PRAKTIKUM BR.

11

Izdavač ZADRUGA, 2010.

SADRŽAJ:
I. ZANIMANJE TJEDNA: PČELAR ..........................................................................3
1. KOŠNICA .............................................................................................................7
2. PRIBOR I OPREMA U PČELARSTVU .............................................................10
3. PČELE .................................................................................................................11
4. ŽIVOTNI CIKLUS PČELA .................................................................................14
5. HIJERARHIJA U PČELINJEM SVIJETU ........................................................16
6. ROJENJE PČELA ..............................................................................................19
7. ZANIMLJIVOSTI O PČELAMA ........................................................................20
8. PČELINJI PROIZVODI .....................................................................................23

II. ZANATI: DJEČJE IGRAČKE ...............................................................................28

1. DJEČJE IGRAČKE NEKADA ............................................................................28

III. ŽIVOTINJE: DVILJA PRIRODA, UGROŽENA I OPASNA …………….................31

1. ZAŠTIĆENE PTICE U HRVATSKOJ I NJIHOVA STANIŠTA .........................31
2. OPASNE EGZOTIČNE ŽIVOTINJE HRVATSKE .............................................53
2.1 POSKOK .....................................................................................................53
2.2 CRNA UDOVICA ........................................................................................55

IV. VRT .........................................................................................................................58

1. OSNOVNA NAČELA PERMAKULTURE ..........................................................58
2. NAPRAVI SAM – za biovrt vlastita gnojiva ......................................................59
3. ŠUMSKI VRT I PREMAKULTURA ...................................................................61
4. KAKO U NAŠ VRT PRIVUĆI ŽIVOTINJSKE SUSTANARE ............................63
5. KAKO IZRADITI BILJNU SPIRALU ................................................................65
6. KAKO NAPRAVITI KUĆICU ZA PTICE ...........................................................70

V. KUĆA I GRADITELJSTVO ......................................................................................75

1. RECEPTI S MEDOM .........................................................................................75
1.1. OSVJEŽAVAJUĆI
MAPITCI ......................................................................75
1.2. KOLAČI ......................................................................................................80
2. MEDENA KOZMETIKA ...................................................................................83

2
I. ZANIMANJE TJEDNA: PČELAR

Pčelarstvo je specifična grana

stočarstva u kojoj stočar nije nužno
vezan za vlastito zemljište. Osobu
koja se bavi pčelarstvom nazivamo
pčelarom. U pčelarstvu razlikujemo
seleće pčelarstvo (u kojem pčelar
seli košnice u blizinu paše ovisno o
godišnjem dobu) i stacionirano
pčelarstvo kod kojeg pčelar smješta
košnice uglavnom na jednoj lokaciji
i, kao noviju granu, ekopčelarstvo.
Pčelari su specifična vrsta stočnih
proizvođača jer ne ovise o svom
zemljištu, često ga ni nemaju ili
imaju vrlo malo.Uz med, važan
proizvod pčelarstva su i pčelinji
otrov, matična mliječ, pčelinji vosak
i propolis. Cvjetna pelud nije
direktan proizvod pčela već je pčele
sakupljaju s cvijeća i unose u košnicu. U pčelarstvu nalazimo i druge
proizvode koji su nastali obradom pčelinjih proizvoda kao npr. gvirc,
medovina, medena rakija, liker od meda, propolis kocke, medenjaci i
drugo.

Pčele med proizvode na isti način od pamtivijeka - najmanje 150 milijuna

godina. Još za vrijeme kamenog doba čovjek je "lovio" med po
šupljinama drveća, udubinama u stijenama i sličnim mjestima gdje su
pčele obitavale. Kod mjesta Bakora u Španjolskoj pronađen je najstariji
špiljski crtež koji prikazuje čovjeka kako uzima med, a najstariji špiljski
zapisi stari su i više 30 000 godina. Da bi došao do meda, špiljski čovjek
je morao podnositi ubode pčela koje su branile svoje nastambe. Prvi
poznati pčelari bili su stari Egipćani, zapisi o tome datiraju iz 2 000.
godine prije Krista. Do danas čovjeku nije pošlo za rukom ništa bitno
promijeniti u pčelarstvu, osim naravno samih košnica i pristupa u
ophođenju s pčelama. Pčela je jedina domaća životinja koja još nikad nije
u potpunosti udomaćena – čovjek koristi njezine proizvode, ali joj ne
uspijeva kontrolirati ponašanje.

3
SELEĆE PČELARSTVO

Pčele odlaze na pašu 2-3 km od pčelinjaka, naravno u raznim pravcima, a

kada u blizini nema paše, onda odlaze i mnogo dalje. Udaljenosti zavise
od jačine i vrste paše za kojom idu, povezanosti terena i drugih manjih
paša, o vremenskim prilikama, duljini dana, godišnjem dobu, stanju
pčela… Idealno bi bilo kad pčele ne bi trebale prelaziti više od 500-1000
metara u potrazi za nektarom, što im omogućavamo seljenjem košnica u
blizinu određene paše. Nekad su se košnice selile svim dostupnim
prometnim sredstvima, pa čak i željeznicom. Većina pčelara koji danas
sele košnice, kupe kamion ili prikolicu i uz male preinake takvo vozilo
spremno je za prijevoz košnica do odabranog odredišta. Druga
mogućnost je kupnja autoprikolice ili njezina gradnja. Veća mogućnost
iskorištavanja različitih paša je glavna prednost selećeg pčelinjaka.
Tražeći paše na kojima ima lavande, kestena, kadulje…, dobije se i takav
med. Seljenjem se dobije veći izbor u proizvodnji. U odnosu na statično
pčelarenje, seleće obično donosi veće i češće prinose. Pčele se manje
zamaraju u potrazi za nektarom, paša im je bliže te se brže i uz manje
napore vraćaju u košnice. Usporedimo: ako kod kuće imamo prosječni
prinos 10-20 kg po košnici (zavisno o kojoj je košnici riječ) jednim
seljenjem, ako paša uspije, prinos meda možemo i udvostručiti.
Naravno da ima pčelara koji sele, a od toga nemaju prevelike koristi. Više
je uzroka tome.
Nerijetko se događa da se poslije dužeg puta pčele (starije i slabije) već
nakon prvog dana ne vrate u svoju košnicu, što je osobito vidljivo kod
slabijih i iscrpljenih zajednica. To se zna dogoditi i u stacioniranim
pčelinjacima, ali mnogo rjeđe i u daleko manjem broju. Dogodi li se
primjerice da prilikom seljenja izgubimo 0,5 kg pčela, jasno je da nakon 2
- 3 selidbe ostajemo gotovo bez svih starijih pčela.
Takav je gubitak težak prilikom svake paše. Kod dugotrajne se, međutim,
društva koliko toliko oporave, dok kod kratkotrajne to nije moguće.
Naravno, i na dugotrajnoj paši gubitak starih pčela smanjuje unos.
Život svake pčele radilice ovisi o aktivnosti i količini napora koje obavlja,
ne samo radom kod sakupljanja nektara i cvjetnog praha, gradnjom saća
i hranjenjem legla, već i borbom protiv raznih neprijatelja, težim
uvjetima zimovanja ili velikim uznemiravanjem. Prilikom selidbe pčele
troše svoju snagu i brže umiru.
Prilikom zatvaranja pčela u košnicu one postanu uznemirene. Jure po
košnici tražeći izlaz, osobito ako im u košnicu kojim slučajem prodire
svjetlost. Poput svih sličnih kukaca letjet će oko njega do iznemoglosti.

4
Čim je leglo jače, trešnja i vrućina prilikom selidbe su veće i brže nastaju
nemir i uznemirenost u košnici.
Uznemirene pčele češće troše med, pri čemu stvaraju toplinu što može
biti pogibeljno ako ih se seli za vrućih dana. Što su nemirnije, troše više
meda, stvaraju veću toplinu i zagušljivost u košnici. Pčela, kao i čovjek,
kad je uznemirena, brže diše, brže troši kisik u košnici i brže ispušta
ugljični dioksid. Ako nije omogućeno dovoljno provjetravanje, pčele se u
takvim situacijama guše u košnici.
Kod selećeg pčelarenja veći su troškovi transporta, veća mogućnost
pogibije i zaraze pčela. U RH još nije razvijena svijest o koristima koje
pčele donose, naročito kod oprašivanja pa se tako nerijetko nailazi na
nerazumijevanje stanovništva kad se pčele dopreme pored voćnjaka,
šuma, livada i sl. Nije naodmet napomenuti da u razvijenim zemljama
vlasnici poljoprivrednog zemljišta zovu pčelare da dopreme košnice, te
im još za to i plaćaju, što je kod nas jednako kao da pčele otpremamo u
svemir.

STACIONIRANO PČELARSTVO

Prednosti stacionarnog pčelarstva u usporedbi sa selećim su: manji

troškovi u samoj proizvodnji, manja mogućnost pogibelji pčelinjih
društava, manja mogućnost zaraze pčela koje dolaze u kontakt s drugim
doseljenim pčelama na istu pašu, pčele se manje uznemiruju te se time
brže razvijaju i jačaju svoja društva.
Nedostaci su manji prinosi po košnici, ovisno o terenu pčele se više
zamaraju u potrazi za nektarom te eventualni nedostatak pojedinih paša
čime se ograničava proizvodnja različitih vrsta meda.
U početku bavljenja pčelarstvom svakako treba odlučiti o mjestu budućeg
pčelinjaka. Pčelinjak bi, ovisno o broju košnica, trebao biti udaljen od
naseljenih mjesta, autocesta, vinarija, šećerana i sl. Sljedeće što svakako
treba imati u vidu je pristup pčelinjaku i udaljenost samog pčelinjaka.
Blizina raznovrsnih paša te izbjegavanje mjesta na kojima se učestalo
vrše tretiranja poljoprivrednih površina također su važni za veće i
kvalitetnije prinose pčelinjih proizvoda. Svakako treba obratiti pozornost
i na mogućnost gradnje ili postavljanja pratećih objekata uz budući
pčelinjak zbog odlaganja razne pčelarske opreme.

5
EKOLOŠKO PČELARSTVO

Da bi pčelinjak postao "ekološki", košnice treba smjestiti u područje

bogato pčelinjom medonosnom pašom. Pčelinja paša treba potjecati iz
ekološke proizvodnje ili iz biljaka koje nisu tretirane kemijskim
sredstvima.

Pčelinjak treba biti dovoljno udaljen od mogućeg onečišćenja nektara, i

to ne samo tvornica ili cesta, već i obradivih površina na kojima se za
uzgoj koriste kemikalije. Drugim riječima, pčelinjak se treba nalaziti u
prirodi, daleko od bilo kakvog zagađenja štetnim tvarima.

Ekološko pčelarstvo je, jednostavno rečeno, povratak posve prirodnom

načinu pčelarenja, kod kojeg se u svakom koraku nastoji ostvariti sklad
čovjeka i pčela, dobrobit za pčelinju zajednicu i, naposljetku, zdravi
proizvod - med i ostali pčelinji darovi. Takav pristup zahtijeva puno
ljubavi, pažnje i truda, ali i novčanih ulaganja. Većina troškova za nekoga
tko želi biti ekopčelar, proizlazi iz zakonske obveze (Zakon o ekološkom
pčelarenju iz 2001.); ekološki pčelinjak mora biti pod stalnim nadzorom
stručnjaka, a med prije prodaje mora proći razne pretrage.

Košnica treba biti izrađena od prirodnih materijala i obojena ekobojom.

Pčelinje saće koje se upotrebljavaju u ekopčelarstvu moraju koristiti
ekološke satne osnove odobrene od Ministarstva poljoprivrede, ribarstva
i ruralnog razvoja. No teškoća je u tome što u Hrvatskoj nedostaje takvih
ekosatnih osnova, pa ih pčelari moraju uvoziti. U ekopčelinjaku nije
dopušteno koristiti industrijske lijekove jer postoji velika mogućnost da
će se u medu i vosku zadržati neki njihovi sastojci i tako ih onečistiti.
Stoga se za liječenje pčela upotrebljavaju organske kiseline koje su i inače
sastavni dio meda; mravlja, oksalna i mliječna kiselina. Također se
koriste i pojedina eterična ulja, kao što su timol, mentol, eukaliptus ili
kamfor. Samo u iznimnim slučajevima, kada prirodne tvari nisu
učinkovite, smiju se koristiti farmaceutski proizvodi, ali isključivo uz
dozvolu nadzorne stanice. Svako korištenje umjetnih sredstava (vrsta,
količina, vrijeme...) mora se zabilježiti i predočiti pri nadzoru. Punionice
meda također bi trebale imati ekocertifikat. Svi ovi propisi kod
ekopčelarstva stvaraju velik dodatni trošak koji se osjeti i u konačnoj
cijeni meda. No ekološki uzgojeni proizvodi imaju nešto veću cijenu, a u
ekomedu dobiva se samo ono najbolje iz pčelinje košnice.

6
1. KOŠNICA
Kako bi lakše manipulirao pčelama i ubirao plodove njihova rada, pčelar
ih mora smjestiti u nastambu, odnosno košnicu. U pčelarstvu je košnica
neophodna, a za što bolji učinak pčela, mora ispunjavati više uvjeta:

Zaštita pčelinje zajednice.

- Omogućiti pčelinjoj zajednici normalan razvoj i život.
- Treba biti jednostavne konstrukcije i prostrana za razvoj.
- Treba biti laka i pogodna za rad.
- Cijena njezine izrade mora biti što niža.

Košnice dijelimo na:

- košnice s nepokretnim saćem - dubine, pletare, vršare, daščare
- košnice s pokretnim saćem - nastavljače i lisnjače

Nastavljače su košnice koje se otvaraju odozgo (Langstroth, Farrar,

Ploške)

Lisnjače su košnice koje se otvaraju odostraga (Anton Žnidarićeva)

DUBINE

Dubine spadaju u red onih košnica koje

su najbliže prirodnom staništu pčela. To
su izdubljena debla trupaca drveća. Same
su košnice poput pletara s nepokretnim
saćem. Kao košnice su prilično trajne,
mogu izdržati po nekoliko generacija uz
minimalno održavanje. Danas imaju više
sentimentalnu, nego uporabnu
vrijednost.

7
 PLETARE

Pletara je jedna od najstarijih oblika košnica,

ima saće koje se ne mogu mijenjati po želji
pa je vađenje meda iz takve košnice prilično
teško. Zbog toga se danas gotovo uopće više
ne koristi, eventualno još zbog hvatanja ili
proizvodnje rojeva i proizvodnju pčelinjeg
voska. Odlike pletare su i da u njima za
razliku od "modernijih" košnica, koje su
preuzele njezino mjesto, mali broj pčela
može vrlo uspješno preživjeti zimsko
razdoblje. Kako je pletara rađena od
prirodnog materijala, pčele se u njoj vrlo
ugodno osjećaju i brzo napreduju. Pletara bi
svakako trebala biti prisutna u svakom pčelinjaku, ako ništa drugo kao
izložbeni primjerak i podsjetnik na vremena u kojima je bila jedini izvor
pčelinjih proizvoda.

ANTON ŽNIDARIĆEVA KOŠNICA

AŽ ili Anton Žnidaričeva

košnica je košnica s
pokretnim saćem. Sastoji
se od plodišnog i
medišnog prostora,
razdvojenih matičnom
rešetkom. Uglavnom
imaju 10 ili 11 ramova. Okviri nemaju ušice, obično stoje na dvije
poprečne šipke, a s prednje i stražnje strane ulaze u limene razmake.
Košnica se otvara sa stražnje strane. Njezina je prednost što je vrlo
pogodna za ugradnju u seleće paviljone, odnosno laka je i prikladna za
selidbu. Bolja je od ostalih košnica za pčelarenje u područjima na kojima
su mogući napadi medvjeda. Ograničenost prostora i teži rad s okvirima
njezini su izraziti i gotovo jedini nedostaci.

8
LANGSTROT RUTOVA KOŠNICA

LR ili Langstrot Rutova košnica je najčešće

zastupljeni tip košnice u Hrvatskoj. U novije
vrijeme ustalilo se nekoliko načina gajenja
pčela u ovim košnicama. Po jednom, dva
nastavka se koriste za plodište i međusobno
im se mijenjaju mjesta. To je poticaj za razvoj
legla, a kao mjeru protiv rojenja posebno
preporučuju umetanje trećeg nastavka sa
satnim osnovama ili izgrađenim saćem
između ta dva. Treba napomenuti da takav
način pčelarenja nije lako ostvariti i da se u
praksi ipak najčešće mora raditi i
pojedinačnim okvirima, a ne nastavcima.
Budući da pčelinje zajednice nisu dovoljno
jake i nemaju velike zalihe hrane, rad LR košnicom može biti prilično
kompliciran, posebno za početnike.

NUKLEUS

Nukleusi su male košnice, veličine od 4 do 7 okvira.

Idealne su za sve koji se počinju baviti pčelarstvom,
a služe za uzgoj, sparivanje, testiranje i čuvanje
rezervne matice. Drže se i kao pomoćne pčelinje
zajednice iz kojih po potrebi pojačavamo osnovna
društva. Postoji više tipova nukleusa (4, 5, 6, 7 ili 8
okvira), a pčelar će u pčelinjaku držati onaj čiji su
okviri identični s okvirima košnica kojima pčelari.
Po potrebi pčelinje zajednice mogu uspješno i prezimiti u takvim malim
košnicama.

FARAR
Farar košnica slična je LR košnici,
kod nje su svi nastavci jednaki,
bilo da se koriste kao plodište ili
medište.

9
2. PRIBOR I OPREMA U PČELARSTVU

Prije početka bavljenja pčelarstvom, treba osigurati i osnovni pribor.

Podjela pribora odnosi se na pribor i alat za:
* rad s pčelama
* rad sa satnim osnovama
* oduzimanje meda
* topljenje voska.

Početnici trebaju nabaviti:

* pčelarski šešir ili pčelarsko odijelo (može i oboje)

* pčelarske rukavice
* dimilicu za pčele, pčelarski nož-dlijeto, pčelarsku četku
* sredstvo za dimljenje
* pčelarska kliješta za vađenje okvira
* pčelarski dnevnik
* kalup za sastavljanje okvira (lako ga možemo izraditi sami)
* topionik za vosak (sunčani lako izradimo sami)
* stalak za otklapanje saća
* nož za otklapanje saća ili pčelarsku vilicu
* posudu sa sitom za prihvat meda (kod vrcanja)
* sipaonik za pčele (lijevak)
* kutiju za prihvat okvira prilikom pregleda
* stegač za seljenje nastavljača - kod selećeg pčelarstva, ali dobro ih je
imati nekoliko i u stacioniranom pčelinjaku
* pčelarska vaga (poželjno, ali nije nužno u početku)

To je osnovni pčelarski pribor koji se kasnije nadopunjuje po potrebi,

zajedno sa širenjem pčelinjaka.

