Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
KALISTOV
STARA GRČKA
Pre 70-tih godina XIX veka obično se smatralo da istorija stare Grčke počinje od
tzv. homerskog perioda, tj. od perioda koji je svoj odraz našao u „Ilijadi" i „Odiseji".
Tada se smatralo da ove dve poeme daju potpunu sliku grčkog društva XI-VIII veka
pre n. e. Međutim, već kod samih starih Grka sačuvale su se uspomene na mnogo
raniji period istorije njihove zemlje. To su bile uspornene zabeležene u nizu predanja
i mitova koje nalazimo u literarnoj zaostavštini antičkih pisaca kasnijeg doba. Neki
od spomenika iz najstarijeg doba kakve susrećemo u balkanskoj Grčkoj i na ostrvima
ruševine i ostaci starih građevina pravljenih od grubo klesanog kamena takođe su
podsećali na prošlost. Ο tom „kiklopskom" građevinarstvu ništa određeno nisu mogli
da kažu ni sami stari Grci; prema predanju graditelji tih drevnih objekata bili su
mitološki jednooki džinovi kiklopi. Preko tih oskudnih podataka tradicije buržoaska
nauka XIX veka prelazila je ne poklanjajuci im nimalo pažnje, što se u znatnoj meri
objašnjava (hiperkritičkim) pravcem koji je u to doba vladao među stručnjacima.
Njegove pristalice uzimale su sebi u zadatak da prave strogo, često sasvim
neopravdano razgraničenje između materijala „istorijskog" i „neistorijskog", tj.
legendarnog. Oni nisu išli za analizom mitološkog materijala sa ciljem da u njemu
pronađu odraze istorijske stvamosti. Rezultat toga bilo je skoro potpuno ignorisanje
predstava starih Grka ο davnoj prošlosti njihove zemlje. Do preloma u tom pogledu
došlo je tek 70-90-tih godina prošlog veka kad se u direktnoj vezi s velikim
arheološkim nalazima ispostaviio da su „homerovskom" periodu grčke istorije u
bazenu Egejskog mora prethodili mnogi vekovi razvijene kulture čiji su glavni centri
bili Krit, Helada i grad Troja. Istraživanja obavljena tokom XX veka pokazala su da
su u Π milenijumu pre n. e. tamo cvetale civilizacije razvijene skoro do istog stepena
do kog su u to doba bile razvijene egipatska, vavilonska i hetska civilizacija.
Proučavanje istorije naroda koji su tu kulturu stvarali stavilo je pred savremenu
nauku čitav niz principijelno važnih problema: problem periodizacije; problem
etničke pripadnosti egejskih plemena koji je usko povezan s problemom kritskog i
mikenskog jezika i pisma; problem socijalno-ekonomskog karaktera starog Krita i
starih gradova na Peloponezu; problem osvajanja ahejskih kraljevstava od strane
Dorana i drugi.
U rešavanju svih tih problema tek je u najnovije vreme postignut znatan
napredak. Taj napredak je bio uslovljen kako značajnim prikupljanjem materijala iz
arheoloških nalaza, tako i neumornim radom čitavog niza naučnika na dešifrovanju
kritsko-mikenskih slova. Kad su dva engleska naučnika, M. Ventris i D. Čedvik,
1953. g. objavili svoja otkrića ο novoni načinu dešifrovanja mikenskih natpisa njihov
rad je urodio plodom. Iako su ta njihova otkrića još daleko od toga da se mogu
smatrati konačnim, jer još predstoji savlađivanje velikih teškoća na putu daljeg
proučavanja mikenskih natpisa, ipak načini za dešifrovanje koje su predložili M.
Ventris i D. Čedvik stiču sve veće priznanje među naučnicima u svetu. U svetlu
dosad pročitanih natpisa ukazuju se potpimo nove i izuzetno široke perspektive za
proučavanje najstarijeg perioda grčke istorije ο kome se naše znanje do nedavno
zasnivalo skoro isključivo na spomenicima raaterijalne kulture.
***
Svirač ιια liri. Mermerna statua sa Kikladskih ostrva. 2400 -2200 g. pre n.e
mermera i drugih minerala dopirale su u sve lcrajeve egejskog bazena (pronađene su
u Grčkoj, Makedoniji, na Kritu i u drugim mestirna). Bez obzira na još veoma
primitivna tehnička sredstva kikladskih raajstora, te grubo izrađene statuete iinaju
vrednost. Svojim umetničkira kvalitetima naročito se ističu male mermeme glave sa
ostrva Amorgosa. Ceo kompleks arheoloških spomenika svedoči ο tome da je
kikladsko stanovništvo na granici ΓΙΓ-Π milenijuma pre n. e., u poređenju sa
stanovništvom kopnene Grčke, dostiglo znatno viši nivo.
U životu ostrvljana značajno mesto zauzimali su ribolov i moreplovstvo. More im
je davalo hranu i vezalo ih s dmgira narodima. Već u prvoj polovim ΙΠ milenijuma
pre n, e. stanovnici Kikladskih ostrva izrađivali su modele čamaca od olova, a
slikama čamaca i riba ukrašavali su svoje posuđe. Trgovina sa susednim zemljama
naročito je doprinela napretku moreplovstva, a zajedno s tim, kako na primer piše
Tukidid, i razvijanju piraterije.
U XVHI-XVn veku Kikladi su se nalazili pod vlašću Krita i, po rečima Tukidida,
na njima su bile osnovane kolonije Kricana. Istorija Kiklada je od tog vremena usko
povezana sa sudbinom Krita.
1 Najčešće se nalaze komorni grobovi - četvorougli i usečeni u stene, ili okrugle grobnice u koje su
pokojnike stavljali u zgrčenom stavu. Mnogi pokojnici iz tog perioda nađeni su u pitosima ili u
kovčezima od pečene zemlje takođe okruglog oblika,
perioda, verovatno je bio sličan položaju Homerovih vasileusa. Ο bogatstvu kritskih
vladara tog doba svedoči raskošno oražje iz Malije. To su rnač i nož od bronze
ukrašeni zlatom, slonovačom i kristalom koji su po svemu sudeći pripadali vasileusu
kralju vojskovođi.
Ratovi koje su međusobno vodili vladari pojedinih oblasti zahtevali su podizanje
odbrambenih utvrđenja. Mnoga kritska naselja bila su u to doba okružena masivnim
zidovima. Na prelazu između ΓΓΙ u Π milenijuma pre n. e. najmoćniji su bili kritski
vladari Knososa i Festosa, dok su vladari Malije i drugih gradova bili manje
značajni.
U XVni veku na Kritu je došlo do nekih događaja koji su prouzrokovali razaranje
kraljevskih palata i niza naselja. Prema mišljenju nekih naučnika (D. Pendlberi i A.
Evans), to su učinili zemljotresi koji su na Kritu česti; prema mišljenju drugih (E.
Majer), dvorci su propali zbog spoljnopoMčkih događaja: najezda azijskih Hiksa.
Odsustvo tragova požara u ruševinama građevina tog doba govori protiv Majerove
pretpostavke; protiv nje govori i to što je dvorac u Festosu, koji se nalazio na južnoj
obali, bio razoren znatno manje od dvorca u Knososu, dok bi najezdom Hiksa iz
Egipta upravo južna obala morala da strada mnogo više.
Veliki radovi obnove koji su na Kritu započeli sredinom XVHI veka pre n. e.
izvođeni su prema starim planovima. Ta činjenica pokazuje da je stanovništvo ostrva
sačuvalo svoje kulturne i socijalne forme i posle katastrofe, a takođe međusobnim
ratovima na Kritu i postepenim jačanjem knososkog kraljevstva na račun drugih
oblasti pobija teoriju ο najezdi Hiksa. Po svemu sudeći, početkom XVI veka pre n. e.
knososkoj dinastiji je pošlo za rukom da pod svojom vlašću ujedini ceo Krit.
Potpuna obnova svih naselja na Kritu pada otprilike u XVI vek pre n. e. kad
započinje period drugog procvata Krita koji je trajao dva veka. To je bilo doba
najvece moći Krita kako u unutrašnjem tako i u spoljn'opolitičkom pogledu.
Možemo pretpostaviti da je baš taj period našao odraza u predanjima Grka i u
Homerovim epovima.
Već početkom Π milenijuma pre n. e. kritsko društvo je dostiglo znatan stepen
ekonomskog i socijalnog razvoja: porast proizvodnih šnaga izazvao je odvajanje
zanata od poljoprivrede, doprineo unapređenju razmene dobara i znatnom proširenju
pomorske trgovine. Promene u proizvodnji pracene su važnim promenama u
socijalnoj strukturi društva: izdvajanje realtivno malobrojne aristokratije koja je
eksploatisala široke mase slobodnog zemljoradničkog i zanatskog stanovništva.
Došlo je do podele društva na klase.
Bilo je to mlado klasno draštvo u kome su još postojale ranoge karakteristike
prvobitne zajednice. Može se pretpostaviti da se socijalna diferencijacija u smislu
jačanja neravnopravnosti odvijala intenzivnije među stanovništvom istočnog dela
ostrva gde su tada nastali mnogi gradovi i naselja gradskog tipa.
Produbljavanje diferencijacije među slobodnim Ijudima praćeno je daljim
razvijanjem ropstva. Ropski rad sredinom Π milenijuma nesumnjivo je mnogo više
primenjivan nego ranije, ali obim njegove primene ne dozvoljava da se govori ο
njegovoj prevlasti u proizvodnji tog doba.
Nažalost, izuzetna oskudica izvora ne dozvoljava da se utvrde konkretne
osobenosti robovlasničkih odnosa na Kritu. Izgleda da su robovi Krićana uglavnom
bili ljudi zarobljeni u borbama ili izručeni kao oblik dažbine u ljudstvu. Na to
ukazuju neke napomene sačuvane u grčkim legendama iz doba kritske moći. Danas
poznati pisani izvori koji su ostali iza Krićana upucuju na primenu ropskog rada u
dvorcima krupnih i sitnih vladara. Jedino u knososkoj palati za rad na velikim
kraljevim dobrima upotrebljavano je mnoštvo robova. Radovi kao što su, na primer,
spremanje, čuvanje i briga ο ogromnim količinama namirnica i zanatskilf proizvoda
po dvorskim ostavama i riznicama tražili su stalnu primenii veKkog broja ruku. Te
radove su bez sumnje obavljali robovi.
Moguće je da se robovski rad u izvesnoj meri koristio uporedo sa radom
slobodnih ljudi i na velikim državnim gradnjama na podizanju dvoraca, izgradnji
puteva itd.
Međutim, bilo bi pogrešno smatrati da je robovski rad na Kritu potisnuo rad
slobodnih proizvođača. Finoća proizvoda sa Krita koji potiču iz tog doba svedoči ο
tome da je u kritskom zanatstvu preovladao rad slobodnih zanatlija, a ne robova.
Specifične osobine poljoprivrede Krita odsustvo irigacionih sistema za čije podizanje
se uveliko upotrebljavala robovska radna snaga, relativno male površine oranica
dovele su verovatno do toga da je preovladao rad sitnih, slobodnih zemljoradnika. Po
svemu sudeći robovski rad u poljoprivredi primenjivan je u manjem obimu, i ίο
verovatno ne u svim oblastiina Krita. U zaostalijirn oblastiraa ostrva odnosi
zajednice još su imali veliku snagu, a ropstvo je u tom periodu irnao patrijarhalni
karakter.
Prema tome, na Kritu sredinom Π milenijuma pre n. e. rad sitnih slobodnih
proizvođača zanatlija i zamljoradnika vezanih za zajednicu nije gubio svoj značaj u
društvenoj proizvodnji, mada se razvijalo i ropstvo.
Promene u socijalnoj strukturi kritskog društva dovele su do učvršćenja
državnosti, jačanja centralne vlasti. U XVI-XV veku pre n. e. celo ostrvo je
sačinjavalo jedinstvenu monarhiju. Takvo objedinjenje postigli su vladari Knososa.
Herodotovo saopštenje (I, 173) ο borbi za kraljevsku vlast na Kritu koja se vodila
izraeđu dvojice sinova Zusa i Evrope Minoja i Sarpedona predstavlja posredan odraz
dugotrajnog spora oko prvenstva između vladara Knososa i Festosa. Obrazovanje
jedinstvene države sa naslednom kraljevskom vlašću stavilo je Krit u isti red sa
takvim ranoklasnim državama kakve su egipatska, hetska i vavilonska.
Treba ukazati i na to da je definisanje kiitskog dmštva kao klasnog, koje se po
svom tipu približava ranorobovlasničkim društvima Istoka, istaknuto od strane
sovjetske istorijske nauke. Evans, prenoseći norme kapitalističkog društva u Π
milenijum pre n. e., gleda u kritskoj državi snažnu pomorsku monarhiju koja je
kolonizovala i podredila svojoj hegemoniji obale Sredozemnog mora sve do Španije.
Poklanjajući svu svoju pažnju ostacima rodovsko-plemenskog uređenja na Kritu, B,
L. Bogajevski je definisao kritsko društvo kao predklasno, prvobitno. Takvo gledište
odlučno je odbačeno od strane vecine sovjetskih istoričara. Dešifrovanje kritskih
dokumenata iz sredine XV veka pre n. e. koje je nedavno izvršeno potvrdilo je
tačnost date karakteristike da je Krit ranoklasna država.
Tokom XVH-XV veka pre n. e. država na Kritu učvršćivala se i dalje razvijala.
Kraljevska dvorska svita, sudeći prema njenoj veličini u knososkom dvorcu, bila je
veoma brojna, sastojala se od ličnih kraljevskih sluga i državnih činovnika.
Kraljevski pisari vodili su detaljne zapisnike. U konsoskom dvorcu i u drugim
mestima nađene su mnogobrojne beleške na glinenim pločama koje predstavljaju
spiskove inventara i Ijudstva. Moguće je da je zbog potreba državne uprave došlo do
zapisivanja nepisanih običaja i zakona koji su postojali kod Krićana. Legendarni
kritski kralj Minoj javlja se u grčkim predanjima kao mudar zakonodavac. U starim
grčkim mitovima priča se kako Minoj u podzemnom carstvu sudi umrlira, držeći
zlatni skiptar u ruci.
Kritska država širila se i na račun prekomorskih teritorija. Kritski kraIjevi osvojili
su Kikladska ostrva i preselili su na njih jedan dio Krićana; moguće je da im je pošlo
za rukom i osvajanje Atike, ali, sudeći po legendama, pokušaj Krićana da se učvrste
u Megaridi nije bio krunisan uspehom. Antička tradicija očuvala je vesti ο
bezuspešnim ratovima Kričana na Siciliji.
Širenje kritske države ostavilo je vidljiv trag u kasnijoj grčkoj tradiciji i Herodot i
Tukidid prikazuju kralja iMinoja kao gospodara mora kome se pokoravaju ostrva u
Egejskom mora. Grci su nesumnjivo imali razloga kad su kritsku državu nazvali
talasokratijom, tj. vladavinora morima.
Proces formkanja kritske države očigledno je trajao nekoliko vekova.
Teško bi se moglo reci kako je kritska država postupala s pokorenim narodima.
Grčka predanja govore ο tome da je kritski kralj vodio borbu protiv gusarenja. Na taj
način je sigurno nastojao da obezbedi nesmetane veze s podređenim oblastima,
slobodnu plovidbu vlastitih trgovačkih brodova i sticanje prihoda. Tukidid smatra da
je ovo poslednje predstavljalo glavni razlog za borbu protiv gusara. Kraljevski
prihodi verovatno su se sastojali i od dažbina koje su podanici placali u naturi.
Dopremljeno blago čuvano je u ogroranini knososkim riznicama. Dažbine su placane
i u Ijudstvu: neka plemena, na primer, Karijci ili Lelegi, snabdevali su kralja
brodskom posadora, a dosta siromašna Atika placala je danak u Ijudima (prema
legendi, to su bili mladiči i devojke) koji su, izgleda, postajali roblje kritskog kralja.
Mnogobrojni su tragovi boravka Krićana na ostrvima Egejskog mora. Osirn
predmeta kritskog porekla, nađeni su i spomenici kritskog pisma (na primer, na
ostrvima Melosu i Teri).
Teško je doći do zaključaka ο unutrašnjoj organizaciji kritske države sredinom Π
milenijuma pre n. e. Tukididovo svedočanstvo ο tome da je Minoj imenovao svoje
sinove za upravljače pojedinih ostrva dopušta pretpostavku da su članovi kraljevske
porodice igrali vodecu ulogu u upravljanju državom, naročito u osvojenim oblastima.
Moguće je da je legendarni Androgej, sin Minoja, bio jedan od kritskih upravljača
koji su vladali Atikom sredinom Π milenijuma pre n. e.
Posedovanje jake flote omogućilo je Kritu da uspostavi svoju dominaciju na
rnoru. Treba napomenuti da su Krićani bili prvi narod od svih naroda Sredozemlja
koji je stvorio moćnu flotu. Ovu flotu su, kako pokazuju slike na posuđu, pečatima
itd., sačinjavali jedrenjaci i brodovi na vesla.
Glavnu vojnu snagu na samom ostrvu predstavljala je pešadija naoružana dugim
kopljima, lukovima, noževima i mačevima. Njihova odbrambena oprema sastojala se
od šlemova i velikih štitova. Veliku ulogu u kritskoj vojsci igrala su borna kola u
kojima su se za vreme borbe vozili kraljevi i vojne starešine. U riznicama knososkog
dvorca čuvana su ratna kola koja su, kako izgleda, predstavljala znatan deo
kraljevske imovine. U vojnim jedinicama Krita nalazili su se ponekad i doseljenici iz
udaljenih zemalja: na jednoj od kritskih fresaka prikazan je odred crnaca.
Osnovu kritske ekonomije činila je poljoprivreda. Zemljoradnici Krita
„plodnoga", kako ga u svojim epovima naziva Homer, počeli su vrlo rano, još
početkom Π milenijuma pre n. e., da se služe plugom, što je uveliko doprinosilo
plodnosti tla. Gajili su pšenicu, ječam, bob, sočivo, a poznate su im bile i takve
kulture kao što su lan, šafran itd. Baštenske kulture kao što su masline, grožđe,
smokve i urme gajene su na širokim područjima.
Stočarstvo je takođe bilo razvijeno. Gajili su krupnu i sitnu rogatu stoku, svinje i
razne vrste živine patke, guske itd. Pojedinci su, kako izgleda, posedovali brojna
stada. U slikama na vazama s početka II milenijuma pre n. e. nalaze se predstave
čitavili stada. Svakako je od najvećeg značaja bilo gajenje krupne rogate stoke, jer
ona nije davala samo mlečne i mesne proizvode već je služila i za rad orali su
bikovima.
Veliku ulogu na Kritu imao je ribolov. Ο tome svedoče mnogobrojne predstave
riba i morskih životinja na kritskim umetničkim proizvodima. Ribolov, veoma usko
vezan za moreplovstvo, od davnina je predstavljao zanimanje znatnog dela
stanovništva primorskih oblasti Krita. Sredinom Π milenijuma pre n. e. nastala su
mnogobrojna obalska naselja čije se sta~ novništvo bavilo pretežno ribolovom.
U to doba je na Kritu zanatstvo dostiglo visok stepen razvoja. Odvajanje
zanatstva od poljoprivrede primećuje se tii još krajem ΠΙ milenijuma pre n. e. U Π
milenijumu pre n. e. vec su postojali brojni zanati. Kritski proizvodi iz tog doba,
naročito od kamena, bronze, slonovače, gline, fajansa i drveta, zadivljuju svojora
finocom.
Na Kritu su dostigli savršenstvo zanati za obradu metala. U razvijenom
bronzanom dobu (od XX do ΧΠ veka pre n. e.) kritski majstori pravili su od bronze
oružje: oštrice mačeva, noževe, porube za štitove, vrhove kopalja i strela, itd., razne
predmete za kućne potrebe i alat za potrebe zanatlija: sekire, tesarske alatke, testere,
klešta, čekić itd. Naročito su fino izrađivane bronzane posude (veliki kotlovi, pehari,
čaše, svetiljke i drago) u čijim se oblicima često zapaža podražavanje keramičkih
predmeta. Izrada svih tih predmeta zahtevala je mnogo veštine i znanja u tehničkim
procesiraa livenja, kovanja, graviranja. Luksuzni predmeti za potrebe kraljeva i
plemića, a takođe i kultni predmeti, rađeni su od zlata i srebra. Tako se među
votivnim sekiricama sa dva sečiva iz svetilišta pećine Arkalohori nalazi nekoliko
primeraka zlatnih i srebrnih sekira raskošno omamentisanih (XVI-XV vek pre n. e.).
Procvat metalurgije na Kritu bio je olakšan i time što su se tu, nedaleko od Gurnije,
nalazili rudnici bakra.
Grnčarsko zanatstvo na Kritu zauzimalo je važno mesto u proizvodnji. Ono se
naročito razvilo uvođenjem grnčarskog točka krajem ΠΙ milenijuma. Kvalitet
glinenog testa i veština gmčara osobito su došli do izražaja u tzv. ljuskama od jaja
malim šoljicama veoma tankih zidova koje su mnogo izrađivane tokom prve
četvrtine Π milenijuma kao i u izradi vaza stila „kamares". Oblici kritskog posuđa
vrlo su raznoliki. Pored velikih pitosa, ćupova za čuvanje tečnosti i zrnaste hrane,
visokih do 2,5 metra, nalazi se mnoštvo posuda tipa pehara, „vaza za voće", posuda u
obliku figura, kljunastih vaza, eaša itd.
Obrada drveta bila je takođe veoma razvijena. Drvo je uveliko korišćeno u
brodogradnji, za građevinski materijal, u proizvodnji nameštaja i drugih predmeta za
kućne potrebe. Kricani su verovatno drvo izvoziHi u drage zemlje, jer je ostrvo
obilovalo čempresom i drugim vrednim vrstaii)a drveta.
" ""Kafnehorezački zanat dostigao je na Kritu svoj procvat sredinom H milenijuma
kad su mnogo korišcene kamene ploče i stubovi.
Među kritskim zanatima poznat je i tkački zanat. Tkanine su bojene raznim
bojama ο čemu svedoče šarena ženska odeća naslikana na freskama. Široka primena
slika na zidovima u pericx!u drugog procvata Krita zahtevala je upotrebu naročito
živih i sočnih boja. Kricani su ih dobijali od biljaka i morskih školjki.
Radovi kritskih juvelira bili su neobično fini. Tu spadaju razni zlatni privesci,
ogrlice i amajlije od amestista, karneola i dragih vrsta kamena, zlatni povezi, pečati,
prstenovi.
Za juvelirski zanat vezana je veština rezbarenja u kamenu i izrada minijatura od
slonove kosti. Kritski rezbari su ukrašavali pečate dekoracijama vrlo visokog
umetničkog kvaliteta koje su interesantne ne samo kao umetnički rad već i po tome
što se mogu koristiti kao ilustrativni materijal za proučavanje kritskog zanatstva,
poljoprivrede, raoreplovstva, religije itd. Pravo divljenje izazivaju hriselet'antinske i
obične elefantinske skulpture Krićana, tj. skulptura od slonovače i zlata ili samo od
slonovače.
Za razvoj zaiiata i trgovirie velik značaj imao je suvozemni i pomorski transport
Krićana. Još početkom Π milenijuma na Kritu je sagrađen put od Knososa do
Festosa kojim su bile povezane severna i južna obala. Osim toga puta izgrađeni su
rnnogi putevi u srednjem i istočnom delu ostrva. Krićani su se služili kolima sa četiri
točka, a početkom XVII veka pre n. e. pojavile su se lake dvokolice za konjsku
zapregu.
Međutim, ne može biti sumnje u to da u kritskoj državi glavna uloga nije
pripadala suvozemnom, već pomorskom transportu, ukoliko se možemo osloniti na
mnogobrojne slike brodova. Prednji deo brodova, naročito ratnih, građen je tako da
je bilo omogućeno kormilarenje. Kormilarenje brodovima Krićani su najpre
ostvarivali učvršćenim kormilom, kasnije su prešli na sistem dva kormilarska vesla.
Na palubi su često građene kabine, što ukazuje na dugotrajan boravak brodova na
putu. Izgradnja pomorskog broda i flote predstavlja jednu od manifestacija
stvaralačkog duha Krićana u oblasti kulture i tehnike. Moguce je da je egejska
brodogradnja poslužila kao osnova za feničansku i grčku brodogradnju.
Razvitak kritskog moreplovstva usko je povezan s trgovinom i gusarenjem. Kao
što smo vec5 pomenuli, kritska trgovina vuče svoje poreklo iz davnih vremena. U
početku je radijus razmene bio mali i nije prelazio teritoriju Kiklada. Kritska
trgovina stiče veci značaj uspostavljanjem knososke talasokratije.
Krit je bio veoma rano povezan s Balkanskim poluostrvom. Proizvodi kritskih
zanatlija nađeni su čak u Tesaliji i u severnim oblastima Balkanskog poluostrva.
Plemenske vođe služile su se ninogim vrstaraa skupocene robeoKricana: umetničkim
oružjem, posuđem, proizvodima zlatara.
Moguće je da je kultura Krita u prvoj četvrtini Π mileriijuma pre n. e. već iriiala
velik uticaj na kulturu Helade. Taj uticaj se na prvom mestu odražava na život
aristokratije; u mnogo manjoj meri na život stanovništva manjih zemljoradničkih
centara, kakvi su Koraku, Zigurija i drugi. Evans i Pendlberi su smatrali da je jak
uticaj kritske kulture na aliajsku u XVII-XV veku pre n. e. bio posledica političke
prevlasti Krita nad Heladom. Oni su ahajske vladare smatrali vazalima kritskog
kralja ili su ili smatrali kritskim upraviteljima koji su živeli u utvrđenim dvorcima na
teritoriji pokorenih piemena Helade. Međutim, pretpostavku ο prevlasti Krita nad
Peloponezom opovrgava čitav niz izvora, a na prvom mestu nedavno dešifrovani
mikenski natpisi od kojili ni jedan ne pruža osnovu za mogućnost da je i Peloponez
bio u zavisnosti od Krita. Pažljivim proučavanjem kulture peloponeskih Ahajaca u
poslednje vreme sve se jasnije uočava razlika između te kulture i kritske, bez obzira
na pojedine momente koji govore ο pozajmicama ι uzajamnim uticajima (tehnika
fresaka, kroj ženske odeće itd.).
Podaci antičke tradicije kasnijeg doba takođe ne daju nikakve osnove za
pretpostavku ο prevlasti Krićana nad celom Heladom. I Herodot i Tukidid govore
samo ο prevlasti Krita nad Kikladiina i Atikom.
Poslednje dve decenije u buržoaskoj nauci sve više dolazi do izražaja drago
gledište. Ues i drugi naučnici negiraju političku zavisnost kontinentalne Grčke od
Krita u ΧνΠ-ΧΠΙ veku pre n. e. Oni ukazuju na značajne razlike između mikenske i
kritske kulture i prate velik uticaj same Helade na Krit tokom te epohe. Kao jedan od
dokaza ističu sada vec utvrđenu činjenicu ο potiskivanju kritske robe od strane
niikenske iz onih zemalja koje su ranije živo trgovale s Kritom.
Buržoaski naučnici su napravili još smelije zaključke iz činjenice da su spomenici
grčke pismenosti koji datiraju iz sredine Π milenijuma pre n. e. (dokumenti pisani
tzv. „linearnim pismom B") pronađeni na Kritu samo u Knososu u slojevima koji se
odnose približno na vreme 1450-1400. g. pre aeju činjenicu da dokumenti, pisani
„linearnim pismom B", nisu pronađeni u ostalim gradovima i naseljima Krita ovi
naučnici objašnjavaju isključivo potčinjenošću Knososa mikenskim vladarima i
samo što ne pretvaraju Knosos u koloniju ahajskog Peloponeza. Prema našem
raišljenju, takvo shvatanje ne može biti opravdano.
Okolnost da su dokumenti pisani „linearnim pismom B" nađeni samo u Knososu
može se objasniti koncentracijom svih trgovačkih veza s Peloponezom u rukama
knososkih kraljeva, koncentracijom koja je trajala
nekoliko decenija. Ako se uzme u obzir koliko je bila jaka centralizacija Krita pod
vlašću Knososa u XVI-XV veku pre n. e., onda se može shvatiti takav
monopolistički položaj knososkog dvorca u odnosima sa Ahajcima na kopnu.
Pretpostavljati potčinjenost Knososa Ahajcima sredinom XV veka pre n. e. bilo bi
teško vec i zato što arheološki izvori ne pružaju nikakve dokaze ο osvajanju dvorca u
to doba. Ahajski period u istoriji Krita, kako je s pravom primetio akademik V. V.
Struve, počinje tek krajem XV veka pre n. e., kad su bili razoreni dvorci Knososa i
Festosa. Intenzivne trgovačke veze između zemalja ne smeju se smatrati dokazom
političke dominacije i uticaja jedne kulture nad drugom.
Veze Krita s kontinentalnom Grčkom nisu se ograničavale samo na izvoz
luksuzne robe. Kritske zanatlije bile su zainteresovane za pojedine vrste sirovina iz
Grčke. Na primer, Krićani su iz Lakonije uvozili prvoklasni bazalt koji su zatim
obrađivali u knososkim kamenorezačkim radionicama. Kritski trgovci nisu trgovali
samo svojom robom, već su se bavili i posredničkom trgovinom. Njihovim
brodovima verovatno su prenošeni mnogi predmeti iz Egipta i Sirije u Grčku. U
trgovini Helade s jugoistočnim Sredozemljem Kiićani su igrali veliku ulogu sanio do
XV veka pre n. e. kada su počeli da ih potiskuju Ahajci.
Ο postojanju trgovačkih veza Krita sa zemljama zapadnog Sredozeralja postoje
svedočanstva za nešto kasniji period već sredinom Π milenijuma pre n. e. Kritski
trgovci su verovatno stizali do Španije, bogate srebrom i kalajem.
Iskopavanja vršena u Maloj Aziji i Siriji svedoče ο dugotrajnim vezama
stanovništva tih zemalja s Egejskim bazenom s Kritom, a kasnije i s Peloponezom.
Intenzivni odnosi između Krita i Kipra potvrđuju se velikim brojem kritskih i
mikenskih proizvoda koji su nađeni na Kipru. Takođe je vođena trgovina sa Malom
Azijom s Trojom, državom Heta i sa drugim oblastima. Najintenzivniji su bili odnosi
tokom prve polovine Π milenijuma pre n. e.
Veoma su zanimljivi podaci ο vezama Krita sa carstvom Ugarit, koje je postojalo
na obali severne Sirije krajem ΙΠ i do sredine Π milenijuma pre n. e. U zemlji Ugarit
nađeni su mnogobrojni predmeti izrađeni rukama kritskih raajstora. Uz to analiza
dela ugaritskih umetnika iz Π milenijuma pre n. e. jasno govori ο tome da su oni kao
uzore uzimali motive kritske umetnosti na zidnom slikarstvu, na posuđu itd.
Cak se u sepulkralnoj arhitekturi XVIII-XVII veka pre n. e. primećuju tragovi
kritskog uticaja. Tako dubok uticaj kritske kulture ne može se objašnjavati samo
trgovačkim vezama. U Siriji, a prema mišljenju nekih i u Egiptu, verovatno su
postojala naselja kritskih zanatlija i majstora koja su nikla u periodu najvećeg
procvata trgovine Krita.
Proizvodi kritskih majstora dopremani su duboko u unutrašnjost zemlje i doprle
su čak do srednjeg Eufrata ο čemu svedoči motiv spiralnog ornamenta na zidovima
dvorca u Mari. Na samom Kritu nađeni su va-
24
J
vilonski cilindri epohe cara Hamurabija (XVIII vek pre n. e.). Sve to predstavlja
nesumnjiv rezultat dugotrajnih veza Krita sa zemljama prednje Azije.
Međutim, u periodu opadanja moći Krita u XVIII veku do prve polovine XVI
veka pre n. e. prestaju njegove trgovinske veze sa Sirijom.
U spoljnoj politici Krita tokom Π milenijuma pre n. e. mora da je vrlo važnu
ulogu imao njegov mocni sused na jugu Egipat. Ekonomske i kulturne veze između
ove dve države utvrđene su na osnovu mnogobrojnih izvora: nalazima predmeta
egipatskog porekla na Kritu i kritskih proizvoda u Egiptu. Ti uzajamni odnosi bili su
naročito značajni počevši od epohe vladavine XII dinastije (oko 2000-1740. godine
pre n. e.). Za vreme faraona te dinastije Egipćani su uvozili velike količine kritske
robe umetnički izrađeno posuđe stila „kamares" nađeno je u slojevima iz tog doba u
Fajumskoj oazi (Srednji Egipat), a za vrijeme Amenemheta ΠΙ (18491801. godine
pre n. e.) u Gornjem Egiptu, nedaleko od Luksora, bio je zakopan depo koji se
sastojao od skupocenih kritskih predmeta među kojima su se nalazile 1 zlatna i 150
komada srebrnih posuda itd. (depo iz Toda).
Jačanje kritske moći sredinom II milenijuma pre n. e. našlo je svoj odraz i u
odnosima Krita s Egiptom. Za vreme faraona Tumtosa ΠΙ (15031491. godine pre n.
e.) Egipćani su se naročito ponosili svojim mirnim odnosima s kneževima u zemlji
Kefti (tako se zvao Krit kod Egipćana). Dolazak izaslanika Krita zabeležen je na
freskama koje su ukrašavale grobnicu Rehmira, jednog visokog činovnika za vreme
Tutmosa ΙΠ, a sam Tutmos ΙΠ u jednoj pobedničkoj himni ο milosti boga Amona
prema njemu kaže: „Kefti i Kipar su u strahu". Kritski kraljevi izgleda nisu bili uvek
dobro raspoloženi prema Egiptu i uspostavljanje što mirnijih odnosa smatrano je u
Egiptu značajnom pobedom egipatske diplomatije. Treba obratiti pažnju na to da se
Tutmos ΙΠ ne usuđuje da govori ο pokomosti zemlje Kefti. On samo kaže da su oni
,,u strahu".
Neki buržoaski naučnici na osnovu ovih tekstova po grobnicama tvrde da je
početkom XV veka pre n. e. Krit bio politički potčinjen Egiptu. Ali za takvu tvrdnju
nisu dovoljni ovi podaci. Upoređenje egipatskih vojnih snaga sa snagama kritske
pomorske države čini ovu pretpostavku još manje verovatnom: Egipat nije
raspolagao značajnom pomorskom flotom.
Dugotrajne ekonomske i političke veze Krita s Egiptom dovele su do uzajamnih
kulturnih uticaja. U kritskoj umetnosti pojavio se čitav niz novih načina rada
pozajmljenih iz egipatske umetnosti. Kritski uticaj u dolini Nila naročito se jasno
ispoljava na nekim umetničkim spomenicima nađenim u nekadašnjoj rezidenciji
faraona Ehnatona (1424-1388. godine pre n. e.) koja se nalazila na mestu današnje
Tel-Amarne.
Svi ti odnosi bili su, besumnje, uslovljeni obostranom ekonomskom
zainteresovnošću Krita i Egipta za živu trgovinsku razmenu. Krićani su donosili
svoje zanatske proizvode, a u zamenu za njih iz Egipta su uzimali poljoprivredne
proizvode i razne vrste sirovina, slonovaču, nojeva pera, jaja itd. Kritski irgovci
prevozili su iz Sirije u Egipat libanski kedar i, verovatno, drugu iobu.
Krajem XV veka pre n. e. trgovina Krita s Egiptom znatno je opala. Kao zamena
za kritske proizvode u Egipat su doprernane velike količine robe iz kopnene Helade,
dok se na samora Kritu ta roba ne nalazi. Trgoviiiske veze te epohe izgleda da nisu
obuhvatale Krit.
Takva je opšta slika kritskih trgovinskih veza u prvoj polovini ΠΙ milenijuma pre
n. e.
Razvijene veze Krita sa spoljnim svetom i značajna trgovinska razmena doveli su
do stvaranja sistema mera za težinu, a kasnije i novčanih jedinica. Najveću jedinicu
mere za težinu u kritskom sistemu predstavljao je teg od 29 kilograma. Tegovi su
pravljeni od kamena i bakra i bili su pljosnatog ili piramidalnog oblika. Na površini
kamenih tegova često su u reljefima prikazane figure hobotnica čiji se krakovi
pružaju celom površinom tega. To je predstavljalo izvesnu meru protiv svakog
oštećenja tega koji bi se odmah mogao primetiti. Sitnije jedinice mere rađene su u
obliku debljih kamenih diskova sa zaobljenim rubovima ili u vidu minijaturne
buradi. Nađen je i teg od bronze u obliku glave bika, koji je bio ispunjen olovom.
Težina tegova ukazuje na bliskost kritskog sistema mera za težine egipatskom i
mesopotamskom sistemu. Egipatski „laki" talent takođe je bio težak 29 kilograma, a
približno ista bila je i težina vavilonskog talenta. Sitna kritska jedinica mere za
težinu iznosila je 6-6,5 g i odgovarala je polovini egipatske zlatne jedinice od 13 g.
Ostali sitni tegovi od oko 3,5 g potpuno su odgovarali jedinicama vavilonskog
sistema. Jednakost mera težine na Kritu, u Egiptu i Vavilonu predstavljala je
normalan rezultat intenzivnih trgovinskih veza među tim zemljama.
Iskopavanja kritskih gradova pružaju veoma važne podatke za proučavanje
istorije klasnog draštva Krita. Proučavanje naselja rninojske epohe zasad se
ograničava na iskopavanja većih i srednjih gradova. Ο manjim naseljima za sada je
poznato relativno malo.
Zanimljivo je napomenuti da su se svi veći kritski gradovi nalazili ne na samoj
obali mora već na izvesnoj udaljenosti od obale. Takav položaj gradova bio je
uslovljen veoma raširenom pojavom piraterije.
Glavni grad Krita u Π milenijumu pre n. e. bio je Knosos. U početku, pre ΧΧΙ-
ΧΧ veka pre n. e., stambene zgrade stanovnika Knososa tesno su se naslanjale uz
zidove ranog dvorca. Sredinom XVI veka prestonica Minoja ponovno je sagrađena,
tako da su kuće najsiromašnijeg stanovništva pomerene ka perifemim delovima
Knososa. U centru grada, u neposrednoj blizini dvorca, pa čak i na jednom delu
njegovog ranijeg areala, sagrađene su stambene kuće plemića i dvorskih činovnika.
Nedavno su u Knososu otkopani mnogi ostaci kuća podignutih tokom prve
polovine Π milenijuma pre n. e. Njihovo proučavanje pokazuje da je knososko
plemstvo gradilo kuće sa nekoliko spratova, ponekad i sa podrumskim prostorijama.
Neke zgrade su imale svetlarnike. Prozori se obično ugrađivani na gornjim
spratovima, a na donjim veoma retko. Kuće su bile od krupnog ili sitnog kamena koji
je vezan rastvorom gline. Unutrašnji zidovi oblagani su malterom u bojama; nađeni
su lepi primerci takvog maltera u crvenoj boji. Kuće siromašnih stanovnika bile su
raale, prizemne, jednostavne po konstrukciji i planu.
Dragi kritski gradovi Tilis, Gumija, Festos imaju zajedničke crte sa Knososom. I
u njima su bogataške stambene kuće građene prema sličnom planu: ulaz kroz
svetlosni otvor, u prizemlju sobe za primanje i kućno svetilište, na gomjim
spratovima stambene prostorije. Gradske ulice su kaldrmisane kamenom; ulice nižih
i viših delova grada često su vezivane stepenicama. Kao u Knososu, tako i u
centrima drugih kritskih gradova podizane su visoke zgrade koje su dominirale nad
ostalima i u kojima su, verovatno, bile smeštene rezidencije gradskih starešina: uz
njih se nalazila platforma pravougaone osnove do koje se išlo stepeništem. Postojala
su i manja naselja koja su bila naročito mnogobrojna u XVI i XV veku.
Sredinom Π milenijumaj>re n. e. sanitarne prilike u kritskim gradovima bile su
vrlo dobre. Sistem odvodnih kanala obezbeđivao je čistoću gradova. Voda iz
rezervoara, bunara ili izvora dovođena je direktno u stanove kroz zemljane cevi.
Vanredan sporaenik kritske kulture predstavlja dvorac u Knososu koji su Grci
zvali „Lavirint".
Generalni plan kritskih dvoraca veoma-podseca na hetske dvorce Bogazkeje koji
spadaju u prvu polovinu Π milenijuma pre n. e. Dvorci hetskih kraljeva kao i kritskih
zauzimali su veliku površinu i služili su istoj svrsi: u njima su se, kao i na Kritu,
nalazila skladišta hrane i zanatskih proizvoda, carska riznica i arhive u kojima su
čuvane glinene tablice.
Knososki dvorac sagrađen je i proširen zahvaljujuci građevinskoj delatnosti
Krićana tokom više vekova. Nastanak dvorca datira se otprilike u XXI vek pre n. e.
Tokom svoje duge istorije više puta je razaran i obnavljan. Posle razaranja do koga je
došlo na prelazu iz XV u XIV vek dvorac više nikad nije obnovljen u potpunosti; bili
su nastanjeni samo neki njegovi delovi.
Od največeg dela dvorca danas je čitavo samo prizemlje. U vezi s tim treba
ukazati na relativnost i konvencionalnost svih vrsta smelih rekonstrukcija arhitekture
i zidnog slikarstva knososkog dvorca: oni se ni izdaleka ne bi mogli smatrati tačnim
obnavljanjem porušenih spomenika.
Knososki dvorac sastojao se od prostorija za svečanosti, stambenih soba,
ekonomata i radionica.
Planiranje prostorija knososkog dvorca kao i dvoraca otkopanih na Kritu odlikuje
se neverovatnom jednostavnošcu uz obilje odeljenja. Na primer: 18 ostava u
zapadnom delu knososkog dvorca smešteno je duž
jednog hodnika. Tirae je omogućeno da se na jednom mestu čuvaju ogrorane
rezerve zanatskih i poljoprivrednih proizvoda.
Čitav ogrorani kopleks dvorca zauzimao je teritoriju od blizu 16.000 m2. Centar
knososkog dvorca predstavljalo je glavno dvorište; pravouga-
Krit u XIV-XIII Razvitak kritske države pod vlašću kraljeva iz veku pre n.e.
mitološke dinastije Minoja (moguća je pretpostavka da je ime Minoj na Kritu bilo
tradicionalno poput imena Ramzes u Egiptu ΧΠΙ-ΧΙ veku pre n. e.) bio je oko 1400.
g. iznenada prekinut.
Uzrok tome ranije je pripisivan katastrofalnom zemljotresu. Međutim,
otkopavanjima u Rnososu, Festosu, Hagija-Trijadi, Gurniji, Maliji, Zakrosu i u
Mohlosu pokazalo se da su palate i naselja bili porušeni i spaljeni. To svedoči ο
nekom neprijateljskom napadu spolja. Pitanje ko je srušio kritsku državu dosad nije
razjašnjeno. Pristalice teorije ο usponu Mikene polaze od postavke ο potčmjenosti
Krita Mikeni u periodu 14501400. g. pre n.e. i misle da je katastrofa došla kao
rezultat ustanka mesnog kritskog stanovništva protiv inostranih mikenskih
vlastodržaca. Takvo tumačenje pri postojećem stanju izvora teško bi se moglo
prihvatiti kao dovoljno ubedljivo. Nešto je verovatnija druga rekonstrukcija događaja
na Kritu prema kojoj su kritsku moć krajem XV veka pre n.e. slomili Ahajci koji su
se preselili na Krit sa Peloponeza. Po svemu sudeći, cilj njihovog glavnog udara bili
su glavni gradovi Krita. Cela akcija nije se ograničila samo na pljačku materijalnih
dobara, već je, verovatno, i deo stanovništva ostrva bio odveden u ropstvo. U
mnogim mestima život je potpuno zamro (Palaikastro, Niru-Hani, Plati, Tilis). Nije
isključeno da se u mitu ο boravku Argonauta na Kritu u kome se priča kako je
Medeja uništila diva koji je branio ostrvo sačuvala uspomena na pohode Ahajaca
protiv Krita.
Posle razaranja kritskih gradova preživelo stanovništvo je pokušalo da obnovi
svoje stanove i postradale zgrade. U XIV veku palata u Knososu je bila delimično
raščišćena i nastanjena. Tada se javlja izvesno pomeranje stanovništva ostrva na
njegov zapadni deo. Verovatno je u isto doba došlo i do migracije stanovništva sa
kontinenta, jer se na nekim mestima javljaju kuće građene u megaronskom tipu
kakve su karakteristične za kontinentalnu Grčku Π milenijuma pre n.e. U Hagija-
Teodori otkrivena je grobnica tipična za kontinent tzv. tolos.
Od sredine ΧΠ veka pre n.e. Krit očito gubi svoju samostalnost i ulazi u uticajnu
sferu kontinentalne Grčke. U to doba njegovo stanovništvo nije bilo mnogobrojno i
može se smatrati da Homerovo kazivanje ο 80 kritskih lađa koje su učestvovale u
opsadi Troje predstavlja samo uspomenu na nekadašnju moć Krita. Ahajsku vlast na
Kritu svakako su srušili Dorani. U kasnije doba na Kritu je preovladalo dorsko
stanovništvo. Međutim, i u istorijsko doba, prema Herodotovom svedočanstvu, na
Kritu su živeli Eteokrićani („iskonski Krićani") koji nisu znali grčki jezik.
2 Pitanje karaktera kritskog piktografskog ili hijeroglifskog pisma još nije konačno rešeno. Neki
naučnici misle da je hijeroglifsko pismo na Kritu u stvari slogovno pismo, a da li- nearno pismo
predstavlja kasniji kurzivni oblik tog slogovnog pisma.
podignutih na stepen božanstva. Njihova likovna umetnost uglavnom je služila
ulepšavanju stanova i raznih, često vrlo raskošnih predmeta za kućne potrebe. To je
nesumnjivo moralo da se odrazi u najpovoljnijem smislu na ražvoj celokupne
umetnosti. Kriiska umetnost u nmogo manjoj meri stavljala se u službu kulta nego
što je to bio slučaj, recimo, sa umetnošću Vavilona i Egipta. Kritski umetnik bio je u
mnogo manjoj meri zavisan od krutih kanona koji su držali na uzdi emocije njegovog
egipatskog kolege; njegova stvaralačka fantazija mogla je da se izrazi sa većom
slobodom. On je lakše i neposrednije prenosio svoje utiske ο stvarnosti u kojoj je
živeo. U kritskoj kulturi uopšte se ne opaža onakav uticaj svešteničke kaste kakav je
bio u Egiptu. -
Umetnici prve polovine Π milenijuma pre n.e. stvarali su ne samo lepe
dekorativne uzore već i predstave scena iz domaćeg života i religioznih eeremonija
koje su se odlikovale svojora realnošću, oštrinom zapažanja i za to doba
izvanrednom tehiiičkora virtiidžnofču.
U kritskoj umetnosti XVI-XV veka, tj. u poslednjim vekovima kritske države,
mogu se zapaziti izvesne crte koje se izgleda javljaju kao odraz daleko odmaklog
raslojavanja kritskog društva. Tu imamo u vidu pojavu naročite tzv. dvorske kulture.
Njenu karakteristku predstavlja prefinjena stilizacija, prenošenje ornamentainih
rnanira u obradu žive prirode.
U doba procvata svoje umetnosti Kricani su veliku pažnju poklanjali izradi
zidova. U XIX-XVIil veku dvorski zidovi i zidovi u kućama bogatih Krićana
ukrašavani su fajans pločicama sa reljefnim predstavama i bojenim reljefima u
štukaturi. Kao primer ovog posljednjeg može poslužiti poznati reljef „kralj-
sveštenik" iz Knososa. On predstavlja vitkog raladića tankog struka i lepo razvijene
muskulature, koji nosi ukrašenu pregaču, a na glavi ima neku vrstu ukrasne kape s
perjanicom živih boja čije se peniške spuštaju niz leđa.
Q4_XVII veka pre n.e. zidno slikarstvo potiskuje reljefe. Sižei fresaka, kako
ritualriog tako i svetovnog karaktera, veoma su raznoliki. Velika veština kritskih
umetnika naročito se ispoljava u prikazivanju žive prirode. Međutim, tokom vremena
kod njih je oslabila oštrina zapažanja u posmatranju spoljašnjeg sveta, pojavio se
umetnički šablon i prikazi šu dobili apstraktniji dekorativni karakter. Taj prelaz od
realnog ka konvencionalnora najvise se oseča u Knososu.
Kao obrazac freske epohe „dvorske" umetnosti, tzv. „freske stolica na sklapanje"
javljaju se dekoracije ne zidovima u knososkim svetilištiraa. Freske se sastoje od
dva pojasa dekoracija izrađenih u plavim, žutim i cigla-crvenim tonovima. Figure su
naslikane prema određenom stilizovanom šablonu: mladići i devojke u parovima
sede na stolicama na sklapanje i jedni drugima dodaju posude. Taj čin je verovatno
imao ritualno značenje. Deo ove kompozicije predstavlja popularna slika devojke
(,,Pa-
rižanka") sa vrlo vešto očešljanom kosom, koja je obučena u haljinu plave i tamno
crvene boje s otvorenim okovratnikom.
Tokora poslednjeg stoleca pred propast Knososa po zidovima njegovih palata
izrađen je veliki broj novih dekoracija koje su vrio često piikazivale igre s bikovima.
Kritski umetnici zabeležili su mnogo raznih momenata iz tih igara koje su iziskivale
veliku spretnost i smelost.
„Dvorski" stil XV veka uglavnom se ispoljio u Knososu. Inače u drugim
gradovima Krita u umetnosti prikazivanja života prirode sačuvale su se stare
tradicije. Zanimljivo je to što zidno slikarstvo kritskih centara drugostepene važnosti
predstavlja samo slike životinja; ljudskih figura u njiraa ne nalazimo. Kao primer za
to mogu da posluže poznate freske iz palate u Hagija-Trijadi.
Monumentalna skulptura, kako izgleda, nije igrala veću ulogu u kritskoj
umetnosti. Veći značaj imala je sitna skulptura. U epohu prevrata kritske države
spadaju statuete od fajansa koje predstavljaju boginje sa zmijama u rukama, obučene
u raskošne dekoltovane haljine. Od fajansa su
takođe pravljene reljefne predstave koje su prikazivale žive scene, na primer, kravu s
teletom ili kozu s jaretom.
U kritskoj primenjenoj umetnosti naročito mesto pripada dekorisanju keramike. U ΠΙ
milenijumu pre n.e. dekoracije na vazama ograničavale su se na bogate geometrijske
ornamente, u Π milenijumu ti ornamenti postaju mnogo raznovrsniji. Oni se izvode
krivim i talasastim linijama, sočnim i raznobojnim motivima (spirale, lišće, rozete,
itd.); sa ovakvim omamentima
često su se preplitali motivi iz
biljnog i životinjskog carstva,
prvenstveno morske životinje
(hobotnice, alge, ribe).
Keramičko slikarstvo perioda
razvijeBoginja sa zmijama. XVIII-XVI
vek. Fajans. Knosos. nog „dvorskog"
stila nosi
tragove prefinjene stilizacije. Oko 1600-1400. g. pre n.e. na Kritu se upadljivo
razvija umetničko rezbarstvo u kamenu ο čemu svedoče mnogobrojni pečati, a
takođe i kameno posuđe s reljefnim predstavama scena iz seoskog života, lova,
dvorskog života, itd.
Iako se porodični život plemstva veoma razlikovao od života prostog naroda,
može se pomišljati da su kritski majstori u svim svojim radovima sledili narodne
tradicije kritske umetnosti. Rezultat toga bio je visok stepen razvoja kritskih
umetničkih zanata. Posle propasti kritske države i znatnog dela njenog stanovništva
umetničke forme izgrađene tokom prethodnih vekova deliniično su nastale odmah, a
delimično su se postepeno menjale i gubile svoj prvobitni sadržaj.
I u drugim depoima ove epohe ima ninogo predmeta od zlata, srebra i bronze
koji predstavljaju proizvode visoke umetničke vrednpsti. Obilje ovih nalaza svedoči
ο tome da su zanati vezani za obradu metala već bili izdvojeni kao samostalna
proizvodna grana. Brzi razvoj metalurgije postignut je zahvaljujući bogatstvu ruda
kojima je obilovala Mala Azija (od najstarijih vremena tamo se dobijao bakar,
olovo, srebro i zlato). Razvijena proizvodnja stvarala je uslove za živu razmenu.
Sudeći prema postojećim podacima, trgovalo se ne samo s najbližim susedima, vec i
sa stanovništvom istočnog dela Egejskog bazena. Pojedinačni nalazi trojanskih
predmeta na Kipru i u Egiptu dozvoljavaju pretpostavku da su vec u to doba
postojale veze između Troje i ovih zemalja. Iskopavanja posljednjih decenija u
Trakiji, Makedoniji i kontinentalnoj Grčkoj (u Argolidi) pokazuju da su veze
stanovništva Troade sa tim oblastima bile već prilično intenzivne. Veze nisu bile
samo trgovinske već i kulturne sličnost se ogleda i u keramicf i u nekim ritualnim
obredima (na priraer, u pogrebnim).
Materijali koji se odnose na spoljašnje veze Troje u dmgoj polovini III milenijuma
pre n.e. najodlučnije pobijaju teoriju E. Majera ο tome da je krajem ΙΠ milenijuma
Troja predstavljala centar jedinstvene „bronzane kulture" rasprostranjene na teritoriji
cele Male Azije. Može biti reči samo ο bliskim i srodnim kulturama plemena koja su
bila tu nastanjena i koja su se nalazila na sličnim stupnjevima društvenog razvoja.
Brojni depoi nađeni u Troji takođe svedoče ο opasnostima kojima je Troja bila
izložena u drugoj polovini ΙΠ milenijuma. Imovinsko raslojavanje i koncentracija
bogatstava predstavljali su glavni uzrok izbijanja žestokih ratova među plemenima.
Za narode koji se nalaze u stadijumu raspadanja rodovskih uređenja sticanje
bogatstva, kako kaže Engels, već predstavlja jedan od najvažnijih životnih ciljeva.
Pljačkanje tuđeg bogatstva njima izgleda lakše i časnije od napornog rada.
U to doba Troja je bila opasana debelim bedemima koji su bili visoki i do 3 metra
i imali nekoliko kula i kapija. Cela ta tvrđava čije je prostranstvo bilo relativno malo,
(od 175 do 190 metara u prečniku) predstavljala je, kako izgleda, rezidenciju
basileusa i raesnih plemića. Kako potvrđuju iskopavanja, najvrednije stvari čuvane
su upravo u tom, vrlo dobro zaštićenom i utvrđenom delu Troade.
Naselje koje smo ovde opisali stradalo je i nestalo u plamenu požara koji je izbio
krajem ΠΙ milenijuma pre n.e. Interesantno je napomenuti da se vreme propasti tog
bogatog centra poklapa sa vremenom jačanja moći Heta koji su živeli u centralnom
delu Male Azije.
U razdoblju između XXI i XVIII veka pre n.e. na ruševinama tvrđave smenila su
se tri naselja koja su nicala jedno iza drugog i koja su, kako izgleda, razarana od
strane neprijatelja. Najstarije među njima (Troja ΠΙ) imalo je jake bedeme čija je
širina dostizala 12 metara. Četvrto naselje propalo je u požaru. Kultura stanovnika
tih naselja bila je slabija od kulture stanovnika Troje Π. Međutim, ekonomske veze
sa susedima, posebno sa stanovnicima ostrva u Egejskom moru, postepeno su se i
dalje razvijale.
5. MIKENA
Jedan od najvećih centara visoke kuiture koja se rasprostirala teritorijom
kontinentalne Grčke u razdoblju ΧνΠ-ΧΠΙ veka pre n.e. bila je Mikena. Grčko
predanje govori ο bogatstvu i moći Mikene. Homer je zove „zlatoobilnom".
Mikena se nalazila na Peloponezu, u Argolidi. Nije slučajno to što se ta oblast u
„Ilijadi" naziva „vrlo suvi Argos". Planinski krš oko te oblasti na nekoliko mesta
preseca brežuljkastu ravnicu koja se danas smatra najbezvodnijom i najneplodnijom
oblašću na Peloponezu koji je inače siromašan vodom. Glavna reka te oblasti Inah
čiji se izvor nalazi u planinama koje seku Argolidu sa zapada na istok hraiii se
uglavnom kišama koje padaju po planinama; leti obično sasvim presuši. Drage reke
ovog kraja još su siromašnije vodom. U takvim okolnostima u Argolidi, ako se ne
uzmu u obzir pojedini predeli relativno plodne zemlje koji su rastureni po zemlji,
samo je u jednoj oblasti moguća nešto uspešnija zemljoradnja. To je ravnica u
jugoistočnom delu zemlje koja se prostire do obala Argolidskog zaliva koji se
duboko useca u Peloponez.
Τμ su se nalazili najstariji gradovi Argolide: Argos, Tirint i Mikena udaljena od
morske obale 18 km. Zemljište na kome se prostirao grad nalazilo se na bregu (278
m nadmorske visine) koji se smestio između dva brda. Sa dve strane breg je bio
okružen dubokim jarugama koje su se zatvarale oštrim stenama. U jednoj od tih
jaruga nalazio se izvor iz koga su se stari stanovnici grada snabdevali vodom. U
vojno-strateškom pogledu položaj Mikene bio je izuzetno povoljan, jer je breg sa
gradom na svom vrhu dominirao čitavim okolnim područjem, a pored toga bio je
odlično zaštićen od neprijateljskih napada samom prirodom terena. Položaj Mikene
bio je veoma povoljan još i zato što su upravo tu prolazili putevi koji su južnu obalu
Argolide vezivali sa njenim severnim delom i sa Istmom.
I pre otkopavanja Mikene ovde su se rtalazili tragovi starog grada kojl su se očuvali
na površini zemlje. Još od starina Ijudi su se čudili „kiklopskoj" monumentalnosti
zidina koje su nekad opasivale mikenski akropolj. Na svom mestu stajala su i tzv.
Lavlja vrata: dva kolosalna kamena pokrivena odozgo debelom pločom nad kojom
je stub koji se pri vrhu malo širi; sa obe strane stuba nalaze se dva lava koji stoje u
heraldičnim pozama. Takođe je pre otkopavanja bila poznata zgrada u obliku
kupole, tzv. „riznica kralja Atreja".
Otkopavanje Mikene prvi je započeo Šliman 1874. god. Kao rezultat tih
otkopavanja i kasnijih dugogodišnjih arheoloških istraživanja na grčkom kopnu,
prilikom kojib je pronađen niz spomenika iste epohe i istog tipa kome pripadaju i
mikenski, cela ta kultura dobila je sasvim određen naziv „mikenska".
3 Nalazi gvozdenih predmeta kasnije se češće javljaju. Između ostalog, 1952. g. su nađeni u Farsalu
(Tesalija) u grobnici mikenskog doba gvozdeni zasun i ekseri.
Zlatni pehar sa scenom hvatanja bikova. XV vek pre n.e. Potiče iz Vafija.
Zlatni pehar sa prizorom bikova na paši. XV vek pre n.e. Potiče iz Vafija.
voj, samo je manja od nje i bez ikakvih ukrasa. Petnaest kilometara dalje od mikenske
tvrđave, sasvim blizu raorske obale, u Tirintu, nalazi se drugi spomenik arhitekture
istog tipa. To je naselje takođe opasano jakira bedemima složenim od grubih
neobrađenih kamenih blokova.
U centru je palata; njen središnji deo zauzima velika sala (megaron) čiji su zidovi
bili omalterisani i ukrašeni freskama; na sredini sale bilo je veliko okruglo ognjište oko
koga su se nalazila četiri stuba koji su kao i kritski bili prošireni u svom gornjem delu.
Sa strana megarona na spratu i u prizemlju nalazile su se razne prostonje namenjene
kraljevoj družini, njegovoj rodbini, a takođe i za ostave hrane i opreme. U slučaju
opasiiosti takva palata je predstavljala sigurno sklonište u koje se moglo skloniti kako
stanovništvo sarnog dvorca, tako i njegove okoline. Ceo ovaj građevinski kompleks
koji je bio ispresecan malim dvorištima stajao je u organskoj vezi sa odbrambenim
bedemirna. Prostor koji je zauzimala tvrđava u Tirintu nešto je manji od mikenskog. S
unutrašnje strane zidova centralne sale, kao i u Mikeni, sačuvani su fragmenti fresko
slikarstva. Tu su prikazani ratnici, bogato opreraljena kola spremna za polazak u lov,
scene iz lova na jelene i divlje svinje u kojima učestvuju čopori pasa, raskošno obučene
žene u kolima.
Tirintske zgrade i nađeni predmeti većirn delom spadaju u XIII vek. Iz tog perioda
je i naselje koje se nalazi izvan tirintskih zidova. Ono se sastojalo od pojedinih
odvojenih kuća koje su se slabo ocuvale i dosad su malo istražene.
Razmere i monumentalnost mikenskih i tirintskih građevina navode na pretpostavku
da je za njihovo podizanje bilo potrebno mnogo vremena i rada. Malo je verovatnoće da
su se građevinski poduhvati takvog obima mogli u okolnostima te epohe ostvariti bez
masovnog iskorišćavanja robovskog rada i rada zavisnog stanovništva. Danas je ta
pretpostavka već našla čvrst oslonac u dosad pročitanim dokumentima ο piloskim
ekonoraskim računicama. U nizu tih dokumenata pominju se žene, deca i muškarci. J.
A. Lencman, autor izveštaja koji je specijalno posvećen ovom pitanju, iznosi niz
ubedljivih dokaza u piilog tezi da ove žene, deca i muškarci spadaju u kategoriju
neslobodnog i zavisnog stanovništva. Prema proračunu J.A. Lencmana, samo u tri
pomoćne grupe već pročitanih piloskih tekstova čiju je analizu izvršio on sam
pomenuto je preko 500 takvih žena koje su se zajedno sa svojom decom nalazile na
računu piloskog dvorskog gazdinstva. U piloskim spisima često se nailazi na termin
„doero" što, po mišljenju M. Ventrisa, odgovara kasnijem terminu ,,δαίΰλος" kojim su
docnije u grčkom jeziku obično označavani robovi. Ako je tako bilo u Pilosu, nema
nikakve osnove za mišljenje da se u Mikeni i Tirintu rad robova i zavisnog stanovništva
koristio u manjim razmerama.
Činjenica da su postojale dve tvrđave (mikenska i tirintska), i to jedna do druge,
opravdano postavlja još jedno pitanje pitanje njihovih međusobnih odnosa.
Pretpostavka ο izolovanom postojanju Mikene i Tirinta otpada, jer je nemoguće
zamisliti da Mikena nije imala izlaz na more. Ostaje kao mogućnost da je Tirint zavisio
od Mikene i da je u staroj Argolidi postojala neka teritorijalna zajednica s Mikenom na
čelu.
Ova pretpostavka potvrđuje se postojanjem niza puteva kojima je Argolida bila
ispresecana u raznim pravcima, a koji su se ukrštali kod mikenskog brega. Putevi su
građeni na isti kiklopski način kao i tvrđave. Ivice su im bile učvršćene ogromnim
stenama, a iz istog ogromnog kamenja pravljeni su i uređaji za cxivod vode. Na nekim
mestima pored pu-
Freska: lov na vepra koga gone psi. Tirint
teva sačuvani su ostaci kiklopskih stražarskih kula. Tako se stvara utisak da je cela
teritorija bila ujedinjena pod vlašću mikenskih vladara i stavljena pod vojnu kontrolu
dveju jakih tvrđava. Vojrii karakter cele mikenske kultiire XIV-XIII veka pre n.e.
potvrđuje se i pojavom (posle prekida od 150 godina) sižea iz vojnog života na
spomenicima likovne umetnosti. Sve zajedno, a naročito činjenica da su postojale dve
moćne tvrđave, predstavlja još jedan argument u korist pretpostavke da je tamo
postojala zajednica državnog karaktera na čijem čelu su stajali mikenski kraljevi. Kako
bi se drukčije i mogla protumačiti koncentracija tako značajnih materijalnih dobara u
rukama tih kraljeva? Kako bi se drukčije moglo shvatiti postojanje mocnih tvrđava i
raskošno izrađenih dvorskih saia sa ekonoraskim i dvorskim prostorijama oko njih, što
su sve izradile ruke robova i zavisnog stanovništva?
Pilos Na osnovu najnovijih iskopavanja i najstarijih
predanja danas se može tvrditi da u doba koje analiziramo
Mikena nije bila jedini politički i kulturni centar južnog Peloponeza. U antičkim
mitovima priča se da je sin boga Posejdona Nelej, pošto je bio proteran iz drevnog
grada Jolka u Tesaliji iz koga su na daleki put krenuli Argonauti, osnovao na zapadnoj
obali Peloponeza grad Pilos. Nelejevo kraljevstvo bilo je veliko: na istoku se graničilo s
miken-
skira kraljevstvom Atrida, na sevem je zahvatalo deo teritorije na suprotnoj
obali reke Alfej. Međutim, savreraena nauka do danas nije uspela da utvrdi
mesto gde se nalazio drevni Pilos. To pitanje smatrano je kao jedno od
najsloženijih i vrlo zamršenih pitanja u istorijskoj topografiji najstarije
Grčke. U Grčkoj je bilo nekoliko gradova koji su nosili to ime. Jedan od njih
nalazio se u Trifiliji, drugi prema predanjima u Meseniji. Ο ovom
poslednjem homerska tradicija ne daje nikakve podatke. U opisu posete
Odisejevog sina Teleraaha dvorcu Nestora moguće je da se misli na Pilos u
Trifiliji, iako se samo predanje, očuvano u „Odiseji", kako se sada
objašnjava, odnosi na mesenski grad koji je nosio isto ime. Obično tačan u
svojim saopštenjima, Strabon sa sigurnošću ukazuje na Trifiliju kao na
oblast gde se nalazio prestoni grad Nestora, Nelejevog sina. Izgleda da
dorska najezda kojom su bili opustošeni mnogi gradovi mikenske epohe nije
samo zbrisala sa zemlje mesenski Pilos, već je zatrla i uspomenu na njega.
Kad je nemačka arheološka ekspedicija 1907. godine našla oko trifilijskog
Pilosa ostatke tvrđave iz mikenskog doba i tri veoma porušena tolosa,
izgleda da su bili odbačeni i poslednji ostaci sumnje u to da se baš tu nalazio
grad koji se pominje u homerskom spevu. Time bi homerska tradicija bila
ozbiljno potkrepljena. Međutim, uporedo s homerskom postojala je i druga
tradicija. Čak su i za vreme rimske imperije u Meseniji, uz Navarinski zaliv,
u malora gradiću Pilosu, koji je osnovan posle proterivanja Spartanaca iz
Mesenije, tj. u IV veku pre n.e., pokazivali ostatke kuće i „Nestorovu
grobnicu". U svom poznatom „Opisu Heiade" i Pausanija pominje Pilos u
Meseniji, govoreći ο njemu kao ο Nestorovom zavičaju. Ova tradicija
izgledala je manje verodostojna i sve do 1939. g. većina stručnjaka je
smatrala da se Homerov „peskoviti" Pilos nalazio u Trifiliji.
Godine 1919. i 1925. u Meseniji su nađena dva tolosa s mikenskom
keramikom kao i tragovi drugih tolosa. Ti nalazi donekle su pokolebali
ustaljeno mišljenje ο lokalizaciji drevnog Pilosa u Trifiliji. Uskoro se to
mišljenje moralo potpuno napustiti.
Prilikom iskopavanja u rejonu Navarinskog zaliva, na bregu Epano
Englianos, otkriveni su 1939. g. zidovi neke zgrade „dvorskog" tipa koja
podseća na mikensku epohu; građevina je bila uništena požarom. I po svom
planu i po veličini i po arhitektonskom stilu otkopani dvorac je u svemu ličio
na dvorac u Mikeni i Tirintu. Nađeni su tragovi istih masivnih zidova od
kamenih blokova, kamenom popločani podovi, zidovi unutrašnjih prostorija
i hodnika pokriveni malterom s tragovima fresaka. Svuda su se videli tragovi
vatre koja je uništila ovaj dvorac. Keramika karakteristična za kraj
mikenskog perioda omogućila je da se utvrdi da je zgrada izgorela krajem
ΧΠΙ veka. Stanovnici dvorca žurno su ga napustili i kasnije je celo to mesto
sasvim opustelo. Tako su se ostaci izgorelog dvorca očuvali netaknuti što je
arheolozima pružalo nadu da će doći do značajnih nalaza. I stvarno, njihove
nade su se ostvarile još tokom iste godine.
<sr
PYLOS 1954
*. β Um
5 M. Ventris and J. Chadwick, Evidence for Greek dialekt in the Mycenaean Archives. Journal
of Hellenic Studies. t. LXXm, 1953, 84-103; A. Furumark. Agaische Texte in griechischer
Sprachte. Eranos, t. LI, 1953, izd. 3-4 103-120; t. LII, 1954, 18-60; izd. 1-2; Georgijev,
Problemi minoskog pisma, Sofija, 1953, (nekih svojih shvatanja i hipoteza, izloženih u OVOITI
delu, autor sc danas odrekao); od istog autora, Današnje stanje prouča- vanja kritsko-mikenskih
natpisa, Sofya, 1954; Uvod u čitanje i tumačenje kritsko-miken- skih natpisa, „Izvjestija Akad.
Nauka SSSR", Odjeljenje literature i jezika, 1955, br. 3,167 itd.; S. J. Lurije, Ogled ο čitanju
piloskih natpisa, VDI, 1955, 3, 8, itd.; J. A. Lencman, De- Sifrovanje kritsko-mikenskih
natpisa, Voprosy istorii, 1955, br. 9, 181-187. Isti autor, Pi- loski natpisi i problem
robovlasništva u mikenskoj Grčkoj, VDI 1955, br. 4, 41 itd. Τ. B. L. Webster, Homer and the
Mycenaean Tablets, Antiquity, 29, (1955), br. 113, 10-14; V. G. Childe. The Sociology of the
Mycenaean Tablets, Past and Present, 1955, br. 7, 76-77.
U izučavanju tog probleraa važno mesto je zauzelo i pitanje seobe velikih
grupa Ahajaca na ostrvo Krit i na obale Male Azije, do koje je došlo oko
XIV veka. Nedavno su prilikom iskopavanja u Bogazkeji nađene glinene
pločice koje potiču iz XIV i XIII veka pre n.e. i u kojima se pominje
kraljevstvo Ahijava.
Neki naučnici su to ime odmah vezali za irne Ahaja i izrazili pretpostavku
ο preseljenju znatnog broja Ahajaca u Malu Aziju gde su oni osnovali svoju
državu. Ta državna forraacija koja je bila kratkovečna izgleda da je najpre
nikla na južnoj obali Male Azije, tj. u oblasti koja je kasnije dobila ime
Pamfilija.Ako je ova pretpostavka tačna, onda je pomenuto ahajsko
kraljevstvo „kraljevstvo Ahijava" u XIV veku imalo veze s moćnom hetskom
državom. S te tačke gledišta veoma su zanimljiva zapažanja lingvista koji su
analizom nekih imena na koja se nailazi u grčkim mitovima u njima uočili
hetski koren. lako su uspomene na moc hetske države izbledile posle njenog
pada oko 1200. g., i kasniji grčki autori, na primer, Herodot, uopšte je ne
pominju. Ipak izgleda da su se Grci u doba sastavljanja epskih poema još
sećali svog moćnog suseda na istoku. Na primer, u opisu podviga
Neoptolema u „Odiseji" (XI, 519-521, prevod Miloš N. Đurić, Beograd,
1974) nalazimo sledec'e mesto:
„Kakva, na primer, junaka Euripila, Teiefu siiia.
on je ubio kopljem, a mnogi mu Kećani druzi
Padaliu okolo njega za volju kupljene žene".
Tako se kod Homera kao učesnici ratnih operacija kraj zidina Troje
pominju Kećani, tj. Heti. Ovorae se može dodati i to da je ime proslavljenog
vođe Kećana Telefa prema ubedljivora tumačenju akademika G. Kapancjana
istovetno s imenom hetskog boga Telepina. Isto ime nosio je i jedan od
hetskih careva. Istina, epska tradicija je Telefu pripisivala grčko poreklo, ali
to bi moglo da se javi kao posledica kasnije prerade mita. Prema tome,
možerno smatrati da su u antičkoj epskoj tradiciji našla svog odraza secanja
na nekadašnje uzajamne veze između Ahajaca i Heta.
Istina, istovetnost kraljevstva Aiiijava sa ahajskom državom još se ne
može smatrati potpuno sigurnom i opštepriznatom i sve što je napred rečeno
ο vezama Ahajaca i Heta zasad ostaje hipoteza, Zato bi se teško moglo
posumnjati u to da su oko 1400. g. pre n.e. peloponeski Ahajci stvamo
osvojili Krit: u to vreme je došlo do razaranja kritskih dvoraca. Katastrofa
kojom je pogođen Krit prouzrokovala je seobu nekih kritskih plemena u
druga mesta. Tako izgleda da su Likijci, koji su prvobitno bili nastanjeni na
Kritu, prešli u Malu Aziju i tu se naselili u oblasti koja je kasnije dobila ime
Likija.
Treba pomišljati na to da su osim Pamfilije Ahajci prodrli i na severnu
obalu ostrva Kipra i naselili je, zbog čega je taj primorski pojas kasnije dobio
naziv „Ahajska obala". U vezi s time vrlo je karakteristično to što su izvesni
nama poznati dijalekti Pamfilije i Kipra srodni jeziku kojim je govorilo
stanovništvo Arkadije na Peloponezu, tj. ahajskom jeziku.
Samo se po sebi razume da je Ahajcima, sve dok je postojalo hetsko
carstvo, bilo teško da prodru i da se učvrste na zapadnoj obali Male Azije.
Međutim, kad je nestalo tog carstva, tada su, prema nekim znacima, na toj
teritoriji počele da se naseljavaju pojedine grupe Ahajaca. Prilikom
iskopavanja u Miletu nađena je kasnomikenska keramika iz ΧΠ veka. To
daje izvesnu osnovu za pretpostavku da je na tom mestu postojalo ahajsko
naselje. Još pre no što su s učvrstili na obalama Male Azije Ahajci su
zauzimali neka velika ostrva i među njima Lezbos. Ahajci, doseljeni na ova
ostrva, izgleda da su vodili svoje poreklo od severnih, tesalskih Ahajaca.
Etablirajući se na maloazijskim obalama, ahajski doseljenici su tek u
izuzetnim slučajevima prodrli dublje u kopno, gde se i dalje zadržalo domaće
stanovništvo. Tako je raspad hetske države otvorio put prema zapadnim
obalama Male Azije istovremeno i severnim Ahajcima i južnirn
(peloponeskim) Ahajcima. Α kako jedni, tako su izgleda i drugi već odavno
gajili želju za prodiranjem do Helesponta i za učvršćenjem u Troadi.
Postoje veoma ozbiljni razlozi da se pomišlja na to da su događaji vezani
za osvajačke upade ahajskih trupa u Troadu poslužili kao istorijska osnova
za siže „Ilijade". Na taj način su u grčkom epu našli odraza, u formi
specifičnoj za njega, realni događaji koji su se odigravali u Maloj Aziji u
ΧΙΠ-ΧΠ veku pre n.e.
Događaji zabeleženi u grčkom epu, koji mi obično nazivamo trojanskim
ratom, očigledno su bili poslednji veliki događaji u istoriji Mikenjana.
Pojačano iseljavanje ahajskog stanovništva na istok i u Malu Aziju i
istovremeno priliv novih ratničkih plemena sa severa Balkanskog poluostrva
izgleda da predstavljaju jedan od glavnih uzroka brzog propadanja.
mikenske kulture.
Kao što smo već pokazali, vreme razaranja piloskog dvorca posle koga
se ii njemu više nije obnavljao život može se dosta tačno datirati u poslednje
decenije ΧΠΙ veka pre n.e. Podudaranje ovog događaja sa upadom Dorana
na Peloponez, što antička tradicija datira otprilike na kraj ΧΠΙ ili početkom
ΧΠ veka, teško bi se moglo shvatiti kao slučajnost. U svetlu ranijih i
nedavnili arheoloških istraživanja ne može se potceniti rušilačka snaga tog
napada. S njim su zauvek nestale monumentalne palate i grobnice mikenske
epohe, zadugo su, i to skoro sasvim, bile prekinute veze između Balkanskog
poluostrva i dragih zemalja, opao je opšti nivo materijalne kulture. To je
naročito uočljivo u oblasti keramičke proizvodnje u kojoj se tada zapaža
prelaz od mikenskih na mnogo primitivnije stilove protogeometrijski i
geometrijski stil. Sve to pokazuje da mikensko društvo koje je već na sebi
iskusilo delovanje procesa socijalno-imovinske diferencijacije i upoznalo
protivurečnosti robovlasničkog uređenja nije bilo u stanju da se odupre
navali dorskih zavojevača. Možemo se saglasiti s mišljenjem progresivnog
engleskog naučnika Dž. Tomsona, koji inače stoji na pozicijama marksizma,
kad kaže da se pobeda Dorana često objašnjava rijihovom rodovskom
organizacijom i međurodovskom povezanošću. Stvar je u tome što je
mikenska kultura, sudeći prema arheološkim podacima, postala svojina
relativno malobrojnog dela stanovništva kontinentalne Grčke, dok je njegov
najveći deo nastavljao da živi u neuporedivo primitivnim uslovima
prvobitne zajednice. Ο tome govore i novi lingvistički podaci, posebno neka
zapažanja S. J. Lurijea koji je primetio da u dešifrovanim mikenskim
natpisima na kraju slogova nestaju suglasnici ,,v", ,,p" i ,,c", dok ih ponovo
nalazimo u grčkom jeziku kasnijeg doba. U vezi s tim S. J. Lurije izražava
pretpostavku koju smatramo veoma ubedljivom, da je jezik mikenskih
natpisa, po svemu sudeći, predstavljao jezik relativno male vladajuće grupe,
dok se kod širih slojeva sačuvao jezik koji je preživeo dorsku najezdu i iz
koga su se kasnije razvili noviji grčki dijalekti. Činjenica da mikenska
pismenost iščezava skoro bez traga potpuno se slaže s ovom pretpostavkom i
služi joj kao potvrda. Prema tome, nezainteresovanost narodnih masa za
odbranu države koja ih je gušila teškim dažbinama i nametala im mnoge
obaveze, po svemu sudeći, odigrala je odlučujuću ulogu u prilog uspešnom
izvršenju dorskog osvajanja. Nažalost, ο svemu tome može se samo
nagađati, jer ο konkretaim istorijskim činjenicama koje su pratile pad
Mikene i Pilosa nema nikakvih sačuvanih podataka. Ali, bilo kako bilo, u
ΧΙΠ-ΧΠ veku prestali su da postoje glavni centri mikenske kulture na
Peloponezu i stara Grčka je ušla u novi period švog istorijskog razvitka.
Socijalna struktura Oslanjajući se na sve raspoložive podatke,
momikenskog društva. žemo izvesti nesumnjiv zaključak da je
mikenDržava. sko društvo već poznavalo klasnu podelu i da je
u svom razvitku došlo do državne organizacije.
Na žalost, zasad još malo znamo ο konkretnim osobinama mikenske države i
ne možemo sa sigurnošću utvrditi čak ni to da li su u mikensko doba na
teritoriji južnog Peloponeza postojale jedna ili dve posebne državne
formacije. Pre će biti tačna ova poslednja pretpostavka, jer dosad pročitani
piloski dokumenti ne pružaju osnovu za drukčiji zaključak.
Prema svim znacima, na čelu Mikene nalazili su se kraljevi. Ο karakieru
vlasti mikenskih kraljeva može da se stvori tek približna predstava. Na
raznim mestima homerskog epa, koji je, kao što je poznato, zabeležio niz
razriih stadijuma u razvitku starog društva sa osobinama socijalnopolitičkog
uređenja karakterističnim za te stadijume, vlast kraljeva basileusa nije
prikazana jednako. Dok su u nekim slučajevima u epovima basileusi
predstavljeni kao vođe plemena koji svoju vlast dele sa većem starešina i
narodnom skupštinom, dotle je u drugim slučajevima naglašena autarhičnost
njihove vlasti. *
Stvarna obeležja mikenske državne strukture bezuslovno moramo tražiti u
drugom od ova dva obrasca. Možda bi jasnijoj predstavi ο karakteru vlasti
mikenskih kraljeva mogla pomoći analogija s drevnim Pilosom ο kome sad
imamo mnogo više podataka. Ako se, na primer, pođe od piloskih natpisa,
koji su već pročitani metodom Ventrisa i Čedvika, kao što je činio Lurije* u
svom radu, onda se pred našim očima ocrtava složena slika dosta razvijenog
socijalno-ekonomskog života piloskog društva.
Oslanjajući se na natpise, S. J. Lurije dolazi do zaključka da su na
teritoriji koja je pripadala Pilosu postojali krupna imanja. Piloski kralj
(,,vanaka") i vojvoda („ravaketa"), nalazeći se na čelu piloske države,
posedovali su tzv. „temenar imanja čija je veličina, prema sistemu računanja
--------- —: -------------
* S. J. Lurije, Ogledi čitanja piloskih natpisa, VDI, 1955, br. 3, 8, itd. Upor. J. A. Lencman,
Piioski natpisi i problem robovlasništva u mikenskoj Grčkoj. VDI, 1955, br. 4, 41 itd. U
navedenim člancima data je literatura ο tom pitanju.
kakvim se služio Pilos, iznosila 1800 i 600 mera žita, koliko su dobijali jedan
i drugi sa tih imanja. Neki od piloskih visokih činovnika („tereta") takođe su
posedovali imanja sa kojih su, kao i vojvoda sa svog temena, dobijali po 600
mera žita. Zanimljivo je i to što se u natpisima za ta imanja kaže da su
dobijeni ,,od naroda". Veliki zemljišni posedi pripadali su i hramovima.
Značajni kompleksi obradive zemlje kako one ,,od naroda", tako i one koja je
predstavljala vlasništvo hramova davani su pod zakup krupnim (među njima
je bilo i sveštenika) i sitnim zakupcima. Kako potvrđuju natpisi, pojedinim
licima je davana i stoka na čuvanje i ishranu. Zemlju su obrađivali robovi,
zavisno stanovništvo (karakter te zavisnosti još nije jasan) i sitni zakupci koji
su držali parcele ekvivalentne sa 9-10 raera žita.
U istim natpisima pominju se i zanatlije koje su živele u posebnim
naseljima: drvodelje, kamenoresci, gmčari, pekari, krojači, zlatari i mnogi
dragi. Imajući na umu spomenike zanatske proizvodnje tog doba, koji su nam
poznati, možemo smatrati da je u sistemu podele rada mikensko zanatstvo
dostiglo mnogo viši stepen nego zanatstvo homerskog doba. Srazmerno
visok nivo razmene dobara i stalni ratni sukobi nesumnjivo su uticali na
razvoj socijalno-imovinske diferencijacije mikenskog društva. Ο tome
posebno svedoče i grobnice iz mikenskog doba koje pokazuju različite
stepene imovinskog stanja Ijudi sahranjenih u njima: od grobova običnih
ratnika i zemljoradnika sa oskudnim inventarom do raskošnih kraljevskih
tolosa.
Na taj način piloska država tog doba, prema svim podacima, predstavljala
je centralizovanu monarhiju sa veoma razvijenim sistemom administracije.
Sam grad Pilos i sva teritorija piloske države koja je možda, kako
pretpostavlja S. J. Lurije, obuhvatala i deo Arkadije bila je podeljena na
adrninistrativne rejone na čijem čelu su se nalazili posebni upravnici. U
natpisima se pominje niz takvih upravnika kako u centru tako i u pojedinim
mestima. Iz sadržaja natpisa vidi se da je pomoću tih lica država uzimala od
podređenog stanovništva namet koji je plaćan u naturi: pšenica, proso,
maslinovo ulje, vinova loza, a takođe i stoka određen broj ovnova, ovaca,
volova, krava, svinja. Druge funkcije službenih lica koja se pominju u
natpisima zasad još nisu dovoljno jasne.
U celini socijalno-političko uređenje Mikene i drugih ahajskih država
očigledno bi se moralo okarakterisati kao ranorobovlasničko koje je po
svojoj strukturi blisko kritskom i koje je imalo mnogo zajedničkog s
ranorobovlasničkim državama starog Istoka. Moguće je takođe da je
mikensko društvo po svom karakteru, kako smatraju neki naučnici, u
mnogome podsećalo na društvo Heta s kojima su Ahajci ratovali.
Mikenska Ruševine kiklopskih zidina i kula, kao i grobnikultura
ce i nekropole iz istog doba sačuvane su ne sa-
mo u Argolidi, Meseniji, Elidi, Lakoniji već i u
Atici (na teritoriji Atine), u Beotiji i u nizu drugih oblasti evropske Grčke i
Makedonije. Sve to otkriveno je iskopavanjem i arheološkira istraživanjima.
Vreme XTV-XH veka predstavljalo je period intenzivnog širenja ne
kritske, vec mikenske kulture po čitavom istočnom Sredozemlju. Posuđe i
drugi predmeti mikenskog stila iz tog doba nalaženi su i još se pronalaze na
mnogim ostrvima Egejskog mora, na teritoriji tračkog primorja, u zapadnom
delu Male Azije, na Kipru, u Siriji, Egiptu, Južnoj Italiji i Siciliji. Sa
sigurnošću se može reći da su sve te zemlje i ostrva u poznomikensko doba
bili vezani čvrstim ekonomskim i kulturnim vezama. U poslednje vreme,
zahvaljujući preciznijem razgraničenju spomenika kritske i rnikenske
kulture, predstave ο mikenskoj trgovirii i spoljnjim vezama s drugim
zemljama postale su mnogo određenije u nauci. Niz predmeta za koje se
ranije mislilo da su sa Krita doneti u Egipat, danas se smatraju proizvodima
mikenskih zanatlija. Trgovinske veze između Mikene i Egipta odnose se već
na sam početak XVI veka. Narod Hanebu koji se pominje u egipatskira
tekstovima neki istraživači su danas skloni da svrstaju u Mikenjane, a ne u
Kricane kao što se ranije mislilo. Može se sraatrati veiOvatnora, mada ne i
dokazanom, hipoteza prema kojoj su rnikenski vladari pomogli faraonima
Ahmosa (1584-1559. g. pre n.e.) u njegovoj borbi sa Hiksima. U doba
Ehnatona (1424-1388. g.) u njegovoj prestonici Ahetatonu bila je
rasprostranjena mikenska keramika. Na proizvodima mikenskih majstora,
nađenim u samoj Grčkoj, takođe se može uočiti izvestan uticaj egipatske
kulture.
U to doba procvata i naglog
širenja mikenske kulture
kontinentalna Grčka u
izvesnom smislu prevazilazi
Krit. Dok se ranije, krajem XVI
i XV veka pre n. e., kad je
uticaj Krita na kontinent bio
najjači, niikenske kulturne
pozajmice nisu ispoljavale u
mehaničkom prenošenju tuđe
kuliure na drugo tle i dok se, na
primer, u fresko-slikama na
zido-
vima rnikenskog i tirintskog dvorca kritska slikarska tehnika, kako smo već
pokazali, spajala sa lokalnim sižeima, dotle se sada opaža obratan slučaj.
Na freskama samog Knososa s kraja XV veka opažaju se uticaji
umetnosti kontinentalne Grčke. To se isto može rec'i i ο kritskoj keramici
koja takođe potpada pod uticaj mikenskih formi i stilskih rnanira. Međutim,
u građevinskoj veštini i izgradnji puteva kontinentalna Grčka je otišla đaleko
ispred Krita.
U svetiu novih arheoloških istraživanja i dešifrovanja mikenskih natpisa
mora da se nametne pitanje potrebe kritičke revizije starih shvatanja ο
mikenskoj kulturi koju je u svoje vreme istakao Evans; ta shvatanja svode
mikensku kulturu na ogranak kritske kulture koji je lišen svake originalnosti,
Obeležja duboke samobitnosti mikenske kulture pokazuju da je u
kontinentalnoj Grčkoj živela čvrsto ukorenjena tradicija koja je svoje poreklo
vukla iz daleke prošlosti i koja je imala svoj vlastiti put razvitka. Najezdom
Dorana taj razvitak je bio usporen i kontinentalna Grčka je za izvesno vreme
vracena nazad, ali razvitak nije bio prekinut. Naredni period nasleđio je od
mikenske epohe mnogo toga, na primer, mikenska orađa za rad: plug,
gmčarski točak, jedrenjak, neke tipove oružja, itd. Ali najvažnije je to što
period koji je nastao odmah iza mikenskog, novi, tzv. homerski period već
predstavlja vek gvožđa.
Mikenska Naše predstave ο mikenskoj reiigiji doskora su religija
se gotovo isključivo zasnivale na materijalima
arheoloških istraživanja i iskopavanja. Pošto su se
mnogi arheološki spomenici koji su u većoj ili manjoj raeri održavali
mikenske verske predstave vremenski odnosili na period u kome je uticaj
Krita na kontinenfalnu Grčku bio najjači, niz naučnika je izveo zaključak ο
tome da je mikenska religija bila vanredno bliska religiji Krićana. Teško da
bi se to mišljenje moglo održati bez kritičke revizije, naročito sad kad su na
pločicama iskopanim u Pilosu nađena imena bogova koji su nam dobro
poznati iz kasnije religije Grka. To su: Zevs, Hera, Posejdon, Ares, Dionis.
Ako su ova imena tačno pročitana, onda možemo izvesti zaključak da se
panteon olimpijskih bogova počeo stvarati još u mikensko doba u ahajskom
društvu, da je on preživeo dorsku najezdu i da ga je konačno nasledilo
homersko društvo.
Po svemu sudeći, uporedo s ovim verskim predstavama u mikensko doba
još su živeli ostaci starog fetišizma,
Isto tako ne može biti nikakve sumnje u to da je u mikenskom društvu
bilo veoma omiljeno verovanje u zagrobni život i da je kult mrtvih bio široko
rasprostranjen; kao uspomena na to ostale su rnikenske grobnice. Sudeći po
pojedinim slučajevima kad se u tim grobnicama nailazilo na ostatke leševa,
možemo pretpostaviti da su starim Mikenjanima bili poznati izvesni načini
balsamovanja prema egipatskom obrascu.
GRČKA NASELJA RANOG PERIODA NA BALKANSKOM
POLUOSTRVU I U MALOJ AZIJI
6 F. Engels, Poreklo porodice, privatne svojine i države, Kultura, 1950, Beograd, 168 (na
srpskom jeziku; izd. ćirilicom).
Prema Tukididovim proračunima do ovih događaja došlo je 60 godina
posle pada Iliona, tj. imajući uvek na umu tradicionalni datum trojanskog
rata (1194-1184. g. pre n.e.**) krajem ΧΠ veka pre n.e.
Prema podacima antičke tradicije u isto vreme počinje još veći migracioni
pokret seoba Dorana. Tukidid smatra da su Dorani zauzeli Peloponez 80.
godine posle pada Hiona, tj. 1104. g. Isokrat i Efor navode kasniji datum
1069. g. TJ oba slučaja ove tradicionalne datume treba smatrati samo kao
približne hronološke termine. Postoje izvesni važni dokazi ο kojima smo
govorili ranije i na osnovi kojih možemo pomisljati đa se seoba Dorana
odigravala krajem ΧΙΠ veka. Izgleda da je ona bila vezana sa napred
pomenutom seobom Tesalaca i Beoćana.
