru u kući. Od
svoje igre prave velika pitanja, a od velikih pitanja igru. Htjeli bi
biti i obrtnici i pripovjedači i junaci, sve u isti mah; a žene su im
tek vatre na ognjištu - za koje se drugi trebaju brinuti, sve dok
se oni pred večer ne umore od igre. Sve što postoji stvoreno je
da njima služi: brda su za kamenolome, rijeke za opskrbu vodom
ili okretanje kóla, drveće za daske, žene za tjelesnu potrebu ili,
ako su oku ugodne, da im rese trpezu i ognjište; a djeca da ih se
zadirkuje kad se nema drugog posla - ali jednako bi se rado igrali
sa štenadi svojih lovačkih pasa. Prema svima su uviđavni i srdačni,
razdragani kao ševe u zoru (ako je sunčano); jer razbjesnit će
se tek kad im drugo ne preostane. Muški bi trebali biti veseli,
drže oni, velikodušni kao bogataši, davati drugima sve što im ne
treba. Ljutnju pokazuju tek kada shvate, odjednom, da u svijetu
ima i drugih volja osim njihove. A tad će biti nemilosrdni poput

vjetra smorca ako im se išta usudi usprkositi.
Tako je to, Ancalimë, i mi to ne možemo promijeniti. Jer
ljudi su oblikovali Númenor: ljudi, oni opjevani junaci iz davnine
- o čijim se ženama manje čuje, osim da su suze lile kad su im
muževi pogibali. Númenor je trebao biti odmor nakon rata. Ali
ako se umore od odmaranja i mirnodopskih igara, uskoro će se
vratiti svojoj velikoj igri, pokoljima i ratovanju. Tako je to; a mi
smo ovdje stavljene medu njih. Ali ne moramo im se pokoravati.
Ako i mi ljubimo Númenor, uživajmo u njemu prije nego što
ga upropaste. I mi smo kćeri velikana, i imamo svoju volju i
hrabrost. Stoga se ne povijaj, Ancalimë. Ako im se imalo povineš,
svijat će te sve više, sve dok se ne pogneš. Pusti korijenje u stijenu
i suoči se s vjetrom, makar ti sve lišće otpuhao.
Uz to, i s većim posljedicama, Erendis je naviknula Ancalimë na

žensko okruženje: na hladan, miran, blag život u kraju Emerië bez
remećenja i uzbuna. Dječaci su, poput Îbala, vikali. Muškarci bi
dojahali i puhnuli u rog u nenavidne sate, te bi se nahranili uz silno
bučanje. Začinjali su djecu i ostavljali je na brigu ženama kad bi s
njom bilo teško. A iako je rađanje nosilo manje nevolja i pogibelji,
Númenor nije bio "raj na zemlji", i umor trudnoće i svega stvaranja
nije bio dokinut.
Ancalimë je, poput oca, bila neumoljiva u provedbi svojih odluka;
bila je i tvrdoglava poput njega, i odabirala smjer suprotan od svih
koje su joj savjetovali. Imala je u sebi nešto od majčine hladnoće i
pojma o osobnoj povrijeđenosti; a duboko joj je u srcu, gotovo, ali
ne i sasvim zaboravljena, ležala odsječnost s kojom joj je Aldarion
otpustio ruku i spustio je na zemlju kada se žurio otići. Silno je vo
ljela nizine svojega doma i nikad u životu (kako je rekla) nije mogla
mirno spavati kad ne bi čula ovce. Ali nije odbila Nasljedništvo, već
je odlučila da će biti moćna Kraljica vladarica kad njezin dan svane;
a nakon što do toga dođe, da će živjeti gdje i kako joj je drago.
Čini se da je Aldarion nekih osamnaest godina nakon što je po
stao Kralj počesto izbivao iz Númenora; a za to vrijeme Ancalimë je
provodila dane i u kraju Emerië i u Armenelosu, jer postala je veoma
draga kraljici Almarian, koja joj je udovoljavala kao i Aldarionu dok
je bio mali. Svi su se u Armenelosu prema njoj ponašali udvorno, a
Aldarion više od mnogih; iako se isprva nije mogla opustiti, jer joj je
nedostajalo široko nebo njezina doma, s vremenom je prestala biti
stidljiva i razabrala da muškarci u čudu gledaju njezinu ljepotu, sada
rascvalu u potpunosti. S godinama je bivala sve svojeglavija, te joj
je postalo dosadno družiti se s Erendis, koja se držala kao udovica i
nije htjela biti Kraljica; ali i dalje je navraćala u Emerië, da se skloni
iz Armenelosa, a i zato što je željela time rasrditi Aldariona. Bila je
bistra, a i pakosna, i uviđala je priliku za razonodu, pa bi se ponašala
kao nagrada oko koje joj se majka i otac trebaju nadmetati.
Ancalimë je 892. godine, s devetnaest godina, proglašena Kraljevom

nasljednicom (u mnogo mlađoj dobi nego što je prethodno bio slu
čaj, vidi str. 206); a u to je vrijeme Tar-Aldarion ukazom promijenio
zakon o sljedbi u Númenoru. Izrijekom se navodi da je Tar-Aldarion
tako postupio "iz razloga osobne prirode, a ne iz državničkih", te iz
"svoje dugotrajne odlučnosti da porazi Erendis". Ta promjena zakona
spominje se u Gospodaru prstenova, Dodatak A (I, i):
Šesti je kralj [Tar-Aldarion] imao samo jedno dijete, kćer. Ona

je postala prva kraljica [tj. Kraljica vladarka]; jer tada je donesen
zakon kraljevske kuće prema kojem žezlo nasljeđuje kraljevo
najstarije dijete, bilo ono muško ili žensko.
Ali na drugim se mjestima taj novi zakon izražava na različit način.

Najiscrpniji i najjasniji prikaz u prvom redu navodi da "stari zakon",
kako se poslije zvao, nije zapravo bio númenórejski "zakon", već
naslijeđeni običaj koji okolnosti dotad još nijednom nisu dovele u
pitanje; a prema tom običaju Žezlo je nasljeđivao Vladarev naj
stariji sin. Podrazumijevalo se da će, ako sina nema, najbliži muški
rođak po muškoj liniji potomstva od Elrosa Tar-Minyatura postati
Nasljednik. Tako, da Tar-Meneldur nije imao sina, Nasljednik ne bi
bio njegov nećak Valandil (sin njegove sestre Silmarien), već njegov
bratić Malantur (unuk Tar-Elendilova mlađeg brata Eärendura).
Ali prema "novom zakonu" (najstarija) Vladareva kći nasljeđivala
je Žezlo ako on ne bi imao sina (što, naravno, proturječi onome što
stoji u Gospodaru prstenova). Na savjet Vijeća dometnuto je kako
ona ima pravo odbiti.26 U tom slučaju, prema "novom zakonu",

Vladarev nasljednik postaje najbliži muški rođak, bilo po muškoj,
bilo po ženskoj liniji. Tako bi, da je Ancalimë odbila Žezlo, Tar-
-Aldarionov nasljednik bio Soronto, sin njegove sestre Ailinel; a
da se Ancalimë odrekla Žezla ili umrla bez potomaka, Soronto bi
također bio njezin nasljednik.
Vijeće je također uredilo da nasljednica mora odstupiti ako se ne
uda do određenog roka; a tim je odredbama Tar-Aldarion dodao
da se Kraljev nasljednik ne smije vjenčati izvan Elrosove loze, te da
svaki koji bi to učinio više ne može doći u obzir za Nasljedništvo.
Navodi se da je ta uredba potekla izravno iz Aldarionova porazna
braka s Erendis i njegovih promišljanja o tome; jer ona nije bila iz
Elrosove loze, i bila je kraćega vijeka, a on je čvrsto držao da u tome
leži korijen svih njihovih poteškoća.
Ove odredbe "novog zakona" neupitno su ostale zabilježene tako
podrobno zbog toga što će imati snažan utjecaj na kasniju povijest
ovih vladavina; ali, nažalost, o njoj se sada može kazati vrlo malo
toga.
Nekom kasnijom prilikom Tar-Aldarion je ukinuo zakon da se
Kraljica vladarica mora vjenčati, ili odstupiti (a to je zacijelo bilo
zato što se Ancalimë nije bila voljna prikloniti ijednoj od tih mo
gućnosti); ali brak Nasljednika s drugim pripadnikom Elrosove loze
27
ostao je običaj sve otada.
U svakom slučaju, prosci za Ancaliminu ruku uskoro su počeli
stizati u Emerië, i to ne samo zbog promjene u njezinu položaju,
jer cijelom se zemljom pronio glas o njezinoj ljepoti, njezinoj suz
držanosti i oholosti, i o njezinu čudnom odgoju. U to su je vrijeme
počeli zvati imenom Emerwen Aranel, Kraljevna Pastirica. Kako bi
izbjegla salijetanja, Ancalimë se, uz pomoć starice Zamîn, sakrila na
26 Zakonit muški nasljednik, s druge strane, nije smio odbiti; ali kako se Kralj uvijek mogao
odreći Žezla, muški je nasljednik zapravo smjesta mogao odstupiti u korist svojega
legitimnog nasljednika. Tada se za njega također smatralo da je vladao barem jednu
godinu; a to je bio slučaj (jedini) s Vardamirom, Elrosovim sinom, koji nije stupio na
prijestolje, već je predao Žezlo sinu Amandilu.
27 Drugdje se navodi da ovo pravilo "'kraljevskog braka" nikad nije bilo uređeno zakonom,
već je iz ponosa postalo običaj; "bilo je vidljiv znak rasta Sjenke, budući da je postalo
neporecivo tek kada se razlika između Elrosove loze i drugih porodica, u odnosu na
životni vijek, krepkost ili sposobnost, umanjila ili potpuno izgubila".
jednom imanju uz granicu zemalja Hallatana iz Hyarastornija, gdje

je neko vrijeme ostala živjeti životom pastirice. Prikazi (koji doista
nisu više od žurno zapisanih natuknica) na različite načine iznose
reakciju njezinih roditelja na takvo stanje stvari. Prema jednome,
Erendis je osobno znala gdje je Ancalimë i suglasila se s razlogom
njezina bijega, dok je Aldarion spriječio Vijeće da krene u potra
gu za njom, jer mu je bilo po volji što se njegova kći ponaša tako
samostalno. Prema drugome, međutim, Erendis se uzrujala zbog
Ancalimina bijega, a Kralj se razbjesnio; i tom se prilikom Erendis
pokušala donekle izmiriti s njime, barem što se Ancalimë tiče. Ali
Aldarion se nije pokolebao, već je izjavio da Kralj nema ženu, ali
da ima kćer i nasljednicu, te da ne vjeruje kako Erendis ne zna gdje
se ona to skriva.
Izvjesno je barem to da se Ancalimë zbližila s pastirom koji je
čuvao stada u istome području; a taj čovjek joj je rekao da se zove
Mámandil. Ancalimë nikako nije bila naučena na druženje s nekim
poput njega, i oduševila se njegovim pjevanjem, jer bio mu je vičan;
a on joj je pjevao pjesme koje su potjecale iz dalekih dana, kad su
Edaini napasali stada u davnašnjem Eriadoru, još prije susreta s
Eldarima. Njih se dvoje tako sve češće sastajalo na pašnjacima, a
on je izmijenio stihove davnih pjesama o zaljubljenima i u njih unio
imena Emerwen i Mámandil; a Ancalimë se gradila da ne shvaća
na što smjeraju te riječi. Ali on joj je naposljetku otvoreno izjavio
ljubav, a ona je ustuknula, odbila ga i kazala mu da između njih leži
njezina sudbina, budući da je Kraljeva nasljednica. Ali Mámandil
se nije postidio, već se nasmijao i kazao joj da je pravim imenom
Hallacar, sin Hallatana iz Hyarastornija, iz loze Elrosa Tar-Minya-
tura. "A kako da te udvarač inače nađe?" rekao joj je.
Ancalimë se na to razljutila, jer zavaravao ju je, dok je sâm otpo-
četka znao tko je ona; ali odvratio joj je ovako: "To je dijelom točno.
Doista, smislio sam način da upoznam tu Gospu čije su navade tako
čudne da sam morao nekako bolje vidjeti kakva je. Ali onda sam
zavolio Emerwen, pa me sada nije briga tko je ona povrh toga. Ne
misli da sam se namjerio na tvoj visoki položaj; jer puno bi mi draže
bilo da si samo Emerwen. Radujem se tek ovome, da sam i sâm iz
Elrosove loze, jer držim da se inače ne bismo mogli vjenčati."
"Mogli bismo," rekla je Ancalimë, "kad bih bila iole voljna za

takvo što. Mogla bih se odreći kraljevskog položaja i postati slo
bodna. Ali kad bih tako postupila, bila bih slobodna udati se za
koga hoću; a to bi bio Úner (što će reći, "Nitko"), koji mi je draži
od svih ostalih."
Zbilo se tako, međutim, da se Ancalimë na koncu vjenčala s Halla-

carom. Iz jedne se inačice čini da je Hallacarovo uporno snubljenje,
usprkos njezinu odbijanju, a uz nagovaranje Vijeća da se muž oda
bere zbog mira u kraljevini, dovela do njihova braka ne mnogo
godina nakon njihova upoznavanja među stadima u kraju Emerië.
Ali drugdje se navodi da je ostala neudana tako dugo da ju je njezin
bratić Soronto, na temelju mogućnosti iz novoga zakona, pozvao da
se odrekne Nasljedništva, nakon čega se vjenčala s Hallacarom iz
inata Sorontu. U još jednoj kratkoj natuknici podrazumijeva se da
se vjenčala s Hallacarom nakon što je Aldarion ukinuo tu moguć
nost, kako bi dokinuo Sorontove nade da će postati Kralj umre li
Ancalimë bez potomaka.
Kako god bilo, jasna je priča da Ancalimë nije željela ljubav,
a nije željela ni sina; te je rekla: "Moram li postati poput kraljice
Almarian, i maziti ga bez kraja i konca?" Život s Hallacarom nije joj
bio sretan, i zamjerala mu je na sinu Anárionu, i između njih nakon
njega je izbio sukob. Nastojala ga je podčiniti tvrdnjom da je ona
vlasnica njegove zemlje, te mu je zabranila da stanuje na njoj, jer nije
htjela, kako je kazala, da joj muž bude nadzornik gazdinstva. Iz ovog
razdoblja potječe posljednja zabilježena pripovijest o tim nesretnim
zbivanjima. Jer Ancalimë nije htjela nijednoj ženi iz svoje pratnje
dopustiti da se vjenča, pa premda se većina sudržala iz straha od nje,
one su potjecale iz okolnih sela i imale momke za koje su se htjele
udati. Ali Hallacar im je potajice uredio vjenčanja i objavio da će
zadnji pir prirediti u vlastitoj kući, prije nego što ode iz nje. Na taj
je pir pozvao i Ancalimë, kazavši joj da je to kuća njegove rodbine,
s kojom bi se trebalo iz pristojnosti oprostiti.
Ancalimë je došla, u pratnji svih svojih žena, jer nije htjela da
je služe muški. Kuću je zatekla punu svjetla i urešenu kao za veli
ko slavlje, a muškarce iz domaćinstva s vijencima na glavi, kao za
svoju svadbu, i svaki je još u ruci imao po jedan vijenac za nevjestu.
"Dođi!" rekao je Hallacar. "Vjenčanja su priređena, a bračne lož-

nice spremne. Ali kako je neprispodobivo da bismo mogli zatražiti
od gospe Ancalimë, Kraljeve nasljednice, da legne s nadzornikom
gazdinstva, onda ona, jao! noćas mora spavati sama." I Ancalimë je
silom ostala ondje, jer bilo joj je predaleko da se vraća na konju, a
nije ni htjela ići bez pratnje. Ni muškarci ni žene nisu skrivali osmije
he na licima; a Ancalimë nije htjela doći na pir, već je legla u krevet
i slušala udaljeni smijeh, uvjerena da se to njoj smiju. Sutradan je
odjahala u hladnoj srdžbi, a Hallacar je poslao trojicu da je otprate.
Tako joj se osvetio, jer nikad se više nije vratila u kraj Emerië, gdje
kao da su joj se i same ovce rugale. Ali Hallacaru je poslije toga s
mržnjom pokušavala stati na kraj.
O kasnijim godinama Tar-Aldariona više se ništa ne može reći, osim

da je po svoj prilici nastavio s putovanjima u Međuzemlje te da je
ne jednom ostavio Ancalimë da mu bude regentica. Njegovo se
posljednje putovanje zbilo potkraj prvoga tisućljeća Drugog doba; a
1075. godine Ancalimë je postala prva Kraljica vladarica Númenora.
Navodi se da je nakon Tar-Aldarionove smrti 1098. Tar-Ancalimë
zanemarila sva načela očeve vladavine i nije pružala daljnju potporu
Gil-galadu u Lindonu. Njezin sin Anárion, koji je poslije postao osmi
Vladar Númenora, prvo je imao dvije kćeri. Njima Kraljica nije bila
draga i plašile su je se, te su odbile Nasljedništvo i ostale nevjenčane,
28
jer Kraljica im iz osvete nije htjela dopustiti da se udaju. Anárionov
sin Súrion rođen je zadnji, te je postao deveti Vladar Númenora.
Za Erendis se kazuje da ju je, kad su je poodmakle godine našle
u ogorčenoj osami, zanemarenu s Ancalimine strane, iznova obuzela
čežnja za Aldarionom; a kada je saznala da je on otišao iz Númenora
na putovanje za koje će se ispostaviti da mu je posljednje, ali da
uskoro očekuju njegov povratak, napokon je napustila Emerië, te
neprepoznata i neopažena otputovala do luke u Rómenni. Ondje se,
kako se čini, njezin život skončao; ali tek riječi "Erendis je stradala
u vodi 985. godine" preostaju kao naznaka onoga što se zbilo.
28 Ovo je čudno, budući da je Anárion postao Nasljednik za Ancaliniina života. U tekstu

"Elrosova loza" (str. 255) stoji samo to da su Anárionove kćeri "odbile žezlo".
NAPOMENA
VREMENSKI REDOSLIJED
Anardil (Aldarion) rođen je 700. godine Drugog doba, a njegovo

prvo putovanje u Međuzemlje zbilo se 725.-727. Njegov otac Me-
neldur postao je kralj Númenora 740. Ceh moreplovaca osnovan je
750., a Aldarion je proglašen Kraljevim nasljednikom 800. godine.
Erendis je rođena 771. Aldarionovo sedmogodišnje putovanje (str.
208) zbilo se između 806. i 813., prvo putovanje Palarrana (str. 209)
816.-820., putovanje sedam brodova usprkos Tar-Menelduru (str.
210) 824.-829., a četrnaestogodišnje putovanje koje je uslijedilo od
mah za prethodnim (str. 211-212) 829.-843. godine.
Aldarion i Erendis zaručili su se 858. godine; putovanje na koje
je Aldarion otišao nakon zaruka (str. 219) trajalo je od 863. do 869.
godine, a vjenčanje je bilo 870. Ancalimë je rođena u proljeće 873.
Brod Hirilondë zaplovio je u proljeće 877., a Aldarionov povratak,
nakon kojeg je uslijedio prekid odnosa s Erendis, zbio se 882. godi
ne; Žezlo Númenora primio je 883. godine.
ELRÒSOVA LOZA: KRALJEVI NÚMENORA 251
Elrosova loza: kraljevi Númenora

od utemeljenja grada Armenelosa do Propasti
Drži se da kraljevina Númenor započinje trideset druge godine Dru

gog doba, kad je Elros, Eärendilov sin, sjeo na prijestolje u gradu
Armenelosu, u dobi od devedeset godina. U Svitku Kraljeva on
se nakon toga naziva imenom Tar-Minyatur; jer Kraljevi su stekli
običaj uzimati nazive u oblicima Quenye, Plemenitog vilenjačkog
jezika, budući da je to bio najuzvišeniji jezik na svijetu, i taj se običaj
održao sve do vremena Ar-Adûnakhôra (Tar-Herunúmena). Elros
Tar-Minyatur vladao je Númenórejcima četiri stotine i deset godina.
Jer Númenórejcima je bio podaren dug život, te su ostajali u naponu
snage tri puta dulje od životnog vijeka smrtnih ljudi u Međuzemlju;
ali Eärendilovu je sinu bio dan najdulji životni vijek među svim lju
dima, a njegovim nasljednicima nešto kraći, pa ipak dulji od ostalih,
čak i među Númenórejcima; a tako je ostalo sve do dolaska Sjenke,
kada su godine Númenórejaca počele kopniti.1
1 Na više se mjesta navodi da su Elrosovi potomci imali dulji životni vijek od ostalih
Númenórejaca, povrh navoda u pripovijesti o Aldarionu i Erendis. Tako u Akallabêthu
{Silmarillion, str. 285-286) stoji da su svi pripadnici Elrosove loze "imali dug život, čak
i prema računanju Númenórejaca"; a u izdvojenoj bilješci ova razlika u dugovječnosti
dobiva točno određen raspon: "konac napona snage" za Elrosove potomke nastupao je
(prije nego što im je životni vijek počeo kopniti) oko četiristote godine života, ili nešto
ranije, dok je onima koji nisu bili iz te loze bio oko dvjesto pedesete, ili nešto kasnije.
Može se zapaziti da su gotovo svi Kraljevi od Vardamira do Tar-Ancalimona živjeli do
svoje četiristote godine, ili malo dulje, a ona trojica koja nisu, umrla su tek godinu-dvije
prije nje.
I Elros Tar-Minyatur
Rođen je pedeset osam godina prije početka Drugoga doba; ostao
je u naponu snage sve do svoje petstote godine, te položio život 442.
godine, nakon vladavine duge 410 godina.
II Vardamir Nólimon
Rođen je 61. godine Drugoga doba, a umro 471. Bio je prozvan
Nólimon, jer su mu najmilija bila drevna predanja, koja je prikupljao
od vilenjaka i ljudi. Nakon Elrosova odlaska, kad mu je bila 381
godina, nije sjeo na prijestolje, već je predao žezlo sinu. Svejedno
2
se vodi kao drugi Kralj i računa se kao da je vladao jednu godinu.
Nakon toga sve do dana Tar-Atanamira ostao je običaj da Kralj
sljedniku preda žezlo prije nego što umre; a Kraljevi su umirali od
svoje slobodne volje, dok im je um još bio krepak.
Ali u najkasnijem zapisu o toj temi (koji, međutim, potječe iz otprilike istog razdoblja
kao i najkasniji rad na pripovijesti o Aldarionu i Erendis) ta je razlika u dugovječnosti
uvelike smanjena. Cijelome se númenórejskom narodu pripisuje životni vijek otprilike
pet puta dulji nego u ostalih ljudi (iako to proturječi izjavi u Dodatku A (I, i) Gospodara
prstenova da je Númenórejcima bio podaren vijek "u početku tri puta dulji od vijeka
običnih ljudi", a ta se izjava ponavlja u predgovoru ovome tekstu); a razlika između Elro-
sove loze i ostalih u tome pogledu nije njihovo obilježje i osobina, koliko puka sklonost
dugovječnijem životu. Iako se tu navode slučajevi Erendis, te nešto kraćih životnih vjekova
"Bëorijanaca" sa zapada, ovdje se i ne spominje, za razliku od pripovijesti o Aldarionu
i Erendis, da je razlika u njihovu mogućem životnom vijeku bila vrlo velika i ujedno
temeljna sastavnica njihovih sudbina, te da je to bila poznata činjenica.
U tome prikazu samo je Elrosu podarena osebujna dugovječnost, te se tu navodi da
on i njegov brat Elrond nisu bili drugačije obdareni tjelesnim životnim mogućnostima,
ali kako je Elros izabrao ostati u soju ljudi, zadržao je glavnu osobinu ljudi u odnosu
na Quende: "iskanje drugamo", kako su je nazivali Eldari, "umor", odnosno želju za
odlaskom iz svijeta. Dalje se objašnjava kako je produljenje vijeka Númenórejaca poteklo
iz toga što su svoj način življenja pripojili eldarskome: iako im je upućeno izričito upozo
renje da nisu postali Eldari, već da su i dalje smrtni ljudi, te im je dano tek produljenje
razdoblja napona umne i tjelesne snage. Tako su (kao i Eldari) rasli uvelike jednakim
ritmom kao i drugi ljudi, ali nakon što su došli do "pune odraslosti" starjeli su, odnosno
"trošili se", mnogo sporije. Prvi tračak "umora od svijeta" bio im je, dapače, znak da
im se razdoblje napona snage bliži kraju. Ako bi oni ustrajali u življenju na izmaku tog
razdoblja, propadanje bi nailazilo, baš kao i rast prije njega, jednako brzo kao kod drugih
ljudi. Tako bi jedan Númenórejac prešao brzo, za možda deset godina, iz zdravlja i
umna napona u oronulost i ishlapjelost. U prijašnjim se naraštajima nisu "grčevito držali
života", već su ga dragovoljno napuštali. "Grčevito držanje života", nakon kojeg se umire
prinudno i bez svoje volje, bilo je jedna od promjena koju su donijele Sjenka i pobuna
Númenórejaca; pratilo ga je također smanjenje njihova prirodnog životnog vijeka.
2 Vidi str. 245, bilješku 26.
ELROSOVA LOZA: KRALJEVI NÚMENORA 253
III Tar-Amandil
Bio je sin Vardamira Nólimona, a rođen je 192. godine. Vladao je
3
148 godina, a žezlo predao 590.; umro je 603. godine.
IV Tar-Elendil
Bio je sin Tar-Amandila, a rođen je 350. godine. Vladao je 150 godi
na, a žezlo predao 740.; umro je 751. godine. Zvan je još i Parmaitë,
jer je vlastoručno sastavio mnoge knjige i legende o predanjima što
ih je prikupio njegov djed. Oženio se u poodmakloj dobi, a prvo
4
dijete bila mu je kći, Silmarien, rođena 521. godine; njezin je sin
bio Valandil. Od Valandila su potekli prinčevi Andúnië, od kojih
je posljednji bio Amandil, otac Elendila Visokog, onoga koji je do
šao u Međuzemlje nakon Propasti. Za vladavine Tar-Elendila lađe
Númenórejaca prvi put su prispjele natrag u Međuzemlje.
V Tar-Meneldur
Bio je jedini sin i treće dijete Tar-Elendila, a rođen je 543. godine.
Vladao je 143 godine, a žezlo predao 883.; umro je 942. godine.
"Pravo" mu je ime bilo Irimon; uzeo je naziv Meneldur zbog ljubavi
prema zvjezdoznanstvu. Vjenčao se s Almarian, kćeri Vëantura,
Kapetana brodovlja pod vlašću Tar-Elendila. Bio je mudar, ali blag i
strpljiv. Predao je prijestolje sinu, nenadano i mnogo prije potrebnog
vremena, naglom vladarskom odlukom, za vrijeme nevolja nastalih
uslijed nespokoja Gil-galada u Lindonu, nakon što je on doznao da
se neki zao duh, neprijateljski nastrojen prema Eldarima i Dúne-
dainima, budi u Međuzemlju.
3 Brojka od 148 (umjesto 147) zacijelo predstavlja godine stvarnoga vladanja Tar-Aman-
diia, te ne uzima u obzir pojmovnu godinu Vardamirova kraljevanja.
4 Uopće nije sporno da je Silmarien bila najstarije dijete Tar-Elendila; nekoliko se puta,
pak, navodi da je ona rođena 521. godine Drugog doba, dok je rođenje njezina brata Tar-
-Meneldura točno određeno na 543. godinu. Međutim, u Izvješću o godinama (Dodatak
B Gospodara prstenova) rođenje Silmarien upisano je pod stavkom za 548. godinu; taj
datum potječe iz najranijih inačica toga teksta. Mislim da je vrlo vjerojatno kako se to
trebalo preinačiti, ali je došlo do previda.
VI Tar-Aldarion
Bio je najstarije dijete i jedini sin Tar-Meneldura, a rođen je 700.
godine. Vladao je 192 godine, a žezlo predao kćeri 1075.; umro
je 1098. godine. "Pravo" mu je ime bilo Anardil; ali zarana je po
stao poznat pod imenom Aldarion, zato što se veoma zanimao za
drveće, te je zasadio velebne šume koje će građom opskrbljivati
brodogradilišta. Bio je velik pomorac i brodograditelj; sâm je često
plovio u Međuzemlje, gdje je postao Gil-galadov prijatelj i savjetnik.
Dugim je boravcima u inozemstvu razljutio svoju ženu Erendis, te
su se rastali 882. godine. Jedino mu je dijete bila kći Ancalimë,
prava ljepotica. Zbog nje je Aldarion izmijenio zakon o sljedbi,
tako da Kralja može naslijediti (najstarija) kći ako on nema sinova.
Ta promjena nije bila po volji Elrosovim potomcima, a ponajprije
nasljedniku prema starome zakonu, Sorontu, Aldarionovu nećaku,
sinu njegove starije sestre Ailinel.5
VII Tar-Ancalimë
Bila je jedino dijete Tar-Aldariona, te prva Kraljica vladarica Núme-
nora. Rođena je 873. godine, a kraljevala 205 godina, dulje od bilo
kojeg vladara nakon Elrosa; žezlo je predala 1280., a umrla 1285.
godine. Dugo nije stupala u brak; ali kad ju je Soronto izložio pri
tisku da odstupi, njemu za inat udala se 1000. godine za Hallacara,
sina Hallatana, Vardamirova potomka.6 Nakon rođenja njezina sina
Anáriona nastao je raskol između Ancalimë i Hallacara. Bila je
uznosita i svojeglava. Nakon Aldarionove smrti zanemarila je sva
načela njegove vladavine i nije pružala daljnju pomoć Gil-galadu.
VIII Tar-Anárion
Bio je sin Tar-Ancalimë, a rođen je 1003. godine. Vladao je 114
godina, a žezlo predao 1394.; umro je 1404. godine.
5 Ovo se ne slaže s prikazom ranijih i kasnijih zakona o sljedbi koji se iznose na str. 244-
245, prema kojima je Soronto mogao postao nasljednik Ancalimë (u slučaju da ona
umre bez djece) tek na temelju novog zakona, kao potomak po ženskoj liniji. "Njegova
starija sestra" nedvojbeno znači "starija od njegovih dviju sestara".
6 Vidi str. 247.
ELROSOVA LOZA: KRALJEVI N Ú M E N O R A 255
IX Tar-Súrion
7
Bio je treće dijete Tar-Anáriona; njegove su sestre odbile žezlo.
Rođen je 1174. godine, a vladao 162 godine; žezlo je predao 1556.,
a umro 1574. godine.
X Tar-Telperien
Bila je druga Kraljica vladarica Númenora. Bila je dugovječna (jer
žene su među Númenórejcima živjele dulje, odnosno teže su po-
lagale živote), a nije se htjela udati ni za jednog muškarca. Stoga
je nakon njezina vremena žezlo pripalo Minastiru; on je bio sin
8
Isilma, drugoga potomka Tar-Súriona. Tar-Telperien rođena je
1320. godine; vladala je 175 godina, sve do 1731., godine u kojoj je
i umrla.9
XI Tar-Minastir
Nosio je to ime zato što je sagradio visoku kulu na brdu Oromet, u
blizini Andúnië i zapadnih obala, te provodio velik dio svojih dana
gledajući odatle prema Zapadu. Jer čežnja je tad već nabujala u
srcima Númenórejaca. Volio je Eldare, ali im je i zavidio. Upravo
je on odaslao veliku flotu u pomoć Gil-galadu u prvom ratu protiv
Saurona. Rođen je 1474. godine, a vladao 138 godina; žezlo je pre
dao 1869., a umro 1873. godine.
XII Tar-Ciryatan
Rođen je 1634. godine, a vladao 160 godina; žezlo je predao 2029.,
a umro 2035. godine. Bio je moćan Kralj, ali pohlepan za bogat-
7 Vidi str. 249 i bilješku 28 na istoj stranici.

8 Čudno je da je žezlo pripalo Tar-Telperien kad je Tar-Súrion imao sina, Isilma. Lako
je moguće da u ovom slučaju sljedba ovisi o odredbama iz novoga zakona navedenog u
Gospodaru prstenova, odnosno o jednostavnome pravu prvorođenog djeteta neovisno
o spolu (vidi str. 244), prije negoli o prijelazu sljedbe na kćer samo ako Vladar nema
sina.
9 Godina 1731., koja se ovdje navodi kao kraj vladavine Tar-Telperien i početak kralje-
vanja Tar-Minastira, u neobičnom je nesuglasju s godinom prvoga rata protiv Saurona,
koja se navodi na mnogo mjesta; jer velika númenórejska flota koju je poslao Tar-
-Minastir stigla je u Meduzemlje 1700. godine. Ne mogu dati nikakvo objašnjenje za
tu nepodudarnost.
stvom; izgradio je veliku flotu kraljevskog brodovlja, te su mu sluge

donosili veliku zalihu kovina i dragulja, ugnjetavajući pritom ljude
u Međuzemlju. Prezirao je očeve čežnje, te tažio nespokoj svojega
srca putovanjima na istok, sjever i jug, sve dok nije primio žezlo.
Kazuje se da je primorao oca da mu ga preda prije nego što bi on to
od svoje volje učinio. U tome je (smatra se) moguće vidjeti padanje
prvoga tračka Sjenke na blaženstvo Númenora.
XIII Tar-Atanamir Veliki

Rođen je 1800. godine, a vladao 192 godine, sve do 2221., godine
svoje smrti. Ljetopisi spašeni iz Propasti štošta govore o ovome
Kralju. Jer bio je poput oca uznosit i pohlepan za bogatstvom, a
Númenórejci u njegovoj službi nametali su teške daće ljudima s
obala Međuzemlja. U njegovo je vrijeme Sjenka pala na Númenor;
a Kralj se, s onima koji su slijedili njegov nauk, otvoreno usprotivio
zabrani Valara, te su se njihova srca okrenula protiv Valara i Eldara;
ali mudrost su još zadržali, pa su se i dalje bojali Gospodara Zapada,
te im se nisu suprotstavili. Atanamir se naziva i Nevoljni, jer je bio
prvi Kralj koji je odbio položiti svoj život, odnosno odreći se žezla;
živio je tako sve dok ga smrt nije ishlapjelog silom uzela.10
XIV Tar-Ancalimon
Rođen je 1986. godine, a vladao 165 godina, sve do smrti 2386.
godine. U njegovo se vrijeme proširio jaz između Kraljevih ljudi
(koji su bili u većini) i onih koji su zadržavali drevno prijateljstvo
10 U Izvješću o godinama (Dodatak B Gospodara prstenova) nalazi se ova stavka: "2251.

Tar-Atanamir preuzima žezlo. Počinje pobuna i razdor među Númenórejcima". To je
u potpunom nesuglasju s ovim tekstom, prema kojemu je Tar-Atanamir umro 2221.
godine. Ta godina 2221., međutim, ispravak je prvotno upisane 2251.; a i drugdje se
navodi da je njegova smrt nastupila 2251. godine. Tako se ista godina javlja u različi
tim tekstovima i kao godina početka njegova kraljevanja i godina njegove smrti: cijela
struktura ove kronologije stoga jasno pokazuje da prva mogućnost mora biti kriva.
Štoviše, u Akallabêthu (Silmarillion, str. 290) piše da se u vrijeme Atanamirova sina
Ancalimona narod Númenora počeo razdvajati. Stoga sam poprilično uvjeren da je
ta stavka u Izvješću o godinama pogrešna, te bi ondje zapravo trebalo stajati: "2251.
Umire Tar-Atanamir. Tar-Ancalimon preuzima žezlo. Počinje pobuna i razdor među
Númenórejcima". Ali ako je tako, ostaje neobično što je godina Atanamirove smrti
bila promijenjena u "Elrosovoj lozi", kad je već bila jednoznačno utvrđena stavkom u
Izvješću o godinama.
ELROSOVA LOZA: KRALJEVI NÚMENORA 257
s Eldarima. Mnogi su se Kraljevi ljudi prestajali služiti vilenjačkim

jezicima, te ih više nisu predavali djeci. Ali kraljevski su se nazivi
još uvijek davali na Quenyi, prije iz drevnog običaja nego iz ljubavi,
u strahu da kršenje stare navade ne donese nesreću.
XV Tar-Telemmaitë
Rođen je 2136. godine, a vladao 140 godina, sve do smrti 2526.
godine. Otada su Kraljevi službeno vladali od očeve do vlastite smrti,
iako je zbiljska vlast često prelazila na njihove sinove ili savjetnike;
dani Elrosovih potomaka kopnili su pod Sjenkom. Ovaj je kralj tako
bio nazvan zbog svoje ljubavi prema srebru, a od slugu je tražio da
navijek tragaju za mithrilom.
XVI Ta r- Va nimeldë
Bila je treća Kraljica vladarica; rođena je 2277. godine, a vladala
111 godina, do smrti 2637. godine. Nije marila za vladanje, jer više
su joj se milili glazba i ples; vlast je pak obnašao njezin muž Heru-
calmo, mlađi od nje, ali Tar-Atanamirov potomak u istom koljenu.
Herucalmo je primio žezlo nakon smrti svoje žene, prozvao se Tar-
-Anducal i uskratio vlast sinu Alcarinu; ipak, neki ga ne računaju kao
sedamnaestog u Lozi kraljeva, već prelaze na Alcarina. Tar-Anducal
rođen je 2286., a umro 2657 godine.
XVII Tar-Alcarin
Rođen je 2406. godine, a vladao 80 godina do smrti 2737. godine,
dok je pravo na naziv Kralja polagao stotinu godina.
XVIII Tar-Calmacil
Rođen je 2516. godine, a vladao 88 godina do smrti 2825. godine.
To je ime uzeo stoga što je u mladosti bio veliki kapetan, te osvojio
široka područja uz obale Međuzemlja. Zbog toga ga je zamrzio
Sauron, koji se ipak povukao i stao uzdizati svoju silu na Istoku,
daleko od obala, čekajući da dođe njegova prilika. U danima Tar-
-Calmacila Kraljevo se ime prvi put izgovorilo na adunaičkom; Kralja
su njegovi ljudi zvali Ar-Belzagar.
XIX Tar-Ardamin
Rođen je 2618. godine, a vladao 74 godine do smrti 2899. godine.
Njegovo je ime na adûnaičkom jeziku bilo Ar-Abattârik.11
XX Ar-Adûnakhôr (Tar-Herunúmen)
Rođen je 2709. godine, a vladao 63 godine do smrti 2962. godine.
Bio je prvi Kralj koji je uzeo žezlo s nazivom na adûnaičkom jeziku;
iz straha je, ipak (kako je već rečeno), u Svitke upisano ime na kve-
nijskom. Ali te su nazive Vjerni smatrali svetogrdnima, jer značenje
im je bilo "Gospodar Zapada", a tim su nazivom bili voljni nazvati
tek jednog od velikih Valara, u prvom redu Manwëa. Za ovoga
kraljevanja vilenjačkim se jezicima više nije služilo, a nisu se smjeli ni
učiti, već su ih Vjerni održavali u tajnosti; a otada su lađe iz Eressëe
dolazile rijetko i potajice na zapadne obale Númenora.
11 U popisu kraljeva i kraljica Númenora u Dodatku A (I, i) Gospodara prstenova, vladar

nakon Tar-Calmacila (osamnaestoga) bio je Ar-Adûnakhôr (devetnaesti). U Izvješću
o godinama u Dodatku B piše da je Ar-Adûnakhôr preuzeo žezlo 2899. godine; na
temelju toga, pak, gospodin Robert Forster u knjizi The Complete Guide to Middle-earth
navodi da je godina smrti Tar-Calmacila bila 2899. S druge strane, na jednom kasnijem
mjestu u prikazu vladara Númenora u Dodatku A za Ar-Adûnakhôra se kaže da je bio
dvadeseti kralj; a moj otac je 1964. godine u odgovor na pismo s upitom o tome napisao
sljedeće; "Kako rodoslovlje sada stoji, on bi se trebao nazivati šesnaestim kraljem i
devetnaestim vladarom. Moguće je da bi umjesto dvadeset trebalo stajati devetnaest;
ali također je moguće da je jedno ime ispušteno." Objasnio je da ne može biti siguran
zbog toga što mu u vrijeme kad je pisao odgovor nisu bili dostupni vlastiti spisi o toj
temi.
Pri uređivanju Akallabêtha izmijenio sam izvorni tekst "Dvadeseti je kralj preuzeo
žezlo svojih očeva i naslijedio prijestolje pod imenom Adûnakhôr" u "Devetnaesti je
kralj..." (Silmarillion, str. 292). te u istom smislu "dvadeset četiri" u "dvadeset tri
(Silmarillion, str. 294). Tada nisam bio zapazio da u "Elrosovoj lozi" vladar nakon Tar-
-Calmacila nije bio Ar-Adûnakhôr, već Tar-Ardamin; ali sad mi se čini posve jasnim,
već na temelju same činjenice da se ovdje navodi da Tar-Ardaminova smrt pada u 2899.
godinu, kako je on bio greškom izostavljen iz popisa u Gospodaru prstenova.
S druge strane, utvrđeni dio predanja (koji se navodi u Dodatku A, u Akallabêthu
i u "Elrosovoj lozi") kaže da je Ar-Adûnakhôr bio prvi Kralj koji je preuzeo žezlo s
imenom na adûnaičkom jeziku. Ako se pretpostavi da je Tar-Ardamin pukim previdom
ispao s popisa u Dodatku A, iznenađuje što se ondje promjena vrste kraljevskih imena
pripisuje prvome vladaru nakon Tar-Calmacila. Moguće je da iza tog odlomka leži
složenija tekstualna situacija od pukog izostavljanja greškom.
XXI Ar-Zimrathon (Tar-Hostamir)

Rođen je 2798. godine, a vladao 71 godinu do smrti 3033. godine.
XXII Ar-Sakalthôr (Tar-Falassion)

XXIII Ar-Gimilzôr (Tar-Telemnar)

Bio je najveći neprijatelj Vjernih koji se dotada pojavio; sasvim je
zabranio služenje eldarskim jezicima i nije dopuštao nijednome
Eldi da dođe u tu zemlju, te je kažnjavao one koji su im pružali
dobrodošlicu. Ništa mu nije bilo sveto i nijednom nije otišao na
Eruovo svetište. Vjenčao se s Inzilbêth, gospom koja je potjecala od
Tar-Calmacila;12 ali ona je potajice pripadala Vjernima, jer majka
joj je bila Lindórië iz Kuće prinčeva Andúnië, tako da se nisu baš
voljeli, a između njihovih sinova nastao je razdor. Jer majka je veoma
voljela starijeg sina Inziladûna13, koji je dijelio njezine nazore; ali
mlađi Gimilkhâd bio je sin svojega oca, te bi ga Ar-Gimilzôr rado
bio imenovao nasljednikom, da su to dopuštali zakoni. Gimilkhâd
je rođen 3044. godine, a umro 3243.14
XXIV Tar-Palantir (Ar-Inziladûn)

Rođen je 3035. godine, a vladao 78 godina do smrti 3255 godine.
Tar-Palantir pokajao se zbog navada Kraljeva koji su mu prethodili,
te bi rado bio povratio prijateljstvo Eldara i Gospodara Zapada.
To je ime Inziladûn uzeo jer je bio dalekovidan okom kao i umom,
pa su se čak i oni koji su ga mrzili plašili njegovih riječi, kao iskaza
12 Dva rodoslovna stabla prikazuju da joj je otac bio Gimilzagar, drugi sin Tar-Calmacila
(rođen 2630. godine), ali to je bjelodano nemoguće: Inzilbêth je morala biti za više
koljena udaljen potomak Tar-Calmacila.
13 Postoji jedan vrlo formalan cvjetni grb koji je izradio moj otac, stilski sličan onome
prikazanom u knjizi Pictures by J. R. R. Tolkien, 1979., br. 45, dolje desno, a koji nosi
naslov Inziladûn, dok ispod njega i na feanorskom pismu i transliterirano piše Númellótë
["Zapadni cvijet"].
14 Prema Akallabêthu (Silmarillion, str. 294) Gimilkhâd je umro "dvije godine prije svojeg
dvjestotog rođendana (što smatrahu ranom smrću za nekoga od Elrosova roda, čak i u
propadanju)".
istinskog vidioca. Također je htio dane provoditi u luci Andúnië, jer

je Lindórië, majka njegove majke, bila iz roda Prinčeva, pače sestra
Eärendura, petnaestoga Princa i djeda Númendila, princa Andúnië
u danima bratića mu Tar-Palantira; a Tar-Palantir često bi se popeo
na drevnu kulu kralja Minastira i čeznutljivo gledao prema zapadu,
u nadi da će, možda, vidjeti gdje neko jedro stiže iz Eressëe. Ali
nijedna lađa nikad više nije došla sa Zapada, zbog drskosti Kraljeva,
a i stoga što su srca najvećeg dijela Númenórejaca još bila okorjela.
Jer Gimilkhâd je slijedio navade Ar-Gimilzôra i postao vođa Kra
ljeve stranke, te se opirao volji Tar-Palantira najotvorenije što se
usuđivao, a još i više u tajnosti. Ali Vjerni su izvjesno vrijeme živjeli
u miru; Kralj je uvijek u predviđeno vrijeme odlazio na Svetište
ponad Meneltarme, a Bijelo se drvo iznova održavalo i ukazivale su
mu se počasti. Jer Tar-Palantir u proročanstvu je kazao da će, kada
to Drvo umre, loza Kraljeva također propasti.
Tar-Palantir oženio se kasno i nije imao sina, a kćeri je dao ime
Míriel na vilenjačkom jeziku. Ali kad je Kralj umro, nju je za ženu
uzeo Pharazôn, sin Gimilkhâda (također već mrtvog), protiv nje
zine volje, kao i protiv zakona Númenora, budući da je bila dijete
njegova strica. Zatim je prigrabio žezlo, uzevši naziv Ar-Pharazôn
(Tar-Calion); a Míriel je prozvana Ar-Zimraphel.15
15 Kako bilježi Dodatak A Gospodara prstenova, Míriel je trebala biti četvrta Kraljica
vladarica.
Konačna nepodudarnost između "Elrosove loze" i Izvješča o godinama potječe iz
godišta vezanih uz Tar-Palantira. U Akallabêthu (str. 293) stoji da, kad je "Inziladun
prihvatio žezlo, uzeo je ponovno titulu na vilenjačkom jeziku kao u davnini, nazvavši se
Tar-Palantir"; a u Izvješću o godinama javlja se ova stavka: "3175. Pokajanje Tar-Pa
lantira. Građanski rat u Númenoru." Na temelju tih navoda čini se gotovo izvjesnim da
je njegovo kraljevanje počelo 3175. godine; a to podupire i činjenica da je u "Elrosovoj
lozi" prvotno bilo navedeno da je godina smrti njegova oca Ar-Gimilzôra bila 3l75.,
koja je tek kasnije izmijenjena u 3177. Kao i u slučaju godine smrti Tar-Atanarnira
(prije, bilješka 10) teško je shvatiti zašto je učinjena ta mala preinaka, proturječna
Izvješću o godinama.
XXV Ar-Pharazôn (Tar-Calion)

Najmoćniji i posljednji kralj Númenora. Rođen je 3118. godine, vladao
64 godine, a poginuo u Propasti 3319. godine, preotevši žezlo od:
Tar-Míriel (Ar-Zimraphel)
Rođena je 3117. godine, a poginula je u Propasti.
O djelima Ar-Pharazôna, o njegovoj slavi i njegovoj ludosti, ka
zuje se više u pripovijesti o Propasti Númenora, koju je zapisao
16
Elendil, a koja se čuvala u Gondoru.
16 Izjava da je Elendil bio pisac Akallabêtha iznosi se samo ovdje. Drugdje se također
navodi da je priča o Aldarionu i Erendis, "jedna od rijetkih podrobnih povijesti spašenih
iz Númenora" sačuvana zahvaljujući tome što se Elendil zanimao za nju.
Povijest Galadriel i Celeborna

te Amrotha, kralja Lóriena
Nijedan dio povijesti Međuzemlja nije prožetiji poteškoćama od

priče o Galadriel i Celebornu, te valja priznati kako su ozbiljne
nedosljednosti "usađene u sama predanja"; odnosno, pogledamo
li građu s drugog motrišta, da su Galadrielina uloga i važnost vrlo
sporo izlazile na vidjelo, a priča o njoj neprestano je preinačivana.
Tako je već na početku jasno kako je ranija predodžba bila da je
Galadriel otišla preko gorja na istok iz Belerianda sama, prije kraja
Prvog doba, te da je upoznala Celeborna u Lórienu, zemlji koja je
pripadala njemu; to se izrijekom navodi u neobjavljenim zapisima,
a na istoj se zamisli temelje Galadrieline riječi upućene Frodu u
Prstenovoj družini II 7, gdje ona za Celeborna kaže: "On je boravio
na zapadu od pradavnih dana, a ja živim s njim bezbroj godina; jer
ja sam prešla preko gorja prije pada Nargothronda i Gondolina, i
zajedno smo se stoljećima ovoga svijeta borili protiv dugotrajnog
poraza." Posve je vjerojatno kako je u toj predodžbi Celeborn bio
nandorski vilenjak (to jest, jedan od Telera koji su odbili prijeći
Magleno gorje pri Velikome putovanju iz Cuiviénena).
S druge strane, u Dodatku B Gospodara prstenova javlja se ka
snija inačica te priče; jer ondje stoji: "početkom Drugoga doba u
Lindonu, južno od Lunea, stolovao je neko vrijeme Celeborn, rođak
Thingolov; žena mu bijaše Galadriel, najslavnija od svih vilin-žena".
POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA 263
A u bilješkama za knjigu The Road Goes Ever On (1968., str. 60)

piše kako je Galadriel "prešla gorje Eredluin sa svojim mužem Ce-
lebornom (jednim od Sindara) i otišla u Eregion".
U Silmarillionu se spominje upoznavanje Galadriel i Celeborna u

Doriathu, te njegovo srodstvo s Thingolom (str. 122); kao i da su
oni bili među Eldarima koji su ostali u Međuzemlju nakon kraja
Prvoga doba (str. 278).
Izlažu se različiti razlozi i povodi Galadrielina ostanka u Međuzem

lju. Upravo navedeni odlomak iz knjige The Road Goes Ever On
jasno navodi: "Nakon svrgavanja Morgotha potkraj Prvoga doba njoj
je povratak zabranjen, a na to je uznosito odvratila da se vratiti i ne
želi." Tako izričite izjave u Gospodaru prstenova nema; ali u jednom
pismu iz 1967. godine moj otac je napisao:
Izgnanicima je bio dopušten povratak - izuzev nekolicini kolovo

đa pobune, od kojih je u vrijeme Gospodara prstenova preostala
jedino Galadriel. U vrijeme Tužbalice u Lórienu vjerovala je
kako će to trajati dovijeka, dokle i sama Zemlja bude postojala.
Stoga ona svoju tužbalicu zaključuje željom, odnosno molitvom,
da Frodu kao naročita milost bude podaren čistilišni (ali ne kaz
neni) boravak na Eressëi, samotnome otoku u vidokrugu Amana,
iako je njoj samoj taj put zapriječen. Njezinoj molitvi bilo je
udovoljeno - ali bila je ukinuta i vlastita joj zabrana, u znak
priznanja za njezine zasluge protiv Saurona, te iznad svega zato
što se othrvala iskušenju da uzme Prsten kad joj je bio ponuđen.
Tako je na kraju vidimo kako se ukrcava na lađu.
Ta izjava, sama po sebi veoma nedvosmislena, ipak ne dokazuje da

je predodžba zabrane Galadrielina povratka na Zapad postojala pri
stvaranju poglavlja "Oproštaj s Lórienom", mnogo godina prije; a
ja sam sklon zaključku da nije (vidi str. 269).
U jednom vrlo kasnom i prvenstveno filološkom eseju, svakako
napisanom nakon objavljivanja knjige The Road Goes Ever On, priča
glasi izrazito drugačije:
Galadriel i njezin brat Finrod bili su djeca Finarfina, drugoga

Indisina sina. Finarfin je umom i tijelom sličio majci, te je po-
put Vanyara bio zlatokos, plemenit i blag, i ljubio je Valare.

Stajao je po strani od razdora između svoje braće, te njihova
udaljavanja od Valara, i često je tražio spokoj medu Telerima,
čiji je jezik naučio. Vjenčao se s Eärwen, kćeri kralja Olwëa iz
Alqualondë, te su njegova djeca bila u rodu s kraljem Eluom
Thingolom iz Doriatha u Beleriandu, Olwëovim bratom; to ih
je srodstvo dijelom ponukalo da priđu Izgonu, a to se pokazalo
vrlo bitnim kasnije u Beleriandu. Finrod je sličio ocu naočitim
licem i zlaćanom kosom, te plemenitim i velikodušnim srcem,
iako se odlikovao iznimnom noldorskom hrabrošću, a u mladosti
i njihovim žustrim i nespokojnim duhom; od telerske je majke
ponio i ljubav prema moru i snovima o dalekim, nikad viđenim
zemljama. Galadriel je bila najveća medu Noldorima, izuzev
možda Fëanora, iako je bila mudrija od njega, a mudrost joj je
s dugim godinama rasla.
Majčinsko joj je ime bilo Nerwen ("muška djeva"),1 a rastom
je nadvisila čak i noldorske žene; bila je snažna tijelom, umom i
voljom, ravna i najučenijim znalcima i najčilijim prvacima Eldara
u danima njihove mladosti. Čak se i među Eldarima smatrala
krasoticom, a kosu joj se držalo čudom kakvom nema ravna.
Bila je zlaćana poput kose njezina oca i pramajke joj Indis, ali
bogatija i blistavija, jer zlato u njoj prožimao je neki spomen
na zvjezdano srebro njezine majke; a Eldari su kazivali da je
to u njezine uvojke upredena svjetlost Dva drveta, Laurelina i
Telperiona. Mnogi su držali kako je ta izreka prva u Fëanoru
pobudila pomisao da zarobi i pomiješa svjetlost Drveća, koja se
kasnije pod njegovim rukama uobličila u Silmarile, Jer Fëanor
je s divljenjem i oduševljenjem promatrao Galadrielinu kosu.
Triput je od nje zatražio uvojak, ali Galadriel mu nije htjela dati
ni jednu jedinu vlas. To dvoje rođaka, najvećih među Eldarima
iz Valinora, bili su vječni neprijatelji.
Galadriel je rođena u blaženstvu Valinora, no nije prošlo dugo,
prema računanju Blaženoga kraljevstva, prije nego što je ono
minulo; a nakon toga u sebi više nije mogla naći mira. Jer u to je
vrijeme kušnje sred noldorskoga razdora bila rastrgana između
jednih i drugih. Bila je uznosita, snažna i samovoljna kao i svi
Finwëovi potomci, izuzev Finarfina; a poput brata Finroda, srcu
joj dražeg od svih iz njezina roda, snivala je o dalekim krajevima
i područjima koje bi mogla urediti kako je volja, bez nadzora. No
još je dublje u njoj gorio plemenit i velikodušan duh Vanyara, uz
štovanje Valara koje nije mogla zanemariti. Od najranijih je dana
imala čudesan dar uvida u tuđe umove, ali sudila ih je milosrdno
1 Vidi Dodatak E, str. 304.

i s razumijevanjem, te je prema svima gajila dobru volju, izuzev

prema Fëanoru. U njemu je opazila tamu koja joj je bila odbojna
i koje se plašila, iako nije opazila da je sjenka istoga zla pala na
umove svih Noldora, pa i na njezin.
I tako se, kad su Noldori pomislili da je svjetlost Valinora
zanavijek minula, pridružila pobuni protiv Valara, koji su im
zapovjedili da ne odlaze; a nakon što je zakoračila na taj put
izgnanstva, nije se htjela predomisliti, već je odbacila zadnju
poruku Valara i tako potpala pod Mandosovo prokletstvo. Čak
i nakon nemilosrdnog napada na Telere i otmice njihovih lađa,
iako se gorljivo borila protiv Fëanora u obrani roda svoje majke,
nije se pokolebala. Ponos joj nije davao da se poražena vrati i
zamoli za oprost; ali sad je izgarala od želje da u bijesu pođe za
Fëanorom ma kamo on otišao, i pritom ga sujeti kako god bude
mogla. Ponos ju je i dalje gonio kad je, na izmaku Drevnih dana,
nakon konačnoga svrgavanja Morgotha, odbila oprost Valara
za sve koji su se borili protiv njega i ostala u Meduzemlju. Tek
nakon što su prošla još dva duga doba, kad joj je napokon u
ruke došlo sve što je u mladosti željela, Prsten moći i dugo žu-
đena vlast nad Međuzemljem, mudrost je u njoj posve sazrela i
ona ga je odbila, prošla time posljednji ispit i zauvijek napustila
Međuzemlje.
Ova posljednja rečenica blisko je vezana uz prizor u Lothlórienu,

kad je Frodo pružio Galadriel Prsten Jedan (Prstenova družina II 7):
"I sad je, eto, napokon tu. Dajete mi ga od svoje volje! Na mjesto
Gospodara tame želite ustoličiti kraljicu."
U Silmarillionu se navodi (na str. 88) kako je u vrijeme pobune
Noldora u Valinoru Galadriel
bila željna otići. Ničim se nije zaklinjala, ali su Fëanorove riječi

o Meduzemlju zapalile njezino srce, jer je žudjela vidjeti široke
nečuvane zemlje i vladati ondje nekim kraljevstvom po svojoj
volji.
Međutim, u ovom prikazu ima nekoliko navoda od kojih u Silma

rillionu nema ni traga: srodstvo Finarfinove djece s Thingolom kao
jedan od čimbenika koji su ih ponukali da se pridruže Fëanorovoj
pobuni; osebujna nesklonost i nepovjerenje koje je Galadriel od
samoga početka gajila prema Fëanoru, i učinak koji je imala na
njega; te borba u Alqualondëu među samim Noldorima - Angrod
je pred Thingolom u Menegrothu kazao tek da Finarfinov rod nije

kriv za umorstvo Telera (Silmarillion, str. 129). Iznad svega, ipak
u upravo navedenom odlomku valja zamijetiti izričitu izjavu da je
Galadriel odbila oprost Valara na kraju Prvoga doba.
Na kasnijem mjestu u ovome eseju navodi se da iako ju je majka
prozvala Nerwen, a otac Artanis ("plemenita žena"), sindarinsko
ime koje je odabrala za sebe bilo je Galadriel, "jer to je bilo najljepše
od njezinih imena, a dao joj ga je onaj kojeg je voljela, Teleporno
Telerski, s kojim se kasnije vjenčala u Beleriandu". Teleporno je
Celeborn, kojemu je ovdje dana drugačija povijest, a koja se razma
tra u daljnjem tijeku teksta (str. 268); za samo ime vidi Dodatak E,
str. 304.
Posve drugačija priča o tome kako se Galadriel ponijela u vrijeme
pobune Noldora, naznačena ali nikad ispripovijedana, javlja se u
jednoj vrlo kasnoj i djelomično nečitkoj bilješci: to je posljednji zapis
mojega oca posvećen Galadriel i Celebornu, a vjerojatno i posljednji
o Međuzemlju i Valinoru, zabilježen u posljednjem mjesecu njegova
života. U njemu je naglasio dominantan status koji je Galadriel imala
već u Valinoru, ravna Fëanoru, iako darom drugačija od njega; a
ondje piše i da ne samo da se nije pridružila Fëanoru u buni, već
mu se u svakom pogledu suprotstavljala. Željela je, doista, napustiti
Valinor i otići u široki svijet Međuzemlja kako bi dala maha svojem
daru; jer "onako pronicava umom i hitra djelom, već je zarana upila
sve što je mogla od učenja koja su Valari smatrali za shodno dati
Eldarima", te se osjećala sputanom pod skrbništvom Amana. Ova
Galadrielina želja bila je, čini se, znana Manwëu, koji joj je nije
zabranio; ali nije ni dobila službeno dopuštenje za odlazak. Dok je
razmišljala što da učini, Galadriel se sjetila telerskih lađa, te otišla
živjeti na neko vrijeme s rodbinom svoje majke u Alqualondëu.
Ondje je upoznala Celeborna, koji je ovdje ponovno telerski knez.
unuk Olwëa iz Alqualondë i time njezin blizak srodnik. Zajedno
su nakanili sagraditi lađu i otploviti u Međuzemlje; i upravo su se
spremali zatražiti dopuštenje od Valara za plovidbu kad je Melkor
utekao iz Valmara, vratio se onamo s Ungoliant i uništio svjetlost
Drveća. U Fëanorovoj buni koja je uslijedila nakon Sumraka Va-
linora Galadriel nije sudjelovala: dapače, zajedno s Celebornom
junački se borila da obrani Alqualondë od napada Noldora, te su sa
čuvali Celebornovu lađu. Galadriel je zatim izgubila nadu u Valinor,
užasnula se Fëanorovim nasiljem i okrutnošću, te zaplovila u mrak

ne čekajući Manwëovo dopuštenje, koje bi joj bez sumnje u tom
času bilo uskraćeno, ma koliko joj želja sama po sebi bila valjana.
Tako je potpala pod proglašenu zabranu svih odlazaka, što joj je
zapriječilo povratak u Valinor. Ali zajedno s Celebornom stigla je u
Međuzemlje nešto prije Fëanora, uplovivši u luku kojom je vladao
Círdan. Ondje su ih radosno dočekali kao rođake Elwëa (Thingola).
U godinama nakon toga nisu se pridružili ratu protiv Angbanda, koji
su prosudili beznadnim pod zabranom Valara i bez njihove pomoći;
držali su da bi se valjalo povući iz Belerianda i okupiti vojnu silu
dalje na istoku (odakle bi inače Morgoth mogao dovući pojačanja,
kako su strahovali), te se sprijateljiti s Mrkim vilenjacima i ljudima
iz tih područja, i podučiti ih. Ali kako nije bilo nade da bi vilenjaci
u Beleriandu mogli prihvatiti takav pristup, Galadriel i Celeborn
otišli su preko Ered Lindona prije kraja Prvog doba; a kad su dobili
dopuštenje Valara da se vrate na Zapad, odbili su ga.
Ova priča, koja dokida svaku Galadrielinu vezu s Fëanorovom
pobunom, čak dotle da joj daje zaseban odlazak (s Celebornom) iz
Amana, iz temelja je oprečna svemu što se drugdje navodi. Ponikla
je iz "filozofskih" (a ne iz "historijskih") razloga, vezanih uz točnu
prirodu Galadrielina neposluha u Valinoru s jedne strane, te uz
njezin status i moć u Međuzemlju s druge. Bjelodano je da bi iz nje
proistekle opsežne preinake u radnji Silmarilliona; ali moj otac ih
je bez sumnje imao namjeru provesti. Ovdje bi se moglo zamijetiti
da se Galadriel ne javlja u prvotnoj priči o pobuni i bijegu Noldora,
koja je postojala mnogo prije nje; kao i da su se, naravno, nakon
njezina ulaska u priče o Prvome dobu njezina djela i dalje mogla
iz temelja mijenjati, budući da Silmarillion nije bio objavljen. Ta
knjiga je u svome objavljenom obliku, međutim, bila sastavljena
od dovršenih pripovijesti, tako da nisam mogao uzimati u obzir tek
zacrtane preinake.
S druge strane, pretvaranje Celeborna u telerskog vilenjaka iz
Amana ne samo da je u suprotnosti s navodima u Silmarillionu, već
i s onima prije navedenim (str. 294) iz knjige The Road Goes Ever
On i Dodatka B Gospodara prstenova, u kojima je Celeborn sindarski
vilenjak iz Belerianda. Na pitanje o razlozima iz kojih se ta temeljna
preinaka njegove povijesti trebala provesti, moglo bi se odgovoriti
da su oni proistekli iz novog elementa radnje, gdje Galadriel odlazi
iz Amana odvojeno od povorki pobunjenih Noldora; ali Celeborn

je već bio preobražen u telerskog vilenjaka u tekstu navedenom na
str. 298, u kojem je Galadriel još sudjelovala u Fëanorovoj buni i
pohodu iz Valinora, i gdje nema ni naznake načina na koji je Ce
leborn stigao u Meduzemlje.
Ranija priča (po strani od pitanja zabrane i oprosta), na kojoj
se temelje navodi u Silmarillionu, knjizi The Road Goes Ever On i
Dodatku B Gospodara prstenova, dosta je jasna: Galadriel je došla
u Meduzemlje kao jedna od vođa druge povorke Noldora, upoznala
Celeborna u Doriathu, te se kasnije vjenčala s njim; on je bio unuk
Thingolova brata Elma - nejasna lika o kojem nema zapisa, izuzev
navoda da je bio mlađi brat Elwëa (Thingola) i Olwëa, te da ga je
"ljubio Elwë, s kojim je ostao". (Elmov sin zvao se Galadhon, a
njegovi sinovi bili su Celeborn i Galathil; Galathil je bio otac Ni-
mloth, koja se udala za Diora, Thingolova nasljednika, i bila majka
Elwing. Prema tom rodoslovlju, Celeborn je bio u rodu s Galadriel,
unukom Olwëa iz Alqualondë, ali ne u tako bliskom rodu kao prema
onom koje ga pretvara u Olwëova unuka.) Prirodno je pretpostaviti
kako su Celeborn i Galadriel nazočili propasti Doriatha (na jednom
se mjestu navodi kako je Celeborn "uspio pobjeći iz haranja Dori
atha"), te da su možda pomogli Elwing da pobjegne u Sirionske luke
sa Silmarilom - ali to nigdje nije zapisano. U Dodatku B Gospodara
prstenova spominje se da je Celeborn stolovao neko vrijeme u Lin-
donu, južno od Lunea;2 ali početkom Drugoga doba prešli su Gorje
i ušli u Eriador. Njihovu potonju povijest, iz iste faze (da je tako
nazovem) zapisa moga oca, donosi kratka radnja što slijedi.
GLEDE GALADRIEL I CELEBORNA
Ovaj naslov nosi kratka i na brzinu sročena skica, stilski vrlo gruba,
koja je ipak gotovo jedini pripovjedni izvor podataka o zbivanjima na
zapadu Međuzemlja prije poraza i izgona Saurona iz Eriadora 1701.
2 U jednoj bilješci iz neobjavljene građe stoji da su vilenjaci iz Harlindona, odnosno

Lindona južno od rijeke Lunea, bili mahom sindarskog podrijetla, te da je to područje
bilo leno pod vladavinom Celeborna. Prirodno je dovesti to u vezu s navodom u Dodatku
B; ali bilješka bi se možda mogla odnositi na neko kasnije razdoblje, jer su kretanja i
boravišta Celeborna i Galadriel nakon pada Eregiona 1697. godine iznimno nejasna.
POVIJEST GALADRIEL 1 CELEBORNA 269
godine Drugog doba. Povrh nje postoji tek malo toga: kratke i rijetke
natuknice u Izvješću o godinama, te mnogo općenitiji i probraniji
prikaz u tekstu O Prstenovima moći i Trećem dobu (objavljenom u
Silmarillionu). Neprijeporno je da je tekst o kojemu je ovdje riječ
nastao nakon objavljivanja Gospodara prstenova, stoga što se knjiga
tu spominje, a i stoga što se tu za Galadriel kaže da je kći Finarfina i
sestra Finroda Felagunda (jer to su kasnija imena tih kneževa koja se
javljaju tek u prerađenome izdanju: vidi str. 290, bilješka 20). Tekst
nosi mnoge dopune, te nije na svakome mjestu moguće odrediti što
pripada vremenu sastavljanja rukopisa, a što je neodredivo kasnije.
To vrijedi za slučajeve u kojima se za Amrotha navodi da je sin
Galadriel i Celeborna; ali svuda gdje su uvršteni takvi navodi, mislim
da je praktički izvjesno kako je to bila nova konstrukcija, kasnija od
pisanja Gospodara prstenova. Da se on već u vrijeme pisanja smatrao
njihovim sinom, ta bi činjenica svakako bila spomenuta.
Itekako valja uočiti kako ovdje ne samo da se ne spominje da je
povratak na Zapad bio zabranjen za Galadriel, već i da se iz jednog
odlomka na početku zapisa čini kako takva zamisao tad još nije
postojala; dok se kasnije u radnji Galadrielin ostanak u Međuzemlju
nakon Sauronova poraza u Eriadoru pripisuje tome što je smatrala
kako joj je dužnost ne otići dok on još nije konačno poražen. Ovo
je glavni prilog (nevoljko) iznesenoj tvrdnji (str. 263) da je priča o
zabrani kasnija od pisanja Gospodara prstenova; usporedi također
odlomak iz priče o dragulju Elessaru, na str. 289-290.
Sada slijedi prepričani tekst ove skice, prožet određenim brojem
opaski, označenih uglatim zagradama.
Galadriel je bila kći Finarfina i sestra Finroda Felagunda. Bila je

dobrodošla u Doriathu, jer joj je majka Eärwen, Olwëova kći, bila
Telerica i Thingolova nećakinja, te zato što Finarfinov narod nije
imao udjela u Rodoubojstvu u Alqualondëu; ondje se sprijateljila
s Melian. U Doriathu je upoznala Celeborna, unuka Elma, Thin
golova brata. Iz ljubavi prema Celebornu, koji nije htio napustiti
Međuzemlje (a vjerojatno i zbog ponositosti, jer pripadala je onima
koji su jedva čekali poći onamo u pustolovinu), nije otišla na Zapad
pri Propasti Melkorovoj, već je prešla Ered Lindon s Celebornom i
došla u Eriador. Kad su zašli u to područje, uz njih je stiglo mnoštvo
Noldora, zajedno sa Sivim vilenjacima i Zelenim vilenjacima; neko su

vrijeme proboravili u kraju oko jezera Nenuiala (Evendima, sjeverno
od Shirea). Celeborna i Galadriel počelo se smatrati Gospodarom i
Gospodaricom Eldara u Eriadoru, te lutajućih družbi nandorskoga
podrijetla koje nikada nisu prešle na zapad preko Ered Lindona i
sišle u Ossiriand [vidi Silmarillion, str. 100-101]. Za boravka u blizini
Nenuiala rodio im se, negdje između 350. i 400. godine, sin Amroth.
[Vrijeme i mjesto Celebrianina rođenja, bilo ovdje, bilo kasnije u
Eregionu, bilo još kasnije u Lórienu, nije konačno određeno.]
Ali napokon je Galadriel shvatila da je Sauron, kao i u pradav
nim danima Melkorova zatočeništva [vidi Silmarillion, str. 54], opet
izmaknuo. Ili, točnije, kako Sauron tad još nije imao tek jedno ime,
a nije se zapazilo da njegova djelovanja potječu od jednog jedinog
zlog duha, glavnog Melkorova sluge, ona je opazila kako svijetom
seže neka zla, nadmoćna nakana, koja kao da potječe iz nekog izvora
dalje na Istoku, s druge strane Eriadora i Maglenoga gorja.
Celeborn i Galadriel zbog toga su oko 700. godine Drugog doba
otišli na istok, te osnovali (prvenstveno, ali nikako ne isključivo)
noldorsku kraljevinu Eregion. Može biti da je Galadriel odabrala
to mjesto jer je znala za patuljke iz Khazad-dûma (Morije). Na
istočnoj strani Ered Lindona bilo je i uvijek ostalo patuljaka,3 ondje
gdje su nekoć stajala vrlo drevna zdanja Nogrod i Belegost - ne
tako daleko od Nenuiala; ali oni su većinu snaga preselili u Khazad-
-dûm. Celebornu nisu bili dragi patuljci ni iz jednog soja (kao što
je pokazao Gimliju u Lothlórienu) i nikad im nije oprostio ulogu
u uništenju Doriatha; ali u tom napadu sudjelovala je samo vojska
iz Nogroda, koja je stradala u bici na Sarn Athradu [Silmarillion,
str. 256-258]. Patuljci iz Belegosta zaprepastili su se saznavši za tu
strahotu i prepali zbog njezinih posljedica, što im je ubrzalo odlazak
na istok u Khazad-dûm.4 Stoga se može pretpostaviti da su patuljci
iz Morije bili nedužni u propasti Doriatha i da nisu bili neprijateljski
3 Usporedi Prstenova družina I 2: "Prastara Cesta istok-zapad prolazila je kroz Shire sve
do svoga kraja u Sivim lukama, a patuljci su uvijek putovali njome do svojih rudnika u
Modrom gorju."
4 U Dodatku A (III) Gospodara prstenova stoji da su drevni gradovi Nogrod i Belegost
razoreni pri slomu Thangorodrima; ali u Izvješću o godinama u Dodatku B piše: "cca.
40. Mnogi patuljci napuštaju svoje stare gradove u Ered Luinu i odlaze u Moriju pove
ćavajući broj njenih stanovnika".
nastrojeni prema vilenjacima. U svakom slučaju, Galadriel je tu

bila dalekovidnija od Celeborna; od početka je zapažala kako će se
Međuzemlje moći spasiti od "zaostatka zla" koje je Morgoth ostavio
za sobom jedino sjedinjenjem svih naroda koji mu se na svoj način i
u svojoj mjeri suprotstavljaju. Na patuljke je također gledala očima
zapovjednika, vidjevši u njima najbolje ratnike za sukob s orcima.
Nadalje, Galadriel je bila Noldo, te je prirodno shvaćala njihove
umove i strasnu ljubav za umijeća ruku, razumijevanje mnogo veće
od onoga kakvo se zatjecalo među mnogim Eldarima: patuljci su bili
"Aulëova djeca", a Galadriel je, poput ostalih Noldora, u Valinoru
naukovala kod Aulëa i Yavanne.
Uz Galadriel i Celeborna bio je noldorski majstor po imenu Ce
lebrimbor. [Ovdje se opisuje jedan od preživjelih iz Gondolina, koji
se ubrajao u Turgonove najvještije obrtnike; ali tekst je prerađen
u kasniju priču, u kojoj je on Fëanorov potomak, kao što spominje
Dodatak B Gospodara prstenova (samo u prepravljenom izdanju),
te iscrpnije opisuje Silmarillion (str. 191, 312), koji za njega kaže
da je bio sin Curufina, petoga Fëanorova sina, te da se odrekao
očevih djela i ostao u Nargothrondu kad su Celegorm i Curufin
bili protjerani.] Celebrimbor je bio "gotovo 'patuljački' opsjednut
umijećima"; uskoro je postao glavni obrtnik u Eregionu i zasnovao
blisku suradnju s patuljcima iz Khazad-dûma, među kojima mu je
najveći prijatelj bio Narvi. [S natpisa na Zapadnim dverima Mori
je Gandalf je pročitao riječi: Im Narvi hain echant: Celebrimbor o
Eregion teithant i thiw hin: "Ja sam ih, Narvi, načinio. Celebrimbor
od Zelenike upisa ove znake." Prstenova družina II 4.] I vilenjaci i
patuljci imali su velike koristi od ovog zajedništva: tako je Eregion
postao mnogo jači, a Khazad-dûm mnogo ljepši, nego što bi ijedan
bio samostalno.
[Ovaj opis nastanka Eregiona slaže se s onim što navodi tekst
O Prstenovima moći (Silmarillion, str. 312), ali ni ondje ni u krat
kim natuknicama u Dodatku B Gospodara prstenova ne spominje
se prisutnost Galadriel i Celeborna; dapače, u potonjem se (opet,
samo u prepravljenom izdanju) Celebrimbor naziva gospodarom
Eregiona.]
Gradnja glavnoga grada Eregiona, Ost-in-Edhila, otpočela je 750.
godine Drugog doba [uz taj datum u Izvješću o godinama stoji nol-
dorsko utemeljenje Eregiona]. Vijest o tome doprla je do Saurono-

vih ušiju, raspirivši u njemu strah potaknut dolaskom Númenórejaca
u Lindon i na obale dalje prema jugu, te njihovim prijateljstvom s
Gil-galadom; a čuo je i da je Aldarion, sin Tar-Meneldura, kralja
Númenora, izrastao u velikog brodograditelja koji plovi čak do ha-
radskih luka. Sauron je zato na neko vrijeme ostavio Eriador na
miru, te izabrao zemlju koja se poslije zvala Mordor za uporište iz
kojeg će se oduprijeti prijetnji dolazaka Númenórejaca [Izvješće o
godinama to datira oko 1000. godine]. Kad se tu osjetio sigurnim,
poslao je izaslanike u Eriador, te napokon, oko 1200. godine Dru
goga doba, onamo došao i sâm, odjeven u najljepše obličje koje je
uspio postići.
Ali u međuvremenu je moć Galadriel i Celeborna narasla, a Ga-
ladriel je, zahvaljujući svojem prijateljstvu s patuljcima iz Morije,
stupila u doticaj s Lórinandom, nandorskom kraljevinom sa suprot
ne strane Maglenoga gorja.5 Ondje su živjeli oni vilenjaci koji su
odustali od Velikoga putovanja Eldara iz Cuiviénena i nastanili se
5 U jednoj bilješci u ovome tekstu objašnjava se kako je Lórinand bilo nandorsko ime
ovoga područja (kasnije zvanog Lónen i Lóthlorien), te da je sadržavalo vilenjačku riječ
sa značenjem "zlaćana svjetlost": "dolina zlata". Kvenijski oblik bio bi Laurenandë. sin-
darinski Gloman ili Nan Law. I ovdje i drugdje objašnjava se da se značenje tog imena
odnosi na zlaćana stabla mallorna u Lóthlorienu; ali njih je onamo donijela Galadriel
(za priču o njihovu podrijetlu vidi str. 196), dok se u jednoj kasnijoj raspravi kaže da je
samo ime Lórinand bila preinaka, nastala nakon donošenja mallorna, još starijeg imena
Lindórinand, "Dolina Zemlje pjevača". Kako su vilenjaci iz ove zemlje podrijetlom bili
Teleri, ovdje se bez sumnje javlja ime kojim su Teleri sami sebe zvali, Lindar, "Pjevači".
Iz mnogih drugih rasprava o imenima Lóthloriena, donekle međusobno neskladnih,
može se zaključiti kako su sva kasnija imena vjerojatno potekla od same Galadriel.
spregom različitih sastavnica: laurë, "zlato", nan(d), "dolina", lin-, "pjevati"; a ime
Laurelindórenan, "Dolina raspjevanog zlata" (koje je bilo ranije, kao što je Drvobradaš
kazao hobitima), namjerno sadrži odjek imena Zlatnog drveta koje je raslo u Valinoru.
"za kojim je, kao što je bjelodano, Galadriel čeznula sve više iz godine u godinu, sve
dok ju nije proželo neizdrživo žaljenje".
Samo ime Lórien prvotno je bilo kvenijski naziv za jedan predio u Valinoru, što se
često rabio kao ime onog Vale (Irma) kojem je ono pripadalo: "mjesto odmora sred
sjenovitih stabala i vrela, za povlačenje od briga i tugovanja". Daljnja promjena iz imena
Lórinand, "Dolina zlata", u Lórien "lako bi mogla potjecati od same Galadriel", jer "ta
podudarnost ne može biti slučajna. Ona se trudila od Lóriena stvoriti pribježište i otok
mira i ljepote, spomen na prastare dane, ali sad su je prožimali žalovanja i bojazni, jer
je znala da taj zlaćani san hita k sivom buđenju. Može se zamijetiti i da je Drvobradaš
preveo Lothlórien kao 'Cvijet sna'."
U cijelome tekstu "Glede Galadriel i Celeborna" zadržao sam ime Lórinand, iako je
u vrijeme pisanja Lórinand bio smatran prvotnim i pradavnim nandorskim imenom tog
područja, a priča o tome da je Galadriel donijela mallorne još nije bila stvorena.
u šumama u dolini Anduina [Silmarillion, str. 100-101]; sezalo je u

šume s obje strane Velike rijeke, uključujući i područje gdje je poslije
stajao Dol Guldur. Ti vilenjaci nisu imali ni kneževa ni vladara,
te su živjeli bezbrižno sve dok je središte Morgothove sile bilo na
sjeverozapadu Međuzemlja;6 "ali mnogi Sindari i Noldori došli su
među njih i tu ostali, čime je započelo njihovo 'sindariziranje' pod
utjecajem beleriandske kulture". [Nije pojašnjeno kada je došlo do
tog prijelaza u Lórinand; moguće je da su došli iz Eregiona kroz
Khazad-dûm i pod Galadrielinim okriljem.] Galadriel je imala
uspjeha u Lórinandu u nastojanjima da potre Sauronove spletke; u
Lindonu je pritom Gil-galad odbacio Sauronove poslanike, pa čak i
samog Saurona [kao što iscrpnije prenosi tekst O Prstenovima moći
(Silmarillion, str. 313)]. Ali Sauron je bio bolje sreće s Noldorima iz
Eregiona, a napose s Celebrimborom, koji je u srcu žudio vještinom
i slavom postati ravan Fëanoru. [Sauronovo ulagivanje kovačima iz
Eregiona, te njegovo uzimanje imena Annatar, Gospodar darova,
opisano je u tekstu O Prstenovima moći; ali ondje se Galadriel ne
spominje.]
U Eregionu se Sauron izdavao za izaslanika Valara, kojeg su
poslali u Međuzemlje ("pretkazavši tako Istare") ili kojem su na
redili da ondje ostane kako bi pomagao vilenjacima. Smjesta je
opazio da će mu Galadriel biti glavni suparnik i prepreka, te ju je
nastojao udobrovoljiti, podnosivši njezin prezir s izvanjskim strp
ljenjem i uljudnošću. [Ova na brzinu sročena skica ne objašnjava
zašto je Galadriel prezirala Saurona, osim ako nije prozrela njegovu
krinku, a niti zašto mu je, ako je već uspjela opaziti njegovu istinsku
7
prirodu, dopustila da ostane u Eregionu.] Sauron se poslužio svim
6 To je kasnija dopuna: tekst je izvorno navodio da su Lórinandom vladali tamošnji

kneževi.
7 U izdvojenoj bilješci, neodrediva vremena nastanka, stoji da premda se ime Sauron
navodi i ranije od ovog mjesta u Izvješću o godinama, što ukazuje na njegovu istovjetnost
s velikim Morgothovim doglavnikom iz Silmarilliona, ono zapravo nije bilo poznato sve
do oko 1600. godine Drugoga doba, vremena kad je skovan Prsten Jedan. Tu zagonetnu
silu, neprijateljski nastrojenu prema vilenjacima i Edainima, oni su opazili ubrzo na
kon 500. godine, a medu Númenórejcima najprije Aldarion, pri kraju osmoga stoljeća
(otprilike u vrijeme kad je osnovao luku Vinyalondë, str. 206). Ali nije se znalo gdje bi
moglo biti središte te sile. Sauron se trudio zadržati razliku između svojih dviju strana:
neprijatelja i napasnika. Došavši među Noldore, sebi je dao prividno lijep oblik (u svoje
vrsnom hinjenom predviđanju kasnijih Istara), kao i lijepo ime: Artano, "velekovač", ili
Aulendil, što znači onaj koji je odan služenju Vale Aulëa. (U tekstu O Prstenovima moći.
svojim umijećima na Celebrimboru i njegovim sudruzima kovačima

koji su se bili udružili u bratstvo, odnosno društvo, vrlo utjecajno u
Eregionu, zvano Gwaith-i-Mírdain; ali djelovao je u tajnosti, tako
da Galadriel i Celeborn nisu znali za nj. Sauron je uskoro podveo
Gwaith-i-Mírdain pod svoj utjecaj, jer isprva su imali velike koristi
od njegovih uputa u tajna znanja o tim vještinama.8 Toliku je moć
nad Mírdainima stekao da ih je na koncu nagovorio da se pobune
protiv Galadriel i Celeborna i preuzmu vlast u Eregionu; to se zbilo
negdje između 1350. i 1400. godine Drugog doba. Galadriel je tada
napustila Eregion i kroz Khazad-dûm otišla u Lórinand, povevši
Amrotha i Celebrian; ali Celeborn nije htio ući u patuljačka zdanja,
te se zadržao u Eregionu, gdje Celebrimbor nije mario za njega.
U Lórinandu je Galadriel preuzela vlast, kao i skrb oko obrane od
Saurona.
Sâm je Sauron otišao iz Eregiona oko 1500. godine, nakon što su
Mírdaini počeli stvarati Prstenove moći. Sad, Celebrimbor nije bio
iskvaren u srcu ili vjeri, već je prihvatio Saurona onakvoga kakvim
se predstavljao; a kad je napokon otkrio postojanje Prstena Jednog,
pobunio se protiv Saurona i otišao u Lórinand da se još jedanput
posavjetuje s Galadriel. Trebali su tom prilikom uništiti sve Prste
nove moći, "ali nisu uspjeli smoći snage". Galadrielin savjet bio je
da Tri vilenjačka Prstena valja sakriti, nikad se njima ne služiti, te ih
raštrkati daleko od Eregiona, gdje Sauron smatra da se nalaze. Tom
prilikom od Celebrimbora je primila Nenyu, Bijeli prsten, čija je moć
str. 313, ime koje si je Sauron u to vrijeme dao bilo jeAnnatar, Gospodar darova; ali to
se ime ovdje ne spominje.) Bilješka zatim navodi kako to nije zavaralo Galadriel, koja
je kazala da ovaj Aulendil nije bio u Auléovoj sljedbi u Valinoru: "ali to nije bio konačan
sud, jer je Aule postojao prije 'Sazdavanja Arde', a izgledno je da je Sauron zapravo
bio jedan od aulëovskih Maiara, koje je 'prije početka Arde' izopačio Melkor." S tim
se mogu usporediti uvodne rečenice teksta O Prstenovima moći: "Od davnine postojao
je Sauron Maia... U ranim danima Arde Melkor ga je zaveo na svoju stranu."
8 U jednom pismu iz rujna 1954. moj otac je naveo: "Na početku Drugoga doba on [Sau
ron] još je bio oku lijep, ili je još mogao uzeti na se lijepi vidljivi oblik - i, dapače, nije
bio posve zao, barem ne ako svi 'reformisti' koji žele ubrzati 'rekonstrukciju' i 'reorga
nizaciju' nisu posve zli, čak i prije nego što ih proždere oholost i žudnja za nametanjem
vlastite volje. Konkretna grana Plemenitih vilenjaka o kojoj se ovdje radi, Noldori.
odnosno Znalci, uvijek su bili ranjivi na strani 'znanosti i tehnologije', kako bismo mi
to nazvali: htjeli su doći do znanja koje je Sauron uistinu imao, te su oni iz Eregiona
odbacili upozorenja Gil-galada i Elronda. Konkretna 'žudnja' eregionskih vilenjaka
- 'alegorija', ako hoćete, ljubavi prema strojevima i tehničkim napravama - također je
simbolizirana u njihovu posebnom prijateljstvu s patuljcima iz Morije."
POVIJEST G A L A D R I E L I CELEBORNA 275
donijela snagu i ljepotu kraljevini Lórinand; ali također je nad njom

imao veliku i nepredviđenu moć, jer osnažio je skrovitu čežnju za
Morem i povratkom na Zapad u njoj, tako da joj se radost boravka
9
u Međuzemlju smanjila. Celebrimbor je poslušao njezin savjet da
Prsten zraka i Prsten vatre treba ukloniti iz Eregiona; povjerio ih
je tako Gil-galadu u Lindonu. (Ovdje se navodi da je tom prilikom
Gil-galad dao Naryu, Crveni prsten, Círdanu, gospodaru Luka, ali
u kasnijoj bilješci na margini teksta stoji da ga je zadržao sve do
polaska u rat Posljednjeg saveza.)
Kad je Sauron saznao za Celebrimborovo pokajanje i pobunu,
krinka je spala s njega, otkrivši njegov gnjev; okupio je veliku ratnu
silu i preko Calenardhona (Rohana) pošao u pohod na Eriador
1695. godine. Kad je vijest o tome doprla do Gil-galada, on je oda
slao ratnu silu pod zapovjedništvom Elronda Poluvilenjaka; ali pred
Elrondom je bio dalek put, a Sauron je svrnuo na sjever i smjesta
pošao na Eregion. Izviđači i prethodnica Sauronove vojske već su
se približavali kad je Celeborn izveo nenadan udar i odbacio ih; ali
premda je uspio spojiti svoje snage s Elrondovima, nisu se mogli
vratiti u Eregion, jer Sauronova je vojska bila puno veća od njiho
ve, dostatna i da ih zadrži na razmaku i da čvrsto opkoli Eregion.
Napokon, napadači su se probili u Eregion, razorili ga i opustošili,
te zarobili glavni cilj Sauronova napada, Dom Mírdainâ, gdje su
im bile kovačnice i riznice. Celebrimbor se, u očaju, sâm odupro
Sauronu na stubištu pred velikim dverima Mírdaina; ali sapeli su
ga kukama i zarobili, a Dom su opljačkali. Ondje je Sauron uzeo
Devet prstenova i druga manja djela Mirdaina; ali Sedam i Tri nije
mogao naći. Zatim su Celebrimbora stavili na muke, te je Sauron od
njega saznao kome je bilo podareno onih Sedam. To je Celebrimbor
otkrio zbog toga što mu ni do Sedam ni do Devet nije bilo stalo
tako kao do ona Tri; Sedam i Devet bili su sazdani uz Sauronovu
pomoć, dok je Tri sazdao Celebrimbor sâm, s drugačijom snagom i
svrhom. [Ovdje se ne kaže izrijekom da je Sauron pritom prisvojio
Sedam prstenova, iako se to vjerojatno podrazumijeva. U Dodatku
A (III) Gospodara prstenova stoji da su patuljci Durinova naroda
9 Galadriel se nije mogla okoristiti moćima Nenye sve do mnogo kasnijeg vremena, nakon
gubitka Prstena Vladara; ali valja priznati da u tekstu to nipošto ne stoji (iako se odmah
prije ovoga navodi da je ona savjetovala Celebrimboru da se vilenjačkim Prstenovima
nikad ne bi trebalo služiti).
vjerovali da su Durinu III., kralju Khazad-dûma, Prsten dali sami

vilin-kovači, a ne Sauron; ali ovaj tekst ne spominje kako je Sedam
prstenova došlo u posjed patuljaka.] O ona Tri prstena Sauron ništa
nije mogao saznati od Celebrimbora; stoga ga je dao pogubiti. Ali
točno je pogodio da su Tri bila povjerena vilenjačkim čuvarima: to
je zacijelo značilo da su u pitanju Galadriel i Gil-galad.
U crnom se bijesu vratio ratovanju; za barjak je uzeo Celebrim-
borovo tijelo obješeno o motku, probodeno orkovskim strijelama,
i okomio se na Elrondove snage. Elrond je dotad okupio ono malo
vilenjaka iz Eregiona koji su pobjegli, ali nije imao snage da se odu
pre toj navali. Doživio bi pače i poraz da Sauronova vojska nije bila
napadnuta s leđa; jer Durin je poslao patuljačku postrojbu iz Kha
zad-dûma, a uz njih su došli vilenjaci iz Lórinanda pod Amrothovim
vodstvom. Elrond se uspio izvući, ali bio je prisiljen uzmaknuti na
sjever te je tada [1697. godine, prema Izvješću o godinama] utemeljio
pribježište i uporište u Imladrisu (Rivendellu). Sauron se povukao iz
potjere za Elrondom, okomio na patuljke i vilenjake iz Lórinanda,
i odbacio ih; ali iza njih su se zatvorile Dveri Morije, pa nije mogao
ući. Otada je Sauron gajio mržnju prema Moriji, a svim orcima bilo
je zapovjeđeno da salijeću patuljke kad god mogu.
Sad je Sauron pokušao podjarmiti Eriador: na Lórinand je mogao
pričekati. Ali dok je harao tim zemljama, ubijajući ili tjerajući sve
male skupine ljudi i loveći preostale vilenjake, mnogi su izbjeglice
prišli Elrondovoj vojsci na sjeveru i pojačali je. Sad, Sauronova ne
posredna nakana bila je zauzeti Lindon, jer je vjerovao kako će
ondje imati najviše izgleda da se dočepa jednog od Triju prstenova,
ili više njih; stoga je okupio raštrkane snage i krenuo u pohod na
zapad prema Gil-galadovoj zemlji, paleći i pljačkajući po putu. Ali
vojnu silu oslabila mu je nužnost ostavljanja snažne postrojbe koje
će zadržati Elronda i spriječiti ga da nasrne na njega s leđa.
Sad, brodovi Númenórejaca godinama su već uplovljavali u Sive
luke, gdje su bili dobrodošli. Čim je Gil-galad počeo strahovati da
bi Sauron mogao doći u Eriador i otvoreno zaratiti, poslao je po
ruke u Númenor; a Númenórejci su na obalama Lindona počeli
okupljati ratne snage i potrepštine. Kad je Sauron napao Eriador
1695. godine, Gil-galad je pozvao Númenor u pomoć. Nato je kralj
Tar-Minastir odaslao veliku mornaričku silu; ali bila je zadržana
putem, te nije stigla do obala Međuzemlja sve do 1700. godine.

Dotad je Sauron već podjarmio cijeli Eriador, izuzev tek opkoljenog
Imladrisa, te stigao do toka rijeke Lhûn. Bio je pozvao nove snage,
koje su mu stizale s jugoistoka; dapače, nalazile su se već u Ened-
waithu, na Tharbadskom prijelazu, koji je bio vrlo slabo branjen. Gil-
-galad i Númenórejci držali su Lhûn u očajničkom pokušaju obrane
Sivih luka, kad je u sâm zadnji čas stigla velebna Tar-Minastirova
ratna sila; Sauronova je vojska doživjela težak poraz i bila odbačena.
Númenórejski admiral Ciryatur poslao je dio svojega brodovlja da
pristane uz obale dalje prema jugu.
Sauron je bio otjeran na jugoistok nakon velikog pokolja na gazu
Sarn (prijelazu preko Baranduina); a iako ga je osnažila njegova
postrojba iz Tharbada, iznenada je opet zatekao númenórejsku voj
sku u svom zaleđu, jer Ciryatur je bio iskrcao snažnu postrojbu na
ušće rijeke Gwathíó (Sivotok) "gdje je stajalo malo númenórejsko
pristanište". [To je bio Tar-Aldarionov Vinyalondë, kasnije znan kao
Lond Daer; vidi Dodatak D, str. 299.] U Bici na Gwathlu Sauron
je bio hametice nadvladan, do te mjere da je i sâm jedva pobjegao.
Njegova mala preostala sila bila je napadnuta na istočnoj strani
Calenardhona, dok je on tek s tjelesnom stražom utekao u područje
kasnije zvano Dagorlad (Bojno polje), odakle se slomljen i ponižen
vratio u Mordor, gdje se zakleo osvetiti Númenoru. Vojska koja
je držala Imladris pod opsadom zatekla se između Elronda i Gil-
-galada, koji su je posve satrli. Eriador je bio očišćen od neprijatelja,
ali ležao je mahom u ruševinama.
U to je vrijeme održano prvo Vijeće,10 na kojem je bilo određe
no da bi se vilenjačko uporište na istočnoj strani Eriadora trebalo
držati u Imladrisu, umjesto u Eregionu. Tom prilikom je Gil-galad
Elrondu dao Vilyu, Plavi prsten, te ga imenovao svojim potkraljem u
Eriadoru; ali Crveni je prsten zadržao, sve dok ga nije dao Círdanu
na odlasku iz Lindona u danima Posljednjeg saveza,11 Godinama
10 Dopunom je tekst preinačen u "prvo Bijelo vijeće". U Izvješću o godinama utemeljenje

Bijeloga vijeća uvedeno je pod 2463. godinu Trećega doba; ali moguće je kako je ime
toga Vijeća iz Trećega doba namjerno podsjećalo na ime ovoga davno prije održanog
Vijeća, pogotovo imajući u vidu da je nekolicina glavnih članova jednoga sudjelovala i
u drugome.
11 Na ranijem mjestu u tekstu (str. 275.) stoji da je Gil-galad Cirdanu dao Naryu, Crve
ni prsten, čim ga je primio od Celebrimbora, a to se slaže s navodima u Dodatku B
su Zapadne zemlje uživale mir, uz dovoljno vremena da im rane

zacijele; ali Númenórejci su okusili moć u Međuzemlju, te su od tog
doba počeli stvarati trajne naseobine na zapadnim obalama [što je
datirano "cca. 1800." u Izvješću o godinama], postavši tako moćni
da se Sauron nije još dugo usuđivao krenuti na zapad iz Mordora.
U zaključnom se odlomku radnja vraća na Galadriel, navodeći
da je morska čežnja u njoj postala tako snažna da je (premda je
smatrala svojom dužnošću ostati u Međuzemlju sve dok Sauron ne
bude svladan) odlučila napustiti Lórinand i nastaniti se uz more.
Predala je Lórinand Amrothu, opet prošla kroz Moriju s Celebrian
i stigla u Imladris, u potrazi za Celebornom. Ondje ga je (čini se)
pronašla, te su ondje još dugo bili zajedno; tom je prilikom Elrond
prvi put vidio Celebrian, te ju zavolio, iako ništa o tome nije rekao.
Upravo dok je Galadriel bila u Imladrisu, održano je spomenuto
Vijeće. Ali u neko kasnije vrijeme [nema naznake datuma] Galadriel
i Celeborn zajedno su s Celebrian otišli iz Imladrisa i pristigli u slabo
nastanjene krajeve između ušća rijeke Gwathló i Ethir Anduina.
Ondje su se nastanili u Belfalasu, na mjestu koje se poslije zvalo
Dol Amroth; tamo ih je povremeno posjećivao njihov sin Amroth,
dok su se brojni nandorski vilenjaci iz Lórinanda pridružili njihovoj
pratnji. Galadriel se tek daleko u Trećem dobu, kad je Amroth bio
izgubljen, a Lórinand je dospio u pogibelj, vratila onamo, 1981.
godine. Ovime završava tekst "Glede Galadriel i Celeborna".
*
Ovdje bi se moglo zamijetiti kako je odsutnost suprotnih naznaka u
Gospodaru prstenova navela komentatore na prirodnu pretpostavku
da su Galadriel i Celeborn proveli drugu polovicu Drugog doba
i cijelo Treće u Lothlórienu; ali nije bilo tako, iako je priča koju
o njima ocrtava tekst "Glede Galadriel i Celeborna" poslije bila
uvelike izmijenjena, kako će biti pokazano.
Gospodara prstenova i tekstu O Prstenovima moći, gdje stoji da ga je Círdan posjedovao

od početka. Ovaj navod ovdje, nesuglasan s ostalima, bio je dodan na marginu teksta.
AMROTH I NIMRODEL
Već sam spomenuo (str. 269) da bi, u slučaju da se Amroth doista smatrao
sinom Galadriel i Celeborna u vrijeme pisanja Gospodara prstenova, tako bitna
veza teško mogla ostati prešućena. Ali bilo tome tako ili ne, takvo je gleda
nje na njegovo podrijetlo kasnije odbačeno. Ovdje dajem kratku pripovijest
(koja potječe najranije iz 1969.) s naslovom "Kratak prikaz dijela predanja o
Amrothu i Nimrodel".
Amroth je bio kralj Lóriena nakon što je njegov otac Amdír

poginuo u Bici na Dagorladu [3434. godine Drugoga doba].
Njegova je zemlja nakon Sauronova poraza godinama živjela u
miru. Iako je podrijetlom bio Sinda, živio je na način Šumskih
vilenjaka i nastanio se u visokim stablima svrh jednog velikog
zelenog humka, koji se kasnije navijek zvao Cerin Amroth.
To je učinio iz ljubavi prema Nimrodel. Godinama ju je volio,
te se nije ženio, jer se ona nije htjela vjenčati s njime. Ona
ga je također voljela, dapače, jer bio je lijep čak i za jednog
Eldu, te odvažan i mudar; ali pripadala je narodu Šumskih
vilenjaka i žalila zbog dolaska vilenjaka sa Zapada, koji su
(kako je govorila) donijeli ratove i razorili davnašnji mir. Htjela
je govoriti samo jezikom Šumskih, čak i nakon što su se žitelji
12
Lóriena mahom prestali služiti njime; i živjela je sama pokraj
slapova rijeke Nimrodela kojoj je dala svoje ime. Ali kad je
strava izašla iz Morije i istjerala patuljke, na čije su se mjesto
došuljali orci, užasnuto je sama pobjegla u prazne krajeve na
jugu [1981. godine Trećega doba]. Amroth je otišao za njom i
naposljetku je pronašao na rubu Fangorna, koji je u to vrijeme
prilazio mnogo bliže Lórienu.13 Nije se usudila ući u tu šumu,
jer joj je drveće prijetilo, kako je rekla, a neka stabla su joj
prepriječila put.
Ondje su Amroth i Nimrodel zapodjenuli dugu raspravu; i
na koncu su se obećali jedno drugome. "Bit ću tome vjerna,"
rekla je, "a vjenčat ćemo se kad me dovedeš u neki kraj gdje
vlada mir." Amroth se zavjetovao da će njoj za ljubav napustiti
svoj narod, iako ga je sad snašla nevolja, te s njom potražiti
takav kraj. "Ali u Međuzemlju više takva nema," rekao je,
12 Za Šumske vilenjake i njihov govor vidi Dodatak A, str. 293.