VAŽNO:
Oprema uvijek mora biti čista i spremna za upotrebu. Nakon svake
upotrebe pribor treba očistiti jer samo redovitim čišćenjem opreme
osiguravamo kvalitetu proizvoda i izbjegavamo pojavu bolesti kod pčela.
Pribor i opremu nije preporučljivo upotrebljavati na više pčelinjaka.
Rukavicama ili alatom lako se prenose bolesti iz pčelinjaka u pčelinjak.
Kante za med i ostala oprema neka bude od inoksa jer je prihvatljivija za
prehrambene artikle i lakše se održava. Limene i plastične kante treba
izbjegavati, osobito ako su prethodno upotrebljavane za skladištenje
nečeg drugog. Plastična će ambalaža upiti strane mirise dok je kod
limene česta pojava hrđe te kao takva nije prihvatljiva u pčelarstvu ni za
vodu koja se daje pčelama.

10
3. PČELE

Pčele su leteći kukci, bliski

srodnici bumbara, a dalji osa
i mravi.

Na svijetu ima približno 20

000 vrsta pčela te se nalaze
na svim kontinentima osim
Antarktike. Hrane se
nektarom primarno kao
izvorom energije te
peludom, kao izvorom
proteina.

Pčela ima bilateralno simetrično i kolutićavo tijelo. Kolutići su srasli u tri

funkcionalne skupine: glava, prsa i zadak. Na glavi se nalazi par ticala i sa
svake strane po jedno složeno oko. S donje strane glave nalazi se usni
organ prilagođen uzimanju nektara iz plodnice cvijeta. Prsa čine tri
odvojena kolutića. Na svakom se s donje strane nalazi po jedan par nogu.
Na drugom i trećem kolutiću nalazi po jedan par krila za letenje, pri čemu
je drugi par krila manji. Kod nekih vrsta krila su toliko mala da je
nemoguće letjeti.

Dominantna vrsta Apis Mellifera podrijetlom iz Afrike naselila se u

Mediteranske zemlje i Europu prije nego što se nastanila u Aziji,
Australiji i Sjevernoj Americi.

EUROPSKE VRSTE PČELA

U Europi postoje različite vrste medonosnih pčela. Razlikuju se po boji,
građi tijela, ponašanju, sposobnosti prikupljanja nektara, peluda i dr.

11
 Kranjska pčela (Apis Mellifica var.
carnica Pollm) - nju nazivamo još i
"domaća'' i ''siva'' pčela. Pripada
grupi tamnih pčela. Tijelo joj je crne
boje obraslo sivkasto-srebrnim
dlačicama. Pčele radilice - sive pčele
imaju izuzetan nagon za sakupljanje
hrane u prirodi. Matica ima veliku
plodnost (2.000 jajašaca na dan) i
otporna je na bolesti. Postoji više
podvrsta: alpska, panonska i sredozemna (pojedini autori nazivaju je
"jadranska"). Siva pčela je izvorna za cijelo područje Republike Hrvatske,
a prema Zakonu o stočarstvu, druge pasmine pčela se ne mogu uzgajati.

Talijanska pčela (Apis Meliffica var. ligustica) - pčela je Apeninskog

poluotoka. Žućkaste je boje. Navikla je na dugotrajne paše i blagu klimu.
Talijansku pčelu karakterizira vrlo blaga ćud, slabo izražen nagon za
rojenjem, snažan razvoj tijekom ljeta i jeseni te vrlo visoka plodnost
matice. Često se zna zalijetati u tuđe košnice tako da nije omiljena kod
svih pčelara. Zbog života u blagoj klimi leglo održava do kasnih jesenskih
dana, a zimuje u vrlo brojnim i jakim zajednicama. Odlikuje ju slabiji
instinkt za sakupljanje propolisa i nektara, ali zato ima odličnu
sposobnost korištenja slabih paša.

Kavkaska pčela (Apis Mellifica var. caucasica) - podrijetlom je iz

Gruzijskog gorja, pa po Kavkazu nosi i ime. Vanjštinom pomalo sliči na
kranjsku pčelu, a razlikujemo dvije vrste: sivu i žutu. Ima spori proljetni
razvoj, ali ima odličnu obrambenu sposobnost prema uljezima. Sama
pčela ima duže rilce i marljiv je radnik na svim pčelinjim pašama, ali je
sklona zalijetanju u tuđe košnice. Posjeduje slab rojevni nagon i brzo se
prilagođava novim pašama. Odlikuje je velika sposobnost prikupljanja
propolisa.

Tamna europska pčela (Apis mellifica var. mellifica L.) - najviše se

uzgaja u Njemačkoj. Krupne je građe sa zatupljenim zatkom, kratkog
jezika i tamno sivom, gotovo crnom bojom. Otporna je i prilagodljiva
dugim i hladnim zimama. Zbog te se osobine uspjela održati u hladnijim
predjelima Sjeverne i Južne Amerike, pa čak i u Sibiru. Tijekom sezone
razvija se u zajednice srednje snage. Razvoj zajednice traje dugo u jesen
pa zimuje u jakim, brojnim društvima. Prinosi propolisa su kod ove vrste
pčela umjereni, med unosi slabije od Talijanske i sive Kranjske pčele, ali
je odlikuje veća otpornost na bolesti.

12
OSTALE VRSTE PČELA

Pčela "Melipona Anthidioides'' česta je u Brazilu. To su malene

tropske pčele koje nemaju žalac. Obično grade gnijezda u šupljem drveću.
U gnijezdu takve zajednice nalazi se samo jedna matica - ženka. Saće
grade vodoravno, a stanice saća u kojima se razvijaju ličinke radilice
napune peludom i medom u koje zatim matica nosi jajašca. Nakon što
matica snese jajašca takve stanice saća zatvore poklopčićem od voska.
Izvan takvog plodišnog prostora radilice prave spremišta za med
nepravilnog bačvastog oblika.

Patuljasta pčela (Apis florea F.), podrijetlom je iz Indije. Osobina ove

vrste je da gradi jednostruko saće na otvorenom prostoru, obično na
nekom stablu. Specifičnost njezina saća je u tome da gradi ćelije raznih
veličina za radiličko saće, trutovsko i matičnjake koji imaju oblik žira.
Zajednica ima jak obrambeni mehanizam, razmnožava se rojenjem, a
posebnost vrste je i to što u nestanku paše napušta gnijezdo u potrazi za
novom, jačom pašom koja zajednici osigurava dovoljne količine hrane.

Divovska pčela (Apis dorsata) izgrađuje jednostruko saće na kojem

živi. Sve ćelije saća gradi jednake veličine, bez razlike za trutovsko,
radiličko ili za matičnjake. Dubina ćelija saća divovske pčele doseže i do
34 mm. Same radilice dvostruko su veće od europske medonosne
kranjske pčele. Kod ovih pčela nema razlike u veličini između radilica i
matica. Divovska pčela obitava na otvorenom, pa je prema tome i
prilagodila način života. Obrambeni mehanizmi kod ove pčele su
posebno izraženi i odlučno čuva svoje leglo. Stare zajednice dijele se na
nove manje zajednice, rojevni nagon je kod te vrste vrlo slab. U
slučajevima nestanka ili slabljenja paše napušta gnijezdo i seli se na
područje bogatije hranom.

Afrikanizirana pčela - nastala je u sklopu projekta brazilske vlade

kojim se željela dobiti medonosna pčela sposobna da i u tropskoj klimi s
puno vlage uspješno oprašuje floru te pritom sakupi što veće količine
meda.

13
Solitarna pčela - ili pčela samica, za razliku od medonosnih pčela,
ne prikuplja veće količine meda u svoje nastambe. One žive usamljenički
život tako da svaka ženka radi svoje gnijezdo u tlu ili u nekom
pogodnom mjestu u kojem može graditi komore za polaganje jaja i
odgajanje larvi. Solitarne pčele zbog nedostatka zaliha hrane izlaze i
lete na nižim temperaturama od ljudima poznatije i veće medonosne
pčele.

4. ŽIVOTNI CIKLUS PČELA

14
Pčele žive i rade u zajednicama, kao pojedinci u prirodi osuđeni su na
smrt. Kod jakih, dobro razvijenih zajednica nalazi se od 50 000 do 80
000 pčela ovisno o košnici, a svoje zadatke obavljaju ovisno o starosti.

Prema tome razlikujemo:

15
- pčele hraniteljice (0-3 dana starosti) - hrane mlade pčele i leglo
- pčele graditeljice (3-10 dana starosti) - grade saće (luče vosak i matičnu
mliječ)
- pčele čistačice (10-15) - čiste košnicu iznoseći trunje i mrtve ličinke ili
pčele te lepećući krilima na ulazu u košnicu ubacuju u nju zrak, čime u
košnici stalno održavaju potrebnu temperaturu (oko 25 °C)
- pčele stražarnice (15-20 dana starosti) - čuvaju košnicu od neprijatelja

Ovisno o zamornosti, pčele žive između 30 i 45 dana.

5. HIJERARHIJA U PČELINJEM SVIJETU

16
Maticu zovemo kraljicom pčela, ali kao i svaka kraljica ona se najprije u
zajednici u kojoj živi mora izboriti za taj položaj. Riječ "matica" preuzeta
je iz rječnika slavenskih naroda gdje je matica majka, što je i pčelinja
matica u zajednici pčela. Zanimljivo je da kod pčela matica nastaje iz
istog jajašca-zametka kao i radilica, s razlikom da buduću maticu pčele
hraniteljice hrane drugačije od ostalih - matičnom mliječi. Nakon 17.
dana od položenog jajeta mlada matica izlazi iz matičnjaka i njezin prvi
zadatak je pronaći ostale moguće matičnjake u košnici i ukloniti buduće
matice u njima prije nego što se izlegu. Ako u tome ne uspije, dolazi do
borbe matica u košnici dok ne ostane samo jedna. No to nije kraj, još
mora izletjeti iz košnice na oplodnju s trutovima i sretno se u nju vratiti.
Ako se u košnici kojim slučajem pojave dvije matice, jedna uvijek s
dijelom pčela napušta košnicu u potrazi za novim smještajem. To se u
pčelarstvu naziva rojenje. Matica koja traži novi smještaj, obično se
privremeno ulogori u blizini na nekom uzvišenom mjestu poput krošnje
drveta. Pčele izviđačice za to vrijeme lete uokolo tražeći adekvatan
smještaj gdje će dalje razvijati svoju zajednicu. Kada matica počne
polagati jaja, u košnici postaje neosporna vladarica.
Uvijek je okružena pčelama pratiljama koje se brinu o svojoj kraljici, čiste
je, hrane i štite od opasnosti. Njezin jedini zadatak postaje polaganje što

17
većeg broja jajašca o čemu i ovisi opstanak pčelinje zajednice. Polaganje
jajašaca omogućuju joj njezini najvažniji organi koji je razlikuju od
ostalih pčela radilica: jajnici. Uz jajnike nalazi se sjemena kesica u kojoj
su nakon parenja s trutovima smještene muške spolne stanice.
Istraživanjima je utvrđeno da sjemena kesica može primiti i do 8 000
000 spermatozoida. O veličini te kesice ovisi kvaliteta pčelinje matice jer
o tome ovisi hoće li duže ili kraće vrijeme zalijegati oplođena jajašca.
Zajednica s mnogo pčela jača je za obranu od brojnih prirodnih
neprijatelja. Zahvaljujući svojoj brojnosti unos hrane u košnicu je veći pa
se time povećava mogućnost za opstanak zajednice u razdoblju bez paše.
Matica ustvari nije savršena-potpuna ženka (majka) jer ona samo zaliježe
jajašca dok se za ostatak brinu pčele
radilice. Za vrijeme sezone oplođena
dobra matica može snijeti i do 200
000  jaja, odnosno proizvesti uz
pomoć pčela radilica i do 20 kg
meda. Za samo sparivanje pčelinja
matica spremna je 4-5 dana nakon
što se izlegla. Prije samog parenja
izlazi na kraće izlete oko košnice
kako bi upoznala smještaj košnice i
njezinu okolinu. Na parenje matica
izlazi za vrijeme toplog i mirnog
vremena u prvim popodnevnim
satima. Sam čin parenja traje
ponekad duže ponekad kraće, nakon
čega se vraća u košnicu
uznemirenim pčelama radilicama
koje se nakon njezina povratka umiruju jer znaju da opstanak ovisi o
prisutnosti njihove kraljice u zajednici.

Radilica je ženka, ali njezini su

jajnici zakržljali i nije sposobna za
reprodukciju; tu zadaću u pčelinjoj

zajednici obavlja matica. Razvoj

matice i pčele je do trećeg dana života
ličinke isti. Pčele ličinke do trećeg
dana hrane matičnom mliječi (koju smatramo visokovrijednom hranom),

18
a nakon toga odrede 10 - 20 najbolje razvijenih ličinki koje će postati
matice. To je važna odluka jer o kvaliteti buduće matice ovisi razvoj i
opstanak pčelinjeg društva. Njih nastavljaju hraniti matičnom mliječi,
dok ostale ličinke dalje hrane nektarom i peludom. Nakon 10-ak dana
zatvore poklopce saća s leglom i nakon 21. dana od jajeta iz ćelije saća
izlazi mlada pčela buduća radilica.

Pčele radilice (20 dana do kraja života) donose u košnicu nektar, pelud
i vodu, ovisno o zadaći koja im je određena. Prema potrebi, u slabijim
društvima pčele preuzimaju određene poslove i prije tog roka. Radilice
unosom nektara i peludi javljaju matici kada je povoljno vrijeme za
polaganje jaja. Početak unosa svježeg nektara nakon zime znak je matici
da dolazi vrijeme kad će i za mlade pčele biti dovoljno hrane. Život
radilice u vrijeme sezone je kratak, do 45 dana, nakon čega radilica umre
od iscrpljenosti. Čim radilice počnu rjeđe unositi nektar i pelud u
košnicu, matici je to znak da sezona obilja prestaje i da prestane s
lijeganjem jajašaca. Radilice koje se izlegu na jesen žive duže - sve do
proljeća kada njihovu ulogu unosa hrane preuzimaju mlade pčele.

Trut je mužjak pčele i ima važnu

ulogu u životu pčelinje zajednice.
Postoji stara narodna izreka: "Lijen
kao trut." To navodi na zaključak da
trutovi u košnici ne rade ništa. Ipak,
to je samo djelomično točno.
Razvoj ličinke truta je najduži i
traje 24 dana. Mladi trutovi izlaze iz
ćelija saća koja su šira i veća nego
kod pčela radilica te je i on veći i
deblji od ostalih pčela.
Trutovi nisu sposobni da se sami hrane već ih hrane pčele, a osim što ih
hrane, vode brigu o njima, čiste ih i paze. Kad postanu spolno zreli, izlaze
prvi put iz košnice na tzv. orijentacijski let. Za lijepih, toplih i sunčanih
dana bez vjetra izlaze iz košnica i okupljaju se na jednom mjestu u zraku.
Na to mjesto dolazi i matica na oplodnju, ali oplodit će je samo desetak
najbržih od njih. Nakon oplodnje trut umire, a matica se vraća u košnicu.
Postoji mišljenje da nakon što se oplođena matica vrati u svoju košnicu,
pčele izbacuju sve ostale trutove iz košnice jer im više nisu potrebni.

Trut izvan košnice brzo umire jer nije sposoban sam se hraniti. No nije to
baš uvijek tako. Hoće li pčele izbaciti trutove ili ne, ovisi o tome kakva je
situacija u pčelinjoj zajednici. Ako je godina loša i nema dovoljno hrane,
pčele se ponašaju vrlo racionalno i svi koji u zajednici nisu neophodni, bit

19
će izbačeni iz nje kako bi ostali imali šanse za preživljavanje. Trut se ne
hrani medom, već ga pčele hrane kao i ličinke, smjesom meda cvjetnog
praha i vode, pa je i to možda jedan od razloga što za njega nema mjesta
kad se kreće u zimu. Pelud pčelama treba u rano proljeće, kada ga još
nema u prirodi, jer njime othranjuju novo mlado leglo. U godinama kada
u košnici ima dovoljno paše i nektara te je zajednica jaka, trutovi ostaju u
košnici preko cijele godine. Njihova uloga zimi je održavanje topline
zajednice, a smatra se i da njihova prisutnost u košnici djeluje umirujuće
na ostale pčele - ako su ostali u košnici, znači da su zalihe hrane dovoljne
za prezimljavanje. Čak je uočeno da su zalihe meda u košnici veće ako u
zajednici ima veći broj trutova.

6. ROJENJE PČELA
Rojenje je prirodni nagon pčela u njihovoj borbi za održanjem vrste.
Samo rojenje jednim dijelom vjerojatno potječe od nagona za seljenjem
koje susrećemo još i danas kod pojedinih insekata. Da bi se pčele
pokrenule u rojevno stanje, potrebni su neki od preduvjeta kao što su:
pogodna temperatura i medenje medonosnog bilja. Rojenje je ustvari
dijeljenje jedne u dvije nove i međusobno potpuno neovisne zajednice.

UZROCI ROJENJA
 Stješnjeno leglo.
 Blokada matice u zalijeganju.
 Prevelik broj mladih pčela u zajednici.
 Nemogućnost izlučivanja voska i gradnje saća.
 Nedostatna ventilacija.
 Višak matične mliječi.
 Nasljedna osobina matice.
 Stara matica.
 Radilice se počinju hraniti matičnom mliječi.

UMJETNO ROJENJE
Vrši se od sredine travnja do početka kolovoza, i to tako da se okviri s
pčelama i nove matice premještaju iz jedne košnice u drugu.

20
7. ZANIMLJIVOSTI O PČELAMA
 Matica živi i do sedam godina, a na dan izlegne jajašaca do tri svoje
težine.
 Pčele med proizvode na isti način najmanje 150 milijuna godina.
 Pri sakupljanju nektara i peludnog praha pčela posjeti dnevno oko
1000 cvjetova.
 Jaka i zdrava pčelinja zajednica u tijeku jednog dana može oprašiti do
3.000.000 cvjetova.
 U košnici (ovisno o tipu i veličini) pčelinja zajednica broji od 20.000 -
80.000 pčela.
 Znanstvenici odavno znaju da su pčele društvena bića, ali nedavno su
otkrili da u društvu rado i popiju. Čini se da pčele, baš kao i ljudi,
najviše vole jaka alkoholna pića. Kad im je ponuđen izbor između
najjače moguće šećerne otopine i 80 postotnog alkohola, pčelice su
stale u red za šankom. "Čak smo ih uspjeli nagovoriti da popiju čisti
etanol", rekao je Charles Abramson sa Sveučilišta Oklahoma. "To,
koliko znam, ne bi napravilo niti jedno drugo živo biće, čak ni
student." Znanstvenici pretpostavljaju da pčele koje imaju vrlo
razvijene društvene strukture, liječe svoje alkoholičare, baš kao i ljudi.
 To je jedini kukac na svijetu koji proizvodi hranu koju jedu i ljudi.
 Sve pčele proizvode dobar i zdrav med. Loš med rezultat je
industrijskog načina punjenja ili lošeg i needuciranog pčelara.
 Med pčele medarice jedna je od najsigurnijih hrana – većina opasnih
bakterija uopće ne može živjeti u medu.