Antička tradicija objašnjava ove masovne seobe borbom moćnih heroja
koji su isticali svoja nasledna prava na ovu ili onu zemlju koja je tobože
ranije pripadala njima. Predanje ο prodoru Dorana na Peloponez, između
ostalog, tesno se preplitalo s pričama ο tzv. povratku Heraklida u kojima se
govori ο tome kako se Herakle borio za vlast nad Peloponezom i kako su se
njegovi potomci Heraklidi nalazili na čelu grapacije grčkih plemena koja su
nadirala na Peloponez, tj. na čelu Dorana. Socijalna podloga ovih mitoloških
priča potpuno je jasna. Basileusi Argosa, Sparte i Mesenije nastojali su da
podignu svoj autoritet i obraziagali su svoje pravo na osvojene teritorije,
pozivajući se na pravo svojih božanskih predaka. I zato je sastavljena
zamršena i izmišljena genealogija koja je kraljevski rod vezala za božanskog
Herakla ο čijim je junačkim delima stvoren velik broj mitova.
Karakteristično je to što antička tradicija provodi strogu razliku izraeđu
Dorana i Heraklida. Herakle nastupa kao ahajski junak iz Persejevog roda.
On sklapa savez s Egirnijem, sinom Dora, rodonačelnikom dorskih plemena i
dobija od njega trećinu kraljevstva. Heraklov sin Hil, koji je posle srarti
svoga oca proteran sa Peloponeza, odlazi na sever Doranima i deli tamo vlast
sa Egimijevim sinovima Pamfilom i Dimanom. Hilovi potomci zovu se
Hileji, a dva druga dorska plemena Dimani i Pamfili; njima su data imena u
čast njihovih predaka, Egimijevih sinova,
Tako veštački stvorenim genealogijama dorske vođe su nastojale da
pošto-poto dokažu svoje ahajsko poreklo. Mnogo vekova kasnije, kad je
dorska seoba ostala samo kao uspomena iz daleke prošlosti, spartanski kralj
Kleomen I ponosno kaže jednoj atinskoj sveštenici: ,,Ja nisam Doranin, ja
sarn Ahajac" (Herodot, V, 72). Moguće je, razume se, da su Dorani primali u
svoje zajednice neke od ahajskih rodova. Čak se i sam naziv plemena
Pamfila kod nekih istraživača tumači kao „Ijudi svih plemena". Ali je
zanimljivo to što su upravo basileusi nastojali da vežu svoje poreklo ne za
osvajače, već za pobeđena plemena. Moguće je da je u tome delovalo sećanje
na razvijenu ahajsku kulturu mikenskog doba.
Mit ο Heraklidima koji su istakli pravo na nasleđe svojih predaka Herakla
i Perseja izgledao je većini grčkih autora kao vrlo ubedljiv argument za
prodiranje Dorana na Peloponez. Jedini je Tukidid nastojao da otkrije
ozbiljnije i realnije uzroke tog događaja. On piše da pre Trojanskog rata i još
dugo posle razaranja Troje u Heladi uopšte nije bilo čvrstog vezivanja za
jedno stalno mesto stanovanja. „Izgleda da zemlja koja se danas naziva
Helada nije od davnina bila stalno naseljena. I ranije su u toj zemlji vršena
preseljenja, i svaki je narod lako napuštao svoju zemlju pouskivan nekim
drugim, svaki put brojnijim narodom" (I, 2, 1). Te sukobe plemena Tukidid
tumači čisto ekonomskim uzrocima. „Težnja za sticanjem vodila je tome da
su slabiji padali u ropstvo jačih, dok su mocniji, oslanjajući se na svoje
bogatstvo, nametali svoju vlast manjim gradovima" (I, 8, 3). Međutim,
Tukidid beleži i druge slučajeve kad su ekonoraski razvijenije oblasti trpele
od napada svojih zaostalijih suseda. „Ako je zbog plodnosti da piše on rasla
moć nekih plemena, to su unutrašnji sukobi koje su se javljale među njima i
koji su ih vodili propasti, utoliko više izazivali napade drugih plemena" (I, 2,
4).
Tako je Tukidid uočio neravnomemost socijalno-ekonomskog razvitka
raznih delova Grčke i skrenuo pažnju na to da je socijalna borba (,,unutrašnji
sukobi") unutar razvijenijeg društva olakšavala napade zaostalih plemena.
3. PITANJE PRVOBITNIH NASELJA DORANA
Tako su prema onome što kaže „Odiseja" još u najstarija vremena kad su
u glavnom centru ostrva, u gradu Knososu, još stanovali dogrčki stanovnici
Pelazgi, na ostrvo već bili prodrli Dorani koji su kasnije potisli ranije
stanovnike ili su se s njima asimilirali.
Neki istraživači misle da su prvi dorski doseljenici zauzeli istočni deo
Krita. Na to ukazuju i arheološki nalazi (mačevi severnog tipa u tom delu
ostrva) i geografska nomenklatura. Gradovi Hierapitna i Dija u toj oblasti
odgovaraju Diji i Pindu u južnoj Makedoniji, u blizini Histieotide. Možda bi
se baš tu u južnoj Makedoniji morala tražiti prvobitna domovina Dorana.
Pristalice ove hipoteze (Vajd-Džeri i drugi) ukazuju da se na ovaj način
može vrlo dobro objasniti to što se Dorani ne pominju u drugom pevanju
„Ilijade". Prisustvo plemena koja su živela severno od Olimpa i zapadno od
Trakije nije privuklo pažnju, jer ona nisu bila blizu ni Ahejcima, ni
Trojancima.
7 Vidi dalje poglavlje „Sparta, Krit, Tesalija i Beotija u vremenu od IX do početka V veka pre
n.e."
8 Vidi Hrestomatiju iz istorije starog sveta u redakciji akademika V. V. Struvea, knj. Π,
Moskva, 1951, 33-34.
Četvrta velika gmpa grčkih plemena eolska, zauzela je Tesaliju i Beotiju
još pre Dorana, a kasnije je kolonizovala Lezbos i Eolidu. Teritorija
severozapadne grupe plemena nije se bitno izraenila. Jedino su se u
primorskim oblastima ponegde učvrstili dorski (korintski) kolonisti,
potisnuvši autohtono stanovništvo.
5. GRCIINARODIMALE AZIJE
Još pre masovne seobe plemena koju smo opisali, Ahejci su uspeli da se
nastane u Maloj Aziji i, kako izgleda, već su tada osnovali Milet koji kasnije
postaje jonski. Već u XIV veku pre n.e. Ahejci se spominju u hetskim
dokumentima kao zapadni susedi hetskog carstva. Početkom ΧΙΠ veka
hetski car Dudhalija vodi uspešan rat s Ahejcem Ataršijašem.*
U grčkim mitovima takođe se priča ο čestim seobama iz Grčke u Malu
Aziju i obratno, kakvih je bilo još u starijim vremenima. Na primer: mitski
junak Belerofont seli se iz Korinta u Malu Aziju i tamo deli vlast s likijskim
kraljem Jobatom. Sve do kraja svog života on ostaje na novom mestu. Ali
čak i njegov unuk Glauk ne zaboravlja na svoje ahejsko poreklo („Ilijada",
VI, 150-210). Arkadski junak Telef takođe se seli u Malu Aziju i postaje
kralj Misije. Njegov sin Euripil pominje se u „Odiseji" (XI, 520), kao kralj
Kecaria (verovatno Heta; izgleda da se ime Telef, prema mišljenju nekih
istraživača, slaže s hetskim imenom Telepin).
Posle raspada hetske države Grci su održavali tesne veze s Frigijom i
Lidijom koje su se kasnije nalazile na njenoj teritoriji. Tako ο tome pričaju
mitovi ο Silenu i frigijskom kralju Midi, ο Tantalu i Niobi, ο Pelopsu i
drugima. Čak i bog vina Dionis u jednom od mitova izjavljuje da je on došao
iz Meonije (Lidije). Izgleda da su u riznicu grčke mitologije bili uključeni i
sižei koji su prihvaćeni iz epova maloazijskih plemena.
Ima osnova za pretpostavku da su grčka plemena zajedno s maloazijskim
vršila pohode u Palestinu i Egipat. Poznato je, na primer, đa oko 1250. g. pre
η e. u Egipat upadaju Akavasa (Ahejci), Turuša (Etrarci, čija je otadžbina,
prema Herodotu, bila Lidija), Šardana (Svardeni, preci Liđana) itd.
Napadi severnih primorskih naroda na Egipat ponavljali su se i početkom
ΧΠ veka pre n.e. za vreme Ramzesa IV. Ovog puta, pored Ahejaca (koji se
zovu Danijeni, tj. Danojci), nastupili su i „Peleset" i „Dzakara", tj. Pelazgi i
Karijci. Tako su i ova dogrčka plemena, koja su živela u basenu Egejskog
mora, pod pritiskom Dorana pošla preko mora u Egipat i Palestinu. Jedan
njihov deo smestio se duž palestinske obale.9 U dolini Nila nisu uspeli u
svom poduhvatu: natpisi u kojima se slave pobede Merneptaha i Ramzesa IV
govore ο potpunom porazu Dorana, a to isto se naslućuje i iz jednog mesta u
„Odiseji" (XIV, 262-267, naved. prevod). Tu se govori ο neuspelom
pokušaju Krićana da napadnu Egipat s mora i vrio otvoreno se ističe
pljačkaški karakter tog pohoda:
,A1' njih obest zavede, i požuda savlada
njina, odmah Egipćanima lepa plenjahu
polja, njine vođahu žene i ludu grabljahu
decu, a njih ubijahu, al* glas po gradu se
rasturi brzo. Α kad se pročuje to u gradu, u
12 Takve šlernove, kao što se vidi po nalazima u grobnicama, nosili su bogati ratnici još u
mikensko doba. U grobnicama ranog gvozdenog perioda ne nailazi se na analogne stvari.
Prema tome, ovo je slučaj očite reminiscencije.
masline uz to." („Odiseja", Vn, 112-116, prev. Miloš
N. Đuric)
nog uređenja nije nam dovoljno jasan. S jedne strane, zemljišni posedi koji
pripadaju homerskim basileusima nazivaju se „temenosi", tj. nose onaj
termin koji naJazimo u piloskim natpisima; u njiraa se rim imenom zovu
zemljišni posedi koje su „od naroda" dobijali vladari („vanaka") i vojvode
(„revaketa"). Valja pomišljati da su i homerski basileusi u odnosu na tu
zemlju uživali veća prava od običnih Ijudi. Zemlja koju su obrađivali obični
Ijudi naziva se „kler" (u bukvalnom prevodu κλήρος „ždreb"), komad zemlje
koji se, kako sam termin kaže, dobijao izvlačenjem ždrebom. U tekstu
„Odiseje", na primer, nalazimo i direktni pomen ο dodeljivanju zemlje:
feački vođa Nausitoj je „svima podelio njive" (VI, 10). U „Ilijadi" se
pominju slučajevi kad pojedina lica dobijaju livade i viograde, tj. zemljišne
posede koji su bili obrađivani i pre njihovog dodeljivanja novim vlasnicima
(„Ilijada", VI, 193-195, XX, 184). Svi ovi podaci upucuju na pretpostavku ο
postojanju seoske zajednice u kojoj je vršena sistematska podela zemlje. Ali,
s drage strane, već se opažaju znaci raspadanja zajednica. Izgleda da
dodeljene parcele nisu uvek jednake, pa to izaziva svađe i sukobć. U
,.llijadi", na primer, nalazimo ovakvo mesto:
U „Odiseji" ima još interesantnih mesta u kojima se daje opšta ocena rada
robova:
,A sluge, kad gospodar više ne upravlja kućom, izgube
volju da ono izvršuju što im je dužnost. Jer širokovidi
Dive polovinu uzme vriine čoveku onom koga daii
robovanja zadese dani!" („Odiseja", XVII, 320-324,
prev. Miloš N. Đurić)
Tu se već oseća sasvim drugi ton koji nema ništa sa patrijarhalnom idilom
i koji najavljuje dolazak doba kad ce nemilosrdna eksploatacija rada
neslobodnih ljudi postati temelj čitavog sistema antičke privrede. Na taj
način podaci koje nalazimo u homerskim epovima ο položaju robova
razotkrivaju iste karakteristike dvojnosti, i to dvojnosti prelazne epohe.
Horaerski vek mora se u celini smatrati sarno početnom etapom onog
složenog procesa koji u konačnoj liniji uvodi antičku Grčku u razvijeni
sistem eksploatacije ropskog rada.
Glavni izvor ropstva u vreme Homera nije predstavljala unutrašnja
diferencijacija društva, već rat i ratni plen. U tom pogledu veoma je
karakterističan vec5 pomenuti termin ,,δμώς" koji potiče od glagola
„δαμάζω" što znači „pokoriti" „ukoriti". Šatori Agamemriona, Ahila i drugih
ahej-
*) Pored termina ,,δοΰλος" u klasično doba upotrebljavani su i termini ,,άνδραποδον i οίκεύς".
Ο tome se govori u istraživanjima J. A. Lencmana, VDI, 1951, br. 2,47 id.; 1952, br. 2, 38, id.
skih vođa smešteni duž trojanskih zidina bili su prepuni svakojakog plena, a najviše
zarobljenica koje su im pale u ruke tokora ratnih operacija. To da se oni neprijatelji koji
su ostaii u životu tretiraju kao robovi, izgleda da je smatrano pravilom bez izuzetaka.
Andromaha, oplakujući Hektora, tužno nariče:
„...pre će se ovaj
srušiti grad, jer nesta braniča mu tebe, a ti ga, branjaše, čestite žene spasavaše i ludu decu! One
će brzo odavde u prostranim lađaina otić' i ja s njima, a ti ćeš, ο drago mi dete, mene pratiti,
onde da radiš nedostojne poslove nekom svirepom gospodaru k'o robinja; il' će te koji za ruku
zgrabit' Ahejac i s kule te u jadnu propast baciti, srdit..."
(„Ilijada", XXIV, 728-736, prev. Miloš N. Đurić)
Pavši u ruke pobednika, rob je postajao njegovo vlasništvo. Roba je vlasnik mogao
da pokloni kome hoće, da ga menja za nešto drugo ili da njime nagradi nekog
pobednika na igrama.
Prema podacima ovih epova eksploatacija robova bila je pre svega vezana za
njihovo iskorišćavanje u kućama bogatih ljudi. Na primer, kod Alkinoja:
„Tada u dvoru tome pedeset je sluškinja bilo; jedne su sluškiiije mlele na žrvnjima pšenicu
žutu, drage na razboju tkale i rukama sukale pređu Sedeć' u redovima k'o lišće..." („Odiseja",
VII, 103-106, prev. Miloš N. Đurić)
Toliko je robinja radilo i u Odisejevoj kući. Jedne su ralele žito, druge donosile vodu
sa izvora i bile zaposlene na drugim kućnim poslovima. Za vr™e gozbi robovi su služili
svoje gospodare i njihove goste. Bilo je uobičajeno da se robinje stavljaju gostu na
raspolaganje da mu pomažu pri kupanju posle napornog putovanja i za masiranje
njegovog tela raznim mirisnim mastima. Istina, takav posao ni slobodne žene nisu
smatrale ponižavajućim. U epovima se na više mesta spominju i šlučajevi kad su ro
binje iskorišcavane u svojstvu naložnica. Sinovi takvih robinja mogli su se smatrati
slobodnim „... a mene kupljena rodi žena, inoča, al' me k'o zakonsku poštov'o decu"
govori sam ο sebi Odisej u izmišljenoj priči („Odiseja", XIV, 202-203, prev. Miloš N.
Đuric).
Ropski rad primjenjivan je i u zemljoradnji i stočarstvu. U „Odiseji" nalazimo
pomena ο pastirima, ο čuvarima svinja i mnogo ređe ο robovima koji su radili u poljima
i po vrtovima. U privredi je, ipak, glavna uloga još pripadala slobodnim ljudima.
Nastojanje da se utvrdi uloga rada neslobodnih u draštvenoj proizvodnji i da se
ustanovi brojno stanje robova u pojedinim domacinstvima nailazi na nepremostive
teškoće. U epovima se ο tome ne govori ništa određeno; kad se u njima i naiđe na broj
robova, onda je to uvek i bez izuzetka broj 50, uz to on se redovno odnosi na robove
koji su radili u samoj kući. I u, Jlijadi", i u „Odiseji" ο robovima se govori relativno
retko. Na osnovu toga možemo pomišljati na to da u homerskoj Grčkoj ropstvo još nije
bilo dostiglo viši razvojni stepen.
To se potvrđuje i celokupnom organizacijom privrednog života koji ima jasno
izražen naturalni karakter. Svako domaćinstvo zadovoljavalo se skoro isključivo
sopstvenom radnom snagom ne osecajući potrebu za sistematskom razmenom sa
drugim domaćinstvima. U homersko doba rad svakog pojedinog zemljoradnika još nije
bio usmeren u pravcu proizvodnje robe, već je imao mnogo skromnije ciljeve omogućiti
vlastitu lshranu i ishranu svoje porodice. I u velikim gazdinstvima basileusa koji se
koristio radom robova i najamnika rod sa njegovih njiva takođe se prvenstveno
upotrebljavao za podmirenje vlastitih potreba, kao i za njegove brojne goste, ukućane,
radnike i poslugu.
U Homerovo doba radili su svi društveni slojevi, čak i oni najviši, jer se u to doba
rad nije smatrao udesom robova i sluga što je bio slučaj kasnije. Ahil i Patroklo su sami
spravljali jelo i piće za svoje goste („Ilijada", IX, 205 idd.), iako su u drugim
slučajevima taj posao obavljale robinje i robovi. Mlada braća Nausikaje „besmrtnim
bozima nalik", isprežu mazge iz njenih kola; pre toga robovi su upregli mazge u njih
(„Odiseja", VH, 5-6; VI, 71-73). Sama Nausikaja „besmrtnoj boginji nalik" pere rublje
zajedno sa svojim robinjama, zatim se s njima kupa i igra lopte. U bogataškim kućama
robinje su prele, ali na istom poslu vidimo i suprugu kralja Odiseja, Penelopu. Taj posao
dobro poznaje i Hektorova žena Andromaha. Gospodar raskošnog doma Laert radi sa
svojim robovima u vrtu i voćnjaku, a Odisej lično drži plug prilikom oranja. Odisej
dobro poznaje i druge vrste rada. On sam sebi pravi postelju i pokazuje neobičnu
veštinu u pravljenju lađe („Odiseja", V, 243 idd.).
Sudelujući u zajedničkim poslovima zajedno sa slobodnim ljudima, rob homerskog
doba svakako nije mogao biti biće „razumno samo toliko da može shvatiti ono što je
razumno, ali ne toliko da i samo vlada razumom", kao što je kazao Aristotel. Ο takvora
odnosu prema robovima, karakterističnim za Aristotelovo doba, u homerskom epu nema
ni pomena. Čak i obratno, u liku roba svinjara Eumeja u epu se prikazuje mudar
Odisejev savetnik i prijatelj. On uživa neograničeno poverenje svoga gospodara; njemu
je poverena stoka i imovina kojom u priličnoj meri samostalno raspolaže. Na priinjer:
„Sam ga je (tj. obor) krmcima svinjar sagradio... da ne zna ni gospa ni starac Laerte...!"
(„Odiseja", XIV, 8-9, prev. Miloš N. Đurić); on gradi kuću i bez dogovora sa svojim
gospodarima kupuje roba za sebe. Α kad Eumeju dolazi Odisej kao običan putnik, on se
nimalo ne ustručava, i za svog gosta kolje najbolju svinju iz gospodarevog krda i sladi
se svinjetinom zajedno sa svojim gostom („Odiseja", XTV, 414 idd). Pri susretu sa
svojim gospodarem Eumej ga ljubi u čelo. To isto čine i drugi robovi dočekujući
Odiseja na pragu njegove kuće.
Među tim „sitnurijama" bio je, na primer, „zlatan đerdan isprenizan mnogim
jantarom" („Odiseja", XV, 460). U .Jlijadi" se kao uvozni predmeti pominju bogato
izvezene svešteničke odore, rad sidonskih žena. „Umetan srebrni krčag... veštaka
sidonskih delo", koje Feničani „dopremiše plavetnim morem" („Ilijada", ΧΧΠΙ, 743).
Pošto Krit u to doba nije više imao ulogu trgovačkog posrednika, to su glavni
uvoznici bili feničanski trgovci. Ovi nisu stvarali stalne trgovačke faktorije i
ograničavali su se samo na istovar robe ili na njenu rasprodaju direktno s broda.
Feničanski trgovci nisu se duže zadržavali na mestima rasgrodaje robe. U slučaju koji se
pominje u „Odiseji" (XV, 455-456), boravak feničanskih trgovaca trajao je oko godinu
dana u toku koje „mnogo kupljeno blago u prostranu zgrtahu lađu". Dešavalo se i to da
napuštajući mesto svog boravka feničanski trgovci opljačkaju mesno stanovništvo i da
sa sobom odvedu žene i decu radi prodaje u ropstvo. Uopšte, trgovina je u to doba bila
još usko povezana s pljačkora i ratom, i feničanski trgovci nisu uživali simpatije
stanovništva Egipta. U tom smislu u „Odiseji" je karakteristično ovo mesto:
Žrtva prepredenog Feničanina u ovom slučaju bio je Grk koji je nasledio neznatan
komad zemlje i zato je naumio da okuša sreću u trgovini. Hrci Homerovog doba uopšte
su se veoma malo bavili trgovinom; to zanimanje nije bilo popularno. Tako se jedan
predstavnik feničanskih velikaša Eurijal ovako obraća Odiseju u želji da ga uvredi
„poragom ovom":
,JCo bi išao stranca iz zemlje tuđinske zvati dragoga kakva sem onog
što može da radi za naiod: Vrača ili lekara u nevolji ili zidara ili
božanskog pevača što pevanjem zabavlja ljude?" („Odiseja", XVII,
382-385, prev. Miloš N. Đurić)
Samo se po sebi razume da u vreme koje razmatramo još nisu mogle da postoje
koliko-toliko razvijene pravne norme. Na primer, zločin kao što je ubistvo razmatran je
samo sa stanovišta štete koju je ubica naneo određenom licu i grupi njegovih srodnika.
Na osnovu takvih shvatanja suđenje je poprimilo smisao neke vrste posredničke
nagodbe između parničara. Na Ahilovom štitu prikazana je ovakva parnica:
Kao što se vidi iz ovog opisa, u homersko doba sudilo se u prisustvu naroda i sudsku
odluku donosile sii starešine. Kraj njih su stajala dva taTenta zlata. Τό je bio ulog koji
su na početku sudskog procesa polagali i tužilac i tuženi kao jemstvo. Neshvatljiva je
vrlo velika vrednost tog jemstva. Izgleda da u ovom slučaju imamo pred sobom
uobičajenu epsku hiperbolu, jer se teško može pretpostaviti da bi se tako velike svote
stvarno polagale kao jemstvo u ono doba.
Ko je dobijao parnicu nosio je oba zaloga, u protivnom je gubio. Uloga kralja za
vreme suđenja bila je izgleda toliko beznačajna da se u opisanoj sceni koja se nalazi na
Ahilovom štitu kralj uopšte ne nalazi. Na osnovu drugih podataka iz oba epa može se
zaključiti da je kralj u većini slučajeva svoje sudske funkcije delio sa savetom starešina.
Osim sudskih i vojnih funkcija kralj je vršio i svešteničku dužnost, dužnost
posrednika između plemena i bogova; nije isključeno da je i te funkcije delio sa večem
rodovskih starešina.
Pitanje nasleđa kraljeve vlasti, prema podacima epa nije jasno. Izgleda da je vlast
posle kraljeve smrti ili u slučaju njegove nesposobnosti ža dalje vršenje dužnosti
ponekad prelazila na njegovog sina ili nekog drugog od rodbine, ali je mogla da pređe i
na neko lice iz sasvim drugog roda. Pri tome su značajnu ulogu igrali i lični kvaliteti
kandidata. Karakteristično je to što za vreme dugog odsustva Odiseja iz Itake ni njegov
sin Telemah, ni otac Odisejev Laert nisu sraatrani kraljevima i Itaka je živela bez kralja,
a prosci, nastojeći da pridobiju Penelopu za ženu, očigledno su računali da se tim putem
dočepaju iie samo Odisejeve imovine već i kraljevske vlasti. Kad se postavilo pitanje
kralja, sin odsutnog Odiseja, Telemah, kaže proscima:
Odatle bi se moglo zaključiti da u homcrskoj Grčkoj još nije bila konačno utvrđena
naslednost kraljevske vlasti. Jednu od najvažnijih kraljevih privilegija predstavljalo je
iskorišćavanje temenosa, tj. najboljeg dela zemlje izdvojenog iz društvenog fonda.
Eksploatisanjem te zemlje pokrivani su kraljevi Iični rashodi i troškovi koje je on
snosio, čašćavajući i gosteći članove veća za svojom trpezom. Dopunski prihodi
basileusa sastojali su se od poklona koje je primao od naroda i od lavovskog dela ratnog
plena.
Veće starešina Vece starešina u homersko doba stvamo više nije predstavljalo
organ sastavljen od najstarijih i najpoštovanijih Ijudi iz plemena. U to veće na prvom
mestu dolaze ljudi iz najuglednijih i najimućnijih rodova, bez obzira na njihovu starost.
Kao što je rečeno, nisu bili retki slučajevi da se i članovi veća nazivaju basileusima, ali
su se obično zvali gerontima. Ο svim važnijim pitanjima kralj se dogovara sa većem i,
kako izgleda, bez toga ne donosi ni jednu važniju odluku, Savetovanja su obično
održavana za vreme gozbe u kući basileusa ili pod otvorenini nebom u prisustvu naroda.
Teško da bi se mogao detaljnije razjasniti karakter uzajamnih odnosa između kralja i
veća starešina.
1. SPARTA
Izvori koji se odnose na nastanak spartanske države veoma su oskudni i potpuno
nesigurni. Istoriju Sparte tendenciozno prikazuju već starogrčld pisci, ideolozi
oligarhije, koji su u Sparti gledali oličenje svojih socijalno-političkih ideala. Društveno
uređenje Sparte u đelima tih pisaca nesumnjivo je veoma idealizovano. U društvenoj i
filozofskoj literaturi stare Grčke stvoren je čitav pravac koji je još u staro doba dobio
naziv „lakonofilski". Taj lakonofilski pravac našao je odraz u radovima Ksenofonta,
Platona i u nekirn Aristotelovim radovima. Dela drugih predstavnika tog pravca ili
uopšte nisu mogla da se očuvaju do našeg doba ili, ukoliko su se sačuvala, predstavljaju
samo kratke odlomke, redovno škrtog sadržaja.
Međutim.jnL raspolažemo i nešto objektivnijim podacima ο staroj Sparti. Oni se
naiaze u delima Herodota i Tukidida. Ova dva najznačajnija starogrčka istoričara nisu
spadala u lakonofile i zato podaci ο Sparti koje nalazimo kod njih zaslužuju više
poverenja. Vredna pažnje su i kazivanja pesnika liričara VII-VI veka pre n.e. kojfsu u
svojim pesmama, delimično sačuvanim i do našeg doba, prikazivali socijalno-političku
stvarnost. Takvi su odlomci dela Tirteja i Alkamana. Vrio ozbiljni podaci nalaze se i u
Pausanijevom delu „Opis Helade" (II vek pre n.e.)· Najzad, sačuvano je nekoliko starih
spartanskih natpisa.
Đorska najezda Postanak spartanske države, kao što je već rečeno, i nastanak iisko je
vezan za seobu dorskili plemena. Podaci ο
spartanske države razvoju grčkog jezika pokazuju da su Ahejci predstavljali najstarije
grčko pleme, koje je zauzimalo široko teritorijalno prostranstvo. Na Peloponezu,
naročito na teritoriji kasnije spartanske države, sve do njenog postanka govori se
ahejskim jezikom koji je bio srodan jonskoni. Dorska plemena, zauzevši Peloponez,
delimično su uništila mesno ahejsko stanovništvo, delomično su ga podjarmila, a
delomično se asimilirala s njim.
Podaci ο postanku spartanske države kojim raspolažemo kod antičkih autora, kao što
je već rečeno, izuzetno su oskudni i nepotpuni.
Najvrednije podatke nalazimo kod Herodota. On navodi dug poimeničan spisak
spartanskih kraljeva, počevši od njihovog mitološkog pretka
- poluboga Herakla i njegova sina Hila, pa sve do svojih dana (V vek pre n.e ). Ima
osnova za mišljenje da se deo ovog popisa spartanskih kraljeva od V do νίΠ-ΧΙ veka
pre n.e. zasnivao na manje-više tačnom istorijskom predanju. Taj popis pruža izvesnu
mogućnost da ustanovimo dosledan tok pojedinih događaja spartanske istorije. Pri tom
treba koiistiti podatke drugih kasnijih grčkih istoričara, ukoliko su oni mogli da objasne
istorijska predanja koja Herodot nije uneo u svoje delo. Tako, na primer, istoričar iz
druge polovine IV veka pre n.e. Efor, koji je u svojoj „Opštoj istoriji" dao prvi
povezani, ali, razume se, legendarno-istorijski prikaz stare Sparte, kaže da su se Dorani
najpre učvrstili u gornjem delu doline Eurota, na teritoriji koja je kasnije dobila naziv
Aigitis. Na osnovu ovog podatka može se stvoriti opšta predstava ο pravcu kretanja
Dorana u njihovom prodiranju u Lakoniju; očigledno je da je njihovo kretanje vršeno sa
severa na jug. Krećući se u velikim masama, Dorani su postepeno zauzirnali dolinu
Eurota Lakoniju i teritorije koje su se s njom graničile na istoku, Sudeći prema
pođacima koji su rastureni u antičkoj literaturi, to njihovo napredovanje bilo je praceno
opštim i bezuslovnim porobljavanjem domaćeg stanovništva. Ο tome svedoči i
činjenica da je sam politički centar Sparta nastao tek u IX veku, što je potvrđeno
arheološkim materijalima, dok je dorska najezda na Peloponez otpočela najranije u VIII
veku. Herodot i Tukidid, dajuci najverodostojnije podatke ο Sparti, pišu ο dugotrajnom
periodu unutrašnjih i spoljnjih borbi kojima je praćeno osvajanje Lakonije od strane
Dorana. Prema Tukididu, od upada Dorana na Peloponez do obrazovanja stabilnog
državnog uređenja u Sparti prošlo je najmanje sto godina. I upravo tokom te dugotrajne
borbe u Lakoniji je izvršen prelaz ka klasnom društvu i formiran aparat vladajuće klase
spartanska država.
U IX veku pre n.e. dorski osvajači koji su u to vreme već kontrolisali čitavu
teritoriju Lakonije koncentrisali su se u strateški pogodnom mestu doline Eurota i tu se
smestili u pet naselja. Ta naselja, koja su se zvala „sela", obrazovala su glavni centar
pod imenom Sparta.
U takvom formiranju političkog centra tipičnom za Heladu jasno se ispoljava
stabilnost patrijarhalno-rodovskih osnova u društveno-političkom životu dorskih
osvajača.
Ustalivši se u Sparti, Dorani koji su se dotle delili na tri rodovske file
- Pamfili, Hilejf i Dimani, podelili su se naknadno u pet grupa koje su doblle
topografske nazive: Pitani, Mesoji, Dimni, Kinosure i Limni. U tesnoj vezi s tom
podelom nalazila se i podela Lakonije na okruge (obe); broj tih oba i njihova
organizacija nepoznati su. Ta nova podela već se nije zasnivala na rodovskim odnosima,
nego su je uslovljavale potrebe vojno-političke organizacije, ugnjetavanje ahejskog
zemljoradničkog stanoviiišta i formiranje države.
Najezda Doraiia izazvala je naglo zaoštravanje daljeg procesa socijalne
diferencijacije unutar ahejskog društva. Veoma je verovatno da je ahejsko plemstvo
delimično ušlo u sastav novoobrazovane vladajuće klase dorskih osvajača. Na osnovu
odličnog poznavanja istorijskih predanja Herodot priča kako je spartanski kralj
Kleoman I na pitanje, ko je on, odgovorio sveštenici boginje Atene da je Ahejac, a ne
Doranin. Prema torae, za Herodota je jedna od dve dinastije spartanskih kraljeva bila
ahejskog porekla. Na drugom mestu Herodot (IV, 145-150) detaljno prepričava
predanje ο Mlnijima koji su se preselili s ostrva Lemnosa u Lakoniju i ušli u sastav
spartanskih građana. Kasnije je taj događaj izazvao u Sparti socijalno-poliličku borbu
koja se završila seobom pobeđenih na ostrvo Tera. Upoređujući Herodotovo pričanje s
podacima koje pruža Pausanija, može se doći do zaključka da su se događaji ο kojima je
reč odigrali osam generacija pre Prvog mesenskog rata, tj. krajem XI veka pre n.e.
Može se dopustiti mišljenje da se predanjem ο Minijima obeležava najstariji period
borbe Dorana za osvajanje Lakonije. Mešovito poreklo spartanske vladajuće klase,
prematome, osečalo se još u doba Herodota. Istorijsku verodostojnost ovog
Herodotovog kazivanja potvrđuju u izvesnoj meri pomenuti Pausanijini podaci (ΙΠ, 15)
a takođe i dva ahejska natpisa sa ostrva Tere (IG, ΧΠ, 584, 1440).
Nije ništa manje važno ni pitanje, kad je, pod kakvim okolnostima i u kom obliku
vršeno podjarmljivanje širokih slojeva stanovništva Lakonije od strane vladajuće klase.
Poseban položaj helota zanimao je starogrčke istoričare. Prema njihovim podacima,
posebno prema podaciraa Efora, heloti prvobitno nisu bili pokoreni. Početak njihovog
porobljavanja pripisuje se kralju Agisu, koji je pripadao drugom kolenu računajući od
dolaska Dorana u Lakomju. Prema podacima drugih istoričara, heloti su pokoreni za
vreme vladavine trećeg kolena kraljeva.
Istorijska predanja vezuju porobljavanje helota za period izuzetnog zaoštravanja
socijalne borbe koja je trajala tokom pet pokolenja. Odatle je jasno da je porobljavanje
zemljoradničke mase stanovništa zalitevalo maksimalno naprezanje porobljivačkih
snaga. Opravdano je mišljenje da je upravo u tim okolnostima i došlo do zbližavanja
ahejskog plemstva s Doranima. Deo ahejskih plemića, koji se još bio sačuvao, izgleda
da je bio uključen u sastavUorskih fila: pobeđnici su se na taj način ujedinili sa jednim
delom vladajućeg sloja pobeđenih u jedinstvenu vojno-političku organizaciju. Prema
podacima najnovijih arheoloških istraživanja, Sparta se pre tzv. Drugog mesenskog rata
malo čime razlikovaht od zajednica tog doba. Specifične osobine po kojima se
razlikovala od zajednica, koje su se nalazile neposredno oko nje, javljaju se kasnije.
Izgleda da je ta formacija tek kasnije dobila naziv „zajednica jednakih" ili zajednica
Spartijata.
I upravo je taj kolektiv, organizovan na vojnoj bazi, podelio zemljište doline Eurbta
pojedinim porodicama, dodelivši svakoj kompleks iste veličine klere za nasledno
korišćenje svake porodice. Međutim, pravo vrhovnog vlasnika te zemlje ostalo je
zajednici Spartanaca koja je vršila stalnu i stvarnu kontrolu nad korisnicima parcela.
Zemljoradničko stanovništvo, porobljeno od strane Spartanaca, koje je dobilo naziv
heloti, bilo je vezano za klerove na čijoj je teritoriji moralo da obavlja sve poslove
gazdinstva, pod kontrolom lica koja su za to dobijala specijalna ovlašcenja. Saniim
Spartancima bio je zabranjem duži boravak na MerovinTa.
Ο prvobitnom položaju helota znamo veoma malo. Izgleda da se tek u sledećem, VII
veku, položaj porobljenih helota približio položaju robova. Međutim, u odnosima prema
helotima i robovima zapažaju se bitne razlike. Heloti ne samo da nisu predstavljali
privatnu svojinu Spartijata vec nisu bili ni neposredno eksploatisarti, zato što Spartijati
nisu smeli da stanuju na svojiin klerovima, pa prema tome nisu mogli da neposredno
vode svoja gazdinstva; heloti su na taj način samostalno vodili gazdinstva klerova i
samo su morali da predaju Spartijatima određen deo roda, kao neku vrstu državnog
nameta. Vlast nad životom ili smrću helota imala je samo država. To se izražavlo
postojanjem državnog običaja kriptije (o tome kasnije), a takođe i u tome što su efori,
primajući dužnost, vršili obred „objavljivanja rata" helotima. Heloti se ne mogu nazvati
ni državnim robovima, u punom smislu te reči, jer država stvamo nije imala raogućnost
da ih prodaje. Pored helota, u Sparti je bilo robova u punom smislu te reči. Grčki pisac
kasnijeg perioda Poluks, autor neke vrste rečnika s tumačenjem pojedinih pojmova,
ovako tumači naziv helot: „Središnji položaj između robova i slobodnih ljudi zauzimali
su heloti, tesalski penesti i kritski klaroti i mnoiti".
Treći sastavni element u fomiiranju spartanske države bile su autonomne
zajednicefperijek^ koji su živeli u velikim naseljima, često trgovinsko-zanatskog
karaktera, duž morske obale i po zapadnim padinama Parnona, a takođe i u oblasti
Skiritis u severnom delu Lakonske doline. Zemljište perijeka bilo je strogo odvojeno od
zemljišta koje su prisvojili Spartijati i na kome su nastanili helote. Grčki istoričar Etor,
koga smo vec pominjali, piše da su perijeci u početku bili potpuno ravnopravni sa
Spartijatima i da ih je tek kralj Agis učinio dažbinskim obveznicima Sparte i lišio
političkih prava. Efor dalje priča da u perijeke nisu bili pretvoreni nekadašnji Ahejci
koji nisu bili ravnopravni sa Spartijatima, vec su to bili stranci nastanjeni u naseljima
koja su ostala iza Ahejaca kad su ih ovi napustili (FGH I, 237; Strabon, Vm, 5, 4).
Oslanjajući se na ove podatke, možemo pomišljati da perijeci nisu odmah uključeni u
spartansku državu, već da su njihove zajednice, naročito primorske, u početku bile u
položaju saveznika spartanske vojne zajednice koja ih je kasnije podredila svojoj vlasti.
Docniji grčki geografi i istoričari saopštavaju da se u Sparti nalazi-
Ιο 100 periječkih naselja od kojih su mnoga bila veoma stara. Prema tome, oblast koju
su nastanjivali perijeci bila je nastanjena gusto ϊ igrala je značajnu ulogu u daljem
razvitku spartanske države.
Spartanska država ΙΧ-VIII veka pre n.e. predstavljala je, kao što je već rečeno,
prvenstveno vojnu organizaciju. Na čelu te organizacije nalazila su se dva kralja
basileusa iz dinastije Agijada i dinastije Euripontida. Dva kralja nalazila su se na čelu
spartijatske zajednice u svojstvu vrhovnih vojskovođa. Međutini, njihova vlast bila je
realna samo u doba vojnih pohoda protiv neprijatelja spolja. U unutrašnjem životu
države imali su beznačajnu ulogu. Oba basileusa ulazila su u sastav gerusije-saveta
starešina (geronti). Istovremeno oni su bili i sveštenici dva različita Zevsova kulta.
U dužnosti basileusa spadala je kontrola nad pravednom raspodelom zemljišnih
poseda u spartijatskom kolektivu. Ovu funkciju, prirodno, nametnuo je sam položaj
basileusa koji su se nalazili 11a čelu tog vojnički organizovanog kolektiva. Kasnije,
kako kaže Herodot, spartanski basileusi su odlučivali i kod udaje devojaka koje su
postale naslednice rodovskih klerova.
Kao što smo već rekli, vlast basileusa tesno je vezana za gerusiju koja se sastojala od
28 staraca iznad 60 godina starosti; u nama poznato istorijsko doba ti starci bili su
izborna lica. Zajedno sa basileusima koji su ulazili u njen sastav, gerusija je vodila sve
poslove spartanske zajednice. Ona je vršila ulogu vrhovnog suda i ratnog saveta. U ovoj
poslednjoj ulozi gerusija je predstavljala organ sa jedino savetodavnim funkcijama.
Prema shvatanjima kasnih grčkih istoričara, gerusija je bila neodvojivi sastavni deo
spartanskog uređenja koje je stvorio legendarni zakonodavac Likurg, što ukazuje na
njeno staro poreklo.
Vrhovni organ spartanske države bila je narodna skupština apela koja se sastojala od
svih punopravnih i punoletnih Spartijata. Stvarna uloga apele u političkorn životu
Sparte nije bila velika, jer ona nije raspolagala zakonodavnom inicijativom. U toj
skupštini su kao govornici nastupali samo basileusi i lica koja su zauzimala više
službene položaje. Ostali su na govore reagovali povicima. Većina se priznavala onoj
strani koja bi se pokazala grlatijom. Cak i Aristotel, koji je bio veliki simpatizer
državnog uređenja Sparte, takav način rada narodne skupštine naziva ,,dečjim".
Moramo pomišljati da apela u IX-VIII veku pre n.e. nije predstavljala neki savršeniji i
razvijeniji politički organ nego što je bila u Aristotelovo doba. Međutim, postoji velika
verovatnoća da je u periodu formiranja spartanske države apela igrala mnogo vecu
političku ulogu od one koju je imala kasnije.
Osobenost spartanskog državnog uređenja predstavljao je kolegijum petorice efora.
Kasniji grčki istoričari najviše su se kolebali u procenjivanju uloge tog organa i u
pitanju vremena u kome je nastao. Jedni su ga shvatili kao temelj, kao stub čitavog
spartanskog uređenja, drugi su, nasuprot tome, smatrali da je zavođenje kolegijuma
efora došlo kasnije i da je on služio kao dodatni organ ranije formiranoj državnoj
organizaciji. Pri tom, prema mišljenju nekih autora, kolegijum efora predstavlja organ
spasonosan za državu, dok su ga drugi smatrali štetnora ustanovom koja ne odgovara
osnovnim principima spartanskog uređenja. Ta diskusija u antičkoj istoriografskoj i
političkoj literaturi ni izdaleka nije nosila akademski karakter, vec je nikla kao rezultat
oštre borbe između pristalica oligarhije i demokratije u Grčkoj IV-ΙΠ veka pre n.e.
Vec samo taj i takav odnos prema eforatu upućuje nas na mišljenje da je 011 igrao
vrlo značajnu ulogu u političkom životu Sparte. Međutim, izgleda da eforat nije brzo
stekao uticaj u spartanskoj državi. U najstarijim spartanskim istorijskim predanjima u
prvom planu ne nastupaju efori, već basileusi. Eforat je, po svim izgledima, nikao kao
organ predstavraka pet „sela", naselja, od kojih se sastojala Sparta.
U toku svog daljeg života kolegijum efora bio je u znatnoj meri nezavisan i od
gerusije i od basileusa. Cak i više od toga, efori su formalno bili suprotstavljeni tim
vlastima: primajući svoju dužnost oni su zaključivali neku vrstu ugovora s basileusima,
garantujući im vlast, ako se ovi budu pridržavali zakona. Na tu osobenost spartanske
državne organizacije, koja joj je dala osobine izvesne dvojnosti, skrenuo je pažnju još
Aristotel. U svojoj „Politici" (V, 9, 1) on piše: „... tu je kraljevska vlast bila podeljena
između dva lica... Teopomp je, sa svoje strane suzio prerogative kraljevske vlasti putem
raznih mera i, između ostalog, uvođenjem eforata".
Prema tome, kolegijum efora predstavlja jedan od osnovnih organa spartanske
države. Pored funkcija kontrolnog karaktera, glavni zadatak eforata sastojao se u tome
da održi dominaciju spartanske zajednice nad masora helota nad kojima je ona imala
vlast, a takođe i nad nepunopravnim perijecima. U tom cilju u Sparti su preduzimane
takve mere kao što je redovno objavljivanje kriptija za vrerae kojih su spartanski ratnici
odlazili u razna seoska naselja i vršili noćne prepade na naselja helota, gde su, po
rečima jednog od starih pisaca, „ubijali najjače među njima". Tako nečovečnim
metodama spartanska država je nastojala da spreči mogućnost helotskih ustanaka. No i
pored toga ustanci su izbijali stalno, narastajući ponekad do te mere da spartanska
zajednica bez pomoći dragih peloponeskih gradova, svojih saveznika, nije bila u stanju
da ih uguši.
Mala zajednica Spartijata rešavala je zadatak održavanja svoje prevlasti nad
ogrornnom većinom lakonskog stanovništva (nad bespravnim helotima i
nepunopravnim perijecima) pomocu stalne vojne napregnutosti, stalne ratne spremnosti
građana. Ta okolnost udarila je svoj pečat na celokupan život spartanske zajednice čija
se osobenost izražavala u jasno izraženom vojnom karakteru.
Vojni karakter spartanske vlasti doprinosio je čuvanju ostataka pretklasiiih odnosa u
spartijatskoj sredini. Jedan od tih ostataka predstavljalo je podruštvljavanje života
Spartijata vezano za njihovu potpunu odvojenost od privredne delatnosti i za njihovo
potpuno pretvaranje u vojnu vladajuću klasu.
Na taj način, oko VIII veka pre n.e. na osnovi veoma primitivnih oblika
eksploatacije podjarmljenog zemljoradničkog stanovništva formirala se spartanska
robovlasnička država. Političko uređenje ove države u mnogo čemu je, kao što vidimo,
bilo dosta primitivno. Ono se, s jedne strane, u cilju klasne prevlasti zasnivalo na nizu
institucija koje su nikle još u doba raspadanja poretka prvobitne zajednice. Organi koji
su nastali kasnije, na primer, eforat, već su predstavljali plod novih uslova i nisu bili u
vezi sa rodovskim uređenjem.
Za svoje doba, za doba rađanja starogrčkih država, državno uređenje Sparte
predstavljalo je nesumnjiv korak napred, jer je to bio oblik državne organizacije
vladajućeg kolektiva. Glavno mesto u toj organizaciji iraalo je vojno-političko
vaspitanje građana. Ta osobina spartanskog uređenja skrenula je na sebe veliku pažnju
ideologa robovlasničkog plemstva. Život svakog Spartijate od samog njegovog rođenja
nalazio se pod budnom pažnjom države. Dečaci su živeli u porodici do svoje osme
godine. Kasnije su od njih forrairane grupe agele (bukvalno „stada") koje su se
razvijale pod rukovodstvom veoma odgovornih i poverljivih službenih lica
jDaiclonoma državnih vaspitača koji su nastojali da surovom disciplinom odtilTđecaka
naprave prvoklasne vojnike. Osim vojno-gimnastičkog treninga, dečaci su izlagani
raznim lišavanjima (gladovanju, hladnoći) i povlađivani su njihovi pokušaji da po
svaku cenu dođu do hrane, bez formalnog narušavanja discipline. Sa navršenom
dvanaestom godinom surovost vaspitanja se još više pojačavala; razvijalo se znanje da
se misli izlažu u što kraćem obliku (stvaran je „lakonski" govor, pojam koji je i kasnije
zadržao svoje značenje); dečaci su mučeni na razne načine kako bi se navikli da
podnose fizičke napore i bol. Sa osamnaestom godinom završavano je vaspitanje
Spartijata. Sa navršenom dvadeset prvom godinom mladić je postajao vojnik-Spartijat i
sam je morao da uzme učešća u treniranju mlađeg naraštaja. Ogšte obrazovanje u tom
vaspitnom sistemu zauzimalo je potpuno beznačajno mesto; Spartijati ne samo da se
nisu upoznavali sa tekovinama starogrčke kulture, već su bili polupismeni. U tome se
slažu svi starogrčki pisci. Ali, prema ubeđenju lakonofila, zbog toga su vojnički
kvaliteti Spartijata i spartanske vojske bili na vecoj visini.
Opisanu organizaciju spartanske države, prema protivrečnim predanjima, stvorio je
veliki zakonodavac i mudrac Likurg. Likurg je, kako proističe iz predanja, umirio
Spartu koju su razdirale unutrašnje borbe, uvodeći,.idealan" državni poredak koji se
očuvao sve vreme dok je postojala Sparta. Da li je i koliko verodostojno ovo predanje ο
Likurgu? Plutarh je napisao veliku Likurgovu biografiju, ali i on sam priznaje, bez
obzira na svoju sklonost prema kritičkoj istoriji, da je tradicija ο Likurgu veoma
zamršena. Za savreraenu nauku nesumnjivo je jasno da je Likurgov lik legendaran,
lišen svake istorijske realnosti. Pa i pored toga nije isključeno da su takve mere kao što
su podela tedtorije koju su osvojili Spartijati na klerove, reorganizacija starog saveta
starešina kojom je osnovana gerusija, organizaeija eforata istovreraeno sprovođene. Svi
ti osnovni zakoni spartanske države mogli su nastati kao rezultat rada velikog
organizatora čije je ime kasnije podignuto na stepen božanstva: u Sparti je zaveden
poseban kult Likurga kao boga svetlosti.
U domačem životu Spartanaca sačuvali su se mnogi običaji koji potiču iz davnina,
na primer, udruživanje u grupe prerna godinama starosti. Te su grupe po svemu sudeci
predstavljale družine naročite vrste koje su imale određena mesta za redovne sastanke
(leshi) sa zajedničkim gozbama, organizovanim zabavama na kojima su omladinci i
stariji ratnici provodili veci deo vremena ne samo danju nego i noću. Ženama je bio
zabranjen pristup u te organizacije, ali su one bile punovlasne gospodarice u životu
porodice koji je, nasuprot životu muškaraca uređenom prema načelima zajednice, bio
vrlo zatvoren.
Ο ostacima pretklasnih odnosasvedoče i mnogi običaji iz porodičnog života
Spartijata; spartanski obred sklapanja brakova sastojao se u krađi devojke-neveste;
porodica je bila monogamna, ali su i pored toga bili đozvoljeni slobodni vanbračni
odnosi kako muškarcu, tako i ženi (Ksenofont, „Država lakedemonska", I, 7).
Kao što je ranije rečeno, u najstarije vreme, tokom procesa uporne borbe za
osvojenu teritoriju, formirala se spartanska vojna organizacija. Svi Spartijati od svoje
20. do navršene 60. godine bili su vojnici. Vojska se delila u pet osnovnih borbenih
formacija -Jčhosj, po jedan iz svakog od pet „sela" na koja se delio centar spartanske
države. Lohos su sačinjavale „zakletvom povezane družine" Ρ enomotije jSiji su članovi
i u doba mira živeli zajedničkim životom, čineći tako neku vrstu „bratstva onih koji
zajedno obeduju", tzv| sisitije| Ovo vojno uređenje bilo je još daleko od one konačne
sređenosti ο kojoj piše Tukidid krajem V veka. Ostaci rodovsko-plemenskih odnosa, ο
kojima smo ranije govorili, odrazili su se na karakteru spartanske vojne organizacije.
Enomotije su mogle u ratnim prilikania da se previše osamostale što bi ugrozilo
jedinstvo discipline. Sličan slučaj spominje još Herodot u opisu bitke kod Plateje 479.
g. Zato je u borbi sa svojim susedima Sparta u tom periodu, tj. tokom IX-VII veka pre
n.e., često doživljavala neuspehe.
Oslanjajući se na primitivnu socijalno-ekonomsku bazu, trpeći zbog stalnih
unutrašnjih sukoba, spartanska država je vec u ranom periodu morala da se prihvati
kolonizacije. U predanju koje izlaže Herodot, a koje se odnosi na Minije i spartansku
kolonizaciju ostrva Tere, jasno su prikazane prilike u kojima su se ti događaji
odigravali. Herodotovi podaci danas su potvrđeni arheološkim i epigrafskira nalazima.
Tukidid saopštava da je spartanska kolonizacija ostrva Kitere takođe praćena oštrim
sukobima Sparte s drugim gradovima. U tom pogledu veoma je zanimljivo Herodotovo
kazivanje ο dugotrajnom i bezuspešnom ratu Sparte s Tegejom jednim od gradova
Arkadije. Drugi, još opasniji neprijatelj Sparte bio je grad Argos, glavni politički centar
Argolide koji je najbolje očuvao kultumo nasleđe mikenske epohe. Najveći napredak
Argos je postigao za vreme vladavine tiranina Fidona koji je, prema predanju, nametnuo
svoj uticaj i vlast celom severoistočnom Peloponezu.
Treći i najozbiljniji neprijatelj Sparte bila je Mesenija. U doba mikenske epohe u
primorskom pojasu Mesenije, naročito na njenoj zapadnoj obali, kako je utvrđeno
skorašnjim arheološkim otkrićima, nalazili su se mnogi centri tesno povezani s Kritom.
Ravničarske oblasti Mesenije koje su se nalazile unutar zemlje bile su u tom pogledu
mnogo nerazvijenije.
Prema istorijskim predanjima kojima se grčka literatura uveliko koristila, u
Meseniju, kao i u Lakoniju, upadali su Dorani: direktni potomak Herakla i krvni srodnik
spartanskih kraljeva Kresfont osnovao je u Meseniji dinastiju kraljeva koja je dobila
ime po njegovora sinu Epitu Epitidi. Ako se u tumačenju tih predanja poslužimo
arheološkim materijalom, kao i podacima iz istorije i dijalektologije grčkog jezika,
možemo doći do zakjučka da je dorskom najezdom bila zahvaćena i Mesenija. I u njoj
su porušeni i razoreni veliki centri mikenske kulture, ali ahejsko stanovništvo izgleda
nije bilo pokoreno i potlačeno. Po svemu sudeći, i na mesenskoj teritoriji koja se
odlikovala velikom plodnošću vršeno je delimično razgraničenje i stapanje Ahejaca i
Dorana. U homerskim epovima pominje se Mesenija kao politički ujedinjena teritorija.
Isto se kaže ο Meseniji i u istorijskim predanjima koja je u preređenom obliku koristio
Pausanija. Popis pobednika na olimpijskim igrama, očuvan u fragmentima Hipije iz
Elide, sadrži imena Mesenjana sve do sredine VHI veka što svedoči ne samo ο
političkoj nezavisnosti Mesenije već i ο relativno visokom nivou do kojeg se razvila
njena kultura. I, konačno, Euripid u svojoj tragediji „Kresfont" koja se sačuvala samo u
fragmentima takođe piše ο Meseniji kao slobodnoj i nezavisnoj zemlji.
Pa ipak u njoj nije došlo do obrazovanja ahejskih ili dorskih državnih formacija koje
bi bile sposobne da brane dalju samostalnost Mesenije. Vojna snaga Mesenije bila je
ispod snage Sparte. Uostalom, to je slučaj i kod drugih oblasti Peloponeza.
U drugoj polovini VIII veka pre n.e. Sparta je pristupila osvajanju Mesenije.
Podrobne, ali legendarne podatke ο tom ratu daje Pausanija (IV, 4, id.). Mnogo
verodostojniji materijal uspomene na oštre borbe tokom dvadesetogcdišnjeg rata
nalazimo u pesmama (sačuvanim u odlomcima) grčkog pesnika VII veka Tirteja koji je
živeo dva pokolenja posle rata.
Kako se vidi iz jednog drugog izvora, pri kraju rata s Mesenijom u Sparti je došlo do
ustanka tzv.partenija vanbračno rođenih mladića koji su ubrajani u stanovništvo bez
građanskih prava. Ustanak je bio ugušen. Ustanici su prisiljeni da napuste Spartu i da se
presele na obale južne Itagdje su osnovali koloniju Tarent.
ν
Posle niza poraza otpor Mesenjana koncentrisao se u planinskoj oblasti koja
se graniči sa Arkadijom; tu su oni bili potučeni, i Mesenijaje morala da se pokori
Sparti uz obavezu da će plaćati danak u visini polovine svog celokupnog roda.
Izgleda da su se Mesenjani tada našli u istom položaju u kakvom su se već
nalazili heloti u Lakoniji. Međutim, pobedom nad Mesenijom položaj Sparte nije
se bitno popravio. Spartanci su morali da drže brojne snage kako bi prisilili
Meseniju na pokornost.
U isto vreme odnosi Sparte s Argosom, gde se u vremekoje razmatramo
učvrstila tiranija Fidona, naglo su se pogoršali. Zapretila je opasnost novog
ozbiljnog ratnog sukoba s Tegejom i drugim peloponeskim gradovima.
U takvim uslovima konačno je izgrađeno spartansko društveno-političko
uređenje. Izgleda da je upravo u to vreme izvršena reforma kojom je
zagarantovana imovinska jednakost Spartijata. Stoga je spartanskajdržava morala
da se po mogućnosti ogradi od uticaja trgovinsko-novčanih odnosa koji su se
brzo razvijali i da u tom cilju uvede niz mera: zabranu čuvanja skupocenih
metala, zabranu za strance da se pojavljuju na teritoriji grada Sparte, a možda i
cele spartanske države. Moguće je da je vec lada bio donet zakon ο isključivoj
upotrebi arhajskog gvozdenog novca u vezi s čime Plutarh u svojoj čuvenoj
biografiji ο Likurgu navodi jednu anegdotu. Zanimljivo je napomenuti i to da
Sparta nije primila sistem mera i utega Fidona iz Argosa koji su bili prihvaćeni
na celom Peloponezu. Sprovedeno je strogo razgraničenje između periječkih
poseda konačno uključenih u sastav spartanske države i državne zeralje koja je u
vidu klerova bila raspoređena među Spartijatima. Cilj tih mera bio je da se
zaustavi dalji napredak proizvodnje ο čijem stanju svedoče hiljade arheoloških
nalaza na području najstarijeg svetilišta u Sparti hrama Artemide Ortije i u
drugim delovima grada.
Spartanska država je ubrzo morala da izdrži još jedan težak rat sa Mesenijom
koja se u drugoj polovini VII veka digla na ustanak. Ustanak je počeo u
severnom delu mesenske ravnice u rejonu Andanije. Ustanici, na čijem se čelu
nalazio kralj Aristomen iz roda Epitida, bili su u savezu sa Arkadijom, Elidom i
Argosom.
Tokom prvih ratnih godina Spartanci su trpeli poraze. U pesmama
spartanskog pesnika Tirteja, učesnika tog rata, govori se ο natčovečanskim
naporima Sparte. Rat se odrazio i u narodnom stvaralaštvu Mesenije. Upravo u to
vreme tamo su pevane junačke pesme koje su kasnije podržavali razni autori
sledbenici Homera. Mesenjani su se držali junački, ali su ih izneverili saveznici
među kojinia je arkadski kralj Aristokrat bio prvi. Tako su Spartanci stekli
prednost. U odlučnoj bici kod „Velikog rova", koja se održala devete godine rata,
Mesenjani su bili potučeni. Međutim, otpor je nastavljen; Mesenjani su se
ukopali na brdu Ejra koje se graničilo sa Arkadijom i tu su se držali jedanaest
godina. Predali su se pod uslovom da se mogu slobodno povući u Arkadiju i
druge oblasti Helade.
Oni Mesenjani koji su ostali u zemlji pretvoreni su u helote i zajedno sa svojim
parcelama zemlje raspoređeni među Spartijate. Na taj način krajem VII veka uglavnom
se već formirao sistem eksploatacije helota. Očigledno je upravo u to vreme uveden
nehuman običaj kriptije ο kome smo ranije govorili. Prema Tukididu, sva pažnja
spartanskih vlasti bila je tada usmerena na tlačenje helota.
Ustanci helota ponekad su imali takvu snagu da spartanska država nije bila u stanju
da ih uguši sama. U takvim slučajevima ona se obraćala susednim zajednicama na
Peloponezu i tražila od njih pomoć. Na takvoj osnovi kod Spartanaca se razvila težnja
za uspostavljanjem prisnijih veza sa nizom peloponeskih gradova. Ti su gradovi sa
svoje strane takođe bili zainteresovani za zbližavanje sa Spartoni, jer je do tog doba ona
već stekla vrio sigurnu reputaciju u vojnom pogledu najjače države u Grčkoj. Kao
rezultat tih težnji sredinom VI veka pre n.e. na Peloponezu se sklapa savez koji je ušao
u istoriju pod imenom Peloponeski savez. Iako se na čelu tog saveza nalazila Sparta,
njegovi članovi i dalje su ostali nezavisni. Sparta se malo uplitala u njihove unutrašnje
poslove.
2. KRIT
Legenda kaže da je Likurg, navodno pre proglašenja zakona vezanih za njegovo irae,
tokom svojih putovanja koja je preduzimao u cilju proučavanja ustava drugih zemalja,
među ostalim zemljama, posetio i Krit. Ova legenda nesumnjivo se zasniva na istorijski
tačnoj činjenici da se između državnih organizacija Sparte i Krita opaža mnogostruka
sličnost. Istorijski ova sličnost se objašnjava time što su i u Sparti i na Kritu u I
milenijumu pre n.e. dominantnu etničku grupu predstavljali Dorani, gospodari nad
pokorenini stanovništvom koje se sastojalo od Ahejaca, Eteokiićana
GiskonskUiKricana") i drugih.
Međutim, stvarna sličnost između Šparte i Krita više se opaža u njihovim društveno-
običajnim nego u društvenim ustanovama. Za poznavanje ovih i dragih ustanova, osim
nešto malo literarnih izvora, naročito je važan veliki natpis nađen u gradujGortini na
južnoj obali Krita, gradu koji je uporedo sa Knososom igrao vrlo značajnu ulogu u
istoriji ostrva. Iako je taj natpis, koji se naziva i ,|Gortinski zakon'J, bio uklesan na zidu
jedne veli'ke javne zgrade sredinom V veka pre n.e , on ipak predstavlja kodifikaciju
kritskog zakonodavstva koje se odnosi na ranogo raniji period.
Pomenuti izvori omogucuju nam da stvorimo izvesnu predstavu ο socijalnoj
organizaciji kritskog draštva. Celokupno stanovništvo Krita delilo se na dve osnovne
grupe slobodni i neslobodni. U slobodne su spadali: punopravni građani dorskog
plemena; tzv. „podanici", tj. oni koji su bili u položaju sličnom položaju perijeka, dakle
ljudi koji su uživali ličnu slobodu, ali su bili lišeni građanskih prava; oslobođeni koje po
zakonu niko nije mogao lišiti slobode, i stranci koji su živeli na teritoriji Krita. Građani
su se udruživali u heterije (društva). Osim toga, pored tri file u koje je spadalo dorsko
stanovništvo u nekim kritskim gradovima s mešovitim stanovništvom bilo je i drugih
fila (na primer, Ajtaleji). Svaka od tih fila pređstavljala je proširenu rodovsku zajednicu.
Sličnih fila bilo je i kod „podanika". Heterije su se sastojale od udraženja omladinaca
(agele) koji su bili pripadnici vladajućeg staleža (prema tome u heteriju nisu
imaJTpristupa „podanici", oslobođeni i stranci svi oni smatrani su za ,,one koji su van
heterija"). Na čelu heterija nalazio se arhont. Sporove između lica ,,koja su van heterija"
(afeteri) i članova heterija rešavale su posebne sudije. Pošto su črafTovi plemenitih
rodova kod rasporeda po heterijama nastojali da očuvaju rodovske veze, heterije su se
često podudarale sa filama. File su se delile na klarose. Iz file se izdvajao vojni klaros
koji je obavljao specijalne zadatke; izmeW članova ovog klarosa birani su kozmi
(stratezi) kojima je pripadala viša vojna vlast u državi. „Podanici" su sačinjavali seoske
opštine takođe podeljene na file. Pored zemljoradnje, bili su razvijeni zanati i trgovina.
Za oslobođenike u svakom od kritskih gradova bio je određen poseban kvart. I, najzad,
nadzor i uprava nad strancima koji su živeli na Kritu poveravana je posebnom
službenom licu.
Slično spartanskini sisitijama na Kritu su postojale društvene trpeze koje su se zvale
„trpeze muškaraca" (andrije). Prema nekim izveštajima te su trpeze izdržavane ulozima
klarota. Prema drugima država je sama određivala deo državnih prihoda za
organizovanje društvenih trpeza (Aristotel, „Politika", Π, 7,4). Svaka trpeza nalazila se
pod nadzorom tzv. pedonoma. U trpezama su učestvovali dečaci koji su dobijali
polovinu porcije određenog jela. Kad bi ti dečaci navršili 17 godina, upisivani su u
agele i morali su da pohađaju gimnazije gde se glavna pažnja poklanjala fizičkom
treningu, dok je obrazovanje zapostavljano; važno mesto zauzimalo je učenje napamet
zakona koji su bili sastavljeni u stihovima. Po završenom školovanju u ageli, gde su,
kako izgleda, ostajali do deset godina, mladići su prelazili u heterije. Svi mladići koji bi
zajedno završili školu morali su da se žene u isto vreme, ali žena bi ulazila u
muževljevu kuću tek onda kad je bila u stanju da rukovodi domaćinstvom. Brak je
smatran svetim i njegovo narušavanje strogo je kažnjavano.
Neslobodno stanovništvo Krita delilo se na zemljoradnike (mnoite) koji su bili
opterećeni teškim nametima, a živeli su na državnoj zemlji. Moguće je da su to bili
potomci starosedelaca minoskog Krita. Dalje na Kritu su živeli robovi koji su
predstavljali svojinu privatnih lica. Te robove možemo podeliti u dve kategorije. Jedni,
čiji je pravni položaj odgovarao položaju spartanskih helota, obrađivali su posede
(klerove) svojih gospodara i morali su da im predaju izvestan deo roda. Takvi robovi
vezani za klerove zvali su se afamiotima ili klarotima. Klaroti su mogli da organizuju
svoje porodice i ponekad su čak dobijali pravo da stupaju u brak sa slobodnim ženama;
posedovali su vlastitu domaću stoku i mogli
/) O P f >')t S<ž.tt 7c Q,j o<£ -M-o^dnf 19-0"? Λ ^ - Ζ Ί · T J l · ·
4. BEOTUA
Kolonizacija U isto vreme ili možda nešto kasnije posle ko~ Helesponta
lonizacije zapadnog dela Mediterana, oipočelo i Ponta je naseljavanje
tračkog primorja i obala Hele-
sponta. Uloga pionira i ovde je pripala Halkidanima. Oni su
zauzeli ostrya koja su se nalazila u blizini Halkide, jedno od tri poluostrva Halkidika, ,
s najvećom kolonijom Toronom. Za-
padno poluostrvo Palena bilo je naseljeno Eretrijcima. Osim eubejskih gradova u
kolonizaciji Halkidika krajem VII i početkom VI veka učestvovao je i Korint koji je
osnovao Potideiu. Istočnu obalu Halkidika zaposeli
■J JJ .. .... .......i
sii polovinom VII veka stanovnici ostrva Androsa. Kolonije koje su nikle na Halkidiku
imale su čisto zemljoradnički karakter. Većina tih kolonija nalazila se daleko od
morske obale, a od primorskih tek je poneka raspolagala dobrom lukom. Krajem V
veka pre n.e. među halkidičkim gradovima ističe se Olint kao krupan trgovačko-
zanatski centar.
Krajem VIII, a rnožda još i ranije, u prvoj polovini VII veka, stanovnici Parosa
zauzeli su ostrvo Tasos. Pesnik Arhiloh žali se na neplodnost zemlje na tom ostrvu, ali
ne pominje njegovo bogatstvo u zlatu. To
svedoči ο tome da su se na ostrvo najpre doselili zemljoradnici. Kasnije su
Parošani počeli da se sele sa Tasosa na obližnje obale Trakije gde su osnovali
nekoliko beznačajnih naselja. D'alje, na tračkoj obali, polovinom VII veka
stanovnici Klazorli£fie osnovali su koloniju Abderu koju su zatim razorili
Tračani i ponovo naselili stanovnici grčkog maloazijskog grada Teaosa koji su
bežali spasavajuci se od Persijanaca. Otprilike u isto vreme Hios je ovde osnovao
koloniju Maroneju. Izgleda da je ona osnovana pre zauzimanja Tasosa od strane
Parošana, jer su Parošani morali da izdrže napomu borbu s Maronejcima. Još
dalje na sever pružao se pojas zemljoradničkih naselja koja su osnovali
stanovnici Lezbosa i Eoljani, među kojima treba spomenuti Sest i samosku
koloniju Perint.
Obale Propontide i tračkog Baspora nastanlli su iseljenici iz Megare. Na
azijskoj obali oni su možda još krajem VIII veka osnovali Astak i Kalhedon, a na
evropskoj obali Selimbriju i Vizant (659. g.).
Dalja kolonizatorska delatnost Megare u Propontidi obnovljena je tek posle
sto godina i to, po svemu sudeći, u direktnoj vezi sa žestokom klasnom borbom
koja se odigrala u Megari.
Azijske obale Helesponta i Propontide naseljavane su prvenstveno
kolonistima iz Mileta. Izuzimajući Lampsaku (koloniju Fokeje) sve ostale
kolonije ovde je osnovao ili neposredno Milet, ili su osnovane uz njegovo učešće
i pod njegovim rukovodstvom.
Svoje najstarije kolonije Milet je osnovaojoš u VIII veku; to su Sinopa na
južnoj obali Ponta i Kizik na obali Propontide. Obe ove kolonije bile su razorene
početkom VII veka za vreme najezde Kimeraca, ali su kasnije obnovljene.
Najintenzivnija kolonizatorska delatnost Mileta pada u drugu polovinu VII veka.
Između ostalih, Milet je tada osnovao Abidos na obali Propontide i niz manje
značajnih kolonija. Na ulazu u Propontidu nalazi se već pomenuti Kizik, koji je
675/74. g. po drugi put nastanjen miletskim kolonistima i miletsko naselje na
ostrvu Prokonesu koje je bilo čuveno po svojim majdanima mermera.
Kolonizacija VII-VI veka pre n.e. imala je izuzetno velik značaj za daIji istorijski
razvoj Grčke. Za razliku od kolonizacije ranijeg perioda, uslovljene nizom plemenskih
pokreta, kolonizatorski pokret VIII-VI veka organski je povezan s pojavom klasnog
društva u Grčkoj, s formiranjem grčke države. Neravnomernost raspodele zemlje koja
je prouzrokovala klasnu borbu, kao i napredak zanatstva i trgovine stimulisali su
kolonizaciju. Kolonizacija je sa svoje strane doprinosila razvoju grčke trgovine. Prema
slikovitoj definiciji Platona, Grci su opkolili Sredozemno raore kao žabe koje sede oko
bare. Sad su Feničani bili primorani da im ustupe prvenstvo.
Za neplodnu i sirovinama siromašnu centralnu Grčku takvo proširenje trgovinskih
veza imalo je velik značaj. Kolonije su sa svojim metropolama bile tesno povezane ne
političkim, već baš ekonomskim trgovačkim interesima. Kao rezultat toga stvoreni su
izuzetno povoljni uslovi za dalji razvoj robne proizvodnje i uvozne i izvozne trgovine
koja je forsirala dalji porast proizvodnih snaga grčkog društva razvoj robovlasničke
privrede u celini. Međutim, taj razvoj nije se ni izdaleka jednako odvijao u raznim
oblastima Grčke; stanovništvo zajednica koje su se pre drugih oslobodile ostataka
rcxlovskog uređenja brže je razvijalo zanate, pomorsku trgovinu i kolonizatorsku
delatnost; u drugim zajednicama ostaci rodovskog uređenja sačuvali su se duže,
udarajuci poseban pečat na socijalno-ekonomsku strukturu tih zajednica. Zbog toga
proučavanje opštih razvojnih linija stare Grčke mora da ide uporedo s proučavanjem
lokalnih karakteristika tog procesa. S te tačke gledišta istorija pojedinih grčkih
zajednica je sama po sebi vrlo interesantna.
ATIKA U VIIIVIVEKU
1. STARA ΑΤΙΚΑ
Najstariji period u istoriji Atike, koja je u svom kasnijem životu postala osnovna
teritorija jedne od najjačih i najnaprednijih država Grčke, retko se spominje u izvorima.
Arheološkim istraživanjima u samoj Atini i u oblasti oko nje otkriveni su tragovi vrlo
starog života, koji dopiru do epohe neolita. Najstarija ođ dosad pronađenih grobnica
spada u ΙΠ milenijum pre n.e. Posuđe nađeno u ovom grobu pokraj savijenog kostura,
koje je napravljeno od sive gline neveštom rukom, još je vrlo primitivno.
U toku iskopavanja na atinskom Akropolju nađeni su spomenici nesravnjeno više
kulture u vidu ostataka dvorca mikenskog tipa, a u nizu drugih mesta (Aharna, Erhijđ,
Keramik i druga) grobnice iz istog vremena s velikim brojem raznih predmeta,
uglavnom keramičkih proizvoda, među kojima se nalaze i proizvodi stranog porekla.
Svi ti spomemci,koji datiraju već sa kraja bronzanog doba, stvaraju podlogu za
mišljenje da je na teritonji Atike postojalo jedno od žarišta mikenske kulture koje je
savreraeno drugim i njenim centrima.
Naredni, poslemikenski period u Atici karakterističan je po pojavi keramikelzv.
protogeometrijskog i geometrijskog stila. Neki keramički nalazi iz toga doba, kao, na
primer, čuvene dipilonske vaze, koje su poznate širom sveta, sačuvale su se do naših
dana u vanredno dobrom stanju. Obilje nalaza protogeometrijske i georaetrijske
keramike dala su i nedavna iskopavanja vršena na severnim i severozapadnim
padinama Areopaga. Skrece na sebe pažnju činjenica da se u kulturnim slojevima koji
su značajni po ovoj vrsti keramičkih nalaza gotovo nikako ne susreću uvezeni
predmeti. To dokazuje da je i za Atiku karakteristično ono slabljenje veza s drugim
zemljama koje je inače tipično za čitavu Grčku poslemikenskog perioda.
Za gvozdeno doba u Atici zanimljiva je grobnica sa teritorije Atine iskopana 1949.
g., u kojoj je po svemu sudeći sahranjen neki zanatlija i u kojoj je nađeno nekih deset
predmeta napravljenih od gvožđa i kamen za oštrenje.
U antičkoj literarnoj tradiciji ο Atici najstarijeg doba sačuvani su samo neki podaći
ύ ođlomčlma. Tukidid, Herodot i Platon (u jednom od svojih dijaloga) naglašavaju da
stanovnici Atike nisu bili došljaci već autohtoni atička zemlja za njih nije bila maćeha
nego rođena majka. Zbog neplodnosti tla ova zemlja nije privlačila zavojevače, tvrdi
Tukidid, i dorska najezdajuje mimoišla. AlFkasnije,kadse razvfla atinska država, u
Atici su se počeli sakupljati iseljenici iz drugih mesta, povecavajuci tako broj njenog
stanovništva i doprinoseći svojim radom porastu njenog blagostanja.
U predstavama kasiiijih atinskih pokolenja najstariji oblici socijalne organizacije,
sačuvani kao ostaci i u toku kasnijeg perioda koji nam je mnogo bolje poznat,
predstavljali su rezultat delatnosti niza legendamih vladara. Na primer, mitski kralj Jon,
prema predanju, podelio je celokupno stanovništvo Atike na četiri rodovske fde, od
kojih se svaka delila na tri fratrije koje su se sa svoje strane delile na 30 rodova, a u
svakom rodu bilo je 30 porodica, tako da je u celoj staroj Atici bilo 10.800 porodica.
Povodom ovih podela K. Marks je u polemici s buržoaskim naučnikom Grotom
primetio ,,da su gensovi, iako ih Grci izvode iz mitologije, stariji od mitologije, koji su
oni sami stvorili sa njenim bogovima i polubogovima".13
Kao svedočanstvo nekadašnje nesloge među stanovništvom mogu da služe ruševine
mnogobrojnih utvrđenja koja su delila i štitila jedne od drugih rodovska naselja, jer su
ona bila u stalnim neprijateljskim odnosima. Tragovi takvih utvrđenja i danas se
otkrivaju u toku iskopavanja na raznim mestima Atike.
Prema tome, ovde nalazimo socijalnu strukturu tipičnu za epohu rodovskog
uređenja, koja je neminovno morala proizaci iz skupa svih istorijskih uslova tog doba.
Za staru Atiku karakteristična je i druga osobina, dpična za epohu prevlasti rođovskih
odnosa rodoplemenska pocepžmošt. Prema atinskim predanjima, na teritoriji Atike u
najstarije doba nalazilo se 12 posebnih, odvojenih i međusobno nezavisnih rodovskih
zajednica. Kraj toj pocepanosti, opei prema predanju, učinio je mitološki atinski kralj
Tezej, koji je stanovništvo cele te oblasti okupio oko Atine i uveo za sve jedno
zajedničko veće i jedan pritanej. ,,Od onog doba još i sad piše Tukidid (Π, 15, Zagreb,
1957) slave Atinjani na državni trošak ujedinjenje (sinoikiju) kao svetkovinu božičnu
(sc. Atene)."
Proces ujedinjavanja Atike, po svira izgledima, trajao je najmanje 200300 godina.
Možemo pretpostaviti da se tokom IX-VIII veka pre n.e. Atini, kao rezultat uporne
borbe, priključila Paralija obalski deo Atike. Posle toga lokalni kult boga Posejdona
prenet je u atinski Akroplj. Odmah žatim pripojena je Dijakrija planinska oblast na
severu zernlje. Odatie je u Atinu prenet kult Tezeja. Najduže je očuvao svoju
nezavisnost jugozapadni deo Adke oblast Eleusine sa njenim čuvenim hramora boginje
Demetri. Sudeci prema himni posvecenoj Demetri, koja se sačuvala i došla do nas,
Eleusina je još u VII veku bila nezavisna i, braneći svoju nezavisnost, vodila je s
Atinjanima vrlo ogorčenu borbu. Atinski sinoikizam predstavljao je na taj način
dugotrajan proces uslovljen bitnim promenama u uređenju starih društvenih odnosa.
Razvoj proizvodnih snaga društva i razvoj produkcionih odnosa vezanih za te snage
izazvali su potrebu za ujedinjenjem u formacije šireg karaktera koje bi prevazilazile
okvir starih rodopleraenskih organizacija.
Oko VII veka pre n.e. u Atici se stvaraju preduslovi za uspostavlianie klasnog
uređenja i države.
U vanrednom delu F. Engelsa „Poreklo porodice, privatne svojine i države"
pokazani su osnovni pravci tog procesa za čije proučavanje danas raspolažemo
neuporedivo većim brojem izvora. Među njima je na prvom mestu, nesumnjivo,
Aristotelov „Atinski ustav", koji se dugo vremena smatrao zauvek izgubljenim i koji je
iznenada pronađen kao rukopis na četiri lista papirusa. On je nađen među drugim
papirusima koji su 1890. gTiz Eglpa dopremljeni u Britanski muzej.
Aristotelov „Atinski ustav" je jedino delo sačuvano do naših dana koje nam otkriva
celovitu sliku političke istorije Atine, počevši od VII veka pre n.e. Aristotela vanredno
dopunjavaju svedočanstva koja daju Herodot, Tukidid, Diodor Sicilijski, Plutarh i drugi
13 F. Engels, Poreklo porodice, privatne svojine i države. Kultura, Beograd, 1950, 103, izd. ćirilicoiTi.
ΛΛΛ
antički autori ο pojedinim događajima iz atinske istorije ranog perioda, a takođe neki,
istina ne mnogobrojni natpisi, monete i arheološki materijal.
Na osnovu svih tih podataka može se zaključiti da je atinska zajednica u početku
ovog perioda uglavnom bila zemljoradnička. Zanati i trgovina bili su relativno slabo
razvijeni. Ipak je socijalno-imovinsko raslojavanje uhvatilo dubok koren. Moćna
rodovska aristokratija eupatridi (,,οηϊ koji potiču od blagorodnih očeva") koncentrisala
je u svojim rukama najplodniju zemlju. Znatan deo zaostalog stanovništva našao se u
zavisnosti'od nje. „Siromasi su piše Aristotel bili u podjarmljenom položaju, i to ne
samo oni sami već i njihova deca i žene. Njih su zvali pelatima i šestodeoničarima, jer
su pod takvim uslovima arende obrađivali njive bogataša. Sva zemlja uopšte nalazila se
u rukama malog broja ljudi. Pri tom, ako ti siromasi ne bi davali zakupninu, mogli su
da budu odvedeni u ropstvo, i to kako oni sami, tako i njihova deca. I sami zajmovi
obezbeđivani su ličnim ropstvom sve do Solonovog doba" („Atinski ustav", 2, 2).
Drugim rečima, kod Atinjana je u VII veku postojao surov zakon za dužnike, inače
dobro poznat u staro doba, po kome je dužnik bio obavezan da odgovara kreditoru ne
samo svojom imovinom već i ličnom slobodom i slobodom članova svoje porodice;
dužnici koji ne bi mogli da odgovore svojoj kreditnoj obavezi pretvarani su u robove
svojih zajmodavaca. Tako su prema atičkim razmerama krupni zemljoposednici
aristokrati potrebe za radnom snagom podmirivali pretežno radom sirotinje koja je od
njih zavisila i radom robova koji su se, zahvaljujući dužničkom ropstvu, regrutovali iz
redova ranije slobodnih članova iste zajednice. To je podrivalo snagu zajednice.
Teritorijalno-zeraljišni posedi atinske aristokratije bili su uglavnom koncentrisani u
predelima tzv. Pediona u bukvalnom prevodu „ravnice", koja se protezala sa severa i
severozapada uz sam grad Atinu i predstavljala najplođniji deoove oblasth
Izmedu rodovske aristokratije i od nje zavisne sirotinje i robova nalazio se međusloj
stanovništva koji je u Atici bio zastupljen sa dve grupe: geomori seljaci-zemljoradnici
koji su očuvali svoje posede uglavnom na teritoriji kamenite i neplodne Dijakrije, gde
se rod mogao dobiti samo po cenu neverovatno velikog ulaganja radne snage; i
demiurzi zanatlije koji su već delimično izgubili vezu sa zemljom. Podelu na eupatride,
geomore i demiurge, koja je predstavljala potpuno prirodan rezultat socijalno-
ekonomskog raslojavanja, atinska tradicija takođe pripisuje delatnosti mitološkog kralja
Tezeja.
Kasnije, kad su se α Atini razvili zanati, robna proizvodnja i pomorska trgoviaa
stanovništvo koje je u vecoj ili manjoj meri izgubilo vezu sa zeraljom u grčkim
polisima anričke epohe ova veza skoro nikad nije ni prekidana uglavnom se
koncentrisalo u samom gradu Atini, u atinskoj luci Pireju i delimično u obalskom
pojasu Paraliji. Ova grupa stanovništva iz razumljivih razloga imala je neke zajedničke
specifične interese.
Pored domorodačkog stanovništva Atike postepeno se obrazovala i izdvajala kao i u
drugim grčkim polisima grupa pridošlih stanovnika tzv. meteka. Meteci nisu mogii da
uđu u sastav atinskih rodovskih fila i fratrija, jer su i dalje za to bile potrebne krvne
veze sa atinskom zajednicom. Našavši se na taj način van rodovske organizacije,
meteci nisu dobili politička i neka imovinska prava kojima su se koristili pravi Atmjani.
Meteci, na primer, nisu imali prava vlasništva na zemju na teritoriji Atike, niti su mogli
da imaju vlastite kuće u Atini, plaćali su posebne dažbine itd. Ali su i dalje ostali lično
slobodni.
Stara rodovska organizacija u obliku fila, fratrija i rodova produžila je sa svojim
postojanjem u vreme koje razmatramo, iako je za nju vezana politička struktura vec
doživela promene.
U Atini je prestala da postoji kraljevska vlast. Kao što je već rečeno, naša saznanja
ο atinskim kraljevima bazirana su jedino na predanjima, pa se oni ne mogu smatrati
realnim istorijskim činiocima. Prema predanju, poslednji atinski kralj bio je kralj
Kodro, koji je žrtvovao svoj život radi spasa otadžbine kad su Atiku napali Dorani. U
vreme koje ovđe razmatramo kraljevska vlast je ustupila svoje mesto upravi devetoriće
šluzbenih lica arhonata, koji su svake godine birani samo iz reda eupatrida. Sada su
među njima bile raspodeljene osnovne funkcije izvršne, vojne i sudske vlasti koja je
dode bila koncentrisana u rukama basileusa. Na čelu kolegijuma arhonata nalazio se
arhont eponim najstariji arhont čije se ime davalo godini. Atinjani su prema imenima
arhonata-eponima računali godine.
Iza arhonta-eponima dolazio je arhonat-polemarh u čijoj su se nadležnosti nalazili
vojni poslovi i koji je bio glavni vojskovođa atinske vojske, a zatim, i arhont koji je,
uglavnom, nasledio religiozne obaveze kralja i koji je za to, po tradiciji, nosio titulu
arhont-basileus. Šest ostalih arhonata bili su arhonti-tesmoteti čuvari starih
zakonodavnih običaja, koji su putem usmene tradicije prenošeni s kolena na koleno.
Sva nabrojana službena lica raspolagala su samostalnom jurisdikcijom i zasedala su u
specijalnim zgradama: arhont-eponim u pritaneju, arhont-basileus u tzv. bukoleju,
polemarh i tesmoteti takođe u posebnim zgradama.
Posle godinu dana vršenja arhontske dužnosti, arhonti su predavali svoja ovlašćenja
novoizabranim magistratima koji su dolazili na njihova mesta, a sami su automatski
postajali doživotni članovi areopaga. Tako se u Atini nazivalo staro vece koje je dobilo
ime po brdu boga Aresa gde je areopag obično zasedao. Nekad je on sam po sebi
pređstavljao veće starešina. Sada, popunjavajuci se bivšim arhontima koji su, kao što
smo već rekli, birani samo iz redova eupatrida, areopag je postao jedan od organa
aristokratske vlasti, i to njen najuticajniji orgaa U političkom životu atinske zajednice,
tokom čitavog ranijeg perioda njene istorije, areopag je uživao veliki značaj. On je
predstavljao vrhovnu instancu za najveći broj sudskih sporova, njerau je pripadao
odlučujući glas pri izboru arhonata; njegov autoritet bio je neosporan.
Tako je za socijalno-političku strukturu stare Atine bila karakteristična dominacija
rođovske aristokratije. Prisvojivši najbolju zemlju u Atici, atinska aristokratija je u
svojim rukama držala i političku vlast. Narodna skupština izgubila je svoj nekadašnji
značaj i više uopšte nije imala istaknutije uloge u društvenom životu Atinjana. Atinski
narod demos bio je prisiljen da se pokorava vlasti aristokrata sve dotle dok u sebi nije
našao dovoljno snage da otpočne ogorčene borbe protiv njih.
Istorija Atine i Atike Vli i VI veka pre n.e. prepuna je događaja vezanih za tu borbu.
Najstojeći da sačuva i da učvrsti svoju vlast, aristokratija je branila rodovsko uređenje,
koje je vec preživelo i koje je kočilo razvoj proizvodnih snaga atinske zajednice.
Braneći svoju slobodu i pravo od aristokratije koja ih je ugrožavala, a zatim prešavši u
otvoreni napad protiv nje, atinski demos predstavljao je nosioca novog i za to doba
naprednijeg sistema društvenih odnosa. Stoga je konačna pobeda demosa nad
aristokratijom označavala uspostavljanje novog progresivnijeg poretka klasnog
uređenja i države kao aparata vlasti nove klase robovlasnika.
U socijalnom pogledu demos nije bio jednorodan. Pod terminom demos u ovom
slučaju treba podrazumevati uopšte sve slobodno starosedelačko stanovništvo Atike
kao protivtežu rodovskoj aristokratiji. Pored sirotinje, zavisnih najamnlka i zanatlija u
njegov sastav su ulazili i relativno bogati seljaci, koji su uspeli da sačuvaju svoje
zemljišne parcele, vlasnici zanatskih radnji, trgovci, brodovlasnici. Uporedo s
napredovanjem ekonomskog života, u Atini je rastao broj imucnih i bogatih ljudi
nearistokratskog porekla. S druge strane, proces socijalno-imovinske diferencijacije
odvijao se ne samo u redovima demosa već i unutar same aristokratije. Jedni su
aristokratski rodovi osiromašili, drugi su se uključili u trgovinu i pomorstvo, zbog čega
su ih zaokupljali novi interesi koji su se sad razilazili sa interesima zemljoradničke
aristokratije Pediona.
Najsiromašniji sloj slobodnog stanovništva nastojao je pre svega da izdejstvuje
ponovnu podelu zemlje, kako bi zasitio vlastitu glad za'zemljom, ukidanje dugova koji
su ga pritiskali i uopšte dužničkog ropstva. Bolje obezbeđeni i bogati slojevi demosa,
koji su već osećali sigurniju ekonomsku osnovu pod nogama, borili su se prvenstveno
za postizanje političke dominacije i vlasti. Zato im je bilo potrebno da od atinskih
eupatrida oduzmu njihove rodovske privilegije u korist onih koji po svom poreklu nisu
spadali u rod blagorodnih, ali nisu zaostajali iza njihovih ekonomskih mogucnosti i
snage.
Kilonova Najstariji događaj koji nam je poznat i koji svedoči zavera ο
vanredno napetom stanju koje je vladalo u Atini
jeste tzv. Kilonova zavera 640. g. Kilon je spadao u atinske
eupatride i bio je oženjen kćerkom megarskog tirana Teagena. U Atini je stekao
popularnost kao pobednik na olimpijskim igrama.
Prema savetu Delfijskog proročišta trebalo je da zauzme Akropolj na dan „najvećeg
praznika Zevsa". Kilon je sebi osigurao podršku svog tasta koji mu je poslao u pomoć
naoružan odred vojnika. Tako je on istupio na čelu svojih pristalica, i uspeo je da osvoji
Akropolj, ali nije znao da ga zadrži u svojim rukama. Atinjani su Kilonu pružili
odlučan otpor. Tukidid kaže da su se Atinjani jednodušno okupili da uguše zaveru i
rasporedivši se oko Akropolja počeli su njegovu opsadu. Opsadom su rukovodili devet
arhonata sa Megaklom na čelu. Megaklo je pripadao starinskom i uticajnom atinskom
rodu Alkmenoida. Usled nedostatka vode i hrane Kilonove pristalice našle su se u
bezizlaznom položaju. Sam Kilon uspeo je da pobegne, ali su ostali učesnici zavere bili
prisiljeni da se predaju na milost i nemilost onih koji su držali opsadu. Prema prastarom
običaju oni su tražili spas kod oltara boginje Atine. Iako su ubistva u hramu bila pod
strogom verskom zabranom i smatrana najtežim zločinom protiv religije, Alkmeonidi
se nisu obazirali na to i pobili su sve Kilonove pristalice.
Gušenje Kilonove zavere pokazalo je da u Atini još nisu bili zreli uslovi za politički
prevrat. Pre svega u Kilonovora slučaju treba gledati jednu od epizoda borBefmeđu
raznim grapacijama unutar vladajuće aristokratije. Bez obzira na sve, karakteristično je
to da atinski demos nije pružio podršku Kdonu i nije iskoristio ovaj slučaj za aktivno
nastupanje prodv vlasti rodovske aristokratije.
Kao jedna od posledica narušavanja unutrašnje ravnoteže i unutrašnjih borbi, došlo
je, kako izgleda, do slabljenja Atine prema spoljašnjem svetu. Verovatno je baš u to
vreme megarski tiranin Teagen osvojio ostrvo Salaminii, otevši ga od Atinjana za koje
je to ostrvo imalo vdo velik značaj, jer je štitilo izlaz iz atinske luke. Vojni neuspeh
poljuljao je položaj aristokratske grupacije na čijem čelu su se nalazili Alkmeonidi.
Njegovi protivnici, koji su takođe pripadali vladajućoj aristokratiji, posle niza godina
od Kilonove zavere uspeli su da dobiju organizaciju suda od 300 građana
aristokratskog porekla. Sada je taj sud okrivio Alkmeonide zbog skrnavIjenja hrama
ubistvima izvršenim u njemu. Zato su neposredni učešnici ubistva, koji su dotle pomrli,
iskopani iz grobova, njihovi leševi bačeni su van granica Atike, a svi njihovi živi
potomci članovi roda Alkmeonida proterani su iz Atine. Kasnije, posle skoro dva veka,
politički protivnici Alkmeonida, koji su nastojali da postignu njihovo ponovno
proterivanje, sećali su se tih događaja. Zahvaljujući tome saznali smo i ο Kilonovoj
zaveri jedinom narna poznatom događaju u istoriji Atine VII veka pre n. e. To što je
pronađena Aristotelova „Atinska država", omogućuje nam da datiramo taj događaj. On
se ranije vezivao za doba posle Drakonove kodifikacije.