13 Vidi Dodatak C, str. 297, o granicama Lóriena.
"a neće ga ni biti za vilin-puk. Valja nam poiskati put preko

Velikoga mora na pradavni Zapad." I kazao joj je da na jugu
postoji luka u koju su davno otišli mnogi iz njegova naroda.
"Sada su malobrojni, jer većina je otplovila na Zapad; ali pre
ostali još grade lađe i prevest će svakoga iz svoga roda koji
im dođe umoran od Međuzemlja. Kazuje se kako se milost
prelaska Mora što nam je Valari dadoše sada ukazuje i sva
kome od onih koji su pošli na Veliko putovanje, čak i ako u
prošlim dobima ne stigoše do obala i još nijedanput ne vidješe
Blaženu zemlju."
Nije ovdje mjesto za kazivanje o njihovu putovanju u zemlju
Gondor. Bilo je to u doba Eärnila Drugog, pretposljednjeg
kralja Južne kraljevine, čije su zemlje proživljavale teške dane.
[Eärnil II. vladao je Gondorom od 1945. do 2043.] Drugdje
se kazuje [ali ne u bilo kojem postojećem zapisu] kako su se
razdvojili i kako je Amroth, nakon što ju je uzalud iskao, otišao
u tu vilin-luku i otkrio da ih je ondje još vrlo malo. Manje nego
što bi stalo u jednu lađu; a samo im je jedna mogla zaploviti.
U njoj su se sada spremali otisnuti na pučinu i napustiti Među-
zemlje. Amrothu su pružili dobrodošlicu, jer bilo im je drago
što je njegov dolazak ojačao njihovu malu družbu; ali nisu bili
voljni pričekati Nimrodel, u čiji dolazak više nisu gajili nade.
"Pođe li kroz naseljene krajeve Gondora," kazali su, "nitko
je neće ometati, a možda će primiti i pomoć; jer gondorski su
ljudi dobri, a njima vladaju potomci Prijatelja vilenjaka iz dav
nine, koji još, na svoj način, govore našim jezikom; ali u gorju
ima mnogo neprijateljski nastrojenih ljudi i zlih stvorova."
Godina je istjecala prema jeseni, i uskoro su se očekivali
snažni vjetrovi, neprijateljski i opasni čak i za vilin-lađe, dok
se još nalaze u blizini Međuzemlja. Ali tako je teško Amroth
tugovao da su ipak odgađali polazak još tjednima; a živjeli su
na svojoj lađi, jer su im kuće na obali bile ispražnjene i puste.
Zatim se jedne jesenje noći digla silna oluja, jedna od naj
strašnijih u ljetopisima Gondora. Stigla je iz studene Sjeverne
pustoši i prohujala Eriadorom do gondorskih zemalja, harajući
sve pred sobom; Bijelo joj gorje nije zapriječilo put i mnoge
je ljudske brodove otpuhala na pučinu Belfalaskog zaljeva,
gdje ih je progutalo more. Laku vilin-lađu otrgnula je s veza
i stjerala u divlje vode, u smjeru obala Umbara. Ni glasa se o

njoj u Međuzemlju nikad više nije čulo; ali vilin-lađe građene
za to putovanje nisu tonule, pa nema sumnje da je napustila
Krugove Svijeta i naposljetku stigla u Eressëu. Ali nije onamo
dovela Amrotha. Oluja je na gondorske obale udarila baš kad
je zora zarudjela kroz hitre oblake; ali kad se Amroth probudio,
lađa je već bila daleko od kopna. Kriknuo je glasno u očaju:
Nimrodel!, skočio u more i zaplivao prema obali što se gubila
u daljini. Pomorci su ga vilenjačkim vidom još dugo promatrali
gdje se bori s valovima, sve dok jutarnje sunce nije zasjalo kroz
oblake i u daljini mu obasjalo svijetlu kosu, sličnu zlatnoj iskri.
Ni vilenjačke ni ljudske oči više ga nisu vidjele u Međuzemlju.
Ovdje se ništa ne kazuje o tome što je zadesilo Nimrodel, iako
su o njezinoj sudbini kružila mnoga predanja.
Prethodni zapis zapravo je bio sročen kao ogranak jedne etimološke rasprave
o imenima izvjesnih rijeka u Međuzemlju, u dotičnom slučaju Gilraina, rijeke
iz Lebennina u Gondoru što je utjecala u Belfalaski zaljev zapadno od Ethir
Anduina; još jedan vid predanja o Nimrodel javlja se u raspravi o sastavnici
rain. Vjerojatno se radilo o izvedenici iz korijena ran- "odlutati, zabludjeti,
otići u neizvjesnu smjeru" (kao u imenu Mithrandir, te u Mjesečevu nazivu
Rána).
Ne čini se prikladnim ni za jednu gondorsku rijeku; ali imena

rijeka često se odnose samo na dio njihova toka, na izvor, na
niže poteze ili na druge osobine što su se dojmile istraživača
koji su im nadjenuli ime. U ovom slučaju, međutim, objašnje
nje pružaju ostaci predanja o Amrothu i Nimrodel. Gilrain
je hitro tekla s gorja, kao i druge rijeke u tom području; ali
pri dolasku do kraja onog ogranka Ered Nimraisa koji ju je
razdvajao od Celosa [vidi zemljovid pridodan trećem dijelu
Gospodara prstenova] utjecala je u široko, plitko uleknuće.
Tuda je neko vrijeme vijugala, stvorivši jezerce na južnom
kraju prije nego što će se probiti kroz jedan greben i opet
hitro nastaviti prema utoku u Serni. Kazuje se da je Nimrodel,
nakon bijega iz Lóriena, u potrazi za morem zalutala u Bijelom
gorju, sve dok nije napokon stigla (ne spominje se kojim putem
ili prijevojem) do rijeke, koja ju je podsjetila na vlastitu rječicu
u Lórienu. Srce joj se razvedrilo, pa je sjela uz jezerce i počela
promatrati odraze zvijezda u njegovim mrkim vodama, i slu

šati slapove preko kojih je rijeka nastavljala putovanje prema
moru. Ondje je zapala u dubok san od umora i tako je dugo
spavala da je stigla u Belfalas tek nakon što je Amrothova
lađa bila otpuhana na pučinu, a on je stradao u nastojanju da
otpliva natrag u Belfalas. Ovo je predanje bilo dobro znano u
Dor-en-Ernilu (Kneževoj zemlji),14 pa nema sumnje da je ime
bilo nadjeveno njemu u spomen.
Esej se nastavlja kratkim objašnjenjem odnosa koji je Amroth, kao kralj Lórie-
na, imao s tamošnjom vladavinom Celeborna i Galadriel:
Žitelji Lóriena čak su i tada [tj. u vrijeme kad je Amroth na

stradao] bili uglavnom onakvi kakvi su bili na kraju Trećega
doba: rodom Šumski vilenjaci, ali pod vlašću kneževa sindar-
skog podrijetla (kao i u Thranduilovoj kraljevini u sjevernim
dijelovima Mrkodola; iako se više ne zna jesu li Thranduil i
Amroth bili u rodu.)15 Međutim, bili su uvelike pomiješani s
Noldorima (sindarinskog govora), koji su stigli kroz Moriju
nakon što je Sauron uništio Eregion 1697. godine Drugoga
doba. U to vrijeme Elrond je otišao na zapad [sic; vjerojatno se
time želi reći samo da nije prešao Magleno gorje] i utemeljio
pribježište Imladris; ali Celeborn je prvo otišao u Lórien i utvr
dio ga za svaki budući Sauronov pokušaj prelaska Anduina.
Kad se, međutim, Sauron povukao u Mordor, te se (prema
dojavama) sasvim posvetio osvajanjima na Istoku, Celeborn
se ponovno pridružio Galadriel u Lindonu.
Lórien je zatim uživao u dugogodišnjem miru i zaboravu
pod vlašću vlastitoga kralja Amdira, sve do Propasti Númeno-
ra i iznenadnoga Sauronova povratka u Međuzemlje. Amdir
se odazvao na Gil-galadov poziv i sa sobom u Posljednji savez
doveo najveće moguće snage, ali poginuo je u Bici na Dagor-
14 Podrijetlo imena Dor-en-Ernil nigdje se ne navodi; ime se zatječe još jedino na velikom
zemljovidu Rohana, Gondora i Mordora u Gospodaru prstenova. Na tom zemljovidu
smješteno je na suprotnoj strani gorja od Dol Amrotha, ali njegovo pojavljivanje u ovom
kontekstu navodi na zaključak da je Ernil bio knez Dol Amrotha (što bi se ionako moglo
pretpostaviti).
15 Vidi Dodatak B, str. 295, o sindarskim kneževima Šumskih vilenjaka.
ladu, zajedno s najvećim dijelom svoje postrojbe. Amroth,

njegov sin, tada je postao kralj.
Ovaj prikaz, naravno, uvelike odudara od onoga koji donosi tekst "Glede
Galadriel i Celeborna". Amroth više nije sin Galadriel i Celeborna, već je sin
Amdíra, kneza sindarskog podrijetla. Čini se da je starija priča o odnosima
Galadriel i Celeborna s Eregionom i Lórienom doživjela preinake u mnogim
bitnim vidovima, ali nije moguće odrediti koliki bi se njezin dio zadržao u nekoj
cjelovito sročenoj pripovijesti. Celebornova povezanost s Lórienom sada se
smješta mnogo dalje u prošlost (jer u tekstu "Glede Galadriel i Celeborna" on
za cijelog trajanja Drugog doba uopće nije odlazio u Lórien); ovdje saznajemo
da su mnogi noldorski vilenjaci otišli kroz Moriju u Lórien nakon uništenja
Eregiona. Raniji prikaz to i ne spominje, a "beleriandski" vilenjaci ondje su
otišli u Lórien godinama prije, u mirnodopskim uvjetima (str. 272-273). Nave
deni izvadak implicira kako je nakon pada Eregiona tu seobu u Lórien poveo
Celeborn, dok se Galadriel pridružila Gil-galadu u Lindonu; ali na drugome
mjestu, u zapisu koji potječe iz istog vremena kao i ovaj, izrijekom se navodi
da su oboje tom prilikom "prošli kroz Moriju sa znatnom pratnjom noldorskih
izgnanika i godinama se zadržali u Lórienu". Ti kasni zapisi niti tvrde niti
niječu da je Galadriel bila u odnosima s Lórienom prije 1697. (što vrijedi i
za Celeborna), dok izvan teksta "Glede Galadriel i Celeborna" nema nikak
vog spomena Celebrimborove pobune (negdje između 1350. i 1400. godine)
protiv njihove vlasti u Eregionu, kao ni Galadrielina odlaska tom prilikom u
Lórien, gdje je preuzela vlast, dok se Celeborn zadržao u Eregionu. U kasnim
prikazima nije objašnjeno gdje su to Galadriel i Celeborn proveli duge godine
Drugoga doba nakon Sauronova poraza u Eriadoru; u svakom slučaju, ondje
se više ne spominje njihov dugogodišnji boravak u Belfalasu (str. 278).
Rasprava o Amrothu nastavlja se ovako:
Ali tijekom Trećeg doba Galadriel su prožele crne slutnje, pa

je s Celebornom otputovala u Lórien i ondje dugo ostala uz
Amrotha, jer su je posebno zanimale sve vijesti i glasine o ras
tućoj sjenci u Mrkodolu i mračnome uporištu u Dol Gulduru.
Ali Amrothov je narod njime bio zadovoljan; bio je odvažan
i mudar, a njegovo je malo kraljevstvo još uživalo blagostanje
u svojoj ljepoti. Stoga su nakon dugih putovanja i raspitivanja
u Rhovanionu, od Gondora i granica Mordora do Thranduila
na sjeveru, Celeborn i Galadriel preko gorja prešli u Imladris,
gdje su se zadržali godinama; jer sad su bili u rodu s Elrondom,
koji se početkom Trećeg doba [109. godine, prema Izvješću o
godinama] vjenčao s njihovom kćeri Celebrian.
Nakon stradavanja u Moriji [1980. godine] i tuge što je

snašla Lórien, koji je sad ostao bez vladara (jer Amroth se
utopio u moru Belfalaskog zaljeva, ne ostavivši nasljednika),
Celeborn i Galadriel vratili su se u Lórien, gdje ih je narod
dočekao s dobrodošlicom. Ondje su ostali do kraja Trećega
doba, ali nisu uzeli naziv Kralja ili Kraljice; jer kazali su da
su oni tek čuvari te malene ali krasne kraljevine, posljednje
istočne predstraže vilenjaka.
Drugdje postoji još jedan spomen njihovih kretanja tih godina:
U Lórien su se Celeborn i Galadriel vratili dvaput prije Po

sljednjeg saveza i kraja Drugoga doba; a u Trećem dobu, kad
se nadigla sjenka Sauronova oporavka, ondje su opet često
boravili. U svojoj je mudrosti Galadriel uvidjela da će Lórien
biti uporište i središte moći, te spriječiti da Sjenka prijeđe
Anduin u ratu koji će neizbježno povesti prije svog ponovnog
poraza (bude li moguć); ali i da mu treba snažnija i mudrija
vladavina od one koju joj može dati šumski puk. Pa ipak, tek
nakon stradanja u Moriji, kad je na načine nedostupne Ga-
ladrielinoj vidovitosti Sauronova sila uspjela prijeći Anduin
i silno ugroziti Lórien, koji je izgubio kralja i čiji se narod
dao u bijeg, te ga zamalo posve napustio i predao orkovskim
zavojevačima, Galadriel i Celeborn trajno su se nastanili u
Lórienu i preuzeli upravu nad njime. Ali nisu uzeli naziv Kralja
ili Kraljice, već su mu bili čuvari koji su ga, kako se ispostavilo,
proveli neoskvrnjenog kroz Rat za Prsten.
U još jednoj etimološkoj raspravi iz istog razdoblja objašnjava se da je ime

Amroth bilo nadimak potekao od njegova stanovanja u visokom talanu ili
fletu. jednoj od drvenih platformi sazdanih visoko u krošnjama lóthlorienskih
stabala u kojima su živjeli Galadhrimi (vidi Prstenovu družinu II 6): značilo je
"visokosezac, penjač". 16 U tom tekstu stoji kako navada stanovanja u krošnja
ma nije bila opće uvriježena među svim vilenjacima, već se razvila u Lórienu
16 Ovo objašnjenje pretpostavlja da je prva sastavnica imena Amroth ista ona vilenjačka
riječ kao i kvenijska amba "uvis", koja se zatječe i u sindarinskoj amon, brdo ili gora
strmih obronaka; dok je druga sastavnica izvedena iz korijena rath-, sa značenjem "pe
njati" (odakle potječe i imenica rath, kojom su se u númenórejskom sindarinskom, koji
je u Gondoru služio za davanje imena mjestima i osobama, označavale sve dulje cesti
zbog prirode i položaja te zemlje: ravne, bez dobra kamena, izuzev onog koji
se iz kamenoloma u gorju sa zapadne strane mogao uz mnogo truda dopremiti
niz Srebrotok. Glavno mu je bogatstvo bilo u drveću, preostatku velikih šuma
iz Drevnih dana. Ali nisu svi nastavali krošnje čak ni u Lórienu, a telain ili
fletovi bili su podrijetlom ili skloništa za slučaj napada, ili najčešće (pogotovo
oni visoko na golemim stablima) promatračnice s kojih su tu zemlju i njezine
granice mogle promatrati vilenjačke oči: jer Lórien je s krajem prvog tisućljeća
Trećega doba postao zemlja nelagodne budnosti, a Amroth je zacijelo živio u
sve većem nemiru nakon uspostave Dol Guldura u Mrkodolu.
Jedna takva promatračnica, kojom su se služili čuvari sjevernih

međa, bio je onaj flet u kojem je prenoćio Frodo. I Celebornovo
boravište u Caras Galadhonu bilo je takvog podrijetla; najviši
tamošnji flet, koji Prstenova družina nije vidjela, bio je najuz-
dignutija točka te zemlje. Prije je najviši bio Amrothov flet svrh
velikog humka, odnosno brijega, zvanog Cerin Amroth, uzdignu
tog radom mnogih ruku i prvenstveno predviđenog za nadziranje
Dol Guldura s druge strane Anduina. Do preinake tih telain u
stalne nastambe došlo je tek kasnije, a takva su staništa jedino
u Caras Galadhonu bila brojna. Ali Caras Galadhon je sam po
sebi bio tvrđava, unutar čijih je zidina stanovao tek mali broj
Galadhrima. Život u tako uzvišenim kućama isprva se bez sumnje
smatrao posebnim, a Amroth ga je vjerojatno prvi prihvatio. Stoga
je to njegovo ime - jedino koje se kasnije pamtilo u predanjima
- najvjerojatnije poteklo iz njegova življenja u jednom visokom
talanu.
Bilješka uz riječi "Amroth ga je vjerojatno prvi prihvatio" glasi:
Osim ako to nije bila Nimrodel. Njezini su porivi bili druge

prirode. Voljela je vode i slapove Nimrodela, od kojih se nije
htjela rastajati na dulje vrijeme; ali kako su se vremena mrači
la, ta se rječica našla odviše blizu sjevernih granica, i to u dijelu
gdje su Galadhrimi sad bili rijetki. Možda je od nje Amroth
preuzeo zamisao življenja u visokom fletu.17
i ulice u Minas Tirithu, od kojih su gotovo sve bile nakošene: odatle Rath Dínen, Tiha
ulica, što se spuštala iz Citadele prema Grobnicama Kraljeva).
17 U "Kratkom prepričavanju" predanja o Amrothu i Nimrodel stoji da se Amroth nastanio
u visokim stablima Cerin Amrotha "iz ljubavi prema Nimrodel" (str. 279).
Vratimo se navedenom predanju o Amrothu i Nimrodel: u kojoj je to "luci na

jugu" Amroth čekao Nimrodel, kamo su (kao što joj je rekao) "davno otišli
mnogi iz njegova naroda" (str. 280)? Dva odlomka iz Gospodara prstenova
odnose se na to pitanje. Jedan je iz Prstenove družine II 6, u kojemu Legolas.
nakon što je otpjevao pjesmu o Amrothu i Nimrodel, spominje "Belfalaski
zaljev odakle su otplovili vilenjaci iz Lóriena". Drugi je u Povratku kralja V
9, u kojemu Legolas, pri pogledu na kneza Imrahila iz Dol Amrotha, zapaža
"da ovaj doista ima vilenjačke krvi" i kaže mu: "Premda je odavno Nimrodelin
narod otišao iz lórienskih šuma, još se vidi da nisu svi otplovili iz luke Amrotha
preko vode na zapad." Na što knez Imrahil odgovara: "Tako govore i predaje
moje zemlje."
Kasne i rascjepkane bilješke donekle objašnjavaju te izjave. Tako u jednoj
raspravi o lingvističkim i političkim međuodnosima u Međuzemlju (što potječe
najranije iz 1969. godine) postoji usputan spomen činjenice da su u danima
ranijih naseobina Númenórejaca obale Belfalaskog zaljeva još bile uglavnom
puste, "s izuzetkom jedne luke i male vilenjačke naseobine na jugu zajedničkog
ušća rijeka Morthond i Ringló" (tj. na samoj sjevernoj strani Dol Amrotha).
Nju su, prema predaji iz Dol Amrotha, utemeljili sindarski

pomorci iz zapadnih luka Belerianda, koji su pobjegli u trima
malim lađama kad je Morgothova sila porazila Eldare i Atane;
ali kasnije se povećala dolaskom pustolovnih Šumskih vilenja
ka, koji su u potrazi za morem doplovili niz Anduin.
Šumski vilenjaci (ističe se ovdje) "nikad nisu bili posve lišeni nespokoja i
čežnje za Morem, koja je povremeno neke od njih navodila da odlutaju od
svojih domova." Kako bismo doveli ovu priču o "trima malim lađama" u vezu
s predajama koje bilježi Silmarillion, vjerojatno bismo morali pretpostaviti da
su one pobjegle iz Brithombara ili Eglaresta (falaskih luka na zapadnoj obali
Belerianda) kad su oni bili uništeni godinu dana nakon Nirnaeth Arnoediada
(Silmarillion, str. 214), ali dok su Círdan i Gil-galad izbjegli na otok Balar, posa
de tih triju lađa otplovile su mnogo dalje na jug niz obale, sve do Belfalasa.
Ali posve drugačija radnja, u kojoj se te vilenjačke luke utemeljuju kasnije,
iznosi se u jednom nedovršenom odlomku posvećenom podrijetlu imena Belfa-
las. Tu se navodi da sastavnica Bel-, premda je nesumnjivo izvedena iz nekog
prednúmenórejskog imena, zapravo potječe iz sindarinskog jezika. Bilješka
biva privedena kraju prije davanja daljnjih obavijesti o sastavnici Bel-, ali kao
objašnjenje njezina sindarinskog podrijetla navodi se da je "Gondor sadržavao
jednu malu ali bitnu sastavnicu podosta iznimne prirode: eldarsku naseobinu .
Nakon sloma Thangorodrima, vilenjaci iz Belerianda, ako nisu otplovili preko
Velikog mora ili ostali u Lindonu, odlutali su na istok preko Modrog gorja
u Eriador; ali čini se da je svejedno postojala jedna skupina Sindara koji su
početkom Drugog doba otišli na jug. To su bili preživjeli žitelji Doriatha, još
kivni na Noldore; nakon što su neko vrijeme proveli u Sivim lukama, gdje su
stekli vještinu brodogradnje, "otišli su tijekom godina u potragu za mjestom
gdje će moći živjeti samostalno i naposljetku se nastanili na ušću Morthonda.
Ondje se već nalazila primitivna lučica ribarskog življa, ali ti ljudi su u strahu
od Eldara utekli u gorje."18
U bilješci napisanoj u prosincu 1972. ili poslije, koja pripada posljednjim
zapisima mojega oca o Međuzemlju, iznosi se rasprava o vilenjačkoj crti u
ljudima, koja se dade zapaziti u golobradosti onih koji vuku takvo podrijetlo
(golobradost je bila osobina svih vilenjaka); tu se u vezi s kneževskom kućom
Dol Amrotha zapaža da je "ta loza imala naročitu vilenjačku crtu, prema
vlastitim predanjima" (u odnosu na već navedeni razgovor između Legolasa
i Imrahila u Povratku kralja V 9).
Kao što se vidi iz Legolasova spominjanja Nimrodel, u blizini

Dol Amrotha nalazila se pradavna vilenjačka luka, uz koju je
stajalo malo naselje šumskih vilenjaka iz Lóriena. Predaja o
kneževoj lozi kazivala je kako se jedan od njihovih predaka
vjenčao s vilin-djevom: dapače, neke su inačice (očito ne baš
vjerojatne) navodile da je to bila sama Nimrodel. U drugim,
vjerojatnijim pripovijestima, to je bila jedna Nimrodelina dru
žica, koja se izgubila u visokim gorskim gudurama.
Ova potonja inačica predanja javlja se u podrobnijem obliku u bilješci prido

danoj neobjavljenom rodoslovlju loze Dol Amrotha počev od Angelimara,
dvadesetoga kneza, oca Adrahila, oca Imrahila, kneza Dol Amrotha u vrijeme
Rata za Prsten:
Prema predaji svoje kuće, Angelimar je bio dvadeseti u ne

prekinutom nizu potomaka od Galadora, prvoga vladara Dol
Amrotha (cca. 2004.-2129. Trećega doba). Prema istim tim
predajama, Galador je bio sin Númenórejca Imrazôra, žitelja
Belfalasa, i vilin-gospe Mithrellas. Ona je bila među Nimro-
18 Mjesto vilenjačke luke u Belfalasu označeno je imenom Edhellond ("Vilenjačka luka",

vidi Dodatak Silmarilliona, stavke edhel i londë) na urešenome zemljovidu Međuzemlja
koji je izradila Pauline Baynes; ali to ime nisam uspio naći nigdje drugdje. Vidi Dodatak
D, str. 299. Usporedi Pustolovine Toma Bombadila (1962.), str. 74-75: "U Langstrandu
i Dol Amrothu postojala su mnoga predanja o pradavnim vilenjačkim naseobinama,
kao i o luci na ušću Morthonda iz koje su brodovi isplovljavali 'ka zapadu' još tamo u
vrijeme pada Eregiona u Drugome dobu."
delinim družicama, jedna od mnogih vilenjaka koji su izbjegli

na obalu oko 1980. godine Trećega doba, kada se u Moriji
probudilo zlo; tada su Nimrodel i njezine djeve zalutale u
šumovitim brdima i izgubile se. Ali u ovoj pripovijesti kazuje
se da je Imrazôr pružio Mithrellas utočište i oženio se njome.
Ali nakon što mu je dala sina Galadora i kćer Gilmith, jedne se
noći iskrala i više je nikad nije vidio. Ali iako je Mithrellas bila
iz nižeg šumskog roda (a ne jedna od Plemenitih ili pak Sivih
vilenjaka), navijek se držalo kako su kuća i rod vladara Dol
Amrotha plemeniti krvlju kao što su lijepi licem i umom.
ELESSAR
U neobjavljenim zapisima tek se malo toga još može naći glede povijesti Ce-
leborna i Galadriel, izuzev jednog vrlo grubog rukopisa na četiri stranice koji
nosi naslov "Elessar". U prvom je stadiju sročenosti, ali nekoliko je dopuna
uneseno olovkom; ne postoje druge inačice. Uz nekoliko vrlo sitnih uredničkih
dopuna, glasi ovako:
U Gondolinu je živio tvorac dragulja po imenu Enerdhil, najveći

majstor te vještine među Noldorima nakon smrti Fëanorove.
Enerdhil je ljubio sve zelene stvorove što rastu, a najviše ga
je radovalo vidjeti sjaj sunca kroz lišće u krošnjama. I srce mu
ushtjede sazdati dragulj u kojem bi se zarobila bistra svjetlost
sunca, ali tako da dragulj bude zelen poput lišća. I sazdao
ga je, takva da su mu se čak i Noldori divili. Jer kazuje se da
bi oni koji bi pogledali kroz taj kamen vidjeli sparušene ili
spaljene stvorove iznova cijelima ili onakvima kakvi su bili u
jeku mladosti, dok su ruke koje bi ga primile donosile iscje
ljenje od boli svima koje bi dotakle. Taj je dragulj Enerdhil
dao Kraljevoj kćeri Idril, koja ga je nosila na prsima; tako se
spasio iz gondolinskog požara. A prije nego što će otploviti,
Idril reče svome sinu Eärendilu: "Elessar ostavljam tebi, jer u
Međuzemlju teških rana ima što ćeš ih ti, može biti, iscijeliti.
Ali nikome drugom predati ga nećeš." Uistinu, u Sirionskoj
luci valjalo je iscijeliti mnoge rane, i ljudske i vilenjačke, a i
medu grlima što su onamo utekla od užasa na Sjeveru; i dok je
Eärendil ondje boravio, uživali su zdravlje i blagostanje, a svi
su živi stvorovi na neko vrijeme bili zeleni i krasni. Ali kad je
Eärendil pošao na velika putovanja Morem, ponio je Elessar

na grudima, jer sred svih je potraga jedna misao navijek bila
pred njim: da će možda opet naći Idril; a prva uspomena na
Međuzemlje bila mu je zeleni kamen nad njezinim grudima,
kad mu je pjevala uz kolijevku dok je Gondolin bio još u cvatu.
Kad se Eärendil više nije vratio u Međuzemlje, Elessaru se
tako zameo trag.
U kasnijim je dobima postojao opet jedan Elessar, a o
njemu se kazuje dvojako, iako bi tek oni Mudri kojih više
nema mogli reći koje je točno. Jer neki kažu da je taj drugi
uistinu bio samo onaj prvi, koji se milošću Valara vratio; da
ga je sa Zapada sa sobom donio Olórin (u Međuzemlju znan
kao Mithrandir). I jednom tako Olórin posjeti Galadriel, koja
je tad stanovala pod krošnjama Velike Zelenšume; i dugo
razgovarahu. Jer godine izgnanstva počinjale su teško tištati
Noldorsku gospu, koja žudješe za vijestima o rodu i za blaže
nim rodnim krajem, a ipak se ne htjede odreći Međuzemlja
[prepravljeno u: ali još se nije smjela odreći Međuzemlja]. A
kad joj Olórin prenese mnoge novosti, ona uzdahnu i reče:
"Žalujem u Međuzemlju, jer lišće pada i cvijeće blijedi; a srce
mi žudi dok se spominje drveća i trave što ne mriju. Htjela
bih takove imati u svome domu." Nato joj Olórin reče: "Bi li,
onda, htjela Elessar?"
A Galadriel reče: "Gdje je sada Eärendilov kamen? A Ener-
dhila više nema, onog koji ga sazda." "Tko to može znati?"
reče Olórin. "Zacijelo", reče Galadriel, "otiđoše preko Mora,
kao i gotovo sve krasote uz njih. I mora li Međuzemlje onda
dovijeka blijedjeti i propadati?" "To mu je sudbina", reče
Olórin. "No to se na neko vrijeme može ispraviti, vrati li se
Elessar. Tek nakratko, dok ne svanu ljudski dani." "Ako - pa
ipak, kako bi to moglo biti", reče Galadriel. "Jer, zacijelo,
Valari su sada premješteni i Međuzemlje im je daleko od misli,
a pod sjenkom su svi oni koji ga se još drže."
"Nije tako", reče Olórin. "Pogled im je još bistar i srca im
još ćute. U ime toga, pogledaj ovo!" I on joj pokaza Elessar,
a ona ga pogleda u čudu. A Olórin reče: "Ovo ti donosim od
Yavanne. Upotrijebi ga kako znaš i na neko će se vrijeme tvoja
postojbina pretvoriti u najkrasotnije mjesto u Međuzemlju. Ali

nije ti dano da ga posjeduješ. Predat ćeš ga kada dođe vrije
me. Jer prije nego što te shrva umor i napokon se odrekneš
Međuzemlja, doći će jedan koji ga ima primiti, a nosit će ime
19
ovoga kamena: Elessar će se zvati."
Druga pripovijest glasi ovako: jednom je davno, prije nego
što je Sauron zaveo kovače u Eregionu, onamo došla Galadriel
i kazala Celebrimboru, glavnome vilin-kovaču: "Žalosna sam
u Međuzemlju, jer lišće pada i cvijeće što ga voljeh blijedi, a
kraj u kome boravim prepun je sjete koju nijedno proljeće
otkloniti ne može."
"Kako bi za Eldare moglo biti drugačije, drže li se Me
đuzemlja?" reče Celebrimbor. "Hoćeš li onda prijeći preko
Mora?"
"Neću", reče ona. "Angroda više nema, ni Aegnora više
nema, ni Felagunda više nema. Od Finarfinove djece posljed
nja sam.20 Ali srce mi je još ponosito. Što li je to skrivila zla-
ćana kuća Finarfinova da mi valja tražiti oprost od Valara,
ili se zadovoljiti morskim otokom, meni, čija je rodna zemlja
Blaženi Aman? Ovdje sam moćnija."
"Što bi onda htjela?" reče Celebrimbor.
"Htjela bih drveće i travu oko sebe što ne mrije - tu, u
vlastitoj zemlji", odgovori mu ona. "Što se zbilo s eldarskom
vještinom?" A Celebrimbor reče: "Gdje je sada Eärendilov
kamen? A Enerdhila koji ga sazda više nema." "Otiđoše preko
19 Ovo se poklapa s odlomkom iz Prstenove družine II 8, gdje Galadriel, dajući Aragornu

zeleni kamen, kaže: "I sad je trenutak da uzmete ime koje vam je bilo predskazano.
ime Elessar, Vilin-kamen od kuće Elendilove!"
20 U tekstu na ovome mjestu i odmah ispod njega stoji Finrod, koje sam promijenio u
Finarfin kako bi se izbjegla zabuna. Prije objavljivanja prerađenog izdanja Gospodara
prstenova 1966. godine moj otac je preimenovao Finroda u Finarfina, dok je njegov sin
Felagund, prethodno zvan Inglor Felagund. postao Finrod Felagund. Dva odlomka u
Dodacima B i F bila su shodno tome preinačena u ovom prerađenom izdanju. Vrije
di zamijetiti da Galadriel ovdje među svojom braćom ne spominje Orodretha, kralja
Nargothronda nakon Finroda Felagunda. Iz meni nepoznatog razloga, moj otac je
premjestio drugoga kralja Nargothronda na mjesto pripadnika iste obitelji u sljedećem
naraštaju: ali ta i njoj srodne rodoslovne preinake nikad nisu bile unesene u sastavne
tekstove Silmarilliona.
POVIJEST G A L A D R I E L I CELEBORNA 291
Mora," reče Galadriel, "kao i gotovo sve što krasno je. Ali
mora li onda Međuzemlje dovijeka blijedjeti i propadati?"
"To mu je sudbina, držim", reče Celebrimbor. "Ali ti znaš
da te ljubim (iako si se odlučila za Celeborna od Stabala) i za
tu ću ljubav učiniti sve što mogu ne bih li nekako umijećem
ublažio tvoju žalost." Ali nije kazao Galadriel da i sâm u dav
nine bijaše iz Gondolina, gdje je prijateljevao s Enerdhilom,
iako ga je prijatelj uglavnom nadmašivao. No, da Enerdhila
nije bilo, Celebrimbor bi bio glasovitiji. Stoga je razmislio,
te prionuo na dug i osjetljiv rad, i za Galadriel izradio svoje
najveće djelo (izuzev tek Triju Prstenova). I kazuje se da je
istančaniji i bistriji od Enerdhilova bio zeleni dragulj što ga je
sazdao, no svjetlost mu ipak nije bila tako snažna. Jer dok je
Enerdhilov dragulj obasjala svjetlost Sunca u mladosti, već je
mnogo ljeta bilo prošlo prije nego što je Celebrimbor prionuo
na posao, a nigdje u Međuzemlju svjetlost nije bila onako
bistra kao prije, jer iako je Morgoth bio izbačen u Prazninu i
više se nije mogao vratiti, sjenka mu je izdaleka padala amo.
Svejedno, blistav je bio Celebrimborov Elessar; i umetnuo ga
je u velebnu srebrnu kopču u liku orla što polijeće raširenih
21
krila. Dok je imala Elessar, svi su stvorovi oko Galadriel rasli
u krasoti, sve do dolaska Sjene u Šumu. Ali poslije, kad joj je
Celebrimbor poslao Nenyu, glavnoga od Triju,22 dragulj joj
(kako je smatrala) više nije trebao, pa ga je dala svojoj kćeri
Celebrian, te je tako došao do Arwen i do Aragorna, zvanoga
Elessar.
A na kraju piše:
Elessara je u Gondolinu sazdao Celebrimbor, te je tako dopao

Idril i time Eärendila. Ali tome se izgubio trag. Ali drugog je
Elessara sazdao također Celebrimbor u Eregionu na zahtjev
21 Usporedi s opisom Vilin-kamena u Prstenovoj družini II 8: "Tad [Galadriel] uzme iz

svoga krila krupan dragulj bistre zelene boje umetnut u srebrnu kopču izrađenu u obliku
orla raširenih krila, a kad ga podigne uvis, dragulj blijesne poput sunca što je zasjalo
kroz krošnju u proljeće."
22 Ali u Povratku kralja VI 9, gdje se Modri prsten vidi na Elrondovu prstu, on se naziva
"Vilya, najmoćniji od Tri prstena".
Gospodarice Galadriel (koju je ljubio) te nije potpadao pod

Jedan, budući da je bio sazdan prije nego što se Sauron iznova
uzdigao.
Sadržaj se u izvjesnim osobinama slaže s tekstom "Glede Galadriel i Celebor-

na", a po svoj prilici je i nastao otprilike u isto vrijeme, ili nešto ranije. Cele
brimbor je tu ponovno tvorac dragulja iz Gondolina, a ne jedan od Fëanoraca
(usporedi str. 271); a za Galadriel se kaže da nije bila voljna odreći se Među-
zemlja (usporedi str. 269) - iako je tekst naknadno bio preinačen ne bi li se
uveo pojam zabrane, dok na kasnijem mjestu u radnji ona spominje oprost
Valara.
Enerdhil se ne javlja ni u jednom drugom zapisu; a zaključne riječi teksta
pokazuju da ga je Celebrimbor trebao zamijeniti u ulozi tvorca Elessara iz
Gondolina. Nigdje više nema traga od Celebrimborove ljubavi prema Ga
ladriel. Tekst "Glede Galadriel i Celeborna" navodi na zaključak da je on s
njima došao u Eregion (str. 271); ali ondje, kao i u Silmarillionu, Galadriel
upoznaje Celeborna u Doriathu, te je teško objasniti Celebrimborove riječi
"iako si se odlučila za Celeborna od Stabala". Također je nejasno spominjanje
Galadrielina boravka "pod krošnjama Velike Zelenšume". To bi se moglo
protumačiti kao široka uporaba (nigdje drugdje zatečena) tog izraza, koja
bi uključivala i lórienske šume s druge strane Anduina; ali riječi "dolazak
Sjene u Šumu" nedvojbeno se odnose na uzdizanje Saurona u Dol Gulduru,
koje se u Dodatku A (III) Gospodara prstenova naziva "Sjena u šumi". To bi
moglo značiti da je Galadrielina moć u jednom razdoblju obuhvaćala i južne
dijelove Zelenšume Velike; a potvrda tome može se naći u tekstu "Glede
Galadriel i Celeborna", str. 273, gdje se za kraljevinu Lórinand (Lórien) kaže
da je sezala "u šume s obje strane Velike rijeke, uključujući i područje gdje
je poslije stajao Dol Guldur". Moguće je, također, da se na istome poimanju
zasniva izjava u Dodatku B Gospodara prstenova, u uvodnoj bilješci za Izvješće
o godinama Drugoga doba, kako je glasila u prvome izdanju: "mnogi su se od
Sindarâ preselili na istok i uspostavili kraljevstva vrlo daleko. Među njima su
glavni bili Thranduil na sjeveru Zelenšume Velike, te Celeborn na jugu šume'.
U prerađenome izdanju ta je opaska o Celebornu izostavljena, a umjesto nje
javlja se spomen njegova stolovanja u Lindonu (naveden prije, str. 262).
Za kraj, može se spomenuti da se iscjeliteljska moć u Sirionskim lukama,
koja se ovdje pripisuje Elessaru, u Silmarillionu (str. 270) objašnjava utjecajem
Silmarila.
DODACI
DODATAK A
ŠUMSKI VILENJACI I NJIHOV GOVOR
Kako spominje Silmarillion (str. 100-101), neki su Nandori, telerski

vilenjaci koji su odustali od pohoda Eldara na istočnoj strani Ma-
glenog gorja, "cijeli vijek boravili u šumama u Dolini Velike rijeke"
(dok su drugi, kako se navodi, otišli niz Anduin do njegovih ušća, a
bilo je i onih koji su zašli u Eriador: od potonjih su potekli Zeleni
vilenjaci iz Ossirianda).
U jednoj kasnoj etimološkoj raspravi o imenima Galadriel, Ce-
leborn i Lórien izrijekom stoji da su Šumski vilenjaci iz Mrkodola i
Lóriena bili potomci telerskih vilenjaka koji su se zadržali u Dolini
Anduina:
Šumski vilenjaci (Tawarwaith) bili su podrijetlom Teleri, pa tako

i daljnji rod Sindarâ, premda su od njih bili udaljeniji nego Teleri
iz Valinora. Bili su to potomci onih Telera koji se na Velikome
putovanju nisu usudili prijeći Magleno gorje, već su se zadržali u
Dolini Anduina i tako nikad nisu doprli do Belerianda ili Mora.
Sto ga su bili u bližem srodstvu s Nandorima (inače zvanima Ze
leni vilenjaci) iz Ossirianda, koji su s vremenom ipak prešli gorje
i naposljetku stigli u Beleriand.
Šumski vilenjaci sakrili su se u šumskim uporištima s one strane

Maglenog gorja te postali malen i raštrkan narod, jedva razlučiv
od Avara;
ali još su pamtili da su prvotno bili Eldari, pripadnici Trećega

klana, te su pružali gostoprimstvo onim Noldorima i napose
Sindarima koji nisu otišli preko Mora, već su pošli u seobu na
istok [tj. početkom Drugoga doba]. Pod njihovim su vodstvom
opet postali uređeno društvo i stekli veću mudrost. Thranduil,
otac Legolasa iz Devetorice pješaka, bio je Sinda, te se tim je
zikom govorilo u njegovoj kući, premda ne i u cijelom njegovu
narodu.
U Lórienu, gdje su mnogi bili podrijetlom Sindari, ili preži
vjeli Noldori iz Eregiona [vidi str. 282], sindarinski je postao jezik
svih. Više se, naravno, ne zna u čemu se točno njihov sindarinski
razlikovao od oblika iz Belerianda - vidi Prstenovu družinu II 6,

gdje Frodo navodi da se jezik kojim je šumski narod međusob
no govorio razlikovao od onoga na zapadu. Vjerojatno je bio
drugačiji mahom u onome što bi se danas popularno nazvalo
"naglaskom": uglavnom različit u intonacijama i izgovorima sa
moglasnika, dovoljnim da smetu nekoga ne posve vičnog čistijem
sindarinskom, poput Froda. Možda je, naravno, bilo i izvjesnih
lokalizama i drugih osobina u osnovi proisteklih iz utjecaja bivšeg
šumskog jezika. Lórien je dugo bio prilično izdvojen od izvanj
skoga svijeta. Svakako, neka imena sačuvana iz njegove prošlosti,
kao što su Amroth i Nimrodel, ne mogu se posve izvesti iz sinda-
rinskoga, iako mu pristaju oblikom. Čini se da je caras bila stara
riječ za utvrdu s opkopom, koja se ne zatječe u sindarinskom.
Lórien je vjerojatno preinaka starijeg, danas izgubljenog imena
[iako se na ranijem mjestu navodi da je prvotno šumsko, odnosno
nandorsko ime bilo Lórinand; vidi str. 272, bilješku 5].
S ovim opaskama o šumskim imenima usporediva je bilješka iz Do

datka F (I) Gospodara prstenova, odjeljak "O vilenjacima" (postoji
samo u prerađenom izdanju).
Druga općenita izjava vezana uz šumski vilenjački zatječe se u
jednoj lingvističko-povijesnoj raspravi napisanoj u istom kasnom
razdoblju kad i upravo navedena:
Iako su se narječja šumskih vilenjaka do njihova ponovnog su

sreta s davno razdvojenim srodnicima toliko udaljila od sinda-
rinskoga da su im bila jedva razumljiva, već je nakon kratkog
izučavanja postalo bjelodano da su srodni kao eldarski jezici.
Iako je usporedba šumskih narječja s vlastitim govorom itekako
zanimala učenjake, pogotovo one noldorskog podrijetla, danas
se tek malo zna o šumskom vilenjačkom. Šumski vilenjaci nisu
izumjeli nikakav oblik pisanja, a oni koji su naučili tu vještinu od
Sindara pisali su najbolje što su umjeli na sindarinskom. Potkraj
Trećega doba šumski se jezici vjerojatno više nisu govorili u dva
predjela važna u vrijeme Rata za Prsten: u Lórienu i u Thran-
duilovoj kraljevini na sjeveru Mrkodola. Od njih se u zapisima
sačuvala samo poneka riječ, uz nekoliko imena osoba i mjesta.
DODATAK B
SINDARSKI KNEŽEVI ŠUMSKIH VILENJAKA
U Dodatku B Gospodara prstenova, u uvodnoj bilješci Izvješća o

godinama Drugoga doba, stoji: "prije podizanja Barad-dûra mnogi
su se od Sindarâ preselili na istok, a neki su od njih uspostavili
kraljevstva [u šumama] vrlo daleko, gdje su im žitelji bili mahom
[Šjumski vilenjaci. Jedan je od njih bio i Thranduil, kralj na sjeveru
Velike Zelenšume".
Nešto više o povijesti ovih sindarskih kneževa Šumskih vilenjaka
može se pronaći u kasnim filološkim zapisima mojega oca. Tako u
jednom eseju stoji da se Thranduilova kraljevina
prostirala na šume koje su okruživale Pustogoru i obrastale za

padne obale Dugog jezera prije dolaska patuljaka izgnanih iz
Morije i Zmajeva prodora. Vilenjački žitelji te kraljevine doselili
su se s juga, te su bili srodnici i susjedi lórienskih vilenjaka; ali
ondje su stanovali u Zelenšumi Velikoj istočno od Anduina.
U Drugom se dobu njihov kralj Oropher [otac Thranduila, Le-
golasova oca] povukao na sjever poviše Gladdenskih polja. Tako
je postupio ne bi li se oslobodio utjecaja i zadiranja patuljaka iz
Morije, koja je izrasla u najveće patuljačko zdanje zabilježeno u
povijesti; a nisu mu bila po volji ni uplitanja Celeborna i Gala-
driel u Lórien. Ali tad je još bilo malo razloga za strah između
Zelenšume i Gorja, a njegov je narod bio u stalnom doticaju sa
svojim rodom preko Rijeke, sve do Rata Posljednjeg saveza.
Usprkos tome što su Šumski vilenjaci željeli imati što manje
veze s poslovima Noldora i Sindara, kao i bilo kojeg drugog na
roda, patuljaka, ljudi ili orkova, Oropher je bio dovoljno mudar
da predvidi kako se mir neće vratiti sve dok Sauron ne bude
savladan. Stoga je okupio veliku vojsku svojega sad već brojnog
naroda, pripojio joj manju vojsku Malgalada iz Lóriena, te poveo
snage Šumskih vilenjaka u boj. Šumski su vilenjaci bili prekaljeni
i odvažni, ali slabo opremljeni oklopima ili oružjem u usporedbi s
Eldarima sa Zapada; bili su uz to i neovisni, te nisu htjeli stati pod
vrhovno zapovjedništvo Gil-galada. Gubici su im stoga bili teži
nego što je to bilo nužno, čak i u onom užasnom ratu. Malgalad je
s više od pola sljedbe stradao u velikoj bici na Dagorladu, nakon
što je bio odsječen od glavnine snaga i stjeran u Mrtve baruštine.
Oropher je poginuo u prvom nasrtaju na Mordor, kad je pohitao
na čelu svojih najsrčanijih ratnika prije nego što je Gil-galad dao
znak za napad. Njegov sin Thranduil ostao je na životu, ali nakon
što je rat završio, a Sauron stradao (kako se činilo), kući je poveo

jedva trećinu vojske koja je otišla u rat.
Malgalad iz Lóriena ne javlja se nigdje drugdje, a ovdje ne stoji

da je bio Amrothov otac. S druge strane, za Amdira, Amrothova
oca, dvaput se (prije, str. 279 i 282-283) kaže da je stradao u Bici
na Dagorladu, tako da se Malgalad vjerojatno može jednostavno
izjednačiti s Amdirom. Ali ne mogu reći koje je ime zamijenilo ono
drugo. Daljnji tekst eseja glasi:
Uslijedio je dugotrajan mir, kad su Šumski vilenjaci opet postali

brojni; ali živjeli su nespokojno i u strepnji, jer su osjećali pro
mjenu svijeta koju nosi Treće doba. Ljudi su također postajali
sve brojniji i moćniji. Vladavina númenórejskih kraljeva Gon-
dora sezala je sve dalje na sjever, prema granicama Lóriena i
Zelenšume. Slobodni ljudi sa Sjevera (koje su vilenjaci tako zvali
jer nisu bili pod vlašću Dúnedainâ, a najvećim ih dijelom nisu
podčinili Sauron ili njegovi sluge) širili su se na jug: uglavnom
istočno od Zelenšume, iako su se neki nastanjivali na rubovima
šume i travnatim predjelima Dolina Anduina. Zlokobniji su glasi
stizali s daljeg Istoka: Divlji su se ljudi komešali. Ti negdašnji
sluge i štovatelji Sauronovi sad su bili slobodni od jarma njegove
tiranije, ali ne i od zla i mraka koje im je usadio u srca. Okrutni su
ratovi buktali među njima, iz kojih su se neki povlačili na zapad,
umova prepunih mržnje, smatrajući sve one koji žive na Zapadu
neprijateljima koje valja pobiti i poharati. Ali na Thranduilovu
je srcu ležala još veća sjena. Bio je vidio stravu Mordora i nije
ju mogao zaboraviti. Kad bi god pogledao prema jugu, spomen
na njega zatamnio bi mu sunčanu svjetlost, a iako je znao da je
sada razoren i napušten, pod paskom Kraljeva ljudi, strah mu je
zborio u srcu da nije zanavijek poražen: uzdići će se opet.
U drugom odlomku napisanom istodobno s navedenim stoji da su

se Šumski vilenjaci, kad je prošlo tisuću godina Trećega doba, te je
Sjenka pala na Veliku Zelenšumu, pod Thranduilovom vlašću
povukli pred njom dok se širila sve dalje na sjever, sve dok
Thranduil nije naposljetku osnovao kraljevinu na sjeveroistoku
šume, gdje je pod zemljom izdubio tvrđavu i velike dvornice.
Kako je Oropher bio sindarskog roda, nema sumnje da je njegov
sin Thranduil slijedio mnogo stariji primjer kralja Thingola iz
Doriatha; njegove se dvornice, svejedno, nisu dale usporediti s
Menegrothom. Nije u njega bilo ni te vještine, ni tog bogatstva,

a ni pomoći patuljaka; a u usporedbi s vilenjacima iz Doriatha,
njegov je šumski narod bio sirov i priprost. Oropher je među njih
došao samo sa šačicom Sindara, koji su se pak brzo stopili sa
Šumskim vilenjacima, prisvojili njihov jezik i uzeli imena šumskog
oblika i stila. To su učinili namjerno; jer oni su (kao i drugi slični
pustolovi, zaboravljeni ili tek usput spomenuti u predajama) stigli
iz Doriatha nakon njegove propasti i nikako nisu željeli napustiti
Međuzemlje, a ni stopiti se s ostalim Sindarima u Beleriandu, jer
njima su vladali noldorski Izgnanici, koji žiteljima Doriatha nisu
bili naročito mili. Dapače, željeli su postati šumski živalj i vratiti
se, kako su znali reći, jednostavnome životu, kakav je vilenjacima
bio prirođen prije nego što ga je poziv Valara poremetio.
Nigdje se (vjerujem) ne objašnjava kako se to što su šumski govor

prihvatili sindarski vladari Šumskih vilenjaka u Mrkodolu, kao što
je ovdje opisano, može dovesti u vezu s izjavom navedenom na str.
294, koja kaže da se potkraj Trećega doba šumski vilenjački jezik
više nije govorio u Thranduilovoj kraljevini.
Vidi dalje bilješku 14 u tekstu "Stradanje na Gladdenskim po
ljima", str. 312.
DODATAK C
GRANICE LÓRIENA
U Dodatku A (I, iv) Gospodara prstenova stoji da se kraljevstvo

Gondor na vrhuncu svoje moći u doba kralja Hyarmendacila I.
(1015.-1149. Trećega doba) protezalo na sjever "sve do Celebranta
i južnih okrajaka Mrkodola". Moj otac je nekoliko puta izjavio kako
je to pogreška: točan tekst trebao bi glasiti "do Celebrantskoga
polja". Prema njegovim kasnim zapisima o međuodnosima jezika
Međuzemlja,
rijeka Celebrant (Srebrotok) bila je unutar granica kraljevine

Lórien, dok je praktička međa kraljevstva Gondor na sjeveru
(zapadno od Anduina) bila rijeka Limlight. Cijeli travnati predio
između Srebrotoka i Limlighta, gdje su se nekada lórienske šume
sterale dalje na jug, u Lórienu se nazivao Parth Celebrant (tj.
polje, odnosno omeđeni travnjak, Srebrotoka) i smatralo ga se
dijelom te kraljevine, iako njezini vilenjački žitelji nisu stanovali
izvan rubova tamošnjih šuma. U kasnijim je danima Gondor
sazdao most iznad gornjeg toka Limlighta te često zauzimao

uski predio između donjeg toka Limlighta i Anduina u okviru
svojih istočnih crta obrane, budući da je u velikim krivinama
Anduina (gdje se rijeka hitro obrušavala pokraj Lóriena i ulazila
u niske ravnice, prije nego što će se ponovno stuštiti u grotlo
Emyn Muila) bilo mnogo pličina i širokih sprudova preko kojih bi
odlučan i dobro opremljen neprijatelj mogao prevesti bojnu silu
splavovima ili pontonskim mostovima, napose na dva zapadna
zavoja, poznata pod imenom Sjeverna i Južna krivaja. Ovome
je kraju u Gondoru nadjenuto ime Parth Celebrant; i stoga se
koristilo pri određivanju pradavne sjeverne granice. U vrijeme
Rata za Prsten, kada su svi krajevi sjeverno od Bijeloga gorja
(izuzev Anóriena) sve do Limlighta pripadali kraljevstvu Rohan,
ime Parth (Polje) Celebrant rabilo se samo pri spominjanju one
velike bitke u kojoj je Eorl Mladi hametice potukao napadače
Gondora [vidi str. 341-342].
U drugom je eseju moj otac zabilježio da dok je na istoku i zapadu

prostor Lóriena bio omeđen Anduinom i gorjem (pri čemu se ni
riječju ne spominje bilo kakvo proširenje lórienske kraljevine preko
Anduina, vidi str. 292), sa sjeverne i južne strane nije imao jasno
određenih granica.
U davnini su Galadhrimi tvrdili da upravljaju šumama sve do

onih slapova Srebrotoka na kojima se okupao Frodo; prema jugu
vlast im se protezala mnogo dalje od Srebrotoka, na rijetke lugo
ve manjih stabala što su se stapali sa šumom Fangorn, premda je
srce kraljevine uvijek bilo u kutu između Srebrotoka i Anduina,
gdje je stajao Caras Galadhon. Nije bilo vidljivih granica izme
đu Lóriena i Fangorna, ali ni enti ni Galadhrimi nikad ih nisu
prelazili. Jer predaja je kazivala da se sâm Fangorn u pradavnim
vremenima susreo s kraljem Galadhrimâ, te da je Fangorn rekao:
"Ja znam svoje, a ti znaš svoje; neka ni jedna strana ne remeti što
je tuđe. Ali poželi li se neki vilenjak prošetati mojom zemljom
sebi za milinu, bit će rado viđen; a opazite li u svojoj zemlji nekog
enta, nemajte straha." Duga su ljeta prošla, međutim, otkako je
ent ili vilenjak stupio nogom u zemlju onoga drugog.
DODATAK D
LUKA LOND DAER
U tekstu "Glede Galadriel i Celeborna" spominje se kako je u ratu

protiv Saurona u Eriadoru potkraj sedamnaestog stoljeća Drugoga
doba númenórejski admiral Ciryatur iskrcao snažnu postrojbu na
ušće rijeke Gwathló (Sivotok) gdje je stajalo "malo númenórejsko
pristanište" (str. 277). Čini se da je to prvi spomen te luke, o kojoj
se u kasnijim tekstovima iznosi mnogo toga.
Najpotpuniji prikaz nalazi se u onom filološkom eseju posveće
nom imenima rijeka koji je već bio navođen u vezi s predajom o
Amrothu i Nimrodel (str. 281 i dalje). U tome se eseju ime Gwathló
razmatra kako slijedi:
Ime rijeke Gwathló prevodi se kao "Sivotok". Ali gwath je sin-

darinska riječ za "sjenu", u smislu svjetla prigušenog oblacima
ili maglom, ili u dubokim dolinama. Čini se da to ne odgovara
zemljopisnom položaju. Široki krajevi što ih je Gwathló dijelio na
područja koja su Númenórejci zvali Minhiriath ("Međurječje",
između Baranduina i Gwathla) i Enedwaith ("Središnji puk") bili
su uglavnom ravničarski i otvoreni, bez i jednog jedinog pobrđa.
Na stjecištu Glanduina i Mitheithela [Hoarwella] zemlja je bila
gotovo pljosnata, i ondje se vodotok usporavao i težio razlijeva
nju u močvarišta.* Ali stotinjak milja ispod Tharbada nagib se
povećavao. Rijeka Gwathló, međutim, nikad nije postajala brza,
pa su brodovi manje istisnine mogli njome bez poteškoća jedriti
ili ploviti na vesla sve do Tharbada.
Podrijetlo imena Gwathló mora se potražiti u povijesti. U
vrijeme Rata za Prsten ti su krajevi mjestimice još bili vrlo šu
moviti, napose u Minhiriathu i na jugoistoku Enedwaitha; ali
* Rijeka Glanduin ("granična rijeka") istjecala je s Maglenog gorja južno od Morije
i ulijevala se u Mitheithel iznad Tharbada. Na prvotnome zemljovidu u Gospodaru
prstenova ime joj nije bilo zapisano (u knjizi se javlja samo jedanput, u Dodatku A (I,
iii)). Čini se da je 1969. godine moj otac priopćio gospođici Pauline Baynes određena
dodatna imena za uvrštavanje na njezin urešeni zemljovid Međuzemlja: "Edhellond"
(spomenut prije, str. 287, bilješka 18)," Andrast", "Drúwaith Iaur (Stara púkel-zemlja)",
"Lond Daer (ruševine)", "Eryn Vorn", "R. Adorn", "Labudovac" i "R. Glanduin".
Posljednja tri imena zatim su bila unesena i na prvotni zemljopis koji se objavljuje u
knjizi, ali nisam uspio otkriti zbog čega je to učinjeno; a dok je naziv "R. Adorn" točno
postavljen, "Labudovac" i "Rijeka Glandin" [sic] bili su šeprtljavo postavljeni uz gornji
tok Isena. Za točno tumačenje odnosa imena Glanduin i Labudovac vidi str. 302-303.
ravnice su uglavnom bile travnate. Nakon Velike kuge iz 1636.

godine Trećeg doba, Minhiriath je bio gotovo posve pust, iako
je u šumama živjelo nešto skrovitog lovačkog življa. Istočni dio
Enedwaitha, uz podnožje Maglenog gorja, nastavali su ostaci
Dunlandana; a dosta brojan, ali barbarski narod ribara živio je
između ušća Gwathla i Angrena (Isena).
Ali u ranijim danima, u vrijeme prvih istraživanja Númenóre-
jaca, okolnosti su bile prilično drugačije. Minhiriath i Enedwaith
prekrivale su goleme i gotovo neprekidne šume, izuzev u središ
njem području Velikih močvara. Za potonje promjene velikim su
dijelom bili odgovorni postupci Tar-Aldariona, Kralja-pomorca,
koji je sklopio prijateljstvo i savez s Gil-galadom. Aldarion je
imao silnu glad za drvnom građom, u želji da od Númenora stvori
veliku mornaričku silu; njegova sječa stabala u Númenoru već je
izazvala velike razdore. U putovanjima duž obala s divljenjem
je gledao velebne šume te odlučio na širokome ušću Gwathla
osnovati novo pristanište, pod isključivo númenórejskom upra
vom (Gondor tad još, naravno, nije postojao). Ondje je počeo
velike radove, koji su se nakon njegova vremena nastavili širiti.
Ta ispostava u Eriadoru pokazala se vrlo bitnom kasnije, za
rata protiv Saurona (1693.-1701. Drugoga doba); ali to je isprva
bila tovarišna luka za utovar građe i brodograđevno pristanište.
Domaće je stanovništvo bilo dosta brojno i ratoborno, ali to je
bio šumski živalj iz rašrtkanih naselja, bez središnjeg vodstva.
Na Númenórejce su gledali sa strahopoštovanjem i nisu im se
usprotivili sve dok sječa stabala nije prerasla u pustošenje. Tada
su počeli napadati Númenórejce i postavljati im zasjede u svakoj
prilici, dok su Númenórejci njih počeli smatrati neprijateljima, te
su nemilosrdno prionuli na sječu, ne mareći ni za šumarstvo ni
za sadnju novih mladica. Isprva se sjeklo s obje strane Gwathla,
a građa se rijekom spuštala u pristanište (Lond Daer); ali sad
su Númenórejci prosjekli široke staze i ceste kroz šume sjever
no i istočno od Gwathla, a preživjeli je domaći živalj utekao iz
Minhiriatha u tamne šume velikog rta Eryn Vorn, južno od ušća
Baranduina, koje se ne bi usudili prijeći, ni da su mogli, iz straha
od vilin-puka. Oni iz Enedwaitha izbjegli su u gorje na istoku,
gdje je poslije bio Dunland; nisu prešli Isen, niti su pobjegli na
veliki rt između Isena i Lefnuija. koji je tvorio sjevernu stranu
Belfalaskog zaljeva [Ras Morthil, odnosno Andrast; vidi str. 205,
bilješku 6], zbog "púkel-ljudi"... [Za nastavak ovog odlomka
vidi str. 428.]
Pustošenje koje su nanijeli Númenórejci bilo je nesagledivo.

Dugo su godina ti krajevi bili njihov glavni izvor građe, ne samo
za brodogradilišta u Lond Daeru i drugdje, već i u samome Nú-
menoru. Nebrojeni su brodovi prepuni drveta otišli preko mora
na zapad. Ti su krajevi bili i dodatno ogoljeni za rata u Eriadoru;
jer izgnani su domoroci rado dočekah Saurona, u nadi da će
odnijeti pobjedu nad Ljudima s Mora. Sauron je znao koliko je
njegovim neprijateljima važna Velika Luka sa svojim brodogra
dilištima, te su mu ti mrzitelji Númenora poslužili kao uhode i
vodiči za pljačkaške upade. Nije imao dovoljno snaga koje bi
odvojio za bilo kakav napad na tvrđave u Pristaništu ili duž obala
Gvvathla, ali njegovi su pljačkaši vrlo temeljito poharali rubne
dijelove šuma, podmećući požare u drveću i spaljujući dobar dio
velikih zaliha drvne grade Númenórejaca.
Kad je Sauron naposljetku bio poražen i otjeran istočno od

Eriadora, većina starih šuma bila je uništena. Gwathló je tekao
krajem koji je nadaleko i naširoko s obje strane bio pustoš, li
šena stabala, ali neobrađena. Drugačije je bilo kad su mu ime
nadjenuli oni prekaljeni istraživači s Tar-Aldarionova broda
koji su se u malim barkama odvažili zaploviti uzvodno. Čim su
prošli primorsko područje slana zraka i snažnih vjetrova, šuma
se natisnula na riječne obale, a iako su vode bile široke, golema
su stabla na rijeku bacala velebne sjene, kroz koje su se barke
pustolova nijemo šuljale k neznanoj zemlji. I tako je prvo ime
što su joj ga dali bilo "Sjenovita rijeka", Gwath-hîr, Gwathir. Ali
kasnije su prodrli na sjever sve do početka velikih močvarišta;
iako je još dugo prošlo prije nego što su imali potrebe ili dovoljno
ljudstva da priđu velikim poslovima isušivanja i gradnje brana,
koji su stvorili veliko pristanište na mjestu gdje će u danima
Dvaju kraljevstava stajati Tharbad. To su močvarište nazvali sin-
darinskom rječju lô, prethodno loga [iz korijena log- sa značenjem
"vlažan, smočen, močvaran"]; a isprva su mislili da je ono izvor
šumske rijeke, jer još nisu znali za Mitheithel što je tekao s gorja
na sjeveru, prikupljao vode Bruinena [Glasnovode] i Glanduina,
te se plavno izlijevao u ravnicu. Ime Gwathir bilo je stoga pro
mijenjeno u Gwathló, sjenovita rijeka iz močvara.
Gwathló je bilo jedno od rijetkih zemljopisnih imena što
su postala općenito znana i drugima, a ne samo pomorcima
iz Númenora, pa su stoga dobila prijevod na adunaički. On je
glasio Agathurush.
Povijest Lond Daera i Tharbada također se spominje u istome ovom

eseju u sklopu razmatranja imena Glanduin:
Glanduin znači "granična rijeka". To joj je ime izvorno (u Dru

gome dobu) nadjeveno zbog toga što je ta rijeka bila južna međa
Eregiona, s čije su suprotne strane živjeli prednúmenórejski i
mahom neprijateljski narodi, poput predaka Dunlanđana. Kasnije
je zajedno s Gwathlóm, stvorenim njezinim utokom u Mitheithel,
tvorila južnu među Sjevernoga kraljevstva. Zemlja sa suprotne
strane, između Gwathla i Isena (Sîr Angrena) zvala se Enedvvaith
("Središnji puk"); nije pripadala nijednome kraljevstvu i na njoj
nisu zasnivane trajne naseobine ljudi númenórejskoga podrije
tla. Ali velika Sjeverno-južna cesta, glavna protočnica između
Dvaju kraljevstava izuzev mora, tekla je tuda od Tharbada do
Isenskih gazova (Ethraid Engrina). Prije raspada Sjevernoga
kraljevstva i stradanja što su snašla Gondor, pače sve do Velike
kuge 1636. godine Trećeg doba, oba kraljevstva zajednički su se
skrbila za to područje, te su zajednički sazdala i održavala Thar-
badski most i duge nasipne ceste kojima je cesta s obiju strana
Gwathla i Mitheithela, preko močvara u ravnicama Minhiriatha
i Enedwaitha, stizala do njega.* Ondje se držala znatna posada
vojnika, pomoraca i građevinara sve do sedamnaestog stoljeća
Trećeg doba. Ali nakon tog vremena ovo područje je brzo počelo
propadati; a dugo prije vremena Gospodara prstenova njime su
ponovno zavladala divlja močvarišta. Kad je Boromir prešao
veliki put od Gondora do Rivendella - hrabrost i prekaljenost
potrebne za to nisu u radnji posve prepoznate - Sjeverno-južna
cesta nije više postojala, s izuzetkom ruševnih ostataka nasipnih
cesta, kojima se samo uz veliku odvažnost moglo prići Tharbadu,
gdje bi se zatekle tek ruševine na sve manjem humlju, uz opasan
gaz stvoren ruševinama mosta, koji bi bio nepremostiv da rijeka
na tome mjestu nije bila spora i plitka - ali široka.
Ako se ime Glanduin uopće i pamtilo, to je bilo tek u Riven-
dellu; a ondje bi se odnosilo samo na gornji tok rijeke, gdje je
još hitro tekla, prije nego što će se uskoro izgubiti u ravnicama
* U ranim danima kraljevstava pokazalo se da se put od jednoga do drugoga (izuzev za

velike bojne sile) najbrže može prijeći morem do prastare luke na ulazu u ušće Gvvathla
i zatim do riječne luke u Tharbadu, te odande Cestom. Prastara morska luka i njezini
veliki molovi bili su tek ruševine, ali uz velik je trud u Tharbadu izgrađena luka sposobna
za prihvat morskih brodova, a ondje je podignuta i tvrđava na velikim nasipima s obje
strane rijeke, da štiti nekoć čuveni Tharbadski most. Prastara je luka bila jedna od
najranijih luka Númenórejaca; utemeljio ju je slavni Kralj-pomorac Tar-Aldarion, a
kasnije je proširena i utvrđena. Zvala se Lond Daer Enedh, Velika Srednja Luka (budući
da je bila između Lindona na sjeveru i Pelargira na Anduinu). [Piščeva bilješka.]
i nestati u močvarama: u mreži baruština, jezeraca i otočića,

čiji su jedini stanovnici bila jata labudova i mnogih drugih ptica
vodarica. Ako je ta rijeka uopće imala ime, ono je bilo na jeziku
Dunlanđana. U Povratku kralja VI 6 naziva se rijekom (iako ne
i Rijekom) Labudovac, jednostavno kao rijeka koja se spušta u
Nîn-in-Eilph, "Vodene predjele labudova".*
Moj otac namjeravao je na prerađeni zemljovid u Gospodaru prste-

nova uvrstiti ime Glanduin za gornji tok rijeke te obilježiti močvare
kao takve, uz ime Nîn-in-Eilph (ili Labudovac). Njegova namjera
očito nije bila dobro shvaćena, jer je na zemljovidu Pauline Baynes
donji dio toka obilježen kao "R. Labudovac", dok su na zemljovidu u
knjizi, kako je već spomenuto (str. 299), imena stavljena uz pogrešnu
rijeku.
Vrijedi zamijetiti i da se Tharbad spominje kao "porušeni grad"
u Prstenovoj družini II 3, te da je Boromir u Lothlórienu kazao kako
je ostao bez konja u Tharbadu, pri prelaženju Sivotoka (isto, II 8).
U Izvješću o godinama navodi se da se razaranje i napuštanje Thar-
bada dogodilo 2912. godine Trećeg doba, kada su velike poplave
opustošile Enedwaith i Minhiriath.
Iz ovih je razmatranja vidljivo da se predodžba o númenórejskome

pristaništu na ušću Gwathla proširila od vremena kad je napisan
tekst "Glede Galadriel i Celeborna", od "malog númenórejskog pri
staništa" do Lond Daera, Velike Luke. To je, naravno, Vinyalondë,
odnosno Nova Luka iz teksta " Aldarion i Erendis" (str. 206), iako se
to ime ne javlja u upravo navedenoj raspravi. U tekstu "Aldarion i
Erendis" navodi se (str. 241) kako gradnje koje je Aldarion otpočeo
u Vinyalondëu nakon što je postao Kralj "nikad nisu bile privedene
kraju". To vjerojatno znači tek to da ih sâm nikad nije priveo kraju;
jer kasnija povijest Lond Daera pretpostavlja da je pristanište bilo
s vremenom obnovljeno i zaštićeno od morskih napada, a čak i u
nastavku istoga odlomka iz teksta "Aldarion i Erendis" stoji kako je
* Sindarinski alph, labud, množina eilph; kvenijski a/qua, kao u imenu Alqualondë. Te-
lerski ogranak eldarskoga jezika mijenjao je izvorni kw u p (ali izvorni p ostajao je
neizmijenjen). Umnogome promijenjeni sindarinski jezik iz Međuzemlja pretvarao
je zatvorne suglasnike u spirante nakon l i r. Tako je izvorni alkwa postao alpa na
telerskom, te alf(piše se alph) na sindarinskom.
Aldarion postavio "temelj za postignuće Tar-Minastira mnogo godi

na poslije toga, u prvome ratu sa Sauronom, jer da nije bilo njegovih
radova, númenórejske flote ne bi mogle na vrijeme dopremiti svoju
bojnu silu na pravo mjesto - kao što je i predvidio".
Izjava u gornjoj raspravi o imenu Glanduin, da se luka zvala Lond
Daer Enedh, "Velika Srednja Luka", budući da je bila između pri
staništa u Lindonu na sjeveru i Pelargira na Anduinu, zacijelo se
odnosi na vrijeme dugo poslije númenórejskog ulaska u rat protiv
Saurona u Eriadoru; jer, prema navodu iz Izvješća o godinama,
Pelargir je sagrađen tek 2350. godine Drugoga doba, te je postao
glavno pristanište Vjernih Númenórejaca.
DODATAK E
IMENA CELEBORNA I GALADRIEL
U jednom eseju posvećenom običajima davanja imena među Elda-

rima u Valinoru navodi se da su imali dva "osobna imena" (essi), od
kojih im je prvo nadijevao otac pri rođenju; ono je obično podsjećalo
na ime samoga oca, bivajući sličnog značenja ili oblika, ili je čak
moglo biti isto ime kao i očevo, kojemu se poslije, nakon što dijete
odraste, mogao dodati neki obilježavajući prefiks. Drugo je ime
zatim, ponekad mnogo kasnije, ali katkad i odmah nakon rođenja,
nadijevala majka; a ta majčinska imena bila su vrlo značajna, budući
da su eldarske majke imale uvid u karakter i sposobnosti svoje djece,
a mnoge su imale i dar proročanskog predviđanja. Uz to, svaki je
Elda mogao steći i epessë ("priimak"), koji im nije nužno morao
dati njihov rod - svojevrstan nadimak, koji se uglavnom davao kao
naziv iz poštovanja ili počasti; a epessë je moglo postati ime u op
ćoj uporabi, kojim su se poslije služile pjesma i povijest (kao što
je, primjerice, bio slučaj s Ereinionom, uvijek znanim pod svojim
epessëom Gil-galad).
Tako je ime Alatáriel, koje je, u kasnoj inačici priče o njihovu
odnosu (str. 266), Galadriel dobila od Celeborna u Amanu, bilo
epessë (za etimologiju vidi Dodatak Silmarilliona, stavka kal-); njime
se odlučila služiti u Međuzemlju, prevedenim na sindarinski kao
Galadriel, radije nego svojim "očinskim imenom" Artanis, ili svojim
"majčinskim imenom" Nerwen.
Naravno, tek se u toj kasnoj inačici javlja Celebornovo plemenito-

-vilenjačko, a ne sindarinsko ime: Teleporno. Navodi se da je zapravo
bilo telerskog oblika; prastari korijen vilenjačke riječi za "srebro" bio
je kyelep-, koji je na sindarinskom postao celeb, na telerskom telep-,
telpe, a na kvenijskom tyelep-, tyelpe. Ali na kvenijskom se oblik telpe
uvriježio zbog utjecaja telerskog jezika; jer Teleri su cijenili srebro
više od zlata, a njihovoj su se vještini kovanja srebra divili čak i
Noldori. Tako se za Bijelo drvo Valinora češće rabilo ime Telperion
nego Tyelperion. (Ime Alatáriel bilo je također na telerskom jeziku:
njegov je kvenijski oblik glasio Altáriel.)
Ime Celeborn prvotno je bilo sročeno s nakanom da znači "Srebr
no Drvo": tako se zvalo i Drvo iz Tol Eressëe (Silmarillion, str. 63).
Celebornovi bliski rođaci nosili su "imena drveća" (str. 268): njegov
otac Galadhon, brat Galathil i nećakinja Nimloth, koja je nosila isto
ime kao i Bijelo drvo Númenora. U svojim najkasnijim filološkim
zapisima moj otac odbacuje, međutim, značenje "Srebrno Drvo": tu
se druga sastavnica riječi Celeborn (kao imena osobe) izvodi iz sta
rinskog pridjevnog oblika ornā, "uzdignut, visok", umjesto iz srodne
imenice orne, "drvo". (Ornē je prvotno označavalo uspravnije i vitkije
vrste stabala, poput breze, dok su se zbijenija, razgranatija stabla,
poput hrasta i bukve, na starinskome jeziku zvala galadā, "velerast";
ali ta se razlika nije uvijek provodila u kvenijskom, dok se izgubila u
sindarinskom, gdje su se sve vrste stabala počele zvati galadh, a orn
je ispao iz svakodnevne uporabe, zadržavši se još samo u stihovima
i pjesmama, te u mnogim imenima ljudi i stabala.) Činjenica da je
Celeborn bio visok spominje se u bilješci iz rasprave o númenórej-
skim mjerama za dužinu, str. 324.
O povremenom brkanju Galadrielina imena s riječju galadh moj
otac je napisao:
Kad su Celeborn i Galadriel postali vladari vilenjaka u Lórienu

(podrijetlom mahom Šumskih vilenjaka, koji su sebe zvali Ga-
ladhrimima), Galadrielino ime počelo se vezivati uz drveće, a
tome je dodatni obol dalo ime njezina muža, koje je naizgled
također sadržavalo pojam vezan uz stabla; stoga se izvan Lórie-
na, medu onima čije su se uspomene na davninu i Galadrielinu
povijest zamutile, njezino ime često mijenjalo u Galadhriel. Ne
i u samome Lórienu.
Ovdje se može spomenuti i da se ime vilenjaka iz Lóriena točno piše

Galadhrim, a isto vrijedi i za Caras Galadhon. Moj otac prvotno je
mijenjao zvučni oblik glasa th (kao u suvremenoj engleskoj riječi
then) u vilenjačkim imenima u d, budući da se (kako je zapisao) dh
ne rabi u engleskome i djeluje neukusno. Poslije se predomislio,
ali Galadrim i Caras Galadon nisu bili preinačeni sve do pojave
prerađenog izdanja Gospodara prstenova (promjena je unesena u
skorije pretiske). Ta su imena netočno napisana u stavci alda u
Dodatku Silmarilliona.
STRADANJE NA GLADDENSKIM POLJIMA 309
Strradanje na Gladdenskim poljima
Nakon Sauronova se pada Isildur, sin i nasljednik Elendilov, vratio u

Gondor. Ondje je preuzeo Elendilmir1 kao kralj Arnora i proglasio
se suverenim vladarom svih Dúnedaina sjevera i juga; jer bio je ve
oma ponosit i odlučan čovjek. U Gondoru se zadržao godinu dana,
da obnovi red i odredi mu međe;2 ali veći se dio vojske Arnora vratio
u Eriador númenorskom cestom od Isenskih gazova do Fornosta.
Kad je napokon zaključio da se može vratiti u vlastitu kraljevi
nu, obuzela ga je žurba, pa je poželio najprije otići u Imladris; jer
3
ondje je bio ostavio ženu i najmlađega sina, a uz to se neodložno
trebao posavjetovati s Elrondom. Stoga je odlučio poći na sjever iz
Osgiliatha uz doline Anduina k Cirithu Forn en Andrathu, visokome
sjevernom planinskom prijevoju što se spuštao u Imladris.4 Dobro
1 Elendilmir se navodi u jednoj bilješci Dodatku A (I, iii) Gospodara prstenovu: kraljevi
Arnora nisu nosili krunu, "nego samo jedan jedini bijeli dragulj, Elendilmir, zvijezdu
Elendilovu, pričvršćenu na čelu srebrnim obručem". Bilješka navodi gdje se još zvijezda
Elendilova spominje u pripovjednome tekstu. Postojala su. zapravo, dva dragulja tog
imena, a ne samo jedan; vidi str. 321.
2 Tako kazuje Pripovijest o Cirionu i Eorlu, čiji se prikaz događaja što su doveli do Zavjeta
Eorlova i saveza Gondora s Rohirrimima zasniva na starijoj povijesnoj gradi, danas
mahom izgubljenoj. [Piščeva bilješka.] - Vidi str. 354.
3 Isildurov najmlađi sin bio je Valandil, treći kralj Arnora: vidi O Prstenovima moći u
Silmarillionu, str. 322. U Dodatku A (I, ii) Gospodara prstenova navodi se da je bio
rođen u Imladrisu.
4 Prijevoj se ovdje naziva samo vilenjačkim imenom. Dugo nakon toga u Rivendellu
je patuljak Gimli o njemu govorio kao o Visokome prijevoju: "Da nema Beorninga,
odavno se već ne bi moglo doći od Dôlja do Rivendella. To su vam odvažni ljudi koji
je poznavao taj kraj, jer je onuda često putovao prije Rata saveza,
a tim je putem i odmarširao u boj s ljudstvom iz istočnog Arnora,
zajedno s Elrondom.5
Putovanje je bilo dugo, ali mogao je poći još samo jednom tra
som, na zapad i onda na sjever do križanja cestâ u Arnoru, pa za
tim prema Imladrisu, a taj je put bio mnogo duži.6 Jednako hitar,
možda, za konjanike, ali on nije raspolagao grlima pogodnim za
jahanje;7 sigurniji, možda, u negdašnjim vremenima, ali Sauron je
sad bio poražen, dok su žitelji tih dolina bili Isildurovi saveznici u
pobjedi. Nije strahovao, izuzev zbog vremenskih nepogoda i iscrp
ljenosti, ali njih valja izdržati onima koje nužda pošalje na dalek
put u Međuzemlju.8
drže prohodnim Visoki prijevoj i gaz kod Stanac-kamena." (Prstenova družina II 1.)
Na tome su prijevoju Thorina Hrastoštita i njegovu družinu zarobili orci (Hobit, 4.
poglavlje). Andrath bez sumnje znači "dugi uspon": vidi str. 284, bilješku 16.
5 Usporedi O Prstenovima moći u Silmarillionu, str. 295: "[Isildur] odmaršira sjeverno od
Gondora putem kojim je stigao Elendil."
6 Tristo liga i više [tj. putem kojim je Isildur kanio poći], a najvećim dijelom bez utvrđenih
cestâ; u tim su vremenima jedine númenorske ceste bila ona velika što je povezivala Gon-
dor i Arnor, išla kroz Calenardhon, pa zatim na sjever preko rijeke Gwathló u Tharbadu,
sve do isteka u Fornostu, te Istočno-zapadna cesta od Sivih luka do Imladrisa. Te su
se ceste križale na točki [pri Breeju] što je ležala zapadno od Amon Sûla [Vjetrovrha],
mjereno numenorskim cestovnim mjerama na tristo i devedeset dvije lige od Osgiliatha,
a zatim na istok do Imladrisa na stotinu i šesnaest; sveukupno, petsto osam liga. [Piščeva
bilješka.] - Vidi Dodatak o númenorskim mjerama za dužinu, str. 322.
7 Númenórejci su u vlastitoj zemlji posjedovali konje, koje su poštovali [vidi "Opis Nú-
menora", str. 198]. Ali nisu se njima služili za ratovanje, jer sve su ratove vodili u
prekomorskim zemljama. Također, bili su iznimna stasa i snage, a njihovi su potpuno
opremljeni vojnici bili naviknuti da nose težak oklop i oružje. U svojim su naseobinama
na obalama Međuzemlja došli do konja i počeli ih uzgajati, no rijetko su se njima služili
kao jahaćim grlima, izuzev za igru i veselje. U ratu su ih rabili samo teklići i postrojbe
lako naoružanih streličara (često ne númenorskoga soja). U Ratu saveza grla kakva su
oni jahali pretrpjela su teške gubitke, tako da ih je malo bilo raspoloživo u Osgiliathu.
[Piščeva bilješka.]
8 Trebalo im je prtljage i namirnica za nenastanjene krajeve; jer nisu očekivali zateći
ni vilenjačkih ni ljudskih obitavalištâ sve dok ne stignu do Thranduilove kraljevine,
gotovo na izmaku putovanja. U maršu je svaki čovjek sa sobom nosio namirnica za dva
dana (povrh "telećaka za nuždu" spomenuta u tekstu [str. 320]); ostatak su, zajedno s
drugom prtljagom, nosili mali, izdržljivi konji, pripadnici vrste, kako se pričalo, koju se
pronašli divlju i slobodnu na nepreglednim ravnicama južno i istočno od Zelenšume.
Bili su pripitomljeni; ali premda su nosili teške terete (brzinom hoda), nisu nijednom
čovjeku dopuštali da ih zajaše. Takvih je imao samo deset. [Piščeva bilješka.]
Tako se zbilo, kao što kazuju predanja iz kasnijih vremena, da je

druga godina Trećega doba bila na izmaku kad se Isildur otputio iz
9
Osgiliatha početkom ivannetha, očekujući da će stići do Imladrisa
za četrdeset dana, do sredine narbeletha, prije nego što na sjeveru
naiđe zima. Na Istočnim dverima Mosta toga vedrog jutra ispratio ga
10
je Meneldil. "Pođi sada, neka te sreća prati i neka ti Sunce tvojega
polaska ne prestane obasjavati put!"
11
S Isildurom su pošla njegova tri sina, Elendur, Aratan i Ciryon,
kao i Garda od dvjesto vitezova i vojnika, strogih arnorskih muževa
očvrslih u ratovanju. O njihovu se putovanju ne kazuje ništa sve dok
nisu prešli preko Dagorlada i produžili na sjever širokim i pustim
krajevima južno od Velike Zelenšume. Dvadesetoga dana, kad su
9 Dana 5. mjeseca yavannìë, prema númenorskom "kraljevom računu", koji se i dalje jedva
izmijenjen čuvao u Kalendaru Shirea. Yavannië (ivanneth) tako je odgovarao halimathu,
našem rujnu; a narbeleth našem listopadu. Četrdeset je dana (do 15. narbeletha) bilo
dovoljno, prođe li sve u redu. Put je vjerojatno iznosio barem tristo osam liga marša; ali
vojnici Dúnedaina, visoki ljudi velike snage i izdržljivosti, bili su naviknuti pod punom
spremom prelaziti osam liga dnevno "s lakoćom": pritom su prelazili osam poteza od
po jedne lige, s kratkim odmorima na kraju svake lige (lár, sindarinski daur, s prvotnim
značenjem stanka ili prekid), te s jednosatnim oko podneva. To je tvorilo "marš" od
otprilike deset i pol sati, tijekom kojega su hodali osam sati. Takav su tempo mogli
zadržati dugo vremena uz prikladne namirnice. U žurbi su se mogli kretati mnogo
brže, po dvanaest liga dnevno (ili više, u prijekoj potrebi), ali to bi trajalo kraće. Na dan
stradanja na zemljopisnoj širini Imladrisa (kojemu su se bližili) bilo je barem jedanaest
sati dnevnoga svjetla na otvorenom; ali sredinom zime manje od osam. Na sjeveru se,
međutim, na duga putovanja nije kretalo između početka hithuija (hísimëa, studenoga)
i kraja nínuija (nénìmëa, veljače) u mirnodopsko vrijeme. [Piščeva bilješka.] - Podroban
prikaz kalendara rabljenih u Međuzemlju daje Dodatak D Gospodara prstenova.
10 Meneldil je bio Isildurov nećak, sin Isildurova mlađega brata Anáriona, stradalog u
opsadi Barad-dûra. Isildur je Meneldila postavio za kralja Gondora. Bio je to uljudan
čovjek, no dalekovidan, a svoje misli nikome nije povjeravao. Zapravo mu je bilo dra
go što Isildur i njegovi sinovi odlaze, te se nadao da će još zadugo ostati zaokupljeni
zbivanjima na sjeveru. [Piščeva bilješka.] - U neobjavljenim se godišnjacima vezanim
uz Elendilove nasljednike navodi da je Meneldil bio Anárionovo četvrto dijete, da je
rođen 3318. godine Drugoga doba, te da je bio posljednji čovjek rođen u Númenoru.
Upravo navedena bilješka jedini je opis njegove ličnosti.
11 Sva trojica borila su se u Ratu saveza, ali Aratan i Ciryon nisu sudjelovali u zauzimanju
Mordora i opsadi Barad-dûra, jer ih je Isildur poslao da drže njegovu tvrđavu Minas
Ithil, za slučaj da Sauron izmakne Gil-galadu i Elendilu te se pokuša probiti kroz Cirith
Dúath (kasnije zvan Cirith Ungol) i krene se svetiti Dúnedainima prije no što ga uspi
ju svladati. Elendur, Isildurov omiljeni nasljednik, pratio je oca tijekom cijeloga rata
(izuzev u zadnjem izazovu na Orodruinu) i uživao njegovo puno povjerenje. [Piščeva
bilješka.] - U godišnjacima spomenutim u prethodnoj bilješci navodi se da je Isildurov
najstariji sin bio rođen u Númenoru 3299. godine Drugoga doba (sám je Isildur bio
rođen 3209. godine).
izdaleka ugledali gdje visoravni pred njima nose šumovitu krunu što
sja treperavim rumenilom i zlatom ivannetha, nebo se natmurilo, a s
Rhûnskoga je mora zapuhao mračan vjetar bremenit kišom. Četiri
je dana kišilo; stoga se Isildur, kad su dospjeli do prilaza dolinama
između Lóriena i Amon Lanca,12 zadržao podalje od Anduina, na
bujala od hitre vode, te pošao uz strme obronke s istočne strane
rijeke ne bi li izbio na drevne staze Šumskih vilenjaka što su ležale
u blizini rubova Šume.
Tako se zbilo da su kasno poslijepodne tridesetoga dana pu
tovanja prolazili sjevernim rubovima Gladdenskih polja11 na putu
prema Thranduilovoj kraljevini,14 kakva je tada bila. Bio je smiraj
12 Amon Lanc, "Nago brdo", bio je najviša točka visoravni u jugozapadnom kutu Zelenšu-
me, a tako se zvao zbog toga što na njegovu vrhu nije raslo nijedno stablo. U kasnijim je
vremenima to bio Dol Guldur, prva Sauronova utvrda nakon njegova buđenja. [Piščeva
bilješka.]
13 Gladdenska polja (Loeg Ningloron). U Drevnim danima, kad su se Šumski vilenjaci
ondje tek nastanili, tu je ležalo jezero stvoreno u dubokome uleknuću u koje se Anduin
slijevao sa sjevera nakon najhitrijega dijela svoga tôka, dugog spusta od sedamdesetak
milja, i ondje se miješao s bujicom rijeke Gladden (Sir Ninglor) što je brzala s Gorja.
Jezero je zapadno od Anduina bilo šire, jer je istočna strana doline bila strmija; ali na
istoku je vjerojatno sezalo sve do podnožja dugih obronaka što su se spuštali od Šume
(tad još obraslih drvećem), a obale obrasle šašem odlikovao je blaži nagib, tik ispod staze
kojom se kretao Isildur. Jezero je postupno postalo velika baruština, kojom je rijeka
lutala kroz divljinu punu otočića i širokih zasada trske i rogoza, kao i silnih kopalja žutih
perunika što su nadrastale čovječju visinu i davale ime cijelome tom području, kao i
rijeci s Gorja oko čijeg su donjeg tôka najgušće rasle. Ali baruština se povukla s istočne
strane, pa su se od podnožja nižih obronaka sad sterale široke prudi, obrasle travom i
sitnom rogožinom, kojima se moglo hodati. [Piščeva bilješka.]
14 Dugo prije Rata saveza, Oropher, kralj Šumskih vilenjaka istočno od Anduina, uzne
miren glasima o sve većoj moći Sauronovoj, napustio je njihova pradavna boravišta
oko Amon Lanca, na suprotnoj strani rijeke od njihovih srodnika u Lórienu. Triput
se premještao na sjever; na kraju Drugoga doba obitavao je na zapadnim proplancima
Emyn Duira, dok je njegov brojni narod živio i lutao šumama i dolovima na zapad sve
do Anduina, sjeverno od drevne Patuljačke ceste (Men-i-Naugrim). Pridružio se Savezu,
ali stradao je u napadu na Dveri Mordora. Njegov se sin Thranduil vratio s preostatkom
vojske Šumskih vilenjaka u godini prije Isildurova marša.
Emyn Duir (Tamne planine) bilo je pobrđe na sjeveroistoku Šume, zvano tako zato
što su mu obronci bili obrasli gustom crnogoricom; ali još nije bilo na zlu glasu. U kasni
jim vremenima, kad se Sauronova sjenka proširila Zelenšumom Velikom i promijenila
joj ime iz Eryn Galen u Taur-nu-Fuin (što se prevodi kao Mrkodol), mnoga su njegova
najizopačenija stvorenja zaposjela Emyn Duir, koje su prozvane Emyn-nu-Fuin, Planine
Mrkodola. [Piščeva bilješka.] - Za Orophera vidi Dodatak B teksta "Povijest Galadriel
i Celeborna"; u jednom od ondje navedenih odlomaka Oropherovo se povlačenje na
sjever unutar Zelenšume pripisuje njegovoj želji za premještanjem izvan dosega patu
ljaka iz Khazad-dûma, te Celeborna i Galadriel iz Lóriena.
krasna dana; nad udaljenim su se gorama gomilali oblaci, rumeni

od sjaja sunca što je kroz izmaglicu zapadalo za njih; sive su sjene
već obavijale gudure u dolini. Dúnedaini su pjevali, jer se dnevni
marš bližio kraju, a tri četvrtine duga puta do Imladrisa bile su za
njima. Šuma se zdesna nadvijala nad njih s vrha strmih obronaka
što su im se spuštali do staze, pod kojom se nagib prema dnu doline
ublažavao.
Odjednom, kako je sunce zaronilo u oblak, začuli su odurne kri
ke orkâ i ugledali ih gdje naviru iz Šume i spuštaju se obroncima,
15
uzvikujući svoje ratne pokliče. Pri utrnulom svjetlu broj im se samo
mogao nagađati, ali bilo je razvidno da su mnogostruko, možda čak
i deseterostruko, premoćni nad Dúnedainima. Isildur je zapovjedio
da se oblikuje thangail, zaštitni zid od dviju zbijenih vrsta koji se
može svinuti unatrag prodre li mu neprijatelj u poleđinu, sve dok
prema potrebi ne postane zatvoren obruč. Da je tlo bilo ravno ili
da je nagib išao njemu u prilog, postavio bi postrojbu u dírnaith16 i
Vilenjačka imena Planina Mrkodola ne zatječu se nigdje drugdje. U Dodatku F (II)