PČELE U MASOVNOM UZGOJU

Iako je 3500 domaćih pčelinjih vrsta oprašivalo cvijeće i prehrambene
kulture Sjeverne Amerike kada su europski doseljenici u 17. stoljeću
pristali na njezine obale, kolonizatori su bili zainteresirani samo za vosak
i med svojih pitomih pčela medarica iz Staroga svijeta. Zato su uvezli
insekte i do polovine devetnaestog stoljeća divlje i pripitomljene kolonije
pitomih pčela bile su razasute širom Sjedinjenih Država. Kao posljedica
bolesti, pesticida i klimatskih promjena, pčelinja populacija je trenutačno
u opadanju, ali budući da je potražnja za medom i dalje visoka, ova
sićušna stvorenja uzgajaju se na farmama.

21
SLOŽENI ŽIVOT PČELA

Pčelinja košnica sastoji se od desetaka tisuća pčela od kojih svaka ima

vlastitu ulogu, određenu njezinim/njegovim spolom i dobi te godišnjim
dobom. Svaka košnica obično ima jednu maticu, stotine trutova i tisuće
radilica. Matice mogu živjeti do sedam godina dok je životni vijek ostalih
pčela od nekoliko tjedana do šest mjeseci.
Pčele radilice su odgovorne za hranjenje potomstva/mladunčadi, brigu o
matici, izgradnju saća, traženje nektara i polena te čišćenje, ventiliranje i
čuvanje košnice. Trutovi služe maticu koja je odgovorna za reprodukciju.
Svake godine ona izleže oko 250 000 jajašaca, što iznosi čak milijun
tijekom cjelokupnog njezina života.
Kada se nova matica treba roditi, stara matica i pola košnice napuštaju
svoj stari dom i nastanjuju se na novom mjestu koje su pronašle radilice
'izviđači'.
Zimi, kada temperatura padne, pčele se skupe oko matice i mladih
koristeći svoju tjelesnu toplinu da bi održale temperaturu unutar košnice
stabilnom na oko 33oC.

NJIHOV VLASTITI JEZIK

Pčele posjeduju jedinstven i složen komunikacijski sustav koji se zasniva

na vidu, kretanju i osjetilu njuha koji znanstvenici još uvijek u potpunosti
ne razumiju. Pčele upozoravaju ostale članove svoje košnice na hranu,
položaj nove košnice i uvjete unutar vlastite košnice (kao što je zaliha
nektara) kroz složene 'plesne' pokrete.
Istraživanja su pokazala da su pčele ne samo sposobne za apstraktno
razmišljanje, već i za razaznavanje članova vlastite obitelji od ostalih
članova košnice, korištenje vizualnih orijentira pri putovanju i
pronalaženje prethodno korištenih izvora hrane, čak i kada im je dom u
međuvremenu premješten. Kao što mirisi mogu probuditi snažne
uspomene u ljudima, tako pčele koriste svoje osjetilo njuha da potaknu
uspomene na to gdje se može naći najbolja hrana.

ZAŠTO JE PČELAMA POTREBAN NJIHOV MED?

Biljke proizvode nektar da bi privukle oprašivače (pčele, leptire, šišmiše i

druge sisavce), koji su neophodni za uspješno razmnožavanje biljaka.
Pčele skupljaju i koriste nektar kako bi proizvele med, koji im je osnovna
prehrana, posebice zimi. Kako nektar sadržava puno vode, pčele se
moraju potruditi kako bi smanjile količinu vode te dodati enzime iz
vlastitih tijela kako bi nektar pretvorile u hranu i sačuvale ga od kvarenja.

22
Da bi proizvele pola kilograma meda, pčele moraju oprašiti 2 milijuna
cvjetova i preletjeti više od 88000 kilometara.

DOMAĆE PČELE NE OPRAŠUJU ONAKO DOBRO KAO DIVLJE

Otprilike jedan od tri zalogaja hrane ili gutljaja pića koje ljudi
konzumiraju proizvedeni su putem oprašivača - kukci, ptice i sisavci
oprašuju oko 75 posto svih prehrambenih kultura. Industrijski uzgajivači
pčela htjeli bi uvjeriti kupce kako je med samo nusprodukt neophodnog
oprašivanja pčela, ali domaće pčele nisu tako dobre oprašivačice kao
divlje (autohtone) pčele. No, kako većina vrsta divljih pčela hibernira
skoro 11 mjeseci u godini i ne živi u velikim zajednicama, one ne
proizvode velike količine meda, a ono malo što proizvedu nije vrijedno
napora potrebnog da im se med ukrade. Stoga, premda su divlje pčele
bolji oprašivači, proizvođači se i dalje za oprašivanje oslanjaju na pčele iz
uzgoja od kojih ubiru više od 78 tisuća tona meda svake godine, u
vrijednosti većoj od 200 milijuna dolara.

ISKORIŠTAVAJUĆI PRIRODU

Zarađivanje na medu zahtijeva manipulaciju i iskorištavanje pčela,

njihove želje za životom i potrebe da zaštite svoje košnice. Pčele su žrtve
neprirodnih uvjeta života, genetske manipulacije i stresnog načina
transportiranja.
Kako 'rojenje' (podjela košnice nakon rođenja nove matice) može
smanjiti proizvodnju meda, pčelari čine što mogu kako bi to spriječili,
uključujući i podrezivanje krila matici, ubijanje i zamjenu starije matice
nakon samo godinu ili dvije ili zatvaranje matice koja bi htjela započeti
rojenje. U Americi postoje komercijalni 'uzgajivači matica' koji uzgoje
oko milijun matica na godinu koje onda šalju zainteresiranim pčelarima.
Mnoge od njih ugibaju u prijevozu. Matice se umjetno osjemenjuju
trutovima koji nakon toga bivaju ubijeni. Komercijalni pčelari također
'varaju' matice kako bi one izlegle što više jaja dodajući voštane stanice
košnicama koje su veće nego što bi ih pčele radilice normalno napravile.
Svaka košnica koja je ostavljena da prezimi treba najmanje 25 kilograma
meda kako bi preživjela. Entomolozi navode kako mnoge pčele stradaju
zbog nebrige, gladi, slabosti i drugih problema koji se javljaju zimi. Neki
uzgajivači ubijaju pčele u jesen jer je to lakše nego pripremati košnice za
zimu. Jedan uzgajivač priznaje da njegov prijatelj koristi cijanid kako bi
uništio 6000 pčelinjih zajednica na završetku sezone jer je to
najisplativiji način proizvodnje.

23
Populacije pčela medarica smanjile su se za 50 posto od 1980.,
djelomično i zbog grinja. Širenju bolesti doprinose i pčelari - premještaju
inficirana saća iz zaraženih zajednica u zdrave, ne prepoznaju ili ne liječe
bolest, kupuju staru inficiranu opremu, drže zajednice jednu drugoj
preblizu i ostavljaju mrtve zajednice u pčelinjaku. Umjetna hrana, koja se
koristi zato što pčelari uzimaju med koji bi pčele normalno jele, čini pčele
podložnima bolesti i napadima drugih insekata. Kad uoče bolest,
pčelarima se savjetuje da 'unište zajednice i spale opremu', što može
značiti spaljivanje ili trovanje pčela.

8. PČELINJI PROIZVODI
Direktni proizvodi pčela su med, propolis, pčelinji vosak i matična mliječ.

VRSTE MEDA

Livadni ili cvjetni med je med

od raznog livadnog cvijeća.
Snagom raznovrsnih sastojaka
povoljno utječe na djecu u
razvoju, starije osobe, kao i sve
one kojima je potreban oporavak
i dodatna energija. Preporučuje
se svakodnevna primjena.

Med u saću je potpuno prirodno

i najzdravije pakiranje te zahvalne
i vrijedne namirnice. Obično se
pakira iz najbogatijih pčelinjih
paša poput bagremove u
kontinentalnim dijelovima
Hrvatske. Poznato je, naime, da je
pčelinji vosak kao prirodna
ambalaža meda potpuno jestiv.
Med u saću je danas jedna od

24
rijetkih vrsta pakiranja; još nije izmišljen stroj koji bi bez vidljivog
oštećenja punio takav proizvod. Ako se med puni umjetno zagrijavajući i
uz pomoć filtracije, mogu mu se samo oduzeti njegova ljekovita prirodna
svojstva.

Kaduljin med ubraja se u skupinu meda za liječenje respiratornih

organa i putova, kao i za jačanje imuniteta. Koristi se protiv prehlada jer
omogućava lakše izbacivanje sluzi iz dušnika i bronhija. Hrvatski med od
kadulje svjetski je priznat po svojoj izuzetnoj kvaliteti, što možemo
zahvaliti još uvijek dobro očuvanoj prirodi, osobito na području
velebitskih pašnjaka. Čaj u koji se stavlja med od kadulje treba biti mlak i
takav se treba i konzumirati.

Med kestena je taman, a boja mu

varira ovisno o podneblju i godini.
Prepoznatljivog je mirisa i izrazito
karakterističnog, pomalo gorkog
okusa. Povoljno djeluje na
cjelokupni probavni sustav - potiče
rad crijeva, olakšava rad
preopterećene jetre i žuči te štiti
želučanu i crijevnu sluznicu. Med
kestena ima izvanredno djelovanje i
prilikom oporavka kod žutice,
poslije operacije žuči i sl.
Preporučuje se uzimanje s čajem od
stolisnika, kamilice, šipka i majčine
dušice nekoliko puta na dan, i to 1-2 sata poslije jela.

Bagremov med je gust, izrazito svijetao, gotovo proziran. Ugodnog je

mirisa i blagog okusa. Ubraja se u najcjenjenije vrste meda. Pomaže kod
nesanice, vrtoglavice, umiruje nadraženi živčani sustav i otklanja
posljedice nagomilanog stresa. Mjesecima ostaje u tekućem stanju i jedna
je od vrsta meda koja vrlo sporo kristalizira jer sadrži više fruktoze nego
glukoze. Pčele dobro i uspješno prezimljuju ako im se osigura zimovanje
na bagremovu medu. Preporučuje se uzimanje s čajem od kamilice jer se
tako pojačava djelovanje meda i čaja. Također ga se preporučuje uzimati
navečer prije spavanja.
Obilnih bagremovih paša za pčele nalazimo u gotovo svim kopnenim
krajevima Hrvatske gdje je nekad sađen ili se proširio prirodnim putem
kao vrlo prilagodljiva biljka.

25
OSTALI PROZVODI OD MEDA

Medovina ili vino od meda je pored medene rakije vjerojatno jedno od

najstarijih alkoholnih pića koje je čovjek konzumirao.
Ovaj su napitak pripremali i stari Grci i Rimljani. Postoje tvrdnje da su ga
Grci koristili i prije nego što su otkrili vino. Poznat je i običaj starih
Slavena koji su ga pili za vrijeme božićnih praznika, a ta se tradicija
zadržala u pojedinim krajevima i dan-danas.
Medovinu dobijemo fermentacijom rastvora prirodnog meda koji bi
trebao biti što tamnije boje (medljika, kesten...). Postupak je isti kao i kod
proizvodnje vina od grožđa. Proizvodi se kao alkoholno, obično 13-14%
alkohola, i kao bezalkoholno piće. Kvaliteta obje vrste ovisi o kvaliteti
meda, postupku prilikom fermentacije i skladištenja. Medovina je piće
koje popravlja krvnu sliku, poboljšava apetit, okrepljuje organizam i
usporava njegovo starenje.

Cvjetni prah ili cvjetna pelud je jedinstveni dar prirode, optimalno

uravnotežen i upotpunjen omjer vrijednih prirodnih sastojaka. Svako
zrnce sadrži sve sastojke neophodne za zdrav život i normalan razvoj
organizma: bjelančevine, vitamine (A, C, D, E i grupa vitamina B),
minerale (Ca, Cl, Na, Fe, Mg, Si), lipide, enzime, eter, ulja i vrijedne
antibiotske tvari.
Pozitivno djeluje kod anemije i hipertenzije, umiruje preopterećeni
živčani sustav i olakšava probleme probavnog sustava. Izuzetne rezultate
postiže u liječenju prostate.
Redovitom upotrebom popravlja opće zdravstveno stanje organizma,
ublažava posljedice stresa i daje snagu potrebnu za svakodnevne napore.
Sama pelud ili cvjetni prah nije proizvod pčela, već su to muške spolne
stanice biljaka koje pčele prikupe obilazeći cvijeće.
Različiti cvjetovi u prirodi daju različitu pelud, kako po boji tako i po
hranjivim vrijednostima. Pčele pelud koriste kao hranu za mlade
naraštaje. Važna im je kako za proizvodnju matične mliječi tako i za rad
njihovih jedinstvenih voštanih žlijezda, a u nedostatku njezina unosa u
košnicu prestaje zalijeganje matice.
 Jake i zdrave pčelinje zajednice uvijek osiguravaju određenu količinu
peludi smještanjem u ćelije saća, na koje zatim nanose tanke slojeve
propolisa kao zaštitu od kvarenja, a sve kako bi još u zimskom razdoblju
mogle početi s hranjenjem svog legla. 
Cvjetna pelud je vrlo osjetljiv proizvod koji treba vrlo pažljivo sakupljati i
nakon toga sušiti. Sakupljena pelud sadrži mnogo vlage te ju je prije
pakiranja potrebno sušiti na prozračnom i sjenovitom mjestu, i to na
stalnoj temperaturi od 40°C tijekom 48 sati. Nakon sušenja pelud mora
sadržavati 92% suhe tvari. Svježu pelud dopušteno je držati i u
specijalnim rashladnim komorama na temperaturi od 18°C. Takva pelud

26
mora prema zakonu sadržavati do 60% suhe tvari. Rok trajanja pravilno
obrađene i upakirane suhe peludi je godina dana. Rok trajanja peludi
umiješane u med je dvije godine. Pelud pripremljena za tržište ne smije
sadržavati nikakve druge moguće nečistoće.

Matična mliječ je prirodni stimulans koji sadrži visoku koncentraciju

biološki aktivnih tvari. To je kremasta, ljepljiva, mliječno bijela supstanca
s malo gorčim okusom i specifičnim mirisom. Pčele radilice u starosti od
5-15 dana izlučuju iz svojih nadždrijelnih žlijezda supstancu bogatu
proteinima i drugim dragocjenim sastojcima. Tim proizvodom hrane
maticu za vrijeme čitavog njezina života, dok se mlade larve pčela radilica
i trutova matičnom mliječi hrane samo u svom ranom razvoju (cca 3
dana). Poslije se hrane smjesom meda i peludi.
Matičnu mliječ najčešće upotrebljavamo kao 50% otopinu mliječi u
alkoholu ili pomiješanu s medom. Konzumira se uz što duže zadržavanje
ispod jezika - to je važno jer se na taj način bolje i brže apsorbira u tijelo
preko žlijezda slinovnica.
Matična mliječ spada među najvrjednije pčelinje proizvode. Najveći
proizvođači matičine mliječi u svijetu su Kina i Tajvan gdje se na godinu
proizvede preko 1.000 tona. Kod nas se matična mliječ svakako premalo
koristi, i to obično kao gotov proizvod upakiran s raznim dodacima. Ovaj
prirodni dodatak prehrani mogu koristiti svi neovisno o spolu i životnoj
dobi.

POZITIVNI UČINCI MLIJEČI U ISTRAŽIVANJIMA

- stimulacija spolnog sustava - potiče rad i brži razvoj spolnih organa

- stimulacija živčanog sustava - pojačava lučenje adrenalina
- intravensko ubrizgavanje mliječi pojačava disanje
- imunološki sustav - blokira oslobađanje histamina i smanjuje
serumske razine antigen specifičnog IgE
- povećava tjelesnu izdržljivost i smanjuje zamor, posebice kod ljudi koji
obavljaju težak tjelesni rad i kod sportaša u pripremnom i
natjecateljskom razdoblju
- utječe na normalizaciju visokog i niskog krvnog tlaka
- ubrzava zarastanje kostiju i zatvaranje frakturnih pukotina
- antiupalni učinak doprinosi bržem zacjeljivanju rana
- potiče obnavljanje jetre i štiti njezine stanice od oštećenja

27
Pčelinji vosak je proizvod koji pčele stvaraju u svom tijelu pomoću
žlijezda. Radilice ga žvakanjem oblikuju i njime grade saće. Ako se kojim
slučajem raspored saća poremeti ili poruši, na tom mjestu pčele odmah
počinju graditi novo. Prirodna boja pčelinjeg voska je bijela, a u dodiru sa
zrakom postaje žućkast. Sama boja pčelinjeg voska ovisi o omjeru tvari u
vosku - propolisa i peludi. Pčelinji vosak je u biti prirodna, u potpunosti
jestiva i zdrava ekoambalaža za med.
Pčelari pčelinji vosak koriste uglavnom za izgradnju satnih osnova
kojima olakšavaju pčelama bržu izgradnju saća za spremanje meda.
Svijeće od pčelinjih proizvoda ili izrada božićno-novogodišnjih ukrasa
također je dio ponude proizvoda pčelara. Upotreba pčelinjeg voska izvan
pčelarstva je gotovo neograničena - koristi se u kozmetici, farmaciji,
zubarstvu, slikarstvu, a kao odlično sredstvo pronašao je svoje
nezamjenjivo mjesto i kod upotrebe u konzervatorske svrhe.
Prirodna specifična težina kod temperature od 15°C iznosi 0,956 kg +, -
0,003 kg. Točka topljenja mu je od 58 - 64°C i daleko je veća od običnog
parafinskog voska gdje je ona već na 30°C. Sama ta činjenica dovoljno
govori o važnosti čistog pčelinjeg voska iz kojeg moraju biti izgrađene
satne osnove ako pčelar želi da ih pčele prihvate i da na njima nastavljaju
gradnju saća, u kojima će skladištiti med koji proizvedu. Miješanje
pčelinjeg i običnog voska donosi probleme ne samo kod zalijeganja
matice već i prilikom punjenja saća medom. Miješanjem pčelinjeg voska
s parafinskim gubi se i specifičan miris koji je pčelama itekako bitan.

Propolis je smolasta supstanca koju pojedine pčele radilice sakupljaju s

pupoljaka i kore drveća. Time se bavi samo mali broj pčela koje u košnici
imaju tu odgovornu zadaću. Unosom u košnicu upotrebljavaju ga za
izgradnju ulaza, zatvaranje pukotina i rupa i skladištenje, odnosno
"sterilizaciju" ćelija saća. Ime propolis prema nekim tumačenjima dolazi
od grčke riječi "pro" - prije ili ispred i "polis"- grad, a kao naziv danas se
koristi u skoro svim dijelovima svijeta. Propolis je kao lijek poznat još od
antičkih vremena; Aristotel ga spominje u svojoj "Priči (govoru)
životinja" i zaključuje da se može koristiti u liječenju kožnih povreda,
rana i infekcija. Velika upotreba propolisa zabilježena je za vrijeme
Burskih ratova u Južnoj Africi (1899.-1902.) jer je pokazao odlične
rezultate kod zacjeljivanja rana.