Drakonovi Ο Drakonovom zakonodavstvu ima veoma malo zakoni podataka.
Poglavlje Aristotelovog „Atiiiskog usta-
va" posvećeno opisu Drakonovih državnih refonni izgleda da
predstavlja dodatak kasnijeg datiima do čega je, možda, došlo nastojanjem pristalica
oligarhije u kasnije doba da svoj politički program potkrepe autoritetom drevnog
vremena. Sam Aristotel, u svom dmgom delu „Politika" piše da su Drakonovi zakoni
predstavljali samo obično beleženje starih norrni koje su se dotle čuvale u usmenoj
tradicji normi tzv. običajnog prava. .Tedan od atinskih natpisa koji potiče s kraja V
veka pre n.e., u kome se reprodukuje deo teksta tih zakona, u potpunosti pqtvrđuje ovo
svedočanstvo. Između ostalog, u njemu se navode proceduralna pravila ο odgovornosti
rodbine ubice za izvršeni zločin koja nesumnjivo vode u vrlo daleku prošlost. Na taj
način, Drakonovi zakoni su, preraa svim podacima, predstavljali prvi popis afmškifi
zakonodavnih običaja. U tom pogledu veoma je karakteristično to što atinski pisci
Drakonove zakone ne označavaju izrazom „νόμοι" „zakoni", vec izrazom „θεσμοί" što
u bukvalnom prevodu znači „običaji". Cilj takvog zapisivanja zakonodavnih običaja
očigledno je bio u tome da se ograniči samovolja sudija aristokrata koji su usmenu
tradiciju tumačili u skladu sa svojim strogo egoističkim interesima. S te tačke gledišta
zapisivanje zakona nesumnjivo je odgovaralo željama demosa i treba pomišljati na to
da nije bilo ostvareno bez borbe i ozbiljnog pritiska demosa na aristokratiju. Ukoliko
je moguće suditi ο sadržaju tih zakona prema pomenutom atinskom tekstu s kraja V
veka i prema svedočanstvima antičkih autora kasnijeg doba, u njima se uglavnom
radilo ο krivičnim delima: ο raznim vrstama ubistava, ο krađama, ο tome kako se vode
procesi i ο kaznama koje su se izricale za razne zločine.
Drakonovi zakoni čuveni su po svojoj strogosti, čak i nečovečnosti (pričalo se da su
bili ispisani krvlju). Za najmanju krađu predviđenaTje Jinirtna kazna.
Drakonovi zakoni su u pogledu kažnjavanja za ubistva trebalo da zamene instituciju
krvne osvete. Ali gonjenje ubice i dalje je ostalo u nadležnosti roda poginulog. Za
ižmirenje s ubicom zahtevao se pristanak najbliže rodbine: sina, brata, rođaka, zeta,
tasta; u slučaju kad ne postoji bliska rodbina, izmirenje je bilo moguće samo po
pristanku najmanje desetorice članova fratrije. Odgovornost za ubistvo padala je jedino
na samog ubicu, a ne i na njegov rod. Odgovoran je bio i podstrekač na ubistvo, koji je
prema tome bio mdlrektm ubica.
U Drakonovim zakonima razlikuju se takođe ubistva s predumišljajern, bez
predumišljaja i ubistva izvršena u odbrani. Posebno mesto daje se ubistvu zavodnika
majke, žene, kceri ili sestre; ovde su bila svrstana i ubistva izvršena nesrećnim
slučajem, na primer, prilikom takmičenja.
Ubistva s predumišljajem spadala su u nadležnost suda areopaga i kažnjavana su
smrcu, a nanošenje povreda proterivanjem; u oba pomenuta slučaja kazna je
sprovođena konfiskacijom imovine.
Pretresi ο delima ubistava bez predumišljaja poveravani su specijalnom kolegijumu;
ovaj kolegijum je imao 51 člana, bio je sastavljen odljudi starijih od 50 godina koji su
pripadali rodovskom plemstvu. Kazna za ubistvo bez predumišlja.ja bila je proterivanje
(bez konfiskacije imovine). U slučaju izmirenja s rodbinom ubijenog ili, u slučajevima
kad rodbina ne postoji, s članovima njegove fratrije, ubica je mogao da se vrati iz
progonstva; pri tom je rodbini ubijenog bilo zabranjeno da traži bilo kakvu vrstu
otkupa. Ubistvo u samoodbrani, pod kojim se podrazumeva i zaštita imovine, nije
kažnjavano.
Za svaku vrstu ubistva određivalo se posebno raesto na kome je obavljan pretres: za
ubistvo bez predumišljaja paladijum, za ubistvo sa predumišljajem areopag. Na
posebnom mestu obavljana su suđenja onima koji su, nalazeći se u izgnanstvu, ponovo
izvršili ubistvo; optuženi u ovom slučaju nije mogao da stane na tle Atike, već je za
vreme suđenja koje se obavljalo na obali mora blizu Pireja morao da stoji u čamcu.
Suđenje u zgradi pritaneja, gde su zasedali filobasileusi (oni koji su se nalazili na
čelu fila), imalo je arhaičan karakter. Tu su pretresana dela nasilne smrti koju su
ljudima nanele životinje ili mrtvi predmeti. Ako bi ih sud proglasio krivim, izbacivao ih
je van granica Atike ili potapao u more.
Za Drakonovo ime vezani su zakoni koji su se odnosili na ponašanje građana. Jedan
od takvih zakona određivao je kazne za „besposličenje" i nekoristan život.
Tako su Drakonovi zakoni predstavljali prvo pisano zakonoddvstvo Atine. U njima
su veoma simptomatične tendencije da se zaštite interesi privatne svojine što se, na
primer, vidi u vrlo strogim kaznama za krađe. Samu činjenicu zapisivanja starih
pravnih običaja kojima bi se bar donekle ograničavala samovolja sudija eupatrida treba
smatrati kao jedan od prvih uspeha demosa u borbi protiv vlasti rodovske aristokratije.
Naukrarije Otprilike u isto vreme u Atici se javljaju tzv. naukrarije prve formacije
zasnovane na principu teri-
torijalne podele.
Ο pitanju vremena kad su naukrarije nastale, dugo vremena nije bilo jednodušnog
mišljenja. Još od najstarijeg doba ο tome su postojala raznolika mišljenja. Herodot kaže
da su naukrarije postojale pre Solonovih reformi i pritanima naukrarija pripisuje glavnu
ulogu u gušenju Kilonove zavere. Tukidid, u svom kazivanju ο gušenju te zavere,
uopšte ne spominje pritane naukrarije. Neki od starih pisaca smatrali su da je naukrarije
stvorio tek Solon.
Mišljenje koje je pre više od sto godina prihvatio M. S. Kutorga ο tome da su
naukrarije postojale pre Solona, kasnije je potvrđeno podacima iz „Atinskog ustava".
Zavođenje naukrarija verovatno je bilo vezano za početak razvoja trgovine i pomorstva
u Atici. To mišljenje potvrđuje se namenom naukrarija i etimologijom samog imena
(od νοόΰς brod). Svaka naukrarija morala je da da atinskoj floti po jedan brod, a
kasnije još i po dva konjanika. Naukrari koji su se nalazili na čelu naukrarija izgleda da
su bili podređeni arhontu-polemarhu i komandovali su brodom koji je opremila njihova
naukrarija. U Atici je bilo svega 48 naukrarija. Taj broj je očigledno u skladu sa 4 stare
rodovske file (po 12 naukrarija u svakoj fili). Jedini naziv naukrarije koji je dosgeo do
nas Kolijada ima toponimski karakter, što takođe svedoči ο teritorijalnom principu na
kome se takva podela zasnivala. Prema tome, u organizovanju naukrarija koje su, kako
kaže Engels, podelile „narod ne po srodničkim grupama, vec po zajedničkom mestu
prebivanja"14 treba da gledamo jedan od veoma važnih simptoma raspada rodovskog
uređenja i jedan od znakova začetka države.
Otprilike u vreme kojim se ovde bavimo u celokupnoj strukturi ekonomskog života
Atike već su se osećali rezultati razvitka moreplovstva, trgovine i zanatstva. Znatno je
porastao izvoz maslinovog ulja i grnčarskih proizvoda. Na krajnjem jugoistoku Atike,
u lauriskim rudnicima, napredovala je proizvodnja srebra. Krajem VH veka već se
jasno ističu atinske težnje prema Helespontu. Upravo zbog toga su Atinjani ušli u
borbu s Mitilenom i u toj borbi postigli uspeh. Istovremeno su nastavili rat sa Megarom
zbog vlasti nad Salaminom.
U trgovini tog doba Atina je na sebi iskusila uticaj bogate Egine. Egina je pre Atine
pošla putem razvoja pomorske trgovine. Eginski monetarni sistem, pored monetarnog
sistema Eubeje, bio je veoma rasprostranjen u gradovima Egejskog bazena. Atinjani su
kopirali eginsku monetu i sistem mera za težinu.
2. SOLONOVO ZAKONODAVSTVO
Početkom VI veka borba između atinskog demosa i eupatrida dostigla je najvecu
oštrinu. „Većina naroda piše Aristotel u svom „Atinskom ustavu" bila je podjanrdjena
od strane malog broja ljudi i narod se pobunio protiv plemstva. Buna ie bila snažna i
dugo vremena vodili su borbu je.dni protiv drugih". I upravo u to vreme na političku
pozornicu Atine stupa Solon, za čije je ime vezano sprovođenje veoma važnih reformi.
Za razliku ocl Drakona, ο kome ne znamo skoro ništa, Solon je iza sebe ostavio vrio
vidljiv trag u antičkoj istoriografiji. On je u staro doba bio poznat ne samo kao politički
radnik već i kao pesnik. Solonove elegije sa svojim politički aktuelnim tendencijama
uživale su veliku popularnost i citirali su ih mnogi antički pisci.
594. g. pre n.e. Solon je bio izabran za arhonta i dobio je specijalna ovlašcenja kao
aisimnet. Solonovo isticanje u jeku tako oštrog i složenog perioda atinske istorije nije
bilo slučajno. Prema Aristotelu, obe zavađene strane podjednako su gledale u njemu
potencijalnog zastupnika svojih interesa i pogodnog kandidata za sastavljača novog
zakonodavstva ,,Ρο svom poreklu i po popularnosti koju je uživao Solon je spadao
među prve ljude u državi kaže Aristotel -ali po svom imovinskorn stanju i načinu života
spadao je među srednje" („Atinski ustav", 5). Kasnija tradicija vezivala je Solonov
rodoslov za kraljevski rod Kodrida, a njega samog uvrstila je među sedam mudraca
starog sveta.
14 F· Engels, „Poreklo porodice, privatne svojine i države", Kultura, Beograd, 1950, 117 (izd. ćirilicom).
Solonove elegije i svedočanstva Aristotela i Plutarha to su naši glavni izvori za
poznavanje Solonove delatnosti. Kasniji rimski izvori ο Solonu ne dodaju tome skoro
ništa više: podaci Cicerona, Tita Livija, Seneke, Aula Gelija, Diogena iz Laerte i drugih
rimskih autora veoma su oskudni i imaju slučajan karakter. Oni uglavnom prikazuju
Solona kao filozofa. Solonove elegije, inspirisane odjecima političke borbe, pružaju
jasnu sliku stradanja atinskog naroda i samovolje aristokrata. Ο eupatridima Solon piše:
„Prezasicenost mad nadmenosti kad dolazi veliko bogatstvo. Tu nema nikakvog
obzira, ni za blaga sveta, Ni za narodno dobro; pljačkaju gde god mogu, I nimalo
se ne plaše pravde svetili propisa".
Na jednom drugom mestu Solon govori ο teškom stanju u kome se nalazi atičko
seljaštvo:
„U zlikovačkim rakama muči se željeni gmd U strašnim krvavim borbama,
zlikovcima jedino dragim, Te nesreće haraju otadžbinom; a od sirotinje
jadne Mnogi u tuđinu daleku silom odlaze, Prodani u teško ropstvo, Sto
sramne laiice nameće, I po nevolji nose gorku sudbinu roba".
Tako je Solon, poreklom eupatrid, imao dovoljno snage da se uzdigne iznad svoje
sredine i da prihvati interese dragih slojeva atinskog društva podjarmljenih od strane
aristokratije. To se još jače pokazuje u sledećem odlomku njegove elegije:
, Α vi umirite svoje moćno srce u gradima:
Mnogo vam blaga palo, njime ste prezasićeni.
Treba da znate meru svog nadmenog duha: inače prestaćemo
S našom pokomošću vama, što vam se svideti neće".
(„Atinski ustav", 5)
Teško bi se moglo objasniti otkud shvatanja ove vrste jednom predstavniku
aristokratije kakav je bio Solon, ako se ne bismo upoznali s pojedinim činjenicama iz
biografije ovog zakonodavca. Plutarh kaže da je Solon, koji se rodio u bogatstvu,
kasnije materijalno propao, pa je počeo da se bavi trgovinom da bi popravio svoj
položaj. Zahvaljujući trgovini, obišao je više gradova i tako je proširio svoje vidike. Iz
Plutarhovih reči vidi se da su nova zanimanja zahvatila i jedan deo eupatrida koje je,
takođe, zahvatilo delovanje procesa socijalno-ekonomskog raslojavanja koji se u Atini
odvijao vrlo brzo. Ljudi poput Solona imali su dosta razloga za nezadovoljstvo i sa
spoljnom politikom vladajuće aristokratije. U tom smislu veoma je karakteristično
kazivanje Plutarha ο okolnostima koje su pratile Solonovo nastupanje na političkoj
areni. Prema tom kazivanju, atinska vlada, izgubivši svaku nadu na povratak Salamine
koju je zauzela Megara, odlučila je da je se zauvek odrekne i zato je kroz narodnu
skupštinu sprovela specijalni zakon. Prema tom zakonu, svako ko bi pozvao svoje
sugrađane na obnavljanje borbe za to ostrvo imao je da se kazni smrću. Međutirri,
Solon je odlučio da pozove građane u novi rat protiv Megare za osvajanje ostrva
Salamine bez obzira na taj zakon. Tom svom pozivu dao je oblik jedne naročite elegije
koju je on pročitao sa kamena tribine. Na njegove sugrađane elegija je delovala tako
snažno da su oni izdejstvovali ukidanje tog zakoria i izabrali Solona za arhonta
ovlašćenog da se stavi na čelo atinskih snaga u borbi za Salaminu. Ta borba okončana
je osvajanjem ostrva koje je otada zauvek postalo atinsko. Time je Solonov autoritet još
više porastao i omoguceno mu je da se stavi na čelo pristalica programa velikih reformi
kojima je bio cilj ozdravljenje socijalnog života atinskog društva, tj. reformi za koje je
vreme bilo već odavno sazrelo. Najvažnije od tih reformi sastojale su se u sisahteji
(„skidanju tereta"), tj. u rasterećenju kućnih obaveza, ukidanju dužničkog ropstva,
zavođenju imovinskog cenzusa kao osnovnog kriterijuma pri određivanju političkih
prava i dužnosti građana, u zakonu ο testamentima i u nizu drugih zakonodavnih mera
kojima se stimulisao dalji razvitak ekonomskog života stanovništva Atike i Atine.
Prva od navedenih mera sisahteja dugo vremena nije bila jednodušno shvaćena u
istorijskoj nauci. Kao što je poznato, tu su meru još u staro doba razni autori tumačili
na razne načine. Veeina, među kojima su bili Plutarh i Diogen Laerćanin, smatrala je
da su sisahtejom bile poništene sve dužničke obaveze seljaštva. Dionizije iz
Halikarnasa ograničavao je tu meru samo na najsiromašnije dužnike, a Androtion je
smatrao da se sisahteja sastojala samo u smanjenju kamata na dugove i u smanjenju
vrednosti novčanih jedinica, vezujući tu meru za Solonovu finansijsku reformu.
„Uzevši poslove u svoje ruke kaže naš glavni izvor Aristotel Solon je oslobodio
narod kako za dati momenat tako i za budućnost, zabranlvšT da se pozajmice
obezbeđuju ličnim ropstvom. Zatim je on sproveo ukidanje dugovanja, kako privatnih
tako i državnih, što nazivaju sisahtejom, jer su se ljudi osetili kao da su skinuli teret sa
sebe" (,Atinš^usfavit7"5-12). Aristotel, kao i atidograf Folohor, prema tome, priznaje
ukidanje postojećih dužničkih obaveza.
U stvari, ta zakonodavna mera verovatno nije mogla da bude toliko radikalna. U
tom slučaju ona bi bila u protivrečnosti s osnovnom tendencijom kojom su prožete sve
ostale zakonodavne mere Solona: suprotstaviti individualnu svojinu rodovskoj svojini i
svim sredstvima kojima se može poslužiti zakonodavac podupreti razvoj i zaštitu
interesa te individualne svojine. Prema tome, sisahteja je, kako izgleda, predstavljala
ukidanje dugova jednom za svagda i pri tome očigledno samo onih dugova za koje je
zalagana zemlja a koji su jako tištali atičko seljaštvo. Što se tiče institucije dužničkog
ropstva, ona je stvarno zauvek bila ukiriuta. Kasnije, u vreme posle Solona dužnik je
garantovao zajmodovcu svojom imovinom, ali ne slobodom svoje ličnosti i članova
svoje porodice. I više od toga Atinjam koji su ranije bili prodati u ropstvo zbog svojih
dugova otkupljeni su sredstvima državne blagajne i vraćeni u Atinu. Tim povodom
Solon je ponosan govorio da je on „vratio u Atinu, božansku domovinu, mnoge koji su
bili prodati u ropstvo, ili one koji su pobegli zbog bede i skitali se tako dugo da su
zaboravili atički jezik."
Sprovođenjem, po našoj pretpostavci, delimičnog ukidanja dugova i potpunog
uništenja dužničkog ropstva u Atici je, nesumnjivo, bilo normalizovano stanje, ali time
ni u čemu i ni ukoliko nije bilo zaustavljeno dalje narastanje protivrečnosti unutar klase
slobodnih. U tom smislu veoma je karakteristično to što glavni zahtev seljaka ponovnu
podelu zemije Solon ne samo da nije ispunio vec ga nije ni smatrao svojim zadatkom.
To se može lako videti iz njegovih pesama:
,,Κο je došao da pljačka, bio je pun velikih nada
i nadao se da će tu naći veliko bogatstvo,
Čekao je da ću ja, nežno mazeći, pokazati svoju surovu narav.
Ali su se prevarili onda, a sad se zato ljute I gledaju me svi popreko, kao
neprijatelja. Bede nema: što sam obećao učinio sam, pomoću bogova I
nisam radio uzalud. Razume se ne leži mi na srcu Da vladam silom tiranije
kao ni to da u rodnim tijivama Dadnem sirotinji i blagorodnim
jednake delove".
4. KLISTENOVO ZAKONODAVSTVO
Socijalna borba Posle pada tiranije u Atini je ponovo i sa još posle proterivanja
vecom snagom planula socijalna borba. Na čelo Hipije. Pojava
najrevolucionarnijeg demosa Atike ogorčenog Klistena. na reakcionarno
plemstvo koje je težilo po-
vratku svojih privilegija i priželjkivalo povratak poretka iz
vremena pre Solona, došli su Alkmeonidi. Ο mestu i ulozi koju su u ovoj borbi imali
robovi, naši izvori cute. Ali, izgleda da se ne može sumnjati u to da su i oni uzeli
učešća u pokretu koji se razvio. U tom ranom periodu života atinske države još ne
nalazimo samostalne akcije robova kakvih je bilo kasnije, i možerao samo da
pretpostavimo da se njihov protest protiv robovlasništva stapao s borbom atičkog
demosa za svoja prava. U tome se i sastojala osobenost klasne borbe u Atini ranog
perioda.
Na čelu stranke Alkmeonida nalazio se ranije pomenuti Klisten. Aristokrate je
predvodio Isagora, Tisandrov sin, koji je u Atini bio izabran za arhonta 508/7. g.
Pokušaj plemstva da obnovi svoju dominaciju pobudio je Klistena da istupi s projektom
novog državnog uređenja kojim bi se jednom zauvek učinio kraj rodovskim ostacima i
oduzelo tle ispod nogu rodovskog plernstva.
Odnosi društvenih snaga od Solonova doba naovamo iz temelja su se promenili.
Seosko stanovništvo više nije imalo razloga za nezadovoljstvo i ostalo je pasivno.
Istovremeno narastao je broj, politički značaj i važnost zanatlijskog i trgovačkog
gradskog stanovništva. Zato se Klisten, koji je nastupao kao zastupnik interesa paralija,
sada našao na čelu demokratije. U skladu s tako promenjenim odnosom snaga,
Klistenova reforma, za razliku od Solonove reforme, imala je za cilj da prevlast u
političkom životu obezbedi gradskom stanovništvu. Oslanjajući se na to stanovništvo,
Klisten je bez teškoće pobedio svog suparnika Isagoru, što je ovog nateralo da zatraži
pomoć Sparte.
Da li je do mešanja Sparte u ovu stvar došlo pre ili posle sprovođenja reforme, ne
zna se tačno. U svakom slučaju jasno je da je Klisten sa svojim projektom reforme
nastupio, a moguce je da ga je delomično i ostvario još pre Isagorinog obraćanja Sparti,
jer je obećanje reforme i privuklo revolucionarno raspoložen demos na stranu Klistena.
Završiti reformu i konačno je sprovesti u život Klisten je, razume se, mogao samo
uklanjanjem spartanskog mešanja. Kao razlog za to mešanje poslužio je zahtev Sparte
da ukloni Klistena čiji je rod uprljan davno izvršenim zločinom (za vreme Kiionove
zavere). Klisten je dobrovoljno napustio zemlju, ali bez obzira na to spartanski kralj
Kleomen ušao je u Atiku 508-507. g. sa svojim naoružanim odredom. Kao rezultat toga
bilo je proterano iz Atine 700 porodica i pokušano je da se uklanjanjem veća od 400
lica zavede oligarhijska uprava od 300 Ijudi sa Isagorom na čelu. To je izazvalo revolt
atinskog demosa. Kleomen i Isagora su bili opkoljeni na Akropolju i prisiljeni da se
povuku iz Atike posle čega su mnogi od njihovih pristalica bili kažnjeni. Klisten se,
zajedno s drugira izgnanicima, vratio u Atinu i dobio mogućnost da do kraja sprovede
reforme koje je bio započeo.
„Plemstvo je nastojalo da povrati svoje ranije povlastice i ponovo je dobilo prevlast
za kratko vreme, dok ga nije definitivno srušila Klistenova revolucija (509. g. pre n.e.),
a s njim i poslednji ostatak rodovskog uređenja" kaže Engels.
15 Od reči ostrakov τό δστρακον - zemljaiia pločica na kojoj je ispisivano ime onog koji se proteruje.
Sardu s kojim su Alkmeonidi odavno bili u vezi, a satrapu Artafemu s predlogom ο
savezu i molbom za pomoc. Artafern je zahtevao da mu se da „zernlja i voda" što je
praktično značilo potčinjavanje Atine Persiji. Izaslanici su, na svoj rizik, dali svoj
pristanak, ali je Atina odbacila zahtev Persijanaca i osudila izaslanike.
Početkom 506. g. na Atiku je izvršen napad istovremeno sa tri strane. S juga ju je
napala peloponeska vojska koja je zauzela Eleusinu, sa zapada Beoćani, sa severa
Halkiđani. Atinjani krenu protiv Peloponežana, ali do bitke nije došlo. Peloponesku
vojsku napuste Korinćani koji su bili prijateljski raspoloženi prema Atini. Za njima se
povede i drugi spartanski kralj Demarat koji je bio u neprijateljskira odnosima sa
Kleomenom i tako se cela vojska rasturi. Oslobodivši se opasnosti sa strane
Peloponežana, Atinjani odmah krenu protiv Beocana koji su u to vreme nastupali sa
zadatkom da se sastanu sa Halkiđanima. Potukavši Beocane, Atinjani istog dana pređu
moreuz Eurip. Potukavši i Halkiđane, Atinjani zauzmu njihov grad Halkidu. Na
zemljište oteto od zemljovlasničkog plemstva Halkide Atinjani su naselili 4000 svojih
kleruha.
Time rat ipak nije bio završen. Tebanci su nastavili borbu; njima su se priključili
Eginjani, jaki konkurenti Atinjana na polju trgovine. Tebanci budu po dragi put
potučeni, ali Eginjani u to vreme razore atinsku luku Faleron i niz naselja duž obnale.
Atinjani stanu da se spremaju za rat protiv Egine, ali u tom im ponovo zapreti opasnost
od strane Peloponeza. Kleomen tada pozove Hipiju koji se nalazio u Sigeju, s tim da ga
ponovo dovede na vlast u Atini. Međutim, peloponeski saveznici Sparte, i to najprije
Korincaiii, suprotstave se daljem mešanju u tu stvar pa je Hipija morao da se vrati u
Sigej.
Tako Atina ne samo da je pobedila neprijateljsku koaliciju, već je, pored toga,
proširila i učvrstila svoje kleruhije na ostrvima Salamini, Lemnosu i Imbrosu. Hipija,
međutim, rdje gubio nadu na povratak i zato se obratio Sardu s molbom za pomoć.
Atinska delegacija upucena Artafemu sa zadatkom da spreči dalje rovarenje Hipije,
dobila je kao odgovor zahtev za njegov povratak u Atinu. Taj zahtev i odbijanje Atine
da mu udovolji, poslužili su kao početak rieprijateljskih odnosa između Atine i Persije.
***
VII-VI vek pre n.e. predstavljaju ne sarao u istoriji stare Grčke već i u istoriji cele
antičke epohe period izuzetno burnog i intenzivnog razvoja proizvodnih snaga. Upravo
se u to vreme u svim proizvodnim granama opaža veliki napredak. Glauk sa Hiosa
pronašao je način za lemljenje gvožđa, a samoski majstori Rek i Teodor uveli su u
Grčku veštinu livenja metala koja je već bila poznata na Istoku. Vruća obrada metala
njegovo livenje i kaljenje bila je, istina, poznata i u prethodnoj epohi, ali se onda
livenje obavljalo putem sipanja rastopljenog metala u male kalupe; manji predmeti
livani su čitavi. Na takav način, svakako, nisu se mogli izrađivati krupni predmeti; njih
su pravili sastavljanjem detalja pomoću drvenog šablona, tj. na način koji još nije bio
dovoljno usavršen.
Prethodna epoha nije poznavala ni redovno dobijanje rude. U homersko doba nigde
u Grčkoj nije bilo organizovanog rada u rudnicima gvožđa i bakra i potrebni komadi
metala obično su dobijani od trgovaca iz istočnih zemalja putem razmene. Sada se,
međutim, 11a više mesta u Grčkoj otvaraju rudnici gvožđa. Bakar se uglavriom dobijao
na Kipru, na ostrvu Eubeji nedaleko od Halkide i u Argolidi. Započeti su veliki radovi
na mnogim drugim rudištima. Zlato se dobijalo u dosta velilrim količinama
naostrvimaSifnosu,TasosuiuTrakiji, atakođeiunekimmestimanateritoriji Male Azije;
srebro -■ uAtici-u Taurijskim rudnicima, a takođe na Sifhosu, u Trakiji, u Makedoniji,
Epiru, Lidiji. Ranije se pretpostavljalo da je olovo dovoženo u Grčku iz Španije i iz
udaljenih mesta na severu Evrope. Danas su nađeni rudnici i tragovi eksploatacije
olova na teritoriji same Grčke: nedaleko od Delfa, gde je ono, mada u malim
količinama, vađeno sve do vizantijskog perioda. Izgleda da je olovo vađeno i u Trakiji.
Za obradu iskopane rude izumljene su male peći. Glavni centri grčke metalurgije
nalazili su se tada na Samosu, u Knososu, u Korintu, Halkidi, Lakoniji, Sikionu, Egini i
na Lezbosu.
U to doba znatno je napredovala i proizvodnja tkanina. Predenje i tkanje u Grčkoj
ranog perioda redovno se obavljalo u okviru kućne radinosti, gde su sve osnovne
poslove obavljale robinje pod nadzorom same domaćice. Ali vec u homerskoj Grčkoj
cenjene su fine, tanke tkanine proizvod feničanskih (sidonskih) tkalja. Širenje luksuza u
domaćem životu jonskog plemstva koje je rado imitiralo lidijske običaje, zahtevalo je
sve veću proizvodnju raskošnih purpurnih i drugih bojenih tkanina, što je sa svoje
strane uticalo na stvaranje tkačkih radioiiica, specijalizovanih u radu za tržište.
Stanay-Qižtv.o grčkili gradova u primorskim oblastima Male Azijejtao i u Frigiji i
Lidiji, bavilo se gajenjem ovaca, Po svojoj mekoj vuni naročito su bile čuvene miletske
ovce,, U to doba naročito se razvio valjaonički zanat. Tkanine su bojene na razne
načine. Na Kritu je za bojenje korišćen sok lokalnog bilja. U istu svrhu su
upotrebljavane i crvene morske alge, kojih ima u velikim količinama duž obale Male
Azije. Miletske tkanine u razriim bojama od kojih se izrađivala odec'a i cilimi
prodavane su širom čitavog Sredozemlja sve do zapadnih obala. Miletskim bojenim
tkaninama uspešno su konkurisali tkački proizvodi sa ostrva Samosa, gde je ta
proizvodnja bila veoma razvijena. Samoski tiranin Polikrat je u tom cilju pozivao
miletske i atičke majstore i dobavljao ovce čuvene po finom kvalitetu svoje vune.
Atičke radionice tekstila uglavnom su podmirivale lokalno tržište. Kao jedan od važnih
centara tekstilne proizvodnje kasnije se istakla Megara. Međutim, tu su izrađivane,
uglavnom, jednostavne i grabe tkanine i odeca, čime su zadovoljavane samo potrebe
siromašnijeg stanovništva grčkih gradova.
Proizvodnja lanenih tkanina u Grčkoj tog perioda nije bila naročito razvijena. One
su, uglavnom, uvožene iz Egipta. Izuzetak je u tom pogledu predstavljalo ostrvo Amora
koje je bilo poznato po svojim tankim lanenim tkaninama.
If mnoflim gradovima, i to pre svega u Atini i na Korintu, naročito je bila razvijena
proizvodnja keramike. Zadatak joj je bio da zadovolji najraznovrsnija potraživanja. Tu
se ima u vidu kako proizvodnja ambalaže za čuvanje i transport vina i maslinovog ulja,
tako i izrada raznovrsnih kućnih potrepština, toaletnog pribora, terakota, crepa, vaza
ukrašenih umetničkim slikama na kojima se, ponekad, nalaze scene karakteristične kao
prikazi radnih prilika u keramičkim radionicama. Zanimljiva je scena na jednom
skifosu (čaši) s crnim figurama. Vlasnik radionice sedi držeći u jednoj ruci kilik
(pehar), dok je drugu podigao da udari roba koji beži od njega noseći tri skifosa. Drugi
rob gleda u skifos koji je upravo premazao lakom; kraj njega se nalazi lonac s lakom i
četkicom. On ne obraća nikakvu pažnju na scenu koja je, očigledno, za njega sasvim
uobičajena: jedan muškarac, možda takođe rob, tuče korbačem nekog roba koji je
vezaii za nogu i ruku obešen za tavanicu. To je scena iz života koja savršeno
karakteriše uslove ropskog rada u keramičkoj radionici.
Istina, valja pomenuti i to da je razvoj keramičke proizvodnje išao ne toliko putem
primene tehnički novih načina ili izrade novih oblika posuđa, koliko putem
kvantitativnog povecanja produkcije u mnogim radionicama i podizanjem umetničkog
kvaliteta ukrasnog slikarsta na posuđu. U to doba veoma su se razvili i drugi zanati.
Razvijanjem gradova kao trgovačkih, zanatskih i političkih centara pojavili su se i
novi zahtevi u okvira građevinske delatnosti, naročito u vezi s pojavom potreba za
izgradnjom javnih objekata. Kiklopski zidovi više ne zadovoljavaju nove zahteve.
Akoje ujzgradnji stambenih zgrada došlo do relativno malih promena u njihovim
oblicima, a građeviriski materijal drvo i ćerpič ostao kao i ranije, to se u izgradnji
hramova i objekata javnog Tcaraktera javljaju ne samo novi arhitektonski tipovi već i
nova tehnika.
Ranije je glavni materijal za podizanje hramova i javnih objekata bilo drvo. U VII
veku počinje građenje hramova od cerpiča, ali stubovi i dalje ostaju drveni. Prvi
kameni hramovi grade se od krečnjaka. Tek krajem VI veka upotrebljava se mernier i
to ne kao osnovni građevinski materijal, vec samo za izradu detalja.
Način slaganja kamena karakterističan za mikensku epohu sačuvan je i sada pri
podizanju gradskih zidina ili potpornih zidova, na koje se naslanjaju terase. Za gradnju
hramova kamenje se kleše u obliku pravilnih pravougaonika. U VI veku primenjuje se
pravilnije slaganje pri kome se ivice pojedinih pravougaonika ne naslanjaju jedna na
drugu, čime se postiže veća stabilnost zgrade i njena trajnost. Zidovi hramova obično
su malterisani, a zatim bojeni. Stubovi su sastavljeni od više delova, ali nisu bili retki ni
monolitni stubovi.
Proces građevinarstva raščlanjava se na niz posebnih operacija: u kamenolomima se
vadi kamen, zatim se podvrgava prethodnoj obradi posle čega se dopreraa na mesto gde
se nalazi buduća zgrada i tu se konačno obrađuje. Pojavljuju se nova oruđa za obradu
tvrdih vrsta kamena: dleto, probojac za vajarske radove, razne vrste dleta i, konačno,
testera bez baca za sečenje najtvrđih vrsta kamena. Za transportovanje stubova,
blokova i dragog, arhitekta Hersifron, graditelj Artemidinog hrama u Efesu, pronašao je
naročitu spravu u obliku drvenog okvira na dva točka.
Tehnički progres se najmanje primećuje u oblasti zemljoradnje. Zemljoradnja je u
VII i VI veku još uvek smatrana počasnim zanimanjem koje obezbeđuje siguran prihod
i ljudi koji su bili vezani za zeralju, naročito oni koji su posedovali velika imanja, u
mnogim mestima su držali u svojim rukama vodeće političke položaje. Međutim,
tehnika zemljoradnje jo|, uvek je bila veoma primitivna. Svuda je vladao sistem
plodoreda koji se smenjivao svake druge godine. Svake druge godine njiva je ostajala
pod ugarom i za to vreme su zemlju đubrili, tri puta preoravali, a na jesen su sejali.
Plug je bio veoma primitivan i nije imao metalni raonik. Orali su pomoću volova, ređe
pomocu mazgi. Preoranu zemlju su sitnili motikama, želi sa srpom, snoplje su mlatili
na guvnu, koristeći se snagom rogate stoke. Sejali su uglavnom ječam i jednu vrstu
pšenice (triticum spetta). Na plodnijim njivama su sejali pšenicu, naročito u
kolonijama. Žito su, istina, na većim imanjima, mleli ne samo ručnim žrvnjem već i u
naročito podignutim mlinovima, čije su žrvnjeve pokretali magarci, raazge ili robovi
koji su taj posao obavljali pod korbačem nadzornika. Što se tiče specijalnih kultura, na
primer, gajenja maslinovog drveca, koje je u homerskoj
Vaza koju je izradio antički grnčar Ergotim, a dekorisao slikar Klitija.
Druga četvrtina IV veka pre n.e.
Grčkoj bilo veoma slabo razvijeno, ono je od VIII do VI veka dobilo veće
prostranstvo, posebno u Atici, gde je masllnovo ulje predstavljalo važan
izvozni artikal. Kultivisanje maslinovog drveca u Atini stimulisano je
posebnim merama. Pa ipak, ime više klase „pentekosiomedimni" (medimn je
mera za tela koja se rasipaju), po imovinskom cenzusu pokazuje da je
zemljoradiija u Atici zauzimala mnogo važnije mesto nego gajenje maslina.
Razvoj stočarstva u doba koje ovde opisujemo zaostajao je iza zemljoradnje. Potrošnja
mesa u većini grčkih gradova bila je mala; meso se jelo uglavnom prilikom svečanih
ručkova koji su praceni prinošenjem žrtava. Zato se kod Grka stoka ža klanje zvala
„žrtvenim životinjama". Mesoje zamenjivala^riba. Kopaidsko jezero u Beotiji bilo je
čuveno po svojim jeguljama. Pored ribe i mesa, Grci su, naročito Atinjani, trošili velike
količine povrća koje se gajilo izvan gradskih zidina. Međutim, ο pravilno sprovedenom
radu u ratarstvu i voćarstvu, nema podataka u izvorima kojima raspolažemo.
Paraleliio s tehničkim napretkom proizvodnje raste diferencijacija rada. Rad
poljoprivrednika sa sela odvaja se od rada gradskih zanatlija, a u zanatstvu izrastaju nove
strake i specijalnosti. Tako se u oblasti obrade metala odvajaju struke kovača i livaca, u
oblasti kerarničke proizvodnje posao grnčara odvaja se od posla onih majstora-umetnika
koji se bave sHkanjem na posuđu, itd. U isto vreme opaža se neka vrsta specijalizacije u
oblasti izrade ovih ili onih vrsta zanatske produkcije među pojedinim gradovima. Na
primer, u Miletu se koncentriše proizvodnja tkanina, u Korintu proizvodnja oklopa i
keramike, u Halkidi se proizvodi oružje, itd. Zanatlije u tim gradovima rade računajući na
široku prođu svojih zanatlijskih proizvoda.
Ο razvoju robne proizvodnje i trgovine već u VII i VI veku pre n.e. svedoče takve
činjenice kao što su sveopšta upotreba monete i jedinstven sistem mera. U to vreme u
kontinentalnoj Grčkoj vladala su dva sistema mera i tegova: eubejski i eginski. Preraa
eubejskom sistemu, jedinicu mere za težinu predstavlja težina kubne stope vode, što
odgovara meri od 26,2 kilograma; zapremina od 1,5 takvih kubika čirii jedinicu rnere za
tečnosti metret (39,3 litara); zapremina od dva kubika čini jedinicu mere za tela koja se
rasipaju raedimn (52,4 litra). JSistem tegpva bazirao se na talentu. lsta je mera
predstavljala osnovu i za novčani sistem. Eubejski talent bio je težak 26 kilograma, a
eginski 37. Manje jedinice mera predstavljale su delove talenta, pri čemu je uzajamni
odnos tih delova u oba sistema bio isti. Tako su eubejski i eginski talenti sadržavali po 60
mina; mina se sastojala od 100 drahnii ili 50 statera, drahma je bila izjednačena sa 6 obola.
Prelaskom Atine sa eginskog na eubejski sistem, što je došlo kao rezultat Solonove
novčane refornie, ispoljava se tendencija ka većoj težini atičke drahme, čija mera u VI vku
pre n.e. dostiže 4,36 g. Od ostalih sistema treba pomenuti monetarni sistem koji je postojao
u Korintu: korintski stater delio se na tri drahme (po 2,78-2,91 g), a ne na dve, na koliko se
delio eubejsko-atički stater. Korintski sistem vladao je u svim oblastima koje su bile
ekonomski vezane s Korintom u Italiji, na Siciliji, na Halkidiku (Korkira je iz suparništva s
Korintom uvela vlastiti monetarni sistem)..Eginski sistem sačuvao je svoj značaj do
sredine V vekapre n.e. na Peloponezu, u srednjoj Grčkoj, kao i na mnogim ostrvima (među
kdjima je i Rodos).
Pojavom monete i razvojem razmene za novac, novčani opticaj dobija sve veći obim u
celokupnom privrednom životu. U vezi s tim veoma je karakteristično to što izlazi iz
upotrebe običaj da se u grob pored mrtvaca stavljaju skupoceni predmeti i zlato. Međutim,
velike količine srebra i zlata i dalje su deponovane u riznice hramova i na taj način
povlačene iz opticaja.
U VII i VI veku grčki gradovi na obalama Male Azije bili su najbogatiji trgovački
gradovi Grčke. U tom pogledu prvo raesto je, nesumnjivo, pripadalo Miletu. Među ostalim
gradovima, počevši od polovine VII veka, ističe se Egina, čiji su stanovnici zbog
neplodnosti zemljišta na njihovom ostrvu, silom prilika morali da se prihvate trgovine. U
rukama eginskih trgovaca koncentrisala se široko razvijena posrednička trgovina.
Zahvaljujuci svom pogodnom položaju na raskrsnici puteva za Peloponez i srednju Grčku i
poraorskih puteva sa Istoka na Zapad, kao drugi iza Egine ističe se Korint. Početkom VH
veka Korint stupa u trgovinske veze sa Zapadom, sa unutfašnjim oblastima Ilirije. Ali vec
polovinom VII veka korintski trgovci se sukobljavaju sa konkiirencijom stanovnika svoje
vlastite kolonije Korkire i 664. g. između flota ove dve države dolazi do pomorske bitke,
prve u istoiiji Grčke. Sa VI vekom na Zapadu stiču značaj velikih trgovačkih centara i
centara zanatske proizvodnje takve kolonije kakve su Sirakuza, Tarent i Sibaris koje su u
početku bile čisto zemljoradničke. Tokom VI veka postepeno raste značaj Atine. Međutim,
do kraja VI, pa čak ni početkom V veka Korint nije irnao štete od konkurencije Atine s
kojom je održavao prijateljske odnose.
Razvojem i širenjem trgovine i trgovinskih odnosa brzo napreduje pomorstvo i
moreplovstvo. Kao rezultat tehničkih noviiia znatno se produžava navigacioni period. Dok
su u VIII veku antički moreplovci obavljali plovidbu u vremenu koje je bilo nešto duže ođ
dva meseca godišnje, u VI veku navigacioni period se produžava na 7-8 meseci. U to doba
na obali se podižu specijalni lučki uređaji. Izgradnja, ako ne baš prvog, a ono u svakom
slučaju najznačajmjeg pristanišnog nasipa pripisuje se Samošanima. Korinćani su
prokopali Leukadski zemljouz za prolaz brodova (tačnije rečeno očistili su od nanosa
peska moreuz koji je delio ostrvo Leukadu od kopna). Korintski tiranin Perijandar naumio
je da spoji Saronijski i Korintski zaliv; stvar se, međutim, svela na podizanje drvene
platforme pomoću koje su prevoženi brodovi.
U poređenju s pomorskim putevima kopneni su imali drugorazredan i ograničen značaj.
Izuzetak su činili savršeni maloazijski putevi koji su spajali primorske grčke gradove sa
Sardom i sa nešto udaljenijim istočnim tržištima. U evropskom delu Grčke koji je na sve
strane bio ispresecan planinskim lancima i njihovim ograncima, pojedine oblasti su
vezivane uskim planinskim stazama po kojima se transport robe mogao obavljati jedino
pon.ocu tovarne stoke.
Dajući opšti pregled grčke ekonomije treba da imarao na umu da su se njene oblasti,
kako u doba koje razmatramo tako i kasnije, razvijale nejednako. Pored gradova u kojima
su rano počeli da se razvijaju zanati i trgovina, velik broj grčkih oblasti i dalje je zadržao
prvenstveno zemljoradnički karakter. U takvoj situaciji nalazio se veći deo Peloponeza,
srednje Grčke i cela severna Grčka. U ovim oblastima još se veoma slabo osećao utlcaj
novčanog prometa i razvijenije forme ekonomskog života veoma sporo su potiskivale
naturalnu privredu.
Važno je da se u karakteristici proizvođačkih snaga i s njima vezanih proizvodnih
odnosa tog perioda u grčkoj istoriji naročito naglasi još jedna okolnost. Nova oruđa rada
koja se pojavljuju u to vreme upotrebljavaju se u mnogo slučajeva bez nekih primetnih
izraena sve do kraja antičke epohe. To se, na primer, odnosi na sav kovački alat, ili na
mnogo veći asortiman stolarskog alata ο kojem znamo po slikama sa vaza. Ni helenistički
ni rimski period nisu uneli u taj asortiman instruraenata ništa principijelno novo. U
jedinom nama poznatom prikazu kovačnice koji se danas čuva u Luvru, na tzv.
megarskom peharu iz helenističkog doba, ne susrećemo ni jedan primerak instramenata za
koje se nije znalo još u arhajsko doba.
Isto se opaža i u razvoju tehnike pomorstva koja je bila izuzetno važna za Grčku. U
VII-VI veku pre n.e. mali brodovi sa ravnim dnom iz prethodne epohe, koji su u stvari
predstavljali velike čamce, bili.su zamenjeni bržim i većim brodovima koji su građeni od
naročite građe za brodove. Tada se uvode i tehničke razlike između ratnih, teretnih i
trgovačkih brodova. Prvi, tzv. „pentekonteri" (tj. brodovi sa pet redova vesala), nešto su
uži, sa pramcem obloženim metalom i pokreću se ne toliko pomoću jedara, koliko
naporom pedesetorice veslača koji se nalaze u njima; drugi su nešto širi i kreću se
uglavnom pomoću jedara. Krajem arhajskog perioda pronađene su brze trijere sa dve
stotine veslaca koji su raspoređeni u tri reda, jedan iznad drugog. Ti su brodovi bili veoma
skupi. U stvari, razvoj antičke pomorske tehnike je tu i stao pošto helenistički i rimski
period, po mišljenju stručnjaka, nisu doneli bitne novosti principijelnog karaktera.
Istorija antičke tehnike pokazuje primere koji nas u tom pogledu još više začuđuju.
Neki tehnički pronalasci iz VII-VI veka odjednom se napuštaju za duže vreme da bi se
ponovo pojavili mnogo kasnije. Takva je, na primer, bila sudbina kamenih kalupa za
otiske i livenje metalnih predmeta koji su bili dobro poznati ljudima iz arhajskog perioda.
U VI i V veku pre n.e. oni se uopšte ne upotrebljavaju. Do tog zaključka dolazimo, prvo,
zato što uopšte ne postoje njihovi tragovi u nalazima i, drugo, zato što se čak parni
predmeti iz tog perioda, na primer, minđuše, uvek pomalo razlikuju jedan od drugog.
Kalupi za livenje ponovo se javljaju i stiču široku primenu tek u helenističko doba.
Razvoj proizvodnih snaga u Grčkoj VII-VI veka pre n.e. odvijao se tarkvom brzinom
da se stiče utisak ο nekom naglom prelomiij ο visokom poletu koji nije zabeležen ni u
helenističkom periodu koji je inače obeležen čitavim nizom tehničkih novina.
Izmene u tehnici proizvodnje nisu mogle, a da ne dovedu do odgovarajucih promena i
razvoja samih proizvodnih odnosa. Velike promene u načinu proizvodnje, prema tome,
neizbežno su morale da izazovu promenu celokupne društvene i političke strukture.
Upravo su te vrste promena celokupnog društvenog i političkog načina života
uslovljenog razvojem proizvodnih snaga i novih produkcionih odnosa i vršene u svim
naprednim gradovima Grčke u VII-VI vekii pre n.e. Do tog doba su drevne rodovske
institucije vec stigle da se pretvore u oruđe gospodstva rodovske aristokratije;
predstavljajući pojavu koja je bila očito preživeli ostatak starog, one su se sada pretvorile u
prepreku na putu daljeg slobodnog razvitka proizvodnili snaga i novih produkcionih
odnosa, kočile su taj proces. Ali rodovska aristokratija koja je u tom periodu predstavljala
odumiruću snagu grčkog draštva, očajnieki se borila protiv ofanzive novih socijalnih
snaga, snaga koje su se rađale iz robovlasničkih odnosa u razvoju. Tokom borbe vrši se i
prelaz od starih formi socijalno-ekonomske organizacije društva na nove, od društva koje
je još vezano za mnoge ostatke poretka prvobitne zajednice u klasno robovlasničko
društvo i državu; taj prelaz je nesumnjivo progresivan, jer robovlasničko društvo označava
korak napred u poređenju sa poretkom prvobitne zajednice: robovlasnički produkcioiii
odnosi predodredili su dalji razvoj proizvodnih snaga, stvorili vece mogucnosti za razvoj
tehnike u mnogim granama ekonomije stare Grčke.
Κ/. Μ iS JJ^ p f ( A t i c r k i
GRČKO-PERSUSKIRATOVI
kom obuhvatili istočni deo bazena Crnog mora, stvaranje jake pomorske flote postalo je
stvar od prvostepene potrebe.-I Kambiz je preduzeo najenergičnije mere za jačanje
feničanske flote; Feničani iskusni pomorci postali su osnovno jezgro pomorske flote
Persije. Uskoro se persijska flota koju je dopunila i kiparska flota pretvara u ogromnu
snagu.
Kambizov naslednik Darije I, sin Histaspa (522-486. g.), ugušio je ustanke koji su izbili
u raznim delovima države i postao vladar ogromne teritorije.
Socijalno ekonomsko Granice Darijeve države pružale su se od Helei političko
uređenje sponta do Inda i od slapova Nila do obala Cmog Persije i Kaspijskog mora.
Nastala kao rezultat osvajačkih pohoda, persijska monarhija nije raspolagala
jedinstvenom ekonomskom bazom i predstavljala je nestabilnu vojno-administrativnu
formaciju konglomerat mnoštva plemena i naroda, od kojih je svaki i pod vlašću persijskih
careva nastavio da živi na svoj sopstveni način koji se razlikovao od života njegovih
suseda. Tora glavnom istorijskom osobinom persijske robovlasničke države mora da se
objasni i karakter njene politike prema mnogobrojnim podanicima, pa između ostalih i
prema grčkim gradovima koji su se našli pod njenom vlašću. Politiku Persijanaca
uglavnom su obeležavala ova dva cilja: da se održi u pokornosti stanovništvo prisiljeno na
pokornost silom oružja i želja da se carskoj blagajni obezbedi ispravno plaćanje dažbina
od strane tog stanovništva. Oba cilja ostvarivana su na dosta primitivan i grub način.
U administrativnom pogledu Darijeva monarhija obuhvatala je oko 20 okruga; u
svakom okrugu je kao namesnik vladao satrap (koji je često bio člari carske porodice). Car
Persije je na te satrape prenosio svoje funkcije građanske, vojne i sudske. Ali, bez obzira
na široka ovlašćenja koja je svaki od satrapa imao u odnosu na stanovništvo svog okruga,
on lično, njegov život i imovina u celini su zavisili od volje cara. Herodot, čije delo
predstavlja glavni izvor za proučavanje grčko-persijskih ratova, saopštava niz slučajeva
kad su satrapi navukavši na sebe gnev svoga vladara bili nemilosrdno kažnjavani za
najmanju krivicu, a da se i ne pominje izdaja. Osim toga, uz svakog satrapa postavljan je
po jedan nadzornik koji je bio dobro obavešten ο svim događajima iz delokruga datog
okruga i ο njima je obaveštavao cara. Tako se provincijska vlast nalazila pod stalnom
kontrolom centralne vlade.
I pitanjima finansija centralna vlast je poklanjala znatnu pažnju. Svaka satrapija
predstavljala je posebnu poresku jedinicu. Herodot nam daje iscrpan spisak tih poreskih
okruga. Na primer, prvi od njih u koji su ulazili Jonjani, Karijci, Međani, Pamfilijci i drugi
narodi nastanjeni u zapadnom delu Male Azije, plaćao je Dariju porez u visini 400 talenata
u srebru. Stanovnici desne obale Helesponta, Frigijci, azijski Tračani, Paflagonci i drugi
plaćali su 360 talenata, Kilikijci 500 talenata i 360 belih konja. Od tih 500 talenata na
izdržavanje konjice koja je čuvala kilikijsku zemlju trošeno je 140 talenata, a preostalih
360 išlo je pravo u Darijevu kasu.
Egipatski okrug plaćao je 700 talenata poreza ali u to nisu ulazili prihodi od ribolova u
Meridskom jezeru. Iz ovog okruga uzimano je još 120 hiljada medimni žita za ishranu
Persijanaca i njihovih najamnika koji su se nalazili u tvrđavi Memfisa. Satrap Vavilonije
raspolagao je sa 800 ždrebaca i 16 hiljada kobila, koliko su Persijanci uzimali u tom
okrugu na ime danka od stanovništva.
Celokupan iznos svih dažbina koje su svake godine ulazile u Darijevu blagajnu,
predstavljao je svotu od 14.500 talenata prema eubejskom računanju. Tako su sva plemena
i narodi u sastavu te države plaćali redovni godišnji danak. Izuzetak su predstavljali samo
Persijanci koji su bili oslobođeni od plaćanja redovnog danka. Persijska država bila je
ispresecana širokom mrežom puteva od Sadra do Inda; na njima su bila uređena specijalna
odmarališta za putnike. Održavanje i čuvanje tih puteva takođe je ulazilo u funkcije ovog
ili onog satrapa, ali opštu kontrolu nad putevima vršili su činovnici iz centra.
U oblastima na koje se prostirala vlast persijskog cara bili su smešteni persijski
garnizoni. U slučajevima velikih pohoda persijski carevi su pozivali u svoju vojsku
mnogobrojne odrede sastavljene od stanovništva raznih oblasti koje su se nalazile pod
njihovom vlašću. Na taj način brojni sastav persijske armije mogao je da bude vrio velik za
ta vremena. Borbeni kvalitet te, po svom sastavu veoma mešovite arrnije, nije bio visok,
jer mnogobrojni podanici persijske države nisu mogli da budu zainteresovani za dalji
razvitak njenih vojnih uspeha. Opšti karakter ove države države konglomerata morao je da
se odrazi na organizaciju njenih vojnih snaga koje su se sastojale od niza pojedinih,
međusobno slabo povezanih odreda.
Posle persijskog osvajanja maloazijskih obala, posle pada lidijskog carstva, prodiranja
Persijanaca obalama Helosponta, čime irn se otvarao put u Crno more i naročito posle
uključivanja Fenikije i Egipta u sastav persijske države, položaj grčkih jonskih gradova
naglo se promenio. Posrednička trgovina na Egejskom mom skoro u potpunosti prelazi u
ruke Feničana koji su uživali pokroviteljstvo i podršku Darija, a trgovina sa Egiptom koji
je takođe igrao važnu ulogu u trgovinskom bilansu jonskih gradova skoro sasvim prestaje.
Pored istovremenog slabljenja veza s Crnim morem sve se to porazno odrazilo na privredu
joriskih gradova. Tako gubitak njihove nezavisnosti ne samo da nije bio kompenzovan
nekim ekonomskim dobicima, već, naprotiv, bio je obeležen naglim opadanjem nivoa
njihovog ekonoraskog života.
Tome treba da se doda i to da su jonski gradovi bdi u sastavu raaloazijske satrapije i
tako su, zajedno sa Karijcima, Pamfilijcima i drugim narodima nastanjenim u zapadnom
delu poluostrva, koji su ulazili u sastav te satrapije, bili obavezni da u persijsku blagajnu
ulažu godišnji porez u visini od 400 talenata u srebru što je za ono vreme bila ogromnu
suma.
U cilju obezbeđenja pokornosti jonskih gradova, Darijeva vlada se meša u njihov
unutrašnji život, i to svoje mešanje ostvaruje u formi koja je za njih vdo uvredljiva.
U vezi s tim treba da se podsetimo i na neke karakteristike istorijskog života Grka u
VII-VI veku pre n.e. uslovljene delovanjem zakona ο neminovnoj povezanosti
produkcionih odnosa sa karakterom proizvodnih snaga društva. U konkretnim uslovima
grčke stvamosti tokom VH-VI veka borba između odumirućih društvenih odnosa i novog
uređenja, koje je dolazilo kao njihova smena, izražavala se u obliku žestokih sukoba
između rodovske aristokratije i demosa. U jonskim gradovima, koji su bili najrazvijeniji i
najnapredniji u socijalno-ekonomskom pogledu, borba demosa odvijala se sa naročitom
upornošću. Pod pritiskom demosa aristokratija je gubila poziciju za pozicijom. Konačna
pobeda demosa, vezana za potpunu likvidaciju ostataka rodovskog uređenja koji su kočili
razvoj proizvodnih snaga novog draštva već je bila bliska. Međutim, Persijanci u svojoj
politici prema grčkim gradovima uvek su se kao po nekom pravilu orijentisali upravo na
odumiruću rodovsku aristokratiju opravdano računajući da će u njoj naći najsigumiji
oslonac za svoju vlast. U svim grčkim gradovima pod svojom vlašću Persijanci su silom
uvodifi aristokratsku tiraniju. Vlastodršci koje su oni dovodili na vlast obično su se u
svemu oslanjali na podršku lokalne aristokratije i nemilosrdno su suzbijali demokratske
pokrete. Ti vlastodršci bili su odani persijskom caru, ne iz straha, već dušom i telom, jer su
znali da bez njegove direktne podrške ne mogu održati vlast u svojim rukama.
Samo po sebi je jasno da tim putem nije bilo moguće da se za duže vreme obezbedi
dominacija odumrlih društvenih snaga. Zato se sa sigurnošću može reći da je politika
persijske vlade bila unapred osuđena na neuspeh, jer je bila u raskoraku sa zakonitošću u
razvoju istorijskog procesa koji ne zavisi od volje ljudi. Persijska vlada nije mogla da
likvidira demokratski pokret u grčkim gradovima. Zahvaljujući sticaju istorijskih okolnosti
taj pokret sada poprima u isto vreme i obeležje antipersijskog i patriotskog što, razume se,
nailazi na simpatije i najtopliju podršku demokratskih elemenata širom cele Grčke. Ta
podrška je bila utoliko jača što je persijska najezda u to doba zapretila celokupnom grčkom
svetu. Širenje persijske monarhije moralo je da dovede do sukoba između Persije i Helena.
Spoljna politika Spoljna politika Darija I kao i politika njegovih Darija I. prethodnika
svodila se pre svega na to da putem Skitski pohod novih osvajanja još više proširi ionako
ogromnu teritoriju svoje države. Zavojevački planovi Darija bili su vrlo veliki, ali on se u
prvom planu orijentisao na zapad na evropske obale Egejskog mora, Bakansko poluostrvo
i Grčku. S druge strane, Darije je imao u planu da severozapadne granice svoje države
obezbedi širokom i sigurnom barijerom koja bi je štitila od upada podunavskih i severo-
crnomorskih plemena i da osvoji zemlje u Crnomorskom primorju bogate žitom i
sirovinama.
To su bili razlozi koji su podstakli Darija da u proleće 514. g. krene protiv Skita s
ogromnom vojskom i flotom. Prešavši preko Bosfora tračkog i posluživši se pri tom
mostom koji je tu sagradio Grk Mandroklo, bez obzira na otpor tračkih plemena (Herodot,
IV, 93), persijska vojska pređe Trakiju. Na obali Dunava persijska kopnena vojska se
sastala sa flotom koja je zatim ušla u ušće reke. Preko Dunava su bili sagrađeni mostovi i
za njihovo čuvanje je ostavljen pomoćni odred jonskih Grka, pod komandom miletskog
tiranina Histije. Prešavši Dunav preko tih mostova
Darijeva vojska uđe u skitske stepe. Tu se Persijancima spremao neuspeh. Ne pružajući im
otvoreni otpor, Skiti su ih stalno uznemiravali naletima svoje konjice i povlačeći se
zavlačili neprijatelja sve dublje u svoje prostrane stepe. Pri tom su pred njima palili sve,
uništavali bunare, itd. Darijeva vojska ubrzo se našla u tako teškom i bezizlaznom
položaju da nije imala dragog izlaza osim povlačenja. Tako se Darijev skitski pohod
završio potpunim neuspehom. To je bio prvi veliki vojni neuspeh Persijanaca. Taj neuspeh
je delovao veoraa jako na savremenike. Herodot, na primer, priča ο tome kako su glasovi ο
povlačenju Persijanaca kod Grka koji su ostali da čuvaju most na Dunavu, izazvali prvu
misao da poruše most i da tako Dariju otežaju povlačenje. Međutim, Histija, koji je uživao
Darijevo pokroviteljstvo, uspeo je da ih ubedi da to ne čine. Histija je imao puno razloga
za verovanje da bez podrške Persijanaca nece moći da očuva tiransku vlast nad svojim
sugrađanima u Miletu.
Vrativši se sa skitskog pohoda, Darije je poverio svojim vojskovođama Megabazu i
Otanu zadatak da dovrše pokoravanje stanovništva na obalama Helesponta i u Tračkom
primorju. Taj zadatak je bio izvršen tokom narednih godina. Odmah posle toga u ruke
Persijanaca prešla su, jedno za drugim, ostrva u Egejskom moru: Lemnos, Imbros, Hios,
Lezbos, Samos. Tako su se moreuzi i ostrva neophodni za život Grka našli pod Darijevom
vlašcu. Na obalama Helesponta i Bosfora trakijskog nadiranju Persijanaca nije mogao da
se odupre nijedan grčki grad. Iako se skitski pohod završio neuspehom Persijanaca,
njegova posledica je ipak bila zavođenje persijske prevlasti nad južnom obalom Trakije,
nad plodnom dolinom Strimona s njegovim bogatim nalazištima zlata i srebra; Makedonija
je bila prisiljena da prizna svoju zavisnost od persijskog cara.
Na tračkoj obali Persijanci su počeli da grade nekoliko tvrđava, a od novopripojenih
zemalja osnovana je nova satrapija. Osvajanjem Lidije još ranije bila je zavedena persijska
vlast nad grčkim maloazijskim gradoviraa. Tako se cela istočna obala Sredozemnog mora
našla pod vlašću persijskog cara. Brodovi svih primorskih naroda i gradova našli su se u
službi persijske monarhije: feničanski, karijski i grčki brodovi sačinjavali su ogromnu flotu
sposobnu da održava moć persijske države. Pod takvirn uslovima ubrzo je obnovljena
persijska vojna ekspan<rija. Neposredni povod za njenu obnovu predstavljao je ustanak
jonskih gradova na zapadnoj obali Male Azije.
Uzroci i početak Jonski ustanak nije nipošto izazvan nekim sluustanka čajnim
uzrocima. Jonski gradovi bili su pre sve-
ga trgovački gradovi. Persijsko zaposedanje Helesponta i
Bosfora zadalo je težak udarac trgovini Jonjana sa zemljama na
Crnom mora, a konkurencija feničanskih trgovaca svakim danom je donosila sve ozbiljnije
pretaje. Osim ekonomskih šteta jonski gradovi su, kao što je već rečeno, potpali i pod
političko ugnjetavanje: u svim gradovima okupiranim od strane Persijanaca namešteni su
tirani. Neuspjeh Darijevog skitskog pohoda pokolebao je autoritet njegove armije. I,
konačno, mali broj persijskih odreda stacioniranih u zapadnom delu Male Azije ulivao je
Grcima nadu u brz uspeh. _______________ ____-
Događaji su se odigrali ovako. U ziimT500-49S g. došlo je do prevrata na ostrvu
Naksosu: pristalice demokratije svrgle su vladajuću aristokratiju na tom ostrvu. Proterani
aristokrati zatražili su pomoc Mileta koji je među jonskim gradovima, posle uništenja
Samosa od strane Persijanaca, zauzeo prvo mesto. Miletski tiranin Aristagora rado je
prihvatio aristokrate, begunce iz Naksosa, i obećao im pomoć. Aristagora je svakako
računao da će pohodom na Naksos ojačati moć Mileta i proširiti svoj uticaj. Zato on
predloži Artafernu, satrapu Sarda, inače Darijevom nećaku, da preduzme ekspediciju
protiv ostrva Naksosa sa zadatkom da ponovo uspostavi vlast zbačene aiistokratske vlade,
a istovremeno da pokori ostrvo. Artafern se saglasi sa predloženim planom, a car dade svoj
pristanak na njegovo izvođenje i tako u leto 499. g. jaka flota krenu u pravcu Naksosa.
Međutim, stanovništvo ostrva praži odlučan otpor i posle četiri meseca uzaludne opsade
flota je morala da se povuče. Neuspeh ekspedicije pokolebao je položaj Aristagore; iiije
mu bilo teško da predvidi da će ga Persijanci pozvati na odgovomost zbog neuspeha
pohoda i da će ga lišiti vlasti nad Miletom.
Tada Aristagora (naslednik Histije koji je bio pozvan u Suzu, kod cara) odluči da digne
ustanak protiv Persijanaca; nije isključeno da je on delovao u sporazumu sa Histijom; sam
pohod protiv Naksosa predstavljao je zgodan izgovor za okupljanje snaga maloazijskih
Grka i nije izazivao podozrenje Persijanaca. U svakom slučaju, Aristagora je odmah po
povratku sa pohoda na Naksos okupio svoje pristalice u Miletu i oni su se jednodušno
izjasnili za ustanak. Protiv te odluke bio je jedino Hekatej, istoričar i geograf, ističući moc
persijskog cara, ali njegovi razlozi nisu naišli na odobravanje. Odlučivši da se podigne
ustanak, zaverenici pristupiše poslu. Zauzimanje flote od strane zaverenika poslužilo je
kao signal za ustanak svim grčkim gradovima na ostrvima i na zapadnim obalama Male
Azije. Svuda su bili zbačeni tirani koje su postavili Persijanci, uspostavljena je demokratija
i spremljeni odredi za oružanu borbu. Aristagora se, verovatao da bi pružio primer
ostalima, odrekao vlasti i predao je narodnoj skupštini. Vođe ustanka shvatile su svu težinu
predstojeće borbe. I stvarno, dok se na moru još i moglo da računa na neki uspeh, na
kopnu je posle prvih lakih uspeha moralo da dođe do veoma teških borbi sa
mnogobrojnom persijskom vojskom. Zato Aristagora pokuša da zadobije podršku Grka
evropskog dela Grčke i u jesen 499. g. krenu u Spartu i Atinu.
Odnos Sparte Politička situacija Sparte nije bila povoljna za i Atine prema ciljeve
Aristagore; odlučnim akcijama Sparte maloazijskim smetali su njeni tadašnji
neprijateljski odnosi s događajima Korintom i Argosom, kao i borba između spartanskih
kraljeva Kleomena i Demarata. Kleomen je vođi jonskog ustanka pružio mogućnost da
obrazloži zahteve. Aristagora, držeći u rukama jednu bakarnu ploču na kojoj je bio nacrtan
,,zemaljski krug" i potkrepljujuci svoje izlaganje podacima sa te karte, u kitnjastom govoru
izloži spartanskom kralju svu korisnost poduhvata koji je predlagao mogućnost dobijanja
ogromnih koiičina zlata, srebra, bakra tegleće stoke i ribe; nije zaboravio da spomene i
prednosti grčkog oružja i taktike u poređenju sa persijskim. Kleomeri je Aristagori
postavio samo jedno pitanje: „Koliko dana traje put od mora do prestonice persijskog
cara?" Α kad mu Aristagora odgovori da će za taj put biti potrebno tri meseca, Kleomen
uvide da je čitav poduhvat neostvariv. Pokušaj Aristagore da podmiti kralja se takođe
završi neuspehom. Kleomen osta pri svojoj odluci. Tako se Sparta ogradi od svakog
mešanja u maloazijske poslove.
Iz Sparte Aristagora krenu u Atinu. Tu su se na vlasti nalazile pristalice Klistena, a
nedavno organizovana građanska vojska deset novih fila već je sjajno pokazala svoj visoki
borbeni kvalitet u bojevima protiv Tebe i Halkide, Aktivna podrška koju je satrap Artafem
pružao proteranom Hipiji stvarala je kod atinskih vladajucih krugova jaka neprijateljska
osećanja prema Persiji, tako da je polidčka situacija u Atini za Aristagoru bila mnogo
povoljnija nego u Sparti. Istupivši pred narodnora skupštinom, on ponovi svoje razloge u
korist poduhvata koji je ponovo predlagao naglašavajući prednosti grčke pešadije
naoružane teškim oružjem. Atinska skupština odluči da se Jonjanima upud pomoc od 20
trijera; uskoro im se priključi još 5 trijera koje je poslala Eretrija Eubejska. ,J upravo ti
brodovi kaže Herodot (V, 97) koji nije odobravao jonski ustanak Grka obeležili su početak
nesreće kako za Helene, tako i za varvare".
Pohod na Sard Među gradovima Jonije koji su se priključili pokretu protiv Persijanaca
nije bilo jedinstva akcije; osim toga posle prvih početnih uspeha ustanak se širio veoma
sporo. Lidija i Trakija nisu podržali ustanike.'Mnogobrojna ali loša ogranizovana flota
Jonjana stupila je u akciju s velikim zakašnjenjem.
Ustanak se uskoro proširio na sever na obale Helesponta, na jug na Kariju i Kipar, ali
kopnena vojska ustanika nije ništa poduzimala sve do proleća 498. godine, tj. do dolaska
Atinjana i Eritrejaca. To su iskoristili Persijanci koji su dobili na vremenu, tako da su
mogli da koncentrišu svoju vojsku u zapadnom delu Male Azije.
Po dolasku Atinjana i Eritrejaca grčki ustanici su izvršili smeli poduhvat: njihov odred
u koji su se uključili i atinski hopliti brzo je krenuo u pravcu Sarda. Nije im pošlo za
rukom da osvoje tvrđavu koja se nalazila
< f f ^ ~)°NSK0}4 k SfA kJK l/
1 Π/Ι minaciju u borbi protiv demosa. To.se na prvom mestu odnosilo na gradove Beotije i
Tesalije. Za prebacivanje persijske vojske duž obala Male Azije bila je skupljena velika
flota koja je prema Herodotu iznosila 600 trijera; moguće je da je taj broj nešto
preuveličan. To su, izgleda, bili uglavnom transportni brodovi, a ne borbene jedinice. Ο
kopnenoj vojsci Persijanaca Herodot kaže da je „bila ogromna i dobro naoružana". Brojke
koje navode kasniji autori od 200 do 300 hiljada pešadije i 10 hiljada konjice svakako ne
odgovaraju istini. Nema izgleda da bi Persijanci bili u stanju da smeste na brodove više od
15 hiljada pešaka, prvenstveno strelaca i 500-800 konjanika, jer je transportovanje
brodovima velikih vojnih kontingenata, naročito konjice, u antičko doba bilo skopčano s
izvanrednim teškoćama. Persijskoj armiji priključio se i nekad proterani tiranin Hopija.
Računalo se na to da će njegova pojava u Atici olakšati akcije Persijanaca, jer je u Atini još
uvek bilo dosta njegovih pristalica.
Početkom leta 490. godine persijska flota je krenula iz Kilikije i preko Rodosa se
najpre uputila protiv Naksosa, koji je bio kažnjen za svoj otpor 500. g., a zatim preko
Delosa prema krajnjem jugu Eubeje. Eubejski grad Karist pokušao je da pruži otpor ali je
posle kratkotrajne opsade bio prisiljen da se preda. Persijska flota se uputila u Eretriju.
Među Eretrijcima kao i među Atinjanima bilo je dosta pristalica Persije. Neku ozbiljniju
pomoći od strane drugih Grka Eretrija nije mogla da očekuje; čak se i pomoćni odred, koji
su poslali Atinjani, vratio u Atiku pošto je bio obavešten ο kolebanju Eretrijaca. Međutim,
i pored toga pokušan je otpor navali Persijanaca, ali posle šestodnevnih borbi uz gradske
zidine lokalna aristokratija pristalice Persije otvoriše kapiju i pustiše neprijatelja u grad.
Eretrija je bila zauzeta, razorena, a stanovništvo odvedeno u Persiju. Na taj način Eubeja je
pretvorena u izvrsnu bazu za dalje operacije Persijanaca. Sad su Persijanci mogli da
započnu sa iskrcavanjem u samoj Atici.
Prema savetu Hipije iskrcavanje je izvršeno u ravnici, nedaleko od Maratona, 40
kilometara daleko od Atine. Ne raspolažući nekom značajnijom flotom, Atinjani nisu bili u
stanju da se suprotstave toj operaciji. Tako su računi Persijanaca u punoj meri bili
opravdani: neprijatelj je bio iznenađen, ο nekom planu otpora Grka nije moglo biti ni reči.
Istina, kad je vest u iskrcavanju Persijanaca stigla u Atinu, u Spartu je bio upućen kurir s
molbom za pomoć, ali su Spartanci odbili molbu Atinjana, pozivajući se na običaj koji kod
njih vlada, a prema kome se ne može preduzeti pohod pre izlaska punog meseca. Atina je
mogla da računa samo na vlastite snage; jedino joj je Plateja poslala jedan odred u pomoć
koji se već na samom bojnom polju priključio Atinjanima.
Pred atinsku narodnu skupštinu postavilo se osnovno pitanje: da li da se neprijatelj čeka
u gradu, iza zatvorenih bedema, ili da mu se pođe u susret? Posle dugih nesuglasica rešeno
je da se Persijancima pruži otpor na otvorenom polju. Miltijad je zahtevao neodložni
pokret, ukazujući na to da svako odugovlačenje može da aktivira persofilske elemente u
Atini i da prouzrokuje katastrpfu.
Kod Herodota nema podataka ο brojnorn sastavu atinske armije, ali πεδίο kasniji autori
kažu da je broj atinskih vojnika iznosio 9-10 hiljada. Pošto se tu, očigledno, misli samo na
osnovne borbene snage na hoplite, trebalo im dodati još izvestan broj lakših pešaka i
robova. Pausanija, pisac Π veka pre n.e., kaže da su se u Maratonskoj bici robovi po prvi
put borili zajedno s Helenima (I, 32, 4). Podaci antičkih istoričara ο tome da je broj
platejskog pomoćnog odreda iznosio oko hiljadu Ijudi, nesumnjivo su preuveličani:
Platejci nisu mogli dati toliki broj vojruka. Mesto predstojeće bitke, Maratonska ravnica,
oivičena s juga, zapada i severa ograncima Pentelikona i Parnasa, s istoka morem proieže
se 9 km u dužinu, a 3 km u širinu. Tri četvrtine severnog dela ravnice predstavljaju
baruštinu, južni čini terasu koja postepeno silazi mora. Persijanci su se iskrcali na severni
deo ravnice, na jednu usku kosu koja se pruža između baruštine i mora, tj. na položaj koji
je vec po prirodi odlično utvrđen. Koji su položaj zauzeli Grci, naučna literatiira sve dosad
nije mogla da ustanovi. Herodot se ograničava na to da kaže kako su se Atinjani
rasporedili nedaleko od Heraklovog hrama, a to je napomena bez vrednosti, jer nije
poznato gde se nalazio taj hram. Najverodostojnija je pretpostavka da su Grci zaposeli
brdo koji se nalazi u južnom delu maratonske ravnice; to brdo diže se nad ravnicom u
visini od 850 metara i dominira velikim putem za Atinu i tako predstavlja najprirodniji
položaj za Atinjane kojima je bilo osnovno da neprijatelju spreče put u srce zemlje. Logor
Persijanaca nalazio se severno od atinskog, iza baruština; između neprijateljskih armija
pružala se ravnica poprište predstojece bitke.
Maratonska bitka odigrala se 13. septembra 490. g. Herodotovo kazivanje ο njoj svodi
se u glavnim crtama na sledece: pošto je grčka vojska stigla na Maraton, među stratezima
na čijem se čelu nalazio Kalimah, započe duga prepirka oko toga da li da se uđe u borbu
ili ne.
Konačnu pobedu odneo je Miltijad koji je bio za borbu. Nekoliko dana posle toga
Miltijad izvede u ravnicu grčku vojsku postrojenu u borbene redove i trčećim maršem
udari na Persijance koje su bili udaljeni 1-2,5 km. Započe oštra borba u kojoj su Persijanci
na sredini probili grčke redove, ali je'zato na grčkim kiilima postignuta pobeda; okrenuvši
se zatim protiv neprijateljskog centra, Grci su porazili persijsku armiju. Potučeni
Persijanci, progonjeni od strane pobednika, pobegoše prema brodovima. Tu dođe do nove
bitke; Grci zapleniše 7 brodova, dok su ostali uspeli da pobegnu. Na bojnom polju ostalo
je 6400 mrtvih Persijanaca i samo 192 Atinjamna među kojima je bio i polemarh Kalimah.
Herodot u svom opisu (VI, 108-117) uglavnom tačno izlaže tok događaja. Razotkriva
se i uzrok koji je naterao Atinjane da, ne čekajuci na napad Persijanaca, sami izvrše juriš
na neprijatelja. Prepričavajuci govor koji je održao Miltijad pred ratnim savetom, Herodot
mu stavlja u usta ove reči: „Ako ne budemo započeli bitku, uveren sam da ce Atinjane
zahvatiti velika pometnja koja će ih opredeliti na stranu Persijanaca; ako Η stupimo u
borbu pre nego što se pokaže razdor među nekim Atinjanima, onda uz pomoć pravednih
bogova možemo izaći iz bitke kao pobednici". Tako su ne vojni razlozi, već čisto politički
i to na prvom mestu nestabilnost pozadine, nagnali Grke da napuste svoje dobro zaštićene
položaje i da udare na Persijaiice u ravnici. Persijanci su svakako još i ranije, možda svaki
dan, izvodili u ravnicu svoje trupe, postrojene u borbene redove, i pozivali Grke na borbu.
Prema Herodotovim rečima, Miltijad je svoje hoplite kojih je bilo maiije nego Persijanaca
razvio u borbni poredak dugačak onoliko koliko je bio dugačak borbeni red Persijanaca;
pri tome je centar grčke vojske bio osetno oslabljen, ali je Miltijad nastajao da osigura
krila, zbijajući u njima redove vojnika. Pošto se postrojila, grčka falanga je krenula u
susret Persijaiicima. Kao što smo već primetili, glavna masa persijske pešadije sastojala se
od strelaca, čije su strele bile stvamo opasne, ali samo na rastojanju od oko 100 rnetara.
Miltijad je očigledno zato i naterao svoje vojnike hoplite da pretrče tih kritičnih 100
metara da bi se izbegli veliki gubici i da bi napad bio što plahovitiji.
Postavlja se pitanje: zašto Persijanci nisu bacili svoju konjicu protiv neprijateljskih
krila dok je atinska vojska jurišala na njih? Neki od istraživača su smatrali da je konjica
morala da drži položaj na krilinia bojnog poretka; međutirn, takav borbeni poredak kao
pravilo počinje da se primenjuje u antičko doba tek mnogo kasnije u vreme Aleksandra
Makedonskog. U VI-V veku u persijskoj vojsci, koju su sačinjavali odredi raznih
narodnosti, konjica se obično nalazila u borbenom poretku izmešana s pešadijom iste
narodnosti, pri čemu su se odabrane konjičke snage pod vodstvom vojskovođe, pa i samog
cara, nalazile u centru poretka. Tako su, izgleda bili postrojeni 1 redovi Persijanaca na
Maratonu. Herodot kaže da su se u centru njihovih redova nalazili pravi Persijanci upravo
su tu Atinjani i pretrpeli neuspeh u početku bitke. Pošto su grčki hopliti u upornoj borbi
skršili krila a odmah zatim i centar persijske vojske, pobeđeni su se, pema Herodotovim
rečima, dali u beg ka svojim lađama. Između raesta bitke i persijskog logora nalazila se
jedna mala prirodna prepreka omanja reka; moguće je da su tu Persijanci postavili zaklon.
U svakom slučaju, prošlo je izvesno vreme pre nego što su borbom rastureni grčki redovi
mogli da savladaju tu prepreku. To vrme su iskoristili Persijanci za ukrcavanje na brodove,
i kad su se Grci konačno probili i kad je došlo do nove bitke kod brodova, plen koji im je
pao u ruke već nije bio velik. Možemo pretpostaviti da je cifra koju navodi Herodot (VI,
117) ο atinskim gubicima 192 poginula čoveka — ako im se đoda i nekoliko stotina
ranjenih, takođe tačno data; persijske strele retko su na mestu ubijale atinske hoplite, koji
su bili dobro zaštic5eni svojim oklopima. Tako nam Herodotovo kazivanje, pored nekih
preterivanja i prećutkivanja, koja se javljaju kao izraz autorovih patriotskih osećanja,
stvamo pruža realan prikaz Ma-
ratonske bitke. Međutim, pretrpljeni poraz, nije naterao Persijance da odmah
polože oružje i da se odreknu daljih operacija. Persijska komarida je računala na
pomoć svojih pristalica u Atini sledbenike Pizistratida i Alkmeonida; ti njihovi
računi nisu bili bez osnove. Herodot čak kaže (VI, 115) da je neko od izdajnika
stavio na jednu uzvišicu štit kao ugovoreni signal Persijancima da je u gradu sve
spremno za pregovore pri čemu je govorkanje u narodu za tu izdaju upomo
vezivalo Alkmeonide. U svakom slučaju, persijska flota, pošto je odmakla od
Maratona, zaobišla je rt Sunion i uputila se direktno u Atinu. Atinske vojskovođe
su otkrile plan Persijanaca, atinska vojska je odmah krenula nazad i ubrzanim
maršem stigla u Atinu pre nego što su pristalice Persijanaca mogle da ostvare
svoje izdajničke namere. Tako je grad, kad je persijska flota prišla atiriškoj luci
Fleron, već bio pod sigurnom zaštitom. Persijanci nisu smeli da rizikuju da se
iskrcaju, već su izvesno vreme stajali na domaku Atine, a zafirif su digli sidra i
otplovili u Aziju.
Uzorci poraza Tako se završio pohod 490. g. Maratonski poraz Per sijanaca.
zadao je nepopravljiv udarac operacijama PersiUloga Miltijada janaca koje su
se ranije vrlo uspešno odvijale.
i njegova sudbina Kod Maratona su se najočitije pokazale prednosti
demokratske građanske vojske Atinjana, koji su branili rođenu zemlju od
neprijateljske najezde, nad vojskom persijskih osvajača. U Maratonskoj bici
ispoljile su se prednosti grčkog naomžanja i taktike: oštri napad zbijenog stroja
hoplita skršio je i rasturio labavu raasu persijskih strelaca i konjanika. Ogromiie su
i zasluge Miltijada koji je pravilno ocenio opasnost unutrašnjih neprijatelja i na
bojnom polju energično se zalagao za hrabru odluku juriš na neprijatelja ne
čekajući na njegov napad. Takvu smelost ispoljio je Miltijad i onda kad se odlučio
za riskantno slabljenje centra svojih borbenih redova zato da bi pojačao krila i,
konačno, kad je marš hoplita u određenora momentu pretvorio u trku i time njihov
napad pretvorio u udarac sličan udarcu maljem.
Ubrzo posle Maratona Miltijad je sišao s istorijske pozornice. Na vlastiti rizik,
primivši od Atine samo pozajmicu u novcu, on je poduzeo pohod na ostrvo Paros
pod izgovorom da će kazniti njegove stanovnike za pomoć koju su pružili
Persijancima. Ekspedicija je pretrpela neuspeh, sam Miltijad bio je teško ranjen, a
po povratku u Atinu morao je da iziđe pred sud po tužjDi Alkmeonida, koji su
zahtevali smrtnu kaznu zato što je prevario atinski narod. Zahvaljujući svojim
ogromnim zaslugama, bio je spasen smrtne kazne koja mu je zamenjena
ogromnom novčanom kaznom koju nije stigao da plati: umro je ubrzo posle
suđenja (489. g.) od rane zadobijene u vojnom pohodu na Paros. Maratonska bitka
imala je ogroman značaj, jer je s očiju Grka skinula koprenu kroz koju im se
persijska vojska činila nepobedivom i pokazala im da je moguća uspešna borba
protiv moćne persijske monarhije.
5. POHOD PERSUANACA 480/79. GODINE
Priprema Persije Neuspeh pohoda Datisa i Artafema nije mogao zanovi pohod
da nater'a "Darija da napusti plana ο osvajanju na Grčku Grčke;
naprotiv, taj neuspeh još ga je više pod-
sticao na nove napore za postizanje tog cilja. Vojni
prestiž Persije bio je odveć pogođen maratonskim porazom i odvec su bili važni
motivi koji su „cara careva" terali da proširi svoju vlast na svu zapadnu obalu
Egejskog mora. Zato je već 489-488. g. Darije započeo velike pripreme za novi
pohod na Grčku, Ali su nastale takve okolnosti da je taj novi mocni pohod mogao
biti ostvaren tek 480. g.
486. g., pre nego što su široko zaniišljene Darijeve pripreme bile završene,
planuo je ozbiljan ustanak u Egiptu; iste godine umre i sam Darije. Nasledio ga je
Kserks, rijegov stariji sin rođen u braku sa Atosom, Kirovom kćerkom. Novom
cam trebalo je pune dve godine da uguši egipatski ustanak i smiri bunu u
Vavilonu. Tek 483. g. Kserks je uspeo da uspostavi relativan unutrašnji mir u
svojoj monarhiji i da nastavi sa prekinutim pripremama za grčki pohod. Neuspesi
prethodnih pohoda ubedljivo su pokazali da je osvajanje Grčke moguće sarao pod
uslovom da se mobilišu sve snage ogromne monarhije. I stvarno, nijedan pohod
koji su pripremali persijski carevi nije bio spremljen sa toliko marijivosti i tako
sistematski kao Kserksov; utrošene su tri godine (483-480) za ogromne vojne i
diplomatske pripreme. Kserks je najpre preduzeo mere za potpunu izolaciju Grka
kako bi ih lišio svake mogućnosti za pridobijanje saveznika. U tom pogledu za
Persijance su nesumnjivu opasnost predstavljali zapadni Gi-ci, naročito sirakuska
država na Siciliji koja je raspolagala značajnim vojnim i pomorskim snagama.
Podaci ο sklapanju naročitog saveza između Kserksa i Kartagine, nepomirljivog
neprijatelja zapadnih Grka vrlo su verovatni. Tim sporazumom Persijancima je
bila obezbeđena pomoć Kartaginjana koji su svojim akcijama trebali da spreče
Sirakuzu u pružanju pomoći Grčkoj. Sledeći primer Darija, Kserks je nastojao da
obezbedi saveznike u samoj Grčkoj. Persijska diplomatija postigla je to da su
Tesalija i Beotija priznavali vrhovnu vlast „cara careva". Argos, zadržavajući
formalnu neutralnost, stvarno je bio na strani Persije. Osim toga, Persijanci su kao
i pre mogli da računaju na pomoć persofilskih elemenata i u drugim grčkim
državama; mnogobrojni grčki izgnanici koji su se nalazili na Kserksovom dvoru
(među kojima je bio i bivši spartanski kralj Demart) pružili su persijskoj komandi
veoma korisne informacije ο stanju u Grčkoj. Tako su Persijanci sproveli
diplomatske pripreme za obezbeđenje potpunog uspeha pohodu koji se pripremao.
Isto tako ozbiljno su sprovedene i vojne pripreme. Mardonije, najbliži
Kserksov vojni savetnik, predložio je caru svoj strateški plan, oslobođen onih
nedostataka koji su doveli do neuspeha u pohodu 492. g. Pošto je u tom pohodu
persijska flota pretrpela katastrofu kod Atoskog rta, Kserks je, po savetu
Mardonija, naredio da se sagradi kanal kroz uski zemljouz koji spaja stenoviti rt s
kopnoin. Za izvršenje tog zadatka sakupljena je ogromna masa ljudi i posle tri
godine rada pod rukovodstvom iskusnih iriženjera sagrađen je kanal kojim su u
potpunoj bezbednosti mogli da prolaze dva reda persijskih brodova.
Dalje, za prebacivanje kopnene vojske u Evropu kod Abidosa preko
Helesponta sagrađena su dva pontoaska mosta. Herodot kaže da su tirmostovi bili
razbijeni burom koja je iznenada naišla i pobesneli Kserks je naredio da se zbog
toga Helespont kazni udarcima biča a da se okovi bace u vodu (Herodot, VII, 35).
Mostovi su sagrađeni poaovi i armija je prešla u Evropu. Duž cele obale Trakije i
Makedonije sagrađena su skladišta za obezbeđenje armije svim potrebama za
vreme dugotrajnog marša.
Vojne snage, koje je Kserks nameravao da upotrebi protiv Grka, Grcima su
izgledale džinovske. Nekoliko strana svog dela Herodot posvećuje opisu
mnogobrojnih naroda kojima je raspolagao persijski car i koji su mu stavili na
raspolaganje svoje odrede, pešadiju i konjicu, kao i opisima njihove odece i
naoružanja. Prema Herodotu, u pohodu na Grčku uzelo je učešća 5,283.220 ljudi.
Ovakve, stvarno čudovišne cifre za ondašnja vremena odavno su izazvale
razumljivo nepoverenje istraživača. Istoričar vojne veštine Delbrik izračunao je
kad bi ovaj broj bio stvaran, onda bi Kserksova armija morala da se na pohodu
svrsta u kolonu dugu najmanje 3 hiljade kilometara, drugim rečima, kad bi čeoni
odredi te armije prilazili srednjoj Grčkoj, njeni odredi na začelju tek bi kretali sa
obala Tigra! Brojke koje navodi Herodot moramo odbaciti kao izmišljene.
Najverodostojnija je pretpostavka da je Kserksova arniija brojala oko 100 hiljada
boraca i, ako je odnos koji navodi Herodot tačan, otprilike toliki broj su imale i
razne pomoćne jedinice. Razume se da je i takva armija morala izgledati Grcima
ogromna; zato nije ni čudo što su tako preuveličavali njenu brojnost. Ništa manje
nisu bile ni pomorske snage koje je sakupio Kserks: prema Eshilu, persijska flota
se sastojala od 1000 brodova, a prema Herodotu od 1208. Ako se uzme u obzir da
se u sastavu flote nalazio veliki broj transportnih brodov^ i raznih malih lađa koje
nisu bile pogodne za borbu (Eshil određeno kaže da su Persjjanci imali samo 207
brzih trijera), možemo pretpostaviti da je Kserks stvarno uspeo da prikupi blizu
1000 brodova.
. Pdčetkom zime 481/80, g. sve pripreme za pohod bile su zavšene, kop-
nena vojska nalazila se u Kapadokiji, flota blizu Fokeje, na zapadnoj obali Male
Azije. Grčkoj je pretila strahovita persijska najezda.
Grčka uoči Uspeh maratonske bitke ni izdaleka nije značio persijske
najezde. završetak borbe protiv Persije, već samo kratak Temistoklova
predah. Međutim, u samoj Grčkoj, kao i ranije, aktivnost vođene su
neprekidne borbe između pojedinih
polisa od kojih se svaki pre svega borio za svoje
uske lokalne interese. Persijska opasnost najjače se osećala u Atini. Sparta je još
mogla da se koliko-toliko obezbedi od nje sagradivši lanac tvrđava na Korintskoj
prevlaci, ali Atika je'bila otvorena za persijski udarac. Bilo je neophodno da se
napregnu sve snage u pripremama za odbranu.
Bez obzira na maratonsku pobedu bilo je jasno da se nikakvim pobedama na
kopnu ne može očuvati nezavisnost Grčke sve dotle dok Persijanci gospodare
morem. Več sada su se sve jače osećale posledice jačanja persijske moći na moru;
držeći u svojim rukarna Helespont, Persijanci su presekli veze Atine s obalama
Crnog mora, glavnim izvorom za snabdevanje Atike žitom. Tako je za demos
vlast na moru postala pitanje života ili smiti.
Međutim, stvaranje pomorske flote i prebacivanje težišta atinske vojne moći na
more značilo je i porast političkog značaja gradske sirotinje, jer su iz redova
sirotinje vrbovani mornari koji nisu morali imati skupo oružje. Predstavnici
konzervativnih agrarnih kragova koji nisu želeli porast političke uloge zanatlija,
nosača, mornara, itd. upomo su se protivili ostvarenju „pomorskog programa".
Narodna skupština je ostrakizmom uklonila Pizistratide i Alkmeonide
protivnike stvaranja jake atinske flote. 486. g. bio je proteran Alkmenoid Megakle,
485. g. dragi Alkmenoid Ksantip. Istovremeno je sprovedena dalja
demokratizacija državnog uređenja Atine. U državnoj upravi, arhontima je još
uvek pripadala velika uloga, pa iako je Klisten ukinio sve privilegije vezane za
poreklo, arhonti su skoro uvek birani iz redova aristokrata. Tom bedemu
aristokratije zadat je smrtni udarac; 488/87. g. izbori arhonta vršeni su kockom.