Gospodara prstenova vilenjačko ime Mrkodola glasi Taur-e-Ndaedelos, "šuma velikog
straha"; ime koje se ovdje navodi, Taur-nu-Fuin, "šuma pod sjenkom noći", bilo je
kasnije ime Dorthoniona, šumovite visoravni na sjevernim granicama Belerianda u
Drevnim danima. Primjena istog imena, Taur-nu-Fuin, i na Mrkodol i na Dorthonion
vrijedna je pozornosti u svjetlu bliske srodnosti ilustracija njih dviju što ih je izradio
moj otac: vidi Pictures by J. R. R. Tolkien, 1979., bilješka uz br. 37. - Po završetku Rata
za Prsten, Thranduil i Celeborn ponovno su preimenovali Mrkodol, nazvavši ga Eryn
Lasgalen, Šuma zelenih krošnji (Dodatak B Gospodara prstenova).
Men-i-Naugrim, Patuljačka cesta, jest Stari šumski put opisan u Hobitu, 1. poglavlje.
U ranijoj inačici ovoga dijela sadašnje pripovijesti nalazi se bilješka vezana uz "drevni
Šumski put što se spuštao od prijevoja pri Imladrisu, prelazio Anduin mostom (prošire
nim i ojačanim za prolazak vojski Saveza) i nastavljao istočnom dolinom u Zelenšumu.
Anduin se nije mogao premostiti ni na jednoj nižoj točki; jer nekoliko milja ispod Šum
skoga puta zemlja se strmo počinjala spuštati, a rijeka je postajala vrlo hitra, sve dok
ne bi stigla do velikog bazena Gladdenskih polja. Iza Polja se opet ubrzavala; tad je
već to bila plavna rijeka, hranjena mnogim pritocima zaboravljenih imena, izuzev onih
najvećih: Gladden (Sir Ninglor), Srebrotok (Celebrant) i Limlight (Limlaith)." U Hobitu
Šumski put prelazi veliku rijeku Starim gazom, a pritom se ne spominje da je nekoć na
prijelazu stajao veliki most.
15 Drugačije predanje o tom događaju prenosi kratak prikaz što ga navodi tekst O Prste-
novima moći (Siimarillion. str. 295): "Isildura napadne orkovska vojska koja je čekala u
zasjedi pod Magičnim gorjem; sruči se neočekivano na njegov logor između Zelenšume
i Velike rijeke, u blizini Loeg Ninglorona, Gladdenskih polja, jer on bijaše nepažljiv i
nije postavio nikakvu stražu, držeći da su svi njegovi protivnici poraženi."
16 Thangail, "štitna ograda", bilo je ime ove formacije na sindarinskom, jeziku kojim je
uobičajeno govorio Elendilov narod; "službeno" joj je ime na kvenijskome glasilo sanda-
stan, "Štitna zapreka", izvedeno iz primitivne riječi thandá, "Štit", uz stama-, "zapriječiti,
navalio na orke, u nadi da će velikom snagom Dúnedaina i njihova

oružja raskoliti prolaz kroz njih, obeshrabriti ih i raštrkati; ali to se
sad nije više dalo izvesti. Zloguka mu je sjenka obavila srce.
"Osveta Sauronova i dalje živi, premda je on mrtav", kazao je
Elenduru, koji je stajao do njega. "Lukavština i zle namjere tu su
na djelu! Nade u pomoć nemamo: Moria i Lórien već su daleko za
nama, a Thranduil je na četiri dana marša ispred nas." "A nosimo
terete kojima se vrijednost ničim procijeniti ne može", kazao mu je
Elendur; jer on je uživao povjerenje svoga oca.
Orci su već bili blizu. Isildur se obratio svome štitonoši: "Ohta-
re," 17 kazao je, "predajem ti ovo sada na čuvanje"; te mu je uručio
veliku toku s krhotinama Narsila, Elendilova mača. "Sačuvaj ga da
ne padne neprijatelju u ruke, kako znadeš i umiješ, po svaku cije
nu; čak i po cijenu toga da te drže kukavicom koja me ostavila na
cjedilu. Povedi sa sobom pratioca i bježi! Idi! Naređujem ti!" Nato
je Ohtar kleknuo i poljubio mu ruku, pa su ta dva mladića utekla
nizbrdo u mračnu dolinu.18
Ako su ih oštrooki orci i zamijetili gdje bježe, nisu za njih mari
li. Načas su zastali, pripremajući se za napad. Najprije su odapeli
kišu strelica, a zatim odjednom sa silnim povikom učinili ono što bi
Isildur izveo na njihovu mjestu, poslavši gomilu najjačih ratnika u
izdvojiti". Sindarinska je riječ rabila drugačiju drugu sastavnicu: cail, ograda, odnosno
palisada od šiljaka i naoštrenih kolaca. Ona je, u primitivnom obliku keglé, bila izvedena
od korijena keg- "zapriječiti, nabosti", koji zatječemo i u primitivnoj riječi kegyá, "živica'.
odakle dolazi sindarinska cai (usporedi Morgai u Mordoru).
Dírnaìth, kvenijski nernehta, "ljudski šiljak", bila je klinasta formacija što se na krat-
kim razdaljinama odašiljala protiv neprijatelja koji se okupljao ali još nije bio bojno
postrojen, odnosno protiv obrambene formacije na otvorenome. Kvenijski nehte, sinda-
rinski naith bili su izrazi za svaku formaciju ili izbočinu što se sužava do jedne točke: vrh
koplja, ušitak, klin, uzak rt (korijen nek, "uzak"); usporedi Naith u Lórienu, zemljište
u kutu između Celebranta i Anduina, koje je na samome utoku dviju rijeka bilo uže i
šiljatije nego što je predočivo na zemljovidu malih razmjera. [Piščeva bilješka.]
17 Ohtar je jedino ime koje spominju predanja; ali radi se vjerojatno samo o nazivu službe.
kojim mu se Isildur u tom tragičnom trenutku obratio, prikrivši osjećaje formalnošću.
Ohtar, "ratnik, vojnik", bio je naziv svih koji, premda posve izućeni i iskusni, nisu još
bili primljeni na položaj roquena, "viteza". Ali Ohtar je Isilduru bio drag i pripadao je
njegovu rodu. [Piščeva bilješka.]
18 U ranijoj je inačici Isildur naložio Ohtaru da povede dva pratioca. U tekstu O Prstena-
vima moći (Silmarillion str. 322) i u Prstenovoj družini II 2 piše da su se "samo trojica
ljudi vratila preko planina". U ovdje danome tekstu podrazumijeva se da je treći bio
Estelmo, Elendurov štitonoša, koji je preživio bitku (vidi str. 319).
nasrtaj na Dúnedaine niz zadnji obronak, ne bi li im probili zaštitni

zid. Ali on se nije dao. Strelice nisu mogle probiti númenorski oklop.
Veliki su ljudi nadvisivali i najviše orke, a njihovi su mačevi i koplja
imali mnogo veći doseg od neprijateljskog oružja. Nasrtaj je posu
stao, razbio se i povukao, ne nanijevši znatniju štetu braniteljima i
ne pokolebavši ih, iza naslaga nastradalih orkâ.
Isilduru se učinilo da se neprijatelj povlači prema Šumi. Obazro
se. Crveni rub sunca ljesnuo je iza oblaka dok je ponirao za planine;
uskoro će pasti noć. Izdao je naredbe da se marš smjesta nastavi,
ali da se smjer svrne prema nižem i ravnijem tlu, gdje će orci imati
manju prednost.19 Možda je vjerovao da će ustuknuti pred njima
nakon što su skupo platili prvi neuspjeh, premda će ih možda noću
njihovi izvidnici pratiti i držati im logor na oku. Takva je bila navada
orka, koji su najčešće gubili hrabrost kad se njihov plijen mogao
okrenuti i ugristi ih.
Ali prevario se. Napad nije bio samo lukav, već i pun divljačke,
nepopustljive mržnje. Orke s Gorja osnažile su i predvodile mrke
sluge Barad-dûra, odaslane davno prije da bdiju nad prijevojima,20
19 Bili su prošli duboko uleknuće Gladdenskih polja, iza kojega je tlo na istočnoj strani
Anduina (što je tekao u duboku koritu) bilo čvršće i suše, budući da se položaj terena
izmijenio. Počinjao se uspinjati prema sjeveru, sve dok blizu Šumskoga puta i Thran-
duilove zemlje nije ležao gotovo u ravnini s rubovima Zelenšume. To je Isilduru bilo
dobro znano. [Piščeva bilješka.]
20 Ne može biti sumnje da je Sauron, dobro obaviješten o Savezu, odaslao koliko je već
postrojbi orkâ od Crvena oka uzmogao odvojiti da što više salijeću svaku vojsku koja bi si
pokušala skratiti put prelaskom preko Gorja. Slučilo se tako da je glavna bojna sila Gil-
-galada, zajedno s Isildurom i dijelom ljudi iz Arnora, prešla prijevojima pri Imladrisu i
Caradhrasu, pa su se orci poplašili i posakrivali. Ali ostali su pozorni i na oprezu, spremni
napasti svaku postrojbu vilenjaka ili ljudi od koje budu brojno premoćni. Thranduila su
pustili da prođe, jer čak je i njegova prorijeđena vojska bila itekako presnažna za njih; ali
čekali su svoj trenutak, najvećim dijelom skriveni u Šumi, dok su drugi vrebali duž obala
rijeke. Malo je vjerojatno da je do njih doprla ikakva vijest o Sauronovu padu, budući
da je bio pod čvrstom opsadom u Mordoru, a snage su mu bile hametice potučene.
Poneki koji su možda i utekli, pobjegli su daleko na istok s Prstenovim sablastima.
Na tu malu posadu na sjeveru, ni zbog čega bitnu, zaboravilo se. Ti su orci vjerojatno
smatrali da je Sauron odnio pobjedu, pa se ratom izmoždena Thranduilova vojska sad
povlači u skrovita utvrđenja Šume. To im je moglo dati odvažnost i želju da zasluže
pohvale svoga vladara, premda nisu bili u glavnim bitkama. Ali zasluge im ne bi od njega
donijele pohvale, sve i daje ijedan doživio njegovo vraćanje u život. Nema tog mučenja
koje bi utažilo njegov bijes na trapave budale koje su dopustile da im promakne najveći
plijen Međuzemlja; premda ništa nisu mogli znati o Prstenu Jednom, koji je izuzev
samome Sauronu bio znan tek još devetorici Prstenovih sablasti, njegovim robovima.
No mnogi su smatrali da je za okrutnost i odlučnost njihova napada na Isildura dijelom
a iako nitko od njih nije znao za njega, Prsten je, odsječen sa Sau-
ronove crne šake prije dvije godine, još bio prepun njegove zle volje
i dozivao orcima u pomoć sve koji mu služe. Dúnedaini jedva da su
bili prešli milju kad su orci opet udarili. Ovaj put nisu jurišali, već su
pošli u punoj bojnoj snazi. Spustili su se u širokoj vrsti, koja se izvila u
polumjesec i uskoro zatvorila neprekinut obruč oko Dúnedainâ. Sada
su šutjeli i držali se na odmaku, izvan dometa strašnih čeličnih lûkova
Númenora,21 premda je mrak brzo padao, a Isildur je imao mnogo
manje strijelaca nego što mu je bilo potrebno.22 Zaustavio se.
Nastupila je stanka, premda su najoštrookiji Dúnedaini kazali da
se orci pomiču prema sredini, krišom, korak po korak. Elendur je
prišao ocu, koji je stajao smrknut i sam, kao da su ga zanijele misli.
"Atarinya," kazao je, "a ona moć što bi mogla zastrašiti ta gnusna
stvorenja i narediti im da te slušaju? Zar nikakve vajde od nje neće
biti?"
"Avaj, neće, senya. Ne mogu se poslužiti njime. Strepim od boli
njegova dodira.23 A još nisam smogao snage da ga podčinim svojoj
volji. To bi tražilo nekoga većeg od mene, što mi je sada razvidno.
Ponosa više nemam. Valjalo bi ga predati Čuvarima Triju."
Uto je odjednom odjeknuo tulež rogova, a orci su se primakli
sa svih strana i bacili se na Dúnedaine puni bezglave jare. Nadvila
se noć, a nada je jenjala. Ljudi su padali; jer poneki su veći orci
po dvojica odjednom skakali na pojedinog Dúnadana, te ga živi ili
mrtvi svojom težinom obarali na tlo, ne bi li ga druge snažne pandže
odvukle i dokrajčile. Orci će možda u toj razmjeni dati pet glava
bio zaslužan Prsten. Bilo je prošlo tek nešto više od dvije godine nakon što mu je pao s
ruke, a premda se hitro hladio, još je bio težak od njegove zle volje i tražio da se na bilo
koji način vrati svome gospodaru (kao što je ponovno učinio kad se on oporavio i stekao
novo boravište). Tako je, smatra se, predvodnike orka ispunjavala gorljiva želja, premda
je nisu shvaćali, da satru Dúnedaine i zarobe nj ihova vođu. Svejedno, zbilo se tako da je
Rat za Prsten bio izgubljen u Stradanju na Gladdenskim poljima. [Piščeva bilješka.]
21 O lûkovima Númenórejaca vidi više u "Opisu Númenora", str. 199.
22 Ne više od dvadeset, kazuje se; jer nije se očekivalo da će biti bilo kakve potrebe za
njima. [Piščeva bilješka.]
23 Usporedi s riječima svitka u koji je Isildur unio zapis o Prstenu prije nego što se otputio
iz Gondora na svoje posljednje putovanje, a koje je Gandalf prenio Elrondovu vijeću
u Rivendellu: "Bio je vruć kad sam ga prvi put uzeo u ruku, vruć kao žeravica, tako
da sam se opekao i ne vjerujem da ću se ikad osloboditi te boli. Ipak, dok ovo pišem,
ohladio se i reklo bi se da se skuplja..." (Prstenova družina II 2).
za jednu, ali i ta im je cijena bila preniska. Ciryon je na taj način

stradao, a Aratan je zadobio smrtnu ranu u pokušaju da ga izbavi.
Elendur je, još neozlijeđen, potražio Isildura. Ovaj je bodrio voj
sku na istočnoj strani, gdje je napad bio najteži, jer su orci još bili u
strahu od Elendilmira na njegovu čelu i izbjegavali ga. Elendur mu
je dotaknuo rame, a on se razjareno okrenuo, misleći da mu se to
neki ork primaknuo iza leđa.
"Kralju," kazao mu je Elendur, "Ciryon je mrtav, a Aratan umire.
Vaš vas posljednji savjetnik mora savjetovati, pače, narediti vam,
kao što i vi Ohtaru narediste. Idite! Ponesite svoj teret i po svaku
ga cijenu dopremite Čuvarimâ: čak i po cijenu toga da ostavite svoje
ljudstvo i mene!"
"Kraljev sine," kazao mu je Isildur, "znadoh da mi to valja učiniti;
ali bijah u strahu od boli. A nisam mogao ni otići bez tvojega dopuš
tenja. Oprosti meni i ponosu mome, što ti ovakvu kob doniješe."24
Elendur ga je poljubio. "Idite! Idite smjesta!" rekao mu je.
Isildur se okrenuo k zapadu, izvukao Prsten iz škrinjice na tan
kome lancu koju je nosio oko vrata i stavio ga na prst uz bolan
krik, i nijedno ga oko nikad više u Međuzemlju nije vidjelo. Ali
Elendilmir sa Zapada nije tako mogao utrnuti, pa se odjednom
rasplamsao, crven i gnjevan poput bukteće zvijezde. Ljudi i orci u
strahu su ustuknuli; a Isildur je navukao kapuljaču preko glave i
iščezao u noći.25
O sudbini što je zadesila Dúnedaine kasnije se saznalo tek ovo:
uskoro su svi ležali mrtvi, izuzev jednoga, mladoga štitonoše kojega
su, onako ošamućena, zatrpala tijela palih. Tako je stradao Elen
dur, koji je trebao biti idući Kralj, kako su predviđali svi koji su ga
znali, i koji je snagom, mudrošću i ponosa lišenom veličanstvenošću
bio jedan od najvećih i najkrasnijih izdanaka Elendilova sjemena,
26
najsličniji djedu svome.
24 Radi se o ponosu zbog kojeg je zadržao Prsten, premda su mu Elrond i Cirdan savje
tovali da ga uništi u ognju Orodruina (Prstenova družina II 2, te O Prstenovima moći, u
Silmarillionu, str. 321).
25 Čini se da ovaj odlomak, vrijedan prilične pozornosti, kazuje da je svjetlost Elendilmira
bila otporna na nevidljivost što je pri nošenju daje Prsten Jedan, ako je njegovo svjetlo
bilo vidljivo dok se Prsten nije nosio; ali kad je Isildur prekrio glavu kapuljačom, njegovo
je svjetlo utrnulo.
26 Kazano je da su u kasnijim vremenima oni (poput Elronda) koji su ga mogli prizvati
u sjećanje bili zapanjeni do koje mu je mjere, i tijelom i duhom, sličan kralj Elessar,
Za Isildura se pak kazuje da je oćutio veliku bol i patnju u srcu,

ali isprva je trčao poput jelena pred lovačkim psima, sve dok nije
stigao do dna doline. Ondje je zastao, ne bi li se uvjerio da ga ne
gone; jer orci su mogli u mraku slijediti bjegunca već i njuhom, ne
služeći se očima. Odande je nastavio opreznije, jer pred njim su
se u tmini pružale široke zaravni, teško prohodne, pune zamki za
lutajuća stopala.
Tako je konačno u gluhi noćni sat dospio do obale Anduina, sav
premoren; jer prevalio je put što ga Dúnedaini na takvu tlu ništa
brže ne bi prešli danju, i to usiljenim maršem.27 Rijeka je pred njim
tamno i hitro klokotala. Neko je vrijeme samo stajao, sâm i zdvojan.
Zatim je sa sebe žurno zbacio sav oklop i oružje, izuzev kratkog mača
o pojasu,28 te skočio u vodu. Jedva da mu je neki Dúnadan toga doba
snagom i izdržljivošću bio ravan, ali nije se nadao da će se domoći
suprotne obale. Nije daleko dospio prije nego što se morao okrenuti
protiv struje gotovo prema sjeveru; a koliko god da se upinjao, uvijek
ga je vukla niže, prema isprepletenim zamkama Gladdenskih polja.
Bila su bliža nego što je mislio,29 a baš kad je osjetio gdje riječna
matica slabi i da se počeo primicati suprotnoj strani, zakoprcao se
u velike rogožine i zapleo u travuljinu. Tu je odjednom shvatio da
mu Prstena više nema. Nekim slučajem, ili zato što je ugrabio dobru
priliku, spuznuo mu je s ruke i utekao onamo gdje nije bilo nade da
će ga ikada više pronaći. Isprva ga je prožeo takav osjećaj gubitka
da se više nije ni borio da ispliva, pa je gotovo potonuo i utopio se.
Ali raspoloženje ga je prošlo jednako hitro kao što ga je obuzelo.
Bol mu je minula. Velik mu je teret spao. Stopala su mu pronašla
riječno korito, pa se izvukao iz blata i stao gacati kroz šaš do moč
varna otočića blizu zapadne obale. Ondje je izašao iz vode: običan
pobjednik Rata za Prsten, u kojem su i Prsten i Sauron zanavijek dokrajčeni. Elessar je

prema zapisima Dúnedaina bio potomak Elendurova brata Valandila u trideset osmome
koljenu. Toliko je dugo prošlo prije nego što je njegova pogibija osvećena. [Piščeva
bilješka.]
27 Sedam liga ili više od poprišta bitke. Kad je utekao, noć je tek bila pala; do Anduina je
stigao u ponoć ili otprilike u to vrijeme. [Piščeva bilješka.]
28 Pripadao je vrsti zvanoj eket: kratak mač za probadanje, široke oštrice, šiljast i dvoruban.
dug od jedne stope do stope i pol. [Piščeva bilješka.]
29 Mjesto posljednjeg sukoba nalazilo se na milju ili više uzvodno od njihova sjevernog
ruba, ali možda mu je u mraku nagib terena skrenuo smjer donekle prema jugu. [Piščeva
bilješka.]
smrtnik, malo stvorenje izgubljeno i napušteno u divljinama Među-

zemlja. Ali noćnookim orcima koji su tu vrebali na straži pričinio se
kao gorostasna, čudovišna sjenka straha, s prodornim okom nalik
na zvijezdu. Odapeli su prema njemu otrovne strelice i utekli. Nije
bilo potrebe, jer neoklopljenog su Isildura proboli kroz srce i grlo,
pa je bez glasa pao natrag u vodu. Njegovu tijelu nijedan vilenjak
ili čovjek ni traga više nije našao. Tako je skončala prva žrtva zlobe
Prstena lišenog vladara: Isildur, drugi Kralj svih Dúnedaina, vladar
Arnora i Gondora, u tome dobu Svijeta i posljednji.
IZVORI PREDAJE O ISILDUROVOJ POGIBIJI
Bilo je svjedoka toga događaja. Ohtar i njegov sudrug uspjeli su

pobjeći, ponijevši krhotine Narsila sa sobom. Pripovijest spominje i
mladića koji je preživio pokolj: bio je Elendurov štitonoša, po imenu
Estelmo, a pao je među posljednjima, ali toljaga ga je samo ošamu-
tila, ne usmrtivši ga, pa je nađen živ pod Elendurovim tijelom. Čuo
je kako su se rastali Isildur i Elendur. Bilo je spasitelja koji su na
poprište stigli prekasno, ali na vrijeme da ometu orke i spriječe ih
da unakaze trupla: jer određeni su Šumljaci trkačima prenijeli vijest
Thranduilu, te sami okupili ratnike da orcima postave zasjedu - za
koju su oni dočuli i zatim se raštrkali, jer premda su odnijeli pobjedu,
gubici su im bili golemi, a još su i gotovo svi jači orci ondje stradali:
dugo još godina nisu pokušali poći u iole sličan napad.
Priča o Isildurovim posljednjim satima i njegovoj pogibiji počiva
na pretpostavkama: ali dobro utemeljenim. Predanje se u punome
obliku nije sročilo sve do vladavine Elessara u Četvrtom dobu, kada
su otkriveni i drugi dokazi. Sve dotad se znalo da je, prvo, Isildur
imao Prsten, te da je utekao u smjeru rijeke; drugo, da su mu ve-
rižnjaču, kacigu, štit i veliki mač (ali ništa osim toga) našli na obali
u blizini, poviše Gladdenskih polja; treće, da su orci na zapadnoj
obali na straži ostavili streličare da presretnu svakoga tko uspije
pobjeći iz bitke i uteći do Rijeke (jer pronađeni su tragovi njihovih
tabora, pa tako i jedan blizu ruba Gladdenskih polja); i četvrto,
da su se Isildur i Prsten, odvojeno ili zajedno, zacijelo izgubili u
Rijeci, jer da se Isildur s Prstenom domogao zapadne obale, bio
bi zacijelo u stanju izmaknuti stražarima, a jedan tako prekaljen i
iznimno izdržljiv čovjek tada bi svakako uspio stići do Lóriena ili
Morije prije nego što klone. Iako je to bio dug put, svaki je Dúna-
dan u nepropusnu telećaku na pojasu nosio bočicu krepka pića i
oblatne kruha za popudbinu koji bi ga mogao danima održati na
30
životu - dakako, ne eldarski miruvor ili lembas, ali sličan njima, jer
su vidarstvo i druga umijeća Númenora bili snažni, a u to vrijeme
ih se još pamtilo. Ni pojasa ni telećaka nije bilo među stvarima što
ih je Isildur odbacio.
Dugo potom, dok je Treće doba Vilenjačkoga svijeta istjecalo,
a Rat za Prsten se bližio, Elrondovo je vijeće saznalo da je Prsten
svojedobno nađen na dnu rijeke, uz rub Gladdenskih polja i blizu za
padne obale; ipak, nikad se nije našlo ni traga Isildurovu tijelu. Tom
se prilikom spoznalo i da je Saruman u tajnosti tragao u istom tom
području; ali iako nije pronašao Prsten (koji je bio odnesen davno
prije), ipak se nije znalo je li ondje možda otkrio još štogod.
Ali kralj Elessar je, nakon krunidbe u Gondoru, počeo iznova
uređivati svoju kraljevinu, a jedna od prvih zadaća bila mu je ob
nova Orthanca, gdje je nakanio ponovno postaviti palantír oduzet
Sarumanu. Zatim su pretražili sve tajne te kule. Pronašli su mnoge
vrijednosti, dragulje i predmete iz Eorlove baštine, ukradene iz Edo-
rasa posredovanjem Gujoslova u vrijeme nemoći kralja Théodena,
uz druge slične stvari, još drevnije i krasnije, iz humaka i grobnica
nadaleko i naširoko. Onako izopačen, Saruman se nije izrodio u
zmaja, nego u čavku. Napokon se iza jednih skrivenih vrata, što ih
ne bi ni otkrili ni otvorili da Elessar nije imao pomoć patuljka Gim-
lija, ukazao čelični ormar. Možda je trebao služiti kao mjesto za
pohranu Prstena; ali bio je gotovo prazan. U kutiji na visokoj polici
počivale su dvije stvari. Jedna je bila zlatna škrinjica pričvršćena na
tanak lanac; bila je prazna, nije nosila ni slova ni obilježja, ali nije
bilo sumnje da je nekoć Prsten u njoj visio oko Isildurova vrata. Do
nje je ležalo neprocjenjivo blago, dugo oplakivano u vjerovanju da je
zauvijek izgubljeno: sâm Elendilmir, bijela zvijezda od vilenjačkog
kristala na obruču od mithrila31 što ju je Elendil naslijedio od Silma-
30 Čuturicu miruvora, "ljekovita napitka iz Imladrisa". dao je Elrond Gandalfu kad je

družba krenula na put iz Rivendella (Prstenova družina II 3); vidi također The Road
Goes Ever On, str. 61.
31 Jer ta je kovina bila pronađena u Númenoru. [Piščeva bilješka.] - U tekstu "Elrosova
loza" (str. 257) piše da je Tar-Telemmaitë. petnaesti vladar Númenora, bio nazivan
tim imenom (tj. "srebroruki") zbog svoje ljubavi prema srebru, "a od slugu je tražio
rien, ponijevši je sa sobom kao kraljevsko znamenje u Sjevernome

kraljevstvu.32 Svi kraljevi, kao i svi glavari koji su u Arnoru došli za
njima, nosili su Elendilmir, sve do samoga Elessara; ali premda je to
bio iznimno lijep dragulj što su ga vilin-kovači u Imladrisu izradili za
Valandila, sina Isildurova, taj nije bio ni drevan ni moćan kao onaj
što se izgubio kad je Isildur utekao u mrak, ne vrativši se više.
Elessar ga je uzeo sa štovanjem, a kad se vratio na sjever i po
novno preuzeo pune kraljevske ovlasti nad Arnorom, Arwen mu
ga je postavila na čelo, a ljudi su zanijemjeli, zadivljeni njegovom
blistavošću. Ali Elessar ga više nije izložio pogibelji, već ga je nosio
samo na blagdane u Sjevernome kraljevstvu. Inače je u kraljevskoj
odori nosio onaj Elendilmir što ga je naslijedio. "A i to je predmet
vrijedan štovanja", kazao je, "što nadmašuje moju vrijednost; četr
deset ga je glava nosilo prije moje."33
da navijek tragaju za mithrilom". Ali Gandalf je kazao da se mithril "jedino na svijetu"

može naći u Moriji (Prstenova družina II 4).
32 U tekstu " Aldarion i Erendis" (str. 215) navodi se da je Erendis dala da se dijamant što
ga joj je Aldarion donio iz Međuzemlja "umetne poput zvijezde u srebrn obruč, koji joj je
postavio oko čela nakon što ga je zamolila". Zbog toga je bila poznata kao Tar-Elestirnë,
Gospa Čela zvjezdana; "i odatle je potekla, kazuje se, kasnija navada Kraljeva i Kraljica
da poput zvijezde nose bijeli dragulj na čelu, dok krune nisu imali" (str. 216, bilješka
18). To predanje ne može biti nevezano s onim o Elendilmiru, zvjezdoliku dragulju
nošenom na čelu kao znamenje kraljevskog položaja u Arnoru; ali prvotni je Elendilmir,
s obzirom na to da je pripadao Silmarien, postojao još u Númenoru (bez obzira kakvog
podrijetla bio) prije nego što je Aldarion donio dragulj za Erendis iz Međuzemlja, tako
da se ne može raditi o istim predmetima.
33 Točan je broj bio trideset osam, budući da je drugi Elendilmir bio izrađen za Valandila
(usporedi bilješku 26, prije). U Izvješću o godinama iz Dodatka B Gospodara prstenova
stavka uz 16. godinu Četvrtoga doba (navedenu i kao 1436. godina prema Računa
nju Shirea) navodi da je kralj Elessar, kad je došao pozdraviti prijatelje na mostu na
Brandywineu, dao zvijezdu Dúnedaina majstoru Samwiseu, dok je njegova kći Elanor
imenovana dvorskom družbenicom kraljice Arwen. Na temelju tog zapisa gospodin
Robert Foster navodi u knjizi The Complete Guide to Middle-earth da se "Zvijezda
[Elendilova] nosila na čelu kraljeva Sjevernog kraljevstva sve dok je Elessar nije predao
Samu Gamgeeju 16. godine Četvrtoga doba". Jasno značenje sadašnjega odlomka jest
da je kralj Elessar na neograničeno vrijeme zadržao onaj Elendilmir što je bio izrađen za
Valandila; a meni se u svakom slučaju čini kako ne dolazi u obzir da bi ga on poklonio
gradonačelniku Shirea, ma koliko ga cijenio. Elendilmir nosi veći broj imena: zvijezda
Elendilova. Sjeverna zvijezda, zvijezda Sjevernoga kraljevstva; a podrazumijeva se da
je zvijezda Dúnedaina (naziv što se zatječe jedino u ovome stavku Izvješća o godinama)
još jedno od njih, kako u spomenutoj knjizi Roberta Forstera, tako i u knjizi The Tolkien
Companion i. E. A. Tylera. Nisam pronašao nikakav drugi spomen toga imena; ali čini
mi se gotovo izvjesnim da to nije slučaj, te da je majstor Samwise primio neku drugu (i
prikladniju) počast.
Kad su ljudi pomnije razmislili o tom tajnom blagu, klonuli su

duhom. Jer učinilo im se da te stvari, a svakako Elendilmir, nisu mo
gle biti pronađene ukoliko nisu bile na Isildurovu tijelu kad je ono
potonulo; ali da je bilo u dubokoj vodi ili snažnoj struji, s vremenom
bi ih rijeka odnijela vrlo daleko. Stoga je Isildur zacijelo pao ne u
dubok tôk, već u plićak ne dublji od ramena. Zašto, onda, premda
je cijelo Doba prošlo, od njegovih kostiju nije ostalo ni traga? Da
ih nije Saruman pronašao, pa ih se s prezirom riješio - spalivši ih
sramotno u nekoj od svojih visokih peći? Ako je tako bilo, to je bio
sramotan čin; ali ne i njegov najgori.
DODATAK
NÚMENORSKE MJERE ZA DUŽINU
Jedna bilješka vezana uz odlomak u "Stradanju na Gladdenskim

poljima" posvećen različitim trasama od Osgiliatha do Imladrisa
(str. 309-310 te bilješka 6 na str. 310) glasi ovako:
Mjere za dužinu prenesene su što je točnije moguće u suvremene

oblike. Izraz "liga" rabi se zato što je to bila najdulja mjerna
jedinica dužine: prema númenorskom računanju (koje je bilo
decimalno) pet tisuća rangara (punih koraka) činilo je lár, iznos
gotovo jednak trima našim miljama. Lár je značio "stanka", jer se
izuzev pri usiljenim marševima obično uzimala kratka stanka na
kon prelaženja tolike razdaljine [vidi prije, bilješka 9 na stranici
311]. Númenorska ranga bila je tek nešto duža od našega jarda,
približno trideset osam palaca, zahvaljujući njihovu krupnijem
rastu. Stoga bi pet tisuća rangara dalo gotovo jednaku dužinu
kao i 5280 jardi, koliko je duga "liga": 5277 jardi, dvije stope i
četiri palca, pod uvjetom da je podudarnost precizna. To nije
moguće ustanoviti, budući da se zasniva na dužinama navedenim
u povijesnim zapisima o različitim stvarima i razdaljinama što se
mogu usporediti s onima iz našeg vremena. Valja uzeti u obzir
i krupan stas Númenórejaca (jer će od šaka, stopala, prstiju i
koraka vjerojatno potjecati imena mjernih jedinica dužine), kao
i odstupanja od tih prosjeka ili zadanosti u postupku utvrđiva
nja i uspostave mjernog sustava, kako za svakodnevnu uporabu,
tako i za precizno računanje. Tako se dva rangara često nazivalo
"čovječjom visinom", što pri iznosu od trideset osam palaca daje

prosječnu visinu od šest stopa i četiri palca; ali to je bilo u kasnije
vrijeme, kad se stas Dúnedaina po svoj prilici smanjio, a pritom
nije ni imalo namjeru dati točan iskaz o opaženome prosjeku
muškoga stasa medu njima, već približnu dužinu izraženu dobro
poznatom jedinicom ranga. (Za rangu se često kaže da je bila
duljina koraka, od kraja pete do vrha palca, posve odrasla muš
karca u hitru ali opuštenu maršu; pun bi korak "lako mogao biti
blizu range i pol".) Međutim, za velike ljude iz prošlosti kazuje
se da su bili viši od čovječje visine. Za Elendila je kazano da
je bio "za gotovo pola range viši od čovječje visine"; ali on se
nazivao najvišim među svim Númenórejcima koji su pobjegli od
Propasti [i, dapače, bio općepoznat kao Elendil Visoki]. Eldari iz
Drevnih dana također su bili vrlo visoki. Za Galadriel, "najvišu
među svim eldarskim ženama o kojima pripovijedaju priče",
kazuje se da je bila čovječje visine, ali uz opasku "u odnosu na
mjere Dúnedaina i ljudi iz davnine", što daje visinu od oko šest
stopa i četiri palca.
Rohirrimi su općenito bili niži, jer su se njihovi vrlo daleki

preci izmiješali s ljudima šire i zdepastije građe. Za Éomera se
kaže da je bio visok, slične visine kao i Aragorn; ali on je s dru
gim potomcima kralja Thengela bio viši od prosjeka u Rohanu,
a ta je njegova osobina (zajedno s tamnijom kosom, u pojedinim
slučajevima) potjecala od Morwen, Thengelove žene, gondorske
gospe visoka númenorskog podrijetla.
Bilješka uz prethodni tekst pridodaje neke podatke vezane uz Mor

wen onome što se navodi u Gospodaru prstenova (Dodatak A (II),
"Kraljevi Marke"):
Bila je poznata kao Morwen iz Lossarnacha, jer je ondje živjela;

ali nije pripadala narodu toga kraja. Otac joj se iz Belfalasa odse
lio onamo, zbog ljubavi prema tamošnjim cvjetnim dolinama; bio
je potomak negdašnjeg kneza toga lena, pa time i rođak kneza
Imrahila. Imrahil je prepoznao svoje srodstvo, premda daleko, s
Éomerom iz Rohana, tako da je između njih izniklo veliko prija
teljstvo. Éomer se oženio Imrahilovom kćeri [Lothíriel], a njihov
sin, Elfwine Krasni, bio je zapanjujuće sličan ocu svoje majke.
U drugoj se bilješci zapaža da je Celeborn bio "Linda iz Valinora"

(odnosno, pripadnik Telerâ, koji su sebe nazivali imenom Lindari,
Pjevači); također,
smatrali su ga visokim, na što je ukazivalo i njegovo ime ("sre-

brn-visok"); ali Teleri su općenito bili nešto niže građe i stasa
od Noldora.
Ovo je kasna inačica priče o Celebornovu podrijetlu i značenju nje

gova imena; vidi str. 267-268, 304.
Na drugom je mjestu moj otac ostavio zapis o odnosu hobitskoga
stasa i stasa Númenórejaca, kao i o podrijetlu imena "polutani":
Opaske [o stasu hobitâ] iz Prologa Gospodara prstenova nepo

trebno su neodređene i usložnjene zbog uvrštavanja spomena
na opstanak njihove rase u kasnijim vremenima; ali što se Gos
podara prstenova tiče, one se svode na sljedeće: hobiti iz Shirea
bili su visoki između tri i četiri stope, nikada niži, a rijetko kad
viši. Sami sebe, naravno, nikad nisu nazivali polutanima; to je
bilo númenorsko ime za njih. Očito se odnosilo na njihovu visinu
u usporedbi s númenorskim muškarcima, a u vrijeme nadije-
vanja bilo je približno točno. Najprije su tim imenom prozvani
Dlakonogi, za koje su vladari Arnora saznali u jedanaestome
stoljeću [usporedi sa stavkom za 1050. u Izvješću o godinama],
a nakon njih i Bljedoliki i Šturovi. Kraljevstva sjevera i juga u
to su vrijeme, a i još zadugo, bila blisko povezana, pa je svako
od njih bilo dobro obaviješteno o svim zbivanjima u onoj drugoj
zemlji, a naročito o seobama naroda svih vrsta. Stoga, iako se
nijedan "polutan", koliko je poznato, nije pojavio u Gondoru
prije Peregrina Tooka, u Gondoru se znalo za postojanje toga
naroda unutar kraljevstva Arthedain, pa im je nadjenuto ime
"polutan", odnosno perian na sindarinskom. Čim je Boromir
ugledao Froda [na Elrondovu vijeću], prepoznao je u njemu
pripadnika te rase. Dotad ih je vjerojatno smatrao stvorenjima iz
onoga što bismo mi nazvali bajkama ili narodnim predanjima. Iz
Pippinova se prijema u Gondoru čini jasnim da se ondje, zapravo,
"polutane" još pamtilo.
U drugoj inačici ove bilješke kazuje se još ponešto o sve nižem stasu
kako hobitâ tako i Númenórejaca:
Smanjivanje Dúnedainâ nije bilo normalna sklonost, zajednička

svim narodima kojima je Međuzemlje pravi dom; potjecala je od
gubitka njihove pradomovine daleko na Zapadu, bliže Neumiru-
ćoj kraljevini od svih smrtnih zemalja. Mnogo kasnije smanjiva
nje hobitâ zacijelo potječe od promjene njihova stanja i načina
života; postali su narod koji bježi i skriva se, izgnan u šume ili
divljine (dok su ljudi, Veliki puk, bivali sve brojniji i prisvajali
plodnije i nastanjivije krajeve): narod lutalica i siromaha, koji
sve više zaboravljaju svoje vještine i vode nesiguran život obuzet
potragom za hranom, u stalnom strahu da ne budu viđeni.
CIRION I EORL
i prijateljstvo Gondora i Rohana
(I)
SJEVERNJACI I V O Z A R I
Ljetopis Ciriona i Eorla1 počinje tek s prvim susretom Ciriona, na

mjesnika Gondora, s Eorlom, glavarom Éothéoda, nakon Bitke na
Celebrantskom polju, kada su potučeni zavojevači Gondora. Ali i u
Rohanu i u Gondoru postojali su spjevovi i legende o tom velikom
konjičkom pohodu Rohirrimâ, pa iz njih potječu kazivanja iz kasnijih
Ljetopisa2, kao i brojna druga građa vezana uz Éothéode. Ona je
ovdje ukratko prikupljena u obliku ljetopisa.
Éothéodi se pod tim imenom prvi put susreću u danima gon-
dorskoga kralja Calimehtara (koji je umro 1936. godine Trećega
doba), kao malobrojan narod koji je nastavao dolinu Anduina izme
đu Stanca-kamena i Gladdenskih polja, najvećim dijelom sa zapadne
strane rijeke. Bili su preostatak Sjevernjaka, koji su prethodno tvorili
brojan i moćan savez naroda sa širokih ravnica između Mrkodola
i Hitre rijeke, velikih konjušara i jahača glasovitih po vještini i iz-
1 Ne postoji ni jedan zapis s ovim nazivom, ali nema sumnje da je prikaz u trećemu
odjeljku ("Cirion i Eorl", str. 342) njegov sastavni dio.
2 Poput Knjige Kraljeva. [Piščeva bilješka.] - Ovo je djelo bilo spomenuto u uvodnome
odlomku Dodatka A Gospodara prstenova, gdje je bilo kazano da je ta knjiga (zajedno
s Namjesnikovom, te Akallabêthom) bila među gondorskim spisima koje je kralj Elessar
dao na uvid Frodu i Peregrinu; ali u prerađenome je izdanju taj navod uklonjen.
CIRION I EORL 327
držljivosti, premda su im se naseobine nalazile uz rubove Šume, a

napose u Istočnoj krčevini, koja je najvećim dijelom nastala uslijed
sječe stabala.3
Ovi Sjevernjaci bili su istoga soja kao i oni ljudi koji su u Prvome
dobu stigli na zapad Međuzemlja i sklopili savez s Eldarima u ra
tovanju protiv Morgotha.4 Bili su stoga daleki srodnici Dúnedaina,
odnosno Númenórejaca, zbog čega je između njih i gondorskoga na
roda postojalo veliko prijateljstvo. Predstavljali su zapravo predziđe
Gondora, jer su njegove sjeverne i istočne granice čuvali od zavo
jevača; samo što to Kraljevima nije postalo sasvim jasno sve dok to
predziđe nije oslabilo i naposljetku propalo. Slabljenje Sjevernjaka
iz Rhovaniona počelo je s Velikom kugom koja se ondje pojavila
zimi 1635. godine i ubrzo potom zahvatila i Gondor. U Gondoru
je broj žrtava bio strahovit, napose među žiteljima gradova. Još je
strahovitiji bio u Rhovanionu, jer, premda je ondje narod živio na
otvorenome i nije imao velikih gradova, Kuga je došla s hladnom
zimom što je otjerala konje i ljude u zaklon, dupke ispunivši nji
hove prizemne brvnare i staje; nadalje, oni nisu bili naročito vični
vještinama vidarstva i liječenja, tad još dobrim dijelom poznatima
u Gondoru, gdje ih se sačuvalo iz mudrosti Númenora. Kazuje se
da je prolaskom Kuge stradalo više od polovice žitelja Rhovaniona,
kao i njihovih konja.
Dugo im je trebalo da se oporave; ali njihova slabost dugo još
potom nije bila stavljena na kušnju. Nema sumnje da su istočnije
smješteni narodi bili pogođeni u jednakoj mjeri, tako da su neprija
telji Gondora pristizali mahom s juga ili s mora. Ali kad su počele
provale Vozara, donoseći Gondoru ratove koji će potrajati gotovo
stotinu godina, Sjevernjaci su podnijeli glavninu prvih napada. Kralj
Narmacil II. poveo je veliku vojsku na sjever, u ravnice južno od
Mrkodola, okupivši ondje sve raštrkane ostatke Sjevernjaka koje
je mogao; ali doživio je poraz, te i sam stradao u bici. Preostatak
3 Istočna krčevina, kojoj se drugdje ne navodi ime, ona je velika udubina u istočnoj granici
Mrkodola, prikazana na zemljovidu u Gospodaru prstenova.
4 Čini se da su Sjevernjaci u najbližem srodstvu bili s trećim i najvećim narodom Prijatelja
vilenjaka, kojim je vladala Hadorova kuća. [Piščeva bilješka.]
njegove vojske povukao se preko Dagorlada u Ithilien, a Gondor se

odrekao svih krajeva istočno od Anduina, izuzev Ithiliena.5
Što se Sjevernjaka tiče, kaže se da je nekolicina pobjegla preko
Celduina (Hitre rijeke) i stopila se s pukom iz Dôlja pod Ereborom
(s kojim je bila u srodstvu); neki su pak našli utočište u Gondoru,
dok je druge okupio Marhwini, sin Marharijev (koji je pak stradao
pri držanju odstupnice nakon Bitke na ravnicama).6 Pošli su na sje
ver između Mrkodola i Anduina te se nastanili u dolinama Anduina,
gdje im se pridružilo mnoštvo bjegunaca koji su onamo pristigli kroz
Šumu. Tako su nastali Éothéodi,7 premda se u Gondoru još godi
nama nije znalo za njih. Većinu Sjevernjaka podjarmili su Vozari,
koji su zauzeli sve njihove negdašnje krajeve.8
5 Za spas gondorske vojske od posvemašnjeg uništenja dijelom su hili zaslužni hrabri i

odani sjevernjački konjanici pod vodstvom Marharija (potomka Vidugavije, '"Kralja
Rhovaniona"), koji joj je držao odstupnicu. Ali snage Gondora prethodno su Vozarima
nanijele tolike gubitke da oni nisu imali dovoljno snage za nastavak prodora sve dok im
ne stignu pojačanja s Istoka, tako da su se privremeno zadovoljili dovršetkom osvajanja
Rhovaniona. [Piščeva bilješka.] - U Dodatku A (I, iv) Gospodara prstenova kazano je
da je Vidugavia, koji se proglasio kraljem Rhovaniona, bio najmoćniji od svih sjever
njačkih vladara; posebnu mu je milost iskazao Rómendacil II., kralj Gondora (umro
1366.), kojemu je Vidugavia pomogao u ratu protiv istočnjaka, a brak Rómendacilova
sina Valacara s Vidugavijinom kćerkom Vidumavi doveo je do razornoga Rodbinskog
razdora u Gondoru u petnaestom stoljeću.
6 Zanimljiva je činjenica, koja se, vjerujem, ne spominje ni u jednome tekstu moga oca, da
imena prvih kraljeva i glavara Sjevernjaka i Éothéoda imaju gotski, a ne staroengleski
(anglosaski) oblik, kao što je slučaj kod Léoda, Eorla i kasnije kod Rohirrimâ. Vidugavia
je latinizirani oblik što predstavlja iz povijesnih zapisa poznato gotsko ime Widugauja
("šumski stanar"), a slično vrijedi i za ime Vidumavi, na gotskom Widumawi ("šumska
djeva"). U imenima Marhwini i Marhari nalazi se gotska riječ marh, "konj", koja odgova
ra staroengleskoj riječi mearh, množina mearas, kojom se u Gospodaru prstenova opisuju
rohanski konji; riječ wini, "prijatelj", odgovara staroengleskoj wine, što ju zatječemo u
imenima nekolicine kraljeva Marke. Kako je objašnjeno u Dodatku F (II), jezik Rohana
učinjen je "takvim da podsjeća na staroengleski", pa su stoga imena predaka Rohirrima
sazdana u oblicima najstarijega danas poznatog germanskog jezika.
7 Ovako im je glasilo ime u kasnijim danima. [Piščeva bilješka.] - Riječ je staroengleska
i znači "konjički narod"; vidi bilješku 36.
8 Prethodni prikaz ne proturječi opisu koji navodi Dodatak A (I, iv i II) Gospodara prs
tenova, premda je puno kraći. Ovdje se ne spominje ni rat protiv Istočnjaka koji je u
trinaestome stoljeću vodio Minalcar (koji si je dao ime Rómendacil II.), niti to daje taj
kralj primio mnoge Sjevernjake u gondorske vojske, a niti to da se njegov sin Valacar
oženio sjevernjačkom kraljevnom, iz čega je proistekao gondorski Rodbinski razdor:
ali pridodaju se određeni elementi koje Gospodar prstenova ne spominje: naime, da su
Sjevernjaci u Rhovanionu oslabili uslijed Velike kuge; da se bitka u kojoj je 1856. godine
stradao kralj Narmacil II., a za koju u Dodatku A piše da je bila "s onu stranu Anduina".
vodila u prostranim krajevima južno od Mrkodola, te bila poznata pod imenom Bitka
CIRION I EORL 329
* * *
9
Ali, kako mu nisu prijetile druge opasnosti, kralj Calimehtar, sin
Narmacila II., naposljetku se odlučio osvetiti za poraz u Bici na
ravnicama. Primio je Marhwinijeve glasnike s porukama da Vozari
10
kuju planove za upad u Calenardhon preko Krivaja; ali donijeli
su i glas da se priprema ustanak podjarmljenih Sjevernjaka, koji
će planuti zapodjenu li Vozari rat. Calimehtar je stoga iz Ithiliena
poveo vojsku što je prije mogao, pobrinuvši se da neprijatelj dobro
zna za njezin dolazak. Vozari su se stuštili sa svom ratnom silom koju
su uzmogli okupiti, a Calimehtar je odstupio pred njima, odvukavši
ih tako od njihovih domova. Bitka se naposljetku zapodjenula na
Dagorladu, a ishod joj je dugo bio neizvjestan. Ali, baš u najvećem
jeku boja, konjanici koje je Calimehtar poslao preko Krivaja (jer ne
prijatelj ondje nije postavio obranu) pridružili su se velikom éoredu11
pod Marhwinijevim vodstvom, te napali Vozare s boka i sa začelja.
Gondorska je pobjeda bila premoćna - premda, kako se ispostavilo,
ne i odlučna. Nakon što su se neprijatelji slomili i ubrzo glavom
bez obzira nadali u bijeg na sjever prema domovima, Calimehtar je
donio odluku, mudru sa svoje strane, da ne krene u potjeru. Ostavili
su dobru trećinu vojske da trune po Dagorladu, među kostima iz
drugih i plemenitijih davnašnjih bitaka. Ali Marhwinijevi konjanici
stuštili su se za bjeguncima i nanijeli im velike gubitke u dugoj po
tjeri preko ravnica, sve dok izdaleka nisu ugledali Mrkodol. Tada su
ih ostavili, narugavši im se: "Bježi na istok, a ne na sjever, narode
Sauronov! Gledajte, domovi što ih oteste sad plamte!" Jer strašan
je dim kuljao uvis.
Ustanak koji je Marhwini kovao i pripomagao doista je bio izbio;
beznadni odmetnici pohrlili su iz Šume, digli bunu medu sužnjima i
na ravnicama; kao i da njegovu veliku vojsku Vozari nisu uspjeli satrti samo zahvaljujući
odstupnici koju im je pružio Marhari, Vidugavijin potomak. Iz toga se također jasnije
vidi da su nakon Bitke na ravnicama Éothéodi, preostatak Sjevernjaka, postali zaseban
narod, koji je nastavao dolinu Anduina između Stanca-kamena i Gladdenskih polja.
9 Njegov je djed Telumehtar zauzeo Umbar i slomio bojnu moć gusara, a haradski su
narodi u tom razdoblju bili obuzeti vlastitim ratovima i razmiricama. [Piščeva bilješka.]
- Telumehtar Umbardacil zauzeo je Umbar 1810. godine.
10 Ovo su veliki zapadni zavoji Anduina što se nalaze istočno od šume Fangorn; vidi prvi
navod u Dodatku C teksta "Povijest Galadriel i Celeborna", str. 297.
11 Za riječ éored vidi bilješku 36.
zajedničkim snagama uspjeli zapaliti mnoge naseobine Vozara, kao

i žitnice i utvrđena taborišta ratnih kočija. Ali većina ih je pritom
stradala; jer bili su slabo naoružani, a neprijatelj nije domove ostavio
nebranjenima: mladićima i starcima pomogle su mlade žene, u tome
narodu također vične oružju, koje su pružile žestok otpor u obrani
svojih domova i djece. Tako je na koncu Marhwini morao opet uz
maknuti u svoj kraj uz Anduin, i Sjevernjaci njegova soja nikad se
više nisu vratili u pradomovinu. Calimehtar se povukao u Gondor,
koji je neko vrijeme (od 1899. do 1944. godine) uživao predah od
rata, prije velikoga napada u kojem je loza njegovih kraljeva gotovo
došla na izmak.
Pa ipak, savez Calimehtara i Marhwinija nije bio uzaludan. Da
bojna sila Vozara iz Rhovaniona nije bila slomljena, taj bi napad
stigao ranije i silovitije, pa bi gondorska kraljevina možda bila posve
razorena. Ali najhitnija posljedica toga saveza ležala je u dalekoj
budućnosti, koju nitko tada nije mogao predvidjeti: u dva velika
konjička pohoda Rohirrimâ za spas Gondora, u dolasku Eorlovu na
Celebrantsko polje, te u jeci rogova kralja Théodena na Pelennoru,
bez koje bi povratak Kralja bio uzaludan.12
U međuvremenu su Vozari lizali rane i kovali osvetu. Daleko od

dosega ruke Gondora, u zemljama istočno od Rhûnskoga mora,
odakle nikakav glas nije dopirao do njegovih Kraljeva, srodnici su
im se širili i množili, željni osvajanja i plijena, prepuni mržnje prema
Gondoru koji im priječi put. Dugo se još, međutim, nisu pomakli
odande. S jedne strane, strahovali su od moći Gondora, a kako nisu
znali što se zbiva zapadno od Anduina, vjerovali su da je ta kralje
vina veća i napučenija nego što je tad zapravo bila. S druge strane,
istočni Vozari proširili su se na jug, u zemlje iza Mordora, došavši
tako u sukob sa žiteljima Khanda i njihovim južnijim susjedima.
Naposljetku su ti neprijatelji Gondora sklopili međusobni mir i sa
vezništvo, pa je pripremljen napad koji se imao izvesti istodobno i
sa sjevera i s juga.
12 Ovaj je prikaz uvelike iscrpniji od sažetog opisa iz Dodatka A (I, iv) Gospodara prste-
nova: "Calimehtar, sin Narmacila II., potpomognut pobunom u Rhovanionu, osvetio je
oca sjajnom pobjedom nad Istočnjacima na Dagorladu 1899. godine, čime je opasnost
otklonjena na neko vrijeme."
CIRION I EORL 331
Za te nakane i pokrete slabo se ili, naravno, uopće nije znalo u

Gondoru. Ovdje iznesen prikaz mnogo su kasnije iz tih događaja
izveli povjesničari, kojima je također bilo jasno da su mržnja prema
Gondoru i savezništvo njegovih neprijatelja u usklađenim bojnim
djelovanjima (za koja sami nisu imali niti volje niti mudrosti) pro-
istjecali iz Sauronovih spletki. Forthwini, sin Marhwinijev, upozo
rio je dapače kralja Ondohera (koji je 1936. godine naslijedio oca
Calimehtara) da se Vozari iz Rhovaniona oporavljaju od slabosti
i straha, te da se njemu čini kako im stižu pojačanja s Istoka, jer
ga veoma brinu upadi na jug njegove zemlje što stižu i uz rijeku i
13
kroz Suženja Šume . Ali Gondor je u to doba mogao tek okupiti i
obučiti najveću vojsku koju se dalo sazvati, ili pak platiti. Stoga, kad
je napad naposljetku došao, Gondor nije bio nepripravan, ali snaga
mu je bila manja od potrebne.
Ondoher je shvaćao da mu se južni neprijatelji spremaju za rat,
pa je bio dovoljno mudar da razdvoji snage na sjevernu i južnu voj
sku. Potonja je bila manja, jer se držalo kako je s te strane opasnost
slabije izražena.14 Njome je zapovijedao Eärnil, koji je, kao potomak
kralja Telumehtara, oca Narmacila II., pripadao kraljevskoj kući.
Sjedište mu je bilo u Pelargiru. Sjevernom je vojskom zapovijedao
kralj Ondoher glavom. Takav je oduvijek bio običaj u Gondoru, da
Kralj, ako ga je volja, smije zapovijedati vojskom u velikim bitkama,
pod uvjetom da za sobom ostavi nasljednika koji polaže neosporno
pravo na prijestolje. Ondoher je potjecao iz ratničke loze, pa ga je
vojska voljela i poštovala, a imao je dva sina, oba već u ratničkoj
dobi: starijeg Artamira, te Faramira, otprilike tri godine mlađeg.
Vijest o nadolasku neprijatelja stigla je u Pelargir devetoga dana
mjeseca cermië 1944. godine. Eärnil je prethodno već rasporedio
snage: pola njegove vojske prešlo je Anduin, namjerno ostavilo pri
jelaze Porosa nebranjenima, te se utaborilo četrdesetak milja sje
vernije, u južnome Ithilienu. Kralj Ondoher kanio je povesti vojsku
na sjever kroz Ithilien i razmjestiti je na Dagorladu, zlogukome
13 Suženja Šume zacijelo označavaju uski "struk" Mrkodola na jugu, stvoren usjekom
Istočne krčevine (vidi bilješku 3).
14 S pravom. Jer prodoru koji bi došao iz Bliskog Harada - ukoliko ne bi imao potporu
iz Umbara, koja u to vrijeme nije bila raspoloživa - moglo se lakše suprotstaviti i odu
prijeti. On ne bi mogao prijeći Anduin, a pri kretanju na sjever zašao bi u sve uži kraj
između rijeke i planina. [Piščeva bilješka.]
polju za dušmane Gondora. (Tad su se još držale tvrđave uz tok

Anduina sjeverno od Sarn Gebira, koje je sagradio Narmacil I.,
s posadom vojnika iz Calenardhona, dovoljno brojnih da spriječe
svaki neprijateljev pokušaj prelaska rijeke na Krivajama.) Ali vijest
o napadu sa sjevera stigla je do Ondohera tek ujutro dvanaestoga
dana mjeseca cermië, kad je neprijatelj već bio blizu; gondorska
se pak vojska kretala sporije nego što bi bio slučaj da je Ondoher
ranije bio upozoren, te njezina prethodnica još nije bila stigla do
Dveri Mordora. Glavna je ratna sila s Kraljem i njegovom gardom
bila na čelu, a za njom su išli vojnici Desnoga krila i Lijevoga krila
koji su trebali zauzeti bojni raspored kad izađu iz Ithiliena i priđu
Dagorladu. Očekivali su da će ondje biti napadnuti sa sjevera ili
sjeveroistoka, kao i ranije u Bici na ravnicama, kad je Calimehtar
odnio pobjedu na Dagorladu.
Ali nije se tako zbilo. Vozari su okupili veliku vojsku u blizi
ni južnih obala unutarnjega Rhûnskog mora, osnaženu ljudstvom
srodnika iz Rhovaniona i novih saveznika iz Khanda. Kad je sve bilo
spremno, pošli su na Gondor s istoka, krećući se punom brzinom uz
podnožje Ered Lithuija, gdje je njihov nailazak prekasno zamijećen.
I tako, pročelje gondorske vojske tek što je bilo stiglo u ravninu
Dveri Mordora (Morannona) kad je vjetar s istoka donio golem
15
oblak prašine, objavivši nailazak neprijateljske prethodnice. U njoj
nisu bile samo bojne zaprege Vozara, već i konjica, mnogo snažnija
nego što se očekivalo. Ondoher se samo stigao okrenuti i dočekati
napad, stiješnjen desnim bokom uz Morannon, te javiti Minohtaru,
zapovjedniku Desnoga krila u pozadini, da zaštiti svoj lijevi bok što
hitrije može, kad su se kočije i konjanici zarili u njegovu nesređenu
vrstu. Iz meteža u stradanju što je uslijedilo malo je jasnih izvješća
ikada doprlo do Gondora.
15 Jedna izdvojena bilješka vezana uz ovaj tekst donosi opasku da je u to vrijeme Morannon
još bio pod zapovjedništvom Gondora, te da su dvije Kule stražare istočno i zapadno od
njega (Kule zubi) još imale posadu. Ithilienska se cesta i dalje u potpunosti održavala
sve do Morannona; ondje se susretala s jednom cestom koja je išla na sjever prema
Dagorladu, te drugom koja je išla na istok duž podnožja Ered Lithuija. [Ni jedna od tih
cesta nije obilježena na zemljovidima u Gospodaru prstenova.] Istočna se cesta protezala
do točke smještene sjeverno od položaja Barad-dûra; nikada dalje nije bila dovršena, a
i ono što je bilo sazdano, davno se već zapustilo. Svejedno, njezinih prvih pedeset milja,
koje su nekoč bile potpuno izgrađene, uvelike je ubrzalo nailazak Vozara.
CIRION I EORL 333
Ondoher uopće nije bio pripravan suočiti se s tako teškim jurišem

konjanika i kočija. S gardom je i barjakom žurno zauzeo položaj na
jednom niskom humku, ali od tog nije bilo vajde.16 Glavnina je juriša
nasrnula na njegov barjak, koji je zarobila, potukla gardu gotovo do
nogu, te sasjekla i njega i sina mu Artamira pokraj njega. Tijela im
nikada nisu pronađena. Neprijateljski napad prešao je preko njih
i zaobišao humak s obje strane, duboko se zario u nesređene vrste
Gondora i odbacio ih u metežu na pozadinske redove, te raštrkao i
rastjerao mnoge druge na zapad u Mrtve baruštine.
Minohtar je preuzeo zapovjedništvo. On je bio odvažan i ujedno
ratu vičan čovjek. Prva silina nasrtaja istrošila se s mnogo manjim
gubicima i većim uspjehom nego što se neprijatelj nadao. Konjanici
i kočije tad su se povukli, jer je stizala glavnina vozarske vojske.
Minohtar je u ono malo vremena što ga je imao podigao vlastiti
barjak i okupio preostalo ljudstvo iz Središnjice, uz članove svoga
zapovjedništva koji su se ondje zatekli. Smjesta je Adrahilu iz Dol
Amrotha,17 zapovjedniku Lijevoga krila, odaslao glasnike s nared
bom da što hitnije povuče sve snage pod svojim zapovjedništvom,
kao i one sa začelja Desnoga krila koje još nisu stupile u borbu. S
njima mu valja zauzeti obrambene položaje između Cair Androsa
(gdje je stajala posada) i planina Ephel Dúatha, gdje je zemlja za
hvaljujući velikoj istočnoj krivulji Anduina najuža, te braniti prilaze
Minas Tirithu što dulje može. Sâm će Minohtar, da pruži vremena
za to povlačenje, organizirati odstupnicu i pokušati suzbiti napad
glavne vozarske vojske. Adrahilu valja smjesta odaslati glasnike da
pronađu Eärnila kako znaju i umiju i obavijeste ga o katastrofi kod
Morannona i o položaju sjeverne vojske u povlačenju.
Kad je glavna vozarska vojska krenula u napad, bila su dva sata
poslije podneva, a Minohtar je već bio povukao vrstu do početka
16 Povjesničari su iznijeli pretpostavku da se radilo o istome onom brijegu na kojem je kralj

Elessar zauzeo položaj u posljednjoj hici protiv Saurona, kojom se okončalo Treće doba.
Ali sve i da je bilo tako, svejedno se radilo tek o prirodnoj uzvišici što je konjanicima
predstavljala slabu prepreku i na kojoj još nisu stajali nanosi iz radova orka. [Piščeva
bilješka.] - Odlomci iz Povratka kralja (V 10) na koje se bilješka odnosi kazuju: "Stoga
Aragorn rasporedi snage kako je najbolje znao i umio. Razmjestio ih je na dva velika
brijega od razbijena kamenja i zemlje koje su orci bili nagomilali godinama mukotrpnog
rada", a dodaje se i da je Aragorn s Gandalfom stajao na jednome, dok su barjaci
Rohana i Dol Amrotha bili uzdignuti na drugome.
17 Za nazočnost Adrahila iz Dol Amrotha vidi bilješku 39.
velike Sjeverne ithihenske ceste, pola milje iza točke gdje je skretala
na istok prema Kulama stražarama na Morannonu. Početna pobjeda
Vozara prerasla je u začetak njihove propasti. Ne znajući za broj
nost i uređenje braniteljske vojske, prerano su pokrenuli prvi udar,
prije nego što je najveći dio te vojske izašao iz uskoga ithilienskog
kraja, pa je nalet njihovih kočija i konjanika doživio puno hitriji i
premoćniji uspjeh nego što su očekivali. S glavnim su udarom zatim
predugo čekali, te više nisu mogli potpuno iskoristiti svoju brojčanu
premoć kako su isprva kanili, onako navikli ratovati na otvorenim
prostranstvima. Sasvim je vjerojatno da su, u ushitu zbog Kraljeva
pada i poraza najvećega dijela suprotstavljene im Središnjice, po
vjerovali da su već porazili vojnu silu branitelja, te im sad glavnina
vojske još samo treba krenuti u osvajanje i zauzimanje Gondora.
Ako je tomu bilo tako, grdno su se prevarili.
Vozari su naišli u lošem poretku, i dalje ushićeni, s pobjedničkim
pjesmama na usnama, još ne videći nikakva traga od branitelja koji bi
im se mogli suprotstaviti, sve dok nisu otkrili da put za Gondor skre
će prema jugu u uzak, šumovit kraj u sjenci tamnog Ephel Dúatha,
kuda vojska može u dobrom poretku kročiti ili jahati samo jednom
glavnom cestom. Pred njima je ona prolazila kroz dubok usjek...
Tekst se tu naglo prekida, a bilješke i skice za njegov nastavak

najvećim su dijelom nečitke. Moguće je, ipak, razabrati da se
ljudstvo Éothéoda borilo uz Ondohera; također, da je drugome
Ondoherovu sinu Faramiru bilo naređeno da ostane u Minas
Tirithu kao regent, jer zakon nije dopuštao da oba njegova sina
istodobno odu u bitku (slična opaska postoji na ranijem mjestu
u ovome prikazu, str. 337). Ali Faramir to nije učinio; prerušen
je otišao u rat i u njemu stradao. Rukopis je na ovome mjestu
gotovo nemoguće razlučiti, ali čini se da se Faramir pridružio
Éothéodima i s jednom njihovom postrojbom bio zarobljen pri
povlačenju u Mrtve baruštine. Voda Éothéoda (čije je ime nera-
zaznatljivo nakon prve sastavnice Marh-) prišao im je u pomoć,
ali Faramir mu je umro na rukama, tako da je ovaj tek nakon
što mu je pretražio tijelo otkrio znamenja koja su mu pokazala
da je riječ o Princu. Vođa Éothéoda nakon toga se na početku
Sjeverne ithilienske ceste pridružio Minohtaru, koji je upravo
izdavao zapovijed da se ponese poruka Princu u Minas Tirith,
koji je sad postao Kralj. Tada mu je voda Éothéoda donio vijest
da je Princ prerušen otišao u boj i u njemu stradao.
CIRION I EORL 335
Prisutnost Éothéoda i uloga njihova vode daje izvjestan razlog

zašto je u ovu pripovijest, koja bi trebala opisivati početke pri
jateljevanja Gondora s Rohirrimima, uvršten tako složen prikaz
bitke gondorske vojske i Vozara.
Završni odlomak cjelovitoga teksta pruža dojam da vozar-
skoj vojsci samo što nije bio okončan ushit i polet u prolazu
cestom kroz duboki usjek; ali bilješke na završetku pokazuju da
ih Minohtarova obrana odstupnice nije dugo zadržala. "Vozari
su nezadrživo nahrlili u Ithilien", te "u smiraj trinaestoga dana
mjeseca cermië svladali Minohtara", koji je poginuo od strelice.
Tu piše da je on bio sin sestre kralja Ondohera. "Njegovi su ga
vojnici iznijeli iz boja, a sve što je od odstupnice preostalo uteklo
je na jug u potrazi za Adrahilom." Glavni je zapovjednik Vozara
zatim odredio stanku u napredovanju i upriličio gozbu. Ništa se
više ne da razabrati; ali kratki opis u Dodatku A Gospodara prs-
tenova kazuje kako je Eärnil stigao onamo s juga i porazio ih:
Godine 1944. kralj Ondoher i oba njegova sina, Artamir i Faramir,

poginuli su u boju sjeverno od Morannona i neprijatelj je prodro u
Ithilien. Ali zapovjednik južne vojske Eärnil izvojevao je veliku po
bjedu u južnome Ithilienu i uništio vojsku Harada koja je bila prešla
preko rijeke Porosa. Hitajući na sjever, okupio je oko sebe sve što
je mogao od Sjeverne vojske u povlačenju, pa je udario na glavni
vozarski tabor usred slavlja i veselja Vozara, uvjerenih da je Gondor
poražen i da treba još samo prigrabiti plijen. Eärnil je krenuo u juriš
na tabor, zapalio mnogobrojna kola i nagnao neprijatelja na paničan
bijeg iz Ithiliena. Mnogi od onih koji su bježali pred njim zaglavili
su u Mrtvim baruštinama.
U Izvješću o godinama Eärnilova pobjeda nosi naziv Bitka za

tabor. Nakon pogibije Ondohera i oba njegova sina kod Mora
nnona, Arvedui, posljednji kralj sjeverne kraljevine, položio je
pravo na krunu Gondora; ali njegov je zahtjev odbijen, pa je u
godini nakon Bitke za tabor Eärnil proglašen Kraljem. Njegov
je sin bio Eärnur, koji je stradao u Minas Morgulu nakon što je
prihvatio izazov gospodara Nazgûla, kao posljednji Kralj južne
kraljevine.
(II)
EORLOV KONJIČKI POHOD
18
Još dok su živjeli u svojoj prapostojbini, Eothéodi su u Gondoru
bili znani kao narod od povjerenja, od kojeg stižu vijesti o svemu što
se u njihovu kraju zbiva. Bili su preostatak Sjevernjaka, za koje se
smatralo da su u davno doba bili srodni Dúnedainima, a u danima
velikih Kraljeva bili su im saveznici i mnogo krvi prolili za narod
Gondora. Stoga se Gondor veoma zabrinuo kad su se Eothéodi
preselili na daleki sjever, u danima Eärnila II., pretposljednjega
19
Kralja južne kraljevine.
Nova zemlja Éothéoda ležala je sjeverno od Mrkodola, između
Maglenog gorja na zapadu i Šumske rijeke na istoku. Na jug se pro
tezala sve do stapanja dviju kratkih rijeka, kojima su nadjenuli imena
Suroloka i Dugovir. Suroloka je tekla s Ered Mithrina, Sura gorja,
ali Dugovir se spuštao s Maglenog gorja, a to je ime nosio zato što
je bio izvorni tôk rijeke Anduin, koju su nakon ušća sa Surolokom
nazivali Dugotok.20
Glasnici su još prenosili vijesti između Gondora i Éothéoda nakon
ove seobe; ali nekih četiristo pedeset naših milja ležalo je između
stapanja Suroloke i Dugovira (gdje se nalazio jedini njihov utvrđeni
burg) i ušća rijeke Limlight u Anduin, mjereno pravocrtnim letom
ptice, a još i mnogo više za one koji putuju tlom; tako gledano, do
Minas Tiritha ležalo je oko osamsto milja.
Ljetopis Ciriona i Eorla ne spominje nijedan događaj prije Bitke
na Celebrantskom polju; ali iz drugih se izvora može razabrati da
su oni tekli kako slijedi.
18 Njihova prijašnja domovina nalazila se u dolini Anduina, između Stanca-kamena i

Gladdenskih polja, vidi str. 328.
19 Uzrok seobe Éothéoda na sjever naveden je u Dodatku A (II) Gospodara prstenova:
"[Preci Eorlovi] najviše su voljeli ravnice i uživali u konjima i konjičkim vještinama, ali u
to doba bilo je mnogo ljudi u središnjim dolinama Anduina, štoviše, sjena Dol Guldura
bivala je sve duža. Stoga su. kad su čuli da je srušen Kralj-vještac [ 1975. godine], potražili
više slobodnog prostora na sjeveru i otjerali ostatke angmarskog naroda s istočne strane
Gorja. U doba Eorlova oca Léoda prerasli su u mnogoljudan narod pa su opet bili
pomalo stiješnjeni u svom zavičaju." Predvodnik seobe Éothéoda zvao se Frumgar: a
Izvješće o godinama navodi da se ona zbila 1977.
20 Ove su rijeke, bez imena, označene na zemljovidu u Gospodara prstenova. Na tom
prikazu Suroloka ima dva pritoka.
CIRION I EORL 337
Prostranstva južno od Mrkodola, od Sumornih zemalja do Rhûn-

skog mora, koja nisu pružala nikakvu zapreku zavojevačima s Istoka
sve dok ne bi došli do Anduina, bila su glavni izvor briga i nelagoda
za vladare Gondora. Ali tijekom Budnoga mira21 tvrđave duž An
duina, napose na zapadnoj obali Krivaja, ostale su bez posada i bile
zanemarene.22 Nakon tog razdoblja Gondor su napali i orci iz Mor-
dora (nad kojim se već dugo nije čuvala straža) i gusari iz Umbara,
pa stoga nije bilo ni ljudstva ni prilike za postavljanje graničara duž
toka Anduina sjeverno od Emyn Muila.
Cirion je postao namjesnik Gondora 2489. godine. Ugroženost
sa sjevera navijek mu je bila na umu, pa je pomno promislio kako
bi se sve mogao pripremiti za prijetnju iz toga smjera u vrijeme
kad snaga Gondora kopni. Postavio je nešto vojske u stare tvrđave
da motri na Krivaje, te poslao izvidnike i uhode u krajeve između
Mrkodola i Dagorlada. Tako je ubrzo saznao za nove i opasne ne
prijatelje, podrijetlom s Istoka, koji postojano nadolaze iz krajeva iza
Rhûnskoga mora. Pred sobom su gazili ili na sjever uz Hitru rijeku
i u Sumu tjerali preostatak Sjevernjaka, prijatelje Gondora koji su
još živjeli istočno od Mrkodola.23 Ali nikako im nije mogao priteći u
pomoć, a prikupljanje vijesti postajalo je sve opasnije; prevelik mu
se broj izvidnika nikad nije vratio.
Tako je tek na izmaku zime 2509. godine Cirion saznao da se
priprema velik pokret na Gondor: vojske ljudi postrojavale su se
na svim južnim rubovima Mrkodola. Imale su samo grubo oružje
i nevelik broj jahaćih grla, jer konjima su se služili uglavnom za
vuču, budući da su posjedovali brojne velike ratne zaprege, poput
onih u Vozara (s kojima su bez sumnje bili u rodu) koji su udarili
na Gondor u posljednjim danima Kraljeva. Ali manjkavosti svoje
ratne opreme nadoknađivali su brojnošću, koliko se moglo pretpo
staviti.
U toj se pogibelji Cirion napokon očajnički sjetio Eothéoda, pa
im je odlučio poslati glasnike. Ali ovi će morati proći kroz Calenar-
21 Budni je mir trajao od 2063. do 2460. godine, dok je Sauron izbivao iz Dol Guldura.
22 Za tvrđave duž Anduina vidi str. 332, a za Krivaje str. 298.
23 Iz jednog ranijeg odjeljka u ovome tekstu (str. 330) stječe se dojam da ni jedan Sjever
njak nije preostao u krajevima istočno od Mrkodola nakon pobjede Calimehtara nad
Vozarima na Dagorladu 1899. godine.
dhon i preko Krivaja, pa krajevima koje već nadgledaju i ophode

24
Balchothi, prije nego što stignu do doline Anduina. To je značilo
da im valja prejahati nekih četiristo pedeset milja do Krivaja, te još
više od petsto odande do Éothéoda, a od Krivaja će biti primorani
kretati se pozorno i uglavnom noću sve dok se ne udalje od sjenke
Dol Guldura. Cirion nije polagao velike nade u to da će ijedan proći.
Pozvao je dragovoljce, izabrao šest vrlo odvažnih i izdržljivih jahača,
te ih u jednodnevnim razmacima slao u parovima. Svaki je nosio
naizust naučenu poruku, kao i malen kamen s urezanim pečatom
25
Namjesnikâ, koji mu valja osobno predati glavaru Éothéoda, uspije
li stići do te zemlje. Poruka je bila naslovljena na Eorla, sina Léodo-
va, jer Cirion je znao da je prije nekoliko godina on sa samo šesnaest
ljeta naslijedio oca, a iako mu sad nije bilo više od dvadeset pet
godina, već su ga sve dojave što su uspjele stići do Gondora hvalile
kao vrlo odvažna čovjeka, mudrijeg od svoje dobi. No Cirion se nije
uzdao u to da će poruka polučiti odgovor čak i bude li primljena.
Povrh njihova davnašnjeg prijateljstva s Gondorom nije polagao
pravo kojim bi Éothéode pozvao na tolik put s ratnom silom od koje
bi moglo biti pomoći. Vijesti da im Balchothi satiru posljednje srod
nike na jugu, ako ih dotad nisu primili, mogli bi dati težinu prizivu,
ukoliko samim Éothéodima ne prijeti nikakav napad. Cirion ništa
više nije rekao,26 već se s olujom suočio svim raspoloživim snagama.
Okupio je najveću ratnu silu koju je mogao, sâm joj stao na čelo i
pripravio se da je što prije povede na sjever u Calenardhon. Sina
Hallasa ostavio je kao zapovjednika u Minas Tirithu.
Prvi par glasnika krenuo je desetoga dana mjeseca súlimë; a zbilo
se tako da se baš jedan od njih, jedini od sve šestorice, uspio probiti
do Éothéoda. To je bio Borondir, čuveni jahač iz obitelji koja je
podrijetlo navodno vukla od sjevernjačkog zapovjednika koji je u
24 Tako se ovaj narod nazivao u Gondoru: riječju iz pučke uporabe, miješanog podrijetla,
od vestronske riječi balc, "užasan" i sindarinske hoth, "horda", kojom su se nazivali
narodi poput orka. [Piščeva bilješka.] - Vidi stavku hoth u Dodatku Silmarilliona.
25 Slova R-ND-R, a ponad njih tri zvijezde, sa značenjem arandur (kraljev sluga), namje
snik. [Piščeva bilješka.]
26 Nije izgovorio pomisao koja mu je također bila na umu: da je Éothéod, kako je doznao,
nemiran, buduči da su se ti sjeverni krajevi pokazali odviše tijesnima i neplodnima da
udome njihovu brojnost, koja se umnogome povećala. [Piščeva bilješka.]
CIRION I EORL 339
27
stara vremena služio Kraljevima. Više se ništa nije saznalo o dru
gima, izuzev o Borondirovu sudrugu. Stradao je pogođen strijelama
iz zasjede dok su prolazili blizu Dol Guldura, odakle je Borondir
uspio pobjeći zahvaljujući sreći i brzini svoga konja. Gonili su ga na
sjever sve do Gladdenskih polja, a put su mu često priječili ljudi koji
su izlazili iz Šume i tjerali ga da skreće daleko od izravnoga puta.
Napokon je stigao do Éothéoda nakon petnaest dana, od kojih je
zadnja dva gladovao; bio je tako iscrpljen da je jedva mogao izgo
voriti poruku koju je donio Eorlu.
Tada je bio dvadeset peti dan mjeseca súlimë. Eorl je šutke po
razmislio; ali ne dugo. Ubrzo je ustao i kazao: "Stižem. Padne li
Mundburg, kamo li ćemo mi tek uteći od Tmine?" Zatim je pružio
Borondiru ruku u znak obećanja.
Eorl je smjesta sazvao Vijeće starješina i otpočeo pripreme za
veliki konjički pohod. Ali to je potrajalo danima, jer se vojska mo
rala okupiti i postrojiti, a valjalo je misliti i na uređenje naroda, te
na obranu zemlje. U to su vrijeme Éothéodi živjeli u miru i nimalo
nisu strahovali od rata: no moglo se pretpostaviti da će drugačije
biti kad se dozna da je njihov glavar odjahao u bitku daleko na
jugu. Svejedno je Eorl dobro shvatio da ništa manje od pune bojne
sile neće dostajati, tako da mora na kocku staviti sve, ili se povući i
prekršiti dano obećanje.
Napokon se okupila sva vojska; samo je nekoliko stotina ostalo
za njima kao potpora ljudima koji zbog mladosti ili vremešnosti
nisu bili podobni za tako beznadan pothvat. Tada je bio šesti dan
mjeseca víressë. Toga je dana šutke krenuo veliki éoherë, za sobom
ostavivši strahovanja, a sa sobom ponijevši malo nade; jer nisu znali
što pred njima leži, bilo na putu, bilo na njegovu koncu. Kaže se
da je Eorl poveo oko sedam tisuća konjanika pod punom bojnom
spremom i nekoliko stotina streličara-jahača. Zdesna mu je jahao
Borondir, da mu posluži kao vodič koliko može, budući da je onu
da skoro bio prošao. Ali ta velika vojska nije doživjela ni prijetnje
27 On se još dugo u pjesmi Rochon Methestel (Jahač posljednje nade) pamtio pod imenom
Borondir Udalraph (Borondir Bestremenski), jer je u povratku jahao uz éoherë s desne
strane Eorlu, te bio prvi koji je prešao Limlight i probio put za pomoć Cirionu. Napo
sljetku je pao na Celebrantskome polju braneći svoga vladara, na veliku žalost Gondora i
Éothéoda, te je poslije položen u grobnicu na Svetome mjestu u Minas Tirithu. [Piščeva
bilješka.]
ni napada tijekom duga putovanja niz doline Anduina. Sav živalj

koji ju je ugledao kako stiže, bio dobra ili zla soja, utekao je s puta
u strahu od njezine moći i sjaja. Dok se primicala jugu i prolazila
pokraj južnoga dijela Mrkodola (ispod velike Istočne krčevine),
gdje su se sad nakotili Balchothi, još nije bilo ni traga ljudima, bilo
postrojenim, bilo u izvidnicama, koji bi joj zapriječili put ili uhodili
dolazak. Dijelom su za to bili zaslužni njima neznani događaji koji
su se zbili nakon što je Borondir odjahao; ali na djelu su bile i druge
snage. Jer, kad se vojska napokon približila Dol Gulduru, Eorl se,
iz straha od tamne sjenke i oblaka koji su odatle kuljali, okrenuo
prema zapadu, pa je dalje jahao držeći Anduin u vidokrugu. Mnogi
su konjanici onamo svrtali poglede, napola u strahu, napola u nadi
da će izdaleka ugledati gdje svjetluca Dwimordene, onaj pogibeljni
kraj za koji se u predanjima njihova naroda kazivalo da u proljeće
sja poput zlata. Ali sada kao da ga je zastrla blistava maglica; a kad
su vidjeli da ta maglica prelazi rijeku i obavija zemlju pred njima,
klonuli su duhom.
Eorl nije zastao. "Jašite dalje!" zapovjedio je. "Nema nam drugog
puta. Zar će nas nakon tolika putovanja od bitke odvratiti nekakva
riječna maglica?"
Kad su se primakli, uvidjeli su da bijela maglica odagnava mra
kove iz Dol Guldura, pa su uskoro zašli u nju, jašući isprva polako
i oprezno; ali pod njezinim svodom sve je bilo obasjano jasnom
svjetlošću bez ijedne sjene, dok su ih slijeva i zdesna čuvali, moglo
bi se kazati, bijeli zidovi tajnosti.
"Gospa iz Zlatne šume na našoj je strani, čini se", rekao je Bo
rondir.
"Možda jest", kazao mu je Eorl. "Ali uzdat ću se ponajprije u
28
mudrost Felarófovu. On ne ćuti nikakova zla. Srce mu je vedro, a
28 Eorlov konj. U Dodatku A (II) Gospodara prstenova kazano je da je Felaróf zbacio

Eorlova oca Léoda. koji je bio krotitelj divljih konja, kad ga se ovaj odvažio zajahati,
što ga je stajalo glave. Poslije je Eorl naložio konju da mu preda svoju slobodu do kraja
života kao krvarinu za oca; a Felaróf mu se pokorio, premda nikome osim Eorla nije
dopuštao da ga zajaše. Razumio je sve što ljudi govore, te je živio dugo koliko i oni. baš
kao i njegovi potomci, mearasi, "koji nisu htjeli nositi nikog drugog do kralja Marke i
njegovih sinova, sve tamo do Shadowfaxa". Felaróf je riječ koja potječe iz anglosaskoga
pjesničkog blaga, premda zapravo nije zabilježena u postojećoj poeziji: "vrlo pouzdan,
vrlo jak".
CIRION I EORL 341
zamor iscijeljen: upinje se da mu pustim na volju. Neka tako i bude!

Jer nikada još nemah veće potrebe za tajnoću i hitrošću."
Nato je Felaróf pohitao, a sva je vojska za njim nahrupila poput
velika vihora, ali u neobičnoj tišini, kao da im kopita ne udaraju o
tlo. Tako su jahali dalje, svježi i harni baš kao i onoga jutra kad su
pošli, cijeloga tog dana i sljedećega; ali kad su u zoru trećega dana
ustali s počinka, maglice odjednom više nije bilo, te su vidjeli da su
zašli daleko u prostrane krajeve. U blizini im je s desne strane ležao
29
Anduin, ali već su gotovo prošli njegovu veliku istočnu krivinu, pa
su Krivaje sada bile na vidiku. Bilo je jutro petnaestoga dana mjeseca
30
víressë, a onamo su pristigli brže od svake nade.
Na ovome mjestu tekst završava, uz bilješku da sad slijedi opis

Bitke na Celebrantskom polju. U Dodatku A (II) Gospodara
prstenova navodi se sažet opis toga rata:
Silno mnoštvo divljaka sa sjeveroistoka preplavilo je Rhovanion i,

nadirući iz Sumornih zemalja, prešlo na splavima Anduin. Istodob
no, slučajno ili promišljeno, spustili su se s Gorja orci (koji su u to
vrijeme, prije rata s patuljcima, bili vrlo brojni). Osvajači su pregazili
Calenardhon pa je namjesnik Gondora Cirion zatražio pomoć sa
sjevera...
Kad su Eorl i njegovi Jahači stigli do Celebrantskog polja:
Tu je gondorska sjevernjačka vojska bila u velikoj opasnosti. Po

ražena na Pustari i odsječena s južne strane, bila je prisiljena prijeći
preko Limlighta, a onda ju je iznenada napala vojska orkâ i potisnula
je prema Anduinu. Sve su nade već bile propale kad su neočekiva
no sa sjevera nahrupili Jahači i okomili se na začelje neprijateljske
vojske. Tad se okrenula ratna sreća i neprijatelj je desetkovan i od-
29 Između ušća Limlighta i Krivaja. [Piščeva bilješka.] - Čini se da ovo proturječi prvome
navodu iz Dodatka C teksta "Povijest Galadriel i Celeborna", str. 298, gdje su "Južna
i Sjeverna krivaja" "dvije zapadne krivine" Anduina, dok Limlight utječe u njihov naj
sjeverniji dio.
30 U devet su dana prešli više od pet stotina milja u pravoj crti, vjerojatno više od šest
stotina jahačkim putem. Premda nije bilo velikih prirodnih prepreka na istočnoj strani
Anduina, velik dio toga kraja tada je bio pust, a ceste ili konjske staze u smjeru juga
bile su izgubljene ili zapuštene; tek su na kratkim odsječcima uspijevali jahati brzo, a
također im je bilo nužno skrbiti se za vlastitu i snagu svojih konja, budući da su očekivali
bitku čim stignu do Krivaja. [Piščeva bilješka.]
bačen preko Limlighta. Eorl je poveo svoje ljude u potjeru, a strah

koji je išao ispred konjanika sa sjevera bijaše tolik da je napadače s
Pustare također uhvatila panika te su ih Jahači gonili preko ravnica
Calenardhona.
Sličan ali kraći prikaz iznosi se na još jednom mjestu u Dodatku
A (I, iv). Ni u jednome od njih tijek bitke možda nije savršeno
jasan, ali čini se izvjesnim da su Jahači, prešavši Krivaje, zatim
prešli Limlight (vidi bilješku 27, str. 339) i obrušili se na začelje
neprijatelja na Celebrantskom polju; riječi "neprijatelj je deset
kovan i odbačen preko Limlighta" pritom vjerojatno znače da
su Balchothi bili odbačeni na jug u Pustaru.
(III)
CIRION I EORL
Ovoj priči prethodi bilješka o Halifirienu, najzapadnijem svjetio

niku Gondora duž hrpta Ered Nimraisa.
Halifirien31 je bio najviši svjetionik, a djelovao je kao da se, poput

Eilenacha, drugog po visini, samotno izdiže iz velike šume; jer iza
njega se nalazio velik procjep, tamni Firien-dol, u dugome sjevernom
izdanku Ered Nimraisa, na kojemu je on bio najviša točka. Iz toga se
procjepa uzdizao poput strme zidine, ali vanjski su mu obronci, na
pose sjeverni, bili dugi i posvuda blagi, a stabla su ih obrastala gotovo
do vrha. Pri silasku je drveće bivalo sve gušće, napose duž potoka
Mering (koji je istjecao iz procjepa) i na sjever prema ravnici kojom
je potok tekao prema Entvvashu. Velika je Zapadna cesta prolazila
širokim usjekom u šumi da izbjegne trusna tla iznad njezinih sje
vernih rubova; ali cesta je bila sazdana u drevnim vremenima,32 a
31 Halifirien se dvaput spominje u Gospodaru prstenova. U Povratku kralja (V 1.), nakon

što je Pippin, jašući s Gandalfom na Shadowfaxu prema Minas Tirithu, uzviknuo da
vidi vatre, Gandalf mu je odvratio: "Svjetionici su u Gondoru upaljeni, zovu u pomoć.
Buknuo je rat. Gledaj, eno vatre na Amon Dinu, i plamena na Eilenachu; eno ih gdje
jure na zapad: Nardol, Erelas, Min-Rimmon, Calenhad i Halifirien na granicama Roha-
na." U poglavlju V 3. rohanski su jahači na putu u Minas Tirith prošli kroz Fenmarch.
"gdje su se, desno od njih, velebne hrastove šume uspinjale do rubova brda u sjeni
tamnog Halifiriena na granicama Gondora." Vidi krupniji zemljovid Gondora i Rohana
u Gospodant prstenova.
32 Radilo se o velikoj númenorskoj cesti što je povezivala Dva kraljevstva, prelazila rijeku
Isen na Isenskim gazovima i rijeku Sivotok kod Tharbada, te se protezala dalje na sjever
sve do Fornosta; drugdje zvana Sjeverno-južnom cestom. Vidi str. 302.
CIRION I EORL 343
nakon Isildurova odlaska u šumi Firien nikad nije posječeno nijedno

stablo, izuzimajući samo ona koja su uklanjali Svjetioničari, čiji je
zadatak bio zadržati prohodnost te velike ceste i staze prema vrhu
brda. Ta je staza odmicala od Ceste blizu njezina ulaska u Šumu
i vijugavo se uspinjala sve do izmaka šumovita kraja, iza kojeg se
drevno kameno stubište uzdizalo sve do svjetioničkog mjesta, široka
kruga koji su zaravnali isti oni koji su izgradili stube. Svjetioničari su
bili jedini žitelji Šume, izuzev divlje zvjeradi; stanovali su u kolibama
smještenim u krošnjama blizu vrha, ali nisu se ondje dulje zadržavali,
osim ako ih na to ne bi primoralo loše vrijeme, a dolazili su i odlazili
u službenim smjenama. Najčešće su se drage volje vraćali kućama.
Ne zbog pogibelji od divljih zvijeri, a ni zato što bi neka zla sjenka
iz tamnih dana nalijegala na tu Šumu; već zato što je pod zvucima
vjetra, kricima ptica i zvijeri, ili povremenim topotom konjanika u
žurnom putu Cestom, ležala tišina, pa bi čovjek shvatio da se sudru-
zima obraća šaptom, kao da očekuje da će čuti odjek velebna glasa
što ga zaziva iz daljina i davnina.
Ime Halifirien na jeziku je Rohirrimâ značilo "sveta planina".33
Prije njihova dolaska na sindarinskom su ga zvali Amon Anwar,
"Brdo udivljenja"; nitko u Gondoru nije znao zbog čega, izuzev
samo (kako se kasnije ispostavilo) vladajućega Kralja ili Namjesnika.
Onoj nekolicini koja se uopće usudila skrenuti s Ceste i prolutati
pod krošnjama, sama se Šuma činila dovoljnim razlogom: na zajed
ničkom se jeziku nazivala "Šapatnom šumom". U danima gondorske
slave svjetionika nije bilo na Brdu dokle god su palantíri održavali
dojave između Osgiliatha i triju kula u kraljevini,34 pri čemu im nisu
trebale ni poruke ni krijesovi. U kasnijim se vremenima teško mo
gla očekivati pomoć sa sjevera, budući da se narod Calenarđhona
prorijedio, a ni oružane se snage više nisu onamo slale, jer je Minas
Tirithu sve teže padalo držanje granice na Anduinu i čuvanje južne
obale. U Anórienu je još živio brojan narod koji je imao zadaću
čuvati sjeverne prilaze, bilo iz Calenarđhona, bilo preko Anduina
kod Cair Androsa. Za dojavljivanje s njime izgrađena su i održavana
33 Ovo je osuvremenjen način pisanja anglosaskog naziva hálig-firgen; slično tome Firien-
dol dolazi od firgen-dael, a šuma Firien od firgen-wudu. [Piščeva bilješka.] - Slovo g u
anglosaskoj riječi firgen "planina" poprima izgovor hrvatskoga glasaj.
34 Minas Ithil, Minas Anor i Orthanc.
35
tri najstarija svjetionika (Amon Dîm, Eilenach i Min-Rimmon), ali
premda su duž toka potoka Mering tada postavljene utvrde (između
neprohodnih baruština pri njegovu utoku u Entwash i mosta kojim
je Cesta izlazila na zapad iz šume Firien), nije bilo dozvoljeno da se
bilo kakva tvrđava ili svjetionik postave na Amon Anwaru.
U danima Ciriona Namjesnika došlo je do velikog prodora Balcho-

tha, koji su u sprezi s orcima prešli Anduin, zašli u Pustaru i počeli
zauzimati Calenardhon. Sred te smrtne pogibelji, koja je Gondor
mogla stjerati u propast, dolazak Eorla Mladog i Rohirrimâ donio
je kraljevini spas.
Kad je rat završio, ljudi su se stali pitati na koji će način Namjesnik
odati počast Eorlu i nagraditi ga, pa se očekivalo da će se u Minas
Tirithu uprizoriti veliko slavlje na kojem će se doznati odgovori. Ali
Cirion se pri odlučivanju nije savjetovao s drugima. Kada je oslab
ljena gondorska vojska pošla na jug, pratio ju je Eorl s éoredom36
35 Drugdje, u jednoj bilješci o imenima svjetionika, piše da "cjeloviti svjetionički sustav,

koji je još bio djelatan u Ratu za Prsten, nije mogao biti stariji od naseljavanja Rohirrimâ
u Calenardhon petstotinjak godina prije; jer njegova je osnovna zadaća bila upozoriti
Rohirrime da je Gondor u opasnosti, ili (rjeđe) obratno".
36 Prema jednoj bilješci o uređenju Rohirrimâ, éored "nije imao precizno određena broja,
ali u Rohanu se tim imenom nazivalo samo Jahače posve obučene za ratovanje: ljudstvo
koje na određeno vrijeme, ili u nekim slučajevima trajno, služi u Kraljevoj vojsci. Svaka
brojnija skupina takvih ljudi, koja jaše kao postrojba poradi vježbe ili službe, nazivala
se éored. Ali nakon oporavka Rohirrimâ i preustroja njihovih snaga u danima kralja
Folcwinea, stotinu godina prije Rata za Prsten, smatralo se da 'puni éored' u bojnom
stroju sadrži ne manje od 120 ljudi (uključujući Zapovjednika), što predstavlja stoti dio
Punog zbora Jahača Marke, ne uključujući one iz Kraljeva domaćinstva. [Éored s kojim
je Éomer progonio orke, Dvije kule III 2., imao je 120 Jahača: Legolas ih je izdaleka
nabrojio 105, a Éomer je kazao da su petnaestoricu izgubili u bici s orcima.] Nikad
tolika vojska, naravno, nije zajednički odjahala u rat izvan Marke; ali Théodenova
tvrdnja da može, u toj velikoj pogibelji, povesti u pohod deset tisuća Jahača (Povratak
kralja V 3.) bila je bez sumnje opravdana. Rohirrimi su postali brojniji od Folcwineovih
dana, a prije Sarumanovih napada Puni je zbor vjerojatno mogao okupiti mnogo više
od dvanaest tisuća Jahača, tako da Rohan ne bi bio posve lišen obučenih branitelja.
Tom je prigodom, zbog gubitaka u ratu na zapadu, žurnog sazivanja Zbora i prijetnje sa
sjevera i istoka, Théoden poveo vojsku od tek približno šest tisuća kopljanika, premda
je to i dalje bio najveći zabilježeni konjički pohod Rohirrimâ još od Eorlova dolaska.
Puni zbor konjice nazivao se éoherë (vidi bilješku 49). Te riječi, kao i Eothéod, imaju
naravno anglosaski oblik, budući da je zbiljski jezik Rohana svuda tako preveden (vidi
prije, bilješka 6): njihova je prva sastavnica eoh, "konj". Éored, éorod je zabilježena
anglosaska riječ, u kojoj je druga sastavnica izvedena iz riječi rád, "jahanje"; u riječi
éoherë druga je sastavnica herë, "vojska, armija". Éothéod sadrži riječ théod, "narod" ili
CIRION I EORL 345
Jahača sa sjevera. Kad su došli do potoka Mering, Cirion se, na čudo

prisutnih, obratio Eorlu riječima:
"Zasad zbogom, Eorle, sine Léodov. Vraćam se svome domu,
gdje mnogo toga sad valja dovesti u red. Calenardhon u međuvre
menu prepuštam tebi, ako nisi u žurbi za povratkom u vlastitu kra
ljevinu. Kad prođu tri mjeseca, ovdje ću se ponovno susresti s tobom,
a tada ćemo se zajednički svjetovati."
"Doći ću", odgovorio mu je Eorl; te su se tako rastali.
Čim je Cirion stigao u Minas Tirith, okupio je one podanike u
koje je imao najviše povjerenja. "Pođite sada u Šapatnu šumu", re
kao im je. "Ondje vam valja iznova prokrčiti drevnu stazu za Amon
Anwar. Odavna je već zarasla; ali početak joj i dalje obilježava stećak
pokraj Ceste, na onome mjestu gdje je obavija sjeverno područje
Šume. Staza vijuga amo-tamo, ali na svakom se zavoju nalazi stećak.
Slijedite ih, pa ćete naposljetku stići do izmaka šumovita kraja i
zateći kamenito stubište kojim se uspon nastavlja. Nalažem vam da
ne idete dalje odatle. Obavite ovaj posao što hitrije možete i zatim
se vratite meni. Ne posijecite niti jedno stablo; samo raščistite put
kojim će se lako moći uspeti nekolicina pješaka. Neka ulaz s ceste
ostane zarastao, kako nitko u prolazu Cestom ne bi došao u napast
da pođe putem prije nego što sâm onamo ne stignem. Nikome ne
recite ni kamo idete ni što ste učinili. Upita li vas tko, kažite samo
da Vladajući namjesnik želi da se pripremi mjesto za njegov susret
s glavarom Jahača."
Kad je došlo vrijeme, Cirion je poveo sina Hallasa i vladara Dol
Amrotha, uz još dvojicu članova Vijeća, te se susreo s Eorlom na
prijelazu preko potoka Mering. Uz Eorla su bila trojica njegovih
glavnih zapovjednika. "Pođimo sad na mjesto što sam ga pripre
mio", rekao im je Cirion. Zatim su ostavili stražu Jahača na mostu,
vratili se krošnjama zastrtom Cestom i stigli do stećka. Ondje su
ostavili konje i još jednu jaku stražu gondorskih vojnika; a Cirion
je stao uz kamen, okrenuo se sudruzima i kazao: "Polazim sada na
Brdo udivljenja. Pođite sa mnom, ako želite. Sa mnom i s Eorlom
ići će štitonoše, kako bi nam ponijeli oružje; svi će ostali poći ne
naoružani, kao svjedoci naših riječi i djela na tom uzvišenju. Staza
"zemlja", a odnosi se kako na same Jahače, tako i na njihovu zemlju. (Anglosaski naziv
eorl iz imena Eorla Mladog posve je neovisna riječ.)
je pripremljena, premda nitko njome nije prošao otkako sam sâm

ovamo došao sa svojim ocem."
Zatim je Cirion poveo Eorla među drveće, a ostali su pošli u
poretku za njima; nakon što su prošli pokraj prvog poputnog stećka,
glasovi su im uminuli, te su kročili oprezno, kao da ne žele stvoriti
ni šuma. Tako su naposljetku stigli do gornjih obronaka Brda, prošli
kroz pojas bijelih breza i ugledali kamenito stubište gdje se uzdiže do
vrha. Nakon sjenovite Šume sunce im se učinilo vrelim i blistavim,
jer tad je bio mjesec úrimë; no kruna Brda bila je zelena, kao da je
godina još u mjesecu lótessë.
U podnožju stubišta nalazila se mala litica, zapravo svod udubljen
u obronku, s niskim zemljanim stranama. Ondje je družba posjedila
neko vrijeme, sve dok Cirion nije ustao i od štitonoše uzeo bijelo
žezlo svoje službe i bijeli plašt namjesnika Gondora. Zatim je stao
na prvu stubu i prekinuo tišinu, izgovorivši dubokim ali jasnim gla
som:
"Sada dajem na znanje što sam odlučio, s ovlašću Kraljevskih
namjesnika, ponuditi Eorlu, sinu Léodovu, glavaru Éothéoda, u znak
priznanja srčanosti njegova naroda i pomoći koju je donio Gondoru
u presudnu času, kada nade više nije bilo. Eorlu darujem svu veliku
zemlju Calenardhon od Anduina do Isena. Ondje će, ako tako želi,
kraljevati on, i nasljednici mu nakon njega, a narod će njegov živjeti
u slobodi sve dok vlast Namjesnika bude trajala, dok se Veliki kralj
ne vrati.37 Drugih im se obveza neće nametati do zakona i odluka
koje sami donesu, izuzev tek ove: da žive u trajnome prijateljstvu s
Gondorom i da njegovi neprijatelji budu i njihovi neprijatelji, dokle
god obje kraljevine istraju. Ali ista će obveza vrijediti i za narod
Gondora."
Nato je Eorl ustao, ali neko vrijeme ništa nije rekao. Jer zaprepa
stio se zbog velike izdašnosti dara i plemenitih uvjeta uz koje mu je
ponuđen; a uvidio je i koliko Cirion mudro postupa, kako u vlastitu
korist, kao vladar Gondora koji teži zaštititi ono što je preostalo od
njegove kraljevine, tako i kao prijatelj Éothéoda, čijih je potreba
svjestan. Jer sad su oni već bili izrasli u narod odviše brojan za svoju
37 Ovo se uvijek izgovaralo u danima Namjesnika, u svakoj svečanoj izjavi, premda se u

vrijeme Ciriona (dvanaestoga Vladajućeg namjesnika) već radilo o izričaju za koji je
malo tko vjerovao da će se ikada ostvariti. [Piščeva bilješka.]
CIRION I EORL 347
zemlju na sjeveru, koji je žudio za povratkom na jug u negdašnju

domovinu, ali u tome ga je priječio strah od Dol Guldura. Ali u
Calenardhonu bi imali prostranstava kakvima se nisu ni usuđivali
ponadati, a svejedno bili smješteni daleko od sjenki Mrkodola.
No povrh mudrosti i državništva, Ciriona je koliko i Eorla tada
potaklo veliko prijateljstvo što je vezivalo njihova dva naroda, kao
i ljubav između njih dvojice kao časnih ljudi. S Cirionove je strane
postojala ljubav mudra oca, ostarjela od svjetovnih briga, prema
sinu koji stoji u jeku snage i nade mladosti; dok je u Cirionu Eorl
gledao najuzvišenijeg i najplemenitijeg čovjeka znana mu svijeta,
kao i najmudrijeg, u kojem je stolovala veličajnost Ljudskih kraljeva
iz davnih vremena.
Konačno, Kad mu je sve to hitro prošlo mislima, Eorl je ovako
prozborio: "Vladajući namjesniče Velikoga kralja, dar koji pružaš
prihvaćam za se i za svoj narod. On uvelike nadmašuje svaku na
gradu koju su naša djela mogla zaslužiti, čak i da sama nisu bila dar
prijateljstva koje ništa zauzvrat ne traži. Ali sada ću zapečatiti to
prijateljstvo zavjetom koji se neće zaboraviti."
"Pođimo tada do uzvišenja", kazao im je Cirion, "i pred ovim
svjedocima zavjetujmo se riječima kakve dolikuju."
Tada se Cirion popeo stubama s Eorlom, a ostali su pošli za njima;

stigavši na vrhunac, ugledali su ondje široku zemljanu zaravan oval
na oblika, ničim ograđenu, osim što joj je na istočnome kraju ležao
nizak humak gdje su rasli bijeli cvjetovi alfirina38, koje je zapadaju-
će sunce dotaknulo zlatom. Zatim je vladar Dol Amrotha, najviši
položajem među Cirionovom pratnjom, otišao do humka i ugledao
kako pred njim, polegnut na travu, pa ipak neokaljan ni korovom ni
vremenom, leži crni kamen; a na kamenu su bila uklesana tri slova.
Nato je rekao Cirionu:
"Zar je ovo, dakle, grobnica? Ali koji to velikan iz davnine ovdje
leži?"
38 Alfirin: cvijet simhelmynë s humaka Kraljeva podno Edorasa, ujedno i uilos koji je Tuor
vidio u velikom usjeku što je vodio u Gondolin u Drevnim danima; vidi str. 70, bilješku
27. Alfirin se spominje, ali vjerojatno kao ime nekog drugog cvijeta, u stihovima koje je
Legolas pjevao u Minas Tirithu (Povratak kralja V 9.): "I zvone zlatni zvončići mallosa
i alfirina / Po zelenim poljanama Lebennina".
"Nisi li pročitao slova?" kazao mu je Cirion.