28
II. ZANATI: DJEČJE IGRAČKE

1. DJEČJE IGRAČKE NEKADA

Najjednostavnije dječje igračke mogla

su izraditi i djeca, no češće je to bio
posao starijih: roditelja, rođaka i
susjeda. No postojala je i organizirana
izrada dječjih igračaka, od drva ili
gline: potkraj prošloga i početkom
ovoga stoljeća neke od udruga, koje su
se osnivale da bi očuvale i promicale
hrvatski kućni obrt, bavile su se i
izradom igračaka. Najčešće su to bili
likovi domaćih životinja izrađeni piljenjem daske, a rjeđe tesanjem, koji
su se mogli voziti na kotačićima ili pokretati na neki drugi način. Gotovo
su redovito bile obojene i ponekad ukrašene dodacima od drugih
materijala.

TRADICIJA DJEČJIH IGARA

Djeca su na selu posjedovala uglavnom skromne igračke. Drvene konjiće,

kola, razna oruđa koja su im izrađivali roditelji ili rođaci. Igračke su se
mogle i kupiti na proštenjima i sajmovima. Bile su to glinene sviralice,
nakiti za djevojčice, a nije nedostajalo ni šarenih licitarskih kolača.
Pojedini su roditelji nakon dobro obavljene trgovine u gradu donosili
svojoj djeci igračke i šarene bombone zvane cukori. Seoske djevojčice
najviše su se voljele igrati s lutkama. Ako nisu imale kupljenu, izrađivale
su im ih majke ili bake od komada krpica, orunjenih kukuruznih klipova
ili od lana zavezana na preslicu ili vreteno. Dječaci su bili više u pokretu
služeći se granama ili štapovima koji bi u njihovoj mašti postali željena
igračka ili životinja.
Omiljene dječje igre na otvorenom bile su igre s pijeskom, zemljom i
blatom. Djevojčice su izrađivale kolače, a dječaci su radili kule i valjali
grude zvane topovi. Čuvajući stoku, djeca su kratila vrijeme berući
kestene, kukuruz i druge plodove koje su potom pekli. Djevojčice su brale
cvijeće i izrađivale vjenčiće i narukvice.
Djevojčice su se zajedno voljele igrati mame, tate, brace, seke i kumova.
To je bila njihova igra u kojoj dječacima nije bilo mjesta. Također su
voljele i pjevati oponašajući svoje pjevačke uzore, a pjevale su i dok su
izrađivale ručne radove ili čuvale stoku. Kako su djeca oduvijek u svemu

29
voljela oponašati odrasle, tako su djevojčice odjevale odjeću svojih majki
uživljavajući se u njihove uloge. Dječje prerušavanje u različite likove bilo
je prisutno i prilikom igre ''svatova'' ili za maškare.
U ljetnim mjesecima djeca su se voljela kupati u rijeci ili potoku. Umjesto
čamca, poslužilo je i korito za pranje rublja, a umjesto vesla, kakav kolac
kojim se otiskivalo o dno rijeke. Dječaci su voljeli loviti ribu oponašajući
pritom svoje očeve i djedove; u vrijeme dok su ribolov i lov bile
gospodarske grane pomoću kojih se moglo zaraditi. Razni su uglavnom
jednostavni načini na koje su dječaci hvatali ribu. Pribor za ribolov su
izrađivali sami; jednostavne udice na koje su stavljali gliste ili komadiće
kruha kojima su mamili ribe ili pak složenije naprave koje su iziskivale
više truda u izradi i skupni dječji angažman. Dječaci su lovili i razne
štetočine, ptice i sitnu divljač. Za to bi se našao neki kamen, batina ili
praćka, a ponekad se trebalo poslužiti i lukavstvom i postaviti zecu ili
lisici zamku.
Nezaobilazna dječačka igra u kojoj do izražaja dolazi snaga i spretnost
bila je ''igra rata''. U njoj su dječaci preuzimali likove iz naše povijesti
koja je obilovala ratovima. Dječaci su višak energije ''trošili'' i u
međusobnim obračunavanjima s dječacima iz drugih sela. Katkad je to
preraslo u prave ''male ratove''. Uglavnom je bila riječ o preuzetoj
netrpeljivosti koja se s odraslih prenosila na djecu.
Prava mala natjecanja na kojima su djeca mogla iskazati svoje umijeće,
priželjkujući da im sreća bude sklona, bile su igre s kamenčićima,
špekulama i gumbima (peturkanje, devetkanje, špekulanje,
gumbičarenje).

Zanimljivo je spomenuti još neke igre među kojima su neke i nama

poznate kao npr. igra lovice, skrivača, rihtera, brusim brusim kosice i sl.
jer su uz njih vezane i dječje brojalice pomoću kojih se određivao
redoslijed igrača u igri. Iz bogatog repertoara brojalica znamo primjerice
i danas kako ide: ''En ten tini sava raka tini...'' ili ''En ten tore, duboko je
more...''
U mnoge dječje igre ušuljala se lopta. Ona kao da je neizostavni rekvizit
draga posebno dječacima. Nogomet je kao kolektivna dinamična igra
oduševljavala muški dio stanovništva koji se znao dosjetiti kako uživati u
tom sportu. Pašnjak je postao improvizirano nogometno igralište. Dva
kamena ocrtavala su gol, a lopta se izrađivala od starih krpa (krpenjača)
ili od konjske dlake. S vremenom su uvjeti za igranje nogometa u seoskoj
sredini gotovo u potpunosti slijedili svoje uzore iz grada.
Još jedna vrsta zabave poznata isključivo dječacima bila je izrada hodača
ili štula. Tko je mogao na njima najduže hodati preko jaraka i blatnih
terena, bio je najbolji. Pojedini dječaci mogli su se pohvaliti umijećem u
izradi ''klopoca''. Klopoci su se postavljali u vinograde kako bi svojim
klepetavim zvukom rastjerali ptice u vrijeme kad je dozrijevalo grožđe.

30
Brojni su rekviziti čija je izrada uključivala dječju maštovitost i
kreativnost, a nagrada bi bila veselje po završenom poslu. Pored već onih
spomenutih, tu spada i izrada ljuljački, sviralica od kore, guslica od
kukuruzovine i tucaljki od bazge. U organizaciji pravog dječjeg orkestra
sviralicama bi se pridružili stari lonci i poklopci i zabava je mogla početi.
Djeca su se znala zabavljati i zimi ne dopuštajući da ih hladnoća i
promrzlost ometu. Grudanje, izrada snjegovića, sanjkanje neke su od
poznatih zimskih radosti u kojima su uživala sva djeca. Opreme za
skijanje ili klizanje nije bilo, ali su se pojedinci dosjetili kako uživati u
tome. Dvije poduže daske pričvrstile bi se uzicama za noge i postale skije.
Njima bi pridružili dva kolca koji su služili kao štapovi. Dvije daščice
veličine cipele pričvrstile bi se uzicama za noge, pa je onaj koji je htio,
mogao i klizati.
Promatrajući dječje igre u današnjem kontekstu, kada dominira
industrijska proizvodnja koja nudi gotove igračke na policama dućana,
jasno je da pojedine igre s polovice prošlog stoljeća više ovdje ne nalaze
svoj smisao. Neke kolektivne igre su se ipak održale i do našeg vremena,
dok su neke poput starinskih pastirskih igara, dječjeg lova i ribolova
ostale zaključane u minulom vremenu.

31
III. ŽIVOTINJE: DVILJA PRIRODA, UGROŽENA I
OPASNA
1. ZAŠTIĆENE PTICE U HRVATSKOJ I NJIHOVA STANIŠTA
Hrvatsku ornitofaunu cini 371 vrsta ptica, a gnjezdaricama se smatra 226
vrsta. Obje su ove brojke u europskim razmjerima visoke i upućuju na
vrlo bogatu ornitofaunu.
Hrvatska spada među najbogatije, najraznolikije i u pogledu zaštite ptica,
najvažnije europske zemlje, pogotovo ako se uzme u obzir njena relativno
mala površina. Gotovo sve male i srednje europske zemlje imaju manji
broj gnjezdarica. Kad se države uspoređuju po broju gnjezdarica europski
ugroženih vrsta, dobiva se
stvarna vrijednost hrvatske
ornitofaune. U Hrvatskoj
gnijezdi čak 78 europski
ugroženih vrsta, što je više
nego u svih malih i srednjih
država zajedno (s izuzetkom
Albanije) i više nego u
većini velikih europskih
država. Po broju
gnjezdarica europski
ugroženih vrsta, Hrvatska
zauzima 14. mjesto u
Europi. Prednjače daleko veće zemlje, kao što su Rusija, Španjolska,
Turska, Ukrajina ili Francuska.
Za hrvatsku ornitofaunu općenito se može reći da je vrlo ugrožena. Neke
su vrste već izumrle, dok se drugima brojnost u Hrvatskoj višestruko
smanjila. Visok udio ugroženih vrsta djelimično je posljedica činjenice da
je Hrvatska mala zemlja, no većim dijelom je to posljedica ugroženosti
većine staništa i većih ili manjih antropogenih pritisaka u gotovo svim
staništima u Hrvatskoj.
Tijekom izrade NSAP-a analizirana je ugroženost hrvatske ornitofaune,
te su ugrožene vrste svrstane prema kategorijama IUCN-a (IUCN Red
List Categoryes).
Do danas je u Hrvatskoj u potpunosti izumrlo 7 vrsta, a nestale su i
gnijezdeće populacije od 6 vrsta. U Hrvatskoj je ukupno ugroženo i
izumrlo 152 vrste, što predstavlja oko 41% ukupne hrvatske ornitofaune.
Među njima su najzastupljenije močvarice, s čak 39%, što dokazuje
najveću ugroženost močvarnih staništa u Hrvatskoj. Za njima slijede
ptice koje obitavaju na kultiviranim krajolicima, s 26% i šumske ptice s
20%. U ove tri skupine dolazi oko 85% svih vrsta ugroženih vrsta. Ptice

32
koje u Hrvatskoj nastanjuju niske morske obale (pjeskovite i muljevite),
su praktički sve ugrožene, a predstavljaju 6% ukupno ugroženih vrsta.
Oko 5% ugroženih ptica su morske ptice, što je takođe mnogo, s obzirom
da se radi o malobrojnoj skupini u Hrvatskoj. Najmanje su ugrožene
ptice čija su glavna obitavališta visoke planine, klisure, klanci i stjenoviti
predjeli (4% ugroženih vrsta).
Analizirajući razloge ugroženosti ptica po broju vrsta na koje djeluju,
uočljivo je da na najveći broj vrsta ptica u Hrvatskoj djeluje krivolov.
Usprkos strogim propisima, stanje i poštivanje zakona, te njegovo
provođenje u praksi je vrlo loše. Osobito je nepogodna situacija u
priobalju, posebice u dalmaciji, a najgore u Neretvanskoj regiji, na jugu
Dalmacije.
Ptice su životinjska skupina koja je najsveobuhvatnije zakonski zaštićena.
Zaštićene su sve gnjezdarice i sve ostale europske vrste, izuzevši divljači
prema zakonu o lovu (26 vrsta), te velikog vranca na gospodarskim
ribnjacima i čvorka na poljoprivrednim površinama.
U skupini ptica, nema endemskih vrsta vezanih za Hrvatsku.

Među svim tipovima staništa u Europi, močvarna su staništa zasigurno

ptičjim svijetom najbogatija i najraznolikija. Plitke, te stoga osvijetljene
do dna i vrlo produktivne, s velikom biomasom biljaka i životinja,
omogućuju postojanje vrlo raznolikog i brojnog ptičjeg svijeta. Opet
zbog plitkoće, sva hrana je dostupna pticama, a gotovo sva proizvedena
organska tvar i minerali ostaju u močvari (ne odnosi ih struja vode kao u
rijekama i ne tonu u mračne i neproduktivne dubine kao u jezerima), što
omogućuje još bujniju produkciju. Stoga samo močvarna staništa
omogućuju život tako velikih jata velikih ptica na relativno malom
prostoru. Koliko su močvarna staništa važna pokazuje činjenica da su od
ukupno 415 europskih vrsta ptica čak 172 stalno ili povremeno, potpuno
ili djelomično ekološki vezane za močvarna staništa. Stoga su močvarna
staništa od presudne važnosti i nezaobilazna pri zaštiti biodiverziteta,
odnosno raznolikost živog svijeta.
Plitkoća koja omogućuje bogatstvo močvara čini ih prolaznim.
Taloženjem organske i anorganske materije postaju sve pliće, te
naposljetku presuše. No, za bogatstvo njihovog živog svijeta to nije
problem jer stare, presušene močvare zamijenjuju nove, nastale
meandriranjem i plavljenjem rijeka, potapanjem na razne načine
nastalih udubina, te zarašćivanjem i taloženjem mulja u jezerima,

33
UGROŽENOST MOČVARA

Kao i ptice, ljudi su od pretpovijesti bili zainteresirani za močvarna

staništa. Nije slučajno da je najstarija civilizacija u Hrvatskoj,
Vučedolska kultura, postojala upravo u močvarnom području uz obale
Dunava. Dunav je još donedavno bio okružen mnoštvom močvara, a i
danas uz njega postoji više močvara, među njima i čuveni Kopački rit,
jedna od najbogatijih močvara u Europi. Nažalost, nagli razvoj
tehnologije koji započinje u prošlom stoljeću ne slijedi odgovarajući
razvoj razumijevanja prirode. U novonastalom obilju blagodati i
nerazumijevanja
prirode, ljudi se od
nje otuđuju i
močvare počinju
smatrati
nepotrebnim i čak
štetnim. Ulažu se
ogromna sredstva
kako bi se močvare
isušile i što više
zemljišta privelo
intenzivnoj
poljoprivredi.
Plitkoća močvara samo olakšava posao. Stoga su prirodna močvarna
područja u Hrvatskoj ostaci nekad nepreglednih močvara, brojnih
rukavaca i bara, te velikih vlažnih šuma i livada u nizinskom dijelu
Hrvatske, uz rijeke Savu, Dravu, Dunav i Kupu. U mediteranskom dijelu
Hrvatske stanje je još i gore. Od nekad brojnih "blata" i močvara
preostalo ih je svega nekoliko.
Civilizacija ide i korak dalje - reguliranjem vodotoka onemogućuje
održavanje starih i postajanje novih močvarnih staništa. Najveći dio
rijeka ograđen je nasipima, obale su im učvršćene, a neki su dijelovi
potopljeni akumulacijama. Ovakve postupke često s ponosom nazivamo
"kroćenje rijeke", "stavljanje prirode u službu čovjeka", "oplemenjivanje
divljine" i sl, zaboravljajući, odnosno, ne želeći priznati kako smo
zapravo uništili ili znatno oštetili vrlo važne prirodne mehanizme
održavanja i nastajanja močvara. Ovakve rijeke više ne mogu mijenjati
tok, ne meandriraju dovoljno da bi stvorile nove rukavce, bare i ritove.
Tako više nikada neće nastati niti jedan novi rit. Pitanje je koliko dugo
će opstati jedini preostali veći rit, Kopački rit. Naime, privođenjem
poljoprivredi okolnih područja Baranje, Kopački rit je sveden na 17.700
ha i omeđen nasipima. Prirodnim procesom eutrofikacije, odnosno sve

34
većim zarastanjem i taloženjem mulja kao rezultata organske
produkcije, Kopački rit postaje sve plići, te je svake godine sve manja
površina podvrgnuta plavljenju. Regulacijama je onemogućeno Dravi i
Dunavu da punom žestinom plave Kopački rit i povremeno, u naglim
provalama visokih voda, odnose nataloženi mulj. Stoga se moramo
pomiriti s činjenicom da će uskoro posljednji rit u Hrvatskoj nestati,
unatoč našoj odluci da ga izuzmemo od melioracije i sačuvamo, unatoč
tome što smo ga proglasili zoološkim rezervatom i što smo zadivljeni i
ponosni njegovim bogatstvom. Reguliranjem i "kroćenjem" rijeka
uništili smo mehanizam nastajanja riječnih rukavaca i ritova i to se ne
može popraviti samo našom željom i parcijalnim mjerama, tim više što
su i dalje prisutna velika ulaganja u regulacije i "uređivanje" vodotoka i
intenziviranje
poljoprivrede.
Primjer Kopačkog rita nije
iznimka, sličnih slučajeva u
Hrvatskoj ima svugdje gdje
ima i močvara. Spomenimo
još samo opsežna isušivanja
u nekad nepreglednim
močvarama donjeg toka
Neretve. Iako je ovo
područje bogatstvom
ptičjeg svijeta privuklo
pažnju još u prošlom
stoljeću (kao i Kopački rit), iako je Republika Hrvatska potpisala
Ramsarsku konvenciju i prijavila ovo područje kao Ramsarski lokalitet
(kao i Kopački rit), te se obvezala da će ga zaštititi, iako je u dolini
Neretve proglašeno nekoliko ornitoloških rezervata, ipak je nestao
najveći dio Neretvanskih močvara, a taj se proces nastavlja i danas.

NUŽNOST POVRATKA I PREUŠTANJA PRIRODI

Htjeli mi to priznati ili ne, uništavanje močvarnih područja i reguliranje
rijeka predstavlja korak u uništavanju prirode i daljnjem otuđivanju
čovjeka od prirode čiji je on sastavni dio. Nemoguće je sačuvati psihičko
i fizičko zdravlje ljudi, ljudskih zajednica na svim razinama i
čovječanstva globalno bez bogate i raznolike prirode. Ukoliko se nastavi
globalno osiromašivanje i uništavanje prirode, neminovno će uslijediti
degeneracija ljudske vrste. Ne zaboravimo da su ljudskim osjetilima
ugodne samo prirodne, ljudskom djelatnošću nezagađene vode; da je
ugodan samo čist, industrijom nezagađen zrak; da su ugodni samo čisti,
industrijom, smogom i smećem ne nagrđeni pejzaži, da je najukusnija

35
čista i prirodna hrana. Ne zaboravimo koliko se sredstava danas ulaže
da bi dobili dobru vodu za piće, sačuvali čist zrak za disanje i uzgojili
dobru i zdravu hranu. Ove činjenice nipošto nisu slučajne, one samo
pokazuju u kakvoj prirodi se čovjek razvio i postao, te u kakvoj prirodi je
moguć njegov opstanak. Stoga ćemo kad-tad morati početi poduzimati
bitne i sveobuhvatne korake u zaštiti prirode. Nužan je kompromis
između razvoja industrije i poljoprivrede s jedne strane i očuvanja
raznolikosti i bogatstva prirode s druge strane. U slučaju močvara to
znači da ćemo, barem većim dijelom, morati vratiti pod močvaru
isušene predjele i prepustiti ih prirodnom tijeku događaja, te
"osloboditi" rijeke i omogućiti im da svojim porječjem upravljaju u
skladu s ostalim prirodnim "silama».
Nestajanje prirodnih močvarnih staništa predstavlja nenadoknadiv
gubitak za prirodu, odnosno njenu raznolikost. Naime, umjetna
močvarna staništa, bez obzira koliko bogata i ornitološki vrijedna, samo
djelomično nadoknađuju nestanak prirodnih močvara. Jedno vrlo važno
svojstvo - prirodnost, nemoguće je nadoknaditi umjetnim staništima.
Neponovljive prirodne zajednice ptica i njihovih močvarnih staništa
suštinski su vezane s vodnim i oborinskim režimom šireg područja, te
nose pečat geoloških i klimatskih promjena proteklih vremena.
Ljudskim radom, odnosno stvaranjem umjetnih staništa, nije moguće
oponašati složenost njihovih geoloških, hidroloških, klimatskih,
povijesnih, evolucijskih i biogeografskih uvjetovanosti. Stoga ne treba
poistovjećivati prirodna i umjetna močvarna staništa, ne smijemo ih
mjeriti istim mjerama i razmišljati o njima na isti način. Obogaćujmo
ornitofaunu umjetnim staništima, ali uvijek imajmo na umu
neponovljivost i nenadoknadivost prirodnih močvarnih staništa, pa čak
i onih malih, na prvi pogled neznatnih.
Po Ramsarskoj konvenciji močvarna staništa predstavljaju prijelaz
između stalnih vodenih površina i suhih područja. U ovako široku
definiciju spada 39 različitih tipova močvarnih staništa, od koraljnih
grebena i stjenovitih morskih obala do cretova i močvara u užem smislu
riječi. Najveći broj močvarica najviše se zadržava upravo na ovakvim
močvarama. Kako bismo sačuvali veliko bogatstvo i raznolikost ptičjeg
svijeta močvarnih staništa od presudne je važnosti očuvati sva ovakva
močvarna područja u Hrvatskoj.
U kontinentalnom dijelu Hrvatske preostala su još svega dva velika
prirodna močvarna područja: Lonjsko polje i Kopački rit. Oba su vezana
i ovisna o najvećim hrvatskim rijekama, Lonjsko polje o Savi, a Kopački
rit o Dunavu i Dravi.