Zahvaljujući toj reformi, položaj arhonta faktički je izgubio svaki značaj, a vodeca
uloga prešla je u ruke desetorice stratega biranih po filama, i to ne kockom, već
Mrotonijom (dizanjem ruku); rukovodioca kolegijuma stratega birala je narodna
skupština, takođe hirotonijom.
Najvažniju prepreku za ostvarenje programa Temistokla i njegovih pristalica
predstavljala je opozicija od strane Aristida. Aristid nije bio vođa samo
najbogatijih slojeva gradskog stanovništva i zemljoposednika aristokratskog
porekla. Uz njega je bio i dobar deo atinskog seljaštva koje se plašilo navale
neprijatelja s kopna i, razume se, zahtevalo da se utvrdi kopnena granica. Ali
pobedu su odneli Temistokle i njegovi istomišljenici. Na njihovoj strani bilo je to
preimućstvo što Atina kao država nije imala plodne teritorije, već je u to doba
čvrstim korakom krenula putevima razvoja zanata i trgovine. To je neminovno u
političkom životu podiglo značaj onih slojeva atinskog stanovništva koji su bili
vezani za pomenute grane zanimanja.
483/82. g. Aristid je bio proteran ostrakizmom. I, konačno, posle deset godina
uporne borbe „pomorska partija", sa Temistoklom na čelu pristupila je izgradnji
velike flote. Sredstva za to dobijena su iz prihoda laurijskih rudnika srebra koji su
od davnina bili u posedu Atine; prema starinskom običaju, srebro koje se tamo
dobijalo deljeno je među sve građane. Upravo 483. g. otkrivena su nova veoma
bogata nalazišta srebra, čime se znatno povećala količina srebra. Temistokle je
pred narodnu skupštdnu izneo predlog da se to srebro upotrebi za izgradnju flote.
Ukazujući na Kserksove vojne pripreme, on je pozvao građane da omoguće
upotrebu sveg lauiijskog srebra za izgradnju bojnih brodova. Narodna skupština je
prihvatila predlog. Izgradnja bojnih trijera odvijala se izuzetno brzim tempom.
Početkom 480. g. Atina je već raspolagla flotom koja je brojala najmanje 180
trijera. Nikad nijedna grčka država nije imala tako jaku flotu. Istovremeno je
započela izgradnja utvrđenja u Pireju i njegovo pretvaranje u ratnu luku.
Pobeda „pomorske partije" i izgradnja krupne flote izazvale su bitne izmene u
ekonomiji i socijalnom uređenju Atine. Do te reforme u životu Atine odlučujuća
uloga pripadala je zemljoradmčkim i zemljoposedničkim krugovima koji su
davali hoplite osnovnu snagu armije. Izgradnjom flote težište u ratu prelazi na
more i osnovnu bojnu snagu čine mornari koji se vrbuju iz četvrtog imovinskog
razreda teta. Posledica toga bila je dalja demokratizacija robovlasničkog uređenja
Atine.
Grčke oružane Herodot ne govori ništa ο broju grčke vojske; pa snage. ipak
se na osnovu njegovih podataka ο broju grčkih
Početak ratnih vojnika koji su učestvovali u docnijoj bici kod Plaoperacija
teje može pretpostaviti da se kopnena grčka vojska sastojala otprilike od oko 35
hiljada hoplita i isto tolikog broja lake pešadije. Što se tiče flote, tokom celog rata
Grci nisu mogli da daju više od 366 brodova, od čega su dve trećine bili atinski
brodovi. Okupivši se ponovo nešto kasnije, u prolece 480. g., saveznički kongres
je razradio plan ratnih operacija. Prema predlogu Temistokla, s kojim su se
Spartanci složili, tek posle velikih kolebanja, odlučeno je da se težište operacija
prebaci na more; kopnene snage su imale zadatak da zaštite flotu i da olakšaju
njene operacije.
U rano proleče 480. g. persijska armija pod vođstvom Kserksa krenula je u
pohod; u maju su Persijanci, služeći se ranije sagrađenim mostovima, prešli
Helespont i napredujući obalskim putevima Trakije, krajem jula stigli do Terme.
Ovde je stigla i flota koja je pratila arniiju ploveći u početku duž obale, a zatim
kroz Atoski kanal. Prerna unapred donetoj odluci, Grci su rešili da pred
nastupajucom kopnenom vojskom neprijatelja zatvore nekoliko postojećih
planinskih prelaza koji su sa severa vodili u Heladu. I zato je tpg proleća 480. g.
saveznička grčka vojska kreriula u susret Persijancima, n TesalijiL Tesalci su
vodili dvoličnu politiku: s jedne strane, oni su već odavno bili u vezi s persijskim
carem, a s druge strane kad je sklopljen opštehelenski savez, uputili su mu molbu
za pomoć i obec'ali su svoju podršku u slučaju ako Grci uspeju da. ometu ulazak
Persijanaca u Tesaliju. Saveznička vojska je zauzela položaj u Tempejskom
klancu prolazu koji iz Makedonije vodi u Tesaliju. Međutim, uskoro je postalo
jasno da taj položaj ne mogu da održe. Grčke vojskovođe sudobile obaveštenje da
postoje i drugi prolazi u unutrašnjost zemlje, potpuno pristupačni za zaobilazno
napredovanje Persijanaca; osim toga, držanje nekih tesalskih plemena bilo je
sasvim sumnjivo. Pri nesigurnoj pozadini, odbrana Tempejskog klanca bila je
rizična. Vojska je bila primorana da se povlači na jug, prepuštajući Persijancima
bogatu Tesaliju s njenim plodnim oranicama i pašnjacima.
Pošto su Termopile pale, dalji boravak grčke flote, koja je stradala u borbi kod
Artemisija, izgubio je svaku svrhu i postao je čak opasan. Zato je flota žurno
krenula kroz Eubejski zaliv natrag prema Atici. Grčka armija nije mogla ni da
pomisli na to da na otvorenom polju stupi u borbu protiv mnogobrojnog
neprijatelja; takav poduhvat mogao je da se okonča samo porazom. Sve do
Istamske prevlake nije bilo položaja koji bi odgovarao zahtevima dugotrajne
odbrane; u to vreme Peloponežani su na prevlaci žurno gradili liniju utvrđenja.
Beotija je propustila Persijance bez otpora. Jedan od razloga koji su doprineli
tome da se beotska aristokratija opredeli za Persijance bila je nada da ce se uz
podršku persijske vojske lako obračunati s narodnim pokretom. Bilo je, istina, i
drugih razloga. Beotija se nalazila u onom delu srednje Grčke u koji su Persijaiici
bezuslovno morali da upadnu, a neprijateljska najezda bila je posebno strašna za
Beoćane koji su većinom bili zemljoradnici. Zatim, vec sama činjenica da su se na
čelu borbe protiv
Persijanaca nalazili Atinjani zakleti neprijatelji Beoćana bila je dovoljna da se
Beoćani opredele za Persijance. Tako je pred neprijateljem bio otvoren put u celu
srednju Grčku i persijska armija je prolazila zemljom rušeći i paleći na svom putu
sve na što je naišla. Ostao je čitav samo vrlo bogat Delfski hram: Kserks je dobro
znao njegov značaj i cenio njegove davnašnje simpatije prema Persijancima. Za
sve koji nisu hteli da se pokore persijskim osvajačima nije bilo drugog izlaza nego
da pokupe što se može poneti i da beže iz zemlje.
Atina u to doba još nije bila spojena zidom sa Pirejem. U slučaju opsade
gradsko stanovništvo je bilo osuđeno na neminovnu smrt od gladi. Atinsko
stanovništvo i atinska vlada u toj kritičnoj situaciji bili su prisiljeni na jedini izlaz
da napuste grad i zemlju prepuštajući ih neprijatelju na milost i nemilost.
Još pre toga je u Atini bila proglašena opšta amnestija i svima koji su se našli
pogođeni ostrakizmom bilo je dozvoljeno da se vrate u otadžbinu. Pod
rukovodstvom areopaga, u potpunom redu, bez ikakve panike i gužve bila je
izvršena evakuacija stanovništva. Svaki od onih koji su odlazili dobijao je od
areopaga manju poraoc u novcu. Muškarci su upućivani u momaricu, starci, žene i
deca s robovima i imovinom prebacivani su na ostrva Salaminu, Eginu i u Trezen.
Kad se persijska konjica pojavila na domaku Atine, grad je već bio pust. Samo
mala grupa fanatika rešerrih da umru ostala je iza drvenih zidova Akropolja.
Persijanci su ih bez po muke poubijali; grad je bio razoren i spaljen, razorena je
bila i cela Atika. Persijska flota se usidrila u atinskoj luci Faleronu.
Bitka kod Rano ujutro 28. septembra 480. g. grčka flota poSalamine
strojena u borbene redove sa atinskim brodovima na levom krilu i spartanskim i
eginskim na desnom, prva je krenula na Persijance. Započe žestoka bitka.
Persijski mornari su se borili neobično uporno i hrabro. Ali uskoro u njihovim
redovima dođe do zabune; u uskom i plitkom moreuzu zadnji redovi brodova
smetali su pokretima pfednjih. Uzaludni su bili svi napori iskusnih feničanskih
mornara pod navalom grčkih brodova ogromna persijska flota zbila se u gomilu
bez ikakvog reda. Uz lomljavu brodovi su naletali jedan na drugog, razbijali se i
na plićacima propadali u velikom broju. U to vreme se Aristid, koji se, posle
amnestije, uoči bitke vratio u otadžbinu, s odredom atinskih hoplita, iskrcao na
Psitaliju i tamo pobio persijski odred. Do noći sve.je.bilo svršeno: ogromna
persijska flota bila je potučena i skoro potpuno uništena. Preostali brodovi nisu
bili sposobni za bilo kakve ozbiljnije operacije na moru. Flota koju su sagradili
Grci odbranila je nezavisnost Grčke.
Period posle Rat još ni izdaleka nije bio završen. Jaka i vrlo brobitke kod jna
persijska suvozemna vojska i dalje se nalazila u Salamine Atici, ali posledice
pobede koju su Grci izvojevali kod Salamine osetile su se odraah. Zabrinut za
sudbinu svoje monarhije za koju je sada pobednička grčka flota predstavljala ne
malu opasnost, Kserks odluči da se vrati u Aziju. Predavši Mardoniju komandu
nad vojskom, on napusti Grčku. Sutradan posle pobede Temistokle iznese pred
vojni savet predlog da se grčka flota uputi na osvajanje Helesponta: time bi bile
presečene komunikacije persijskoj vojsci i onemogućene njene akcije. Ali taj plan
izgledao je Peloponežanima suviše rizičan, jer su se još uvek plašili napada
Persijanaca preko Korintske
prevlake, i zato je predlog bio odbijen. Jedino što je Temistokle postigao bilo je
preduzimanje ekspedicije protiv onih ostrvskih polisa, kojisukS'o Andros, Paros i
Naksos pružali podršku Persijancima ili su bili neutralni preraa njima. Temistokle
je tim ostrvima nametnuo kontribuciju, sakupivši na taj način novac za
nastavljanje rata, a pored toga je tamo postavio vlade prijateljski raspoložene
prema Atini.
Persijanci ni posle Salamine nisu smatrali da je njihova stvar propala; računali
su da će konačno slomiti grčki otpor u drugom ratu koji je predstpjao. Mardonije,
primivši komandu nad persijskom armijom po odlasku cara, povuče svoju vojsku
iz opustošene Atike u plodnu Tesaliju gde se ona zadržala za vreme cele zime
480/79. g. Teškoće pred kojima se nalazila persijska vojska bile su vrlo velike.
Mardonije je, razume se, mogao u svako doba da se vrati u privremeno napuštenu
Atiku, ali bez pomoci flote nije mogao ni da pomišlja na pelaz preko utvrđene
Korintske prevlake. Međutim, za lečenje rana zadobijenih kod Salamine bile su
potrebne godine. Zasađ je persijska vojska bila u stanju jedino da štiti obale Male
Azije, i to pre svega Joniju, gde je grčka pobeda mogla da izazove novi ustanak.
Pošto je prošla neposredna opasnost za Istam, Spartanci su bili skloni da
prihvate Temistoklov plan koji su ranije odbacili i zato su predložili da se cela
grčka flota uputi prema obalama Azije. Sada su se, međutim, protiv tog plana
izjasnili Atinjam koji su po odlasku Persijanaca počeli da se vraćaju u svoju
razorenu zemlju — on je izgledao suviše riskantan, pošto su se Persijanci mogli
svakog časa vratiti u Atiku. Temistoklu je oduzeta komanda i na njegovo mesto
dođe Aristid. Konačno su se Grci odlueili za korapromis: deo flote ostade kraj
obale Grčke a dragi deo, otprilike 110 trijera, pod komandom spartanskog kralja
Leotihida, uputi se prema ostrvu Delosu. Zauzimajući takav položaj, taj deo flote,
u slučaju potrebe, mogao se u svakom momentu vratiti u Grčku, a istovremeno je
predstavljao stalnu pretnju obalama Male Azije. Mardonije je u svakom slučaju
morao da računa s tom pretnjom. Persijski vojskovođa odluči da pre pieduzimanja
ratnih operacija pokuša da odvoji Atinu od opštehelenskog saveza. Po nalogu
Mardonija, u Atinu se uputi makedonski kralj Aleksandar, saveznik Persije, koji
se ranije nalazio u prijateljskim odnosima s Atinjanima, i atinskoj vladi podnese
ovaj predlog: Atina ce dobiti potpunu nezavisnost; Persijanci ce na svoj račun
obnoviti sve što je u njoj razoreno i više od toga Kserks se obavezuje da pripoji
Atini svaku teritoriju koju ona zaželi, ali sve to pod uslovom da neodloženo sklopi
vojni savez s Persijom.
Međutim, ma koliko bila privlačna ova ponuda, atinska vlada je nije prihvatila,
jer nije htela da izneveri stvar opštehelenske odbrane; atinskim političarima bilo je
jasno da dok Persijanci drže ostalu Grčku i Helespont, obećana „nezavisnost"
Atine predstavlja samo prazno obećanje. Aleksandrova misija je pretrpela
neuspeh.
Grčki saveznici su posavetovali Mardonija da nputi izaslanstvo i u druge grčke
gradove, tamošnjem plemstvu, sa ciljem da se obezbedi njegova podrška, ali,
prema Herodotovim rečima (IX, 2 id.), Mardonije nije prihvatio tu sugestiju.
Tako se rat nastavio. Atinjani su pokušali da iskoriste započete pregovore s
Persijancima kako bi izvršili pritisak na Spartu; bilo je potrebno da se
Peloponežani nateraju da prebace svoju vojsku υ srednju Grčku. Pokušaj nije
uspeo Peloponežani su pod raznim izgovorima izbegavali da uzmu učešća u
pohodu, ne želeći da napuste utvrđenu Korintsku prevlaku. Krajem juna 479. g.
Mardonije započe ofanzivu i bez ikakva otpora zauze Atiku; Atinjani su ponovo
bili primorani da se evakuišu na Salaminu. Mardonije im još jednom, sad
poslednji put, predloži mir uz uslove koje je ranije ponudio; Atinjani su ostali
nepokolebljivi. Na predlog Aristida, u Spartu je upučeno vanredno izaslanstvo u
čiji su sastav ušli: Kinion, Miltijadov sin, Ksantip i Mironid, koji su Sparti
postavili zahtev da neodložno krene sa svojom vojskom protiv neprijatelja, pošto
ce u prodvnom Atinjani preći na stranu Persijanaca. Pretnja je urodila plodom, jer
kad bi otpala Atina i njena flota, Sparta bi se našla u bezizlaznom položaju. U
Sparti su znali da je dalje odugovlačenje nernoguće. Na Peloponezu je izvršena
mobilizacija i ujedinjene snage Peloponežana, pod koraandom Pausinije, tutora
maloletnog spartanskog kralja, pređoše preko Istma i krenuše dalje. Mardonije
nije mogao da se zadržava u opustošenoj Atici. On zauze položaj pogodan za
operacije njegove konjice ravnicu ispod ogranka Kiterona, nedaleko od grada
Plateje. Pelpponeska vojska, pošto se na Eleusinskoj ravnici spojila s Atinjanima,
krenu za Persijancima.
PERIKLE
Učvršćenje državnog uređenja robovlasničke demokratije u Atini predstavljalo
je ne samo u istoriji pentekontaetije već i u istoriji čitave Grčke epohe događaj od
izuzetne važnosti kako po svom značaju tako i po istorijskim posledicama.
„Naširn državnim uređenjem mi ne kopiramo tuđe institucije; mi sami više
služimo kao primer dragima, nego što podražavamo drage. Ovaj poredak zove se
demokratija zato što vlast u njemu ne pripada manjini, nego većini građana". To je
rekao vođa atinske demokratije Perikle u govoru za koji Tukidid kaže da ga je
Perikie ođržao na grobu prvih poginulih Atinjana u početku Peloponeskog rata.
Prema govorima političara, koje navode atički istoričari, uopšte uzevši morarno se
odnositi vrlo oprezno. Iako nam se citirani Periklov govor sačuvao u tekstu jednog
od najboljih i najistaknutijih istoričara antičke epohe, ipak se i u ovom slučaju
moramo pridržavati pomenutog principa istorijske kritike. Sam Tukidid upozorava
svoje čitaoce da govore koje navodi u svom izlaganju ne prenosi doslovno, vec
onako „kako bi svaki od govornika ... najverovatnije mogao da ih održi". Pri tome
je Periklov govor imao strogo zvaničan karakter i održari je u vrlo svečanoj prilici,
pa smo prema tome u pravu ako u njemu nalazimo izvesnu idealizaciju državnog
uređenja koje je tada vladalo u Atini. Osim toga, mnoge aluzije u tom Periklovom
govoru su nam nerazumljive: njih su mogli da shvate samo Periklovi savremenici.
Ali i pored svega toga, defmicija atinskog političkog uređenja data u ovom govoru
besumnje izražava njegovu političku suštinu. Antički sledbenici tog pravnog
poretka nazivali su demokratijom samo takvo državno uređenje u kome je vrhovna
vlast pripadala večini građana organizovanih u narodnoj skupštini. Treba da
naglasimo reč „građanin". Ne večina stanovništva, već upravo većina građana, jer
u antičko doba ovi pojmovi nisu bili identični. I upravo zato definišući antičku
demokratiju ne smemo ni za jedan trenutak zaboraviti da je tu reč ο jednoj od
raznih vrsta robovlasničke države sa svim karakteristikama svojstvenim prirodi
države tog tipa.
Antički Grci nisu imali statistike. Stoga, oslanjajući se na izvore koji stoje na
raspolaganju savremenoj nauci, ne možemo tačno da utvrdimo međusobni brojni
odnos raznih grupa stanovništva, antičkih država, pogotovo ako im se prilazi sa
stanovišta njihove podele prema političkim obeležjima. Međutim, operišući
raznovrsnim indirektnim podacima (koji se odnose na površinu grada, na
obaveštenja u dovozu žita, itd.) sa sigurnošću možemo jeci da u Atici i Atiiii broj
slobodnih punoletnih i punopravnih građana muškog pola (jer u Atini kao ni u
drugim grčkim gradovima žene nikad nisu imale politička prava), čak ni u
najsrećnije vreme, najverovatnije nije bio veći od 20-30 procenata ukupnog broja
stanovništva; stanovništvo se u svojoj masi sastojalo od bespravnih robova i
meteka, čija su politička prava bila ograničena. Po terminologiji literarnih i
epigrafskih izvora, samo ta neznatna manjina stanovmštva upravo je i
predstavljala „demos", narod; prema tome, na ovaj demos še odnose Periklove
reči ο „ravnopravnosti za sve" u govoru koji nam je preneo Tukidid.
Za razliku od demokratskog, oligarhijsko uređenje je predstavljalo takav
politički poredak u kome puna građanska prava i stvarna mogučnost aktivnog
učešca u upravljanju državom nisu imali svi građani već samo izvestan njihov
deo; taj deo građana izdvajan je prema plemićkom poreklu ili, kao što je to bilo u
Atini posle timokratske Solonove reforme, prema imovinskom cenzusu.
Š obzirom na sadržaj koji su pod terminima „demokratija" i „oligarhija"
podrazumevali sami stari Grci, može se reći da prevratom do koga je došlo u Atini
krajem VI veka pre n.e. i koji je bio kranisan reformama Klistena, Atinjani još
nisu izveli konačno učvršcenje demokratske forme državnog uređenja u antičkom
smislu shvatanja demokratije. /
Engels naziva taj prevrat revolucijom. To je bila revolucija u tora smislu što je
atinski demos posle duge i uporne borbe zauvek odbacio vlast stare aristokradje i
likvidirao ostatke rodovskog uređenja koji su ometali dalji razvoj proizvodnih
snaga društva. Tom revolucijom bio je završen dugotrajan proces formiranja novih
oblika socijalnog poretka zasnovanili na počecima klasne podele i proces
nastajanja države kao aparata vlasti. nove klase.
Ali reforme Klistena nisu dirale u zakon ο imovinskom cenzusu. Politička
prava atinskih građana i posle Klistena su zavisila od njihovog imovinskog stanja.
U državnom životu od najvećeg je uticaja bilo veće 500 lica koje je formirano od
dobrostojećih građana iz prve tri imovinske klase. Visoke dužnosti u državi mogli
su zauzimati isključivo bogati građani koji su spadali u prve dve klase. Ni areopag
nije izgubio svoj stari značaj. Nije bila sprovedena ni jedna mera za poboljšanje
materijalnog stanja sirotinje. Pored svega toga, Klistenove reforme su
predstavljale pobedu demosa kojom je bila oborena vlast rcxlovske aristokratije,
ali još nisu predstavljale pobedu demoki-atske forme državnog uređenja. One su
bile samo prvi korak u tom pravcu. Za njegovo konačno učvršćenje bio je
potreban još niz decenija ispunjenih upomom političkom borbom.
Naredna vremenska etapa u borbi za demokratizaciju državnog uređenja u
Atini vezana je za ime Teniistokla. Istupajući još krajem 90-tih godina V veka sa
svojim predlogom ο maksimalnom povećanju pomorskih snaga atinske države, on
je time, u stvari, istakao novi politički program. Pretvaranje flote u kojoj su služili
najsiromašniji atinski građani u glavnu vojnu snagu države, neizbežno je moralo
povećati ulogu i značaj siromašnih i nedovoljno obezbeđenih slojeva atinskog
građanstva u političkom životu Atine, a prema tome i ulogu narodne skupštine, jer
su upravo ti slojevi činili njenu većinu.
Posle proterivanja Aristida iz Atine 483/82. g., politička prevlast za izvesno
vreme prelazi u ruke grape na čijem čelu se nalazi Temistokle. On postaje
najuticajnija politička ličnost u Atini. Nema sumnje u to da je Teraistokle sa
svojim jednomišljenicima odigrao vrlo važnu ulogu u organizaciji Atinskog
pomorskog saveza. Ta okolnost imala je vrlo važne posledice. Primer atinske
demokratije snažno je delovao na opredeljenje građana savezničkih gradova. To
naročito važi za one grčke gradove koji su ranije bili podanici Persijanaca.
Njihovo oslobađanje od vlasti Persijanaca sprovođeno je uporedo sa zbacivanjem
tirana koje su postavili Persijanci i s donošenjem novog ustava. U ovom sniislu
mnogi gradovi su direktno pošli stopama Temistoklove Atine. Na primer, Milet,
menjajući svoje državno uređenje, kopirao je čak i imena Klistenovih fila. Istina,
tokom nekoliko godina neposredno posle istorijskih pobeda 480/479. g., koje su
ujedno predstavljale i godine največeg Temistoklovog uticaja, u tom pravcu bili su
postignuti samo početni uspesi. U tako velikim savezničkim državama kao što su
bili Samos i Mitilena na Lezbosu još uvek se zadržavalo oligarhijsko uređenje.
Istih godina demokratija odnosi niz pobeda i na Balkanskom poluostrvu. Do
demokratskog prevrata, na primer, dolazi u Tebi gde je bila zbačena aristokratska
vlada koja zamalo da nije u potpunosti upropastila taj grad svojom persofilskom
politikom. Za primerom Tebe sledi nekoliko drugih gradova Beotije, gde,
očigledno, ne bez podrške od strane Atine, na vlast takođe dolaze demokratske
grapacije. Na Peloponezu demokratija odnosi pobedu u Argosu i u susednoj
Mantineji koja predstavlja najvecu zajednicu u Arkadiji. Dotad Mantineja nije
predstavljala jedinstvenu političku celinu i sastojala se od nekoliko neutvrđenih
naselja od kojih je svako imalo sopstvenu upravu iz redova lokalnih aristokratskih
rodova. Sad su se sve te zajednice ujedinile u jednu pod vlašću jedinstvene
demokratske vlade. Stanovnici pojedinih naselja ruše svoje kuće i nastanjuju se
zajedno, stvarajući tako jedan veliki grad. Oko tog grada podižu se odbrambeni
zidovi i kule.
Otprilike u isto vreme demokratija pobeđuje u Elidi; posle Sparte i Korinta to
je najveća država na Peloponezu. Kao rezultat učvršćivanja demokratskog
uređenja u Elidi uništavaju se stare rodovske pcxiele ϊ zamenjuju sa deset novih
teritorijalnih fila koje su, nesumnjivo, stvorene prema atinskom uzoru. Međutim,
Temistoklove pobede kao ni njegove političke ideje nisu bile dugovečne.
U Aristotelovom „Atinskom ustavu" usput se pominje da je „posle medskih
ratova ponovo ojačalo veće areopaga i da je počelo upravljati državom". Možda je
to bilo uslovljeno onom pozitivnom ulogom koju je areopag odigrao za vreme
Kserksove najezde. Bilo kako bilo, ali prelaz političke prevlasti na stranu
oligarhijske grupe na čijem se vrhu nalazio areopag predodredio je pad
Temistokla.
Uskoro se u Atinu vraća iz izgnanstva Aristid i na političku pozornicu dolazi
novi čovek Kimon. Pristalica oligarhije i talentovan vojskovođa, Kimon se za
kratko vreme proslavio nizom vojnih uspeha koje je postigao u operacijama protiv
Persijanaca. U Atini se protiv Temistokla i njegovih istoimŠIjenika formira jaka
oligarhijska grupacija s Aristidom i Kimonom na čelu, u kojoj učestvuju i uticajni
rodovi Filaida i Alkmeonida. Ta grupacija dobija jaku podršku spolja od strane
Sparte.
Još od Klistenovog doba sve atinske reakcionarne struje (aristokratska i
oligarhijska) stalno su se orijentisale na Spartu bile su toliko lakonofilski
nastrojene da je to išlo čak do ropske naklonjenosti prema svemu štp je
spartansko: prema spartanskom državnom uređenju, običajima, načinu života i
odevanja, čak i prema spartanskom načinu govora. Sparta im je uzvraćala na isti
način i nastojala da im uvek pruži podršku. Ali mogućnosti Spartanaca u pogledu
te podrške često su bile ograničene.
Ostvarujući svoju vlast nad masom potčinjenog stanovništva nad
nepunopravnim perijecima i bespravnim helotima koji su u svako doba bili
spremni na ustanak, spartanska država rakad nije raogla da bude mirna i sigurna u
pogledu svoje unutrašnje bezbednosti. Svaka unutrašnja teškoća ili kakav veći
spoljnopolitički neuspeh mogli su da dovedu do teških posledica. Međutim, u to
doba, u Sparti je vođena oštra borba između kraljeva i eforata koja je svedočila ο
dosta dubokom raslojavanju vladajuće zajednice Spartijata na dve međusobno
neprijateljske grupe. Unutrašnja politička ravnoteža u Sparti bila je na taj način
poremećena, i Pausanija, iskoristivši tako napeto stanje, pripremao je politički
prevrat.
Ništa bolje Sparta nije stajala ni u oblasti spoljne politike. Kao što već znamo,
pokvarili su se međusobni odnosi Sparte i polisa koji su ulazili u sastav
odbrambenog saveza na čijem se čelu nalazila Sparta; 478. g. Sparta je morala da
napusti tu ligu. Na samom Peloponezu je napredovao demokratski pokret na čijem
se čelu nalazila Atina, i Sparta se našla sa svih strana opkoljena demokratskim
državama koje su prema njoj bile neprijateljski raspoložene. U takvim
okolnostima glavni zadatak spartanske spoljne politike sastojao se u tome da svim
mogućim sredstvima nastoji da ostvari prelaz vlasti u Atini u ruke oligarhijske
grupe koja bi se prijateljski odnosila prema Sparti.
Zajedničkim naporima Sparte i atinske oligarhije ovaj zadatak je izvršen 471.
g. kad je Temistokle ostrakizmom proteran iz Atine. U biografiji Kimona, Plutarh
kazuje da je neposredni povod katastrofi koju je pretrpio Temistokle bila njegova
svađa s Aristidom i Kimonom. Prema Plutarhovim rečima, do ove svađe došlo je
zbog toga što je Temistokle „težio demokratiji više nego što je trebalo". U to se
svakako može verovati. Za tako odlučnog i energičnog čoveka kakav je bio
Teniistokle, sasvim je prirodno da je nastojao da iskoristi svoj ogroman uticaj na
proširenje političkog programa atinske demokratije. Ako se uzme u obzir da je tih
godina ponovo porastao uticaj areopaga i da su se aktivirale njegove pristalice iz
redova oligarhije, ο čemu smo ranije govorili, onda to postaje još razumljivije.
Temistokle nije položio oružje ni posle izgnanstva. Nastanivši se u
demokratskom Argosu, on iz njega stalno putuje po dragim peloponeskim
građovima i radi na pripremanju demokratskih prevrata u njima. Istovreriie.no
postaje prijatelj s Pausanijom. Međusobni odnosi Pausanije i vlade u Sparti u to
vreme bili su takvi da je on počeo sa aktivnom propagandom među helotima,
nameravajuci da pomoću njih organizuje ustanak u samoj Sparti. Sve to moralo je
da uznemiri spartansku vladu i da je pokrene na preduzimanje odlučnih mera.
Pausanija je bio optužen zbog dopisivanja s persijskim carem kome je 011 možda
za podršku bio obećao velike ustupke u slučaju svoje pobede. Uskoro je
spartanska vlada donela odluku ο hapšenju Pausanije. Pošto je na vreme bio
obavešten ο tome od strane jednog efora, on se prema savetu log efora sakrio u
hram Atine Halkioikos (Nastanjene u kući od medi). Onda efori (jer se ubistvo u
hramu smatralo najvecim verskim zločinom) riarede da se zazida ulaz i dignu deo
krova, kako bi se zatočenik mogao posmatrati. Kad su primetili da Pausanija
umire, izveli su ga napolje. Iznemogao od gladi, pobednik nad Persijancima kod
Plateje umre u podnožju hrama.
Pausanijina smrt imala je snažan odraz na Temistoklovu sudbinu. Spartanci su
požurili da obaveste Atinu da je u veze s Persijancima, u koje se bio zapleo
Pausanija, umešan i Temistokle. Kao što je rečeno, njegovo prvo izgnanstvo iz
Atine ostvareno je putem ostrakizma. Α to je značilo da se on pod povoljnim
okolnostima, može za 10 godina nadati povratku u.Atinu gde mu je ostala
porodica, kuca, imovina. Sad je Temistokle bio ponovo pozvan pred sud.
Međutim, on nije izašao pred sud, ograničivši se na pismeni iskaz. Tada Atinjani
odsutnog Temistokla osude na smrt i konfiskaciju imovine, pa skupa sa Spartom
upute Argosu zahtev za njegovim izračenjem. Temistokle je bio primoran da beži
iz Argosa. Svuda progonjen, on konačno nije našao drugog izlaza osim da se
obrati persijskom caru Artakserksu, sinu onog istog Kserksa čiju je flotu tako
sjajno potukao kod Salamine. Persijski car primi Temistokla i dade mu na upravu
tri grada u Maloj Aziji. Tako se njegova aktivnost kao vođe demokratskog pokreta
završila 7-8 godina pre njegove smrti.
Posle izgnanstva Temistokla vlast u Atini potpuno prelazi u ruke oligarhijske
grapacije. Posle smrti Aristida na čelo te grupacije dolazi Kimon. Sin Miltijada,
bogat čovek i bez sumnje jedan od najtalentovanijih atinskih vojskovođa, on je za
ovaj položaj u velikoj meri bio obavezan
Sparti.Spartanci nisu imali razloga da se žale na njega, ili da se pokaju zbog
pomoći koju su mu pražiH.JJvuda^ u narodnoj skupštini, u sudu i areopagu Kimon
je hvalio spartanski poredak i pretpostavljao ga atinskom. Slično Spartancima, on
je rat i brigu za vojne poslove smatrao svojim glavnim pozivom. U svemu
imitirajuci Spartance, on je čak i svom sinu dao ime Lakedemonije. Njegova
najomiljenija uzrečica, kojom se služio svakom zgodnom prilikom, bila je:
„Spartanci to ne bi tako uradili". Popularnost koju je Kimon uživao među atinskim
građanima zavisila je na prvom mestu od njegovih stvarno sjajnih vojnih uspeha.
Posle niza pobeda jkoje je odneo nad preostalim persijskim garnizonima na
tračkim obalama i pošto je za Atinu osvojio Skiros, Kimon je, kap što je več
rečeno, 469. g. potukao persijsku flotu i persijskulcopnenu vojsku kod ušca reke
Eurimedonta. Svaka od ovih pobeda dpnosila je Kirnonu vojni plen kojim se
stalno povećavao njegovo inače ogromno bogatstV0. T0 bogatstvo on je uveiiko
iskoristio za održavanje svoje popularnostj medu sugrađanima kako bi na taj način
sebi i svojim istomišljenicima obezbedio podršku u narodnoj skupštini.
U Atini su formalno još uvek funkcionisale narodna skupština i druge
demokratske institucije. Međutim, njihov rad je stajao pod stalnom kontrolom
areopaga koji je predstavljao glavm oslonac u političkoj prevlasti atinske
oligarhije. Zato je i mržnja nekadašnjih pristalica Temistokla pre svega bila
usmerena na areopag. Priželjkujući politički prevrat, oni su areopagu
suprotstavljali narodnu skupštinu koja je iraala funkciju vrhovne vlasti.
Vođstvo u redovima atinskih demokrata u to vreme pripada Efijal'tu.O njemu,
na žalost, znamo vrlo malo. Nesumnjivo, on je u celosti usvajao političke ideje
Temistokla i bio ve'oma istaknut grčki orator. U jednoj komediji, uperenoj protiv
demokratije, kaže se da je pod utiskom Efijaltovog govora narod kao pobesneli
konj pokidao uzde. Mnogo kasnije Platon ga je okarakterisao kao čoveka koji je
„opio demos prekomemom slobodom". Takva karakterishka iz usta ideologa
atinske reakcije govori mnogo. Efijaltu pripada vdo istaknuta uloga u daljem
razvoju političkih događaja.
Istorijski razvoj Atine kao velikog centra robne proizvodnje i trgovine, kao
pomorske države, odvijao se tako da su se njeni putevi i putevi zaostale
konzervativne Sparte morali razici.
Treba da se oda priznanje nekim razunmim i dalekovidim Spartancima koji su
to razumeli. Izgleda da je mnogima od njih bilo jasno da je vlast oligarhijske
grupacije privremena pojava i da u Atini budućnost pripada demokratiji.
Predviđajući to, spartanska vlada je tajno i podmuklo počela da sprovodi mere
kojima je bio cilj da potkopa atinski uticaj i oslabi Atinu. U tom cilju Sparta je
stupila u pregovore s Makedonijom koja je bila neprijateljski raspoložena prema
Atini. Vladajući krugovi Makedonije bili su jako uznemireni zbog atinskih uspeha
na Halkidiku i na obalama Trakije. I do ustanka na ostrvu Tasosu 465. g., ο kome
smo govorili u prethodnom poglavlju, došlo je ne bez podstrekivanja od strane
Sparte. Međutim, iste 465. g. sva ta delatnost Sparte bila je paralisana velikim
ustankom spartanskih helota. Iskoristivši opštu zabunu izazvanu katastrofalnim
zemljotresom na Peloponezu, heloti su digli oružani ustanak protiv Sparte s ci~
ljem da unište stanovništvo tog grada koje su oni jako mrzeli. Zahvaljujuci
dalekovidosti kralja Arhidama, koji je u pravi čas postrojio potpuno naoružane
spartanske vojnike u borbene redove, heloti nisu uspeli da ovladaju gradom, ali se
ustanak brzo proširio na eelu teritoriju Lakonije i Mesenije. Naročito opasnu
formu ustanak je poprimio u Meseniji. Tamo je protiv Sparte kao jedan čovek
ustalo čitavo stanovništvo. Preimućstva vojne organizacije i nadalje su ostala na
strani Sparte, ali je vojna intervencija u Meseniji trajala dugo. Ustanici su se dobro
učvrstili u planini Itomi, a Spartanci sa svojom tradicionalnom nesposobnošću za
opsade nisu mogli da ih otuda isteraju. Položaj je postao toliko ozbiljan da je
spartanska vlada bila prisiljena da zatraži pomoć od saveznika. Ovog puta
Spartanci su se obratili ne samo svojim peloponeskim susedima već i Atini,
računajući da će im prijateljska oligarhijska vlada, na čijem čelu se nalazio
Kimon, pražiti potrebnu oružanu pomoć. Prema rečima Aristofana u Atinu je
došao spartanski izaslanik i „bled... prizivajući bogove, naslonjen na oltar" počeo
je da moli Atinjane da Sparti pošalju u pomoć vojsku.
Kimon se smesta odazva tom pozivu. Spartanska molba, prema njegovom
mišljenju, predstavljala je zgođnu priliku da se sa Spartom učvrste prijateljski
odnosi i još tešnji kontakt. Međutim, bez odobrenja narodne skupštine bilo je
nemoguće da se Sparti pošalje u pomoć opružani odred atinskih građana. Α Efijalt
i njegovi istomišljenici u skupštini odlučno ustadoše protiv Kimonovog predloga.
Efijalt je „preklinjao narod da ne pomaže Spartancima, da ne dopusti obnovu
moći države koja u svemu deluje protiv Atine... da je ostavi zgaženu u prašini
njene vlastite gordosti" (Plutarh, Kimon, 16). Te reči morale su da zvuče utoliko
ubedljivije jer su mnogi Atinjani izgleda več bili obavešteni ο nameri Sparte da
pruži pomoć Tasosu koji je digao ustanak. U očima tog dela atinskog
stanovništva, čiji su životni interesi bili vezani za razvoj pomorske trgovine i
zanata, Sparta je, pored ostalog, predstavljala silu koja podržava najveće atinske
supranike u trgovini Korint, Megaru i druge. Atinski neprijatelji oligarhije
istovremeno su u njoj videli i jednu od najvećih prepreka na putu daljeg
preobražavanja sistema uprave u pravcu demokratizacije. U narodnoj skupštini
poče debata. Kimon pojača svoju argumentaciju. Sad on više nije govorio samo ο
Atini, već ο čitavoj Heladi koja će bez Sparte postati „hroma". Atinska država ce,
prema njegovim rečima, „ostati u zaprezi bez drugog konja". Apelujući na
patriotska osecanja svojih sugrađana, Kimon ih na kraju ubedi da izglasaju odluku
u slanju u Meseniju 4000 atinskih građana naoružanih teškira oružjem koji su
imali da pomognu Sparti. Na čelo tog odreda stavi se sam Kimon. Međutim,
dolaskom Atinjana na Itomu, položaj Spartanaca nije se ni malo poboljšao. lako
su Atinjani u opsadama tvrđava bili neuporedivo iskusniji od Spartanaca, tu su se
i oni pokazali nemoćni da savladaju ustanički otpor. Izvesnu ulogu svakako je
odigrala i okolnost da se u sastavu atinskog odreda naiazilo dosta Efijaltovih
istomišljenika, koji su, verovatno, više saosećali sa podjarmljenim Mesencima,
nego sa omrznutom Spartom. I tako Itoma nije osvojena. Spartanci su posumnjali
da su atinski vojnici stupili u tajne pregovore sa opsednutim Mesencima i da uz
njihovu pomoć nameravaju da izvrše demokratski prevrat. Sve se svršilo time što
je spartanska vlada direktno saopštila Atinjanima da joj više nije potrebna njihova
pomoć. Od svih spartanskih saveznika okupljenih kod Itome opozvani su jedino
Atinjani. Tako se politika koju je oligarhijska grupacija pod Kimonovim
vođstvom vrlo uporno sprovodila završila potpunim neuspehora.
Odjeke onog što se kasnije odigralo u Atini nalazimo kod Aristofana. „Uzevši
sa sobom 4000 hoplita pošao je naš Kimon vama i spasao je Lakedemon", stoji u
jednoj od njegovih komedija. Vrativši se u Atinu Kimon je izgleda pokušao da
prikaže stvar tako kao da su Atinjani postigli uspeh, samo u tu verziju, razume se,
niko nije verovao. Kimonovi političiđ protivnici odmah su oživeli. Atinski građani
su negodovali. Tukidid piše da su Atinjani odmah po povratku odreda sa
Peloponeza „raskinuli savez zaključen s Lakedemonjanima... i sklopili savez s
Argivcima (Argosom) neprijateljima Lakedemonjana; zatim su i Atinjani i Argivci
zaključili savez s Tesalijom koji je bio potkrepljen obostranim zakletvama (I, 102,
4). Sve to označilo je potpunu promenu stare političke linije.
Da bi na neki način spasao svoj poljuljani ugled, Kimon ponovo pokuša da
krene onim putem na kome se osecao najsigurnijim, na kome njegova reputacija
još nije bila poljuljana, tj. putem novog rata s Persijom.
Upravo u to vreme protiv Persijanaca se digao Egipat. Ustanak je digao Libijac
Inar. Podržalo ga je skoro sve stanovništvo Egipta, koje je mrzelo Persijance.
Bližili su se veoma ozbiljni događaji. Inar zatraži pomoc Atine. Nije isključeno da
je on i pre toga slao Atini žito i održavao s njom prijateljske veze. Atinjani su se
odazvali na Inarov poziv slanjem svoje flote u sastavu 200 bojnih brodova prema
obalama Egipta. Flotom je komandovao Kimon. Jedan deo atinske vojske borio se
na Kipru, drugi deo na feničanskoj obali, ali su glavni delovi vojske bili iskrcani
na tentoriju Egipta. Tu su oni zajedno s Egipćanima potukli Persijance i opkoliH
Memfis. Opsada tog dobro utvrđenog grada trajala je dugo.
Odlazak iz Atine ne samo da nije pomogao Kimonu već je, naprotiv, još više
iskomplikovao i njegov položaj i položaj njegovih političkih istomišljenika.
Iskoristivši Kimonovo odsustvo, demokrati su pod vođstvom Efijalta prešli u
odlučnu ofanzivu. Njihov glavni udarac bio je usmeren protiv areopaga. U Atini je
započeo niz sudskih procesa protiv pojedinih članova areopaga. Protiv njih su
podignute optužbe zbog raznih dela: podmitljivosti, utaje društvenog novca, itd.
Za razliku od samog Kimona, čoveka besprekornog poštenja, mnogi njegovi
istomišljenici nisuše odlikovali tom vrlinom. Pomenutim procesima bio je jako
poljuljan moralni autoritet mnogih članova areopaga. Time je bio potpuno
pripremljen teren za konačni obračun s areopagom kao ustanovom koja se nalazila
na čelu afinske države i koja je sada bila jako kompromitovana.
462. g. atinska narodna skupština donesi zakon protiv areopaga kojim mu je
bio zadat smrtni udarac. Areopagu su zauvek bile oduzete sve njegove dotadašnje
funkcije. Od najuticajnijeg društvenog organa areopag sada postaje običan sudski
organ u Čiju su nadležnost spadali predmeti manjih krivičnih i nekih drugih
prestupa. Tako je oboren bedem atinske oligarhije. Kad je to izvršeno, neprijatelji
demokratije su se prihvatili poslednjeg sredstva koje im je još stajalo na
raspolaganju: Efijalt je ubijen iz zasede, ali tok događaja time nije mogao da se
izmeni. Demokratski prevrat u Atini predstavljao je svršenu činjenicu. Kad se
Kimon vratio s Kipra u Atinu, našao se u bespomocnoj situaciji da ma šta
preduzme i uskoro je bio kažnjen ostrakizmom.
Borba oko areopaga imala je svoj odraz u umetničkoj literaturi. U Eshilovoj
tragediji „Eumenidama" glavni junak te tragedije Orest, koji je zbog ubistva majke
bio svuda progonjen od strane boginja osvete erinija, obrati se boginji Atini i tako
se spase. Boginja ga posavetova da zatraži pravdu od atinskog areopaga. I evo,
ono što nisu mogli da učine bogovi, učinili su atinski starci. Oni su opravdali
Oresta. Erinije su ustupile svoje mesto Eumenidama koje su ga uzele pod svoje
pokroviteljstvo. U istoj Eshilovoj tragediji nalazi se pomen ο tome kako je boginja
Atina vec prilikom samog osnivanja areopaga upozoravala Atinjane na opasnost
vezanu za promenu njegovog ustrojstva i prelaz prevlasti na stranu demokratije.
„Savetujem građanima da se čuvaju kako bezvlašća tako i gospodske vlasti"
govorila je ona Atinjanima.
Zakon ο areopagu 462. g. udario je temelj novom periodu u istoriji Atine:
periodu potpune i dosledne demokratizacije na svim poljima atinskog državnog
života. Likvidacijom starih političkih funkcija areopaga raskrčeni su putevi za
delatnost narodne skupštine atinskih građana i njenih organa koja sad nije bila
ničim sputavana.
Posle smrti Efijalta pobednička atinska demokratija našla je sebi novog vođu
Perikla. Uloga same ličnosti ovog stvarno istaknutog političara u atinskoj istoriji
preuveličana je kako u antičkoj tako i u savremenoj buržoaskoj istoriografiji.
Periklova popularnost među atinskim građanima, njegov bezgranično velik
politički uticaj u narodnoj skupštini nisu zavisili od njegovih ličnih kvaliteta, već u
prvom redu zbog toga što je politička linija koju je on predvodio stvarno
odražavala interese i nade onih slojeva atinskog građanstva koji su ga i istakli na
poprište političke delatnosti. Osim toga, tzv. Periklov vek, koji je bio pripremljen
celokupnim tokom prethodnog istorijskog razvoja Atine, predstavljao je jednu od
najslavnijih stramca atinske istorije; taj vek obiluje nizorn značajnih događaja. I
upravo u tom srriislu Marks definiše period vezan za ime Perikla kao „najveći
unutrašnji procvat Grčke".
\ ··< ν
Λϋwm
18 Vidi poglavlje „Južna, zapadna i severna obala Crnog mora u V-IV veku pre n.e.
Eubeji i protiv Megare. Toliki napor Atinjani nisu mogli dugo da izdrže. Ređovi
atinskih građana zbog neprekidnih ratova jako su se proredili.
Na osnovu jednog napisa (CIA, 1, 433) spiska atinskih građana koji su pali u
borbama saznajemo da je samo jedna od deset fila u ratnim operacijama protiv
Megare, Egine i Egipta 458. g. izgubila 177 građana. Uzimajuči u obzir da broj
atinskih građana sposobnih da nose oružje u to doba sigumo nije prelazilo 25-30
hiljada i da se radi samo ο gubicima tokom jedne godine, lako se može zamisliti
kako se taj burni period odražavao na brojno stanje građanskog stanovništva
Atine.
446/45. g. Atina je započela pregovore sa Spartom ο zaključenju dugotrajnog
mira na trideset godina. Taj mir bio je sklopljen pod sledecim usloviraa: Atina se
odrekla svih teritorija stečenih na Peloponezu: Ahaje, Trezene, Megare. Ostali su
joj samo Naupakt i Egina. Obe ugovorne strane su odlučile da razgraniče svoje
uticajne sfere. Svaka od njih obavez^la se da u svoj savez nece primiti one koji
pripadaju tuđem savezu, a takođe da u gradovima tuđeg saveza neće pružati
podršku svojim pristalicama. Za Atinu je ovaj sporazum bio jednak odricanju od
one politike koju je ona tih godina sprovodila. U nekadašnjem okviru Atinjani više
nisu mogli da je vode: snaga im je bila skršena.
Posle sporazuma sa Spartom Perikle je učinio još jedan pokušaj kako bi
podigao poljuljani autoritet Atine. On iznese ideju za saziv opštegrčkog kongresa
radi zajedničkog pretresanja opštih političkih i verskih pitanja. Ali shvatajući
dobro kuda to može da odvede, Sparta je učinila sve što je bilo u njenoj moći da
omete taj Periklov plan.
Nešto bolje rezultate postigli su Atinjani svojom delatnošću prema zapadu.
Tukidid (I, 44, 1) spominje ugovor koji su oni zaključili sa Korkirom 433. g.
Jedan od natpisa iz tog doba kaže da su Atinjani, verovatno prema tom
sporazumu, spremili u pomoć Korkiri u početku 10, a zatim 20 ratnih brodova.
U dva draga natpisa sačuvani su tekstovi ugovora koje je Atina sklopila sa
sicilijanskim gradom Leontinom i južnoitalijanskim Regijem ο savezništvu u
slučaju odbrambenog ili napadačkog rata. Osim toga, 443. g. u južnoj Italiji, na
mestu gde se nekad nalazio Sibaris, iseljenici iz niza gradova sa Atinjanima na
čelu osnovali su novu koloniju Turiju. Prema planu Perikla, taj novi grad trebalo
je da predstavlja jedno od uporišta atinskog uticaja u južnoj Italiji. Međutim,
Turija nije opravdala nade koje su Atinjani polagali u nju. I u južnoj Italiji i na
Siciliji atinska politika je naišla na jak otpor oligarhijskih polisa koji su se
orijentisali na Spartu i Peloponeski savez.
Šveje vodilo ka novim konfliktitoa, Oni su konačno izbili u obliku dugotrajnog
i teškog rata u koji je bio uvučen čitav helenski svet.
© PITANJU EKONOMSKOG ŽIVOTA GRČKE KLASIČNOG
PERIODA
19 H. Bengtson, Griechische Geschichte von den Anfangen bis in die Romische Kaiserzeit,
Munchen, 1950; G. Gianelli. Trattato di storia Greca, 2. izd., Roma, 1951; P. Cloche, La
democratie Athenienne, Paris, 1951; K. Freeman. Greek city-states, London, 1950. Recen- zije
ο tim knjigama vidi u „Vjesniku drevne istorije", 1953; No 4, 94 (Α. K. Berger); No 3, 147 (Α.
N. Kazamanovoj) i No 4, (Μ. K. Trofimova).
Prinstonskog umverziteta SAD V. Prentisa „The ancient Greeks"
obeležavanje Atine V veka pre n.e. kao kapitalističke države, u poređenju sa
definicijama E. Majera, još više je potencirano. U toj knjizi Prentis piše ο
„indusirijskom" razvoju Atine, tvrdeći da je taj razvoj Atinu ne samo uveo u
kapitalizam već joj je doneo i političku dominaciju građana koje on
upoređuje sa proletarijatom. Razume se da Prentis pri tome prećutkuje
robovlasnički karakter atinske demokratije koju on, u krajnjoj liniji, definiše
, kao neku vrstu „diktature proletarijata" i prema kojoj ispoljava ogorčenu
mržnju. „Potpun trijumf demokratije u Atini V veka pre n.e. piše Prentis
predstavljao je neograničenu vlast najšire grupe birača, najglupljih,
najfanatičnijih i najneodgovornijih".20
U današnjoj američkoj istoriografiji postoji još jedan pravac koji se u
istoj meri služi tendencioznom modernizacijom stare istorije i
falsifikovanjem istorijskih činjenica. Predstavnici tog pravca (Merš, Kramer,
Cimern i drugi) idealizirajuci političko uređenje starih Atinjana iz doba
Perikla na sve moguće načine nastoje da savremenu, kapitalističku američku
državu prikažu kao direktnog naslednika i nastavljača tradicija antičke
demokratije i pišu ο „velikoj istorijskoj misiji američke demokratije". Α da
bi „dokazao" ovu originalnu tezu, Merš, na primer, u svojoj knjizi ,,Μοdern
Problems in the ancient World" koja je izašla 1942. godiiie bez ikakvih
primedbi ili ograda upoređuje američke nezaposlene radnike s neposrednim
proizvođačima stare Grčke, koji nisu imali mogucnosti za rad i nastoji da
osnivanje atinske pomorske države protumači nastojanjem atinske vlade da
„likvidira nezaposlenost"; Cimern razvija čitav program ,,demokratske
ekspanzije SAD", pozivajući se na iskustvo stare Atine da bi se „izbegle
greške koje su se pokazale kobne za atinski eksperiment". Na taj način
modernizacija socijalno-ekonomskih i političkih odnosa starog
doba, kao i ranije, koristi se za dokazivanje ovih ili onili doktrina koje po svom
sadržaju nemaju ništa zajedničko sa antičkom epohom. Razlika između
savremenih buržoaskih naučnika i njihovih prethodnika iz XIX i početka XX
veka ne sastoji se toliko u novim metodama koliko u karakteru postavki koje bi
oni hteli da obrazlože i dokažu pomoču neodgovornog korišćenja materijala
antičke istorije. Međutim, istoričari-marksisti idu priiicipijelno drugim putem.
Kad je K. Marks pisao ο vrlo visokom unutrašnjem procvatu Grčke, koji se
podudara sa epohom Perikla, imao je u vidu procvat antičke robo vlasnieke
privrede i antičke robovlasničke kulture, U vezi s tim treba da napomeaemo
vanredno duboka zapažanja Engelsa ο ulozi koju je odigralo ropstvo u
istoiijskom razvoju starog draštva. „Vrlo je jeftino napadati opštim frazama
ropstvo i slične stvari, i liii potoke visokomoralnog gneva na takve srarnne
ustanove... Α upustimo li se u to, onda moramo reći, ma koliko da to zvuči
proiivrečno i jeretički da je u tadašnjim okolnostima uvođenje ropstva bilo
veliki napredak".21 Nešto ranije Engels kaže: „Tek je ropstvo omogućilo
1. POLJOPRIVREDA
Uslovi pod kojima se razvijala privreda u raznim rejonima stare Grčke bili
su vrlo raznoliki. Dok u nekim mestinia relativno raiio počinju da se razvijaju
zanati i trgo¥inartt^^dregim—ješ uvek vlada primitivaa zemljoradnja i
stočarstvo, Međutim, poljoprivreda u Grčkoj ni kasnije ne gubi svoj značaj.
Čak i u takvim oblastima kao što su Atika, gde zemlja nije bila pogodna za
zemljoradnju i u čijem su se glavnom gradu Atini rano razvili zanati i trgovina,
poljoprivreda je stalno igrala veliku ulogu4-.pct, ložaj zemljoradnika smatran je
najčasmjim. Mnage zajedniceLO. Gičkoj u V veku uglavnom su ostale
zemljoradniČke. U takvim zajednicama ljudi su.se prema trgovini i zanatstvu
odnosili neprijateljski, jer je njihov razvoj
narušavao ravnopravnost članova polisa i starinske rodovske tradicije. Među
grčkim zemljoradničkim oblastima prvo mesto su zauzimale Beotija, Tesalija,
Sparta i zatim Argolida.
Postojanje velikih zemljišnih poseda sa sigurnošću može da se konstatuje, kako
izgleda, samo u Tesaliji. Prema svedočanstvu Demostena (možda ne potpuno
tačnom), tamo je bilo nekoliko krupnih zemljoposednika koji su bili u stanju da iz
svojih sredstava opreme veliki odred najamničke vojske naoružane teškim
oružjem. U Tesaliji nije bilo mnogo slobodnih seljaka; glavni proizvođači bili su
ovde zavisni, za zemlju vezani periesti.
Zemljišni fond u Sparti smatran je svojinom države i bio je raspodeljen među
punopravnim građanima-članovima zajednice „ravnopravmh". Pojedine parcele
dodeljivane Spartancima nisu prelazile 15 hektara. Prema tome, ako se izuzmu
kraljevi, koji su imali zemlju i u oknižiHiafperijeka, i neki najuticajniji rodovi
plemstva, u Sparti je preovladavao srednji posed.
U Atinj za vreme Solona sitniji zemljoradnik ili tet mogao je da dobije sa svoje
zemlje, kako izgleda, najviše 200 medimni, tj. 104 hl žita ili oko 79 hl vina i
masnoće. Zeugit je posedovao otprilike 3 ili 4 hektara pod vinogradom ili 12-20
hektara oranice; mešoviti posedi (pod žitaricama ili vočnjacima) izgleda nisu
prelazili 10 hektara. Najveći posedi pentakosiomedimna nisu prelazili 30-50
hektara. Kasnije, kad je Solonov žemlji§iii cenzus bio preveden na novčani,
pentakosiomedimnom je mogao da postane čovek koji poseduje talent, pa ipak
broj građana koji su spadali ΰ tu klasu nije bio velik.
Prema tome, u Atini u V veku pre n.e. nesumnjivo je preovladavao sitni
zemljišni posed. Sredinom V veka teško bi se mogla nabrojati hiljadu građana koji
bi bili u stanju da kupe i održavaju konje za potrebe konjice. Takođe treba imati u
vidu da je samo četvrti, ili čak peti deo celokupnog zemljišta u Atici mogao da se
koristi za gajenje žitarica. Zato Atinu nije mogla da zadovolji njena vlastita
proizvodnja žita, s obzirom na sve veći broj stanovništva. Ο uvozu žita u Atinu
tokom V veka nemamo nikakvih podataka, ali je tokom IV veka u Pirej svake
godine dolazilo oko 800 hiljada medimna uvoznog žita, dok u isto vreme
celokupna domaća proizvodnja žitarica u Atici nije prelazila 427 hiljada medimna,
tj. mogla je da zadovolji potrebe najviše 70 hiljada ljudi.
Sitni i srednji U svim grčkim gradovima-državama zemljoradnja
zemljoposednici je imala veliki značaj. U onim polisima u kojima se vlast
nalazila u rukama oligarhije i gde su široki slojevi slobodnog stanovništva bili
ograničeni u svojim pravima sitni zemljoposednici su vodili žestoku borbu za
očuvanje svojih parcela. Strah od socijalnih pokreta često je terao vladajuće
vrhove da im čine razne ustupke. Osim toga, siromašenjem seljaštva opadala je
borbena sposobnost polisa, pošto su osnovnu masu građanske vojske u najvecem
broju grčkih zajednica sačinjavali seljaci koji su se naoružavali ο svom trošku. U
onim grčkim polisima u kojima je uprava bila demokratska, očuvanje sitnog i
srednjeg zemljoposeda diktirano je interesima većine građana. Time se u znatnoj
meri tumači činjenica što je u nekim polisima postojala državna kontrola nad
sistemom zemljoposeda. Povodom toga Aristotel piše (,,Ροlitika", VI, 2, 5)
sledeće: ,,Za stvaranje zemljoradničke klase stanovništva u državi od neosporne su
koristi neka ozakonjenja koja su u staro doba postojala u miiogim državama..."
Aristotel ovde ima u vidu zabranu da se u privatnoj svojini nađu zemljišni posedi
iznad određene norme. U drugim slučajevima dozvoljavano je da se zemlja kupuje
samo od određenog mesta u pravcu grada i Akropolja. U nekim polisima vrlo
dugo je važila zabrana da se prvobitno dodeljeni posedi prodaju (klerovi). Isti cilj
imao je i zakon kojim se pripisuje Oksilu (legendarni kralj Elide); po ovom
zakonu bilo je zabranjeno davati ili primati u zalog određeni deo dodeljenog
poseda.
Jedan od načina za očuvanje sitnog i srednjeg zemljoposeda u Atim
predstavljalo je uvođenje kleruhija. U periodu prvog Atinskog pomorskog saveza
Atini su pripadala zemljišta na teritorijama savezničkih gradova koja su Atinjani
davali svojim kleruisma. Time se, s jedne strane, smanjivao broj najsiromašnijih
Atike, a uz to su iseljenici obezbeđeni dodeljenom zeraljom, na teritoriji
potčinjene zajediiice formirali vojnu koloniju; s druge strane, to je predstavljalo
put za ostvarenje političke i vojne kontrole atinske države nad savezničkim
zajednicama. Istina, klerusi nisu uvek bili sitni zemljoposednici koji su
sopstvenim radom obrađivali đodeljenu zernlju. U kasnijem periodu kolonizacije
oni su mogli da žive u Atini, a svoje posede da daju pod zakup.
Zemljoradnja, Kao najplodnije oblasti Grčke smatrane su Tesavoćarstvo i
lija, Beotija, ravnica između Korinta i Sikiona i niz
gajenje povrća oblasti u Peloponezu: Elida, Argolida, Lakonija, Mesenija. U
tim oblastima gajenje žitarica bilo je veoma razvijeno. Od žitanca su sejane
pšemca ι jecam.
U neplodnim oblastima evropske Grčke osim neplodnosti tia razvoj
zemljoradnje ometao je nedostatak padavina, pomanjkanje šuma, a pored toga sve
veća konkurencija uvoznog žita kojim su obarane cene žitu domaće proizvodnje.
U tim oblastima opaža se razvoj voćarskih kultura, naročito masline i vinove
loze. Gajenje maslina bilo je jako razvijeno u celoj Grčkoj, naročito u Atini.
Atinska država i pojedim građani bili su vlasnici velikih raaslinjaka širom čitave
Atike. Ti maslinjaci nalazili su se pod opštom zaštitom areopaga koji je upućivao
posebne nadzornike radi prikupljanja određenog dela roda za ulje namenjeno
boginji Atini, pokroviteljici gajenja maslina. Ti nadzornici bili su dužni da
obaveštavaju areopag ο licima koja su posekla „sveto" drveće. Regulisanje
maslinarstva ostvarivalo se i
zakonodavnim putem. Još u
doba Solona donet je zakon
prema kojem je rastojanje
između dva maslinova stabla
moralo da bude najmanje 9
stopa (stopa = cca 30 cm).
Za vreme Pizistrata Atinjani
pod kontrolom i uz pomoč
države sada masline širom
Atike koja je inače bila vrlo
siromašna drvećem. Tolika
briga za po dizanje kulture
maslina u znatnoj meri se
tiimači time što je ova
kultura uop-
o u , , . , ,, , šte.igrala veliku ulo-
Berba maslina. Atika. V vek pre
n.e. ® ...... .
gu u svakodnevnom
životu svih Grka. Maslinovo
ulje koristilo se za ishranu, u
parfimeriji, za osvetljenje, a
primenjivano je i u
religijskom kultu. Najzad,
maslinovo ulje je predstavljalo jedan od najvažnijih artikala grčkog, posebno
atinskog izvoza.
Pored maslina skoro svuda je gajena vinova loza. Srednjem i sitnom seljaštvu
vinogradarstvo je donosilo izvesne koristi. Sađenje novih maslinovih sadnica
ekonomski nije bilo naročito rentabilno, jer se na prvi rod moralo čekati 16-18
godina, dok je vinova loza zahtevala manje truda i donosila plodove mnogo
ranije. U ugovorima ο zakupu zemlje kao jedan od pošebmh uslova često se
pominje sađenje vinove loze i maslina. Najbolje vrste vina proizvodene su na
ostrvimna: Hios, Lezbos, Ko|1Rodos, Tasos. Vino je izvoženo u razne zemlje: u
zemlje na obalama Crnog mora, u Egipat i Italiju.
Stočarstvo Stočarstvo je bilo vdo razvijeno u nizu grčkih oblasti. Dobri pašnjaci
nalazili su se u Tesaliji, Beotiji, Etoliji, Akarnaniji, Arkadiji, Meseniji, na
Hersonesu tračkom, jonskoj Grčkoj u Magneziji, Kolofonu, Na bogatim
pažnjacima cvetalo je gajenje konja i rogate stoke.
U oblastima koje nisu raspolagale velikim pašnjacima preovladavalo je sitno
stočarstvo: gajeni su magarci i mazge, kao osnovna stoka za rad,
pa koze, ovce i svinje. Bikovi ί voiovi veoma su cenjeni i u mnogim mesti^ v^rje
2&bTMa~ldanja Volovff sposobnih za rad; klanje volova u Atini smatrano je
povređom svetinje f za taj zločin sudio je areopag.
Stanovnici predgrađa i rejona u blizini gradova bavili su se gajenjera povrča i
pčelarstvom. Himetski22 med je, na primer, bio nadaleko poznat. Ipak, Atina
rnkad nije imala dovoljno vlastitog povrća, pa su na atinskoj pijaci svoje
povrtarske proizvode dobro prodavali beotski i megarski seIjaci.
Oblici zemljoNe samo u Atini vec i u nizu drugih grčkih polisa poseda i organi
državne vlasti težili su ka izvesnoj kontroli korišćenje zemlje poljoprivrede. Stvar
je u tome što se sama država pojavljivala kao krapan zemljoposednik. U Aticije
svaka dema raspolagala delom zemlje koja je predstavljala vlasništvo zajednice.
To su bile oranice ili livade koje je clema davala pod zakup privatmm lićima.
Fornie i uslovi arende bili su različiti: kratkoročni zakup, dugoročni (na 40 god.) i
doživotni. Prilikom skiapanja ugovora obično se zahtevalo polaganje garantne
svote (ponekad čitav iziios zakiipnine) i pažljivo su preci /.i rani uslovi zakupa: da
se ne seku voćke, da se zakupljena zemlja obrađuje, da se održavaju zgrade na
njoj, da se na njoj zasade vinova loza ili maslinova stabla, itd. U slučaju
neisplaćivanja zakupnine u predviđenom roku, pređuzimane su ođređene mere:
raskid ugovora s tirn da arendator ocimah napusti zakupljenu zenilju, popisivanje
roda koji je dospeo u vreme raskidanja ugovora, a u nekim slučajevima
oduzirnana su čak i građanska prava ne sarno zakupcu lično vec i celom njegovom
rodu.
Državni pašnjaci delom su davani pod zakup, a delom su ostavljani na opšte
korišćenje svim građanima koji su državi plaćali izvesnu nadoknadu za ispašu. U
izvesnim slučajevima, za usluge učmjene državi, pravo napasanja stoke na
državnim pašnjacima davano je i metecima, kao naročita privilegija. Kao što se
vidi, država nije neposredno eksploatisala zemljišta koja su joj pripadala.
Načini eksploatacije zemlje bili su različiti. U Spaiti, Tesaliji i na Kritu
primenjivala se radna snaga zavisnog i bespravnog štaiiovništva (heloti, penesti,
klaroti); u drugim mestima zeralju su obrađivali sami vlasnici. Rad robova
primenjivah je u gazdinstvima raznog tipa, ali su sitna i srednja gazdinstva više
volela da se koriste sriagom slobodnih radnika iz redova seljaka koji su
materijalno propali.
Za razliku od Rima, broj robova u pojedinim domaćinstvima nije bio velik.
Smatra se da u Atici nije bilo više od 16.000 robova zaposlenih u poljoprivredi.
"Čak i U onim gazdinstvima čija je produkcija odlazila na tržište broj robova nije
bio velik.
Kao primer zemljoradničkog gazdinstva koje je proizvodilo samo za tržište
može poslužiti Periklovo gazdinstvo. Po Plutarhovim rečima, Perikle je prodavao
celokupan godišnji rod sa svoje zemlje, a zatim su za njegovu kucu na tržištu
kupovani svi potrebni proizvodi. Periklovo imanje, kojim je rukovodio rob-
upravnik, predstavljalo je uzor naprednog gazdinstva u V veku pre n.e. Pored
Položaj robova S pravrte tačke gledišta rob je tretiran kao ličnost. u Grčkoj
On nije imao porodicu: porodični odnosi robova i robinja nisu smatrani brakora;
deca robinje tretirana su kao priplod koji pripada njegovom vlasniku. Robovi su se
nalazili u vlasti svoga gospodara. Robovlasnik je mogao da natera roba da se bavi
ovim ili onim zanatom, mogao je da ga proda ili da ga ubije. Tek je kasnije pravo
gospodara na ubijanje roba bilo ograničeno zakonom. U Atici, na primer, bilo je
zabranjeno ubijanje robova. 41i.§reppag koji je obično sudio za teška kriminalna
dela, kako smo to već spomenuli, nije preiresao dela u vezi sa ubijanjem robova, i
ubica roba obično je osuđivan samo na privremeno izgnanstvo: on se mogao
vratiti u domovinu pod uslovora da prinese žrtvu iskupljenja i da oštećenom
robovlasniku isplati „cenu krvi".
Kad je samovolja robovlasnika postajala nepodnošljiva za roba, ovaj je mogao
da se koristi „pravora skloništa". Takvo sklonište, na primer, u Atini je
predstavljao Tezejon (hrara Hefesta) i svetilište Eumenida. Dok se rob nalazio u
nekom od skloništa, smatran je neprikosnovenim. Prema atičkom zakonu, rob koji
se sklonio pod zaštitu božanstva nije se više vraćao starom vlasniku, već je
predavan nekom drugom.
Rob nije imao pravo na samostalno vođenje bilo kakvih poslova i u slučaju da
je sudu zatrebala njihova izjava davali su je izlažući se mučenju, jer prema
shvatanju Grka rob nije mogao da se zaklinje kao što to čini slobodan čovek;
smatralo se da je nemoguće da se poveraje u običan iskaz roba. Ako je sud osudio
roba na novčanu kaznu, ona je zamenjivana bipevanjem, pri čemu je svaki udarac
korbača vredeo jednu drahmu. Ako je rob učinio kažnjivo delo sa znanjem svog
gospodara, kažnjavan je sa 50 udaraca korbačem, a ako ga je počinio bez znanja
gospodara sa 100. Rob koji bi bio umešan u ubistvo kažnjavan je smrću.
Batinjanje i mučenje robova bilo je redovna pojava. Na zahtev gospodara roba
su okivali u lance, zatvarali u niske i uske ćelije, gde čovek nije mogao ni da se
uspravi, ni da se praži, ni da sedi; robove su mučili istezanjem udova pomoću
raznih sprava, kažnjavali ih glađu, terali na teške radove (u mlinove ili u rudnike);
robovima-beguncima su usijanim gvožđem udarali žig na čelo. U Adni su se
robovi nalazili u relativno boljem položaju nego u drugim grčkim gradovima.
Bojazan da bi robovi koji bi se nalazili u nepodnošljivim uslovima mogli dići
ustanak, podstakla je državu da se umeša u međusobne odnose robova i
robovlasnika i da zabrani samovoljno obračunavanje s robovima. Takav položaj
atinskih robova izazivao je negodovanje protivnika demokratije. ,,U Atini vlada
prevelika raspuštenost robova i meteka, ovde čovek ne sme da istuče svog roba, i
on neće ni da ti se skloni s puta", tako je jadikovao autor Pseudoksenofontovog
„Ustava", izražavajući mišljenje najreakcionarnijili atinskih robovlasnika.
Možemo pretpostaviti da su i prema domaćim robovima Atinjani bili ninogo
humaniji od robovlasiiika dragih gradova. Na primer, u Aristofanovim
komedijama se dosta često susreću robovi koji poučavaju svoje gospodare.
Međutim, ne smemo da zaboravimo da se najveći deo naših saznanja ο
robovima odnosi na robove koji su pripadali državi, a rijihov položaj bio je znatno
bolji od položaja robova dragih kategorija.
4. ZANATSKA PROIZVODNJA
Eksploatacija robovskog rada u zanatima uglavnom je vršena na tri osnovna
načina: neposredna eksloatacija roba, iznajmljivanje roba dmgom licu na duži ili
kraći rok i otpuštanje roba na samostalan rad uz stalnu nadoknadu gospodaru.
Mala
robovlasnička
radionica kao Mala zanatska radionica bila je preovlađujudjoblik
vodeći oblik zanatske proizvodnje u Grčkoj. Takve radionice
zanatske (ergasterije) postojale su u svim oblastima zanatske
proizvodnje proizvodnje. Na čelu radionice nalazio se
robovlasnik bilo kao neposredni učesnik u radu
ponekad je nadzor radionice, bilo kao lice koje vodi nadzor nad radom
nad radionicama robova;
poveravan
pouzdanim robovima-nadzornicima. Obično je u jednoj prostoriji radilo od 3-4 do
10-12 robova. Radionica sa većim brojem robova (na primer, radionica za izradu
oružja, koja je pripadala ocu oratora Demostena imala je 32-33 roba, kao i
radionice sa 100 i više robova) bile su retke, i ono što znamo ο njima uglavnom
spada u IV vek.
U tim radionicama rad je obavljan veoma primitivnim alatom. Proizvodni
proces u grčkim radionicama nije imao nikakvu unutrašnju povezanosti na temelju
tehničke podele rada. Robovi su u njima radili nezavisno jedan od drugog i svaki
od njih je obavljao sve proizvodne operacije koje su bile neophodne za stvaranje
ovog ili onog predmeta. Razume se, neki elementi tehničke podele rada u
radionicama, naročito u velikim gradovima, ipak su postojali, ali su oni, kao po
pravilu, bili slučajni; neku stalnu i određenu specijalizaciju robova u bilo kojoj
grani zanatske proizvodnje ne nalazimo.
U vecini nama poznatih slučajeva (koji se uglavnom odnose ne na V, već na
IV vek) radionice i robovi-zanatlije koji su radili u njima predsta-
vljali su samo deo celokupne imovine jednog robovlasnika. Troškovi za
organizaciju takvih radionica, uključujući i izdatke za kupovinu ili iznajmljivanje
robova, za opremanje radionice, nabavku sirovina i primitivnog alata, obično nisu
angažovali celokupno imanje bogatog robovlasnika. Dobit postignutu u trgovini ili
zanatskoj proizvodnji robovlasnik obično nije ulagao u proširenje posla, već ju je
koristio za razne kreditne operacije: ona je pretvarana u zelenaški kapital ili
ulagana u kupovinu zemlje.
Na taj način vlasnik jedne zanatske radionice često je bio u isto vreme i
trgovac i zelenaš, a ponekad i zemljoposednik.
Sve što je ovde rečeno svedoči ο relativno skromnim razmerama razvitka
zanatske proizvodnje u Grčkoj V veka pre n.e., i njenom statičnom karakteru.
Likovi Atine i njene sove. Dva novčića od deset drahmi, iskovana u Atini Oko 486. godine
pre n.e.
Spoljna Kao što smo vec naglasili, razvoj trgovine potrgovina morskim
putevima predstavljao je za Grčku i njenu kolonijalnu periferiju pitanje života.
Uporedo s pomorskom trgovinom, napredovala je i tehnika moreplovstva. Iako se
plovidba tokom celog V veka i u većem delu IV veka po pravilu odvijala samo duž
obala, ipak su se moreplovci u slučajevima preke potrebe i u to vreme usuđivali da
preplove relativno velika prostranstva na morima. Isto to moglo bi se reci i ο dužini
navigacionog perioda. Plovidba trgovačkih brodova kao po pravilu obavljala se
uglavnom samo tokora letnih meseci, od aprila do septembra, ali su poznati pojedini
slučajevi plovidbe i u zimskim mesecima.
R/Ai/fcLt^! , E/iPORi
Među trgovcima koji su obavljali svoje poslove u dragim zemljama posebnu
kategoriju su sacinjavali oni koji su imali svoje vlastite brodove i kao kapetani
upravljali njima; od njih su se razlikovali trgovci koji su svoju robu transportovali
tuđim brodoviraa. Prvi su se zvali naukleri, a
1 ·' · . W .liift ι' ι ■ ■ <c3t
drugi empon.
I trgovci i brodovlasnici u slučajevima nedostatka gotovog novca koji im je bio
potreban za njihove operacije morali su stalno da se obraćaju trapezitima ili svojim
liferantima. Kao zalog kreditoru se stavljao na raspolaganje brod i]i tovar, ili i jedno i
drugo. Ponekad se zajam uzimao uz zalog iznosa koji je brodovlasnik imao da dobije
za prevoz tuđe robe. Kamate na te pomorske zajmove, s obzirom na rizik vezan za
njih, bile su vrio visoke; kretale su se od 10 do 30 i više procenata, zavisno od dužine
plovidbe broda. Perspektiva velike zarade u slučaju srećnog završetka trgovinske
ekspedicije terala je grčke trgovce i brodovlasnike da pristaju na tako velike kamate.
Izvori prihoda Prikaz ekonomskog života Grčke ne bi bio potpun kad se ne bisrao
osvrnuli na finansijsku delatnost grčkih polisa. Ο budžetu većine polisa imamo samo
nepotpuna obaveštenja koja se uglavnom odnose ne na V nego na iduće vekove.
Potpuniju sliku možemo stvoriti samo ο finansijskom životu atinske države.
Posle obrazovanja Atinskog pomorskog saveza temelj državne privrede Atine činili
su danak (foros) koji su Atinjanima svake godine 'uplaćivali članovi saveza, prihodi od
monopola na kovanje moneta i niz trgovinskih monopola po savezničkim lukama.
Celokupna svota forosa u početku je iznosila 460 talenata godišnje. Iznos forosa koji
se naplaćivao od većine savezničkih zajednica tokorii prvihpedeset godina (478-426.
g.) izgleda da se menjao vrio malo; porast opšteg prihoda Atine pred početak
Arhidamovog rata (od 460 na 600 talenata) pre bi se mogao tumačiti kao porast broja
savezničkih zajednica, nego kao povećanje forosa pojedinih gradova. Foros se obično
uplaćivao jedanput godišnje, prilikom svetkoviqa velikih Dionisija. Za zakašnjenje
uplate saveznici su kažnjavani dopunskim zaduženjem na foros, a u slučajevima
potrebe i kaznenim ekspedicijama. Šezdeseti deo celokupnog iznosa forosa ulagan je u
neprikosnoveni dr/avni fond blagajnu boginje Atine.
U stalne državne prihode spadali su takođe i prihodi od državnih poseda koji su u
nekim slučajevima bili prilično veliki (na primer, prihodi od laurijskih rudnika,
kamenoloma i solana). Značajan prihod imala je državnablagajna i od carinskih
dažbina: od pijačnine koja je naplaćivana za pravo prodaje robe na pijaci i od carine za
robu koja se izvozila iz grada. Izgleda da u V veku još nije postojala jedinstvena
carina: najneophodniji proizvodi carinjeni su po niskoj tarifi, manje neophodni po
višoj. U IV veku već je bila uvedena jedinstvena carina koja je iznosila jedan odsto.
Natpisi koji su stigli do nas svedoče ο naplatama vršenim prilikom prodaje
nekretnina i ο prodaji prava na naplatu raznih dažbina. U svim pomenutim slučajevima
država je naplaćivala carinu u svoju korist. U takvim slučajeviraa procent se kretao od
1/2 do 5; obično je s povećanjem prodajne cene procent bivao niži. U državnu blagajnu
ulazile su i sudske takse i sudske novčane kazne kao i novac od rasprodate
konfiskovane imovine. Meteci i slobodnjaci plaćali su državi direktne dažbine;
građansko stanovništvo bilo je oslobođeno direktnih dažbina.
1 r<z c H ; CĆHha,^
Liturgije Imućni građani imali su specijalnu obavezu da jedan deo svojih
prihoda daju društvu. To su bile tzv. liturgije. Smisao ovog termina može da se odredi
rečima „delatnost u korist države". Postanak liturgija potiče još iz onog doba kad su se
državne dužnosti obavljale besplatno, kad su vojske opremane na vlastiti račun, kad
država nije imala nikakvog stabilnijeg prihoda, i zato su onda bogati građani koji su
upravljali državom u svom interesu smatrali časnom dužnošću da na sebe preuzmu
velike izdatke za podmirenje potreba svih građana.
Bogati meteci bili su angažovani u liturgijama kao i ostali građani, ali su bili
išključeni iz Iiturgija vojnog karaktera kao i iz nekih liturgija vezanih za kult.
Najznačajnije su bile liturgije vezane za organizaciju svetkovina koje su se
ponavljale periodično: horegija i gimnazijarhija. Horeg je morao da sastavi hor koji je
nastupao u pozorišnim takmičenjima prilikom svečanosti, da ga snabde potrebnim
kostiraima, da plaća njegovu obuku, hrani sve njegove učesnike tokom obuke i za
vreme svetkovina. Za vreme sličnih takmičenja svaka od postojećih deset fila obično je
opremala svoj hor. Gimnazijarhija se sastojala u organizovanju gimnastičkih
takmičenja, na primer, trke s bakljama koje su se u Atini priređivale pet puta godišnje.
Osim troškova za obuku učesnika u takmičenju, gimnazijarsi su bili dužni da se brinu
za osvetljavanje i ukrašavanje mesta na kojem su priređivana takmičenja. Kao i horezi,
oni su uzimani iz svake file, prema izboru koji je vršio arhont-bazileus. Liturgija
vezana za rat zvala se trijerarhija. Rashode za građenje novih trijera i njihovo
opremanje jarbolima i jedrima država je preuzimala na sebe. U početka je u obaveze
trijerarha spadalo samo to da vodi brigu ο dobrom stanju broda i njegove oprerne.
Ponekad je to zahtevalo krupne izdatke, naročito ako brod više nije bio nov. Izgleda da
su se u V veku povecali troškovi trijerarha za opremanje broda: na račun trijerarha
nabavljana je i sitna oprema za brodove, a osim toga on je morao da prikupi i obuči
posadu, a ponekad i da je plaća.
U onom periodu kad je Atina raspolagala sa 400 brodova u spiskove trijerarha bilo
je upisano 1200 bogatih građana s takvim proračunom da svaki od njih bude zadužen
obavezama trijerarha najviše jednom u tri godine. U godini svoje trijerarhije, trijerarh
je morao da napusti sve svoje poslove i da lično vodi računa ο brodu. Radi olakšanja
teškoća skopčanih s ovom liturgijom, trijerarh je bio osiobođen svih ostalih liturgija i
vanrednih poreza. Posle sicilijanske ekspedicije, kad su rashodi na građenje i
održavanje flote porasli, a finansijska kriza u Atini postala još jača, Atinjani su morali
da se odreknu individualne trijerarhije i da uvedu nove forme sintrijerarfiiiu: bilo je
dozvoljeno da se udružuju dva do tri trijerarha radi održavanja jednog broda. Međutim,
ova forma nije naročito olakšala položaj trijerarha, a stvorila je mogućnost za
neurednost i neodgovoran odnos prema obavezi. Zato je sintrijerarhija bila kratkog
veka. Izgleda da se u vezi s otporom bogataša prema sistemu trijerarhije građanima
kojima su liturgije bile preteše dozvoljavalo da svoje liturgije prenesu na drugog
bogatijeg građanina. Ο toj svojevrsnoj instituciji znamo samo iz izvora koji se odnose
na IV vek, ali može se pretpostaviti da je ona postojala i u V veku. Kod raspoređivanja
horegije arhont, a kod raspoieđivanja trijerarhije stratezi određivali su kratak rok
(obično 3 dana) za podnošenje žalbi na nepravilnosti u zaduživanju liturgijama; u toku
tog roka građanin zadužen liturgijom bio je dužan da prenese svoje zaduženje na
drugog građanina bogadjeg od sebe i osiobođenog obaveza. Građanin koji se pozivao
na zamenu mogao je ili da primi na sebe ponuđenu liturgiju ili da pristane na zamenu
svog imanja za imanje oriog koji ga je pozvao. Pošto bi došlo do zamene imovine, ovaj
bi bio dužan da obavlja liturgiju iz imovine koju je dobio u zamenu. Tako se oko
liturgija bila bitka između bogatih i siromašnih građana atinske države; u periodu
vladavine oligarha pored ukidanja demokratskih institucija obično su ukidane i
liturgije.
9Q1
više pogoršale rušilačke posledice rata i zaoštrile krizu sistema polisa uopšte. Tukidid,
savremenik i učesnik Peloponeskog rata, ovako karakteriše njegove posledice:
„Međutim ovaj rat veoma se mnogo odužio i doneo toliko nevolja Heladi koliko ni
jedan drugi rat u istom vremenskom razmaku. Jer, niti je ikada toliko gradova bilo
osvajano i opustošeno, jednom od strane varvara a dragih od samih Helena, koji su
međusobno ratovali (a bilo je i takvih gradova koji su posle osvajanja promenili i
stanovništvo) a nije bilo nikada ni toliko progonstava i ubijanja ljudi, jednih u samom
ratu a drugih u građanskim neniirima". (I, 23).23
Peloponeski rat ni po čemu nije predstavljao događaj od lokalnog značaja; on je
imao međunarodni karakter. Izbivši na osnovu konflikta između Atine i Peloponeskog
saveza, rat je odmah buknuo širom cele teritorije kontinentalne Grčke i grčkih ostrva,
zatim se preneo na zapadne periferne oblasti helenskog sveta na Siciliju i konačno je
uvukao u ratni vrtlog i Persiju. U većoj ili manjoj meri u ratnim operacijama su
učestvovale sve zemlje istočnog Mediterana. Posledice rata najkatastrofalnije su se
odrazile na njegove glavne učesnike: kako na pobeđenu Atini tako i na pobednika
Spartu.
Peloponeski rat, za razliku od svih prethodnih ratova, vođen je sa izuzetnora
žestinom, jer je u njemu osim političkog momenta borbe za hegemoniju u Grčkoj,
odlučujuću ulogu igrao socijalni faktor. Posebno velik značaj imao je antagonizam
između zemljišne robovlasničke aristokratije i robovlasničke demokratije koja je u
prvom redu izražavala interese trgovačko-zanaflijskih krugova. Osim osnovnog
antagonizma između Atine i Sparte, tokom rata takođe su znatnu ulogu igrale i
komšijske rasprave između pojedinih polisa, koje su bile uobičajene u staroj Heladi.
U toku borbe između dve grupacije grčkih država po prvi put je ako se ne računaju
mesenski ratovi došlo do masovnog istupanja robova, a vrio je karakteristično da je do
toga došlo kako na jednoj, tako i na drugoj strani. Mnogobrojne pobune helota za
vreme piloske operacije, kao i bekstvo hiljada atmskih robova u Dekeleju, znatno su
uticali ne samo na tok ratnih operacija već i na konačni ishod rata. I upravo to usko
preplitanje političkih i socijalnih protivrečnosti predodredilo je kako dugo trajanje i
razorni karakter rata tako i njegove socijalno-političke posledice.
Izvori Ne samo generacijama koja su došla kasnije ne-
go čak i savremenicima tog rata, naročito mlađim koji su
doživeli 404. g., bilo je sasvim jasno da se Peloponeski rat veoma razlikovao od svih
prethodnih ratova. Pre svega, ovde treba obratiti pažnju na naš glavni, a često i jedini
izvor Tukididovo delo koje on započinje izjavom da počinje da „piše od samog
početka, jer je mislio da će rat biti veliki i najznačajniji od svih prethodnih" (I, 1, 1).
Tukididovo stvaralaštvo kako se vrio tačno izrazio akademik S. A. Žebeljev,
predstavlja „najviši obrazac antičke istoriografije".
Nasuprot svojim prethodnicima, posebno svom starijem savremeniku Herodotu,
Tukidid je stvarno nastojao da napiše naučnu istoriju događaja. On se široko i vrlo
marljivo koristi dokumentacijom i nastoji da kritički priđe podacima koji mu stoje na
raspolaganju. Tukidid kaže: „Nisam smatrao da su zaslužile da se zabeleže činjenice ο
23 Svi citati dati su premaknjizi Tukidid: „Peloponeski rat" u prevodu Dušanke Obradović. (Prosveta,
Beograd, 1999.)
ratnim događajima koje bi doznao od kakvog slučajnog namernika, ili onako kako one
meni izgledaju, nego ο događajima kojima sam lično prisustvovao ili sam ο njima čuo
od drugih, ali polazeći od najstrožeg ispitivanja svakog pojedinog detalja" (I, 22, 2). U
mnogim slučajevima Tukidid se opravdava da nije bio u stanju da konstatuje istinu. On
uvek naglašava šta su, prema njegovom mišljenju, osnovni uzroci događaja. Nabrojivši
neposredne uzroke rata (korkirski i potidejski konflikti, megarska psefizma), Tukidid
kao osnovni uzrok rata navodi to ,,što su Atinjani postali velika sila i što su ulivali
strah Lakedemoncima i tako ih primorali na rai" (I, 23, 5).
Tukidid je sam aktivno sudelovao u društvenom životu i političkoj borbi svog
polisa Atine. Potpuno je jasno da su njegova politička ubeđenja bio je pristalica
umerene oligarhije morala da utiču na njegovu ocenu unutrašnje političke borbe u
Atini. Tukidid je bio neprijateljski raspoložen prema demokratiji. On daje vrlo
negativnii karakteristiku najvećeg vođe demosa Kleona; takođe, osim praznih
nedokazanih uvreda, u potpunosti prećutkuje delatnost uglednog Kleonovog
sledbenika Hiperbola; Tukidid iskreno odobrava umerenu oligarhiju Teramena 411. g.
kiio „najbolje državno uređenje" i potpuno nezasluženo pripisuje joj uspehe atinske
flote postignute pod rukovodstvom Alkibijada. Ropstvo je, prema Tukididu, normalan
prirodni položaj za „varvare".
Žestoka politička i socijalna borba, koja se rasplamsala u čitavoj Heladi za vreme
Peloponeskog rata, u očima Tukidida predstavljala je samo dokaz divljanja i moralnog
srozavanja Helena. Ne shvatajući socijalne uzroke građanskog rata na Korkiri, on se
ograničava na jadikovke zbog zločinačke ljudske prirode. „Ljudska priroda, koja je
sada potpuno nadvladala zakone, i koja je bila navikla da protivno zakonima čini zlo,
sa radošcu je otkrivala da ne vlada svojim strastima, jer su one jače od pravičnosti, i da
je neprijatelj svega što je uzvišeno" (ΠΙ, 84, 2).
Tukididu takođe nije jasna povezanost unutrašnjeg političkog razvoja i ratnih
operacija zaraćenih strana. Može biti da on upravo zato i prećutkuje važne događaje
koji su se zbivali u unutrašnjoj istoriji Atine kako neposredno pred početak rata i u
periodu koji je nastao odmah posle Periklove smrti tako i za vreme Nikijinog mira. On,
na primer, ne govori ništa ο napadima na Perikla i ο ljudima oko njega u godinama
433-431, ni uzgred ne spominje ostrakizam Hiperbola itd. Plutarhove biografije
Perikla, Nikije i Alkibijada na sreću delimično popunjavaju tu neprijatnu prazninu u
delu najvećeg istoričara klasične
Grčke. Bez obzira na kritički
odnos prema mitovima, Tukidid
ipak veruje u postojanje Haribde i
Lestrigona. Takođe poklanja
mnogo pažnje raznim pričama,
predskazanjima i proročanstvima.
No i pored svega toga, Tukidid
uvek nastoji da bude objektivan u
opisima događaja koliko god je to
raoguće i da se oslobodi ličnih
simpatija ili antipatija. Tukididova
objektivnost naročito se jasno
ispoljava u iznošenju činjenica
vezanih za njegov vlastiti neuspeh
u amfipoljskoj ekspediciji.
Posledica tog neuspeha bila je
osuda koju je istoričaru izrekla
atinska narodna skupština i
njegovo izgnanstvo iz Atike (IV,
104107).
Antička istoriografija je
Tukididovim delom dostigla
najveći domet u svom razvoju.
Tukidid. Rimska kopija grčkog originala Njegova izjava ο tome da njegovo
delo „nije sastavljeno s ciljem
nekog književnog nadmetanja, za
trenutno slušanje, već kao tekovina
za sva vremena" (I, 22), našla je između ostalog svoju potvrdu i u činjenici da niko od
starih istoričara nije čak ni pokušao da ponovo opiše događaje koje je izložio Tukidid.
Sva trojica autora koji su se specijalno bavili Peloponeskim ratom (Ksenofont, Kratip i
Teopomp) počinjali su svoje izlaganje od onog mesta na kome se prekida Tukididova
istorija.
Poslednji period rata (411. do 404. g.) najmanje je poznat. Za taj period kao glavni
izvor služi nam Ksenofontova „Grčka istorija" i osim toga fragmenti iz dela Diodora
sa Sicilije, kao i Plutariiove biografije Alkibijada i Lisandra.