39
"Jesam," rekao mu je Knez, "a stoga se i čudim; jer slova su
lambe, ando, lambe, ali Elendilu nema grobnice, a niti jedan se čo
40
vjek nakon njegovih dana nije usudio prozvati tim imenom."
"Pa ipak, ovo je njegova grobnica", kazao mu je Cirion; "i od nje
potječe udivljenje što prožima ovo brdo i šume pod njim. Od Isil-
dura koji je podiže do Meneldila koji ga naslijedi, pa tako niz cijelu
lozu Kraljeva, te niz lozu Namjesnika sve do mene, ova se grobnica
čuvaše u tajnosti na Isildurovu zapovijed. Jer on kaza: 'Ovdje je
41
središnja točka Južnoga kraljevstva, i ovdje će spomenik Elendilu
Vjernom istrajati pod paskom Valara, dokle god Kraljevstvo bude
trajalo. Ovo će brdo svetištem biti, i neka nitko ne poremeti njegov
mir i tišinu, ukoliko nasljednik Elendilov nije.' Dovedoh vas amo
kako bi zavjeti na koje ovdje prisegnemo zvučali najsvečanije i nama
i nasljednicima našim s obiju strana."
Zatim su svi prisutni postajali neko vrijeme pognutih glava, sve
dok Cirion nije rekao Eorlu: "Ako si spreman, zavjetuj se sad rije
čima kakve ti se prikladnim čine, prema običajima svoga naroda."
39 Vladar Dol Amrotha nosio je taj naslov. Njegovim ga je precima podario Elendil, s kojim
su bili u srodstvu. Bili su obitelj Vjernih koja je isplovila iz Númenora prije Propasti i
nastanila se u belfalaskome kraju, između ušća rijeka Ringló i Gilrain, s utvrdom na
visokome rtu Dol Amroth (nazvanom prema posljednjemu Kralju Lóriena). [Piščeva
bilješka.] - Drugdje se kaže (str. 287) da je prema predanjima njihove kuće prvi vladar
Dol Amrotha bio Galador (oko 2004.-2129. godine Trećega doba), sin Númenórejca
Imrazôra, koji je živio u Belfalasu, i vilin-gospe Mithrellas, jedne od Nimrodelinih
družica. Čini se da ovdje navedena bilješka kazuje da se ta obitelj Vjernih nastanila u
Belfalasu s utvrdom na Dol Amrothu prije Propasti Númenora; a ako je tomu tako,
ove se dvije izjave mogu izmiriti samo uz pretpostavku da su i loza Kneževa i, dapače,
njihovo obitavalište postojali više od dvije tisuće godina prije Galadorovih dana, te da
je Galador bio prozvan prvim Vladarom Dol Amrotha zato što je tek u njegovo vrijeme
(nakon što se Amroth 1981. godine utopio) Dol Amroth dobio to ime. Daljnju poteš
koću predstavlja prisutnost Adrahila iz Dol Amrotha (bjelodano pretka Adrahila, oca
Imrahila, Vladara Dol Amrotha u vrijeme Rata za Prsten) kao zapovjednika gondorskih
snaga u bici protiv Vozara 1944. godine (str. 333-335); ali može se pretpostaviti da se
za tog ranijeg Adrahila nije tad još govorilo da je "iz Dol Amrotha".
Premda nisu nemoguća, ova objašnjenja kojima se spašava dosljednost čine mi se
manje vjerojatnima od tumačenja da postoje dva različita i neovisna "predanja" o pod
rijetlu vladara Dol Amrotha.
40 Slova su bila (L • ND • L): Elendilovo ime bez oznaka za samoglasnike, kojim
se služio kao znamenjem i kao grbom na svojim pečatima.
41 Amon Anwar zapravo je bio uzvisina što je ležala najbliže središtu poteza od ušća
Limlighta do južnoga rta Tol Falasa; dok je razdaljina od njega do Isenskih gazova bila
jednaka razdaljini odatle do Minas Tiritha. [Piščeva bilješka.]
CIRION I EORL 349
Eorl je tad iskoračio, uzeo svoje koplje od štitonoše i osovio ga

o tlo. Zatim je isukao mač i bacio ga tako da je zablistao na suncu,
ponovno ga dohvatio, prišao humku i na njega položio oštricu, ali
ne odmaknuvši ruku s balčaka. Tada je gromkim glasom izgovorio
Zavjet Eorlov. Izrekao ga je na jeziku Éothéoda, a na zajednički se
jezik prevodi ovako:42
Počujte sad, svi narodi koji se ne klanjate Sjenci s istoka, darom

vladara Mundburga doći ćemo nastavati zemlju što ju on naziva
Calenardhonom, pa se stoga zavjetujem u vlastito ime i u ime
Éoréda sa sjevera da će se između nas i Velikoga naroda sa
Zapada navijek gajiti prijateljstvo: njihovi će neprijatelji naši
neprijatelji biti, njihova će potreba naša potreba biti, a kakvo god
zlo ili prijetnja ili napad da ih snađe, mi ćemo im pružiti pomoć
do krajnjeg izmaka vlastitih snaga. Ovaj će se zavjet prenijeti na
moje nasljednike, sve one koji još u našoj novoj zemlji za mnom
dođu, pa nek održe riječ nepogaženom, da Sjenka ne padne na
njih, da ih prokletstvo ne snađe.
Zatim je Eorl vratio mač u tok, poklonio se i vratio svojim zapo

vjednicima.
Cirion mu je tad odgovorio. Uspravio se do pune visine, položio
ruku na grobnicu i desnicom dohvatio bijelo žezlo Namjesnika, te
izgovorio riječi što su udivljenjem ispunile one koji su ih čuli. Jer
kako je ustao, sunce je stalo zalaziti na zapadu i učinilo se da njegova
bijela odora plamti; a nakon što se zavjetovao da će se Gondor držati
sukladne obveze na prijateljstvo i pomoć u svakoj potrebi, zvonkijim
je glasom izgovorio na kvenijskome jeziku:
Vanda sina terumaruva Elenna-nóreo alcar enyalien ar Elendil

Vorondo voronwë. Nai tiruvantes i hárar mahalmassen mi Númen
ar i Em i or ilyë mahalmar eä tennoio.43
42 Premda ne posve savršeno; jer bila je izrečena starinskim izrazima i sročena u oblicima
stihova i uzvišena govora kojima su se služili Rohirrimi, a kojima je Eorl bio vrlo vičan.
[Piščeva bilješka.] - Čini se da ne postoji nijedna druga inačica Zavjeta Eorlova izuzev
ove na zajedničkom jeziku koja se navodi u tekstu.
43 Vanda: prisega, dana riječ, svečano obećanje, ter-maruva: ter "kroz", mar- "boraviti,
biti smješten ili utvrđen"; buduće vrijeme. Elenna-nóreo: genitiv, vezan uz alcar, riječi
Elenna-nóre "zemlja nazvana Ka zvijezdi", alcar. "slava", enyalien: en- "opet", val- "do
zvati", u infinitivu (ili gerundivu) glasi en-yalië, ovdje je u dativu "za ponovni doziv",
ali upravlja izravnim objektom, alcar: stoga znači "dozvati ili 'spomenuti se' slave".
Te ih je ponovio na zajedničkom jeziku:
Zavjet ovaj stajat će kroz spomen na slavu Zvjezdane zemlje

i vjeru Elendila Vjernog. Neka ga čuvaju oni koji će sjediti na
prijestoljima Zapada i onaj Jedan koji jest nad svim prijestoljima
zanavijek.
Takav se zavjet nije čuo u Međuzemlju otkako je sâm Elendil pri

segnuo na savezništvo s Gil-galadom, kraljem Eldara.44
Kad je sve bilo učinjeno, a večernje su se sjene stale nadvijati,
Cirion i Eorl sa svojim su družbenicima šutke sišli natrag kroz Šumu
što se mračila, te se vratili u tabor pokraj potoka Mering, gdje su za
njih bili postavljeni šatori. Nakon objeda, Cirion i Eorl su zajedno s
knezom Dol Amrotha i Eomundom, glavnim zapovjednikom vojske
Eothéoda, sjeli zajedno i odredili granice ovlasti kralja Eothéoda i
namjesnika Gondora.
Vorondo: genitiv riječi voronda "nepokolebljivo odan, drži prisegu ili obećanje, vjeran";
pridjevi koji služe kao 'naslov' ili često rabljen atribut imenu postavljaju se nakon imena,
a kao što je uobičajeno na kvenijskom, u slučaju dvaju imena u apoziciji koja se mogu
deklinirati, deklinira se samo posljednje. [Druga inačica teksta navodi pridjev vórimo,
kao genitiv riječi vórima, s istim značenjem kao voronda.] voronwë: "nepokolebljivost,
odanost, vjernost", objekt riječi enyalien.
Nai: "neka bude, da se ostvari"; Nai tintvantes: "neka bude tako da će ga čuvati", tj.
"neka ga čuvaju" (-nte, infleksija 3. lica množine u besubjektnoj rečenici), i hárar: "oni
koji sjede na", mahalmassen: lokativ množine imenice mahalma "prijestolje", mi "u,
na". Númen: "Zapad", i Eru i: "onaj Jedan koji", eä: "jest", tennoio: tenna "sve do, dokle
god", oio "beskonačno razdoblje"; tennoio "zanavijek". [Piščeve bilješke.]
44 A nije se ni otad izgovorio, sve dok se kralj Elessar nije vratio i obnovio obvezu na
tom istom mjestu s Eomerom, kraljem Rohirrimâ, osamnaestom među potomcima
Eorlovim. Samo se za kralja Númenora smatralo zakonitim da za svjedoka pozove
Erua, a čak i tada samo u najozbiljnijim i najsvečanijim prigodama. Loza Kraljeva
okončala je s Ar-Pharazônom koji je stradao u Propasti; ali Elendil Voronda potjecao
je od Tar-Elendila, četvrtoga Kralja, te se smatrao zakonitim vladarom Vjernih, koji
nisu sudjelovali u pobuni Kraljeva, pa su stoga bili sačuvani od uništenja. Cirion je bio
Namjesnik Kraljeva koji su potekli od Elendila, te je, što se Gondora tiče, kao regent
imao sve njihove moći - sve dok se Kralj ne vrati. Pa ipak, njegov je zavjet zaprepastio
one koji su ga čuli i ispunio ih udivljenjem, tako da je sam po sebi (povrh i preko časne
grobnice) bio dostatan da posveti mjesto na kojemu je izgovoren. [Piščeva bilješka.]
- Elendilovo ime Voronda, "Vjerni", koje se također javlja u Zavjetu Cirionovu. u ovoj
je bilješci isprva bilo napisano kao Voronwë, što je u Zavjetu imenica sa značenjem
"vjernost, nepokolebljivost". Ali u Dodatku A (I, ii) Gospodara prstenova Mardil. prvi
Vladajući namjesnik Gondora, naziva se "Mardil Voronwë 'Nepokolebljivi'"; a u Pr
vome dobu je onaj vilenjak iz Gondolina koji je vodio Tuora iz Vinyamara nosio ime
Voronwë, koje sam u kazalu Siimarilliona jednako tako preveo kao "Nepokolebljivi".
CIRTON I EORL 351
Međe Eorlove kraljevine postavljene su ovako: na zapadu, rije

ka Angren od stapanja s rijekom Adorn i zatim prema sjeveru do
vanjskih gradina Angrenosta, a potom zapadno i sjeverno duž ru
bova šume Fangorn do rijeke Limlight; ta rijeka bila joj je sjeverna
45
međa, jer zemlju iza nje Gondor nikad nije prisvajao. Na istoku su
je omeđivali Anduin i zapadna litica Emyn Muila sve do baruština
Onodlóvih ušća, a ispod te rijeke potok Glanhir što je protjecao
šumom Anwar na putu do utoka u Onodló; na jugu joj je pak među
tvorio Ered Nimrais sve do kraja svojega sjevernog kraka, ali sve one
doline i usjeci što su gledali na sjever imali su pripasti Éothéodima,
kao i kraj južno od Hithaeglira što je ležao između rijeka Angren
46
i Adorn.
U svim je tim područjima Gondor pod svojim zapovjedništvom
zadržao još samo utvrdu Angrenost, u kojoj se nalazio treći Gon-
dorski toranj, neosvojivi Orthanc u kojemu se držao četvrti palantír
južne kraljevine. U Cirionovo se doba u Angrenostu još nalazila
posada Gondoraca, ali oni su se preobrazili u malen, nastanjen na
rod pod vlašću nasljednog Zapovjednika, dok je ključeve Orthanca
čuvao namjesnik Gondora. "Vanjske gradine", spomenute u opisu
međa Eorlove kraljevine, tvorile su zidine i jarak, smještene oko
dvije milje južno od dveri Angrenosta i protegnute između brda
kojima je završavalo Magleno gorje; iza njih su ležale obrađene
zemlje naroda iz utvrde.
45 Vidi prvi navod u Dodatku C teksta "Povijest Galadriel i Celeborna", str. 297.
46 Ova su imena dana na sindarinskome u skladu s gondorskom uporabom; ali mnogima su
Éothéodi nadjenuli nova imena, preinačivši starije nazive kako bi pristajali njihovu jezi
ku, ili ih prevevši, ili ih iznova stvorivši. U radnji Gospodara prstenova rabe se uglavnom
imena na jeziku Rohirrimâ. Tako Angren = Isen; Angrenost = Isengard; Fangorn (što se
također rabi) = Entwood; Onodló = Entwash; Glanhir=potok Mering (obje riječi znače
"potok međaš"). [Piščeva bilješka.] - Ime rijeke Limlight stvara pomutnju. Na ovome
mjestu postoje dvije inačice teksta i bilješke, pa se iz jedne od njih čini da je sindarinsko
ime glasilo Limlich, a preuzeto je u jezik Rohana kao Limliht ("osuvremenjeno" kao
Limlight). U drugoj (kasnijoj) inačici, Limlich je izmijenjen, začudo, u Limliht u tekstu,
tako da ovo postaje sindarinski oblik. Drugdje je (str. 313, bilješka 14) sindarinsko ime te
rijeke dano kao Limlaith. Imajući tu neizvjesnost u vidu, u tekstu dajem Limlight. Kako
god glasilo izvorno sindarinsko ime, barem je jasno da je rohanski oblik bio njegova
preinaka, a ne prijevod, te da njegovo značenje nije bilo poznato (premda u jednoj
bilješci napisanoj mnogo prije sve ove građe piše da je ime Limlight djelomičan prijevod
vilenjačkog naziva Limlint, "bistrohitra"). Sindarinska imena Entwasha i potoka Mering
zatječu se samo ovdje; s Onodló, usporedi Onodrim, Enyd, enti (Gospodar prstenova,
Dodatak F, "O ostalim rasama").
Također je dogovoreno da će Velika cesta, koja je nekad išla

kroz Anórien i Calenardhon prema Athradu Angrenu (Isenskim
gazovima),47 a odatle na sjever za Arnor, u mirnodopsko vrijeme
biti otvorena za sve putnike iz obaju naroda bez ograničenja, a za
njezino će se održavanje od potoka Mering do Isenskih gazova skr
biti Éothéodi.
Ovim je sporazumom tek mali dio šume Anwar, zapadno od poto
ka Mering, uključen u Eorlovu kraljevinu; ali Cirion je brdo Anwar
sad proglasio posvećenim mjestom obaju naroda, pa je Eorlinzima i
Namjesnicima otad valjalo dijeliti stražu i skrb nad njime. U kasnijim
je danima, međutim, kad su Rohirrimi bivali sve snažniji i brojniji,
dok je Gondor kopnio i bio pod stalnom prijetnjom s istoka i s mora,
čuvare Anwara u potpunosti davao narod Istočnoga prigorja, a Šuma
je postala običajni dio nadležnosti kraljeva Marke. Brdo su nazvali
Halifirien, a Šumi dali ime Firienholt.48
U kasnijim se vremenima dan Zavjetovanja računao kao prvi dan
novoga kraljevstva, kad je Eorl uzeo naziv kralja Marke Jahačâ. Ali
još je trebalo proći neko vrijeme prije no što Rohirrimi ne preuzmu
vlast nad zemljom, pa je za života Eorl bio zvan glavarom Éothéoda i
kraljem Calenardhona. Izraz Marka označavao je granično područje,
napose ono koje služi kao obrana unutrašnjosti određene kraljevine.
Sindarinske nazive Rohan, za Marku, te Rohirrim, za njezine žitelje,
sročio je Hallas, Cirionov sin i nasljednik, ali oni su se često koristili
49
ne samo u Gondoru, već i među samim Éothéodima.
47 Athrad Angren: vidi str. 302, gdje je sindarinsko ime Isenskih gazova dano kao Et-
hraid Engrin. Čini se stoga da su postojali oblici imena Gaza (Gazova) i u jednini i u
množini.
48 Drugdje se šuma uvijek naziva šuma Firien (skraćeno od "šuma Halifirien"). Firienholt
- riječ koja je zabilježena u anglosaskom pjesništvu (firgenholt) - znači isto: "planinska
šuma". Vidi bilješku 33.
49 Pravi im je oblik glasio Rochand i Rochir-rìm, a zapisivalo ih se kao Rochand, ili Rochan.
te Rochirrim u gondorskim spisima. Sadržavali su sindarinsku riječ roch "konj", kojom
se prevodilo éo- iz riječi Eothéod i mnogih osobnih imena Rohirrimâ [vidi bilješku 36].
U riječi Rochand dodan je sindarinski završetak -nd (-and, -end, -ond); uobičajeno se
rabio u imenima područja ili zemalja, ali -d se obično gubilo u govoru, napose u dugim
imenima, poput Calenardhon, Ithilien, Lamedon itd. Naziv Rochirrim bio je oblikovan
prema pojmu éo-herë, kojim su Éothéodi nazivali puni zbor svoje konjice u ratnim
vremenima; bio je sročen kao roch + sindarinski hir "gospodar, vladar" (riječ je posve
neovisna od [anglosaske] here). U imenima naroda sindarinska se riječ rim "mnoštvo,
vojska" (kvenijski rimbë) uobičajeno rabila pri tvorbi zbirne množine, kao u nazivima
Eledhrim (Edhelrim) "svi vilenjaci". Onodrim "narod Enta". Nogothrim "svi patuljci,
CIRION I EORL 353
Dan nakon Zavjetovanja Cirion i Eorl zagrlili su se i nevoljko

rastali. Jer Eorl je kazao: "Vladajući Namjesniče, mnogo toga mi
valja hitro obaviti. Ova je zemlja sad očišćena od neprijatelja; ali
oni nisu sasječeni u korijenu, a ne znamo ni kakva pogibao vreba s
onu stranu Anduina i pod krošnjama Mrkođola. Jučer sam navečer
trojicu glasnika poslao na sjever, odvažne i vješte konjanike, u nadi
da će barem jedan od njih prije mene stići do mojega doma. Jer sada
se i sâm moram vratiti, i to ne bez znatnih snaga; u mojoj su zemlji
ostali tek malobrojni, oni premladi i oni prestari; a valja li im poći
na tako veliko putovanje, naše će žene i djeca, uz ona dobra bez
kojih ne možemo, morati biti pod zaštitom, a i poći će isključivo za
samim glavarom Eothéoda. Ostavit ću za sobom svu silu bez koje
mogu, gotovo polovicu vojske koja je sada u Calenardhonu. Ondje
će biti određen broj postrojbi jahača-strijelaca, da pođu kamo ih
nužda pozove, ukoliko još pokoja četa dušmana vreba ovim krajem;
ali glavna će sila ostati na sjeveroistoku, prije svega da čuva mjesto
na kojem su Balchothi prešli Anduin iz Sumornih zemalja; jer ondje
još vreba najveća opasnost, a ondje leži i moja glavna nada da ću,
vratim li se, povesti svoj narod u novu zemlju uz što manje tuge i
gubitaka. Kažem, vratim li se: ali budi siguran da se vratiti hoću, po
radi održanja vlastita Zavjeta, osim ako nas ne snađe silna nesreća,
pa s narodom stradam na dugome putovanju. Jer morat će se poći
putem istočno od Anduina kroza stalnu prijetnju iz Mrkodola, te
na kraju proći dolinom jezovite sjenke onoga brda koje vi nazivate
Dol Guldur. Na zapadnoj strani nema puta za konjanike, kao ni za
veliku povorku ljudi i zaprega, čak i kad Gorje ne bi vrvjelo orcima;
a nitko, ni malobrojan ni u mnoštvu, ne može proći kroz Dwimor-
dene, gdje živi Bijela gospa i tka mreže kroza koje nijedan smrtnik
prodrijeti ne može.50 Tim ću istočnim putem proći, onako kako sam
stigao do Celebranta; pa neka nad nama skrbe oni koje smo pozvali
patuljaćki narod". Jezik Rohirrimâ sadržavao je glas koji se ovdje piše kao eh (grleni
spirant poput ch iz velškog), tako da im, premda nije bio čest u sredini riječi između
samoglasnika, njegov izgovor nije predstavljao nikakvu poteškoću. Ali u zajedničkom
govoru on nije postojao, dok su se pri izgovaranju sindarinskoga (u kojem je bio vrlo
čest) žitelji Gondora, izuzev učenih, služili glasom h u sredini riječi i glasom k na njihovu
kraju (gdje se najsnažnije izgovarao u pravilnom sindarinskom). Tako su nastala imena
Rohan i Rohirrim kakva se rabe u Gospodaru prstenova. [Piščeva bilješka.]
50 Čini se da Eorla nije uvjerio iskaz dobre volje Bijele gospe; vidi str. 340.
da posvjedoče našim zavjetima. Rastanimo se sad s nadom! Imam

li tvoje dopuštenje?"
"Dakako da imaš moje dopuštenje," kazao mu je Cirion, "jer sada
uviđam da drugačije ne može biti. Shvaćam da sam u našoj pogibli
premalo razmišljao o opasnostima s kojima ste se suočili i o čudu
vašeg dolaska, kad nade više nije bilo, preko dugih liga sa Sjevera.
Nagrada, što je radostan i puna srca ponudih zbog našeg izbavljenja,
sad se malenom čini. Ali vjerujem da riječi mojega zavjeta, kojima se
nisam domišljao prije no što ih izgovorih, ne bijahu nizašto stavljene
u moja usta. Stoga se rastajmo s nadom."
Kako to već u Ljetopisima biva, mnogo toga što je ovdje stavljeno
u usta Ciriona i Eorla na njihovu rastanku izreklo se i i razmotrilo
u raspravi prethodne noći; ali izvjesno je da je Cirion na rastanku
kazao te riječi o nadahnuću svoga zavjeta, jer on je bio čovjek bez
mnogo taštine, ali vrlo hrabar i velikodušna srca, najplemenitiji na
mjesnik Gondora.
(IV)
ISILDUROVO NASLIJEĐE
Kaže se da se Isildur po povratku iz Rata posljednjeg saveza neko

vrijeme zadržao u Gondoru, uređivao kraljevinu i poučavao svog
nećaka Meneldila, prije nego što je sâm pošao kraljevati u Arnoru.
S Meneldilom i družbom prijatelja od povjerenja otputio se u obi
lazak granica svih krajeva na koje je Gondor polagao pravo; tako
su na povratku sa sjeverne međe u Anórien došli do visoka brda
koje se tada zvalo Eilenaer, ali je kasnije dobilo ime Amon Anwar,
"Brdo udivljenja".51 Nalazilo se blizu središta gondorskih zemalja.
51 Eilenaer je bilo ime pred númenorskog podrijetla, bjelodano u srodstvu s imenom Ei-
lenach. [Piščeva bilješka.] - Prema jednoj bilješci o svjetionicima. Eilenach je bilo
"vjerojatno tuđinsko ime: niti sindarinsko, ni númenorsko. ni iz zajedničkoga govora.. •
I Eiienach i Eilenaer bili su istaknuti dijelovi krajolika. Eiienach je bio najviša točka
šume Drúadan. Moglo ga se vidjeti izdaleka sa Zapada, a u danima svjetionika imao je
ulogu prenositi upozorenja s Amon Dina; ali nije bio prikladan za velik svjetionički kri
jes, budući daje na njegovu oštrom vrhu bilo malo mjesta. Odatle ime Nardol "Krijesni
vrh" za sljedeći svjetionik prema zapadu; nalazio se na kraju visoka grebena, izvorno
dijela šume Drúadan. ali s kojeg su stabla odavna sasjekli klesari i kamenoloma koji su
dolazili onamo kroz Dolinu kamenih kola. Nardol je imao stražarsku posadu, koja je
također štitila kamenolome; imala je dobru zalihu goriva pa se u nuždi mogla zapaliti
CIRION I EORL 355
Probili su put kroz guste šume na njegovim sjevernim obroncima i

tako došli do zelena vrha, gdje nije raslo nijedno stablo. Ondje su
stvorili zaravan i na istočnome mu kraju podigli humak; u taj je hu
mak Isildur položio lijes što ga je donio sa sobom. Zatim je kazao:
"Ovo je grobnica i spomenik Elendila Vjernog. Ovdje će stajati na
središnjoj točki Južnoga kraljevstva pod paskom Valara, dokle god
Kraljevstvo bude trajalo; ovo će mjesto svetištem biti, što ga nitko
ne smije oskvrnuti. Neka nitko ne poremeti njegovu tišinu i mir,
ukoliko nasljednik Elendilov nije."
Izradili su kamenito stubište što se pelo od kraja šume do kruništa
brda; a Isildur je kazao: "Neka se ovim stubama nitko ne popne,
izuzev Kralja i onih koje on dovede, ako ih zamoli da s njime pođu."
Zatim su svi prisutni prisegli da će čuvati tajnu; ali Isildur je Menel-
dila posavjetovao ovako, da Kralju valja povremeno posjećivati ovo
svetište, napose kad osjeti potrebu za mudrošću u danima opasnosti
ili nevolje; a onamo mu također valja dovesti svoga nasljednika, kad
taj stasa u punu zrelost, te mu ispripovjediti kako je svetište sazdano,
otkriti mu tajne kraljevine i ostalo što mu valja znati.
Meneldil je poslušao Isildurov savjet, kao i svi Kraljevi nakon
njega, sve do Rómendacila I. (petoga nakon Meneldila). U njegovo
52
su vrijeme Gondor prvi put napali Istočnjaci; on je, da se predaja
ne bi prekinula uslijed rata ili iznenadne smrti ili neke druge nesreće,
dao da se "Isildurovo naslijeđe" zapiše u zapečaćen svitak, zajed
no s ostalim što novome Kralju valja znati; taj je svitak Namjesnik
prije krunidbe predavao Kralju.53 Ta se primopredaja otada uvijek
velika lomača, za vedre noći vidljiva sve do posljednjega svjetionika (Halifiriena), što
se uzdizao oko stotinu i dvadeset milja zapadno odande."
U istoj se bilješci navodi: "Amon Dîn, 'Tiho brdo', bio je vjerojatno najstariji, s
izvornom ulogom utvrđene predstraže Minas Tiritha, koja je mogla vidjeti svjetionik na
njemu, bdijući pritom nad prolazom iz Dagorlada u sjeverni Ithilien i svakim pokušajem
neprijatelja da prijeđe Anduin kod Cair Androsa ili blizu njega. Nije zapisano zbog
čega mu je nadjenuto to ime. Vjerojatno zbog toga što je bio osebujan, kao kamenito
i golo brdo što se isticalo i stajalo po strani od gusto pošumljenih brda šume Drúadan
(Tawar-in-Drúedain), kamo su rijetko odlazili čovjek, zvijer ili ptica."
52 Kako navodi Dodatak A (I, iv) Gospodara prstenova, Gondor su u danima Ostohera,
četvrtoga kralja nakon Meneldila, prvi put napali divljaci s istoka. "Međutim, pobijedio
ih je njegov sin Tarostar, istjerao ih iz zemlje i uzeo ime Rómendacil, 'Pobjednik na
istoku'."
53 Također je Rómendacil I. bio taj koji je uspostavio službu Namjesnika (Arandur "kraljev
sluga"), ali njega je izabirao Kralj kao osobu od visokog povjerenja i mudrosti, obično u
obavljala, iako su običaj posjećivanja svetišta na Amon Anwaru sa

svojim nasljednikom održali gotovo svi gondorski Kraljevi.
Kad su dani Kraljeva istekli, a Gondorom zavladali Namjesnici
potekli od Húrina, namjesnika kralja Minardila, smatralo se da su
sva prava i dužnosti Kraljeva njihove, "sve dok se Veliki kralj ne
vrati". Ali o pitanju "Isildurova naslijeđa" tek su oni mogli suditi,
jer tek su oni za njega znali. Presudili su da je izrazom "nasljednik
Elendilov" Isildur mislio na nasljednika prijestolja iz kraljevske loze
podrijetlom od Elendila: ali da nije predvidio vladavinu Namjesni
ka. Stoga, ako je Mardil u odsutnosti Kralja raspolagao njegovom
ovlašću,54 Mardilovi nasljednici na koje namjesništvo prijeđe imat
će isto pravo i dužnost, sve dok se Kralj ne vrati; svaki Namjesnik
stoga ima pravo posjetiti svetište kad poželi i dovesti one koji su s
njime došli, kako bude smatrao shodnim. Što se tiče izraza "dokle
god Kraljevstvo bude trajalo", rekli su da je Gondor ostao "kraljev
stvo" pod vlašću podregenta, tako da valja smatrati kako te riječi
znače "sve dok gondorska država bude trajala".
Pa ipak, Namjesnici su vrlo rijetko, dijelom zbog udivljenja, a
dijelom zbog drugih briga kraljevine, odlazili na svetište na brdu
Anwar, osim kad su odvodili svojega nasljednika na njegov vrh,
prema običaju Kraljeva. Ponekad ga godinama nitko ne bi posjetio,
a zbog Isildurove molitve bio je pod paskom Valara; jer premda
su šume mogle zarasti i zbog tišine ljudima postati nemile sve dok
se staza prema vrhu ne bi zagubila, ipak bi se nakon ponovnog pro
bijanja staze svetište zateklo neoskvrnjeno i netaknuto zubom vre
mena, navijek zeleno i u miru pod nebom, sve do vremena kad se
gondorsko kraljevstvo izmijenilo.
Jer zbilo se tako da se Cirion, dvanaesti Vladajući namjesnik,
suočio s novom i velikom opasnošću: zavojevači su zaprijetili po
koriti sve gondorske zemlje sjeverno od Bijeloga gorja, a kad bi do
toga došlo, propast i uništenje cjelokupnoga kraljevstva ne bi bili
poznim godinama, budući da mu nije bilo dopušteno da ide u rat ili napušta kraljevinu.
On nikada nije bio pripadnik kraljevske kuće. [Piščeva bilješka.]
54 Mardil je bio prvi gondorski Vladajući namjesnik. Bio je namjesnik Eärnuru, posljed
njem kralju, koji je nestao u Minas Morgulu 2050. godine. "U Gondoru su zaključili da
je podmukli neprijatelj ulovio kralja u klopku i da je ovaj izdahnuo na mukama u Minas
Morgulu; ali kako nije bilo svjedoka njegove smrti, dobri namjesnik Mardil vladao je
godine i godine Gondorom u njegovo ime." (Gospodar prstenova, Dodatak A (I, iv)).
CIRION I EORL 357
daleko. Kako je poznato iz povijesnih spisa, ta je pogibelj izbjegnuta

samo zahvaljujući pomoći Rohirrimâ; njima je Cirion vrlo mudro
podario sve sjeverne zemlje, izuzev Anóriena, predavši ih njihovoj
vlasti i kralju, premda u trajnom savezništvu s Gondorom. Više
nije postojalo dovoljno ljudi u kraljevini kojima bi se napučilo to
sjeverno područje, pa čak ni da bi se zadržale dovoljne snage na
potezu tvrđava duž Anduina što su čuvale njegovu istočnu među.
Cirion je dugo promišljao o toj stvari prije nego što je podario Ca-
lenardhon Jahačima sa sjevera; a presudio je da njegovo ustupanje
mora u cijelosti izmijeniti 'Tsildurovo naslijeđe" glede svetišta na
Amon Anwaru. Onamo je doveo glavara Rohirrimâ, koji je ondje
pokraj Elendilova humka najsvečanije izrekao Zavjet Eorlov i dobio
odgovor Zavjetom Cirionovim, kojim je savez kraljevstava Rohi
rrimâ i Gondora potvrđen zanavijek. Ali nakon što je to učinjeno i
nakon što se Eorl vratio na sjever da sav svoj narod dovede u novo
stanište, Cirion je premjestio Elendilovu grobnicu. Jer, prosudio
je da je 'Tsildurovo naslijede" time poništeno. Svetište se više nije
nalazilo "na središnjoj točki Južnoga kraljevstva", već na granici s
drugom kraljevinom; nadalje, riječi "dokle god Kraljevstvo bude
trajalo" odnosile su se na Kraljevstvo kakvo je bilo kad ih je Isildur
izrekao, nakon što je pregledao njegove međe i odredio ih. Bilo je
točno da su i drugi krajevi bili izgubljeni nakon toga dana: Minas
Ithil bio je u rukama Nazgûla, a Ithilien je opustio; ali Gondor nije
prestao polagati prava na njih. Calenardhona se pak zanavijek pod
prisegom odrekao. Cirion je stoga odnio lijes, što ga je Isildur posta-
vio u humak, na Sveto mjesto u Minas Tirithu; ali zeleni je humak
ostao kao spomen na spomenik. Pa ipak, čak i nakon što je na njega
postavljen velik svjetionik, brdo Anwar i dalje je bilo mjesto koje
su štovali i Gondor i Rohirrimi, koji su ga na svojem jeziku nazvali
Halifirien, Sveta Gora.
P o h o d na Erebor
Za cjelovito razumijevanje ove priče valja poznavati pripovijest

koju navodi Dodatak A (III, Durinov narod) Gospodara prsteno-
va. Ona ukratko glasi ovako:
Kad se zmaj Smaug stuštio na Pustogoru (Erebor), patuljci
Thrór i njegov sin Thráin (zajedno s Thráinovim sinom Thóri-
nom, naknadno prozvanim Hrastoštit) na tajna su vrata pobjegli
iz nje. Nakon što je Thráinu dao posljednji od Sedam patuljačkih
Prstenova, Thrór se vratio u Moriju. Ondje ga je ubio ork Azog,
koji je Thróru urezao svoje ime na čelo. To je dovelo do Rata
patuljaka i orkâ, koji je završio 2799. godine velikom Bitkom
kod Azanulbizara (Nanduhiriona) pred Istočnim dverima Mo
rije. Thráin i Thórin Hrastoštit zatim su živjeli u Ered Luinu, ali
2841. godine Thráin je odande krenuo u povratak na Pustogoru.
Dok je lutao krajevima istočno od Anduina, zarobljen je i bačen
u tamnicu u Dol Gulduru, gdje mu je oduzet prsten. Gandalf je
2850. ušao u Dol Guldur i otkrio da njime doista vlada Sauron;
ondje je naišao i na Thráina prije nego što je ovaj izdahnuo.
Postoji više od jedne inačice "Pohoda na Erebor", kako objaš

njava Dodatak ovome tekstu. Ondje se ujedno nalaze i opsežni
izvaci iz jedne ranije inačice.
Nisam pronašao nikakav zapis koji bi prethodio uvodnim

riječima teksta koji slijedi ("Toga dana ništa više nije htio reći").
"On" iz te rečenice jest Gandalf, "mi" se odnosi na Froda, Pe-
regrina, Meriadoca i Gimlija, a "ja" na Froda, koji je zapisao taj
razgovor; prizor je smješten u jednu kuću u Minas Tirithu, nakon
krunidbe kralja Elessara (vidi str. 367).
POHOD NA EREBOR 359
Toga dana ništa više nije htio reći. Ali kad smo kasnije opet spo
menuli tu temu, ispripovjedio nam je cijelu tu čudnu priču; kako
se zbilo da je upriličio putovanje do Erebora, zašto se sjetio Bilba,
te kako je nagovorio ponositoga Thorina Hrastoštita da ga primi u
svoju družinu. Više se ne mogu sjetiti čitave pripovijesti, ali shvatili
smo da je Gandalf u početku imao na umu jedino obranu Zapada
od Sjenke.
"Teške su me brige u to vrijeme morile", rekao je, "jer Saruman
je kočio sve moje nakane. Znao sam da se Sauron opet uzdigao i
da će se uskoro objaviti, a znao sam i da se priprema za veliki rat.
Kako li ga kani otpočeti? Hoće li prije svega pokušati iznova zau
zeti Mordor, ili će prvo napasti glavna uporišta svojih neprijatelja?
U to sam vrijeme smatrao, a danas sam siguran, da je izvorno kanio
napasti Lórien i Rivendell, čim dovoljno ojača. Njemu bi takav plan
mnogo više odgovarao, a nama mnogo manje.
Možda mislite da mu je Rivendell bio izvan dosega, ali ja u to
nisam bio uvjeren. Stvari su na sjeveru vrlo loše stajale. Ni Kraljev
stva podno Gore ni snažnih ljudi iz Dôlja više nije bilo. Otpor svakoj
sili koju bi Sauron mogao poslati da preotme sjeverne prijevoje u
planinama i stare krajeve Angmara mogli su pružiti samo patuljci
iz Željeznih brda, a iza njih su ležali pustoš i Zmaj. Tog je Zmaja
Sauron mogao strahovito djelotvorno zlouporabiti. Često sam govo
rio sebi: 'Moram na neki način stati na kraj Smaugu. Ali izravan je
udarac na Dol Guldur još potrebniji. Moramo poremetiti Sauronove
nakane. Moram nagnati Vijeće da to uvidi.'
S takvim sam mračnim mislima brzao putem. Bio sam umoran,
pa sam smjerao svratiti u Shire na kratak odmor, nakon što sam
više od dvadeset godina izbivao odande. Smatrao sam da bih možda
mogao naći načina da izađem na kraj s tim nevoljama kad bih ih bar
nakratko smetnuo s uma. A tako je doista i bilo, premda mi nije bilo
dano da ih s uma i smetnem.
Jer upravo kad sam se bližio Breeju, pretekao me Thorin Hra-
stoštit1, koji je tada živio u izgnanstvu iza sjeverozapadnih granica
1 Susret Gandalfa s Thorinom također je ispripovjedan u Dodatku A (III) Gospodara

prstenova, gdje mu se navodi i datum: 15. ožujka 2941. godine. Postoji neznatna razlika
između ta dva opisa, utoliko što se u Dodatku A susret zbio u svratištu u Breeju, a ne
na cesti. Gandalf je posljednji put posjetio Shire dvadeset godina prije toga, dakle 2921.,
Shirea. Na moje iznenađenje, obratio mi se; upravo je taj trenutak

bio prekretnica.
I njega su morile muke, tolike muke da me doslovce zamolio
za savjet. Tako sam s njim otišao do njegovih dvora u Modrome
gorju, te saslušao njegovu dugu pripovijest. Uskoro sam shvatio da
mu je srce jaro od mračnih misli o nepravdama koje je pretrpio,
kao i zbog gubitka blaga svojih praotaca, a i opterećeno naslijeđe
nom dužnošću osvete nad Smaugom. Takve dužnosti patuljci vrlo
ozbiljno shvaćaju.
Obećao sam mu pomoći budem li mogao. Bilo mi je stalo ko
liko i njemu da doživim Smaugov kraj, ali Thorin je bio sav pun
nakana da zapodjene bitke i ratove, kao da je uistinu kralj Thorin
Drugi, a ja u tome nikako nisam mogao vidjeti nade. Stoga sam ga
napustio i vratio se u Shire, te prikupio okrajke novosti. Čudno je
to ispalo. Samo sam slijedio nit 'slučaja', ništa drugo, a usput sam
često griješio.
Bilbo me još davno prije nekako privukao, kao dijete, te kao
mladi hobit; nije još bio posve stasao kad sam ga posljednji put vidio.
Zadržao mi se u mislima sve otad, zbog svoje gorljivosti i blistavih
očiju, ljubavi prema pripovijetkama i propitkivanja o širokome svi
jetu izvan Shirea. Čim sam ušao u Shire, čuo sam novosti o njemu.
Stekao sam dojam da se o njemu sve više govori. Oba roditelja umrla
su mu rano za puk Shirea, otprilike u osamdesetoj; a on se nikad
nije ženio. Već je postajao pomalo čudnovat, govorili su, a znao je
danima samotnjački izbivati. Dalo ga se vidjeti kako razgovara sa
strancima, čak i s patuljcima.
'Čak i s patuljcima!' Odjednom su mi se te tri stvari spojile u
umu: veliki Zmaj, onako pohotan, oštra sluha i njuha, zatim otpor
ni patuljci u teškim čizmama, puni stare razbuktale kivnje, te brzi,
mekonogi hobit, kojem srce puca (pretpostavljao sam) za pogledom
na bijeli svijet. Nasmijao sam se samome sebi; ali smjesta sam otišao
pogledati Bilba, da vidim što je tih dvadeset godina stvorilo od njega,
obećava li onoliko koliko bi se prema govorkanjima dalo naslutiti.
Ali nije ga bilo kod kuće. Odmahivali su glavama u Hobbitonu kad
sam se uzeo raspitivati o njemu. 'Opet ga nema', rekao je jedan ho-
kad je Bilbu bila trideset jedna godina: Gandalf kasnije kaže da nije bio posve stasao
[u trideset trećoj] kad ga je posljednji put vidio.
POHOD NA EREBOR 361
2
bit. Bio je to Holman, vrtlar, čini mi se . 'Opet ga nema. Samo čekam
da se jednog dana sasma izgubi, ako ne bude pazio. Eto, upitam ja
njega kamo će, a i kad se misli vratit, a on će meni Ne znam; i onda
me pogleda ispod oka. Ovisi hoću li ijednoga sresti, Holmane, veli on
3
meni. Sutra ti je vilenjačka Nova godina! Živa šteta, a baš je drago
čeljade. Nećete nać boljega od Humlja do Rijeke.'
'Sve bolje i bolje!' pomislio sam. 'Mislim da ću s njim okušati
sreću.' Vremena je bilo sve manje. Morao sam biti s Bijelim vijećem
najkasnije u kolovozu, ili će sve ispasti kako Saruman bude htio,
pa se ništa neće učiniti. A posve po strani od većih pitanja, to bi se
moglo pokazati pogubnim po pohod: moćnik u Dol Gulduru neće
dopustiti da bilo kakav nasrtaj na Erebor neometano prođe, ako ne
bude imao drugačijih problema.
Stoga sam žurno odjahao natrag do Thorina i posvetio se teškom
zadatku da ga nagovorim da se okani uznositih nakana i pođe u taj
nosti - te sa sobom povede Bilba. A prethodno Bilba nisam posjetio.
Tu sam pogriješio, što se pokazalo gotovo pogubnim. Jer Bilbo se,
jasno, u međuvremenu promijenio. U najmanju ruku, postao je već
poprilično gramziv i debeo, a stare su mu se želje sparušile u svoje
vrstan samotni san. Ništa ga nije moglo potresli više negoli da sazna
kako postoji stvarna opasnost da se obistine! Posve se smeo, pa je
od sebe napravio pravu budalu. Thorin bi gnjevno bio i otišao, da se
nije zbila još jedna čudna slučajnost, koju ću domalo spomenuti.
Ali znate kako su se već stvari zbile, ako ništa drugo, barem onako
kako ih je Bilbo vidio. Priča bi zvučala poprilično drugačije da sam je
ja zapisao. Primjerice, on uopće nije shvatio do koje je mjere ispao
blesav u očima patuljaka, a ni koliko se oni ljute na mene. U Thorinu
je bilo mnogo više ozlojeđenosti i prezira nego što je on zamijetio.
Dapače, od samog je početka bio pun prezira, te je smatrao kako
sam ja upriličio cijelu stvar samo kako bih se njemu narugao. Tek
su zemljovid i ključ spasili stvar.
2 Vrtlar Holman: Holman Zelenoruki, kod kojega je šegrtovao Hamfast Gamgee (Samov
otac, Ciča): Prstenova družina I 1, kao i Dodatak C.
3 Vilenjačka sunčeva godina (loa) počinjala je danom zvanim yestarë, što je bio dan prije
prvog dana tuilëa (proljeća); a u Imladriskom je kalendaru yestarë "više-manje odgova
rao 6. travnju u Shireu". (Gospodar prstenova, Dodatak D.)
Ali oni mi godinama nisu pali na pamet. Tek nakon što sam sti
gao u Shire i našao vremena da razmislim o Thorinovoj pripovijesti
odjednom sam se sjetio čudne slučajnosti kojom su mi dopali šaka-
sad mi je sve manje djelovala kao slučajnost. Prisjetio sam se jednog
svog opasnog putovanja, devedeset jednu godinu prije toga, kad
sam prerušen ušao u Dol Guldur i ondje otkrio jednog nesretnog
patuljka kako umire u jamama. Nisam pojma imao tko je on. Imao
je zemljovid koji je pripadao Durinovu puku u Moriji, kao i ključ koji
je nekako pripadao uz njega, premda je bio odviše onemoćao da mi
objasni kako. I rekao je da je jednom posjedovao velik Prsten.
Buncao je gotovo isključivo o njemu. Posljednji od onih Sedam,
ponavljao je uzastopno. Ali sve je te stvari mogao steći na različite
načine. Mogao je biti glasnik, uhvaćen pri bijegu, ili čak lopov ko
jega je zarobio veći lopov. Ali zemljovid i ključ predao je meni. 'Za
mog sina', rekao je; zatim je umro, a ja sam ubrzo potom pobjegao.
Sačuvao sam te stvari i zbog nekog upozorenja u srcu uvijek ih držao
uza se, na sigurnom, ali uskoro sam ih gotovo zaboravio. Imao sam
u Dol Gulduru drugog posla, važnijeg i pogibeljnijeg od svih blaga
Erebora.
Tada sam se svega toga ponovno prisjetio, pa mi se učinilo jas
nim da sam čuo posljednje riječi Thráina Drugog4, premda mi nije
kazao ni svoje, ni ime svoga sina; a Thorin, naravno, nije znao što
se zbilo s njegovim ocem, niti je ikad spomenuo 'posljednji od onih
Sedam Prstenova'. Imao sam nacrt i ključ tajnoga ulaza u Erebor,
kojim su Thrór i Thráin pobjegli, prema Thorinovoj priči. A ja sam
ih čuvao, premda bez ikakve jasne namjere, sve do trenutka kada
će se pokazati najkorisnijima.
Nasreću, nisam ih nijednom pogrešno upotrijebio. Držao sam ih
u rukavu, kako vi to kažete u Shireu, sve dok se stvar nije učinila
posve bezizlaznom. Čim ih je Thorin ugledao, zaista je odlučio po
stupiti prema mojem prijedlogu, barem što se tajnog pohoda tiče.
Ma što da je mislio o Bilbu, otputio bi se bio i sâm. Postojanje tajnih
vrata, koja samo patuljci mogu otkriti, učinilo je u najmanju ruku
mogućim da se otkrije ponešto o Zmajevim rabotama, možda čak i
4 Thráin Drugi: Thráin Prvi, Thorinov daleki predak, pobjegao je iz Morije 1981. godine
i postao prvi Kralj podno Gore. (Gospodar prstenova, Dodatak A (III).)
POHOD NA EREBOR 363
da se povrati dio zlata ili neki predmet iz baštine koji bi mu olakšao

žudnju u srcu.
Ali meni to nije bilo dovoljno. U srcu sam znao da Bilbo mora
poći s njim, jer će inače čitav pohod propasti - ili se, kako bih sada
trebao kazati, mnogo važniji usputni događaji neće zbiti. Tako mi
je još valjalo nagovoriti Thorina da ga povede. Poslije, na putu,
bilo je mnogo poteškoća, ali za mene je ovo bio najteži dio čitave
te stvari. Premda sam raspravljao s njim dugo u noć nakon što se
Bilbo povukao na počinak, nismo se konačno dogovorili sve do ra
nog jutra sutradan.
Thorin je bio pun prezira i sumnje. 'Mek je', frknuo je. 'Mek po
put blata svoga Shirea, a i šašav. Majka mu je prerano umrla. Igrate
vi nekakvu svoju prijetvornu igru, majstore Gandalfe. Siguran sam
da vam nije jedini cilj da meni pomognete.'
'Posve si u pravu', rekao sam mu. 'Kad ne bih imao drugih cilje
va, uopće ti ne bih pomagao. Koliko god se tvoji poslovi tebi mogli
činiti velikima, oni su tek mala nit u velikoj mreži. Mene se mnoge
niti tiču. Ali zbog toga bi moji savjeti trebali imati veću težinu, a ne
manju.' Na koncu sam progovorio u velikoj jari. 'Slušaj me, Thorine
Hrastoštitu!' rekao sam mu. 'Pođe li ovaj hobit s tobom, uspjet ćeš.
Ne pođe li, propast ćeš. Vodi me pretkazanje, pa te upozoravam.'
'Znam po čemu ste znameniti', odvratio mi je Thorin. 'Nadam
se da to i zaslužujete. Ali ova blesava posla s tim vašim hobitom
tjeraju me da se upitam vodi li vas to zaista pretkazanje, ili ste prije
pomahnitali nego što pretkazujete. Tolike brige mogle su vam lako
pomutiti pamet.'
'Svakako ih je bilo dovoljno da mi to učine', rekao sam. 'A držim
da me među svima njima najviše iznuruje jedan uznositi patuljak koji
od mene zatraži savjet (a da na to nema nikakvo pravo za koje bih
znao), a zatim me nagradi drskošću. Idi vlastitim putovima, Thorine
Hrastoštitu, ako ti je volja. Ali odbaciš li moj savjet, zakoračit ćeš u
pogibiju. A od mene više nećeš dobiti ni savjeta ni pomoći sve dok
Sjenka na tebe ne padne. Stoga obuzdaj ponos i pohlepu u sebi, ili
ćeš propasti na koncu svakog puta kojim pođeš, pa makar ti ruke
bile pune zlata.'
Nato je pomalo problijedio; ali oči su mu stale tinjati. 'Ne prije

tite mi!' rekao je. 'Sam ću donijeti prosudbu u ovoj stvari, kao i u
svakoj koja me se tiče.'
'Postupi onda tako!' rekao sam. 'Ništa ti više ne mogu reći - osim
ovoga: ja svoju ljubav i povjerenje ne pružam olako, Thorine; ali
ovaj mi je hobit drag, i želim mu dobro. Budi dobar prema njemu
pa ću ti biti prijatelj do isteka tvojih dana.'
To sam kazao ne nadajući se da ću ga uvjeriti; ali ništa mu bolje
nisam mogao reći. Patuljci razumiju odanost prijateljima i zahvalnost
onima koji im pomažu. 'U redu', rekao je Thorin nakon podulje
šutnje. 'Poći će s mojom družinom, ako se usudi (u što sumnjam).
Ali ako me baš želite opteretiti njime, morate poći i vi, da pazite
na svoga miljenika.'
'Dobro!' odgovorio sam mu. 'Poći ću i ostati s vama što dulje
budem mogao: barem dok ne otkrijete koliko vrijedi.' Na koncu se
to pokazalo umjesnim, ali u to sam vrijeme bio prepun briga, jer mi
je neodgodiv posao Bijeloga vijeća sjedio za vratom.
Tako je, dakle, otpočeo Pohod na Erebor. Ne bih rekao da je pri
polasku Thorin imao ikakve stvarne nade da će uništiti Smauga. Nije
bilo nade. Pa ipak se to zbilo. Ali avaj! Thorin nije doživio da uživa
ni u pobjedi ni u blagu. Ponos i pohlepa nadvladali su ga, usprkos
mome upozorenju.'
'Ali, zar nije', rekao sam, 'mogao pasti u bici kako god da je
bilo? Napad orkova bi se zbio, ma kako da je Thorin bio izdašan
sa svojim blagom.'
'To je točno', rekao je Gandalf. 'Siroti Thorin! Bio je velik pa
tuljak iz velike Kuće, ma kakve da je mane imao; iako je pao na
kraju putovanja, uvelike je bio zaslužan za obnovu Kraljevstva pod
no Gore, što sam i priželjkivao. Ali Dáin Gvozdenstopa bio mu
je dostojan nasljednik. A sad čujemo da je pao u još jednoj borbi
pred Ereborom, upravo dok smo se mi ovdje borili. Nazvao bih to
teškim gubitkom, kad već ne bi bilo čudo što je u poznim godinama5
još mogao vitlati svojom sjekirom onoliko moćno kao što govore,
5 Dáin II. Gvozdenstopa rođenje 2767. godine; u Bici kod Azanulbizara (Nanduhiriona)
2799. posjekao je pred Istočnim dverima Morije velikog orka Azoga, te tako osvetio
Thróra, Thorinova djeda. Poginuo je u Bici u Dôlju 3019. godine. (Gospodar prstenova.
Dodaci A (III) i B.) Frodo je od Glóina u Rivendellu saznao daje "Dáin još Kralj podno
POHOD NA EREBOR 365
stojeći nad tijelom kralja Branda pred Dverima Erebora prije nego
što je pao mrak.
Sve je doista moglo proći posve drugačije. Glavni je napad bio
odvraćen prema jugu, to je točno; no čak je i tada svojom daleko
ispruženom desnom rukom Sauron mogao nanijeti strahovito zlo
sjeveru, dok smo mi branili Gondor, samo da mu kralj Brand i kralj
Dáin nisu stali na put. Kada budete razmišljali o velikoj Bici na
Pelennoru, ne zaboravite na Bitku u Dôlju. Pomislite što se moglo
zbiti. Zmajski plamen i okrutni mačevi u Eriadoru! Moglo se zbiti
da kraljice Gondora uopće ne bude. Sad bismo se mogli samo nadati
povratku iz ovdašnje pobjede u propast i pepeo. Ali ta je mogućnost
otklonjena - zbog toga što sam ja jedne večeri na samom početku
proljeća susreo Thorina Hrastoštita nedaleko od Breeja. Zbog jed
nog slučajnog susreta, kako mi to kažemo u Međuzemlju.'
DODATAK
BILJEŠKA O TEKSTOVIMA " P O H O D A NA E R E B O R "
Tekstualna situacija u ovome dijelu složena je i teško razmrsiva.

Najranija inačica jest potpun rukopis, ali grub i pun dopuna, koji
ću ovdje zvati A; nosi naslov "Povijest Gandalfovih ophođenja s
Thráinom i Thorinom Hrastoštitom". Na temelju njega izrađen je
strojopis, B, u kojem se nalaze mnoge daljnje preinake, premda ma
hom vrlo minorne. Naslovljen je "Pohod na Erebor", s podnaslovom
"Gandalfova priča o tome kako je upriličio putovanje na Erebor i
odaslao Bilba s patuljcima". U nastavku donosim opsežne izvatke
iz teksta tog strojopisa.
Uz A i B ("raniju inačicu") postoji još jedan rukopis, C, nena-
slovljen, u kojem se priča iznosi u štedljivijem i čvršće sročenom
obliku, tako da se izostavlja štošta iz prve inačice i dodaju neki novi
sastojci, ali svejedno se (naročito u drugom dijelu) zadržava dobar
dio izvornika. Čini mi se posve izvjesnim da je C nastao kasnije
nego B, tako da je gore navedena inačica C, premda joj po svoj
prilici nedostaje dio teksta s početka, u kojem bi se postavio prizor
Gandalfova prisjećanja u Minas Tirithu.
Gore i da je vrlo star (prevalio je već dvjesto pedesetu), poštovan i bajoslovno bogat".
(Prslenova družina II 1.)
Uvodni odlomci teksta B (navedeni u nastavku) gotovo su isto

vjetni s odlomkom u Dodatku A (III, Durinov narod) Gospodara
prstenova, te očito ovise o sadržaju vezanom uz Thróra i Thrái-
na koji im prethodi u Dodatku A; dok se završetak "Pohoda na
Erebor" također nalazi u gotovo navlas istim riječima u Dodatku
A (III), ovdje opet iz Gandalfovih usta, dok govori Frodu i Gimliju u
Minas Tirithu. Imajući u vidu pismo navedeno u Uvodu (str. 23-24),
jasno je da je moj otac napisao "Pohod na Erebor" kao dio sadržaja
Durinova naroda u Dodatku A.
IZVACI IZ RANIJE INAČICE TEKSTA
Strojem napisani tekst B, koji donosi raniju inačicu, počinje ovako:
Tako je Thorin Hrastoštit postao Durinov nasljednik, ali nasljed

nik bez nade. Kad je Erebor poharan, bio je još premlad da nosi
oružje, ali kod Azanulbizara se borio u prethodnici napada; a
kad je Thráin nestao, bilo mu je devedeset pet godina i bio je
krupan patuljak ponosita držanja. Nije imao nikakav Prsten, pa
se (možda baš zato) činilo da je zadovoljan što je ostao u Eria-
doru. Ondje je dugo i mukotrpno radio i stekao bogatstvo kakvo
je mogao steći, a njegovu su se narodu pridružili mnogi lutajući
pripadnici Durinova plemena koji su čuli za njegovo prebivalište
i došli k njemu. Sad su već imali lijepe dvornice u gorju, i zalihe
robe, i nije im se više činilo da tako teško žive, iako su u svojim
pjesmama vječito pjevali o dalekoj Pustogori, te o blagu i bla
ženstvu Velike dvornice obasjane Najdraguljem.
Godine su se odužile. Žeravice u Thorinovu srcu iznova su
se užarile dok je premišljao o nepravdama nanesenim njegovoj
kući i o osveti zmaju, koju je bio baštinio. Razmišljao je o oružju,
vojskama i savezima dok mu je veliki čekić odzvanjao u kovačnici;
ali vojske su bile raspršene, savezi razvrgnuti, a sjekire njegova
naroda malobrojne; silan, očajnički gnjev gorio je u njemu dok
je udarao po užarenu željezu na nakovnju.
Gandalf dotad još nije odigrao nikakvu ulogu u sudbini Durinove

kuće. Nije se često bavio patuljcima; ipak, bio je prijatelj onih
dobre volje, a veoma naklon izgnanicima iz Durinova naroda
koji su živjeli na zapadu. Ali jednom se slučilo da je prolazio
Eriadorom (na putu u Shire, koji već godinama nije vidio) kad
je naišao na Thorina Hrastoštita, pa su porazgovarali na cesti i
prenoćili u Breeju.
POHOD NA EREBOR 367
Ujutro Thorin reče Gandalfu: "Štošta mi je na umu, a kažu da

ste mudri i da znate više od većine o onome što se u svijetu zbiva.
Biste li pošli kući sa mnom, saslušali me i posavjetovali?"
Gandalf je na to pristao, a kad su došli u Thorinovu dvornicu,

dugo je posjedio s njim i saslušao cijelu pripovijest o nepravdama
koje je doživio.
Iz tog su susreta proizašla mnoga djela i zbivanja s velikim po

sljedicama: dapače, pronalazak Prstena Jednog, i njegov dolazak
u Shire, i odabir nositelja Prstena. Mnogi su stoga pretpostavljali
da je Gandalf predvidio sve te stvari i sâm odabrao vrijeme kad
će se susresti s Thorinom. No mi vjerujemo da tomu nije bilo
tako. Jer u svojoj je pripovijesti o Ratu za Prsten Frodo, nositelj
Prstena, ostavio zapis o Gandalfovim riječima koje se baš toga
tiču. Napisao je ovo:
Na mjestu riječi "Napisao je ovo" u najranijem rukopisu A stoji:

"Taj je odlomak bio izostavljen iz pripovijesti, budući da se učinio
predugim; ali njegov najveći dio sad iznosimo na ovome mjestu."
Nakon krunidbe stanovali smo u jednoj krasnoj kući u Minas

Tirithu s Gandalfom, koji je bio vrlo dobre volje, pa se činilo da
mu je strpljenje beskonačno koliko i znanje, premda smo mu
postavljali pitanja o svemu što nam je padalo na pamet. Ne mogu
se sad prisjetiti većine onoga što nam je kazao; često nismo mogli
razumjeti što nam želi reći. Ali ovoga se razgovora veoma jasno
sjećam. Gimli je bio ondje s nama, te je rekao Peregrinu:
"Ovih mi dana valja obaviti jedno: moram posjetiti taj vaš
Shire.* Ne zato da vidim još hobita! Sumnjam da bih mogao
o njima naučiti išta više od onoga što već znam. Ali ne znam
kako bi ijedan patuljak iz Durinove kuće mogao bez divljenja
pogledati taj kraj. Nisu li ondje započeli povrat kraljevanja pod
Gorom i Smaugov pad? Smak Barad-dûra da i ne spominjem,
premda su oba bila isprepletena na neki čudan način. Čudan,
veoma čudan", kazao je i ušutio.
Zatim je pogledao Gandalfa i nastavio: "Ali tko li je ispleo
mrežu? Ne bih rekao da sam o tome ikada prije razmišljao. Jesi
li ti onda sve to tako udesio, Gandalfe? Ako nisi, zašto si odveo
Gimli je zacijelo barem bio prošao kroz Shire na putovanjima iz svojeg prvotnog doma
u Modrome gorju (vidi str. 375).
Thorina Hrastoštita do vrata što su pružala tako malo nade?

Naći Prsten i odnijeti ga daleko na Zapad gdje će biti skriven, a
zatim izabrati Nositelja prstena - pri čemu će ponovna uspostava
Gorskoga kraljevstva biti tek usputno djelo: nisi li smjerao da
baš tako bude?"
Gandalf nije odmah odgovorio. Ustao je i pogledao kroz pro
zor, na zapad, prema moru; a sunce je upravo zalazilo, pa mu je
lice sjalo. Dugo je tako šutke prostajao. Ali naposljetku se okre
nuo prema Gimliju i kazao mu: ''Ne znam ti odgovor. Jer nisam
više isti kao u ono vrijeme, a ni teret Međuzemlja više me ne
sputava kao onda. U to bih ti vrijeme odgovorio riječima kakve
sam kazao Frodu još prošle godine u proljeće. Još prošle godine!
Ali takvo mjerenje nema smisla. Tih vrlo davnih dana kazao sam
jednom malom i ustrašenom hobitu: Bilbu je bilo suđeno da nade
taj Prsten, a da to nije bila volja njegova tvorca, pa je time i tebi
bilo suđeno da ga nosiš. Mogao sam također dodati: a meni je
bilo suđeno da vas obojicu dotle dovedem.
S tim ciljem svjesno sam se služio tek onim sredstvima koja su
mi bila dopuštena i sukladno svojoj moći prosuđivanja obavljao
zadatke kako bi nailazili. A što se tiče onoga što sam u srcu znao,
ili znao prije nego što sam stao na ove sive obale: to je već druga
stvar. Olórin bijah na zaboravljenome zapadu, a samo ću onima
koji su ondje govoriti otvorenije."
U tekstu A na ovome mjestu stoji: "a samo ću onima koji su ondje (ili
koji će se, možda, onamo sa mnom vratiti) govoriti otvorenije".
Zatim sam rekao: "Sad te shvaćam nešto bolje nego prije, Gan-
dalfe. Premda mi se čini da je Bilbo, bilo njemu suđeno ili ne,
mogao odbiti da ode od kuće, a to sam mogao i ja. Nisi nas
mogao primorati. Nisi čak smio ni pokušati. Ali i dalje bih vrlo
rado saznao zašto si postupio baš onako, onakav kakav si tada
bio, s izgledom stara, sijeda starca."
Gandalf im zatim opisuje svoje nedoumice iz tog vremena vezane

uz Sauronov prvi potez, kao i strahovanja za Lórien i Rivendell (us
poredi str. 359). U ovoj inačici, nakon što kaže da je izravan udarac
na Saurona još neodložniji od pitanja Smauga, on nastavlja:
"Zbog toga sam, da sad skočim na kasnije događaje, otišao svo

jim putem čim se pohod protiv Smauga zaputio kako valja, te
nagovorio Vijeće da se najprije napadne Dol Guldur, prije nego
POHOD NA EREBOR 369
što odande dođe napad na Lórien. Tako je i bilo, pa je Sauron

utekao. Ali uvijek je bio ispred nas u svojim domišljanjima. Mo
ram priznati da sam smatrao kako se zaista ponovno povukao i
da je pred nama još jedno razdoblje budnog mira. Ali ono nije
potrajalo. Sauron je odlučio poduzeti sljedeći korak. Smjesta se
vratio u Mordor, odakle se nakon deset godina objavio.
Zatim se sve smračilo. Pa ipak, ovo mu nije bila izvorna na
kana; a na koncu se ispostavilo da je tu pogriješio. Otpor se još
imao gdje posavjetovati u slobodi od Sjenke. Kako bi nositelj
Prstena mogao pobjeći da nije bilo Lóriena ili Rivendella? A
smatram da su ta mjesta mogla pasti da je Sauron najprije na
njih bacio svu svoju silu, umjesto da je više od polovice potrošio
za navalu na Gondor.
Eto, tako vam stoje stvari. To mi je bio glavni razlog. Ali jedna
je stvar uvidjeti što valja učiniti, a sasvim druga pronaći način.
Stanje na sjeveru već me počinjalo ozbiljno zabrinjavati kad sam
jednoga dana susreo Thorina Hrastoštita: sredinom ožujka 2941.,
čini mi se. Saslušao sam sve što mi je ispripovjedio, te pomislio:
'Pa, u svakom slučaju, evo jednog Smaugova neprijatelja! I to
vrijednog da mu se pomogne. Moram učiniti koliko mogu. Tre
bao sam se prije sjetiti patuljaka.'
A tu je bio i puk Shirea. Počeo mi je prirastati srcu tijekom
Duge zime, koje se nijedan od vas ne može sjećati.* Snašla ih je
teška nevolja: jedan od najgorih škripaca u kojima su se našli, kad
su umirali od hladnoće i gladovali u strašnoj oskudici nakon nje.
Ali tada se dalo uočiti koliko su hrabri i samilosni jedni prema
drugima. Opstali su zbog svoje samilosti koliko i zbog svoje čvrste
hrabrosti, nesklone jadikovkama. Htio sam da i dalje opstanu. Ali
uvidio sam da se Zapadnim zemljama opet spremaju vrlo teški
dani, prije ili kasnije, iako prilično drugačije naravi: nemilosrdan
rat. Smatrao sam da će im trebati nešto više od onoga što su tada
imali ne bi li ga preživjeli. Nije bilo lako reći što. Pa, bit će im
potrebno da saznaju malo više, da malo jasnije shvate o čemu
se tu radi i gdje je tu njihovo mjesto.
Počeli su zaboravljati: zaboravljati vlastite početke i predanja,
zaboravljati ono malo što su znali o veličini svijeta. Nije još bio
pao u zaborav, ali ležao je sve dublje, taj spomen na uzvišene i
pogibeljne stvari. Ali takvim stvarima ne možete na brzinu po
dučiti cijeli jedan narod. Vremena nije bilo. A, uostalom, mora
* U Dodatku A (II) Gospodara prstenova opisuje se kako je Duga zima iz 2758-9. pogodila
Rohan; a stavka u Izvje.šću o godinama spominje da "Gandalf dolazi u pomoć pučanstvu
Shirea".
se početi odnekuda, s nekom dotičnom osobom. Usudio bih se

kazati da je on bio 'izabran', a da sam ja bio izabran samo da ga
izaberem; ali odabrao sam Bilba."
"E, baš me to zanima", reče Peregrin. "Zašto si to učinio?"
"Kako bi ti odabrao bilo kojeg hobita u tu svrhu?" otpovrnu
mu Gandalf. "Nije bilo vremena da proberem kroza sve njih; ali
tada sam već vrlo dobro poznavao Shire, premda me u vrijeme
mog susreta s Thorinom ondje nije bilo već više od dvadeset
godina, zbog manje ugodnih poslova. Pa je prirodno da sam,
kad sam stao razmišljati o hobitima koje poznajem, kazao sebi:
'Treba mi tračak Tooka' (ali ne previše, majstore Peregrine) 'i
treba mi dobar temelj tromijeg soja, možda neki Baggins.' To je
odmah ukazalo na Bilba. A njega sam nekada vrlo dobro znao,
skoro sve dok nije postao punoljetan, bolje nego što je on znao
mene. Tada mi je bio drag. A sad sam otkrio da je 'nevezan' - pri
čemu opet skačem na ono što je bilo poslije, jer, naravno, sve
to sam saznao tek kad sam se vratio u Shire. Otkrio sam da se
nikad nije ženio. To mi je bilo čudno, makar sam pogodio zašto;
a razlog koji sam pogodio nije bio onaj koji mi je navela većina
hobita: da je vrlo rano ostao vrlo dobrostojeći i sâm svoj gazda.
Ne, pogodio sam da je htio ostati 'nevezan' iz nekog duboko
skrivenog razloga koji mu ni samome nije bio jasan - ili koji nije
htio priznati, jer ga se plašio. Svejedno, želio je biti slobodan poći
kad se ukaže prilika, ili kad se uspije odvažiti. Sjećam se kako
me, dok je bio mladac, znao salijetati pitanjima o hobitima koji
bi povremeno 'otišli na put', kako to kažu u Shireu. To su mu
učinila barem dvojica ujaka s tookovske strane."
Ti su ujaci bili Hildifons Took, koji je "otišao na put i nikad se nije

vratio", te Isengar Took (najmlađi od dvanaestero djece Staroga
Tooka), koji je "navodno u mladosti otišao u mornare" (Gospo
dar prstenova, Dodatak C, Rodoslovno stablo Tookova iz Velikih
Smiala).
Nakon što je Gandalf prihvatio Thorinov poziv da pođe s njime
do njegova doma u Modrome gorju,
"prošli smo upravo kroz Shire, premda se Thorin nije htio zau
stavljati dovoljno dugo da bi to bilo od koristi. Dapače, mislim
da mi je baš zato što me srdio njegov nabusiti prezir prema hobi
tima na pamet pala pomisao da ga spetljam s njima. Što se njega
ticalo, oni su bili samo ratari koji su slučajno obrađivali polja s
obje strane ceste patuljačkih predaka prema Gorju."
POHOD NA EREBOR 371
U toj ranijoj inačici Gandalf daje dug prikaz toga kako se, nakon po
sjeta Shireu, vratio do Thorina i nagovorio ga da se "okani uznositih
nakana i pođe u tajnosti - te sa sobom povede Bilba" - što je jedina
rečenica koja je od toga preostala u kasnijoj inačici (str. 361).
"Naposljetku sam donio odluku i vratio se do Thorina. Zatekao

sam ga gdje u tajnosti vijeća s nekim rođacima. Bili su tu Balin
i Glóin s još nekolicinom.
'Pa, što mi imaš kazati?' upitao me Thorin čim sam ušao.
'Najprije ovo', odvratio sam mu. 'Imaš kraljevske zamisli,
Thorine Hrastoštitu; ali kraljevstva ti više nema. Ako ga i uspiješ
obnoviti, u što sumnjam, valja ti početi s malim. Dok si ovdje
daleko, pitam se shvaćaš li u potpunosti kolika je snaga jednog
velikog Zmaja. Ali nije tu samo on: u svijetu sve brže jača jedna
mnogo groznija Sjenka. Oni će se ispomoći.' A to bi se svakako
i zbilo, da nisam istodobno napao Dol Guldur. 'Otvoreni rat bio
bi uvelike beskoristan; a ti ga ionako nikako ne možeš pokrenuti.
Tvoj će pokušaj morati biti jednostavniji, no ujedno i odvažniji;
dapače, morat će biti očajnički.'
'U isti mah si nejasan i nelagodan', rekao mi je Thorin. 'Go
vori razumljivije!'
'Pa, između ostaloga,' kazao sam, 'sâm ćeš morati poći na ovaj
pohod, i to u tajnosti. Nema teklića, glasnika i službenih izazova
za tebe, Thorine Hrastoštite. Sa sobom najviše možeš povesti
nekolicinu rođaka ili vjernih sljedbenika. Ali bit će ti potrebno
i nešto više, nešto neočekivano.'
'Reci što!' rekao je Thorin.
'Samo malo!' rekao sam mu. 'Smjeraš izaći na kraj sa zmajem;
a on ne samo da je veoma velik, već je sada i star i vrlo lukav. Na
samome početku pustolovine valja ti na umu imati ovo: njegovo
pamćenje i njegovo osjetilo njuha.'
'Razumije se', rekao je Thorin. 'Patuljci su se češće bavili
zmajevima od većine, pa znaj da sad tu ne upućuješ neznalice.'
'Tako valja,' odgovorio sam mu; 'ali nisam stekao dojam da
si u svoje planove uključio to pitanje. Moj plan se valja izvesti
kradomice. Kradomice* Smaug ne leži na skupoj postelji besa-
* Na ovome je mjestu jedna rečenica iz rukopisa A možda nenamjerno izostavljena iz

strojopisa, kad se uzme u obzir Gandalfova potonja opaska o tome da Smaug nikad
nije onjušio nekog hobita: "Kao i uz neodrediv miris, barem za Smauga, neprijatelja
patuljaka."
no, Thorine Hrastoštitu. On sniva o patuljcima! Budi uvjeren

da istražuje svoju dvornicu dan za danom, noć za noći, sve dok
nije siguran da ni najslabijeg daška patuljka nema u blizini, prije
nego što će leći na spavanje: u svoj polusan, ušiju naćuljenih na
zvuk - patuljačkih stopa.'
'Ta tvoja kradomica zvuči teška i beznadna koliko i bilo koji
otvoreni napad', kazao je Balin. 'Nemoguće teška!'
'Da, teška je', odgovorio sam mu. 'Ali nije nemoguće teška, jer
u tom slučaju ne bih ovdje tratio vrijeme. Zato ću vam predložiti
posve sumanuto rješenje za taj problem. Povedite sa sobom ho-
bita! Smaug vjerojatno nikad nije ni čuo za hobite, a u svakom
slučaju nikad ih nije onjušio.'
'Što!' ciknu Glóin. 'Nekog od onih priprostih seljaka dolje iz
Shirea? Kakve bi od njega moglo biti koristi na licu zemaljskom
ili pod njime? Vonjao on kako mu drago, taj se nikad neće usu
diti doći na domet njuha ni najmekšeg zmajića koji se tek ispilio
iz ljuske!'
'Daj, daj!' rekoh, 'to baš nije na mjestu. Ne poznaješ naročito
puk Shirea, Glóine. Čini mi se da ih smatraš prostim, zato što
su velikodušni i ne cjenkaju se; a smatraš ih i plahim, zato što
nikad ne kupuju oružje od tebe. Griješiš. U svakom slučaju, ima
jedan koji mi je zapeo za oko kao tvoj sudrug, Thorine. Pedan
tan je i bistar, no ujedno i promućuran, a nimalo nije nagao. A
mislim da je i hrabar. Veoma hrabar, pretpostavljam, prema
mjeri svoga naroda. Oni su, kako se to kaže, "hrabri u škripcu".
Te ti hobite valja dovesti u težak položaj prije nego što saznaš
čega sve u njima ima.'
'Taj se pokus ne može izvesti', odgovorio je Thorin. 'Koliko
sam ja uočio, oni čine sve što mogu ne bi li izbjegli teške polo
žaje.'
'Posve točno', rekoh. 'To je vrlo razborit narod. Ali ovaj hobit
prilično odskače. Mislim da bi ga se moglo nagovoriti da ode u
neki težak položaj. Vjerujem da u dubini srca za tim zaista i žudi
- za pustolovinom, kako bi on to kazao.'
'Ne na moj račun!' rekao je Thorin, ustao i ljutito se ushodao.
'To nije savjet, to je budalaština! Nikako ne vidim kakvim bi
mi to djelom bilo koji hobit, dobar ili loš, mogao otplatiti i dan
uzdržavanja, čak i kad bi ga se moglo nagovoriti da pođe.'
'Nikako ne vidiš! Vjerojatnije je da nikako nećeš čuti', od
vratio sam mu. 'Hobiti se bez napora kreću tiše nego što bi ijed
nom patuljku na svijetu moglo uspjeti, sve da mu i život ovisi o
tome. Oni, vjerujem, imaju najmekše tabane medu svim smrtnim
POHOD NA EREBOR 373
sojevima. Nemam dojam da si to uspio uočiti, ako ništa drugo,

Thorine Hrastoštitu, dok si klipsao kroz Shire i stvarao buku
(oprostit ćeš) koju su stanovnici mogli čuti na milju daleko. Kad
sam rekao da ti valja ići kradomice, mislio sam na to: na stručnu
kradomicu.'
'Na stručnu kradomicu?' ciknu Balin, shvativši moje riječi
prilično drugačije od moje nakane. 'Misliš na izučenog tragača
za blagom? Može li ih se još naći?'
Oklijevao sam. Ovo je bio nov obrat, pa nisam bio siguran
kako da ga shvatim. 'Rekao bih da se može', napokon sam rekao.
'Za nagradu, oni će otići onamo kamo se ti ne usuđuješ, ili barem
ne možeš poći, i donijeti ti što želiš.'
Thorinove oči zakrijesile su se kad mu se spomen na izgublje
na blaga vratio u misli; ali 'Plaćeni lopov, hoćeš reći', kazao je
prezrivo. 'To bi se moglo uzeti u obzir, ako nagrada nije preveli
ka. Ali kakve veze sve to ima s jednim takvim seljakom? Oni piju
iz glinenih čaša i ne znaju razliku između dragulja i pikule.'
'Da bar ne zboriš uvijek tako bahato o stvarima koje ne znaš',
odbrusio sam mu. 'Ti seljaci žive u Shireu već nekih tisuću četi-
risto godina, a za to su vrijeme štošta naučili. Imali su posla i s
vilenjacima i s patuljcima tisuću godina prije nego što je Smaug
došao u Erebor. Nijedan od njih nije imućan prema mjerama
tvojih praotaca, ali otkrit ćeš da se u njihovim nastambama zna
de zateći i ljepših stvari od onih kojima se ovdje dičiš, Thorine.
Taj hobit koji mi je na umu ima zlatne ukrase, jede srebrnim
priborom i pije vino iz skladna kristala.'
'A! Napokon sam te prokljuvio', rekao je Balin. 'Znači, on je
lopov? Zbog toga nam ga preporučuješ?'
Bojim se da sam nato izgubio strpljenje i oprez. Taj tašti
patuljački stav da nitko izuzev njih ne može ni posjedovati ni
izraditi išta 'vrijedno', pa su stoga sve lijepe stvari u tuđim ru
kama sigurno svojedobno bile stečene, a možda i ukradene od
patuljaka, prevršio je mjeru moje snošljivosti u tom trenutku.
'Lopov?' rekao sam mu i nasmijao se. 'Ma da, stručan lopov,
jasna stvar! Kako bi inače jedan hobit došao do srebrne žlice?
Stavit ću mu oznaku lopova na vrata, pa ćete ih tako pronaći.'
Zatim sam onako ljutit ustao, te rekao s toplinom u glasu koja
me iznenadila: 'Moraš potražiti ta vrata, Thorine Hrastoštitu!
Ozbiljno ti kažem.' I odjednom sam osjetio da doista govorim
bez ikakve dvojbe. Ta moja čudnovata zamisao nije bila šala,
bila je ispravna. Bilo je prijeko potrebno da se provede u djelo.
Patuljci će morati svinuti svoje kočoperne vratove.
'Poslušaj me, narode Durinov!' uzviknuo sam. 'Nagovorite li

tog hobita da vam se pridruži, uspjet ćete. U suprotnom, propast
ćete. Odbijete li uopće pokušati, više ne želim imati ništa s vama.
Od mene nećete više dobiti ni savjeta ni pomoći sve dok Sjenka
na vas ne padne!'
Thorin se okrenuo i zaprepašteno me pogledao, sasvim razum
ljivo. 'Teške riječi!' kazao je. 'U redu, doći ću. Nekakvo te pret-
kazanje vodi, ukoliko nisi naprosto sluđen.'
'Dobro!' rekoh. 'Ali morate doći dobre volje, a ne iz puke
nade da ćete dokazati da sam budala. Morate biti strpljivi i ne
dati se lako odvratiti, ako ni hrabrost ni žudnja za pustolovinom
u njemu ne budu smjesta bjelodani. Zanijekat će ih. Pokušat će
se izvući; ali ne smijete mu to dopustiti.'
'Cjenkanje mu neće pomoći, ako na to misliš', rekao je Tho
rin. 'Ponudit ću mu poštenu nagradu za sve što nam povrati, i
ništa više.'
Nisam na to mislio, ali činilo mi se beskorisnim da to kažem.
Trna još jedna stvar', nastavio sam; 'sve svoje planove i pripreme
morate obaviti unaprijed. Neka sve bude spremno! Nakon što ga
nagovorite, ne smijete mu dati vremena da se predomisli. Morate
poći ravno iz Shirea na istok u svoj pohod.'
'Taj tvoj lopov zvuči kao vrlo neobično stvorenje', rekao je
mlad patuljak po imenu Fili (Thorinov nećak, kako sam poslije
saznao). 'Kako mu je ime, barem ono kojim se služi?'
'Hobiti se služe svojim pravim imenima', rekao sam mu. 'Jedi
no koje ima glasi Bilbo Baggins.'
'Kakvo ime!' rekao je Fili i nasmijao se.
'On ga smatra vrlo uglednim', rekoh. 'A pristaje mu sasvim
dobro; jer on je sredovječan neženja, pa je već pomalo dežme-
kast i odeblji. Trenutačno mu je hrana možda glavni predmet
zanimanja. Drži vrlo izdašnu smočnicu, kažu mi, a možda i više
od jedne. Barem će vas dobro ugostiti.'
'To je dovoljno', reče Thorin. 'Da ti nisam dao riječ, sad više
ne bih otišao. Nimalo nisam raspoložen da prave budalu od
mene. Jer i ja sam ozbiljan. Smrtno ozbiljan, a srce mi je jaro
u grudima.'
Nisam se na ovo uopće obazro. 'Slušaj me, Thorine', rekao
sam mu. 'Travanj je na izmaku i proljeće je stiglo. Sve pripremi
što prije možeš. Imam nekog posla, ali vratit ću se za tjedan dana.
Kad se vratim, ako sve bude kako treba, odjahat ću prije tebe da
pripremim tlo. Zatim ćemo ga sutradan svi zajedno posjetiti.'
POHOD NA EREBOR 375
I s tim sam se riječima oprostio, jer nisam Thorinu htio dati

veću priliku da se predomisli nego što će je imati Bilbo. Ostatak
priče vrlo vam je dobro poznat - s Bilbova motrišta. Da sam ja
pisao taj prikaz, zvučao bi poprilično drugačije. On nije znao sve
što se zbivalo: na primjer, kako sam se pobrinuo da dolazak veli
ke skupine patuljaka u Uzvođe, podalje od glavne ceste i njihove
uobičajene trase, ne dospije prerano do njegovih ušiju.
Tako sam u utorak ujutro, 25. travnja 2941., došao u posjet
Bilbu; a iako sam više-manje znao što da očekujem, moram reći
da mi se pouzdanje poljuljalo. Shvatio sam da će stvari ići mnogo
teže nego što sam mislio. Ali ustrajao sam. Sutradan, u srijedu
26. travnja, doveo sam Thorina i njegove sudrugove u Vrećasti
vijenac; s velikim poteškoćama što se Thorina tiče - pri kraju je
posve zaostao. A Bilbo je, naravno, bio posve smeten i ponašao
se sasvim smiješno. Sve mi je, zapravo, od samog početka pošlo
iznimno loše: a ta nesretna priča o 'stručnom lopovu', koju su si
patuljci čvrsto utuvili u glave, samo je još pogoršala stvari. Na svu
sreću bio sam kazao Thorinu da bismo trebali ostati u Vrećastom
vijencu cijelu noć, budući da će nam trebati vremena da raspravi
mo što i kako. To mi je barem dalo priliku. Da je Thorin otišao
iz Vrećastog vijenca prije nego što sam mogao s njim nasamo
porazgovarati, moj bi plan doživio propast."
Uočljivo je da su neke sastavnice ovog razgovora u kasnijoj inačici

premještene u raspravu između Gandalfa i Thorina u Vrećastom
vijencu.
Od ove točke sadržaj kasnije inačice vrlo blisko slijedi raniju, pa
ga stoga ovdje dalje ne navodim, izuzev jednog odlomka pri kraju.
U ranijoj inačici, nakon što je Gandalf prestao govoriti, Frodo bilježi
da se Gimli nasmijao.
"To i dalje zvuči smiješno," rekao je, "čak i sada kad je sve ispalo
i više nego dobro. Poznavao sam Thorina, naravno; i baš bih htio
da sam bio ondje, ali bio sam na putu u vrijeme kad si nas prvi put
posjetio. A na pohod mi nisu dali da pođem: rekli su mi da sam
premlad, premda sam se u šezdeset drugoj smatrao spremnim
za bilo što. Pa, drago mi je što sam čuo cjelokupnu pripovijest.
Ako je baš cjelokupna. Ne bih zapravo rekao da nam čak i sada
govoriš sve što znaš."
"Naravno da ne govorim", rekao je Gandalf.
A nakon toga je Meriadoc pobliže propitkivao Gandalfa o Thráino-

vu zemljovidu i ključu; a tijekom svog odgovora (najvećim dijelom
zadržanog u kasnijoj inačici, na drugome mjestu u radnji) Gandalf
je rekao:
"Pronašao sam Thráina devet godina nakon što je napustio svoj

narod, a tad se nalazio u jamama Dol Guldura već barem pet
godina. Ne znam kako je uspio tako dugo istrajati, niti kako je
uspio skrivati te stvari tijekom svih svojih muka. Mislim da je
Mračni moćnik od njega tražio isključivo Prsten, pa se nije više
baktao s njime nakon što mu ga je oduzeo, već je samo bacio
slomljenog sužnja u jame da ondje bunca dok ne umre. Malen
previd; ali pokazao se kobnim. Tako to s malim previdima često
biva."
LOV NA PRSTEN 377
Lov na Prsten
(I)
O PUTOVANJU CRNIH JAHAČA
PREMA PRIKAZU ŠTO GA JE GANDALF DAO FRODU
Golum je zarobljen u Mordoru 3017. godine i odveden u Barad-

-dûr, gdje su ga ispitivali i mučili. Kad je od njega saznao sve što je
mogao, Sauron ga je oslobodio i poslao dalje. Nije imao povjerenja
u Goluma, jer je dokučio nešto neukrotivo u njemu, što se ne bi
moglo nadvladati čak ni Sjenkom strave, već samo smaknućem. Ali
Sauron je opazio koliko je duboko Golum kivan na one koji su ga
"opljačkali" i pretpostavio da će ih poći potražiti iz osvete, pa se
ponadao da će pritom njegove uhode odvesti do Prstena.
Goluma je, međutim, nedugo potom zarobio Aragorn i odveo ga
na sjever Mrkodola; a premda su ga slijedili, nisu ga uspjeli izbaviti
prije nego što je dospio u sigurne ruke. Sauron pak nikada nije mario
za "polutane", sve i ako je za njih uopće čuo, pa još nije znao ni
gdje leži njihova zemlja. Od Goluma, čak i na mukama, nije mogao
dobiti nikakav jasan opis, zbog toga što ni sâm Golum doista nije
ništa izvjesno znao, a i zato što je izvrtao sve što je znao. Na kraju
se pokazalo da ga se ukrotiti može samo smrću, kako je Sauron
pretpostavio, zbog njegove polutanske prirode, a i iz jednog razloga
koji Sauron nije u potpunosti shvatio, jer ga je i samog proždirala
žudnja za Prstenom. Tada ga je ispunila mržnja prema Sauronu
još i veća od strave, jer je ugledao u njemu svog istinski najvećeg
neprijatelja i suparnika. Upravo se zbog toga usudio pretvarati da

vjeruje kako polutanska zemlja leži u blizini krajeva koje je nekad
obitavao, pokraj obala Gladdena.
Kad je Sauron pak saznao da su Goluma zarobili vođe njegovih
neprijatelja, obuzele su ga velika hitnja i strahovanje. No sve njegove
ustaljene uhode i poslanici nisu mu mogli donijeti nikakve novosti.
A za to su umnogome bili zaslužni i budnost Dúnedainâ i izdajstvo
Sarumana, čije su sluge postavljale zasjede Sauronovim slugama ili
ih navodile na krivi trag. Sauron je doznao za to, ali ruka mu još
nije bila dovoljno duga da dosegne Sarumana u Isengardu. Stoga
je prikrio da zna za Sarumanovu dvoličnost i nije odao svoj gnjev,
čekajući pravo vrijeme i pripremajući se za veliki rat u kojem je kanio
stjerati sve svoje neprijatelje u zapadno more. Na koncu je odlučio
da mu u ovome slučaju ne može poslužiti nitko drugi do njegovih
najmoćnijih slugu, Prstenovih sablasti, koji nisu imali druge volje
do njegove, bijući posvema podložni pojedinome prstenu koji ih je
zarobio, a koji je držao Sauron.
Tek su malobrojni pak mogli podnijeti čak i jedno od tih groz
nih stvorenja, a (čvrsto je vjerovao Sauron) nitko im se nije mogao
oduprijeti kad su na okupu pod svojim užasnim zapovjednikom,
gospodarom Morgula. No za Sauronove tadašnje potrebe imali su
jednu slabost: tako ih je silna strava pratila (makar i nevidljive i ne-
odjevene) da bi Mudri mogli uskoro opaziti njihov izlazak i pogoditi
koja mu je svrha.
Tako se zbilo da je Sauron pripremio dva udarca - u kojima su
mnogi poslije vidjeli početke Rata za Prsten. Izvedeni su u isti mah.
Thranduilovu su kraljevinu napali orci, s naredbom da ponovno
zarobe Goluma; a gospodar Morgula otvoreno je odaslan u bitku
protiv Gondora. Ti su potezi izvedeni potkraj lipnja 3018. Tako je
Sauron ispitao Denethorovu snagu i pripravnost, otkrivši da su veće
nego što se nadao. Ali to ga nije naročito zabrinulo, jer je u napad
stavio male snage, a prvenstveno je htio da izgleda kako je izlazak
Nazgûla tek dio njegova pristupa ratovanju protiv Gondora.
Stoga je Sauron obustavio napad nakon što je Osgiliath bio zau-
zet, a most srušen, dok je Nazgûlima naredio da otpočnu potragu
za Prstenom. Ali Sauron nije podcijenio snagu i budnost Mudrih,
te je Nazgûlima naložio da djeluju u što većoj tajnosti. U to je pak
LOV NA PRSTEN 379
vrijeme poglavar Prstenovih sablasti boravio u Minas Morgulu sa

šestoricom sudrugova, dok je doglavnik Vođe, Khamûl, Sjenka s
Istoka, stanovao u Dol Gulduru kao Sauronov pobočnik, s još jednim
koji mu je bio glasnik.1
Gospodar Morgula odatle je poveo svoje sudrugove preko An
duina, bez odjeće i bez konja, tako da ih oči nisu mogle vidjeti, a
ipak su stravom prožimali sve žive stvorove pokraj kojih su prolazili.
Krenuli su, možda, prvoga dana srpnja. Išli su polako i krišom, kroz
Anórien, preko Entwadea, pa odatle u Pustaru, a prethodili su im
glasi o mraku i stravi od tko zna čega. Dosegli su zapadnu obalu
Anduina malo sjevernije od Sarn Gebira, kako je bilo uročeno; ondje
su dobili konje i odore što su im u tajnosti skelom prebačene preko
rijeke. To je bilo (smatra se) oko sedamnaestoga srpnja. Zatim su
krenuli na sjever u potrazi za Shireom, polutanskom zemljom.
Oko dvadeset drugog srpnja sastali su se sa svojim sudruzima,
Nazgûlima iz Dol Guldura, na Celebrantskom polju. Ondje su sa-
znali da je Golum uspio izmaći i orcima koji su ga opet zarobili i
vilenjacima koji su se dali u potjeru za njima, te je nestao.2 Khamûl
im je također kazao da se nikakvo boravište polutana nije uspjelo
otkriti u dolinama Anduina, dok šturovska sela pokraj Gladdena
već odavno leže napuštena. Ali kako gospodar Morgula nije dobio
bolji prijedlog, odlučio je svejedno krenuti u potragu na sjever, u
nadi da će tako možda naići na Goluma, a i otkriti Shire. Nije mu
se činilo nevjerojatnim da će se ispostaviti kako on leži nedaleko od
mrske zemlje Lórien, ako čak nije i unutar Galadrielinih ograda. Ali
1 Prema stavci u Izvješću o godinama za 2951. Sauron je poslao tri, a ne dva Nazgûlâ da
ponovno zauzmu Dol Guldur. Ove se dvije izjave mogu pomiriti uz pretpostavku da se
jedna od Prstenovih sablasti iz Dol Guldura kasnije vratila u Minas Morgul, ali smatram
da je vjerojatnije kako je izjava iz sadašnjega teksta dokinuta pri izradi Izvješća o godi
nama; a valja zamijetiti i da se u jednoj odbačenoj inačici ovog odlomka u Dol Gulduru
nalazio samo jedan Nazgûl (koji ne nosi ime Khamûl, već se spominje samo kao "Drugi
vođa (Crni Istočnjak)"), dok je jedan ostao pri Sauronu kao njegov glavni glasnik. - Iz
bilježaka u kojima se potanko opisuje kretanje Crnih jahača u Shireu ispostavlja se da
je Khamûl bio taj koji je došao u Hobbiton i obratio se Čiči Gamgeeju, koji je slijedio
hobite putem za Stock i koji ih je zamalo ulovio na skeli u Buckleburyju (vidi str. 386).
Jahač koji je bio s njim, kojeg je dozvao kricima s grebena iznad Woodhalla i s kojim je
posjetio farmera Maggota, bio je "njegov sudrug iz Dol Guldura". Za Khamûla se kaže
da je bio najspremniji od svih Nazgûla, nakon Crnoga zapovjednika osobno, da opazi
prisutnost Prstena, ali i onaj čija je moć u najvećoj mjeri bivala smetena i smanjena pri
danjemu svjetlu.
2 Dapače, u strahu od Nazgûla čak se usudio sakriti u Moriji. [Piščeva bilješka.]
nije se želio suprotstaviti moći Bijeloga prstena, a zasad ni ulaziti u

Lórien. Stoga su Devetorica prošla između Lóriena i Gorja, jašući
sve dalje na sjever; a strava im je prethodila i za njima se zadržavala;
ali nisu pronašli što su iskali, niti su saznali bilo kakvu vijest koja
bi im koristila.
Naposljetku su se vratili; ali ljeto je sad već bilo na samome iz
maku, dok su gnjev i strah Sauronov bivali sve žešći. U Pustaru su
stigli početkom rujna; ondje su susreli glasnike iz Barad-dûra koji su
im prenijeli prijetnje njihova Vladara, od kojih je čak i Morgulskoga
gospodara prožeo očaj. Jer Sauron je sad već znao i za proročanske
riječi što su ih čuli u Gondoru i za Boromirov odlazak, za Saruma-
nova djela i za Gandalfovo zatočeništvo. Iz svega toga zaključio je
da ni Saruman ni bilo tko od Mudrih još nije u posjedu Prstena, ali
da bi barem Saruman mogao znati gdje bi se on mogao skrivati. Sad
će biti potrebna jedino brzina, dok tajnost valja zanemariti.
Prstenove sablasti stoga su dobile naredbu da pođu ravno u Isen-
gard. Nato su žurno projezdile Rohanom, a strava od njihova pro
laska bila je tolika da su mnogi utekli iz toga kraja i bezglavo otišli
na sjever i zapad, uvjereni da im s Istoka dolazi rat za petama crnih
konja.
Dva dana nakon što je Gandalf napustio Orthanc, gospodar Mor-
gula stao je pred dveri Isengarda. Tada je Saruman, ionako prepun
gnjeva i straha zbog Gandalfova bijega, uvidio u kolikoj se pogibelji
nalazi kad stoji između dviju neprijateljskih strana, a obje znaju da
je izdajnik. Obuzela ga je strahovita strepnja, jer je posve izgubio
nadu da će obmanuti Saurona, ili barem steći njegovu naklonost
pri pobjedi. Sad mu valja ili samome doći do Prstena, ili doživjeti
propast i muke. Ali i dalje je bio oprezan i domišljat, a Isengard je
pripravio baš za takvu nevolju. Krug Isengarda bio je tako jak da ga
čak ni gospodar Morgula i njegovi sudruzi nisu mogli napasti bez
velike vojne sile. Tako su na postavljeni izazov i zahtjev dobili tek
odgovor Sarumanova glasa, koji se nekom vještinom začuo kao da
dolazi iz samih dveri.
"Ne tražite vi nikakvu zemlju", rekao im je glas. "Znam što je to
što ištete, premda mu nećete reći ime. Ja ga nemam, što je njegovim
slugama svakako jasno i bez mojih riječi; jer kad bih ga imao, onda
biste mi se poklonili i mene nazvali Gospodarom. A kad bih znao
LOV NA PRSTEN 381
gdje se taj predmet skriva, ne bih bio ovdje, već bih odavno otišao
prije vas da ga uzmem. Sudim da samo jedan jedini raspolaže tim
saznanjem: Mithrandir, neprijatelj Sauronov. A kako su prošla tek
dva dana od njegova odlaska iz Isengarda, poišćite ga u blizini."
U Sarumanovu je glasu još počivala tolika moć da čak ni gospodar
Nazgûla nije posumnjao u to što su čuli, makar bilo netočno ili ne
sasvim točno; već je smjesta odjahao od dveri i nadao se u lov na
Gandalfa po Rohanu. Tako se zbilo da su sutradan uvečer Crni
jahači naišli na Grimu Gujoslova dok se žurio da Sarumanu donese
glas o tome kako je Gandalf pristigao u Edoras i upozorio kralja
Théodena na izdajničke nakane Isengarda. Toga je sata Gujoslov
gotovo umro od strave; ali kako je već bio oguglao na izdajništvo,
bio je spreman kazati im sve što zna i pod manjom prijetnjom.
"Uistinu, uistinu, nedvojbeno, mogu vam kazati, Gospodaru",
rekao je. "Načuo sam što su razgovarali u Isengardu. Polutanska
zemlja: odande je Gandalf došao, a onamo se i želi vratiti. Sada
ište samo konja.
Poštedite me! Govorim što brže mogu. Na zapad, sve onamo do
Rohanskih vrata, a zatim na sjever i malo na zapad, sve dok vam
sljedeća velika rijeka ne prepriječi put; Sivotok joj je ime. Odande
će vas s prijelaza u Tharbadu stara cesta odvesti do njezinih granica.
'Shire', tako je oni zovu.
Uistinu, nedvojbeno, Saruman zna za nju. Stizala su mu dobra
iz te zemlje na kraju puta. Poštedite me, Gospodaru! Doista, ništa
neću bilo kome živom kazati o našem susretu."
Gospodar Nazgûla poštedio je život Gujoslovu, ne zato što se
sažalio, već zato što je procijenio da ga je snašla tolika strava da se
nikad neće usuditi ni da pisne o njihovu susretu (što se pokazalo
točnim), a uvidio je i da je to stvorenje zlo i da će po svoj prilici još
veoma naškoditi Sarumanu, poživi li. Tako ga je ostavio da nauznak
leži na zemlji i odjahao, ne potrudivši se opet svratiti u Isengard.
Sauronova osveta mogla je pričekati.
Zatim je razdijelio svoju družinu u četiri para, koja su jahala
odvojeno, dok je sâm odjezdio na čelu s najbržim parom. Tako su iz
Rohana otišli na zapad, pretražili pustoš Enedwaitha i stigli napokon
u Tharbad. Odanle su projahali Minhiriathom, a iako još nisu bili
na okupu, pred njima se proširio šapat pun strave, te su se divlja
stvorenja posakrivala, a osamljeni su im ljudi utekli s puta. Ali na

cesti su zarobili neke bjegunce, a Zapovjednik se oduševio kad se
pokazalo da su dvojica Sarumanovi uhode i sluge. Jedan od njih
mnogo je služio pri trgovanju između Isengarda i Shirea, a premda
osobno nikad nije bio dalje od Južne četvrti, imao je zemljovide što
mu ih je priredio Saruman, u kojima se jasno prikazivao i opisivao
Shire. Njih su Nazgûli uzeli, a njega zatim odaslali u Bree da nastavi
uhoditi; ali upozorili su ga da je sad u službi Mordora, pa će stradati
na mukama ako se ikad pokuša vratiti u Isengard.
Noć je blijedila dvadeset trećega dana rujna kad su se opet sa
stali i došli do gaza Sarn i najjužnijih granica Shirea. Zatekli su ga
pod stražom, jer su im put prepriječili graničari. Ali ovaj je zadatak
nadmašivao moć Dúnedainâ; a možda bi se takvim pokazao čak
i za njihova zapovjednika Aragorna, da je bio s njima. Ali on se
nalazio daleko na sjeveru, na Istočnoj cesti, pri Breeju; a čak su i
Dúnedaine izdala srca. Neki su utekli na sjever, u nadi da će ponijeti
vijest Aragornu, ali Jahači su se dali u potjeru za njima i sasijekli
ih, odnosno otjerali u divljinu. Neki su se još usuđivali braniti gaz,
pa su ga zadržali za dana, ali noću ih je gospodar Morgula pomeo,
pa su Crni jahači ušli u Shire; a prije no što su pijevci zakukurikali
u sitnim satima dvadeset trećega dana rujna, neki su već jahali na
sjever kroz tu zemlju, upravo dok je Gandalf na Shadowfaxu jezdio
Rohanom daleko iza njih.
(II)
D R U G E INAČICE OVE PRIČE
Odlučio sam dati navedenu inačicu kao najdoradeniju pripovijest;

ali postoji još mnogo zapisa vezanih uz ta zbivanja, koji dopu
njuju ili mijenjaju priču u bitnim pojedinostima. Ovi su rukopisi
zbrkani i nisu u jasnom međuodnosu, premda nema sumnje da
svi potječu iz istoga razdoblja, tako da je dovoljno navesti po
stojanje dviju drugih primarnih pripovijesti osim ove objavljene
(iz praktičnih razloga ovdje je zovem "A"). Druga se inačica
("B") uvelike poklapa s A u pripovjednoj strukturi, ali treća
("C"), u obliku skice sadržaja što počinje na kasnijem mjestu u
radnji, unosi neke bitne razlike, a sklon sam vjerovati da je ona
najkasnije napisana. Pritom postoji i nešto grade ("D") koja se
konkretnije bavi Golumovim udjelom u tim zbivanjima, uz još
brojne zabilješke vezane uz ovaj dio povijesti.
LOV NA PRSTEN 383
Tekst D navodi da je ono što je Golum otkrio Sauronu o Prs

tenu i mjestu na kojem je on bio pronađen dostajalo da Saurona
upozori kako se doista radi o Jednom, ali i da je o njegovu sa
dašnjem položaju on mogao otkriti samo to da ga je u Maglenom
gorju ukralo stvorenje po imenu Baggins, te da je taj Baggins
došao iz zemlje po imenu Shire. Sauronova su se strahovanja
znatno ublažila kad je iz Golumovih riječi razabrao da je Baggins
zacijelo bilo stvorenje istog soja.
Golum nije mogao poznavati pojam "hobit", mjesnu riječ koja se

nije općenito rabila u vestronu. Vjerojatno se nije služio ni riječju
"polutan", s obzirom na to da je bio jedan od njih, a hobitima to
ime nije bilo drago. Čini se da su zbog toga Crni jahači djelovali na
temelju samo dva podatka: Shire i Baggins.
Iz svih je prikaza jasno da je Golum barem znao u kojem smjeru
Shire leži; ali premda se iz njega bez sumnje mučenjem mo
glo izvući više, Sauron očito nije ni slutio da Baggins potječe iz
područja vrlo udaljenog od Maglenog gorja, a niti da Golum
znade gdje bi ono moglo biti, pa je pretpostavio da će ga pronaći
u dolinama Anduina, u istom kraju u kojem je nekada i sâm
Golum živio.
Ovo je bio vrlo malen i prirodan previd - ali možda i najodsudnija

pogreška koju je Sauron učinio u cijeloj stvari. Da nje nije bilo, Crni
jahači doprli bi do Shirea tjednima prije.
Tekst B kazuje više o Aragornovu putovanju sa zarobljenim

Golumom na sjever prema Thranduilovoj kraljevini, te pobliže
razmatra Sauronove dvojbe oko slanja Prstenovih sablasti u po
tragu za Prstenom.
[Nakon što je pušten iz Mordora] Golum se brzo izgubio u Mrtvim

baruštinama, gdje ga Sauronovi poslanici nisu mogli ili nisu htjeli
pratiti. Ostali uhode nisu Sauronu mogli donijeti nikakvu vijest.
(Vjerojatno je on u Eriadoru tada raspolagao tek malom moći i
neznatnim brojem uhoda; a i one koje je slao, Sarumanovi su sluge
često kočili ili navodili na krivi trag.) Naposljetku je stoga odlučio
odaslati Prstenove sablasti. Nije bio sklon tome sve dok točno ne saz
na gdje se Prsten nalazi, iz nekoliko razloga. Oni su mu bili svakako
najmoćniji sluge, a i najprikladniji za takav zadatak, s obzirom na to
da su u potpunosti bili robovi svojih Devet prstenova, koje je sada
on sâm držao; nisu imali baš nikakvu moć postupanja protiv njegove
volje, tako da bi bilo tko od njih, čak i zapovjednik Kralj-vještac,
donio Prsten Jedan svome Vladaru kad bi ga se dokopao. Ali imali
su i loših strana, sve dok ne otpočne otvoreni rat (za što Sauron nije
još bio spreman). Svi su izuzev Kralja-vješca po danu znali zalutati
kad bi bili sami; i svi su se, opet izuzev Kralja-vješca, plašili vode, te
bi se tek u najvećoj nuždi odvažili ući u nju ili prijeći riječne tokove,
osim po suhom, preko mosta.3 Nadalje, glavno im je oružje bila
strava. Bila je zapravo jača dok su bili bez odore i nevidljivi; a jačala
je i kad su bili na okupu. Zbog toga su bilo koji povjeren zadatak
teško mogli izvesti u tajnosti, dok im je prijelaz Anduina i inih rijeka
predstavljao prepreku. Iz tih je razloga Sauron dugo oklijevao, jer
nije htio da mu glavni neprijatelji doznaju kako je odaslao sluge na
neki zadatak. Valja pretpostaviti da Sauron isprva nije znao da bilo
tko izuzev Goluma i "lopova Bagginsa" uopće zna za Prsten. Sve
dok Gandalf nije došao i ispitao ga,4 Golum nije znao da Gandalf
ima ikakve veze s Bilbom; nije čak znao ni da Gandalf postoji.
Ali situacija se stubokom promijenila kad je Sauron saznao da
su njegovi neprijatelji zarobili Goluma. Naravno, nije moguće s
izvjesnošću znati kada je i kako vijest stigla do njega. Vjerojatno
dugo poslije tog događaja. Aragorn je kazao da je Goluma uhvatio
u sumrak 1. veljače. U nadi da ga neće opaziti nijedan Sauronov
uhoda, sproveo je Goluma sjevernim krajem Emyn Muila i prešao
Anduin tik iznad Sarn Gebira. Ondje je na sprudovima istočne obale
često znalo biti naplavljena drva, pa je privezao Goluma za trupac,
preplivao s njime rijeku i nastavio putovanje na sjever najzapadnijim
stazama što ih je mogao naći, kroz rubove Fangorna, odatle preko
Limlighta, pa preko Nimrodela i Srebrotoka duž rubova Lóriena,5
i produžio, zaobišao Moriju i Dimrill-dolac, te prešao Gladden, sve
dok se nije približio Stancu-kamenu. Ondje je, uz pomoć Beorninga,
još jedanput prešao Anduin i zašao u Šumu. Cijeli taj put nije bio
3 Na Bruinenskom su se gazu samo Kralj-vještac i još dvojica, s mamcem Prstena ravno

pred sobom, usudili ući u rijeku; ostale su u nju stjerali Glorfindel i Aragorn. [Piščeva
bilješka.]
4 Gandalf je, prema onome što je ispripovijedao Elrondovu vijeću, ispitao Goluma dok
je ovaj bio u zatočeništvu Thranduilovih vilenjaka.
5 Gandalf je kazao Elrondovu vijeću da je, nakon odlaska iz Minas Tiritha, primio "po
ruke iz Lóriena da je Aragorn prošao već tim putem i da je pronašao stvorenje zvano
Golum".
LOV NA PRSTEN 385
mnogo kraći od devetsto milja, a Aragorn ga je napornim hodom

prešao za pedeset dana, dospjevši do Thranduila dvadeset prvog
ožujka.6
Stoga je najvjerojatnije da su sluge Dol Guldura prvu vijest o
Golumu dobile tek nakon što je Aragorn ušao u Šumu; jer iako je
moć Dol Guldura navodno sezala samo do Staroga šumskog puta,
pod krošnjama je imao brojne uhode. Vijest očito još neko vrijeme
nije stigla do zapovjednika Nazgûla u Dol Gulduru, a on je vjero-
jatno obavijestio Barad-dûr tek nakon što je pokušao saznati više
o tome gdje se Golum nalazi. Stoga je bez sumnje travanj već bio
na izmaku kad je Sauron dočuo da je Golum opet viđen, po svemu
sudeći kao zarobljenik u rukama nekog čovjeka. To nije moralo biti
značajno. Ni Sauron ni bilo koji njegov sluga još nisu znali tko je i
što je Aragorn. Ali bjelodano je kako je nakon nekog vremena (jer
je Thranduilovu zemlju zbog ovoga stavio pod pomnu prismotru),
možda mjesec dana iza toga, Sauron čuo nelagodnu vijest da su
Mudri doznali za Goluma, te da je Gandalf došao u Thranduilovu
kraljevinu.
Saurona su tad zacijelo proželi bijes i zebnja. Odlučio je odaslati
Prstenove sablasti što prije može, jer je sad brzina postala važnija od
tajnosti. U nadi da će uzbuniti neprijatelje i poremetiti im rasuđi
vanje strahom od rata (koji još neko vrijeme nije kanio pokrenuti),
napao je Thranduila i Gondor otprilike u isto vrijeme.7 Imao je i dva
dodatna cilja: zarobiti ili ubiti Goluma, ili ga bar oteti neprijatelji
ma iz ruku, te zauzeti most u Osgiliathu, kako bi ga Nazgûli mogli
prijeći, a da se u isti mah iskuša snaga Gondora.
Zbilo se tako da je Golum pobjegao. Ali most je uspješno pri
jeđen. Za to su im trebale vjerojatno mnogo manje snage nego što
se u Gondoru mislilo. U uzbuni na početku napada, kad je Kralju-
-vješcu bilo dano da se nakratko ukaže u punoj stravi,8 Nazgûli su
pod okriljem noći prešli most i raštrkali se prema sjeveru. Ne treba
6 Gandalf je stigao dva dana poslije, a otišao u rano jutro 29. ožujka. Nakon Stanca-
kamena imao je konja, ali valjalo mu je prijeći Visoki prijevoj u Gorju. U Rivendellu je
dobio svježeg konja i najvećom brzinom stigao u Hobbiton u smiraj 12. travnja, nakon
putovanja od gotovo osamsto milja. [Piščeva bilješka.]
7 I ovdje i u Izvješću o godinama navodi se da se napad na Osgiliath zbio 20. lipnja.
8 Ova je izjava bez sumnje vezana uz Boromirov opis bitke za Osgiliath izrečen pred
Elrondovim vijećem: "Ondje je posrijedi bila sila s kojom prije nismo imali posla. Neki
su rekli da se ona može vidjeti kao velik crni konjanik, tamna sjena na mjesečini."
omalovažavati srčanost Gondoraca, jer je Sauron doista otkrio da je

puno veća nego što se nadao, ali jasno je da su Boromir i Faramir
uspjeli odbiti neprijatelja i srušiti most samo zato što je glavna svrha
napada tada već bila ispunjena.
Moj otac nigdje nije objasnio strah Prstenovih sablasti od vode.