36
LONJSKO I MOKRO POLJE
Lonjsko polje, zajedno sa susjednim Mokrim poljem, zauzima površinu
od preko 50.000 ha, cijela površina je zaštićena kao park prirode, a
unutar njega se nalaze dva ornitološka rezervata - Krapje Dol i Rakita.
Periodično ga plavi rijeka Sava, a toj činjenici ovo močvarno područje
zahvaljuje svoj opstanak. Za vrlo visokih vodostaja Save, Lonjsko i
Mokro polje služe kao retencije i prihvaćaju ogromnu količinu vode koja
bi u okolnom, gusto naseljenom području
izazvala poplavu. Nažalost, ovo je plavljenje
danas regulirano ustavama i nasipima. Na
tom je području prisutno i više stalnih bara
(po postanku uglavnom starih Savskih
rukavaca). Među njima se ističe Krapje Dol
(ornitološki rezervat) s kolonijom žličarki,
malih bijelih čaplji, čaplji danguba i gakova, a povremeno i velikih
bijelih i žutih čaplji. Velike površine parka prirode zauzimaju vlažne
šume i livade, a intenzivno obrađivane površine još uvijek su u manjini
Zahvaljujući raznolikosti staništa i velikim površinama, u Lonjskom
polju još uvijek obitavaju znatne populacije močvarica, pa i onih vrlo
ugroženih kao što su gore nabrojane čaplje, zatim čapljica voljak, crna
roda, patke kreketaljke, pupčanica, gogoljica i njorka, štekavac, kosac,
bjelobrada čigra, crna čigra i vodomar, a poznata je roda koja u selima
Lonjskog polja postiže najveću brojnost i gustoću gnijezda u Hrvatskoj.
Velika je vrijednost Lonjskog polja i kao utočišta u kojem močvarice za
selidbe nalaze dovoljne količine odgovarajuće hrane.

KOPAČKI RIT
Kopački rit zauzima
površinu od preko
17.000 ha, zaštićen je
kao park prirode, a
središnji dio je
zoološki rezervat
Smješten je na ušću
Drave u Dunav, a
čuven je u Europi po
bogatstvu ptičjeg
svijeta. Za razliku od Lonjskog polja Kopački je rit praktički čitav pod
močvarnim staništima, a ljudskih naselja i obradivih površina u njemu
nema. Jedinstven je po brojnosti i raznolikosti ptičjeg svijeta. Njegov
ptičji svijet vrijednošću nadilazi nacionalne okvire, te je proglašen
Ramsarskim lokalitetom, močvarom od međunarodne važnosti. Mnoge

37
močvarice gnijezde u Kopačkom ritu, a populacija štekavaca Kopačkog
rita najveća je u Hrvatskoj te čini oko trećinu ukupne hrvatske
populacije. Gnjezdilišna populacija divlje guske predstavlja oko 90%
hrvatske populacije. Ukoliko nije uništena za okupacije, kolonija velikih
vranaca je danas vjerojatno jedina u Hrvatskoj. Ovakvih primjera ima
više, a možemo samo napomenuti da je, zahvaljujući obilju hrane i
zaštiti od lova (ne znamo da li je za okupacije tako) i većina ostalih
močvarica ovdje vrlo brojna. Posebno je velika vrijednost Kopačkog rita
kao odmorišta i hranilišta za močvarice selice, a za selidbi ptice tu
dostižu i najveću brojnost. Tako su povremeno prisutna jata pataka i
gusaka od nekoliko desetaka tisuća ptica.

MANJE MOČVARE U KONTINENTALNO DIJELU HRVATSKE

Osim dva velika močvarna lokaliteta u kontinentalnoj Hrvatskoj postoji
još mnoštvo manjih prirodnih bara i rukavaca. Iako su premale i suviše
udaljene da bi na njima mogle opstati velike populacije i kolonije više
vrsta močvarica, njihov je značaj ipak velik jer na njima obitava
značajan broj močvarica. Na područjima gdje su takve bare i rukavci
brojniji i zgusnutiji, te su uz njih i velike rijeke, bogatija je i njihova
fauna močvarica. Ipak, kolonijalne su vrste močvarica ovdje rijetkost i
izuzetak (izuzevši sivu čaplju čije su kolonije nešto brojnije i u ovim
područjima). Najznačajnija takva područja u Hrvatskoj su uz rijeke Savu
i Dravu. Ovakvi su lokaliteti značajna obitavališta za mnoge močvarice,
naročito patke, kokošice, mlakuše, liske, trstenjake i sjenice mošnjarke.
Na nekim takvim područjima gnijezde i toliko ugrožene i rijetke vrste
kao što je štekavac, a ta činjenica svakako još više pridonosi važnosti
manjih močvarnih lokaliteta. Osim kao gnjezdilišta močvarica, ovi su
manji lokaliteti važni i kao odmorišta i hranilišta raznih močvarica
tijekom selidbi i zimovanja, Ijetnjeg mitarenja (naročito važno za
patke), skitnji poslije gniježđenja (naročito kod čaplji) i slično. Većina
ovakvih lokaliteta nije pod zakonskom zaštitom, te su izloženi raznim
utjecajima ljudskih djelatnosti što vrlo često dovodi do degradacije i
uništenja manjih močvarnih područja.
U mediteranskom, kao i u kontinentalnom dijelu Hrvatske, danas
postoje samo dva velika prirodna močvarna područja: Dolina donjeg
toka Neretve i Vransko jezero u sjevernoj Dalmaciji.

DOLINA DONJEG TOKA NERETVE

38
Dolina donjeg toka rijeke Neretve prostire se na površini od preko
12.000 ha, a proglašena je Ramsarskim lokalitetom. Nekad nepregledna
močvara ovoga područja je velikim dijelom isušena. Ipak, ovdje još
uvijek postoje velike površine pod močvarnim staništima, a posebno su
značajni prostrani tršćaci, najveći i vrstama najbogatiji tršćaci u cijelom
mediteranskom dijelu Hrvatske. Jedino ovdje gnijezde brkate sjenice, a
jedno je od posljednjih gnjezdilišta bukavaca, čapljica voljaka, eja
močvarica, štijoka, cvrčića itd. u cijelom priobalnom pojasu Hrvatske.
Unatoč zaštiti većine preostalih močvara ovog područja, isušivanje se i
dalje nastavlja, iako smanjenim intenzitetom. Osim opsežnih
melioracija, vrlo je veliki problem na ovom području preintenzivan i
nekontroliran lov. Lovi se na svim područjima, a love se sve imalo
krupnije močvarice. Lov traje cijele godine, ali je najintenzivniji od
sredine ljeta do kraja zime kada se lovi svakodnevno, danju i noću.
Stoga su sve krupnije močvarice znatno reducirane, dok su patke i liske
(najpopularnija lovina) na gniježdenju istrijebljene. Za selidbi (naročito
proljetne kada se ipak znatno manje lovi) i zimovanja još su uvijek
prisutne, ali u toliko malom broju i toliko su plašljive da ih je praktički
nemoguće vidjeti. Ipak, lovci ih i dalje love, koriste se vabilicama,
pretežito u sumrak i noću kada izlaze iz tršćaka. Prostrani sprudovi i
lagune, idealna hranilišta i odmorišta ćurlina praktički su pusta. Ćurlini
se u nešto većim jatima (do tridesetak ptica, izuzetno i nešto više)
pojavljuju samo ponekad za proljetne selidbe. Stoga je nužno vrlo brzo
poduzeti opsežne mjere kako bi se od potpune propasti spasilo ovo
najveće močvarno pod ručje hrvatskog priobalja. Time bi ponovo
postalo jedinstveno po bogatstvu ptičjeg svijeta, po čemu je bilo
nadaleko poznato i još u prošlom stoljeću privlačilo ornitologe.

VRANSKO JEZERO
Vransko jezero u
Dalmaciji je najveće

39
jezero u Hrvatskoj (3000 ha), a zaštićen je samo veliki tršćak na
njegovom sjeverozapadnom dijelu (ornitološki rezervat). Jezero je
kanalom još u prošlom stoljeću spojeno s morem čime su omogućene
opsežne melioracije močvare uz sjeverozapadni rub jezera.
Poljoprivredne površine i danas sve više prodiru u rezervat, a stalno je
prisutan i lov, mada ni približno koliko na području oko Neretve. U
rezervatu još uvijek postoji mala kolonija čaplji danguba (dvadesetak
pari), a gotovo tijekom cijele godine na jezeru su prisutni, inače vrlo
ugroženi, mali vranci. Na Vranskom jezeru mali vranci ne gnijezde, a
najvjerojatnije dolaze s najbližih gnjezdilišta na Hutovom blatu i
Skadarskom jezeru. Ptičji svijet ovog močvarnog područja je bogat i
raznolik tijekom cijele godine. Vransko jezero je važno odmorište i
hranilište pri selidbi raznih močvarica (pataka, močvarica, ćurlina, čigri,
trstenjaka) i zimovanju (patke i liske). Istraživanja koja se upravo
provode na ovom području pokazala su kako su naročito brojne liske
kojih na jezeru zimuje i do 130.000, što je svakako najveća
koncentracija ne samo lisaka, već svih vrsta močvarica zabilježena
proteklih godina u Hrvatskoj.

MANJE MOČVARE U MEDITERANSKOM DIJELU HRVATSKE

Manja močvarna područja postoje duž cijelog hrvatskog priobalja, gdje
je njihov značaj još i veći nego u kontinentalnoj Hrvatskoj. Naime, preko
našeg priobalja sele gotovo sve naše močvarice, a i mnoštvo europskih.
Pošto se radi o krškom, toplom i sušnom području ovakvi su lokaliteti
nenadoknadivi, a važne su čak i vrlo male barice (lokve). Osobitost
hrvatskog priobalja su "blata", odnosno bare po udolinama i krškim
poljima s obično dobro razvijenom močvarnom vegetacijom. Upravo su
blata najugroženija, i to zbog nedostatka poljoprivrednih zemljišta
pogodnih za intenzivnu poljoprivredu u priobalju. Stoga je većina blata
isušena (npr. Bokanjačko blato, Nadinsko blato, Prološko blato i mnoga
druga). Svojim se bogatstvom i raznolikošću ptičjeg svijeta naročito
ističe Velo blato na otoku Pagu, koje, pogotovo otkad je zaštićeno kao
ornitološki rezervat, predstavlja pravo utočište mnogobrojnih
močvarica, naročito za selidbi (čaplje, patke, ćurlini itd.). Na gniježdenju
su naročito brojni ćubasti i mali gnjurci, te liske (za priobalje rijetkost),
a posebnost je gniježđenje patke kreketaljke, ugrožene u europskim
razmjerima, a u Hrvatskoj vrlo rijetke i malobrojne gnjezdarice.
Bogatstvo ptičjeg svijeta Velog blata (kao i, u nešto manjoj mjeri
bogatog Kolanskog blata) omogućili su žitelji i lovci otoka Paga brigom i
poštivanjem zabrane lova u rezervatima. Za razliku od Donjeg
Poneretavlja gdje se ne poštuje niti lovostaj u rezervatima, niti zabrana
lova na zaštićene vrste, na paškim rezervatima lov je iznimka i

40
povremeno ga provodi samo nekoliko neodgovornih pojedinaca. Osim
blata, vrlo su vrijedna i močvarna područja oko rijeka i potoka, te
njihovih ušća. Tako, uz tok rijeke Krke na više mjesta (Visovačko jezero,
ušće čikole, Roški slap i td.) postoje vrlo lijepo razvijena močvarna
područja s bogatim i raznolikim ptičjim svijetom. Tu se, medu ostalim
gnijezde i tako ugrožene močvarice kao što je bukavac, a jedino
gnjezdilište crvenonoge prutke u Hrvatskoj je močvarno područje oko
gornjeg toka rijeke Cetine u Paškom polju. U priobalju i male rijeke
nanošenjem mulja i pijeska, te stvaranjem plićaka i sprudova na ušćima
često omoguće nastanak značajnih močvarnih područja kakva su, medu
ostalima, ušća Mirne i Raše u Istri, a kod Trogira je lijepu močvaru
stvorila i rječica Pantan duga svega nekoliko stotina metara. Takva
područja ponekad stvaraju čak i potoci koji ljeti presušuju, a primjeri su
ušće potoka Guduča kod Prukljana i kod potoka Posedarja. Nažalost,
takva močvarna područja također često bivaju uništena, koji put i bez
stvarnog razloga. Primjer je "uređenje" ušća rijeke Žmovnice kod
Stobreča kada je uništena mala, ali lijepo razvijena močvarna zajednica,
posljednja preostala u porječju Žrnovnice i Stobrečkom polju.
U vrijeme kada su prirodna močvarna staništa u Hrvatskoj svedena na
male ostatke, a većina močvarica krajnje malobrojna i ugrožena, važnost
umjetnih močvarnih staništa sve je veća. Naime, ubrzo nakon stvaranja
umjetne vodene površine močvarna vegetacija obrasta njene obale i
pliće dijelove. Time nove vodene površine često postaju vrijedna
močvarna staništa bogata ptičjim svijetom, pogotovo ukoliko se radi o
većim objektima kao što su šaranski ribnjaci i velike akumulacije. Manja
umjetno stvorena močvarna područja, među kojima se naročito ističu
šljunčare, također su često značajne, na primjer kao gnijezdilišta kulika
sljepčića i običnih čigri ili kao zimovališta labudova i pataka..

ŠARANSKI RIBNJACI
Šaranski ribnjaci su plitki (oko 1,5 m), te stoga bujno obrasli
močvarnom vegetacijom raznih tipova (obalnom, podvodnom,
plivajućom). U ribnjacima se nastoji postići što veća biološka produkcija
kako bi prinos riba bio što veći. Posljedica velike biološke produkcije je
da su ribnjaci vrlo bogati hranom ne samo za ribojede močvarice već i za
sve ostale. Ovo naročito dolazi do izražaja tijekom toplog dijela godine
kada se šarani intenzivno hrane, te se to bogatstvo najviše odražava na
gniježdenju. Tako su, na primjer, patke brojne gnjezdarice ribnjaka,
udio gnjezdarica ribnjaka je preko 50% od ukupne gnijezdeće populacije

41
gotovo svih vrsta pataka (izuzev divlje patke). Kod patke njorke taj je
udio vjerovatno i preko 90%, što je činjenica od velike važnosti jer se
radi o jednoj od najugroženijih europskih gnjezdarica uopće. Većina
kolonija čaplji i žličarki nalazi se na ribnjacima (Jelas, Donji Miholjac,
Grudnjak, Podunavlje) ili blizu ribnjaka te ptice po hranu većinom
odlijeću na ribnjake, kao što je slučaj s kolonijom na Krapje Đolu u
blizini ribnjaka Lipovljani. Značajan dio populacije štekavaca u
Hrvatskoj također je vezan za šaranske ribnjake. Slično je i s gnjurcima,
liskama, riječnim galebovima. Preko 50% populacije crnih i bjelobradih
čigri također je vezano za ribnjake. Tako se, na primjer, kolonija ovih
čigri s Kopačkog rita preselila na ribnjak Podunavlje koji se nalazi u
neposrednoj blizini. Vrlo je velika važnost šaranskih ribnjaka za selidbe
močvarica. Svojom veličinom i bogatstvom hranom predstavljaju
pogodna odmorišta za ptice močvarice. Upravo u vrijeme selidbi na
ribnjacima se okuplja najveći broj vrsta močvarica i u najvećim
koncentracijama. Pogodnosti ribnjaka u ovo vrijeme koriste sve vrste
močvarica selica, pa i mnoštvo ćurlina (najviše prutke, pršljivci, žalari,
vivci, zlatari, kulici i šljuke kokošice) koji su na ribnjacima neredovite i
malobrojne gnjezdarice zbog nedostatka golih ili slabo zaraštenih obala i
muljevitih površina u vrijeme gniježđenja. U jesen i proljeće veći ili
manji dijelovi ribnjaka su ispušteni, pa ćurlini dobivaju velike muljevite
površine, za njih optimalna hranilišta. Za zimovanja su ribnjaci pak
znatno siromašniji, na njima se zadržava manji broj vrsta močvarica u
nevelikom broju. Razlozi su u tome što se ribnjaci zimi lako i brzo
zaleđuju (zbog plitkoće), a i kada su odleđeni produkcija u njima je zbog
zime znatno manja. Šarani se zimi ne hrane, pa ribnjačari u to vrijeme
ne dodaju hranu u ribnjak i ne nastoje povećati produkciju. Nameće se
zaključak da su šaranski ribnjaci vrlo bogata i vrijedna močvarna
staništa, te da opstanak mnogih vrsta močvarica ovisi o njima. Iako oni
nisu prirodna staništa i to neće ni biti, ali dok god se na njima gospodari
na dosadašnji način, odnosno ako se uzgoj ribe znatno ne intenzivira,
svojim će bogatstvom ptičjeg svijeta nadmašivati mnoga prirodna
močvarna staništa. Stoga ne čudi što je jedan od ribnjaka, Crna Mlaka
proglašena Ramsarskim lokalitetom. Većih šaranskih ribnjaka u
Hrvatskoj ima 14, a svi su smješteni u kontinentalnom dijelu Hrvatske.
Zbog velike ornitološke vrijednosti navodimo ih sve, poredane prema
veličini vodene površine koju zauzimaju: Jelas (2305 ha), Siščani (1356
ha), Našice (1345 ha), Poljana (1180 ha), Grudnjak (1020 ha),
Končanica (1008 ha), Donji Miholjac (975 ha), Lipovljani (650 ha),
Podunavlje (552 ha), Crna Mlaka (539 ha), Garešnica (523 ha),
Sloboština (380 ha), Draganić (363 ha) i Pisarovina (355 ha). Manji
ribnjaci, poglavito pastrvski, ne mogu se ni u kom pogledu mjeriti s
velikim šaranskim ribnjacima. Razlozi su njihova veličina (premali su),