Za analizu socijalno-polidčkog uređenja Atine, karakteristiku njgnog ekonomskog
stanja u početku rata, položaja i raspoloženja razmh grupa atinskog stanovništva među
njima i robova od velikog su značaja Aristofanove komedije, Pseudo-Ksenofontov
„Atinski ustav", istoimeno delo Aristotela, kao i neki govori atinskih oratora.
Za istoričara važan izvor predstavljaju i natpisi iz tog perioda, Uglavnom to su
tekstovi ugovora, inventarski spiskovi i računi atinskih hramova, podaci ο uplati forosa
od strane članova Atinskog pomorskog saveza, neke odluke eklesije. Njihovi tekstovi
objavljeni su u zbomiku grčkih natpisa ,Jnscriptiones Graecae" (u daljem tekstu IG), a
izlaze i u tekućim brojevima arheoloških časopisa, pre svega u časopisu „Hespeiia".
Zahvaljujući tim epigrafskim tekstovima, možemo da ustanovimo obim danka kojim je
Atina opterećivala članove arhe-e, da utvrdimo visinu troškova za pojedine
ekspedicije, kao i da ocenimo sadržinu savezničkih ugovora Atine sa mnogim
polisima.
24 Trijere su ratni brodovi sa tri reda vesala. U klasično doba trijera je bila dugačka 40-50 metara, široka 3-
6 metara, a imala je nosivost od oko 250 tona. Posadu trijere činili su veslači (170) i mornari (20).
Maksimalna brzina koja se nije mogla trajno održavati iznosi- la je oko 10 milja na čas. Glavno oružje
trijere bio je izduženi kljun krme koji je bio obložen gvožđem i isturen nad samom površinom vode.
pothranjuju nove nade i tako nadoknađuju ono što im nedostaje. Posedovanje i nada u
ono čega se prihvate slivaju se u jedinstvenu celinu samo kod Atinjana, zahvaljujući
brzini kojom oni prilaze ostvarenju svojih namera". (I, 70, 1—7)25
Neprijatelj Atine bio je Peloponeski savez u koji su ulazili skoro svi polisi
Peloponesa, izuzev Argosa i delimično Ahaje. Od naročite važnosti bilo je to što je
Megara koja se nalazila na samoj Istamskoj prevlaci u to vreme bila orijentisana prema
Sparti.
To je Spartancima pružalo mogućnost da bez prepreka upadaju u Atiku kao i da
održavaju vezu sa svojim mnogobrojnim saveznicima u centralnoj Grčkoj. Među te
saveznike spadao je Beotski savez, Istočna Lokrida, Fokida, Ambrakija, Leukada i
Anaktorij. Lakedemonjani su osim toga mogli da računaju na podršku dorskih kolonija
na Siciliji, posebno Sirakuze.
Glavnu snagu Peloponeskog saveza predstavljala je kopnena vojska. Prema rečima
Plutarha („Perikle", 33), pad komandom Arhidama za vreme prvog upada u Atiku
nalazilo se 60.000 peloponeskih i beotskih hopli-
25 O tome koliko je u Heladi bio raširen „atinski" način mišljenja najbolje svedoči to što Tukidid stavlja u
usta spartanskog kralja Arhidama, koji je pred rat opominjao Pelopo- nežane. misao koja nije baš
karakteristična za Lakedemonjane da se rat obično rešava ne silom oružja, nego novčanim sredstvima (οΰχ
οπλών τό πλέον άλλα δαπάνης I, 83, 2).
atinske flote. Međutim, borbena sposobnost peloponeskih brodova bila je
vrlo slaba. U pomorskim bitkarna tog'doba pitanje pobede rešavala je
umesnost posade i sposobnost manevrisanja krmom. U tom pogledu niko
nije bio ravan atinskim trijerama. Osim toga, atinska flota koja se sastojala
od 300 trijera bila je u početku pojačana sa još 120 trijera Korkirana.
Zato su „Tako su Lakedemonci izdali zapovest onima iz Italije i Sicilije,
koji su stali na njihovu stranu, da, srazmerno veličini svojih gradova, načine
nove brodove" (Π, 7, 2).
Što se tiče finansijskih sredstava spartanskih saveznika, ona zaista nisu
rnogla cfa se porede sa novčanim sredstvima arhee, ali su i oni raspolagali
dosta velikim rezervama novca. Za izdržavanje llote od 300 trijera samo za
vreme aktivnih ratnih operacija flote bilo je potrebno najmanje 3 talenta
dnevno.26 Takve su otprilike bile rezerve i vojno-ekonomski potencijal obe
strane. Međutim, unutar atinske pomorske države stanje je bilo dosta
zategnuto. Bez obzira na spoljašnju sređenost prilika, mnogobrojne
unutrašnje protivrečnosti potkopavale su čvrstinu atinske pozadine.
Pre svega tu je bio klasni antagonizam izraeđu robova i robovlasnika.
Državno uređenje Atine bilo je demokratičnije od svih uređenja širomxitave
Grčke; tu su svi građani neposredno učestvovali na izborima. Međutim, ne
smemo zaboraviti da je ta demokratija bila robovlasnička demokratija.
Pitanje broja robova u Atici nije još ni do sad rasvetljeno u nauci, bar ne
konačno. Ali čak i u slučaju da prihvatimo minimalni broj 70 hiljada ljudi,
dolazimo do zaključka da je broj robova znatno premašivao broj njihovih
gospodara. Tako je bilo i za vreme Peloponeskog rata. Pa ipak bekstvo više
od 20 hiljada atinskih robova, većinom zanatlija, Spartancima u Dekeleju
(VII, 27, 5) predstavljalo je težak udarac za ekonomsku moc Atine, iako
ovde robovi nisu predstavljali stalnu pretnju interesima države kao što su to
bile hronične pobune i ustanci helota u Sparti.
Od vrlo velike važnosti bilo je i pitanje uzajamnih odnosa između Atine i
njenih saveznika. Treba imati na umu da je sam broj stanovnika u
savezničkim gradovima bio deset puta veći od broja stanovnika Atike. Od
toga koliko su saveznici bili pokorni Atini zavisila je i sama mogućnost
Atine da vodi ratne operacije. Saveznici su, međutim, bili ogorčeni pre
26 Na drugoj savezničkoj skupštini održanoj u Sparti zimi (431. g.) korintski poslanici kažu: „Flotu u kojoj su
jači, napravićemo ili od novca koji svaki od nas poseduje, ili od novca iz Delfa ili Olimpije... Sto se tiče novca
koji na je za to potreban, dobićemo ga nametima" (I, 121, 3-5). Delfi su zaista uvek aktivno nastupali protiv
Atinjana. Delfsko proročište savetuje Epidamnjanima da svoj grad predaju Korinćanima (I, 25, 1), poziva
Lakedemonce da otpočnu rat protiv Atine (I, 118, 3; 123, 1) i obečava im svoju ličnu pomoć (Π, 54, 4). Ο tome
da su Spartanci sakupili sa svih strana Helade veće svote novca namenjene vođenju rata, saznajemo i iz
fragmentarnog natpisa IG V. 1,1. U njemu se, iz- među ostalih, pominju Efešani i Hiošani - stanovnici gradova
koji su spadali u atinsku arhe. Ti darodavci izgleda da su bili pripadnici lokalne aristokratije, u svakom slučaju,
bogati ljudi; tako su sami Hiošani darovali 8000 medimni. Spartanci su takođe dobijali priloge s ostrva Melosa,
iz Ahaje, možda iz Lokride i drugih mesta.
t
svega zato što su morali da plaćaju Atini godišnji danak veci od onog koji su
plaćali pod vlašću persijskog cara.27 Osim toga Atinjani su na sve moguće
načine i ekonomski i politički vršili pritisak na svoje saveznike. Perikle ne
govori uzalud ο „mrskoj vladavini" Atinjana nad svojim saveznicima i direktno
im se obraća rečima: „Jer vlast koju vi sad držite jeste tiranska vlast." (Π, 63, 1-
2). Ista misao, samo još oštrija, formulisana je u govoru Kleona: ,,Vi (Atinjani)
ne vidite da je vaša vlast tiraiiija nad onima koji pletu protiv vas zavere, a vaši
su podanici i protiv svoje volje." (ΙΠ, 37, 2). Tukidid izražava istu misao kao
svoje lično mišljenje: „Tako je, dakle, većina Helena bila ogorčena na Atinjane,
jedni želeći da se oslobode njihove vlasti, a dmgi bojeci se da pod nju ne
potpadnu." (II, 8, 4). Cak i za vreme pregovora sa Spartancima sami Atinjani
izjavljuju da su ,,već od mnogih bili omraženi" (1,75,4). Istina, ovakva
karakteristika može da bude i preterana, jer su simpatije Tukidida prema
oligarhiji van svake sumrije. Među demokratskim elementima Atinjani su,
nesumnjivo, uživali izvesnu podršku.
I, najzad, treću grupu protivrečnosti u atinskom društvu činile su
protivrečnosti između zemljoposjedničke oligarhije, potomaka eupatrida s jedne
strane, i trgovačko-zanatlijskih demokratskili grupacija s druge strane7
Grapaćija koja je pružala podršku Periklu oslanjala se na veliku većinu atinskih
građana; u nju su spadali trgovci i zanatlije koji su radili za izvoz, imućniji
građani koji su sudelovali u velikim građevinskim radovima u Atini i, konačno,
mnoge hiljade građana koji su na ovaj ili onaj način primali od države platu na
račun prihoda od arhee. U političkoj borbi veliku je ulogu igralo seljaštvo Atike
koje je svojom kolebljivošću davalo prevagu ovoj ili onoj strani. Tokom skoro
punih petnaest godina Periklove vlasti, opozicija oligarhijeT)iIa'je potisnuta, ali
ne i likvidirana, i čim je došlo do spoljnopolitičkih komplikacija buknula je
povećanom snagom. Qd_velikog je značaja bila, naročito u poslednje vreme
Periklove uprave, i opozicija radikalno-demokratskih krugova na čelu sa
Kleonom. Ta grupa zastupala je one slojeve atinskog građanstva koji su bili
zainteresovani za maksimalnu ekonomsku i političku ekspanziju. Pa ipak u
periodu koji je neposredno prethodio objavi rata, Periklovi protivnici nisu se
usuđivali na direktno istupanje protiv njega i smatrali su prikladnijim da njegov
autoritet podrivaju indirektiiim putem, napadajući Ijude koji Su mu'Bfli bliški i
kompromitujući ih. Kao mete napada bili su izabrani Fidija, Aspasija i
Anaksagora. Fidiju su okrivili za krađu velikih vrednosti pri izradi statue
boginje Atine. Bez obzira što krivica nije dokazana strpali su ga u zatvor, gde
je, prema Plutarhovim rečima, i umro. Fidija je bio lični Periklov prijatelj, a uz
to je upravo Periklu bila poverena kontrola nad atinske flote. Međutim, borbena
sposobnost peloponeskih brodova bila je vrlo slaba. U pomorskim bitkarna tog
doba pitarije pobede resavala je umesnost posade i sposobnost manevrisanja
27 Mit ο Aristidovoj „pravednosti" dobrim delom se zasnovao na tome što je on savezničke uplate
u blagajnu na Delosu odredio u istom odnosu u kojem su helenski polisi plaćali danak
Persijancima. Pa ipak je tokom nekoliko decenija celokupan iznos forosa porastao sa 460 na 600
talenata.
krmom. U tom pogledu niko nije bio ravan atinskim trijerama. Osim toga,
atinska flota koja se sastojala od 300 trijera bila je u početku pojačana sa još
120 trijera Korkirana.
Zato su „Tako su Lakedemonci izdali zapovest onima iz Italije i Sicilije,
koji su stali na njihovu stranu, da, srazmerno veličini svojih gradova, načine
nove brodove" (Π, 7, 2).
Što se tiče finansijskih sredstava spartanskih saveznika, ona zaista nisu
mogla da se porede sa novčanim sredstvima arhee, ali su i oni raspolagali dosta
velikim rezervama novca. Za izdržavanje flote od 300 trijera samo za vreme
aktivnih ratnih operacija flote bilo je potrebno najmanje 3 talenta dnevno.28
Takve su otprilike bile rezerve i vojno-ekonomski potencijal obe strane.
Međutim, unutar atinske pomorske države stanje je bilo dosta zategnuto. Bez
obzira na spoljašnju sređenost prilika, mnogobrojne unutrašnje protivrečnosti
potkopavale su čvrstinu atinske pozadine.
Pre svega tu je bio klasni antagonizam između robova i robovlasnika.
Državno uređenje Atine bilo je demokratičnije od svih uređenja širorrtčitave
Grčke; tu su svi građani neposredno učestvovali na izborima. Međutim, ne
smemo zaboraviti da je ta demokratija bila robovlasnička demokratija. Pitanje
broja robova u Atici nije još ni do sad rasvetljeno u nauci, bar ne konačno. Ali
čak i u slučaju da prihvatimo minimalni broj 70 hiljada ljudi, dolazimo do
zaključka da je broj robova znatno premašivao broj njihovih gospodara. Tako je
bilo i za vreme Peloponeskog rata. Pa ipak bekstvo više od 20 hiljada atinskih
robova, većinom zanatHja,"Spartancima u Dekeleju (VII, 27, 5) predstavljalo je
težak udarac za ekonomsku moč Atine, iako ovde robovi nisu predstavljali
stalnu pretnju interesima države kao što su to bile hronične pobune i ustanci
helota u Sparti.
Od vrio velike važnosti bilo je i pitanje uzajamnih odnosa između Atine i
njenih saveznika. Treba imati na umu da je sam broj stanovnika u savezničkim
gradovima bio deset puta veći od broja stanovnika Atike. Od toga koliko su
saveznici bili pokorni Atini zavisila je i sama mogućnost Atine da vodi ratne
operacije. Saveznici su, rneđutim, bili ogorčeni pre
28 Na drugoj savezničkoj skupštini održanoj u Sparti zimi (431. g.) korintski poslanici kažu:
„Flotu u kojoj su jači, napravićemo ili od novca koji svaki od nas poseduje, ili od novca iz Delfa ili
Olimpije... Sto se tiče novca koji na je za to potreban, dobićemo ga nametima" (I, 121, 3-5). Delfi
su zaista uvek aktivno nastupali protiv Atinjana. Delfsko proročište savetuje Epidamnjanima da
svoj grad predaju Korinćanima (I, 25, 1), poziva Lakedemonce da otpočnu rat protiv Atine (I, 118,
3; 123, 1) i obećava im svoju ličnu pomoć (Π, 54, 4). Ο tome da su Spartanci sakupili sa svih
strana Helade veće svote novca namenjene vođenju rata, saznajemo i iz fragmentarnog natpisa IG
V. 1, 1. U njemu se, iz- među ostalih, pominju Efešani i Hiošani - stanovnici gradova koji su
spadali u atinsku arhe. Ti darodavci izgleda da su bili pripadnici lokalne aristokratije, u svakom
slučaju, bogati ljudi; tako su sami Hiošani darovali 8000 medimni. Spartanci su takođe dobijali
priloge s ostrva Melosa, iz Ahaje, možda iz Lokride i drugih mesta.
svega zato što su morali da plaćaju Atini godišnji danak veći od onog koji su
plaćali pod vlašću persijskog cara.29 Osim toga Atinjani su na sve rhoguće
načine i ekonomski i politički vršili pritisak na svoje saveznike. Perikle ne
govori uzalud ο „mrskoj vladavini" Atinjana nad svojim saveznicima i
direktno im se obraća rečima: „Jer vlast koju vi sad držite jeste tiranska
vlast." (Π, 63, 1-2). Ista misao, samo još oštrija, formulisana je u govoru
Kleona: ,,Vi (Atinjani) ne vidite da je vaša vlast tiranija nad onima koji pletu
protiv vas zavere, a vaši su podanici i protiv svoje volje." (ΙΠ, 37, 2).
Tukidid izražava istu misao kao svoje lično mišljenje: „Tako je, dakle,
većina Helena bila ogorčena na Atinjane, jedni želeći da se oslobode njihove
vlasti, a drugi bojeći se da pod nju ne potpadnu." (II, 8, 4). Čak i za vreme
pregovora sa Spartancima sarni Atinjani izjavljuju da su ,,već od mnogih bili
omraženi" (1,75, 4). Istina, ovakva karakteristika može da bude i preterana,
jer su simpatije Tukidida prema oligarhiji van svake sumnje. Među
demokratskim elementima Atinjani su, nesumnjivo, uživali izvesnu podršku.
I, najzad, treću grupu protivrečnosti u atinskom društvu činile su
protivrečnosti između zemljoposjedničke oligarhije, potomaka eupatrida s
jedne strane, i trgovačko-zanatlijskih demokratskih grupacija s druge strane.
Gmpaćija koja je pružala podršku Periklu oslanjala se na veliku većinu
atinskih građana; u nju su spadali trgovci i zanadije koji su radili za izvoz,
imućniji građani koji su sudelovali u velikim građevinskim radovima u Atini
i, konačno, mnoge hiljade građana koji su na ovaj ili onaj način primali od
države platu na račun prihoda od arhee. U političkoj borbi veliku je ulogu
igralo seljaštvo Atike koje je svojom kolebljivošću davalo prevagu ovoj ili
onoj strani. Tokom skoro punih petnaest godina Periklove vlasti, opozicija
oligadiije bila je potisnuta, ali ne i likvidirana, i čim je došlo do
spoljnopolitičkih komplikacija buknula je povećanom snagom. Od velikog
je značaja bila, naročito u poslednje vreme Periklove uprave, i opozicija
radikalno-demokratskih krugova na čelu sa Kleonom. Ta grupa zastupala je
one slojeve atinskog građanstva koji su bili zainteresovani za maksimalnu
ekonomsku i političku ekspanziju. Pa ipak u periodu koji je neposredno
prethodio objavi rata, Perijdovi protivnici nisu se usuđivali na direktno
istupanje protiv njega i smatrali su prikladnijim da njegov autoritet podrivaju
indirektnim putem, napadajući ljude koji šu mu bili bliski i kompromitujući
ih. Kao mete napada bili su izabrani Fidija, Aspasija i Anaksagora. Fidiju su
okrivili za krađu velikih vrednosti pri izradi statue boginje Atine. Bez obzira
što krivica nije dokazana strpali su ga u zatvor, gde je, prema Plutariiovim
rečima, i umro. Fidija je bio lični Periklov prijatelj, a uz to je upravo Periklu
bila poverena kontrola nad
30 Na drugoj savezničkoj skupštini održanoj u Sparti zimi (431. g.) korintski poslanici kažu:
„Flotu u kojoj su jači, napravićemo ili od novca koji svaki od nas poseduje, ili od novca iz Delfa ili
Olimpije... Sto se tiče novca koji na je za to potreban, dobićemo ga nametima" (I, 121, 3-5). Delfi
su zaista uvek aktivno nastupali protiv Atinjana. Delfsko proročište savetuje Epidamnjanima da
svoj grad predaju Korinćanima (I, 25, 1), poziva Lakedemonce da otpočnu rat protiv Atine (I, 118,
3; 123, 1) i obećava im svoju ličnu pomoć (Π, 54, 4). Ο tome da su Spartanci sakupili sa svih
strana Helade veće svote novca namenjene vođenju rata, saznajemo i iz fragmentarnog natpisalG
V. 1, 1. U njemu se, iz- među ostalih, pominju Efešani i Hiošani - stanovnici gradova koji su
spadali u atinsku arhe. Ti darodavci izgleda da su bili pripadnici lokalne aristokratije, u svakom
slučaju, bogati ljudi; tako su sami Hiošani darovali 8000 medimni. Spartanci su takođe dobijali
priloge s ostrva Melosa, iz Ahaje, možda iz Lokride i drugih mesta.
svega zato što su morali da plaćaju Atini godišnji danak veći od onog koji su
plaćali pod vlašcu persijskog cara.31 Osim toga Atinjani su na sve rrioguće
načine i ekonomski i politički vršili pritisak na svoje saveznike. Perikle ne
govori uzalud ο „mrskoj vladavini" Atinjana nad svojim saveznicima i
direktno im se obraća rečima: „Jer vlast koju vi sad držite jeste tiranska
vlast." (Π, 63, 1-2). Ista misao, samo još oštrija, formulisana je u govoru
Kleona: ,,Vi (Atinjani) ne vidite da je vaša vlast tiranija nad onima koji pletu
protiv vas zavere, a vaši su podanici i protiv svoje volje." (ΙΠ, 37, 2).
Tukidid izražava istu misao kao svoje lično mišljenje: „Tako je, dakle,
većina Helena bila ogorčena na Atinjane, jedni želeći da se oslobode njihove
vlasti, a drugi bojeći se da pod nju ne potpadnu." (II, 8, 4). Čak i za vreme
pregovora sa Spartancima sami Atinjani izjavljuju da su ,,već od mnogih bili
omraženi" (1,75, 4). Istina, ovakva karakteristika može da bude i preterana,
jer su simpatije Tukidida prema oligarhiji van svake sumnje. Među
demokratskim elementima Atinjani su, nesumnjivo, uživali izvesnu podršku.
I, najzad, trecu grupu protivrečnosti u atinskom društvu činile su
protivrečnosti između zemljoposjedničke oligarhije, potomaka eupatrida s
jedne strane, i trgovačko-zaiiatiijskih demokratskih grupacija s druge strane.
Grupaćija koja je pružala podršku Periklu oslanjala se na veliku većinu
atinskih građana; u nju su spadali trgovci i zanatlije koji su radili za izvoz,
imucniji građani koji su sudelovali u velikim građevinskim radovima u Atini
i, konačno, mnoge hiljadc građana koji su na ovaj ili onaj način primali od
države platu na račun prihoda od arhee. U političkoj borbi veliku je ulogu
igralo seljaštvo Atike koje je svojom kolebljivošću davalo prevagu ovoj ili
onoj strani. Tokom skoro punih petnaest godina Periklove vlasti, opozicija
oligadiije bila je potisnuta, ali ne i likvidirana, i čim je došlo do
spoljnopolitičkih komplikacija buknula je povećanom snagom. Od velikog
je značaja bila, naročito u poslednje vreme Periklove uprave, i opozicija
radikalno-demokratskih krugova na čelu sa Kleonom. Ta gmpa zastupala je
one slojeve atinskog građanstva koji su bili zainteresovani za maksimalnu
ekonomsku i političku ekspanziju. Pa ipak u periodu koji je neposredno
prethodio objavi rata, Periklovi protivnici nisu sc usuđivali na direktno
istupanje protiv njega i smatrali su prikladnijim da njegov autoritet podrivaju
indirektnim putem, napadajuci ljude koji šu mu bili bliški i kompromitujući
ih. Kao mete napada bili su izabrani Fidija, Aspasija i Anaksagora. Fidiju su
okrivili za krađu velikih vrednosti pri izradi statue boginje Atine. Bez obzira
što krivica nije dokazana strpali su ga u zatvor, gde je, preraa Plutarhovim
rečima, i umro. Fidija je bio lični Periklov prijatelj, a uz to je upravo Periklu
bila poverena kontrola nad
32 Neodamodi su oslobođenici iz redova helota. Oni su uživali ličnu slobodu, ali nisu imali
političkih prava.
Angažovanje na strani Korkire značilo je neusmnjiv i skori početak rata
sa Peloponeskim savezom. S druge strane, odbijanje pomocTKorkiri značilo
je gubitak velike flote koja bi mogla da se koristi protiv Atine. Osim toga u
ovom slučaju otpadala je i nada za dobijanje zeralje na Siciliji. Eklesija se u
početku kolebala, ali je konačno odlučeno da se Korkiri ponudi zaključenje
odbrambenog saveza. Možemo pretpostaviti da Je u diskusiji koja se vodila u
eklesiji pobedila strana koja je zastupala interese trgovačko-zanatlijskih
krugova vezanih za trgovinu sa zapadom.
Za slučaj napada na Korkirane u početku im je poslato u pomoć 10, a
zatim još 20 trijera. U bici kod Sibotskih ostrva koja se odigrala između
korintske i korkirske flote (u septembru 433. g.) korkirška flota je pretrpela
poraz, ali atinske eskadre koje su se na poprištu nalazile u ulozi posraatrača,
spasle su Korkirane od potpunog uništenja. Tukidid kaže da je to bila
„najveca bitka Helena protiv Helena među svim dotadašnjim bitkama."
Korintska flota brojala je 150 trijera, korkirska 110 svojih i 10 atinskih
trijera. Druga atinska eskadra stigla je posle bitke. Korinćani su zarobili 1050
Korkirana. Od njih 800 su prodali kao ldbove, a 250 građana, uglavnom
aiistokrata, uskoro su pustili kucama. Vraćanje te grupe aristokrata kasnije je
dovelo do dugotrajnog i upornog građanskog rata na ostrvu.
U periodu diplomatskih priprema za rat Korinćani su bili najžešći
protivnici Atine. Sparta se možđa rie bi ni odlučila da otpočne rat da nije bilo
nastojanja, pretnji, pa čak i ultimatuma korintskih izaslanika. Međutim,
veliki govor korintskih izaslanika u Atini za vreme korkirskog incidenta (I,
37-43) očigledno ostavlja Atini otvorena vrata za pregovore i očuvanje
položaja koji je bio zagarantovan tridesetogodišnjim mirom. Stvar je u tome
što su se trgovinski interesi Korinta sve do sredine 30-tih godina samo
ponekad sukobljavali s atinskim trgovinskim interesima. Glavni pravac
atinske ekspanzije bio je istok (Mala Azija) i severoistok (Propontida i Pont).
Istina, počevši od sredine V veka Atina preduzima određene korake sa ciljem
da se učvrsti na severnoj obali Korintskog zaliva pa čak i u Italiji, ali prema
uslovima tridesetogodišnjeg niira sa Spartom morala je da se odrekne svih
svojih privremenih uspeha u toj oblasti.
Za razliku od Atine glavna sfera uticaja Korinta pružala se na Zapad
(Sicilija, južna Italija) i na severozapad (obale Jadrana). Osim toga, u slučaju
rata protiv Atine sva korintska trgovina padala je pod kontrolu neprijatelja.
Izlaz na zapad kroz Korintski zaliv kontrolisao je Naupakt gde su se naselili
najžešći neprijatelji Peloponežana Mesenjani, potomci spartanskih helota.
Put kroz Saronski /ali ν bio je mnogo duži i opasniji, jer je prolazio nedaleko
od Pireja, Prema tome, u slučaju poraza Korint je mogao da izgubi sve, a u
slučaju pobede đa đobije vrio malo. Tako je bilo do 435. g. i delimično u
vreme samoskog ustanka. Međutim, kad su Atina i Korkirastupileusavez,
Korint se odmahnašao odsečenod Sicilije, aistovremeno i od severnog dela
Baikanskog poluostrva. Položaj Korinta na zapadu postao je još gori kad je
Atina 432. g. obnovila ugovor ο savezu sa Leontinom i Reijem (IG, I2, 51 i
52). Sad Korint nije imao drugog izlaza osim rata.
„Pravi uzrok rata iznieđu Korinćana i Atinjana zaključuje Tukidid (I, 55,
2) bio je taj, što su Atinjani, dok je još važio ugovor, učestvovali u
pomorskoj bici na strani Koritirana."
Međutim, Spartanci još nisu bili voljni da otpočnu rat. Korkirani su u
Sparti imali velik uticaj i kad su u početku konflikta s Korintom ponudili da
se stvar reši arbitražom Peloponežana, Spart je prihvatila predlog. Očigledno
je da Sparta nije želela rat profiv Korkire. Zato su Korinćani bili prisiljeni da
sačekaju slučaj kojim bi čitav Peloponeski savez bio uvučen u rat s Atinom.
U tome im je pomogao i potidejski incident koji je poslužio kao dragi povod
za rat.
Potideja je bila kolonija Korinta na Halkidiku; nalazila se na vanredno
pogodnom mestu prevlake koje je spajalapoluostrvo Palenu s kopnom. Inače
to je bio manji polis, usko vezan za svoju metropolu Korint koji je u Palenu
svake godine upućivao više činovnike polisa epidemijurge.
Situacija na obalama Halkidika bila je u to doba neobično komplikovana.
Helenski gradovi tih obala ulazili su u sastav Atinske arhee i plaćali su
dvostruke iznose. Foros Potideje povećan je 435. g. od 6 talenata na'15. To je
strahovito revoltiralo stanoviiištvo. Sa kontinentalne strane halkidičfi polisi
naTazili su se pod jakirn pritiskom kako Makedonije, pod energičnim i
neobuzdanim kraljem Perdikom, tako i tračkih plemenskih saveza, posebno
plemena Odiisa. Položaj helenskih gradova bio je takođe zararšen
nepoverenjem koje su prema njima gajili Atinjani pod čijom su stalnom
kontrolom nalazili. Osim toga Atinjani su, u želji da ovladaju nalazištima
zlata u Trakiji i građevinskim materijalom iz makedonskih šuma za izgradnju
brodova, nastojali svim silama da učvrste svoje pozicije u toj oblasti gde su,
posle dugotrajnih neuspelih pokušaja, 437. g. osnovali koloniju Amfipolj.
Sve to primora Potideju da potraži izlaz u učvršćenju svojih veza s
Korintom i Peloponeskim savezom. Zbog takvog stanja stvari Atinjani
zatraže od Potideje ,,da razori svoje bedeme sa strane Palene (sa morske
Strane), da preda taoce i da zbaci epidemijurge" (I, 56, 2). Kako bi naglasili
ozbiljnost svojih zahteva, Atinjani u tu oblast upute 1000 hoplita i 30
brodova, a kasnije još 40 brodova sa 2000 hoplita. Korint je sa svoje strane
obećao Potidejcima maksimalnu pomoć Peloponeskog saveza uputivši odred
peloponeskih dobrovoljaca jačine 1600 hoplita i 400 lako naoružanih
vojnika. U proleća 432. Potideja se zvanično odvojila od Atine i zaključila
odbrambeni savez sa Halkiđanima i Beoćanima. Atinska vojska stvori obruč
oko Potideje i prisili Peloponežane da se zatvore u grad. Opsada Potideje bila
je drugi „povod spora između Atinjana i Peloponežana koji je doveo do rata"
(I, 56, 1).33
3#7
1
imaju, da ne ulaze u ratni okršaj, nego da se presele u grad i da ga brane; da
treba da opreme brodove u kojima leži i njihova snaga, i da drže čvrsto vlast
u rukama nad saveznicima." (Π, 13, 2). To je bio odbrambeni deo plana; u
njemu je bila uzeta u obzir ogromna nadmoć Peloponežana u kopnenim
snagama i istovremeno se izražavala želja da im se nametne iscrpljujući rat u
kojem bi odlučujuću ulogu morala da odigra flota i finansijska moć Atine.
Dugotrajna blokada obala Peloponeza i prekid trgovinskih veza s Korintom
morall su, prema Periklovom planu, da nateraju neprijatelja da pre ili kasnije
zatraži mir. Prema tom planu34 važna uloga pripadala je atinskim uporištima
na Jonskom moru. Kako je vec5 rečeno, preko njega su prolazili glavni
putevi korintske trgovine; iz Sicilije je na Peloponez odlazilo i žito. Radi
uspeha blokade trebalo je da se ona sprovede s obe stFatieTZatosuTitinjani
„slali izaslanike sve više u oblast oko Peloponeza, u Korkiru, Kefaloniju,
Akarnaniju i Zekint, jer im je bilo jasno da će, ako se budu uzdali u njihovo
prijateljstvo, moći sa svih strana ratovati oko Peloponeza" (II, 7, 3).
Kao najbolja potvrda pravilnosti i realnosti toga može poslužiti priznanje
njegove celishodnosti koje daje principijelni protivnik Perikla: „Vladari mora
raogu da čine to što tek ponekad uspeva vladarima kopna pustošiti zemlju
jačeg; brodovima se upravo može prilaziti mestima gde neprijatelja ili uopšte
nema, ili gde ih je malo... Kad bi oni (Atinjani) vladali morem živeći na
ostrvu, mogli bi da nanose štetu drugima kako hoće, a da sami ne trpe ništa
loše" (Pseudo-Ksenofont, „Atinski ustav", Π, 4 i 14).
Strateški plan Perikla kao i svaki ratni plan nije bio plan čisto vojničke
prirode, već je isto toliko predstavljao i jednu socijalno-političku meru.
Njegova najslabija strana sastojala se u tome što je on žrtvovao interese
34 Pitanje ο tome koliko je Periklov plan bio realan izazivalo je i još uvek izaziva velika
neslaganja u literaturi. Mnogi oštro osuđuju Perikla zato što nije uzeo u obzir odnos klas- nih
snaga u Atini, snagu -opozicije i odnos atičkog seljaštva prema njemu. To nije tačno. Perikle je
savršeno dobro znao i imao je na umu sve te okolnosti (upor. njegov govor koji navodi Tukidid,
Π, 59-64). Nikakav drugi plan rata Atina nije mogla da izradi zbog ogromne nadmoći
Peloponežana na kopnu. Vojno-ekonomski potencijal Atine u početku rata bio je veći nego
potencijal Sparte koja je uspela da slomi svog neprijatelja tek posle epidemije kuge, sicilijanske
katastrofe i uz pomoć persijskog zlata. Celokupan tok Arhi- damovog rata, naprotiv, pokazao je
dalekovidost Periklove politike. Mi nemamo nikakvog razloga da ne verujemo u Tukididovu
procenu situacije, pošto je Tukidid, pod svežim uti- scima vojne katastrofe, ipak dao objektivnu
karakteristiku Periklovog plana: „Pošto su u Siciliji pretrpeli poraz s najvećim delom vojske i
sa flotom, a u gradu već bili na ivici građanskog rata, ipak su skoro deset godina odolevali
starim neprijateljima, a sa njima i onima iz Sicilije, kao i saveznicima koji su se u najvecem
broju protiv njih odmetnuli, a zatim, pružali su otpor i Kiru, sinu persijskog kralja, koji se
pridružio Peloponežanima i davao novac za njihovu mornaricu. I nisu se predali sve dok sami,
zbog ličnih svađa, nisu udarili jedni na druge i propali. Tako je Perikle u ono vreme s puno
razloga predviđao da će Atina lako moci da dobije rat ako ga bude vodila samo sa
Peloponežanima" (II, 65, 12- 13).
atinskog seljaštva čija
je imovina bila
podvrgnuta
nemilosrdnom
uništavanju i potpunom
razaranju. Sama ta
okolnost već je
predodredila porast
opozicije Periklovom
kursu u opkoljenoj
Atini i zadala je
ogromne štete borbenoj
sposobnosti Atine na
početku rata. Drugi
ozbiljan minus
atinskog plana bio je u
tome što je floti bio
namenjen samo pasivni
zadatak blokade
Peloponeza bez
iskrcavanja desanta i
stvaranja uporišta na
neprijateljskoj teritoriji.
Tek je radikalna
robovlasnička
demokratija, koja je
pod rukovodstvom
Kleona i Demostena došla na vlast u
toku rata, dopunila Kralj Arhidam II. Rimska kcopija grčkog originala Periklov plan,
uključivši u njega aktivna dejstva flote; to je i dovelo do Nikijina mira koji
je bio povoljan za Atinu.
Početak ratnih Tokora prve dve godine rata ratne operacije su
operacija se odvijale prema strateškim planovima zara-
ćenih strana. Sredinom juna 431. g. peloponeska
vojska je upala u Atiku. Međutim, zahvaljujući sporosti Arhidama, Atinjani
su stigli da posakrivaju ljude i svu pokretnu imovinu iza Dugih bedema i po
ostrvima. „Atinjani su... počeli da sa polja preseljavaju u grad žene, decu i
da prenose pokretnu imovinu... uništavali su čak i drvene delove zgrada,
sitnu i tovarnu stoku prebacili su na Eubeju i na draga susedna ostrva" (II,
14, 1). Peloponežani su se pored Enoje, preko Eleusine i Trijaske ravnice
uputili prema najvećoj atinskoj demi Aharnjana. Arhidamov račun bio je
jednostavan: hteo je da natera Atinjane na borbu. Prerna njegovom
mišljenju, pretnja pustosenjem Atike morala je da deluje na Atinjane gore od
samog stvamog pustošenja. Posle uništenja svih
dobara Atinjani ne bi imali više šta da gube i zato bi bez sumnje ostali iza
gradskih zidina. Kad Arhidamova politika iščekivanja nije dala željeni
rezultat, on započe pustošenje Atike, naročito oblasti Aharnjana. Ta dema se
nalazila samo 9 kilometara daleko od Atine, tako da su Atinjani sa zidina
svoje prestorace gledali kako propadaju njihova dobra. Broj hoplita koje su
Aharnjani spremili u atinsku armiju iznosio je oko 3000 pa se lako može
zamisliti koliko je bilo njihovo negodovanje zbog Periklove neaktivnosti.
Da bismo u potpunosti shvatili socijalno-ekonomski značaj štete koju je
Atika doživela zbog najezde Arhidama treba da uzmemo u obzir još dve
okolnosti. Prvo: bez obzira na znatan napredak zanata i trgovine, ipak je još
u vreme Perikla „većina njih (Atinjana) od početka u davnini i u buduće
vreme do samog rata živela u porodicama na svojim poljima; otuda im nije
bilo lako da pokrenu s mesta čitavo imanje, naročito zato što su posle
persijskih ratova tek nedavno bili obnovili svoja gazdinstva" (Π, 16, 1). Kraj
ovog citata mogao bi izgledati kao preterivanje od strane Tu-kidida jer je od
Kserksovog poraza prošlo pola veka. Međutim, ne treba da zaboravimo
karakteristiku antičke poljoprivrede. Stanovnici Atike uglavnom su gajili
baštenske kulture bavili su se vinogradarstvom i gajenjem maslina što
iziskuje dugogodišnji rad, pre nego što počne da pristiže rod.
Dovoljno je da se setimo onog jasnog prikaza koji daje ideolog antičkog
seljaštva Aristofan u „Aharnjanima" (175-203). Prorok Amfitej donosi u
bocama tri vrste ugovora iz Lakedemona. Saznavši za to, njega progone
Aharnjani
„Zdepasti, stari, jaki i tvrdoglavi,
Kao kamen čvrsti ljudi, borci maratonski,
I svi na sav glas povikaše: ,,Ah, najpodliji!
Ti nosiš mir, a vinogradi su nain
Pogaženi."35
Okusivši od sve tri vrste ugovora: petogodišnjeg, desetogodišnjeg i
tridesetogodišnjeg, junak komedije Dikeopol izjavljuje da prvi od njih
zaudara na smolu i vojničku opremu (aluzija na službu u raomarici i armiji),
dragi na izaslanike i savezničko odugovlačenje, a treći na nektar i
ambroziju. Scena se završava Dikeopolovim rečima:
„Njega uzimam ja i pijem i crpim;
Α Aharnjani nek idu k vragu
Slobodan od rata i briga njegovih,
35Upor. takođe:
„Smrću ću im se svetiti za moje zgažene njive.
Smrću za spaljene voćnjake i vinograde"
(„Arhaiijani", 231-232, 512).
i takođe:
,,I neka bude! Posekoše smokve u vrtu mome
Sam sam ih sadio, gajio i odgajio svojom rukom!"
ili:
„Pogažen je moj vinograd i nema više maslina dragih!"
(„Mir", 628-629, 634).
Vraćam se kući da slavim Dionisa."
Jasnoje daje uništenje voćnjaka moralo daogorči i baci u očajanje atičke
seljake koji su sedili sakrivenl iza nepristupačnih bedema Atine.36 Međutim,
Perikle je jednako odugovlačio sa sazivanjem narodne skupštine u Atini,
dugo je obuzdavao provalu nezadovoljstva hoplita iz seoskih dema i na taj
način stvarno je spasao kopnenu vojsku od neminovne propasti. Pošto su na
teritoriji Atike proveli oko mesec dana Peloponežani su morali da odstupe od
Aharnjana i da se preko Oropa povuku u Beotiju. Zatim se, otpustivši
savezničke kontingente, vratiše kućama.
Iduce, 430 g., napad se ponovi, s tom razlikom što je Ariiidam ušao u
Atiku početkom juna i od Ahamjana krenuo na jugoistok u pravcu laurijskih
rudnika. Tog letnjeg pohoda Peloponežani su ostali u Atici najduže oko 40
dana. Ovog puta zemlja je bila opustosena mnogo teže nego prethodne
godine. Ali ni 430. g. atinski hopliti nisu izašli u susret neprijatelju.
Tokom prve dve godine rata akcije Atinjana izvođene su, prema
Periklovom planu, uglavnom na moru. U leto 431. g. mocna eskadra u
sastavu 100 atinskih, 50 korkirskih i nekoliko jonskih trijera opustošila je
obale Peloponeza. Nesumnjiv uspeh postigla je atinska eskadra u jonskim
vodama. Tu, u Akarnaniji, ona je zauzela korintsku koloniju Solij, čime su
bile prekinute kopnene veze Korinta sa severozapadom; na stranu Atine
prišla su sva četiri polisa Kefalonije. Strateški vrio važno ostrvo Zakint još
ranije je stupilo u alcciju na strani Atine. Prelaz stanovništva Kefalonije i
Zakinta na stranu Atine utoliko je značajniji što su to bile kolonije Korinta i
dorske po sastavu stanovništva. Istina, u ovom slučaju možda je delovao
primer Korkire, koja se, bez obzira na svoje rodbinske veze s
Peloponežanima, takođe priključila Atinskom pomorskom savezu. Važnu
atinsku meru u prvoj godini rata predstavljalo je proterivanje Eginjana. Celo
ostrvo bilo je očišćeno od starosedelaca i sva zemlja podeljena među 2700
kleruha.
Iduće godine moćna atinska flota sa 4000 hoplita, pa čak i sa konjicom,
krenula je na more pod komandom samog Perikla. Flota se sastojala od 100
atinskih i 50 hioskih i lezboskih trijera. Tom prilikom opustošena je
peloponeska zemlja oko Epidaura, Trezena, Hermione i mesto Prasija u
Lakoniji. I konačno u zimu 429. g. posle velikih napora osvojena je
Potideja37 Uopšte uzevši, Atinjani su na severu tokom prve dve godine rata
36 Upor. Pseudo-Ksenofont „Atinski ustav", II, 14: „Pri takvom stanju od navale nepri- jatelja
najviše stradaju seljaštvo ι bogati Atinjani, dok demokratski elementi koji dobro znaju da od
njihove imovine neprijatelj neće ništa spaliti i uništiti, žive bez brige, bez stra- ha od njegova
dolaska."
37 Za opsadu Potideje Atina je utrošila velika sredstva. U doba najveće zategnutosti 4600
hoplita primalo je po dve drahme dnevno (ΙΠ, 17, 3), što je iznosilo preko 1,5 talenata dnevno.
Ništa manje nije stajalo ni održavanje flote. Opsada je trajala 2,5 godine i ukup- no je stajala
oko 2000 talenata. To je predstavljalo otprilike 1/3 gotovine kojom je raspo- lagala atinska
blagajna početkom rata. Sačuvana su dva atinska natpisa koji se odnose na opsadu Potideje i
njeno osvajanje. Natpis IG, I2,945 uklesan je na nadgrobnom spomeniku Atinjanima koji su
izginuli 432. g. za vreme opsade Potideje. Natpis IG I2, 397 postavili su 429. g. atinski
kolonisti (έποικοι) upućeni u Potideju radi njenog naseljavanja.
postigli značajne političke uspehe. Uspeli su da pridobiju veci brpj tesalskih
polisa (II, 22, 3). Osim toga sklopili su savez sa Sitalkom, kaljem riajvećeg
tračkog plemena Odrisa, i osigurali za sebe njegovu vojnu pomoć protiv
Halkidičkog saveza. Ustupivši Terniu mjke4onskom kralju Perdiki, Atinjani
su i njega pridobili za svog saveznika.
Prema tome, s vojne tačke gledišta ni jedna od zaraćenih strana nije
postigla odlučujući uspeh tokom prve dve godine rata; uopšte uzevši, rat se
odvijao u skladu s Periklovim predviđanjima.
38 To utvrđenje sastojalo se od dva paralelna zida od cigle u razmaku od 4,5 metra kojim su
opasali Plateju. Zidovi su bili učvršćeni i kulama koje su se nalazile na malim raz- macima.
Spoljni zid bio je namenjen odbrani od eventualnog napada Atinjana.
Lezbosu i Korkiri nežana tokom dve i po godine posle Periklove smrti
ponovo je dokazao neosvojivost Atine. Štaviše, Atina je za to vreme čak i
proširila svoju uticajnu sferu na zapadu u Akarnaniji i na jonskim ostrvima.
Međutim, Periklov plan u svom ofanzivnom delu nije ni izdaleka pokazao
onaj efekat koji su Atinjani očekivali. Biokada Peloponeza sprovođena je
dosta intenzivno, ali ne u tolikoj meri da prisili neprijatelja na kapitulaciju.
Doduše, među spartanskira saveznicima primec'uje se izvestan zamor.
Tukidid, na primer, govori da su Peloponežani vec „bili izgubili volju da idu
u rat" (ΙΠ, 15, 2), pa ipak bez aktivnih i rizičnih ratnih operacija, kao što je
desant na Peloponez, Atinjani nisu mogli da očekuju pobedu. ΙΙία vrerne
otpočinje i naglo pogoršavanje unutrašnjeg položaja arhee a s njom, razume
se, i položaj same Atine. Četvrte i naročito pete godine rata, uverivši se u
vojnu nepristupačnost Atine oligarsi u polisima pod kontrolom Atine počinju
s oružjem u rukama otvoreno da istupaju na strani Peloponeskog saveza. Ako
su u početku rata šukobi imali uglavnom spoljnopolitički karakter i zasnivali
se pre svega na spartansko-atinskom antagonizmu, sadašnje ratne operacije
već dobijaju drukčije obeležje. Glavnu ulogu počinje da igra unutrašnja
politička borba borba između oligarhije i demokratije koja se obično
izražavala u obliku građanskog rata u polisima saveznicima Atine.
Kao mesto za svoj prvi nastup protiv državne vlasti atinske eklesije
oligarsi su izabrali „prekrasnu zemlju vina i pešme" Lezbos. Ovo ostrvo u
severoistočnom delu Egejskog mora, koje iiiia površinu od 2400 km2 i
150.00 stanovnika^najveće je i najbogatije u čitavom Egejskom arhipelagu.
Za razliku od vecine članova arhee Lezbos je, kao i Hios, uživao izvesnu
autonomiju i raspolagao vlastitom ratnom flotom. Lezbos nije predstavljao
jednu jedinstvenu državu. Na njemu je bilo nekoliko nezavisnih golisa. U
sevemom delu ostrva nalazila se Metimna koja je imala demokratsko
državno uređenje. Na jugoistoku je ležao najveći polis Lezbosa Mitilena u
kojoj je vladaia oligarhija. Ostala naselja ostrva: Antisa', Arisba, Pira'i Eres
politički su se orijentišala na Mitilenu. Stanovništvo Lezbosa bilo je većim
delom u rodbinskim vezama sa Beoćanima (III, 2, 3; Vm, 100, 3) i lezboska
aristokratija održavala je političke veze sa tebanskom oligarhijom.
U početku rata simpatije Mitilene prema Sparti znatno su ojačale i
lokalna aristokratija pristupila je ozbiljmm pripremama za uštanak.
Mitilenjani su počeli da zagrađuju svoje luke branama, utvrđivali su bedeme,
opremali brodove, na Pontu su najmili razne radnike, kupovali zito itd.
Najvažnija meru im je bila organizacija prisilnog sinoikizma sa ostalim
stanovriičima Lezbosa. 'Osim toga, oni OT^vaMčnorzatf g^jeontakt
š"Peloponeskim savežom. ~
Zbog toga su Atinjani u svojoj luci zadržali 10 mitilenskih trijera i u
Mitilenu uputili 40 svojih brodova koji su bili spremljeni za plovidbu oko
Peloponeza. Ti brodovi stavljeni su pod komandu Klejpida. Međutim,
Mitilenjani su bilina vreme obavešteni ο tomeipreuzelišuodgovarajuće
odbrambene mere. Klejpid se nije usudio da izvrši otvoren napad. Pregovori
do kojih je došlo nisu dali nikakve rezultate i Mitilenjani su uputili u
Lakedemon jednu trijeru s nalogom da traži pomoć. Nijedna od
neprijateljskih strana ni Klejpid, ni ustanici nisu započinjali aktivne
operacije, očekujući pomoć: prvi iz Atine, drugi iz Lakedemona. Međutim,
nešto kasnije, Atinjani su uz pomoć savezničkih odreda sa morske strane
zatvorili obe mitilenske luke.
U međuvremenu su izaslanici iz Mitilene stigli u Lakedemon; Spartanci
su ili odmah pozvali na svečanosti u Olimpiju gde se održavalo
opštepeloponesko savetovanje. Prikazavši položaj Atinjana kao vrio
nezavidan, izaslanici su ukazali na iscrpljenost materijalnih sredstava Atine i
zamolili Spartu da uputi vojsku u pomoć Lezbosu, predloživši joj da
istovremeno izvrši napad na Atinu s kopna i s mora. Spartanci su rado
prihvatili tu sugestiju.
Međutim, mobilizacija saveznika koju su odmah objavili odvijala se
veoma sporo, tako da su na Istam došli sanii Spartanci, a u suret im je izašlo
100 atinskih trijera. Osim toga 100 drugih atinskih brodova izvršilo je
pustošenje obala Lakonije što je prisililo Spartance da se hitno povuku. S
velikim zakašnjenjem, tek krajem maja 427. g., upućeno je Lezbosu 40
peloponeskih lađa. Dotle je ovamo već stigao odred hoplita od 1000 ljudi
pod komandom atinskog stratega Paheta, koji je ogradio Mitilenu zidom i
zatvorio grad i s kopna i mora.
Ne dočekavši peloponesku eskadru koja je sporo napredovala prema
Lezbosu, mitilenski oligarsi su bili prisiljeni da za odbranu grada naoražaju
demos. Čim su dobili oružje u ruke, Mitilenjaiii su odmah istupili protiv
oligarha i postavili zahtev da se svim građanima podeli hleb, preteći da će u
slučaju odbijanja zahteva predati grad Atinjanima. U takvoj situaciji, plašeći
se narodnog gneva, oligarsi su se opredelili za prihvatanje vlasti Atinjana i
početkom jula 427. g. predali su grad Pahetu. Pahet zarobi 1000 oligarha i
uputi ih u Atinu. Peloponeska eskadra, koja je stigla posle kapitulacije
Mitilene, nije se usudila da uđe u sukob s Atinjanima na otvorenom moru,
vec' se vrati na Peloponez.
Pitanje ο tome kakva kazna treba da se primeni protiv Mitilenjana izazvla
je u atinskoj eklesiji veliku raspravu. Na prvoj skupštini (sređinom avgusta
427. g.) na predlog Kleona, sina Kleenetova, odlučeno je da se kazne smrću
ne samo mitilenski oligarsi koje je Pahet uputio u Atinu već i svi Mitilenjani;
decu i žene treba prodati u ropstvo. Međutim, na idućem zasedanju pitanje je
ponovo pretresano i, bez obzira na Kleonovo protivljenje, eklesija malom
većinora glasova odluči da se kazna primeni samo na 1000 aristokrata, da se
poruše bedemi Mitilene i da joj se oduzme flota. Sva lezboska zemlja (osim
zemlje demokratske Metimne koja je ostala vema Atini) bila je podeljena
među 2700 atinskih kleruha. Lezbljani su kleruhijama plaćali godišnji danak
u visini od 54 talenta.
Slični su se događaji odigrali i na Korkiri. Tu su pobune otpočele odmah
čim su se iz Korinta vratili aristokrati koji su bili zarobljeni u bitkama kod
Epidamnosa i kod Sibotskih ostrva. Korkirani su početkom rata odlučili da
očuvaju odbrambeni savez s Atinom, ali da ne objavljuju rat Peloponeskom
savezu. Međutim, oligarski organizuju zaveru i ubiju vođu proatinske partije
Pitiju i 60 drugih demokrata. Samo nekoliko vođa demokratije spasi se
bekstvom u Atinu. Oligarsi u čije je ruke pala vlast najpre su proglasili
oružanu neutralnost Korkire prema obema zaraćenim stranama. Ipak, pošto
je stigla trijera iz Korinta sa spartanskim izaslanicima, organizovan je drugi
napad na demokrate. Borbe su trajale nekoliko dana. ,,0be stranke pošalju
svoje ljude u polja, pozivajući robove i obecavajući im slobodu. Vecina
robova priđe narodu da se zajedno bore, adrugoj stranci priđe osam stotina
plačenika s kopna" (ΙΠ, 73). Uporna borba završi se pobedom demokrata.
To je izazvalo oružanu intervenciju obe zaraćene strane, jer je Korkira
predstavljala ključ za čitav Jonski ariiipelag. Peloponežani su uputili na
Korkiru 53 broda, Atinjani, prvo 11, zatim još 60 trijera, što je nateralo
Peloponežane na povlačenje.
Po dolasku druge atinske eskadre korkirski demokrati su se tokom sedam
dana obračunavali s oligarsima i njihovim pristalicama. „Neki su pali kao
žrtve lične mržnje, druge su pobili dužnici zbog novca koji su im dugovali"
(ΙΠ, 81,4). Jedan deo izgnanih oligarha utvrdi se na planini Istonu (severno
od grada Korkire). Borba između izgnanika i građana trajala je veoma dugo
sve dotle dok na ostrvo nije stigla 425. g. jaka atinska eskadra koja se tu
zadržala na svom putu za Siciliju. Uz pomoć Atinjana demokrti su napali
istonsko utvrđenje i zauzeli ga na juriš. Sve zarobljenike su pobili, a žene
odveli u ropstvo. Na kraju Tukidid melanholično konstatuje: „Tako se svrši
ovaj teški međusobni obračun, bar za vreme tog rata;
ono što je ostalo u životu od druge partije (oligarha), nije vredno pome-
113
Koddrsidfmitilenski događaji imaju mnoge zajedničke crte, aU i dosta razlika
Pre svega pomenućemo da se najžešca socijalno-politička borba odvija
upravo u najrazvijenijim, najnaprednijim polisima. U tome je inaČe slaba
strana robovlasničke demokratije uopšte.U tome leži ι jedan od glavnih
uzroka poraza Atine. Zajedničko za događaje na Lezbosu ι Korkin jeste to
što se inicijativa u oba mesta nalazila u rukama oligarha. Kako u jednom,
tako i u drugom slučaju oligarsi traže pomoć Sparte, dok se demokrati
orijentišu na Atinii. „Što se tiče saveznika, to kod njih gomila takođe
progoni blagorodne svojim pakosnim klevetama i mržnjom" piše verovatno
pod utiskom događaja koje smo izložili aristokratski orijentisan autor
pseudo-ksenofontovskog „Atinskog ustava" (I, 14).
Ako su se oligarsi u nizu polisa tokom pi"vog perioda rata uzdali u
pobedu Sparte, koja je, prema njihovom mišljenju, bila neizbežna i strpljivo
je čekali, to se oni sada otvoreno opredeljuju za ustanke i na prvom mestu
traže pomoc Peloponežana. Socijalni oslonac militenskih aristokrata bio je
veoma uzak. Njihova vlast stvarno se držala zahvaljujući ne poverenju
većine građana vec samo tome što mitilenski demos nije raspolagao teškim
naoružanjem. Socijalna baza korkirske oligarhije bila je još slabija. Ona
dolazi na vlast putem zavere i smatra da vlast može da se zadrži samo
pomocu oružanih snaga Peloponežana. Osini toga, Korkirani, Dorani po
svom poreklu, morali su, prema starohelenskom shvatanju, da se više ne~ go
iko drugi osećaju strani Atinjanima, a bliski Spartancima.
U svom opisu korkirskih događaja Tukidid nam daje nekoliko
zanimljivih detalja koji karakterišu socijalni sastav oligariia. Na prvom
mestu to je plemstvo i bogataši: razni zelenaši, krupni vlasnici brodova,
zemlje i robova.. Zategnutost političke borbe na Korkiri koju je tako živo
opisao Tukidid ne može da se tumači samo plemenskim razlikama.
Odlučujuća uloga pripadala je ovde socijalnom momentu. Slobodna, ali
eksploatisana sirotinja obračunavala se sa svojim tlačiteljima.
Od izuzetnog je značaja svedočanstvo koje smo naveli ranije, a koje se
odnosi na učešće robova u građanskom ratu na Korkiri. Ο raspoloženju
grčkih robova u V veku slabo smo obavešteni, a još manje znamo ο
njihovom direktnom ili indirektnom učešcu u socijalno-političkoj borbi tog
doba. Iz Tukididovih reči jasno proizlazi da se kao prvo na Korkiri nalazio
veliki broj robova, kao drugo da su oni, kako se i moglo očekivati, bili
koncentrisani po poljima, pa su se prema tome bavili skupljanjem letine
(sredina avgusta), i kao treće, „većina robova priključila se demokratima",
jer su se njihovi glavni eksploatatori, očigledno, nalazili u sastavu
oligarhijske grupacije. Konačno, kao četvrto, većina robova je prišla na
stranu demokrata zbog obećanja da će im dati slobodu. Međutim, i u ovom
slučaju robovi su predstavljali samo pione u rukama vladajućih klaea. Čitav
Tukididov kontekst ne svedoči ο samostalnoj ulozi robova u građanskom
ratu na Korkiri, već samo ο napetosti tamošnje građanske borbe, jer su se
robovi nalazili izvan građaiiskog društva, pa je i sama činjenica da im se
neko obratio za pomoć protiv svojih sugrađana izgledala savremenicima kao
nešto sasvim posebno,
39 Posle Periklove smrti Lisikle je jedno kraće vreme bio vođa demokratske grupe. On je bio
stočarski trgovac i jedan od Periklovih prijatelja, a posle smrti Perikla oženio se As- pasijom.
Aristofan („Vitezovi", 132 i 765) naziva Kleona najgorim čovekom posle Lisikla. Lisikle je
428/27. g. izabran za stratega.
mira sa Spartom. Ο popularnosti te parole, ο njenoj privlačnoj moći čak i van
aristokratskih kragova svedoči već i sani glavni motiv u Aristofanovim
„Aharnjanima". Kako uživa Dikeopol (1169-1234) koji je zaključio
separatni mir sa Spartancima u poređenju s nesrećnim vojnikom Lamahom!
S druge stane, atički seljaci i obični ljudi Atine na čija se ramena svalila
glavna težina rata takođe su počeli da aktivno izražavaju svoje
nezadovoljstvo. To nezadovoljstvo koje je dolazilo sa dve strane vrlo dobro
je okarakterisao Tukidid. „Atinjani su se u svojoj politici povodili za
njegovim (Periklovim) sugestijama...; ali su im privatni život zagorčavale
nesreće: običnom narodu zato što je izgubio i ono malo što je imao, a
bogatima zato što su izgubili svoja divna imanja koja su se sastojala od
raskošnih kuća raspoređenih na teritoriji Atike, od skupocenog nameštaja i
više od svega zato što su umesto mira imali rat" (Π, 65, 2).
Bez obzira na to što ne treba izjednačavati raspoloženje oligarhijske
opozicije i širokih seljačkih rnasa obe ove grape predstavljale su dva
sastavna dela, ako se može reći, „opozicije zdesna i sleva". Osim ove
opozicije koja, razume se, nije mogla da iraa vecinu u atinskoj ekiesiji
postojala je još jedria socijalna grapa koja nije bila manje opasna po vlast
Perikla. To su bili oni krugovi demosa čiji su ekonomski interesi zavisili od
moći arhee: zanatlije i trgovci koji su se bavili izvozom, zatim „brodska
golotinja", građani koji su radili na podizanju hramova, masa kleruha,
helijasta itd. Priznati vođa te grupe postepeno je postajao Kleon. U opadanju
Periklovog autoriteta njegova je uloga bila vrlo znapajna. Plutarh („Perikle",
35) smatra da je veoraa verovatno da i poslednji proces protiv Perikla nije
podstakao niko drugi nego Kleon. Ο Periklovim strepnjama svedoče i
Herniipovi stihovi:
„Cim ugledaš (Perikle) da su
Na tocilu započeli oštriti kamu,
Cim zablešte oštrice njene, vrištiš od stralia, plašeći se
Kleonova munjevita gneva"
(Isto, 33).
Na zajedničke akcije bogatili zemljoposjdnika i sirotinje protiv Perikla
aludira i Tukidid, dajući karakteristiku raspoloženja Atinjana prvih godina
rata: „... ali su im privatni život zagorčavale nesreće: običnom narodu
(δήμος) zato što je izgubio i ono malo što je imao, a bogatima (δυνατοί) zato
što su izgubili svoja divna imanja..." (Π, 65, 2).
Prema tome, privremena osuda Perikla izgleda da je predstavljala rezultat
aktivnosti opozicionog bloka „zdesna i sleva". Međutim, savez dve grupe od
kojih je jedna zahtevala mir, a druga se borila za aktivizaciju ratnih operacija
nije mogao da bude trajan. Periklov pad, a zarim i njegova smrt predstavljali
su uvod u žestoku političku borbu u eklesiji.
Ona vecina demosa na koju se u svojoj vlasti oslanjao Perikle konačno se
pocepala. Gornji slojevi demosa, koje su činili krupni zemljoposednici i
krapiii bogataši zelenaši, privremeno su se udružili sa starim Periklovim
neprijateljima sa lakonofilski raspoloženom aristokratijom. Cilj te gmpe
predstavljao je mir sa Spartom; ona se nadala da će posle zaključenja mira
pomocu Sparte ugušiti radikalnu demokratiju. Međutim, vođe ove grupacije
u vreme rata bile su primorane da deluju veoma oprezno kako ne bi došli u
situaciju da budu okrivljeni za izdaju. Priznati vođa ove grupe bio je Nikjiit.
Osnovna masa gradskog demosa pod rukovodstvom bogatih zanatlija
ergasterijarha bila je za aktiviranje ratnih napora Atine, za rat do pobede.
Izgleda da su ti slojevi gradskog stanovništva posle Arhidamove najezde
uživali podršku nekih grupa seljaštva koje je izgubilo svu svoju imovinu i
nadalo se poboljšanju svog statusa jedino posle potpune pobede nad
Peloponežanima. Zato Ahamjani u istoimenoj Aristofanovoj komediji
nastupaju kao zakleti neprijatelji mira sa Spartom. Na čelu te grupe
nalazio se Kleon. Političke struje u Atini posle Periklove smrti jasno se
karakterišu ličnostima Nikije i Kleona. Nikija, sin Nikerata, pripađao je
najistaknutijem sloju atinskog plemstva. Svoju političku karijeru počeo je još
za života Perikla i kao i Perikle zauzimao je položaj stratega. „Posle
Periklove smrti Nikija je odmah dobio veći položaj na koji je bio doveden
uglavnom glasovima bogataša i plemića koji su ga suprotstavljali drskom
Kleonu; istina, i narod se prema njemu blagonaklono odnosio i podupirao je
njegovo častoljublje" (Plutarh, Nikija, 2).
Aristotel, pristalica umerene aristokratije, smatra Nikiju pored Tukidida,
Melesijinog sina i pored Teramena za „najboljeg političkog radnika u Atini"
(„Adnski ustav", 28, 5). Veoma oprezan u svojim ocenama, Tukidid takođe
govori ο Nikiji kao ο čoveku koji „celim svojim životom sledi utvrđene
principe vrline" (VII, 86, 5).
Sve ove sjajne karakteristike, razume se, nisu bile uslovljene ličnim
osobinama Nikije, vec na prvom mestu dme što se njegova politička linija u
veoma zategnutoj situaciji Peloponeskog rata potpuno slagala s ličnim
shvatanjima Tukidida, Aristotela i Plutarha.
Nikija je bio jedan od najvecih bogataša u celoj Heladi. Njegova je
imovina vredela najmanje 100 talenata, pri čemu se največi dio sastojao od
gotovine (Lisija, XIX, 47). Zahvaljujući tome, on nije mnogo stradao od
Arhidamove najezde. Prema Ksenofontu, Nikija je imao 1000 robova koji su
radili u laurijskim rudnicima zarađujući tamo za svog gospodara svaki po
jedan obol na dan („O prihodima" IV, 14). Nikija se osobito proslavio
svojom darežljivošću u vreme raznih proslava koje su u Atini bile vdo česte.
„Simpatije naroda stekao je horegijama, gimnazijarhijama i drugim sličnim
darežljivostima, nadmašujući u raskoši i umešnosti da ugađa ljudima sve
svoje prethodnike i savremenike" (Plutarh, Nikija, 3). Nikijina plašljivost i
neodlučnost ušle su u poslovicu. I stvarno, u prenapetoj političkoj atmosferi
Atine tog doba, on je bio stalno na oprezu. Možda time i treba da se objasni
njegovo nastojanje da svoju imovinu pretvara u novac, jer ga je najlakše
mogao nositi sa sobom. Aristofan u svom delu „Vitezovi" (1-154) koristi
upravo te Nikijine karakterne osobine za porugu.
U vreme rata Nikija nije mogao da nastupa otvoreno s parolom ο miru sa
Spartom, ali je zato maksimalno koristio sve mogućnosti za vođenje
pregovora ο miru. Tokom čitave svoje vojno-administrativne delatnosti
Nikija se trudio da nikad ne preuzima na sebe odgovomost za bilo kakve
odlučujuće mere. To se vidi kako iz njegovog ponašanja za vreme kampanje
kod Pila tako i na Siciliji. Zato je on predstavljao veoma pogodnu ličnost za
one kmgove koji nisu želeli širenje ratnih operacija, već su pre bili za
njihovo obustavljanje. Bilo je jasno da rukovodilac tipa Nikije neće doned
pob.edu Atini.
Protivnik Nikije bio je Kleon, sin Kleajnetov, priznati vođa atinske
radikalne demokratije. Za razliku od Nikije Kleon je poticao iz običnog
narodžL Prema sholijama za Aristofanove „Vitezove" (uz 44 red), Kleonov
otac „držao je radionicu u kojoj su radili robovi kožari".
Aristofanovo ismejavanje Kleona najbolje svedoči ο tome kako ga je
atinsko plemstvo mrzelo baš zbog njegovog porekla. Jedan od junaka
,,Vitezova" Demosten, pitajući Škembara: ,,Je si li ti od plemenitih?",
saznaje da taj potiče iz naroda, pa mu kaže:
„Srećaii si izvukao loz!
Rođen si, vidiin, u srećan čas," —
i nastavlja:
.JDemagogija, zna se nije za školovane,
Nije za čestite, poštene građane,
Vec je za neznalice, nevaljalce"
Dalje Škembar u istoj komediji prekoreva Demosa:
,A1' liciš ti na gomilu razmažeiiih dečaka
I guraš od sebe blagorodne prijatelje.
Α svećarima, kožarima, štavljačima
I kožoderima sav se predaješ radosno"
Kleon, čovek čvrstog karaktera, koji zna šta hoće, i uz to odličan
govornik, nastupio je s programorn radikalnih mera kako vojnog, tako i
političkog i finansijskog karaktera. Nikija je, bez obzira na sve svoje
bogatstvo i veze, bio prisiljen na stalno povlačenje pred svojim
preduzimljivim i energičnim protivnikom.
Pre svega, Kleon je bio tesno povezan sa širokim masama atinskog
demosa. Čak je i Tukidid, lični neprijatelj Kleona, koga prikazuje kao
čoveka koji je ,,bio najbezobzirniji", ipak morao da prizna da je ,,οη u to
doba imao najveći uticaj na Atinjane" (ΠΙ, 36, 6). Svoj optimizam u
ocenjivanju šansa zaraćenih strana Kleon je crpao iz tesne veze s demosom i
u tome je bila njegova snaga.
Osnovna Kleonova ideja sastojala se u tome da Atina može da pobedi
Spartu pod uslovom da se ne ograniči na odbranu, već da vodi ofanzivne
operacije na teritoriji samog Peloponeza. Kao preduslov za takve operacije
trebalo je da bude ostvareno sledeće: 1) smirivanje nemirnih „saveznika"; 2)
materijalno obezbeđenje atinskih građana i 3) finansijsko obezbeđenje široko
organizovanih ofanzivnih operacija. I upravo na tačkama ovog programa u
celini treba razmatrati pojedine Kleonove mere i govore. Kleonova gledišta ο
savezničkom pitanju jasno izlaže Tukidid (ΠΙ, 3740). Kleon je u eklesiji
zahtevao da se kazne smrću svi Mitilenjani, a da se njihove žene i deca
prodaju kao roblje. Ova mera izgleda veoma stroga i nepravedna. Međutim,
treba priznati da je njegov strogi i surovi predlog predstavljao logičnu
posledicu njegovog shvatanja (a i Periklovog) ο tome da atinska vlast nad
saveznicima predstavlja tiraniju, koja se, prema tome, može održavati samo
tiranskim sredstvima. Mnoge i žestoke napade izazvao je Kleon protiv sebe
predlogom da se povećaju plate helijasta (članova suda) od 2 na 3 obola po
zasedanju (Aristotel, „Adnski ustav", 62, 2).
Aristofan u svojim „Vitezovima" ne naziva ga drukčije nego „Kleon od
tri groša". Međutim, prema Kleonovom planu ovo je bila mera kojom je
trebalo da se bar donekle ublaže ratne tegobe stanovništva, i nije bila
dovoljna čak ni za bedni minimum.
Učešce u helijeji za vreme rata često je predstavljalo jedini prihod atinske
sirotinje, jer ljudi nisu imali mogućnosti da nađu druge izvore za ishranu. Na
pitanje Dečaka (Aristofanove „Ose"):
,,Ah, moj oče, da sudije
Ne zasedaju u helijeji,
Gde bi nam ti našao ručak,
Gde večera, šta bi radio onda?
Šta bi smislio? I gde bi našao spas?
Di bismo strmoglavce u vodu?
Starac odgovara:
Vidi bog, ja ne znam,
Gde bismo našli ručak"
(Isto, 305—312)
Taj dopunski godišnji rashod Kleon je pokrio osetnim povećanjem
forosa. Dok je za vreme Aristida foros iznosio 460, a za vreme Perikla 600
talenata, u doba Kleona on je dostigao ogromnu svotu od 1300 talenata
(Plutarh, „Aristid", 24). Takvo povečanje dažbina mada je bilo neophodno sa
stanovišta ratnih potreba Atine, ono je za stabilnost arhee značilo veliku
opasnost, jer je neizbežno moralo da pojača separatističke tendencije
saveznika. Surovo obračunavanje s Mitilenjanima bilo je, kako izgleda,
namenjeno tome da zaplaši ostale polise pod vlašču Atinjana. Niz natpisa sa
spiskovima obveznika forosa pruža mogucnost da se na konkretnim
primerima prate promene u broju obveznika i porastu njihovih uplata.
433/32. g. njihov ukupan broj iznosio je 166, a 425/24. g. on se već bio
popeo na 304. Takav porast, razume se, nije usledio zbog povećanja članstva
Atinske arhee, vec je došao kao posledica toga što su Atinjani od metoda
kolektivnog oporezivanja saveznika prešli na naplatu od svakog polisa
posebno. Jasno je da je pri tome celokupan iznos forosa porastao najmanje
dva puta.
Jedna od najvažnijih karika Kleonova programa zbog koje su bile
preduzete sve pomenute mere trebalo je da se sastoji u ostvarenju široke
ofanzivne taktike; ova taktika trebalo je da zameni Periklovu taktiku blokade
sračunatu na čekanje i da Atini obezbedi pobedu. Međutim, neophodan uslov
za sprovođenje takve politike bilo je savladavanje sporosti i izdaje u
vlastitom taboru. Za razliku od Perikla koji je u svojim rukama faktički bio
koncentrisao i političko rukovodstvo i vojnu komandu, Kleon je uglavnom
mogao da deluje jedino kroz. eklesiju, jer se većina stratega obično slagala sa
opreznim Nikijorn.
Od tog doba (427. g.) primećuje se otvoreno neslaganje izraeđu eklesije i
izvršnih organa vlasti. Pri tome je radikalna eklesija često bila prisiljena da
se meša čak i u privatne naredbe stratega da bi obezbedila sprovođenje svoje
političke linije. Taj nesklad između demagoga i stratega, između političkih i
vojnih vođa veoma je otežavao opšte rukovođenje državom. Ipak taj nesklad
nije bio rezultat lične tvrdoglavosti Kleona ili nervoze članova eklesije več
se javio kao posledica političkog nepoverenja radikalne demokratije preraa
stratezima aristokratima.
Operacija kod Tokom dve godine sve do letne kampanje 425. g.
Pila opšte vojno rukovodstvo još je bilo u rukama Niki-
je i njegovih pristalica. To je bio period relativnog
zatišja. Izvesne aktivne vojne operacije pominju se samo na zapadu centralne
Grčke i na dalekom zapadu na Siciliji. U leto 426. g. mladi atinski strateg,
kasnije čuveni vojskovođa Demosten, predvodeći flotu od 30 brodova,
opustošio je obale Peloponeza i stigao do Akarnanije. Tu je ujedinio pod
svojom komandom sve zapadnogrčke saveznike Atine: Akamance,
Zakinćane, Kefalonce a delimično i Korkirane. Pošto je opustošio leukadska
polja i uverio se u nepristupačnost same Leukade, Demosten se uputi u
Naupakt rešen da otuda preduzme napad na Etoliju, jednu od najvecih oblasti
centralne Grčke kako bi u slučaju uspeha mogao da napadne Beotiju sa
zapada. Međutim, posle prvih uspeha njegovi hopliti su se sukobili sa
taktikom Etolaca naoriižanih lakim oražjem, koje je za Atinjane bilo
neobično. Ovi su se klonili sukoba na otvorenom polju, ali su obasipali
Atinjane i njihove saveznike malim kopljima i strelama. Tako su atinski
hopliti, pod teškim oklopima i sa teškim oružjem, bili potučeni od strane
svojih „zaostalih" protivnika40 i Demosten je bio prisiljen da se povuče
prema Naupaktu.
Poraz Atinjana u Etoliji podstakao je Peloponežane na ofanzivu u tom
rejonu. Lakederaonjani su još prethodne godine osnovali koloniju Herakleju
u Trahiniji.41 Oslanjajući se na tu koloniju, Peloponežani su uputiJi 3000
hoplita kao pomoć Etolcima. Ta jaka armija opustošila je zemlju ozolskih
Lokriđana i Naupakćana i zatim se uputila na zapad u Akarnaniju protiv
Demostena koji je nešto ranije bio potučen od strane Etolaca.
Međulim,-0vaj je izvukao pouku iz svog prošlogodišnjeg poraza i za borbu
izabrao teren koji je bio jako neravan. U bici kod Solija (novembra 426. g.)
sakrio je jedan deo svojih hoplita u zasedu; zahvaljujući tora manevru do
nogii je potukao mnogobrojniju vojsku Peloponežana i tako učvrstio uticaj
Atine na zapadu.
Poraz peloponeske armije od 3000 hoplita u stvari je predstavljao prvu
veliku pobedu Atine na kopnu. Bitkom kod Solija ne samo da je
Peloponežanima skinut oreol nepobedivosti već je zahvaljujući toj pobjedi
bio ojačan uticaj radikalne partije u Atini koja je pored svog političkog
rukovodioca Kleona stekla i vojskovođu Demostena.
U isto vreme aktivira se atinska politika na Siciliji. 427. g. u Atinu je
stigla delegacija iz sicilijanske kolonije Leontine koju je predvodio poznati
sofist Gorgija. Procenivši situaciju sa svih strana, Atinjani odluče da na ime
pomoći Leontinjanima upute za početak 20, a zatim još 40 trijera. Međutim,
ubrzo po dolasku atinske flote delegati svih zaraćenih sicilijanskih polisa
održaše u Jeto 424. g. kongres u Geli na kome su zaključili rair. To je bilo
40 „Bacajući mala koplja Etolci su stizali begunce i zahvaljujući svojoj brzini i lakoći nao-
ružanja mnoge ubijali na mestu" (ΙΠ, 98, 2).
41 Strateški položaj Herakleje bio je izuzetno povoljan. Ona je na prvom mestu zatvarala izlaz
iz Termopilskog klaiica i zabijala se kao klin između Atine i Tesalije koja je bila u dobrim
odnosima s Atinom. Asim toga, ležeći nasuprot Eubeji, Herakleja je vezivala deo atinske flote.
Kasnije je Brasida upotrebio Herakleju kao bazu za pohod u daleku Trakiju.
učmjeno zbog toga što je atinska eklesija otvoreno ispoljavala preteranu
zainteresovanost za Siciliju, tako da su čak i saveznici Atine smatrali da ona
za njih ne predstavlja ništa manju opasnost od Sirakuze.
Sicilijanska ekspedicija postigla je vrlo važan uzgredan rezultat koji je
predodredio celokupan dalji tok ratnih operacija sve do Nikijinog mira. Sa
atinskoni eskadrom uputio se Demosten, prošlogodišnji pobednik nad
Peloponežanima kod Solija. Bez obzira na to što su se pred atinskom flotom
nalazila dva važna zadatka pražanje poraoci korkirskim demokratima i rat sa
Sirakuzom Demostenu je bilo dozvoljeno da upotrebi brodove i za ratne
operacije na Peloponezu.
Vreme za operacije u neprijateljskoj pozadini bilo je vrlo pogodno.
Spartanska vojska pod komandom mladog i neiskusnog Arhidamova sina
Agisa nalazila se u to vreme u Atici. Peloponeska flota bila je upućena u
korkirske vode. Obala poluostrva na taj način stvarno je bila nezaštićena.
Kao mesto desanta izabran je Pil. Taj skoro nenastanjeni rt nalazio se u
jugozapadnom delu Peloponeza, u Meseniji, udaljen više od 70 kilometara
od Sparte. Demostena su na prvom mestu privlačili veoma povoljni prirodni
uslovi za odbranu Pila. Obilje šume i kamena olakšavalo je podizanje
veštačkih odbrambenih utvrđenja, pogodna luka omogućavala je dopremanje
hrane, a nenastanjenost okoline otežavala je neprijatelju vođenja ratnih
operacija. Ali najvažnije je bilo to što je Pil ubuduće mogao da predstavlja
centar za ujedinjavanje Mesenjana u njihovoj borbi za oslobođenje od
Sparte. I na to ukazuje Tukidid: „Mesenjani su tu od davnina stanovali... i
zato, držeći Pil kao uporište, mogli bi da im (Lakedemonjanima) zadaju
mnogo štete i, pored toga, da sa sigurnošću brane teren" (IV, 3, 3). Demosten
koji se nalazio u tesnom kontaktu sa Mesenjanima iz Naupakta i sprovodio u
život program atinskih demokrata, nesumnjivo je računao s time da u slučaju
uspeha digne masovni ustanak helota u Meseniji. Verovatno mu je čak i
samo mesto desanta prepomčio neko od Mesenjana iz Naupakta.
Iskoristivši predah koji je trajao šest dana dok Spartanci još nisu stigli da
u potpunosti ocene sav značaj atinskog desanta, Demosten je u Pilu izvršio
sve pripreme potrebne za odbranu. Zalim je sam sa pet trijera ostao u mestu,
a ostale uputio ϋ pravcu Korkire. Demostenov poduhvat bio je vrlo riskantan.
Predstojalo mu je da na spartanskom terenu izdrzi pritisak svih sriaga
Peloponeškog saveza, pri čemu nije bio siguran ni u mogućnosti povlačenja
zbogtoga što se atinska flota uputila prema svojoj maršruti, a pet trijera ne bi
bilo dovoljno za odbijanje napada Peloponežana.
I stvarno, saznavši za to da se iskrcao desant, efori su odmah povukJi
Agisa iz Atike, a sve raspoložive odrede kako one sa Spartijatima tako i one
sa susednim perijecima hitno su uputili prema Pilu. Osim toga pozvali su
rezerve iz čitavog Peloponeza i ispred Korkire povukli 60 trijera. Uz takvu
nadmoć, Lakedemonjani su se nadali da će brzo završiti s Demoštenom. Da
bi ga izolovali od luke, na pustom ostrvcetu Sfakteriji, koje je od Pila
odvojeno samo uskim moreuzom od 120 metara, iskrcan je jedan odred sa
420 hoplita izabranih kockom svih lohova, ne računajući helote koji su ih
posluživali. Spartanci su nameravali da moreuz između Pila i Sfakterije
prosto zatvore gusto zbijenim brodovima.
Opazivši te pripreme, Demosten je brzo uputio dve trijere s nalogom da
stignu atinsku flotu i da je pozovu u pomoć, a odatle je sam na obalu iskrcao
posade sa tri preostala broda, naoružao ih štitovima opletenim od vrbovog
pruća i spremio se za odbranu obale od napada nekoliko desetina
peloponeskih brodova. Napadi Spartanaca s mora koji su trajali dva dana
završeni su njihovim porazora. Tada Spartanci odluče da pređu na
dugotrajnu opsadu Pila.
Međutim, tri dana kasnije pristiže atinska flota koja se vratila na
Demostenov poziv i u žestokoj bici u zalivu gotovo sasvim uništi
peloponeske brodove. Situacija se iz osnova promenila. Sada se spartanski
odred na Sfakteriji našao izolovan s kopna i osuđen na smrt od gladi. Pošto
su se u tom odredu nalazili najugledniji Spartijati, mkovodeća lica Sparte
upute se na mesto borbe i ponude atinskim stratezima primirje čiji su uslovi
bili vrlo teški za Lakedemonjane. Sparta se obavezala da na atinskoj trijeri
odmah uputi u Atinu svoju delegaciju s ponudom mira. Atinjanima je za
vreme pregovora ustupljena čitava peloponeska ratna flota, i to rre sarrio ona
kod Pila već i iz cele Lakonije. ZaUzvrat Spartanci će pod atinskom
kontrolom svakodnevno za sve vreme primirja slati određenu količinu hrane
garnizonu u Sfakteriji. P'o povratku delegacije, Atinjani su obećali da ce
Spartancima vratiti ratne brodove.
Međutim, spartanski izaslanici su neprijateljski dočekani u Atini.
Nadajući se da će Atinjani koji su vec 428. g. tražili rriir prihvatiti sadašnju
ponudu za završetak rata, Spartanci im ponude ,,mir, savez, prijateljstvo i
uzajamnu podršku". Kao odgovor na ove opšte fraze Kleon „koji je u to doba
bio vođ đemosa i uživao najveće poverenje narodnih masa" (IV, 21, 3)42
postavi zahtev da se Atinjanima vrate ne samo megarske luke Niseja i Paga
vec čak i peloponeski Trezen i Ahaja. Takve zahteve Sparta nije mogla da
primi. Pa ipak ižaslanlći predlože da se predlozi pretresu s atinskim
delegatima. Ali Kleon, plašeći se da bi raoglo doći do sporazuma između
Spartanaca i Nikijine grupe, kategorički postavi uslov da se pregovori vode
samo u eklesiji. Izaslanici su se posle toga vratili u Pil.
Situacija se komplikovala. Lekedemonjani su pomoću raznih manevara
doturali hranu na Šfakteriju. Oni su helotima obećavali slobodu u zamenu za
dobacivanje hrane na ostrvo, upucivali su odvažne ljude sa vrećama maka i
sa medom, pa su tako hranili opkoljene. Dolazila je jesen, a s njome i bure
što je prisililo atinsku flotu da se vrati u Pirej. I atinski desant u Pilu u to
vreme patio je od nedostatka vode i hrane.
Kleon je dotle stalno korio Nikiju zbog neaktivnosti i zahtevao je odlučne
mere. Koristeci se Kleonovom izjavom ο tome da se Sfakterija može zauzeti
za 20 dana, Nikija mu predloži u eklesiji da sam preduzme tu operaciju, jer
je bio siguran da taj predlog ne može biti izvršen. Međutim, Kleon ga
42 U ovoj, kao i u prethodnoj karakteristici Kleona prevod u izdanju 1915. g. opet je ne- tačan.
Rečenica: ανηρ δημαγωγός κατ'έκεΐνον τόν χρόνο ων καΐ τώ πλήνει πιθανωτατος prevedena je:
,,U to doba u očima narodnih masa najuticajniji demagog". I bez obzira na to što „demagog" po
svom smislu ne odgovara reči δημαγωγός ništa bolje nego „imperija" - imperium, u prevodu se
uopšte ne oseća smisao veoma važne reči πιθανωτατος - ,Jcoji je uživao najveće poverenje".
prihvati. Odbio je da uzme atinske hoplite koji su mu bili ponuđeni i povede
pod Sfakteriju samo jedan odred saveznika.43 Tuje zajedno s Demostena
razradio plan istovremenog juriša na Spartijate lako naoražanim snagama;
pri tome je imao u vidu iskustvo iz poraza koji su atinski hopliti đbživeli u
Etoliji. I stvarno, krajem augusta 425. g. ostrvo je zauzeto na juriš;
zarobljena su 292 hoplita među kojima i 120 Spartijata.
„Gusta lakonska kaša, zakuvana kod Pila" (Aristofan „Vitezovi", 61)
imala je ogroman politički odjek širom čitave Helade, naročito u Atini i
Sparti. Pre svega, Atinjani su postigli veoma velik vojni uspeh na
spartanskoj teritoriji u borbi sa dotad nepobedivim Spartancima. Drugo,
Spartijati, vaspitani u duhu legende ο termopilskom podvigu Leonide, živi su
se predali, i to još Atinjanima koji su u njihovim očima bili prezreni. Trece,
operacija kod Pila pokazala je slabost hoplitske falange u poređenju s
peltastima koji su bili naoružani lakim oružjem. Četvrto, Pilos i Sfakterija su
ostali u rukama Atinjana i pretvorili se u uporišta veoma privlačna za helote
koji su počeli masovno prilaziti Mesenjanima iz Naupakta; ovi Mesenjani
bili su ovde kao stalan garnizon Atinjana. Mesenjani su, sa Spartancima i
helotima imali zajednički jezik, tako da im nije bilo teško da se kreću
čitavom Mesenijom i da dižu bunu među helotima. Naglašavajući težak
položaj Sparte, Tukidid detaljno razrađuje značaj operacije kod Pila. On
piše: ,,U Pilu su oni (Atinjani) smestili garnizon, a Me-senjani iz Naupakta
uputili su tamo kao u svoju zemlju (Pil je nekad pripadao Meseniji)
najsposobnije ljude koji su, govoreći istim jezikom kao i stanovnici
Lakonije, počeli da je pljačkaju i da joj nanose veliku štetu... a, pošto su uz
to i heloti počeli da beže u Pil, oni su (Lakedemonjani) bili zabrinuti zbog
opasnosti od još nekog prevrata u svojoj rođenoj zemlji" (IV, 41, 2—3).
U toj po Spartu teškoj situaciji zbog malog broja Spartijata bilo je od
najvećeg značaja da se na neki način izbave zarobljenici koji su već bili
odvedeni u Atinu. Zato su Spartanci bez obzira na gordo držanje Kleona i
dalje nastojali da ostvare pregovore s Atinom. Međutim, posle sjajne pobede
na Sfakteriji Kleonov autoritet postao je čvrst i neosporan, pa je Nikija sa
svojim pristalicama izgubio svaki uticaj na narodne mase. Zato nije slučajno
to što Aristofan u svojim „Vitezovima" koji su se davali 424. g., stavlja u
usta Nikiji misao ο bekstvu iz Atine zbog moći Kleona koji je posle svojih
pobeda uživao dotad nečuvene počasti. Tako operacija kod Pila ne samo da
je naterala Spartu da moli za mir već je i u Atini dovela na vlast partiju koja
je želela rat.
Situacija u Atini bila je takva da je Nikijina grupa morala da predu^me
bilo kakvu akciju. Vrlo ozbiljno je poljuljan lični autoritet Nikije glavnog
komandanta koji se protivio zbog operacije kojom je neprijatelj nateran da
43 Ovo Tukididovo saopštenje (IV, 28, 4) baca jasno svetlo na političku borbu u Atini.
Demosten u Pilu nije imao atinske hoplite. Kleon ih takođe nije poveo sa sobom. Pošto su
hopliti bili iz bogatih, u najmanju ruku do.bro stojećih krugova, izgleda da Kleon nije imao
poverenja u njih i nadao se pobedi oslanjajući se na sirotinju i „brodske golaće". Pred- viđanje
mu se sjajno ostvarilo. Teško da bi se to moglo smatrati samo srećnim slućajem kako bi to
želeo Tukidid zaslepljen ličnom mržnjom (IV, 28, 5).
moli za mir. Osim toga, kao glavna i odlučujuća snaga pokazali su se peltasti
i saveznici, dok teško naoružani hopliti, koji su u atinskim oružanim
snagama predstavljali ljude iz imućnijih slojeva, a da se i ne pominju
aristokratski vitezovi, tokom sedam godina rata nisu izvojevali nijednu
značajniju pobedu.
Zbog svega toga Nikija se, bez obzira na početak jeseni, odmah po
pobedonosnom povratku Kleona i Demostena sa spartanskim zarobljenicima
uputio protiv Korinta. U taj pohod pošao je kao komandant velike flote koju
je sačinjavalo 80 brodova sa 2000 atinskih hoplita, 200 konjanika i sa
pomocnim odredima Milećana i drugih saveznika. Ova ekspedicija imala je
ne toliko vojne koliko političke ciljeve. Nikijini vojni uspesi trebalo je da
posluže kao protivdejstvo uspesima njegovih političkih protivnika. Međutim,
uspelo mu je da postigne uspeh veoma sumnjivog karaktera. Kađ.su se
Atinjani iskrcali jugoistočno od Korinta, kod Soligeje, pred njim se našlo
pola korintske armije. U žestokoj bici koja se odigrala Atinjani se nisu borili
da pobede, već su se povukli na svoje brodove čim su videli da pristižu
korintske rezerve. Zatim se jedan deo Atinjana iskrcao kod Metane u
Argolidi i osvojio je, napravivši pri tom, po uzoru na
Pil, nasip na prevlaci koja vodi u Tre/.en. To su bili raršavi rezultati jednog
velikog pohoda.
Ali iduće godine, u leto 424. g., Nikija je preduzeo veoma u,spelu
pperaciju i osvojio dorsku Kiteru, „ostrvo koje se nalazi na zgodnom mestu
prema Lakoniji i koje je nastanjeno lakedemonskim doseljenicima" (Plutarh,
„Nikija", 6). Posle katastrofe kod Pila Spartanci su se nalazili u očajnom
stanjn. „Rat se približavao neumitnom brzinom... sa svih strana... U svojim
vojnim poduhvatima Lakedemonjani još nikad nisu pokazali toliko
neodlučnosti... Mnogobrojni udesi koji su ih u kratkom roku zadesili naterali
su im sfrah u kosti; bojali su se da ce ih opet zadesid neka nesreća" (IV, 55,
1—3).
Kao najozbiljniji razlog „miroljubivosti" Sparte Tukidid smatra strah
Spartanaca „... da kod njih ne dođe do nekog državnog prevrata, posle teške
nesreće koja ih je iznenada pogodila" (IV, 55, 1). „Pod državnim prevratom"
Tukidid očigledno podrazumeva ustanak helota od čega su Spartanci oduvek
strepeli, a koji bi u to vreme kad su se u Pilu učvrstili Mesenjani iz Naupakta
bio naročito opasan; ο tome Tukidid govori i u svom daljem izlaganju.
Govoreci ο tegobama Sparte uoči Brasidine ekspedicije, on kaže: „Osim toga
Lakedemonjani su želeli da nađu izgovor za slanje jednog dela helota kako
im ne bi palo na um da zbog situacije izazvane gubitkom Pila izvrše neki
prevrat" (IV, 80, 2).
Neophodno je primetiti da su Atinjani za svoje ratne uspehe (425/424. g.)
u znatnoj meri imali da zahvale fmansijskoj politici Kleona. Sudeći po
odlomcima jednog natpisa (IG I2, 63-65), koji predstavlja odluke eklesije ο
uplati forosa od strane saveznika, celokupan iznos forosa bio je udvostručen,
i mnogi gradovi su morali da uplate tri i četiri puta više nego što su dotad
plaćali. Naročito je bio povecan foros Jonije koja je bila zastrašena primerom
Mitilene. Izgleda da je iste godine, verovatno u vezi s prethodnom reformom
forosa Kleon sproveo odluku ο povećanju plata helijastima. Stoga je on s
ponosom mogao reci ο sebi:
„O narode! Kako bi te mogao koji drugi građanin voleti iskrenije i silnije?