U upravo navedenom prikazu baš u tome leži glavni Sauronov
poriv za napad na Osgiliath, a iznova se javlja i u podrobnim
bilješkama o kretanjima Crnih jahača u Shireu: tako se za onog
Jahača (točnije Khamûla iz Dol Guldura, vidi bilješku 1) koji
je viđen na suprotnoj strani skele u Buckleburyju netom nakon
što su hobiti njome prešli rijeku (Prstenova družina I 5), kaže
da je "dobro znao da je Prsten prešao rijeku; ali rijeka je pred
stavljala prepreku njegovu osjetu za kretanje Prstena", te da taj
Nazgûl nije htio dotaknuti "vilenjačke" vode Baranduina. Ali
nije objašnjeno kako su prešli druge rijeke na svom putu, poput
Sivotoka, gdje je postojao samo "opasan gaz stvoren ruševinama
mosta" (str. 302). Moj otac je, dapače, pribilježio kako je ovakva
zamisao teško održiva.
Prikaz uzaludnog putovanja Nazgûla uzduž dolinâ Anduina
uvelike je isti u inačici B kao i u cjelovito navedenome tekstu A,
samo s tom razlikom da u prikazu B šturovske naseobine nisu
tad još bile posve napuštene: a Nazgûli su sasjekli ili rastjerali
preostale Šturove koji su ondje živjeli.9 U svim se tekstovima
precizni datumi blago razlikuju, kako međusobno, tako i od onih
navedenih u Izvješću o godinama; te su razlike ovdje zanema
rene.
U prikazu D nalazi se prikaz Golumovih doživljaja nakon
što je pobjegao orcima iz Dol Guldura, a prije ulaska Družine
na Zapadne dveri Morije. Stanje teksta je loše, pa su bile nužne
manje uredničke dorade.
Čini se očitim da je Golum pred potjerom i vilenjaka i orkâ prešao

Anduin, vjerojatno plivanjem, te tako izmaknuo Sauronovu pro
gonu; ali vilenjaci su ga još lovili, a kako se još nije usuđivao proći
blizu Lóriena (tek ga je mamac samoga Prstena nagnao da se na to
9 U jednom pismu iz 1959. godine moj otac navodi: "Između 2463. [kad je Štur Déagol
pronašao Prsten Jedan, prema Izvješću o godinama] i početka Gandalfovih posebnih
istraga vezanih uz Prsten (gotovo 500 godina poslije toga), čini se da su oni [Šturovi]
doista potpuno izumrli (jasno, s izuzetkom Sméagola); ili su pak utekli od sjenke Dol
Guldura."
LOV NA PRSTEN 387
kasnije odvaži), sakrio se u Moriji.10 To se vjerojatno zbilo ujesen

te godine; nakon toga gubi mu se svaki trag.
Jasno, ne može se sa sigurnošću znati što se zatim s Golumom
zbilo. Bio je naročito dobro prilagođen preživljavanju u takvoj nepri
lici, premda po cijeni teškoga jada; ali prijetila mu je velika pogibelj
da ga ne otkriju Sauronovi sluge koji su vrebali po Moriji," naročito
zato što je i do najnužnije hrane mogao doći tek pribjegavanjem
opasnim krađama. Nema sumnje da se kanio poslužiti Morijom tek
kao tajnim prolazom na zapadnu stranu, jer mu je cilj bio da sâm
pronađe "Shire" što brže može; ali izgubio se, pa mu je vrlo dugo
trebalo da se opet snađe. Stoga se čini vjerojatnim da su Devetorica
pješaka naišla netom nakon što je pronašao put do Zapadnih dveri.
Ništa nije znao, naravno, o načinu na koji se vrata ponašaju. Njemu
su zacijelo djelovala golemo i nepomično; a iako nisu imala ni brave
ni zasuna, te su se otvarala guranjem prema van, to nije otkrio. U
svakom slučaju, sad je bio vrlo daleko od svakog izvora hrane, jer su
se orci uglavnom nalazili na istočnome kraju Morije, pa je onemoćao
i izgubio nadu; čak i da je znao sve o vratima, svejedno više nije bio
u stanju rastvoriti ih.12 Stoga je za Goluma bila iznimno velika sreća
što su se Devetorica pješaka pojavila baš tada.
Priča o tome kako su Crni jahači došli u Isengard u rujnu 3018. i

nakon toga zarobili Grimu Gujoslova, koju prenose A i B, veoma
je izmijenjena u inačici C, gdje radnja započinje tek s njihovim
povratkom na jug preko Limlighta. U tekstovima A i B Nazgûli
su došli u Isengard dva dana nakon Gandalfova bijega iz Ort-
hanca; Saruman im je kazao da Gandalfa više nema i porekao
da o Shireu išta zna,13 ali ga je izdao Gríma kad su ga sutradan
10 Prema piščevoj opasci navedenoj gore u bilješci 2. Golum je utekao u Moriju iz straha od
Nazgûlâ; usporedi također navod sa str. 379 da je jedan od ciljeva zbog kojih je gospodar
Morgula odjahao na sjever dalje od Gladdena bila nada da će pronaći Goluma.
11 Oni, zapravo, nisu bili veoma brojni, kako se čini; ali bilo ih je dovoljno da spriječe
ulazak svim uljezima, ako ne bi bili bolje naoružani i pripremljeni od Balinove družbe,
niti naročito brojni. [Piščeva bilješka.]
12 Patuljci tvrde da je najčešće bilo potrebno da ih gurnu dvojica; samo ih je veoma snažan
patuljak mogao svojeručno rastvoriti. Prije napuštanja Morije s unutrašnje strane Za
padnih dveri bili su postavljeni vratari, od kojih je uvijek bio prisutan barem jedan. Na
taj način nijedna sama osoba (a time ni bilo koji uljez, odnosno bjegunac) nije mogla
nedozvoljeno izaći. [Piščeva bilješka.]
13 U tekstu A Saruman je porekao da zna gdje se Prsten skriva; u tekstu B je "porekao da
išta zna o zemlji koju traže". Ali to vjerojatno nije više od drugačijeg odabira riječi.
zarobili dok je hitao u Isengard s viješću o Gandalfovu dolasku

u Edoras. U tekstu C, s druge strane, Crni jahači došli su na
dveri Isengarda dok je Gandalf još bio zatočen na kuli. U ovome
je prikazu Saruman, u strahu i očaju, shvatio sav užas služenja
Mordoru, pa se odjednom odlučio pokoriti Gandalfu i usrdno
ga zamoliti za oprost i pomoć. Otežući na dverima, priznao je da
unutra drži Gandalfa i rekao da ide pokušati da nekako otkrije
što ovaj zna; ako od toga ne bude ploda, predat će im Gandalfa.
Zatim je Saruman pohitao na vrh Orthanca - i otkrio da Gan
dalfa više nema. Daleko na jugu, naspram zalazećeg mjeseca,
vidio je velikog Orla kako leti prema Edorasu.
Sad se Sarumanov slučaj pogoršao. Ako je Gandalf pobje
gao, još postoji stvarna mogućnost da Sauron ne dobije Prsten
i da bude poražen. Saruman je u srcu uvidio veliku moć i čud
nu "sreću" što prate Gandalfa. Ali sad je ostao sâm suočen s
Devetoricom. Raspoloženje mu se promijenilo, a oholost mu
opet nabujala od bijesa zbog Gandalfova bijega iz neosvojivog
Isengarda i od zavidne srdžbe. Vratio se do dveri i slagao im,
rekavši da je natjerao Gandalfa da kaže sve što zna. Nije priznao
da se radi o onome što sâm znade, jer nije znao do koje mjere
mu Sauron poznaje um i srce.14
"Osobno ću izvijestiti gospodara Barad-dûra o tome", uzno-
sito je rekao, "s kojim razgovaram na daljinu o velikim pitanji-
ma koja nas se tiču. Ali za obavljanje povjerenog vam zadatka
jedino vam valja znati gdje leži 'Shire'. Mithrandir kaže da je to
nekih šest stotina milja sjeverozapadno odavde, na granicama
primorske vilenjačke zemlje." Saruman je sa zadovoljstvom vidio
da to čak ni Kralju-vješcu nije po volji. "Morate prijeći Isen na
gazovima, zaobići rub Gorja i doći do Tharbada na Sivotoku.
Požurite, a ja ću vašem Vladaru dojaviti da ste tako postupili."
Ovaj je domišljat govor načas uvjerio čak i Kralja-vješca da je
Saruman vjeran saveznik koji uživa veliko Sauronovo povjerenje.
Jahači su smjesta otišli od dveri i odjezdili k Isenskim gazovima.
Iza njih, Saruman je odaslao vukove i orke u jalovu potjeru za
Gandalfom; ali pritom je imao i druge ciljeve, da ostavi dojam
svoje moći na Nazgûle, a možda i da ih spriječi da se zadrže u
blizini, dok je onako bijesan htio nekako naškoditi Rohanu i
14 Na ranijem mjestu u ovoj inačici kazano je da je Sauron u to vrijeme, putem palantírâ.

napokon počeo zastrašivati Sarumana, a svakako mu je mogao čitati misli čak i kad ih je
ovaj zadržavao za sebe. Tako je Sauron doznao da Saruman ima određene pretpostavke
o mjestu na kojem se nalazi Prsten; a Saruman mu je čak otkrio i da u zarobljeništvu
drži Gandalfa, koji najviše zna.
LOV NA PRSTEN 389
povećati strah od sebe što ga je njegov jatak Gujoslov potpirivao

u Théodenovu srcu. Nije bilo tome dugo da je Gujoslov posjetio
Isengard, pa je sad bio na povratku u Edoras; medu goničima
bilo je i onih koji su mu nosili poruke.
Riješivši se Jahača, Saruman se povukao u Orthanc, gdje je
zasjeo u duboke i strahotne misli. Čini se da je odlučio i dalje
otezati, još u nadi da će sâm doći do Prstena. Smatrao je da
je Jahačima naudio, a ne pomogao, kad ih je usmjerio prema
Shireu, jer je znao za graničarsku stražu, a uz to je vjerovao
(saznavši za proročanske riječi iz sna i Boromirovo poslanje) da
je Prsten otišao odande i sad već putuje u Rivendell. Smjesta je
okupio i u Eriador odaslao sve uhode, ptice izvidnice i jatake do
kojih je mogao doći.
U ovoj inačici stoga ne postoji dio u kojem Grímu uhvate
Prstenove sablasti, a on izda Sarumana; jer, naravno, u ovakvoj
radnji nema dovoljno vremena da Gandalf stigne do Edorasa i
pokuša upozoriti kralja Théodena, te da Gríma krene u Isen
gard javiti to Sarumanu, prije nego što Crni jahači već odu iz
Rohana. 15 Otkriće da im je Saruman lagao ovdje dolazi od onog
čovjeka kojeg zarobe i otkriju da nosi zemljovide Shirea (str.
382): a o tom se čovjeku i o Sarumanovim poslovima sa Shireom
ovdje navodi više.
Kad su Crni jahači prešli glavninu Enedwaitha i napokon se
približili Tharbadu, snašla ih je za njihov pojam iznimna sreća,
16
premda je po Sarumana bila porazna, a za Froda smrtno po
gibeljna.
Saruman se već odavno zanimao za Shire - jer je to činio
i Gandalf, prema kojem je bio sumnjičav; a i zato što se (opet
potajice oponašajući Gandalfa) navikao na "polutanski list",
pa mu je trebala opskrba, ali je iz oholosti (jer se jednom iz-
rugao Gandalfovu uživanju lista) to držao u što većoj tajnosti.
U posljednje je vrijeme pritom imao i drugih poriva. Volio je
širiti svoju moć, naročito na Gandalfovo područje, a otkrio je
da mu novac koji daje za kupnju "lista" pruža utjecaj i kvari
poneke hobite, naročito Bracegirdleove, vlasnike mnogobrojnih
15 Stavka za 18. rujna 3018. u Izvješću o godinama navodi: "Rano izjutra Gandalf se spašava
bijegom iz Orthanca. Crni jahači prelaze preko gazova na Isenu." Ma koliko šturo stavka
bila sročena, bez ijedne naznake da su Jahači posjetili Isengard, čini se da je zasnovana
na priči navedenoj u inačici C.
16 Ni u jednom od ovih tekstova uopće se ne spominje što se dogodilo između Saurona i
Sarumana nakon što je potonji razobličen.
usjeva, a time i Sackville-Bagginsove.17 Ali također je s vremenom

stekao uvjerenje da je Shire na neki način za Gandalfa povezan
s Prstenom. Čemu ta snažna straža pred njime? Zbog toga je
počeo prikupljati podrobne podatke o Shireu, glavnim osobama
i porodicama u njemu, o tamošnjim cestama i drugim stvarima.
Pritom su mu poslužili hobiti iz samoga Shirea, zaposleni kod
Bracegirdleovih i Sackville-Bagginsovih, ali njegovi su jataci bili
ljudi podrijetlom iz Dunlanda. Kad je Gandalf odbio s njime
sklopiti pogodbu, Saruman je udvostručio napore. Graničari su
bili sumnjičavi, ali ne toliko da bi spriječili Sarumanove sluge
da uđu - jer Gandalf ih nikako nije mogao upozoriti, a u vri
jeme njegova odlaska u Isengard Saruman se i dalje smatrao
saveznikom.
Prije nekog vremena jedan od Sarumanovih slugu od najvećeg
povjerenja (pa ipak vucibatina od čovjeka, odmetnik istjeran iz
Dunlanda, gdje su mnogi govorili da ima orkovske krvi) vratio se
s granica Shirea, gdje je ugovarao kupnju "lista" i drugih potrep
ština. Saruman je polako spremao ratne zalihe u Isengardu. Taj
se čovjek sad vraćao da nastavi poslovanje i da dogovori prijevoz
mnogih dobara prije isteka jeseni. 18 Imao je i naredbe da uđe
u Shire ako je ikako moguće i sazna jesu li odatle u posljednje
vrijeme otišle neke poznate osobe. Bio je dobro opskrbljen ze
mljovidima, popisima imena i bilješkama vezanim uz Shire.
Nekolicina Crnih jahača pretekla je ovog Dunlanđanina ne
tom prije nego što su dospjeli do prijelaza u Tharbadu. Obuzet
krajnjom stravom, izveden je pred Kralja-vješca, koji ga je ispitao.
Spasio je život izdavši Sarumana. Kralj-vještac tako je saznao da
Saruman cijelo vrijeme dobro zna gdje se Shire nalazi, kao i da
o njemu znade štošta što je mogao i trebao kazati Sauronovim
slugama, da je bio iskren saveznik. Kralj-vještac dobio je i mnoge
podatke, uključujući i poneke o jedinome imenu koje ga je za
nimalo: Baggins. Iz tog je razloga Hobbiton izdvojen kao jedno
od mjesta za neodgodiv posjet i raspitivanje.
Kralj-vještac sada je jasnije razumijevao stvar. Znao je pone
što o toj zemlji iz onih davnih dana kad je ratovao s Dúnedainima,
naročito o Tyrn Gorthadu u Cardolanu, današnjem Grobnom
17 Lobelia Bracegirdle udala se za Otha Sackville-Bagginsa: sin im je bio Lotho, koji se

dočepao vlasti nad Shireom u vrijeme Rata za Prsten, kada su ga zvali "Poglavar". Seljak
Pamuković spomenuo je u razgovoru s Frodom Lothov vlasnički udio u usjevima lista
u Južnoj četvrti (Povratak kralja VI 8).
18 Uobičajeni način bio je preko prijelaza u Tharbadu do Dunlanda (umjesto ravno do
Isengarda), odakle su dobra bila u večoj tajnosti slana Sarumanu. [Piščeva bilješka.]
LOV NA PRSTEN 391
humlju, kamo je osobno poslao zle duhove. 19 Imajući u vidu

da njegov Vladar sumnja na nekakvo kretanje između Shirea i
Rivendella, uvidio je i da će Bree (za koji je znao gdje se nalazi)
biti važna točka, barem pri stjecanju obavijesti.20 Bacio je stoga
Sjenku straha na tog Dunlandanina i poslao ga u Bree kao jataka.
On je bio onaj škiljavi južnjak u gostionici.21
Inačica B zamjećuje da Crni zapovjednik nije znao je li Prsten

još u Shireu; to je tek trebao saznati. Shire je bio prevelik za na
silan napad kakav je izveo nad Šturovima; valjalo mu je djelovati
što više krišom a što manje strahom, no ujedno i stražariti nad
istočnim granicama te zemlje. Stoga je neke Jahače odaslao u
Shire s naredbom da se raštrkaju i prijeđu ga; a među njima je
Khamûl imao zadatak da pronađe Hobbiton (vidi bilješku 1), gdje
je prema Sarumanovim spisima živio "Baggins". Ali Crni je za
povjednik svoje sjedište uspostavio u Andrathu, gdje je Zelenput
prolazio tjesnacem između Grobnog humlja i Južnog humlja;22
odande je poslao još neke da paze na istočne granice i ophode
ih, dok je sâm posjetio Grobno humlje. U zapisima o kretanju
Crnih jahača iz tog vremena kazuje se da je Crni zapovjednik
ostao ondje nekoliko dana, što je razbudilo grobišne duhove,
a svi stvorovi zlih duša, neprijatelji vilenjaka i ljudi, budno su i
zloćudno motrili po Staroj šumi i Grobnome humlju.
(III)
G L E D E GANDALFA, SARUMANA I SHIREA
Drugi skup spisa iz istoga razdoblja sastoji se od velikog broja

nedovršenih prikaza Sarumanovih ranijih doticaja sa Shireom,
19 Usporedi Gospodar prstenova, Dodatak A (I, iii, Sjeverno Kraljevstvo i Dúnedaini): "U
to su vrijeme [tijekom Velike kuge što je pogodila Gondor 1636.] izumrli Dúnedaini u
Cardolanu, a zlodusi iz Angmara i Rhudaura prodrli su u napušteno grobno humlje i
nastanili se ondje."
20 Imajući u vidu da je Crni zapovjednik toliko toga znao, pomalo je čudno da je imao
tako malo pojma o položaju Shirea, polutanske zemlje; prema Izvješću o godinama,
hobitske naseobine u Breeju postojale su već početkom četrnaestog stoljeća Trećega
doba, kad je Kralj-vještac došao na sjever u Angmar.
21 Vidi Prstenovu družinu I 9. Kad je Strider s hobitima otišao iz Breeja (isto, I 11) Frodo
je nakratko uočio tog Dunlandanina ("lice nezdrave boje i lukavih, kosih očiju") u
kući Billa Papratovine na izlazu iz Breeja, pomislivši: "Reklo bi se da je više nego upola
goblin.'
22 Usporedi s Gandalfovim riječima na Elrondovu vijeću: "Njihov je zapovjednik potajno
ostao negdje južno od Breeja."
napose u pogledu "polutanskoga lista", spomenutog u vezi sa

"škiljavim južnjakom" (vidi str. 389-391). Tekst koji slijedi naj-
dorađenija je od mnogih inačica, premda je kraća od nekih.
Saruman je uskoro počeo zavidjeti Gandalfu, a to se suparništvo

napokon izrodilo u mržnju, to dublju zato što ju je prikrivao i to
ogorčeniju zato što je Saruman u srcu znao da Sivi putnik posjeduje
veću snagu i veći utjecaj na žitelje Međuzemlja, premda je skrivao
svoju moć i nije mu bilo stalo ni do strahopoštovanja ni do oboža
vanja. Saruman ga nije poštovao, već ga se postupno počeo plašiti,
jer nikad nije bio siguran u kojoj mjeri mu Gandalf čita najdublje
misli, a njegove su ga šutnje mučile više od njegovih riječi. Zbog toga
se pred drugima odnosio prema Gandalfu s manje poštovanja od
ostalih među Mudrima, uvijek spreman da mu proturječi ili omalo-
važi njegove savjete; istodobno je potajice pamtio i dugo razmišljao
o svemu što bi on kazao, budno motreći, koliko je već mogao, sva
njegova kretanja.
Na taj je način Saruman počeo razmišljati o polutanima i Shireu,
pitanjima koja bi inače smatrao nedostojnima svoje pozornosti. Ispr
va nije ni pomišljao da zanimanje njegova suparnika za taj narod ima
ikakve veze s velikim brigama Vijeća, a ponajmanje s Prstenovima
moći. Jer ispočetka doista nije ni imalo, već je potjecalo samo iz
Gandalfove ljubavi prema Malom narodu, osim ako duboko u srcu
nije slutio nešto nedostupno svjesnim mislima. Mnogo je godina
otvoreno posjećivao Shire i svima koji su ga htjeli slušati pričao o
njegovim stanovnicima; a Saruman se samo smješkao, kao da sluša
besciljna naklapanja nekog potucala, ali svejedno ih je pamtio.
Uvidjevši da Gandalf smatra Shire vrijednim posjeta, Saruman
ga je i sâm posjetio, ali prerušen i u potpunoj tajnosti, sve dok nije
istražio i upamtio sve tamošnje putove i krajeve, i stekao uvjerenje
da je naučio sve što se o tom kraju može saznati. A čak i kad je
smatrao da mu više nije ni mudro ni isplativo odlaziti onamo, njegovi
su uhode i sluge još išli u Shire ili mu držali granice na oku. Jer i dalje
je bio sumnjičav. Sâm je već bio dotle potonuo da je vjerovao kako
i svi ostali u Vijeću imaju duboke i dalekosežne nakane da uvećaju
vlastitu moć, pa se sve što čine mora na neki način na to odnositi.
Stoga je, kad je mnogo kasnije doznao nešto o tome da je polutan
pronašao Golumov prsten, jedino mogao vjerovati da je Gandalf
cijelo vrijeme za to znao; to ga je najviše ozlojedilo, budući da je
LOV NA PRSTEN 393
sve što se tiče Prstenova smatrao područjem vlastite stručnosti. Bijes

mu nije bio nimalo manji zbog toga što je Gandalfovo nepovjerenje
prema njemu bilo zasluženo i pravično.
No, zapravo, Sarumanovo uhođenje i velika tajnost isprva nisu
imali nikakvu zlu nakanu, već su bili tek osobenjački čin proistekao iz
oholosti. Sitnice naizgled nevrijedne izvještavanja još su se na koncu
mogle pokazati itekako presudnima. Eto, istini za volju, kad je vidio
da Gandalf voli biljku što je naziva "travom za lulu" (izjavivši da
bi zbog nje, ako ni zbog čega drugog, valjalo odati počast Malome
narodu), Saruman se gradio kao da joj se ruga, ali nasamo ju je
iskušao i uskoro se na nju naviknuo; baš iz tog razloga Shire mu
je ostao važan. No strepio je da se to ne otkrije i da mu se vlastita
poruga ne obije o glavu, da ga ne ismijavaju jer oponaša Gandalfa,
i još k tome preziru zato što to čini krišom. U tome je, dakle, bio
razlog iz kojega je sve svoje poslove sa Shireom obavljao u velikoj
tajnosti, još od samog početka, prije nego što se nad taj kraj nadvila
bilo kakva sjenka sumnje, pa je bio slabo čuvan i u nj su mogli ući
svi koji su htjeli. Iz istog je razloga Saruman prestao osobno odlaziti
onamo; jer saznao je da nije posve uspio izmaknuti pogledima oštro-
okih polutana, dok su ga neki, opazivši lik koji izgleda kao starac
odjeven u sivo ili riđe, te se krade šumom ili prolazi kroz sumrak,
zamijenili za Gandalfa.
Nakon toga Saruman više nije odlazio u Shire, u strahu da se
takve priče ne prošire i možda čak dopru do Gandalfovih ušiju. Ali
Gandalf je saznao za te posjete, i pogodio koji im je cilj, i nasmi
jao se, smatrajući to najmanje opasnom od svih Sarumanovih tajni;
ali drugima ništa nije rekao, jer nikada nije imao želju bilo koga
osramotiti. Svejedno, nije mu bilo krivo kad su Sarumanovi posjeti
prestali, jer je već sumnjao u njega, premda sâm još nije mogao
predvidjeti da će doći vrijeme kad će se Sarumanovo poznavanje
Shirea pokazati pogibeljnim i iznimno korisnim za Neprijatelja, zbog
čega mu je pobjeda došla upravo na dohvat ruke.
U drugoj se inačici opisuje prilika u kojoj se Saruman otvoreno

izrugao Gandalfu zbog korištenja "trave za lulu":
Sad, Saruman je u kasnijim vremenima izbjegavao Gandalfa jer mu

ovaj nije bio drag, a i plašio ga se, tako da su se rijetko susretali,
izuzev na sastancima Bijeloga vijeća. O "polutanskom listu" prvj

se put prozborilo na velikome Vijeću održanom 2851. godine, kada
se cijela stvar učinila pomalo smiješnom, iako su je poslije pamtili
u drugačijem svjetlu. Vijeće se sastalo u Rivendellu, a Gandalf je
sjedio po strani i šutio, ali i neumorno pušio (što nikad prije nije
činio u takvoj prigodi), dok je Saruman govorio protiv njega i uvje
ravao ostale da suprotno Gandalfovu savjetu još nije vrijeme da se
uznemiruje Dol Guldur. Čini se da su i šutnja i pušenje Sarumanu
izrazito išli na živce, pa je prije razilaska Vijeća kazao Gandalfu:
"Kad se raspravlja o teškim pitanjima, Mithrandire, malo me čudi
da ti je do zabave s tim tvojim igračkama od vatre i dima, dok drugi
drže usrdne govore."
Ali Gandalf se nasmijao i odvratio mu: "Ne bi te čudilo, da se i
sâm služiš ovom biljkom. Možda bi otkrio da ti ispuhani dim čisti
misli od unutarnjih sjena. U svakom slučaju, daje ti strpljenje da bez
ljutnje slušaš gdje se griješi. Ali to nije nikakva moja igračka. Radi
se o vještini Maloga naroda koji živi daleko na zapadu: veselog i
vrijednog puka, premda za njega možda i nema naročita mjesta u
tvojim visokim vladarskim brigama."
Sarumana taj odgovor nije baš odobrovoljio (jer mrzio je ismi
javanje, ma koliko prijateljsko), pa mu je ledenim glasom kazao:
"Sprdaš se, gospodaru Mithrandire, kako ti je i navada. Znam ja
sasvim dobro da si postao znatiželjan istraživač malenoga: trava,
zvjeradi i djetinjastih plemena. Svoje vrijeme provodi kako ti je
volja, ako nemaš nikakva vrednija posla; prijatelje nalazi gdje ti je
već drago. Ali meni su ovi dani pretamni za lutalačke priče, a nemam
ni vremena za seljačke prostote."
Gandalf se nije ponovno nasmijao; nije dao odgovora Sarumanu,
već ga je prodorno pogledao, potegao dim iz lule i ispuhnuo velik
kolut, za kojim je uslijedilo mnogo manjih kolutova. Zatim je po
digao ruku, kao da ih hoće dohvatiti, a oni su iščezli. Nakon toga
je ustao i otišao od Sarumana bez i jedne riječi više; ali Saruman je
neko vrijeme ostao šutke stajati, a lice mu je bilo mračno od dvojbe
i nezadovoljstva.
Ova se priča pojavljuje u pet-šest različitih rukopisa, a u jednom

se kazuje da je Saruman bio sumnjičav,
LOV N A P R S T E N 395
i dvojio je li pravilno protumačio nakanu Gandalfove geste s dimnim

kolutovima (prije svega, je li ona otkrivala ikakvu sponu između
polutanâ i velikog pitanja Prstenova moći, ma koliko oni mogli dje
lovati nespojivi); a i dvojio je bi li se netko tako velik mogao baviti
narodom poput polutanskoga isključivo zbog njih samih.
U drugom se (prekriženom) izričito navodi Gandalfova namjera:
Čudno se tako slučilo da je Gandalf, razljućen Sarumanovom drs

košću, na taj način odlučio pokazati mu da sumnja kako u njegove
vladarske odluke i u izučavanje povijesti Prstenova počmje prodirati
želja da ih se domogne; a i upozoriti ga da će mu izmaknuti. Jer ne
može se sumnjati da Gandalf tada još nije ni pomišljao da polutani
(a kamoli njihovo pušenje) imaju ikakve veze s Prstenovima.23 Da
je imao ikakvu sličnu pomisao, onda svakako ne bi tada učinio ta
kvo što. No kasnije, kad su se polutani doista uključili u to najveće
pitanje, Saruman je mogao vjerovati jedino da je Gandalf to tad
već znao ili predviđao, te da je to saznanje prešutio njemu i Vijeću
- iz upravo onakve namjere kakvu bi Saruman imao: da ih stekne
i da njega pretekne.
U Izvješću o godinama stavka za 2851. odnosi se na sastanak

Bijeloga vijeća te godine, kad je Gandalf zahtijevao da napadnu
Dol Guldur, ali je Saruman odbio njegov zahtjev; a u bilješci uz
tu stavku piše: "Tek se poslije razjasnilo da je Saruman upravo
tada zaželio da se sâm domogne Jedinog Prstena, nadajući se
da će se Prsten sam otkriti težeći za svojim gospodarom, ako se
Sauron ostavi neko vrijeme na miru." Upravo navedena priča
pokazuje da je Gandalf osobno sumnjao u Sarumana u vrijeme
Vijeća 2851. godine; iako je moj otac kasnije primijetio da se iz
Gandalfove priče na Elrondovu vijeću o njegovu susretu s Rada-
gastom čini da nije ozbiljno sumnjao da je Saruman izdajnik (a ni
da želi Prsten za sebe) sve dok nije bio zarobljen u Orthancu.
23 Kako pokazuje završna rečenica ovog navoda, značenje je sljedeće: "Gandalf tad još nije
pomišljao da bi polutani u budućnosti mogli imati ikakve veze s Prstenovima." Sastanak
Bijeloga vijeća iz 2851. održan je devedeset godina prije nego što je Bilbo pronašao
Prsten.
Bitke na Isenskim gazovima
Glavnu prepreku lakome Sarumanovu osvajanju Rohana predstav

ljali su Théodred i Eomer. snažni muškarci, odani Kralju, koji im je
bio veoma privržen, kao jedinome sinu i sinu po sestri; oni su pak
davali sve od sebe da umanje utjecaj što ga je nad njim stekao Gríma
kad je Kralja počelo izdavati zdravlje. To se zbilo početkom 3014.
godine, kad je Théodenu bilo šezdeset šest godina; njegova je bolje
tica stoga mogla imati prirodan uzrok, premda su Rohirrimi obično
živjeli skoro osamdeset godina, pa i više. Ali posve je moguće da
su njezin nastanak ili napredovanje pospješili podmukli otrovi koje
mu je davao Gríma. U svakom slučaju, Théodenov osjećaj slabosti
i ovisnosti o Grimi najvećim je dijelom proistjecao iz lukavštine i
dovitljivosti skrivenih u riječima tog zlog savjetnika. On je postupao
u nakani da glavne suparnike ocrni pred Théodenom, te da ih se,
ako je ikako moguće, riješi. Pokazalo se nemogućim međusobno
ih zavaditi: Théodena je prije njegove "bolesti" sav njegov rod i
narod veoma volio, dok se odanost Théodreda i Éomera prema
njemu nije pokolebala čak ni kad je naizgled ishlapio. Éomer uz to
nije bio častohlepan čovjek, dok su mu ljubav i poštovanje prema
Théodredu (trinaest godina starijem) bili manji jedino od ljubavi
prema poočimu.1 Gríma ih je stoga pokušao u Théodenovim oči-
1 Éomer je bio sin Théodenove sestre Théodwyn i Éomunda iz Istočnoga prigorja, glavno
ga zapovjednika Marke. Éomunda su orci sasjekli 3002. godine, a Théodwyn je uskoro
potom preminula; njihova djeca Éomer i Éowyn zatim su odvedena da žive u kući kralja
Théodena, zajedno s Théodredom, Kraljevim jedinim potomkom. (Gospodar prsienova,
Dodatak A (11).)
BITKE NA ISENSK1M GAZOVIMA 397
ma dovesti u sukob, prikazujući Éomera kao čovjeka koji navijek

želi povećavati svoje ovlasti i djelovati bez dogovora s Kraljem ili
njegovim Nasljednikom. U tome je imao određenog uspjeha, što
je urodilo plodom kada je Sarumanu napokon uspjelo prouzročiti
Théodredovu smrt.
U Rohanu je, nakon što se saznalo kako su doista tekle bitke na
Gazovima, postalo bjelodano da je Saruman izdao posebne nared
be da se Théodred po svaku cijenu sasiječe. U prvoj su se bici svi
njegovi najokrutniji ratnici bacili u bezglave nasrtaje na Théodreda
i njegovu gardu, zanemarivši ostala zbivanja u boju, koji je inače
mogao završiti daleko pogubnijim porazom po Rohirrime. Kad je
Théodred naposljetku pao, Sarumanov je zapovjednik (bez sumnje
na temelju dobivene naredbe) očito zasad bio zadovoljan, dok je
Saruman počinio grešku, i to presudnu, kako se ispostavilo, kad nije
u boj uveo nove snage i smjesta krenuo u sveobuhvatno zauzimanje
Zapadnog prigorja;2 ipak, srčanost Grimbolda i Elfhelma dala je
obol ovoj odgodi. Da je prodor u Zapadno prigorje započeo pet
dana ranije, nema mnogo sumnje da pojačanja iz Edorasa nikad ne
bi stigla ni blizu Heimovoj klisuri, već bi bila opkoljena i nadvladana
u otvorenoj ravnici; a možda bi već i sâm Edoras bio napadnut i
3
zauzet prije Gandalfova dolaska.
Kazano je da je srčanost Grimbolda i Elfhelma dala obol Saru-
manovoj odgodi, koja se pokazala pogubnom po njega. Navedeni
prikaz možda ne ističe njihovu važnost u dovoljnoj mjeri.
Rijeka Isen hitro se obrušavala s izvora ponad Isengarda, ali u
ravnici Vrata usporavala je sve dok ne bi zavinula prema zapadu;
2 Ente ovaj tekst ne uzima u obzir, kao što ih u obzir nije uzimao ni itko osim Gandalfa.
Ali izuzev u slučaju da je Gandalf mogao prouzročiti ustanak Entá nekoliko dana ranije
(što očito nije bilo moguće, imajući u vidu slijed zbivanja), to ne bi spasilo Rohan. Enti
su mogli razoriti Isengard, čak i zarobiti Sarumana (ukoliko nakon pobjede ne bi osobno
pošao za svojom vojskom). Enti i Huorni, uz pomoć onih Jahača iz Istočne Marke koji
još nisu bili u boju, mogli su uništiti Sarumanove snage u Rohanu, ali Marka bi bila
razorena i lišena vode. Sve i da je Crvena strijela i uspjela pronaći nekoga ovlaštenog
da je primi, poziv iz Gondora ne bi dobio odgovora - ili bi u najboljem slučaju nekoliko
postrojbi iscrpljenih boraca doprlo do Minas Tiritha, prekasno da učine bilo što, osim
da stradaju s njime. [Piščeva bilješka.] - Za Crvenu strijelu vidi Povratak kralja V 3, gdje
ju je Théodenu donio teklić iz Gondora kao znamenje potrebe Minas Tiritha.
3 Prva bitka na Isenskim gazovima, u kojoj je poginuo Théodred, vodila se 25. veljače:
Gandalf je stigao u Edoras sedam dana poslije nje, 2. ožujka. (Gospodar prstenova,
Dodatak B, godina 3019.) Vidi bilješku 7.
zatim je tekla krajem što se vrlo blago spuštao do nizinskih obala

najdaljega Gondora i Enedwaitha, gdje je postajala duboka i brza.
Tik iznad te zapadne okuke ležali su Isenski gazovi. Ondje je rijeka
bila široka i plitka i u dva rukavca zaobilazila velik otok, tekući preko
stjenovita pruda prekrivena kamenjem i šljunkom naplavljenim sa
sjevera. Samo je na ovome mjestu bilo moguće da velike snage, na
pose teško naoružane ili jahačke, prijeđu rijeku južno od Isengarda.
Saruman je tako bio u prednosti: mogao je poslati svoju vojsku niz
obje obale Isena i napasti Gazove s dviju strana, budu li branjeni. Sva
njegova vojska zapadno od Isena mogla se, prema potrebi, povući u
Isengard. S druge strane, Théodred je mogao poslati vojsku preko
Gazova, bilo u dovoljnom broju da se suprotstavi Sarumanovim
snagama, bilo da održi zapadni mostobran; ali bude li nadvladana,
neće se imati kuda povući osim preko Gazova, dok joj je neprijatelj
za petama i možda je još čeka na istočnoj obali. Južnije i zapadnije
duž Isena nije se imala kuda vratiti kući,4 ako ne bi bila opskrbljena
za dugo putovanje zapadnim Gondorom.
Sarumanov napad nije bio nepredviđen, ali došao je prije nego
što se očekivalo. Izvidnici su upozorili Théodreda na postrojavanje
vojske pred Dverima Isengarda, uglavnom (naizgled) na zapadnoj
obali Isena. On je stoga na prilaze Gazovima, i istočne i zapadne,
postavio snažne pješake podignute iz Zapadnog prigorja. Ostavio je
tri postrojbe Jahača, zajedno s konjušarima i pričuvnim grlima, na
istočnoj obali, te osobno prešao na suprotnu obalu s glavninom svoje
konjice: s osam postrojbi i odredom streličara, smjerajući poraziti
Sarumanovu vojsku prije nego što bude posve spremna.
Ali Saruman tad još nije otkrio ni svoje nakane ni punu snagu
svoje vojske. Već je bila u pokretu kad je Théodred pošao. Dvade-
4 Zemlja iza Vrata, između Isena i Adorna, formalno je pripadala kraljevini Rohan: ah
premda ju je Folcwine ponovno zauzeo, istjeravši Dunlandane koji su je bili zauzeli,
preostali su stanovnici najvećim dijelom bili miješane krvi i ne baš odani Edorasu: još
se pamtilo da je kralj Helm ubio njihova gospodara Frecu. Dapače, u to su vrijeme bili
skloniji stati na Sarumanovu stranu, te su se mnogi njihovi ratnici pridružili Sarumanovoj
vojsci. U svakom slučaju, sa zapada nitko osim odvažnih plivača nije mogao ući u njihovu
zemlju. [Piščeva bilješka.] - Područje između Isena i Adorna proglašeno je dijelom
Eorlove kraljevine pri iznošenju Zavjeta Ciriona i Eorla: vidi str. 351.
Helm Batošak, kralj Marke, 2754. godine vlastitom je šakom ubio svog drskog
podanika Frecu, gospodara krajeva s obje strane Adorna; vidi Gospodar prstenova.
Dodatak A (II).
BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA 399
setak milja sjeverno od Gazova naišao je na njezinu prethodnicu i

raspršio je, nanijevši joj gubitke. Ali kad je odjahao dalje, u napad
na glavninu snaga, otpor je postao žilaviji. Neprijatelj se zapravo
nalazio na položaju pripremljenom baš za taj slučaj, iza rovova punih
kopljanika, tako da je Théodred u vodećem éoredu bio primoran
stati i bio gotovo opkoljen, jer su nove snage žurno pristizale iz
Isengarda i sada ga bočno obilazile sa zapadne strane.
Izvukao se s nadolaskom postrojbi koje su pristigle za njime; ali
obeshrabrio ga je pogled na istok. To je jutro bilo tmurno i ma
glovito, ali izmaglicu je sad blagi zapadnjak otpuhivao kroz Vrata,
tako da je u daljini istočno od rijeke sad razabrao da još vojske hita
prema Gazovima, premda se nije dalo ocijeniti u kolikom broju.
Smjesta je naredio povlačenje. Dobro izvježbani za takav manevar,
Jahači su ga izveli u dobrom poretku i uz malo daljnjih gubitaka;
ali neprijatelj nije bio otjeran, a ni odbačen na veću daljinu, jer se
povlačenje često moralo odgađati kad je začelje pod Grimboldovim
zapovjedništvom bilo dužno okrenuti se u obrani i odagnati naju
pornije progonitelje.
Kad je Théodred dospio do Gazova, dan je bio na izmaku. Posta
vio je Grimbolda za zapovjednika obrambene posade na zapadnoj
obali, osnažene s pedeset Jahača koji su sjahali s hatova. Ostatak
Jahača i sve konje smjesta je poslao preko rijeke, izuzev svoje postroj
be: s njome je pješački zaposjeo otok, ne bi li pokrivao Grimboldovo
povlačenje ukoliko ovaj bude odbačen. Tek što su to izveli, snašla ih
je propast. Sarumanova istočna vojska stuštila se neočekivano brzo;
bila je mnogo manja od zapadne vojske, ali opasnija. U prethodnici
joj se nalazilo nešto dunlanđanskih konjanika, uz velik čopor orkov-
skih jahača vukova, zastrašujućih za konje.'1 Za njima su naišla dva
bataljuna groznih Uruka, teško naoružanih ali izvježbanih za veoma
brzo prelaženje znatnih razdaljina. Konjanici i jahači vukova obrušili
su se na konjušare i konje u oboru, te ih pobili ili rastjerali. Posada
na istočnoj obali, iznenađena neočekivanim napadom mase Uruka,
bila je pometena, dok su Jahači koji su upravo prešli sa zapada upali
5 Bili su hitri i vješto zaobilazili gusto zbijene postrojbe ljudi, te su uglavnom služili za
uništavanje izdvojenih skupina ili za lov na bjegunce; ali prema potrebi su mogli bez
obzirno i svirepo prodrijeti kroz svaki procjep u konjaničkim postrojbama, parajući
konjima drobine. [Piščeva bilješka.]
u samo središte meteža; premda su pružili očajnički otpor, bili su

odbačeni od Gazova duž toka Isena, s Urucima za petama.
Čim je neprijatelj zauzeo istočni kraj Gazova, ondje se pojavila
postrojba ljudi, odnosno orkovskih ljudi (očito odaslanih u tu svrhu),
okrutnih, oklopljenih verižnjačama i oboružanih sjekirama. Pohitali
su prema otoku i nasrnuli na njega s obje strane. Istodobno su na
zapadnoj obali Grimbolda napale Sarumanove snage s tog boka Ise
na. Kad je pogledao na istok, obeshrabren bukom borbe i odurnim
pobjedničkim pokličima orkâ, vidio je gdje sjekiraši tjeraju Theo
dredovo ljudstvo od obala otoka prema niskoj uzvisini na njegovu
središtu i čuo Théodredov gromki glas kako viče: Kmeni, Eorlinzi!
Grimbold je smjesta okupio nekolicinu najbližih vojnika i potrčao
natrag prema otoku. Tako su silovito nasrnuli na začelje napadača
da se Grimbold, čovjek velike snage i krupna rasta, uspio probiti
kroz njih i s još dvojicom doprijeti do Théodreda, opkoljenog na
uzvisini. Prekasno. Baš kad je stao uz njega, Théodred je poginuo
od sjekire velikog čovjeka-orka. Grimbold ga je sasjekao i stao nad
Théodredovo tijelo, uvjeren da je ovaj mrtav; a ondje bi i sâm uskoro
poginuo, da nije stigao Elfhelm.
Elfhelm je prije toga žurno jahao konjičkom cestom iz Edorasa,
vodeći četiri postrojbe u odgovor na Théodredov poziv; očekivao je
bitku, ali tek za koji dan. Ali pokraj križanja konjičke ceste s putem
što je silazio iz Prodolja6 konjanici s isturenog desnog boka izvijestili
su ga da su u daljini na poljima vidjeli dva jahača vukova. Osjetivši
da nešto nije u redu, nije skrenuo s puta prema Helmovoj klisuri da
ondje prenoći, kako je namjeravao, već je odjahao što je brže mogao
na Gazove. Konjička je cesta nakon križanja s Prodolskom zavijala
na sjeverozapad, ali opet je oštro skretala na zapad kad je došla u
ravninu Gazova, kojima je prilazila ravnim potezom dugim otprilike
dvije milje. Elfhelm tako nije ni čuo ni vidio ništa od borbe između
posade u povlačenju i Urukâ južno od Gazova. Sunce je bilo već
zašlo i mračilo se kad se primaknuo zadnjem zavoju ceste, gdje je
6 Izvorno "The Deeping": naziv je tako napisan i bjelodano ispravan, budući da se kasnije
ponovno javlja. Moj otac je drugdje zamijetio da "Deeping-coomb" ( kao i "Deeping-
stream") treba pisati ovako, a ne kao "Deeping Coomb", "budući da Deeping nije gla
golski, već odnosni oblik: coomb, odnosno dubodolina što pripada klisuri, Deep (Helm s
Deep), prema kojoj vodi". (Bilješke o nazivlju za ispomoć prevoditeljima, objavljene u
knjizi A Tolkien Compass, 1975.. urednik Jared Lobdell, stranica 181.)
naišao na konje bez jahača u divljem bijegu i nekolicinu bjegunaca

koji su mu ispričali kakvo ih je stradavanje snašlo. Premda su mu
ljudi i konji sad već bili umorni, pojahao je što je brže mogao ravnim
potezom, a kad mu je istočna obala došla na vidik, naredio je svojim
postrojbama da krenu u napad.
Sad je na Isengarđanima bio red da se iznenade. Začuli su tu
tanj kopita i ugledali gdje poput crnih sjena sa sve mračnijeg isto
ka nailazi (naizgled) velika vojska s Elfhelmom na čelu, uz kojeg
vijori bijeli stijeg kao putokaz onima koji ga slijede. Malo tko nije
ustuknuo. Većina ih je utekla na sjever, a za njima su se u potjeru
nadale dvije Elfhelmove postrojbe. Ostalima je naložio da sjašu
kako bi čuvali istočnu obalu, dok je s vojnicima iz vlastite postrojbe
smjesta pohitao na otok. Sjekiraši su se sad našli između preostalih
branitelja i Elfhelmove navale, dok su Rohirrimi i dalje držali obje
obale. Nastavili su se boriti, ali na koncu su do posljednjega izginuli.
Sâm je Elfhelm, međutim, skočio prema uzvisini; ondje je zatekao
Grimbolda u borbi protiv dva krupna sjekiraša za Théodredovo
tijelo. Jednoga je Elfhelm smjesta sasjekao, a drugi je pao pred
Grimboldom.
Kad su se zatim prignuli da podignu tijelo, otkrili su da Théo-
dred još diše; ali poživio je tek toliko da izgovori posljednje riječi:
Dajte mi da ležim ovdje - da čuvam Gazove dok ne stigne Éomer!
Pala je noć. Oglasio se rezak rog, a zatim je sve utihnulo. Napad je
na zapadnoj obali prestao, a neprijatelj je ondje iščezao u mraku.
Rohirrimi su zadržali Isenske gazove; ali doživjeli su teške gubitke,
dobrim dijelom i u konjima; Kraljev sin bio je mrtav, nisu imali vođe
i nisu znali što ih sve još može snaći.
Kad je siva zora svanula nakon hladne i neprospavane noći, Is
engarđanima nije bilo ni traga, izuzev mnogih leševa koje su ostavili
na bojištu. U daljini su zavijali vuci, čekajući da se živi ljudi udalje.
Mnogi vojnici koje je raštrkao iznenadni nasrtaj Isengarđana počeli
su se vraćati, neki još na konjima, a neki s grlima koja su uspjeli
opet uloviti. Kasnije tog jutra vratila se većina Théodredovih Jahača
koje je na jug duž rijeke otjerao bataljun crnih Urukâ, iscrpljenih
od borbe ali u dobrom poretku. Priča im je zvučala slično. Postavili
su odstupnicu na jednom niskom brijegu i pripremili se za obranu.
Premda su za sobom odvukli dio osvajačke sile Isengarda, povlačenje
na jug bez namirnica na koncu bi se pokazalo beznadnim. Uruci su se

oduprli svim pokušajima prodora na istok, te su ih sad tjerali prema
danas neprijateljskim krajevima dunlanđanske "zapadne krajine".
Ali, iako je noć bila već posve pala, dok su se Jahači pripremali za
otpor njihovu napadu oglasio se rog; uskoro potom otkrili su da je
neprijatelj otišao. Nisu imali dovoljno konja za bilo kakvu potjeru,
pa čak ni za izviđanje, koliko bi se ono uopće moglo izvesti noću.
Nakon nekog vremena počeli su oprezno opet napredovati na sjever,
ali nisu naišli na bilo kakav otpor. Smatrali su da su se Uruci vratili
kako bi pojačali snage kojima su zauzeli Gazove, očekujući stoga
da će ondje opet zapodjenuti bitku, tako da ih je veoma začudilo
kad su otkrili da ih još drže Rohirrimi. Tek su kasnije otkrili kamo
su to Uruci otišli.
Tako se okončala Prva bitka za Isenske gazove. O Drugoj bici nikad

nije sročen tako jasan prikaz, budući da su neposredno za njom
uslijedili mnogo veći događaji. Erkenbrand iz Zapadnog prigorja
preuzeo je zapovjedništvo nad Zapadnom Markom kad je sutradan u
Rogradu primio vijest o Théodredovu padu. Poslao je jahače-tekliče
u Edoras da to objave i prenesu Théodenu posljednje riječi njegova
sina, pridodavši im osobnu molbu da se Éomer smjesta pošalje sa
svom pomoći koja se može odvojiti.7 "Neka se Edoras obrani ovdje
na zapadu", kazao je, "da se ne čeka sve dok i sam ne bude opko
ljen." Ali odsječne riječi ovoga savjeta išle su na ruku Griminim
nastojanjima da odugovlači. Tek nakon što ga je porazio Gandalf,
poduzet je prvi korak. Pojačanja s Éomerom i samim kraljem pošla
su poslijepodne 2. ožujka, ali te je noći vođena i izgubljena Druga
bitka za Gazove, nakon koje je započelo osvajanje Rohana.
Sâm Erkenbrand nije smjesta otišao na bojno polje. Svuda je
vladala zbrka. Nije znao koliku vojsku može u žurbi okupiti; a nije
još mogao ni procijeniti kolike su gubitke zapravo podnijele Théo-
dredove postrojbe. Ispravno je prosudio da osvajanje tek što nije
počelo, ali i da se Saruman neće usuditi otići dalje na istok u napad
7 Poruke su stigle do Edorasa tek otprilike u podne 27. veljače. Gandalf je onamo stigao
rano izjutra 2. ožujka (veljača je imala trideset dana!): stoga, kako je Gríma rekao,
nije još bilo prošlo ni pet punih dana otkako je vijest od Théodredovoj smrti doprla do
Kralja. [Piščeva bilješka.] - Ovo se odnosi na Dvije kule III 6.
na Edoras dokle god tvrđava Rograd i dalje stoji, pod uvjetom da

u njoj ima vojske i dovoljno zaliha. Tri su mu dana otišla na takve
poslove i okupljanje svih dostupnih ljudi iz Zapadnog prigorja. Bojno
je zapovjedništvo predao Grimboldu, dok onamo ne stigne sâm; ali
nije preuzeo ovlast nad Elfhelmom i njegovim Jahačima, koji su
pripadali Edoraskom zboru. Ta dva zapovjednika, međutim, bili
su prijatelji, obojica odani i mudri ljudi, te među njima nije bilo
nesloge; snage su postavljali sporazumno u slučajevima kad su im
se mišljenja razlikovala. Elfhelm je držao da Gazovi više nisu bitni,
već da prije predstavljaju stupicu gdje će se zarobiti vojnici koji bi
drugdje bili od veće koristi, s obzirom na to da Saruman očito može
poslati snage niz obje strane Isena, već prema potrebi; a trenutačno
mu je bez sumnje najpotrebnije zauzeti Zapadnu pokrajinu i opkoliti
Rograd, prije nego što prva korisna pomoć stigne iz Edorasa. Zbog
toga će se njegova vojska, ili barem njezin najveći dio, spustiti niz
istočnu obalu Isena; jer premda će se tim smjerom, preko težega tla
gdje nema staza, sporije kretati, neće morati osvojiti prijelaz preko
Gazova. Elfhelm je stoga savjetovao da Gazove valja napustiti; svi
raspoloživi pješaci trebali bi se okupiti na istočnoj obali i postaviti
na položaj gdje će biti u stanju zadržati približavanje neprijatelja,
na dugi niz uzvisina polegnut u smjeru zapad-istok nekoliko milja
sjeverno od Gazova; ali konjicu treba povući na istok do točke oda
kle bi se, kad neprijatelji u nailasku zapodjenu boj s braniteljima,
mogao s najvećim uspjehom izvesti juriš na njihov bok, da ih se stjera
u rijeku. "Neka Isen bude stupica za njih, a ne za nas!"
Grimbold, s druge strane, nije bio spreman napustiti Gazove. Ovo
je dijelom potjecalo iz navada Zapadnog prigorja, gdje su odgojeni i
on i Erkenbrand; ali nije bilo posve bezrazložno. "Ne znamo", rekao
je, "kakvom silom i dalje raspolaže Saruman. Ali ako doista kani
poharati Zapadno prigorje, stjerati njegove branitelje u Helmovu
klisuru i ondje ih zarobiti, onda je zacijelo vrlo velika. Malo je vje
rojatno da će je cijelu odjednom staviti u boj. Čim pogodi ili dozna
kako smo rasporedili svoju obranu, zacijelo će najvećom brzinom
odaslati veliku ratnu silu cestom iz Isengarda, prijeći nebranjene
Gazove i prići nam s leda, budemo li svi okupljeni na sjeveru."
Na kraju je Grimbold postavio najveći dio svojih pješaka na za
padnu stranu Gazova; ondje su bili dobro zaštićeni u zemljanim utvr
dama za obranu prilaza. S drugim dijelom svoje vojske i preostatkom
Théodredove konjice ostao je na istočnoj obali. Otok je ostavio

prazan.8 Elfhelm je, s druge strane, povukao svoje Jahače i zauzeo
položaj na onoj crti gdje je htio da stoji glavnina obrane; nakana mu
je bila opaziti što prije može svaki napad koji bi stigao istočno od
rijeke i raspršiti ga prije no što se uspije domoći Gazova.
Sve je pošlo po zlu, kao što bi se najvjerojatnije u svakom slučaju
zbilo: Sarumanova je snaga bila prevelika. Napad je započeo danju;
prije podneva 2. ožujka jake su se snage njegovih najboljih boraca
iz Isengarda spustile Cestom i napale utvrde zapadno od Gazova.
Ta je sila zapravo bila tek malen dio njegove ukupne vojske, ne
veća nego što je smatrao da će dostajati za uklanjanje oslabljene
obrane. Ali posada na Gazovima, premda brojčano itekako slabija,
tvrdoglavo se odupirala. Naposljetku, međutim, kad su obje utvrde
bile u jeku borbe, jedan se odred Uruka uspio probiti između njih i
krenuti u prelazak Gazova. Uzdajući se da će Elfhelm suzbiti napad
s istočne strane, Grimbold je sa svim preostalim vojnicima prešao
rijeku i odbacio ih - nakratko. Ali neprijateljski je zapovjednik tada
u bitku uveo bataljun koji je dotad stajao po strani, čime je razbio
crte obrane. Grimbold se bio primoran povući preko Isena. Tad
je sunce već bilo gotovo na zalasku. Pretrpio je znatne gubitke, ali
mnogo je veće nanio neprijateljima (uglavnom orcima), a i dalje je
snažno držao istočnu stranu. Neprijatelj nije pokušao prijeći Gazove
i poći u borbu uz strme obale ne bi li ga odbacio: ne još.
Elfhelm se nije bio u stanju uključiti u ovu borbu. U sumrak je
povukao svoje postrojbe i vratio se do Grimboldova tabora, posta-
vivši vojnike u skupinama na određenoj udaljenosti od njega kako
bi tvorili prepreku napadu sa sjevera i istoka. S juga nisu očekivali
nikakvo zlo, već su se nadali pojačanju. Nakon povlačenja preko
Gazova, smjesta su poslani jahači-tekliči Erkenbrandu i u Edoras.
da kažu što ih je zadesilo. Plašeći se, dapače znajući, da će ih uskoro
snaći i veće zlo, ako hitro do njih ne dopre pomoć kakvoj se ni nadati
ne mogu, branitelji su se pripremili da učine koliko mogu ne bi li
zadržali Sarumanovo napredovanje prije nego što budu nadjačani.9
8 Kazuje se da je svuda oko otoka pobo kolce s glavama sjekiraša koji su ondje poginuli,
ali nad humak što ga je Théodred u hitnji zauzeo postavio je njegov stijeg. "Ovo će biti
dostatna obrana", kazao je. [Piščeva bilješka.]
9 Tako je. kazuje se, odlučio Grimbold. Elfhelm ga nije htio iznevjeriti, ali da je sâm
bio zapovjednik, napustio bi Gazove pod okriljem noći i povukao se na jug, ne bi li se
Veći dio stajao je pod oružjem, dok je samo nekolicina pokušala na

smjenu uloviti ono malo odmora i sna koliko se dade. Grimbold i
Elfhem nisu ni oka sklopili, iščekujući zoru i strepeći od onoga što
bi im mogla donijeti.
Nisu morali toliko dugo čekati. Nije još bila ponoć kad su ugledali
gdje sa sjevera dolaze točke crvene svjetlosti i već im se približava
ju na zapadnoj obali rijeke. To je bila prethodnica svih preostalih
Sarumanovih snaga koje je on sada stavljao u bitku za osvajanje
Zapadnog prigorja.10 Naišla je velikom brzinom i odjednom se uči
nilo da je cijela vojska buknula. Pripalili su stotine baklji na one što
su ih nosili predvodnici odreda, u svoju maticu povukli snage koje
su otprije držale zapadnu obalu i pokuljali preko Gazova poput pla
mene rijeke, uz zaglušne povike mržnje. Velika postrojba naoružana
bojnim lûkovima mogla ih je nagnati da zažale zbog svjetlosti svojih
baklji, ali Grimbold je imao tek šačicu streličara. Nije mogao zadržati
istočnu obalu, pa se povukao od nje i uobličio velik zid štitova oko
svoga tabora. Uskoro su ih napadači okružili i stali bacati baklje
među njih; neke su prebacili visoko iznad glava zida štitova, ne bi li
potpalile požare među zalihama i prestravile ono malo konja koji
su Grimboldu preostali. Ali zid štitova se održao. Tada su, budući
da su orci bili od manje koristi u takvoj borbi zbog svojeg rasta, na
njega bačene bjesomučne postrojbe dunlanđanskih brđana. Ali, ma
koliko ih mrzili, Dunlanđani su se i dalje plašili Rohirrimâ kad bi
ih sreli licem u lice, a k tome su bili manje vični ratovanju i slabije
naoružani." Zid štitova i dalje se držao.
sastao s Erkenbrandom i uvećao snage još dostupne za obranu Prodolja i Rograda.

[Piščeva bilješka.]
10 Radi se o onoj velikoj vojsci koju je Meriadoc vidio gdje napušta Isengard, kako je
poslije ispripovijedao Aragornu, Legolasu i Gimliju (Dvije kule III 9): "Vidio sam kako
neprijatelj odlazi: beskrajni redovi orkâ u maršu, i čete na velikim vukovima, a bilo je
tu i bataljuna ljudi. Mnogi su od njih nosili baklje pa sam im pri njihovu svjetlu vidio
lica... Trebalo im je sat vremena da prođu kroz vratnice. Jedni su krenuli cestom put
gazova a drugi su udarili na istok. Tamo je dolje podignut most, oko milje odavde, na
mjestu gdje je rijeka vrlo duboka."
11 Nisu nosili oklope za tijelo, budući da su između sebe imali tek nekoliko verižnjača,
ukradenih ili popljačkanih. Rohirrimi su bili u prednosti zbog toga što su ih opskrbljivali
gondorski majstori kovači. U Isengardu su orci tad još izrađivali samo teške i nespretne
oklope od veriga, svojeručno i za vlastitu uporabu. [Piščeva bilješka.]
Uzalud je Grimbold čekao da mu dođe pomoć od Elfhelma. Nije

je bilo. Tako je na koncu odlučio da, ako ikako može, provede u
djelo svoj otprije sročen plan za upravo takvu, beznadnu situaciju.
Naposljetku je uvidio da je Elfhelm mudro zborio, te shvatio da čak
i kad bi mu se vojska nastavila boriti sve dok do zadnjega ne izgine,
što bi i učinila da joj se naredi, takva odvažnost ne bi bila od pomoći
Erkenbrandu: svaki onaj koji se uspije probiti i pobjeći na jug više
će koristiti, sve i ako se doima neslavno.
Noć je dotad bila tmurna i mračna, ali sad je mladi mjesec zasvje-
tlucao kroz raspuhane oblake. S istoka se nadigao vjetar: prethod
nica one velike oluje koja će sutradan prijeći preko Rohana i kad
padne noć, provaliti nad Helmovom klisurom. Grimbold je odjednom
shvatio da se većina baklji ugasila i da sila nasrtaja jenjava.12 Stoga je
naredio da svi jahači za koje još ima konja smjesta uzjašu, ne mnogo
više njih od pola éoreda, te ih stavio pod zapovjedništvo Dúnherea.13
Zid štitova otvoren je na istočnoj strani i Jahači su prošli kroz njega,
potisnuvši tamošnje napadače; zatim su se razdvojili, izveli okret i
napali neprijatelje s južne i sjeverne strane tabora. Ovaj iznenadni
manevar polučio je na neko vrijeme uspjeh. Neprijatelj se smeo i
obeshrabrio; mnogi su isprva pomislili da su s istoka došle velike
snage Jahača. Sâm je Grimbold kao pješak ostao držati odstupnicu s
unaprijed odabranim vojnicima, pa su se ostali, budući da su ih i oni
i Jahači pod vodstvom Dúnherea nakratko pokrivali, povukli koliko
su brzo mogli. Ali Sarumanov je zapovjednik brzo uočio da je zid
štitova probijen i da branitelji bježe. Na svu sreću, oblaci su zastrli
mjesec i sve se opet smračilo, a njemu se žurilo. Nije dozvolio svojim
vojnicima da nastave progoniti bjegunce duboko u mrak, sad kad su
zarobili Gazove. Okupio je svoje snage što je bolje mogao i krenuo
prema cesti za jug. Tako je najveći dio Grimboldova ljudstva uspio
preživjeti. Raštrkali su se u noći, ali su, kako im je i naredio, pronašli
12 Čini se da Grimboldova odvažna obrana nije bila posve jalova. Nije bila očekivana, a
Sarumanov je zapovjednik zbog nje kasnio: zadržao se nekoliko sati, dok je bilo pred
viđeno da pregazi Gazove, raštrka slabu obranu i ne trateći vrijeme na potjeru pohita
do ceste i zatim nastavi prema jugu, gdje će se pridružiti nasrtaju na Prodolje. Sad ga
je prožela sumnja. Čekao je, možda, nekakav znak od druge vojske što je bila poslana
niz istočnu stranu Isena. [Piščeva bilješka.]
13 Odvažan vođa, Erkenbrandov nećak. Zbog svoje hrabrosti i ratničke vještine preživio
je stradanje na Gazovima, ali pao je u Bici na Pelennoru. na veliku žalost Zapadnoga
prigorja. [Piščeva bilješka.] - Dúnhere je bio vladar Harrowdalea (Povratak kralja V 3).
put podalje od Ceste, istočno od velikog zavoja gdje je skretala na

zapad prema Isenu. Laknulo im je, no istodobno ih i zaprepastilo
što nisu susreli nijednog neprijatelja, ne znajući da je velika vojska
već prije nekoliko sati prošla tuda prema jugu i da sad Isengard ne
štiti mnogo više od same snage njegovih zidina i dveri.14
Zbog toga razloga nikakva pomoć od Elfhelma nije došla. Više od
polovice Sarumanove ratne sile bilo je zapravo poslano niz istočnu
stranu Isena. Spuštali su se sporije od zapadnoga dijela, jer tlo je
bilo teže i bez staza, a nisu nosili nikakva svjetla. Ali pred njima je,
hitro i šutke, pošlo nekoliko odreda groznih jahača vukova. Prije
nego što je Elfhelm dobio bilo kakvo upozorenje o nailasku ne
prijatelja s njegove strane rijeke, jahači vukova već su bili između
njega i Grimboldova tabora; također su pokušavali opkoliti svaku od
njegovih manjih skupina Jahača. Bio je mrak i sva mu je vojska bila
u pomutnji. Okupio ih je koliko je mogao u gusto zbijen poredak,
ali bio je primoran povući se prema istoku. Nije mogao doprijeti do
Grimbolda, iako je znao da je ovaj u nevolji i spremao mu se priteći
u pomoć kad su ga napali jahači vukova. Ali ispravno je pogodio i
da su ti jahači vukova tek prethodnica sile kojoj se nikako neće moći
oduprijeti, a koja će pokušati stići do ceste prema jugu. Noć je bila
na izmaku; mogao je samo čekati zoru.
Ono što je uslijedilo manje je jasno, budući da je samo Gandalf
znao sve što se zbilo. Vijest o tom stradavanju dobio je tek 3. ožujka
15
predvečer. Kralj se tada nalazio malo istočnije od križanja Ceste
s ogrankom za Rograd. Odande je pravocrtno do Isengarda ležalo
devedesetak milja; a Gandalf je zacijelo onamo odjahao najvećom
brzinom što ju je Shadowfax mogao postići. Stigao je u Isengard
16
netom nakon što se smračilo i opet otišao za ne više od dvadeset
minuta. I na putu onamo, kad bi ga izravan smjer doveo u blizinu
Gazova, a i na povratku na jug u potrazi za Erkenbrandom, zacijelo
14 Ova rečenica nije posve jasna, ali imajući u vidu ono što slijedi čini se da se odnosi na
onaj dio velike vojske što je izašla iz Isengarda i spustila se duž istočne strane Isena.
15 Vijest je donio Jahač po imenu Ceorl.koji je na povratku s Gazova naišao na Gandalf a,
Théodena i Eomera dok su jahali na zapad s pojačanjem iz Edorasa: Dvije kule III 7.
16 Kako je i naznačeno u radnji, Gandalf je zacijelo već prethodno stupio u doticaj s
Drvobradašem i znao da je strpljenje tog Enta na izmaku, a također je iščitao značenje
Legolasovih riječi (Dvije kule III 7, na početku poglavlja): Isengard je bio zastrt nepro-
ničnom sjenom, Enti su ga već bili opkolili. [Piščeva bilješka.]
se susreo s Grimboldom i Elfhelmom. Bili su uvjereni da on nastupa

u Kraljevo ime, ne samo zbog njegove pojave na Shadowfaxu, već i
zato što je znao ime jahača-teklića, Ceorla, kao i poruku koju je ovaj
ponio; stoga su savjete koje im je dao shvatili kao naredbe.17 Grim-
boldove vojnike poslao je na jug da se pridruže Erkenbrandu...
DODATAK
(I)
U zapisima vezanim uz ovaj tekst iznose se neke daljnje podrob

nosti vezane uz zapovjednike Marke tijekom 3019. godine i nakon
okončanja Rata za Prsten:
Zapovjednik Marke (odnosno Jahačke marke) bio je najviši voj

ni čin i naziv Kraljevih pobočnika (prvotno trojice) pod čijim
su se zapovjedništvom nalazile kraljevske postrojbe potpuno
opremljenih i obučenih Jahača. Prvi je zapovjednik imao dužnost
štititi glavni grad Edoras i okolne Kraljeve zemlje (uključujući
i Harrovvdale). Zapovijedao je Jahačima iz Edoraskoga zbora,
podrijetlom iz tog područja i nekih dijelova Zapadne i Istočne
Marke* za koje je Edoras bio najpogodnije zborno mjesto. Dru
gome i Trećemu zapovjedniku dodjeljivala su se zapovjedništva
u skladu s potrebama dotičnog vremena. Početkom 3019. godine
Sarumanova je prijetnja postala najpreča, pa je Drugi zapovjed
nik, Kraljev sin Théodred, zapovijedao u Zapadnoj Marki sa
sjedištem u Helmovoj klisuri; područje Trećega je zapovjednika,
Kraljeva nećaka Éomera, bila Istočna Marka sa sjedištem u nje
govu domu, Aldburgu u Foldeu.†
Nitko nije bio postavljen na položaj Prvoga zapovjednika
u Théodenovo vrijeme. On je na prijestolje došao kao mladić
17 Kad je Gandalf nakon Bitke za Rograd došao s Théodenom i Éomerom na Isenske

gazove, objasnio im je: "Jedne sam od njih poslao s Grimboldom iz Zapadnog prigorja
da se pridruže Erkenbrandu. Druge sam uputio da obave ovaj ukop. Oni su poslije otišli
s vašim zapovjednikom Elfhelmom. Njega sam poslao s mnogim jahačima u Edoras.
(Dvije kule III 8). Ovdje navedeni tekst završava usred rečenice.
* Ovi su se pojmovi rabili samo u odnosu na ustroj vojske. Razmeđa im je bila rijeka
Snowbourn do ušća u Entwash i odande na sjever duž Entwasha. [Piščeva bilješka.]
† Ovdje je Eorl imao svoju kuću; nakon što se Brego, sin Eorlov, preselio u Edoras. prešla
je u ruke Eofora, trećega Bregova sina, od kojeg je podrijetlo vodio Eornund, otac
Éomerov. Folde je pripadao Kraljevim zemljama, ali Aldburg je ostao najpogodnije
sjedište Zbora Istočne Marke. [Piščeva bilješka.]
(s trideset dvije godine) krepka tijela i ratnička duha, a uz to

i vrstan konjanik. Da je došlo do rata, osobno bi zapovijedao
Edoraskim zborom; ali kraljevstvo mu je godinama još bilo u
miru, pa je jahao sa svojim vitezovima i Zborom samo na vjež
bama i smotrama; iako se sjenka iznova probuđena Mordora
nadvijala sve mrklije od njegova djetinjstva do starosti. U tome
je miru Jahačima i drugim naoružanim ljudstvom iz posade u
Edorasu zapovijedao časnik s činom zapovjednika (od 3012. do
3019. godine to je bio Elfhelm). Kad je Théodena snašla, kako se
činilo, preuranjena starost, to se stanje nastavilo, tako da prak
tički nije bilo stožernog zapovjedništva: takvo je stanje stvari
poticao njegov savjetnik Gríma. Kako je Kralj oronuo i rijetko
kad izlazio iz kuće, stekao je naviku izdavanja naredbi Hámi, za
povjedniku svoga kućanstva, Elfhelmu, pa čak i zapovjednicima
Marke, kroz usta Grime Gujoslova. To im nije bilo po volji, ali
naredbe su se slušale, bar unutar Edorasa. Što se ratovanja tiče,
kad je otpočeo rat sa Sarumanom, Théodred je bez naredbi pre
uzeo vrhovno zapovjedništvo. Sazvao je zbor Edorasa i povukao
velik dio njegovih Jahača, pod Elfhelmovim zapovjedništvom,
da ojačaju Zbor Zapadnog prigorja i pomognu mu pri odbijanju
prodora.
U vremenima rata ili nespokoja svaki je zapovjednik Marke
pod vlastitim neposrednim zapovjedništvom, kao dio svoga "ku
ćanstva" (to jest, smješten pod oružjem u svome boravištu), imao
jedan éored spreman za borbu, kojim se u hitnim slučajevima
mogao poslužiti prema osobnoj prosudbi. Eomer je, zapravo, uči
nio upravo to;* ali optužba koja je na Grímin nagovor podignuta
protiv njega glasila je da mu je Kralj u ovom slučaju bio zabranio
da odvede bilo koji dio još neraspoređenih snaga Istočne Marke
iz Edorasa, koji nije bio dostatno zaštićen; zatim, da je prije
nego što se dao u potjeru za orcima u udaljenoj Pustari znao za
stradanje na Isenskim gazovima i Théodredovu smrt; te da je,
opet suprotno općoj naredbi, dozvolio strancima da se slobodno
kreću, čak im posudivši i konje.
Nakon Théodredove pogibije zapovjedništvo u Zapadnoj
Marki (opet bez naredbe iz Edorasa) preuzeo je Erkenbrand,
glavar Prodolja i mnogih drugih dijelova Zapadnoga prigorja. U
mladosti je, poput većine glavara, bio časnik Kraljevih Jahača,
ali ne i više. Svejedno, bio je vrhovni glavar u Zapadnoj Mar
ki, a kako su njezini stanovnici bili u pogibelji, imao je pravo i
* Odnosno, kad je Éomer krenuo u potjeru za orcima koji su zarobili Meriadoca i Pere-
grina te se spustili u Rohan s Emyn Muila. Riječi koje je Éomer uputio Aragornu glasile
su: "poveo [sam] svoj éored, svoj osobni odred" (Dvije kule III 2).
dužnost okupiti sve među njima koji mogu nositi oružje ne bi li

se odbio prodor neprijatelja. Tako je preuzeo zapovjedništvo i
nad Jahačima iz Zapadnoga zbora; ali Elfhelm je zadržao neo
visnu zapovjednu vlast nad Jahačima iz Edoraskoga zbora koje
je Théodred prizvao sebi u pomoć.
Nakon što je Gandalf iscijelio Théodena, stanje se promije
nilo. Kralj je opet osobno prihvatio zapovjedništvo. Éomeru je
vraćen položaj, pa je praktički postao Prvi zapovjednik, spreman
preuzeti zapovjedni položaj ako Kralj strada ili ga snaga izda; ali
taj se naziv nije koristio, pa je u prisutnosti Kralja pod oružjem
mogao samo davati savjete, ali ne i naredbe. Uloga koju je prak
tički igrao bila je tako uvelike slična Aragornovoj: nepokolebljivi
prvak unutar Kraljeve pratnje.*
Kad je u Harrowdaleu okupljen Puni zbor, te se razmotrilo
i koliko je bilo moguće utvrdilo "trasu putovanja",† Éomer je
ostao na tom položaju, jahao s Kraljem (kao zapovjednik vo
dećega éoreda, Kraljeve postrojbe) i djelovao kao njegov glavni
savjetnik. Elfhelm je postao zapovjednik Marke i vodio prvi éored
Zbora Istočne Marke. Grimbold (koji se u radnji prethodno nije
spominjao) nosio je dužnost, ali ne i naziv, Trećeg zapovjednika
i predvodio Zbor Zapadne Marke.‡ Grimbold je stradao u Bici
na Pelennorskim poljima, a Elfhelm je postao pobočnik Eomera
kao kralja; bilo mu je prepušteno zapovjedništvo nad svim Rohi-
rrimima u Gondoru kad je Éomer otišao pred Crne dveri, te je
razbio neprijateljsku vojsku koja je prodrla u Anórien (Povratak
kralja V, kraj 9. i početak 10. poglavlja). Naveden je kao jedan
od glavnih svjedoka na Aragornovoj krunidbi (isto, VI 5).
* Oni koji nisu znali za zbivanja na dvoru prirodno su pretpostavili da su pojačanja po
slana na zapad bila pod zapovjedništvom Éomera, kao jedinog preostalog zapovjednika
Marke. [Piščeva bilješka.] - Ovo se odnosi na riječi Ceorla, Jahača koji se susreo s
pojačanjima što su dolazila iz Edorasa i kazao im što se zbilo u Drugoj bici na Isenskim
gazovima (Dvije kule III 7).
† Théoden je smjesta sazvao vijeće "poglavara i zapovjednika", i to prije nego što je obje
dovao; ali ono nije opisano, jer Meriadoc nije bio prisutan ("Da mi je znati o čemu sad
svi oni raspravljaju"). [Piščeva bilješka.] - Ovo se odnosi na Povratak kralja V 3.
‡ Grimbold je bio niži zapovjednik Jahača Zapadne Marke pod Théodredovim zapo
vjedništvom, a taj mu je položaj, kao čovjeku koji je iskazao srčanost u obje bitke na
Gazovima, bio dodijeljen jer je Erkenbrand bio stariji čovjek, a Kralj je smatrao potreb
nim iza sebe ostaviti nekog dostojanstvenog i uglednog kao zapovjednika onih snaga
koje je mogao odvojiti za obranu Rohana. [Piščeva bilješka.] - Grimbold se u radnji
Gospodara prstenova spominje tek pri završnom postrojavanju Rohirrimâ pred Minas
Tirithom (Povratak kralja V 5).
Zabilježeno je da je nakon Thćodenova pogreba, kad je Éo-

mer preuredio svoju kraljevinu, Erkenbrand proglašen zapo
vjednikom Zapadne Marke, a Elfhelm zapovjednikom Istočne
Marke, te da su se ti naslovi zadržali, namjesto Prvog i Drugog
zapovjednika, tako da jedan nije imao prvenstvo nad drugim.
U vrijeme rata imenovala se posebna dužnost Potkralja; njezin je
nositelj ili vladao kraljevinom u odsutnosti Kralja s vojskom, ili
preuzimao bojno zapovjedništvo ako bi Kralj iz bilo kojeg razloga
ostao kod kuće. U miru je ta dužnost imala nositelja samo kad
bi Kralj zbog bolesti ili starosti predao svoju ovlast; ta je osoba
tada prirodno bila Prijestolonasljednik, ako se radilo o dovoljno
odraslome muškarcu. Ali u ratu Vijeće nije bilo sklono tome da
stari Kralj šalje svoga Nasljednika u ratovanje izvan granica, osim
ako nema barem još jednog sina.
(II)
Slijedi duga bilješka pridodana ovome tekstu (s mjesta na kojem se

raspravlja o različitim nazorima zapovjednika oko važnosti Isenskih
gazova, str. 403). Njezin prvi dio umnogome ponavlja povijest već
navedenu u ovoj knjizi, ali smatrao sam najprikladnijim navesti je
u cijelosti.
U drevnim je vremenima južne i istočne mede Sjevernoga kra

ljevstva tvorio Sivotok; zapadna meda Južnoga kraljevstva na
lazila se na Isenu. U zemlju između njih (Enedwaith, odnosno
''središnje područje") zalazio je malo koji Númenórejac, a nijedan
se ondje nije nastanio. U vrijeme Kraljeva to je bio dio kraljevine
Gondor,* ali njoj nije bio naročito bitan, izuzev za ophođenje i
održavanje velike Kraljevske ceste. Ona se protezala skroz od Os-
giliatha i Minas Tiritha do Fornosta na dalekom sjeveru, prelazila
Isenske gazove i prolazila Enedwaithom, držeći se uzvišenijeg
tla u sredini i na sjeveroistoku sve dok se nije morala spustiti
u močvarne krajeve pri donjem tôku Sivotoka, koje je prelazila
povišenim nasipom što je vodio do velikog mosta u Tharbadu.
U ono je doba to područje bilo slabo nastanjeno. U baruštinama
oko ušća Sivotoka i Isena živjelo je nekoliko plemena "Divljih
ljudi", ribara i lovaca na ptice, ali sojem i govorom srodnih Drú-
* Čini se da izjava kako je Enedwaith u vrijeme Kraljeva bio dio kraljevine Gondor pro
turječi onoj koja joj neposredno prethodi, "zapadna meda Južnoga kraljevstva nalazila
se na Isenu". Drugdje se (vidi str. 302) navodi da Enedwaith nije pripadao "nijednome
kraljevstvu".
edainima iz anórienskih šuma.* Po bregovima u podnožju za

padnih obronaka Maglena gorja živjeli su ostaci naroda kojeg će
Rohirrimi kasnije zvati Dunlandanima: zlovoljan živalj, srodan
drevnim stanovnicima dolina u Bijelome gorju koje je Isildur
prokleo. † Gondor im nikako nije bio mio, ali premda su bili
dovoljno čvrsti i odvažni, nije ih bilo dovoljno, a moć Kraljeva
ispunjavala ih je prevelikim udivljenjem da bi im zadavali brige,
ili da bi im odvratili pogled s Istoka, odakle su nailazile sve nji
hove ključne pogibelji. Dunlanđani su, poput svih naroda Arnora
i Gondora, nastradali u Velikoj kugi iz 1636-7. godine Trećega
doba, ali manje od većine, jer su stanovali po strani od drugih
ljudi i imali malo doticaja s njima. S istekom vremena Kraljeva
(1975.-2050.) i početkom opadanja Gondora, prestali su zapravo
biti gondorski podanici; Kraljevska se cesta u Enedwaithu nije
održavala, a kad je Tharbadski most postao ruševan, zamijenio
ga je samo pogibeljan gaz. Međe Gondora bile su na Isenu i Ca-
lenardhonskim vratima (kako su se tada zvala). Nad Vratima su
bdjele tvrđave pri Aglarondu (Rograd) i Angrenostu (Isengard),
dok su Isenski gazovi, jedini laki ulaz u Gondor, bili neprestano
čuvani od svakog upada iz "Divljih zemalja".
Ali tijekom Budnoga mira (od 2063. do 2460.) stanovništvo
Calenardhona se prorijedilo: oni srčaniji su godinu za godi
nom odlazili na istok da stražare duž tôka Anduina; oni koji
su preostali prometnuli su se u seljake kojima je Minas Tirith
bio zadnja briga. U tvrđavama posade se nisu obnavljale, već su
one bile prepuštene skrbi obližnjih nasljednih poglavica, čiji su
podanici bili sve mješanije krvi. Jer Dunlanđani su postojano i
nesputano nadolazili preko Isena. Tako je bilo kad je Gondor
iznova napadnut s istoka, a orci i Istočnjaci pregazili su Cale-
nardhon i opsjeli tvrđave, koje nisu mogle dugo izdržati. Uto
su pristigli Rohirrimi, pa nakon što je Eorl izvojevao pobjedu
* Usporedi sa str. 300, gdje piše: "'dosta brojan, ali barbarski narod ribara živio je između
ušća Gwathla i Angrena (Isena)". Ondje se ne spominje bilo kakva veza između tog
naroda i Drúedainâ, premda se za ove potonje kaže da su nastavali (i ondje preživjeli
do Trećega doba) poluotok Andrast, južno od ušća Isena (str. 428 i bilješka 13 na istoj
stranici).
† Usporedi Dodatak F Gospodara prstenova ("O ljudima'"): "[Dunlanđani bijahu] ostaci
narodâ koji su nekad davno obitavali u udolinama Bijeloga gorja. Srodni su im bili
mrtvi ljudi iz Dunharrowa. Ali u "crnim godinama' drugi su se narodi doselili u južne
udoline Maglenoga gorja, pa su se neki od njih naselili i u pustim krajevima na sjeveru
sve do Grobnoga humlja. Od njih su potekli ljudi u Breeju, ali još mnogo prije nego što
su ovi postali podanici Sjevernog Kraljevstva Arnora i usvojili vestronski jezik. Ljudi
te rase samo su u Dunlandu očuvali svoj stari govor i navade; bijaše to tajnovit narod,
neprijateljski raspoložen prema Dúnedainima i prožet mržnjom prema Rohancima."
na Celebrantskom polju 2510. godine, njegov je brojan ratnički

narod, veoma bogat konjima, pomeo Calenardhon, istjeravši ili
potukavši zavojevače s istoka. Namjesnik Cirion predao im je
u posjed Calenardhon, koji se otada nazivao Jahačka marka,
odnosno, u Gondoru, Rochand (kasnije Rohan). Rohirrimi su
smjesta započeli naseljavati to područje, premda su tijekom Eor-
love vladavine njihove istočne međe duž Emyn Muila i Anduina
još trpjele napade. Ah Dunladani su bili ponovno iskorijenjeni
i otjerani na drugu stranu Isena za vladavine Brega i Aldora, a
Isenski gazovi stavljeni su pod stražu. Tako su Rohirrimi zaslužili
mržnju Dunlanđana, koja nije uminula sve do povratka Kralja,
tad još u dalekoj budućnosti. Kad god su Rohirrimi bili slabi ili
trpjeli nedaće, Dunlandani su ih iznova napadali.
Nijedan savez narodâ nikad se nije s obje strane vjernije odr
žavao od saveza Gondora i Rohana pod Zavjetom Ciriona i Eor-
la; a nije bilo ni čuvara primjerenijih širokim travnatim ravnicama
Rohana od Jahača iz Marke. Pa ipak. njihov je položaj u sebi krio
ozbiljnu slabost, koja se najbjelodanije iskazala u vrijeme Rata
za Prsten, kada su zbog nje gotovo propali i Rohan i Gondor.
Proistjecala je iz niza okolnosti. Prije svega, pogledi Gondora
navijek su bili uprti na istok, odakle su nailazile sve njegove
pogibelji; Namjesnicima se neprijateljstvo "divljih" Dunlanđana
nije činilo naročito bitnim. Uz to, Namjesnici su pod vlastitom
vlašću zadržali kulu Orthanc i obruč Isengarda (Angrenosta);
ključeve Orthanca odnijeli su u Minas Tirith, Kulu su zakra-
čunali, a unutar obruča Isengarda preostali su samo nasljedni
gondorski poglavica i njegov mali narod, kojima su se pridružili
stari nasljedni čuvari Aglaronda. Tamošnja je tvrđava obnovljena
uz pomoć klesara iz Gondora i zatim uručena Rohirrimima.*
Odande su se slale straže na Gazove. Njihove stalne naseobine
najvećim su se dijelom nalazile pri podnožju Bijeloga gorja i u
gudurama i dolinama na jugu. Na sjeverne su međe Zapadnoga
prigorja rijetko odlazili, i to samo u nuždi, budući da su strepili
od rubova Fangorna (Entwooda) i natmurenih zidina Isengarda.
Nisu se puno pačali u poslove "gospodara Isengarda" i njegova
tajnovita puka, smatrajući da barataju crnom magijom. A u Isen-
gard su poslanici iz Minas Tiritha sve rjeđe dolazili, sve dok
nisu posve prestali; činilo se da su sred svojih briga Namjesnici
zaboravili na Kulu, iako su joj držali ključeve.
* Oni su ga zvali Glaemscrafu, ali tvrđavi su dali ime Súthburg, a nakon vremena kralja
Helma, Rograd. [Piščeva bilješka.] - Glaemscrafu (gdje se sc izgovara kao š) anglosaska
je riječ, "blistave špilje", s istim značenjem kao i Aglarond.
No, Isengard je prirodno zapovijedao zapadnom granicom i

potezom Isena, a kraljevi Gondora očito su to dobro shvaćali.
Isen je od svojih izvora tekao duž istočnih zidina Obruča, a kad
se udaljavao prema jugu, bio je i dalje mlada rijeka što osvaja
čima nije predstavljala nikakvu naročitu prepreku, premda joj
je voda i dalje bila veoma brza i neobično studena. Ali Velike
su se dveri Angrenosta otvarale zapadno od Isena, tako da su
neprijatelji iz zapadnih zemalja morali biti veoma brojni ako bi
kanili prodrijeti u Zapadno prigorje, dokle god tvrđava bude
imala dovoljnu posadu. Pritom je Angrenost bio više nego dvo
struko bliže Gazovima nego Aglarond; prema njima se od Dveri
sterala široka konjička cesta, najvećim dijelom preko ravna tla.
Utvarna strava što je okruživala veliku Kulu, zajedno sa strahom
od mrakova Fangorna iza nje, možda je mogla na neko vrijeme
zaštititi Angrenost, ali ako bi on ostao bez ljudstva i zapustio se,
kako se dogodilo u kasnijim danima Namjesnikâ, takva zaštita
ne bi mu dugo dostajala.
Tako je i bilo. Za vladavine kralja Déora (2699. do 2718.)
Rohirrimi su otkrili da nije dovoljno držati stražu na Gazovi
ma. Budući da ni Rohan ni Gondor nisu marili za ovaj udalje
ni kutak kraljevine, tek se kasnije doznalo što se ondje zbilo.
Loza gondorskih poglavica iz Angrenosta propala je, tako da
je zapovjedništvo nad tvrđavom prešlo u ruke jedne porodice
iz tog naroda. Njima se, kao što je već rečeno, već odavno bila
izmiješala krv, pa su sad bili naklonjeniji Dunlanđanima nego
"divljim Sjevernjacima" koji su im preoteli zemlju; nisu više uop
će marili za daleki Minas Tirith. Nakon smrti kralja Aldora, koji
je istjerao posljednje Dunlandane i čak poharao njihove zemlje
u Enedwaithu u ime odmazde, Dunlanđani su opet počeli kapati
u sjeverne dijelove Zapadnog prigorja. Izmakli su pozornosti
Rohana, ali primili naklonost Isengarda, te stvorili naseobine u
planinskim gudurama zapadno i istočno od Isengarda, pa čak i
na južnim rubovima Fangorna. Za Déorove vladavine počeli su
iskazivati otvoreno neprijateljstvo, pljačkajući krda rohirrimskih
konja i goveda u Zapadnome prigorju. Rohirrimima je uskoro
postalo jasno da ti pljačkaši nisu prešli Isen ni preko Gazova
ni bilo gdje dalje na jugu od Isengarda, jer su Gazovi bili pod
stražom.* Déor je stoga poveo ratni pohod na sjever, gdje ga
je dočekala vojska Dunlanđanâ. Porazio ju je; ali s mukom je
otkrio da mu je Isengard također neprijatelj. Smatrajući da je
* Često su se izvodili napadi na postaju smještenu na zapadnoj obali, ali nisu bili ustrajni:
zapravo, jedina im je svrha bila odvratiti pozornost Rohirrimâ od sjevera. [Piščeva
bilješka.]
oslobodio Isengard od opsade Dunlanđanâ, poslao je glasnike

do njegovih Dveri s porukama dobre volje, ali Dveri su se za
njima zatvorile, a jedini odgovor koji su dobili odapet je iz lûka.
Kako se kasnije doznalo, Dunlandani su, nakon što su onamo
bili pripušteni kao prijatelji, preoteli obruč Isengarda i pobili
ono malo preostalih nasljednika njegove pradavne straže koji
se nisu (za razliku od većine) bili voljni stopiti s dunlanđanskim
pukom. Déor je smjesta odaslao glas Namjesniku u Minas Tirith
(u to vrijeme, 2710. godine, to je bio Egalmoth), ali ovaj nije bio
u mogućnosti poslati mu pomoć, tako da su Dunlandani zadržali
Isengard pod svojom vlašću sve dok, prorijeđeni velikom glađu
nakon Duge zime (2758.-9.), nisu bili istjerani gladovanjem i
priznali poraz Fréaláfu (koji je poslije postao prvi kralj Druge
loze). Ali Déor nije bio u mogućnosti navaliti na Isengard, niti ga
staviti pod opsadu, pa su mnogo godina Rohirrimi bili primorani
držati jake snage Jahača u sjevernome dijelu Zapadnog prigorja;
održavale su se sve do velikih prodora iz 2758. godine.*
Stoga se lako može shvatiti da su Sarumanovu ponudu da
preuzme upravu nad Isengardom, te da ga popravi i preinači u
sastavni dio obrane Zapada, pozdravili i kralj Fréaláf i namje
snik Beren. A kad se Saruman nastanio u Isengardu, primivši
ključeve Orthanca od Berena, Rohirrimi su se vratili starome
načelu čuvanja Isenskih gazova kao najranjivijega dijela svoje
zapadne granice.
Ne može biti naročite sumnje da je Saruman tu ponudu iznio
iskreno, ili bar s poštenom nakanom da pojača obranu Zapada,
dokle god sâm bude bio glavna osoba koja će tu obranu voditi,
kao poglavar njegova vijeća. Bio je mudar i jasno je uvidio da
Isengard zbog svoga položaja i velike snage, prirodne i umjetne,
ima presudnu važnost. Tôk rijeke Isen, između kliještâ Isengarda
i Rograda, predstavljao je bedem protiv osvajanja s Istoka (koje
bi pokrenuo i predvodio Sauron, ili netko drugi), bez obzira na
to je li mu nakana okružiti Gondor ili prodrijeti u Eriador. Ali
na koncu je stao na stranu zla i postao neprijatelj; a Rohirrimi
su. iako su bili upozoreni da je prema njima sve zloćudnije na
strojen, svejedno nastavili svoje glavne snage stavljati na zapadnu
stranu, oko Gazova, sve dok im Saruman otvorenim ratom nije
pokazao da Gazovi ne pružaju naročitu zaštitu bez Isengarda, a
još i manju protiv njega.
* Prikaz ovih prodora u Gondor i Rohan nalazi se u Dodatku A Gospodara prstenova

(I. iv i II).
DRÚEDAINI 419
Drúedaini
Halethin je narod drugim Atanima bio stran i govorio za njih tu