42
te intenzivni uzgoj riba koji podrazumijeva uređene (često betonirane)
bazene bez obilnije močvarne vegetacije. Akumulacije su znamo dublje
od šaranskih ribnjaka, a zbog toga je znatno manja obraslost
močvarnom vegetacijom. Stoga su močvarna staništa na njima često
svedena na uski obalni pojas, a samo na nekim dijelovima zauzimaju
veće površine. Produkcija u njima je znatno manja od one u ribnjacima
(na akumulacijama se produkcija nastoji održati na što manjoj razini
zbog smanjenja zarašćivanja i zamuljivanja). Posljedica ovih svojstava je
znatno manja količina hrane za većinu močvarica, te je većina
akumulacija znatno siromašnija ptičjim svijetom od ribnjaka. Ipak, neke
akumulacije (npr. one na rijeci Dravi, smještene u nizini, pliće i donekle
zamočvarenije) su bogate i ornitološki vrijedne. Takove su akumulacije
bogate močvaricama i za vrijeme gniježdenja, a naročito su važne zbog
raznolikosti i gustoće močvarica za selidbi i zimovanja.
Zbog veće dubine i miješanja vode akumulacije obično i za najjačih zima
ostaju djelomično odleđene, što omogućuje prezimljavanje raznim
močvaricama (gnjurci, plijenori, labudovi, patke, ronci, liske). Kao
utočište ih koriste čak i neke vrste koje se najvećim dijelom ne hrane na
akumulacijama. Razne vrste gusaka se koriste veličinom akumulacija i u
njima nalaze relativno sigurno noćilište tijekom zimovanja, a preko
dana se hrane na okolnim poljima. Tako se na akumulacijskom jezeru
Ormož na Dravi okuplja do 4.000 gusaka glogovnjača i do 1.800 lisastih
gusaka. To je jedno od dva ovakova noćilišta gusaka u Hrvatskoj
(najveće je na Kopačevskom ritu gdje se okuplja i do 30.000 raznih
vrsta gusaka.
U Europi je ugroženo čak 70 gnjezdarica močvarica. Istraživanja na
ribnjacima Draganić i Donji Miholjac pokazuju da je gnjezdeća
populacija patke njorke u Hrvatskoj daleko veća (2000 -3000 pari)
nego što se do sada pret postavljalo (200 - 300). Slično je i sa
štekavcem, mada razlika nije toliko drastična. Naime, pronađena su
neka nova gnijezda, čak i nova područja u kojima gnijezdi, te je procjena
sa 40 - 50 parova korigirana na 60-70 parova. Za čaplju dangubu je
ustanovljeno da je ponovno aktivna kolonija na Vranskom jezeru u
Dalmaciji, a da je kolonija na ribnjaku Donji Miholjac znatno brojnija
nego ranijih godina.

Zakon o zaštiti prirode temeljni je zakon u Hrvatskoj koji regulira

problematiku očuvanja biološke i krajobrazne raznolikosti, pa tako i
močvara i ptica močvarica. Osim općih principa zaštite, kao što su:
osiguravanje racionalnog (tj. "održivog") korištenja prirode i njenih
dobara, sprječavanje ljudskih zahvata štetnih po prirodu, osiguravanje
što je moguće povoljnijih uvjeta održavanja i slobodnoga razvoja
prirode, određivanja uvjeta zaštite prirode prilikom svake gradnje izvan

43
građevinskog područja i drugo, zakon osigurava i osobitu zaštitu
određenim dijelovima žive i nežive prirode. Različitim kategorijama
prostorne zaštite (nacionalni parkovi, parkovi prirode, posebni rezervati
i drugo), zaštićene su, među ostalim i brojne močvare. Također je
zaštićena i velika većina ptica močvarica. Njihovo ubijanje je
zabranjeno, a za svaki ubijeni primjerak plaća se odšteta prema
Pravilniku o visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom
na zaštićenim životinjskim vrstama. Visina odštete utvrđena je na
temelju ugroženosti i rijetkosti pojedine vrste na razini Hrvatske,
Europe i svijeta. Nekolicina vrsta ptica močvarica koje nisu zaštićene
Zakonom o zaštiti prirode, spadaju u divljač prema Zakonu o lovu ("NN"
broj 10/94) te su zaštićene u određeno doba godine.

MEĐUNARODNA ZAŠTITA MOČVARA I PTICA MOČVARICA

Najvažniji međunarodni sporazum o zaštiti močvara i ptica močvarica je
Ramsarska konvencija o močvarama od međunarodne važnosti, osobito
kao staništa ptica močvarica, koja je opisana u posebnom poglavlju.
Konvencija o biološkoj raznolikosti (Rio de Janeiro,1992) najnoviji je i
najambiciozniji korak prema sveobuhvatnoj zaštiti i održivom
korištenju prirodnih dobara. Svaka stranka Konvencije, a danas su to
već gotovo sve zemlje svijeta, pa među njima i Hrvatska, obavezuju se
donijeti nacionalne strategije zaštite biološke raznolikosti. Ove se
strategije ne ograničavaju samo na izravno očuvanje biljnih i
životinjskih vrsta u njihovim prirodnim staništima, nego ugrađuju i
različite mjere zaštite i održivog korištenja prirodnih dobara u sve
ljudske djelatnosti.
Bonnska konvencija (CMS) o zaštiti migratomih vrsta divljih životinja
posvećena je zaštiti svih vrsta divljih životinja koje tijekom svojih selidbi
prelaze državne granice. Ove su vrste izložene različitim
nepogodnostima, kao što su: smanjivanje područja u kojima se
razmnožavaju, intenzivni lov na njihovim selidbenim putevima,
uništavanje pogodnih hranilišta i drugo. Konvencija nastoji zaštititi
migratorne vrste i njihova staništa.
Otvoren je za potpisivanje najnoviji sporazum u okviru Bonnske
konvencije, Sporazum o zaštiti euroazijsko-afričkih migratomih ptica
močvarica (AEWA), kroz koji će se nastojati uskladiti zaštita i korištenje
ovih vrsta - posebice lov, u svim zemljama potpisnicama.
Bernska konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa
također obuhvaća i problematiku zaštite europskih močvara i ptica
močvarica, a Washingtonska konvencija (CITES) o međunarodnoj
trgovini ugroženim vrstama divlje faune i flore regulira, medu ostalim, i
međunarodnu trgovinu ugroženim vrstama ptica močvarica.

44
RAMSARSKA KONVENCIJA (RAMSAR – IRAN 1971. )
Konvencija o močvarama od međunarodne važnosti, osobito kao
staništa ptica močvarica, poznatija kao Ramsarska konvencija,
međuvladin je sporazum koji predstavlja okvir za međunarodnu
suradnju u zaštiti i razumnom korištenju močvara. Konvencija je stupila
na snagu 1975. godine, a do 1996. godine pristupila joj je 91 država.
Budući da su močvare od velike važnosti radi svojih ekoloških svojstava,
funkcija i gospodarskih vrijednosti, a istovremeno su među
najugroženijim područjima radi isušivanja, onečišćenja i prekomjernoga
iskorištavanja njihovih resursa, svrha Konvencije je osigurati njihovo
očuvanje i razumno korištenje. Temeljni koncept Konvencije je
"razumno korištenje" močvara, izraz koji je Konferencija stranaka
definirala kao istoznačnicu pojma "održivo korištenje". Konvencija
obvezuje zemlje članice na opće očuvanje močvara na njihovom
teritoriju, kao i na posebne obveze koje se tiču močvara uvrštenih na
"Popis močvara od međunarodne važnosti" (tzv. Ramsarski popis). Sve
države stranke Konvencije obvezale su se donijeti nacionalne programe
zaštite močvara, te uključiti mjere zaštite i razumnoga korištenja
močvara u svoje nacionalne planove korištenja prostora. Osim toga,
države moraju provoditi zaštitu močvara utemeljenjem prirodnih
rezervata, od kojih najmanje jedan mora biti predložen za upis u
Ramsarski popis.
Do 31. prosinca 1995. g. na Ramsarskom popisu nalazilo se 771
močvarno područje, s ukupnom površinom od 52,3 milijuna hektara.
Republika Hrvatska, koja je stranka Konvencije od 25.1ipnja 1991. g.,
ima četiri močvarna područja (ukupno 80,455 ha) na Ramsarskom
popisu. To su: Crna Mlaka (625 ha), Delta Neretve (11.500 ha), Kopački
Rit (17.770 ha), te Lonjsko i Mokro Polje (50.560 ha). Radi se o tri
najveća preostala prirodna močvarna područja u Hrvatskoj i o jednoj
umjetno načinjenoj močvari (Crna Mlaka), koja je zaštićena kao
predstavnik šaranskih ribnjaka - izuzetno vrijednih staništa za ptice
močvarice u Hrvatskoj. Sva četiri Ramsarska područja zaštićena su i na
državnoj razini Zakonom o zaštiti prirode, bilo kao ornitološki rezervati
(Crna Mlaka, dijelovi donjeg toka Neretve i Lonjskoga polja), bilo kao
parkovi prirode (Lonjsko i Mokro polje, te Kopački rit u čijemu sastavu
je posebni zoološki rezervat). Novija ornitološka istraživanja ukazuju na
međunarodnu vrijednost i nekih drugih močvara, pa će se broj
Ramsarskih područja u Hrvatskoj uvećati.

ŠTO SU MOČVARNA STANIŠTA PREMA RAMSARSKOJ

KONVENCIJI?
Močvarna staništa predstavljaju prijelaz između stalnih vodenih

45
površina i suhih područja. To su vrlo raznoliki ekološki sustavi, a unutar
jednoga močvarnog područja može biti zastupljeno više tipova
močvarnih staništa. Na četvrtom sastanku stranaka Konvencije u
Montreuxu 1990. godine, prihvaćen je razredbeni sustav tipova
močvarnih staništa koji uključuje 39 različitih tipova unutar pet glavnih
močvarnih sustava:

- morski (priobalne močvare uključujući stjenovite obale i koraljne

grebene)
- estuarijski (uključujući delte, močvare u zoni plime i oseke, te
mangrove)
- jezerski (močvarna staništa uz jezera)
- riječni (močvarna staništa uz rijeke i potoke)
- močvarni (močvare u užem smislu i cretovi)

K tome se izdvaja i sustav umjetno načinjenih močvarnih staništa, kao

što su ribnjaci, solane, akumulacije, šljunčare, kanali i drugo.

Svojstva močvara:

- biološka raznolikost: ptice (naročito močvarice), sisavci, gmazovi,

vodozemci, ribe i beskralježnjaci, kao i bezbroj biljnih vrsta, među njima
i riža, koja hrani više od polovice čovječanstva)
- kulturna baština: otvoreni krajolici, divlja priroda, mjesna tradicija
zastrta od nevremena, ublaživanje poplava stabilizacija obala i kontrola
erozije vezivanje podzemne vode (prijenos vode iz močvare u
podzemlje) oslobađanje podzemne vode (prijenos vode iz podzemlja na
površinu močvare) pročišćavanje vode zadržavanje hranjivih tvari
zadržavanje sedimenata zadržavanje polutanata stabilizacija lokalnih
uvjeta podneblja, posebice oborina i temperature
- vodne zalihe - održavanje količine i kakvoće
- ribarstvo
- poljodjeljstvo - kroz održavanjevodnih površina
- stočarstvo (pašnjaci)
- proizvodnja drva
- energetski resursi (treset, biljna masa)
- biljni i životinjski resursi
- transport
- rekreacija i turizam

ŠTO JE RAZUMNO KORIŠTENJE MOČVARA?

46
Razumno korištenje močvara jest njihovo održivo iskorišćivanje na
dobrobit čovječanstva, a na način koji je u suglasju s potrebom očuvanja
prirodnih svojstava ekološkoga sustava.
Održivo iskorišćivanje je određeno kao: "Korištenje močvara od strane
ljudi na način koji osigurava najveću potrajnu dobrobit sadašnjim
pokoljenjima, a ujedno i čuva njihov potencijal radi zadovoljenja
potreba budućih pokoljenja."
Prirodna svojstva ekološkoga sustava su: "fizičke, kemijske i biološke
komponente, poput tla, vode, biljaka, životinja i hranjivih tvari, kao i
njihovi međuodnosi".

ŠTO JE TO MOČVARA OD MEĐUNARODNE VAŽNOSTI?

Močvara je od međunarodne važnosti ako:
a) je izrazito dobar predstavnik prirodne ili doprirodne močvare,
karakteristične za određeno biogeografsko područje
b) je izrazito dobar predstavnik prirodne ili doprirodne močvare,
zajedničke za više biogeografskih područja
c) je izrazito dobar predstavnik močvare, koja ima važnu hidrološku,
biološku ili ekološku ulogu u prirodnom funkcioniranju glavnoga
riječnog bazena ili obalnoga sustava, posebice ako se proteže
prekogranično
d) je primjer specifičnoga tipa močvare, koji je rijedak ili neuobičajen u
određenom geografskom području.
Hrvatsku ornitofaunu čini 371 vrsta ptica, od kojih je ugroženo i izumrlo
152 vrsta. Najugroženije su ptice močvarice i one koje obitavaju na
kultiviranim (poljodjelskim) staništima. Krivolov, nestajanje staništa
uslijed isušivanja močvarnih područja i intenziviranje poljodjelstva
(melioracije, upotreba pesticida i mineralnih gnojiva) glavni su razlozi
ugroženosti ptica u Hrvatskoj.
Močvarna i vlažna područja su životni prostori bogatog i raznovrsnog
živog svijeta, ali su istodobno zbog isušivanja hidromelioracijskim
zahvatima najugroženiji ekološki sustavi u Europi. Poplavni travnjaci uz
nizinske europske rijeke su kao i većina poljodjelskih površina nastali
krčenjem šuma u prošlosti i ljudi su ih stoljećima koristili kao pašnjake i
livade košanice. Ovakvo tradicionalno poljodjelstvo nije ugrožavalo
bogati biljni i životinjski svijet ovih područja, već je ljudski utjecaj bio
skladu s prirodom.
Melioracijskim zahvatima i reguliranjem vodotoka spriječeno je
redovito poplavljivanje većine europskih vlažnih travnjaka i oni su
pretvoreni u oranice koje se obrađuju uz velike količine mineralnih
gnojiva i pesticida uz upotrebu poljodjelske mehanizacije. Kemijska
sredstva koja se koriste u poljodjelstvu uzrokom su nestajanja kukaca i
biljaka koje ptice koriste kao hranu. Ptice koje žive na tlu livada i polja

47
žitarica stradavaju od traktorskih kosilica i kombajna. Ove promjene u
načinu poljodjelstva uzrokom su ugroženosti oko 120 europskih vrsta
ptica koje žive na poljodjelskim područjima. Bogatsvo i raznolikost ptica
nekog područja jedan su od pokazatelja zdravlja okoliša. Zabrinjavajuća
je činjenica da su ptice izuzetno ugrožene upravo na područjima na
kojima se proizvodi najveći dio ljudske hrane.
Turopolje je poplavna ravnica u blizini Zagreba. Iako se turopoljski
krajobraz izrazito promijenio tijekom proteklih tridesetak godina
kopanjem odvodnih kanala i građenjem nasipa, uz rijeku Odru nalazimo
još uvijek očuvane, tradicionalno obrađivane poljodjelske površine:
poplavne livade košanice i pašnjake. Odra je još uvijek čista rijeka u
kojoj žive vidre, a nedavno su ponovno naseljeni i dabrovi.
Na vlažnim livadama uz rijeku Odru gnijezde kosci -jedna od
najugroženijih vrsta ptica u Europi. Tijekom istraživanja ptica koje je
Hrvatsko ornitološko društvo 1999. godine obavilo na livadama uz
rijeku Odru u ravnini sela Veleševec, Ruča, Suša i Jezero prebrojeno je
80 pjevajućih mužjaka kosaca i utvrđena velika brojnost ševa i
smeđoglavih batića. Malo je područja u Europi na kojima je zabilježena
ovakva brojnost ovih ptica. Na žalost, uočeno je da se neke livade ne
kose pa zaraštaju u grmlje. Na ovakvim površinama kosaca i drugih
livadnih ptica više nema; nećemo pogriješiti ako kažemo da svaki
poljodjelac koji kosi livade ili na njima pase stoku aktivno sudjeluje u
zaštiti ptica.
Turopolje ima status međunarodno važnog područja za ptice upravo
zbog očuvanog tradicionalnog načina gospodarenja ovim područjem.
Upravo zato biološku raznolikost Turopolja možemo sačuvati jedino ako
sačuvamo i tradicionalni način poljodjelstva.

VLAŽNE LIVADE TUROPOLJA

48
 Tlo vlažnih livada je teškog,
glinastog sastava s vrlo visokom
razinom podzemnih voda. Slabo je
propusne pa nakon obilnih kiša i
povremenih poplava ostaje dugo
vlažno. Ljeti se zbog velikih vrućina
tlo raspuca. Sitne čestice gline koje
se sakupljaju u raspuklinama u
doticaju s vodom tijekom jesenskih
kiša bubre i izdižu dijelove tla, koje obrastu busenovi trava stvarajući pri
tome vrlo neravnu površinu. Na ovakvim tlima razvijaju se livade u
čijem biljnom sastavu dominira trava oštrolisna busika. Ove su se livade
tradicionalno koristile kao zajednički seoski pašnjaci ili su bile košene
jednom godišnje. Zbog velike vlage nisu mogle biti iskorištavane kao
oranice.
U svibnju je visina livadne vegetacije oko 1m, i visinom dominira trava
livadni repak, kojeg u lipnju nadvisi oštrolisna busika čiji rahli klasovi
visoki i do 1,5 m daju livadama smeđeružičastu ljetnu boju. Proljetnu
živopisnost livada stvaraju žuti cvjetovi žabnjaka i vrbolikog omana,
ružičasti cvatovi rumenike, bijeli cvatovi močvarne broćike i
svijetloplavi cvjetovi vodopije. Na vlažnim livadama raste i močvarni
kaćun, vrsta iz porodice orhideja, lijepih ljubičastih cvjetova.Na nešto
ocjeditijim i sušim dijelovima livada dominiraju trave koje kvalitetom
daju vrlo dobro sijeno: livadna vlasnjača, livadna vlasulja i lisičji rep.
Među njima se često bijele cvjetovi ivančica.