Otkako sam u Veću novcem napimio blagajnu tvoju"
(„Vitezovi", 773-4).
Prema jednom drugom natpisu (IG, I2, 324, 20), Nikija je za kitersku
ekspediciju dobio 100 talenata. Bez finansijskih sredstava, koja su
prikupljena zahvaljujući Kleonovoj energiji, atinska blagajna ne bi bila u
stanju da finansira velike ekspedicije 245. i naročito 244. g.
Osvajanje Kitere predstavljalo je vrhunac atinskih uspeha. Izgledalo je da
je potrebno učiniti još malo napora i konačno će sjajna pobeda Atine biti
osigurana. Atinski radikali planirali su da odlučujući udarac zadaju u Beotiji
napadom na najjačeg spartanskog saveznika istovremeno sa tri strane.
Demosten se uputi sa 40 brodova u Naupakt i tu prikupi vojsku od
Akarnanaca i Mesenjana, računajući da ce udarivši sa zapada zauzeti beotsku
luku Sifu na obali Korintskog zaliva. Trebalo je da beotski demokrati dignu
ustanak u Heroneji koja se nalazila na severnoj granici Beotije; glavne snage
Atmjana pod komandom Hipokrata spremale su se da udare sa istoka na
Delij. Sva tri udarca trebalo je da selzvedu istovremeno kako se Beoćanima
ne bi pružila mogućnost da vode pojedinačnu borbu s neprijateljem.
Međutim, Hipokrat zakasni, a zavera demokrata bude otkrivena. Zbog toga
Deraosten nije postigao uspeh i cela beotska arniija sruči se na Hipokrata
koji je do tada već uspeo da zauzme Delij i da ga utvrdi. U bici kod Delija
Beočani su duboko ešalonirali svoju falangu (njihov stroj bio je sastavljen od
25 redova; kod Atinjana dubina stroja iznosila je samo 8 redova), i,
primenivši čuveni Epaminondin „kosi stroj", odneli su veliku pobedu
(novembra 424. g.). Gubici Atinjana iznosili su oko 1000 poginulih hoplita;
poginuo je i strateg Hipokrat. To je za Atinu bio najveći poraz u toku celog
Arhidamovog rata.
Ratne operacije Neuspeh Sparte i srozavanje njenog autoriteta stvou
Trakiji rili su kod običnih Spartijata težnju ka aktivizaciji ratnih operacija i
odlučnijoj politici. Postajalo je sve jasnije da se od vođa spartanske politike
raoraju zahtevati radikalnije raere. Međutim, osnovna tendencija spartanske
oligarhije sastojala se u to doba u postizanju mira s Atinom l oslobađanju
zarobljenih Spartijata. Predstavnik tih novih stremljenja postao je Brasida
mlađi i najenergičniji vojskovođa niedu svim spartanskim vojskovođama. On
je naumio da izvede veoma riskantan i za Lakedemonjane
neobičarTpodufiyat. Shvatajuc'i da snaga Adnjana počiva na njihovoj
pomorskoj državi i imajući u vidu nesposobnost Peloponežana za operacije
na mom, Brasida odluči da pokuša sa prodorom u pozadinu atinske države i
to kopnenim putem, tako da 'oi prošavši celom kopnenom Grčkom preko
Makedonije izbio pred gradove na tračkoj obali. Taj plan bio je vezan za
veliki rizik, jer bi vojska morala da se kreće teritorijom Tesalije, koja je bila
prijateljski raspoložena prema Atinjanima, i u slučaju nekih komplikacija
Brasida ne bi raspolagao sigurnim putevima za povlačenje.
Spartanski oligarsi plašili su se tako riskantnog koraka na kome bi mogli
doživeti neuspeh. Zbog toga su odbili da pruže materijalnu i vojnu podršku
Brasidi. Pa ipak, računajući na to da bi u slučaju uspeha imali koji adut više
u pregovorima ο miru, a u slučaju neuspeha bi se oslobodili nemirnog i
preduzimljivog Brasida, nosioci spartanske politike su mu dozvolili da
pripremi takvu ekspediciju.
Brasidin pohod mogao je da donese Sparti velike koristi. Na prvom mestu
otvarao se novi front koji bi morao da oslabi atinski pritisak na Peloponez.
Osim toga, savez gradova Halkidika zaplašen obračunavanjem s Potidejom,
obaćao je da će organizovati opšti ustanak protiv tiranije Atine i da će
preuzeti na sebe finansiranje ekspedicije. Uspeh tračke ekspedicije obećavao
je Sparti sjajne perspektive, jer je vodio raspadu
*) Pored termina ,,δοΰλος" u klasično doba upotrebljavani su i termini ,,άνδραποδον i οίκεύς".
Ο tome se govori u istraživanjima J. A. Lencmana, VDI, 1951, br. 2,47 id.; 1952, br. 2, 38, id.
* Vidi dalje poglavlje „Sparta, Krit, Tesalija i Beotija u vremenu od IX do početka V veka pre
n.e."
4. POHOD ΝΑ SICILUU
! /
boda, a slobodni su bili okovani u lance" (VHI, 15, 2). U tom aspektu
karakteristični su i događaji na Samosu. Iskoristivši prisusfvo tri atinske
trijere, samoski demokrati su organizovali ustanak, pobili oko 200 plemića-
građana, a 400 oligrha osudili na izgnanstvo. Zemlju i kuće plemstva demos
je konfiskovao. Uverivši se u pouzdanost samoskih demokrata, Atinjani su
im tada dali autonomiju faktičnu samostalnost. Veoma je karakteristična
činjenica da su na osnovu samoskog demokratskog ustava geomori, krupni
zemljoposednici, bili lišeni svih političkih prava, čak i prava epigamije
(sklapanja braka) s licima koja pripadaju demosu. To je bio jedan od
malobrojnih slučajeva u istoriji starog sveta, kad je pobednički demos
pribegavao lišavanju svojih protivnika njihovih političkih prava.
U vezi sa pobedom samoske demokratije treba da poraenemo još dva
zanimljiva momenta. Na Samosu je boravio Hiperbol, vođa radikalne
demokratije koji je 417. g. ostrakizmom prognan iz Atine. Može se
pretpostaviti da je on u izgnanstvu postao jedan od vođa samoskih
demokrata, jer su ga tamo 411. g. ubili oligarsi za vreme njihovog onižanog
ustanka. U vreme oligarhijskog prevrata 411. g. u Atini samo se na Sarnosu
očuvao demokratski poredak. Oslanjajući se na Samos, atinski mornari su u
savezu s lokalnim demokratima obnovili demokratiju u Atini.*
Ceo kompleks mera koje je preduzimao atinski demos svedoči ο
promenama koje su se naslućivale u odnosima prema saveznicima. Radi
očuvanja arhee Atina po prvi put za vreme rata pokušava da se čvršće osloni
na demokratske grupe savezničkih polisa. I upravo ta politička linija
omogućila je Atini 412. g. da odgodi svoju propast. Samos i dalje ostaje
čvrsta baza njihovih eskadri. Na Hiosu Atinjani zaposedaju i učvršćuju važan
punkt Delfinij. Na Lezbosu vode se borbe s promenljivim uspehora.
Raspadanje arhee bilo je usporeno.
„dokaz" te svoje tvrdnje, oni množe broj svih atin- skih građana
sa brojem dana u godini i sa 2 (obola), i tako dobijaju ogromne
cifre. Me- đutim, pomoć nisu dobijali svi građani, već isključivo
oni kojima je ona bila najpotrebni-
ja-
kojima bi ih on mogao ostaviti, bili su, po opštem priznanju, siromašni ljudi"
(Lisija, XIX, 48).
Konačno, u leto 407. godine Alkibijad je ocenio da je došao momenat za
njegov povratak u Atinu. Dok su Atinjani na ostalim frontovima trpeli neuspehe
409. g. izgubili su Pil72 Alkibijad je uništio čitavu peloponesku flotu i
uspostavio vlast Atine nad moreuzima. Njegov dolazak u Atinu bio je veoma
svečaii: „Atinske trijere su sa svih strana bile ukrašene ninoštvom štitova i
plena; vukle su za sobom veliki broj zaplenjenih brodova i nosile su još više
ukrasa sa krma pobeđenih i potopljenih brodova. Jednih i drugili bilo je
najmanje dve stotine" (Plutarh, „Alkibijad", 32). Alidbijadu su vratili svu
njegovu ranije konfiskovanu imovinu, svečano su sa njega skinuli prokletstvo i
ovenčali ga zlatnim vencima. Konačno bio je izabran za stratega sa
neograničenim ovlašćenjima kao jedini čovek sposoban da spase i povrati
nekadašnju moć države.* U njegovim rukama našle su se sve omžane snage
Atine, jer su drugi stratezi Trasibul i Adimant -bili izabrani prema njegovoj
želji (Diodor, ΧΠΙ, 69).
Ksenofont i Plutarh postavljaju pitanje da Π je Alkibijad hteo da postane
tiranin i ističu veliku snagu njegovog uticaja u masama: „Sirotmju i golaće
Alkibijad je osvojio u tolikoj meri da su oni strasno želeli da od njega naprave
tiranina. All najmoćniji gradani, uplašeni, jako su požurivali njegov odlazak"
(Plutarh, „Akibijad", 34-35). Ne mislimo da bi bilo celishcxino razmatrati
pitanje ο tome šta je Alkibijad želeo. Važno je to da je celokupan tok događaja
u ovoj ili onoj formi postavljao na dnevni red tiraniju. Dugotrajan rat koji je
iscrpeo finansije, koji je vojsku odvojio od građanstva i vezao vojnike za
njihovog vojskovođu, rat u kome su nedaće bile potencirane jakom socijalno-
ekonomskom krizom u svim zaraćenim državama, neminovno je morao da
pojača tendenciju ka umštenju demokratskog poretka i uspostavljanju tiranije.
Još je važnija bila evolucija samog atinskog demosa. Tokom Peloponeskog
rata demos se u znatnoj meri deklasirao. Seljaštvo je bilo lišeno zenilje i živelo
je u gradu od pomoći koju je primalo iz državne blagajne. Zanati i trgovina su
takođe trpeli velike teškoce zbog rata. I konačno, desetine hiljada najodanijih
pristalica demokratskog uređenja teta izginule su na Siciliji i u drugim
Reakcija Još pre početka opsade Atine Lisandar je, obilazeći u Grčkoj s
peloponeskom flotom ostrva Egejskog bazena, u svakom polisu ostavljao
lakedemonske harmoste (namesnike). Pod neposrednim rukovodstvom
harmosta nalazile su se dekarhi je reakcionarne vlade koje su se sastojale od
deset predstavnika heterije. Članove dekarhija imenovao je lično Lisandar iz
redova onih zaverenika koji su s njim već odavno bili u vezi.
Masovne smrtne kazne i progoni zalivatili su sva mesta kao talasi plime.
Lisandar, „lično prisustvujući izvršenju mnogih smrtnih kazni,
proterujučrneprijatelje svojih prijatelja pokazao je Helenima primer
lakedemonske vladavine; sudeći po tom primeru, od Sparte se nije moglo
očekivati ništa dobro... Ne zna se broj pobijenih demokrata po gradovima:
Lisandar je kažnjavao ne samo za lične krivice već je to činio svuda po volji
svojih prijatelja pomažući im u obračunavanju s mnogobrojnim neprijateljima i
podilazeći njihovom nezajažljivom častoljublju... surova Lisandrova priroda
činila je njegovu vlast teškom i strašnom" (Plutarh, „Lisandar", 13 i 19).
Veoma je karakteristično Lisandrovo ponašanje u Miletu, gde su vođe
narodne partije dobili od Lisandra časnu reč da neće biti bezakonja. Međutim,
čim su demokrati izašli iz svojih skloništa, samo u jednom polisu pohvatano je
njih 800 i predato oligarsima radi kažnjavanja smrću.77
Teritorije duž južne.obale Crnog mora u doba KiraI(558-529. god. pre n.e.)
predstavljale su sastavni deo poseda persijske monarhije; tek posle Kaiijinog
mira, 449. g. pre n.e., grčki gradovi dobili su autonomiju. Pretpostavlja se da je
plemstvo južnopontskih gradova, kao i plemstvo jonskih gradova, vodilo
persofilsku politiku u cilju lakšeg eksploatisanja lokalnog stanovništva i
prirodnih bogatstava u susednim oblastima. Odnosi Grka s lokalnim
stanovništvom formirali su se na razne načine. Još od prastarih vremena
plemena sa istočnih obala Crnog mora Halibi, Mosinejani, Tibareni i druga bila
su čuvena po svom znanju ο dobijanju i obradi metala, a između ostalog i
čelika. Za Grke je bilo veoma rentabilno održavanje veza s njima, posebno za
stanovnike Sinope koji su tu kupovali gvožđe. Ο ovim vezama svedoči mnoštvo
malih gradova koje je Sinopa osnovala na teritoriji tih plemena.
Polazed od nešto kasnijih Ksenofontovih podataka, možemo pretpostaviti da
je lokalno stanovništvo pružilo otpor pokušajima Grka da im nametnu svoju
dominaciju, tako da su ovi morali računati na nezavisnost svojih suseda
starosedelaca južnog Ponta.
U zapadnom delu primorja nalazio se samo jedan veliki helenski grad
Herakleja koji je ležao na ušću reke Likc. Lokalna zemljoradnička plemena
Marijandina nisu mogla da odbrane svoju slobodu i konačno su ih podjarmili
stanovnici Herakleje Možemo pretpostaviti da je period istorije Herakleje koji
sada razmatramo bio ispunjen borbom Heraklejana s Marijandinima, i baš u to
vreme nastali su posebni oblici zavisnosti Marijandina, na koje su kasnije
ukazivali stari piscLNateravši lokalno stanovništvo da radi za njihov račun,
Heraklejani su zahvaljujucitome lmali razvijenu poljoprivredu koja im je davaia
velike količine proizvoda. Herakleja je porecl toga izvozila drvo, stoku,
grnčariju i drugu robu. Poznato je takođe da su Heraklejani oko 520. g. pre n.e.
osnovali koloriiju na zapadnoj obali Ponta grad Kalatis. Iseljavanje jednog dela
građana može da svedoči ο zaoštravanju socijalne nejednakosti unutar
stanovništva grada Herakleje, koja je izazvala žestoku borbu među raznim
socijainim grapama i preseljavanje pobeđenih u druga mesta.
U pisanim izvorima ne nalazimo nikakve podaike ο ekonomskoj istoriji
gradova južnog Cmomorskog primorja u to doba. MeđutimJ_činjenica da se u
ovim krajevima rano pojavila vlastita moneta (Sinopa je, na primer, počela da
kuje svoj srebrni novac u periodu izrneđu 570-520. g.) ukazuje natodaje
novčani promerbio prilično razvijen vec sredinorn VI veka pren.e.
Nešto više ziiamo o životu polisa u zapadnom Cmomorskom priraorju.
Ppdaci ο trgovini gradova u ovom delu Cmomorskog primorja pokazuju da su
između Grka i domaćeg stanovništva Tračana u to doba postojale trgovinske
veze. Grci su izvozili proizvode mediteransldh centara zanatstva, menjajući ih
za tako vrednu robu kao što su žito, drvo, riba, skupoceni metali, čime je
Trakija obilovaia.
514. g. pre n.e. Darije je na pohodu protiv Skita ušao u zemlje koje su se
nalazile duž zapadne obale Cmog mora. Tom prilikom Persijanci su, slomivši
otpor pojedinih tračkih plemena, podjarmili istočnu obalu Trakije zajedno s
grčkim gradovima. Međutim, persijska vlast nije ostavila dubljeg traga u istoriji
zapadnog Crnomorskog primorja, jer su se već 494. g. pre n.e. u Trakiji nalazili
Skiti koji su pokušavali da se probiju u Malu Aziju.
U .prvoj pplovini V veka pre n.e. kod najrazvijenijih tračkih plemena, koja
su živela u jugoistočnom delu Trakije, razvitak zemljoradnje, stočarstva i
rudarstva dostigao je visok nivo.
Raspadanje prvobitnih zajednica koje je kod njih već bilo daleko odmaklo
vodilo je formiranju klasa i klasnog društva: prenia Hertxiotu, kod Tračana je
sredinom V veka pre n.e. postojalo ropstvo. Arheološki izvori takođe potvrđuju
opšte imovinske razlike koje su postojale kod južnotračkih plemena.
Olprilike oko 480. g. plgmena Odrisa koja su živela na jugoistoku Trakije
nametnula su svoju vlast mnogim plemenima u zemlji i sve do obala Istra. U
prvoj polovini V veka pre n.e. konačno je fonnirana odiiska država. Prvi nama
poznati odriski kralj Teres, koji je vladao u dmgoj četvrtini V veka pre n.e.,
sklopio je rodbinske veze sa skitsklm kraljem Ariapejtom udavši za njega svoju
kćer.
Izgleda da kraljevi Odrisa nisu mogli u potpunosti da pokore grčke gradove.
Ali ekonomske veze bogatih građana sa tračkim plemstvom doprinele su
bogaćenju jednih i drugih na račuii ugnjetavanja širokih slojeva slobodnog
stanovništva i robova. Indirektno svedočanstvo za to predstavlja teritorijalno
širenje gradova zapadnog Crnomorskog primorja (na primer Apolonije) i sve
izrazitije imovinsko raslojavanje gradskog stanovništva. Ovo raslojavanje našlo
je odraza u žestokoj socijalnoj borbi koja se u tim gradovima odvijala tokom V
veka pre n.e. Tradicija je sačuvala podatke samo ο Istriji i Apoloniji u kojima
su ustanci građana doveli do obaranja aristokratije i uvođenja demokratije.
Uporedo sa razvojem zemljoradnje i stočarstva na teritoriji koja je pripadala
zapadnopontskim gradovima, u tim gradovima st ορα'-ί. i širenje zanatske
pToizvodnje, kao i trgovine vezane za tu proizvodnju; već u V veku pre n.e. tu
sejavlja potreba za kovanjem vlastitog novca. Apolonija počinje da kuje svoju
monetu u periodu izrneđu 520-480. g., Mesembrija sredinom V veka pre n.e.
Prema tome, napredak gradova na Pontu praćen je razvojem trgovinskih
veza s grčkim polisima, uglavnom s Atinom. Počevši od drage četvrtine V veka
pre n.e. u zapadnopontskim gradovima primećuje se jačanje atičkog uvoza.
^astojajije,_A%e da iskoristi sve pogodnosti trgovine s bogatiro.pripQlMsWin
zen:ljan»d nianifestnje se ne saino u trgovini već i u vpjnim pohodima u oblasi
Cmog mora. Izgleda da prvi pohodi padaju u vreme oko 470. g., jer antička
tradicija kaže da je Aristid iz Atine umro za vreme pohoda na Pont.
Po svojim posledicama najvea ^ je Periklov pohod u oblast
Cmog mora koji je obeležio novu etapu u istoriji niza gradova južnog i
zapadnog Ponta. Datum tog pohoda nije tačno utvrđen; jedni ga vezuju za 444.
g., drugi za 437. g. pre n.e. Nastojanje Perikla da.„kraljevima ijladarima"
pripontskih plemena prikaže atinsku pomorsku rnoc navodi nas na pretpostavku
da su se mnogi od njih neprijateljski odnosili prema Atini. Poznaro je, na
primer, da je protiv Atinjana bio rnoćni kralj Odrisa Sitalk7sinTereša7
IJ odnosima s grčkim pripontskim gradovima Perikle je vodio prijateljsku
politiku, pomažuci u njima proatinske grupacije. Međutim, u cilju sticanja
prevlasti, Perikle se niie ustručavao ni od primene sile. Koristeći, na primer,
nezadovoljstvo stanovnika Sinope vJadavinom njihovog firanina Timesilaja
Perikle je uputio flotu od 13 tiijera pod zapovedmštvom Lamaha i vojsku lcoja
je u Sinopi oborila tiraniju. I/gleda da masama slobodne sinopske sirotinje
ovom promenom nije bio naročito olakšan žlvot, jer su zemlju i ktiče tirana i
njegovih pristalica piisvojai atinsM Merasi koje je Perikle poslao u Sinopu. Ti
klerusi kojih je došlo 600 predstavljali su potpuno siguran oslonac atinske vlasti
u Sinopi. Isto nasilje izvršeno je i u gradu Amisu u koji su Atinjani uputili
vojskii pod komanđom Ateno: kla. Atinjani su Amis lišili čak i njegovog imena
i dali mu ime Pirej. Na monetama iz IV veka pre n.e. još se nalazilo to novo
ime i reljef atinske sove, koji je predstavljao grb grada.
Osvajanje Sinope i Amisa bilo je omogućeno Atinjanima ne samo zbog
slabljenja tih gradova u unutrašnjim socijalnim borbama već, kako izgleda, još i
zbog toga što je Grcima izostala ozbiljnija pomoć od strane lokalnih plemena.
Po svemu sudeći, Atina je u isto vreme uspela da u okvir svog uticaja uključi i
Herakleju Pontšku, jer se u sačuvanim spiskovima obveznika za uplatu forosa
iz 425. g. spominju i Heraklejani. Nije isključeno da su ovde, kao i u Sinopi,
Atinjani iskoristili proHvrečnosti između lokalne aristokratije i demokratskih
slojeva slobodnog stanovništva.
Ο međusobnirn odnosima gradova zapadnog Crnomorskog primorja s
Atinskim pomorskim savezom znamo veoma malo. U istom natpisu u kojem se
nalazi spisak savezničkih uplata iz 425. g. pre n.e. mogu se sa dosta sigurnosti
ustanoviti imena Apolonije i Kalatisa.
Može se pretpostaviti da svi pripontski gradovi nisu u istoj meri osećali
težinu jarma atinske vlasti. Najteže je bilo stanovništvu onih polisa u koje su
došli atinski klerusi. Prirodno, u tini gradovima postojale su jake antiatinske
tendencije koje su nailazile na podršku persijskog cara. Početkom
Peloponeskog rata u pripontskim gradovima aktivirali su se elementi
neprijateljski raspoloženi prema Atini. Već 424. g. heraklejski oligarsi pomoću
persijskog cara Darija Π zbaciše vlast demokratske partije koju je podržavala
Atina i odmah proglasiše nezavisnost grada od Atine.
Otcepljenje Herakleje predstavljalo je velik gubitak za interese Atine na
Pontu. Radi gušenja ustanka Atinjani su uputili kaznenu ekspeciiciju sa
strafegom Lamahom na čelu koji je u svoje vreme oborio tirahiju u Sinopi. Ne
raspolažuci, verovatno, sa dovoljno snaga da odmah zauzme grad, Lamah se
iskrca u predelu koji je pripadao oblasti Herakleje na ušcu reke Kaleta. Tu su
Atinjani opustošili polja Heraklejana; od toga su pre svega stradali Marijandini
koji su živeli u selima. Međutim, Lamah nije uspeo da pokori Heraklejane, jer
je od kiša jako nadošla reka odnela njegove brodove u more i razbila ih ο litice.
Lamah je bio prisiljen da zatraži pregovore s Heraklejom; rezultat tih pregovora
sastojao se u pristanku Heraklejana da kroz svoju oblast propuste Atinjarie na
njihovom povratku kući i da ih snabdeju hranom za put. Tako se neslavno
završio pokušaj Atine da povrati Herakleju u društvo svojih podanika.
U samoj Herakleji i dalje je trajala borba između oligarhijskih i
demokratskih grapacija. Oslobođenjem od zavisnosti prema Atini učvršćen je
položaj oligarha. Političke promene u Herakleji, kako se to često dešavalo u
grčkim gradovima, dovodile su do emigracije pobeđenih. Demokrati koji su se
iselili iz Herakleje izgleda da su zauzeli jedno manje naselje u južnom delu
Krima to naselje su u svoje vreme osnovali jonski Grci i tu su organizovali
svoju koloniju Hersones Tauridski.
Osnivanje Hersonesa odgovaralo je interesima ne samo demokrata već i
oligarha iz Herakleje. Emigriranjem jednog dela demokrata bila je olakšana
napeta politička situacija u gradu, a pojava nove kolonije na severnom primorju
Crnog mora, koja je obilovala prirodnim bogatstvima, pogodovala je
ekonomskim odnosima Herakleje.
Štav zapadnopontskih Grka prema Atini krajem Peloponeskog rata nije nam
poznat. Treba pretpostaviti da je istupanje iz saveza, koje su izvršili 411. g. pre
n.e. Vizant, Kizik, Selimbrija, Kalhedon i gradovi na Helespontu moralo uticati
na njihovu politiku. Izvori u kojima se detaljno opisuju operacije Alkibijada
vođene 409. g. pre n.e. protiv Vizanta i na Helespontu uopšte ne spominju
pontske gradove. Na osnovu toga se može zaključiti da se ti gradovi nisu dizali
protiv Atine ili, što je verovatnije, da je Alkibijad sebi stavio u zadatak samo
vraćanje moreuza; za borbu s pontskim gradovima Atina u to vreme više nije
imala snage. Posle konačnog uništenja atinske flote kod Egospotama 405. g. pre
n.e. atinski uticaj na gradove Ponta sveden je na nulu. U ekonomskom životu
zapadnopontskih gradova u to vreme ne primećuju se neke veće promene.
Nema sumnje da se u drugoj polovini V veka pre n.e. ovde i dalje razvijala
mesna proizvodnja i trgovina. Robovlasničko plemstvo po gradovima koje je
posedovalo zemlju, radionice, brodove izvlačilo je iz svega toga velike prihode.
Značajni izvor prihoda za njih predstavljala je trgovina sa oblastima unutar
zemlje.
Mnogobrojni nalazi grčkih predmeta u unutrašnjim oblastima Trakije
dokazuju da su veze Grka-primoraca s lokalnim plemenima bile vrlo
intenzivne. Tračka aristokratija iz najudaljenijih oblasti u unutrašnjosti naveliko
je koristila proizvode najboljih atinskih majstora V veka pre n.e. Ujedinjavanje
Trakije pod vlašću Odrisa moralo je da doprinese unapređenju tračkih veza s
Grčkom. U drugoj polovini V veka pre n.e. Odrisi su predstavljali tako
znacajnu snagu da je Atina u početku Peloponeskog rata tražila savez s njiraa.
Trački kraljevi Sitalk i njegov brat Seut bili su prijateljski raspoloženi prema
Helenima (iako je Sitalk ranije bio neprijatelj Atine): pomažući grčku trgovinu
u Trakiji, oni su i sami izvlačili iz nje znatoe koristi. Poseban izvor prihoda
predstavljao je porez koji su grčki gradovi svake godine plaćali odriskom
kralju. Taj porez i prihodi od zavisnih teritorija omogućili su tračkim
kraljevima da u svojim rukama koncentrišu znatna sredstva. Qsi^yatvarskih"
vladara, koji su bili susedi Grka, oni su bili najbogatiji.
Isplata nameta tračkim kraljevima izgleda da nije naročito teško padala
imućnom stanovništvu zapadnopontskih gradova. Bogatstvo koncentrisano u
njihovim rukama omogućavalo im je da troše velika sredstva na podizanje
javnih objekata, kako to potvrđuju arheološki nalazi iz Apolonije i Istrije.
Južnopontski polisi krajem V veka pre n.e. izrasli su u prvorazredne
proizvođačke i trgovačke centre.
Sinopa je izvozila brodsku građu i drvo uopšte, ribu i maslinovo ulje.
Sinopski trgovci su iz Pafligonije dobavljali robove i stoku. Olovna ruda
(minijum) koju su vadili nedaleko od Sinope smatrana je za najbolju u čitavom
istočnom bazenu Sredozemnog mora. Za greradu_gvozdenih, bakarnih
isrebmilijaidaSinopaje osnovala kplomju Kotioru. JedanUeo metala koji se
dobijao u Kotiori obrađivan je u mestu, ostalo je odlazilo u sinopske radionice.
U to doba je bio čuven sinopski čelik. Trgovina maslinovim uljem i vinom
zahtevala je veliku količinu zemljane amhalaže. To je dovelo do znatnog
razvoja gmčarskog zanatstva. Razvitku trgovine doprinosilo je i to što su Sinopi
i Herakleja raspolagali dosta velikom trgovačkom i ratnom flotom.
Ekonomska moć Sinope doprinosilaJa njenom političkom jačanju:
ujedinjenju znatnog dela stanovništva južnopontskog primorja pod njenom
vlašću. Sve kolonije Sinope nalazile su se na različitom stepenirzavisnosti od
nje. Veliki grad Trapezuni plačao je Sinopi danak, ali je sačuvao unutrašnju
autonomiju. Nešto manje kolonije, kao što je Kotiora, nalazile su se pod
neposrednom upravotn harmosta specijalmh namesnika upućenih iz Šinope.
Teritorije tih kolonija smatrane su vlasništvoni Sinope. Komplikovane odnose
između Sinope, njenifi kolonija i lokalnih plemena opisuje Ksenofont. Neka
plemena, na primer Tibareni i deo Kolha, nalazili su se u tesnim uzajamnim
vezama s primorskim Helenima. Drugi su, stupajući u prijateljske odnose s
pojedinim Helenima, nastojali da održe nezavisnost u odnosu na grčke gradove
(Mosinejani). Treći (Drili) stalno su ratovali s primorskim Grcima. Međutim,
nepiijateljstvo pojedinih plemena nije za njih predstavljalo takvr. opasnost
kakvu je predstavljala težnja značajnijih lokalnih vladara da pod svoju vlasti
stave primorske gradove.
Od svih događaja u istoriji južnog primorja Crnog mora iz tog doba dobro
nam je poznat samo jedan, i to reiativno nevažan: tamošnji boravak bivših
Kirovih najamnika koji je opisao Ksenofont u „Anabazi". U proleće 400. g. pre
n.e. armija od 10 hiljada vojnika sa komorom, ženamaTrobovima spustila se s
planina na more, u Trape/.unt. Ksenofont vrlo slikovito opisuje zabrinutost
južnopontskih Helena: došljaci su mogli ne samo da poruše grčke gradove i
naselja susednih lokalnih plemena već i da poremete sistem međusobnih odnosa
s lokalnim stanoviiištvom koji je tu bio formiran i koji je robovlasničkom
plemstvu grčkili gradova omogučavao da u savezu s rodovskim plemstvom
eksploatiše široke slojeve lokalnog stanovništva. Odnoseći se s izvesnim
simpatijama prema „deset hiljada", južnopontski Heleni su ipak želeli da što pre
isprate iz južnog Crnomorskog primorja svoje saplemenike. Sinopljani su se
naročito plašili mogucnosti da se tih „deset hiljada" sprijatelje s paflagonskim
kraljem Korilom koji je sanjao ο tome da zavlada primorskim gradovima.
Međutim, došlo je do nemilog događaja u malom gradiću Kerasuntu, kad je
jedan odred vojske od „deset hiljada" napao na jedno lokalno naselje i bio
potnčen; posle toga u Kerasunt su stigle starešine tog naselja da se požale na
najamnike, ali su ih najamnici pobili kamenjem, iza čega je usledilo osvajanje
gradića Kotiore od strane najamnika; sve to primoralo je Sinopljane na
energične akcije. IzSinope je u Kotioru stigla delegacija i nagovotila vojnike da
se ukrcaju na brodove ι upute pravo u Herakjeju.
Najamnici su otplovili brodovima koji su im bili stavljeni na raspolaganje;
uz put su sezadržali samo ΰ sinopskoj luci u grad ih, izgleda, nisu pustili, ali su
im poslali potrebnu hranu. Stigavši u Herakleju, vojnici su osećajući blizinu
svoje otadžbine zatražili da ira grad isplati kontribuciju u visini od 10 hiljada
zlatnih statera. Međutim, Heraklejani su odmah proglasili opsadno stanje. Pošto
su shvatili da s Heraklejanima neće lako izaći na kraj, došljaci su krenuli dalje.
Ksenofontovo kazivanie ο boravku ,,deset hiljada" u južnoni primorju Cmog
mora važno je zato što olakšava razumevanje dalje Istorije ove oblasti
Početkom IV veka pre n.e. Sinopa je preživljavala dalje uzdizanje ο čemu
svedoče mnogobrojni primerci srebmog novca sa gradskim grbom morskim
orlom na delfinu i ispisanim imenima izvesnih službenih lica. Bogaistva Sinope
izazivala su želju susednih maloazijskih vladara da cMadaju gradom.
Sedamdesetih godina IV veka pre n.e. Sinopa je morala da se bori za svoju
nezavisnost s Datamom, satrapom Kapadokije. Datafn, čijl su se posedi dotle
ograničavali na unutrašnju visoravan, odlučio je da prigrabl za sebe teritoriju
duž morske obale. Ušavši u Paflagoniju, on je pokorio znatan deo i grad Amis
Pirej. Amis nije bio u staiiju da rau se odupre, jer ni on sani, ni njemu
potčinjena naselja Temiscira i Sidonija nisu imali neka značajnija utvrđenja.
Posle toga Datam je opkolio Sinopu. Ο opsadi Sinope sačuvao je kazivanje
Poliena, iština, ulepšano raznim izmišliotinama. Sinopljani su u početku hrabro
odbijali napade neprijatelja, dopremajući morskim putem hranul~voinu
opremu. Istovremeno je Sinopa uputila caru Artakserksu Mnemonu tužbu na
postupak Datama. Nešto kasnije Sinopljani su osetili nedostatak vojnika. Prema
onome šta kaže Polien, Sinopljani su oblačili žene u vojničko ruho i da bi
obmanuli neprijatelja izvodili ih na gradske bedeme. Datam je konačno osvojio
Sinopu, Potčinjavanje Sinope kapadokijskom satrapu kasnije se u rnnogome
odrazilo na istoriju celog istočnog dela južnog Ponta. Od nezavisnog polisa koji
je pod svojom vlašću držao nekoliko manjih gradova, Sinopa je postao zavisan i
potčinjen grad. Ne isključuje se mogućnost da je autonomija Šinope bila stalno
narušavana uplitanjem upravljača Kapadokije i da su ovi čak preuzeli vlast u
gradu, jer se na sinopskim monetama umesto imena grada sada javljaju imena
satrapa.
Izgleda da su gubitak nezavisnosti i potčinjavanje neprijatelju najjače
pogodili siromašne slojeve slobodnog stanovništva. Robovlasničko plemstvo
Sinope postaralo se za uspostavljanje kontakta sa zavojevačkim upravljačem i
njegovim pomagačima persijskim plemstvom. Nesumnjivo su satrapi
Kapadokije naslojali da i dalje održe trgovinu i zanatstvo Sinope, jer su se time
povećavali prihodi od nameta koje je plaćao grad. Ο značajnom razvoju
proizvodnje u Sinopi tog vremena svedoči i to što je baš u IV veku pre η. e.
ovaj grad izgradio moćnu flotu koja je zauzimala prvo mesto na Pontu. Nema
sumnje đa je i keramička proizvodnja u to doba bifa jako razvijena što
potvrđuju žigovi na amforama i opekama već od 320. g. pre n.e. Napredovali su
i drugi zanati.
Pripajanje Sinope Kapadokiji odrazilo se i na etničkoj strukturi grada: tu se
sada pojavio velik broj Persijanaca i predstavnika lokalnih plemena.
Posle Datama u Kapadokiji je vladalo nekoliko satrapa, njegovih naslednika
čija imena su nam poznata iz legendi na sinopskim monetama. Tek 323/22. g.
pre n.e., kad je Perdika pogubio Ariarata koji je u to vreme upravljao
Kapadokijom, Sinopa je povratila svoju nezavisnost.
Politiekaistoiija HeraklsjfiJiJ^L^elOJLBm.ne. razlikuje^se odistorije
Sinope. Posle odvajanja od Atinskog saveza, u Herakleji je uvedena vlast
oligarha koji su vladali bez ikakve kontrole i neodgovorno, jer se vecina
demokrata iselila u Hersones Tauridski. Potreba da raspolaže oružanim
snagama radi suzbijanja demokratske opozicije, a najviše radi održavanja
Marijandina u pokornosti, primorala je vladajuće krugove Herakleje da se brinu
ο jačanju vojnih snaga grada. Istovremeno Herakleja je nastojala da održava
tesne veze s drugim pripontskini polisima. Sredinom 380-tih godina pre n.e.
ona je, na primer, poslala pomoć Teodosiji koju je riapao bosforski kralj Satir.
Cilj Herakieje bio je jasan: ona je htela da spreči ekspanziju Bosfora u zapadne
delove Krima, jer, kad bi zavladali Teodosijom, bosforski kraljevi bi mogli da
krenu dalje i napadnu heraklejsku koloniju Hersones, Pomoc Heraklejana
Teodosiji bila je veoma efikasna: oni su joj poslali 40 brodova natovarenih
žitom, mašću, vinom i dragim namindcai^]9erdd^J|ini..su u Teodosiju upućivali
i ratne brodove koji su više puta pomogli opsednutom gradu. Na čelu vojne
eskadre nalazili su se heraklejski nauarh TiniH i dmgi poznati nauarh Memnom
sa Rodosa. Ali bez obzira na pomoc Herakleje, ovaj rat se posle nekoliko
godina zavrsio kapitulacijom Teodosije.
Ogromni troškovi i završetak rata koji je bio nesrećan za Herakleju doveli su
do zaoštravanja klasnih protivrečnosti u gradu. Tokom rata porasla su
zaduženja širokih masa gradskog stanovništva. Zemljišni posedi srednjih i
sitnih zemljoposednika prešli su u ruke bogataša. Osiromašenje širokih masa
predstavljalo je podlogu za razvoj demokratskog pokreta kome je bio cilj
svrgavanje vladajuće oligarhijske grupe. ............................
Zahtevi za ukidanjem dugova i ponovnu raspodelu zemlje bili su tako uporni
da je veće 600 lica, koje je u Herakleji predstavljalo vrhovni organ ylasti, bilo
prisiljeno da pravi ustupke; ono je dozvolilo povratak Klearha, vođe
demokratske partije, koji je ranije bio proteran iz grada.
Klearh je poticao ck! aristOkrabiku^ heraklejskog rcxia i bio je svestrano
obrazovan čovek. U mladosti je učio u Atini gde je slušao Platona i Isokrata.
Kasnije je usvojio radikalne ideje. Vrativši se u Herakleju, Klearh je uz pomoc
siromašnih građaiia i najamnika osvojio vlast i proglasio se tiraninom.
Oligarhija je bila razbijena: 60 članova veća 600 bilo je pogubljeno, dragi su
pohapšeni, a mnogi prognani. Poništene su dužničke obaveze, imovina
plemstva konfiskovana i podeljena siromašnim građanima. Mnogim robovima
Klearh je poklonio sloboda i nastojao je da utvrdi njihova građanska prava.
Jednu od njegovih mera u tom pravcu predstavljala je prisilna udaja
heraklejskih plemicki za robove. Međutim, privlači pažnju činjenica da đajući
pravo građanstva mnogim robovima, Klearh nije ništa učinio za oslobođenje
podjarmljenih Marijandina. Poznata je Klearhova delatnost u oblasti kulture.
On je u Herakleji osnovao biblioteku koja ga je proslavila.
Klearhova delatnost, naravno, izazvala je žestok otpor prognanih ili u gradu
pntajerah reakcitinarnih pligarha . Oni su više puta pokušavali da prigrabe vlast
i da izvrše atentat na samog Klearha. 352. g. pre n.e. u dvanaestoj godini
upravljanja Klearh je ubijen od strane zaverenika.
Ο spoljnoj politici Klearha znamo vrlo malo; postoje dokazi da je on težio
ka uspostavljanju mirnih odnosa sa susednim persijskim satrapom. Klearha je
nasledio njegov brat Satir koji je vladao od 352. do 345. g. pre n.e. Zatim je
vlast prešla u ruke Klearhovih sinova Timoteja i Dionisija (345-337. g. pre
n.e.). Posle Timotejeve smrti u Herakleji je vladao sam Dionisije (do 305.
godine pre n.e.). Tokom celog tog perioda Herakleja je kovala srebrnu monetu s
imenima svojih vladara.
PolifiZkb uređenje Herakleje posle Klearhove smrti sve više je gubilo
demokratičnost. Izgleda da su tirani radi očuvanja svoje vlasti pravili ustupke
aristokratima. To se naročito jasno osetilo za vreme Timotejeve vladavine koji
je izneverio politiku svog oca i pustio iz zatvora mnoge aristokrate, bez obzira
na to da li su bili pod teškim optužbama. Tiranija Herakleje postepeno je
prelazila u monarhiju.
Istoriia drugih gradova južnog Cmomorskog primorja tokom IV veka
p_rejn,_e. je gotovo potpuno nepoznata. Ο razvoju robne proizvodnje i njihovoj
trgovinskoj delatnosti svedoči to što su mnogi od tih gradova koji ranije nisu
imali svoje monete sad počeli da je kuju: Amis Pirej, Trapezunt, Kromna,
Sezam.
Nijedan od zapadnopontskih gradova, ni tokom klasične, ni tokom hclenske
epohe, nije imao takav položaj na Pontu kakav su imale Sinopa i Herakleja.
Neki od njih ipak su se pretvorili u relativno velike centre zanatstva i trgovine.
Prema nalazima atičkih proizvoda u Apoloniji, Odesu, Kalatisu, Mesembriji,
svi ti gradovi održavali su intenzivne trgovinske veze s Atinom i drugim
gradoviraa Grčke Korintom, Rodosom, Tasosom. Naročito je bila važna veza s
Kizikom: pre nego što se pojavilo makedonsko zlato, kizički stateri su
predstavljali opštepriznatu vaiutu u celom zapadnom i severozapadnom Pontu,
dok je u južnom Pontu ta uloga pripadala persijskim daricima.
Istovremeno u IV veku pojačavale su se veze zapadnopontskih gradova s
dragim grčkim gradovima na Pontu.
Šta se događalo u unutrašnjoj istoriji zapadnopontskih gradova tokom
IV veka pre n.e., nije u potpunosti poznato. Izgleda da je u svim tim gradovima vladala
robovlasnička demokratija.
Spoljnopolitička istorija zapadnog Ponta tokom IV veka pre n.e. tesno se prepliće s
najvećim političkim događajima na Cmom moru. U prvoj polovini IV veka pre n.e.
teritoriju od ušća Dunava do planinskog lanca Hem zauzeli su Skiti koji su došli sa
severa. Oni su delimično potisnuli, delimično podjarmili Tračane koji su tu živeli.
Izvesnu ulogu u tome odigraloje i slabljenje kraljevstva Odrisa kojeje bilo prisiljeno da
u isto vreme vodi borbu s Makedonijom. Sredinom IV veka pre n.e. teritorija današnje
Dobrudže ušla je u sastav velike zajednice (lige) skitskih plemena pod vlašću kralja
Ateja. Nemamo podataka ο tome kako je došlo do formiranja te zajednice. Međutim,
postoji svedočanstvo ο tome da je kralj Atej ratovao s Vizantom. Granicu njegovog
kraljevstva izgleda da je predstavljao planinski lanac Hem.
Ο odnosima zapadnopontskih gradova s Atejom nemamo podataka. Vladavina Ateja
u zapadnom Crnomorskom primorju u vreme kad je vodio ratove s Tribalima,
„Istrijancima" i Makedoncima, nije bila dugovečna. Filip Makedonski je pedesetih
godina IV veka pre n.e. otpočeo osvajanje Trakije. Na teritoriji ove zemlje sukobile su
se dve velike političke snage tog doba Skiti i Makedonci. 342. g. pre n.e. Apolonija i
Mesembrija morale su da priznaju vrhovnu vlast Makedonije koja je dotle već potčinila
kraljevstvo Odrisa. Dalja makedonska ekspanzija na zapadnoj obaliu početku je
doživelaneuspeh. Filip je opkolio Odes, alije bioprisiljen da obustavi opsadu i da
zaldjuči savez s tim gradom. Uzrok za takav obrt situacije verovatno je bila pomoč koju
su Odesu pružili Skiti.
Tri godine kasnije 339. g. pre n.e. FiJip je preduzeo odlučnu ofanzivu protiv kralja
Ateja. U velikoj bici Skiti su pretrpeli poraz, a u borbi je poginuo i njihov 90-godišnji
kralj. Posle toga zapadnopontski gradovi morali su da priznaju vrhovnu vlast
Makedoiiije, On.i sn bili među prvim grčkim gradovima koji su ušli u sastav buduće
makedonske države. Tokom više od pola stoljeća zapadno Cifnomorško pnmorje bilo je
lišeno nezavisnosti.
stavnika skitske plemenske aristokratije daje Herodot u svojoj priči ο kralju Skilu. Prema toj
priči, Skil je bio sin skitskog kralja Ariapejta rođen u Ariapejtovom braku s Grkinjom iz
zapadnopontske Istrije. Skil je od majke naučio grčki jezik i pismenost. Nasledivši vlast
od oca, Skil se pokazao velikim privrženikom svega što je grčko. Sa svojom ženom
Skićankom on je po mesec i više dana provodio u Olbiji. Tu je iniao svoju kuću, koja je
bila sagrađena po uzoru na grčke kuće i ukrašena mermernim sfingama i grifonima. Skil
je u Olbiji nosio grčka odela i u svemu se pridržavao grčkog načina života uključujući i
učešće u grčkim obredima.
* Sudeći po nekim negrčkim osobinama olbijske zanatske tehnike, sa potpunom sigurnošću možemo pomišljati na
to da su jedan deo olbijskih zanatlija ćinili ljudi lokalnog, negrčkog porekla. Ο tome upor. delo: „Antički gradovi
severnog Crnomorskog primorja", Moskva Lenjingrad, 1955, 40, idd.; 329 idd.
Svoju naklonost prema grčkim običajima i religiji Skil je morao skupo da plati. Jednom su
Skiti iz Skilove svite videli svog kralja kao učesnika u bahanalijama u čast boga
Dionisa. Kad je to saznala Skilova skitska vojska koja se nalazila van grada, došlo je do
pobune. Ustanici su ubili Skila i za kralja proglasili njegovog brata. „Tako" piše
Herodot „čuvaju Skiti svoje običaje i tako surovo kažnjavaju one koji prihvataju tuđe
običaje" (IV, 80).
Stanovništvo grada i njegova kultura sa svoje strane takođe su osećali na sebi uticaj
lokaine sredine; međuiitrulokom -pjvih. vekova života Olbije kao grada, ukoliko
možemo ο tome suditi, još su preovladavale crte tipičnog helenskog poiisa· Na to jasrio
ukazuju spohicnići olbijske građevinske umetnosti otkriveni u iskopinama olbijskog
grada, olbijska keramika i drugi proizvodi zanatstva i umetnički proizvodi, monete i
natpisi; to potvrđuje i sve to što znamo ο socijalno-političkoj struktuii Olbije.Kaoi
umnogimdrugimgrčkim gradovima takose iu Ojbijuformiralouređenje
antičke robovlasničke
c
ratije. ν riioyna državna vlast ovde je
pripadala punopravnim olbijskim
građanima koji .su bili oku^^fii oko
rnrodne -skupšiiue. Pored narodne
skupštiriepmtajaiajeiizabrano veće.
Svi nama poznati dekreti izdavani su
u -irnf ' veca ί "narcidne šEupšiine
koji su na taj načiii ostvarivali
zakonodavne funkcije i rukovodili
najodgovornijim poslovima
unutrašnje uprave i spoljnopolitičkih
odnosa. Pojedine funkcije izvršne
vlasti poveravane su službenim
licima biranim na godinu dana. Iz
olbijskih natpisa poznat nam je niz
takvih izbornih dužnosti, to su: pet
arhonata, šest stratega, sedarn ili
deZlatni češalj iz kurgana Soloha. vet Članova specijal-
nog finansijskog kolegijuma, agronomi, astinomi i dr. Može se pomišljati da su građani
koji su posedovali pravo učešca u narodnoj skupštini, pravo da biraju i da budu birani,
tj. sva politička prava, predstavljali u Olbiji privilegovanu manjinu. Ostalo stanovnišivo
grada nije uživalo politička prava. Njih, na primer, nisu imala lica koja su živela u
Olbiji. ali su po poreklu bila iz drugih gradova. Samo u nekim izuzetnim slučajevima
veće i narodna skupština donosili su ο njima specijalne odluke, dekrete, tzv. proksenije.
Na osnovu proksenija, ljudi koji nisu pripadali autohtonom građanstvu mogli su da
dobiju izvesne povlastice i privilegije, sve do potpunog izjednačenja s olbijskim
građanima. Izuzetak su činili građani olbiopolitske metropole Mileta. .Prema
specijalnom sporazumu između Olbije i Mileta, građani oba pomenuta grada Milečani α
Olbiji i Olbiopoliti u Miletu uživali su stvamu ravnopravnost. Među nepunopravne u
Olbiji spadali su i Miksheleiii. Na žalost, ο njihovom pravnom položaju vrlo se malo
zna. Na najnižćj stepenici olbijskog društva nalazili su se polpuno bespravni robovi.
Već u VI veku pre n.e. Hersones je proširio svoje posede na susednu teritoriju
Heraklejskog poluostrva. Privredno osvajanje te teritorije od strane stanovnika
Hersonesa ostavilo je iza sebe vrlo vidne tragove u obliku mnogobrojnih ostataka
raznih objekta, postrojenja za navodnjavanje, kamenih međa kojima su se odvajale
parcele, puteva, nalaza oruđa za poljoprivredne radove, itd. Karakteristična osobina
poljoprivrednih naselja koje su ovde nikla tokom IV-ΙΠ veka pre n. e. sastojala se u
tome što su one u isto vreme predstavljale i vojna uporišta. Još krajem XVIII i
početkom XIX veka tragovi tih utvrđenja heraklejskih kula i odbrambenih zidina bili
su vidljivi na površini zemlje. Tridesetih godina prošlog veka ova je mesta posetio
Diboa de Monpere i nabrojao je tu preko 60 takvih utvrđenja poljoprivrednih
naseobina; danas ih znamo preko 100. Arheološka istraživanja odbrambenih
utvrđenja na Heraklejskom poluostrvu pokazala su da su sva takva naselja utvrđenja
građena prema određenom, zajedničkom planu i u celini predstavljaju jedan dobro
zamišljen sistem za odbranu hersoneskih poseda od nepiijateljskili napada.
Trgovina Hersonesa nikad nije bila na visini na kojoj je bila trgovina Olbije ili
Bosfora. Njen glavni izvor nije bio u posredničkoj razmeni koliko u trgovini
proizvodima vlastite poljoprivrede. Izgleda da je Hersones najviše trgovao vinom.
Hersoneske amfore obeležene žigovlma u kojima se transportovalo vino nalazimo i u
skitskim grobovima i u primorskim gradovima: u Olbiji, bosforskim gradovima s obe
strane Kerčkog moreuza, čak i u udaljenom Tanaisu. Možda se u rodnim godinama iz
Hersonesa izvozilo i žito.
Raskopavanja u gradu utvrdila su da je Hersones iniao trgovinske veze i sa čitavim
nizom udaljenih centara. Na prvom mestu bio je vezan sa svojom metropolom
Heraklejom Pontskom, sa Sinopom, gradovima po obalama Male Azije, s Atinom, čak i
sa Rodosom, Tasosom, Knidom i drugim ostrvima. Iz svih tih mesta u Hersones se
uvozilo posuđe ukrašeno umetničkim slikama, zatim tkanine, maslinovo ulje,
prvoklasna vina, razne dragocenosti, a takođe i građevinski materijal (crep i mermer).
Kao i u Olbiji trgovinska delatnost Hersonesa imala je svoj dokumentarni odraz u
dekretima hersonske vlade ο davanju proksenija. Istina, ovde je neophodna jedna bitna
primedba. Za razliku od proksenija koje su davane u Olbiji i u drugim trgovačkim
gradovima, hersoneske proksenije u većini nama poznatih slučajeva bile su uslovljene
ne toliko trgovinskim interesima grada koliko razlozima političkog karaktera.
Hersoneska vlada davala ih je onini građanima drugih gradova koji su Hersonesu činili
neke važnije političke usluge.
Država je imala veliki uticaj na verski život građana. Glavni kult Hersonesa, kako je
već rečeno, bio je kult Deve. U centru grada nalazio se luam te boginje. U njenu čast
priređivane su svečanosti i vršena posvećivanja. Likovi Deve nalazili su se na
monetama. U jednom od hersoneskih počasnih dekreta u čast mesnog istoričara Siriska
njemu se dodeljuju počasti za to što je opisao „čudesa" i „znamenja" Deve. Očigledno
su kod građana bile vrlo popularne priče ο čudotvornoj pomoći koju je ona kao
zaštitnica pružala gradu u njegovim teškim časovima.
Osim kulta Deve u Hersonesu su bili populami i opštegrčki kultovi: Zevsa, Geje,
Atine, Dionisa i drugih bogova grčkog panteona. Hersonežani su održavali intenzivne
veze sa glavnim centrima opšegrčkog religioznog života: s Dclospm i Dell'ima. Poznato
je da su na Delosu priređivane naročite svečanosti tzv. hersonesije. Verovatno su u tom
cilju Hersonežani poklonili delskom hramu boga Apolona 4000 drahmi. U Delfima,
prema broju proksenija koje su podeljene u ovom svetilištu, izgleda da su se
Hersonežani nalazili na prvom mestu. U Hersonesu je bio naročito popularan kult
Herakla, pokrovitelja njegove metropole Herakleje Pontske.
Prvobitna teritorija države Arheanaktida nije bila velika. Izvesnu predstavu ο njenoj
veličini na evropskoj obali moreuza stičemo posmatranjem tzv. prvog odbrambenog
tritiktakijskog nasipa i rova. Taj i sada dobro očuvani nasip seče Kerčko poluostrvo
linijom koja se proteže od sela Aršinceve (nekadašnja stara Tiriktaka) do Azovskog
mora. Smatra se da mala oblast koja se pruža na istok od nasipa predstavlja teritoriju
arheanaktidskog Bosfora na Krimskom primorju. Bosforski posedi na Tamanskom
primorju u to doba takođe su bili veoma skromni. Po svemu sudeći, oni se nisu ni
pružali dalje od Kerčkog moreuza gde su se nalazile male teritorije nekoliko polisa koji
su ušli u sastav te zajednice.
Peloponeski rat koji je započeo uskoro posle toga vezao je Atinjanima ruke i oni više
nisu mogli da nastave sa svojom energičnom politikom na Crnom moru. Međutim, kad
su pretrpeli katastrofu na Siciliji i kad više nisu mogli da računaju na uvoz sicilijanskog
žita u Atinu, severno Crnomorsko primorje i pre svega Bosfor postali su za Atinu glavni
izvor za snabdevanje žitom, drugim vrstama hrane, raznim sirovinama i robovima.
Jedan deo svih tih proizvoda prodavan je odmah u bosforskim gradovima, a drugi
deo je preprodavan lokalnom stanovništvu. Tokom iskopavanja kubanskih kurgana
nađeni su mnogi predmeti atinske provinijencije. Prema tome, trgovina bosforskih
gradova imala je široku posredničku ulogu.
Na atinski uvoz Bosfor je odgovarao velikim izvozom, uglavnom žita i slane ribe.
Veliki deo izvoznog žita i ribe izgleda da su bosforski trgovci kupovali od lokalnih
plemena u okolini. U vezi s tim skreće na sebe pažnju intenzivan porast broja stalno
nastanjenih plemena u naseljima na Kubanu od druge polovine V veka pre n.e. Stvara se
utisak da se od tog doba velik broj stanovništva koje je ranije bilo nomadsko stalno
nastanjuje. Arheološka ispitivanja kubanskih naselja pokazuju da se njihovo
stanovništvo pretežno bavilo zemljoradnjom, stočarstvom, koje nije bilo nomadsko i
ribolovom. Nisu retki slučajevi da se na tim terenima nađu bosforske monete i grčki
predmeti što svedoči ο tome da su širi slojevi lokalnog stanovništva bili zahvaćeni
robno-novčanim odnosima. Međutim, vodeća uloga u trgovini s Bosforom pripadala je
gornjem sloju lokalnog društva imućnom rodovskom plemstvu. Oblast uz reku Kuban,
prema rečitom svedočanstvu njegovih kurgana, bila je još od davnina uvučena u
trgovinske odnose sa Zakavkazjem i sa zemljama Prednjeg Istoka. Procesi socijalno-
imovinskog raslojavanja lokalnog društva ovde su se odvijali intenzivnije nego u
drugim rejonima severnog Crnomorskog primorja. Početak grčke kolonizacije još više
je pojačao razvoj tih procesa. Na život lokalnog stanovništva, naročito na njegove
gornje slojeve, počinje da deluje grčka kultura. Kao primer za to može poslužiti stara
Sindika koja je počela da kuje svoj novac prema grčkim obrascima. Lokalria rodovsko-
plemenska aristokratija kao i bosforski gradovi postali su glavni potrošači robe uvezene
iz Grčke. Na toj bazi između vrhova lokalnog draštva i bogatog stanovništva grčkih
robovlasmčkih gradova u primorju dolazi do izvesnih zajedničkih interesa i do jačanja
procesa asimilacije. Etničke granice postepeno se brišu i ustupaju mesto socijalnom
podvajanju. U svetlu pojava te vrste postaje jasna i politička promena do koje je došlo
na Bosforu. Celokupan tok ekonomskog i socijalnog razvoja Bosfora stvorio je osnovu
za tu promenu.
Već znamo da je, prema podacima Diodora Sicilijskog, u 438-437. g. pre n. e. vlast
na Bosforu iz ruku Arheanaktida prešla u ruke Spartoka koji je postao rodonačelnik
nove dinastije bosforskih vladara; ta dinastija nalaziia se na čelu bosforske države sve
do kraja Π veka pre n.e.
Naučnici su pre svega obratili pažnju na samo ime novog predstavnika bosforske
dinastije Spartoka, na koje se kao i imena drugih predstavnika iste dinastije Perisad,
nailazi u antičkoj literarnoj tradiciji vezanoj za Trakiju. Na osnovu toga pravljene su
pretpostavke da je Spartok bio doseljenik iz Trakije. Stvarane su i druge pretpostavke,
na primer, one prema kojima se poreklo Spartokida vezuje za Sindiku.
Bez obzira na sve, Spartokidi su u lokalnoj sredini nesumnjivo imali veliki uticaj. U
tome se izgleda i sastojala njihova prednost u poređenju s njihovim prethodnicima
nosiocinia čisto grčkog imena, Arheanaktidiraa. Međutim, možda ne bi trebalo sumnjati
da su i predstavnici nove, negrčke dinastije iskusili na sebi jako delovanje grčke kulture.
U tom pogledu veoma je karakteristično to što su neki Spartokidi uporedo s negrčkim
imenima nosili i takva čisto grčka imena, kao što su, na primer, Satir, Leukon, Eumel,
Gorgip, Apolonije, ο čemu saznajemo iz literarnih podataka i natpisa. Sačuvan je atinski
reljef iz IV veka pre n.e. aa kome se nalaze likovi trojice predstavnika dinastije
Spartokida: Spartok Π, Perisad I i njihov brat Apolonije. Sva trojica su predstavljena u
čisto grčkom vidu. Ali Strabon u jednoj od svojih ocena ο visokim moralnim kvalitetima
koji ne poseduju sarno Grci već i „varvari" kao primer takvog plemenitog ,,varvarina,,
navodi bosforskog vladara Leukona.
Kao što smo već kazali, u rat koji je otpočeo protiv Teodosije umešala se Herakleja
Pontska metropola Hersonesa. Izgleda da je ona s Teodosijom bila povezana
trgovinskim vezama, a, s druge strane, plašila se za sudbinu svoje mlade tek osnovane
kolonije Hersonesa. Proširenje granica višestruko jačeg Bosfora svakako je predstavljalo
opasnost za nezavisnost Hersonesa. Zbog uplitanja Herakleje, koja je kao pomoć
opkoljenoj Teodosiji poslala svoju flotu, ratne operacije su se otegle. Posle Satirove
smrti na čelo bosforskih oružanih snaga koje su operisale kod Teodosije došao je njegov
naslednik Leukon. Teodosija je konačno prisiljena na kapitulaciju. U natpisu sa imenom
Leukona, koji je nađen na obali Cukurske delte i koji verovatno potiče iz Fanagorije,
Leukon se naziva arhontom Bosfora i Teodosije. Primena termina „arhont" koji je inače
organski vezan za političku strukturu grčkih polisa za obeležavanje karaktera
Leukonove vlasti nad pokorenom Teodosijom dozvoljava nam da pomislimo da njena
kapitulacija nije bila bezuslovna.
Pomenuti natpis je jedini gde se Leukon naziva sarno arhontom Bosfora i Teodosije.
U svim ostalim bosforskim natpisima sa njegovim imenom uz titulu Leukona dodaje se
čitav spisak imena meotskih plemena koja su bila pod njegovom vlašću; u odnosu na ta
plemena on se više ne naziva arhont, već kralj. Zbog toga mnogi naučnici smatraju da je
cukurski natpis po vremenu najraniji i da su, prema tome, meotska plemena koja ne
nabrajaju u dragim natpisima bila priključena Bosforu već posle osvajanja Teodosije.
Možemo se složiti s takvim mišljenjem. Pobeda nad Teodosijom oslobodila je vojne
snage Bosfora koje su mogle da budu prebačene na dragu stranu moreuza.
U kom sraislu je upotrebljen ovaj termin? Da li on znači da se teritorija ovog ili onog
plemena koje je priznalo ili silom oružja bilo prisiljeno da prizna Spartokide za svoje
careve stvarno pretvarala u njihove posede i stanovništvo potpuno gubilo političku
samostalnost? Ovo pitanje spada u red najtežih, a istovremeno i najvažnijih pitanja
istorije spartokidskog Bosfora. U današnjoj nauci ono se ne raože smatrati dovoljno
razjašnjenim. Već pomenuta činjenica nestabilnosti granica bosforskih poseda na
azijskoj strani moreuza jasno pokazuje da su meotska pleraena i posle potčinjavanja
Spartokidima bila u stanju da brane svoju nezavisnost. Ona su je imala i 100 godina
kasnije, u burnim godinama delatnosti Mitridata Eupatora koji je u najtežim prilikama
svoje borbe s Rimom tražio od tih plemena vojnu pomoć. Opravdano je mišljenje da su
Meoti pod vlašću Spartokida i dalje imali svoje plemenske vođe i svoje oružane snage.
Spartokidski Bosfor u svakom slučaju nije predstavljao centralizovanu državu kakva
nam je poznata iz kasnijih istorijskih perioda. Njegova vlada, čak i da je htela, nije imala
šta da suprotstavi starim tradicijama poliske samouprave robovlasničkih gradova i ništa
manje postojanoj težnji za samostalnim životom lokalnih plemena, težnji koja je vukla
svoj koren iz epohe prvobitne zajednice iz poretka vojne demokratije. Zajednički život
robovlasničkih gradova i lokalnih plemena u okviru iste državne zajednice dugo
vremena je davao spartokidskom Bosforu posebno obeležje. Te dve koraponente u
njemu nisu raogle brzo da se sliju. Odatle potiče dvojnost političke strakture Bosfora
koja se tako jasno održavala u dvostrukoj titulaturi vladajuće dinastije. Pomenuta
dvojnost u strukturi bosforske države zasnivala se na dubokoj podlozi.
Bosforsko žito, slana riba i druge vrste mesnih sirovina pored Atine izvoženi su i u
Mitilenu na ostrvu Lezbos, u gradove Jonskog primorja i u dmge grčke centre. Iz Atine,
Korinta, Tasosa, Hiosa i drugih mesta na Bosfor je uvoženo maslinovo ulje, vino,
umetnička keramika, proizvodi od metaia, tkanine i drugo.
Radovi bosforskih zlatara bili su nadaleko poznati, naročito bosforska toreutika koja
je zastupljena takvim poznatim primercima kakvi su čuveni primerci posuđa iz Kulj-
Obskog, Voroneškog i drugih kurgana. Većina tih predmeta spada u IV vek pre n.e.
Jasnu predstavu ο kulturi koja se formirala na Bosforu pružaju grobovi. Rard grobovi
po bosforskim gradskim nekropolama relativno su siromašni. Međutim, krajem V veka
uveden je običaj da se na grobovima bogatih ljudi podižu spomenici (ponekad od
mermera koji se dobavljao iz Atine), a počevši od ΙΠ veka pre n.e. na tim spomenicima
javljaju se reljefi koji predstavljaju likove pokojnika, Na epitafima, istina iz nešto
kasnijeg doba, nalazimo imena umrlih i njihovu profesiju. Tako su do nas stigli
nadgrobni spomenici trgovaca, graditelja brodova, učitelja gimnastike, filologa,
gramatičara, naučnika. Na spomenicima ratnika spominju se uzroci njihove smrti. Na
primer: „natrčao na strašno neprijateljsko koplje"; „ubio ga žestoki Ares nomadski" tj.
skitski bog rata; „leži u zemlji bosforskoj proboden kopljem".
Karakter predmeta koji su nađeni kao grobni prilozi odražava život bosforskog
stanovništva. U ženskim grobovima, na primer, često se nalaze toaletne kutije i posude,
ogledala, vretena i sl.; u muškim sportski rekviziti: posude za ulje kojim se mazalo telo
pre gimnastičkih takmičenja, gvozdene ili bronzane lopatice (strigili) kojima se kasnije
skidalo ulje, itd.
Već u prvoj velikoj bici koja se odigrala na reci Tat verovatno jednoj od pritoka
Kubana pošto su obe vojske imale velike gubitke, Satir natera svog protivnika u
bekstvo. Progoneći neprijatelja, Satir je palio sva naselja koja su mu stajala na putu,
odvodio zarobljenike i uzimao plen. Međutim, preživeli vojnici Eumela i Arifarna, našli
su sebi sklonište u tvrđavi na obali Tata, koja je za neprijatelja bila teško pristupačna
zbog močvarnog terena obraslog šumom. Da bi se primakla bedemima te tvrđave,
Satirova vojska je tri dana morala da krči put kroz šumu. Pri tome je trpela velike
gubitke od strela neprijatelja. Kad je četvrtog dana otpočeo juriš na tvrđavu, Satir je bio
smrtno ranjen. Umro je pre ponoći. Posle toga njegova vojska odmah se povuče prema
gradu Gargazu koji je izgleda ležao na obali Kubana. Satirovo telo preneseno je odatle u
Pantikapej gde se nalazio njegov srednji brat Pritan. Priredivši raskošnu sahranu, Pritan
preuze kraljevsku vlast i stavi se na čelo vojske koja se nalazila u Gargazu. Eu-
Figuralna posuda u obliku sfinge. Fanagorija. IV vek pre n.e.
mel pokuša da se sporazume s Pritanom, predloživši mu da podele teritoriju Bosfora na
azijsku i evropsku. Pritan odlučno odbi taj predlog.
Obnavljanjem ratnih operacija premoć pređe na stranu Eumela; on je osvojio
Gargazu i druga uporišta koja su bila na strani Pritana. U odlučujućoj bici Pritan je bio
potučen i potisnut do samog moreuza. Uskoro je kapitulirao i odrekao se prestola u
korist Eumela. Posle povrataka u Pantikapej, Pritan još jednom pokuša da povrati vlast,
ali je pretrpeo neuspeh. Ostalo mu je da beži u Kepu gde je kasnije ubijen po naređenju
Eumela.
Postigavši na taj način pobedu nad oba svoja supamika i prigrabivši nedeljivu vlast,
Eumel se pre svega obračunao sa svima koji su bili na strani njegove braće. Poubijane
su mnoge Satirove i Pritanove pristalice, a takođe i njihove žene i deca. Prema rečima
Diodora, uspeo je da se spase Satirov sin koji je iz Pantikapeja pobegao svom prijatelju
skitskom kralju Agaru.
Rat je zahvatio celu Heladu i u njoj nije bilo oblasti koja ne bi bila
izložena njegovom zaraznom delovanju. Aji posebno je stradalo seosko
stanovništvo Atike zbog Arhidamovih pohoda u cilju pustošenja i zbog
sistematskog razaraiija celokupne njene seoske teritorije koje su posle
zaposedanja Dekeleje sprovodili Spartanci skoro punih deset godina:
posečeni su svi njeni čuveni nasadi maslinovog drveća, propali su vinogradi,
popaljeno je mnoštvo imanja i sela, uništena je ili je od gladi uginula sva
stoka saterana u opsednuti grad (Tukidid, Vn, 27, 3-5). Najveći deo
nekadašnjih zemljoradnika nije se više vraćao na svoje opustošene posede,
pošto nije iniao sredstava za obnavljanje svoga gazdinstva. Tim
upropašćenim i osiromašenim priključilo se još mnoštvo kleruha koji su bili
proterani sa svojih zemljišta, što je delimično sproveo vec Lisandar, a zatim i
povratnici iz izgnanstva (na primer sa ostrva Lezbosa, iz Hersonesa tračkog i
iz drugih mesta). Broj siromašnog naroda u Atini IV veka izgleda daje
iznosio najmaiije 60% ukupnog broja stanovmštva. Čak su i mnoge žene iz
plemićkih porodica, prema Ksenofontovim rečima, bile prisiljene da
plen u vidu zlatnog i srebrnog novca, grumenja zlata i srebra, skupocenih stvari.
Kad se Lisandar vraćao kući pratila ga je čitava komora s tovarom zlatnih
venaca koje je on dobio od nekadašnjih atinskih saveznika u znak
zahvalnosti za njihovo „oslobođenje". Osim toga, on je sa sobom doneo 4 /0
taienata u srebru koliko mu je ostalo od neutrošene pomoći primljene od
persijskog carevića Kira, satrapa Male Azije, iako je nešto ranije po Gilipu
poslao kući 1500 talenata, koje je dobio na isti način (Ksenofont, „Grčka
istorija", Π, 3, u; Diodor, ΧΊΠ, 106), -Atina je o^jmjgdovnog forosa koji je
svake godine primala od saveznika (blizu 1000 talenata) pustila u opticaj sve
blago boginje Atine (blizu 6000 talenata), zlatno ritualno posuđe Partenona,
a 406. g. istopila je čak i zlatne votivne statue ,,Ροbeđa" koje su se cuvale u
tom hramu. Takvim merama uzimanja imovine hramova pristupilo se u
čitavoj Grčkoj i po kolonijama na primer tako su uradili: Dionisije u
Sirakuzi, Euforn, tiranin Sikiona, Jason, tagos (vođa) Tesalije; Arkađani su
opljačkali Zevsov hram u Olimpiji (364. g.), Fokiđani hram Apolona u
Delfima (od 356. do 346. g.). Zlata je bilo toliko da je odnos njegove cene u
poređenju sa srebrom 1 : 13,5 u 430. g., pao na 1 : 12 u 390. g. i na 1 : 10 u
370. g. Ta ogromna količina skupocenog-metala koju su grčke države izdale
za ratrie potrebe pretežno se koncentrisala u rukama raznih liferanata,
preduzimača i tzv. poslovnih Ijudi, vlasnika radionica za izradu oružja,
brodovlasnika i sličnlTi;~a u Sparti, pored ljudi ove vrste, još i u rukama
ljudi na uglednim položajima (u rukama kraljeva, efora, geronata, nauarha,
harniosta)7Tč^rsu znali da sebi prigrabe bogate ostatke obilne persijske
pomoći i najveći deo ratnog plena. U vezi s tiiu početak IV veka karakteriše
pojava veoma-veUkih imovina koje su prethodnih stoleća bile nepoznate ili
su barem predstavIjale izuzetak (Kalija, Nikija).
Interese tih novih socijalnih grupa odsad će zastupati krupni državnici Tebe iz
380-360. g. Ismenija, Melon, Pelopida, Epaminonda i drugi.
U oblasti zeinljoposeda do naročito velikili proraena-doSlo je uSparti gde
se prema rečima Platona skupilo više zlata i srebra nego u čitavoj Heladi
(„Alkibijad", I, 122e). Ogrorana bogatstva koja su u ovu zemljoradničku
zemlju slučajno nagrnula, mogla su ovde naći sebi primenu jedino ulaganjem
u zemljišni posed, putem otkupljivana klerova od osiromašenih i ratom
unesrećenih spartanskih porodiga. Spartanska oligarhija rado je izašla u
susret potrebama svojih obogacenih članova i oko 400. g. efor Epitadej, pod
vidom dozvola za „nasleđivanje i darivanje" klerova, sproveo je zakon kojim
se faktički legalizovala njihova prodaja. Kupovina zemlje u Sparti od tog
doba odvijala se tolikom brzinom i tako burno, da je već uprvoj polovini IV
veka broj punopravnih Spartijata pao na 1500 ljudi, a u dragoj polovini IV
veka čak i na 1000. „Tako je zemljišna svojina u Lakedemonu piše Aristotel
(„Politika", Π, 6, 10-11) došla u ruke malog broja lica... i 2/5 teritorije
postale su svojina žena" (kao naslednica iH u vidu miraza). Već 395. g. na
glavnom trgu Sparte u gomili od 4000 ljudi moglo se naći samo 40
punopravnih (Ksenofont, „Grčka istorija", m, 3,5) tj. zemljoposedom
obezbeđenih Spartijata: ogromna većina nekadašnjih već se bila srozala na
položaj „prostih" hiporaeiona.
Ο tome da su sve ove ideje vec od samog početka IV veka kod masa bile
veoma popularne svedoči jedna od najranijih Aristofanovih
komeđija7,Eklesijazuse" koja je prikazana 392. g.; u njoj Aristofan u formi
karikiranja i vedrog ruganja ismejava socijalna priželjkivanja i maštanja
kojima su se zanosile narodne mase. Prikazan je niirni državni i društveni
preobražaj do koga će doći putem lukavo smišljene zavere žena: jednom u
zoru, dok njihovi muževi slatko spavaju, one navlače na sebe muževljeve
hiraatione, podvežu unapred spremljene veštačke brade, skupe se u narodnoj
skupštini na Pniksu i nateraju je da donese odluku ο prelazu celokupne
državne vlasti u ruke žena. U tom novom „bapskom carstvu" odmah
započinje radikalni prelom čitavog driištvenog života, prema principu
sprovođenja potpune „koinonije" tako da ,,ceo grad postaje jedna kuća"
(676). ,,Mi ćemo svu zemlju učiniti zajedničkom za sve" kaže vođa nove
države „žena-strateg", Praksagora ,,sva bogatstva i novac, sve što svaki
sopstvenik drži. Naređujem, sve mora postati zajedničko i u svemu neka
svako sudeluje! Neka od zajedriičkog svako živi, a ne tako da na svetu
postoji bogataš i prosjak, da jedan ore na širokom polju, a drugom nema
mesta za mogilu, da jednoga služe pukovi robova, a drugi da nema ni jednog
momka! Ne, zajednički život uredićemo za sve ί svi ce imati jednaku
sudbinu!" „Imanjem zajedničkim (από τούτων κονων όντων) hranićemo vas,
muškarci, mi, pametne žene" kaže ista Praksagora svom skeptično
raspoloženom mužu „gospodarićemo štedljivo i mudro, polažući račune
celom narodu" (589-607). Svakom će biti naređeno da svu svoju privatnu
imovinu preda u zajedničko vlasništvo i niko neće od toga bežati: koji bi
panietan čovek hteo da uzme na sebe brigu da stiče i čuva svakojako dobro
,,kad svi budu imali svega u izobilju žita, vina, grožđa i ribe, kolača, košulja,
kestenja". Prema mišljenju žena upravljača, podruštvljena imovina c'e se
odraziti neobično povoljno na društveni moral: pošto će svi živeti u izobilju,
ne osećajući potrebu ni za čim nestaće zavisti, prevare, krađe i uopšte svakog
zločina, Neće biti potrebe da rade sudovi i zato će ih nestati, nestaće čak i
sav državni aparat, a državne zgrade postaće javne menze i klubovi. Ručkovi
će biti besplatni i izdavace se uz besplatne kupone po slovima. „I povikaće
glasnik: požurite u debelu hladovinu oni sa slovom beta; a oni što se zovu na
slovo teta neka požure koliko ih noge nose u trgovački red; a oni koji se
prezivaju na slovo kapa trkom u cepenke sitnih prodavaea" (685 idd.).
Nestaće i dosadne monotonije porodičnog života: žene i muškarci slobodno
će opštiti među sobom; deca će biti zajednička i sve odrasle poštovace kao
svoje roditelje koji će irn sa svoje strane ukazivati istu meru ljubavi. Ovu
poslednju temu Aristofan razume se koristi za niz frivolnih scena koje su
karakteristične za antičku komediju.
Pohod Kira i povlačenje „10 hiljada": 1 Kretanje Kirove vojske pre bitke kod Kunakse; 2 Put kojim
se povlačilo „10 hiljada" Grka.
oko 500 Ijudi, kaznio smrću. Zatim je poveo rat protiv stanovnika mesta okupljenih
oko Eteje koja su se otcepila od Lakederaonjana; pošto iK je doveo u vrlo tešku
situaciju, nagnao ih je da napuste svoju oblast. Njihov veći deo, zajedno sa
decom i ženama, pobegao je u Tesaliju i tek posle pet godina mogao je da se
vrati, zahvaljujući pomoći Beoćana".
Kao uvod u otvorem sukob između Sparte i Persije poslužio je čuveni pohod
„deset hiljada", tj. velikog odreda grčkih najamnika u sastavuarniije persijskog
princa Ki'ra protiv njegovog brata persijskog cara Artakserksa II. Taj pohod
sjajno je opisan u Ksenofontovoj „Anabazi", koji je bio ucesnik tog pohoda od
početka kao skroman posmatrač („mladi filozof iz Atine" kako sam sebe naziva),
a kasnije kao jedail od njegovih najvažnijih komandanata.
Kirov pohod završen je neuspehom. Kir je bio suviše spor i oprezan u svojoj
ofanzivi na centar persijske države, pružio je svom protivniku vremena i
mogućnosti da skupi protiv njega ogromne snage i sam je poginuo u odlučnoj
bici kod Kunakse, na obali Eufrata 25 km od Vavilona (3. septembra 401. g.).
Azijski kontigent Kirove arniije odmah se rasturio. Ali grčki odred je zadao
Persijancima mnogo muke i npprijitfnn^· np ne samn da je odneo pobedu na
svom krilu, odbio sve juriše koji su posle Kirove pogibije bili koncentrisani
protiv njega, a u kojima su učestvovale ogromne persijske snage, ne sarno da je
osvojio polje bitke i odbio ponudu da se preda, već je za persijskog cara
proglasio jednog Kirovog prijatelja, persijskog plemića Arijeja. Uzalud su bili
svi napori Persijanaca da likvidiraju tu šaku junaka koji su prodrli u samo srce
persijske države.
Čak i onda kad je persijski satrap Tisafern uspeo da na prevaru, tobože radi
pregovora, domami sve vođe odreda (Klearha, Proksena, Menona i druge) i da ih
tamo podmuklo pobije u svom šatoru, obični grčki vojnici nisu podlegli panici i
nisu se rasturili: bez obzira na to što su se među njima nalazili pripadiiici raznih
plemena (bilo je Eliđana, Arkađana, Ahejaca, Beoćana, Atinjana, Tesalaca i
drugih) oni su, kako su već bili navikli u svojim rodnim gradovima, odmah
sazvali opšti zbor, na kome su mirno, bez uzrujavanja, pretresli pitanje svoje
kritične situacije, odmah su glasanjem izabrali nove vođe Spartanca Heirisofa,
Beocanina Timasiona, Atinjanina Ksenofonta i odlučiii da se po svaku cenu
probiju u otadžbinu.
Tek 396. g., pošto je likvidirala Kinadonov pokret, Sparta je bila u stanju da
uputi u Malu Aziju nešto krupnije snage 3000 neodamoda (nepunopravnih
građana Spartijata) i 6000 peloponeskih saveznika~kqje je predvodio sam kralj
Agesilaj. Pratio ga je specijalni štab od 30 „jednakih" sa Lisandarom na čelu.
Agesilaju je stavljena na raspolaganje velika flota čiji je nauarh uskoro postao
brat Agesilajeve žene Pisandar. Agesilajev pohod započeo je pompeznom
ceremonijom: Agesilaj je izigravajući novog Agamemnona pošao u Aziju iz
Aulide odakle su nekad Grci krenuli u pohod na Troju. Ali žrtvenu svečanost
iznenada su pokvarili konjanici koji su sa žrtvenika pobacali meso i omeli
završetak te religiozne demonstracije. Konjanike je poslala demokratska vlada
Beotije: u Beotiji se već pripremao velik pokret protiv spartanske prevlasti u
Grčkoj.
Iz Efesa kao svoje glavne baze Agesilaj je tokom dve godine pravio pohode u
dubinu zemije pustošeći Lidiju i Frigiju. Nedaieko od Sarda on je u jednoj bici
pptukao Tisafemovu vojsku zbog čega je car Artakserks naredio da se odrubi
glava doskora svemoćnom satrapu vrhovnom komandantu. U tom „ratu protiv
varvara" Agesilaj je ispoljavao IćiriStenstlcnu spartansku grubost i surovost: da
bi ponizio Lisandra koji je od vremena svog naurhpvanja uživao ogroman
autoritet u Maloj Aziji, Agesilaj ga odstrani sa svili vojnih položaja i postavi ga
za svog „kreodeta", tj. za upravnika svoje trpeze (Plutarh, „Agesilaj", 8;
„Lisandar", 23); napljačkao je toliko plena đa ga je morao dati na čuvanje u
hram Artemide Efeske, a sa svih strana je skupio toliko robova da je za vreme
pohoda radi zaštite svojih kolona, vojske i komore od persijskih konjanika-
strelaca s obe strane kolone u pokretu terao gomile okovanih i potpuno gclih
zarobljenika (Polien, Π, 1, 30; Frontin, 1, 4, 2). Agesilaj je od Persijanaca
zahtevao da azijskim gradovima daju „istu autonomiju kakvu uživaju gradovi
metropole" (Ksenofont, „Grčka isforija", IH, 4, 5).
Poraz Sparte kod Halijarta uskoro je izazvao ustanak u većeni delu Grčke.
Tebansko-atinskom savezu odmah su se priključili Argos, Korint, Eubeja,
Akarnanija, Lokrida, gradovi Halkidika i deo Epira. U Tesaliji je oživela partija
neprijateljski raspoložena prema Sparti i pomoću nje je Ismenija isterao
Spartance iz Farsale koju su bili osvojili. Zatim je zauzeo Herakleju Traliinski,
do nogu potukao Fokiđane i tako oslobodio celu srednju Grčku od spartanskog
jarma (Diodor, XIV, 82). Na opštesavezničkom kongresu Timolaj, vođa
korintskih demokrata, predloži da se izvrši neodložan napad na Spariu: ,,Κο
hoće da uništi osinjak pretrpeće ninogo uboda ako pokuša da hvata ose u letu; ali
ako se osinjaku prinese vatra dok su ose unutra, one se mogu savladati bez
ikakve štete" (Ksenofont, „Grčka istorija", IV, 2, 11-13). Saveznici su već počeli
da koncentrišu vojsku južno od Korintske prevlake, kod Nemeje, i samo sporovi
ο hegemoniji, koji su inače tipični za grčke simahije, omeli su brzo ostvarenje
pianiranog pohoda protiv Sparte. Takav je bio početak tzv. „korintskog
rata".ipiolece 394. g.) -prve udružene akcije grčkih demokratških država protiv
oligarhijske reakcije na čijera čelu se nalazila Sparta.
Na taj način, brzo je gostalo jasno da Sparta nerna dovoljno snage da drži
Grčicu u ppkornosti. Međutim, pred demokratijama Tebe, Atine, Korinta i
Argosa, koje su zaboravile na svoje stare nesuglasice i ujedinile se u zajedničkoj
raržnji prema konzeravtivnoj Sparti i oligarhijskim elementima čijTje ona bila
pokrovitelj, otvorili su se novi putevi za stvaranje prisnijeg i trajnijeg
prijateljstva.
Ali nešto kasnije oligarsi su, bez sumnje uz pomoć Sparte, prikupili snage i
oborili demokratiju. Detalje ο tome daje Diodor (XIV, 97): „Lakonofilska
stranka na Rodosu digla se protiv demokratije i isterala iz grada pristalice Atine.
Ovi su se okupili svi zajedno, istupiji protiv njih kao oružana masa i ponovo
pokušali da osvoje vlast, ali pobedu su odneli saveznici Lakedemonjana: mnogi
(demokrati) su bili pobijeni, a oni koji su stigli da pobegnu proglašeni su za
izgnanike. Odmah posle toga, rodoski oligarsi su uputili poslanike u Lakedemon
s molbom za pomoć, plaseci se da bi njihovi sugrađani mogli organizovati novi
prevrat". I stvarno, pre nego što je iz Peloponeza prispelo 8 brodova upućenili u
pomoć, „demokrati su na Rodosu uzeli vlast u svoje rake i odneli pobedu i na
kopnu, i na moru, raspolažući sa dva puta više trijera nego što je peloponeska
eskadra". Tada je upućeno još 12 peloponeskih brodova pod komandom
TeleJJtija, brata kralja Agesilaja, s naređenjem ,,da povedu računa ο onima koji
su izrazili želju da budu u prijateljstvu s Lakedomonjanima i di na svaki način
nanesu štetu neprijatelju" (Ksenofont, „Grčka istorija", IV, 8, 2023), što je,
prirodno, podstaklo Atinu da pošalje pomoć rodoskim demokratima.
Tako je potreba za uzajamnim pomaganjem i podupiranjem počela da
učvršćuje veze izraeđu polisa koji su uveli demokratsko uređenje.
I, 3, 2) čast kakvu niko dotad nije doživeo. Dovršivši izgradnju atinskih bedema,
Konon se svom snagom bacio na obnavljanje atinske flote. Pošto je i sam bio
veoma bogat čovek, on je očigledno vrlo dobro shvatao da se gladne narodne
mase mogu odvratiti od pobuna jedino putem obnavljanja Atinske pomorske
države i materijalnih koristi za demos u vidu podele žita, novca i zenilje, što je
vezano za obnovu takve države. Njegove pristalice su otvoreno izjavljivale pred
skupštinom da „sami bedemi ne daju hleba" i da je neophodno povratiti
nekadašnju vlast na moru. Vreme je izgledalo pogodno za to. Većina ostrva u
Egejskom moru, koje je Konon oslobodio od samovolje spartanskih harmosta
tražila je zbliženje s Atinom i podršku s njene strane među ovima su bili Rodos,
Kos, Hios, Kikladi, Lezbos, Imbros i Skiros: posljednji su čak pozivali
nekadašnje klerahe da se vrate na svoje parcele. Atinska vlada je ušla u bliske
odnose sa najvećim gradovima Male Azije i Propontide Efesom, Kizikom,
Vizantom; bosforski kralj Satir I dao je atinskim trgovcima žitom naročite
privilegije za izvoz žita, vladar Kipra Euagora bio je lični Kononov prijatelj i
oprobani saveznik Atine.
Međutim, sve to nije bilo po volji ne samo Sparti već i Persiji koja je prema
njoj bila neprijateljski raspoložena. Na osnovi svega toga, videći da vojnim
sredstvima neće moći ništa da učini, Spartanci su započeli komplikovanu i
dugotrajnu diplomatsku igru pomoću koje su konačno izvojevali potpunu
pobedu. Spartanski nauarh Antalkida koji se pokazao kao vrlo vešt diplomata
o3e u Sard satrapu Tiribazu i plašeći ga sve većom snagom Atine predloži mu da
posreduje u pravcu sklapanja mira između Persije i Sparte. U Sard su bili
pozvani i predstavnici saveznika (Atinjani su, zbog važnosti pitanja na čelu
svoje delegacije uputili samog Konona) i pod predsedništvom persijskog satrapa
održan je pravi mirovni kongres (kraj 392. g.). Anatalkida predloži takve uslove
kojima je, prema Ksenofontovim rečima (IV, 8, 14) „Tiribaz bio ushićen":
„Lakedemonjani ne osporavaju pravo cara na grčke gradove u Aziji za njih će
biti dosta da ostali gradovi i ostrva budu proglašeni autonomnim; pošto se mi
slažemo s ovakvim uslovima zašto bi car vojevao s nama i trošio novac". Tako
se Sparta odricala svojih nekadašnjih pretenzija na „oslobođenje" maloazijskih
sunarodnika i u celini ih žrtvovala „varvarima"; ali pod već poznatom parolom
„autonomija" krio se zahtev ο raspuštanju svih grčkih saveza osim Peloponeskog
koji je tretiran samo kao „prijateljstvo"; na taj način, stvarno je istaknut zahtev
za potpunim obnavljanjem prevlasti Sparte nad celom pocepanom Grčkom.
Takav predlog mogao je izazvati samo negodovanje Atinjana, Beoćana i
Argivljana; čak i sam persijski car nije mogao da se složi sa prekomernim
jačanjem Sparte koja je donedavno bila u neprijateljstvu s Persijom. Do
sporazuma nije došlo i učesnici kongresa su se razišli, ali je Sparta time već
učinila probni potez. I ni to nije sve; satrap Tiribaz naredi da se Konon uhapsi
,,kao zločinac protiv cara", a Antalkidi dade novac za organizovanje
lakedemonske flote koja je trebalo da sprečava dalje uspehe Atine na moru.
Drugi mirovni kongres koji je bio sazvan iduće, 391. g. u Sparti prošao je
fakođebez rezultata: Atinjane je na njemu zastupao orator Andokid i drugi, jer je
Konon uspevši da pobegne iz persijskog zatvora, uskoro umro. Sparta ponovo
nastupi sa sličnim predlozima samo sada sa priznavanjem Beotskog saveza i
saglasnošću da Atina drži vlast na tri ostrva na Lemnosu, Imbrosu i Skirosu, gde
su se ponovo pojavile atinske kleruhije, a takođe sa pristankom da može izgraditi
flotu. Bez obzira na živo zalaganje Andokida (do nas je stigao njegov govor „0
miru") za prihvatanje predloga Sparte, atinska narodna skupština odbacila je te
mirovne uslove posle burnih debata: atinski demos je čeznuo za obnavljanjem
svoje države u punom obimu.
Rat je posle toga trajao još čitavih pet godina, ali bez naročitog ulaganja
energije kako s jedne tako i sa druge strane. Saveznici su kao i ramje uglavnom
nastojaM da Spartancima što sigurnije zatvore put preko Istma, da im time
ometu njihovo prodiranje u Beotiju i Atiku i da ih blokiraju na Peloponezu. Oni
su čvrsto držali Korint i njegove Duge bedeme: za obnavljanje onog dela zidina
koji su Spartanci porušili 392. g. Atinjani su „ovamo došli svi kao mobilisana
građanska vojska za zidarima i drvodeljama i za nekoliko dana vrlo brižljivo
podigli zapadni deo zida okrenutog prema Sikionu (u kome su se nalazili
Spartanci) posle čega su već mnogo mirnije pristupili podizanju istočnog dela
zida" (Ksenofont, „Grčka istorija", IV, 4, 18). Ifikrat je više puta sa svojim
pokretnim odredima najamnika pravio uspešne izlete u flijuntsku oblast i mnoga
druga mesta Arkadije, a jednom je čak uspeo da ispod samih korintskih zidina
uništi jedan poveći lakedomonski odred. Spartanci su se takođe ograničavali na
pojedine prepade na teritoriju saveznika na Akarnaniju, Argolidu, manja naselja
i gradove Istma: oni su čvrsto držali korintsku luku Lehej, otežavajući time veze
Korinta s morem. Sve zarobljenike, čak i one koji bi se sakrili u hramovima,
prodavali su bez oklevanja u ropstvo, kao i zaplenjenu stoku i drugi plen, sve
voćarske zasade nemilosrdno su sekli i palili, tako da su se teritorije izložene
njihovom napadu pretvarale u pustinju. Kad im je pošlo za rukom da zaposednu
ostrvo Eginu, oni su odatle počeli da prave iste pljačkaške nalete na obale Atike,
plenili su ribarske brodove, a jednom su čak prodrli u Pirej i odatle oterali
nekoliko trgovačkih brodova s njihovim posadama.