đinskim jezikom; iako je bio uz njih u savezu s Eldarima, njegovi su
pripadnici ostali izdvojeni. Međusobno su se nastavili služiti vlastitim
jezikom, a iako su iz nužde naučili sindarinski za sporazumijevanje
s Eldarima i ostalim Atanima, mnogi su ga govorili s oklijevanjem,
a među onima koji su rijetko odlazili izvan granica svojih šuma bilo
ih je koji ga uopće nisu znali. Nerado su prihvaćali nove stvari ili
običaje, a zadržali su mnoge navade što su čudile Eldare i druge
Atane, s kojima su imali malo doticaja, izuzev u ratu. Ipak, bili su
cijenjeni kao odani saveznici i prekaljeni ratnici, makar su u bitke
izvan svojih granica slali tek malobrojne postrojbe. Jer to je bio i
do kraja ostao malen narod, poglavito zaokupljen zaštitom svojih
šumovitih krajeva, iznimno vičan ratovanju u šumi. Dapače, dugo se
čak ni posebno izvježbani orci nisu usuđivali kročiti blizu njihovih
granica. Kaže se da je jedan od njihovih čudnih običaja bilo davanje
ratničkog zvanja mnogim ženama, iako je malo koja učestvovala u
velikim bitkama izvan svoje zemlje. Ovaj je običaj bjelodano bio dre
1
van; jer njihova je poglavarica Haleth bila proslavljena amazonka
s biranom tjelesnom stražom sastavljenom od žena.2
1 Ne zbog njihova osebujnog položaja u Beleriandu: možda se prije radilo o uzroku

njihove malobrojnosti negoli o njezinoj posljedici. Množili su se mnogo sporije od drugih
Atana. jedva nešto više nego što je bilo dovoljno da nadomjeste stradavanja u ratu; no
mnoge njihove žene (kojih je bilo manje od muškaraca) ostajale su neudane. [Piščeva
bilješka.]
2 U Silmarillionu je Bčor Felagundu opisao Haladine (kasnije zvane Halethinim narodom,
odnosno življem) kao "narod od kojih smo razdvojeni govorom" (str. 153). Također
Najčudnije je predanje Halethina naroda govorilo da među njima

postoji narod posve drugačije vrste3, kakva ni Eldari u Belerian-
du ni drugi Atani nikad još nisu vidjeli. Nije bio brojan, imao je
možda tek nekoliko stotina pripadnika, koji su stanovali zasebno
u porodicama ili malim plemenima, ali prijateljski, kao članovi iste
zajednice.4 Halethin ih je narod zvao riječju iz svoga jezika, drûg.
Vilenjacima i drugim ljudima bili su nenavidni: zdepasti (visoki oko
četiri stope) ali vrlo široki, teških stražnjica i kratkih, debelih nogu;
široka su im lica imala duboko usađene oči pod teškim čelima i
plosnate noseve, a ispod obrva bili su posve ćosavi, izuzev repica
od crne dlake posred brade u ponekih muškaraca (ponosnih na tu
odliku). Izrazi lica obično su im bili bezvoljni, a najgibljivija su im
bila usta; micanje njihovih opreznih očiju moglo se opaziti jedino
iz neposredne blizine, jer su bile tako crne da im se zjenice nisu
dale razabrati, iako su se u bijesu crveno krijesile. Glasovi su im bili
duboki i grleni, ali njihov je smijeh iznenađivao: bio je pun i rezak,
pa je svojim čistim veseljem, neokaljanim prezirom ili zlobom, tjerao
sve koji bi ga čuli, i vilenjake i ljude, da se i sami nasmiju.5 U miru
su se često smijali pri radu ili igri, u prilikama kad bi drugi ljudi
se navodi da su ostali "nezavisan narod" (str. 158), te da su bili niži rastom od ljudi iz
Bëorove kuće; "malo su koristili riječi i nisu im se milila velika mnoštva ljudi, već su
mnogi medu njima pronalazili užitak u samoći, tumarajući slobodno zelenim lugovima
dok su im se čudesa eldarskih zemalja još činila neznanima" (str. 161). U Silmarillionu
se ne spominje amazonska sastavnica njihova društva, osim što se spominje da je gospa
Haleth bila ratnica i predvodnica naroda, a nije navedeno ni da su u Beleriandu zadržali
vlastiti jezik.
3 Premda su govorili istim jezikom (na osebujan način). Međutim, zadržali su niz vlastitih
riječi. [Piščeva bilješka.]
4 Slično tome kako su u Trećem dobu ljudi i hobiti živjeli zajednički u Breeju; premda
nije bilo nikakve srodnosti između naroda drûgova i hobitâ. [Piščeva bilješka.]
5 Onim neljubaznima koji su, ne poznajući ih dobro, izjavljivali da je Morgoth zacijelo
od takva soja uzgojio orke, Eldari su odgovarali: "Bez sumnje je Morgoth. budući da
ne može sazdati nikakva živa stvora, uzgojio orke od različitih vrsta ljudi, ali Drúedaini
su zacijelo izbjegli njegovoj Sjenci; jer njihov smijeh i smijeh orkâ razlikuju se poput
svjetlosti Amana i mraka Angbanda." Ali bilo ih je koji su svejedno smatrali da tu ima
daleke srodnosti, iz koje potječe njihovo naročito neprijateljstvo. Orci i drûzi jedni su
druge smatrali otpadnicima. [Piščeva bilješka.] - U Silmarillionu se za orke kaže da ih
je Melkor uzgojio od zarobljenih vilenjaka u početku njihova postojanja (str. 52-53;
usporedi str. 100); ali ovo je bilo tek jedno od nekoliko različitih nagađanja o podrijetlu
orka. Vrijedi zamijetiti da se u Povratku kralja V 5 spominje smijeh Ghân-buri-Ghâna:
"Nato stari Ghân ispusti nekakav čudni grleni glas, reklo bi se da se smije." Opisuje se
da mu je podbradak bio "obrastao tršavom bradom nalik na suhu mahovinu", te da je
imao crne oči koje ništa nisu pokazivale.
DRÚEDAINI 421
možda radije pjevali. Ali znali su biti nepokolebljivi neprijatelji, a

kad bi se jednom razjarili, jarki im se gnjev sporo hladio, premda ga
je jedino odavao sjaj u njihovim očima; jer borili su se šutke i nisu
se naslađivali pobjedom, čak ni nad orcima, jedinim stvorenjima
prema kojima su gajili nesmiljenu mržnju.
Eldari su ih nazvali Drúedainima i uvrstili ih u redove Atana,6
jer za svoga su vijeka bili omiljeni. Jao! nisu bili dugovječni, a broj
im je uvijek bio malen, dok im je teške gubitke nanosila zavada s
orcima, koji su im uzvraćali mržnju i s oduševljenjem ih porobljavali
i mučili. Nakon što su Morgothove pobjede razorile sve kraljevine i
utvrde vilenjaka i ljudi u Beleriandu, kaže se da su spali na nekoliko
porodica, mahom sastavljenih od žena i djece, od kojih su neke
dospjele u posljednja pribježišta na ušćima Siriona.7
6 U izdvojenim se bilješkama navodi da su sebe nazivali Drughu (pri čemu je gh spirantski

glas). Ovo je ime pri usvajanju u sindarinski u Beleriandu postalo Drú (množina Drúin i
Drúath); ali kad su Eldari otkrili da je drûgovski narod nesmiljen neprijatelj Morgotha,
a naročito orka, pridodan im je "naziv" adan, pa su prozvani Dmedain (jednina Drúa-
dan), kako bi se naznačila i njihova ljudskost i prijateljstvo s Eldarima, a i različitost
sojem od naroda iz Triju kuća Edaina. Drú se tada rabilo samo u sastavljenicama poput
Drúnos, "porodica iz drûgovskoga naroda", i Drúwaith, "divljina drúgovskoga naroda".
Na kvenijskom je Dmghu postalo Rú i Rúatan, množina Rúatani. Za njihova druga imena
iz kasnijih vremena (Divlji ljudi, Wosi, Púkel-ljudi) vidi str. 429 i bilješku 14.
7 U godišnjacima Númenora kazuje se da je ovome preostatku bilo dopušteno da ot-
plovi preko mora s Atanima, pa su u miru svoje nove zemlje napredovali i ponovno se
namnožili, ali više nisu sudjelovali u ratovanju, jer su strepili od mora. Što se s njima
potom zbilo bilježi samo jedno od malobrojnih predanja što su preživjela Propast,
priča o prvim plovidbama Númenórejaca natrag u Međuzemlje, poznata pod imenom
Pomorčeva žena. U primjerku napisanom i čuvanom u Gondoru pisar je pokraj odlomka
koji spominje Drúedaine iz domaćinstva kralja Aldariona Pomorca unio bilješku: ona
navodi da su se Drúedaini, oduvijek znani po svojoj čudnovatoj vidovitosti, uznemirili
čuvši za njegova putovanja, sluteći da će iz njih proisteći zlo, pa su ga pošli zamoliti da
više ne ide. Ali nisu imali uspjeha, budući da ga ni otac ni žena nisu mogli nagovoriti da
promijeni odredišta, pa su Drúedaini ožalošćeni otišli. Od tog su vremena Drúedaini iz
Númenora postali nespokojni, tako da su usprkos strahu od mora jedan po jedan, ili po
dvoje i troje, molili da ih se preveze u velikim brodovima što su plovili za sjeverozapadne
obale Međuzemlja. Kad bi ih tko upitao: "Zašto biste pošli, i kamo idete?", odvratili
bi mu: "Veliki otok ne pruža nam više sigurnost pod nogama, pa se želimo vratiti u
krajeve iz kojih smo došli." Tako im se tijekom dugih godina broj opet polako smanjio,
te nijednog ondje više nije bilo kad je Elendil pobjegao od Propasti: posljednji je utekao
iz te zemlje kad je onamo doveden Sauron. [Piščeva bilješka.] - Bilo u građi vezanoj
uz priču o Aldarionu i Erendis, bilo drugdje, nema ni traga prisutnosti Drúedaìna u
Númenoru po strani od ovog navoda, izuzev jedne odvojene bilješke u kojoj piše: "među
Edainima koji su na kraju Rata za Dragulje otplovili preko mora u Númenor nalazila
se nekolicina preostalih pripadnika Halethina naroda, a vrlo malobrojni Drúedaini koji
su im se pridružili izumrli su davno prije Propasti."
U ranijim su danima bili od velike koristi onima uz koje su obi

tavali, pa su stoga bili i vrlo traženi; ipak, malo je koji htio napustiti
zemlju Halethina naroda.8 Imali su čudesnu vještinu praćenja svih
živih stvorenja, a prijatelje su podučavali svojim umijećima koliko
su mogli; ali njihovi im učenici nisu bili ravni, jer su se Drúedaini
služili njuhom poput lovačkih pasa, samo što su pritom bili i oštrooki.
Hvalili su se da mogu nanjušiti orke uz vjetar na većoj udaljenosti
nego što bi ih drugi ljudi mogli opaziti, te da im vonj mogu slijediti
još tjednima, osim kroz vodu tekućicu. Njihovo je poznavanje svih
stvorova što rastu bilo gotovo ravno vilenjačkome (iako ih ovi nisu
tome poučili); a kaže se da bi pri preseljenju u neki nov kraj vrlo
brzo upoznali sve što ondje raste, golemo ili sićušno, te nadjenuli
imena raslinju koje bi im bilo novo, razlučivši koje je otrovno, a
koje jestivo.9
Drúedaini, kao i drugi Atani, nisu poznavali nijedan oblik pisanja
sve dok nisu upoznali Eldare; ali nikad nisu naučili eldarske rune
i pismena. Među njihovim se izumima pisanju najbliže primakla
uporaba mnogih znakova, najvećim dijelom jednostavnih, za obilje
žavanje staza ili izdavanje obavijesti i upozorenja. Čini se da su već
u vrlo dalekoj prošlosti imali mala oruđa od kremena za guljenje i
rezanje, kakvima su se i dalje služili, premda su Atani prije dolaska
u Beleriand poznavali kovine i donekle kovačku vještinu,10 jer do
8 Nekolicina je živjela u domaćinstvu Hurina iz Hadorove kuće, jer je on u mladosti

boravio s Halethinim narodom i bio u srodstvu s njegovim vladarom. [Piščeva bilješka.]
- O Húrinovu srodstvu s Halethinim narodom govori se u Silmarillionu na str. 170-171.
- Moj je otac imao namjeru na koncu pretvoriti Sadora, staroga slugu u Hurinovoj kući
u Dor-lóminu, u drûga.
9 Imali su zakon kojim se branila svaka uporaba otrova da bi se naudilo bilo kojem živom
biću, čak i onima koji su naudili njima - s izuzetkom orkâ, čijim su se otrovnim strelicama
suprotstavljali vlastitima i još smrtonosnijima. [Piščeva bilješka.] - Elfhelm je kazao
Meriadocu Brandybucku da se Divlji ljudi služe otrovnim strijelama (Povratak kralja
V 5), a jednakog su uvjerenja bili i žitelji Enedwaitha u Drugome dobu (str. 428). Na
kasnijem mjestu u ovome eseju navodi se ponešto o nastambama Drúedaina, što je prak
tično navesti ovom prilikom. Kako su boravili s Halethinim narodom, koji je bio šumski
živalj, "bilo im je sasvim dovoljno živjeti u šatorima ili skloništima, lako sazdanim oko
debala velikog drveća, jer bili su otporan soj. U bivšim su se staništima, kako prenose
njihove pripovijesti, služili planinskim špiljama, ali uglavnom kao spremištima, dok su
ih nastavali kao boravišta i prenoćišta samo po vrlo hladnom vremenu. Imali su slična
pribježišta u Beleriandu, kamo su uzmicali svi osim najotpornijih pri oluji ili cičoj zimi:
ali ta su mjesta bila pod stražom i čak ni njihovi najbliži prijatelji iz Halethina naroda
nisu ondje bili dobrodošli".
10 Prema vlastitoj predaji, ta su znanja stekli od patuljaka. [Piščeva bilješka.]
DRÚEDAINI 423
kovina je bilo teško doći, a iskovano oružje i alati bili su vrlo skupi.
Ali kad su u Beleriandu takvi predmeti postali uobičajeniji zbog bli
skosti s Eldarima i trgovanja s patuljcima iz Ered Lindona, pokazalo
se da Drúedaini posjeduju velik dar za rezbarenje drveta ili kamena.
Otprije su poznavali pigmente, dobivene uglavnom iz biljaka, kojima
su iscrtavali slike i uzorke na drvetu ili plošnim kamenim površina
ma; ponekad su čvorove drveta znali struganjem uobličiti u lica koja
su se dala obojiti. Ali kad su se domogli oštrijeg i čvršćeg alata, s
oduševljenjem su rezbarili figure ljudi i životinja, igračke ili ukrase, a
i veće kipove, kojima su najvještiji među njima mogli podariti izgled
pravih živih bića. Katkad su ta obličja bila neobična i bajkovita, pa i
zastrašujuća: tu su vještinu rabili i za opore šale, kao kad bi izradili
kipove orka i postavili ih na granice svoje zemlje, oblikovane kao
da bježe odatle, vrišteći u užasu. Izrađivali su i obličja samih sebe
i postavljali ih na početke staza ili zavoje šumskih puteva. Njih su
pak zvali "kamenovima stražarima"; najznamenitiji su stajali pokraj
Teiglinskih prijelaza, a svaki je predstavljao po jednog Drúadana,
većeg nego u stvarnosti, gdje sjedi i tišti mrtvog orka. Ti kipovi nisu
služili tek kao puke uvrede neprijateljima; jer orci su ih se plašili i
vjerovali da su ispunjeni zlobom Oghor-haija (kako su zvali Drúeda-
ine), te da se ovi mogu s njima sporazumijevati. Stoga su se rijetko
kad usuđivali dotaknuti ih ili pokušati da ih unište, pa su se okretali
natrag pri nailasku na neki "kamen stražar", ne idući ni koraka dalje
ukoliko ne bi bili vrlo brojni.
Ali među moćima pripadnika toga čudnog naroda vjerojatno
najviše valja istaknuti njihovu sposobnost da budu krajnje mirni i
nepomični; ponekad su bili u stanju danima ostajati tako, sjedeći
prekriženih nogu, ruku na koljenima ili u krilu, a očiju sklopljenih ili
uperenih u tlo. O tome se u Halethinu narodu pripovijedala sljedeća
priča:
Izradio jednom jedan od najvještijih drûgovskih klesara obličje

svoga netom preminula oca, te ga postavio pokraj staze nedaleko
od njihove nastambe. Zatim je sjeo kraj njega i zapao u duboku
šutnju, prožetu uspomenama. Slučilo se tako da nedugo potom
onuda naiđe šumar na putu u neko udaljeno selo, pa kad ugleda
dvojicu drûgova, nakloni im se i poželi dobar dan. Ali ne dobi
odgovora, pa neko vrijeme ostane iznenađeno stajati, pomno
ih promatrajući. Zatim se otputi svojim poslom, promrmljavši:
"Veoma oni vješto obraduju kamen, ali još nijedan ne vidjeli da

toliko izgleda kao živ." Nakon tri dana naiđe on u povratku, pa
kako bijaše veoma umoran, sjede i nasloni se na jednog od tih
dvaju likova. Svoj mu ogrtač objesi oko ramena da se osuši, jer
vrijeme je dotad bilo kišno, ali baš je zasjalo vruće sunce. I tako
zaspa; ali nakon nekog vremena probudi ga glas obličja iza leđa.
"Nadam se da ste se odmorili," kazao mu je, "ali ako biste još
spavali, premjestite se na drugoga, molim vas. On više nikad neće
imati potrebu da protegne noge; a meni je pod vašim ogrtačem
prevruće na suncu."
Kazuje se da su Drúedaini često znali tako sjediti kad bi ih snašli

tuga ili gubitak, ali ponekad i zbog užitka u razmišljanju, ili pri
smišljanju naumâ. Ali tom su se nepomičnošću znali služiti i pri
stražarenju; tada bi sjedili ili stajali skriveni u sjenci, a premda se
moglo činiti da su im oči sklopljene ili da samo tupo zure, ništa ne
bi tuda prošlo ili se primaklo što ne bi opazili ili zapamtili. Njihova
je neopaziva pozornost sve obuhvaćala u tolikoj mjeri da su je uljezi
znali osjetiti kao prijeteću prisutnost, pa su se u strahu povlačili i
prije no što bi primili neko upozorenje; ali kad bi naišao ma kakav
zao stvor, oglasili bi se reskim zviždukom, teško podnosivim izbliza i
nadaleko čujnim. Stražarska služba Drúedaina u opasnim se vreme
nima itekako cijenila među pripadnicima Halethina naroda; a ako
se do takvih stražara nije moglo doći, davali bi da im izrade figure
vlastita oblika, pa ih postavljali pokraj svojih kuća, vjerujući da će
one (budući da su ih u tu svrhu stvorili sâmi Drúedaini) zadržati
dio prijetnje njih živih.
Dapače, premda su prema Drúedainima gajili ljubav i povjerenje,
mnogi su u Halethinu narodu vjerovali da oni posjeduju nedokučive
i čarobne moći; a nekoliko njihovih pripovijesti o čudesnim događa
jima govorilo je baš o takvom čemu. Slijedi jedna od njih.
V J E R N I KAMEN
Bio jednom jedan drûg po imenu Aghan, nadaleko poznat kao

vidar. Gajio je srdačno prijateljstvo s Barachom, šumarom onog
naroda, koji je živio u kući smještenoj u šumi, na dvije milje ili
više od najbližega sela. Nastambe Aghanove porodice stajale su
bliže, pa je on najčešće provodio vrijeme s Barachom i njegovom
ženom, a njihova su ga djeca veoma voljela. Naišli su tada teški
dani, jer je nekoliko odvažnih orka krišom zašlo u obližnje šume,
DRÚEDAINI 425
raštrkalo se u parove i trojke, te stalo postavljati zasjede svima

koji su sami odlazili na put, a noću napadati kuće udaljene od
susjeda. Barachovi se ukućani nisu naročito plašili, budući da je
Aghan ostajao noću s njima i stražario vani. Ali jednoga jutra on
priđe Barachu i reče mu: "Prijatelju, primili loše vijesti od svoga
roda, zbog kojih te, nažalost, moram na neko vrijeme napustiti.
Brat mi je ranjen, pa sad bolan leži i doziva me, jer sam vješt u
viđanju orkovskih rana. Vratit ću se što prije budem mogao."
Baracha to veoma ojadi, a žena i djeca mu se rasplakaše, ali
Aghan im reče: "Učinit ću koliko mogu. Zamolio sam da se ova
mo dopremi kamen stražar i postavi pokraj vaše kuće." Barach
izađe s Aghanom i pogleda kamen stražar. Bijaše krupan i težak
i posjednut pod neko grmlje nedaleko od njihovih ulaznih vrata.
Aghan položi na njega ruku, pošuti, pa kaza: "Vidi, ostavih mu
dio svojih moći. Neka te čuva od nedaća!"
Ništa se nemilo sljedećih dviju noći nije zbilo, ali treće Barach
začu rezak drûgovski zvižduk upozorenja - ili je barem sanjao da
ga čuje, jer nije probudio nikoga drugog. On ustane iz postelje,
skine lûk sa zida i priđe uskom prozoru; ugleda dva orka gdje
mu uz kuću stavljaju luči i spremaju ih se potpaliti. Nato Barach
protrnu od straha, jer su orci pri pljačkaškim pohodima sa sobom
nosili sumporaču ili nekakvu drugu đavolsku tvar što bi se brzo
razgorjela, a voda ju nije gasila. Sabra se, te nape lûk, ali u taj
čas, baš kad prvi plamenovi zapalucaše, ugleda gdje orcima iza
leđa dotrčava drûg. Jednoga obori udarcem šake, a drugi mu
uteče; zatim pak bosonog zagazi u vatru, razbaca zapaljene luči
i tabanima zatre orkovske plamenove razmiljene tlom. Barach
pohita k vratima, ali kad napokon s njih skinu zasun i iskoči
van, onoga drûga više nije bilo. Od smlavljena orka nije bilo
ni traga. Požar je bio ugašen, tako da su preostali samo dim i
bazdan vonj.
Barach se vratio u kuću da smiri svoju obitelj, koju su pro
budile buka i smrad požara; ali kad je svanulo, opet je izašao i
dao se u razgledanje. Otkrio je da je kamen stražar nestao, ali to
je zadržao za sebe. "Noćas ja moram biti na straži", pomisli; ali
kasnije toga dana vratio se Aghan, kojega su radosno dočekali.
Nosio je visoke čizme kakve su drûzi katkada obuvali za teške
predjele, trnovite ili kamenite, i bio je umoran. Ali na licu mu
je titrao osmijeh i doimao se spokojnim; reče im: "Dobre vijesti
nosim. Brat mi više ne trpi bolove i neće umrijeti, jer sam stigao
na vrijeme da suzbijem otrov. A sad čujem da su pljačkaši pobi
jeni ili da su utekli. Kako ste vi prošli?"
"Još smo živi", odgovori mu Barach. "Ali pođi sa mnom,
da ti pokažem i kažem više." Zatim odvede Aghana na mjesto
požara i ispriča mu kakav su napad sinoć doživjeli. "Kamena

stražara više nema - orkovska opačina, po svoj prilici. Što mi
možeš o tome reći?"
"Čut ćeš kad bolje promotrim i razmislim", reče Aghan; zatim
pođe amo-tamo, pregledavajući tlo, a Barach za njim. Napokon
ga Aghan dovede do gustiša uz rub čistine na kojoj je stajala kuća.
Tu su zatekli kamen stražar gdje sjedi na mrtvom orku; ali noge
su mu bile ispucale i crne od čađi, a jedno mu je stopalo otpalo,
pa je sad ležalo sa strane. Aghanu se na licu vidio jad; ali reče
tek: "A što sad! Učinio je koliko je mogao. A bolje da njegove
noge izgaze orkovsku vatru nego moje."
Zatim je sjeo i razvezao čizme, a Barach uoči da su mu ispod
njih noge u zavojima. Aghan ih razmota. "Već zarastaju", reče
mu. "Dvije noći probdjeh uz brata, a sinoćnju prespavah. Pred
zoru me probudi silna bol, pa otkrih da su mi noge u plikovima.
Uto pogodih što se zbilo. Avaj! Prijeđe li neka moć sa tebe na
nešto što si stvorio, onda ti valja sudjelovati i u patnjama kroz
koje ono prolazi."11
D A L J N J E BILJEŠKE O D R Ú E D A I N I M A
Moj se otac svojski trudio da istakne radikalne razlike između

Drúedainâ i hobitâ. Imali su veoma različit tjelesni oblik i izgled.
Drúedaini su bili viši, krupniji i snažniji stasom. Crte lica nisu im
bile ugodne oku (kad bi se sudilo općenitim ljudskim standar
dima); dok je hobitima kosa na glavi rasla u izobilju (ali gusto i
kovrčavo), Drúedaini su na glavi imali samo rijetke i obješene
vlasi, dok im na nogama i stopalima nije rasla nijedna dlaka. Po
vremeno su znali biti veseli i prpošni, poput hobitâ, ali narav im
je imala i oporiju stranu, pa su mogli biti zajedljivi i nemilosrdni;
imali su i čudne, čarobne moći, ili su im se one barem pripisivale.
Nadalje, bili su skroman narod, koji se oskudno hranio čak i u
vrijeme izobilja, a pio je isključivo vodu. U nekim su pogledima
bili prilično slični patuljcima: građom, rastom i izdržljivošću.
vještinom klesanja kamena, oporom stranom naravi, kao i zbog
svojih čudnovatih moći. Ali "čarobna" umijeća pripisivana pa
tuljcima bila su dobrano drugačije vrste; patuljci su pritom bili
11 Moj je otac za ovu pripovijetku rekao sljedeće: "Priče poput Vjernoga kamena, koje
pripovijedaju o tome kako su predavali dio svojih 'moći' predmetima iz vlastite izrade,
minijaturan su podsjetnik na Sauronov prijenos svoje moći u temelje Barad-dûra i u
Prsten Vladar."
DRÚEDAINI 427
znatno oporiji, a usto i dugovječni, dok su Drúedaini bili kratka

životna vijeka u usporedbi s drugim sojevima ljudi.
Samo se na jednome mjestu, u izdvojenoj bilješci, izričito navodi

nešto što se odnosi na vezu beleriandskih Drúedaina iz Prvoga
doba, koji su stražarili nad kućama Halethina naroda u šumi
Brethil, s dalekim precima Ghân-buri-Ghâna, koji je Rohirri-
mima bio vodič kroz Dolinu kamenih kola na putu za Minas
Tirith (Povratak kralja V 5), odnosno s tvorcima kipova na putu
za Dunharrow (isto. V 3).' 2 U toj bilješci stoji:
Jedan se iseljenički ogranak Drúedaina pridružio Halethinu narodu

potkraj Prvog doba, nastanivši se u šumi [Brethil] s njima. Ali ve
ćina ih se zadržala u Bijelome gorju, premda su ondje bili izloženi
progonima kasnije pristiglih ljudi, koji su iznova zapali u služenje
Mraku.
Ovdje se navodi i da je istovjetnost kipova iz Dunharrowa s pre-

ostacima Drúatha (što je zamijetio Meriadoc Brandybuck čim je
ugledao Ghân-buri-Ghâna) ispočetka bila opažena u Gondoru,
premda su u vrijeme Isildurove uspostave númenórejskog kra
ljevstva oni opstajali još samo u šumi Drúadan i u Drúwaith
Iauru (vidi niže).
Stoga možemo, ako želimo, drevno predanje o dolasku Edai-
na iz Silmarilliona (str. 154-161) dopuniti prisutnošću Drúedaina,
koji su s Ered Lindona sišli u Ossiriand s Haladinima (Halet-
hinim narodom). U drugoj se bilješci navodi kako su povjesničari
u Gondoru vjerovali da su prvi ljudi koji su prešli Anduin bili
upravo Drúedaini. Potjecali su (vjerovalo se) iz krajeva južno
od Mordora, ali prije nego što su stigli do obala Haradwaitha,
skrenuli su na sjever u Ithilien, s vremenom pronašli put pre
ko Anduina (vjerojatno u blizini Cair Androsa) te se nastanili
u dolovima Bijeloga gorja i šumovitim krajevima oko njihova
sjevernog podnožja. "Bili su tajnovit živalj, nepovjerljiv prema
drugačijim sojevima ljudi, koji su ih od pamtivijeka salijetali i
progonili, pa su odlutali na zapad u potrazi za krajem gdje će se
12 "Na svakom zavoju stajali su veliki kameni kipovi isklesani na sliku i priliku ljudi; golemi,
nezgrapnih udova, čučali su prekriženih nogu i trupastih ruku skrštenih na debelom
trbuhu. Neki su s vremenom izgubili sve crte lica, osim tamnih duplji očiju što su i dalje
tužno motrile prolaznike."
moći sakriti i biti na miru." Ali ništa se više ne navodi, niti tu niti
drugdje, o povijesti njihove bliskosti s Halethinim narodom.
Već spomenut esej o imenima rijeka u Međuzemlju pruža
letimičan pogled na Drúedaine u Drugome dobu. Tu se navodi
(vidi str. 300) da domoroci Enedvvaitha, u bijegu od satiranja
Númenórejaca duž toka rijeke Gwathló,
nisu prešli Isen, niti su pobjegli na veliki rt između Isena i Lefnuija

koji je tvorio sjevernu stranu Belfalaskog zaljeva, i to zbog "púkel-
ljudi", tajnovita i grozna naroda neumornih i mučaljivih lovaca obo
ružanih otrovnim strelicama. Kazali su da ondje žive oduvijek, a
da su ranije nastavali i Bijelo gorje. U davnini uopće nisu marili za
Velikog Tamnog (Morgotha), a nisu stali ni na Sauronovu stranu;
jer mrzili su sve zavojevače s Istoka. Kazali su da su s Istoka došli
visoki ljudi zlobnih srdaca, koji su ih istjerali s Bijeloga gorja. Možda
se čak i u danima Rata za Prsten poneki pripadnik drûgovskoga
naroda još mogao zateći u planinama Andrasta, zapadnoga ogranka
Bijeloga gorja, ali tek je njihov preostatak u šumama Anóriena bio
znan žiteljima Gondora.
Ovo područje između Isena i Lefnuija bio je Drúwaith Iaur, a u

još jednoj kratkoj zabilješci o ovoj temi navodi se da riječ Iaur,
"star", u tome imenu ne znači "prvotni", već "bivši":
"Púkel-ljudi" nastavali su Bijelo gorje (s obje strane) u Prvome

dobu. Kad su Númenórejci u Drugome dobu počeli zauzimati obal
na područja, ovi su preživjeli u gorju na poluotoku [Andrast], koji
Númenórejci nikad nisu osvojili. Drugi je njihov ostatak preživio
na istočnome kraju toga planinskog lanca [u Anórienu]. Potkraj
Trećega doba ti su se potonji, sad već znatno malobrojniji, smatrali
jedinim preživjelima; zbog toga je ono drugo područje nosilo naziv
"Stara púkel-divljina" (Drúwaith Iaur). To je i ostala "divljina" gdje
se nisu nastanili ni ljudi iz Gondora ni ljudi iz Rohana, koji su onamo
rijetko i zalazili; ali ljudi iz Anfalasa vjerovali su da poneki stari
"Divlji čovjek" ondje još potajice živi.13
13 Ime Drúwaith Iaur (Stara púkel-zemlja) javlja se na ukrašenome zemljovidu Međuzemlja

iz pera gospođice Pauline Baynes (vidi str. 299), gdje je smješteno podalje na sjever od
gorja na poluotoku Andrast. Moj je otac, međutim, izjavio da je osobno unio to ime
na pravo mjesto. - Jedna usputna pribilješka navodi da je nakon Bitaka na Isenskim
DRÚEDA1NI 429
Ali u Rohanu se nije opažala istovjetnost kipova iz Dunharrowa,

zvanih "púkel-ljudi", s "Divljim ljudima" iz šume Drúadan, kao ni
njihova "ljudskost": zato Ghân-buri-Ghân spominje da su Rohirrimi
u prošlosti progonili "Divlje ljude" ["ostavite Divlje ljude na miru
u šumama i nemojte ih više lovit ko zvjerad"]. Budući da se Ghân-
-buri-Ghân pokušavao služiti zajedničkim govorom, svoj je narod
nazivao "Divljim ljudima" (i to ne bez ironije); ali to, naravno, nije
bilo ime kojim su sami sebe nazivali.14
gazovima otkriveno da su mnogi Drúedaini doista preživjeli u Drúwaith Iauru, jer su tom
prilikom izašli iz špilja koje su nastavali i napali ostatke Sarumanovih snaga otjerane
prema jugu. - U odlomku navedenom na str. 411-412 spominju se plemena "Divljih
ljudi", ribara i ptičara, s obala Enedwaitha, koji su sojem i govorom bili srodni Drúe-
dainima iz Anóriena.
14 U Gospodaru prstenova jednom se rabi izraz "Wosi", kad Elfhelm kaže Meriadocu
Brandybucku: "To što čujete, to su Wosi. divljaci iz šuma." Riječ Wose predstavlja
osuvremenjen oblik (u ovome slučaju, onaj koji bi ta riječ imala kad bi i danas postojala
u engleskom jeziku) anglosaske riječi wása. koja se zatječe samo u složenici wudu-wása,
"šumski divljak". (Saeros, vilenjak iz Doriatha, nazvao je Túrina [izvorno] "woodwose",
prije, na sir. 100. Riječ se dugo zadržala u engleskom i na koncu se izopačila u "wood-
house".) Prava riječ kojom su se Rohirrimi služili (a "wose" ju prevodi, prema dosljedno
provedenom načelu) spominje se na jednom mjestu: róg, množina rógin.
Čini se da je izraz "púkel-ljudi" (opet prijevod: predstavlja anglosasku riječ púcel,
"goblin, demon", srodnu riječi púca iz koje potječe Puck) u Rohanu bio rabljen samo
za kipove iz Dunharrowa.
Istari
Najpotpuniji prikaz Istara napisan je, kako se čini, 1954. godine

(vidi Uvod, str. 25-26, gdje je objašnjeno njegovo podrijetlo).
Ovdje ga dajem u cijelosti, a u daljnjem ga tekstu zovem "esej
o Istarima".
Riječ čarobnjak prevodi kvenijsku riječ istar (sindarinske ithron):

označava pripadnika "reda" (kako su ga zvali) koji je tvrdio da po
sjeduje, a pritom i iskazivao, najcjelovitije poznavanje povijesti i
prirode Svijeta. Taj prijevod (premda je prikladan, zbog povezanosti
s riječju "čaranje" i drugim drevnim izrazima za znanja, sličnima
kvenijskoj riječi istar) možda nije najsretniji, jer se Heren Istarion,
odnosno "Čarobnjački red", u dobroj mjeri razlikovao od "čarobnja
ka" i "magova" iz kasnijih predanja; pripadali su isključivo Trećem
dobu i nakon njega otišli, a da nitko, osim možda Elronda, Círdana
i Galadriel, nije otkrio ni kakva su oni soja, ni odakle su došli.
Što se ljudi tiče, oni koji su s njima dolazili u doticaj smatrali
su (isprva) da se radi o ljudima koji su svoja saznanja i umijeća
stekli nakon dugog i potajnog izučavanja. Prvi put su se pojavili
u Međuzemlju oko 1000. godine Trećega doba, ali dugo su se još
kretali u jednostavnom obličju, s izgledom ljudi u već poodmaklim
godinama ali krepkih tijela, namjernika i lutalica koji stječu znanja
o Međuzemlju i svemu što ondje obitava, ali nikome ne otkrivaju
svoje moći i nakane. U to su ih vrijeme ljudi rijetko viđali i za njih
nisu naročito marili. Ali prionuli su djelu kad je Sauronova sjenka
ISTARI 431
iznova stala rasti i oblikovati se, navijek se nastojeći suprotstaviti

rastu Sjenke, a vilenjake i ljude buditi na oprez od te pogibelji.
Nato se nadaleko i naširoko među ljudima pročuo glas o njihovim
dolascima i odlascima, te uplitanju u štošta; i ljudi su opazili da oni
ne umiru, već da ostaju isti (možda tek izgledom nešto stariji), dok
ljudskim očevima i sinovima dani istječu. Ljudi su ih se, stoga, počeli
plašiti, čak i oni koji su ih voljeli, pa se smatralo da pripadaju rasi
vilenjaka (s kojima su, dapače, često provodili vrijeme).
No nisu bili takvi. Jer došli su preko Mora, s Najdaljeg zapada;
premda je još dugo to znao jedino Círdan, Čuvar Trećeg prstena,
gospodar Sivih luka, koji ih je vidio gdje pristaju na zapadnim oba
lama. Bili su izaslanici Gospodara Zapada, Valara, koji su još vodili
brigu oko upravljanja Međuzemljem, pa su pribjegli takvom načinu
otpora Sauronu kad se njegova sjenka iznova stala buditi. Jer uz Eru-
ov su pristanak odaslali pripadnike vlastita visoka reda, ali odjevene
u tijela ljudi, ne prividna, već prava, podložna strahovima i bolima
i umoru zemlje, sposobna da gladuju i žeđaju i stradavaju; premda
zbog svojih plemenitih duhova nisu umirali, a starjeli su samo nakon
dugih godina punih briga i napora. A tako su Valari postupili u
želji da isprave pogreške iz davnine, prije svega svoj pokušaj da
očuvaju i izdvoje Eldare tako što će im potpuno otkriti vlastitu moć
i veličajnost; stoga se njihovi izaslanici sad nisu smjeli iskazivati u
veličanstvenu obličju, ni nastojati ovladati voljom ljudi ili vilenjaka
otvorenim iskazima moći, već im je bilo naloženo da takvi kakvi su
došli, slaba i ponizna lika, savjetuju i nagovaraju ljude i vilenjake na
dobro, te da nastoje u ljubavi i razumijevanju ujediniti sve one koje
će Sauron, pojavi li se opet, uznastojati pokoriti i iskvariti.
Ne zna se broj pripadnika ovoga Reda; ali među onima koji su
došli na sjever Međuzemlja, gdje je bilo najviše nade (zbog preostalih
Dúnedaina i Eldara koji su ga nastavali), petorica su bila glavna. Prvi
koji je došao bio je plemenita izraza i držanja, vrane kose i ugodna
glasa, a nosio je bijelo; veoma je bio vičan djelima ruku, a gotovo
1
svi su ga, čak i Eldari, smatrali glavarem Reda. I drugih je bilo:
dvojica odjevena u modro, te jedan koji je nosio zemljano smeđe;
l U Dvije kule III 8 piše da su Sarumana "mnogi smatrali poglavarom Čarobnjaka", a

Gandalf to i izričito kaže na Elrondovu vijeću (Prstenova družina II 2): "Saruman je
Bijeli najveći u našem redu."
a posljednji je pristigao onaj koji se doimao najmanje važnim, ne

toliko visok kao ostali, izgledom vremešniji, sijede kose i sive odjeće,
oslonjen o štap. Ali Círdan je već pri njihovu prvom susretu u Sivim
lukama u njemu razabrao najveći i najmudriji duh; dočekao ga je sa
štovanjem i na čuvanje mu dao Treći prsten, Crvenog Naryu.
"Jer", kazao mu je, "veliki trudovi i pogibelji pred tobom leže.
pa da ti se zadaća ne pokaže prevelikom i preteškom, uzmi ovaj
Prsten da ti pruži pomoć i okrepu. Povjeren mi je samo da ga držim
u tajnosti, a ovdje je, na zapadnim obalama, dokon; ali smatram da
će u danima što se bliže dospjeti u plemenitije ruke od mojih, koje će
2
njime moći u svim srcima zapaliti iskru hrabrosti." A Sivi je glasnik
primio Prsten i navijek ga čuvao u tajnosti; no Bijeli je glasnik (vješt
u otkrivanju svih tajni) nakon nekog vremena doznao za taj dar, te
mu ga zamjerio, odakle je potekla njegova skrivena zlovolja prema
Sivome, što se poslije otvoreno iskazala.
Dakle, kasnije je Bijeli glasnik među vilenjacima postao poznat
kao Curunír, Vješt čovjek, a na jeziku ljudi sa Sjevera Saruman;
ali to je bilo nakon što je po povratku s mnogih putovanja došao u
kraljevinu Gondor i ondje se nastanio. O Modrima se na Zapadu
malo što znalo, tako da nisu imali drugih imena doli Ithryn Luin,
"Modri čarobnjaci"; jer otišli su na Istok s Curunírom, ali nikad se
nisu vratili, pa se više ne zna jesu li na Istoku i ostali, boreći se ondje
za ciljeve poradi kojih su bili poslani, ili su stradali, ili su, kako neki
drže, pali u Sauronovu stupicu i postali njegovi sluge.3 Ali ni jedna
od tih mogućnosti nije bila neostvariva; jer, ma koliko se to doista
moglo činiti čudnim, Istari su se, onako odjeveni u tijela iz Među-
zemlja, mogli odroditi od svojih ciljeva baš kao i ljudi i vilenjaci, te
2 Druga inačica Cirdanovih riječi upućenih Gandalfu prilikom predavanja Prstena vatre
u Sivim lukama nalazi se u tekstu O Prstenovima moći (Silmarillion, str. 332), kao i vrlo
slično sročena u Dodatku B Gospodara prstenova (uvodna riječ Izvješću o godinama
Trećega doba).
3 U pismu iz 1958. godine moj otac navodi da ne zna ništa određeno o "ostaloj dvojici .
budući da oni nisu bili vezani uz povijest sjeverozapada Međuzemlja. "Mislim", napisao
je, "da su otišli kao poslanici u daleka područja, na Istok i Jug, daleko od númenórskog
dosega: kao izaslanici u krajeve pod "neprijateljskom okupacijom', reklo bi se. Ne znam
kakav su uspjeh mogli imati; ali bojim se da su doživjeli neuspjeh, kao i Saruman, premda
bez sumnje na različite načine; a sve mi se čini da su bili utemeljitelji ili začetnici tajnih
kultova i 'magijskih' tradicija što su nadživjele Sauronov pad."
ISTARI 433
se okrenuti zlu, zaboravljajući na dobro u potrazi za moći kojom bi

ga provodili u djelo.
Odvojen odlomak napisan na margini bez sumnje pripada ovamo:
Jer, doista, kazuje se da su kao utjelovljena bića Istari štošta tre

bali iznova naučiti putem polagana iskustva, a iako su znali odakle
potječu, uspomena na Blaženo kraljevstvo bila im je udaljena vizija
za kojom su (sve dok su ostajali vjerni svome poslanstvu) izrazito
žudjeli. Stoga su dragovoljnim podnošenjem izgnaničkih tegoba i
Sauronovih varki bili u stanju ispravljati zla iz onoga vremena.
Dapače, među svim Istarima samo je jedan ostao vjeran, i to onaj

koji je došao posljednji. Jer četvrti se, Radagast, zaljubio u razno
rodnu zvjerad i ptice što su nastavale Međuzemlje, pa je zanemario
vilenjake i ljude, te dane provodio među divljim stvorenjima. Odatle
je i dobio ime (koje je na starom númenórejskom jeziku, a znači,
kazano je, "skrbnik životinja").4 A Curunír 'Lân, Saruman Bijeli,
odrodio se od svoje visoke dužnosti, postao ohol i nestrpljiv i zaljub
ljen u moć, te pokušao silom ostvariti svoju volju i istisnuti Saurona;
ali taj mračni duh, snažniji od njega, ulovio ga je u stupicu.
Ali posljednji je pridošlica među vilenjacima dobio ime Mithran-
dir, Sivi hodočasnik, jer nigdje nije imao stana, a oko sebe nije okup
ljao ni bogatstvo ni sljedbu, već je navijek išao amo-tamo po Zapad
nim zemljama od Gondora do Angmara i od Lindona do Lóriena,
kao prijatelj svih naroda u teškim vremenima. Duh mu je bio topao
i žestok (što je prsten Narya još pojačavao), jer bio je Neprijatelj
Sauronov, te se plamenu što guta i satire suprotstavljao vatrom što
grije i snaži kada nada blijedi, kad se jadi skupe; ali i njegova radost
i njegov nagli gnjev bili su zastrti odjećom sivom poput pepela, tako
da su samo oni koji su ga dobro znali mogli uočiti baklju u njemu.
Znao je biti veseo i drag prema mladima i prostodušnima, a katkad
opet brz na oštrim riječima i korenju gluposti; ali nije bio ohol i nije
4 U vrlo kasnoj bilješci o imenima Istara piše da Radagastovo ime potječe od ljudi iz
dolina Anduina i "više ga se ne može jasno protumačiti". Za Rhosgobel, nazvan "Rada-
gastovom starom kućom" u Prstenovoj družini II 3, kaže se da se nalazio "na granicama
šume između Stanca-kamena i Staroga šumskog puta".
žudio ni za moći ni za hvalom, pa su ga zato nadaleko i naširoko

voljeli svi oni koji ni sami nisu bili oholi. Uglavnom je, ne zamarajući
se, putovao pješice, podupirući se štapom; pa je stoga među ljudima
sa sjevera bio zvan Gandalf, "Vilenjak s čarobnim štapom". Jer
oni su (premda pogrešno, kako je već kazano) smatrali da pripada
vilenjačkome rodu, jer je povremeno medu njima činio čuda, ljubeći
naročito ljepotu vatre; pa ipak je takva čudesa stvarao mahom zbog
smijeha i oduševljenja, te mu nije bila želja da ga bilo tko gleda sa
strahopoštovanjem ili da iz straha prihvaća njegove savjete.
Drugdje je ispripovijedano kako je on, kad se Sauron iznova
uzdigao, također ustao i djelomice otkrio svoju moć, postao glavni
pokretač otpora Sauronu i naposljetku izvojevao pobjedu, budnošću
i trudom privevši sve do onoga kraja što su ga nakanili Valari pod
onim Jednim koji jest nad njima. No kaže se da je pri okončavanju
zadaće zbog koje je bio poslan podnio velike patnje, i stradao, i bio
nakratko vraćen iz smrti odjeven u bijelo, i postao blistav plamen
(no i dalje zakriven, izuzev u velikoj potrebi). A kad je sve bilo
svršeno i Sauronova je Sjenka bila uklonjena, otišao je zanavijek
preko Mora. Curunír je pak bio zbačen i hametice ponižen, stradavši
na koncu od ruke potlačena roba; a duh mu je otišao kamo god ga
je usud već otpravio, te se u Međuzemlje, bilo nag bilo utjelovljen,
više nikad nije vratio.
U Gospodaru prstenova jedina opća izjava o Istarima nalazi se u

uvodnoj riječi Izvješća o godinama Trećega doba iz Dodatka B:
Kad je prošlo možda i tisuću godina i prva sjena pala na Veliku

Zelenšumu, u Međuzemlju su se pojavili Istari ili Mudri. Poslije
se pričalo da su došli s Krajnjeg zapada i bili glasnici poslani da
se suprotstave moći Sauronovoj i da ujedine sve one koji imaju
volju da mu se odupru; ali bilo im je zabranjeno silom uzvratili na
njegovu silu, ili nastojati silom i strahom zagospodariti vilenjacima
ili ljudima.
Stoga su se pojavili u ljudskom liku, iako nikad nisu bili mladi i
vrlo su sporo starjeli i posjedovali su veliku moć u umu i rukama. Tek
su malobrojnima otkrili svoja prava imena. Uglavnom su se služili
imenima koja su im drugi nadjenuli. Dvojicu najviših u ovom redu (a
kažu da su svega bila petorica) Eldari su prozvali Curunir, "Umješan
ISTARI 435
čovjek", i Mithrandir, "Sivi hodočasnik", a ljudi na sjeveru Saruman

i Gandalf. Curunir je često putovao na istok, ali se na kraju skrasio
u Isengardu. Mithrandir je najviše prijateljevao s Eldarima i potucao
se uglavnom po zapadu, i nikad se nije zasvagda skrasio.
Zatim slijedi prikaz čuvanja Triju vilenjačkih prstenova, gdje se

kaže da je Círdan dao Crveni prsten Gandalfu kada je ovaj preko
Mora došao u Sive luke ("jer Cirdan je vidio dalje i dublje nego
itko drugi u Međuzemlju").
Navedeni esej o Istarima govori mnogo toga o njima i njihovu

podrijetlu što se ne zatječe u Gospodaru prstenova (a sadrži i
nekoliko vrlo zanimljivih usputnih opaski o Valarima, nastavku
njihove brige za Meduzemlje i priznanju vlastite drevne pogreš
ke, o čemu nije moguće ovdje raspravljati). Pozornost najviše
zaslužuju opis Istara kao "pripadnika vlastita visokog reda" (reda
Valara) i izjave o njihovu utjelovljavanju u ljudska obličja.5 Ali
valja uočiti i dolazak Istara u Meduzemlje u različita vremena,
Sarumanovo saznanje da Gandalf posjeduje Crveni prsten i oda
tle proisteklu zavist, stav prema Radagastu, da nije ostao vjeran
svome poslanju, još dvojicu "Modrih čarobnjaka", neimenovanih,
koji su otišli na istok sa Sarumanom, ali se za razliku od njega
nikada nisu vratili u Zapadne zemlje, broj pripadnika reda Istara
(ovdje se kaže da nije poznat, ali da su među onima koji su došli
na sjever Međuzemlja "glavna" bila petorica), objašnjenje imena
Gandalf i Radagast, te sindarinsku riječ ithron, množina ithryn.
Odlomak o Istarima iz teksta O Prstenovima moći (Silmarilli-
on, str. 326-327) iznimno je blizak navedenoj izjavi iz Dodatka B
Gospodara prstenova, čak i u izrazima; ali ondje postoji i sljedeća
rečenica, sukladna eseju o Istarima:
Od ovih je Curunir bio najstariji i stigao prvi, a nakon njega dođoše

Mithrandir i Radagast, te drugi Istari koji su otišli na istok Među
zemlja i ne stupaju u ove priče.
Preostali napisi o Istarima (kao skupini) većinom nažalost nisu

više od vrlo brzih pribilježaka, često nečitkih. Iznimno je zanim
ljiva, međutim, kratka i vrlo žurno zapisana skica za pripovijest
5 Doista, iz Olórinova spomena u Valaquenti (SilniariUion str. 31) čini se da su Istari bili
Maiari; jer Olórin je bio Gandalf.
o vijeću Valara što ga je, čini se, sazvao Manwë ("a možda je po
zvao Erua za savjet?"), na kojem su odlučili odaslati tri poslanika
u Međuzemlje. "Tko će ići? Jer moraju biti moćni, ravni Sauronu,
ali valja im se odreći sile i odjenuti se krvlju i mesom ne bi li se
ravnopravno odnosili prema vilenjacima i ljudima, te pridobili
njihovo povjerenje. Ali to će ih dovesti u pogibelj, zamutiti im
mudrost i znanje, te ih zbuniti strahovima, brigama i zamorima
poteklim od mesa." Ali samo dvojica istupiše: Curumo, kojeg je
izabrao Aulë, te Alatar, kojeg je poslao Oromë. Zatim Manwë
upita: gdje je Olórin? A Olórin, odjeven u sivo, tek što se bio
vratio s puta, pa je sjedio na rubu vijeća; on upita Manwëa što od
njega želi. Manwë mu odvrati da mu je želja da Olórin pode kao
treći glasnik u Međuzemlje (u zagradi se spominje da je "Olórin
volio Eldare koji su ondje ostali", vjerojatno kako bi se objasnio
Manwëov izbor). Ali Olórin izjavi da je preslab za takvu zadaću,
te da se plaši Saurona. Zatim Manwë reče da je to razlog više
zašto bi trebao poći, te da naređuje Olórinu (slijede nečitke riječi
u kojima se vjerojatno nalazi riječ "treći"). Ali nato ih Varda
pogleda i reče: "Ne kao treći"; a Curumo to upamti.
Bilješka završava izjavom da je Curumo [Saruman] poveo
Aiwendila [Radagasta] na molbu Yavanne, dok je Alatar poveo
Pallanda kao prijatelja."
Na drugom listu s pribilješkama što očito pripadaju istome
razdoblju piše da je "Curumo bio dužan povesti Aiwendila kako
bi ugodio Yavanni, ženi Aulëovoj". Tu se također nalaze grube
tablice gdje se imena Istara dovode u odnos s imenima Valara:
Olórin s Manwëom i Vardom, Curumo s Aulëom, Aiwendil s
Yavannom, Alatar s Oromëom, a Pallando također s Oromëom
(ali zatim je Pallando prebačen uz Mandosa i Niennu).
Značenje ovih odnosa između Istara i Valara, u svjetlu upravo
navedene kratke pripovijesti, očito leži u tome da je pojedinoga
Istara izabrao pojedini Vala zbog prirođenih mu osobina - mož
da čak i u tome da je svaki od njih bio pripadnik "naroda" toga
Vale. u istom smislu kao što se za Saurona kaže u Vaìaquenti
(Silmarillion, str. 32) da je na svom početku "bio jedan od Au-
lëovih Maiara i posjedovao silno znanje toga naroda". Stoga ite-
6 Po svemu sudeći, Curumo je Sarumanovo ime na kvenijskome, nigdje drugdje zabilje

ženo; sindarinski je oblik bio Curunír. Saruman. njegovo ime među ljudima sa sjevera,
sadrži anglosasku riječ searu, saru, "vještina, umijeće, domišljata naprava". Aiwendil
zacijelo znači "ljubitelj ptica"; usporedi Linaewen, "ptičje jezero" u Nevrastu (vidi Do
datak Silmarillionu, stavku lin (1).) Za značenje imena Radagast vidi str. 433 i bilješku
4. Ime Pallando, usprkos tomu kako se piše, možda sadrži riječ palan, "izdaleka", kao
u riječi palantír i u imenu Aldarionova broda, Palarran, "Daleki lutalica".
ISTA RI 437
kako valja uočiti da je Curuma (Sarumana) izabrao Aule. Nema

ni traga objašnjenju zbog čega se Yavannina bjelodana želja
da među Istarima bude prisutan i jedan koji će naročito voljeti
stvorove koji su njezino djelo mogla ispuniti samo nametanjem
Radagastova društva Sarumanu; dok izjava u eseju o Istarima
(str. 433), da je Radagast zanemario svrhu zbog koje je poslan
kad se zaljubio u divlja stvorenja Meduzemlja, možda nije posve
suglasna sa zamisli da ga je posebno izabrala Yavanna. Štoviše,
i u eseju o Istarima i u tekstu O Prstenovima moći Saruman je
došao prvi i došao je sam. S druge strane, moguće je zamijetiti
trag priče o Radagastovu neželjenom društvu u Sarumanovu
iznimnom preziru prema njemu, kako ga opisuje Gandalf na
Elrondovu vijeću:
"'Radagast Mrki!' nasmije se Saruman ne krijući više svoj prezir

prema meni. 'Radagast, Pripitomljivač ptica! Radagast Prostodušni!
Radagast Ludi! Imao je taman toliko pameti da odigra ulogu koju
sam mu namijenio.'"
Dok se u eseju o Istarima kaže da ona dvojica koja su otišla na

istok nisu imala drugih imena osim Ithryn Luin, "Modri čarob
njaci" (što, jasno, znači da nisu imali imena na zapadu Meduzem
lja), ovdje se imenuju kao Alatar i Pallando, te dovode u vezu s
Oromëom, iako se ne daje nikakva naznaka odakle bi taj odnos
mogao potjecali. Moglo bi biti (premda je ovo tek pretpostavka)
da je između svih Valara Oromë najbolje poznavao udaljenije
krajeve Međuzemlja, te da je Modrim čarobnjacima bilo suđeno
otputovati u ta područja i ondje ostati.
Povrh činjenice da su ove bilješke o izboru Istara svakako
nastale nakon dovršetka Gospodara prstenova, nisam u stanju
pronaći ništa što bi razjasnilo njihov odnos, prema vremenu sa
stavljanja, s esejem o Istarima.7
7 U jednom pismu iz 1956. godine moj otac navodi: "U Gospodom prstenora jedva da se
i spominju stvari koje zapravo ne postoje na svojoj ravni (u sekundarnoj, odnosno pod-
kreacijskoj stvarnosti)", te u bilješci dodaje: "Mačke kraljice Berúthiel i imena druge
dvojice čarobnjaka (pet, manje Saruman, Gandalf, Radagast) jesu sve što mi pada na
pamet." (U Moriji je Aragorn rekao za Gandalfa: "Sigurnije je da će on naći put do
kuće u mrkloj noći nego mačke kraljice Berúthiel.")
Međutim, postoji čak i priča o kraljici Berúthiel, premda samo u vrlo "primitivnom"
nacrtu, tek dijelom čitkom. Ona je bila podmukla, samotna i za ljubav nesposobna žena
Tarannona, dvanaestog gondorskog kralja (830.-913. godine Trećega doba) i prvog iz
loze "brodokraljeva". koji je okrunjen kao "Gospodar obala", Falastur, i bio prvi kralj
bez djece (Gospodar prstenovu, Dodatak A, ii te iv). Berúthiel je živjela u Kraljevoj kući
Ne znam za bilo koje druge napise o Istarima, izuzev nekoliko

vrlo grubih i djelomice nerazaberivih bilježaka što su svakako na
stale mnogo kasnije od bilo čega dosad navedenog, a vjerojatno
potječu iz 1972. godine:
Valja nam pretpostaviti da su oni [Istari] svi bili Maiari, odnosno

osobe iz ''anđeoskoga" reda, premda ne nužno i istog reda veličine.
Maiari su bili "duhovi", ali sposobni sami se utjeloviti, pa su mogli
uzeti "čovjekolika" (napose vilenjačka) obličja. Za Sarumana se kaže
(npr. u riječima samoga Gandalfa) da je bio glavar Istara - odnosno,
viši u valinórejskome statusu od ostalih. Radagast je prikazan kao
osoba mnogo manje moći i mudrosti. O drugoj se dvojici u objav
ljenim djelima ne navodi ništa, izuzev spomena Petorice čarobnjaka
u prepirci između Gandalfa i Sarumana [Dvije kule III 10]. Sad, te
su Maiare u presudnom trenutku za povijest Međuzemlja poslali
Valari ne bi li pojačali otpor vilenjaka sa Zapada, čija je snaga jenja
vala, te neiskvarenih ljudi sa Zapada, kojima su oni s Istoka i Juga
brojčano bili izuzetno premoćni. Može se uočiti da je svaki od njih
imao slobodu učiniti koliko može u tom poslanstvu; da im nije bilo
zapovijeđeno niti je bilo predviđeno da djeluju zajednički kao malo
središnje tijelo snage i mudrosti; te da je svaki od njih imao drugačije
moći i sklonosti, a Valari su ih izabrali imajući to na umu.
Predmet ostalih zapisa isključivo je Gandalf (Olórin, Mithran-

dir). Na poleđini izdvojenog lista na kojemu se nalazi pripovijest
u Osgiliathu i mrzila zvukove i mirise mora, kao i kuću što ju je Tarannon sagradio
nizvodno od Pelargira "na lukovima što su duboko gazili u široke vode Ethir Anduina":
mrzila je svako stvaranje, sve boje i složene ukrase, nosila samo crno i srebrno, te živjela
u golim odajama, dok su vrtovi kuće u Osgiliathu bili puni izobličenih skulptura ispod
čempresa i tisa. Imala je devet crnih mačaka i jednu bijelu, kao robove, pa je s njima
razgovarala ili im čitala pamćenje, te ih slala da otkrivaju sve mračne tajne Gondora.
tako doznajući sve ono "što ljudi najviše žele zadržati u tajnosti"; postavila je bijelu
mačku da uhodi crne, a sve ih je mučila. Nitko u Gondoru nije se usuđivao dotaknuti
ih; svi su ih se plašili i izgovarali kletve kad bi ih ugledali gdje prolaze. Ono što slijedi
uglavnom je posve nečitko u tom jednom jedinom rukopisu, izuzev svršetka, gdje se
navodi da je njezino ime bilo izbrisano iz Knjige kraljeva ("ali sjećanja ljudi nisu posve
zapretena u knjigama, pa mačke kraljice Berúthiel nikad nisu posve izašle iz govora
ljudi") i da je Tarannon dao da je se samu sa svojim mačkama stavi na brod, te da ga
se pusti da otplovi gonjen sjevernim vjetrom. Brod je posljednji put viđen kako pod
mjesečevim srpom jezdi pokraj Umbara, s jednom mačkom na vrhu jarbola i drugom
kao polenom na kljunu.
ISTARI 439
o valarskome izboru Istara javlja se sljedeća bilješka, vrijedna

velike pozornosti:
Elendil i Gil-galad djelovali su zajednički; ali to je bio "Posljednji

savez" vilenjaka i ljudi. Pri Sauronovu konačnom svrgavanju vilenjaci
na samome poprištu nisu djelatno sudjelovali. Legolas je među De
vetoricom pješaka vjerojatno postigao najmanje. Galadriel, največa
među preostalim Eldarima Međuzemlja, bila je silna ponajviše u mu
drosti i dobroti, kao predvodnica ili savjetnica u borbi, nepokoriva
u otporu (napose umom i duhom), ali nije mogla poduzeti kazneno
djelovanje. Što se sveukupnog djelovanja tiče, poprimila je razmje
re slične Manwëovima. Manwë, međutim, čak ni nakon Propasti
Númenora i razlamanja staroga svijeta, čak ni u Trećem dobu kad
se Blaženo kraljevstvo već nalazilo izvan "Krugova Svijeta", još nije
bio puki promatrač. Bjelodano je da su iz Valinora došli poslanici
zvani Istari (ili Čarobnjaci), a među njima Gandalf, koji se pokazao
kao predvodnik i upravitelj i u napadu i u obrani.
Tko je bio "Gandalf"? Kaže se da su u kasnijim vremenima (kad
se iznova u Kraljevstvu uzdigla sjenka zla) mnogi "Vjerni" bili uvje
reni da je "Gandalf" iz onih dana bio posljednja objava samoga
Manwëa, prije nego što se on zanavijek povukao u svoju kulu stra-
žaru na Taniquetilu. (Gandalfova izjava da mu je ime "na Zapadu"
bilo Olórin smatrala se, prema tom vjerovanju, prihvaćanjem tajnog
imena, pukog nadimka.) Ne znam (naravno) kako glasi cijela istina u
ovome slučaju, ali kad bih je i znao, bilo bi pogrešno biti određeniji
nego što je Gandalf bio. Manwë se neće spustiti s Planine sve do
Dagora Dagoratha i nailaska Kraja, kad se Melkor vrati.8 Na svr
gavanje Morgotha poslao je svoga glasnika Eönwëa. Ne bi li, onda,
na poraz Saurona poslao nekog manjeg duha iz anđeoskog naroda,
nekoga istorodnog i, bez sumnje, ravnog Sauronu u svome početku,
ali ne više? Zvao se Olórin. Ali o Olórinu nikada nećemo znati više
nego što je otkrio kroz Gandalfa.
Nakon toga slijedi šesnaest stihova u aliterativnom metru:
8 Ovo se odnosi na "Drugo Mandosovo proročanstvo", koje se ne javlja u Silmarillionu;

nije moguće pokušati ga ovdje potanje objasniti, jer bi za to bio potreban određen prikaz
povijesti mitologije u odnosu na objavljenu inačicu.
Zar počut nećeš pripovijest od pamtivijeka skritu

o Petorici što tragom su iz tajne one zemlje?
Jedan tek jest opet ondje. Još ostali čekaju,
pod mnogih vlašću muževa Međuzemlje ne traže
do Dagora Dagoratha, dana kad Usud stiže.
Skrovita tog svjetovanja spominješ li se još
Zapadnih gospodara u zemlji Amanu?
Skrivene su staze duge i samotne već leže,
a muževima smrtnim Manwë se ne obraća.
S negdanjeg Zapada neki neznani lahor pahnu;
muklim mrakom noćnim more ga prenese:
šumne vijesti šapnu šutljivim spavačima
iz visina izopćenih, izgubljenih stoljeća,
umovima umornim od uporne potrage.
Najstariji kralj nije još na sve zaboravio.
Saurona je shvaćao kao sporu prijetnju...
Mnogo toga ovdje odnosi se na šire pitanje brige Manwëa i Va-

lara za sudbinu Međuzemlja nakon Propasti Númenora, a što
svakako ne pripada u raspon ove knjige.
Nakon riječi "Ali o Olórinu nikada nećemo znati više nego
što je otkrio kroz Gandalfa", moj otac je naknadno dodao:
izuzev toga što je Olórin ime na jeziku Plemenitih vilenjaka, pa su

mu ga stoga zacijelo nadjenuli Eldari u Valinoru, ili je "prijevod"
koji bi za njih trebao imati značenja. Kako god bilo, što je značilo to
ime, bilo ono nadjenuto ili prispodobljeno? Olor je riječ koja se često
prevodi kao "san", ali to se ne odnosi na (većinu) ljudskih "snova",
svakako ne na spavačke snove. Za Eldare je ona podrazumijevala
žive sadržaje njihovih spomena, što će reći njihove mašte: odnosila se,
zapravo, na jasno viđenje, umno, stvari koje nisu protežno prisutne u
prostoru što ga zauzima tijelo. Ali ne samo na pojam, već na njegovu
punu uobličenost u konkretno obličje i pojedinosti.
Jedna izdvojena etimološka nota objašnjava značenje na sličan

način:
olo-s: vizija, "sanja": ime na zajedničkom vilenjačkom za "umni

konstrukt" što ga Eä zapravo ne sadrži (prethodno) po strani od
ISTARI 441
konstrukta, ali ga Eldari mogu učiniti vidljivim i spoznatljivim putem

Umjetnosti (Karmë). Olos se obično rabi za lijepe konstrukte sazdane
isključivo s umjetničkim ciljem (tj. nakana im nije ni obmana, ni
stjecanje moći).
Navode se i riječi izvedene iz tog korijena: kvenijska olos, "san,

sanja", množina olozi/olori; ôla- (nepovratni glagol), "sanjati";
olosta, "snovit". Zatim se spominje Olofantur, kako je glasilo ra
nije "pravo" ime Lóriena, Vale koji je bio "vladar vizija i snova",
prije nego što je u Silmarillionu promijenjeno u Irmo (kao što je i
ime Nurufantur promijenjeno u Námo (Mandos): iako je množina
Fëanturi za tu dvojicu "braće" zadržana u Valaquenti).
Ove rasprave o riječi olos, olor bjelodano se odnose na odlo
mak u Valaquenti (Silmarillion, str. 31), koji navodi da je Olórin
u Valinoru obitavao u Lórienu, te također
premda je iskreno volio vilenjake, ipak je među njima hodao nevid

ljiv ili u obličju jednog od njih, te oni nisu znali odakle su dolazile
krasne sanje ili mudri odgovori koje je on umetao u njihova srca.
U ranijoj se inačici ovog odlomka kazuje da je Olórin bio "Irmov

savjetnik", te da je u srcima onih koji su ga htjeli počuti budio
pomisli na "lijepe stvari što još ne postoje, ali tek bi mogle biti
stvorene kako bi se Arda obogatila".
Jedna duga bilješka objašnjava odlomak iz Dvije kule IV 5 u
kojem Faramir u Henneth Annûnu kaže da je Gandalf rekao:
Ja imam razna imena u raznim zemljama. Mithrandir među vile

njacima; Tharkûn za patuljke. Olórin bijah u mladosti na zaborav-
ljenom zapadu,9 na jugu Incánus, na sjeveru Gandalf; ka istoku ja
ne hodim.
Bilješka potječe iz vremena prije objavljivanja drugog izdanja

Gospodara prstenova 1966. godine, a glasi ovako:
9 Gandalf je opet kazao "Olórin bijah na zaboravljenome zapadu" kad je pripovijedao

hobitima i Gimliju u Minas Tirithu nakon krunidbe kralja Elessara: vidi "Pohod na
Ercbor", str. 368.
Datum Gandalfova dolaska neizvjestan je. Došao je s onu stranu

Mora, čini se baš u vrijeme kad su zamijećeni prvi znaci ponovnog
uzdizanja "Sjenke": nova javljanja i širenja zlih stvorova. Ali malo
ga koji godišnjak ili zapis spominje u drugome tisućljeću Trećega
doba. Vjerojatno je dugo lutao (u različitim pojavama), zauzet ne
djelima i zbivanjima, već istraživanjem srdaca vilenjaka i ljudi koji su
nekoć bili, a možda su i dalje suprotstavljeni Sauronu. Sačuvana je
njegova izjava (ili jedna njezina inačica, koja u svakom slučaju nije
bila posve shvaćena) da mu je u mladosti na zapadu ime bilo Olórin,
ali da je među vilenjacima bio zvan Mithrandir (Sivi putnik), medu
patuljcima Tharkûn (što navodno znači "Čovjek sa štapom"), na
jugu Incánus, a na sjeveru Gandalf, dok "ka istoku ja ne hodim".
"Zapad" tu bjelodano označava Daleki zapad s onu stranu Mora,
a ne neki dio Međuzemlja; ime Olórin ima plemenito-vilenjački
oblik. "Sjever" se zacijelo odnosi na sjeverozapadna područja Me
đuzemlja, gdje je većina žitelja ili govorom obdarenih naroda bila
i ostala neiskvarena rabotama Morgotha ili Saurona. Ti će krajevi
pružati najsnažniji otpor zlima koja je za sobom ostavio Neprijatelj,
ili njegovu sluzi Sauronu, pojavi li se ponovno. Međe toga područja
bile su prirodno nejasne; istočna mu je granica otprilike išla niz
rijeku Carnen do ušća s Celduinom (Hitrom rijekom), dalje sve do
Núrnena, a zatim prema jugu do drevnih rubova Južnoga Gondora.
(Isprva nije bio isključen Mordor, koji je Sauron zauzeo, iako se
nalazio izvan njegovih prvotnih kraljevina "na istoku", u znak na
mjerne prijetnje Zapadu i Númenórejcima.) "Sjever" stoga uključuje
svu tu golemu površinu: sa zapada na istok otprilike od Lhûnskoga
zatona do Núrnena, a od sjevera na jug od Carn Dûma do južnih
krajeva drevnoga Gondora, između njega i Bliskoga Harada. Dalje
od Núrnena Gandalf nikada nije bio.
Ovaj odlomak jedini je sačuvani dokaz o tome da su njegova
putovanja sezala dalje na jug. Aragorn tvrdi da je prodro do "dalekih
zemalja Rhûna i Harada gdje sjaju nepoznate zvijezde" (Prstenova
družina II 2).10 Nije nužno pretpostaviti isto i za Gandalfa. Ova su
predanja usredotočena na sjever - jer je kao povijesna činjenica
10 Te se "nepoznate zvijezde" odnose u strogom smislu samo na Harad, a znače zacijelo to

da je Aragorn otputovao ili otplovio na određenu udaljenost u južnu polutku. [Piščeva
bilješka.]
ISTARI 443
prikazano da se borba protiv Morgotha i njegovih slugu zbivala

uglavnom na sjeveru, a napose na sjeverozapadu Međuzemlja, i to
zbog toga što je kretanje vilenjaka, kao i ljudi koji su kasnije bježali
od Morgotha, neizbježno teklo na zapad, prema Blaženome kraljev
stvu, te na sjeverozapad, zato što su ondje obale Međuzemlja bile
najbliže Amanu. Harad, "Jug", stoga predstavlja neodređen izraz, a
premda su ljudi iz Númenora prije njegove propasti istražili obale
Međuzemlja daleko prema jugu, njihove su naseobine iza Umbara
izgubile samosvojnost, ili su, u slučajevima kad su ih nastavali ljudi
koje je Sauron izopačio već u Númenoru, postale neprijateljske, pod
Sauronovom vlašću. Ali južna su se područja u doticaju s Gondorom
(koja su ljudi iz Gondora zvali jednostavno Harad, "Jug", Bliski ili
Daleki) vjerojatno lakše mogla preobratiti na "otpor", a ondje je i
Sauron bio najzauzetiji u Trećem dobu, budući da je tu nalazio izvor
ljudstva koje se najlakše moglo iskoristiti protiv Gondora. Lako je
moguće da je Gandalf putovao u te krajeve u ranijim danima svoga
djelovanja.
Ali uglavnom je djelovao na "sjeveru", a i tu prije svega na sjeve
rozapadu, u Lindonu, Eriadoru i dolinama Anduina. Prvenstveno je
bio odan Elrondu i sjevernim Dúnedainima (Graničarima). Osebuj
nost mu je bila ljubav prema "polutanima", koje je dobro upoznao,
jer je onako mudar slutio koliko će u konačnici biti važni, istodobno
prepoznavši urođenu im vrijednost. Gondor mu je bio manje zanim
ljiv, iz istog razloga zbog kojeg je više zaokupljao Sarumana: bio je
središte znanja i moći. Njegovi su vladari naslijeđem i svim svojim
običajima bili neopozivo suprotstavljeni Sauronu, u svakom slučaju
načelno: kraljevina im se uzdigla kao prijetnja njemu, te nastavila
postojati samo utoliko i dotle dok njegovu prijetnju bude mogla
suzbijati oružanom silom. Gandalf nije mogao naročitije utjecati na
njezine ponosite vladare, niti ih poučavati, pa se počeo duboko zani
mati za njih tek kad im se moć počela urušavati, kad su ih oplemenile
hrabrost i ustrajnost u naizgled unaprijed izgubljenoj borbi.
Ime Incánus doima se "tuđinskim"; drugim riječima, nije ni na
vestronu, ni na vilenjačkom (sindarinskom ili kvenijskom), a ne
mogu ga objasniti ni sačuvani jezici ljudi sa Sjevera. Jedna bilješka
u Thainovoj knjizi navodi da se radi o riječi iz haradrimskog jezika,
prilagođenoj kvenijskom obliku, koja znači jednostavno "sjeverna

uhoda" (Inkâ + nûs).11
Gandalf služi kao zamjena pri pripovijedanju na engleskom, jed-
nako onako kao što se postupa s hobitskim i patuljačkim imenima.
Radi se o postojećem nordijskom imenu (tako se zove jedan patuljak
iz poeme Völuspá),12 a ja ga rabim zbog toga što mi se čini da sadrži
riječ gandr, štap, napose onaj koji služi za "čaranje", pa se može
pretpostaviti da znači "vilenjačka prikaza sa (čarobnim) štapom".
Gandalf nije bio vilenjak, ali ljudi su ga po svoj prilici povezivali s
njima, jer su im njegova odanost i prijateljevanje s vilenjacima bili
dobro poznati. Budući da se ovo ime pripisuje "sjeveru" općenito,
valja pretpostaviti da je Gandalf vestronsko ime, ali sazdano od
sastavnica koje nisu izvedene iz vilenjačkih jezika.
Posve drugačiji pogled na značenje Gandalfovih riječi "na jugu

Incánus", kao i na etimologiju toga imena, dobiva se iz bilješke
napisane 1967. godine:
Veoma je nejasno na što se misli pod riječima "na jugu". Gandalf je

porekao da je ikada posjetio "istok", ali zapravo se čini da je ogra
ničio svoja putovanja i zaštitu na zapadne zemlje, napučene vilenja
cima i narodima koji su mahom bili neprijateljski nastrojeni prema
Sauronu. U svakom slučaju, čini se malo vjerojatnim da je ikada
putovao u Harad (ili Daleki Harad!), odnosno da se ondje zadržao
dovoljno dugo da bi stekao posebno ime na bilo kojem tuđinskom
jeziku iz tih slabo poznatih krajeva. Jug bi se tako trebao odnositi
na Gondor (u najširem smislu, na zemlje pod upravom Gondora
na vrhuncu moći). U doba ove Pripovijesti, međutim, otkrivamo da
Gandalf u Gondoru uvijek nosi ime Mithrandir (za časnike ili ljude
númenorskog podrijetla, poput Denethora, Faramira itd.). Ono je
sindarinsko, a predstavlja se kao ime koje rabe vilenjaci; ali gondor-
ski su časnici poznavali taj jezik i služili se njime. "Uobičajeno" je
ime na vestronu ili zajedničkom govoru očito bilo ono sa značenjem
"Sivoplašt", ali kako je bilo smišljeno u davnim vremenima, sad je
11 Oznaka nad posljednjim slovom zapisa Inkâ-nûs odaje da je posljednji suglasnik bio š.
12 Dio zbirke vrlo drevnog nordijskog pjesništva poznate pod imenom "Pjesnička Edda",
odnosno '"Starija Edda".
ISTARI 445
imalo arhaičan oblik. Njega možda predstavlja izraz Sivoskuti, što

ga rabi Eomer u Rohanu.
Moj je otac ovdje zaključio da se "na jugu" ipak odnosilo na
Gondor, te da je Incánus (kao i Olórin) bilo ime na kvenijskom, ali
smišljeno u Gondoru u ranijim vremenima, kad su se učeni ljudi
još često služili kvenijskim, koji je stoga bio jezik mnogih povijesnih
zapisa, baš kao i u Númenoru.
Gandalf se, kako navodi Izvješće o godinama, pojavio na zapadu
početkom jedanaestoga stoljeća Trećega doba. Pretpostavimo li da
je najprije posjećivao Gondor, dovoljno često i dovoljno dugo da
ondje stekne jedno ili više imena - recimo, za vladavine Atanatara
Alcarina, oko 1800 godina prije Rata za Prsten - moglo bi se pri
hvatiti da je "Incánus" bilo za njega smišljeno kvenijsko ime koje
je kasnije zastarjelo, te su ga pamtili samo učeni.
Uz tu se pretpostavku iznosi prijedlog etimologije iz kvenijskih sa
stavnica in (id)-, "um", te kan-, "vladar", naročito iz riječi cáno, canu,
"vladar, upravitelj, poglavica" (potonja tvori drugu sastavnicu imena
Turgon i Fingon). U toj bilješci moj otac spominje latinsku riječ
incánus, "sijed", i to na takav način da ukazuje na to kako je odatle
zapravo poteklo ovo Gandalfovo ime prilikom pisanja Gospodara
prstenova, što je vrlo iznenađujuće ako je istinito; a na kraju rasprave
upozorava da se istovjetnost oblika kvenijskoga imena i latinske
riječi mora smatrati "slučajnošću", jednako kao što se sindarinsko
ime Orthanc, "račvast vis", slučajno podudara s anglosaskom rječju
orþanc, "domišljata naprava", kako glasi prijevod pravog imena iz
jezika Rohirrimâ.
Palantíri
Palantíri jamačno nikad nisu bili u općoj uporabi, a ni općepoznati,

čak ni u Númenoru. U Međuzemlju ih se držalo u prostorijama pod
stražom visoko u utvrđenim kulama, gdje su do njih mogli doći samo
kraljevi i vladari, uz imenovane čuvare, te ih nikad nisu pokazivali,
niti im se obraćali u javnosti. Ali do isteka vladavine Kraljeva nisu
bili mračna tajna. Nije bilo pogibelji u njihovoj uporabi, pa nije
dan kralj, ili netko ovlašten da pogleda u njih, nije oklijevao otkriti
odakle mu potječu saznanja o djelima ili stavovima dalekih vladara,
ukoliko ih je stekao putem Kamenova.1
Nema daljnjeg spomena njihove javne i službene uporabe nakon
što je s padom Minas Ithila prošlo vrijeme Kraljeva. Nije više bilo
Kamena koji bi im mogao odgovarati sa sjevera nakon brodoloma
Posljednjega kralja, Arveduija, 1975. godine.2 Ithil-kamen izgubljen
je 2002. godine. Tako su preostali samo Anor-kamen u Minas Tirithu
i Orthanc-kamen.3
1 Bez sumnje su se rabili u pregovorima Arnora i Gondora oko baštinjenja Krune 1944.
godine. "Poruke" o teškim nevoljama što su zadesile Sjeverno kraljevstvo, primljene
1973. u Gondoru. možda su bile zadnji slučaj njihove uporabe sve do vremena uoči Rata
za Prsten. [Piščeva bilješka.]
2 S Arveduijem su izgubljeni Kamenovi iz Annúminasa i Amon Sûla (Vjetrovrha). Treći
palantír sa sjevera bio je u kuli Elostirion na Emvn Beraidu; imao je posebne osobine
(vidi bilješku 16 na stranici 454).
3 Kamen iz Osgiliatha bio je izgubljen u vodama Anduina 1437. godine, tijekom građan
skoga rata zbog Rodbinskog razdora.
PALANTÍRI 447
Dvije su stvari tada pridonijele da se Kamenovi zanemare i padnu

u zaborav među najvećim dijelom naroda. Prva je bila neizvjesnost
oko toga što se zbilo s Ithil-kamenom: razumno se pretpostavljalo
da su ga branitelji uništili prije nego što je Minas Ithil bio zarobljen i
opustošen;4 ali bilo je posve moguće da im je bio otet i tako dospio u
Sauronov posjed, što su mudriji i dalekovidniji možda uzeli u obzir.
Čini se da i jesu, shvativši da će mu Kamen biti od male koristi da
naudi Gondoru ako ne uspostavi vezu s nekim Kamenom koji mu
je prilagođen.5 Zbog toga je, može se pretpostaviti, Anor-kamen, o
kojem svi zapisi Namjesnikâ šute sve do Rata za Prsten, bio pomno
čuvana tajna, dostupna isključivo Vladarima namjesnicima, koji (čini
se) nijednom nisu posegnuli za njime, sve do Denethora II.
Drugi je razlog bio propadanje Gondora, uz sve slabije poznava
nje drevne povijesti i sve manje zanimanje za nju među svima izuzev
nekolicine, čak i među odličnicima u kraljevini, osim u pitanjima
vezanim uz rodoslovlja: uz njihovo podrijetlo i srodstvo. Gondor
je nakon Kraljeva zapao u "srednji vijek" sve bljeđeg znanja i sve
priprostijih vještina. Dojave su ovisile o glasnicima i teklićima, ili u
slučaju uzbune o svjetionicima, a sve i ako su se Kamenovi iz Anora
i Orthanca još čuvali kao blaga iz prošlosti za čije su postojanje znali
tek malobrojni, narod je najvećma zaboravio na Sedam kamenova iz
davnine, a stihovi iz predanja posvećeni njima nisu se više razumjeli,
sve i ako ih se pamtilo; njihova su djelovanja u pričama prerasla u
vilenjačke moći drevnih kraljeva prodornih očiju, te u hitre, pticama
4 O mogućnosti unišenja palantírâ vidi str. 455. U stavci iz Izvješća o godinama za 2002.,
kao i u Dodatku A (I, iv), zarobljavanje palantíra prilikom pada Minas Ithila navodi
se kao činjenica; ali moj otac je primijetio da su ti godišnjaci sastavljeni nakon Rata
za Prsten te da je ta izjava, ma koliko izvjesna, samo zaključak. Ithil-kamen nikad nije
pronađen, te je vjerojatno stradao pri rušenju Barad-dûra; vidi str. 455.
5 Sami po sebi, Kamenovi su mogli tek vidjeti: prizore i likove na dalekim mjestima, ili u
prošlosti. Viđenja nisu imala nikakva objašnjenja; ljudima iz kasnijih vremena ionako
je bilo naporno utjecati na to što će voljom ili željom motritelja biti prikazano. Ali kad
bi drugi um zauzeo neki prilagođen Kamen, misli su se mogle "prenijeti" (primiti kao
"govor"), a viđenja stvari iz uma motritelja jednog Kamena mogao je vidjeti drugi mo
tritelj. [Vidi dalje, str. 456-458 i bilješku 21 na stranici 458.] Te su se moći prvotno rabile
uglavnom pri dogovaranju, razmjeni vijesti nužnih za vladanje, ili savjeta i prosudbi;
rjeđe zbog jednostavnog prijateljstva i zadovoljstva, ili pri davanju pozdrava i izraza
sućuti. Samo se Sauron poslužio jednim Kamenom u svrhu prijenosa svoje nadmoćne
volje, ovladavši slabijim motriteljem i natjeravši ga da mu otkrije skrivene misli i pokori
se zapovijedima. [Piščeva bilješka.]
slične duhove koji su ih služili, donoseći im vijesti ili odnoseći njihove

poruke.
Čini se da su u ovo vrijeme Namjesnici već odavno bili zanemarili
Orthanc-kamen: više im nije bio ni od kakve koristi, a u svojoj je
neosvojivoj kuli bio na sigurnom. Čak da i ga nisu zasjenile dvojbe
vezane uz Ithil-kamen, bio je smješten u području koje je sve ma
nje zanimalo Gondor. Calenardhon, nikad gusto napučen, teško
je nastradao u Tamnoj kugi iz 1636. godine, a nakon nje se broj
njegovih stanovnika númenorskog podrijetla postojano smanjivao
uslijed seoba u Ithilien i krajeve bliže Anduinu. Isengard je ostao
osobni posjed Namjesnikâ, ali sâm je Orthanc opustio, tako da
je na kraju bio zatvoren, a ključevi su mu bili odneseni u Minas
Tirith. Ako je namjesnik Beren uopće i pomislio na Kamen kad ih
je predavao Sarumanu, vjerojatno je smatrao da on ne bi mogao
dospjeti u sigurnije ruke od onih koje pripadaju glavaru Vijeća
suprotstavljenog Sauronu.
Saruman je jamačno u svojim istragama6 naročito dobro upoznao

Kamenove, koji su mu lako privukli pozornost, pa je zaključio da
Orthanc-kamen i dalje leži netaknut u svojoj kuli. Do ključeva Or-
thanca došao je 2759. godine, službeno kao čuvar kule i pobočnik
gondorskoga Namjesnika. U to vrijeme pitanje Orthanc-kamena jed
va da je zanimalo Bijelo vijeće. Tek je Saruman, stekavši naklonost
Namjesnikâ, dotad dovoljno dobro bio izučio zapise u Gondoru da
bi mogao uvidjeti zanimljivost palantírâ i moguću korist od onih što
su preostali; ali svojim sudruzima ništa nije kazao o tome. Saruman
je zbog zavisti i mržnje prema Gandalfu zatim prestao surađivati s
Vijećem, koje se posljednji put sastalo 2953. godine. Bez ikakve služ
bene objave Saruman je tada zauzeo Isengard kao vlastiti posjed, ne
mareći više za Gondor. Nema sumnje da Vijeće to nije odobravalo:
ali Saruman je imao slobodu činiti kako ga je volja i pravo da, ako
želi, postupa samostalno i prema vlastitim nazorima u cilju pružanja
otpora Sauronu.7
6 Usporedi s Gandalfovim opaskama na Elrondovu vijeću, vezanim uz Sarumanovo du

gogodišnje izučavanje svitaka i knjiga u Minas Tirithu.
7 Isengard je bio dobro smješten za svako "svjetovnije" djelovanje putem moći i ratne sile.
budući da je bio ključ Rohanskih vrata. To je bila slaba točka obrane Zapada, naročito
PALANTÍRI 449
Većina članova Vijeća zacijelo je neovisno o njemu znala za Ka-

menove i njihov drevni smještaj, ali nije držala da trenutačno imaju
naročitu važnost: ti su predmeti, čudesni i hvalevrijedni, bili dio
povijesti Kraljevstava Dúnedainâ, ali sad su uglavnom bili izgubljeni
ili ne naročito korisni. Valja imati na umu da su Kamenovi isprva bili
"nevini" i nisu imali zle svrhe. Tek ih je Sauron pretvorio u zlokobna
sredstva ovladavanja i obmane.
Premda je Vijeće (na Gandalfovo upozorenje) moglo polako po
sumnjati u Sarumanove nakane što se Prstenova tiče, čak ni Gandalf
nije znao da je on postao saveznik, odnosno sluga, Sauronov. To je
Gandalf otkrio tek u srpnju 3018. godine. Ali, iako je Gandalf pret
hodnih godina proširio vlastito i znanje Vijeća o povijesti Gondora
izučavanjem tamošnjih spisa, i njega i njih ipak je najviše zanimao
Prsten: neiskazane mogućnosti Kamenova nisu uviđali. Bjelodano je
da je tek u vrijeme Rata za Prsten Vijeće saznalo za sumnje vezane
uz sudbinu Ithil-kamena, te da nije uspjelo (što je razumljivo čak i
za osobe poput Elronda, Galadriel i Gandalfa, opterećene vlastitim
brigama) spoznati koliko je on važan i razmisliti do čega bi moglo
doći kad bi Sauron došao u posjed jednog Kamena, a bilo tko za
tim upotrijebio neki drugi. Bilo je potrebno da se na Dol Baranu
pokaže učinak Orthanc-kamena na Peregrina kako bi se odjednom
otkrilo da je "spona" između Isengarda i Barad-dûra (uočena kad
je otkriveno da su se prilikom napada na Družinu na Parth Galenu
snagama Isengarda pridružile i one pod Sauronovim zapovjedniš
tvom) zapravo bio Orthanc-kamen - uz još jedan palantír.
U razgovoru s Peregrinom dok su jahali na Shadowfaxu iz Dol
Barana (Dvije kule III 11), Gandalfu je glavni cilj bio prenijeti tom
hobitu određen pojam o povijesti palantírâ, ne bi li on počeo shvaćati
drevnost, čast i moć predmetâ u koje se drznuo pačati. Nije mu
kanio prikazivati na koji način dolazi do otkrića i zaključaka, osim u
posljednjoj stvari: ne bi li mu objasnio da je njima ovladao Sauron,
nakon što je Gondor počeo propadati. Tuda su potajice mogli proći neprijateljski uhode
i poslanici, a na koncu i vojna sila, kao u prethodnome Dobu. Budući da je Isengard
dugo godina bio strogo čuvan, čini se da Vijeće nije bilo svjesno što se zbiva unutar
njegova Obruča. Uporaba orkâ i mogući uzgoj njihovih posebnih vrsta bili su tajna, a
teško da su započeli mnogo prije 2990., u svakom slučaju. Čini se da se orkovska vojska
nikad nije slala izvan teritorija Isengarda prije napada na Rohan. Da je Vijeće znalo za
to, smjesta bi, naravno, shvatilo da je Saruman postao zao. [Piščeva bilješka.]
tako da je njihova uporaba pogibelj za svakoga, ma kako uzvišen

bio. Ali Gandalfov se um u isti mah predano posvetio Kamenovima,
razmatrajući značenje otkrića s Dol Barana za mnogo toga što je
opazio i što mu se kovitlalo mislima: poput Denethorove široke
upućenosti u daleka zbivanja, te njegova izgleda prerano ostarjela
čovjeka, prvi put vidljivoga netom nakon što je prešao šezdesetu
godinu života, iako je pripadao soju i rodu koji je još živio dulje od
ostalih ljudi. Nema sumnje da je Gandalfova žurba da stigne u Minas
Tirith, povrh neodgodivosti drugih zbivanja i neposredne bliskosti
rata, dobila poticaj zbog njegova naglog straha da Denethor također
nije posegnuo za palantírom, Anor-kamenom, te želje da procijeni
kakav je to učinak moglo na njega imati: neće li se u odsudnom ispitu
beznadna rata ispostaviti da mu se (kao i Sarumanu) više ne može
vjerovati, te da će se možda predati Morđoru. Gandalfov odnos
prema Denethoru po dolasku u Minas Tirith, te idućih dana, kao i
sve za što se navodi da su kazali jedan drugome, valja promatrati u
svjetlu ove dvojbe u Gandalfovu umu.8
Stoga je palantír iz Minas Tiritha u njegovim mislima postao
važan tek nakon Peregrinova doživljaja na Dol Baranu. Ali, naravno,
već je odavno znao ili pretpostavljao da on postoji. O Gandalfovoj
se povijesti malo zna sve do kraja Budnoga mira (2460.) i usposta
ve Bijeloga vijeća (2463.), dok se njegovo naročito zanimanje za
Gondor počelo iskazivati, čini se, tek nakon što je Bilbo pronašao
Prsten (2941.), a Sauron se otvoreno vratio u Mordor (2951).9 Tada
je on (kao i Saruman) svu pozornost svrnuo na Isildurov Prsten; ali
može se pretpostaviti da je pri iščitavanjima u pismohranama Minas
Tiritha saznao štošta o palantírima iz Gondora, iako im moguće
8 Denethor je očigledno bio svjestan Gandalfovih pretpostavki i sumnji, što ga je u isti

mah i razljutilo i nagnalo na zluradu zajedljivost. Valja uočiti njegove riječi upućene
Gandalfu pri njihovu susretu u Minas Tirithu (Povratak kralja V i): "Znam već o svim
tim događajima koliko mi treba za moje planove glede opasnosti što mi prijeti s istoka",
a naročito podrugljive riječi nakon njih: "Da; ako su kamenovi i izgubljeni, kažu. ipak su
oči gospodara Gondora oštrije od očiju običnih ljudi i primaju mnoge poruke." Posve
po strani od palantíra, Denethor je bio čovjek velikih umnih moći. koji je brzo umio
pročitati misli što leže iza licâ i riječi, ali sasvim je moguće da je u Anor-kamenu zaista
i vidio zbivanja iz Rohana i Isengarda. [Piščeva bilješka.] - Vidi dalje, str. 458.
9 Valja uočiti odlomak u Dvije kule IV 5, gdje se Faramir (koji je bio rođen 2983.) prisjeća
da je vidio Gandalfa u Minas Tirithu dok je bio dijete, a nakon toga još dva ili tri puta;
kazao je da je onamo dolazio zato što su ga zanimali spisi. Bit će da se taj posljednji do
lazak zbio 3017. godine, kad je Gandalf pronašao Isildurov svitak. [Piščeva bilješka.]
PALANTIRI 451
značenje nije uvidio tako brzo kao Saruman, čiji je um, za razliku
od Gandalfova, uvijek bio skloniji predmetima i sredstvima za stje
canje moći nego osobama. Svejedno, Gandalf je već u to vrijeme
vjerojatno znao više od Sarumana o prirodi i krajnjem podrijetlu
palantírâ, budući da je naročito poznavao sve vezano uz drevnu
kraljevinu Arnor i kasniju povijest tih područja, a bio je i u bliskome
savezništvu s Elrondom.
Ali Anor-kamen je već tad bio tajan: nikakav spomen njegove
sudbine nakon pada Minas Ithila ne navodi se ni u jednom namjes-
ničkom godišnjaku ili zapisu. Povijest će, dakako, potvrditi da ne
prijatelji nikad nisu zarobili ni poharali ni Orthanc ni Bijelu kulu u
Minas Tirithu, pa bi se odatle moglo zaključiti da su Kamenovi po
svoj prilici ostali netaknuti na svojim drevnim položajima; ali ne bi
moglo biti izvjesno da ih Namjesnici nisu otamo odnijeli i "duboko
zakopali"10 u nekoj tajnoj rizničkoj komori, možda čak u nekom skri
venom utočištu za odsudni čas u planinama, poput Dunharrowa.
Valjalo je prenijeti da je Gandalf kazao kako ne vjeruje da ga
je Denethor kanio upotrijebiti, sve dok ga razbor nije izdao.11 Nije
to mogao izjaviti kao znanu činjenicu, jer se i prije i poslije tek
posredno moglo zaključiti kada se i zbog čega Denethor usudio
posegnuti za Kamenom. Gandalf je još i mogao imati takvo mišljenje
o tom pitanju, ali kad se ima u vidu Denethora i sve što se o njemu
kazuje, sasvim je izgledno da je on počeo rabiti Anor-kamen mnogo
godina prije 3019., čak i prije nego što se Saruman usudio posegnuti
za Kamenom iz Orthanca, ili je pomislio da bi moglo biti koristi od
njega. Denethor je naslijedio Namjesništvo 2984., u dobi od pedeset
četiri godine: čovjek vladarske ćudi, mudriji i učeniji nego što je u
ono vrijeme bilo uvriježeno, snažne volje, uvjeren u svoje moći i ne
pokolebljiv. Njegova se "smrknutost" mogla zapaziti tek nakon smrti
njegove žene Finduilas 2988. godine, ali čini se prilično bjelodanim
da se čim je došao na vlast smjesta okrenuo Kamenu, nakon dugog
izučavanja predmeta palantírâ i predanja o njima i njihovoj uporabi,
10 Ovo se odnosi na Gandalfove riječi upućene Peregrinu (Dvije kuk III 11): 'Tko zna
gdje sad leže kamenovi iz Arnora i Gondora, negdje duboko zakopani ili potonuli?"
11 Ovo se odnosi na Gandalfove riječi nakon Denethorove smrti u Povratku kralja V 7, na
kraju tog poglavlja. Ispravak moga oca (na temelju ovdje izložene rasprave) iz "Dene
thor se nije usuđivao poslužiti njime" u "Denethor se ne bi usudio poslužiti njime" nije
(čini se zbog pukog previda) bio uvršten u prerađeno izdanje. Vidi Uvod, str. 26.
čuvanih u posebnoj pismohrani Namjesnikâ, dostupnoj isključivo

Vladaru namjesniku i njegovu nasljedniku. Pri kraju vladavine nje
gova oca, Ectheliona II., zacijelo je imao veliku želju da pogleda u
Kamen, budući da je strepnja u Gondoru bila sve veća, dok mu je
12
položaj bio oslabljen zbog slave "Thorongila" i očeve naklonosti
prema tome čovjeku. Bar mu je jedan poriv morala biti ljubomo
ra prema Thorongilu, uz nesklonost Gandalfu, kojemu je tijekom
Thorongilova uzleta njegov otac poklanjao mnogo pažnje; Denethor
je želio nadmašiti te "uzurpatore" znanjem i obaviještenošću, te ih
držati na oku dok se nalaze drugdje, koliko je moguće.
Napor koji je slomio Denethora pri suočenju sa Sauronom valja
13
razlučiti od općeprisutnog napora pri služenju Kamenom. Dene
thor je (ne bez razloga) smatrao da potonji može izdržati; gotovo je
izvjesno da još mnogo godina nije došlo do suočenja sa Sauronom,
te da Denethor isprva vjerojatno o tome nije ni razmišljao. Za svrhe
palantírâ i razliku između njihove pojedinačne uporabe za "gleda
nje" i služenja za sporazumijevanje s drugim, sukladno namještenim
Kamenom i njegovim "motriteljem", vidi str. 456-458. Denethor je
mogao, nakon što je stekao tu vještinu, saznati mnogo o dalekim
zbivanjima služeći se samo Anor-kamenom, što je mogao čak i na
kon što je Sauron saznao za njegove postupke, dokle god je zadržao
snagu da upravlja svojim Kamenom za vlastite ciljeve, usprkos stal
nome Sauronovu upinjanju da "privuče" Anor-kamen sebi. Također
valja uzeti u obzir da su Kamenovi bili tek djelić Sauronovih velikih
nakana i postupaka: način da podčini i obmane dvojicu svojih supar
nika, premda nije htio (a ni mogao) neprekidno držati Ithil-kamen
pod prismotrom. Nije mu bilo prihvatljivo takva sredstva povjeriti
na uporabu podčinjenima; nije ni imao nijednog slugu čije bi umne
moći bile nadmoćne Sarumanovim ili čak Denethorovim.
U Denethorovu slučaju, Namjesnik je bio osnažen, čak i pri su
očavanju sa samim Sauronom, time što su Kamenovi bili mnogo
12 Thorongil ("Zvjezdani Orao") biio je ime koje je Aragorn dobio dok je prerušen služio
Ecthelionu II. Gondorskome: vidi Gospodar prstenova, Dodatak A (I, iv. Namjesnici).
13 Uporaba palantirâ zahtijevala je duševni napor, pogotovo za ljude iz kasnijih vremena
koji nisu bili izvježbani za taj zadatak, pa je povrh Denethorovih strepnji taj napor bez
sumnje pridonio njegovoj "smrknutosti". Vjerojatno ga je njegova žena osjetila prije
od drugih, što je povećalo njezinu ojađenost i tako je odvelo u skoriju smrt. [Piščeva
bilješka.]
PALANTÍRI 453
podložniji pravičnim korisnicima: prvenstveno stvarnim "Elendilo-

vim nasljednicima" (poput Aragorna), ali i onima koji su tu ovlast
naslijedili (poput Denethora), za razliku od Sarumana, ili Saurona.
Vrijedi zamijetiti da učinci nisu bili isti. Saruman je pao pod Sauro-
novu prevlast i počeo željeti njegovu pobjedu, ili joj se barem nije
više suprotstavljao. Denethor je nastavio nepokolebljivo odbacivati
Saurona, ali ovaj ga je nagnao da povjeruje kako će ga neizbježno
poraziti, natjeravši ga tako u beznađe. Ova je razlika bez sumnje
proistjecala iz toga što je Denethor prije svega bio čovjek velike
voljne snage, koji je zadržao cjelovitost ličnosti sve do konačnog
udarca, kad mu je jedini preživjeli sin zadobio (naizgled) smrtnu
ranu. Bio je ponosan, ali to nikako nije bila puka oholost: volio je
Gondor i njegov narod, a sebe je smatrao sudbinski postavljenim
da ga vodi u tim beznadnim vremenima. A tomu valja dodati da mu
je Anor-kamen po pravu pripadao, pa se ništa osim umjesnosti nije
protivilo tome da se njime posluži kad su ga prožele teške strepnje.
Zacijelo je pogodio da se Ithil-kamen nalazi u zlim rukama, pa im
se odvažio obratiti, uzdajući se u svoju snagu. Uvjerenje mu nije bilo
posve neopravdano. Sauron nije uspio ovladati njime, pa je na njega
mogao utjecati samo putem obmana. Isprva vjerojatno nije gledao
prema Mordoru, već su ga zadovoljili oni "daleki pogledi" kakve
mu je Kamen već pružao; odatle njegovo iznenađujuće poznavanje
vrlo dalekih događaja. Nije kazano je li na taj način ikada stupio u
doticaj s Orthanc-kamenom i Sarumanom; vjerojatno jest, i to na
vlastitu dobit. Sauron se nije mogao uplesti u ta općenja: samo ih je
onaj koji bi motrio putem Vladajućeg kamena iz Osgiliatha mogao
"prisluškivati". Kad su dva druga Kamena međusobno bila u vezi,
treći ih je oba vidio kao prazne.14
U Gondoru su Kraljevi i Namjesnici zacijelo čuvali znatnu pripo

vjednu građu vezanu uz palantíre, prenoseći je s koljena na koljeno
čak i nakon što su oni izašli iz uporabe. Ti su Kamenovi bili neotuđiv
14 Jedna neuvrštena bilješka s margine primjećuje da je Sarumanova cjelovitost "bila

potkopana čistom ohološću i žudnjom za vladavinom vlastite volje. Uzrok tome ležao
je u njegovu proučavanju Prstenova, jer je onako ohol vjerovao da se može služiti njima,
ili Njime, prkoseći bilo kojoj tuđoj volji. Izgubivši svaku odanost drugim osobama ili
ciljevima, otvorio se prevlasti neke nadmoćne volje, njezinim prijetnjama i iskazima
moći". A povrh toga sâm nije imao nikakva pravu na Orthanc-kamen.
poklon Elendilu i njegovim nasljednicima, kojima su jedino po pravu

pripadali; ali to ne znači da ih je pravično mogao uporabiti samo
neki od tih "nasljednika". Njima se zakonito mogao poslužiti bilo
tko s ovlaštenjem "nasljednika Anárionova", odnosno "nasljednika
Isildurova", drugim riječima, zakonita kralja Gondora ili Arnora.
Zapravo, bilo je po svoj prilici uvriježeno da se njima služe takvi
ovlaštenici. Svaki je Kamen imao svog čuvara, koji je između osta
loga morao "motriti kroz Kamen" u pravilnim razmacima, ili kad bi
mu bilo naloženo, ili u teškim vremenima. I druge su osobe dobivale
namještenje da posjećuju Kamenove, a krunski dužnosnici s "obavje
štajnim" zadacima obilazili su ih redovito, kao i u posebnim prilika
ma, predavajući izvještaje o tako stečenim podacima Kralju i Vijeću,
ili Kralju nasamo, već prema prohtjevima dotične stvari. Pri kraju
su u Gondoru, kada je dužnost Namjesnika dobivala na važnosti,
prerastavši u nasljedni položaj, gotovo u trajnog Kraljeva "zamjeni
ka" i prema potrebi trenutnog potkralja, ovlasti nad Kamenovima
i služenjem njima vjerojatno počivale prije svega u namjesničkim
rukama, a predaja vezana uz njihovu prirodu i uporabu čuvala se i
prenosila u njihovoj Kući. Kad je nakon 1998. godine Namjesništvo
postalo nasljedno,15 ovlast za uporabu, odnosno zabranu uporabe
Kamenova, zakonito je prenesena na njihovu lozu, te je stoga u
cijelosti pripadala Denethoru.16
15 Godine 1998. umro je Pelendur, namjesnik Gondora. "Nakon Pelendura namjesništvo

je postalo nasljedno pravo, kao i kraljevska čast, pa se prenosilo s oca na sina ili na
najbližeg rođaka", Gospodar prstenova, Dodatak A, I, iv, Namjesnici.
16 U Arnoru je bio drugačiji slučaj. Zakonito pravo posjeda nad Kamenovima pripadalo je
Kralju (koji se najčešće služio Kamenom u Annúminasu); ali Kraljevstvo se podijelilo,
a oko zvanja Velikog kralja došlo je do spora. Kraljevi Arthedaina, koji su bjelodano
polagali opravdano pravo, držali su posebnoga čuvara na Amon Sûlu, čiji se Kamen sma
trao glavnim medu sjevernim palantîrima, s obzirom na to da je bio najveći i najmoćniji.
te onaj kojim se obavljao najveći dio općenja s Gondorom. Nakon što je Angmar 1409.
godine uništio Amon Sûl, oba su Kamena postavljena u Fornost, gdje je boravio kralj
Arthedaina. Izgubljeni su u Arveduijevu brodolomu, a nije preostao nitko s bilo kakvim
ovlastima, izravnim ili naslijeđenim, za služenje Kamenovima. Na sjeveru je tad ostao
samo još jedan. Elendilov kamen na Emyn Beraidu, ali taj je imao posebne osobine, te
nije bio upotrebljiv za općenje. Nasljedno pravo na njegovo korištenje bez sumnje je i
dalje pripadalo "Isildurovu nasljedniku", priznatome poglavaru Dúnedaina i potomku
Arveduija. Ali ne zna se je li ijedan od njih, uključujući Aragorna, ikada pogledao u
njega u želji da vidi izgubljeni Zapad. Taj kamen i njegovu kulu održavali su i čuvali
Círdan i vilenjaci iz Lindona. [Piščeva bilješka.] - U Dodatku A (I, iii) Gospodara
prstenova navedeno je da za palantír iz Emyn Beraida kažu "da je bio različit od ostalih
i da se nije slagao s njima; gledao je samo na more. Elendil ga je tamo postavio da bi
PALANTÍRI 455
Međutim, što se prikaza u Gospodaru prstenova tiče, valja pri

mijetiti da je po strani i povrh takve prenesene ovlasti, makar i
nasljedne, svaki "nasljednik Elendilov" (odnosno, priznati poto
mak koji sjedi na prijestolju ili temeljem tog podrijetla ima položaj
vladara u númenorskim krajevima) posjedovao pravo na uporabu
bilo kojeg palantíra. Aragorn je tako položio pravo na uzimanje
Orthanc-kamena u svoje vlasništvo, budući da tog trenutka više nije
imao vlasnika ili čuvara; a također i zato što je on de jure bio zakoniti
Kralj i Gondora i Arnora, te je mogao, da je htio, sve prethodno
podarene ovlasti iz pravičnih razloga povratiti sebi.
"Predaja o Kamenovima" danas je zaboravljena, te se može tek

djelomično obnoviti na temelju zaključivanja i zapisa posvećenih
njima. Imali su besprijekorno kuglast oblik, a u mirovanju su izgle
dali kao da su izrađeni od punog stakla ili kristala duboke crne
nijanse. Najmanji su bili široki oko jedne stope, ali neki su, u svakom
slučaju Kamenovi iz Osgiliatha i Amon Sûla, bili mnogo veći, toliki
da ih nijedan čovjek nije mogao dići. Prvotno su bili stavljani na
mjesta prikladna njihovoj veličini i predmnijevanoj uporabi, gdje su
stajali na niskim okruglim stolovima od crnog mramora sa zdjelom
ili udubljenjem u središtu, gdje ih se moglo prema potrebi okretati
rukom. Bili su teški, ali posve glatki, pa ne bi pretrpjeli oštećenje
ako bi ih se slučajno ili zlonamjerno izvuklo s položaja i otkotrljalo
sa stola. Dapače, nikakva ih ljudima raspoloživa sila nije mogla
razbiti, premda su neki vjerovali da bi ih velika jara, poput one u
Orodruinu, mogla skršiti, pa se nagađalo da je takvu sudbinu doživio
Ithil-kamen pri padu Barad-dûra.
Premda nisu imali nikakve izvanjske oznake bilo kakve vrste,
imali su trajne polove, te su prvotno bili postavljani tako da stoje
"uspravno": njihove su osi od pola do pola pokazivale prema središtu
zemlje, ali trajni je donji pol tada morao biti na dnu. Strane duž obo-
da u tom položaju bile su strane za gledanje, koje su primale viđenja
mogao 'izravnim pogledom' motriti na Eressëu na iščezlom Zapadu; ali zakrivljena

donja mora zauvijek su bila pokrila Númenor". Elendilovo viđenje Eressëe a palantíru s
Emyn Beraida također opisuje tekst O Prstenovima moći (Silmarillion, str. 318); "vjeruje
se da je tako mogao katkad vidjeti na veliku daljinu, sve do Avallónëske kule na Eressëi.
gdje je stajao Glavni kamen, i još stoji." Valja zamijetiti da se u ovdje iznesenom prikazu
nijednom ne spominje Glavni kamen.
izvana, ali ih i prenosile oku "motritelja" sa suprotne strane. Stoga bi

se motritelj koji je želio pogledati prema zapadu postavio na istočnu
stranu Kamena, a ako bi zatim poželio pomaknuti pogled na sjever,
valjalo mu se pomaknuti ulijevo, k jugu. Ali manji su Kamenovi,
oni iz Orthanca, Ithila i Anora, te vjerojatno Annúminasa, imali i
utvrđenu orijentaciju u prvotnome položaju, tako da je (primjerice)
njihova zapadna strana mogla gledati samo na zapad, dok bi bila
prazna kad bi se okrenula u drugim smjerovima. Ako bi se neki
Kamen izmjestio ili poremetio, moglo ga se ponovno namjestiti
promatranjem, pa je u takvoj prilici bilo korisno okretati ga. Ali
kad bi se uklonili i bacili, kao što se to zbilo s Orthanc-kamenom,
nije ih bilo baš lako namjestiti kako valja. Stoga je Peregrin tek
"pukim slučajem", kako to ljudi kažu (a što bi Gandalf rekao), po
svoj prilici postavio Kamen više-manje "okomito" dok je šeprtljao
s njime, a kako je sjedio zapadno od njega, utvrđeno mu je lice za
pogled na istok bilo u pravom položaju. Veliki Kamenovi nisu bili
utvrđeni na takav način: obod im se mogao okretati i još su mogli
"vidjeti" u svakom smjeru.17
Sami su palantíri mogli jedino "vidjeti": nisu prenosili zvuk. Bez
vlasti nečijeg upravljačkog uma nisu bili pouzdani, a "viđenja" su im
(bar naizgled) bila nasumična. S nekog bi uzvišenja njihova strana
okrenuta prema zapadu, primjerice, imala pogled u golemu daljinu,
videći mutno i izvitopereno iznad, ispod i na rubovima, dok bi joj
prednji plan bio zastrt onime što leži iza i gubi se u sve slabijoj
razlučivosti. Također, "vid" im je bio izložen utjecaju i poremećajima
slučajnosti, mraka ili "zakrivanja" (vidi dolje). Tvarni predmeti nisu
mogli "zaslijepiti", odnosno "zakriti" viđenje palantírâ, već je to
mogla samo tama; stoga su mogli gledati kroz planinu jednako kao
što su mogli gledati kroz prostor pod mrakom ili sjenkom, ali ne bi
mogli vidjeti ništa u njemu što nije barem donekle obasjano. Mogli
su gledati kroz zidove, ali ne bi vidjeli ništa u prostorijama, špiljama
ili odajama ako onamo ne bi padalo bar malo svjetlosti; a sami nisu
mogli stvarati ili odašiljati svjetlost. Bilo je moguće zaštititi se od
njihova pogleda postupkom zvanim "zakrivanje", kad bi se izvjesne
stvari ili područja u Kamenu vidjele samo kao sjena ili duboka iz
maglica. Na koji se način to izvodilo (postupcima onih koji su bili
17 Jedan kasniji, odvojen zapis poriče da su palantíri bili polarizirani ili orijentirani, ali ne
daje nikakve daljnje pojedinosti.
PALANTIRI 457
svjesni Kamenova i mogućnosti da ih se putem njih promatra) jedna

18
je od izgubljenih tajni palantírâ.
Gledatelj je mogao svojom voljom nagnati viđenje Kamena da
se usredotoči na neku točku, smještenu barem približno u pravoj
19
crti pred njime. Viđenja bez upravljanja bila su sitna, naročito u
manjim Kamenovima, iako su bila mnogo veća u oku promatrača
koji bi se postavio na određenu udaljenost od površine palantíra
(najbolje na oko tri stope). Ali kad bi njime upravljala volja vještog
i snažnog motritelja, udaljene su se stvari mogle uvećavati, privid
no privlačiti i bistriti, dok bi im pozadina bivala gotovo izbrisana.
Tako se znatno udaljen čovjek mogao vidjeti kao sićušan lik, visok
pola palca i teško razaznatljiv unutar krajolika ili vreve mnoštva; ali
usredotočavanje je moglo povećati i razbistriti viđenje, sve dok ga se
ne bi ugledalo s jasnim, premda manje brojnim pojedinostima, kao
prikaz visok naizgled cijelu stopu ili još viši, tako da ga je motritelj
mogao prepoznati, ako ga je poznavao. Snažnom se usredotočenoš-
ću mogla čak povećati neka motritelju zanimljiva pojedinost, pa se
moglo (primjerice) vidjeti nosi li taj čovjek prsten na ruci.
Ali takva je "usredotočenost" bila vrlo zamorna i mogla je iscrpiti
motritelja. Stoga joj se pribjegavalo samo kad se do obavijesti željelo
18 Kasniji zapis spomenut u bilješci 17 prikazuje neke od ovih vidova palantírâ na ponešto
drugačiji način; napose se pojam "zakrivanja", čini se, rabi na drugačiji način. U toj vrlo
žurno zapisanoj i donekle nečitkoj bilješci između ostalog stoji: "Zadržavali su primljena
viđenja, tako da je svaki u sebi sadržavao mnoge prikaze i prizore, dijelom i iz daleke
prošlosti. U mraku nisu mogli 'vidjeti'; odnosno, nisu bilježili stvari smještene u tami.
Njih se pak moglo držati u mraku, što se uglavnom i činilo, jer je tada bilo mnogo lakše
vidjeti prizore koje su prenosili, a time se i ograničavalo njihovo 'prepunjavanje' tijekom
stoljeća. Način na koji su se 'zakrivali' čuvao se u tajnosti te je stoga sad nepoznat. Nisu
ih 'zasljepljivale' tvarne prepreke, poput zida, brijega ili šume, sve dok su sami udaljeni
predmeti bili obasjani. Kasniji su komentatori izjavljivali, odnosno pretpostavljali, da su
Kamenovi na svojim prvotnim mjestima stajali u kuglastim spremnicima pod ključem,
kako ih ne bi zlorabili neovlašteni; ali i da ih je to kućište također zakrivalo i činilo ih
inertnima. Spremnici su stoga zacijelo bili izrađeni od neke kovine ili danas nepoznate
tvari." Bilješke s margine vezane uz ovaj zapis dijelom su nečitke, ali može se razabrati
ovoliko: što je prošlost bila dalja, to je pogled bio jasniji, dok je za udaljeno motrenje
postojala "prikladna udaljenost", različita od Kamena do Kamena, na kojoj su daleki
predmeti bili najbistriji. Veći su paiantíri mogli gledati mnogo veću daljinu od manjih;
jer kod manjih je "prikladna udaljenost" bila reda veličine petsto milja, kao između
Orthanc-kamena i onog iz Anora. "Ithil je bio preblizu, ali uglavnom je služio za [nečitke
riječi], a ne za osobno općenje s Minas Anorom."
19 Orijentacija nije. naravno, bila razdijeljena na odvojene "četvrti", već je bila neprekidna;
tako je njegova izravna crta gledanja za motritelja koji bi sjedio na jugoistoku bila
usmjerena prema sjeverozapadu, i tako dalje. [Piščeva bilješka.]
neodložno doći, a slučaj bi (uz moguću pomoć dodatnih podataka)

motritelju omogućio odabir pojedinosti (važnih za njega i njegovu
trenutačnu potrebu) iz preobilja viđenjâ u Kamenu. Primjerice, kad
je Denethor sjeo pred Anor-kamen u strepnji za Rohan, premišljaju
ći bi li smjesta naredio paljenje svjetionika i slanje "strijele", mogao
se postaviti tako da mu pogled pravocrtno seže na zapad-sjeveroza-
pad kroz Rohan, prolazi blizu Edorasa i nastavlja prema Isenskim
gazovima. U tom su trenu na tome potezu možda bili vidljivi pokreti
ljudi. Ako jesu, on se mogao (recimo) usredotočiti na neku skupinu,
vidjeti da se radi o Jahačima, te napokon otkriti neki njemu poznat
lik: primjerice Gandalfa gdje jaše s pojačanjem prema Helmovoj
20
klisuri, te se odjednom odvaja od njega i juri prema sjeveru.
Sâmi palantíri nisu mogli promatrati ljudske umove kad oni toga
ne bi bili svjesni, ili bez njihove privole; jer prijenos misli ovisio je o
voljama korisnika s obje strane, a misao je (primljena u vidu govora)21
bila prenosiva samo između međusobno usklađenih Kamenova.
20 Vidi Dvije kule III 7.