PTICE VLAŽNIH LIVADA

Dosadašnjim istraživanjima na području Turopolja zabilježeno je 147
vrsta ptica. U proljeće su poljske ševe najbrojnije ptice na vlažnim
travnjacima. Neumorno pjevaju dok nadlijeću svoja gnijezdilišta.
Brojne smeđoglave batiće često viđamo dok pjevaju sjedeći na najvišim
vlatima trave. Rusog svračka možemo vidjeti dok sjedi na najvišim
grančicama grmlja na rubovima livada vrebajući kukce. Iz guste trave
odzvanja i cvrčavi pjev vrlo skrovite ptice, pjegavog cvrčića i
pučpurikanje prepelica, a noću im se pridružuje i neprekidno glasanje
kosca slično povlačenju češlja po rubu stola ili brušenju kose (otud mu i
ime). Kosac je jedna od najugroženijih vrsta ptica u Europi. Živice na
livadama su u funkciji živih međa. Sastoje od grmlja sviba, gloga, crnog
trna, kurike, krkavine, poljskog brijesta i jasena. Često su pojedina
stabla hrastova i vrba vrlo visoka i dobro razvijena i takva pružaju "čeke"
sovama i drugim pticama grabljivicama koje love poljske miševe i
voluharice. Živice nude utočište raznim vrstama životinja. Pticama
pružaju izvrstan zaklon za gnijezda ili se njome koriste kao izvorom

49
hrane (pogotovo plodovima). U živicama se gnijezde crvendaći, grmuše,
palčići, kosovi i druge pjevice. Drugi tip prirodnih međa su dublji ili plići
kanali. U njima je bujno razvijena močvarna vegetacija šaševa,
perunika.vrba i pravih vodenih biljaka. Vodozemci i kukci koji žive u i
oko kanala bitan su izvor hrane za druge livadne životinje.
Na ovom se području mogu vidjeti dvije vrste velikih grabljivica:
štekavac i orao kliktaš. lako se gnijezde u krošnjama starih hrastova u
okolnim šumama, hrane se uz Odru i na livadama loveći male ptice i
sisavce (miševe, voluharice...), zmije, žabe i velike kukce. Štekavac se
hrani i ribom. Neke vrste ptica se na području viđaju samo u vrijeme
proljetne i jesenske seobe. Strnjarica i veliki svračak su ptice koje se
gnijezde u Sjevernoj Europi, a ovdje zimuju. Zimi se na livadama često
hrane i velika bijela čaplja i siva čaplja.

POLJSKA ŠEVA
Prilično je veća od vrapca, duljine 18-19 cm, raspona krila 30-36 cm.
Ima slabo uočljivu pernatu kukmu na glavi. Prepoznat ćemo je po
dugotrajnom, visokom, melodioznom pjevu. Pjeva u
letu: dok se uzdiže, treperi u zraku ili se spušta.
Gnijezdo savija na tlu, među travom. Gnijezdo je
plitko, od vlati trave, obloženo finijim materijalom.
Tijekom sezone gniježđenja jedan par ima 2 ili 3
legla, svako od 3-5jaja na
kojima sjedi samo ženka 11-12
dana. Kad su mladi stari 18-20 dana postaju
sposobni za let, ali obično gnijezdo napuštaju prije
nego im izrastu sva letna pera. Poljska ševa se
hrani biljnom i životinjskom hranom, kukcima
ljeti, a u proljeće i jesen sjemenkama. Iako je
rasprostranjena u cijeloj Europi, ugrožena je zbog intenziviranja
poljodjelstva i korištenja insekticida i herbicida.

SMEĐOGLAVI BATIĆ
Malo je manji od vrapca, duljine oko 13 cm, raspona krila 21-24 cm.
Hrani se različitim kukcima. Mužjak pjeva sjedeći na isturenoj
grančici, a ponekad i uletu dok se premješta s jednog pjevališta na
drugo. Gniježđenje započinju krajem travnja. Dobro sakriveno
gnijezdo od trave, lišća, mahovine i dlake savijaju na tlu. Gniježđenje
traje do kraja lipnja, a ponekad imaju i dva legla godišnje. Na 5-6 jaja
sjedi samo ženka. Nakon 12-15 dana iz njih se izlegu ptići koji nakon
17-19 dana mogu letjeti, iako gnijezdo napuštaju i ranije ako ih se
uznemirava. Zimuju u tropskoj Africi.

50
KOSAC
Kosac je ptica koja živi na vlažnim travnjacima koji se koriste kao
pašnjaci ili livade košanice. Velik je kao grlica, ali živi tako skrovito
među gustom travom da ga je gotovo nemoguće vidjeti. Njegovu
prisutnost najbolje ćemo
ustanoviti po svojstvenom
glasanju "kreks-kreks" koje
podsjeća na zvuk brušenja kose
ili struganju češlja o rub stola.
Upravo zbog svog
karakterističnog glasanja ljudi
su ga u različitim krajevima
Hrvatske nazvali imenima koja
opisuju njegov pjev: areš, hareš,
prdavac. Često se njegovo
glasanje čuje istodobno s
glasanjem prepelica. Obzirom
daje kosac nešto veći nazivaju
ga i "kraljem od prepelica", a to
je i prijevod njegovog njemačkog i talijanskog imena. Za vrijeme
gniježđenja, od početka svibnja do polovine srpnja, glasa se tijekom
cijele noći, a ponekad i danju. U Hrvatskoj je brojnost kosaca
procijenjena na 500-1OOO jedinki. Područja s najvećim brojem ovih
ptica su poplavne i vlažne livade i močvarni pašnjaci uz rijeku Savu
(uključujući Turopolje, Lonjsko i Mokro polje), Dravu i Dunav te
područje uz rijeku Kupu.
Opis: Njegovo svijetlosmeđe ruho prošarano je tamnim točkama po
leđima i svijetlim prugama po trbuhu. Mužjaci imaju izraženu
sivoplavu prugu iznad i iza oka. Za gniježđenja vrlo rijetko leti i pri
tome mu noge mlataraju, za razliku od prepelice koja ih drži uz tijelo.
Krila su mu crvenkasto smeđe boje. Odrasla ptica je veličine 27-30 cm,
raspona krila 46-53 cm.

51
Životni prostor: Živi na vlažnim livadama košanicama i pašnjacima.
Mužjaci koji pjevanjem obilježavaju svoj teritorij ponekad stoje na
nekoj uzvisini (npr. busenu trave) ili na nižim granama grmlja uz
rubove livada.

Prehrana: Hrani se različitim beskralježnjacima (kornjašima i drugim

većim kukcima, gujavicama, puževima...) koje nalazi na biljkama i
površini tla. Ponekad jede i sjemenje.

Način života i gniježdenje: Kosac je selica. Krajem travnja kosci se

vraćaju u Europu na mjesta na kojima će gnijezditi. To su vlažne,
močvarne livade košanice i pašnjaci. Mužjaci se tijekom svibnja i lipnja
glasaju pjevom "kreks-kreks". Glasaju se neprestano tijekom noći, a
ponekad i danju

ZAŠTO JE KOSAC UGROŽENA VRSTA?

Kosci gnijezde na staništima koje je svojom djelatnošću (poljodjelstvo)
stvorio čovjek, pa su stoga vrlo osjetljivi na promjene u gospodarenju
tim staništima, bilo to intenziviranje poljodjelstva ili zapuštanje
poljodjelske površine.
U Europi je broj kosaca tijekom zadnjih 20 godina smanjen za
polovinu. Velik dio europskih vlažnih i močvarnih travnjaka je isušen,
a umjesto kao livade košanice i pašnjaci koriste se kao oranice na
kojima se uzgajaju žitarice. Preostale livade košanice kose se brzim
kosilicama koje uzrokuju veliku smrtnost ptica koje žive među
livadnom vegetacijom. U zapadnoj se Europi na mnogim livadama
umjesto sijena uzgaja silaža. Ovakve se livade vrlo rano kose pa kosci
ostaju bez zaklona, a postojeća gnijezda s jajima bivaju uništena.
Nedavne političke promjene u zemljama istočne i srednje Europe,
uključujući i Hrvatsku, nezadovoljstvo agrarnom politikom i niske
cijene poljodjelskih proizvoda uzrokom su zapuštanja poljodjelskih
površina koje su prepuštene zaraštavanju. Na taj način ptice ostaju bez
svojih gnijezdilišta, jer nova vrsta biljnog pokrova (grmlje, šikare) nisu
za njih odgovarajuće stanište.
Velike gubitke pticama koje gnijezde na livadama čini neprikladan

52
način košenja trave. Kosci, ali i druge ptice na livadnom tlu u
opasnosti se vrlo rijetko odluče za bijeg već se pokušavaju sakriti u
travi čekajući da opasnost mine. Sasvim mlade ptice koje ne mogu
letjeti, ne mogu umaći brzim kosilicama. Veliku štetu čini i košnja u
vrijeme dok ptice sjede na jajima, lako su gnijezda među travom dobro
sakrivena od grabežljivaca ne mogu se spasiti od pogubnog djelovanja
traktorske kose. Kasna košnja (sredinom srpnja) livada u Turopolju
osigurava uspješno izlijeganje ptića u većini gnijezda.

KAKO MOŽEMO POMOĆI KOSCIMA?

Travnjacima je moguće dobro gospodariti, a da se pritom ugrožavanje
gnijezda, odraslih i mladih ptica svede na minimum. Postoji nekoliko
jednostavnih načina kojima se može pomoći koscima, ali i drugim
pticama koje žive među livadnom vegetacijom:

Kasnija košnja:
Izlijeganje mladih traje tijekom cijelog lipnja. Samo jedan prolaz
kosom kroz mjesto gdje se nalazi gnijezdo uništit će cijelo leglo. Košnja
polovinom srpnja smanjuje smrtnost kosaca i do 30% jer su se
uglavnom svi ptići izlegli i postali sposobni za bijeg.

Pravilan način košnje:

Košenje u spirali, izvana prema sredini travnjaka je pogubno za ptice
koje žive na tlu travnjaka. Većina ih za gniježđenja vrlo rijetko leti pa
se bježeći pred kosom skupljaju prema sredini travnjaka te zadnji
otkos postaje za njih poguban. Košenje travnjaka iznutra prema van i
košenje s jedne na drugu stranu ne predstavlja takvu opasnost jer ptice
pobjegnu u nepokošene, rubne dijelove travnjaka (npr. u susjednu
livadu, raslinje oko kanala ili živica na međama).

Pogibanje kosaca na livadama možemo smanjiti pravilnim

načinom košenja. Ako se livada kosi izvana prema sredini, ptice se
bježeći pred kosom sakupljaju na središnjem "otoku" nepokošene
trave. Zadnji otkos je za njih smrtonosan. Stradavaju mlade ptice koje
još ne mogu letjeti. Pravilnim košenjem livada moguće je pogibanje
kosaca, ali i drugih ptica koje gnijezde na livadama, svesti na
minimum. Košenjem livada od sredine prema van, ili s jedne strane
livade na drugu, ptice stignu pobjeći u rubne, nepokošene dijelove
livade. Koseći livade na ovaj način spašavamo kosce.

53
2. OPASNE EGZOTIČNE ŽIVOTINJE HRVATSKE
2.1. POSKOK

Poskok (lat. Vipera ammodytes) je najotrovnija i najopasnija europska

zmija iz porodice ljutica. Najveća je otrovnica na našim područjima, a živi
na kamenitom području.

Stanište
Prirodno mu je stanište krš Dinarida. U Hrvatskoj živi i na otocima:
Krku, Rabu, Pagu, Viru, Dugom otoku, Ugljanu, Pašmanu, Šolti, Hvaru,
Braču, Korčuli i Mljetu. Nalazimo ga i u Lici, na Medvednici, Ravnoj Gori,
Kalnik, Istri i Hrvatskom Zagorju. U Crnoj Gori i Srbiji javalja se u svim
predjelima. Javlja se i na prostoru BiH.

Tjelesna građa
Boja je promijenjiva, pa mu je leđna
strana siva, žuta ili smeđa s tamnom cik -
cak prugom. S trbušne strane je bjelkast
s crnim točkama. Mužjak naraste do 1
metar. Na Velebitu su zabilježeni rijetki
primjerci, koji premašuju tu veličinu, a
ženka je manja od mužjaka.

54
Uz izlomljemnu prugu na leđima, prepoznatljiv je po trokutastoj
plosnatoj glavi, okomitoj zjenici i roščiću na vrhu njuške. U ustima ima
dva duga otrovna zuba, povezanih s otrovnom žlijezdom. Jezik mu je dug
i rašljast. Pomoću njega osjeća opip i miris.

Biologija
Pari se potkraj travnja do početka svibnja, a ženka od rujna do
listopada okoti 10 do 20 mladih, koji odmah poslije izlaska iz majčina
tijela probiju nježnu opnu jajeta. Poskok živi do 15 godina. Neprijatelji su
mu ptice grabljivice i male zvijeri, posebno orao zmijar i mungosi.
Voli suha kamenita područja s dosta grmlja. Aktivan je većinom noću, a
danju sklupčan spava probavljajući hranu. Sporiji je, tromiji te otrovniji
od riđovke. U hladnijim krajevima spava zimski san. Posebno je
opasan u jesen, kada se penje na drveće gdje dočekuje ptice, a tada
lako strada i čovjek, ako neoprezno prolazi i dotakne ga.

Otrovnost
Ugriz poskoka je često smrtonosan.
Čak i netom izleženi mladunci dugi od
15 do 18 cm su opremljeni otrovom i
otrovnim zubima te mogu zadati vrlo
ozbiljan i opasan ugriz.

Otrov se pretežno sastoji od

hemotoksičnih tvari, koje zgrušavaju krv i izazivaju šok. Njegov snažan
otrov može ubiti manje kralješnjake u roku od nekoliko sekundi. Za
čovjeka je smrtna doza u prosjeku 25 - 40 mg ovisno o dobi, zdravlju i
mjestu ugriza. Snaga njegovoga otrova čak je jača i od nekih kobri kod
kojih je smrtna doza u prosjeku 30 - 50 mg. Prvi simptomi trovanja su
bol i/ili oticanje ugriženog dijela tijela. Otok se javlja 2 - 3 minute nakon
ugriza i brzo se širi. U velikih primjeraka zubi mogu biti i 1 cm dugi, pa
otrov može biti unesen u mišić što ubrzava razvoj simptoma trovanja.
Mjesto ugriza treba podvezati, da bi se spriječilo kruženje otrova po
tijelu, a ugrizenog treba što hitnije odvesti liječniku, da mu pruži jedinu
djelotvornu pomoć, injekciju protuotrova (seruma).

Legende
U narodu se pričaju legende o poskokovom skakanju i o njegovom
savijanju u kolut i kotrljanju nizbrdo. To su priče nastale zbog ljudskog
straha budući da je poskok vrlo nepredvidiv i njegov je ugriz među
najbržim od svih zmija. Poskok može pužno smotati stražnji dio tijela pa
onda uzdignuti prednji i brzo ga izbaciti naprijed da ugrize žrtvu. Doseg
takvog skoka je 40 cm.

55
2.2. CRNA UDOVICA

Crna udovica spada u porodicu Theridiidae. Bliži srodnici iz roda

Latrodectus rasprostranjeni su na svim kontinentima. Spada među
najpoznatije i najotrovnije paukove na svijetu.

Na području Europe rasprostranjena je vrsta Letrodectus

tredecimguttatus Rossi. Pronađena je i u našim krajevima na području
Istre, Hrvatskog primorja, Dalmacije, u Bosni i Hercegovini na
područjima Trebinja, Mostara i Širokog Brijega te jadranskih otoka. U
literaturi se prvi put spominje 1774.g. u djelu Alberta Fortisa "Put po
Dalmaciji" ("VIaggio in Dalmazia"). Opisana je kao pjegavi pauk kratkih
nogu, na Korzici poznat kao malmignatto (malminjat).

1948. do 1965.g. zabilježena je masovna pojava vrnih udovica na čitavom

Jadranu, a po broju ujeda, posebno velika koncentracija bila je oko Pule i
Poreča.

Latinski naziv crne udovice potječe od riječi lathrodektos (grč. potajni

ujedač, latinizirana verzija latrodectus) kojoj je dodan pridjev
tredecimguttatus (lat. tridecim - trinaest, lat. gutta - pjege) - trinaest
pjega.

Crna udovica je pauk s hitinskim pokrovom čija boja varira od svijetlo

bjelkaste do baršunasto crne. Na zatku mogu imati od 0 do 17 najčešće
crvenih koje čine ovog pauka prepoznatljivim.

56
Međusobno se razlikuju po različitom rasporedu i obliku pjega, a boja im
se mijenja ovisno o starosti. Dok su crne udovice mlade, pjege su bijele, a
kako rastu počinje se pojavljivati u sredini pjege narančasta mrlja. Ona se
postepeno širi i tamni. Kod ženke pjega potupno pocrveni, a u mužjaka
ostane bijeli obrub oko pjege. Postoji seksualni dimorfizam između ženke
i mužjaka. Mužjak je puno manji, od 3 do 5 mm, a ženka naraste od 1 do
2 cm.

Glavopršnjak (cefalotoraks) pauka je ovalan i plosnat, malo duži nego

širi, dok je abdomen puno veći i okruglast. Na glavopršnjaku se nalaze
šuplje helicere obrasle dlačicama koje imaju trnasti završetak i oči u
prednjem, stražnjem i latoralnom redu. Mužjaci imaju i kitnjaste palpe
koje koriste pri udvaranju ženki. Postoje naznake da lupkanjem palpama
po mreži mužjak omamljuje ženku i čini je manje opasnom za vrijeme
oplodnje. Imaju dvije otrovne vrećice u obliku slova S, 2 mm duge i 0.5
mm široke. Položene su dorsalno i pričvršćene za hitinski oklop na
glavopršnjaku. Svijetle su, bjelkasto prozirne boje. Otrovni aparat sastoji
se još od helicera (šupljih štipaljki) i izvodnih kanala. Otrovne žlijezde su
izvodnim kanalima povezane s helicerama. Stijenka žlijezde ima mišiće,
kad se oni stisnu, istiskuju otrov koji izvodnim kanalima dolazi do
helicera. Pomoću njih crna udovica ubrizgava otrov u svoju žrtvu, a može
i regulirati količinu izlučenog otrova. Nakon što umrtvi žrtvu otrovom,
ona izlučuje slinu koja sadrži enzime za razgradnju. Neki od tih enzima
su tripsin (iz pankreasa), lipaza, dijastaza, himosin i proteinaza (enzim
koji razgrađuje i biljne bjelančevine).

Mužjak i ženka su istovremeno spolno zreli. Mužjak pleše ljubavnu igru

oko ženke. Ako ga ženka prihvati dolazi do parenja, u protivnom ženka
pokuša napasti i pojesti mužjaka. Ženka leže jaja u kokone (do 400 jaja u
jednoj kokoni) koje stavlja na zaklonjeno mjesto u mreži (ispod kamena,
trave, zemlje itd.). Krajem svibnja mali pauci počinju izlaziti iz kokone. U
početku žive svi u istoj mreži i hrane se uglavnom kanibalistički
(nemoćniji paučići završavaju kao hrana jačih). U početku im je tijelo
smeđe s bijelim pjegama, a kasnije počinje tamniti i pjege postaju
crvenije. Kada mladi izađu iz mreže, potraže novu lokaciju i ispletu
vlastitu mrežu. Mreža im je u početku tanka i slaba, a kasnije izgrađena
od čvrstih niti paučine.

Crna udovica ima i različite prirodne neprijatelje. Najosjetljivije su

kokone koje uništavaju kukci i muhe koji parazitiraju na njima, ose
najeznice, gljivice i različiti kukci.