Tako se čitava Grčka ponovo našla pod pretnjom teškog jarma spartanske
hegemonije, a maloazijslđ gradovi čak pod direktnim jarmom persijskog cara i
njegovih satrapa. U sećanju budućih pokolenja „Anialkidin" ili, kako se češce
nazivao. „Carski mir" 387/6. g., uvek je zamišljan kao događaj najvećeg
poniženja"za Grčkii. ..'ίο su bili uslovi pod kojinia su Grci dobili mir piše
Plutarh („Artakserks", 21) ako se može nazvati mirom izdaja i poruga Grčke:
nijedan rat nije na pobedene natovario sramniji teret, nego što je to učinio ovaj
mir".
DRUGIATINSKI SAVEZ.
NJEGOVA POBEDA NAD SPARTOM I MIR 371. GODINE
Međutim, osim ne baš pouzdane Tebe, Sparta je imala još dva moguća
suparnika koji su joj smetali da „uspostavi svoju staru despotiju u Heladi"
(Diodor, XV, 5, 2). Glavni je, razume se, bila Atina u koju su upirali oči svi
grčki demokrati: Atinu su moEE za pomoć Mantinejani kad su Lakedemonjani
preduzeli svoj pohod protiv njih (Diodor, XV, 5, 4); u njoj su nalazile sklonište
izbeglice iz jmh grčkih gradova koje je okupirala Sparta. Iako je bila izolovana
zahvaljujući Antalkidinoni rnira, izgubivši tčUco vredne saveznike kao što su
Korint i Argos koji su sada potpuno pali pod uticaj Sparte, Atina je ipak bila
jedina država u Grčkoj koja je osim Sparte izvukla dobit iz Korintskog raia. Bio
je poništen mirovni ugovor iz 404. g. sraraan za Atinu, obnovljeni su njeni
gradski i Dugi bederai, ponovo je raspolagala dosta vellkom ratnom flotom (100
trijera). Vracena su joj ostrva Lemnos, Imbros i Skiros koja su dominirala
moreuzima u Pontu, a koja su Atinjani snažno zaposeli svojim kleruhijama. Α
pošto je Vizant i dalje ostao prijateljski raspoložen prema Atini, to se put u Crno
more 0 potpuriOsti zadržao α njenirn mkama. Stoga je prirodno što se kralj
BosforaLeukon I (389/388-349/348. g.), ostajući veran primeru svog oca Satira
I, naročito blagonaklono odnosio prema atinskim trgovcima žitom: on im je dao
pravo da prvi tovare svoje brodove, oslobodio ih je raznili trgovinskih nameta i
sam je slao u Atinu velike količine žita (I, Π 2, 212 = VDI, 1939, No 3, 239-241;
Strabon, VII, 4, 6). U Trakiji je Atina imala jak oslonac, zahvaljujući savezu s
kraljem Odrisa Kotisom (384-360. g.), koji je čak jednu od svojih kćerki udao za
Itikrata, komandanta pomoćnog atinskog odreda koji mu je bio upucen
(Kornelije Nepos, Ifikrat, III, 4). Prijateljske i savezničke odnose sačuvala je
Atina i sa najvećim ostrvima Egejskog mora Lezbosom, Hiosom i Rodosom, gde
su se sačuvali dernokratski režimi. Zahvaljujući svemu tome, Atina se osećala
toliko jaka da se mogla usuditi, već posle zaključenja „Carskog niira", na
pružanje ilegalne pomoči vladara Kipra Euagori koji se digao proiiv Persijanaca
i Egiptu koji se otcepio od Persije. Sposoban atinski vojskovođa, Habrija, uspeo
je da zada persijskim vojnim snagama nekoliko osetnih udaraca.
■SglHBU^ >
Ι Β ΐ n e i z m e r
n ° pati
Jta-
ί ^ -ί I
su
predati varvarima, osta-
!
.' Κ ' !1 Grčka nalazi se u bedi...
' taju u tudini; mnogi plalf šeći se smrti od gladi pri# ΐφ siljeni su da liju svoju krv
" " " ^jf Um\i za interese naših neprijate-
.....................čkim svađama.
Cela zem-
^ ^tgjζ&<-V<f
su predati varvarima, osta-
^^^P^l | 4 4
^ft Ι, la Grčka nalazi se u bedi...
* taju u tiiđini; mnogi plaj' šeći se smrti od gladi pri, Μ siljeni sudaliju svoju krv
Ρ Istovremeno u sever-
noj Grčkoj iznenada se Iskorat. Rimska kopija originala iz IV veka pre n.e. pojavio novi
protivnik
Sparte moćni Halkidički savez
s Olintom na čelu. U sastav tog saveza ušla je većina gradova Halkidika. Savezu
su se počeli priključivati i gradovi sa makedonske teritorije (Pela i dragi), jer je
makedonski kralj Aminta bio potisnut sa znatnog dela svoje teritorije pred
prodorom Ilira. Tako je, zahvaljujući tom objedinjavanju severnih gradova,
stvorena vrlo solidna politička sila, mnogo jača od Beotskog saveza koga su
likvidirali Spartanci. Ta sila je raspolagala mnogobrojnim lukama i tržištima,
pangejskim ruđnicima zlata, velikim novčanim sredstvima, koja su poticala od
raznih trgovinskih carina, od eksploatacije bogatih šuma, a pored toga mogla je
da formira velike odrede najamnika iz redova susednih ratničkih tračkih
plemena, ako je želela da ima dopunu mnogobrojne građanske vojske (prema
Ksenofontovim navodima, samo je konjica imala više od hiljadu ljudi, a ona je
obično iznosila deseti deo vojske). Poznavajuci odnos Spartanaca prema sličnim
savezima, vlada Halkidičkog saveza već je započela diplomatske pregovore s
Atinom i Tebom ο zajedničkom otporu (Ksenofont, „Grčka istorija", V, 2, 12-
17). U Grčkoj se na taj način stvarala situacija slična onoj kakva je bila pred
Korintski rat samo što je umesto Korinta i Argosa
koji su sasvim pali na kolena pred Spartom sada
pretio da dođe mnogo jači Olint sa svojim saveznicima.
382. g. Sparta odluči da raščisti s tom
pretnjom. Pozivajući se na apele makedonskog kralja Aminte i tužbe velikih
gradova u susedstvu Olinta Akanta i Apolonije koji su bili Olintovi suparnici,
Peloponeski savez objavi rat Halkidičkoj ligi. Ovom pohodu pripisivan je vrlo
velik značaj. Sazvan je vanredni kongres lakedemonskih saveznika na kome je
odlučeno da se za to formira armija od 10 hiljada ljudi, kojoj je Aminta obećao
pomoć sa svojom vojskom i snagama makedonskih vladajućih aristokrata koji su
mu se pokoravali. Izvidnički odredi te vojske odmah su upućeni na Halkidičko
poluostrvo: jedan od njih pod komandom Eudamida zauzeo je Potideju i
pretvorio je u glavno uporište i ratnu bazu za predstojeće operacije, a dragi
odredi su odmah po formiranju upućivani da se priključe prvom.
U leto 382. g. desio se jedan događaj koji je otkrio te planove spartanske vlade,
posebno njenog najagresivnijeg čiana kralja Agesilaja. Ti planovi su izazvali
negodovanje svih Grka (Diodor, XV, 20, 2; Plutarh, „Agesilaj", 23). Prema
tajnom nalogu iz Sparte, jedan od drugorazrednih spartanskih vojskovođa, neki
Febid, koji je sa spartanskim odredom prolazio pored Tebe, na putu za
Halkidičko poluostrvo, iznenada je upao u Tebu, ugušio je na brzinu
organizovan otpor tebanskih građana i zauzeo tebanski akropolj Kadmeju,
smestivši u njega spartanski gamizon. Sve je to učinjeno u neposrednoj saradnji
s tebanskim aristokratskim heterijama (udruženjima „bogatih" ljudi
oligarhijskog načina mišljenja i neobuzdanog kraktera" Plutarh, „Pelopida", 5),
koje su još od ranije, verovatno pod pritiskom Sparte, uspele da uvedu svoje
predstavnike u tebansko veće i da jednog od njih, najodlučnijeg lakonofila
Leontijada čak proture za polemarha; on na sebe uzeulogu vodiča spartanskog
odreda i predade FeBidu ključeve kadmejske kapije, uhapsi drugog polemarha
demokratu Ismeniju i rastera celu demokratsku partiju koja je dotle imala
prevlast u Tebi. Ismenija je bio pogubljen ,,kao opasan butnovnik i zlonameran
čovek", ,Jcao glavni krivac za pobune koje su planule u celoj Grčkoj"
(Ksenofont, „Grčka istorija", V, 2, 35-36). Druge ugledne vođe tebanske
demokratije, oko 300 ljudi, s Androklidom i Pelopidom na čelu, uspeli su da se
spasu i našli su utočište u Atini. Zavladali su krajnji oligarsi koji su, po rečima
Ksenofonta, čak „Lakedemonjanima pravili veće usluge nego što su oni i tražili"
(„Grčka istorija", V, 2, 36). Da bi umirili opšte negodovanje izazvano u Grčkoj
zbog tog nasilja, spartanski inspiratori osudili su Febida kao rukovodioca koji je
izvršio „samovoljan" akt, na kaznu od niilion drahmi, neČuvenu po svojoj visini
(svakako fiktivnu), ali su u Kadmeji ostavili ganiizon. Agesilaj je čak „izrazio
mišljenje da ako je Febid delovao na štetu Lakedemona, onda je zaslužio kaznu,
a ukoliko je njegov postupak koristio državi, to stari zakon u takvim slučajevinia
dozvoljava da se postupa na vlastitu odgovornost (Ksenofont, „Grčka istorija",
V, 2, 32).
Tokorn leta 379. g. moc Sparte dostigla je svoj vrhunac: njoj se ponoγο
pokoravala skoro cela Grčka. Svoj opis događaja koji su sledili posle
Antalkidinog rnira do kapitulacije Olinta, posmatrač i njihov savremenik
Ksenofont završava potpuno tačnim zaključkom: „Tako su Lakedemonjani
postigli to da su irn se potpuno pokorili Tebanci i ostali Beocani, da su
Korinćani postali odani saveznici, da su se smirili Argivljani, da su Atinjani
ostali potpuno izolovani, a oni saveznici koji su se neprijateljski odnosili prema
njima bili su ukroćeni. Sad su oni konačno bili uvereni da je njihova moć trajno i
nerazorivo utvrđena." (Ksenofont, „Grčka istorija", V, 3, 27). Međutim,
Ksenofont ne govori ο tome da je za potpun trijumf preostalo da se zada
poslednji odlučujući udarac njegovom rodnom gradu „izolovanoj Atini" i da se
takav udarac nesumnjivo pripremao. Iznenadni događaji pokazali su da se s
takvim udarcem zakasnilo; on se pretvorio u smešan puč koji je doveo do
potpuno drukčijih posledica od očekivanih.
Sparta, razume se, nije mogla 'da dopusti takvo potcenjivanje njenog
autoriteta. Bez obzira na veoma niiroljubivo i čak ponizno obraćanje nove
tebanske vlade, Sparta je odmah organizovala kaznenu ekspeđiciju pod
vođstvom mladog kralja Kleombrota, naslednika umrlog Agesipolida. Ali
atinske trupe pod komandom Habrije već su bile preprečile glavni put za Beotiju
koji je vodio kroz Eleuteru, pa je spartanska armija bila prisiljena da se po jakoj
zimi probija planinskim stazama Megaride preko planine Kiteron. Tako se
Kleombrot, lišen sigume veze sa svojom pozadinom, nije usudio da napadne
samu Tebu, i ograničivši se na pojačanje spartanskih gamizona u Plateji i Tespiji
uskoro je bio prinuđen da se vrati na Peloponez (januar-februar 378. g.). Radi
opravdanja Spartanaca, Ksenofont uporno naglašava strahovite teškoće ove
zimske ekspedicije koje su sprečile Spartu da se bez odlaganja obračuna s
pobunjenim gradom, što je neprijateljima Sparte omogućilo da prikupe snage za
dugotrajan rat.
Ovog puta neprijatelji Sparte Atina i Teba nisu uspeli da blokiraju njenu
vojsku na Peloponezu. Spartanci su stigli da zaposednu planinske prolaze
Kiterona i ratne operacije su se vodile na teritoriji Beotije. Ali saveznici su
uspeli da za kratko vreme, očigledno zahvaljujući aktivnom učešču širokih
narodnih masa, prekriju svu tebansku oblast pravom mrežom utvrđenja koja su
se sastojala od rovova i pobijenog kolja, a Atinjani su na vreme dovršili
odbrambena utvrđenja Pireja. Na taj način, kad je u leto 378. g. u Beotiju upala
velika peloponeska armija pod komandom samog kralja Agesilaja, pokazalo se
da ona ne može naneti nikakav osetan udarac Tebancima i Atinjanima koji su
Tebance svojski pomagali, pa se zbog toga_ogj3ffičila^na manevrisanje koje
nije imalo većeg efekta i na sitne čarke pojedinih odreda konjice i lako
naoružanih (u njima je vrlo uspešno učestvovao Habrija sa atinskini peltastima).
Α kad je poodlasku glavnih snaga spartanske armije harniost Febid („heroj" pri
zauzimanju Kadmeje, zapovednik glavne vojne baze Spartanaca u Tespiji)
preduzeo vrlo smeli ispad, pretrpeo je ozbiljan poraz i poginuo u borbi.
U isto vreme te 378. g., tj. tačno sto godina posle osnivanja Prvog bio je
formiran Drugi atinski pomorski savez. Savez je bio pripremljen zbližavanjem
Vizanta i mnogih ostrvskih polisa sa Atinom koje je počelo još u vreme
Korintskog rata. U periodu posle zaključenja „Carskog mira" kontakt između tih
gradova postajao je sve življi putem uspostavljanja prijateljskih odnosa koji su
ponekad dobijali formu ugovora ο prijateljstvu na ravnopravnoj bazi (na prinier s
Hiosom 384. g.). I konačno, u vezi sa ratom koji je ponovo buknuo između
Atine i Sparte, pet gradskih zajednlca s demokratskim uređenjem koje su bile
najbolje raspoložene prema Atini Hios, Mitilena, Metirana, Vizant i Rodos
odluče da sklope s Atinom kolektivni sporazum ο trajnom vojnom savezu
(simahiji). Pošto je dobro razmotren i proučen na nizu savetovanja s delegatima
polisa koji su bili zainteresovani za savez, sporazum je na predlog Aristotela iz
Maratona, jednog od vođa atinske demokratije, bio primljen i potvrđen u
narodnoj skupštini (februar-mart 377. g.). Taj sporazum predstavlja vanredan
primer grčke političke misll i diplomatske veštine (upor. IG, Π 2, 43).
Sparta je bila primorana da bitno izmeni svoje vojne planoye. 376. g. ooa
napusti plan ο ponovnom upadu u Beotiju kuda su joj put preprečile ujedinjene
snage Tebanaca i Atinjana, i koncentrisala je svoje snage za borbu na moru.
Opremljena je značajna flota od 60 trijera ipod komandom zaslužnog nauarha
Polida koji se borio još s Kononom preduzeta je pčmoTSka blokada AfTnena
širokom prostoru između Egine, Skirosa i Androsa, sa ciljem da se spreči
snabdevanje Atine žitom i da se na taj način glađu slomi otpor Atinjana.
Spartanci su zaposeli čak i ostrvo Delos i iz njega prognali atinske amfiktione.
Sad Atinjanima nije bilo dovoljno samo Egejsko more. 375. g. njena flota od
60 trijera pod komandom stratega Tinioteja oplovila je Peloponez i'naterala
Kefaloniju, Korkiru i akamanske gradove na ulazak u Atinski savez. Ksenofont
sa čuđenjem govori ο metodama neobičnim za ta vremena kojima su se služili
atinski stratezi: „Timotej nije nikoga ni podjarmio ni poslao u izgnanstvo, i nije
menjao državno uređenje; zato je uspeo da za sebe pridobije gradove koji su se
nalazili u tim krajevima" („Grčka istorija", V, 4, 64). Posle toga Timotej je
nedaleko od Leukade kod Alizije potukao peloponesku eskadru, koja je bila
poslata protiv njega pod komandom spartanskog nauarha Nikoloha, i sjedinio se
sa korkirskom flotom, koja je bila jedna od najvećih u celoj Grčkoj (prema
Ksenofontovim rečima ona je iniala oko 90 brodova); tako Atina više nije imala
suparnika ni u zapadnom delu Balkanskog primorja. Razumljivo je to što je sada
čak i Alket, kralj Mološana, poželeo da se priključi Atinskom savezu, kao i
mocni vladar (tagos) Tesalije Jason iz Fere koji je bio u stanju da pokrene armiju
veću od armije čitavog Atinskog saveza (Ksenofont, „Grčka istorija", VI, 1, 19;
2, 38). Ukupan broj članova saveza porastao je na 52.
Izgleda da Diodor tačno definiše uzrok kraha opštih nada na konačni dolazak
perioda mira. Socijalni problemi, koji su razume se bili potisnuti u drugi plan
tokom drugog perioda rata, sada se još više zaoštriše ratnim nezgodama, i odmah
iskrsnuše u svoj svojoj snazi. ,,U svim grčkim državama piše Diodor usled
neobičnog položaja stvari, dođe do nemira: opšta anarhija prouzrokovala je
mnogobrojne prevrate. Lakedemonjani su pri tome pružali oružanu podršku
oligarhijskom uređenju, a Atinjaiii pristalicama demokratije" (XV, 45). Izgleda
da je u vezi sa srozavanjem autoriteta Sparte pokret zahvatio i Peloponez: tako
čak i Ksenofont spominje oštre napade koje su vec 376. g. delegati na kongresu
peloponeskih saveznika izvršili protiv spartanskih vođa žaleći se na nedaće
izazvane ratom i na ,jiemarnost spartanskih vojskovođa", očigledno, kraljeva
Agesalija i Kelombrota (Ksenofont, „Grčka istorija", V, 4, 60).
Atinjani su sada bili prisiljeni da radi spasavanja za njih tako važnog položaja
ponovo upute Timoteja s flotom. Pošto on nije mogao da krene u pohod brzo,
svakako zbog novčanih neprilika, a atinska narodna skupština ne samo da je
smenila vec' je i izvela pred sud stratega koga je nedavno sa velikim sjajem
slavila. Ifikrat koji ga je zamenio uspeo je da u najkracem roku završi pripreme i
obučavajući posade svojih brodova tokom plovidbe na vreme je stigao na
Korkiru. Koliko je za Atinjane bila važna ova ekspedicija pokazuje i okolnost
što su za pomoćnike Ifikratu određeni Habrija i Kalistrat koji su u to vreme igrali
vrlo značajnu ulogu u atinskoj vladi i po svim izgledima bili krivi za nemilost u
koju je pao Timotej. Istina, (372. g.) Korkirani su dotle, uz pomoć manjeg
atinskog odreda koji je pristigao kao izvidnica, uspeli da savladaju i svoje
oligarhe i njihove spartanske staratelje. Mnasip je bio ubijen, a njegova vojska,
demoralisana pljačkoml sastavljena uglavnom od najamnika, pobegla je na
svojim brodovima, „napunivši njihove frupove robovima i stvarima" (Ksenofont,
„Grčka istorija", VI, 2, 25). Ifikratu je ostalo samo da zapleni 10 sirakuških
tiijera koje su sa zakašnjenjem stigle u pomoć peloponeskoj floti, pošto je i
sirakuški tiranin Dionisije takođe bio zainteresovan za to da Korkira kao važan
tranzitni punkt na putu za Italiju ne ostane u rukama Atinjana. Ksenofont i ovde
smatra potrebnim da ukaže na razliku između ponašanja Atinjana i
Peloponežana. „Sirakuški brodovi bili su svi zarobljeni s posadama... i dovedeni
u korkirsku luku. Zarobljenicima je bilo omogućeno da se otkupe i tako steknu
slobodu, pri čemu je za svakoga određefta posebna visina otkupa. Jedino
njihovom komandantu Krinipu nije data fa povlastica: njega su stavili pod stražu
u nameri da za njega dobiju vrlo visoku otkupnu cenu ili da ga prodaju u
ropstvo. U očajanju Krinip izvrši samoubistvo. Sve ostale Ifikrat pusti na
slobodu, dozvolivši Korkiranima da garantuju isplate otkupa za njih. Nateravši sve
mornare da obrađuju opustošena polja Korkirana, on im je na taj način pružio
mo-
466
J
gućnost da se prehrane." (Ksenofont, „Grčka istorija", VI, 2, 36-37).Posle toga,
sa svojim peltastima i hoplitima Ifikrat pređe u Akarnaniju da bi tamo jmižio
pomoć savezničkim gradovima protiv neprijatelja koji ih je stalno uznemiravao.
Pošto je priključenje močne korkirske flote povečalo njegovu flotu za više od
dva puta, on je već počeo da se priprema za napad na samu lakedemonsku oblast.
Pri tom je i ovde „imao u vidu da svojoj vlasti podvrgne gradove koji su se
graničili s toni oblašću, a koji su bili neprijateljski raspoloženi prema
Atinjanima, po mogucstvu dobrovoljno, a ako se ne pokore, onda da započne rat
protiv njih." (Ksenofont, „Grčka istorija", VI, 2, 38).
Međutim, Sparta je stenjući pod teretom rata koji se odužio počela da se kaje
što je narušila mirovni ugovor iz 374. g., i želela je da obnovi mirovne
pregovore. U Persiju je bio upučen Antalkida da moli persijskog cara za pomoc.
Ali niirovni ugovor 371. g. zaobišao je i drugu, novu veliku državu koja je
nlfcla u susedstvu Beotije Tesaliju. U toj velikoj žitorodnoj oblasti Grčke,
jedinoj koja je izvozila žito, krajem V veka pre n.e. zapaža se značajan razvoj
zanatstva i trgovine. Mnoga od njenih velikih zemljoradničkih naselja, kao što su
Larisa, Fera, Farsal, Kranon, pretvorila su se u trgovačko-proizvođačke centre
koji su poceli da kuju svoju monetu. Njena luka Pagasa postala je poznata u
čitavoj Grčkoj po izvozu žita i trgovini robljem. Napredak tesaJske pdvrede
onemogučioje održavanje ranijih formi vlasti robovske aristokratije Alevada,
Skopada, Ehekratida i drugih njenih zemljovlasničkih magnata koji su se
oslanjali na svoje rodovske konjaničke družine. Izgleda da su tamo, uz podršku
demosa koji je stalno rastao, počeli da dižu ustanice penesti,jK)djarmljeno i za
zemlju vezano seljaštvo koje je dotle bilo mirno i pokomo (u jednom od tih
ustanaka, prema saopštenju Ksenofonta, učestvovao je Kritija, Sokratov učenik,
koji je kasnije postao čuveni šef vlade „Tridesetorice tirana" u Atini). Pod
jarmom teških nameta perijeci sitna pogranična plemena Dolopa, Magneta i
drugih bili su spremni da se priključe bilo kojem stranom zavojevaču,
Makedoniji, Sparti ili Atini, koji bi se pojavio u Tesaliji i umešao u njene
poslove.
Ignorišući jačanje ovih ranije zaostalih država Grčke i imajući u vidu samo
svoje odnose s Atinom koji su se sređivali, Sparta požuri da iskoristi izolaciju
Beotije koja se ispoljila na kongresu 371. g. i da s njom raščisti svoje stare
račune. ,,Kao da je sama sudbina gurala Lakedomonjane u propast" tako je čak i
Ksenofont morao da okarakteriše ovu ludački tvrdoglavu agresivnu politiku
spartanske oligarhije na čelu s Agesilajem koju su eksperimenti iz poslednjih
godina osuđivali. Već u samoj Sparti čuli su se glasovi protiv takve politike, ona
je i za saveznike bila teška, s njora se nije slagao ni drugi spartanski kralj
Kleombrot, zbog čega su ga protivnici nazivali „dobročiniteljem Tebanaca". No
i pored toga baš je arniija Kleombrota, koja se u to doba nalazila u Fokidi, dobila
naređenje da napadne Beotiju i da „ostvari obnovu autonomije beotskih
gradova", tj. likvidaciju Beotskog saveza. Do toga je došlo samo 20 dana posle
potpisivanja mirovnog ugovora u Sparti.
Međutim, proces koji je započeo bio je i ovog puta prekinut pre svog
konačnog završetka. S jedne strane, njemu je smetalo ljubomorno suparništvo
Atine koju je Sparta ponizno molila za pomoc. ,,Ne može se zamisliti teža
situacija i nesreća od one koja bi mogla naterati Lakedemonjane da se obrate s
molbama za pomoć svom najljućem neprijatelju" pravilno primećuje Diodor
(XV, 63, 1). Ksenofont čak navodi i servilne reči spartanskih izaslanika koje oni
upućuju narodnoj skupštini u Atini, moleći je za „spas od propasti i uništenja
Lakedemonjana dok su još živi" (,,Grčka istorija", VI, 5, 33-48). Atinski
demokrati stajali su na pozicijama nemešanja; to su tražili i tebanski delegati
koji su prisustvovali sednici narodne skupštine („prepustiti Spartance njihovoj
sudbini, pošto su i inače na rubu propasti" kako se izražava Ksenofont). Ali u
narodnoj skupštini prevagnulo je mišljenje istomišljenika Kalistrata koji je bio
pristalica saradnje sa Spartom. Zato je Ifikrat dobio naređenje da prema Beotiji i
njenim saveznicima izvrši vojnu demonstraciju neprijateljskog karaktera na
Korintskoj prevlaci i u Argolidi, tj. u pozadini beotske armije koja je okupirala
Lakoniju; to je beotsku armiju nagnalo na povlačenje u Arkadiju i dalje u
otadžbinu. Nešto kasnije, u leto 369. g., Atina i Spartak su čak sklopile i
formalni savez, pa su se kombinovane atinsko-spartanske snage (u jačini od oko
20.000 vojnika) prihvatile hitnog učvršćenja Korintske prevlake kako bi
onemogućile dalje upade Beočana na Peloponez. Imućniji krugovi atinskog
stanovništva bili su izgleda jako uznemireni uspesima demokratskog pokreta na
Peloponezu. Oni su čak podsticali Spartu na što hitnije obnavljanje njene vlasti u
Meseniji: Isokrat, koji je izražavao njihove želje čak je u tom smislu sastavio
apel upučen Arhidaniu, sinu cara Agesilaja.
S druge strane, beotska vlada jako je precenila svoje uspehe i u vezi s tim
razbacala je svoje snage. U leto 370. g. u Tesaliji započe krvav obračun: Jason
poginu kao žrtva zavere, a njegovi naslednici započnu žestoku borbu za vlast.
Vlast se konačno nađe u rukama Jasonovog nećaka Aleksandra koji postade
surov tiranin i koji se nemilosrdnim represalijama obračuna sa svim
neprijateljski nastrojenim pokretinuj. Plemstvo koje je sada sa Alevadima na
čelu ponovo diglo glavu, obrati se za pomoć makedonskom kraljn Aleksandru,
siiiu nedavno preminulog cara Aniinte, i raakedonska vojska je okupirala veci
deo Tesalije. Zato je beotska vlada bila priraorana da u leto 369. g. podeli svoje
vojne sriage"za u^ešce u poslovima Peloponeza i Tesalije: pola armije dobio je
Epaminonda za svoj drugi pohod na Peloponez, a druga polovina, s Pelopidom
na čelu, upućena je u Tesaliju. Oba pohoda završene su s neznatnim uspesima:
Pelopida je uspeo cfazauzrne samo Larisu i da sklopi prijateljstvo sa ječlmm od
magnata Makedonije Ptolemejem, koji se digao protiv makedonskog kralja
Aleksandra. Epaminonda je osvojio Sikion i Pelenu, ali je pretrpeo neuspeh
grrpokušaju da zauzme Epidaur, Tresen iKorini^zhog^egaje čak bio pozvan na
sudsku odgovornost i privremeno isključen iz kolegijuma beotarha.
Tek 368. i 367. g. bile su koncentrisane sve vojne snage Beotije i Tesalije iz
koje su potisnuti Makedonci. Tada je sklopljen savez s Ptolemejem koji je posle
ubistva kralja Aleksandra postao regent Makedonije; postignut je uspeh u tome
što je jako ograničena teritorija koja je stajala pod vlašću Aleksandra tiranina
Fere i što je južna Tesalija organizovana u savez prijateljski naklonjen prema
Beotiji. Tek posle toga Epaminonda je izvršio svoj treći pohod na Peloponez i
primorao Ahaju da se odrekne saveza sa Spartom. Ali pošto je aristokratska
partija ovde bila veoma jaka, to su posle uvođenja demokratskog uređenja u
Ahaji po njenim gradoviraa smešteni beotski garnizoni.
di („O poslanstvu", 105) koji je inače bio neprijateljski raspoložen prema Tebi.
Teba je nastupila samo kao lider atinskih saveznika, nezadovoljnih novim
političkim stavom Atine: pošto Atinjane nije bilo moguće primorati ,,da izvuku
svoje brodove na kopno". Tebanci odluče da im uzvrate time što su pustili u
more svoje brodove. Zahvaljujući intenzivnom radu tokom 365. g., beotska flota
je znatno povećanai sadaje imala 100 trijera. U prolece 364. g. Epaminonda je
poveo flotu u crnomorske moreuze koji su za Atinu bili od vanredne važnosti.
Atinske pomorske snage, pošto su bile mnogo slabije, nisu smele da se
suprotstave i beotska flota je ušla α Bosfor, što je konačno dovelo do raspada
Atinskog pomorskog saveza. Iz njega je izašao i stupio u savez s Beotijem
Vizant, a njegov primer sledila su ostrva Hios i Rodos glavni članovi-osnivači
Atinske simahije 378. godine.
Pa ipak ova bitka kod Mantineje od čijeg je ishoda zavisila sudbina cele
Grčke nije se završila pobedom udruženih armija grčkih demokratskih država,
nego je iniala neodređen ishod. U času kad je pobeda bila na domaku,
Epaminonda, koji se borio u prvim redovima svojih udarnih jedinica, bio je
smrtno ranjen i ne nađe se niko ko bi mogao da ga zameni na položaju
komandanta. Epaminondina smrt stvorila je "zabunu u redovima Beoćana.
„Pošto je Epaminonda pao u borbi" pnča Ksenofont ~,oni koji su preostali u
životu nisu znali da iskoriste njegovu pobedu. Bez obzira na to što je
neprijateljska vojska bežala, hopliti nisu nikoga ubili, čak se nisu ni pomerili sa
onog mesta gde se bitka odigrala;bezxibzira na to što je i neprijateljska konjica
naterana u bekstvo, ni pobednički konjanici koji su gonili neprijatelja nisu ubili
oikoga, ni od hoplita, ni od konjanika, več sn se bojažljivo vratili iia svoja mesta,
kao da su sami bili pobeđeni, probijajući se kroz redove neprijatelja koji je
bežao." („Grčka istorija", VII, 5, 25). Tako je rezultat ove borbe bio toliko
neodređen da su obe strane mogle da pripišu pobedu sebi; zato je svaka od njih i
podigla pobednički trofej.
Zbog svega toga proces raspadanja Drugog atinskog saveza, koji je započeo
360-tih godina, doveo je 357. g. do ustanka većeg dela saveznika protiv Atine i
do žestokog međusobnog „savezničkog rata." Povod za taj rat bilo je odbijanje
Hiosa da plati Atini porez kojim je trebalo poraoći njen rat protiv Makedonije.
Tada je obrazovan samostalan savez u koji su ušli: Hios, Rodos, Kos, Vizant,
Kalhedon i Selimbrija. Udružena flota tog saveza koja je raspolagala značajnim
brojem trijera (preko 100) počela je da pustoši teritorije Atinjanima vernih ostrva
Imbrosa, Lezbosa i Samosa, gde su se čvrsto držale atinske kleruhije. Vizant je
prekinuo veze Atine s Pontom. Pokušaj atinskog stratega Haresa, kome su kao
poraoć dodeljene najbolje atinske vojskovođe Timotej i Ifikrat sa jakim
odredima, da okonča ustanak odučnom pomorskom bitkom kod Embatona (u
moreuzu između ostrva Hiosa i Eritre) doživeo je neuspeh; na tužbu Haresa
Ifikrat i Timotej izvedeni su tada pred sud (356. g.). Uz sve to pogoršali su se
odnosi i s Persijom pošto je Atina u isto vreme morala da se umeša u sukobe
između maloazijskih satrapa i da pruža podršku butnovniku Artabazu koji se
digao protiv satrapa Tifrasta inače neprijatelja Atine; to je odvlačilo njenu
pažnju i trošilo njene snage. Rat koji je trajao više od dve godine progutao je
preko 1000 talenata, atinska blagajna opet se potpuno ispraznila, a samim
Atinjanima zapretila je glad, jer su bili izgubljeni crnomorski moreuzi. 355. g.
Atina je morala da poklekne pod pritiskom svih tih nepovoljnih okolnosti, da se
pomiri s Persijom i da prizna potpunu autonomiju saveznicima koji su se digli
protiv nje. Drugi atinski savez prestao je da postoji, a u tesnini odnosima s
Atinjanima ostali su samo Eubeja, Kikladi, ostrva duž tračke obale, nekoliko
gradova Hersonesa Tračkog i kleruhije na Lemnosu, Imbrosu, Skirosu i Samosu.
Tako se Grčka polovinom IV veka pre n.e. našla još rascepkanija nego ranije.
Svi pokušaji njenog ujedinjavanje završili su se neuspehom. Ali su ostale težnje
za ujedinjenjem. Sredinom 350-tih godina Isokrat je objavio svoju besedu „O
miru"; pojavio se takođe i traktat nepoznatog autora „0 prihodima". U oba ova
dela došle su do jasnog izražaja ideje ο obustavIjanju medusobnih ratova, ο
sporazumevanju i opštem ujedinjenju. Obojica publicista obraćaju se Atinjaninia
s apelom da se odreknu težnje ka vojnoj hegemoniji i preporučuju im da se bore
za prvo mesto u razvoju svoje ekonomske delatnosti i podizanju moralnog
prioriteta. Nema sumnje da bi taj proces ujedinjavanja koji se tako bolno i teško
odvijao u Grčkoj u okolnostima žestoke socijalne borbe unutar pojedinih njenih
država morao da se nastavi i dalje, i to ne više u vidu hegemonije jedne od
država, vec na federativnoj osnovi koja je nalazila sve više opravdanja u
celokupnom toku događaja prve polovine IV veka u Korintskom ratu, u početnoj
fazi organizovanja Drugog atinskog saveza, u borbi sa Spartom 370-tih godina, u
organizatorskoj delatnosti Epaminonde i Pelopide. Međutim, razvoj federativnih
tendencija u Heladi bio je prekinut invazijom strane sile Makedonije, koja je
sudbinu Grčke skrenula na sasvim drugi put.
MLAĐA TIRANIJA U GRČKOJ I MALOJ AZIJI
IV vek je bio period ne samo pojave tiranije u Siciliji već i njene obnove u
istočnom Sredozemlju. Ta tiranija IV veka, za razliku od tiranije VII-VI veka,
naziva se „nilađom". Uzroke njenog postanka treba tražiti u onim dubokim
socijalnim i političkim potresima koji su zahvatili čitav grčki svet; u potresima,
izazvanim masovnim zaoštravanjem protivrečnosti, koji su svojstveni
robovlasmčkom uređenju i koji su zbog toga vodili progresivnom raspadanju
tradicionalne društvene i državne organizacije. Polis, kao državni aparat
vladajuce klase, zbog sve vece socijalno-ekonomske
Uzroci pojave diferencijacije i krajnjeg zaoštravanja političke borbe
,inlađe tiranije". prestao je da odgovara svojoj osnovnoj nameni.
Razlika izineđu nje
i „starije tiranije" U tome je svoju ulogu odigralo i najamništvo koje se
uveliko razvijalo. Predstavnici „mlađe tiranije" najčešće
su biii ljudi iz vojnih redova. Oslanjajući se na svoje
najamnike, oni su ih koristili za osvajanje vlasti. Čak i u
onim retkim slučajevima kad su vođe ove ili one partije uspevali da osvoje
visoku vlast u državi, oni to nisu postizali bez pomoci najamnika ili bez podrške
ove ili one strane države, na primer, Persije ili Makedonije. Odnos raznih grupa
slobodnog stanovništva preraa tiraniji bio je uslovljen raznolikim motivima.
~Dok je vlast Jasona bila relativno blaga, dotle antička tradicija njegove
naslednike prikazuje kao surove nasilnike. Alevadi, koje je Aleksandar proterao
iz Larise, zatražili su pomoć od makedonskog kralja Aleksandra Π. Ovaj je
zauzeo Larisu i držao ju je sve dotle dok ga otuda nisu isterali Tebanci koji su
pod komandom Pelopide došli na poziv Tesalaca. Isteravši makedonskog kralja
iz Larise, Tebanci su nastojali da Tesaliju uključe u Beotski savez.
Nasuprot vrlo jakoj tiraniji u Herakleji, vlast tirana u drugim gradavima Male
Azije bila je više-manje kratkotrajna. Uz to treba da napomenemo da su neke od
maloazijskih tiranija nikle pomoću persijskih satrapa.
491 I
Kipar i Karija Posebno treba da razmotrimo istorijsku sudbinu Kipra i
Karije u IV veku. To je značajno zbog toga što je reč ο dva isturena položaja
helenstva na Istoku. Posle kiparskog pohoda Kimona, Kipar je bio prepušten
sam sebi, i kao rezultat toga došlo je do snažnog pokreta lokalnih feničansklh
elemenata protiv Grka koji su živeli na Kipru.
Euagoru je nasledio njegov sin Nikokle koji je nastavio politiku svoga oca:
štitio je Helene koji su živeli na Kipru i vodio je borbu s Feničanima i
Persijancima. Zbog svoje helonofilske politike oba ova vladara stekla su pohvale
atinskog besednika Isokrata koji je i jednom i drugom posvetio pohvalne besede.
Helenizacija Karija i Likija, prema Herodotovim rečima, sma Karije
trane su „varvarskim" oblastima. Zbog svoje poli-
Stvar je bila u tome što je u samoj Kariji postojao snažan demokratski pokret
koji je bio spreman da iskoristi svaki povod za zbacivanje vlada-
juce dinastije i za učvršcen]e_ demokralskog uređenja. Pa ipak, ta opozicija
predstavljala je manju opasnost nego 5to je bila zavisnost Mauzola od persijskog
cara. Međutim, Mauzol je bio vešt diplomata i uspevao je da reguliše svoje
odnose s Persijom: Persiji je redovno plaćao danak i u slučaju potrebe stavljao
jp) na raspolaganje svoju flotji, a " ostalom vodio je
potpuno saniostalnu politiku i konačno je uzeo učešča
u pokretu protiv persijskog cara za vreme velikog
ustanka satrapa zapadnih oblasti.
1. IZVORI
Sredinom IV veka pre n.e., u doba vladavine Filipa (359-336. g. pre n. e.),
došlo je do sukoba između Grčke i Makedonije, Istorija Makedonije prethodnog
perioda malo je poznata, i naše sigurne vesti ο njoj, ako se izuzme arheološki
materijal, strogo govoreci svode se samo na kratak Tukididov osvrt u njegovoj
.Jstoriji" (Π, 99 idd.). Međutim, za epohu Filipa raspolažemo izvorima vrlo
raznovrsnog karaktera. Istina, glavni niedu njima „Istorija Filipa" od Teopompa
stigao je do nas samo u oskudnim odlomcima. ali je prema njemu dao svoje
saopštenje Diodor sa Sicilije u XVI knjizi „Istorijske biblioteke". To saopštenje,
kao i inače celo Diodorovo delo, puno je netačnosti, materijalnih grešaka,
naročito hronoloških; ono uglavnom sadrži pregled spoljno-političkih događaja,
a skoro da se i ne dotiče unutrašnje istorije. Pa i pored toga Diodorovo
saopštenje je za nas vrlo dragoceno, jer je u njemu izložena kontinuirana istorija
vladavine Filipa, mada je pri tom došao do izražaja panegiričan ton prema
samom Filipu kojim je bila prožeta Teopompova istorija. To treba imati na umu
prilikom korišćenja Didorove istorije. Teopomp je poslužio kao izvor i učenom
gramatičaru I veka pre n.e. Didimu za njegova tumačenja nekih Demostenovih
govora; odlomci Didimovog dela sačuvali su se u papirusima iz Egipta.
Teopompovo delo iskoristio je i Plutarh za svoju biografiju Demostena, a i
rimski pisac I veka pre n.e. Pompej Trog, kada je pisao istoriju Filipa koju
poznajemo samo po vrlo kratkom izlaganju Justina (ΠΙ vek pre n.e.).
Teopompov savremenik Efor takođe je opisao istorijske događaje vezane za
doba u kome je vladao Filip, ali taj rad nije sačuvan. I tim radom delimično se
poslužio Diodor koji je, u stvari, jedini antički pisac čija je povezano izložena
istorija Makedonije i Grčke u doba Filipa došla do nas.
Eshin je bio nesumnjivo talentovan besednik, iako njegova sva tri dela,
koliko je stiglo do nas, nisu jednake vrednosti po svojoj ubedljivosti i
besedničkoj veštini. Međutim, on je bio daleko iza svog talentovanog protivnika
Demostena.
' Tek je'Aminti ΙΠ, koji je vladao s prekidima od 390. do 369. g. pre n. e., pošlo
za rukom da za izvesno vreme suzbije unutrašnje nerede.
Konflikt između Makedonije i Atine zbog Amfipolja bio je rešen tek posle
smrti Perdike, koji je poginuo 360. g. u borbi sa Ilirima.
* U XIX veku na teritoriji starog Amfipolja nađena je ploča sa uklesanim tekstom koji govori ο
odluci narodne skupštine Amfipoljana iz 357. g. pre n.e. Narod je odlučio da se zauvek progna
Stratoklo, koji je predvodio delegaciju upućenu u Atinu, i neki Filon, a takođe i njihova deca.
Imovina im je bila konfiskovana.
pomoć gradiču bila je brza i raciikalna. On je u Krenidi naselio makedonske
koloniste i učvrstio akropolj tvrdim bedemima. Davši Krenidi novo inie Filipi,
kralj je ostavio gradu sve privilegije u pogledu unutrašnje uprave.
Međutim, glavna novina u toj vojsci bilo je uvođenje potpuno nove taktike.
Na osnovii široke primene grčke taktike u prvoj polovini IV veka izrađen je
potpuno nov sistem borbe. Najvažnije u toj taktici bilo je koordiniranje
delatnosti raznih rodova oružja. Konjica je dobila isti značaj kao i pešadija, a
ponekad je ona vodila glavni napad i sania rešavala ishod borbe.
Tako je prvi put u istoriji ratne veštine u Makedoniji bila primenjena taktika
zasnovana na saradnji svih rodova oružja, dok je kod Grka glavnu ulogu imala
pešadija. Da bi takva taktika imala uspefia'vojska je morala đa prode surovu
šk«fe» neophodnih vežbi, marševa itd.; vežbe su obavljane kakao leti tako i
zinii. U tim manevrima aktivo učešće užirnao je i sam Filip, i tako je sebi stvorio
veliku populamost u vojsci. Konačno, kao novinu u makedonskoj vojsci, treba
pomenuti to da je Filip, ugledavši se na sirakuškog tiranina Dionisija I, počeo da
koristi specijalne naprave kojima se služio kod opsada gradova. Što se tiče flote,
u njoj su se kao novina pojavili ratni brodovi sa četiri i pet redova veslača
(tetrere i pentere) umesto ranijih trijera.
Pristalica mirne politike takođe je bilo dosta; oni su se podelili u više struja.
Osim već pomenute promakedonske stranke pod vođstvom Eshina, čija je
delatnost bila najjača 40-tih godina IV veka, treba da navedemo i grupu Eubula
koja je imala rukovodeći položaj u prethodnoj deceniji.
507 ι
akciji Filorael se oslanjao na tajnu podršku Sparte kojoj je obećao da će Fokiđani
oprostiti dug Spartanaca Delfima.
„Sveti rat" koji je trajao deset godina podelio je Grčku na dva tabora. Taj rat
pripremio je Filipu teren za uplitanje u grčke poslove. Ο toku samog rata naš
jedini izvor Diodor ne daje jasne i određene podatke; on govori samo ο mnoštvu
dobijenih i izgubljenih bitaka između zaracenih strana tokom celog rata. U
jednoj od tih bitaka, još u saniorn početku rata, poginuo je Filomel i na njegovo
mesto došao je iskusniji vojskovođa Onomarh. On je zauzeo Termopile čime je
stvorena velika opasnost za severnu Grčku. U Tesaliji su u to doba vladali
unutrašnji neredi. Jedna od zaraćenih partija, ona koja je podržavala tiranina
grada Fere, obratila se za pomoč svom savezniku Onomarhu, druga, koja je
delovala u Larisi, obratila se Makedoniji. To je poslužilo makedonskom kralju
kao zgodan izgovor da se umeša^u poslove koji se tiču sarne Grčke. Nešto pre
toga, 354. g., Filip je osvojio grad Metonu, poslednji atinski posed u Trakiji.
Kampanja 353. g. nije bila uspešna za Filipa: Onomarh mu je zadao težak poraz i
makedonska vojska je bila primorana da se povuče iz Tesalije.
Pred pohod 352. g. Filip načini sjajan diplomatski potez: on najavi svoj
pohod na „pljačkaša hramova" Onomarha kao pohod za odbranu povređene
helenske svetinje. Time je Filip uvrstio Makedoniju u isti red sa ostalim
helenskim polisima koji su štitili Apolona.
Sad se Tesalija našla pod vlašću Filipa; on je dobio vrhovnu komandu nad
tesalskom savezničkom vojskom, a u tešalškini gradovima postavio je
makedonske garnizone. Svi Filipovi planovi bili su koncentrisani na Fokidu koju
je naumio da osvoji. Filip se uputio υ pravcu Termopila, ali su Atinjani bili brži
od njega, i pruživši ranije pomoč Onomarhu, sad su poslali vojsku u Termopile
radi pomoći Failu, Onomarhovom bratu. Filip je bio primoran da se povuče iz
Terniopila (august 352. g.). U međuvremenu se Fokiđani pozabave
obnavljanjeni svoje armije. Filip nastavi rat u Trakiji i na obalama Propontide
gde je uspeo da zaključi savez s nekim grčkim gradovima. Atinjani mu uzvrate
tinie što su zauzeli Sest (na istočnoj obali Hersonesa Tračkog).
Nosilac atinske politike Eubul nastojao je svom snagom da dođe do rnira. Ali
Demosten i njegovi sledbenici takođe su svim silama nastojali da pokažu narodu
kakva mu opasnost preti i da ga ubede pre svega u neophodnost pružanja
podrške Megalopolju kome je tada zapretila opasnost od strane Sparte. Tako je
Atina bila prinuđena da nastupi u ulozi branioca nezavisnosti grčkih polfsa od
osvajačkih spartanskih pretenzija koje su ugrožavale tu nezavisnost. U svojim
besedama iz toga doba Demosten je neumorno hvalio demokratsko uređenje,
zahtevao reorganizaciju atinske armije i upozoravao na opasnost koja joj je
pretila od strane Makedonije. U 351, gspada prva Demostenova „Filipika" koju
je održao uskoro posle Filipovog pohoda na Termopile. U njoj je zahtevao da
bar 1/4 atinske armije ne bude sastavljena od najamnika nego od atinskih
građana; na poziv Demostena oko Atine je trebalo da se ujedine svi neprijatelji
Filipa.
Zidovi soba obojeni su živim bojama crvenom, plavom, belom, žutom itd.
Naročito su zanimljivi mozaici kojima su bili ukrašeni podovi svečanih
prostorija. Složeni od raznobojnih kockica mozaici su bili čisto ornamentalni ili
figuralni sa predstavama složenih mitoloških sižea. Tako, na primer, jedan
mozaik iz kuće sa natpisora 'Αγαθήτΰχη prikazuje Dionisa na dvokolicama u
pratnji satira i osamnaest menada koje igraju. Na drugom je predstavljen Ahilej
kome njegova majka boginja Tetida, u pratnji dve Nereide, pruža oružje. Visok
umetnički nivo tih mozaika iz perioda s kraja V prve polovine IV veka pre n.e.
tesno je povezan sa razvojem raznih zanata u Olintu. Pored divnih proizvoda
olintskih grnčara, visokim umetničkim kvalitetom odlikuju se i proizvodi od
bronze, gvožđa i drugog materijala, na primer, vrio fine ručke na vratima
bronzani prstenovi u lavljim ustima i drugo.
Mir zaključen 346. g. dobio je svoje ime prema imenu tog Filokrata i imao je
komplikovanu istoriju koja nam je dosta dobro poznata zahvaljujući
Demostenovoj besedi „0 nepošteno izvršenom poslanstvu" i Eshinovom
odgovoru; obe besede održane su 343. g. Dok su se vodili pregovori ο miru,
Filip nije gubio vreme i širio je svoje posede u Trakiji, gde je već dopro do
Propontide. Mir je konačno sklopljen na osnovu priznanja status quo-&, što je za
Atinu značilo konačan gubitak Amfipolja i Potideje i što je dovelo do
zaključenja odbrambenog saveza između Atine i Makedonije sa važnošću i posle
Filipove smrti. Tim savezom Atina je priznavala Filipu sve osvojene teritorije na
Halkidiku i na tračkoj obali gde je Atini ostao samo Hersones Trački.
Prvobitni uslovi Filokratovog mira nisu se ticali Fokide; Filip je pristao na to,
očigledno imajuci u vidu da Fokida nije ulazila u sastav Atinskog pomorskog
saveza, a Atina je s Filipom zaključila ugovor u ime tog saveza. Ali kad je Filip
na poziv Tebanaca da im pruži pomoć upao u Grčku, i počeo da pustoši Fokidu,
ona se našla potpuno izolovana; novi vođa fokidske vojske Falek kapitulirao je i
predao Filipu sva uporišta Fokide, međiikojima i Termopilski klanac. Sada, kad
se Fokida našla pod vlašću Filipa, on je odlučio da njenu sudbinu prepusti
rešenju Delfijske amfiktionije koja je donela sledeću odluku: 1) oduzeti
Fokiđanima dva glasa u amfiktioniji i predati ih Filipu; 2) razoriti svih 22 grada
Fokide, a stanovnike raseliti u sela; 3) oduzeti Fokiđanima njihovo naoružanje i
konje; 4) naterati Fokiđane da vrate sav novac koji su uzeli iz Delfijskog
hrama.* Amfiktioni su Filipu ukazali veliku počast: na narednim Pitijskim
svečanostima predjedavali su predstavnici Makedonije koje je poslao Filip.
* Diodorovo (XVI, 60) svedočanstvo ο tome da su Fokiđani bili osuđeni na 60 talenata godišnje
uplate, našlo je svoju potvrdu. U Delfima su pronađeni odlomci mermernog zida na kome su
upisivani ulozi Fokiđana. Prema njima se može utvrditi da su do 338. g. Fokiđani plaćali po 60
talenata. Zatim, verovatno na inicijativu Filipa, ta ogromna svota bila je zamenjena uplatom od 10
talenata godišnje. Fokiđani su plaćali kaznu do 322. godine pre η e.
strana vlada onim teritorijama koje joj pripadaju po pravu. Filip je odbio zahtev
za ove ispravke. U isto vreme (343. g.) završi se proces Eshinu na kome je on bio
oslobođen optužbe; Fokion i Eubul, pozvani na sud kao svedoci, dali su iskaze u
njegovu korist.
Novi uspesi Dok se u Atini vodila borba između partija, ma-
Plinije Stariji (23-79. g.) u svojoj velikoj „Prirodnoj istoriji", u delu koje
predstavlja neku vrstu enciklopedije, dao je mesta i istoriji umetnosti. Ali u tim
pitanjima on nije imao ni vlastito mišljenje niti je dublje poznavao stvari. Svojim
izvorima Plinije se koristio nekritički, vadeci pojedine pasuse iz dela različitih
kako po svom karakteru, tako i po kvalitetu. Zbog toga Plinijevo delo izgleda
kao da je skrpljeno, sašiveno od raznovrsnih komada: pored veoma vrednih
podataka ο pojedinim majstorima i njihovim delima u njemu nalazimo i potpuno
bezvredne priče, očigledno izmišljene anegdote, prazne fraze, netačnosti i grube
kontradikcije.
Teško bi bilo zamisliti dva principijelno različitija stila, nego što je stil
umetnosti kritsko-mikenske epohe i stil umetnosti X-V1II veka. Prvi se
zasniva na živom usvajanju prirodnih pojava i reprodukovanju prolaznih
vizuelnih utisaka u svoj njihovoj raznolikosti i neprekidnoj smeni. Odatle
potiče neobično bogatstvo temarike te umetnosti koja obuhvata kako carstvo
prirode tako i fizički i duhovni život čoveka; odatle životnost i pokret koji
prožimaju tu umetnost; odatle i ornaraent koji takođe uzima sižee iz prirode.
U geometrijskom stilu utisci realnog života kao da su potisnuti u pozadinu
apstraktnim i spekulativnini konstrukcijama. Kritsko-mikenski majstori,
obuzeti bujicom novih utisaka, ne pomišljaju na to da te utiske svedu u
sistem. Keramičar epohe geometrijskog stila koji operiše sa malim brojem
prostih apstraktnih figura jasno oseca neophodnost njihovog međusobnog
podređivanja. Na toj osnovi raste i jača njegovo osećanje skladnosti,
sposobnosti da pravilno shvata međusobni odnos detalja u opštim okvirima
zamišljenog dela. Tokom mnogih vekova razvoja grčke umetnosti grčki
umetnici nisu nikada izgubili to osećanje skladnosti formi koje su izgradili
majstori geometrijske epohe, i zato je svako njihovo delo, bio to hram, slika,
statua ili dekorisana vaza, uvek predstavljalo harmoničnu celinu.
1
526
svoj najveći napredak u Atici, tj. u oblasti koja nije bila izložena dorskoj
najezdi. I konačno, na Kritu, u glavnom žarištu razvoja umetnosti Π
milenijuma, kritsko-mikenska keramika postepeno i logično prelazi u
protogeometrijsku i zatim u geometrijsku keramiku. Prema tome, priznajući
činjenicu da su krajem Π milenijuma vršeni pokreti grčkih plemena, poznati
pod imenom dorske seobe, ipak tome ne smemo pripisivati odlučujući značaj
u pitanju postanka geometrijskog stila. Protogeometrijska keramika jasno
svedoči ο tome da je grčko društvo XI-X veka materijalno osiromašilo, da je
ekonomski život pojedinih plemena bio zatvoren u njihovim geografskim
granicama i da se umetničko stvaralaštvo srozalo na nivo prostog zanatstva.
Time se i objašnjava prelaz kritsko-mikenskog stila u geometrijski. Običnom
grnčaru koji je izrađivao posude protogeometrijskog stila nije bila potrebna
nikakva obuka da bi izradio vaze sa običnim geometrijskim ornamentom koji
je mogao da prenese sa kasnijih kritskomikenskih proizvoda koji su postojali
još u njegovo doba ili sa domaćih tkanina koje su mu stalno bile pred očima.
Reprodukcija geometrijskog ornamenta nije zahtevala dugotrajniju
umetničku obuku i bila je pristupačna svakom. Time se i tumači njegova
ukorenjenost u umetnost tog doba kad je zanatstvo bilo slabo razvijeno, a
umetnost se nije ničim razlikovala od zanatstva. Kasnije, s porastom
materijalnog blagostanja plemena, rasli su i zahtevi koji su se postavljali pred
umetničko zanatstvo. Grnčari su počeli da usavršavaju svoju veštinu, ali je
grnčarija i dalje ostala svim sponama čvrsto vezana za zanatstvo od koga se
nije odvajala. Podstrek za dalje usavršavanje umetnosti dao je razvitak
proizvodnje i trgovine i široko opštenje sa zemljama Istoka koje je nastalo na
toj osnovi. U drugoj polovini VIII veka u vodećim grčkim oblastima
georaetrijski stil je počeo da propada i ubrzo je sasvim iščezao. Ali u nekim
zaostalim oblastima, na primer u Beotiji, gde su proces prelaza rodovskog
društva u robovlasničko i odgovarajući razvoj privrede išli sporije,
geometrijski stil se zadržao do VI veka.
Pored toga, nesumnjivo je i to da je slikarstvo na dipilonskim vazama
odražavalo ukus aristokratije koja je u to vreme uspostavila svoju vlast u
Atici i drugim oblastima Grčke. Ο tome svedoče, kako se može suditi po
predstavama, pogrebni ležaji sa raskošno ukrašenim ćilimima, prekrasna
mrtvačka kola, jasne crte života u četama (na primer muškarci se uvek
prikazuju s kratkim mačevima ο pojasu), ljubav prema jahanju, pomorskim i
kopnenim vojno-razbojničkim pohodima i, konačno, raskoš grobnica, čiji su
glavni ukras predstavljale dipilonske vaze.
L 527
Korintska posuda. VI vek pre n.e.
tnog perioda tog procesa (otprilike od 750. do 600. godine) nosi naziv period
orijentalizirajućeg stila i karakteriše se podražavanjem proizvoda uvezenih s
Istoka, a istovremeno i započinjanjem vlastitog, grčkog umetničkog stila.
Pred nama se nalazi slika fragmenta atičke vaze iz sredine VII veka.
Dekoracija ove vaze još se pridržava sistema horizontalnih pojaseva s
tradicionalnim redovima jednakih figura i s ornamentom za popunu praznina.
j
pravougaonika čiji je manji prednji deo odvojen od glavne prostorije (naosa,
cele) poprečnini zidom i predstavlja predvorje hrama (pronaos). Izbor takvog
plana za hram verovatno je izvršen pod uticajem mikenskog megarona kome
je on vdo blizak po formi i rasporedu delova. To se naročito odnosi na hram
Here u Tirintu, jer je on stvarno bio podignut na mestu porušenog megarona
tirintskog dvorca i uglavnom je sačuvao njegove oblike. Izduženi pravougli
oblik cele sa predvorjem zadržan je kao osnovni deo dorskog hrama, ali je
bio podvrgnut izvesnoj daljoj preradi. Dmgi po vremenu hram Here u
Olimpiji bio je okružen kolonadom, a Ιτέα hram Here, podignut krajem VII
veka na mestu drugog, već je imao potpuno razvijen plan dorskog hrama:
izduženu celu sa pronaosom dograđenim spreda i opistodomom pozadi koji
je odgovarao pronaosu. Dva reda unutrašnjih stubova delila su eelu na tri
odeljenja: široki u sredini i dva uska sa strana. Sa sve četiri strane hrani je
bio okružen kolonadom.
Stil crnih figura Stil cmih figura koji je, kako smo ranije videli, u
keramičkoin nastao u VII veku, skoro sasvim je potisnuo teslikarstvu
hniku kontura. Tehničku novinu koja je uvede-
i kod tehnike crnih figura, skiciranjem na čistoj površini, s tom razlikom što
su konture figure obeležavane bojoni, a ne urezanim linijaraa. Zatim su lakom
premazivane ne samo flgure, već i prostori posude na kojima nije bilo crteža,
tako da su se figure na toj pozadini isticale kao svetle siluete. Pomoću linija
koje su pravljene istim gustim ili nešto razređenim lakom svetle siluete raogle
su da budu podvrgnute daljoj obradi, čime su se pred umetnicima otvarale
nove mogućnosti u pogledu konstrukcije figura i razvitka crteža.
Kao obrazac ženske statue iz perioda zrelog arhaika može da posluži kora
koju je izradio vajar Antenor. Obrada odeče i kose izvedena je fino i
dekorativno: hiton i ogrtač razvijaju se u sitiiim naborima koji se završavaju
uobičajenim stepenastim bordurama, kosa je uvijena u tanke kovrdže i
pletenice i tako predstavlja složenu frizuru, na rukama i u ušima nalazi se
bogat nakit, a usne pokazuju konvencionalan osmeh. Pored sve svoje
konvencionalnosti i spoljašnje dekorativnosti, akropoljske kore ipak
predstavljaju velik korak napred u poređenju s analognini statuama s početka
VI veka. Odeća više nije futrola za telo, kako je to bilo u ranom arhaiku; ona
se sada usklađuje s pokretima i pozom figure i naglašava konstrukciju tela.
Leva noga pomerena je napred, leva ruka pridržava skut zbog čega je donji
deo hitona zategnut i ističe oblike nogu i bedara.
Kao obrazac statue kurosa može da posluži kolosalni kuros nađen na rtu
Sunionu koji datira u početak VI veka. Kompozicija figure rađena je u tri
dimenzije.
Tema kurosa i kore bila je glavna, ali ne i jedina tema arhajske prave
skulpture. Broj tipova postepeno je rastao. Razrađivane su varijante statua
kurosa, tipovi odevenog muškarca u stojećem stavu, figure 11 sedećem stavu,
figure u hodu i u letu, predstave životinja, mitoloških bića (sfinge) i, u
periodu kasnog arhaika jahača. Karakteristično je da se javlja to da se
stvoreni dp razrađuje u istom pravcu kao i statue kurosa i kora, upravo u
pravcu jasne konstrukcije figure, detaljnog izražavanja anatomije i odeće, ali
uz ponavljanje jedne te iste poze. Krug dpova statua u arhaiku bio je
ograničen zato jer je glavna pažnja skulptora usmerena ne u pravcu
pronalaženja novih kompozicija, već u pravcu osvajanja i usavršavanja starih.
***
Iza logora se nalazi zid oko Troje koji su Ahejci već skoro sravnili sa
zemljom. Svuda se vide tragovi nedavne bitke: razbacano oružje,
izbezumljena deca, tela izginulih. Neukrotivi Neoptolem još nastavlja da tuče
neprijatelja, a vođe Ahejaca okupljene pred svetinjom ovog grada drvenom
statuom Atine sude svom drugu Ajantu koji je u zanosu borbe izvršio
svetogrđe. Prikazan je momenat kad je Ajant u želji da se opravda polagao
lažnu zakletvu i dme navukao gnev božanstva na sve Ahejce. Pobednici neće
dočekati radostan povratak u otadžbinu, već će ih uskoro snaći užasna
propast. Slika se završava prikazom kuće Antenora jedine kuće koja je od
čitave Troje ostala čitava. Antenor i njegova porodica sprernaju se na daleki
put u potrazi za novom domovinom.
seenania koje su karakterisale sad suprotna, sad slična duševna osečanja lica
na ovoj kompoziciji,
smenjivanjem dramatičnih
epizoda sa slikama iz
domaćeg, svakodnevnog
života i, konačno,
međusobnim podređivanjem
pojedinih delova opštem
planu, Polignot je postigao to
da je gledalac posmatrao
njegovo delo sa sve većim
interesom i pred njini se
konačno razotkrivala osnovna
ideja slike, izražena u
središnjoj sceni cele
kompozicije Ajantovoj
zakletvi.
Za Polignota je veoma
karakteristično to što on na
svojoj slici nije prikazao bitke
i podvige heroja za vreme
zauzimanja Troje, kako su to
uvek činili umetnici epohe
arhajske umetnosti, vec
momenat zatišja po završetku
bitke. Troja je vec doživela
svoju sudibnu i umetnik
pokazuje kako se taj događaj
odrazio na pobednike i
pobeđene. Sudbina pobeđenih
je poznata, ali šta očekuje
pobednike? Za centralnu
scenu kompozicije Kočijaš iz
Deifa Polignot je izabrao oštar
psihološki moment kad se rešavala sudbina čitavog pokolenja heroja,
momenat najveće napetosti svih psihičkih snaga, ali uz odsustvo spoljašnjeg
izraza u delovanju. Pobedila je gordost ahejskih vođa, i samim tim bila je
predodređena skora propast pobednika Troje. Borbu osecanja i karaktera,
složenost psihičkih doživljaja
umetnik je istakao na prvo mesto,
dok su spoljašnji događaji
tretirani samo kao neizbežne
posledice tog glavnog uzroka.
Takvo stanovište u prikazivanju
čoveka predstavlja ono osnovno
čime se Polignot razlikuje od
umetnika arhajske epohe i čini ga
srodnim sa velikim
predstavnicima savremene
antičke drame Eshilom i
Sofoklom. Kod gledalaca njegove
slike morale su izazvati duboka
osećanja i pobuditi snažna
reagovanja na duševne konflikte
koje je umetnik izrazio. Izbor
sižea za sliku „Razaranje lliona"
bio je u tom pogledu naročito
uspešan, jer se u njemu Polignot
obratio još svežim uspomenama
na persijsku najezdu tokom koje
1
su Grci do-
Nesiot:
Harmodije iz grupe
«■ ,. , ., Tiranoubice
življavali uspehe, poraze 1, ko-
načno, pobedu.
L
ι i suvoparna; na taj način ona predstavljaju direktan kontrast doteranosti i
uglađenosti statua kasnog arhaika.
Autor ovog dela nije poznat, sporna je čak i njegova pripadnost ovoj ili
onoj vajarskoj školi. Iz dosta velikog spiska skulptora strogog stila samo vrlo
mali broj imena za nas više ne predstavlja apstraktan pojam. Od njih ćemo
pomenuti imena dvojice majstora koji su bili tesno povezani svojim radom
Kntije i Nesiota, kao i Mirona.
Miron: Diskobol
već samo jednom, što je verovatno, pošto i metope i oba frontona, bez obzira
na prividnu razliku u njihovoj koncepciji, odišu istom snagom originalnosti i
slobodnog, visokog majstorstva.
J
Umetnik je uspeo da svom zadatku priđe sa mnogo širine i da ostvari misli i
želje celog naroda koje su pronosili ninogi naraštaji. Akropolj je predstavljao
centar Atine još u mikensko doba.
Plan Partenona
Statua Atine bila je ne samo formalni nego i idejni centar čitave kompozicije
hrama, što se veoma jasno isdcalo u njegovom skulpturalnom oblikovanju
metopama, dvema kompozicijama na frontonima i skulputralnom frizu.
Tematski zadatak svih tih skulpturalnih ukrasa sastojao se u proslavljanju
boginje Atine i naroda čija je zaštitnica bila. Ali dorski hram ne poznaje friz kao
neprekinutu skulpturalnu celinu. Da bi friz doveli u vezu s metopama i
frontonima, arhitekd graditelji Partenona obradili su glavni venac portika cele
kao jonski glavni venac i ukrasili ga skulpturalnim frizom koji se produžavao i
duž bočnih strana cele tako da je obuhvatao celu kao jedna celovita traka.
Graditeljima Partenona savršeno je pošlo za rukom da izvedu teško
kombinovanje dva stila na jednom arhitektonskom delu; oni su našli način da
jednostavnost i veličanstvenost svojstvene dorskom stilu harmonično sjedine s
lakoćom i kitnjastim sjajem unutrašnje izrade, što je svojstveno jonskom stilu.
Od dosta brojnili Fidijinih radova ο kojima govore antički pisci nije sačuvan
nijedan; pa ipak, njegov umetnički lik ocrtava se prilično jasno,
delom zahvaljujući antičkim opisima njegovih dela, delom zahvaljujući
kopijama i reprodukcijama njegovih radova među kojima značajno mesto
zauzimaju spomenici nađeni u grčkim kolonijama na obalama sevemog
Crnomorskog primorja, a najviše na osnovu ostataka skulpturalnih ukrasa sa
Partenona koji, iako nisu izrađeni lično rukom samog Fidije, bar su rađeni pod
njegovim nadzorom i prema
njegovim nacrtima i
maketama.
Od dva najčuvenija
Fidijina rada kultne statue u
Partenonu i u hramu Zevsa
u Olimpiji, prvi je poznatiji.
To je bio pravi kolos, visok
12 metara (računajući i
postolje), rađen prema tzv.
hriselefantinskoj tehničkoj
metodi koja se sastojala u
tome da je drvena statua
oblagana tankim listićima
zlata i slonove kosti.
Poliklet. Doritoros
Statna Doriforosa verovatno spada u srednji
period delatnosti Polikleta. Posle stvaranja sheme
po kojoj je bio izrađen Doriforos Poliklet joj
ostaje veran u tolikoj meri da je od strane antičkih
poznavalaca umetnosti bio ukoren zbog
jednoobraznosti. I stvarno, osnovni modv
Doriforosa potpuno se ponavlja u dve druge
statue tog majstora: u statui ranjene Amazonke,
izrađenoj 30-tih godina V veka, koja je prevazišla
analogne statue Fidije, KreSdaja i Fradmona, i u
statui Dijadumenosa mladic'a koji vezuje oko
glave traku pobednika u igrama. Ta statua, koja
inače spada u kasniji period umetnikovog
stvaralaštva, zanimljiva je po tome što je u njoj
PolikJet, pod uticajem atičke umetnosti, odstupio
od glomaznih proporcija i formi Doriforosa i
figuri dao više vitkosti i mekoće u obradi
površine. Polikletovi sledbenici još više su
odmakli u tom pravcu i, čuvajući polikletovski
princip stava figura, izradili niz statua mladića i
dečaka koje se odlikuju naročitom tananošcu
oblika i lakoćom linija.
84 Pretpostavku koja je izneta otprilike pre trideset godina ο tom e da statua Hermesa iz
Olimpije predstavlja kopiju rimskog vremena većina stručnjaka odbacuje.
Naročito uspešno data je poza Hennesa oslonjenog na lakat, a to je raotiv koji je
pomogao Praksitelu da se i u drugim svojim delima oslobodi stroge
arhitcktonike Polikletovih statua i da
svojim figurama da više elastičnosti i
lakoće u blagim, mekim konturama i
zaobljenim, nežnim formama. IJ
Hermesovom telu nema oštro
razgraničenih površina i naglašenih
linija. Forme u kojima jasno
razlikujemo kožu, muskulaturu i tanki
sloj tkiva vešto su modelirane igrom
svetlosti i senke, slivaju se jedna s
drugom i stvaraju udsak živog tela.
Jedan antički pisac je s pravom pisao
da se pri dodiru Praksitelovih statua
čoveku čini da beživotiii materijal
reaguje na pritisak prsta, onako kako
reaguje živo telo. Živopisan način
koriščenja svetlosti i senke Praksitel je
primenjivao i u obradi površine kose i
odece, a kod Herraesa čak i u prikazu
pogleda. Sanjalački „vlažan" pogled
Praksitelovih statua bio je čuven i u
antičko doba. Umetnik ga je postizao
pomoću delimičnog spajanja donjeg
očnog kapka sa očnom jabučicom. Za
potpun utisak nedostaju samo boje. Od
njih sn sačuvani tek neki slabi tragovi,
ali nema sumnje da su boje igrale
veliku ulogu u delima atinskog
majstora. Njemu se pripisuje jedna
Praksitel. Hermes sa malim Dionisom
izreka prema kojoj je on davao
prednost onim svojim statuama koje je
obojio Nikija, istaknuti atinski slikar njegovog doba.
Pasivnost koja je
zahvatila onaj sloj grčkog
društva kome je pripadao
Praksitel, razume se, nije
bila karakteristična za celo
društvo. Kriza antičkog
polisa uvlačila je u vrtlog
borbe ogroman broj ljudi
čije je raspoloženje bilo
daleko od duševnog
spokojstva. Taj deo društva
takođe je našao svog
ideologa u licu Skopasa
čiji je umetnički pravac bio
586
J
Slikarstvo Po mišljenju poznavalaca antičkih umetnosti, slikari IV veka
postigli su takvo savršenstvo da su dela starih slikara, u poređenju s njihovim
slikama, izgledala naivna i zastarela. Današnji istoričari umetnosti primorani su
da jednostavno poveruju u reči antičkih pisaca koji govore ο blistavom procvatu
slikarstva u IV veku. Nema razloga za sumnju u njihove tvrdnje, jer je prelaz na
iluzionističko slikarstvo svakako predstavljao najveći događaj u istoriji tog vida
umetnosti, a onaj mali broj spomenika koji oinogućuju da se bar delimično
podigne zavesa koja od naših očiju krije tekovine majstora IV veka u celini
potvrđuje navedenu ocenu.
Slikari IV veka, kako kaže Plinije, „ušli su na vrata umetnosti koja je otvorio
Apolodor" i razradili problenie perspektive, svetlosti i senke, pa su u tom
pogledu daleko prevazišli slikare V veka.
spase još samo brzim bekstvom i njegovi odanl drugovi žrtvuju svoje živote da
bi mu stvorili tu mogućnost. Jedaii od Persijanaca ustupa Dariju svog konja,
drugi se baca da preseče Aleksandru put i m gine proboden njegovim kopljem.
Filoksenov umetnički način stvaranja može da posluži kao merilo uspeha
gičkog slikarstva u IV veku. Slika pejzaža ograiiičava se na prikaz zemlje po
kojoj je razbacano oružje i na jedno drvo u pozadini, tj. stvamo se svodi samo
na naslučivanje pejzaža. Veština komponovanja prosto zadivljuje. Grupa nema
više od 15 figura, ali se kod gledaoca stvara utisak da su prisutne ogromne
vojske. To je postignuto ukrštanjem figura, njihovim perspektivnim
skraćivanjem, obiljem raznovrsnih motiva i zaklanjanjem horizonta. Gusta
šuma kopalja u pozadini stvara iluziju dubine u kojoj je postrojena vojska.
Skala Filoksenovih boja vrlo je oskudna i zasniva se na četiri tradicioinalna
tona grčkog slikarstva belora, crnom, crvenora i žutom, ali zato Filoksen
suvereno vlada igrom svedosti i senke, pa čak daje svede pege i odraze na
glatkoj površini štitova. Međutim, bez obzira na kolosalan porast sredstava
umetničkog izražavanja, Filoksen ostaje veran osnovnom pravcu grčke
umetnosti u pogledu poznavanja čoveka. Složena kompozicija u stvari
predstavlja samo okvir za prikazivanje dva glavna učesnika mladog
Aleksandra, oličenja slave i pobede i starca Darija, čija figura, dominirajući
scenom pokolja, oličava tragiku poraza.
IZVORI
1.1
ERARNIIZVORI
LIT]
itegoriju literarnih izvora spadaju ne samo
Karakteristike U k£grčjQh j rimskih istoričara već i uopšte svi antičke
dela^ spomenici antičkog sveta, ukoliko oni u
Potpuno su nam sačuvane samo dve poeme beotskog pesnika Hesioda koji
je živeo krajem VIII i početkom VII veka: „Teogonija" („Poreklo bogova") i
„Dela i dani". Po svom poreklu Hesiod je pripadao srednje imućnim slobodnim
zemljoradnicima. U poemi „Dela i dani" nalaze se izvesni podaci iz biograflje
autora: pesnik priča ο nezgodaraa koje su ga pogo3ne*rč)"rnučnom, malo
produktivnom seljačkom poslu, ο dugotrajnom pamičenju s bratom zbog očeve
zaostavštine. Poema „Dela i dani" predstavlja didakiičko delo u kome autor
pruža pouke seljacima kako da na najbolji način vode gazdinstvo. U poenii ima
mnogo dragocenih podataka za istoričara; to su podaci ο ekonoraskom razvoju
Grčke i socijalnom raslojavanju grčkog društva VIII i VII veka pre n.e. Hesiod
istovremeno daje sliku istorijskog razvoja ljudskog društva koju on zamišlja kao
smenu pet vekova: zlatnog, srebrnog, bronzanog, veka heroja Trojanskog i
Tebanskog rata i, konačno, veka gvožđa.
Lirska poezija Lirska poezija VII-VI veka čiji su se obrasci sačuVII-VI veka
p.n.e vali do našili dana sanio xx odlocixna predstavlja jedan od vanredno
važnih istorijskih izvora. Naročito je značajna politička lirika tog doba.
Teognidove elegije omogucuju predstavu ο ideologiji grčke aristokratije u doba
formiranja grčkih polisa. Solonove elegije predstavljaju važan izvor za istoriju
stare Atine i zakonodavnu delatnost njihovog autora.
Logografi Prva dela grčke istorijske proze pojavila su se
Herodot „Ocem istorije" u antićko doba smatran je Herodot i taj naziv niu s
pravom pripada.
Herodot je (oko 485-425. g.) bio rodoni iz grada Halikamasa (južni deo
maloazijske obale), dorske kolonije koja se u doba Herodotovog dednjstva
nalazila pod vlašču vladara Karije koji je bio pokoran persijskom caru. Be.z
obzira na dorsko poreklo, Herodot se kao svojim maternjim jezikom služio
jonskim narečjem, verovatno zato što je u njegovoj otadžbini /ivelo mnogo
Jonjana, ili zato što je u Herodotovo vreme jonsko narečje predstavljalo jezik
grčke inteligencije i na tom narečju su pisali svi logografi, prethodnici, a
deliniično i savremenici Herodota. U mladim godinama Herodot je sudelovao u
političkom životu svog rodnog grada i u onoj borbi koja se vodila u Halikarnasu
prodv tiraiiina koji je tamo vladao. Neuspeh te borbe izgleda da je naterao
Herodota da napusti otadžbinu i da krene na putovanja po tuđim zemljama. To
nesumnjivo svedoči ο Herodotovoj dobroj materijalnoj situaciji; on je pripadao
uglednom halikarnaškom rodu. Nije nam poznato da li je Herodot svoja
dugotrajna putovanja obavljao bez prekida ili s prekidima; takođe nije poznat ni
redosled tih putovanja. Iz Herodotovog dela može se samo zaključiti da je on
putovao po Prednjoj Aziji, Egiptu, Libiji, da je živeo na ostrvu Samosu, bio na
Siciliji i u južnoj Italiji; dugo je boravio na teritoriji albanske Grčke; delimično
je poznavao i obale Crnog mora. Za nas je od naročite važnosd i interesa to što
je Herodot bio prvi nania poznati grčki putnik koji je posetio našu zemlju85, jer
teško da bi se moglo sumnjati u njegov boravak u grčkoj koloniji Olbiji
(nedaleko od današnjeg Očakova) i u predelima koji su se graničili s njom i u
kojima su stanovali Skiti. Posle dugotrajnih putovanja, a možda i pre njihovog
završetka, Herodot je živeo u Atini, gde se priključio Perikolovom kružoku; na
inicijativu Perikla 444. g. on je učestvovao u osnivanju „panhelenske" kolonije
u Turiju (u južnoj Italiji). Nije poznato koliko je tamo živeo. Herodot je umro
ubrzo posle Periklove smrti (429. g.) u Turiju ili u Adni gde je, izgleda izvršio
konačnu redakciju svog istorijskog dela.
Već na prvim stranama svog dela Tukidid poziva čitaoca da primi njegovo
izlaganje u onom vidu u kojem ga je on dao na osnovu sačuvanih
svedočanstava; prema njegovim rečinia, on nije davao prednost „ni poetama, ni
prozaicima koji su svoje priče gradili starajući se ne toliko ο njihovoj istinitosti
koliko ougodnosti za uho". „Neka se zna" kaže on dalje ,,da sam događaje
(davne prošlosd) rekonstruisao pomoću najverodostojnijih svedočanstava sa
iscrpnošču kakvu dozvoljava njihova starost" (I, 21, 1). Α ο događajima čiji je
savremenik bio sam Tukidid kaže: „... ja ne smatram da bi bilo u skladu s mojim
zadatkom kad bih zapisivao sve ono što sam čuo od bilo koga ili to što bih sam
mogao pretpostaviti, ali sam zapisivao događaje čiji sam bio očevidac, kao i ono
što sam čuo od drugih, posle što je raoguče savesnijeg proveravanja svake
činjenice, uzimajući ih svaku za sebe pojedinačno" (I, 22, 2). Iz ovih
Tukididovih izjava vidi se koliki je značaj pridavao zadatku istoričara, i zato
nije nikakvo čudo da je već odavno_pnznat kao prvi predstavnik istoriografije
koji je nastojao da joj da stvamo naučni karakter.
Njegovo delo ne može da se čita tako lako i jednostavno kao što se čita
Herodotovo možda zato što je Tukidiipisaojie na jonskom jeziku, kako su to
činili njegovi prethodnici, vec na atičkom narečju koje je u to doba tek bilo
osposobljeno za grčku prozu.
sledećim rečima autora: ,,U Atinl vlada prevelika raspuštenost robova i meteka,
ovde čovek ne sme da istuče svog roba, i on nece da ti se skloni s puta".
Drukčije stoji stvar u Sparti: ,,U Lakedemonu" kaže autor ,,moj rob bi imao
strah od tebe". Međutim, bez obzira na svoju tendencioznost, za izučavanje
socijalnog i političkog života V veka ovaj izvor daje vrlo mnogo. To je jedno od
malobrojnih dela antičke publicistike u kome se jasno odražava situacija
zasicena dubokim protivrečnostima i oštrom borbom.
Bilo kako bilo, Efor je iza sebe ostavio vidan trag u antičkoj istoriografiji.
Njegova „Istorija" poslužila je kao jeđan ođ važnih izvora Polibiju i Strabonu i,
kako ćemo dalje videti, na njoj su se zasnivala odgovarajuća poglavija u delu
Diodora sa Sicilije.
„Atinski ustav" četkom 90-tih godina XIX veka među egipatskim papirusima.
Bez ikakvog preterivanja može se reći da je taj nalaz bio epohalan u izučavanju
istorije atinskog državnog uređenja od najstarijeg doba do uspostavljanja
atinske demokratije posle obaranja tiranije Tridesetorice.
Ali i pored svega toga, traktat sadrži pouzdan materijal. Kao izvore za
istorijski deo traktata, Aristotel je uglavnom upotrebio pomenute „Atide", kao i
neka publicistička dela i u izvesnoj meri dokumentarni materijal. Sistematski
deo traktata Aristotel je sastavljao, imajući u vidu državno uređenje Atine
njegova doba. Značaj tog traktata, pored toga što nam je bitno proširio naše
znanje iz istorije Adne, najvećim delom se sastoji u tome što on daje sistematski
pregled istorije razvoja atinske demokratije od VII do IV veka. Mnogi momenti
tog razvoja pojavili su se pred nama u drukčijem svetlu nego ranije.
Polibiju pripada ideja ο izradi istorije sveta, čiji je cilj bio sinhronizovan
pregled događaja širora Grčke, 11 helćnlšBčkim zemljama i u Rimu. Ali
PćEbijevo delο ('„OpšfaTstorija") bilo je ograničeno određenim hronološkim
okviriraa; njegovo izlaganje je počinjalo tek sa istorijskim događajima ΙΠ veka
pre n.e.
Istoričar druge polovine I veka pre n.e. Diodor sa Sicilije prvi je pokušao da
napiše potpunu istoriju starog doba. Njegovo delo „Istorijska biblioteka" obiman
rad (40 knjiga, u antičkom smislu reči) obuhvata največim delom u paralelnom
sinhronističkom izlaganju istoriju Istoka, Grčke i Rima, počevši od legendarnih
vremena pa otprilike do sredine I veka pre n.e.
Zadatak koji je sebi postavio Diodor zaslužuje najveću pažnju, iako autoru
nije uspelo da ga obavi kako treba. Diodorov rad to je velika kompilacija
sastavljena na osnovu dela njegovih prethodnika; za grčku istoriju glavni među
njima, iako ne jedini, bio je Efor. Prema svojim izvorima Diodor se odnosio bez
potrebne kritike, ponekad i nemarno. Pa ipak, njegovo delo ima velik značaj
uglavnom zato što se Diodor koristio izvorima koji se nisu sačuvali do našeg
doba. Od posebne važnosti su ona poglavlja „BMioteke" koja se dču istorije
Sicilije i istorije Grčke IV veka pre n.e. Diodor se bavio i istorijom drugih
zemalja, između ostalih, u glavama 22-26 knjige XX istorijom bosforskog
kraljevstva.
Osim ovog dela Plutarhu pripada veliki zbornik traktata ο raznim temania
pod naslovom „Moralne rasprave" u kojem se nalazi dosta istorijskog
materijala. Uopšte uzev, Plutarhova dela predstavljaju jedan od najobilnijih
izvora za grčku i rinisku istoriju. Ali Plutarh se ne može uvrstiti u istoričare u
strogom smislu te reči. To je vrlo načitan, široko obrazovan literata, filozof-
moralista. U njegovim „Biograiljama" ima mnogo misli i razmatranja ο
raoralnim temania.
***
^O»-'"
***
EPIGRAFSKI IZVORl
Mnogi natpisi posveceni pobedi Grka u tom ratu izbrisani su tokom vremena
i kasnija pokoljenja su zaboravila na njih. Ali poznavaoci starina ponekad su
obnavljali antičke tekstove, dodajući im poneku reč. Tako je u IV ili V veku
neki Eladija rekonstruisao epitaf na grobu Megarana koji su pali 480-479. g. pre
n.e. i dodao da grad svake godine odaje čast palim herojinia prinoseći im vola
kao žrtvu.
Teosu koji su urezani oko 470. g., na primer, proklinju se oni koji narušavaju
društveni poredak: trovači, lica koja su ometala dovoz žita u Teos, lica koja nisu
izvršavala naredbe državnih vlasti, krivci za razbojništva, za izdaju interesa
polisa i za druge zločine, a takođe i lica kojima bi palo na um da pokvare tekst
te odluke.
Izgleda da ova varijanta građanskog kodeksa nije bila prva u Gortini, jer su
pronađene kamene ploče sa ostacima teksta ranijih zakona. U gortinskim
zakonima našle su odraza gotovo sve strane života ove zajednice. Veoma
detaljno izložena su pravila ο deobi i nasleđivanju imovine, pri čemu se pravi
stroga razlika između imovine oca i majke. Deo zakona u kome se govori ο
pravima i dužnostima kceri-naslednica očevine najduži je u čitavom kodeksu.
Odredbe tog dela zakona jasno pokazuju da je u Gortini sredinom V veku pre
n.e. još postojala predstava ο rodovskoj svojini.
Događaji poslednje trecine V veka pre n.e. vrlo su iscrpno izloženi kod
Tukidida. Zbog toga većina natpisa tog vremena nema za istoričara tako
vefikog značaja kakav imaju tekstovi iz prethodnih ili kasnijih perioda. Više od
toga, tačnost činjenica koje navodi Tukidid omogućava nam da rekonstruišemo
neke loše očuvane natpise. Na primer, u velikom tekstu ugovora ο savezu na
100 godina koji je bio zaključen 420. g. pre n.e. između Atine, Argosa,
Mantineje i Elide neki redovi su bili rekonstruisani prema Tukididovom
izlaganju ο tom dokumentu (V, 47).
Pa ipak, niz natpisa ima izuzetan značaj za razumevanje događaja tog doba.
Velik broj mermernih stela na kojima su navedene svote izdate u raznim
godinania iz blagajne boginje Atine pokazuje koliko je Atinu koštao taj rat.
Spiskovi savezničkih uplata forosa svedoče ο jačanju finansijskog pritiska koji
je vršila Atina. Istovremeno Adna je nastojala da potčini ekonomiku
savezničkih gradova. Tukidid je tu politiku prećutao, ali je aluzija na nju
sačuvana u Aristofanovim „Osama". Međutim, atinski dekret koji je donet oko
423. g. pre n.e. pokazuje da je atinska skupština najmanje dva puta izglasavala
odluku kojom se saveznicima zabranjivalo da kuju svoju srebmu monetu i da se
služe neatinskim monetama i merama za težinu i dužinu.
2. MATERIJALNI IZVORI
ARHEOLOŠKI SPOMENICI
Ali stara Tera nije bila čuvena po svojini arhitektonskim spomenicima već
po spomenicima najstarije grčke pismenosti. Njeni natpisi uklesani na stenama
to su najraniji poznati grčki natpisi. Njihov sadržaj veoma je raznolik. Pored
niša u koje su stavljani darovi bogovima pročitani su natpisi sa posvetama
bogovima: Melihiju, Kuretu, boginji zaštitnici rođenja Artemidi Lohaji,
boginjama Erinijama. Osobito velik broj natpisa posvećen je Apolonu Karneju;
u njima se govori i ο gozbama u čast tog boga. Neki natpisi predstavljaju
slavopojke mladićima igračima borbenih plesova u čast bogova.
Zanimljiva su bila iskopavanja nekropola starih Terana. Pogrebni obred bio
je ovakav: leš umrlog spaljivan je na lomači, a preostale kosti i pgpeo sipani su
u urnu. Urne su bile vrlo raznolike siromašni slojevi stanovništva uzimali su za
urne najobičnije zemljane lonce, bogataši su upotrebljavali posude sa lepim
ornamentima. Urne su zatini zakopavali u zemlju ili su ih stavljali u grobne
komore koje su bile usečene u stenama. Sa urnaraa su stavljane razne posude,
statuete od terakote, za decu razne igračke. Iznad mnogih grobova stajali su
mali stolovi od kamena sa urezanim imenima pokojnika. Na te stočiće stavljali
su ponude pokojniku.
Artemide Ortije pružile su nauci više materijala nego iskopine ma kog drugog
hrama stare Grčke. Nađeni predmeti su uglavnom zavetni darovi boginji:
statuete i pločice sa reljefima od slonove kosti, olova, bronze. obiene kosti, koji
predstavljaju boginju Aitemidu ili razne životinje. Pretežna većina pločica
izrađena je od slonove kosti. Kako se vidi po nađenim pločicama sa
nedovršenim prikazima, njihova konačna obrada i ornamentisanje vršeni su u
samoj Sparti. Ogroman broj tih stvari (na primer u slojevima iz VII-VI veka pre
n.e. nađeno je oko 58 hiljada statueta, pločica i drugih sitnih predmeta)
pokazuje da je primenjena umetnost u Sparti VIII-VI veka pre n.e. dostigla
visok stepen razvoja. Naročito je zanimljiva okolnost što stil predstava na njima
svedoči ο tome da su se u spartanskoj umetnosti i religiji tog doba sačuvale
tradicije mikenske epohe. Mnoge skulpture od slonove kosti prikazuju lik
boginje vladarke životinja koja je bila poštovana na Kritu u II milenijumu pre
n.e. Na stilu drugih proizvoda iz VIII veka opaža se uticaj maloazijske
umetnosti.
glavne statue boginje i oltara. Ispod njih, naročito na mestu gde je stajala
statua Artemide, nađeno je preko tri hiljade skupocenih predmeta ukrasa i
sitnih proizvoda od zlata, elektruma, slonove kosti, kristala, bronze, moneta
od elektruma, pseudo-egipatskih skarabeja. Izgleda da su to bili specijalni
darovi boginji prilikom podizanja hrama. U VI veku pre n.e. podignuta je
nova zgrada hrama sa dva reda mermemih stubova. Na osnovu iskopina
utvrđen je plan svetilišta; pri tome su pronađeni mnogi delovi zgrade.
Naročito su interesantni stubovi sa natpisima: „Kralj Krez je posvetio", čime
se potvrđuje antička tradicija ο učešću lidijskog kralja" Kreza u izgiadnji
Artemidinog hrama. Nađeno je vrio malo ostataka starog hrama, jer je on bio
ponovo sagrađen posle požara 365. g. pre n.e., kad je stari hram zapalio
Herostrat.
Isto tako bila su plodna i iskopavanja na agori, glavnom trgu stare Atine. U
njenom južnom delu nalazio se Pritanej i druge javne zgrade, a u severnom
trgovački kvartovi. Od mnogobrojnih zgrada iskopanih na agori pomenućemo
samo one koje su podignute najkasnije u IV veku pre n.e. To su dve zgrade
buleuterija, tj. sala gde je zasedalo atinsko veće 500 lica (starija se datira u VI
veku pre n.e., a novija je podignuta krajem V veka pre n.e.), hram Majke
bogova i Pritanej mesto gde su priređivani državni ručkovi za ugledne građane,
goste iz inostranstva i izaslanike. Osim toga, nedaleko od buleuterija otkrivena
je okrugla zgrada, podignuta ubrzo posle grčko-persijskih ratova tolos; ta zgrada
je predstavljala državnu palatu mera i vaga. U njoj su atinski pritani
istovremeno prinosiH žrtve bogovima. Tu su se nalazile i zgrade podignute u VI
veku koje su, po svemu sudeci, služile kao pomoćne prostorije buleuterija.
U klasični period spada sistem odvodnih kanala ispod gradskih kuća i ulica.