21 U jednoj odvojenoj bilješci taj se vid izričitije opisuje: "Dvije osobe, od kojih se svaka
služi Kamenom 'ugođenim' onome drugome, mogle su razgovarati, ali ne zvukom, koji
Kamen nije prenosio. Gledajući jedna u drugu razmjenjivale bi 'misli' - ne svoje cjelovite
i stvarne misli, niti svoje nakane, već 'nijemi govor', misli koje su željele prenijeti (već
pretvorene u jezični oblik u njihovim umovima, odnosno zaista naglas izgovorene),
koje bi njihovi suopćitelji primali i, jasno, smjesta pretvarali u 'govor'; jedino ih se tako
i moglo priopćavati."
KAZALO 459
KAZALO
Ovo kazalo, kao što se spominje u uvodu, ne obuhvaća samo glavne

tekstove, već i bilješke i dodatke, budući da se i u njima javlja značaj
na količina izvorne građe. Stoga je popriličan broj stavki trivijalan,
ali smatrao sam da je korisnije, a svakako i jednostavnije, težiti ka
sveobuhvatnosti. Jedine namjerne iznimke predstavlja nekoliko
slučajeva (primjerice Morgoth, Númenor) u kojima rabim riječ passim
kako bih obuhvatio pojedine dijelove knjige, te izostavljanje stavki
za pojmove vilenjaci, ljudi, orci i Međuzemlje. U mnogim slučajevima
stavke uključuju i stranice na kojima se izvjesna osoba, pojam ili
mjesto spominje, ali ne poimence (tako se navod sa 267. stranice, "u
luku kojom je vladao Cirdan", daje pod stavkom Mithlond). Imena
i nazivi koji se dosad nisu javljali u djelima mojega oca, a kojih je
gotovo četvrtina ukupnog broja, označeni su zvjezdicama (one se
zato javljaju i uz imena, navedena u bilješci na 299. stranici, što su se
pojavila tek na zemljovidu Međuzemlja u izradi gospođice Pauline
Baynes). Kratke definicije pojmova ne ograničavaju se na građu koja
se izrijekom spominje u knjizi; mjestimice sam, pak, dodao bilješke
o značenju imena koja dosad nisu bila prevedena.
Ovo kazalo nije primjer dosljednosti u prikazu, ali njegove bi se
slabosti u tom pogledu mogle donekle ispričati ako se uzme u obzir
isprepleteno račvanje imena (uključujući raznovrsne i djelomične
prijevode, koji daju imena istovrsnog odnosa, ali ne i značenja),
što dovodi do toga da je dosljednost iznimno teško ili nemoguće
ostvariti: to je, nadam se, vidljivo iz pojmovnog niza Eilenaer, Ha-
lifirien, Amon Anwar, Brdo Anwar, Šuma Anwar, Firienholt, Šuma
Firien, Sapatna šuma. U načelu sam uvrštavao reference za prije-
vode vilenjačkih imena pod stavkom vilenjačkoga imena (tako je

Langstrand pod pojmom Anfalas), s pozivom na stavku, ali od toga
sam načela odstupao u pojedinim slučajevima, ondje gdje su "pre
vedena" imena (na primjer Mrkodol ili Isengard) u općoj uporabi,
te tako i poznatija.
A
Adanedhel "Vilin-čovjek", ime dano Túrinu u Nargothrondu. 157-159
Adorn Pritoka rijeke Isen, koja je s njom tvorila zapadnu granicu Rohana.
(Ime ima "oblik prikladan sindarinskome, ali na tom jeziku nema zna
čenja. Valja pretpostaviti da je prednúmenórejskog oblika, prilagođenog
sindarinskom.") 299, 351, 398
*Adrahil (1) Zapovjednik gondorskih snaga pri obrani od Vozara 1944. go
dine Trećeg doba; naziva se "iz Dol Amrotha", te je vjerojatno predak
Adrahila (2); vidi 348. 313, 333, 335, 348
Adrahil (2) Knez Dol Amrotha, Imrahilov otac. 287, 348
Adûnaički Jezik Númenora. 221, 257, 258, 301. Númenorski, númenórejski
jezik, govor 221, 227, 260, 354, 433
*aeglos (1) "Snježni trn", biljka koja je rasla na Amon Rûdhu. 122, 123
Aeglos (2) "Snježni vrh", Gil-galadovo koplje (sastavljeno od istoznačnih
riječi kao i prethodna stavka). 122
Aegnor Noldorski knez, četvrti Finarfinov sin; pao u Dagor Bragollachu.
290
Aelin-uial Močvaran i jezerski predio gdje je rijeka Aros utjecala u Sirion.
113. Preveden kao Jezera sumraka 140
Aerin Húrinova rođakinja iz Dor-lomina; njome se oženio Brodda Istočnjak;
pomogla Morvven poslije Nirnaeth Arnoediada. 87, 88, 129-134
Agarwaen "Okaljan krvlju", ime koje si je dao Túrin kad je stigao u Nargoth-
rond. 185, 189, 190
*Agathurush Adûnaički prijevod imena Gwathló. 301
*Aghan Drûg (Drúadan) iz priče "Vjerni kamen". 424-426
Aglarond "Blistave špilje" u dubini Helmove klisure u Ered Nimraisu; zatječe
se i kao naziv tvrđave što se točnije zove Rograd, na ulazu u Helmovu
klisuru. 412-414. Vidi Glaemscrafu.
*Ailinel Starija od dviju Tar-Aldarionovih sestara. 202, 209, 245, 254
*Aiwendil "Ljubitelj ptica", kvenijsko ime čarobnjaka Radagasta. 436
Akallabêth "Propala", naziv za Númenor. 193. Spominjanja djela s nazivom
Akallabêth (Propast Númenora) ovdje se ne navode.
*Alatar Jedan od Modrih čarobnjaka (Ithryn Luina). 436, 437
KAZALO 461
Al(a)táriel "Djeva okrunjena blistavim vijencem" (vidi Dodatak Silmarilliona,

stavka kal-), kvenijski i telerski oblici imena Galadriel. 305
Aldarion Vidi Tar-Aldarion.
*Aldburg Eómerova nastamba u Foldeu (Rohanu), stan Eorla Mladog. 408
Aldor Treći kralj Rohana, sin Brega, sina Eorla Mladog. 413. 414
alfirin Bijeli cvjetić, znan i kao uilos i simbelmynë (spomenak), vidi dalje 70,
347. Za uporabu ovog imena za drugu vrstu cvijeta vidi 347.
*Algund Čovjek iz Dor-lómina, pripadnik odmetničke čete (Gaurwaith),
kojoj se pridružio Túrin. 106, 111, 115
*Almarian Kći númenórejskog pomorca Vëantura, Tar-Meneldurova kra
ljica i Tar-Aldarionova majka. 201, 202, 206-211, 214, 219, 220, 237,
243, 248, 253
*Almiel Mlada od dviju Tar-Aldarionovih sestara. 202, 209
Alqualondë "Labuđa luka", glavni grad i luka Telera na obalama Amana.
264-266, 268, 269, 303
Aman "Blažen, oslobođen od zla", zemlja Valara na krajnjem Zapadu. 195,
263, 266-268,290,304,420,440,443. Blaženo kraljevstvo, Blažena zemlja.
46, 214, 264, 280, 289, 433, 439, 443. Vidi Neumiruće zemlje.
Amandil (1) Vidi Tar-Amandil.
Amandil (2) Posljednji knez Andúnië, otac Elendila Visokog. 253
*Amdir Kralj Lóriena, pao u Bici na Dagorladu; Amrothov otac. 279, 282,
283, 296. Vidi Malgalad.
*Amon Anwar Sindarinsko ime Halifiriena, sedmog gondorskog svjetionika
na Ered Nimraisu. 343-345, 348, 354-357. Preveden kao Brdo udivljenja
343, 345, 354, te dijelom kao Brdo Anwar 352, 356, 357; također jedno
stavno Anwar 352. Vidi Eilenaer, Halifirien, Suma Anwar.
*Amon Darthir Vrh u lancu Ered Wethrina južno od Dor-lómina. 87, 129
Amon Dîn "Brdo šutnje", prvi gondorski svjetionik na Ered Nimraisu. 342,
344, 354, 355
Amon Ereb "Usamljeno brdo" u Istočnom Beleriandu. 97
Amon Ethir Veliki humak koji je Finrod Felagund podigao istočno od vrata
Nargothronda. 143, 144, 146. Preveden kao Brdo uhoda 143, 144.
*Amon Lanc "Nago brdo" na jugu Velike Zelenšume, kasnije zvano Dol
Guldur, vidi dalje 312
Amon Obel Brdo u šumi Brethil, na kojem je podignut Ephel Brandir. 128.
135, 150. 152, 159, 165
Amon Rûdh "Ćelavo brdo", samotna uzvisina južno od Brethila; Mîmovo
stanište i sklonište Túrinove odmetničke čete. 118, 121-124, 177-181.
Vidi Sharbhund.
Amon Sûl "Vjetrovito brdo", oblo golo brdo na južnome kraju Vjetrenih brda
u Eriadoru. 310, 446, 454, 455. U Breeju zvano Vjetrovrh 310, 446
Amon Uilos Sindarinsko ime za Oiolossë, vidi dalje 70

Amroth Sindarski vilenjak, kralj Lóriena, zaljubljen u Nimrodel; utopio se
u Belfalaskom zaljevu. 269, 270, 274, 276, 278-286, 294, 296, 299, 348.
Amrothova zemlja (obala Belfalasa oko Dol Amrotha) 205. Luka Amrot-
ha, vidi Edhellond.
Anach Prijevoj koji vodi s Taur-nu-Fuina (Dorthoniona) na zapadnom kraju
Ered Gorgorotha. 60, 117
Anar Kvenijsko ime Sunca. 38, 45, 47
Anárion (1) Vidi Tar-Anárion.
Anárion (2) Mlađi Elendilov sin, koji je sa svojim ocem i bratom Isildurom
utekao iz Potopa Númenora i osnovao u Međuzemlju númenórejska
kraljevstva u progonstvu; vladar Minas Anora; stradao u opsadi Barad-
-dûra. 213, 311. Nasljednik Anárionov 454
*Anardil Osobno ime Tar-Aldariona. 202, 234, 250, 219; od milja zvan Anar-
dilya 202. [Šesti kralj Gondora također se zvao Anardil.]
Ancalimë Vidi Tar-Ancalimë. Tim je imenom Aldarion nazvao i drvo iz Eres-
sëe koje je zasadio u Armenelosu. 236
*Andrast "Dugi rat", gorski poluotok između rijeka Isena i Lefnuija. 205,
299, 300, 412, 428, Vidi Ras Morthil, Drúwaith laur:
*Andrath "Dugi uspon", tjesnac između Grobnog humlja i Južnog humlja,
kojim je prolazila Sjeverno-južna cesta (Zelenput). 391
*Androg Čovjek iz Dor-lómina, predvodnik odmetničke čete (Gaurwaith)
kojoj se pridružio Túrin. 106-111, 113-126, 178, 179, 181
Androth Pećine u mithrimskim brdima gdje je Tuor živio sa Sivim vilenjacima
i poslije kao odmetnik samotnjak. 32-34
Anduin "Duga rijeka" istočno od Maglenog gorja; također Rijeka, Velika
rijeka. Često u pojmu Dolina (Doline) Anduina. 196, 273, 282, 284-286.
292, 293, 295-298, 302, 304, Treći dio, poglavlja I i II,passim, 358, 379.
383, 384, 386, 412, 413, 427, 433, 443, 446, 448. Vidi Ethir Anduin,
Dugo tok.
Andúnië "Zalazak sunca", grad i luka na zapadnoj obali Númenora. 195.
198, 201, 206, 212, 216, 220, 221, 226, 231, 255, 260. Zaljev Andúnië 195.
Princ (Prinčevi) Andúnië 199, 201, 213, 231, 253. 259, 260
*Andustar Zapadni krak Númenora. 194,195, 231. Preveden kao Zapadina
194, 198. 211, 212, 217, 220, 221. 227, 230. Zapadinska gospa, Erendis
210
Anfalas Gondorsko leno; obalno područje između ušćâ rijeka Lefnuija i
Morthonda. 428. Na vestron je preveden kao Langstrand 287
Anfauglith Ime ravnice Ard-galen nakon što ju je Morgoth opustošio u Da-
gor Bragollachu. 31, 76
KAZALO 463
Angband Velika Morgothova utvrda na sjeverozapadu Meduzemlja. 32, 36,

55, 63, 75, 84, 86, 94, 95, 98, 99, 101, 110, 111, 116, 155, 156,' 180-187,
189, 229, 267, 420. Opsada Angbanda 51, 52, 183
*Angelimar Dvadeseti knez Dol Amrotha, Imrahilov djed. 287
Anglachel Belegov mač. 118. Vidi Gurthang.
Angmar Vještičja kraljevina pod vladavinom Gospodara Nazgûla na sjever-
nome kraju Maglenog gorja. 336, 359, 391, 433, 454
*Angren Sindarinsko ime rijeke Isen, vidi dalje (također Sîr Angren, rijeka
Isen). 205, 300, 302, 351, 412, Vidi Athrad Angren.
Angrenost Sindarinsko ime Isengarda, vidi dalje. 351, 412-414
Angrod Noldorski knez, treći Finarfinov sin; stradao u Dagor Bragollachu.
38, 188,265,290
Annael Sivi vilenjak iz Mithrima, Tuorov poočim. 31-34, 36, 41, 73
Annatar "Gospodar darova", ime kojim se nazvao Sauron u Drugom dobu.
273, 274. Vidi Artano, Aulendil
Annon-in-Gelydh Ulaz u podzemni vodotok u zapadnom pobrđu Dor-lómi-
na, koji je vodio prema Cirith Ninniachu. 32, Preveden kao Dveri Nol-
dora 32, 34-36, 38, 190
Annúminas "Zapadna kula", u davnini središte Arnorskih kraljeva pokraj
jezera Nenuial; poslije ga je obnovio kralj Elessar. 446, 454, 456
Anórien Područje Gondora sjeverno od Ered Nimraisa. 298, 343, 352, 354,
357, 379, 410, 412, 428, 429
Anor-kamen, Anorski kamen Palantír iz Minas Anora. 446, 447, 450-453,
456-458
*Anwar Vidi Amon Anwar.
*Ar-Abattârik Adûnaičko ime Tar-Ardamina. 258
Ar-Adûnakhôr Dvadeseti vladar Númenora; na kvenijskom zvan Tar-
-Henmúmen. 251, 258,
Aragorn Trideset deveti Isildurov nasljednik u izravnoj liniji; Kralj ujedi-
njenih kraljevina Arnora i Gondora nakon Rata za Prsten; vjenčao se
s Arvven. Elrondovom kćeri. 290, 291, 323, 333, 377, 382-385. 405, 409,
410, 437, 442, 452-455. Vidi Elessar, Vilin-kamen, Strider, Thorongil.
*Arandor Númenórejska "Kraljina". 194, 197
*Arandur "Kraljev sluga, ministar", kvenijski naziv za Gondorske namje
snike. 338, 355
Aranrúth "Kraljeva srdžba", Thingolov mač. 199
Aranwë Vilenjak iz Gondolina, Voronwëov otac. 49, 65, 66. Aranwion, Aran-
wëov sin 72
Aratan Drugi Isildurov sin, pao na Gladdenskim poljima. 311, 317
*Ar-Belzagar Adûnaičko ime Tar-Calmacila. 257
Arda "Kraljevstvo", ime Zemlje kao Manwëova kraljevstva. 85, 86,184, 201
235,274,441
Aredhel Turgonova sestra i Maeglinova majka. 60
Ar-Gimilzôr Dvadeset treći vladar Númenora; na kvenijskom zvan Tar-Te-
lemnar. 259, 260
Ar-Inziladûn Adûnaičko ime Tar-Palantira. 259, 260
Armenelos Grad Kraljeva u Númenoru. 194,197,198, 201,204, 205,207, 211,
214-217, 220, 222, 225-227, 229-234, 236, 238-240, 243, 244, 251
Arminas Noldorski vilenjak koji je s Gelmirom susreo Tuora u Annon-in-
-Gelvdhu, te poslije otišao u Nargothrond upozoriti Orodretha na pred
stojeću opasnost. 36-38, 45, 188-190
Arnor Sjeverna kraljevina Númenórejaca u Međuzemlju. 201, 309-311, 315,
319, 321, 324, 352, 354, 412, 446, 451, 454, 455. Sjeverno kraljevstvo,
Sjeverna kraljevina 302, 321, 324, 335, 411, 412, 446
Aros Južna doriathska rijeka. 97
Ar-Pharazôn Dvadeset peti i posljednji vladar Númenora, koji je stradao u
Propasti; na kvenijskom zvan Tar-Calion. 193, 211, 260, 261, 350
*Arroch Konj Húrina iz Dor-lómina. 89
Ar-Sakalthôr Dvadeset drugi vladar Númenora; na kvenijskom zvan Tar-
-Falassion. 259
Artamir Stariji sin Gondorskog kralja Ondohera; pao u bici s Vozarima.
331, 333, 335
*Artanis Ime koje je Galadriel dobila od oca. 266, 304
*Artano "Velekovač", ime kojim se prozvao Sauron u Drugome dobu. 273.
Vidi Annatar,Aulendil.
Arthedain Jedno od triju kraljevstava na koja se Arnor rascijepio u deveto
me stoljeću Trećeg doba; omeđeno rijekama Baranduinom i Lhûnom,
s istočnim rubom na Vjetrenim brdima i glavnim gradom Fornostom.
324, 454
*Arthórien Područje između rijeka Arosa i Celona na istoku Doriatha. 97
Arvedui "Posljednji kralj" Arthedaina, utopio se u zaljevu Forochel. 335,
446, 454
Arwen Kći Elronda i Celebrian; vjenčala se s Aragornonv. Gondorska kra
ljica. 291, 321
Ar-Zimraphel Adûnaičko ime Tar-Míriel. 223. 260, 261
Ar-Zimrathon Dvadeset prvi vladar Númenora; na kvenijskom zvan Tar-
-Hostamir. 259
*Asgon Čovjek iz Dor-lómina, koji je pomogao Túrinu da pobjegne nakon
što je ovaj umorio Broddu. 134
Atanamir Vidi Tar-Atanamir.
KAZALO 465
Atanatar Alcarin ("Sjajni"), šesnaesti kralj Gondora. 445

Atani Ljudi iz Triju kuća Prijatelja vilenjaka (sindarinski Edain, vidi dalje).
203, 286, 419-422
*Athrad Angren Sindarinski naziv (također u obliku množine Ethraid Engrin)
za Isenske gazove, vidi dalje. 352
Aulë Jedan od velikih Valara, kovač i majstor zanatâ, Yavannin suprug. 271,
273, 274, 436, 437; pridjev aulëovski 21 A. Aulëova djeca, patuljci, 271
*Aulendil "Aulëov sluga", ime kojim se prozvao Sauron u Drugome dobu.
273, 274. Vidi Annatar,Artano.
Avallónë Eldarska luka na Tol Eressëi. 214, 222, 455
Avari Vilenjaci koji su se odbili pridružiti Velikome putovanju iz Cuiviénena.
293. Mrki vilenjaci 267. Vidi Divlji vilenjaci.
Azaghâl Poglavar patuljaka iz Belegosta; ranio Glaurunga u Nirnaeth Arno-
ediadu, a ovaj ga je umorio. 95, 156
Azanulbizar Dolina pod Istočnim dverima Morije, gdje je 2799. godine Tre
ćeg doba vođena velika bitka kojom je okončan Rat patuljaka i orkâ.
358, 364, 366. Vidi Nanduhirion.
Azog Ork iz Morije; umorio Thróra te sâm stradao od Daina Gvozdenstope
u Bici kod Azanulbizara. 358, 364
B
Baggins Hobitska porodica iz Shirea. 370. U odnosu na Bilba Bagginsa 374,
383, 384, 390, 391
Balar, otok Otok u zaljevu Balar gdje su stanovali Círdan i Gil-galad nakon
Nirnaeth Arnoediada. 34, 51, 52, 70, 286. Balar 53, 72
Balar, zaljev Veliki zaljev južno od Belerianda u koji je utjecala rijeka Sirion.
52. Balar 70
Balchothi Istočnjački narod srodan Vozarima, čiji je prodor u Calenardhon
2510. godine Trećeg doba bio ugušen u Bici na Celebrantskom polju.
338, 340, 342, 344, 353
Balin Patuljak iz Durinove kuće; sudrug Thorina Hrastoštita, a poslije na
kratko vladar Morije. 371-373, 387
Balrog Vidi Gothmog.
*Barach Šumar iz Halethina naroda u priči "Vjerni kamen". 424-426
Barad-dûr Sauronova "Crna kula" u Mordoru. 295, 311, 315, 332, 367, 377,
380, 385, 426, 447, 449, 455. Gospodar Barad-dûra, Sauron, 388
Barad Eithel "Kula na izvoru", utvrda Noldora na Eithel Sirionu. 83
Baragund Otac Morwen, Húrinove žene; Barahirov nećak i jedan od njego
vih dvanaest sudrugova na Dorthonionu. 74, 81, 207, 222
Barahir Berenov otac; spasio Finroda Felagunda u Dagor Bragollachu i

primio od njega prsten; pao na Dorthonionu. 81. Barahirov prsten 199
Baranduin "Duga zlatnosmeđa rijeka" u Eriadoru, u Shireu zvana Brandy-
wine. 205, 277, 299, 300, 386. Brandywine 203, Most na Brandywineu
321; Rijeka 361.
Bar-en-Danwedh "Kuća otkupa", ime kojim je Mîm nazvao svoje stanište
na Amon Rûdhu kad ga je predao Túrinu. 124, 125, 128 ,129, 177-179.
Vidi Echad i Sedryn.
*Bar-en-Nibin-noeg "Kuća Sitnih patuljaka", Mimovo stanište na Amon
Rûdhu. 123
*Bar-erib Uporište u Dor-Cúartholu, nešto južnije od Amon Rûdha. 180
Bauglir "Onaj koji primorava", jedno od Morgothovih imena. 84
Beleg Vilenjak iz Doriatha; veliki strijelac i glavni Thingolov graničar; pri
jatelj i sudrug Túrina, koji ga je umorio. 36, 37, 56, 60, 92, 93, 96, 99,
100, 103-106, 111-118, 175, 178-182. Zvan Cúthalion, 99, 117, preveden
kao Čvrsti luk 93, 96, 103, 112, 118
Belegaer "Veliko more" na Zapadu, između Međuzemlja i Amana. 40, 52.
Veliko more 34, 40, 47, 53, 200, 202, 205, 209, 211, 215, 235, 280, 286; u
mnogim drugim odlomcima jednostavno More.
Belegost Jedan od dvaju patuljačkih gradova u Modrome gorju. 70, 95, 156,
270
Belegund Otac Rían, Huorove žene; Barahirov nećak i jedan od njegovih
dvanaest sudrugova na Dorthonionu. 75, 207
Beleriand Zemlje istočno od Modroga gorja u Drevnim danima. 32, 34, 37,
41, 42, 51, 75, 80, 81, 86. 87, 92, 105, 153, 176, 183, 199, 203, 221, 262,
264, 266, 267, 273, 286, 293, 294, 297. 313, 419-423. Istočni Beleriand
(odijeljen od Zapadnog Belerianda rijekom Sirion) 95. Beleriandski
jezik, vidi sindarinski. Prva beleriandska bitka 97. Pridjev beleriandski
273, 283. 427
Belfalas Gondorsko leno; obalno područje uz veliki istoimeni zaljev. 278,
282, 283, 286, 287, 323, 348. Belfalaski zaljev 205, 280, 281, 284, 286,
300, 428
Bëor Voda prvih ljudi koji su stupili u Beleriand, začetnik Prve kuće Edaina.
419. Beorova kuća, narod 74, 75, 81, 82, 111, 190, 199, 203, 207. 221,
420; Bëorìjanci 252
Beorninzi Ljudi iz gornjih Dolina Anduina. 309, 384
*Beregar Čovjek iz Zapadine u Númenoru, podrijetlom iz Bëorove kuće;
Erendisin otac. 207, 212, 216, 222, 226, 227
Beren (1) Čovjek iz Bëorove kuće, koji je isjekao Silmaril iz Morgothove
krune, te se jedini od smrtnih ljudi vratio iz mrtvih. 74, 75, 81, 93, 97, 99,
104, 142, 185, 190, 199. Nakon povratka iz Angbanda zvan Erchamion,
97, preveden kao Jednoruki, 74, 199; te Camlost, "Praznoruki", 190
KAZALO 467
Beren (2) Devetnaesti Gondorski vladar namjesnik, koji je Sarumanu dao

ključeve Orthanca. 415, 448
*Bereth Sestra Baragunda i Belegunda, te pramajka Erendis. 207, 222
Berúthiel Kraljica Tarannona Falastura, dvanaestoga Gondorskog kralja.
437, 438
Bijela gospa (i) Vidi Galadriel. (ii) Bijela gospa iz Emeríë, vidi Erendis.
*Bijeli glasnik Saruman. 432
Bijeli prsten Vidi Nenya.
Bijelo drvo (i) Valinorsko, vidi Telperion. (ii) Iz Tol Eressèe, vidi Celeborn
(]). (iii) Iz Númenora, vidi Nimloth (1).
Bijelo gorje Vidi Ered Nimrais.
Bijelo vijeće Rasprave Mudrih (vidi dalje), koji su se u razmacima sastajali
od 2463. do 2953. godine Trećeg doba; uglavnom se navodi kao Vijeće.
277, 359, 361, 364, 368, 392, 394, 395, 415, 448-450. Za mnogo ranije
Vijeće Mudrih, također zvano Bijelo vijeće, vidi 277, 278
Bilbo Baggins Hobit iz Shirea, pronašao Prsten Jedan. 359-365, 368, 370-375,
384, 395, 450. Vidi Baggins.
Bitka kod Azanulbizara Vidi Azanulbizar.
Bitka na Celebrantskom polju Vidi Celebrantsko polje.
Bitka na Dagorladu Vidi Dagorlad.
*Bitka na Gwathlu Númenórejsko zadržavanje Sauronova prodora 1700.
godine Drugog doba. 277
Bitka na Pelennoru (Pelennorskim poljima) Vidi Pelennor.
*Bitka na ravnicama Poraz Narmacila II. Gondorskoga od Vozara u kraje
vima južno od Mrkodola 1856. godine Trećeg doba. 327-329, 332
Bitka na Tumhaladu Vidi Tumhalad.
Bitke na Isenskim gazovima Dvije bitke vodene tijekom Rata za Prsten
između Rohanskih jahača i Sarumanovih snaga iz Isengarda. Prva bitka
opis 396-402, spomenuta 397; Dntga bitka opis 402-407, spomenuta 410;
ostali navodi 396, 406, 409-410, 428-429
Bitka za Rograd Napad Sarumanove vojske na Rograd u Ratu za Prsten.
408
Bitka za tabor Pobjeda Eärnila II. Gondorskoga nad Vozarima u Ithilienu
1944. godine Trećeg doba. 335
Bitka u Dôlju Bitka iz Rata za Prsten u kojoj je Sauronova sjeverna vojska
porazila ljude iz Dôlja i patuljke iz Erebora. 364, 365
Blaženo kraljevstvo Vìdì Aman.
Bliski Harad Vidi Harad.
Bljedoliki Jedan od triju naroda na koje su se dijelili hobiti, opisan u Prologu
(1) Gospodara prstenova. 324
Bojno polje Vidi Dagorlad.

Boromir Stariji sin Denethora II., Gondorskog namjesnika; član Prstenove
družine. 302, 303, 324, 380, 385, 386, 389
*Borondir Zvan Udalraph "Bestremenski"; jahač iz Minas Tiritha koji je
Eorlu donio Cirionovu poruku s pozivom u pomoć. 338-340
Bracegirdle Hobitska porodica iz Shirea. 389, 390. Lobelia Bracegirdle 390
Bragollach Vidi Dagor Bragollach.
Brand Treći kralj Dôlja, unuk Barda Strijelca; pao u Bici u Dôlju. 365
Brandir Vladar Halethina naroda u Brethilu u vrijeme dolaska Túrina Tu-
rambara, koji ga je umorio. 135, 137, 138, 150-154, 156, 157, 159-161,
165-173, 175. Túrinov nadimak za njega, Copavac 172, 173
Brandywine Vidi Baranduin.
Branjena ravnica Vidi Talath Dirnen.
*Brdo Anwar, *Brdo udivljenja Vidi Amon Anwar.
Brdo uhoda Vidi Amon Ethir.
Bree Glavno selo Breejskog kraja na križanju númenórejskih cestâ u Eria-
doru. 310, 359, 365, 367, 382, 391. Ljudi iz Breeja 412, 420; Robiti iz
Breeja 420.
Brego Drugi kralj Rohana, sin Eorla Mladog. 408, 413
Bregolas Barahirov brat te Baragundov i Belegundov otac. 74, 75
Bregor Barahirov i Bregolasov otac. 81. Bregorov luk, sačuvan u Numenoru,
199
Brethil Šuma između rijeka Teiglina i Siriona u Beleriandu, stanište Hale
thina naroda. 57, 60, 81, 86, 92, 106, 112, 113, 128, 135-138, 148-151.
153-155, 158, 161, 162, 165, 170, 174, 427. Ljudi, narod, puk Brethila 14,
108,112, 136, 155, 156, 160, 169; vidi i Šumljaci, Šumski narod. Crni trn
brethilski, vidi Gurthang.
Brithiach Gaz na Sirionu sjeverno od šume Brethil. 60-62, 113
Brithombar Najsjevernija luka Falasa na obali Belerianda. 34, 51-52, 60,
286
Brithon Rijeka koja se ulijevala u Veliko more kod Brithombara. 60
Brodda Istočnjak u Hithlumu nakon Nirnaeth Arnoediada koji je za ženu
uzeo Aerin, Húrinovu rođakinju; umorio ga Túrin. 87, 88, 129-134.
Nazvan Pridošlica 129
Bruinen Rijeka u Eriadoru, stapa se s Mitheithelom u rijeku Gwathló; pre
vedena kao Glasnovoda. 301. Bruinenski gaz, ispod Rivendella. 384
Budni mir Razdoblje od 2063. godine Trećeg doba, kad je Sauron napustio
Dol Goldur, do 2460., kad se onamo vratio. 337, 412, 450
KAZALO 469
c
Cabed-en-Aras Duboki klanac na rijeci Teiglin, gdje je Túrin usmrtio Glau-
runga i u koji je skočila Nienor, počinivši tako samoubojstvo. 155,
158-161, 166-169, 172, 175. Preveden kao Srnin skok 169. Vidi Cabed
Naeramarth.
Cabed Naeramarth "Skok strašne kobi", naziv dan Cabed-en-Arasu nakon
što je Nienor skočila s njegovih litica. 168, 175
Cair Andros Otok na rijeci Anduin sjeverno od Minas Tiritha, koji je Gondor
utvrdio u svrhu obrane Anóriena. 333, 343, 355, 427
Calenardhon "Zelena pokrajina", naziv za Rohan u vrijeme dok je to bio
sjeverni dio Gondora. 234, 275, 277, 310, 329, 332, 338, 341-347, 349,
352, 353, 357, 412, 413, 448. Calenardhonska vrata 412; Kralj Calenar-
dhona, Eorl, 352. Vidi Rohan, Rohanska vrata.
Calenhad Šesti Gondorski svjetionik na Ered Nimraisu. (Ime je vjerojatno
značilo "zeleni prostor", prema ravnom zemljanom kruništu brda; sa
stavnica had izvodi se, uz uobičajene mutacije složenica, iz riječi sad
"mjesto, točka".) 342
Calimehtar Trideseti kralj Gondora, pobjednik nad Vozarima na Dagorladu
1899. godine Trećeg doba. 326, 329-332, 337
*Calmindon "Kula svjetlosti" na Tol Uinenu u zaljevu Rómenne. 213
Camlost Vidi Beren (1).
Caras Galadhon "Gradina stabala" (za riječ caras vidi 294), glavno stanište
vilenjaka iz Lóriena. 285, 298, 306
Cardolan Jedno od triju kraljevstava na koja se Arnor rascijepio u devetome
stoljeću Trećeg doba; omeđeno rijekom Baranduin na zapadu i Istoč
nom cestom na sjeveru. 390, 391
Carn Dûm Glavna tvrđava Angmara. 442
Carnen "Crvenvoda", rijeka što teče sa Željeznih brda i utječe u Hitru ri
jeku. 442
*Ceh moreplovaca Vidi Moreplovci.
*Ceh oružara (u Numenoru). 198
Celduin Rijeka što teče od Pustogore do Rhûnskoga mora. 328, 442. Pre-
vedena kao Hitra rijeka 326, 328, 337, 442
Celeborn (1) "Srebrno drvo", ime Drveta s Tol Eressee. 305
Celeborn (2) Thingolov rođak; vjenčao se s Galadriel; Gospodar Lothlóriena.
(Za značenje imena vidi 305). 241, 262 ,263, 266-272, 274, 275, 278, 279,
282-285, 288, 291-293, 304, 305, 312, 313, 323, 324. Vidi Teleporno.
Celebrant Rijeka što je istjecala iz Zrcalnoga jezera, protjecala Lothlórienom
i utjecala u Anduin. 297, 313, 314. Prevedena kao Srebrotok 285, 297,
298, 313, 384. Vidi Celebrantsko polje.
Celebrantsko polje Djelomičan prijevod naziva Parth Celebrant, vidi dalje.

Travnat kraj između rijeka Srebrotok (Celebrant) i Limlight; u ogra
ničenom značenju iz Gondora, zemlja između donjeg toka Limlighta i
Anduina. Pojam Celebrantsko polje često se rabi za Bitku na Celebrant-
skom polju, pobjedu Ciriona i Eorla nad Balchothima 2510. godine
Trećeg doba. te su ovdje uključeni i navodi koji se odnose na nju. 297.
298, 326, 330, 336, 339, 341, 342, 353 (Celebrant), 379, 413
Celebrian Kći Celeborna i Galadriel, vjenčala se s Elrondom. 270, 274, 278,
283, 291
Celebrimbor "Srebrna ruka", najveći kovač iz Eregiona, tvorac Triju vile-
njačkih prstenova; umorio ga Sauron. 271, 273-277, 283, 290-292
Ceiebros "Srebrna pjena" ili "Srebrna rosa", potok u Brethilu što u slapu
pada u Teiglin u blizini Prijelaza. 150, 155, 158, 165
Celegorm Treći Fëanorov sin. 60, 271
Celon Rijeka u Istočnom Beleriandu, tekla s brda Himring. 97
Celos Jedna od lebenninskih rijeka u Gondoru; pritoka Siritha. ("Ime je
zacijelo izvedeno iz korjena kelu-, 'hitro istjecati', i oblikovano završet
kom -sse, -ssa, kao u kvenijskoj riječi kelussë, 'bujica, voda što snažno
izvire iz kamena'.") 281
Ceorl Rohanski jahač koji je donio vijest o Drugoj bici na Isenskim gazovi
ma. 407, 408, 410
Cerin Amroth "Amrothov humak" u Lórienu. 221, 279, 285
Cermië Kvenijsko ime sedmog mjeseca u godini prema númenórejskom
kalendaru, odgovara srpnju. 331, 332, 335
Ceste (1) U Beleriandu u Drevnim danima: (i) Glavna cesta od Tol Siriona do
Nargothronda preko Teiglinskih prijelaza. 57,113,114, 155, 158; zvana
stara Južna cesta 118. (ii) Istočna cesta, od gore Taras na Zapadu, prelazi
Sirion na Brithiachu i Aros na Arossiachu, možda vodi sve do Himrin-
ga. 60. (iii) Vidi Patuljačka cesta (i). (2) Istočno od Modrog gorja: (i)
Velika númenórejska cesta, spona Dvaju kraljevstava preko Tharbada
i Isenskih gazova; zvana Sjeverno-južna cesta 302, 342; također Velika
cesta 352, Kraljevska cesta 411, 412, konjička cesta 400, Zelenput (vidi
dalje) 391: drugi navodi 310, 342, 343, 345, 381, 406, 407. (ii) Ogranak
ceste (i) što vodi za Rograd 400, 407 (vidi Prodolska cesta), (iii) Cesta
od Isengarda do Isenskih gazova 404.405.414 . (iv) Númenórejska cesta
od Sivih luka do Rivendella, prolazi kroz Shire; zvana Cesta istok-zapad
270, Istočno-zapadna cesta 310, Istočna cesta 382; drugi navodi 310, 370.
375. (v) Cesta što se spušta s Prijevoja pri Imladrisu, prelazi Anduin
Starim gazom, te prolazi Mrkodolom; zvana Stari šumski put 313, 385,
433, Šumski put 313, 315 te Men-i-Naugrim, Patuljačka cesta, vidi dalje.
(vi) Númenórejske ceste istočno od Anduina: cesta kroz Ithilien 332.
334, 335, zvana Sjeverna cesta 334; ceste što vode na istok i sjever od
Morannona 332
KAZALO 471
Círdan Zvan "Brodograditelj"; telerski vilenjak, "Gospodar luka" Falasa;

nakon njihova uništenja poslije Nirnaeth Arnoediada utekao s Gil-ga-
ladom na otok Balar; tijekom Drugog i Trećeg doba čuvar Sivih luka
u Lhûnskom zatonu; Mithrandiru po dolasku povjerava Naryu, Prsten
vatre. 34, 38, 48-53, 70, 184, 188-190, 200, 203-205, 234, 235, 241, 267,
275, 277, 278, 286, 430-432, 435, 454
Cirion Dvanaesti Vladar namjesnik Gondora, predao Calenardhon Rohirri-
mima nakon Bitke na Celebrantskom polju 2510. godine Trećeg doba.
309, 326, 336-339, 341, 344-354, 356, 357, 413. Ljetopis, Pripovijest o
Cirionu i Eorlu 309, 326, 336. Zavjet Cirionov 347-350, 352-354, 357,
413; riječi zavjeta 349, 350.
*Cirith Dúath "Sumračni klanac", bivše ime Cirith Ungola, vidi dalje 311
*Cirith Forn en Andrath "Visoki sjeverni planinski prijevoj" preko Maglenog
gorja istočno od Rivendella. 309. Zvan Visoki prijevoj 310, 385 i Prijevoj
pri Imladrisu 313, 315
Cirith Ninniach "Dugin klanac", ime koje je Tuor dao dubodolini protegnu-
toj od zapadnog pobrđa Dor-lómina do tjesnaca Drengist. 38, 39, 67
Cirith Ungol "Paukov klanac", prijevoj preko Ephel Dúatha iznad Minas
Morgula. 311. Vidi Cirith Dúath.
*Ciryatur Númenórejski admiral, zapovjednik flote koju je Tar-Minastir
poslao Gil-galadu za pomoć u borbi protiv Saurona. 277, 299
Ciryon Treći Isildurov sin, pao na Gladdenskim poljima. 311, 317
Crissaegrim Planinski vrhunci južno od Gondolina, gdje se gnijezdio Tho-
rondor. 61, 63
Crne dveri Vidi Morannon.
Crne godine Godine Sauronove prevlasti u Drugome dobu. 412
Crni jahači Vidi Nazgûì.
*Crni kralj Vidi Morgoth.
Crni mač Vidi Gurthang, Mormegil.
Crni zapovjednik Vidi Gospodar Nazgûla.
Crvena strijela "Ratna strijela" poslana iz Gondora u Rohan kao znamenje
potrebitosti Minas Tiritha. 397, 458
Crveni prsten Vidi Narya.
Crveno oko Sauronovo znamenje. 315
Cuiviénen "Voda buđenja", jezero u Međuzemlju pokraj kojeg su se probu
dili prvi vilenjaci. 262, 272
Curufin Peti Fëanorov sin, Celebrimborov otac. 60, 271
*Curumo Kvenijsko ime Curunira (Sarumana). 436
Curunir "Vješt čovjek, lukavac", sindarinsko ime Sarumana, vidi dalje; ta
kođer Curunir 'Lân, Saruman Bijeli. 432-436. Vidi Cunimo.
Cúthalion "Čvrsti luk", vidi Beleg.
c
Čarobnjaci Vidi Istari, Heren lstarion, Čarobnjački red.
Čarobnjački red 430, 431, 434. Vidi Heren lstarion.
Čvrsti luk Vidi Beleg.
D
Daeron Pjesnik-glazbenik iz Doriatha; zaljubljen u Lúthien, koju je dvaput
izdao; Saerosov prijatelj (ili rođak). 97
Dagor Bragollach "Bitka iznenadnog plamena" (također samo Bragollach).
četvrta velika bitka Beleriandskih ratova, kojom je okončana Opsada
Angbanda. 38, 51-52, 75, 77, 78, 188
*Dagor Dagorath 439, 440; vidi 439, bilješka 8.
Dagorlad "Bojno polje", istočno od Emyn Muila i blizu Mrtvih baruština,
poprište velike bitke između Saurona i Posljednjeg saveza vilenjaka i
ljudi na kraju Drugog doba. 277, 311, 328, 329, 331, 332, 337, 355 Bit
ka na Dagorladu 279, 282, 283, 295, 296. Kasnije bitke na Dagorladu:
pobjeda kralja Calimehtara 1899. godine Trećeg doba nad Vozarima,
330, 332, 337; poraz i pogibija kralja Ondohera 1944. godine Trećeg
doba, 332-333
Dáin Gvozdenstopa Poglavar patuljaka iz Željeznih brda, poslije Kralj podno
Gore; pao u Bici u Dôlju. 364, 365
Daleki Harad Vidi Harad.
*Darovana zemlja Vidi Númenor, Yôzâyan.
Déagol Štur iz Dolina Anduina, pronašao Prsten Jedan. 386
Denethor (1) Vođa nandorskih vilenjaka koji su prešli Modro gorje i na
stanili se u Ossiriandu; stradao na Amon Erebu u Prvoj beleriandskoj
bici. 97
Denethor (2) Dvadeset šesti i posljednji Vladar namjesnik Gondora, drugi
s tim imenom; Gospodar Minas Tiritha u vrijeme Rata za Prsten; Bo-
romirov i Faramirov otac. 378, 444, 447, 450-454, 458
Déor Sedmi kralj Rohana. 414, 415
Devetorica Vidi Nazgûli.
Devetorica pješaka Prstenova družina. 293, 387, 439
Dimbar Zemlja između rijeka Siriona i Mindeba. 60, 64, 112, 117, 118
Dimrill-dolac Vidi Nanduhirion.
Dimrost Slapovi Celebrosa u šumi Brethil, poslije prozvani Nen Girith, vidi
dalje: prevedeni kao Kišne stube. 150
Dior, Thingolov nasljednik Sin Berena i Lúthien; kralj Doriatha nakon Thin-
gola; posjednik Silmarila; umorili su ga Fëanorovi sinovi. 268
KAZALO 473
Dírhaval Čovjek iz Dor-lómina, autor djela Narn i Chîn Húrìn. [U Silmari-

llionu raniji oblik Dirhavel.] 176, 177
*dírnaith Klinasta borbena formacija kojom su se služili Dúnedaini. 313,
314
*Divlje zemlje Rohanski naziv za zemlje zapadno od Vrata. 412
Divlji čovjek iz šume Ime koje je prihvatio Túrin na samom dolasku medu
ljude iz Brethila. 136
Divlji ljudi (i) Drúedaini, vidi dalje, (ii) Općenit naziv za istočnjačke ljude
sa suprotne strane Anduina. 296
*Divlji vilenjaci Mîmov naziv za Mrke vilenjake (Avare). 127
Djeca Svijeta Vilenjaci i ljudi. 73
Djeca Zemlje Vilenjaci i ljudi. 46
Dlakonogi Jedan od triju naroda na koje su se dijelili hobiti (vidi Bljedoliki).
324
Dol Amroth Poluotočna utvrda u Belfalasu, nazvana prema Amrothu, kra
lju Lóriena. 205, 278, 282, 286, 287, 333, 348. U odnosu na Vladare ili
Kneževe Dol Amrotha 282, 286-288, 345, 347, 348, 350. Vidi Angelimar,
Adrahil, Imrahil.
Dol Baran "Zlatnosmeđe brdo", brdo na južnom kraju Maglenog gorja, gdje
je Peregrin Took pogledao u palantír iz Orthanca. 449, 450
Dol Guldur "Brdo vračarija", gola uzvisina na jugozapadu Mrkodola, gdje je
Nekromant imao utvrdu prije nego što se otkrilo da je on Sauron koji
se vratio. 273, 283, 285, 292, 312, 336-340, 347, 353, 358, 359, 361, 362,
368, 371, 376, 379, 385, 386. 394, 395. Vidi Amon Lanc.
*Dolina grobnica Vidi Noirinan.
Dolina kamenih kola Dolina u šumi Drúadan na istočnom kraju Ered Nim-
raisa. (Ime je prijevod naziva *Imrath Gondraich; imrath znači "duga
uska dolina duž koje prolazi staza ili vodotok".) 354, 427
Dôlje Beorninška zemlja u podnožju gore Erebor, u savezu s Patuljačkim
kraljevstvom podno Gore. 309, 328, 359. Vidi Bitka u Dôlju.
Dor-Cúarthol "Zemlja luka i šljema", ime kraja koji su branili Beleg i Túrin
iz svojeg skrovišta na Amon Rûdhu. 179, 182
Dor-en-Ernil "Kneževa zemlja" u Gondoru, zapadno od rijeke Gilrain. 282
Doriath "Ograđena zemlja" (Dor Iâth), zvana tako zbog Melianina pojasa;
kraljevstvo Thingola i Melian u šumama Neldoreth i Region, kojim su
vladali iz Menegrotha na rijeci Esgalduin. 59-61, 75, 81, 89, 90, 92-94,
96-99, 101-103, 106, 108, 109, 111, 112. 115-119, 124,135, 138,141, 143,
144, 146-148, 151, 174-176, 179, 183, 186, 199, 263, 264, 268-270, 287,
292, 296, 297, 429. Zvan Zaštićena kraljevina 106, te Skriveno kraljevstvo
93, 109, 130, 132, 172-174
Dorlas Čovjek iz Brethila; pošao s Túrinom i Hunthorom u napad na Glau-

runga, ali se povukao iz straha; umorio ga Brandir. 136-138, 152, 153,
156-158, 161, 168, 169. Dorlasova žena 160, 171
Dor-lómin Područje na jugu Hithluma, pripadalo Fingonu, koji ga je dao
kao leno Hadorovoj kući; dom Húrina i Morvven. 31, 33-35, 38, 75-77,
86-88, 94, 95, 98, 100, 106-108, 111, 129, 133, 137, 138, 148, 152, 176'
185, 188, 190, 221, 422. Gorje Dor-lómina, dio Ered Wethrina koji je
tvorio južni zid Hithluma 57. Gospa Dor-lómina, Morvven 83, 87, 88,
132, 138, 139; Gospodar Dor-lómina, Húrin, 83, 84, Túrin, 132, 134.
Zmaj Dor-lómina, vidi Zmajski šljem.
Dorthonion "Zemlja borova", velika šumovita visoravan na sjevernoj granici
Belerianda, poslije zvana Taur-nu-Fuin, vidi dalje. 75, 313
*Dramborleg Velika Tuorova sjekira, čuvala se u Númenoru. 199
Drengist, tjesnac Drengist Dugi rukavac mora koji je prodirao u Ered Lómin,
između Lammotha i Nevrasta. 39-41, 188, 190
*Drúath Drúedaini. (Jednina Drû, množina također Drúin; sindarinski oblici
izvedeni iz domorodačke riječi Drughu). 421, 427. Vidi Róg, Rú.
*Drúedain Sindarinsko ime (Od Drû +adan, množina edain, vidi) za "Divlje
ljude" s Ered Nimraisa (kao i iz šume Brethil u Prvome dobu). 411-412,
419-424, 426-429. Zvani Divlji ljudi 411, 421, 422, 428, 429; Wosi 421,
429; a vidi i púkel-ljudi.
*Drûg, Drûzi Drúedaini. 420-425, 428
*Drúwaith Iaur "Stara divljina Dru-življa" na gorskome rtu Andrastu. 299,
421, 427-429. Zvana Stara púkel-divljina 428, te Stara púkel-zemlja 299,
428
Drvo s Tol Eressëe Vidi Celebom (1).
Drvobradaš Vidi Fangorn.
Duga zima Zima između 2758. i 2759. godine Trećeg doba. 369, 415
Dugo jezero Jezero južno od Erebora u koje su utjecale i Šumska i Hitra
rijeka, te na kome je bio sagrađen Esgaroth (Jezergrad). 295
*Dugotok Naziv za Anduin među Eothëodima. 336
*Dugovir "Izvor Dugotoka", ime koje su Eothëodi dali rijeci sa sjevera Ma-
glenog gorja koju su nakon stapanja sa Surolokom zvali Dugotok (An
duin). 336
Dúnedain (Jednina Dúnadan). "Edaini sa Zapada", Númenórejci. 221, 235.
253, 296, 309, 311, 313-320, 323, 324, 327, 336, 378, 382, 390, 391, 412.
431, 443, 449, 454. Zvijezda Dúnedaina 321
Dungortheb Odnosno Nan Dungortheb, "Dolina užasne smrti", između litica
Ered Gorgorotha i Melianina pojasa. 60
Dunharrow Utvrđeno pribježište u Ered Nimraisu iznad Harrowdalea, do ko
jeg se stizalo uzvojitom stazom, na svakom zavoju koje su stajali kipovi
KAZALO 475
zvani púkel-ljudi. 427, 429, 451. Mrtvi ljudi iz Dunharrowa, ljudi s Ered
Nimraisa koje je Isildur prokleo jer su prekršili dani mu zavjet, 412
Dúnhere Rohanski jahač, Glavar Harrowdalea; borio se na Isenskim gazo
vima i na Pelennorskim poljima, gdje je pao. 406
Dunland Zemlja na samom južnom kraju zapadnih obronaka Maglenog
gorja, gdje žive Dunlandani. 300, 390, 412
Dunlanđani Žitelji Dunlanda, preostaci starog soja ljudi koji je nekad živio
u dolinama Ered Nimraisa; u rodu s Mrtvim ljudima iz Dunharrowa i
žiteljima Breejskoga kraja. 300, 302, 303, 398, 405, 412-415. Dunlanđa-
nin, Sarumanov jatak, "škiljavi južnjak" u gostionici u Breeju 390, 391.
Pridjev Dunlanđanski 399, 402, 405, 415
Durin I Najstariji od Sedmorice očeva patuljaka. Durinov nasljednik, Thorin
Hrastoštit 366. Durinov narod 275, 366, 374; Durinov puk 362, Durinova
kuća 366, 367, Durinovo pleme 366
Durin III Kralj Durinova naroda u Khazad-dûmu u doba Sauronova napada
na Eregion. 276
Dva kraljevstva Arnor i Gondor. 301, 302, 342
Dva drveta Valinora 264, 266. Vidi Laurelin, Telperion.
* Dveri Mordora Vidi Morannon.
Dveri Noldora Vidi Annon-in-Gelydh.
Dwimordene "Dolina obmana", ime za Lórien među Rohirrimima. 340, 353
E
Eä Svijet, materijalni univerzum; Eä, vilenjačka riječ sa značenjem "Jest"
ili "Neka bude", riječ je koju je izgovorio Ilúvatar kad je Svijet počeo
postojati. 201, 440
*Eämbar Brod koji je Tar-Aldarion izgradio za svoje boravište, na kojem se
nalazila Cehovska kuća Moreplovaca. (Ime nedvojbeno znači "Morski
stan".) 205, 206, 208, 212, 223, 236
Eärendil Sin Tuora i Idril, Turgonove kćeri, rođen u Gondolinu; vjenčao se
s Elvving. kćeri Diora, Thingolova nasljednika; otac Elronda i Elrosa;
doplovio do Amana s Elvving i zamolio za pomoć protiv Morgotha (vidi
184-184); postavljen da plovi nebesima u svojemu brodu Vingilotu i nosi
Lúthienin Silmaril (Zvijezda, 47, 200, 211). 44, 65, 176, 199, 224, 225,
234, 251, 288, 289, 291. Eärendilov kamen, zvan Elessar, 289, 290.
*Eärendur (1) Mlađi brat Tar-Elendila, rođen 361. godine Drugog doba.
244
Eärendur (2) Petnaesti princ Andúnië, brat Lindórië, Tar-Palantirove bake.
260
Eärnil II. Trideset drugi kralj Gondora, odnio pobjedu nad Haradrimima i
Vozarima 1944. godine Trećeg doba. 280, 331-336
Eärnur Trideset treći i posljednji kralj Gondora; izdahnuo u Minas Morgulu.
335, 356
Eärwen Kći kralja Olwëa iz Alqualondë, Finarfinova žena i majka Finroda,
Orodretha, Angroda, Aegnora i Galadriel. 264, 266, 269
*Echad i Sedryn '"Zaklon vjernih", naziv dan skloništu Túrina i Belega na
Amon Rûdhu. 180
Echoriath Gorje što okružuje Tumladen, Gondolinsku ravnicu. 60, 62, 64,
69. Ered en Echoriath 60; Kružno gorje 60, 63; Turgonovo gorje 63; drugi
navodi 60-62
Ecthelion (1) Vilenjak iz Gondolina, zvan Gospodar Vrela i Čuvar Velikih
dveri. 71-73
Ecthelion (2) Dvadeset peti Vladar namjesnik Gondora, drugi s tim imenom;
otac Denethora II. 452
Edaini (jednina Adan). Ljudi iz Triju kuća Prijatelja vilenjaka (kvenijski
Atani, vidi dalje). 32, 36, 46, 74-76, 80, 83. 88, 97,106, 183-185, 198,199,
201,203,208,215,217,223, 247, 273, 286,419-422,427. Vidi Adanedhel,
Drúedaini, Dúnedaini.
*Edhellond "Vilin-luka" u Belfalasu nedaleko od stjecišta rijeka Morthonda
i Ringla, sjeverno od Dol Amrotha. 287, 299. Zvana luka Amrotha 286;
drugi navodi 280, 286, 287
*Edhelrimi, Eledhrimi "Vilenjaci"; sindarinski edhel, eledh i nastavak zbirne
množine rim (vidi Dodatak Silmarilliona, stavka êl, elen). 352
Edoras "Dvori", ime na jeziku Marke za prijestolnicu Rohana na sjevernom
rubu Ered Nimraisa. 70, 320, 347, 381, 388, 389, 397, 398, 400, 402-404,
407-410, 458. Edomski zbor 403, 408-410
Egalmoth Osamnaesti Vladar namjesnik Gondora. 415
Eglarest Najjužnija luka u Falasu na obali Belerianda. 34, 51-52, 286
Eilenach Drugi gondorski svjetionik na Ered Nimraisu, najviša točka šume
Drúadan. 342, 344, 354
*Eilenaer Prednúmenórejsko ime (srodno nazivu Eilenach) za Amon Anwar
(Halifirien), vidi dalje 354
Eithel Sirion "Sirionovo vrelo", na istočnoj padini Ered Wethrina; rabi se kao
pojam za noldorsku tvrđavu (Barad Eithel) što je ondje stajala. 78. 95
*eket Kratak mač široke oštrice. 318
elanor (1) Zvjezdolik cvjetić što je rastao na Tol Eressëi i u Lothlórienu.
221
Elanor (2) Kći Samwisea Gamgeeja, nazvana prema cvijetu. 221, 321
*Elatanprinca
iz Andúnië
Andúnië. Númenórejac,
201 muž Silmarien, otac Valandila, prvoga
KAZALO 477
*Eldalondë "Eldarska luka" u zaljevu Eldanna na ušću rijeke Nunduinë u

Númenoru; zvana "Zelena". 195, 196
*Eldanna Veliki zaljev na zapadnoj strani Númenora, zvan tako "zato što
je bio okrenut prema Eressëi" (tj. Elda(r)+ sufiks -(n)na za kretanje
prema nečemu, kao u pojmovima Elenna, Rómenna). 195
Eldari Vilenjaci iz Triju rodova (Vanyari, Noldori i Teleri). 40, 45, 46, 51,
52, 57, 60, 62, 74, 74, 79, 80, 84, 86, 87, 101,176, 178,179,184, 185, 187,
195-198, 200, 201, 203, 207, 209, 212, 214, 216-218. 221, 222, 225, 234,
235, 247, 252, 253, 255-257, 259, 263, 264, 266, 270-272, 279, 286, 287,
290, 293, 295, 304, 320, 323, 327, 350, 419-423, 431, 434-436, 439-441.
Eldarski (jezici) 259, 294, 303. Vilenjaci iz Belerianda 267, 286; Vilenjaci
iz Eressëe 198; na mnogim drugim mjestima riječ vilenjaci, rabljena bez
prefiksa, podrazumijeva pojam Eldari.
*Eledhrimi Vidi Edhelrimi.
Eledhwen Morwenino ime. 74, 80, 86, 190, 222
*Elemmakil Vilenjak iz Gondolina, zapovjednik straže na vanjskim dverima.
65-68, 70-72
Elendil Amandilov sin, posljednji princ Andúnië, potomak Eärendila i El-
wing, ali ne iz izravne loze kraljeva Númenora; utekao sa sinovima
Isildurom i Anárionom iz Potopa Númenora i osnovao númenórejske
kraljevine u Međuzemlju; pao uz Gil-galada pri svrgavanju Saurona na
kraju Drugog doba. Zvan Visoki i Vjerni (Voronda 349, 350). 199, 213,
253, 261, 310, 313, 314, 317, 320, 323, 348-350, 355-357, 421, 439, 454,
455. Elendilovi nasljednici, Elendilova kuća 290, 309, 311, 348, 355, 356,
453-455. Elendilova zvijezda, vidi Elendilmir. Elendilov kamen, palantír
iz Emyn Beraida, 454
Elendilmir Bijeli dragulj koji su kraljevi Arnora nosili na čelu kao kraljev
sko znamenje (za dva dragulja tog imena vidi 321). 309, 317, 320-322.
Elendilova zvijezda 309, 321; Sjeverna zvijezda, zvijezda Sjevernoga kra
ljevstva 321
Elendur Najstariji Isildurov sin, pao na Gladdenskim poljima. 311, 314,
316-319
*EIennanorë "Zemlja nazvana Ka zvijezdi", Númenor; puniji oblik imena
Elenna koje se zatječe u Silmarillionu i Gospodaru prstenova. 349
*Elentirmo "Motritelj zvijezda", Tar-Meneldurovo ime. 195, 201
Elenwë Turgonova žena; poginula pri prelaženju Helcaraxëa. 73
Elessar (1) Veliki zeleni dragulj iscjeliteljske moći sazdan u Gondolinu za
Idril. Turgonovu kćer, koja ga je dala svojemu sinu Eärendilu; onaj
Elessar koji je Arvven dala Aragornu bio je ili vraćeni Eärendilov dra
gulj, ili drugi s tim imenom. 288-292. Eärendilov kamen 289, 290; Vilin-
-kamen 290
Elessar (2) Ime koje je Aragornu predskazao Olórin, te ime pod kojim je
postao Kralj iznova ujedinjene kraljevine. 290, 291, 317-321, 326, 333,
350, 358, 441. Vilin-kamen 290
*EIestirnë Vidi Tar-Elestirnë.
Elfhelm Rohanski jahač; s Grimboldom predvodnik Rohirrimâ u Drugoj
bici na Isenskim gazovima; razbio prodor u Anórien; pod vlašću kralja
Éomera zapovjednik Istočne marke. 397, 400, 401, 403, 404, 406-411.
422, 429
Elfwine Krasni Sin Éomera, kralja Rohana, i Lothiriel, kćeri Imrahila, kneza
Dol Amrotha. 323
*Elmo Vilenjak iz Doriatha, mladi brat Elwëa (Thingola) i Olvvea iz Alqua-
londë; prema jednom prikazu, Celebornov djed. 268, 269
Elostirion Najviša kula na Emyn Beraidu, u kojoj je bio postavljen palantír
zvan Elendilov kamen. 446
Elrond Sin Eärendila i Elwing, brat Elrosa Tar-Minyatura; na kraju Prvog
doba odabrao pripasti Prvorodenima, te ostao u Međuzemlju sve do
kraja Trećeg doba: gospodar Imladrisa i čuvar Vilye, Prstena Zraka, koji
je primio od Gil-galada. 193, 252, 274-278, 282, 283, 291, 309, 310, 317,
320, 430, 443, 449, 451. Zvan Poluvilenjak 275. Vidi Elrondovo vijeće.
Elrondovo vijeće Vijeće održano u Rivendellu prije odlaska Prstenove dru
žine. 316, 320, 324, 384, 385, 391, 395, 431, 437, 448
Elros Sin Eärendila i Elwing, Eirondov brat; na kraju Prvog doba odabrao je
biti ubrojen medu ljude, te postao prvi kralj Númenora, zvan Tar-Minya-
tur, vidi dalje. 44, 197, 199, 245, 251, 252, 254. Elrosova loza, Elrosovi
potomci 207, 209, 218, 221, 223, 231, 237, 244-247, 251-261
Elu Thingol Sindarinski oblik imena Elwë Singollo. 199, 264. Vidi Thingol.
Elwë 267, 268. Vidi Thingol
Elwing Kći Diora. Thingolova nasljednika, koja se, utekavši iz Doriatha sa
Silmarilom, udala za Eärendila na Ušću Siriona i s njim otišla u Aman;
majka Elronda i Elrosa. 199. 268
*Emerië Kraj kozjih pašnjaka u Mittalmaru (Nutrini) Númenora. 195, 213,
215, 217, 225-227, 229, 230, 233, 236,239, 242-245, 248, 249. Bijela gospa
iz Emerië, Erendis, 227
*Emerwen (Aranel) "(Kraljevna) Pastirica", ime koje je Tar-Ancalimë dobila
u mladosti. 245. 247
Emyn Beraid Brda na zapadu Eriadora na kojima su stajale Bijele kule. 446.
454, 455. Prevedeno kao Kulska brda 213. Vidi Elostirion.
*Emyn Duir "Tamno pobrđe", planine Mrkodola. 312. Vidi Emyn-nu-Fuin.
Emyn Muil "Brda strave", kršan, gudurast i (napose na istočnoj strani) jalov
brdoviti kraj oko Nen Hithoela ("Maglohladne vode") iznad Rauroskih
slapova. 298, 337, 351, 384, 409, 413
KAZALO 479
*Emyn-nu-Fuin "Pobrđe pod mrakom", kasnije ime planina Mrkodola. 312.

Vidi Emyn Duir.
Enedwaith "Središnji puk", predio između rijeka Sivotoka (Gwathia) i Isena
(vidi naročito 299-302). 241, 277, 299-303, 381, 389, 398, 411, 412, 414,
422, 428, 429
*Enerdhil Tvorac dragulja iz Gondolina. 288-292
Enti 298, 351, 352, 397, 407. Vidi Enyd, Onodrimi.
Entulessë "Povratak", brod u kojem je Númenórejac Vëantur izveo prvu
plovidbu u Međuzemlje. 200
Entwade Gaz preko rijeke Entwash. 379
Entwash Rijeka što je tekla Rohanom iz šume Fangorn do Nindalfa. 342,
344, 351, 408. Vidi Onodló.
Entwood Naziv za šumu Fangorn u Rohanu. 351, 413
Enyd Sindarinsko ime za Ente (množina riječi Onod, vidi Onodló, Onodrim).
351
*Eofor Treći sin Brega, drugoga kralja Rohana; Eomerov predak. 408
*éoherë Izraz Rohirrimâ za puni zbor njihove konjice (za značenje vidi 344).
339, 344, 352.
EÖI "Mrki vilenjak" iz Nan Elmotha, Maeglinov otac. 60
Eomer Nećak i posinak kralja Théodena; u vrijeme Rata za Prsten Treći
zapovjednik Marke; nakon Théodenove smrti osamnaesti kralj Roha
na; prijatelj kralja Elessara. 323, 344, 350, 396, 397, 401, 402, 407-411,
445
*Eomund (1) Glavni zapovjednik vojske Eotheoda u vrijeme Eorlova ko
njičkog pohoda. 350
Éomund (2) Glavni zapovjednik Rohanske marke; vjenčao se s Théodwyn,
Théodenovom sestrom; otac Eomera i Éowyn. 396, 408
Eönwë Jedan od najmoćnijih Maiara, zvan Manwëovim glasnikom; voda
vojske Valara u napadu na Morgotha pri kraju Prvog doba. 439
éored Vrsta postrojbe Jahača iz Éothéoda (za podroban opis značenja ove
riječi u Rohanu vidi 344). 329, 344, 399, 406, 409, 410
Eorl Mladi Glavar Eotheoda; dojahao iz svoje zemlje na dalekom Sjeveru
u pomoć Gondoru pred prodorom Balchotha; primio Calenardhon na
dar od Ciriona, namjesnika Gondora; prvi kralj Rohana. 298, 309, 320,
326, 328, 330, 336, 338-342, 344-354, 357,398,408,412,413. Zvan glavar
Éothéoda, glavar Jahača, glavar Rohirrimâ, kralj Calenardhona, kralj
Jahačke marke 326, 338, 339, 345, 346, 352, 353, 357. Ljetopis Ciriona
i Eorla, Pripovijest o Cirionu i Eorlu 309, 326, 336, 354; Zavjet Eorlov
309, 347, 349, 352-354, 357, 398, 413; riječi zavjeta 349
Eorlinzi Eorlov narod, Rohirrimi. 352, 400
Éothéodi Ime naroda kasnije zvanog Rohirrimi, kao i njihove zemlje (vidi).
326, 328, 329, 334-339, 344, 346, 349-353. Jahači, Konjanici, sa Sjevera
341,342,345
Éowyn Éomerova sestra, Faramirova žena; umorila Gospodara Nazgûla u
Bici na Pelennorskim poljima. 396
*epessë "Priimak" koji pojedini Elda dobiva uz svoja osobna imena (essi).
304
Ephel Brandir "Brandirovo ograđeno okružje", obitavališta ljudi iz Brethila
na Amon Obelu. 135, 137, 150, 151, 153-155, 164. Samo Ep/te/ 160,
161, 171
Ephel Dúath "Ograda od sjenki", planinski lanac između Gondora i Mor-
dora. 332-334
Erchamion Vidi Beren (1).
Erebor Izdvojena gora istočno od najsjevernijih dijelova Mrkodola, u kojoj
je bilo patuljačko Kraljevstvo podno Gore, odnosno Smaugov brlog.
328, 358, 359, 361, 362, 364-366, 373. Pustogora 295, 358, 366
Ered Lindon "Lindonsko gorje", drugi naziv za Ered Luin, vidi dalje. 267,
269, 270, 423, 427
Ered Lithui "Pepelno gorje", masiv koji tvori sjevernu medu Mordora. 332
Ered Lómin "Gorje jeke", masiv koji tvori zapadne bedeme Hithluma. 35,
39. Gorje jeke u Lammothu 39
Ered Luin Veliki gorski lanac (zvan i Ered Lindon, vidi dalje) što je u Drevnim
danima razdvajao Beleriand od Eriadora, a nakon razaranja na kraju
Prvog doba tvorio sjeverozapadni obalni masiv Međuzemlja. 203, 263.
270, 358. Preveden kao Modro gorje 140, 203, 270, 286, 360, 367, 370;
zvan Zapadno gorje 203; drugi navodi 79, 202, 262, 268, 366, 370
Ered Mithrin "Suro gorje" što se proteže s istoka na zapad sjeverno od
Mrkodola. 336
Ered Nimrais "Bjelorogo gorje", veliki masiv što se proteže s istoka na zapad
južno od Maglenog gorja. 281, 342, 351. Bijelo gorje 280, 281, 298, 356.
412,413,427,428
Ered Wethrin Veliki zakrivljeni gorski masiv što graniči s Anfauglithom
(Ard-galenom) na zapadu, a na jugu tvori prepreku između Hithluma
i Zapadnog Belerianda. 42, 51, 87, 135, 148, 155, 188. Prevedeno kao
Gorje sjenâ 108, 111, 128 i Sjenovito gorje 92, 97; navodi 55, 56, 89
Eregion "Zemlja zelenike", ljudi je nazivaju Zelenika; noldorska kraljevina
koju su u Drugome dobu osnovali Galadriel i Celeborn, u bliskom
odnosu s Khazad-dûmom; razorio ju je Sauron. 241, 263, 268, 270-277,
282, 283, 287, 290-293, 302. Zelenika 271
Ereinion "Potomak kraljeva", osobno ime Gil-galada. 233, 234, 304
KAZALO 481
Erelas Četvrti gondorski svjetionik na Ered Nimraisu. (Ime je vjerojatno

prednúmenórejsko; iako je sindarinskog oblika, na tom jeziku nema
prikladnog značenja. "Bilo je to zeleno brdo neobraslo drvećem, tako
da se ni er-, 'jedini', ni las(s), 'list', ne čine prikladnima.") 342
*Erendis Udana za Tar-Aldariona ("Pomorčeva žena"); njih dvoje su se
veoma voljeli, a zatim zamrzili; majka Tar-Ancalimë. 207-232, 236, 237,
239, 240, 242-245, 247, 249, 250, 252, 254, 321. Zvana Zapadinska gospa
210 i Bijela gospa iz Emerië 227; vidi također Tar-Elestirnë i Uinéniel.
Eressëa "Osamljeni otok" u Eldamarskom zaljevu. 195, 196, 198, 214, 221,
258, 260, 263, 281, 455. Tol Eressëa 305
Eriador Zemlje između Maglenog i Modrog gorja. 203, 204, 234, 247, 268-
270, 272, 275-277, 280, 283, 286, 293, 299-301, 304, 309, 365, 366, 383,
389,415,443
Erkenbrand Rohanski jahač, vladar Zapadnog prigorja i Rograda; pod kra
ljem Eomerom, zapovjednik Zapadne marke. 402-411
Eru "Jedan", "Onaj koji Jest sam": Ilúvatar. 194 (Eru Ilúvatar), 204, 214,
235, 236, 349, 350, 431, 436. Jedan 215, 235, 350, 434. Eruovo svetište
na Meneltarmi 259
*Eruhantalë "Zahvalnost Eruu", jesenski blagdan u Númenoru. 194, 204
*Erukyermë "Molitva Eruu", proljetni blagdan u Númenoru. 194, 214, 239
*Erulaitalë "Slavljenje Erua", blagdan sredine ljeta u Númenoru. 194
*Eryn Galen Velika šuma što se obično naziva prevedenim imenom Zelen-
šuma velika, vidi dalje 312
Eryn Lasgalen "Šuma zelenih krošnji", ime dano Mrkodolu nakon Rata za
Prsten. 313
*Eryn Vorn "Mračna šuma", veliki poluotok na obali Minhiriatha, južno od
ušća Baranduina. 299, 300
Esgalduin Rijeka u Doriathu, dijelila šume Neldoreth i Region te utjecala
u Sirion. 93, 102, 147
*Estelmo Elendurov paž, preživio stradanje na Gladdenskim poljima. 314,
319
Estolad Kraj južno od Nan Elmotha u Istočnom Beleriandu, gdje su sljedbe
nici Bëora i Maracha boravili nakon što su prešli Modro gorje. 97
Ethir Anduin "Istoka Anduina", delta Velike rijeke u Belfalaskom zaljevu.
278,281,438
*Ethraid Engrin Sindarinski naziv (također u obliku jednine Athrad Angren)
za Isenske gazove, vidi dalje 302, 352
Evendim Vidi Nenuial.
F
Faelivrin Ime koje je Gwindor nadjenuo Finduilas. 56
Falas Zapadne obale Belerianda, južno od Nevrasta. 34, 51, 52. Falaske
luke 286
Falastur "Gospodar obala", ime Tarannona, dvanaestoga kralja Gondora.
437
Falathrimi Telerski vilenjaci iz Falasa, kojima je vladao Círdan. 51
Fangorn (i) Najstariji Ent i čuvar šume Fangorn. 298. Preveden kao Drvo-
bradaš 272, 407. (ii) Šuma Fangorn, na jugoistočnom kraju Maglenog
gorja, oko gornjeg toka rijeka Entwash i Limlight. 279, 298, 329, 351,
384, 413, 414. Vidi Entwood.
Faramir (1) Mladi sin Ondohera, kralja Gondora; pao u boju s Vozarima.
331,334,335
Faramir (2) Mlađi sin Denethora II., namjesnika Gondora; kapetan Ithi-
lienskih graničara; nakon Rata za Prsten knez Ithiliena i Gondorski
namjesnik. 386, 441, 444, 450, 453
Faroth Vidi Taur-en-Faroth.
Fëanor Najstariji Finwëov sin, Fingolfinov i Finarfinov polubrat; predvodnik
Noldora u pobuni protiv Valara; tvorac Silmarilâ i palantírâ. 39, 95, 259,
264-268, 271, 273, 288. Fëanorovi sinovi 177; Fëanorci 292. Fëanorske
svjetiljke 37, 182
Fëanturi "Vladari duhova", Valari Námo (Mandos) i Irmo (Lórien). 441.
Vidi Nurufantur, Olofantur.
Felagund Ime pod kojim je Finrod bio poznat nakon osnutka Nargothronda;
za navode vidi Finrod. Felagundova vrata 143, 146
Felaróf Konj Eorla Mladog. 340, 341
Fenmarch Područje Rohana zapadno od potoka Mering. 342
Fili Patuljak iz Durinove kuće; nećak i sudrug Thorina Hrastoštita; pao u
Bici pet vojski. 374
Finarfin Treći Finwëov sin, mlađi od dvojice Fëanorove polubraće; nakon
Bijega Noldorâ ostao u Amanu, gdje je vladao ostatkom svojeg naroda
u Tirionu; otac Finroda, Orodretha, Angroda, Aegnora i Galadriel.
263, 264, 290; drugi navodi odnose se na Finarfinovu kuću, rod, narod
ili djecu: 36, 38, 185, 188, 263, 265, 266, 269, 290
Finduilas (1) Orodrethova kći, Gwindorova ljubljena: zarobljena u razaranju
Nargothronda; umorili je orci na Teiglinskim prijelazima; sahranjena u
Haudh-en-Ellethu. 56, 133. 135, 136. 138, 149, 158, 168, 173, 185-187
Finduilas (2) Kći Adrahila, kneza Dol Amrotha; žena Denethora II., Gon-
dorskog namjesnika, majka Boromira i Faramira. 451, 452
Fingolfin Drugi Finwëov sin, stariji od dvojice Fëanorove polubrace; Vrhovni
kralj Noldorâ u Beleriandu, nastanjen u Hithlumu; stradao u dvoboju
KAZALO 483
s Morgothom; otac Fingona, Turgona i Aredhel. 63, 73-75, 77, 78, 221.
Fingonfinova kuća, narod 65, 87, 185; Fingolfinov sin, Turgon, 32, 66
Fingon Najstariji Fingolfinov sin; Vrhovni kralj Noldora u Beleriandu nakon
svojega oca; umorio ga Gothmog u Nirnaeth Arnoediadu; Gil-galadov
otac. 32, 76, 81, 84, 87, 95, 445. Fingonov sin, Gil-galad, 234
Finrod Najstariji Finarfinov sin; osnivač i kralj Nargothronda, zbog toga zvan
Felagund, "špiljoklesac"; poginuo braneći Berena u tamnicama Tol-in-
Gaurhotha. 57, 263, 264. Finrod Felagund 269, 290; Felagund 108, 138,
143, 144, 290, 419. [Odbačeno ime Finarfina 290]
Finwë Kralj Noldora u Amanu; otac Fëanora, Fingolfina i Finarfina; umorio
ga Morgoth u Formenosu. 264
*Firien-dol Procjep iz kojeg je istjecao potok Mering. 342, 343
*Firienholt Drugo ime za šumu Firien, s istim značenjem. 352
flet Anglosaska riječ sa značenjem "pôd"; odnosi se na talan, vidi dalje. 284,
285
Folcwine Četrnaesti kralj Rohana, Théodenov pradjed; povratio zapadnu
među Rohana između Adorna i Isena. 344, 398
Folde Područje u Rohanu oko Edorasa, dio Kraljevih zemalja. 408
Fornost "Sjeverna utvrda", punim imenom Fomost Erain "Kraljevski Sje-
vergrad", kasnije sjedište kraljeva Arnora na Sjevernom humlju, nakon
što je napušten Annúminas. 309, 310, 342, 411, 454
*Forostar Sjeverni krak Númenora. 194, 195, 198, 201. Preveden kao Sjeve-
rina 194, 198; sjeverni kraj 202
*Forthwini Marhwinijev sin; vođa Éothéoda u vrijeme Ondohera, kralja
Gondora. 331
*Forweg Čovjek iz Dor-lómina, kapetan odmetničke čete (Gaurwaith) kojoj
se pridružio Túrin; umorio ga Turin. 106-111, 118
Fréaláf Deseti kralj Rohana, nećak kralja Helma Batošaka. 415
Freca Vazal kralja Helma Batošaka, kojega je ovaj umorio. 398
Frodo Frodo Baggins, hobit iz Shirea; Nositelj Prstena u Ratu za Prsten.
123, 221, 262, 263, 265, 285, 294, 298, 324, 326, 358, 364, 366-368, 375,
389-391
Frumgar Predvodnik seobe Éothéoda na sjever iz Dolina Anduina. 336
G
*Galadhon Celebornov otac. 268, 305
Galadhrimi Vilenjaci iz Lóriena. 284, 285, 298, 305, 306
*Galador Prvi knez Dol Amrotha, sin Númenórejca Imrazôra i vilenjakinje
Mithrellas. 287, 288, 348
Galadriel Finarfinova kći; jedna od vođa noldorske pobune protiv Valara

(vidi); udala se za Celeborna, s kojim je ostala u Međuzemlju nakon
kraja Prvog doba; Gospodarica Lothlóriena. 196, 241, 262-276, 278,
279, 282-284, 288-293, 295, 304, 305, 312, 323, 379, 430, 439,449. Zvana
Noldorska gospa 289, Gospa iz Zlatne šume 340, Bijela gospa 353; vidi i
Al(a)táriel, Artanis, Nerwen.
*Galathil Celebornov brat i otac Nimloth, majke Elwing. 268, 305
Galdor Zvan Visoki; sin Hadora Zlatokosog i gospodar Dor-lómina nakon
njega; otac Húrina i Huora; pao kod Eithel Siriona. 36, 74, 78, 84, 94,
95, 99, 130
Gamgee Hobitska porodica iz Shirea. Vidi Elanor, Hamfast, Samwise.
*Gamil Zirak Zvan Stari; patuljački kovač, majstor Telchara iz Nogroda.
95
Gandalf Jedan od Istara (čarobnjaka), član Prstenove družine. Gandalf ("Vi
lenjak s čarobnim štapom") bilo mu je ime među ljudima sa Sjevera;
vidi 433, 434, 443-445. 58, 70, 271, 316, 320, 321, 333, 342, Treći dio,
poglavlja III i IV passim, 397, 402, 401, 408, 410, Četvrti dio, poglavlja
II i III passim. Vidi Olórin, Mithrandir, Incánus, Tharkûn, Sivoskuti.
*Gaurwaith Odmetnička četa na zapadnim granicama Doriatha kojoj je
pristupio Turin, postavši joj kapetan. 106, 108, 112. Prevedeno kao
Vučjaci 106,109,112
Gaz kod Stanac-kamena Gaz preko Anduina između Stanca-kamena i istočne
obale rijeke; ovdje se, međutim, vjerojatno odnosi na Stari gaz, kojim
je Stara šumska cesta prelazila Anduin, južno od Gaza kod Stanca-
-kamena. 310
Gaz Sarn Djelomičan prijevod naziva Sam Athrad, "Kameni gaz", za prijelaz
preko Baranduina na najjužnijoj točki Shirea. 277, 382
Gelmir Noldorski vilenjak, koji je s Arminasom susreo Tuora u Annon-
-in-Gelydhu, te poslije otišao u Nargothrond upozoriti Orodretha na
predstojeću opasnost. 36-38, 45, 188-190
*Gethron Čovjek iz Húrinovog domaćinstva koji je s Grithnirom otpratio
Túrina u Doriath i poslije se vratio u Dor-lómin. 89, 92-94
Ghân-buri-Ghân Poglavica Drúedaina ili "Divljih ljudi" iz šume Drúadan.
420, 427, 429; Ghân 420
Gil-galad "Sjajna zvijezda", ime pod kojim je bio poznat Ereinion, Fingonov
sin. Po Turgonovoj smrti postao zadnji Vrhovni kralj Noldora u Među
zemlju, te ostao u Lindonu nakon završetka Prvog doba; s Elendilom
predvodio Posljednji savez ljudi i vilenjaka, te s njime pao u borbi protiv
Saurona. 122, 196, 203-205, 216, 233, 234, 238, 241, 249, 253-255, 272-
277, 282, 283, 286, 295, 300, 304, 311, 350,439. Zvan Kralj vilenjaka 233.
Gil-galadova zemlja, Lindon, 216, 276. Vidi Ereinion.
*Gilmith Sestra Galadora, prvoga kneza Dol Amrotha. 288
KAZALO 485
Gilrain Rijeka u Lebenninu u Gondoru, koja je utjecala u Belfalaski zaljev

zapadno od Ethir Anduina. 281, 348
Gimilkhâd Mladi sin Ar-Gimilzôra i Inzilbêth; otac Ar-Pharazona, posljed-
njeg kralja Númenora. 259, 260
*Gimilzagar Drugi sin Tar-Calmacila. 259
Gimli Patuljak iz Durinove kuće, Gloinov sin; član Prstenove družine. 270,
309, 320, 358, 366-368, 375, 405, 441
Gladden Rijeka što je tekla s Maglenog gorja i utjecala u Anduin na Glad-
denskim poljima; [engleski] prijevod sindarinskog naziva Sîr Ninglor,
vidi dalje. 312, 313, 378, 379, 384, 387
Gladdenska polja Djelomičan prijevod sindarinskog naziva Loeg Ningloron,
vidi dalje; prostranstva trstike i perunike (gladdena) oko utoka rijeke
Gladden u Anduin; vidi napose 312. 295, 312, 313, 315, 316, 318-320,
326, 329, 336, 339
*Glsemscrafu "Blistave špilje", rohansko ime za Aglarond, vidi dalje. 413
Glamdring Gandalfov mač. 58
Glamhoth Sindarinska riječ za orke. 58
Glanduin "Granična rijeka", koja je tekla na zapad s Maglenog gorja; u
Drugom dobu tvorila je južnu granicu Eregiona, a u Trećem dio južne
granice Arnora. 299, 301-304. Vidi Nîn-in-Eilph.
*Glanhir "Granični potok", sindarinsko ime za potok Mering, vidi dalje 351
Glasnovoda Vidi Bruinen.
Glaurung Prvi Morgothov zmaj; sudjelovao u Dagor Bragollachu, Nirnaeth
Arnoediadu i razaranju Nargothronda; bacio čini na Túrina i Nienor;
umorio ga Túrin na Cabed-en-Arasu. Često se navodi pod imenom
Zmaj. 94, 95, 133, 138, 143-147, 151, 153-160, 162-176, 182, 183, 188
(Veliki) pozoj 144, 154, 162, 173, 174; Pozoj Morgothov 164; Veliki pozoj
iz Angbanda 55; Zlatni pozoj iz Angbanda 94
*Glithui Rijeka što je tekla s Ered Wethrina, pritoka Teiglina. 56, 87
Glóin Patuljak iz Durinove kuće, sudrug Thorina Hrastoštita; Gimlijev otac.
364,371,372
Glóredhel Kći Hadora Zlatokosog iz Dor-lómina i Galdorova sestra. 74, 86
Glorflndel Vilenjak iz Rivendella. 384
*GIornan Vidi Lórien (2).
Godina žalosti Godina Nirnaeth Arnoediada. 31, 89, 95
Golum 123, 377-379, 382-387. Vidi Sméagol.
*Golug Orkovsko ime za Noldore. 114
Gondolin Skriveni grad kralja Turgona, razorio ga Morgoth. 43, 48, 50, 52,
60, 65, 71-73, 75, 81, 84, 87, 176, 199, 221, 262, 271, 288, 289, 291, 292,
347, 350. Zvan Skriveni grad 45, 73, Skriveno kraljevstvo 33, 58, 62, 63,
66, 68, 71, 73 i Skrivena kraljevina 189
Gondolindrimi Gondolinski narod. 52. Zvani Skriveni narod 49, 50, 62

Gondor Južna kraljevina Númenórejaca u Međuzemlju. 193, 201, 205, 261,
280-284, 286, 296-298, 300, 302, Treći dio, poglavlja I i II passim, 365,
369, 378, 380, 385, 391, 397, 398, 405, 410-415, 421, 427, 428, 432, 433,
437, 438, 442-455. Južna kraljevina 280, 335, 336, 351; Južno kraljevstvo
348, 355, 357, 411. Gondorac (Gondorci) 351, 386 (usp. Veliki narod sa
Zapada 349).
Gondorski svjetionici 342-344, 354, 355, 357, 447, 458
Gorgoroth Ered Gorgoroth, "Stravično gorje", sjeverno od Nan Dungort-
heba. 60
Gorje Dor-lómina Vidi Dor-lómin.
Gorje jeke Vidi Ered Lómin.
Gorsko kraljevstvo Vidi Kralj podno Gore.
Gospa Dor-lómina Morwen; vidi Dor-lómin.
Gospa iz Zlatne šume Vidi Galadriel.
Gospodar Dor-lómina Húrin, Turin; vidi Dor-lómin.
Gospodari Zapada Vidi Valari.
Gospodar Morgula Vidi Gospodar Nazgûla, Minas Morgul.
Gospodar Nazgûla 335, 381. Zvan i Poglavar Prstenovih sablasti 379, (Crni)
zapovjednik 378, 379, 382, 385, 391, Gospodar Morgula 378-380, 382,
387, Kralj-vještac, 336, 384, 385, 388, 390, 391
Gospodar sudbine Vidi Turambar.
Gospodar tame Sauron, 265
Gospodar vodâ Vidi Ulmo.
Gothmog Knez Balrogâ, vrhovni kapetan Angbanda, umorio Fëanora, Fin-
gona i Ectheliona. 71
*Grana povratka Vidi Oiolairë.
Graničari Dúnedaini sa Sjevera nakon propasti Sjevernoga kraljevstva, tajni
čuvari Eriadora. 382, 389, 390, 443
Gríma Savjetnik kralja Théodena i Sarumanov jatak. 381, 387, 389, 396, 402.
409. Zvan Gujoslov 320, 381, 387, 389, 409
Grimbold Rohanski jahač iz Zapadnog prigorja; s Elfhelmom predvodnik
Rohirrimâ u Drugoj bici na Isenskim gazovima; pao na Pelennorskim
poljima. 397, 399-401, 403-408, 410
*Grithnir Čovjek iz Húrinovog domaćinstva koji je s Gethronom otpratio
Túrina u Doriath, gdje je umro. 89, 92-94
Grobno humlje Humlje istočno od Stare šume, gdje su stajale velike zemljane
grobnice koje su navodno u Prvome dobu podigli praoci Edainâ prije
nego što su ušli u Beleriand. 390, 391, 412. Vidi Tym Gorthad.
Grobišni duhovi Zlodusi iz zemljanih grobnica na Grobnome humlju. 391
KAZALO 487
Gujoslov Vidi Gríma.