Ostali pronađeni spomenici svedoče ο sjajnom procvatu delske trgovine u
helenističko doba. Veliko široko pristanište i nekoliko manjih molova, dugačak
kej od granita, dokovi, mnoštvo skladišta sve je to bilo prilagođeno potrebama
velike pomorske trgovine Delosa. Među stambenim kućama nalazio se niz
hotela. Naročito su interesantne zgrade koje su podigla trgovačka udruženja.
Tako su sirijski trgovci sagradili veliki portik Posejdona, rimski trgovci su ovde
takođe pcxligli raskošnu zgradu. Ispod velikih sala u rimskoj palati nalazile su
se podrumske prostorije u kojima su arheolozi pronašli niz brižljivo
postavljenih amfora. Iskopavanja privatnih kuc'a na Delosu takođe su dala vrlo
zanimljive nalaze helenističkog vreniena. U isti period spada pozorište, odeon
(zgrada za muzička takrničenja), svetilište Izide i Sarapisa na brdu Kintu.
U rano doba postojanja grada spadaju mnogobrojni grobovi VI-IV vek pre
n.e. Proučavanjem najstarijih pantikapejskih nekropola utvrđeno je da u Vl-V
veku pre n.e. imovinsko raslojavanje slobodnog stanovništva koje je
predstavljalo vojne obveznike nije bilo još značajno ili se bar nije znatno
odrazilo na pogrebnom obredu. Zato se grobovi bogatih građana već u IV veku
svojim raskošnim i raznovrsnim inventarom u kome se nalaze skupocene ili
predraeti umetničke izrade u znatnoj meri razlikuju od grobova siromašnih
građana u kojima su uz pokojnike stavljali mali broj jeftinijih predmeta. Tako se
u arheološkim nalazima jasno ilustruje zaoštravanje socijalne nejednakosti.
MONETE
Još pre nego što su se pojavile kovane monete kod najrazvijenijih naroda
Mediterana i Prednje Azije upotrebljavani su kao novac liveni komadi
dragocenih metala ili određene kategorije robe (odlivci bronze u Italiji,
gvozdene šipke όβολοι u Grčkoj, prstenje od dragocenog metala u Egiptu itd.).
Kovanje metalnih moneta određene težine i sa utisnutim žigom kojim se
garantuje težina i čistoća metala predstavljalo je drugi stepen u razvoju novca
kao univerzalnog ekvivalenta u već dosta razvijenom trgovinskom prometu.
Kovane monete pojavile su se u prvoj polovini VII veka pre n.e., skoro
istovreraeno u dve razne oblasti sredozemnog bazena u Maloj Aziji (Lidija) i u
srednjoj Grčkoj (ostrvo Egina). Monete kraljeva Lidije i jonskih gradova Male
Azije kovane su od elektruma legure zlata i srebra. U Egini se kao metal za
izradu moneta upotrebljavalo srebro. Iz ta dva centra kovanje novca vrio brzo se
proširilo po čitavom Mediteranu. Vec tokom VII veka pre n.e. monetu su počeli
da emituju najvec'i gradovi Jonije, ostrva u njihovoj blizini, kao i takvi gradovi
Grčke kao što je Korint. Sa VI vekom počinje redovno izdavanje kovanog
novca u gradovima Velike Grčke, Sicilije, severne Grčke i u nekim gradovima
severnog i južnog Crnomorskog primorja. U V-IV veku pre n.e. svaki
samostalni grčki polis kuje svoju monetu.
U samoj Grčkoj preovlađujuću ulogu imala su dva sistema mera koji su se,
uglavnom, primenjivali na srebro. Najstariji od njih, eginski sistem, primenjivan
je kod kovanja moneta ne sarno u Egini već i u većini građova Peloponeza i
srednje Grčke, a takođe i u crnomorskim oblastima. U Atini u doba Solona
eginski sistem je zanienjen eubejsko-atičkim koji se ubrzo proširio i na gradove
severne Grčke, na Siciliju, Kirenaiku i druga mesta.
REGISTAR IMENA
Abdera, 124, 441, 486, 610 Abidos, 125, 452, 457, 491, 492
192, 205, 343, 345, 346, Aharna, 137 Aharnjani
347, 427 273, 274, 275 Aheja 73
Adimaut, 350 ,Ahejska obala", 64 Ahejci, 15, 16, 27,
Afaja, 524 28, 34, 35, 42, 46, 62, 63, 64, 67, 69, 71-
Afidna, 440 75, 79, 86, 90, 91, 93, 97, 98, 100, 104,
Afrika, 121, 567 106, 123, 398, 437, 497 Ahejski savez,
Afrodita, 377,400, 408, 545, 553, 554, 591 Ahemenidi, 174, 579 Ahetaton, 68
596, 602, 603 Afrodita Knidska, 554 Ahijava, 63, 64
Agamemnon, 79, 80, 86, 91, 111,417, Ahil, 46, 79, 80, 81, 83, 84, 86, 88, 90,
524 92, 110, 126, 243,455, 599
Agar, 401 Ahilej, 126 Ahilodor, 560
Agisikie Hersonežanin, 382 Agatarh, 520 Alimos, 67 Aigitis, 98 Aitaleji,
Agesilaj, 417, 418, 420 Agesipolid, 107
433,434 Agijadi, 100 Agis, 99 Agis IV, Ajaks, 90 Ajant, 497, 498 Akadem, 569
325 Agorat, 346 Akadeinija, 568 Akant, 314, 317,412
Agrigent (Akragant), 123, 249 Agron, Akanianija, 124, 246, 248, 292, 295,
590 298, 305, 420, 425, 429, 432, 443,
Ahaja, 63, 74, 238, 239, 282, 283, 432, 447,488,491, 580 Akarnanci, 261, 288,
297 Akavaša, 75 Akrokorint, 402
Akropolj, 155, 219, 230, 234, 281, 296, Anhimolije, 157
338, 348, 455, 519, 523, 524, 532, 535, Antalkida, 424-427, 444, 453
536, 537, 538, 539, 540, 542, 544, 545, Antalkidin mir, 362, 427-430, 433,
552, 587, 597, 598, 600 Akrotoj, 316 444, 448, 452, 454,
Aksij, 473 Alalija, 136 Alazoni, 130 552 Antej, 516, 518
Aleksandar I, 199,432,444, 445,456 Antemokrit, 289 Antenor,
Aleksandar II, 464,476 Aleksandar 527
Makedonski, 189, 285, 377, 403, 408, Antenor, 520, 530 Antifont, 341-344.
473, 481, 482, 488, 491, 493, 494, 557, 360 Antisa, 299 Antioh, 454 Antipatar,
559, 560, 561, 562, 611 481 Apeles, 537, 530, 531 Apeninsko
Aleksandar. tiranina u Feri, 451, 452, poluostrvo, 69. 122 Apolodor, 322
464, 476 Aleksandar, vladar u Epini, Apolodor, 550, 560 Apolon, 42, 85, 156,
488 Alevadk 111, 156,407,445,451,464 182, 233, 377, 384, 405, 484, 513, 530,
Alfej, 58, 504 Alizija, 441 Alkamen, 535 535, 539, 545, 551. 554, 595, 599, 600.
Alket, 441 601, 602.604,611,612 Apolon
Alkibijad, Atinjanin, 278, 279, 321324, Belvederski. 557, 558 Apolon Delfijski,
326-330, 332, 334, 335, 337, 339-355, 407, 443. 585 Apolon Delfinije, 595
359, 367, 405, 580 Alkibijad, otac efora Apolon Kamej, 592, 593 Apoloa Pitijski,
Endija, 322 Alkinoj, 78, 82, 87, 91, 97 61, 155, 601 Apolon Sauroktonos, 554,
Alkmaii, 95 555 Apolonije, iz dinastije Spartokida,
Akemeonidi, 142, 152, 154, 155, 157, 389, 396
158, 161, 183, 190, 191, 193, 219, 289, Apolonija, grad u Diriji, 135 Apolouija,
303, 321, 512 Alksenor, 526 grad u Trakiji, 126, 127,
Alopeka, 529 365. 366, 367, 371, 372, 432, 490
Altis, 566, Arabej, 314 Arabija, 265,611
567 Amasis, Arej (Ares), 68. 140, 397, 534, 545
260 Areopag, 137
Amasis, egipatski faraon Ahmos II, 135 Aretusa, 611
Amazonke, 125, 509, 521, 522, 527, 576 Aretuza, 439
Ainbrakijski zaliv, 135 Ambrakija, Argantonije, 135
135, 282 Ambrakioti (Ambrakijci), Argeadi, 475
286, 317 Amenemhet III, 29 Argej, 478
Amfiaraj, 116 Argil, 314,317
Amfipolj, 154, 266, 288, 314, 315. 316, Arginuska ostrva, 354, 355, 440
319. 454, 460. 477, 478, 486. 570 Argirej,412
Amfipoljaiii, 315, 477. 478 Argivljani (Argivci), 156, 223. 320. 323,
Amfisa, 490, 491 Amfitej, 419, 421, 423, 424, 427, 434, 457
274 Amfitrita, 241 Amikla, Argolida, 43,46,47,49,52,58,60,67, 73,
52, 96 74, 96, 104, 164, 238, 243, 345, 312,
Aininta 1,421,422.423,424,455 323, 425, 432, 451, 604 Argolidski
Aminta II, 456 zaliv, 46 Argonauti, 35, 58, 125 Argos,
Amiiita ΙΠ, 455. 456 47, 52, 67, 70, 73-74, 91, 103106, 156,
Amis, 125, 128, 266, 366, 369, 371. 180, 183, 185, 191, 194, 195, 218, 220,
387 Anion, 29 Amora, 235, 237, 238. 248, 249, 282, 316, 317,
165 Amorgos, 18 320-324, 412,
Anaksagora, 224, 284 418. 420, 421, 423, 427, 428, 430,
Anaksimandar, 567 431, 447. 448, 457, 488. 491. 546, 584,
Anaktorij, 135, 282, 317 588, 604 Arheanakt, 385
Andanija, 106 Arheanaktidi, 385. 386, 387, 389, 390
Andokid, 324, 328, 349, 356.434 Arheanaktidski Bosfor, 387 Arhelaj
Androgej, 24 1,474,475, 476 Arhelaj II, 476 Arherm,
Androkle, 328, 341 521, 602
Androklid, 418, 419,433 Arhidam, 222,282,292,293,294,295,
Andromalia, 86, 88 304, 309
Andromeda, 561, 562 Arhidamov rat, 251, 260, 277, 305, 313,
Andros, 17, 124, 172, 199, 214, 439 318, 319, 320, 324. 325, 331, 332, 404,
Androtion, 147 572 Arhija» 434 Arhiloh, 124 Ariapejt,
Anhijala, 126 364, 376 Ariarat, 370 Arifarn, 398-399,
402 Arijej, 416 Ariobarzan, 452 Arisba, 197200, 206, 207. 208, 211, 217,
299 Aristagora, 179-181 Aristarh, 262 237, 243, 244-247, 250, 252, 257,
Aristid, 193, 198, 199, 200, 203, 208, 262, 267, 273, 274, 281, 282-285,
218, 219, 220, 283, 307, 317, 365, 580, 288, 289, 290, 292-297, 302, 303,
590 Aristion, 153 309,
Aristofan, 222, 223, 253, 279, 281, 289, Alopeka, 529
294, 296, 303, 305, 307, 311, 318, 321, Altis, 566,
324, 338, 353, 354, 404, 405, 408. 409, 567 Amasis,
410, 574, 588 Aristofan, sin Nikofema, 260
406, 407 Aristofan, strateg. 461 Amasis, egipatski faraon Ahmos II, 135
Aristogiton, 157, 531 Aristokrat, 106 Amazonke, 125, 509, 521, 522, 527. 576
Aristomen, 106 Ambrakijski zaliv, 135 Ainbrakija,
Aristotel, 88, 95, 101, 108, 113, 128, 135, 282 Ambrakioti (Ambrakijci),
139, 142, 145, 147, 150, 151-155, 286, 317 Amenemhet III, 29
158, 204, 219, 225, 244, 250, 251, Amfiaraj, 116
279, 302, 304, 305, 306, 332, 337, Amfipolj, 154. 266, 288, 314, 315. 316,
342, 343, 348, 355, 356, 359, 319, 454, 460, 477, 478, 486, 570
406410, 419, 463, 464, 526, 573, Amfipoljaiii, 315, 477. 478
578, 579, 580, 582 Arkad, 611 Amfisa. 490, 491 Amfitej.
Arkadija, 64, 67, 73, 74, 96, 104, 105, 274 Amfitrita, 241 Amikla,
106, 184, 218, 246, 425, 432, 52, 96
447448, 449-452, 454, 456, 457, Aininta 1,421,422.423.424,455
459, Aminta II, 456
488,491,611 Arkadska država, 447, Amiiita ΙΠ, 455. 456
449 ,Arkadska liga" (Arkadikon), 449 Amis, 125, 128, 266, 366, 369, 371.
Arkadski savez, 452,454,456.457 387 Amon, 29 Amora,
Arkađani, 61, 184, 323,405,416,447, 165 Amorgos, 18
448, 449, Anaksagora, 224, 284
450, 452, Anaksimandar, 567
456,458. 465 Anaktorij, 135, 282, 317
Arkalahori, 26 Andanija, 106
Arkesilaj, 515 Andokid, 324, 328, 349, 356.434
Armenija, 416 Androgej, 24
Aršinceva, 386 Androkle, 328, 341
Artabaz, Androklid, 418,419. 433
201,461 Andromalia, 86, 88
Artafern, 161, 162, 179, 180, 181,185, Andromeda. 561, 562
186, 191 Andros, 17, 124, 172, 199, 214, 439
Artakserks, 209 Androtion, 147
Artakserks II Mnemon, 369, 415, 417, Anhijala, 126
427, 441 Artakserks ΙΠ Oh, 469 Anhimolije, 157
Artemida, 166, 233, 417, 508, 512, Antalkida, 424-427, 444, 453
545, 552, 554, 584, 594, 602. 603 Antalkidin mir, 362, 427-430, 433,
Artemida Loliaja, 40, 593 Artemida 444. 448, 452, 454.
Ortija, 106, 593, 604 Arteniidor, 590 552 Antej, 516, 518
Artemisij, 196-198 Artemisija, 468, 556 Antemokrit, 289 Antenor,
Atemision, 603 Asina, 13, 14, 15,584 527
Asirska monarhija, 174 Asklepije, 577. Antenor, 520, 530 Antifont, 341-344.
584 Askra, 113 Asop, 115, 201,290 360 Antisa, 299 Antioh, 454 Antipatar,
Aspasija, 224, 284, 353 Aspend, 426 481 Apeles, 537, 530, 531 Apeniusko
Astak, 124, 387 Astija, 419 Astioh, 335 poluostrvo, 69, 122 Apolodor, 322
Atal, 492 Ataršijaš, 75 Apolodor, 550, 560 Apolon, 42, 85, 156,
Atej, 133.371,372,489.490 Atenej, 408 182, 233, 377, 384, 405, 484, 513, 530,
Atenokle. 366 535, 539, 545, 551. 554, 595, 599, 600.
Atika, 9. 24, 27, 42, 52, 67, 74, 111, 601. 602.604,611,612 Apolon
112. 137, 138, 140, 141, 142, 144, Belvederski. 557. 558 Apolon Delfijski,
145-149, 151, 152, 154, 155, 407, 443. 585 Apolon Delflnije, 595
156165, 168, 170, 186, 193, 196, Apolon Kamej, 592. 593 Apolon
Pitijski, 61, 155, 601 Apolon 406410, 419, 463, 464, 526, 573,
Sauioktonos, 554, 555 Apolonije, iz 578, 579, 580, 582 Arkad, 611
dinastije Spartokida, 389, 396 Arkadija, 64, 67, 73, 74, 96, 104, 105,
Apolonija, grad u Diriji, 135 Apolouija, 106, 184, 218, 246, 425, 432,
grad u Trakiji, 126, 127, 447448, 449-452, 454, 456, 457,
365, 366, 367, 371, 372, 432, 490 459,
Arabej, 314 Arabija, 265,611 488,491,611 Arkadska država, 447,
Arej (Ares), 68. 140, 397, 534, 545 449 .Arkadska liga" (Arkadikon), 449
Areopag, 137 Arkadski savez, 452,454,456.457
Aretusa, 611 Arkađani, 61, 184, 323,405,416,447,
Aretuza, 439 448, 449,
Argantonije, 135 450, 452, 456,
Argeadi, 475 458, 465
Argej, 478 Arkalahori, 26
Argil, 314,317 Arkesilaj, 515
Arginuska ostrva, 354, 355, 440 Argirej. Armenija, 416
412 Aršinceva, 386
Argivljaiii (Argivci), 156, 223, 320, Artabaz,
323, 419. 421, 423, 424, 427, 434, 201,461
457 Artafern, 161, 162, 179, 180, 181,185,
Argolida, 43,46,47,49,52,58,60,67, 186, 191
73,74,96, 104,164,238,243,345, Artakserks, 209
312,323, 425, 432,451,604 Argolidski Artakserks II Mnemon, 369, 415, 417,
zaliv, 46 Argonauti, 35, 58, 125 Argos, 427, 441 Artakserks ΙΠ Oh, 469
47, 52, 67, 70, 73-74, 91, 103106, 156, Artemida, 166, 233, 417, 508, 512,
180. 183, 185, 191, 194, 195, 218, 220, 545, 552, 554, 584, 594, 602. 603
235, 237, 238. 248, 249, 282, 316, 317, Artemida Lohaja, 40, 593 Artemida
320-324, 412, Ortija, 106, 593, 604 Arteniidor, 590
418. 420. 421, 423, 427, 428, 430. Artemisij, 196-198 Artemisija, 468, 556
431, 447. 448, 457, 488. 491. 546, 584, Atemision, 603 Asina, 13, 14, 15, 584
588, 604 Arheanakt, 385 Asirska monarhija, 174 Asklepije, 577,
Arheanaktidi, 385. 386, 387, 389, 390 584 Askra, 113 Asop, 115, 201,290
Arheanaktidski Bosfor, 387 Arhelaj Aspasija, 224, 284, 353 Aspend, 426
1,474,475,476 Arhelaj Π, 476 Arherm, Astak, 124, 387 Astija, 419 Astioh, 335
521, 602 Atal, 492 Ataršijaš, 75
Arhidam, 222,282,292,293,294,295, Atej, 133. 371, 372,489, 490 Atenej, 408
304, 309 Atenokle. 366
Arhidamov rat, 251, 260, 277, 305, 313, Atika, 9. 24, 27, 42, 52. 67, 74, 111.
318, 319, 320, 324, 325, 331, 332, 404, 112. 137, 138, 140, 141, 142, 144,
572 Arhija, 434 Arhiloh, 124 Ariapejt, 145-149, 151. 152, 154, 155,
364, 376 Ariarat. 370 Arifarn, 398-399, 156165. 168, 170, 186, 193, 196,
402 Arijej, 416 Ariobarzan, 452 Arisba, 197200, 206, 207. 208, 211, 217,
299 Aristagora, 179-181 Aristarh, 262 237, 243, 244-247. 250, 252, 257,
Aristid, 193, 198, 199, 200, 203, 208, 262, 267, 273, 274, 281, 282-285,
218, 219, 220, 283, 307, 317, 365, 580, 288, 289, 290, 292-297, 302, 303,
590 Aristion, 153 309.
Aristofan, 222, 223, 253, 279, 281, 289, 320, 329, 332, 333, 335, 343, 348,
294, 296, 303, 305, 307, 311, 318, 321, 361, 404, 407, 425, 435, 436, 439,
324, 338, 353, 354, 404, 405, 408, 409, 446, 454, 492, 501, 513, 514, 515.
410, 574, 588 Aristofan, sin Nikofema, 517, 532, 539,542, 551, 552, 604
406, 407 Aristofan, strateg. 461 Atiiia, boginja, 98, 142, 153, 155,
Aristogiton. 157, 531 Aristokrat, 106 383, 532, 533, 541. 542, 545, 588,
Aristomen, 106 598, 601,611
Aristotel, 88, 95, 101, 108. 113. 128. Atiiia, grad i dižava, 52. 67, 115, 117,
139, 142, 145, 147, 150, 151-155, 121, 127, 137-142, 144-148, 150163.
158, 204, 219, 225, 244, 250, 251, 165, 168, 169, 170, 172, 180. 182,
279, 302, 304, 305, 306, 332, 337, 183, 185, 186, 187, 190, 192, 193,
342, 343, 348, 355, 356, 359, 194, 197, 199, 200, 201, 203206,
209-230, 232, 233, 235, 236239, Avgust, rimski car, 495, 580, 581 Azija,
241-252, 254, 256, 257. 260, 261. 174, 190, 355, 416, 417, 418,
263-274, 276-334, 335. 336, 338, 419, 420, 427 Aziiia, luka na
340-350, 352-363, 365, 366. 367. Peloponesu, 452 Azovsko more,
370, 371. 382, 387, 388, 395. 396, 130, 131, 386
397, 403, 404, 405, 408, 411, 412,
413. 415, 419, 421, 423-426, 428, Bakhijadi, 604
430, 431, 433-442, 444-448, 450, Balkan, 46
451, 454, 455. 456, 457, 459, Balkanska obala (primorje), 441
- 461, 465, 466, 470, 471, 472, Balkansko poluostrvo, 12, 13, 15, 16, 27.
476, 477, 478, 480, 482-492, 509, 45, 46. 62, 64-65, 69, 96, 135, 178, 218,
512, 513, 524, 526, 527, 530, 535, 235, 287, 339, 473, 478, 493 Bata, 135
536, 537, 540, 542, 544, 545, 546, Belerofont, 75 BelohJ., 69, 241,248,472
548, 550-553, 560, 566, 570, 572, Bengtson H., 242
573, 574-578, 582, 584-590, Beoćani, 70, 110, 112, 113, 115, 161,
507600.610.611.612 162, 197, 237, 288, 290, 299, 313,
Atina Halkioikos (Halkiokija), 220. 317, 319, 310, 323, 334, 343, 414,
289, 594 Atiiia Itonska, 116 Atina 419, 424, 427, 433, 445-449, 451,
Nika, 536. 538 Atiiia Partenos, 536, 537, 453, 455, 456,458,459 Beotija, 9, 13,
540, 541 Atina Polijas, 539, 552 Atiiia 15, 67, 70, 74, 95, 111, 113, 114,
Promalios, 536, 552 Atinska pomorska 115, 116, 117, 157, 161, 169, 186,
dižava. 210, 423, 461 191, 197, 218, 237, 238. 239, 243,
Atiiiski pomorski savez I, 109, 203215, 245, 246, 267, 295, 297, 308, 313,
227, 237, 238, 239, 245, 248, 257, 317, 319, 320, 321, 357, 407, 417,
271, 276, 280, 281, 283, 287, 288, 419, 420, 421, 425, 427, 432, 434,
297, 299, 303, 307, 314, 318, 322, 435, 436, 439, 442, 444448, 451-457,
331. 332. 333. 335, 336, 343, 345, 459, 460, 483, 491, 492, 501, 532,
349. 361, 362, 365, 366, 370, 388, 589, 600, 604 Beotski savez, 114.
403, 422, 423, 438 Atinski pomorski 115, 116, 202,282. 403. 419. 424,
savez II, 428, 437, 439, 440, 441, 427. 429, 431, 434, 436, 441. 444,
444, 447, 454, 455, 446, 464, 575, 577, 612
- 462, 482, 487, 492, 536, 552, Berezan, 128, 605 Berger Α.
575, 587, 589 K., 9 Biher K„ 241, 242
Atinjani. 112, 113, 121, 138-142, 145, Bion, 377 Bizalti, 475,477
147.148, 151, 152, 153, 155, 156, Blavatskaja Τ. V., 8, 9,495
162, 168, 180, 181, 183, 186, Bledžen, 15
187190, 194, 196, 197, 199, 200, Bogajevski B. L., 23,41
201, 203, 204-217, 220, 222-227, Bogazkeja, 31. 63 Boristen,
232, 235-240, 242. 245, 246. 248, 611
251, 253, 256, 266, 271, 273, 280, Bosfor, država Spartokida, 370, 382,
281285, 287-296, 298, 299, 300, 302, 385, 386-391, 393-398, 400, 402.
303, 304, 307, 308, 310-317, 319, 427,472, 607,612 Bosfor, 376
321-325, 327, 328-336, 339-351, Bosfor kimerijski (Kerčki moreuz), 128,
353-356, 358, 360, 361, 366, 387, 129, 133, 265, 382, 385, 386 Bosfor
388. 395. 414, 416, 418, 419, 421, trački (trakijski), 42, 46, 124,
423-427, 430, 434, 435, 438-444, 178, 179, 215, 345, 356, 455
446, 448, 453-457, 460, 461, 462, Botijeja, 316
476, 478, 482. 484, 485, 488, 489, Botijejani (Botijejci), 314 Brasida, 285,
491. 492. 498, 523, 540, 541. 545, 291, 308, 312, 313-316,
548, 551, 570, 572, 573-575, 585, 319, 351,610
Briaksis, 556
587-589 Atosa, 191
Brigi, 185
Atoski kanal, 194, 195
Britanski muzej, 139, 559
Atoski rt, 185, 192 Atrej,
Bruti, 122 Brutija, 122 Bug,
47. 54, 55, 56, 80 Atridi,
130, 373 Bugo, 128, 130
58 Audokle, 444 Aul Burgaski zaliv, 126, 127
Gelije, 145 Aulida, 417,
418 Autokle, 460
Carski kurgan, 398 Demosten, lice u Aristofanovoj kome-
Cezar Gaj Julije, 495 diji „Vitezovi", 305 Demosten,
Ciceron, 145 orator, 243, 255, 260, 390, 395, 404, 407,
Cimera, 242 408, 409, 460, 469, • 470-473, 478, 482,
Crnomorska obala, južna, 125, 126, 484, 485-492, 576, 580
130, 239, 257. 574 Craomorska Demosten, strateg, 293, 308, 309-313,
obala. severna, 128, 129, 133. 134, 156, 317, 330, 331,333
239, 266, 581, 605. 608 Derkilid, 345, 417
Cmomorska obala, zapadna, 125, 126, Deroni, 477 Deukalion,
128, 132, 239, 266, 364 Cmomorski 71 Deva, 381,383, 384
okrug. 212 Crnomorsko primorje, 8, 174. Diagor, 423 Diakrija,
178, 193. 204, 212, 246, 251, 281. 373- 138, 139, 160 Diboa de
- 387, 402, 405. 428. 472, 504, Monpere, 380 Didim,
607 469 Didima, 595,612
Cmomorsko primorje, istočno, 175, 363 Dij, 72 Dija, 72
Cmoinorsko primorje, južno, 9, 363, Dikeopol, 249, 303
364, 368, 371, 387, 609 Cmomorsko Diktejska pećina, 42
primoije, severno, 9, 125, 130. 132, 251, Diman, 71 Dimani,
363, 367, 372, 375, 376. 377, 379, 381, 71 Dimitrije, 559
387, 388, 402, 540, 592.605, 608, 609 Dimni, 98
Crnomorsko primorje, zapadno, 9, Dinarh, 473
127, 363, 364, 365, 366, 372 Diodor sa Sicilije, 72, 118, 139, 203,
204, 279, 284, 321. 346, 349, 350. 352,
Cukurska delta, 390
354, 385, 389, 398, 401, 402, 405, 414,
Čajld V. G., 62 420, 421, 423, 429, 435, 436, 440, 441,
Čedvik D„ 12, 35, 62, 66 442, 443, 449, 450, 458, 460. 469, 478,
Čertomlicki kurgaii, 133, 373, 374, 480. 482. 483. 487, 488, 577, 579, 581,
- 376 584, 587 Diogen Laertije (iz Laerte),
145, 147 Dion. 580 Dionisije, 213, 271
Damasija, 151 Damoklid, 434 Damon, Dionisije Halikarnaški. 147 Dionisije,
224 Dandariji, 391. 392 Darije, Kserksov komandant mornarice, 182 Dionisije, sin
sin, 209 Darije I, 128, 175-179, 187, Klearha, 371, 466 Dionisije, tiranin u
191, 364, 569 Sirakuzi, 405, 406,
Darije II, 338, 351, 366 Daiije III, 561, 441, 443, 444, 452, 482, 589
562 Daskilitska satrapija, 334 Datam, Dionisipolj (Kruni), 126 Dioskuri,
369, 370 Datis, 186, 191 Dedal, 518 599 Diotim, 406 Dipilonska
Dekeleja, 277,283,329,332,333, 334, kapija, 599 Dipilonsko groblje,
343, 344, 348, 349, 360, 404, 418 498 Dnjepar, 130, 131 Dnjestar,
Dekelejski rat, 280, 297, 332, 572 130 Dobrudža, 371 Dolopi, 445
Deksielej, 589 Delbrik, 192 Dolopski arhipelag, 439 Dor, grad u
Delfi, 13, 97, 109, 164, 194, 239, 268, Palestini, 75 Dor, praotac dorskih
283, 384, 405. 408, 443, 448, 450, plemena, 71 Dorani, 11, 35, 65, 68-76,
452, 480, 483, 487, 490, 512, 522526, 96, 98, 99.
528, 540, 600, 601, 612 Delfski hram 104. 106.
(Apolonov), 112., 157, 194, 197, 448, 127, 140,
456, 483, 487, 512, 522,585 301, 500
Delfski orakul (proročište), 120, 142, 283 Dorida, 73,
Delfinij, grad na ostrvu Hiosu, 336 134, 236
Delfinion, svetilište u Mitileni, 385 Dorijej, 346
Delfinion, 385 Delij, 313, 316, 319, 332 Dorisk, 204
Delos, 172, 186, 199, 201, 207, 213, 227, Dorkid, 207
251, 266, 283, 384, 404, 439, 492, 521, Doshi, 392
589,602, 603 Delsko svetilište (hram) Drakon, 142, 143, 144. 145, 148, 163,
Apolona, 156, 208, 602 Demad, 492 337, 573
Demarat, 162, 180, 184, 191 Drili, 368
Demareta, 613 Duge zidiiie, u Korintu, 423, 425 „Dugi
Demetra, 138, 377,405,410, 543, 544, bedenii", u Argosu, 324 „Dugi bedenii",
545 u Atini, 234, 236, 264, 267, 281, 296,
337, 343, 348, 356, 357, 421,430, 536 584, 597
Dudhalija, 75 Eldžin. 597
Duiiav (Istar), 12, 126, 127, 178, 364, Elimi, 122
371,489 Embaton, 461
Dunker, 241 Endije, 322, 334
Duiis, 184, 260, 261,518 Eiiofita, 237
Edoni, 477 Enoja, 293
Efes, 166, 181, 251, 352, 355, 417, 424, Eiiomaj, 534
428, 486, 512, 550, 552, 584, 589, Eolida, 74, 209
594,610,611.612 Efijalt, 221, 222, 223, Eolija, 417, 421
224, 225, 234, 578 Eoljani, 96, 124
Efor, 70, 98. 99, 100, 118, 203, 408, Epaminonda, 313, 407, 435, 436, 437,
469, 577. 579, 580 444, 445, 446, 448, 449, 450, 452,
Ega, 475, 493 Egejida, 455,457,458,459,462, 575 Epejci, 80
212 Epidamnos, kolonija u Iliriji, 135,248,
Egejski aihipelag, 12, 299, 339 Egejski 281, 286, 300, 596
bazen, 12, 13.18,43, 145,281, Epidamnjani, 283, 296
351,357,604 Egejsko more, 11, 12, Epidaur, 74, 295, 323,
13, 14, 17, 20, 24, 44, 45, 67, 69, 72, 73,
452, 453, 455,
74, 75, 121, 174, 176, 178, 182, 185, 191,
552, 604
210, 257, 265, 299, 350, 403, 412, 421,
Epiktet, 260,261
424, 428, 430, 441, 482, 486, 488, 546
Epipole, 330
Egejski svet, 11 Egimije, 71
Epir, 70, 73, 121, 124, 164, 248, 420,
Egina, 74, 135, 145, 148, 156, 161, 164,
478. 488. 493
169, 170, 172, 183, 184, 185, 186, 194,
197, 236, 238, 239, 248, 249, 250, 262, Epit, 104
289, 425, 426, 439, 524, 609, 610, 612 Epitadej, 407
Eginci (Eginjani), 162, 259 Egipat, 12, Epitidi, 104, 106
14, 19, 20, 22, 28, 29, 30, 37, 41, 43, 46, Erasistrat, 326
51, 67, 75, 76, 79, 129, 135, 139, 165, Eratosten, 346
175, 176, 177, 191, 213, 223, 236, 238, Erehtej, 539
239, 246, 262, 265, 266, 267, 415, 417, Erehtejevo more, 539
426, 430, 444, 469, 567, 569, 582, 604, Erehtejon, , 249, 257, 348, 351, 353,
607, 609,611 Egipćani, 404, 536, 538. 539, 597, 600
20,29,35,36,41,46.75,87, 223, 238 Eres, 299
Egospotam, 353, 355, 356, 367, 412, 427 Eretrija, 112, 122, 154, 180, 183, 186,
Ehekratidi, 445 Ehem, 73 Ehnaton, 29, 343. 418, 439, 488. 489, 561, 589
67 Eion, 204, 208 Ejrena (Mir), 441. 552 Eretrijci, 124, 180. 186 Ergofil, 460
Ejon, 315 Ejra, 106 Eksekija, 516 Ergokle, 426 Argotim, 167 Erhija, 137
Eladija, 585 Elam, 174 Eridan, 599 Erihtonije, 539, 540 Erinije,
Elateja, 490,491 224, 593 Eritra, 209. 210, 334,461. 587
Eleja, kolonija u Italiji, 136, 282 Eros, 545, 553
Elejci, 286 Eshil, 192, 197, 224, 528, 574 Eshin,
Eleusina. 162,267.274, 360, 361.405, 455, 460. 469, 470, 482, 496,
487, 488, 490, 576 Eta, 110 Eteja,
540
414 Eteobutadi, 152 Eteokrićani, 35, 72,
Eleusina, oblast u Atici, 138, 249, 293,
106 Etna, vulkan na Siciliji, 122 Etolija,
435
238, 246, 248, 308, 311, 447,
Eleusinska ravuica, 200 Eleusinsko
448,611 Etolska liga, 589 Etolski
svetilište, 599 Eleusinjani, 361 Eleutera,
savez, 589 Etrurci, 69, 75, 76,122, 136
115, 117,434, 532 Elida, oblast u Južnoj Etrurija, 185, 265, 604 Euagora,
Grčkoj, i grad, 67, 80, 91, 96, 106, 218, 424,426, 430, 466 Eubeja, 154, 164, 169,
244, 245, 317, 319, 320, 321, 322, 412, 186, 212, 239, 265. 293, 308, 332, 334,
414, 432, 447, 448, 454, 456, 457, 491, 335, 343, 346, 420, 429, 439, 447, 461,
540, 543, 584, 588 Elidski rat, 456.457 464, 483,486, 488,491,492 Eubejci,
Elidski savez, 414 421,457 Eubejski zaliv, 197 Eubul, 469,
Eliđani, 61, 322, 414, 416, 447, 457, 482, 488 Eudamid, 432 Eufranor, 560
Eufrat, 29,415 Eufron, 405, 457, 464,
465 Eufronije, 261,516, 517 Euklejske 483, 484, 487, 601 Fokion,
svečanosti, 422 Euklid, 411 Eiikrat, 329 473, 487, 488, 489, 580 Fradmon,
Eumel, 389, 398, 399-402 547 Frakont Α., 248, 404 Frigija,
Eumenide, 252 Eumolp, 261 75, 165, 251,417,418 Frigijci, 176
Eupatorija (Karkinitida), grad na Kri- Frimen K„ 242 Frina, 408, 553
mu, 380. 384 Frinih, 338, 340, 341-344 Frontin,
Euribijad, 195, 196 417 Ftiotida,71, 112 Furumark Α.,
Eurimedont, 426 62
Eurimedont, 330
Eurip, 162 Galaksidor, 418 Galeps, 316 Galija, 121
Euiipid, 104, 332, 476, 574, 582 Gargaza, 400 Geja, 383, 384
Euripil, 63, 75 Gela, 123, 249, 309, 325, 530, 611 Gelas,
Euripontidi, 100 611
Eurot, 96, 98, 448,449 Gelon, 119, 530,613 Georgijev V., 62, 76
Eusebije, 581 Gerauijski prolaz, 288 Geti, 490
Eutikiat, 485 Gilgameš, 503 Gilid, 421
Eutimid. 261.515,517 Gilip, 330, 351,405 Gitij, 449 Glauk, 164
Evaiis Α., 13. 19,22, 23, 27,42,50,68 Gloc G„ 15, 248 Gordij, 351 Gorg, 597
Evropa, 23 Gorgida, 436 Gorgija, 308 Gorgip, 389
Evropa, 131, 192,478,567 Gorgipija, 607 Gortina, 106, 585, 586
Goti, 597 Grabos, 480
Fail, Fokiđanin, 484 Fajumska oaza, 29 Grci, 11, 22, 63, 75, 77, 81, 96, 118, 121,
Faleja Kalhedonski, 410 Falek, 122. 123, 125-132, 134, 135, 136,
fokiđaiiski vojskovođa, 487 Faleron, 138, 168, 174, 177-183, 185192. 194-
luka u Atini, 157, 162, 190, 197
202, 204, 205, 206, 208, 209. 216,
Fanagorija, 128, 386, 390, 399, 400, 607
217, 238, 246, 248, 251, 252, 256,
Farmakovski Β. V., 373 Farnabaz, 334,
260, 262, 289, 363, 364, 366. 367.
338, 339, 345, 346, 347, 350, 351, 358,
368. 376, 380, 386, 387. 389, 393,
417, 418, 421, 611
395, 402, 404, 416, 417, 427, 431.
Farsal, 53, 111,420.445, 446,464
432, 442. 454, 466, 469, 470-473,
Faselida, 134 Feak, 324, 325. 326 Febid,
432, 433, 435 Federiadski visovi, 600 475, 481, 491, 492-494. 502, 503.
Fenej, 611 507. 509, 516, 519, 521, 524. 527,
Feničani, 88. 89, 122, 136, 175, 176, 467 528, 540. 542, 555, 563, 565. 566,
Fenikija, 69, 175, 176, 266, 610 Fenip, 567, 569, 576, 578. 584, 585. 590,
154, 407 591, 592, 594, 595, 506, 610
Fera, 172,407.445,464,484, 604 Grčka, evropska, 67,77,110,171,174,
Fersilion, 449 180. 185, 202, 205, 247, 478, 496,
Festos, 19, 21, 22, 23, 25, 27, 28, 31, 512
33, 34, 35, 54,611 Fidija, 224, 234, Grčka, južnal5,52,74 Grčka,
284, 526, 532, 535, kontinentalna (balkanska), 11, 13, 16, 18,
536, 537, 540, 541, 544-549, 611 21, 27, 28, 35, 43, 54, 61, 63, 65, 68,
Fidon, 104, 105 169, 186, 203, 265, 277, 313, 325, 404,
Figalija, 447,539, 551 Fila, 360 428, 568 Grčka, Mikenska, 66 Grčka
Filaidi,155,219 Filakoipi, 17, 36 ostrvska, 54
Filip Π Makedonski, 266, 372, 464, Grčka, sevema, 52, 71, 171, 185, 186,
469, 470 Filip, oligarhijski vođa u 431,446,484,609,610 Grčka, srednja
Tebi, 434 Filist, 577 Filistejci, 75 (centralna), 13, 15, 52, 115, 134, 136,
Filistid, 489 Filohor, 147 Filokrat, 486, 170, 171, 192, 1%, 197. 200, 235, 236,
487 Filokratov inir, 486.487,488 238, 239, 248, 267, 281, 282, 288, 308,
Filoksen, 561, 562 Filolaj, 113 Filomel, 319, 420,
483,484 Filon, 478 Fliunćani, 323,449 421, 429, 448, 454, 483, 487, 609,
Fliunt, 74, 323,429,432 Fokeja, 124. 135, 610,611
136, 174, 182, 192, 610,612 Fokejci, Grčka Velika, 248,281, 286,403,405,
125, 136, 136,449 Fokida, 112, 238, 239, 609
282, 419, 429, 432. 446, 447, 464, 483, Grčko-persijski ratovi, 73, 109, 113, 114,
484. 487, 490 116, 174, 202, 218, 238, 248, 265, 294,
Fokiđani. 112,239.405,419,420,456, 354, 362, 387, 475, 568, 569,570,
571,572, 585,604 Grot, 138, 472 492 Helios, 384. 543, 544 Hem, 371.372,
Gurnija, 21,26, 31,34,41 489 Hera, 68,508,512,545,546,553,588,
596, 597, 604, 612 Herakle, 42, 70,
Habrija, 430,434, 435, 440, 442, 461 71, 96, 97, 516, 518, 523, 524, 525, 532,
Hagija Teodora, 35 533, 559, 590, 596,598,611,612
Hagija, Tirada, 21, 33, 34, 37, 39, 41. 54 Herakleja, 550
Hagnon, 342 Haliakmon, 473 Haliba, Herakleja Pontiska, 126, 127, 128, 129,
257 Halijart, 419.420 363. 364, 366, 367-371, 382, 384.
Halikamas, 74, 426, 467, 468, 550, 390,465,466 Heraklejci, 126, 363, 364,
567.585 366, 369, 370
Halkida, 112, 120, 122, 124, 161, 162, Heraklejsko poluostrvo, 378, 379, 380
164 Heraklidi, potomci Herakla, 70, 73,96,
Halkidej, 415,464
339 Hereja, 342
Halkidička liga (savez), 295,431,432. Herejani, 584 Heripid,, 414 Herkulaiium,
433, 476, 477, 589, 612 Halkidik, 560, 561, 562 Hermej, 604
poluostrvo, 124, 170, 185, 221. 248, 264, Hermes, 328, 545, 546, 553, 554, 559,
266, 281, 287, 314317. 403, 412, 420, 596, 601 Hermiona, 295 Heimip,
431. 432, 433, 460,476.482,485, 486, 304 Hermokrat, 347 Hermouasa, 128,
492, 610 Halkiđaiii, 122, 124, 162. 288, 386, 607 Herodot, 19,23,24,27, 35, 63,
587 Halones, 488 Hamurabi, 29 Hanebu, 70, 71, 72,73, 75,95,97, 98, 99, 100, 103,
67 Hares, 461 Haret, 489,491 Haribda, 104, 114, 128-134, 137, 139, 144, 158,
279 Harikle, 337 Harin, 289 159, 175-176, 178, 180, 181,
Harkovska oblast. Kurganski grobovi, 12 184, 185, 186, 188, 189, 190,
133 Harmid, 540 192, 195, 198, 200, 224, 248, 278,
Harmodije, 157, 531 364, 372, 373, 376, 473, 475, 564,
Harn, 183 Haron, 567, 568, 569, 570, 571, 573. 576,
434 Harpag, 136 581,584,606
Hefest, bog, 82, 90, 545, 599 Heirisof, Heroneja, 313,491,492,493,494,580
416 Herostrat, 594 Hersifron, 166, 512
Hekatej Miletski, 179, 567, 569 Hersones Tauridski, 129, 367, 370,
Hekatej, kralj Sinda, 390 378, 379-385, 390, 606 Hersones
Hekatomnos, 467,468 trački, 121, 155, 156, 157,
Hekatompedon, 598 Hektor, 86, 13 246, 266, 404, 417, 425, 454,
88, 514, 518 Hekuba, 518 460, 461, 484, 486, 489, 492
Helada, 14, 15, 16, 27, 28, 30, 54, 70, Hersonešani, 380, 381, 383, 384 Hesiod,
71, 96, 97, 98, 106, 110, 182, 195, 72, 113, 114, 566 Hestija, 456
207, 213, 222, 276, 277, 278. 280, Heti, 28,41,44,46, 64, 67, 75, 125
282, 283, 286, 290, 305, 311, 317. Hetska država, 23,46, 64, 69, 75
318, 321, 322, 325. 331. 334. 335. Hierapitna, 72
Hijeron, 257
338, 357. 358, 362, 403, 404, 407.
Hijeron, umetnik, 261
412, 414, 415, 418, 419, 421. 430,
Hijeronim, 581
431, 439. 456, 462, 484, 493, 494,
Hikara, 329
517, 526. 537, 540, 545, 548. 551,
Hikarani, 329
577
Hiksi, 22, 67
Helanik, 203, 567 Hil, 71,73, 97
Helen, 527 Hileji, 71, 98
Heleni, 42. 125, 177, 180, 188. 195, 213. Himera, 122, 202, 325, 350 Himet, 246,
278, 284, 285, 286, 290, 297, 334, 347, 599
357, 358, 367, 368, 384, 414, 430, 439, Hios, 124, 178, 182, 202, 205, 208, 212,
467, 471, 473, 475, 480, 483, 493, 502, 214, 215, 246, 248, 251, 262, 264,
517, 527. 594 Helenion, 135 Helenski 266, 299, 334, 335, 336, 396, 424,
savez, 492,494 Helespont, 64, 121, 124, 430, 437, 455, 461, 486, 489,
145, 155 , 157, 175, 176, 178, 179, 180, 492,517,584, 589,610
181, 185, 192-195, 199, 204, 205, 206,
209, 212, 215, 334, 336, 345, 349, 356,
367, 387, 406, 420, 421, 454, 460. 465.
Hiošani, 283, 334, 336, 355 Hiparh, 446, 447, 448, 451,464
arhont u Atini, 183 Hiparh, sin Pizistrata, Jason, vođa u Tesaliji, 405
156, 157, 531 Hipat, 434 Jeger V., 472 Jobat, 75 Jolk,
Hiperbol, 278,318,321,324,326,327, 58, 110 Jon, 138
328, 336, 338. 344, 353 Hiperid, 473, Jonija, 180, 181, 185, 199, 202, 246,
482, 487, 488, 576 Hipija. iz Elide, 104 312, 329, 334, 335, 337, 339, 343,
Hipija, sin Pizistrata, 156, 157, 158, 345, 347, 348, 350, 417, 421, 427,
162, 180, 183, 186 512, 517, 521, 546, 551, 552, 609,
Hipodam, 536 610
Hipodameja, 534 Jonska ostrva, 286, 298, 317, 330 Jonski
Hipoki at, 313 Hiponik, arhipelag, 300 Jonsko more, 292,442
590 Hirkaiiija, 174 Jonjani, 74, 96, 126, 127, 156, 174, 176,
Hisarlik, 42 Histasp, 179-184, 197, 202, 205, 514, 526, 567
175 Jukta, 42 Juktas, 33,40 Justin, 203, 469,
Histeotida (Hestieotida), 72, 112 Histija, 580
178, 179, 181,585 Holin, 472
Kabira, 590, 604 Kadeš, 46
Homer, 21, 25, 35, 41, 42, 46, 59, 61, 64,
Kadmeja, 419, 432, 433-436, 455, 483
77, 78-81, 86, 88, 89, 96, 97, 565, 569
Kadmejci, 72 Kadmo, 113 Kalabrija,
Hore, 85 Hiisaor, 523 Hrisopolj, 215
122
Iberija, 23, 28, 42, 121, 122, 136, 164 Kalatis, 127,128, 364, 371,402
Ida, planina, 33, 109, 503 Ida, pečiiia, 40 Kalhedon, 124, 127, 288, 343, 347,
Ifikrat, 422, 425, 430, 440, 442, 443, 367, 425, 427,460, 461
451,460,461 Iktinos, 537, 539, 540 Kalhedonci, 128 Kalija, 406
Jlijada", 11,42,45,46,61,64, 72-75, 77- Kalija, sin Fenipa, 154
87, 89-93, 97, 110, 112, 565, 582 Kalijin mir. 204, 213. 238, 363,422
Iliri, 476, 477, 478, 480, 482, 588 Ilirija, Kalikrates, 537
135, 170, 251, 265, 473, 483, Kalikratid, 354
489,493,611 Imbros, 156, 162, 178, Kaliksen, 255
214, 424, 427, Kalimah, 188
430, 461,492 Kalindoja (Kalinda), 316
Inali, 46 Iiiar, 223 Kalipidi, 130, 376
Iiid, 175, 176 Kalisten, 460, 590
Irida. 543, 544 Kalistiat, 538
Irokezi, 81 Isa, Kalos Limen, 380, 384
561 Kainariiia, 329
Isagora, 158, 159 Kainbiz, 174, 175, 569
Ishomah, 406 Kamen, 132
Ismenija, 407, 418,419,420,433 Isokrat, Kaino, 41
70, 370, 390, 404, 409. 412, 416, 431, Kampanija, 122
447, 451, 462, 465, 466, Kanopsko ušće, 135
469,470,471.487, 576, 577 Isopata, 41 Kapadokija, 125, 192, 369, 370
Istam, 47, 73, 193, 194, 197, 198, 199, Kapancijan G., 64
200, 236, 282, 299, 420, 421, 422, Kardija, 489
425,451 Iston, 300 Karija, 46. 180. 181, 417, 418, 466,
Istonsko utvrđenje, 300 Istrija, 126, 127, 467, 468, 552, 567 Kaiijci, 24,75,
365, 367, 376 Itaka, 80, 84,92, 93, 97 125, 176,177,302,588 Karist, 186, 212
Italici, 122 Kartaga (Kartagina), 185, 191, 195,
Italija, 69,76, 121, 122, 124, 135, 136, 327,610,613 Kartaginjani, 122, 136,
170, 174, 246, 266, 282, 287, 289, 191, 350, 613 Kaspijsko more, 175
327,431,609,611 Itoma, 222, 235 Katana, 122, 325, 328, 329 Kavkaz,
125, 133, 265 Kazamanova Α. N., 242
Jadran, primorje, 287, 610 Jadransko Každan Α., 242 Kefalonci, 308
more, 286 Jafa, 75 Japigi, 123 Kefalonija, 292, 295,429,441,443
Jason, mitski kialj u Tesaliji, 125 Jason, Kefisodor, 329
tiranin u Feri, 407, 441, 445, Kefisodot, 460, 552
Kefisodot, vajar, 441, 559
Kekrop, 539 Kleon, 274, 278, 284, 293, 297, 300,
Keinaki, 316 302, 304-308. 310-313, 315, 316, 318,
Kentauri, 534, 535, 542, 561 Keos, 17, 324, 572 Kleona, 316
265,461,586 Kepa, 128, 386,400 Kleopatra, žena Filipa II, 492 Klinija,,
Keramik (Kerameikos), 137, 155, 513, 321
599 Keras, Klisten, 157-161, 163, 180, 193, 217,
125 Kerasunt, 218, 224, 225, 227, 228, 337
368 Klitarh, 489 Klitija, 167, 515
Kerčko poluostrvo, 129, 385, 386, 396 Knid, 74, 382,406,421,467,575, 600,
Kersoplept, 479, 488 Ketriporis, 480 612
Kidonci, 72 Kniđani, 526, 527, 601 Knosos, 19-23,
Kikladi (Kikladska ostrva), 16, 17, 18, 27, 28, 30-32, 34, 38, 41,54,61,62,63,
21, 24, 27, 43, 212, 424, 429, 441, 68, 72, 106, 164, 611
461,517,592,602,604 Kilikija, 134, Knososki dvorac, 25, 31, 32, 33, 35
186,415 Kilikijcil76 Knososko carstvo, 22, 27
Kilon, 141, 142, 144, 289, 418, 571 Kodridi, 145, 359
Kima (Kuma), 122 Kima Eolska, 113, Kodro, 140
181 Kima Eubejska, 122 Kimerci, 123, Kolaj, 135
125, 129, 130 Kimerik, 607 Kolli, 260
Kimon, 200, 203, 208, 209, 212, Kolhi, 329, 368
219223, 227, 234, 235, 237, 251, 274, Kolijada, 144
317, 321, 328, 329, 403, 444, 466, 526, Kolofon, 246. 587
535, 540, 580, 590 Kinadon, 411,417 Kolon. 341, 342, 344
Kinosemata, 345, 346 Kinosura, 98 Konon, 353, 354, 356, 406, 417, 418,
Kint, 602, 603 Kinurija, 320 421,423,424, 439,612
Kipar, 21, 28, 43, 46, 64, 67, 74, 164,
Kopaidsko jezero, 112, 113, 168
180, 181, 182, 206, 223, 224, 238, 251,
Kora, 543, 544, 602 Koraku, 15,
257, 262, 265, 266, 424, 425,
16, 27 Korezija, 172
427,430,466,467, 552, 604 Kipsela, 486
Koril. 368
Kipselidi, 604
Korinćani, 122. 162, 171, 236, 282, 283,
Kir I, 174, 175 292, 363, 575 Kir mlađi,
286, 287, 288, 317, 320, 323, 325,
35 352, 354, 368, 405, 413, 415, 416,
328, 357, 419, 421, 427, 434, 449
417, 446, 465, 574 Kirena, 135, 546,
Korint, 73, 74, 75, 120, 122, 124, 127,
596, 600 Kirenaika, 266, 610, 612 Kirfa,
156, 164, 165. 168, 169, 170, 172,
600
180, 194. 218. 222, 235, 236, 245,
Kitera, 104, 312, 313, 315, 317, 319
248, 249. 250. 258, 262, 267, 280,
Kiterani, 319 Kiteron, 200,434,435
282, 286, 287, 288, 292, 295, 300.
Kizičani, 347
312, 317, 319, 320, 321, 329, 357,
Kizik, , 124, 125, 127, 172, 345, 346,
371, 396, 412, 414, 418, 420-423,
347, 348, 349, 367, 371, 374, 424.
425, 427, 430, 431. 432, 436, 447,
428, 460, 480, 486, 492, 610, 611
464, 465, 486, 491, 492. 504, 513,
Kladej, 534, 597
514, 589, 600,604. 609, 611
Klazomena, 124, 181, 334, 427, 428,
Korintski rat, 412. 420, 428, 430, 431
514
433, 435. 436, 437, 462, 589
Kleaih, tiranin, 370, 371, 465, 466
Korkira, 121, 135. 170, 172, 194-
Klearh, spartanski vojskovođa, 415,
195, 239, 248, 278, 281. 286, 287,
416, 465
288, 292, 295, 298, 300, 301, 302,
Klearid, 319
309. 317, 327, 429, 441, 442, 491,
Klejpid, 299
523. 588
Kleobul,
Korkirani, 135, 282, 286, 287, 300,
320
301,308,443 Korenelije Nepos,
Kleofont, 348, 349, 352, 355, 359
203.430 Koroneja, 321,420,421,
Kleombrot, 434, 435, 442, 446 Kleomen
574, 589 Korzika, 136, 174 Kos,
I, 71,98, 156, 157, 159, 162.
246,424,461, 468,489 Kostromski
180, 183, 184
kuragan, 132 Kotiora, 125, 368, 369
Kleomen III, 325
Kotis, 430,460 Kranon, 445,476
Kratip, 279 Krečmer, 62
Krenida,479 Kresfont, 104 Kresilaj, Leninos, 17, 89, 98, 156, 162, 178, 214,
547, 548 Kreusis, 436 424, 427, 430, 461, 488. 492 Leohar,
Krez, 127, 128, 174, 584, 594 Krićani, 556, 557,558 Leonid, 596
19, 21, 24, 26, 27 28, 31, 35, 36, 37, 40, Leonida, 195, 196,311,594 Leontijad,
41, 67. 68, 69. 75. 76, 108, 123, 548 419, 432, 434 Leontina,
Krim, 128, 130, 132, 133, 367, 370, 122,239,266,287,308,325,
378, 379, 380, 385 Krinip, 433 326, 588 Leontinjani, 309,
Krisa, 112 Krisejska ravan. 490 Krit, 11- 325, 326 Leotihid, 184, 199, 202,
14, 16, 18-23, 25-31, 34-36, 205, 206 Leperej, 323, 449
38,40-42,48,49-51.54,61-64.67, 68. Lepsidrija, 157 Lestrigon, 279
72-74. 89. 95, 106, 107, 108, 109, Leuka, 126
121, 165, 195, 247, 281, 501, Leukada, 135, 171, 282, 429, 441, 491
503.518, 586, 593.604 Kritija, Leukadska prevlaka, 171 Leukimna, 286
oligarh, 359, 360, 361, 445, 575 Leukon I, 389, 390, 391, 395, 396,
Kritija, vajar, 529-531 398,430
Kritska država, 24, 29, 37 Leuktra, 444, 446, 447, 448, 450, 457,
Kromna, 125, 371 Kronioin, 459
456 Lezbos, 64, 74, 124, 164, 178, 182, 202,
Kronos (Kron), 78, 91, 155, 503 205, 208, 212, 214, 246, 251, 264,
Kroton, 123, 124,611 Ksantip, 266, 298-301, 303, 334, 336, 354,
193, 200, 202, 224 Ksenar, 320 356, 396, 404, 424, 425, 430, 461
Ksenije, 406,414 Libija, 327, 567 Libijci, 135, 223
Ksenofont, 95. 103, 253. 258. 259, 279. Lidija, 75, 164, 165, 174, 178, 180,
305, 346, 347, 350, 354, 355, 356, 251,415,417,467,569,609
358. 359, 361, 363, 368, 369, 404- Lidijsko kraljevstvol76 Liđani, 75,
411, 414-425, 427-429, 431436. 441- 260 Ligdamid, 156 Liguri, 122
450. 452, 454, 456-457. 458, 459, Ligurija (južna Francuska), 136
Lihnitida, 478 Lika, 126, 363
573-576, 581, 584. 589 Ksenokrit,
Likija, 64, 134, 467 Likijci, 64
589
Likofron, 407, 445,464
Kserks, 191-193, 195-200, 203-205, 209,
Likomid (Likomed), 447,448, 454
219, 220, 280, 294, 297, 420, 571
Likurg, spartanski zakonodavac. 100,
Ktesikle, 250
102, 103, 105, 106, 580 Likurg,
Kuban, 129. 131, 386, 388, 398-400
iz roda Eteobutada, 153 Likurg,
Kuljobski kurgan, 133, 39, 392-394,
atinski finansijer, 487 Liiruii, 98
396, 397
Lind, 123 Linej, 480 Linkestida, 476
Kuiiaksa, 413,415
Kurdistan, 416 Lisandar, 279, 347, 349, 350, 351, 352,
Kureti, 593 354-359. 361, 404, 405, 412, 415,
417,419,420, 580 Lisija, 230, 342, 344,
Lada, 182 Laert, 82, 89 Lakedemonije, 346, 349, 357,
221 Lakonci (Lakonjani), 339 Lakonija, 358, 360,406-409,426,430, 576
28,52,67,73,74.95,96.98. 104. 105, 123, Lisikle, 302 Lisikrat, 552 Lisimah, 402
164, 194, 222, 245. 257, 299. 310. 311, Lisip, 557, 558, 559, 560, 601
312, 318, 319, 320, 334, 335, 354, 408, Lokra Opuiitska, 124
444, 445, 449-452,458,512 Lakonska Lokrida, 238, 239, 283, 420, 421, 429,
dolina, 95, 96, 100 Lakonski zaliv, 95, 432. 447, 464, 589 Lokiiđaiii,
96 Lamah, 303, 327, 328, 329, 366 73, 308, 421, 449, 483 Lorimer Ν.
Lampsak, 124, 343, 345, 355, 417, Z„ 78 Luksor, 29
428, 486 Lurije S. J„ 62,65, 66, 67 Luvr, 171
Laomedont, 46
Lapiti, 535, 561 Larimna, 455 Magnesija, 246
Larisa, 156, 445,452, 464, 476, 484 Magneti, 445
Lasten, 485 Latini, 122 Majnaka (Malaga), 136
Latona, 560, 602, 603 Laurionski Makedonci, 372, 433, 452, 473, 474,
rudnici, 258, 259 Lavlja vrata, 47,48, 55 476, 480, 484, 490,491 Makedonija,
Lavlji zaton, 595 Lehej, 422,423,425 18, 43, 67, 72, 73, 156, 164, 178, 185,
Lelegi, 24 192, 195, 221, 249, 264, 265. 266. 276.
287, 313, 314, 347, 371, 372. 377, 445, 315, 535 Menelaj, 97, 506, 527
446, 452. 454, 461, 462, 463. 469-478, Menon, 460 Meoti (Meocani),
480484. 486. 487, 489, 491. 492, 494, 392 Meridsko jezero, 176
589, 610 Makedonska dražava, 478 Memeptali, 75 Mesapi, 122,
Mala Azija (Anadolija), 17, 28,42,43, 123 Mesara, 20
44, 46, 49, 50, 63, 64, 67, 69, 7477, 119, Mesembrija, 127, 128, 365, 371, 372
125, 127, 129, 132, 134, 155, 164, 165, Mesena, 450,451,456,459 Mesenija, 58,
170, 174, 176, 179181, 183, 186, 192, 60, 67, 70, 73, 74, 96, 104, 105, 106,
199, 201, 204, 122, 123, 222, 245, 246, 309, 311, 408,
205, 209, 212, 220, 247, 257, 264, 450-452, 457, 459. 488,491,548
266. 281, 285, 287, 302, 338. 339, 351, Mesenska dolina, 96 Mesenski ratovi, 99,
352, 355, 363, 382, 405, 416418. 421, 277 Mesenski zaliv, 96
424, 428, 433, 454, 463, 465. 466, 487, Mesenjani (Mesenci), 104, 105, 106,
492, 503, 504, 511, 512, 513, 546, 552, 122, 222, 235, 281, 287, 309, 311,
554, 565, 566, 574,609,612 Maleja, 95, 312,313,316,319,349, 457 Mesogeja, 160
349 Malija, 33, 34 Mandroklo, 178 Mesoji, 98
Mantineja, 218, 320, 321-323, 326, 331, Mesopotamija, 41, 174 Metagen, 512
412, 428, 447, 456, 457-459, Metana, 312 Metapont, 123, 269, 612
483, 575, 584, 588 Mantinejaiii, 323, Metimna, 299, 300, 303, 354,437
430, 457 Maraton, 154, Metona, 238,484 Mezija, 46 Mida, 75
186,188,189,190,201, Midija, 490 Mikala, 202, 205, 224
208. 427, 585, 600, 612 Maiatonska Mikena, 34, 42, 46, 47, 48, 50, 51, 52,
bitka, 188, 190-192 Maratonsko polje. 54, 56-63, 65-67, 96
188 Mardonije, 185, 192, 198-202 Mai i.
29
Marijandini. 126, 127, 128, 363, 366,
370-371 Mainiarion, 601 Maroneja,
124, 439,486 Masalija (Marselj),
121,135, 136 Mauzol, 467, 468, 552, 556
Mauzolej u Halikarnasu, 468, 550,
552, 556
Meandar, 302, 594
Medeja, 35 Medija,
174
Mediteran, 42, 238, 248, 265, 609
Medska monarhija, 174
Međani, 176
Meduza, 523, 540
Megabaz. 178
Megakle, 152, 153
Megakle, iz roda Alkemeonida, 152, 153
Megalopolj, 449, 454, 456, 457, 459,
484, 594
Megalopoljani, 457
Megara, 74, 122, 124, 126, 127, 145,
152, 165, 198, 222, 235, 236, 239, 249,
262. 280, 282, 288, 289, 317, 319-
321,432 Megara Hiblejska, 119, 122, 288
Megarani, 122, 152, 201, 286, 288,
289, 323. 585 Megarida,
288, 434 Mekiberna, 316
Melanhleni, 131 Melesandar,
302 Melesija, 304 Melesip, 292
Melihije, 593 Melon. 407.434
Melos, 24, 281, 283, 421, 589
Memfis, 176, 223, 238
Memnon, 370 Menalija, 449
Menandar, 408, 582 Menda,
Μ ιι'τ-ΐΓ*-^·'—J111. ι > " ν~" 543, 548, 596, 602
Nika Apteros, 600
Nikerat, 304
Nikija, strateg, 279, 297, 304, 305, 307,
Mikenjani, 51, 64, 67, 68
308, 310-313, 315-318, 322324, 326,
Mikon, 526 Milasa,
329, 330, 331, 333, 360, 406, 580
467,468
Nikija, umetnik, 554, 561 Nikijin mir,
Milecani, 125,126,135,312,354, 377,
278, 293, 306, 309, 316,
595
317-321,
Milet, 46, 64, 75, 112, 120, 124-128,
327, 572
134, 135, 165, 169, 170, 172, 174,
Nikofein,
178, 179, 182, 183, 218, 249, 262,
406 Nikole,
334, 345, 358, 374, 377, 504, 517,
467 Nikoloh,
536, 587, 594, 595, 610, 611
441
Miltijad, (Miltijad stariji), 155
Nikomed,
Miltijad, (Miltijad inlađi), 156, 183,
236, 237
187-189, 201, 220 Mindar, 345, 346
Nikopolj,
Miniji, 98,99, 104, 112 Minos, 19, 23,
132
24, 30, 34, 61, 63, 611 Minotaur, 40
Nil, 75, 135, 175, 238, 584, 605 Nimfe,
Mirmekion, 607 Miron. 530, 531, 532
553
Mironid, 200, 236, 237 Misija, 46, 75
Nimfej, 128, 387, 388, 607
Mitilena, 145, 218, 297, 299, 300, 312,
Nioba, 75, 560
334, 396, 425, 437, 567, 610, 612
Niseja, 152, 235, 288, 310, 317, 319
Mitilenjani, 299, 300, 306, 307 Mitridat
Nubija, 584
Eupator, 393 Mitridat, persijski satrap,
466 Mnasip, 442, 443 Mnesikle, 237, Odeon. 234, 540, 598 Očakov. 568
538 Mnesilaj, 589 Mohlos, 21, 34 Odisej, 78, 80, 82, 84, 87-89, 91-93,
Mojre, 232, 543 Moldavija, 45 Mološaiii 266, 527, 565. 601 „Odiseja", 42,
(Molosi), 478 Mosinejani (Mosiiioiki), 58, 72, 74, 75, 77, 79,
363, 368 Motija, 122 Mramorno more, 80, 82, 84-93, 97, 121, 266, 565
387 Muniliij, 157, 264, 361 Odrisi, 287, 295, 364, 365, 367, 371,
372, 460, 484, 490
Nabis, 325
Ofis, 428 Okean, 543,
Naksos, 122
544 Oksil, 244
Naksos, kolonija, 122, 197, 199, 329,
440
Naksos, ostrvo, 156, 172, 179, 186, 211,
212, 214, 238, 266, 325, 328, 429, 441,
461. 517, 525, 601, 603 Naksošani, 156,
211 Naukratis, 135, 605 Naupakt, 73,
239, 308, 309, 311, 312,
313,491
Nausikaja,
88
Nausitoje,
84
Navarinski zaliv (Pilos), 58. 59
Neleidi, 61
Nelej, 58, 61
Nemeja, 420
Neokle, 183
Neoptolem, 478
Nereide, 485, 584
Neron, 601
Nesiot, 529, 530, 531
Nestor, 58, 59, 61, 77, 79, 112
Neiiri, 131
Nika (Pobeda), 421, 540, 541, 542,
496, 527, 535, 581, 596, 597, 599,
Oksirinh,418, 577 OksirinJiiski papirus, 600, 601, 604
582 Oksirinliiski traktat. Pausanija, makedonski kralj, 476
116,418.419,428 Olbija, 128, 130, 372, Pedion, 139, 141
373, 374-378, Pegaz, 523, 611
380, 381, 385,568, 590, 606 Olimp, Pela, 431,475.481.486
72, 110. 543-545 Olimpija. 299, Pelaigik, 296
322,405,443,456,475, 508, 532, 533. Pelazgi, 72, 74, 75
534, 540. 543, 548. 553, 584. 595, 596, Pelazgiotida, 112
597, 611, 612 Olimpijada, 478,492,493 Pelej, 46
Olimpijske igre, 322, 578 Olinćani, 476, Pelena, 282,452
478, 485 Olint, 124, 266, 314. 431, 432, Pelenjani, 323, 449
433, 437, 469, 476-479, 485, 486, 488, Pelion, 110
589 Pelopida, 407,433-436,448,449,452,
Olintski rat, 476 Olor, 570 Onomarh, 462,464,476, 575 Peloponez, 15, 16,
484 Orej, 488 Orest, 224 27, 28, 34, 45, 46, 58, 61, 63, 64, 65,
Orhomenos, 112, 115,419,436 Orop, 70, 71, 73, 74, 95-98, 104-106, 122,
115, 116, 267, 295, 332, 343. 123, 162, 170, 171, 197, 200, 205,
454, 492 206, 207, 218, 219, 222, 235, 237,
Osa, 72, 110 238, 239, 245, 248, 276, 280, 282,
Osci, 122 288, 292, 293, 295, 298. 299, 300,
Otan, 178 306, 308, 309, 314, 320, 323, 324,
326, 329, 330, 331. 335, 352. 412,
Paflagonci, 176 Paflagonija, 251, 368. 415, 421, 422, 423, 425, 428, 429,
369 Paga, 235, 288, 310 Pagasa, 110, 432, 434, 435, 441. 442, 444, 447,
445 Pagasejski zaliv, 110, 196 Paliet, 448, 450. 451, 452, 454, 456, 457,
300 Palaikastro, 21, 34 Palena, 124, 287, 464, 489, 504, 517, 519, 546, 551,
288, 315 Palestina, 69, 75, 76 Pamfil, 575, 610, 611
560 Peloponeski rat, 120, 203, 208, 216, 226,
Pamfili, dorsko pleme, 71, 98 Pamfilija, 234, 247, 251, 264, 266, 267, 271,
63,64, 134 Pamfilijci, 176, 177 Panakt, 274, 276-280, 283, 285, 29o, 291,
319 305, 318, 325, 326, 331, 333, 338,
Panatenejske svečanosti, 155, 157, 346, 349, 350, 354, 362, 366, 367,
274,544 403, 405, 411, 412, 415, 419, 422,
Pandora, 541 439. 536, 549, 550, 551, 570575,
Paiidrosa, 539 587, 588, 600 Peloponeski savez,
Panen, 526 161,184, 194, 195, 214, 215, 235,
Pangeja, 154, 155, 257, 479 Paniza, 126 240, 277, 280, 282, 285, 286-290,
Paiiorm, 122 298-300, 309. 318, 320, 322, 332,
Paralija, 138, 140 357, 403, 424, 432, 447
Parasije, 550 Peloponežani, 162, 179, 199, 200, 281,
Parmenlon, 481.492 282. 285, 287-290, 292, 293, 295,
Parnas, 188 297. 298, 300, 301, 304, 308, 309,
Pamon. 95, 100, 448 313, 314, 316. 317, 332-336, 340.
Paros. 17, 124, 127, 172, 190, 199, 341, 343, 345-348, 350, 351, 354,
266,441.517, 554,604 Partenon, 231- 421, 426, 443, 446, 449, 450, 453,
234,405,536,537,539, 540-545, 548-550. 548
559, 597. 598,600 Partija, 174 Pelops, 75, 534 Penej,
Pasion, 259.406 Patras, 323 Patroklo, 88 110 Penelopa, 85, 88,
Patroklid, 356 92 Peniza, 126
Pausaiiija, spartanski vojskovođa, 200- Pentelikon, 188 Peonci,
203. 206, 207, 209. 219, 220 478, 480, 482 Peonija,
Pausanija, spartanski kralj, 289, 361, 483
420.571 Pausanija, ubica Filipa II, Peonije, 535, 546,548, 596
493 Pausanija, pisac, 59,73,74, Peparetos, 429,439 Perahora,
95,98,99, 104, 105, 118, 408, 414, 604 Perdika, 370, 481
423, 429, 446, +4-9, 450, 459, 483, Perdika, makedonski kralj, 287. 314,
315, 323 Perdika ΠΙ, Pizistrat, unuk Pisistrata, 585 Pizistratidi,
460.475,476, 477 Pergam, 417, porodica u Atini, 152 Pizistratidi,
560 Perijandar, 171 potomci Pizistrata, 156,
Perikle, 203, 213, 216, 217, 224-230, 158, 183, 190, 193 Plateja, grad u
233-235, 237, 239, 240-243, 247, Beotiji. 103, 115, 117, 156, 161. 187,
250, 257, 264, 265, 268. 274, 276, 195, 200, 201, 202, 204, 206, 220,
278-285. 289, 290, 292, 294, 295, 267, 280, 285, 290. 297, 298, 317,
296, 298, 302-304, 306, 307, 321, 319, 404, 429, 434, 436, 441, 442,
322, 335, 352, 365, 366, 387, 403, 540, 570, 585 Plateja, ostrvo u
536, 539, 540, 548-551, 568, 570, južnom delu Egejskog
572, 578, 580, 590. 598, 599 Perikle. mora, 135 Platejci, 188, 281, 290,
siii Perikla, 355 Perint, 124, 182, 347, 297, 298, 354 Plati, 34
439, 488, 489 Perisad I, 389, 391, 392, Platon, 95, 136, 137, 161, 221, 261, 359,
398,402 Perisad, sin Leukona, 369 370, 407, 408, 409, 410, 412, 465, 576
Persefona, 405 Persej, 71, 561, 562 Pleistrah, 206 Pleistoanakt, 316
Persepolj, 175 Plinije Stariji, 118, 381,495,496, 560
Persija, 157, 161, 162, 174, 175, 177, Plutarh, 103, 105, 139, 145-147, 158,
180, 183, 184, 186, 191, 192, 194, 210, 203-204, 213, 220, 222, 247, 279,
197, 199, 205, 223, 276, 296, 335, 282, 284, 289, 303-305, 307, 312, 317,
339, 350, 351, 361, 403, 415-417, 318, 321, 322, 324, 327, 328-331, 345,
421, 422, 424-426, 430, 431, 438, 346, 348-350, 352, 356-358, 414, 417,
444, 446, 452, 454, 461, 463, 467, 427, 434, 445, 448, 469, 473, 577, 580,
468.470,475, 487,492, 596, 612 581 Plutos, 410, 411, 552 Pniks, 230,
Persijanci, 112, 117, 124, 128, 162, 175- 233, 234, 341, 409, 411,
183, 185-191, 193-209, 218220, 223, 490,600
238, 248, 283, 334, 339, 346, 347, Poliant, 418
364, 370, 387, 415-418, Polibijad,
422, 430, 452, 467, 475, 487, 512, 433
519, 530. 535, 540. 552, 561, 595, Polibije, 73, 440, 471, 577,579
594. 598,612 Polid, 439,440 Polidor, 464
Persijska monahrija, 174, 182. 569 Polien, 329, 369, 390,417,418, 580
Persijsko carstvo, 494 Perso, 113 Polieukat, 471,472 Polifron, 464
Pidna, 476, 478 Polignot, 526, 527, 528, 601 Polija,
Pil, 280, 285, 305, 308-311, 314-315, 517
317-319, 322, 325, 330, 394 Pilos, Poliklet, 532, 546, 547, 548, 553, 557,
grad u Meseniji, 35, 52, 57-63, 558
65, 66, 68, 96, 97, 311 Poliklet Mlađi. 552 Polikrat, 165, 251,
Pilos, grad u Trifiliji, 58, 59 518 Poluks, 100 Pompeji, 561
Piloska država, 66 Pind, 72, Pont euksinski, 121, 124, 125, 127, 129,
110 Pindar, 72 Pira, 299 134,, 156, 175-177, 179, 215, 239,
Pirandar, 440 264, 266, 267, 271, 281, 287, 299,
Pirej, atinska luka, 140, 144, 152, 15 345, 347, 348, 365-367, 369, 371,
194. 203, 234, 244, 250, '62. 264268, 402, 403, 406, 416, 426, 427, 430.
270, 271, 274, 281. \S7. 296, 298, 460, 461, 472, 482. 568, 606. 610.
310, 323, 330, 333. 343. 356. 357, 611 Pont, istočna obala, 363 Pont,
359, 360, 361, 366. 121, 42:> 426, južna obala, 124, 128, 266, 363,
435, 472. 536, 600 Piritoj, 534 369, 371 Pont, sevema obala, 363
Pisandar, 337, 340-342, 344 Pont, zapadna obala, 363, 364, 365, 371
Pisandar, nauaih, 417, 421 Posejdon, 58, 68, 85, 114, 138, 194,
Pitani, 98 Piteja, 551, 552 233, 261, 539, 542, 545, 584, 603
Pitija, 157 Potideja, 120, 121, 124,266, 274,
Pitija, vođa proatinske stranke na 278289, 295, 296, 302, 314, 315, 404,
ostrvu Korkiri, 300 432,460,478,479,486, 600 Potnija, 418
Pitijske svečanosti, 448,487 Praksitel, 552-559, 561, 596 Prasija, 295
Piton, 611 Prijam, 43,46, 94, 518 Prijena, 552
Pizistrat, tiranin u Atini. 152-158, 163, Pritan, 399, 400 Pritanej, 599 Prodik,
246, 249, 387, 512, 526, 571, 598, 404 Prokones, 125,486 Proksen, 416
599
Propileji, 234, 237,455, 536, 538, 600 Sibaris, 123, 124, 170, 240, 596 Sibotska
Propontida (Mramorao more), 121, 124, ostrva, 286, 300 Sicilija, 24, 67, 118,
125, 127, 134, 182, 204, 205, 212, 266, 121-124, 135, 170, 191, 240, 248, 249,
281, 287, 417, 424, 427, 484, 486, 489, 266, 267, 270, 277, 281, 282, 285-289,
610 Protagora. 224 Psametih, 135, 227 292, 300. 305, 308, 309, 361, 388, 403,
Psametili II, 584 Psesi, 391, 392 405, 406, 427, 431, 463, 546, 568,
Pseudo-Ksenofont, 203,252,279,293, 577,579,609-611 Sicilijanci, 292
294, 333, 573 Sicilijska ekspedicija, 273, 274, 291,
Psihto, 40 Psira, 309. 318, 319, 325, 331, 335, 346,
21 Psitalija, 198 348,572 Sidonci, 89 Sidonija, 369 Sifa,
Ptolemej, 452 313 Sifhjani, 525
Ramzes, 34 Ramzes Π, 584 Ramzes IV, Sifiios, 17, 164, 172, 257, 600 Sigej,
75 Rea, 503 Rehmir, 29 Rek, 164 Rij, 73 155, 156, 162 Sikani, 122
Rim, 119, 247, 251, 253, 393, 562, Sikion, 74, 164, 245, 282, 323, 420, 422,
579, 580 Rimljani, 123, 597 Rimska 425, 432, 447, 452, 457, 464, 465. 504,
imperija, 58 Rodos, 72, 73, 74, 127, 134, 546, 557, 596, 600 Sikionjani, 112,
170, 186, 212, 246, 266, 271, 281, 335, 323,465 Sikuli, 122, 329 Silen, 75, 559
346, 371, 382, 418, 421, 423-425, 430, Simonid, 196 Simferopolj, 379 Sindi,
437, 455, 461, 468, 489, 577, 591, 604,
391, 392, 397, 607 Sindika, 388-390
612
Sinopa, 124, 125, 127, 130, 134, 214,
Salamina, 121, 142, 145, 146, 152, 162, 266. 266, 363, 364, 366, 368, 369371,
197, 198, 199, 200, 238, 427, 492, 552, 382, 387 Sinopljani, 127, 369 Sinopska
574, 585 Sarnija, 415 luka, 369
Samos, 112, 127, 135. 164, 165, 178, Sirakuza, 122, 123, 170,191,195,249,
179, 182, 202, 205, 208, 212, 214, 218, 262, 269, 282, 309. 325-330, 332,
238, 248, 251, 266, 274, 336344, 346, 334, 338, 596.600,611,613 Sirakužani,
347, 354, 356, 430, 454, 460, 461, 486, 251, 326, 328-331 Sirija, 28-30, 51, 67,
492, 512-514, 517, 518, 550, 568, 588, 251, 265, 415,
604, 610, 612 Samotraka, 425,441 Sapfa 604,611
(Safo), 582 Sarapis, 603 Siris, 123
Sirisk, 383
Sard, 125, 161, 162, 171, 176, 180,
Sitalk, kralj Odrisa, 367 Sitalk, trački
181, 185,281,417,424, 427 Sardska
kralj, 295, 365 Sitonija. 124, 315 Skafa,
satrapija, 334 Saronski (Saronijski) zaliv,
418 Skamander, 42 Skijatos, 429,439
73, 171,
Skil, 376. 606 Skimno sa Hiosa, 118
235, 248, 287, 288
Skiona, 315
Sarpedon, 23 Satir, 389 Skiros, 208. 209, 221, 424, 427, 430.
Satir I, bosforski kralj, 370, 390, 424, 439,461
430 Skiti, 130-134, 178, 254, 260, 329, 364,
Satir, sin Perisada I, 398-401 Satir, 371. 372, 375, 376, 379, 380, 381, 392,
tiranin u Herakleji Pontijskoj, 393, 397, 399, 408, 490, 568, 588 Skitija,
371,466 Saveznički rat, 504, 569 Skitski pohod Darija I, 179
482 Segesta, 266, 326, 327, Skol, 418
329 Selasija, 357, 448, 452 Skopadi, 111,407,445
Selena, 543, 544 Selimbrani, Skopas, 554-557, 601
348 Sofokle, 528
Selimbrija, 124, 182, 347, 348, 367 Sokrat, 262, 321, 322, 359, 445, 574,
Selinuiit, 122, 288, 326, 327, 328, 350 575, 576 Soligeja, 73, 312 Solij, 295,
Senaherib, 134 Seneka, 145 Serifos, 172 308, 309, 317 Soloha, 133, 376, 377
Sest, 124, 204, 205, 358,454,460,484 Solon, 139, 144-152, 154, 158, 160, 161.
Seut, 367 Sevastopolj, 129 Sezam, 125, 163, 169, 217, 225, 226, 244, 246, 249,
371 251, 256, 337, 342, 566, 578, 580, 610
Sfakterija, 309, 310, 311, 319, 320, Solunt. 122 Sopej, 390
335, 548 Sparta, grad. 70, 74,95,96,97,98,99, 104,
Sfer, 377 184, 200, 211, 247, 249, 283, 289,
Sfodrija, 435 309, 329, 356, 408. 410, 411, 444,
Sherija, 91, 97 446. 448, 449, 458, 476, 508. 513.
514, 593, 594, 604 Sparta 454
(Lakedemon), država, 70, 74, 95-97, Svardeni, 75
99-103, 105, 106, 117, 122, 126, 156-
159, 161, 162, 174, 180, 184-187, Šliman H., 42,43,47,48, 49 Švarc J„ 241
192, 194, 195, 200, 201, 204-208,
211, 214, 215, 218-222, 235-240, Tajget, 95 Talejd, 260
243, 244. 247. 249, 276. 277. 280, Tairtansko poluostrvo, 128, 392
282. 283, 285, 286-291, 294, 296, Tamansko primorje, 386
297, 299, 301, 303-306. 310-315, Tanagra, 237,429
317-324, 326. 332-335, 338, 339. Tanais, 129, 382, 385
341, 343, 344, 349, 350, 351. 354, Tantal, 75
355, 357, 358, 361, 363, 403, 405, Taps, 288
407, 408, 412, 414-425, 427-431, Taras, 611
432-435, 437, 438. 440, 441. 442, Tarent, 105, 123, 170,611 Tarentski
444-448. 449-452. 454. 457. 462. zaliv, 123 Tartes, 135
476. 483. 484, 491. 552, 573, 575, Tasos, 17, 124, 164, 185, 211, 212, 221,
577, 582 Spartanci, 58. 73. 74, 99, 222, 238, 246, 257. 315, 343, 347. 371,
103, 105, 106, 123, 156, 187, 194, 382, 396, 425, 441, 486, 526, 591,605
195-197, 199, 200, 201, 205, 206, Tat, 399 Tataja, 590 Tateji, 392, 399
211, 219, 220-223, 235, 236, 238, Tauri, 130, 132, 378, 379, 381 Taurida,
239, 278, 280, 281-283, 285, 287, 385 Teagen, 141, 142
289, 290, 292, 297, 298, 299. 301. Teba, 112, 113, 115-117, 156, 180, 202,
303, 308, 309-320, 322, 323, 325, 218, 237, 238, 249, 267, 269, 298,
329, 332, 333. 334. 339. 341, 343, 319, 359, 360, 403, 407, 408, 412,
344, 345, 347. 349, 351, 352, 355, 414, 418, 419, 421, 328, 429436,
357, 358, 360, 361, 404, 406, 414, 439, 447, 448, 452-457, 459, 465,
425, 427431, 432, 433-436, 438, 439, 476, 477, 448, 452-457, 459, 465,
442, 444, 448, 449, 450, 457, 458, 476, 477, 483, 486, 491, 492, 575,
465, 483. 492, 570, 574, 575, 585, 589, 590, 600, 604 Tebanci, 114,
588, 589,612 Spartanski savez, 433 154, 156, 162, 200, 202, 237, 280,
Sparti, 113 290, 297, 317, 319, 322, 357, 418-
Spaitijati, 99-103. 105, 106, 219, 244. 421, 427, 433, 434-436, 439, 441,
309-311, 313, 315, 317, 321, 322, 407. 444, 445, 446, 449, 454, 455. 457-
408. 411,417, 433, 446. 450 Spartok, 459, 464, 465, 483, 487, 491
385, 389, 391 Spartok II, 389 Spartok, Tebanski rat, 566
sin Leukona, 396 Spartokidi, 385, 387, Tegeja, 104, 105, 447. 448, 457. 459,
389-395, 396, 554
398 Spai tol, Tegejci (Tegejani), 73,457 Tel-Amama,
317 Sperhej, 110 29
Srednja Azija, 174 Telar S., 114, 277, 280, 306, 310 Telef,
63, 64, 75 Telemah, 58,92, 93, 97
Sredozemlje, 28, 67, 165, 327, 463,
Telepiii, 64, 75 Telesikrat, 590 Teleutije,
480,605 Sredozemni bazen, 504
423,425,433 Temenij, 74
Sredozemno more23, 121, 134, 136,
Temistokle, 183, 193, 195-199, 203,
174, 178, 271,368, 577
206, 208, 218-221, 225, 227, 234,
Stagira, 314, 317 Stefan,
249.403, 571, 580, 590, 598 Tempejski
406 Steniklar, 74 Steropa, klaiiac, 195 Tenar, 95, 289 Tenedos,
534 182, 425,441 Teneja, 519,520 Tenos, 17
Stol, 317 Teodor, 385
Strabon, 58, 100, 118, 125, 128, 389, Teodor, samoski majstor, 164, 259
392, 395, 396,430, 577, 581 Teodosija. 128, 370, 390. 391, 395.
Stratokle, 478 607 Teodota,
Strimon (Struma). 154. 178, 208, 473. 408 Teognid,
475 566
Strombihid, 345 Teopomp, istoričar, 101, 279, 469,
Simion, 190, 274, 335, 519. 520 Suza, 473, 577, 580 Teopomp,
181, 351, 355, 426, 452, 453, Tebauac, 434, 589 Teos, 124,
125, 334, 585, 612 Teotim, 460
Tera. 24, 79, 98, 99, 104, 135, 281, 460,461 Tiinotej, vajar, 556
584, 592, 593, 604 Teramen, 278, Timotej Miletski (Milećanin), 582
304, 341-344, 346-348, Tinih, 370
355-360, 476, 572, 575 Tirensko more, 123, 124
Terani, 593 Teres, 364, 365 Tirgatao, 390 Tiribaz,
Terina, 611 424, 426, 427 Tiriktaka,
Tenna, 195, 196, 295, 513 Termodont, 386, 607
125 Tirint, 14-16, 47, 52, 54, 56, 58, 59, 508
Termopili, 73, 112, 196, 197, 308,484. Tirtej, 95, 105, 106, 450
487, 570 Tisafern, 334, 335, 338-341, 343-347,
Tesal, 328, 329 350-352,416-418,574,611
Tesalci, 70, 110, 111, 112, 15, 156, 195. Tisandar, 158 Tit Livije, 145
200, 416, 446, 449, 464, 476 Tlepolem, 72 Tod, 29 Tolrnid,
Tesalija, 17, 27, 71, 73, 74, 95, 110, 111, 238 Tomi, 126 Toreti. 391, 392
112, 156, 184, 186, 191, 195, 196, Torona. 124.315,316,433
199, 201, 223, 235, 237, 243, 245- Toronjani, 316 Trahinija, 308,
247, 251, 281, 308, 313, 314, 359, 414
403, 405, 407, 410, 412, 414, 420, Tračani, 46, 124, 126, 176, 181, 329,
441, 445, 446, 451, 452, 454, 464, 364, 371, 417, 474. 478, 480, 482, 488-
473, 476, 483, 484, 488, 489, 601 490, 588 Tračko primorje, 178, 185
Tesaliotida, 112 Trakija, 43.46, 72, 124. 154,155,157,
Tesalski savez, 487 164, 178, 180, 181, 185, 192, 195, 201,
Tespija, 116, 196. 429, 434. 435, 436. 204, 208, 221, 251, 265, 266, 281, 287,
441,442 308, 314, 316, 317, 353, 363, 364, 365,
Tespis, 155 367, 372, 389, 420. 430, 439, 470, 472-
Tespijska 474, 479, 480, 482, 484, 486, 488-490,
oblast, 446 570, 589, 610 Trales, 467
Tetida, 485 Trapezunt, 125, 368, 371,416 Trasibul,
Teukri, 46 343-347, 350, 359, 360, 420,
Tezej, 138, 140, 209. 525, 534, 535, 580 425, 426, 476 Trasidej, 414 Trasil.
Tezejon, 252, 509 343, 344-347 Trezen, 74, 197, 238, 239,
Tibareni (Tabireni), 363, 368 295, 310,
Tibron. 417 312,452 Tribali, 372,
Tifraust, 418,461 490 Trifilija, 58, 452,454,
Tigar, 182, 192 456 Trija, 435
Tilis, 31, 34 Trijaska ravnica, 293, 297
Timagora, 453 Tripoja, 316 Triton, 598
Timarh, 487, 488 Troada, 43,44, 46, 64, 209,417 Trog
Timej, 70, 118,250, 577 Pompej, 469, 577, 580 Troja (Ilion), 16,
Timesilaj, 366 28, 35,42-46,64, 69, 70, 71, 79, 90, 93,
Timofan, 465 111, 417, 524, 527, 528, 542, 601
Timokrat, 418 Trojanci, 45,46, 72, 76,90, 527 Trojaiiski
Timolaj, 418,420 rat, 126, 506, 565, 566 Trotil, 288
Timoleon, 465 Tiikidid, istoričar, 24, 27, 70, 71, 73, 95,
Timoleont, 580 98, 103, 104, 106, 112-114, 118, 119,
Timomah, 460 137-139, 142, 144, 158,
Timotej, sin Klearha, 371, 466 Timotej,
sin Konona, 440-443, 454,
203, 204, 207, 216, 217, 223, 227, Vitmvije. 495,496
238, 239, 248, 274, 277-282, 284- Vizant, 124, 127, 182, 204, 206, 207,
290, 292, 294, 297, 298, 301-306, 209, 210, 251, 288, 343, 345, 347, 309, 311,
312, 314-318, 322, 324348. 367, 372, 415, 424, 425, 426, 328, 330-334, 337-
339, 342, 346, 430, 437, 455, 460, 461, 465, 475, 347, 403, 404, 469, 473, 475,
564, 488, 489,490, 596, 610, 612
570-576, 581, 584, 588 Vizantija, 562
Tukidid, vođa atinske aristokratije, Vizantijci, 128,489
234. 304, 590 Voroneški kurganil32, 133, 396
Turci, 597, 600
Turij, 240,266, 568 Zakavkazje, 388
Tutmos III, 29 Zakinćani, 308
Ugarit, 28 Ulski Zakiiit, 281, 292, 295,429,442
kurgan, 132 Zakros, 34
Umbri, 122 Zankle (Mesana), 122, 611
Zeja, 264 Zemlja, 601
Vafio, 15, 52, 53 Zeuksis, 476. 550
Vasiliko, 60 Zevs, 42,68, 73, 78, 85, 100, 142, 155,
Vatipetro, 34 201, 261, 318, 377, 383, 384, 405,
Vavilon, 30, 37, 125, 191,415 443, 456. 503, 523, 532, 534, 535.
Vavilonija, 176,611 Vavilonsko 540. 541-543, 545, 553, 595, 596,
carstvo, 174 Venecija, 597 599, 540, 541-543, 545, 553, 595,
596, 599,611,612
L
SADRŽAJ