Gurthang "Željezo smrti", ime Belegova mača Anglachela nakon što je
prekovan za Túrina u Nargothrondu, i po kojem su ga prozvali Mor-
megil, Crni mač. 135, 153, 156, 164, 170, 171, 173, 175, 176. Zvan Crni
trn brethilski 156
Gwaeron Sindarinsko ime trećeg mjeseca u godini "prema računanju Edai-
na". (S nazivom Gwaeron usporedi ime orla Gwaihira "Gospodar vje
tra".) 80. Vidi Súlimë.
Gwaith-i-Mírdain "Narod kovača dragulja", ime bratovštine eregionskih
majstora, od kojih je najveći bio Celebrimbor; također samo Mírdaini.
274, 275. Dom Mírdainâ 275
*Gwathir "Sjenovita rijeka", ranije ime rijeke Gwathló. 206, 301
Gwathló Rijeka stvorena stapanjem Mitheithela i Glanduina, tvorila granicu
Minhiriatha i Enedwaitha. 205, 206, 234, 241, 277, 278, 299-303, 310,
412, 428. Na vestronu zvana Sivotok 206, 277, 299, 303, 342, 381, 386,
388, 411. Vidi Bitka na Gwathlu; Gwathir, Agathurush.
Gwindor Vilenjak iz Nargothronda; u Angbandu bačen u ropstvo, ali pobje
gao i pomogao Belegu da izbavi Túrina; doveo Túrina u Nargothrond;
ljubio Finduilas, Orodrethovu kćer; pao u Bici na Tumhaladu. 36, 37,
56, 182-187.
H
Hador Zvan Zlatokosi 74; gospodar Dor-lómina, Fingolfinov vazal, otac Gal-
dora, Húrinova oca; pao kod Eithel Siriona u Dagor Bragollachu. 74,78,
86, 92, 94, 95, 99, 130. Hadorova kuća, narod, rod, 31-34, 36, 45, 66, 81,
86, 88, 90, 91, 98, 106, 110, 111, 137, 138, 141, 152, 176, 189, 190, 202,
203, 221, 327, 422; Hadorov sin, Galdor, 36; nasljednik Hadorov(e kuće),
Túrin, 80, 82, 83, 90. Hadorov šljem, vidi Zmajski šljem Dor-lómina.
Haladini Drugi ljudski narod koji je stupio u Beleriand; poslije zvan Halethin
narod (vidi Haleth). 419, 427
Haldir Sin Halmira iz Brethila; vjenčao se s Glóredhel, kćeri Hadora iz
Dor-lómina; pao u Nirnaeth Arnoediadu. 74, 86
Haleth Zvana gospa Haleth; povela Haladine iz Thargeliona u krajeve za
padno od Siriona. 158, 419, 420. Halethina kuća, narod, puk, ljudi 81,
106, 108, 135, 137, 156, 157, 163, 419-424, 427, 428. Vidi Brethil, Ha-
lethrimi.
*Halethrimi Halethin narod. 170
Halifirien "Sveta Gora", rohansko ime za Amon Anwar, vidi dalje. 342, 343,
352, 355, 357. Šuma Halifirien 352. Vidi Eilenaer.
Halimath Deveti mjesec u kalendaru Shirea. 311. Vidi Yavannië, Jvanneth.
*Hallacar Sin Hallatana iz Hyarastornija; vjenčao se s Tar-Ancalimë, prvom

Kraljicom vladaricom Númenora, s kojom je došao u zavadu. 247-249,
254. Vidi Mámandil.
Hallas Círionov sin; trinaesti Vladar namjesnik Gondora; izveo nazive Rohan
i Rohirrimi. 338, 345, 352
*Hallatan Princ Hyarastornija u Mittalmaru (Nutrini) Númenora; Tar-Alda-
rionov bratić. 231-233, 239, 242, 247, 254. Zvan vladar-ovčar 228, 231
Halmir Glavar Haladinâ, Haldirov otac. 74
Háma Kapetan kućanstva kralja Théodena. 409
Hamfast Gamgee Otac Sama Gamgeeja. (Ime Hamfast jest anglosasko hâm-
faest, doslovce "doma čvrst", "doma stalan".) 361. Zvan Čiča Gamgee
i Čiča, 361, 379
Handir Glavar Haladinâ, sin Haldira i Gloredhel. 113. Handirov sin, Brandir
Hromi, 135, 156, 157, 168, 171
Harad "Jug", općenit naziv za zemlje daleko na jugu od Gondora i Mor-
dora. 211, 272, 329, 335, 442, 443, 444. Bliski Harad 331, 442; Daleki
Harad 444
Haradrimi Ljudi iz Harada. 443
Haradwaith "Južni puk", Harad. 427
Hareth Kći Halmira iz Brethila, vjenčala se s Galdorom iz Dor-lómina;
Húrinova i Huorova majka. 74, 81
Harlindon Lindon južno od Lhûnskoga zatona. 268
Harrowdale Dolina u gornjem toku rijeke Snowbourn, pod liticama Dun-
harrowa. 406, 408, 410
*Hatholdir Čovjek iz Númenora, Tar-Meneldurov prijatelj; Orchaldorov
otac. 202
Haudh-en-Elleth Humak u kojem je pokopana Finduilas iz Nargothronda.
u blizini Teiglinskih prijelaza. (Nije jasno u kakvom odnosu stoji riječ
Elleth, koja se prevodi kao "vilin-djeva" i uvijek tako piše, s riječju Eledh,
"Elda", iz Morvvenina imena Eledh wen.) 138, 149, 151, 158. 166, 167,
173. Preveden kao Humak vilin-djeve 138
Haudh-en-Ndengin "Brijeg poginulih" u pustinji Anfauglith, gdje su počivala
tijela vilenjaka i ljudi palih u Nirnaeth Arnoediadu. 31. Veliki humak
130, 131
Haudh-en-Nirnaeth "Brijeg suza", drugo ime za Haudh-en-Ndengin, vidi
dalje. 84, 86, 87
Helcaraxë Tjesnac između Aramana i Međuzemlja. 73. Zvan Neumoljivi
led 50
Helm Kralj Helm Batošak, deveti kralj Rohana. 398, 413. Vidi Helmova
klisura.
KAZALO 489
Helmova klisura Dubok klanac pri sjeverozapadnom kraju Ered Nimraisa,

na ulazu u koji je sazdan Rograd (vidi Pictures by J. R. R. Tolkien, 1979.,
br. 26); nazvan prema kralju Helmu, koji se ondje sklonio od neprijatelja
u Dugoj zimi 2758.-2759. godine Trećeg doba. 397, 400, 403, 406, 408,
458; engleski naziv Helm's Deep 400
*Henderch Čovjek iz Zapadine u Númenoru, Tar-Aldarionov pomorac. 230-
233
Henneth Annûn "Prozor sunčeva zalaska", ime špilje ispod slapa u Ithilienu.
441
*Heren Istarion "Čarobnjački red". 430
*HerucaImo Muž Tar-Vanimeldë, treće Kraljice vladarice Númenora; nakon
njezine smrti prisvojio prijestolje, uzevši ime Tar-Anducal. 257
Herunúmen Vidi Par-Herunúmen.
Hildifons Took Jedan od ujaka Bilba Bagginsa. 370
*Hirilondë "Nalaznik luka", veliki brod koji je sagradio Tar-Aldarion. 225,
229, 236, 237, 241, 250. Vidi Turuphanto.
Hírilorn Veliko bukovo stablo u Doriathu s tri debla, na kojem je bila za
točena Lúthien. 98
Hísitnë Kvenijsko ime jedanaestog mjeseca u godini prema númenórejskom
kalendaru, odgovara studenome. 55, 64, 311. Vidi Hithui.
Hithaeglir Sindarinsko ime Magičnog gorja, vidi dalje. 234, 351
Hithium Kraj ograđen s istočne i južne strane Ered Wethrinom, a sa zapadne
Ered Lóminom. 32, 41, 74, 76, 84, 86, 88, 93-95, 97, 99, 100
Hithui Sindarinsko ime jedanaestog mjeseca u godini. 311. Vidi Hísimë.
Hitra rijeka Vidi Celduin.
Hoarwell Vidi Mitheithel.
Hobbiton Selo u Zapadnoj četvrti Shirea, dom Bilba Bagginsa. 360, 379,
385, 390, 391
Hobiti 272, 313, 324, 360, 363, 364, 367, 368, 370-374, 379, 383, 386, 389-
391, 420, 426, 441, 444, 449. Zvani Mali narod 392-394; vidi i Polutani,
Periani, narod Shirea.
Holman Zelenoruki Hobit iz Shirea, vrtlar Bilba Bagginsa. 361
Humak vilin-djeve Vidi Haudh-en-Elleth.
Humlje Označava Bijelo humlje u Zapadnoj četvrti Shirea. 361
Hunthor Čovjek iz Brethila, Túrinov sudrug u njegovu napadu na Glaurunga
na Cabed-en-Arasu. 157, 161-163, 169. Hunthorova žena 160
Huor Sin Galdora iz Dor-lómina, Ríanin muž i Tuorov otac; s bratom Húri-
nom bio u Gondolinu; pao u Nirnaeth Arnoediadu. 3'1, 33, 37, 46, 74,
75, 83, 86, 189. Sin Huorov, Tuor, 31, 32, 36, 44-46, 49, 53, 66, 73, 190
Huorni "Drveće" koje se uplelo u Bitku za Rograd i ščepalo orke. (Ime je

nedvojbeno sindarinsko i sadrži riječ orn, "razgranato drvo". Usporedi
Meriadocove riječi u Dvije kule III 9: "Još se glasaju i mogu razgovarati
s entima - zato se i zovu huorni, veli Drvobradaš.") 397
Húrin (1) Zvan Thalion 80, 84, 184, 187, prevedeno kao Nepokolebljivi 84.
93; sin Galdora iz Dor-lómina, Morwenin muž i otac Túrina i Nienor:
glavar Dor-lómina, Fingonov vazal; s bratom Huorom bio u Gondo-
linu; u Nirnaeth Arnoediadu pao u Morgothovo zarobljeništvo, ali se
odupro, te ga je ovaj postavio da dugo godina sjedi na Thangorodrimu;
nakon puštanja sasjekao Mirna u Nargothrondu i donio Nauglamír
kralju Thingolu. 31, 33, 36, 49, 56, 66, Prvi dio, II. poglavlje passim (u
mnogim slučajevima Húrin se spominje samo kao otac ili rođak), 422.
Priča o Húrinovoj djeci 119, 176
Húrin (2) Húrin iz Emyn Arnena, namjesnik kralja Minardila, od kojeg je
potekla Kuća gondorskih namjesnika. 356
*Hyarastorni Zemlje pod vlašću Hallatana u Mittalmaru (Nutrini) Núme-
nora. 231 -233, 239, 242, 247
Hyarmendacil I "Južni Pobjednik", petnaesti kralj Gondora. 297
*Hyarnustar "Jugozapadina", jugozapadni krak Númenora. 194-196
*Hyarrostar "Jugoistočina", jugoistočni krak Númenora. 194, 196, 197
I
*Îbal Dječak iz mjesta Emerië u Númenoru, sin Ulbara, Tar-Aldarionova
pomorca. 227, 228, 232, 243
Ibun Jedan od sinova Sitnog patuljka Mîma. 126, 127
Idril (Celebrindal) Kći Turgona iz Gondolina, Tuorova žena, Eärendilova
majka. 73, 288, 289, 291
Ilúvatar "Sveotac", Eru. 194 (Eru Ilúvatar). Vidi Ilúvatarova djeca.
Ilúvatarova djeca Vilenjaci i ljudi. 184. Starija djeca, vilenjaci, 80
Imladris Sindarinsko ime Rivendella, vidi dalje. 193, 276-278, 282, 283, 309-
311, 313, 320-322, 361. Prijevoj pri Imladrisu, vidi Cirith Forn en An-
drath.
Imrahil Knez Dol Amrotha u vrijeme Rata za Prsten. 286, 287, 323, 348
*Imrazor Zvan "Númenórejac"; uzeo vilenjakinju Mithrellas za ženu; otac
Galadora, prvoga kneza Dol Amrotha. 287, 288, 348
Incánus Ime nadjeveno Gandalfu "na Jugu". 441-445
Indis Vanyarska vilenjakinja; druga Finwëova žena, majka Fingolfina i Fi-
narfina. 263, 264
*Indor Čovjek iz Dor-lómina, otac Aerin. 134
*Inglor Odbačeno Finrodovo ime. 290
KAZALO 491
Inziladûn Vidi Ar-Inziladûn. Kao ime formalnog grba, 259; vidi Númellótë.
Inzilbêth Ar-Gimilzôrova kraljica; iz kuće prinčeva Andúnië; majka Inzi-
ladûna (Tar-Palantira). 259
Irimon Osobno ime Tar-Meneldura. 253
Irmo Vala, "vladar nad viđenjima i snovima", obično zvan Lórien prema na
zivu njegovog staništa u Valinoru. 272, 441. Vidi Fëanturi, Olofantur.
Isen Rijeka što je tekla s Maglenog gorja kroz Nan Curunír (Carobnjakovu
dolinu) i duž Rohanskih vrata; prijevod (ekvivalentan rohanskom jezi
ku) sindarinskog naziva Angren, vidi dalje. 205, 299, 300, 302, 342, 346,
351, 388, 389, 397-401, 403-407, 411-415, 428. Vidi Isenski gazovi.
Isengard Númenórejska utvrda na južnom kraju Maglenog gorja u dolini
zvanoj, zbog toga što se u njoj nastanio čarobnjak Curunir (Saruman),
Nan Curunir; prijevod (ekvivalentan rohanskom jeziku) sindarinskog
naziva Angrenost, vidi dalje. 351, 378, 380-382, 387-390, 397-399, 401,
403-405,407, 412-415, 435,448-450. Obruč Isengarda 413-415,449; Krug
Isengarda 380; veliki kružni zid što je opasavao unutrašnju zaravan s
Orthancom u središtu. Isengardani 401
Isengar Took Jedan od ujaka Bilba Bagginsa. 370
Isenski gazovi Prijelaz velike númenórejske ceste između Gondora i Arnora
preko rijeke Isen; na sindarinskom zvan Athrad Angren i Ethraid Engrin,
vidi dalje; vidi također Bitke na Isenskim gazovima.
Isildur Stariji Elendilov sin, koji je s ocem i bratom Anárionom pobjegao iz
Potopa Númenora i u Meduzemlju osnovao númenórejska kraljevstva
u progonstvu; gospodar Minas Ithila; Sauronu s ruke odsjekao Prsten
Vladar; umorili ga orci u Anduinu nakon što mu je Prsten iskliznuo s
prsta. 213, 309-322, 343, 348, 354-357, 412, 427, 450. Isildurov nasljed
nik 311, 454; Isildurov Prsten 450; Isildurov svitak 316, 450; "Isildurovo
naslijeđe" 355-357; Isildurova žena 309.
*Isilmë Kći Tar-Elendila, Silmarienina sestra. 201
*Isilmo Sin Tar-Súriona; Tar-Minastirov otac. 255
Istari Maiari koji su bili poslani iz Amana u Trećem dobu da se odupru
Sauronu; sindarinski Ithryn (vidi Ithryn Luin). 273, 430-439. Prevedeno
kao Čarobnjaci 430-431, 437-439. Vidi Heren Istanon.
Istočna cesta, Istočno-zapadna cesta Vidi Ceste.
*Istočna krčevina Velika udubina u istočnoj granici Mrkodola. 327, 331,
340. Vidi Suženja šume.
Istočna Marka Istočna polovica Rohana u vojnom ustroju Rohirrima, odije
ljena od Zapadne Marke rijekama Snowbourn i Entwash. 397, 408-410.
Zapovjednik Istočne Marke 411; Zbor Istočne Marke 408, 410
Istočno prigorje Dio Rohana na sjevernim obroncima Ered Nimraisa, istočno
od Edorasa. (Sastavnica fold u izvornom nazivu Eastfold izvedena je
iz anglosaske riječi folde, "zemlja, tlo, kraj, područje", kao i u nazivu

Folde.) 352, 396
Istočnjaci (i) U Prvom dobu, ljudi koji su ušli u Beleriand u vrijeme nakon
Dagor Bragollacha, borili se na objema stranama u Nirnaeth Arnoedia-
du, a zatim od Morgotha za stanište dobili Hithlum, gdje su ugnjetavali
ostatak Hadorova naroda. 32-34, 73, 86-89, 91, 129, 131, 133, 134. U
Hithlumu zvani Pridošlice 129,132,133. (ii) U Trećem dobu, zbirni naziv
za valove ljudi koji nadiru na Gondor iz istočnih područja Međuzemlja
(vidi Vozati, Balchothi). 328, 330, 355, 379, 412
*Ithilbor Nandorski vilenjak, Saerosov otac. 97, 101
Ithilien Teritorij Gondora, istočno od Anduina; u prvotno vrijeme posje
dovao ga je Isildur i njime vladao iz Minas Ithila. 123, 328, 329, 331,
332, 334, 335, 352, 357, 427, 448. Sjeverni Ithilien 355; Južni Ithilien
331,335
Ithil-kamen, Kamen iz Ithila Palantír iz Minas Ithila. 446-449, 452, 453,
455, 456
*Ithryn Luin Dvojica Istara koji su otišli na Istok Međuzemlja i nikad se
više nisu vratili (jednina ithron). 431, 432, 437. Prevedeno kao Modri
čarobnjaci 432, 435, 437. Vidi Alatar, Pallando.
Ivanneth Sindarinsko ime devetog mjeseca u godini. 311, 312. Vidi Yava-
nnë.
Ivrin Jezero i slapovi pod Ered Wethrinom, odakle je izvirala rijeka Narog.
55, 56,129, 155
Izgnanici Pobunjeni Noldori koji su se iz Amana vratili u Međuzemlje. 42,
65, 263, 283, 297
J
Jahači (i) Vidi Éothéod. (ii) Rohanski jahači, vidi Rohirrimi. (iii) Crni jahači,
vidi Nazgûli.
Jahači vukova Orci, ili orcima slična bića, što napadaju na vukovima. 399.
400, 405, 407
Jahačka marka Vidi Marka.
Jezera sumraka Vidi Aelin-uial.
Južna četvrt Jedna od pokrajina u Shireu. 382, 390
Južna kraljevina Vidi Gondor.
Južno kraljevstvo Vidi Gondor.
Južno humlje Brda u Eriadoru južno od Breeja. 391
KAZALO 493
K
Kamenovi Vidi palantíri.
*Khamûl Nazgûl, dozapovjednik; boravio u Dol Gulduru nakon što je ta
utvrda iznova zauzeta 2951. godine Trećeg doba. 379, 386, 391. Zvan
Sjenka s Istoka 379 i Crni Istočnjak 379
Khand Zemlja jugoistočno od Mordora. 330, 332
Khazad-dûm Patuljačko ime za Moriju, vidi dalje. 270, 271, 273, 274, 276,
312
Khîm Jedan od sinova Sitnog patuljka Mirna; umorio ga Andróg. 125, 128
Knjiga Kraljeva Jedan od gondorskih ljetopisa. 326, 438
Knjiga Namjesnika Vidi Namjesnici Gondora.
Kraljev nasljednik (u Númenoru) 199, 204, 206-208,210, 213,215,216,218,
220, 222, 223, 225, 231, 232, 234, 237, 243-245, 247-251, 254, 259
Kraljeve zemlje U Rohanu 408
Kraljevstva Dúnedainâ Arnor i Gondor. 449
Kraljevi ljudi Vidi Númenórejci.
*Kraljevska cesta Vidi Ceste.
*Kraljina U Númenoru, vidi Arandor.
Kralj podno Gore Vladar patuljaka iz Erebora. 362,364,365. Kraljevstvo pod
no Gore, kraljevanje pod Gorom 359, 364, 367; Gorsko kraljevstvo 368
Kralj-vještac Vidi Gospodar Nazgûla, Angmar.
Krasni puk Eldari. 91
*Krivaje Dva velika zapadna zavoja Anduina, zvana Sjeverna i Južna krivaja,
između Sumornih zemalja i rohanske Pustare. 298, 329, 332, 337, 338,
341, 342
Krugovi Svijeta 86,281,439
Kružno gorje Vidi Echoriath.
*kirinki Vrsta malih ptica jarkocrvenog perja iz Númenora. 197
Kule zubi Kule stražare s istočne i zapadne strane Morannona, vidi dalje
332
Kulska brda Vidi Emyn Beraid.
kvenijski Vidi Quenya.
L
*Labadal Ime kojim je Túrin u djetinjstvu zvao Sadora; prevedeno kao Sko-
činog. 77-79, 82, 89, 91, 92, 130, 131
Labudovac Vidi Nîn-in-Eilph.
Ladros Krajevi u sjeveroistočnom dijelu Dorthoniona koje su noldorski

kraljevi darovali ljudima iz Bëorove kuće. 88
*lairelossë "Ljetno snježnobijelo", mirisno, svagda zeleno drvo koje su Eldari
iz Eressëe donijeli u Númenor. 196
Lalaith "Smijeh", ime kojom su zvali Urwen, Húrinovu kćer, prema otoku
koji je tekao pokraj Húrinove kuće. 75-79, 96, 185. Vidi Nen Lalaith.
Lamedon Područje oko gornjeg toka rijeka Cirila i Ringla pod južnim obron
cima Ered Nimraisa. 352
Lammoth Predio sjeverno od tjesnaca Drengist, između Ered Lómina i
Mora. 39
Langstrand Vidi Anfalas.
*lár Jedna dužinska liga (gotovo točno tri milje). 311, 322
*Larnach Jedan od Šumljaka iz krajeva južno od Teiglina. 109, 112. Larna-
chova kći 109, 110, 112
Laurelin "Zlatna pjesma", mlađe od Dva drveta Valinora. 70, 197, 264.
Zvano Sunčevo drvo 70, Zlatno drvo iz Valinora 197, 272
Laurelindórinan "Dolina raspjevanog zlata", vidi Lórìen (2).
Laurenandë Vidi Lórien (2).
*laurinquë Drvo žutog cvata iz Hyarrostara u Númenoru. 197
Lebennin "Pet rijeka" (koje su Erui, Sirith, Celos, Serni i Gilrain), zemlja
između Ered Nimraisa i Ethir Anduina; jedno od "vjernih lena" Gon-
dora. 281,347
Lefnui Rijeka što je tekla u more sa zapadnog ruba Ered Nimraisa. (Ime joj
znači "peta", tj. nakon Eruija, Siritha, Sernija i Morthonda, gondorskih
rijeka što utječu u Anduin ili Belfalaski zaljev.) 300, 428
Legolas Sindarski vilenjak iz Sjevernog Mrkodola, Thranduilov sin; član
Prstenove družine. 196, 286, 287, 293, 295, 344, 347, 405, 407, 439
lembas Sindarinsko ime za eldarski kruh za popudbinu. 118, 179, 320. (Vi-
lenjački) putokruh, kruh za popudbinu 51, 57, 179
Léod Glavar Éothéodâ, otac Eorla Mladog. 328, 336, 338, 340, 345, 346
Lhûn Rijeka na zapadu Eriadora što je utjecala u Lhûnski zaton. 277. Lhûnski
zaton 203, 442. Često se prilagođeno piše Lune, vidi dalje.
Limlight Rijeka što je iz šume Fangorn tekla u Anduin i tvorila krajnju
sjevernu među Rohana. (Za nejasno podrijetlo imena i njegove druge
oblike [Limlaith, Limlich, Limliht. Limlint] vidi 351.) 297, 298, 313. 336.
339, 341, 342, 348, 351, 384, 387
Linaewen "Ptičje jezero", velika vodena površina u Nevrastu. 41. 436
Lindari "Pjevači", ime koje su sebi nadjenuli Teleri. 272, 323
Lindon Naziv za Ossiriand u Prvom dobu; poslije se ime zadržalo za zemlje
zapadno od Modrog gorja (Ered Lindon) koje su još ostale nad Morem.
73, 196, 203-205, 221, 233, 249, 253, 268, 272, 273, 275-277, 282, 283,
KAZALO 495
286, 292, 302, 304, 433, 443, 454. Zelena zemlja Eldara 203; Gil-galadova
zemlja 216
Lindórië Sestra Eärendura, petnaestoga princa Andúnië; majka Inzilbêth,
Tar-Palantirove majke. 260
*Lindórinand Vidi Lórien (2).
*Lisgardh Zemlja tršćaka na Ušćima Siriona. 51
*lissuin Mirisan cvijet iz Tol Eressëe. 221
loa Vilenjačka sunčeva godina. 361
Loeg Ningloron "Jezerca zlatnih voden-cvjetova", sindarinski naziv za Glad-
denska polja, vidi dalje 312, 313
*Lond Daer Númenórejsko pristanište i brodogradilište u Eriadoru, na ušću
rijeke Gwathló, koje je utemeljio Tar-Aldarion i prozvao ga Vinyalondë,
vidi dalje. 206, 277, 299-303. Prevedeno kao Velika Luka 301, 303; zvano
i Lond Daer Enedh, "Velika Srednja Luka", 302, 304
Lorgan Poglavica Istočnjaka u Hithlumu nakon Nirnaeth Arnoediada, koji
je uzeo Tuora za roba. 33
Lórien (1) Naziv za stanište u Valinoru onoga Vale kojemu je pravo ime
Irmo, ali kojega se obično i samog nazivalo Lórien. 272, 441
Lórien (2) Zemlja Galadhrima između Celebranta i Anduina. 262, 263, 270,
272, 279, 281-287, 292-298, 305-306, 312, 314, 319, 348, 359, 368, 369,
379, 380, 384, 386, 433. Bilježe se i mnogi drugi oblici ovog imena:
nandorski Lónnand 212-276, 278, 292, 294 (kvenijski Laurenandë, sinda
rinski Glornan, Nan Laur, 272) izvedeni iz starijeg Lindórinand, "Dolina
Zemlje pjevača" 272; Laurelindórinan "Dolina raspjevanog zlata" 272.
Zvan Zlatna šuma; vidi i Dwimordene, Lothlórien.
*Lórinand Vidi Lórien (2).
Lossarnach Predio na jugoistoku Lebennina oko izvora rijeke Erui. (Navodi
se da ime znači "Cvjetni Arnach", gdje je Arnach prednúmenórejski
naziv.) 323
Lótessë Kvenijsko ime petog mjeseca u godini prema númenórejskom ka
lendaru, odgovara svibnju. 346. Vidi Lothron.
Lothíriel Kći Imrahila iz Dol Amrotha; žena rohanskoga kralja Éomera i
majka Elfwinea Krasnog. 323
Lothlórien Naziv Lórien sa sindarinskom riječju loth, "cvijet", kao predmet-
kom. 73, 196, 221, 265, 270, 272, 278, 284, 303
Lothron Sindarinsko ime petog mjeseca u godini. 83. Vidi Lótessë.
Luke (i) Brithombar i Eglarest na obali Belerianda: Círdanove luke 49, 50;
Brodograditeljske luke 52; Falaske luke 286; Zapadne luke Belerianda
286. (ii) Na Ušću Siriona na kraju Prvog doba: Luke Juga 33; Luke na
Jugu 36; Sirionske luke 177, 268, 292; Sirionska luka 288
Lune Način pisanja imena rijeke Lhun, vidi dalje 262, 268
Lúthien Kći Thingola i Melian, koja je nakon ispunjenja Pohoda za Silmari-

lom i Berenove smrti izabrala i sâma postati smrtna i podijeliti njegovu
sudbinu. 75, 99, 104, 185. Zvana Tinúviel, "Slavuj", 75
Ljudi s Mora Vidi Númenórejci.
M
Mablung Zvan Lovac 100; vilenjak iz Doriatha, Thingolov prvi kapetan,
Túrinov prijatelj. 100-103, 105, 116, 117, 140, 142-148, 155, 173-175
Maedhros Najstariji Fëanorov sin. 75, 95
Maeglin Sin Eöla i Turgonove sestre Aredhel; postao moćan u Gondolinu,
te ga izdao Morgothu; umorio ga Tuor prilikom razaranja grada. 60,
71, 73
Maggot, farmer Hobit iz Shirea, zemljoradnik iz Mlake kraj skele u Buckle-
buryju. 379
Magleno gorje Veliki planinski lanac u Međuzemlju protegnut u smjeru
sjever-jug, što tvori istočnu granicu Eriadora; na sindarinskom zvan
Hithaeglir, vidi dalje. U mnogim navodima što slijede gorje nije izrijekom
imenovano. 262, 270, 272, 282, 283, 293, 295, 299, 300, 312, 313, 315,
336, 341, 351, 353, 380, 383, 385, 388, 412
Maiari (Jednina Maia.) Ainuri nižeg stupnja od Valara. 206, 274, 435, 436,
438
*Malantur Númenórejac, potomak Tar-Elendila. 244
Malduin Pritoka Teiglina. 56, 57
*Malgalad Kralj Lóriena, pao u Bici na Dagorladu; možda ista osoba kao i
Amdir, vidi dalje. 295, 296
Mali narod Vidi Hobiti.
*malinornë Kvenijski oblik sindarinske riječi mallorn, vidi dalje.
mallorn Naziv vrste velikih stabala zlaćanih cvjetova donesenih u Eldalondë
u Númenoru iz Tol Eressëe, što su poslije rasla u Lothlórienu. 73, 196.
272. Kvenijski malinornë, množina malinomi, 196
mallos Vrsta zlaćanog cvijeta iz Lebennina. 347
*Mámandil Ime kojim se prozvao Hallacar u svojim prvim susretima s An-
calimë. 247
Mandos Naziv za stanište u Amanu onoga Vale kojemu je pravo ime Námo,
ali kojega se obično i samog nazivalo Mandos. 46, 102, 103, 184, 436,
KAZALO 497
441. Mandosova kletva 46; Mandosovo prokletstvo 46, 265; Drugo Man-
dosovo proročanstvo 439
Manwë Poglavar Valara. 63, 70, 85, 184, 197, 235, 258, 266, 267, 436, 439,
440. Zvan Najstariji kralj 440. Vidi Manwëovi svjedoci.
*Manwëovi svjedoci Orlovi s Meneltarme. 194, 195
Mardil Prvi Vladar namjesnik Gondora. 350, 356. Zvan Voronwë, "Nepo
kolebljivi", 350, kao i Dobri namjesnik, 356
*Marhari Vođa Sjevernjaka u Bici na ravnicama, u kojoj je pao; Marhwinijev
otac. 328, 329
*Marhwini "Konj-prijatelj", voda Sjevernjaka (Éothéoda) koji su naselili
Doline Anduina nakon Bitke na ravnicama, i saveznik Gondora protiv
Vozara. 328-331
Marka Ime Rohirrimâ za vlastitu zemlju. 323, 328, 340, 344, 352, 397, 398,
413. Jahačka marka 408, 413; Marka Jahačâ 352; Zapovjednici Marke
396, 408-410. Vidi Istočna marka, Zapadna marka.
mearasi Rohanski konji. 328, 340
Međuzemlje Passim. Zvano Tamne zemlje, Velike zemlje
Melian Maia, kraljica kralja Thingola iz Doriatha, koji je obavila pojasom
čarolije; Lúthienina majka i pramajka Elronda i Elrosa. 93, 94, 96, 98,
99, 103, 105, 118,135, 139, 141, 147, 179, 180,186, 269. Melianin pojas
60,61,81, 135,139, 141
Melkor Veliki buntovni Vala, začetnik zla, podrijetlom najmoćniji Ainu;
poslije prozvan Morgoth, vidi dalje. 45, 46, 85, 86, 266, 269, 270, 274,
420, 439
Menegroth "Tisuću pećina", skriveni dvorovi Thingola i Melian na rijeci
Esgalduin u Doriathu. 93, 95-99, 101-105, 117, 118, 175, 266, 297
Menel Visoka nebesa, predio zvijezda. 86, 215
Meneldil Anárionov sin, treći kralj Gondora. 311, 348, 354, 355
Meneldur Vidi Tar-Meneldur.
Meneltarma Gora usred Númenora, na čijem je vrhuncu bilo svetište Erua
Ilúvatara (vidi Eru). 48 (neimenovana, u Turinovu snu), 194, 195, 197,
198, 204, 214, 215, 219, 225, 260. Prevedena kao Nebeski stup 194 (Stup
220). Zvana i Sveta gora 195, Posvećena gora Númenórejaca 214
*Men-i-Naugrim "Patuljački put", naziv za Stari šumski put. 312, 313. Pre
veden kao Patuljačka cesta 312, 313
Meriadoc Brandybuck Hobit iz Shirea, član Prstenove družine. 358, 376,
405, 409, 410, 422, 427, 429
Mering "Granični" potok, što je tekao s Ered Nimraisa i ulijevao se u Ent-
wash, te tvorio medu Rohana i Gondora; na sindarinskom zvan Glanhir,
vidi dalje. 342, 344, 345, 350-352
*Methed-en-glad "Svršetak šume", utvrda u Dor-Cuartholu na rubu šume

južno od Teiglina. 180
Mîm Sitni patuljak, u čijoj se kući (Bar-en-Danwedh) na Amon Rudnu na
stanio Túrin sa svojom odmetničkom četom, i koji je otkrio njihovo
skrovište orcima; sasjekao ga Húrin u Nargothrondu. 96,119-128, 177-
179, 181
Minalcar Vidi Rómendacü II.
Minardil Dvadeset peti kralj Gondora. 356
Minas Anor "Sunčeva kula", poslije zvana Minas Tirith; Anárionov grad u
podnožju gore Mindolluin. 343, 457. Vidi Anor-kamen.
Minas Ithil "Mjesečeva kula", poslije zvana Minas Morgul; Isildurov grad
sazdan na grebenu unutar masiva Ephel Duatha. 311, 343, 357, 446,
447, 451. Vidi Ithil-kamen.
Minas Morgul "Kula crnih čini", naziv za Minas Ithil nakon što su ga zauzele
Prstenove sablasti. 335, 356, 379. Vidi Gospodar Morgula.
Minastir Vidi Tar-Minastir.
Minas Tirith (1) "Kula stražara", koju je Finrod Felagund podigao na Tol
Sirionu. 57. Minas kralja Finroda 57
Minas Tirith (2) Kasnije ime za Minas Anor. 285, 333, 334, 336, 338, 342-
345, 347, 348, 355, 357, 358, 365-367, 384, 397, 410-415, 427, 441, 446,
448, 450. Sveto mjesto u Minas Tirithu 339, 357; Bijela kula u Minas
Tirithu 451. Vidi Mundburg.
Minhiriath "Međurječje", područje Eriadora između rijeka Baranduin i
Gwathló. 299, 300, 302, 303, 381
*Minohtar Nećak kralja Ondohera; pao u boju s Vozarima u Ithilienu 1944.
godine Trećeg doba. 332-335
Min-Rimmon "Vrhunac Rimmona" (nakupine stjenovitih visova), peti gon-
dorski svjetionik na Ered Nimraisu. 342, 344
Mírdaini Vidi Gwaith-i-Mírdain.
Míriel Vidi Tar-Míriel.
miruvor Ljekoviti napitak Eldara. 320
Mitheithel Rijeka u Eriadoru što je tekla s Ettendalesa i ulijevala se u Brui-
nen (Glasnovodu). 299, 301, 302. Prevedena kao Hoarwell 299
Mithlond Eldarske luke u Lhûnskom zatonu, pod Círdanovom vladavinom.
200, 202, 205, 219,234, 241, 267. Prevedene kao Sive luke 270, 276, 277,
287,310,431,432,435
Mithrandir Gandalfovo ime medu vilenjacima iz Međuzemlja. 281, 289,381,
388, 394, 433, 435, 438, 441, 442, 444. Prevedeno kao Sivi hodočasnik
433, 435; Sivi putnik 392, 442; usporedi i Sivi glasnik 432
KAZALO 499
*Mithrellas Vilenjakinja iz Lóriena, Nimrodelina družica; Númenórejac

Imrazôr uzeo je za ženu; majka Galadora, prvoga kneza Dol Amrotha.
287, 288, 348
mithril Kovina znana kao "Morijsko srebro", pronađena i u Númenoru.
257, 320, 321
Mithrim Ime velikog jezera na istoku Hithluma, te također kraja oko njega
i gorja na zapadu, koje je dijelilo Mithrim od Dor-lómina. 31, 35, 41,
73, 86
*Mittalmar Središnji dio Numenora, preveden kao Nutrina. 194, 195, 197,
231
Modro gorje Vidi Ered Lindon i Ered Luin.
Modri prsten Vidi Vilya.
Modri čarobnjaci Vidi Ithiyn Euin.
Morannon Glavni (sjeverni) ulaz u Mordor. 332-335. Preveden kao Crne
dveri 410; zvan i Dveri Mordora 312, 332. Kule stražare na Morannonu
332, 334; vidi Kule zubi.
Mordor Zemlja pod izravnom vlašću Saurona, istočno od Ephel Dúatha.
272, 277, 278, 282, 283, 295, 296, 311, 314, 315, 330, 337, 359, 369, 377,
382, 383, 388, 409, 427, 442, 450, 453
Morgai "Crna ograda", unutrašnji greben mnogo niži od Ephel Dúatha,
od kojega ga razdvaja duboki klanac; unutrašnji obruč mordorskih be
dema. 314
Morgoth Kasnije ime Melkora, vidi dalje 32, 33, 39, 42, 46, 51, 52, 54, 55, 58,
59, 61, 63, Prvi dio, II. poglavlje passim, 203, 234, 235, 263, 265, 267,
271, 273, 286, 291, 327, 420, 421, 428, 439, 442, 443. Zvan Crni kralj 78;
Mračni gospodar 99; Neprijatelj 45, 46, 55, 57, 61-63, 77, 80, 98, 117, 180,
188, 189, 442; Bauglir 84; a među Drúedainima Veliki Tamni 428
Moria "Crni ponor", kasniji naziv za velika djela patuljaka iz Durinova soja
pod Maglenim gorjem. 270, 272, 274, 276, 278, 279, 282-284, 288, 295,
299, 314, 320, 321, 358, 362, 379, 384, 387, 437. Istočne dveri Morije 358,
364; Zapadne dveri 271, 276, 386, 387. Vidi Khazad-dûm.
*Moreplovci, Ceh moreplovaca Bratstvo pomoraca koje je osnovao Tar-
-Aldarion. 200, 205-208, 210-212, 216-219, 223, 228, 241, 250. Vidi
Uinendili.
Mormegil Ime dano Túrinu kao nargothrondskom vojskovođi zbog njegova
mača (vidi Gurthang). kojim se on poslije služio u Brethilu. 136-138,
170, 183, 190. Preveden kao Crni mač 56, 59, 132, 135, 137, 138, 154,
160, 165, 168, 169, 172, 174, 189; u odnosu na sâm Crni mač 163
Morthond "Crni korijen", rijeka što je istjecala iz tamne doline u gorju južno
od Edorasa, zvane *Moman, ne samo zbog dviju visokih planina između
kojih je ležala, već i zato što je njome vodila staza od Dveri Mrtvih ljudi,
te onamo živi ljudi nisu zalazili. 286, 287
Morwen (1) Kći Baragunda (nećaka Barahira, Berenova oca), Húrinova žena
i majka Túrina i Nienor. 74-77, 79-96, 98-101, 111, 129-135, 138-144,
148, 167, 174, 183, 190, 207, 222. Vidi Eledhwen, Gospa Dor-lómina (u
stavci Dor-lómin).
Morwen (2) iz Lossarnacha Gondorska gospa, u rodu s knezom Imrahilom;
žena rohanskoga kralja Thengela. 323
Mračni moćnik Morgoth 99; Sauron 376
Mrki vilenjaci Vidi A vari.
Mrkodol Velika šuma istočno od Maglenog gorja, prethodno zvana Eryn
Galen, Zelenšuma Velika, vidi dalje. 282, 283, 285, 293, 294, 297, 312,
313, 326-329, 331, 336, 337, 340, 347, 353,377. Vidi Taur-nu-Fuin, Taur-
-e-Ndaedelos, Eryn Lasgalen; Planine Mrkodola.
Mrtve baruštine Široke ustajale baruštine jugoistočno od Emyn Muila, u
kojima se dalo vidjeti stradalnike iz Bitke na Dagorladu. 295, 333-335,
383
Mrtvi ljudi iz Dunharrowa Vidi Dunharrow.
Mudri Istari i najveći Eldari u Meduzemlju. 378, 380, 385, 392, 434. Vidi
Bijelo vijeće.
Mundburg "Stražarska utvrda", rohanski naziv za Minas Tirith. 339, 349
N
Naith u Lórienu "Trokut", odnosno "Jezik" u Lórienu, zemlja u kutu između
Celebranta i Anduina. 298, 314
Najdragulj Veliki dragulj iz Pustogore. 366
Namjesnici Gondora 338,343-356,413-415,447,448,451-454. Namjesnikova
knjiga 326. Vidi Arandur.
Námo Vala, obično zvan Mandos prema svom staništu. 441. Vidi Fëanturi,
Nurufantur.
Nandori Vilenjaci iz telerske povorke koji su odbili prijeći Magleno gorje
na Velikom putovanju iz Cuiviénena, ali kojih je dio, predvođen De-
nethorom, dugo potom prešao Modro gorje i nastanio se u Ossiriandu
(Zeleni vilenjaci, vidi dalje); za one koji su se zadržali istočno od Ma
glenog gorja, vidi Šumski vilenjaci. 97, 205, 293. Pridjev nandorski 262,
270, 272, 278, 294
Nanduhirion Proplanak oko Zrcalnog jezera između grebenova Maglenog
gorja, na koji su vodile Velike dveri Morije; preveden kao Dimrill-dolac.
384. Bitka u Nanduhirionu 358, 364; vidi Azanulbizar.
KAZALO 501
*Nan Laur Vidi Lórien (2).

Nan-tathren "Vrbindol", na ušću rijeke Narog u Sirion. 50, 52, 53. Preveden
kao Zemlja vrba 53
Narbeleth Sindarinsko ime desetog mjeseca u godini. 311. Vidi Narquelië.
Nardol "Plamenglav", treći gondorski svjetionik na Ered Nimraisu. 342,
354
Nargothrond "Velika podzemna tvrđava na rijeci Narog", koju je osnovao
Finrod Felagund, a uništio Glaurung; također Nargothrondska kralje
vina koja se prostirala istočno i zapadno od Naroga. 36, 38, 41, 45, 51,
56, 57, 59, 60, 62, 95, 108, 114, 123, 124, 126, 129, 133, 135-138, 140,
142-147, 152-157, 164, 174, 176, 177, 180-183, 186, 188-190, 221, 262,
271, 290. Vidi Narog.
Narmacil I. Sedamnaesti kralj Gondora. 332
Narmacil II. Dvadeset deveti kralj Gondora, pao u Bici na ravnicama.
327-331
Narog Glavna rijeka Zapadnog Belerianda, izvirala na Ivrinu pod Ered Weth-
rinom i ulijevala se u Sirion u Nan-tathrenu. 41, 52, 55, 142-144, 146,
147, 155, 190. Izvori Naroga 55, 98; dolina Naroga 122, 123, 128; narod
Naroga 142; Gospodar Naroga 180
Narquelië "Suncoblijed", kvenijsko ime desetog mjeseca u godini prema
númenórejskom kalendaru, odgovara listopadu. 55. Vidi Narbeleth.
Narsil Elendilov mač, slomljen pri Elendilovoj pogibiji u boju protiv Saurona;
prekovan za Aragorna iz krhotina i preimenovan u Andúril. 314, 319
Narvi Patuljak iz Khazad-dûma, tvorac Zapadnih dveri, bliski prijatelj Ce-
lebrimbora iz Eregiona. 271
Narya Jedan od Tri vilenjačka prstena, nosio ga Círdan, a potom Mithrandir.
275, 277, 432, 433. Zvan Crveni prsten 275, 277, 435; Prsten vatre 275,
432; Treći prsten 431, 432
Nazgûli Robovi Devet ljudskih prstenova i glavni Sauronovi sluge. 357, 378,
379, 382, 385-388. Prstenove sablasti 315, 378-380, 383, 385, 386, 389;
(Crni) jahači 379, 381-383, 386-391; Devetorica 380, 388. Vidi Gospodar
Nazgûla.
Neithan "Krivooptuženi", ime kojim se Túrin prozvao među odmetnicima.
107, 109-112, 114, 116
*NeIlas Vilenjakinja iz Doriatha, Túrinova družica u dječaštvu; posvjedočila
protiv Saerosa u suđenju Túrinu pred Thingolom. 96, 104, 105, 118
Nen Girith "Drhtava voda", ime dano Dimrostu, vidi dalje, slapovima Cele-
brosa u šumi Brethil. 150, 155, 157, 160, 163-165, 168-171, 173, 175
Nénimë Kvenijsko ime drugog mjeseca u godini prema númenórejskom
kalendaru, odgovara veljači. 311. Vidi Nínui.
*Nen Lalaith Potok koji izvire ispod Amon Darthira u Ered Wethrinu i
protječe pokraj Húrinove kuće u Dor-lóminu. 76, 87. Vidi Lalaith.
Nenning Rijeka u Zapadnom Beleriandu, na ušću koje je bila luka Egla-
rest. 55
Nenuial "Sumračno jezero" između grebenova Evendimskih brda (*Emyn
Uial) sjeverno od Shirea, uz koji je bio sazdan Annúminas, najstarija
númenórejska prijestolnica. 270. Prevedeno na engleski kao Evendim
203, 270
Nenya Jedan od Tri vilenjačka prstena, koji je nosila Galadriel. 274, 275,
291. Zvan Bijeli prsten 21 A, 380
Neprijatelj Ime za Morgotha, vidi dalje; i za Saurona 393
*Nerwen Ime koje je Galadriel dobila od majke. 264, 266, 304
*nessamelda Mirisno, svagda zeleno drvo koje su Eldari iz Eressëe donijeli
u Numenor. (Ime možda znači "miljenik Nesse", jedne od Valier; us
poredi vardarianna,yavannamírë.) 196
Neumiruće zemlje Aman i Eressëa. 214. Neumiruća kraljevina 324
Neumoljivi led Vidi Helcaraxë.
Nevrast Područje jugozapadno od Dor-lómina, gdje je boravio Turgon prije
svog preseljenja u Gondolin. 40, 41, 43, 47, 48, 50-52, 66, 69, 70, 72,
87, 129, 436
*Nibin-noeg, Nibin-nogrim Sitni patuljci. 123. Bar-en-Nibin-noeg 123; Vrištine
Nibin-noega 123. Vidi Noegyth Nibin.
Nienna Jedna od Valier ("Valarskih kraljica"), Gospa samilosti i sažalje
nja. 436
Nienor Kći Húrina i Morvven, Túrinova sestra; kod Nargothronda ju je zača
rao Glaurung te je, nesvjesna svoje prošlosti, pošla za Túrina u Brethilu
pod imenom Níniel, vidi dalje. 92, 94, 96, 98, 131,132,135,138, 140-148.
150, 167, 170, 172, 174, 176. Prevedeno kao Žalost 92, 141, 167
Nimloth (1) "Bijeli pupolj", Drvo Númenora. 305. Bijelo drvo 260
Nimloth (2) Vilenjakinja iz Doriatha koja se udala za Diora, Thingolova
nasljednika; majka Elvving. 268, 305
Nimrodel (1) "Gospa iz Bijele špilje", vilenjakinja iz Lóriena koju je ljubio
Amroth; živjela je uz slapove Nimrodela, a zatim otišla na jug i izgubila
se u Ered Nimraisu. 279-281, 285-288, 294, 299, 348
Nimrodel (2) Gorska rječica koji se ulijevala u Celebrant (Srebrotok), na
zvan prema vilenjakinji Nimrodel, koja je živjela pokraj njega. 279,
285,384
*Nindamos Glavna naseobina ribara na južnoj obali Númenora, na ušću
Sirila. 197
KAZALO 503
Níniel "Suzna djeva", ime koje je Túrin, nesvjestan njihova srodstva, na
djenuo svojoj sestri Nienor, vidi dalje. 149-154, 157, 159, 161, 164-167,
169-173, 175, 176
*Nîn-in-Eilph "Vodeni predjeli labudova", velike močvare na donjim po
tezima rijeke u svojem gornjem toku zvane Glanduin. 303. Prevedeno
kao Labudovac 299, 303
Nínui Sindarinsko ime drugog mjeseca u godini. 311. Vidi Nénimë.
Nirnaeth Arnoediad Bitka "Suza nebrojenih", opisana u XX. poglavlju Sil
marilliona; zvana i samo Nirnaeth. 31, 33, 34, 36, 37, 52, 56, 70, 71, 75,
84, 95, 106, 111, 156, 175, 184, 188, 286
*Nísimaldar Kraj oko luke Eldalondë na zapadu Númenora; u tekstu pre
vedeno kao Miomirisno drveće. 196
*Nísinen Jezero na rijeci Nunduinë na zapadu Númenora. 196
Noegyth Nibin Sitni patuljci. 123. Vidi Nibin-noeg.
Nogothrimi Patuljci. 352, 353. (Vidi Dodatak Silmarilliona, stavka naug.)
Nogrod Jedan od dvaju patuljačkih gradova u Modrom gorju. 94, 270
*Noirinan Dolina u južnom podnožju Meneltarme, u vrhu koje su ležale
grobnice Kraljeva i Kraljica Númenora. 195,197. Prevedena kao Dolina
grobnica 195, 198
Noldori (Jednina Noldo). Zvani Znalci 274; drugi od Triju rodova Eldara
na Velikom putovanju iz Cuiviénena, čija povijest je glavni predmet
Silmarilliona. 33, 36-38, 39, 41-43, 45, 46, 50, 52, 53, 62, 63, 65, 66, 68,
74, 75,114,184,223, 264-268,270, 271,273,274,282,287,288, 293, 295,
305, 324. Vrhovni kralj Noldora 32; Dveri Noldora, vidi Annon-in-Gelydh;
Plemeniti jezik Noldora, vidi Quenya; Noldorska gospa, vidi Galadriel;
Noldorske svjetiljke 36-38, 65, 66, te vidi Fëanor. Pridjev Noldorski 46,
48, 53, 66, 198, 264, 270, 283, 294, 297
*Nólimon Ime dano Vardamiru, Elrosovu sinu (za značenje vidi Dodatak
Silmarilliona, stavka gûl). 252, 253
*NúmeIIótë "Zapadni cvijet" = Inziladûn. 259
*Númendil Sedamnaesti princ Andúnië. 260
Númenor (U punom kvenijskom obliku Númenórë 234.) "Zapadne strane",
"Zapadna zemlja", veliki otok koji su Valari priredili kao stanište Eda-
inima nakon svršetka Prvog doba. 44, 73, Drugi dio, poglavlja I-III pa-
ssim, 272, 276, 277, 300, 301, 311, 316, 320, 321, 327, 348, 350, 421, 443,
445, 446, 455. Zvan Veliki otok 421, Otok Kraljeva 234, otok Zapadnih
strana 214, Darovana zemlja 193, 196, 233, 235, Zvjezdana zemlja 350;
vidi i Akallabêth, Elenna-nórë, Yôzâyan. Navodi za Propast Númenora
dani su u zasebnoj stavci.
Númenórejci Ljudi iz Númenora. (Dani navodi uključuju i pridjeve nútne-
nórejski [od Númenórë, mahom Drugi dio] i númenorski [od Númenor,
mahom Treći dio].) Drugi dio, poglavlja I-III passim (vidi napose 242,
243, 251, 252), 272, 273, 276-278, 284, 286, 287, 296, 299-305, 309, 310,
311, 315, 316, 322-324, 327, 342, 348, 354, 411, 421, 427, 428, 432, 433,
442, 444, 448, 455; Ljudski kraljevi 44, 347; Kraljevi ljudi 234, 296; Lju
di s Mora 199, 301, te vidi Dúnedaini. Númenórejski jezik, govor, vidi
Adûnaički.
*Númerrámar "Zapadna krila", Vëanturov brod na kojem je Aldarion prvi
put doplovio do Međuzemlja. 204, 205
*Nunduinë Rijeka na zapadu Númenora, utjecala u more kod Eldalondëa.
196
*Núneth Erendisina majka. 214, 217, 222, 223, 226, 227, 232
Núrnen "Tužna voda", more okruženo kopnom na jugu Mordora. 442
*Nurufantur Jedan od Fëantura, vidi dalje; ranije "pravo" ime Mandosa,
prije nego što ga je zamijenilo ime Námo. 441. Vidi Olofantur.
O
Ohtar Isildurov štitonoša. koji je donio krhotine Narsila u Imladris. (Za ime
Ohtar, "ratnik", vidi 314.) 314, 317, 319
*Oghor-hai Ime kojim su orci zvali Drúedaine. 423
*oiolairë "Vječno ljeto", svagda zeleno drvo koje su Eldari iz Eressëe do
nijeli u Númenor, s kojeg se sjekla Grana povratka što se stavljala na
númenórejske brodove. (Corollairë, Zeleni brežuljak Dvaju drveta u
Valinoru, zvao se i Coron Oiolairë: Dodatak Silmarilliona, stavka coron).
196, 209, 219, 220, 225, 241. Grana povratka 209-211, 219, 220
Oiolossë "Vječno snježnobijela", Manwëova gora u Amanu. 70. Vidi Amon
Uilos, Taniquetil.
*01ofantur Jedan od Fëantura, vidi dalje; ranije "pravo" ime Lóriena, prije
nego što ga je zamijenilo ime Irmo. 441. Vidi Nurufantur.
Olórin Gandalfovo ime u Valinoru (vidi napose 440-441). 289, 368, 435,
436, 438-442, 445
Olwë Kralj Telera iz Alqualondëa na obali Amana. 264, 266, 268, 269
Ondoher Trideset prvi kralj Gondora, pao u bici s Vozarima 1944. godine
Trećeg doba. 331-335
*Ondosto Mjesto u Forostaru (Sjeverini) Númenora, vjerojatno naročito
povezano s kamenolomima u tom području (kvenijska riječ ondo znači
"kamen"). 198
*Onodló Sindarinsko ime rijeke Entwash, vidi dalje. 351
Onodrimi Sindarinski naziv za Ente. 351, 352. Vidi Enyd.
KAZALO 505
*Orchaldor Númenórejac, muž Ailinel, Tar-Aldarionove sestre; Sorontov

otac. 202
orci Passim; vidi napose 420. Orkovski ljudi iz Isengarda 400
Orfalch Echor Veliki usjek kroz Kružno gorje kojim se dospijevalo u Gon-
dolin; također samo Orfalch. 67-69, 71, 347
*Orleg Čovjek iz Turinove odmetničke čete, pao u bijegu od orkâ na cesti
za Nargothrond. 113, 114
Orlovi S Crissaegrima, 61-63. Iz Niimenora (vidi Manwëovi svjedoci) 194,195,
197. U odnosu na Gwaihira, koji je izbavio Gandalfa s Orthanca, 388
Orodreth Drugi Finarfinov sin; kralj Nargothronda nakon pogibije Finroda
Felagunda; otac Finduilas. 56, 136, 140, 180, 185, 188-190, 290. Gos
podar Naroga 180
Orodruin "Gora buktećeg plamena" u Mordoru, u kojoj je Sauron iskovao
Prsten Vladar. 311,317, 455
Oromë Jedan od velikih Valara, zvan Gospodar šuma. 213, 218, 219, 436,
437
Oromet Brdo u blizini luke Andúnië na zapadu Niimenora, na kojem je
sazdana kula Tar-Minastira. 255
*Oropher Kralj Šumskih vilenjaka u Zelenšumi Velikoj; pao u Ratu Posljed
njeg saveza; Thranduilov otac. 295-297, 312
*Orrostar "Istočina", istočni krak Númenora. 194, 197
Orthanc Velika númenórejska kula u Isengardskom obruču, poslije Saru-
manovo boravište. 320, 343, 351, 380, 387-389, 395, 413, 415, 445, 448,
451, 455, Orthanc-kamen, Kamen iz Orthanca,palantír iz Orthanca, 320,
343,446-451,453,456,457
Osgiliath Glavni grad davnašnjega Gondora, na obje strane Anduina. 309-
311, 322, 343, 378, 385, 386, 411, 438, Kamen iz Osgiliatha, palantir,
343, 446, 453, 455
Ossë Morski Maia, Ulmov vazal. 46-49, 184, 206, 208, 209, 211
Ossiriand "Zemlja sedam rijeka" između rijeke Gelion i Modroga gorja u
Drevnim danima. 97, 270, 293, 427. Vidi Lindon.
Ost-in-Edhil Vilenjački grad u Eregionu. 271
Ostoher Sedmi kralj Gondora. 355
Oštra zima Zima 495. godine po uzdizanju Mjeseca, nakon pada Nargoth
ronda. 41, 45, 55, 56, 61, 138
Otok Balar Vidi Balar.
Otok Kraljeva, Otok Zapadnih strana Vidi Númenor.
p
palantíri (Jednina paiantír). Sedam Svevidećih kamenova koje su donijeli
Elendil i njegovi sinovi iz Númenora; načinio ih je Fëanor u Amanu.
320,343, 351, 388, 436,446-458. (U Četvrtom dijelu, III. poglavlje, često
se spominju kao Kamen ili Kamenovi.)
*Palarran "Daleki lutalica", veliki brod koji je sagradio Tar-Aldarion. 208-
210,219,250,436
*Pallando Jedan od Modrih čarobnjaka (Ithryn Luin). 436, 437
Pamuković, seljak Tolman Pamuković, hobit iz Uzvođa. 390
Papratovina Ljudska porodica iz Breeja. Bill Papratovina 391
*Parmaitë Ime dano Tar-Elendilu. (Kvenijski parma, "knjiga"; druga sastav
nica bez sumnje je -maitë, "-ruki", usporedi Tar-Telemmaitë). 253
Parth Celebrant "Polje (travnato) Srebrotoka"; sindarinsko ime što se obično
prevodi kao Celebrantsko polje, vidi dalje. 291, 298
Parth Galen "Zelena livada", travnati prostor na sjevernim obalama Amon
Hena uz obalu Nen Hithoela. 449
Patuljačka cesta (i) Cesta koja se spuštala u Beleriand iz Nogroda i Belego-
sta, te prelazila Gelion na Sarn Athradu. 95. (ii) Prijevod izraza Men-i-
-Naugrim, naziva za Stari šumski put (vidi Ceste). 312, 313
Patuljci 70, 94, 95, 119-121, 123-128, 156, 178, 182, 270-272, 274-276, 279,
295, 297, 309, 320, 341, 352, 358-367, 369, 371-375, 387, 422, 423, 426,
441, 442, 444. Vidi Sitni patuljci.
Pelargir Grad i luka na delti Anduina. 302, 304, 331, 438
Pelendur Gondorski namjesnik. 454
Pelennor(ska polja) "Ograđena zemlja", "gradske zemlje" Minas Tiritha,
zaštićene zidom Rammas Echor, poprište najveće bitke u Ratu za
Prsten. 330, 365, 406, 410
Pelóri Gorje na obali Amana. 54
Peregrin Took Hobit iz Shirea, član Prstenove družine. 324, 326. 358. 367,
370, 409, 449-451, 456. Zvan Pippin 324, 342
Perian Sindarinska riječ prevedena kao Polutan, vidi dalje: množina perian-
nath. 324
Pippin Vidi Peregrin Took.
Planine Mrkodola Vidi Emyn Duir, Emyn-nu-Fuin.
Plemeniti vilenjaci Vilenjaci iz Amana, kao i svi vilenjaci koji su ikada bo
ravili u Amanu. 196, 274, 288. Zvani Plemenit puk sa Zapada 46
Plemeniti (vilenjački) jezik, govor Vidi Quenya.
KAZALO 507
Polutani Hobiti; prijevod sindarinskog naziva periannath. 324, 377, 379, 383,
392, 393, 395, 443. Polutanska zemlja 377-379, 381, 391, 392;polutanski
list 389, 390, 394. Vidi Penan.
Poros Rijeka što je tekla s Ephel Dúatha i utjecala u Anduin iznad njegove
delte. 335. Vidi Prijelazi Porosa.
Posljednji savez Savezništvo sklopljeno na kraju Drugog doba između Elen-
dila i Gil-galada ne bi li se porazio Sauron; također Savez, Rat (Posljed
njeg) saveza. 275, 277, 282, 284, 295, 310-313, 315, 350, 354, 439
Potkralj (u Rohanu). 411
*Pridošlice Vidi Istočnjaci, Brodda.
Prijatelji vilenjaka 327; vidi Atani, Edaini.
Prijelazi Vidi Teiglin.
Prijelazi Porosa Gaz preko rijeke Porosa na putu za Harad. 331
Prijevoj pri Caradhrasu Prijevoj preko Maglenog gorja zvan "Dveri Crven-
roga", ispod Caradhrasa (Crvenroga, Barazinbara), jedne od gora Mo
rije. 315
Prijevoj pri Imladrisu Vidi Cirith Forn en Andrath.
Prinčevi Andúnië Vidi Andúnië.
*Prodolje Naziv doline ispred Helmove klisure (izvorno The Deeping, vjero
jatno istoznačno s pojmom Deeping-coomb). 400, 405, 406, 409
*Prodolska cesta Cesta što je išla na sjever od Prodolja i spajala se s Veli
kom cestom istočno od Isenskih gazova. 400. (Usp. "ogranak za Ro-
grad" 407, )
Propast (Númenora) 193, 199, 206, 253, 256, 261, 282, 323, 348, 350, 421.
439, 440, 443
Prstenove sablasti Vidi Nazgûli.
Prstenovi moći Prstenovi, Prstenovi moći 274, 392, 393, 395, 449, 453, 457.
Prsten, Prsten Jedan, Jedini Prsten, Prsten Vladar, Prsten Moći 263, 265,
273-275, 315-320, 361, 368, 377-380, 383, 384, 386-392, 395, 426, 449,
450; Golumov prsten 392; Isildurov prsten 450. Devet ljudskih prstenova
275,378,383; Sedam patuljačkih prstenova 275, 276; posljednji od Sedam
358, 362, 366, 376; Tri vilenjačka prstena 274-276, 291, 316, 435, i vidi
Narya, Nenya, Vilya. Prstenova družina 285, 386, 449; Rat za Prsten 284,
287, 294, 298, 299, 313, 316, 318, 320, 344, 348, 367, 378, 390, 408, 413,
428, 445-447, 449; Nositelj Prstena 367-369
púkel-ljudi Rohansko ime za obličja na stazi za Dunharrow, ali rabljeno
i kao opća istoznačnica za pojam Drúedaini, vidi dalje. 300, 428, 429.
Vidi Stara púkel-zemlja.
Pustara Predio u Rohanu, sjeverni dio Istočnog Emneta (anglosaski emnet,

"ravnica"). 341, 342, 344, 353, 379, 380, 409
Pustogora Vidi Erebor, Kralj podno Gore.
Q
Quendi Izvorni vilenjački naziv za sve vilenjake. 252
Quenya Drevni jezik, zajednički svim vilenjacima, u obliku koji je dobio u
Valinoru; u Međuzemlje su ga prenijeli noldorski izgnanici, koji su ga
pak svuda osim u Gondolinu izbacili iz svakodnevne uporabe (vidi 65);
za njegovu uporabu u Númenoru vidi 221. 65, 251, 257. Kvenijski 70,
221, 258, 272, 284, 303, 305, 313, 314, 349, 350, 421,430, 436,441,443-
445; Plemeniti govor Noldora 65; Uzvišeni govor Zapada 65; Plemeniti
vilenjački 137, 221, 251, 305, 440, 442
R
Radagast Jedan od Istara (čarobnjaka). 395, 433, 435-438. Vidi Aiwendil.
*Ragnir Slijepi sluga iz Húrinove kuće u Dor-lóminu. 90
Rána "Lutalica", naziv za Mjesec. 281
*ranga Númenórejska mjera za dužinu, puni korak, malo duža od jarda.
322, 323
*Ras Morthil Naziv za Andrast, vidi dalje 205, 300
Rat za Dragulje Beleriandski ratovi koje su vodili Noldori za povrat Silma-
rilâ. 421
Rath Dínen "Tiha ulica" u Minas Tirithu. 285
Rat patuljaka i orka 341,358
Rat (Posljednjeg) saveza Vidi Posljednji savez.
Rat za Prsten Vidi Prstenovi moći.
Region Gusta šuma, južni dio Doriatha. 140
Rhosgobel Radagastovo boravište na rubu Mrkodola u blizini Stanca-kamena.
(Navodi se da ime znači "riđi 'grad' (tj. ograđena naseobina)".) 433
Rhovanion Pustošija, veliko područje istočno od Maglenog gorja. 283, 327.
328, 330, 331, 332, 341. Kralj Rhovaniona, Vidugavia, 328
Rhudaur Jedno od triju kraljevstava na koja se Arnor razdijelio u devetom
stoljeću Trećeg doba. smješteno između Maglenog gorja, Ettenmoorsa
i Vjetrenih brda. 391
Rhûn "Istok", pojam koji općenito označuje kraljeve daljeg Istoka Među-
zemlja. 442. Rhûnsko more 312, 330, 332, 337
KAZALO 509
Rían Huorova žena i Tuorova majka. 31, 75, 86, 207

Ringló Rijeka u Gondoru, slijevala se s Morthondom sjeveroistočno od
Dol Amrotha. (Navodi se da je Ringló "prvu vodu crpio iz gorskog
polja snijega što se istapalo u ledeno jezerce u planinama. Ako se ono
u vrijeme topljenja snijega širilo u plitko jezero, to bi objasnilo ime,
jedno od mnogih vezanih uz izvor pojedine rijeke." Vidi prikaz naziva
Gwathló, 301.) 286,348
Rivendell Prijevod sindarinskog naziva Imladris, vidi dalje; Elrondovo bo
ravište u dubokoj dolini na obroncima Maglenog gorja. 276, 302, 309,
316, 320, 359, 364, 368, 369, 385, 389, 391, 394.
Rivil Potok koji je iz Dorthoniona tekao na sjever i ulijevao se u Sirion kroz
močvaru Serech. 84
*Rochan(d) Vidi Rohan.
*Rochon Methestel "Jahač posljednje nade", naziv pjesme spjevane o Bo-
rondiru Udalraphu, vidi dalje. 339
*Róg Stvarno ime (množina Rógin) Drúedainâ na jeziku Rohirrimâ, pred
stavljeno prijevodom Wosi. 429
Rograd Tvrđava u Rohanu na ulazu u Helmovu klisuru. 402, 403, 405, 407,
412, 413, 415. Vidi Bitka za Rograd; Aglarond, Súthburg.
Rohan Gondorski oblik sindarinskog naziva Rochan(d) (352, 413), "Konj
ska zemlja", za veliku travnatu ravnicu što je prvotno bila sjeverni dio
Gondora, kad se zvala Calenardhon, vidi dalje. (Za podrijetlo pojma
vidi 352.) 70, 275, 282, 298, 323, 326, 328, 333, 342, 344, 351, 352, 369,
380-382, 388, 389, 396-398, 402, 406, 409, 410, 413-415, 428, 429, 445,
449, 450, 458. Vidi Marka; Rohanska vrata; Rohirrimi.
Rohanska vrata, Vrata Otvor, širok dvadesetak milja, između zadnje padine
Maglenog gorja i sjevernog izboja Bijeloga gorja, kroz koji je pretjecala
rijeka Isen. 381, 397-399, 412, 448. Calenardhonska vrata 412
Rohirrimi Rohanski "gospodari konja". 70, 309, 323, 326, 328, 330, 335,
343, 344, 349-353, 357, 396, 397, 401, 402, 405, 410, 412-415, 427, 429,
445. Rohanski jahači 342, 344, 397-399, 401-404, 406-410,413,415,458.
Rohanci 412. Vidi Eorlinzi, Éothéod.
Rómendacil I. Tarostar, osmi kralj Gondora, uzeo naslov Rómendacil "Po
bjednik na istoku" nakon što je odbio prve napade Istočnjaka na Gon-
dor. 355
Rómendacil II. Minalcar, dugogodišnji regent i potom devetnaesti kralj Gon
dora, uzeo naslov Rómendacil nakon što je nanio velik poraz Istočnja-
cima 1248. godine Trećeg doba. 328
Rómenna "Istočna", velika luka na istoku Númenora. 194, 198, 202, 204,
209-213, 217, 224, 225, 229, 236, 249. Zaton Rómenne 194, 202; Zaljev
Rómenne 205
*Rú, Rúatani Kvenijski oblici izvedeni iz riječi Drughu, što odgovaraju sin-
darinskim pojmovima Drû, Drûadani. 421
s
Sackville-Baggins Ime hobitske porodice iz Shirea. 390. Otho Sackville-Bag-
gins 390, Lotho 390
*Sador Radnik na Húrinovu gazdinstvu u Dor-lóminu i Túrinov prijatelj iz
djetinjstva; ovaj ga je zvao Labadal, vidi dalje. 77-79, 82, 83, 87, 89-92,
129-131, 133, 422; zvan Jednonogi 130
Saeros Nandorski vilenjak, savjetnik kralja Thingola; u Menegrothu uvrijedio
Turina, te poginuo u bijegu od njega. 97, 100-105, 116, 429
Sam(wise) Gamgee Hobit iz Shirea, član Prstenove družine, te Frodov sudrug
u Mordoru. 123, 221, 321, 361. Majstor Samwise 321
*Sarch nia Chîn Húrin "Grob djece Húrinove" (u Brethilu) 170
Sarn Athrad "Kameni gaz", kojim je Patuljačka cesta iz Nogroda i Belegosta
prelazila rijeku Gelion. 270
Sarn Gebir "Kameni šiljci", naziv brzaca na Anduinu iznad Argonatha, zvan
tako zbog uspravnih šiljatih stijena, sličnih kolcima, u svome početku.
332, 379, 384
Saruman "Vješt čovjek", prevedeno ime koje je medu ljudima nosio Curunír,
jedan od Istara (čarobnjaka) i glavar njihova reda. 320, 322, 344, 359,
361, 378, 380-383, 387-400, 402-409, 415, 429, 431-433, 435-438, 443,
448-453. Vidi Curumo, Curunír, Bijeli glasnik.
Sauron "Odurni", najveći Melkorov sluga, podrijetlom Aulëov Maia. 194,
219, 234, 241, 253, 255, 257, Drugi dio, IV. poglavlje passim, 309-312.
314-316, 318, 329, 331, 333, 337, 358, 359, 365, 368, 369, 377-381, 383-
390, 395, 415, 421, 426, 428, 430-434, 436, 439, 440, 442-444, 447-450.
452, 453. Zvan Gospodar tame 265, Mračni moćnik 376, vidi također
Annatar,Artano, Aulendil. Sauronov otok, vidi Tol-in-Gaurhoth.
Serech Velika močvara sjeverno od Sirionskog prolaza, u koju je utjecala
rijeka Rivil s Dorthoniona. 87, 129
seregon "Krv stijene", biljka s tamnocrvenim cvjetovima što je rasla na Amon
Rûdhu. 122
Serni Jedna od lebenninskih rijeka u Gondoru. (Ime je izvedeno iz sinda-
rinske riječi sern, "kamenčić, oblutak", istoznačne kvenijskoj sarnië,
"sprud, šljunak". "Iako je Serni bio kraći, njegovo se ime nastavljalo sve
do mora nakon slijevanja s rijekom Gilrain. Ušće mu je bilo zapriječeno
KAZALO 511
šljuncima, a u kasnijim su vremenima brodovi na prilazu Anduinu u

smjeru Pelargira ionako obilazili Tol Falas s istočne strane i išli morskim
koritom koje su Númenórejci probili po sredini delte Anduina.") 281
Shadowfax Veliki rohanski konj kojega je Gandalf jahao u Ratu za Prsten.
340, 342, 382, 407, 408, 449
*Sharbhund Ime Sitnih patuljaka za Amon Rûdh, vidi dalje. 122
Shire Glavno hobitsko stanište na zapadu Eriadora. 270, 321, 324, 359-363,
366, 367, 370-374, 379, 381-383, 386-393. Kalendar, Računanje Shirea
311, 321. Puk, pučanstvo Shirea 360, 369, 372
Silmarien Kći Tar-Elendila; majka Valandila, prvog princa Andúnië, i pra-
majka Elendila Visokog. 199, 201, 213, 244, 253, 321
Silmarili Tri dragulja koja je načinio Fëanor prije uništenja Dva drveta
Valinora, ispunjena njihovom svjetlošću. 39, 264, 268, 292. Vidi Rat
za Dragulje.
simbelmynë Bijeli cvjetić, zvan i alfirin i uilos, vidi dalje. 70, 347. Preveden
kao spomenak 70
Sindari (Jednina Sinda.) Sivi vilenjaci; naziv za sve vilenjake telerskog po
drijetla koje su Noldori na povratku zatekli u Beleriandu, izuzev za
Zelene vilenjake iz Ossirianda. 69, 263, 273, 279, 286, 292-295, 297. Sivi
vilenjaci 31, 32, 36, 52, 86, 115, 124, 127, 270, 288
sindarski Koji se odnosi na Sindare. 267, 268, 282, 283, 286, 295-297
sindarinski Jezik Sindara. 58, 65, 70, 96,123,221,266,272, 282, 284,286,293,
294, 299,301, 303-305,311,313,314,324,338,343,351-354,419,421,430,
435, 436, 443-445. Jezik Belerianda 65, 221, jezik Sivih vilenjaka 176
*Sîr Angren Vidi Angren.
*Siril Glavna rijeka u Númenoru, tekla je na jug s Meneltarme. 196
Sirion Velika beleriandska rijeka. 33, 52, 53, 57, 60-62, 71, 98,111,135,140,
142. 147. Močvare Siriona 113; Luke Siriona, Sirionske luke, vidi Luke;
Ušće, ušća Siriona 34, 51, 52, 148, 176, 188, 421; Sirionski prolaz(i) 33,
135, 188; Izvori Siriona 189; Dolina Siriona 45, 57, 64, 92, 113,119, 122,
123, 134
*Sîr Ninglor Sindarinsko ime rijeke Gladden, vidi dalje. 312, 313
Sitni patuljci Soj patuljaka nastanjenih u Beleriandu, opisan na 223. stranici
Silmarilliona. 123, 124, 177. Vidi Nibin-noeg, Noegyth Nibin.
Sive luke Vidi Mithlond.
*Sivi glasnik Vidi Mithrandir.
Sivi hodočasnik, Sivi lutalica Vidi Mithrandir.
Sivi vilenjaci Vidi Sindari. Jezik Sivih vilenjaka, vidi sindarinski.
Sivoskuti "Sivoplašt", Gandalfovo ime u Rohanu. 445
Sivotok Vidi Gwathló.

*Sjenoviti otoci Vjerojatno naziv za Začarane otoke, vidi dalje. 47
Sjenovito gorje Vidi Ered Wethrin.
*Sjeverina (Númenora) Vidi Forostar.
Sjeverna pustoš Ledeni predio na dalekom Sjeveru Međuzemlja (također
zvan Forodwaith, vidi Uvod). 280
*Sjeverni rt Vrh Forostara, sjevernog kraka Númenora. 195
Sjeverno humlje Brda u Eriadoru sjeverno od Shirea, gdje je stajao Fornost.
203
Sjeverno kraljevstvo, Sjeverna kraljevina Vidi Arnor.
Sjeverno-zapadna cesta Vidi Ceste.
Sjevernjaci Konjanici iz Rhovaniona, saveznici Gondora, podrijetlom u rodu
s Edainima; iz njih je potekao Éothéod, vidi dalje. 326-330, 336-338; u
odnosu na Rohirrime 414. Slobodni ljudi sa Sjevera 296
Skela u Buckleburyju Skela preko rijeke Brandywine između Buckleburyja
i Mlake. 379, 386
Skriveni grad Vidi Gondolin.
Skriveni narod, Skrivena kraljevina Vidi Gondolindrimi, Gondolin.
Skriveno kraljevstvo Naziv dan i Gondolinu i Doriathu; vidi te stavke. Skri
veni kralj, vidi Turgon.
*Slamoglavi Prezrivo ime Istočnjaka iz Hithluma za Hadorov narod. 88
*Slobodni ljudi sa Sjevera Vidi Sjevernjaci.
Smaug Veliki zmaj iz Erebora. U mnogim navodima samo Zmaj. 295, 358-
360, 362, 364-369, 371-373
Sméagol Golum. 386
Snowbourn Rijeka što je izvirala pod Starkhornom i tekla kroz Harrowdale
i pokraj Edorasa. 408
*Sorontil "Orlov rog", velika uzvisina na obali sjevernoga kraka Númenora.
195
*Soronto Númenórejac, sin Tar-Aldarionove sestre Ailinel i bratić Tar-An-
calimë. 202, 245. 248, 254
spomenak Vidi simbelmynë.
Srebrotok Vidi Celebrant.
*Srnin skok Vidi Cabed-en-Aras.
Stanac-kamen Kameniti otočić u gornjem toku Anduina. 326, 329, 336, 384,
385, 433. Vidi Gaz kod Stanac-kamena.
*Stara družina Naziv za prvotne članove Túrinove čete u Dor-Cúartholu.
180
KAZALO 513
*Stara púkel-zemlja, Stara púkel-divljina Vidi Drúwaith Iaur.

Stara šuma Pradavna šuma smještena istočno od granica Bucklanda. 391
Stari šumski put Vidi Ceste.
Stari gaz Gaz preko Anduina na Starom šumskom putu. 313. Vidi Gaz kod
Stanac-kamena.
Starija djeca Vidi Ilúvatarova djeca.
Stariji kralj Vidi Manwë. (Naziv koji je svojatao Morgoth, 85.)
Stari Took Gerontius Took, hobit iz Shirea, djed Bilba Bagginsa i pra-pradjed
Peregrina Tooka. 370
Stock Selo u Shireu, na sjevernom kraju Mlake. 379
Strider Ime kojim su Aragorna zvali u Breeju. 391
Stup Vidi Meneltarma.
Suha rijeka Korito rijeke što je nekoć istjecala iz Kružnoga gorja i ulijevala
se u Sirion; tvori ulaz u Gondolin. 62-64
Súlimë Kvenijsko ime trećeg mjeseca u godini prema númenórejskom ka
lendaru, odgovara ožujku. 35, 338, 339. Vidi Gwaeron.
Sumorne zemlje Pusto područje između Mrkodola i Emyn Muila. 337, 341,
353
Súrion Vidi Tar-Súrìon.
Suro gorje Vidi Ered Mithrin.
*Suroloka Ime koje je Éothéod dao rijeci što teče s Ered Mithrina i ulijeva
se u Anduin blizu njegova izvora. (Izvorno Greylin; druga sastavnica
imena zacijelo je anglosaska riječ hlynn, "bujica", vjerojatno doslovno
"glasna".) 336
*Suthburg Bivše ime Rograda. 413
*Suženja Šume "Struk" Mrkodola stvoren udubljenjem Istočne krčevine. 331
*Sveta gora Vidi Halifirien, Meneltarma. (U Silmarillionu je Sveta gora Ta-
niquetil.)
s
v
*Sapatna šuma Vidi Suma Firien.

Šturovi Jedan od triju naroda na koje su se dijelili hobiti; vidi Bljedoliki.
324. 379, 386, 391
*Šuma Anwar Vidi Šuma Firien, Amon Anwar.
Šuma Drúadan Šuma u Anórienu na istočnom kraju Ered Nimraisa, gdje
je u Trećem dobu preživio ostatak Drúedaina, odnosno "Divljih ljudi".
354, 355, 427, 429. Vidi Tawar-in-Drúedain.
Šuma Firien Punim nazivom Šuma Halifirien; na Ered Nimraisu, oko potoka
Mering i na padinama Halifiriena. 343, 344, 352. Zvana i Firienholt, vidi
dalje; Šapatna šuma 343, 345; kao i Suma Anwar 351, 352
*Šume Nuatha Sume smještene zapadno od gornjeg toka rijeke Narog. 55
Šumljaci (i) Žitelji šuma južno od Teiglina, izloženi napadima Gaurwaithâ.
108, 112, 113. (ii) Ljudi iz Brethila, zvani i Šumski narod. 135-137, 149-
154. (iii) U Zelenšumi Velikoj. 319
Šumska rijeka Rijeka što je tekla s Ered Mithrina kroz sjeverni Mrkodol i
utjecala u Dugo jezero. 336
Šumski put Vidi Ceste.
Šumski narod Vidi Šumljaci (ii).
Šumski vilenjaci Nandorski vilenjaci koji nikada nisu otišli zapadnije od
Maglenog gorja, već su ostali u Dolini Anduina i Zelenšumi Velikoj.
205,279, 282, 284, 286-288, 293-297, 305, 312. Šumski vilenjački, šumski
jezik 279, 294, 297. Vidi Tawarwaith.
T
talan (Množina telain.) Drvene platforme u krošnjama Lothlóriena na kojima
su stanovali Galadhrimi. 284, 285. Vidi flet.
Taiath Dirnen Ravnica sjeverno od Nargothronda, zvana Branjena ravnica.
113
Tamna kuga Vidi Velika kuga.
Tamna sila Vidi Sauron.
*Tamne zemlje Númenórejski izraz za Međuzemlje. 208
*taniquelassë Mirisno, svagda zeleno drvo koje su Eldari iz Eressëe donijeli
u Númenor. 196
Taniquetil Manwëova gora u Amanu. 47, 439. Vidi Amon Uilos, Oìolossë.
Tar-Alcarin Sedamnaesti vladar Númenora. 257
Tar-Aldarion Šesti vladar Númenora, Kralj Pomorac; u Cehu Moreplovaca
zvan (Veliki) Kapetan. 196, 197, Drugi dio, II. poglavlje passim, 251, 252,
254, 261, 272, 273, 277, 300-304, 321. 421. 436. Vidi Anardil.
Tar-Amandil Treći vladar Númenora, unuk Elrosa Tar-Minyatura. 245, 253
Tar-Anárion Osmi vladar Númenora, sin Tar-Ancalimë i Hallacara iz Hva-
rastornija. 248, 249, 254, 255. Tar-Anáríonove kćeri 249, 255
Tar-Ancalimë Sedma vladarka Númenora i prva Kraljica vladarka, kći Tar-
-Aldariona i Erendis. 223-228, 231, 232, 236, 237, 239, 240, 242-250,
254. Vidi Emerwen.
Tar-Ancalimon Četrnaesti vladar Númenora. 197, 251, 256
KAZALO 515
*Tar-Anducal Ime koje je kao vladar Númenora uzeo Herucalmo, koji je

prisvojio prijestolje nakon smrti svoje žene Tar-Vanimeldë. 257
Tarannon Dvanaesti kralj Gondora. 437, 438. Vidi Falastur.
*Tar-Ardamin Devetnaesti vladar Númenora, na adûnaičkom zvan Ar-Abat-
târik. 258
Taras Gora na jednom rtu u Nevrastu, podno koje je bio Vinyamar, pradavno
Turgonovo boravište. 42, 44, 51, 60
*Tarasovina Poluotok s kojeg se uzdizala gora Taras. 44
Tar-Atanamir Trinaesti vladar Númenora, zvan Veliki i Nevoljki. 197, 221,
252, 256, 257, 260
Tar-Calion Kvenijsko ime Ar-Pharazôna. 260, 261
Tar-Calmacil Osamnaesti vladar Númenora, na adûnaičkom zvan Ar-Bel-
zagar. 257-259
Tar-Ciryatan Dvanaesti vladar Númenora. 255, 256
Tar-Elendil Četvrti vladar Númenora, otac Silmarien i Meneldura. 199-202,
204, 205, 213, 244, 253. Vidi Parmaitë.
*Tar-Elestirnë "Gospa Čela zvjezdana", ime dano Erendis. 216, 240, 321
*Tar-Falassion Kvenijsko ime Ar-Sakalthôra. 259
Tar-Herunúmen Kvenijsko ime Ar-Adûnakhôra. 221, 251, 258
*Tar-Hostamir Kvenijsko ime Ar-Zimrathona. 259
*Tarmasundari "Korijenje Stupa", pet grebenova što su se širili iz podnožja
Meneltarme. 195
Tar-Meneldur Peti vladar Númenora, zvjezdoznanac, Tar-Aldarionov otac.
195, 200-211, 213, 215, 217-220, 225, 229, 230, 232-242, 244, 250, 253,
254, 272, 421. Vidi Elentirmo, Írimon.
Tar-Minastir Jedanaesti vladar Númenora, koji je poslao brodovlje na Sau-
rona. 241, 255, 260, 276, 277, 304
Tar-Minyatur Elrosovo ime kao prvog vladara Númenora. 44, 197, 207,
244, 247, 251, 252
Tar-Míriel Tar-Palantirova kći; Ar-Pharazôn prisilio ju je na brak, te je kao
svoju kraljicu na adûnaičkom prozvao Ar-Zimraphel. 260, 261
Tarostar Osobno ime Romendacila I., vidi dalje. 355
Tar-Palantir Dvadeset četvrti vladar Númenora, koji se pokajao za navade
Kraljeva i uzeo ime na kvenijskom jeziku: "Onaj koji daleko gleda"; na
adûnaičkom zvan (Ar-) Inziladûn. 259, 260
Tar-Súrion Deveti vladar Númenora. 249, 255
Tar-Telemmaitë Petnaesti vladar Númenora, nazvan tako ("Srebroruki")
zbog svoje ljubavi prema srebru. 257, 320
*Tar-Telemnar Kvenijsko ime Ar-Gimilzôra. 259

Tar-Telperien Deseta vladarica Númenora i druga Kraljica vladarica. 255
Tar-Vanimeldë Šesnaesta vladarica Númenora i treća Kraljica vladarica. 257
Taur-e-Ndaedelos "Šuma velikog straha", sindarinsko ime za Mrkodol, vidi
dalje. 313,. Vidi Taur-nu-Fuin.
Taur-en-Faroth Šumovita brda zapadno od rijeke Narog nad Nargothron-
dom. 143. Faroth 146; Visoki Faroth 143
Taur-nu-Fuin "Šuma pod mrakom", (i) Kasniji naziv za Dorthonion, vidi
dalje. 37, 86, 112, 117, 182, 313. (ii) Naziv za Mrkodol, vidi dalje. 312,
313. Vidi Taur-e-Ndaedelos.
*Tawar-in-Druedain Suma Drúadan, vidi dalje 355
*Tawarwaith "Šumski narod", Šumski vilenjaci, vidi dalje 293
Teiglin Pritoka Siriona, izvire u Ered Wethrinu i omeđuje šumu Brethil na
jugu. 41, 56,98,106,108,113,118,119,135,136,147,148,150,153-155,
157-159,162, 168-170,172,176, 180. Teiglinski prijelazi, Prijelazi, gdje je
cesta za Nargothrond prelazila rijeku, 57, 112, 113, 136-138, 151, 155,
158, 159, 165, 166, 168, 173, 423.
Telchar Slavni patuljački kovač iz Nogroda. 94, 95
*Teleporno Ime Celeborna (2) na plemenitom vilenjačkom jeziku. 266, 305
Teleri Treći od Triju rodova Eldara na Velikom putovanju iz Cuiviénena,
kojima su pripadali vilenjaci iz Alqualondèa u Amanu, te Sindari i
Nandori iz Međuzemlja. 40, 53, 262, 264-266, 269, 272, 293, 305, 323,
324. Treći klan 293. Vidi Lindari.
telerski Koji se odnosi na Telere 53, 264, 266-268, 293. Jezik Telera 303,
305
Telperion Starije od Dvaju drveta, Bijelo drvo Valinora. 70, 264, 305. Na
kvenijskom Tyelperion 305
Telumehtar Dvadeset osmi kralj Gondora; zvan Umbardacil, "Osvajač Um-
bara" nakon svoje pobjede nad Gusarima 1810. godine Trećeg doba.
329, 331
Thainova knjiga Primjerak Crvene knjige Zapadne pokrajine izrađen na za
htjev kralja Elessara; donio mu ga thain Peregrin Took pri umirovljenju
u Gondoru; dobila mnoge kasnije dopune u Minas Tirithu. 443
Thalion Vidi Húrin.
*thangail "Štitna ograda", bojna formacija Dúnedainâ. 313
Thangorodrim "Gorje tiranije", koje je Morgoth podigao nad Angbandom;
razoreno u Velikoj bici na kraju Prvog doba. 32, 62, 63, 86, 270, 286
KAZALO 517
Tharbad Riječna luka i grad na prijelazu Sjeverno-južne ceste preko rijeke

Gwathló, ruševna i napuštena u vrijeme Rata za Prsten. 241, 277, 299,
301-303, 310, 342, 381, 388-390, 411. Tharbadski most 302, 386, 412
Tharkûn "Čovjek sa štapom", patuljačko ime za Gandalfa. 441, 442
Thengel Šesnaesti kralj Rohana, Théodenov otac. 323
Théoden Sedamnaesti kralj Rohana, pao u Bici na Pelennorskim poljima.
320, 330, 344, 381, 389, 396, 397, 402, 407-411
Théodred Sin Théodena, kralja Rohana; pao u Prvoj bici na Isenskim gazo
vima. 396-402, 404, 408-410
Théodwyn Kći Thengela, kralja Rohana; majka Éomera i Éowyn. 396
Thingol "Sivoplašt" (kvenijski Singollo), ime pod kojim je u Beleriandu bio
poznat Elwë (sindarinski Elu), s bratom Olwëom predvodnik povorke
Telera iz Cuiviénena i kasnije kralj Doriatha. 65, 70, 73, 75, 81, 89, 90,
93, 94-99, 102-105, 111, 115-118,138-140, 146-148,173, 180, 199, 262-
269, 296. Vidi Elu, Elwë.
Thorin Hrastoštit Patuljak iz Durinove kuće, kralj u izgnanstvu, predvodnik
odlaska na Erebor; pao u Bici pet vojski. 310, 359-375
Thorondor Gospodar Orlova s Crissaegrima. 62, 63, 69
Thorongil "Orao Zvijezde", ime koje je Aragorn nosio u Gondoru dok je
služio Ectheliona II. 452
Thráin I. Patuljak iz Durinove kuće, prvi Kralj podno Gore. 362
Thráin II. Patuljak iz Durinove kuće, Kralj u izgnanstvu, otac Thorina Hra-
stoštita; izdahnuo u tamnicama Dol Guldura. 358, 362, 365, 366, 376
Thranduil Sindarski vilenjak, kralj Šumskih vilenjaka u sjevernom Mrkodolu;
Legolasov otac. 282, 283, 292-297, 310, 312-315, 319, 378, 383-385
Thrór Patuljak iz Durinove kuće, Kralj podno Gore pri dolasku Smauga,
otac Thraina II.; u Moriji ga umorio ork Azog. 358, 362, 364, 366
*Thurin Ime kojim je Finduilas prozvala Túrina u Nargothrondu; prevedeno
kao Tajni. 185, 187
Tinúviel Vidi Lúthien.
Tjesnac Drengist Vidi Drengist.
Tol Eressëa Vidi Eressëa.
Tol Falas Otok u Belfalaskom zaljevu u blizini Ethir Anduina. 348
Tol-in-Gaurhoth "Otok vukodlaka", kasniji naziv za Tol Sirion, riječni otok
u Sirionskom prolazu na kojem je Finrod podigao kulu Minas Tirith.
58. Sauronov otok 189
Tol Uinen Otočić u zaljevu Rómenne na istočnoj obali Númenora. 205,
213
Took Ime hobitske porodice iz Zapadne četvrti Shirea. 370. Vidi Peregrin,
Hildifons, Isengar, Stari Took.
tuilë Prvo doba ("proljeće") loe, vidi dalje. 361
Tumhalad Dolina u Zapadnom Beleriandu između rijeka Ginglith i Narog,
gdje je nargothrondska vojska doživjela poraz. 182, 183, 188
Tuor Sin Huora i Rían; s Voronwëom prispio u Gondolin donijevši Ulmo-
vu poruku; vjenčao se s Idril, Turgonovom kćeri, te s njom i njihovim
sinom Eärendilom pobjegao iz razaranja grada. Prvi dio, I. poglavlje
passim, 14, 86, 188, 190, 199, 207, 224, 225, 347, 350. Tuorova sjekira,
vidi Dramborleg.
Turambar Ime koje je uzeo Túrin za boravka u šumi Brethil. 137, 138, 149-
164,166-170, 175, 176, 207. Prevedeno kao Gospodar sudbine 137,159,
163; Vladar nad sudbinom 167; u prijevodu samog Túrina Gospodar
Tamne sjenke 151
Turgon Drugi Fingolfinov sin; nastanio se u Vinyamaru, u Nevrastu, a zatim
potajice otišao u Gondolin i njime vladao sve do pogibije u razaranju
grada; otac Idril, Eärendilove majke. 32, 33, 37,40, 42-55, 57,58, 60,62-
66, 68, 70-73, 81, 84, 85, 87, 188, 189, 271, 445. Zvan Skriveni kralj 49
*Turgonovo gorje Vidi Echoriath.
Turin Sin Hurina i Morwen, glavni lik spjeva nazvanog Nam i Chîn Húrin.
36-38, 41, 56, 60, Prvi dio, II. poglavlje passim, 207, 429. Za njegova
ostala imena vidi Neithan, Agarwaen, Thurin, Mormegil, Divlji čovjek iz
šume, Turambar.
*Turuphanto Prevedeno kao Drveni kit, ime nadjeveno Aldarionovu brodu
Hirilondë tijekom gradnje. 224
Tyrn Gorthad Sindarinsko ime Grobnog humlja, vidi dalje. 390
U
*Udalraph Vidi Borondir.
*uilos Bijeli cvjetić, zvan i alfirin i simbelmynë (spomenak), vidi dalje. 70,
347
Uinen Maia, Morska gospa, Ossëova supruga. 205, 206, 208, 209, 213
*Uinendili "Privrženici Uinen", ime dano númenórejskom Cehu Moreplo-
vaca. 206
*Uineniel "Kćer Uinen", ime koje je Valandil, princ Andúnië, nadjenuo
Erendis. 213
*Ulbar Númenórejac, pastir u službi Hallatana iz Hyarastornija, postao
pomorac u službi Tar-Aldariona. 228, 230, 232, 233. Ulbarova žena
232, 233
KAZALO 519
Uldor Zvan Prokleti; poglavica Istočnjaka, pao u Nirnaeth Arnoediadu. 110,

111
Ulmo Jedan od velikih Valara, Gospodar Voda. 34, 38, 43,45-50, 52, 54, 55,
58-62, 64, 66, 73, 188-190. Zvan Žitelj dubina 38, 45; Gospodar Voda 37,
45, 46, 49, 53, 58, 63, 66, 72, 188, 189
*Ulrad Pripadnik odmetničke čete (Gaurwaith) kojoj se pridružio Túrin.
107, 108, 110, 114, 115, 127, 128
Umbar Velika prirodna luka i utvrda Númenorejaca južno od Belfalaskog
zaljeva; glavninom trajanja Trećeg doba držali su je ljudi različitih soje
va, ali neprijateljski nastrojeni prema Gondoru, zvani Umbarski gusari,
vidi dalje. 281, 329, 331, 337, 438, 443
Umbardacil Vidi Telumehtar.
Umbarski gusari 329, 337. Vidi Umbar.
*Úner "Nitko"; vidi 248
Ungoliant Velika Paučića koja je s Melkorom uništila Dva Drveta Valinora.
39, 266
Urimë Kvenijsko ime osmog mjeseca u godini prema númenórejskom ka
lendaru, odgovara kolovozu. 346
Uruci Kroatizirani oblik pojma Uruk-hai iz crnog jezika; veoma krupan i
snažan orkovski soj. 399-402, 404
*Urwen Osobno ime Lalaith, kćeri Húrina i Morwen, umrle u djetinjstvu.
75-77
Uzvođe Selo u Shireu nekoliko milja jugoistočno od Hobbitona. 375
V
Valacar Dvadeseti kralj Gondora, čiji je brak sa sjevernjakinjom Vidumavi
doveo do građanskog rata Rodbinskog razdora. 328
Valandil (1) Sin Silmarien; prvi princ Andúnië. 201, 212, 220, 231, 244, 253.
Valandilova žena 213
Valandil (2) Najmlađi Isildurov sin; treći kralj Arnora. 309, 318, 321
Valari (Jednina Vala). Vladajući moćnici Arde. 47, 52, 53, 57, 66, 67, 85, 183,
184, 197, 204, 206, 211. 215, 218, 220, 226, 228, 234-236, 240, 241, 256,
258, 264-267, 273, 280, 289, 290, 292, 297, 348, 355, 356, 431, 434-438,
440. Gospodari Zapada 46, 52, 80, 184, 190. 208, 229, 256, 258, 259,
431; Moćnici 80
Valinor Zemlja Valarâ u Amanu. 36, 46, 47, 52, 95, 184, 197, 214, 264-268,
271, 272, 274, 293, 304, 305, 323, 439-441. Valinórejski 438. Sumrak
Valinora 266
Valmar Grad Valarâ u Valinoru. 266
Vanyari Prvi od Triju rodova Eldara na Velikom putovanju iz Cuiviénena,

iz kojeg su svi napustili Međuzemlje i zadržali se u Amanu. 264
Varda Najveća od Valier ("Valarskih kraljica"), stvoriteljica zvijezda, Man-
vveova supruga. 85, 236
Vardamir Zvan Nólimon (vidi dalje) zbog privrženosti drevnim znanjima;
sin Elrosa Tar-Minyatura; računa se kao drugi vladar Númenora, iako
nije sjeo na prijestolje. 245, 251-254
*vardarianna Mirisno, svagda zeleno drvo koje su Eldari iz Eressëe donijeli
u Númenor. 196
*Vëantur Kapetan Kraljeva brodovlja pod vlašću Tar-Elendila; Tar-Alda-
rionov djed; zapovjednik prvog númenórejskog broda koji se vratio u
Međuzemlje. 200-205, 253
Velika cesta Vidi Ceste.
Velika kuga Kuga koja se proširila iz Rhovaniona u Gondor i Eriador 1636.
godine Trećeg doba. 300, 302, 327, 328, 391, 412. Tamna kuga 448
*Velika luka Vidi Lond Daer.
Velika rijeka Vidi Anduin. Dolina Velike rijeke 293
*Velika središnja luka Vidi Lond Daer.
*Veliki humak Vidi Haudh-en-Ndengin.
*Veliki kapetan Vidi Tar-Aldarion.
*Veliki otok Vidi Númenor.
Veliki pozoj Vidi Glaurung.
Velike zemlje Vidi Međuzemlje.
Veliko more Vidi Belegaer.
Veliko putovanje Pohod Eldara na zapad iz Cuiviénena. 262, 272, 280, 293
vestron Zajednički jezik Sjeverozapada Međuzemlja, opisan u Dodatku F
Gospodara prstenova, a predstavljen suvremenim hrvatskim i engleskim
prijevodom. 338, 383, 412, 443, 444. Zajednički jezik, govor 343, 349,
350, 353, 354, 429, 444
Vidugavia "Šumski stanar", Sjevernjak, zvan Kralj Rhovaniona. 328, 329
Vidumavi "Šumska djeva". Vidugavijina kći; vjenčala se s Valacarom, kra
ljem Gondora. 328
Vijeće S različitim značenjima: Vijeće žezla (Kraljevo vijeće u Númenoru,
vidi naročito 231) 231, 239, 242, 244, 245, 247, 248; Gondorsko vijeće
454; Bijelo vijeće, vidi dalje.
Vilenjačka Nova godina 361
Vilin-kamen Vidi Elessar (1) i (2).
Vilya Jedan od Tri vilenjačka prstena, koji je nosio Gil-galad, a nakon njega
Elrond. 277, 291. Zvan Prsten zraka 275, Modri prsten 277, 291
KAZALO 521
*Vinyalondë "Nova Luka", númenórejsko pristanište koje je Tar-Aldarion

osnovao na ušću rijeke Gwathló; kasnije zvana Lond Daer, vidi dalje.
206, 210, 211, 219, 234, 241, 273, 277, 303
Vinyamar "Novi stan", Turgonov dom u Nevrastu. 42, 43, 45, 48, 60, 67,
73, 350
Víressë Kvenijsko ime četvrtog mjeseca u godini prema numenórejskom
kalendaru, odgovara travnju. 219, 339, 341
Visoki Faroth Vidi Taur-en-Faroth.
Visoki prijevoj Vidi Cirith Forn en Andrath.
Vjerni (i) Oni Númenórejci koji se nisu otuđili od Eldara, već su nastavili
štovati Valare u danima Tar-Ancalimona i kasnijih kraljeva. 258-260,
304, 348, 350. (ii) "Vjerni" iz Četvrtog doba. 439
Vjetrena brda Brda u Eriadoru, od kojih je najjužnije bilo Amon Sûl (Vje-
trovrh). 203
Vjetrovrh Vidi Amon Sûl.
Voronwë (1) Vilenjak iz Gondolina, jedini preživjeli pomorac sa sedam lađa
poslanih na Zapad nakon Nirnaeth Arnoediada; susreo Tuora u Vinya-
maru i odveo ga u Gondolin. 48-72, 350
Voronwë (2) Ime Mardila, Gondorskog namjesnika. 350
Vozari Istočnjački narod koji je prodro u Gondor u devetnaestom i dvade
setom stoljeću Trećeg doba. 327-335, 337, 348
Vrećasti vijenac Nastamba Bilba Bagginsa u mjestu Hobbiton u Shireu, gdje
su kasnije živjeli Frodo Baggins i Samwise Gamgee. 375
*Vučjaci Vidi Gaurwaith.
*Vucji narod Ime dano Istočnjacima u Dor-lóminu. 134
Vuk Carcharoth, Angbandski vuk. 142
w
Woodhall Selo u Shireu, u podnožju obronaka Šumokraja. 379
Wosi Vidi Drúedaini.
Y
Yavanna Jedna od Valier ("Valarskih kraljica"), Aulëova supruga. 52, 218,
271,289,436,437
*yavannamíre "Yavannin dragulj", mirisno, svagda zeleno drvo jarkocrvenih
plodova, koje su u Númenor donijeli Eldari iz Eressëe. 196
Yavannië Kvenijsko ime devetog mjeseca u godini prema númenórejskom

kalendaru, odgovara rujnu. 311. Vidi Ivanneth.
yestarë Prvi dan vilenjačke sunčeve godine (loa). 361
*Yôzâyan Adunaičko ime za Númenor, "Darovana zemlja". 215
z
Začarani otoci Otoci koje su Valari uzdigli u Velikom moru istočno od Tol
Eressèe u doba Skrivanja Valinora. 47. Vidi Sjenoviti otoci.
Zajednički jezik, govor Vidi Vestron.
*Zamîn Vremešna Erendisina služavka. 228, 230, 245
*Zao dah Vjetar iz Angbanda na kojem je u Dor-lómin stigla bolest od koje
je preminula Túrinova sestra Urvven (Lalaith). 76, 77, 79
*Zapadina Predio Númenora. Vidi Andustar.
*Zapadinska gospa Vidi Erendis.
Zapadna cesta Vidi Ceste.
Zapadna Marka Zapadna polovica Rohana u vojnom ustroju Rohírrimâ (vidi
Istočna Marka). 402, 408-410. Zbor Zapadne Marke 410; Zapovjednik
Zapadne Marke 411
Zapadne strane Prijevod imena Númenor, Otok Zapadnih strana 214
Zapadne zemlje Vrlo općenit pojam za područja u Međuzemlju zapadno od
Anduina. 234, 278, 369, 433, 435
Zapadno prigorje Predio Rohana, obronci i polja između Trihyrnea (vrhova
ponad Rograda) i Edorasa. 396-398, 402, 403, 405, 406, 408, 413-415.
Zbor Zapadnog prigorja 409
Zaljev Balar Vidi Balar.
Zaštićena kraljevina Vidi Doriath.
Zelenika Vidi Eregion.
Zeleni vilenjaci Nandorski vilenjaci iz Ossirianda. 270, 293
Zelenput Naziv u Breeju pri kraju Trećeg doba za slabo korištenu Sjeverno-
-južnu cestu, napose za njezin potez u blizini Breeja. 391. Vidi Ceste.
Zelenšuma (Velika) Prijevod naziva Eryn Galen, vidi dalje; staro ime Mrko-
dola. 289. 292, 295. 296, 310-313, 315, 434
Zemlja vrba Vidi Nan-tathren.
Zlatna šuma Vidi Lórien (2).
Zlatno drvo (Valinora) Vidi Laurelin.
Zmaj Vidi Glaurung, Smaug.
KAZALO 523
Zmajski šljem Dor-lómina Baština Hadorove kuće, nosio ga Túrin. 95, 98,
99, 112, 116, 180, 182-184. Zmaj iz Dor-lómina 94; Zmajeva glava sa
sjevera 95; Hadorov šljem 94, 95, 179
Zvijezda (Eärendilova) Vidi Eärendil. Zemlja zvijezde, vidi Númenor.
Zvijezda Elendilova, Zvijezda Sjevera (Sjevernoga kraljevstva) Vidi Elen-
dilmir.
Zvjezdana zemlja Númenor, prijevod kvenijskog naziva Elenna-nórë iz Za
vjeta Cirionova. 350
z
V
Žalost Vidi Nienor.

Željezna brda Gorje istočno od Pustogore i sjeverno od Rhûnskog mora.
359
*Žitelj dubina Vidi Ulmo.

Nedovrsene Pripovijesti

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Nedovrsene Pripovijesti

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Bilješka urednika

Kako je u pojedinim dijelovima knjige zastupljenost uredničkih

Kako su u Algoritmovu izdanju već objavljena sva piščeva djela na

Poteškoće s kojima se suočava onaj kojem je povjerena odgovornost

baca sjene pri prvome izlasku Mjeseca na Zapadu, gdje se Beren u

U jednom je pismu iz iduće godine napisao:

pisac prestane sâm objavljivati svoja djela, nakon što ih je podvrgnuo

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN

Moj otac je ne jednom rekao da je "Pad Gondolina" bila prva pri­

Tuorova prvog pogleda na Gondolin preko ravnice Tumladen. Raz­

PRIČA O HÚRINOVOJ DJECI

Razvitak predaje o Túrinu Turambaru u određenim je pogledima

bliske srodnosti, pa čak i istovjetne iskaze; u prvom sam odjeljku,

OPIS OTOKA NÚMENORA

Iako je opisne, a ne pripovjedne prirode, uvrstio sam u ovu zbirku

Ova je priča ostala u najmanje razrađenom stanju od svih sastavnica

najšturije). Nosi naslov Indis i Kiryamo, "Pomorčeva žena": pripovijest

ELROSOVA LOZA: KRAUEVI NÚMENORA

POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA

Ovo poglavlje knjige razlikuje se od ostalih (izuzev onih u Četvrtom

od prvotne odluke (opisane u Silmarillionu) da se Eldari pozovu

STRADANJE NA GLADDENSKIM POLJIMA

Ovo je "kasna" pripovijest - a time želim reći tek to da ona, budu­

CIRION I EORL I PRIJATELJSTVO GONDORA I ROHANA

Prema mojem sudu, ovi fragmenti pripadaju istom razdoblju kao i

U jednom svojem pismu iz 1964. moj otac je naveo:

Gandalfova istražiteljska putovanja, njegovi odnosi s Aragornom

Taj Gandalfov prikaz iznosi se ovdje. Složenu tekstualnu situaciju

Postoji mnogo zapisa posvećenih zbivanjima iz 3018. godine Trećeg

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA

Ovaj tekst, zajedno s prikazom vojnog ustroja Rohirrimâ i povije­

djelima stroge povijesne analize; bilo je razmjerno malo poteškoća

Uskoro nakon što je Gospodar rstenova bio prihvaćen za objavlji­

također potječe "esej o Istarima" kojim počinje ovaj odjeljak knjige

Za drugo izdanje Gospodara prstenova (1966.) moj otac je unio znat­

Prvotna mi je nakana bila uvrstiti u ovu knjigu zemljovid pridodan

1 Danas više i ne sumnjam da je vodena površina obilježena na mome izvornom ze­

Uvršteni su svi bitniji nazivi mjesta koji se zatječu u ovoj knjizi,

* Hrvatsko izdanje Nedovršenih pripovijesti popraćeno je trima zemljovidima koje je izra­

otac nikad nije zamijenio zemljovidom vlastite izrade. Međutim,

Rían, žena Huorova, živjela je s narodom Hadorove kuće; ali kada

u snažna, visoka i odvažna mladića, a kako su ga odgojili vilenjaci,

Ali s prolaskom godina život bivših žitelja Hithluma, onih koji su

od svih svojih dušmana, a spasio se i od propasti u Nirnaethu, kada

zapovijed otrčali kući. Tako se napokon vratio u pećine Androtha

Tako se zbilo da je jednoga dana početkom godine (dvadeset treće

1 U Silmarillionu na str. 214 navodi se da su u godini nakon Nirnaeth Arnoediada oni

sudbom svojom! Ali kamo da se okrenem? Dugo sam tražio Dveri

stoji sâm i pozdravlja ih na vilenjačkome jeziku, vratiše mačeve

pronašao u šumi Taur-nu-fuin, posjedovao je jednu od tih svjetiljki (može se vidjeti na

mrakom. Zbogom! I ne misli da je naš susret bio slučajan; jer Žitelj

i srebrnkasto, ili blistala bojama nalik na duge u rosi nad njima.

4 U Silmarillionu na str. 85 stoji da kad su se Morgoth i Ungoliant u tome kraju borili

novorođenu suncu; kad preletješe preko njega, glasno zakričaše.

Sad, Tuor je tako nastavio, visoko nad rijekom, iščući galebove;

Tuor se danima zadržao u Nevrastu, gdje mu je bilo dobro, jer u toj

5 Usporedi sa Silmarillionom, str. 235: "Túrin je za to vrijeme hitao sjevernim putevima

posvojitelja. Stoga on ustade da pozdravi ptice, a kad ih dozva, opazi

stiže do stare dvornice i njezinih visokih, vjetrovitih odaja. Ondje

6 U Silmarillionu na str. 135 stoji da je Ulmo, kad se ukazao Turgonu u Vinyamaru i

nego što je pretpostavljao; jer bijaše sazdan, činilo mu se, od drveta,

blistavo odijelo, pripijeno poput ljusaka neke moćne ribe, te u tam-

8 Ovo se zacijelo odnosi na Ulmovo upozorenje što su ga u Nargothrond donijeli Gelmir

Moj otac je ne jednom rekao da je "Pad Gondolina" bila prva pri

Tuorova prvog pogleda na Gondolin preko ravnice Tumladen. Raz

Ovo je "kasna" pripovijest - a time želim reći tek to da ona, budu

Ovaj tekst, zajedno s prikazom vojnog ustroja Rohirrimâ i povije

Uskoro nakon što je Gospodar rstenova bio prihvaćen za objavlji

Za drugo izdanje Gospodara prstenova (1966.) moj otac je unio znat

1 Danas više i ne sumnjam da je vodena površina obilježena na mome izvornom ze

* Hrvatsko izdanje Nedovršenih pripovijesti popraćeno je trima zemljovidima koje je izra

Tuor i Voronwë spremiše se sad za polazak. Tuor sa sobom uze ma

Uskoro potom Tuor i Voronwë ustadoše, okrenuše leđa moru i kre

14 Šume Núatha ne spominju se u Silmarillionu i nisu obilježene na pripadajućemu zem

sive maglice na vjetru prešli su kamenu cestu i zašli u gustiš na nje

čvrsto umotao u plašt. "Hladno li puše vjetar iz Skrivena kraljev

U godinama nakon Dagor Bragollacha i Fingolfinove pogibije pro

"Bijaše to velebna bitka, kažu, sine Húrinov. Pozvaše me s mo

Túrinu se tada bližio osmi rođendan, u mjesecu gwaeronu prema ra

Húrina privedoše pred Morgotha, jer Morgoth je putem svojih vje

"Ali ostavit ću te tek sa Sadorom, slijepim Ragnirom i starica

Početkom one godine poslije Túrinova odlaska Morwen rodi djevoj

Tako poče boravak Túrina u Doriathu. S njime su neko vrijeme osta