Crna udovica ima oko 0.02-0.03 mg suhog otrova. Otrov je bijela bistra
tekućina koja sadrži toksalbumine i lipoproteine.

57
Toksičnost tog otrova varira prema godišnjem dobu; hladnoća smanjuje
toksičnost otrova jer ga pretvara u kiselinu. 15 je puta jači od otrova
čegrtuše, jači je i od otrova kobre, poskoka i velike većine drugih vrlo
opasnih zmija. Djeluje na središnji živčani sustav i brzo se širi po tijelu.
Za analizu se dobiva tako da crne udovice ujedu vatu, vađenjem iz
helicera ili električnim pražnjenjem.

Mlade mačke, štakori i miševi su najosjetljiviji na taj otrov, jako djeluje

na konje i deve, na čovjeka srednje, a na psa ne djeluje. Kod ljudi, otrov
crne udovice izaziva jaku bol u limfnim čvorovima, dehidriranost,
pretjerano znojenje, grčenje, bol u svim dijelovima tijela, javlja se porast
ili pad tjelesne temperature, pad tjelesne težine, crvenilo, osjećaj sitosti,
mučnine, strah od smrti. Drugi dan se bol seli u noge i bolesnik osjeća da
mu noge gore. Najbolje liječenje protiv ugriza crne udovice jest
kombinirana uporaba seruma s kalcijem. 10-20 minuta nakon dobivanja
seruma osjeća se olakšanje, a nakon 3 sata slijedi potpuno ozdravljenje.

58
IV. VRT
1. OSNOVNA NAČELA PERMAKULTURE
Permakultura je na mnogočemu
utemeljen holistički pristup s
mnogo mogućnosti primjene na sve
aspekte života. U suštini svakog
održivog dizajna i prakse nalazi se
osnovni skup vrijednosti i etičkih
principa, konstantnih bez obzira na
situaciju, bez obzira kreiramo li
sustave za primjenu na grad ili
trgovinu, bez obzira na to stane li
zemlja o kojoj se brinemo u teglicu ili
je to 2000 hektara šume.

BRIGA ZA ZEMLJU

 poštovati zemlju
 štititi bioraznolikost
 cijeniti važnost drugih živih bića
 uspostava ravnoteže

BRIGA ZA LJUDE

 solidarnost i pomaganje
 komuniciranje i umijeće slušanja
 smislen rad i pravo na odmor 

PRAVEDNA RASPODJELA

 odgovornost i pravda
 ugoda, a ne pohlepa
 životna održivost

59
PERMAKULTUROM NASTOJIMO ZADOVOLJITI NEKE OD
SLJEDEĆIH UVJETA:
 Permakulturnim dizajnom nastojimo stvoriti praktične sustave za
život i proizvodnju.
 Sheme iz prirode koristimo za kreiranje održivih ljudskih
prebivališta.
 Racionaliziramo i štedimo prirodne resurse.
 Svakom elementu osiguravamo više funkcija.
 Pri dizajniranju izrađujemo analizu tla, vode, zraka, resursa i
organizacije.
 Svaku funkciju podupiremo s više elemenata (raznolikost).
 Svakim elementom potpomažemo druge elemente.
 Učinkovito planiramo energiju.
 Oblikujemo u humanim mjerilima i proporcijama.

2. NAPRAVI SAM – za biovrt vlastita gnojiva

Gnojivom se direktno ne prihranjuju biljke, već život u tlu.

Organska gnojiva i kompost mikroorganizmi pretvaraju u hranu
prihvatljivu biljkama, pa tako prerađeno gnojivo zaobilazno dolazi do
njih.
U podzemnim dijelovima vrta ima dovoljno vode za pripremu hrane
koju biljke apsorbiraju. No, kakva je razlika između prirodnih i
kemijskih gnojiva?
Oba gnojiva sadrže minerale otopljene u vodi, no biovrtlar treba znati
nešto o prirodnom procesu prehrane i dohranjivanju biljaka te o
potrebnim sastojcima za njihovo uspješno održavanje.

Kemijske soli sadržane u umjetnom gnojivu lako su topive u vodi, pa

ih korijen lako i brzo apsorbira. No biljka tu nema izbora, ono što joj
se ponudi to mora i uzeti. Time se kod prekomjerne doze u lišću i
stabljici nakupljaju razne soli tih kemijskih supstanci i takve ostaju
sve do konzumacije.
Ako se takvo kemijsko gnojivo nepravilno ili neumjereno dozira,
biljke će postati rezistentne (otporne) na kemijske soli te će im
korijenje zakržljati i počet će se sušiti.

60
 Otpornost na bolesti i
nametnike postat će time još
veća.

Organska gnojiva dobivena u

"kućnoj radinosti" sadrže sve
supstance koje biljke trebaju.
Biljka će u svom rastu izabrati
one tvari koje su joj
neophodne i razgrađivat će ih
prema svome uzrastu i
potrebi.
Višak minerala i supstanci
koje joj nisu potrebne koristit
će mikroorganizmima koji će
onda tako posredno opet
pomoći biljkama u njihovu
rastu.
Biovrtlar treba znati koliko
minerala i supstanci treba
biljka sadržavati. Tako u nedostatku supstanci za određena tla i vrstu
biljaka treba dodati dušik N, fosfor P i kalij K.
To su takozvana NPK gnojiva. Pod tim nazivom poznata su nam
kemijska gnojiva, međutim, ovaj put riječ je o potpuno prirodnim
dodacima.
 
Dušik N - su gnojiva dobivena od mahunarki, djeteline, graška i
graha, te ovčji i kozji gnoj.
Prekomjerna doza ovog gnojiva očituje se kao spužvasti listovi, rast se
produžava, a biljka pogoduje bolestima i nametnicima. Nedostatak
dušika izaziva žućkastu boju bilja i listova.
Fosfor P - je supstanca dobivena iz koštanog brašna, sirovih fosfata,
kokošjeg gnoja.
Fosfor potiče razvoj listova, a naročito cvjetova te plodova. Previše
fosfora uzrokuje poremećaj izmjene tvari, a nedostatak se manifestira
u crvenkastoj i smećkastoj boji lišća te slabim zametanjem plodova.
Kalij K - brine o čvrstoći stabljike i biljnoj strukturi, razvoju korijena
te izmjeni tvari.
Sadrže ga drveni pepeo (ne od ugljena), svinjski i goveđi gnoj.
Naročito je pogodan konjski gnoj.
Nedostatak kalija izaziva odumiranje listova, a višak nepravilan rast
biljke.
 

61
 Ostali minerali kao magnezij Mg, željezo Fe i bakar Cu - koji u biljci
stvaraju klorofil te omogućavaju otapanje fosfora u tlu.
 
Kiselost tla - je reakcija tla na okolinu i vrijednost minerala koje tlo
sadrži. Iz te činjenice tlo može biti kiselo ili alkalno. Reakcija se mjeri
međunarodnom ljestvicom koja je postavljena tako da idealna
vrijednost iznosi broj 7. Sve ispod tog broja je kisela reakcija, a iznad
alkalna. Te vrijednosti mjere se u pH jedinicama, a instrument za
ispitivanje tla može se nabaviti u poljoprivrednim ljekarnama i
vrtnim centrima.
Najpovoljnije vrijeme za mjerenja kiselosti tla je razdoblje između
jeseni i proljeća, kad su potrošena sva hranjiva iz tla, a tlo još nije
prihranjeno novim mineralima.

3. ŠUMSKI VRT I PERMAKULTURA

POZADINA BUDUĆIH IZAZOVA (PEAK OIL)

Na činjenicu da je čovječanstvo iscrpilo kapacitete eksploatiranja naftnih
izvora te da već načima preostale rezerve neki znanstvenici upozoravaju
već dulje vrijeme (tzv. peak oil teorija o osiromašenju naftnih izvora).
U skladu s ovim trendom, cijene nafte će rasti, što će se odraziti na sve
grane industrije ovisne o nafti (hrana, grijanje, prijevoz i sve vrste
proizvodnje). Implikacije takvog smjera razvoja su nepredvidive (pad
životnog standarda na svjetskoj razini, kolaps međunarodnog bankovnog
sustava, političke napetosti i ratovi). Neovisno o tome kada će se dogoditi,
čini se da je spomenuti scenarij izvjestan te će neizbježno zabrinjavati
nadolazeće generacije.

PROBLEM RASTUĆE CIJENE HRANE

Konvencionalna poljoprivreda ovisi o nafti (strojevi, gnojiva, pesticidi i
strojna žetva; skladištenje, sortiranje, obrada, transport te skladištenje u
supermarketima koji hranu drže ohlađenu, a kupca griju, također
koristeći goleme količine energije na bazi nafte).

Želimo li spriječiti da cijene hrane rastu usporedo s cijenom nafte, ključno

je smanjiti upotrebu nafte u proizvodnji i distribuciji hrane.Promatrajući
prirodu i tehnike koje su tradicionalne civilizacije primjenjivale da bi
iskoristile prirodne sile, teorija i praksa permakulture stvorila je sustav
koji se pri proizvodnji hrane ne oslanja na naftu u tolikoj mjeri.

Robert Hart i drugi pioniri permakulture od 1970-ih usavršavaju sustav

proizvodnje hrane koji oponaša prirodne, plodne sustave na zemlji, a

62
jedan od tih sustava je šuma. Otuda izvedenice "food forest" i "forest
garden".

ŠTO JE ŠUMSKI VRT?

Šumski vrt ("food forest") oponaša ekosustav šume utoliko što održava
sam sebe. Procesi raspadanja stvaraju pokrov koji sprečava isušivanje tla.
Mikroorganizmi koji su sastavni dio tih procesa stvaraju izuzetno
kvalitetan sastav tla. Razlika u odnosu na uobičajenu sumu jest ta što u
šumskom vrtu sami odlučujemo koje će drveće, biljke, grmovi, začinsko
bilje i povrće rasti, povećavajući tako količinu uroda.
Robert Hart osmislio je svoj sustav u skladu s potrebama i mogućnostima
gotovo svake obitelji. Šumski vrt možemo uzgojiti gotovo bilo gdje: u
malom vrtu iza obiteljske kuće ili u vrtu površine jednog ili dva hektara za
veću zajednicu, u gradu kao i na selu.
Jednom uspostavljen, šumski vrt velikim dijelom održava sam sebe -
većina vrtlara se slaže da ne moraju uložiti više od 10-ak dana na godinu
da bi obrezali, malčirali i raščistili prostor za nove biljke. Zapravo, većina
vremena posvećena je ubiranju plodova i uživanju u vrtu, što omogućuje
zaposlenima i umirovljenima da se vrtu posvete u slobodno vrijeme.
Raznovrsnost plodova koji sazrijevaju u različita doba godine
podrazumijeva njihovo ručno ubiranje bez potrebe za radnom snagom. S
obzirom na to da tlo ne treba prekopavati niti dodavati umjetna gnojiva ni
pesticide, ovisnost o nafti je zanemariva.

PREDNOSTI ŠUMSKIH VRTOVA

- ušteda novca jer nema potrebe za zalijevanjem, kupnjom sjemena,
gnojiva i pesticida;
- tehnika uzgajanja šumskih vrtova ne ovisi o nafti; stoga ne utječe na rast
cijena vezanih uz tzv. peak oil (osiromašenje naftnih izvora);
- ušteda vremena: nema potrebe za obradom tla, sađenjem, gnojenjem ni
zalijevanjem;
- smanjenje nepovoljnog utjecaja na globalne klimatske promjene
(smanjenje emisija ugljičnog dioksida koji je glavni uzrok efekta
staklenika; pošumljavanje olakšava eliminaciju ugljičnog dioksida);
- promišljena upotreba kišnice te ušteda pitke vode;
- kvaliteta uzgojene hrane i bavljenje vrtlarstvom pridonosi boljem
zdravlju.

63
4. KAKO U NAŠ VRT PRIVUĆI ŽIVOTINJSKE SUSTANARE?

PRIJE POČETKA
Čini se neobično, ali naš vrt ustvari nije samo naš! Njega koriste i razna
druga živa bića koja u skrovitim kutcima pronalaze svoj dom. Ako im
poklonimo malo pažnje i potrudimo se razumjeti njihov svijet, možemo
steći nove prijatelje drugačijeg načina života i dobro se zabaviti
istražujući. Neke od njih ljudi obično zovu štetnima, dok druge rado
susreću. Priroda ne pravi takve razlike. Svako živo biće dio je ekosustava i
dokle god u njemu vlada red i mir, svi žive sretno u zajednici. U
gradovima se naši životinjski sustanari susreću s cijelim nizom problema
i potrebna im je naša pomoć da bi preživjeli.

Pretjerano uredni i "sterilni" vrtovi možda su nečijem oku ugodni, ali u

njima nema puno života, a tako ni prostora za malog istraživača prirode.

POPIS POTREBNOG MATERIJALA I OPREME - PRIBORA

 dalekozor - odličan je za promatranje ptica i drugih životinja s većih

udaljenosti;
 jedna bilježnica i pribor za pisanje i
crtanje gdje možete voditi svoj mali
dnevnik opažanja;
 stare cigle, daske, grančice, slama,
ovčja vuna, izbušene drvene oblice -
ako se lijepo poslože, ne moraju
izgledati neuredno, a pružit će dom
raznim kukcima, gušterima,
ježevima, puhovima i dr.

64
  fotoaparat - životinjski sustanari su često brzi pa ih nije loše
"uloviti" slikom kako bi poslije u knjigama našli ponešto o njima.
To je bolje nego loviti ih rukama jer ćete ih tako samo uplašiti, a
možda i ozlijediti.

POSTUPAK
Da biste u vrt privukli životinjske sustanare, potrebno je stvoriti kutke
gdje će se oni osjećati ugodno i zaštićeno. Većinom su vrlo plahi pa im
treba prilaziti s oprezom. Kako bi izbjegli neželjene šokove, promatrajte
ih prvo izdaleka, a ako vam dopuste, polako im priđite.

Jedan kutak u vrtu ostavite da bude divlji. Tamo posadite nekoliko

slobodnorastućih grmova i pokoje drvo. Posebno su dobre vrste bogatih
plodova, koje ptice rado jedu (glog, drijen, trnina, bazga, tisa, voćke), ili
bogate cvatnje koje privlače leptire i druge kukce (ljetni jorgovan,
bagrem). Travu pokosite samo jednom ili dva puta na godinu kako biste
održavali malu livadu. Ako imate dovoljno prostora, možete napraviti i
vrtno jezerce, tj. baricu.

Unutar istraživačkog dijela vrta, možete napraviti jestivo skrovište iz

kojeg ćete zaklonjeni promatrati što rade vaši novi prijatelji. Nekim
životinjama možete i pomoći da se nasele u vrtu praveći im staništa
poput kućica za ptice i hotela za kukce.

Drugi će kuću napraviti sami, poput ježa koji će iskopati rupu ispod
grma.

65
MOŽE I JEDNOSTAVNIJE

Životinjski sustanari su ustvari svuda

oko nas. Ako nemate mogućnosti
graditi im skrovišta u vrtu, pokušajte
otkriti mjesta u vašem okolišu gdje
oni žive. Možete ih promatrati u
parku, na drveću oko kuće, u grmlju i
živicama i sl.

5. KAKO IZRADITI BILJNU SPIRALU?

PRIJE POČETKA
Spiralni oblici vrlo su dekorativni
u vrtu, a neki vjeruju i da imaju
magična svojstva. U prirodi je
puno toga spiralno. Osim svima
poznate puževe kućice, spiralni
oblik slijedi i raspored listova na
stabljici kod nekih biljaka,
raspored ljuski na češerima,
galaksije u svemiru, tok vode ili
zraka kad se stvori vrtlog.
Pokušajte ih uočiti!

Biljna spirala je ustvari jedna sasvim posebna vrtna gredica na kojoj se

najčešće sadi trajno začinsko i ljekovito bilje, ali mogu se umetnuti i neke
vrste povrća i cvijeća. Je li zbog spiralnog oblika magična, otkrijte sami.

Uzdignutost od tla i oblik puževe kućice svakako su zanimljivi jer na

malom prostoru omogućava stvaranje različitih staništa biljnim vrstama.
Sigurno ste primijetili da u prirodi ne rastu sve biljke posvuda. Neke
vrste poput metvice uvijek ćete naći tamo gdje je tlo vlažno, a druge
poput mediteranskih začinskih biljaka, kao što je ljekovita kadulja ili
biljaka koje uspijevaju na kamenjarima vrhova planina, ipak više vole
suhe i sunčane položaje. Sadnja na spiralu omogućit će tako svakoj biljci
da dobije baš onakvo mjesto kakvo joj najbolje odgovara.

66
POPIS POTREBNOG MATERIJALA I OPREME - PRIBORA

materijali:

 materijal za potporni zidić - stara cigla, kamen, oguljene drvene

oblice, stari crijep...
 vrtna zemlja
 pijesak
 kompost ili zreli stajski gnoj
 stari lavor ili komad folije za jezerce
 komad kartona (može i bez toga)
 biljke (sjeme ili sadnice)

alati:

 tačke, lopata, štihača, grabljice, lopatica za sadnju, metar, špaga,

gumeni čekić (za drvene oblice i ciglu)

POSTUPAK
1. Odredite prostor za spiralu, najbolje negdje blizu kuće da vam začini
uvijek budu pri ruci. Štihačom zacrtajte kružni oblik promjera oko 3 m.
Ako vam je stalo do preciznosti, možete pomoću kolčića i špage zacrtati
vrlo pravilni krug. Na sjevernom dijelu kruga iskopajte rupu za jezerce
veličine lavora koji ste pripremili. Preostali dio kruga prekrijte kartonom
i zalijte. Karton služi da u spiralu manje prodiru korovi, a ako ga nema,
nije obvezan.

2. Počnite graditi potporni zidić od sjeverne strane jezerca u krug čiji će

se radius postupno smanjivati pa će završiti s njegove južne strane i ono
će ostati unutar gredice. Postupno povećavajte i visinu zida. Ako gradite
kamenom ili starom ciglom, kao vezivni materijal možete koristiti
najobičnije blato (ilovača + voda). Tako ćete dobiti suhozid u koji također
možete posaditi neke manje zahtjevne biljke kamenih terena poput
žednjaka i čuvarkuće na južnom i zlatne paprati na vlažnom, sjevernom
dijelu. Radi stabilnosti, dobro je da zidić ima mali nagib prema unutra,
nikako prema van.

Gradnja drvenim oblicama počinje iskapanjem 30-ak cm dubokog jarka

na čije dno je dobro staviti sloj šljunka ili pijeska. U taj jarak će biti
ukopane oblice kako bi zidić bio stabilniji. Oblice se slažu jedna do druge
tako da je svaka za centimetar viša od prethodne (pazite da razlika ne
bude veća od centimetra kako spirala ne bi ispala previsoka!), nabiju
gumenim čekićem i zatrpaju zemljom koja se čvrsto ugazi. Drvo možete
zaštititi lakom za drvo (postoje ekološki prihvatljiviji lakovi na bazi vode

67
koji nisu štetni za vodene organizme, nemaju otrovne pare i ne svrstavaju
se u opasni otpad), pčelinjim voskom, a blaga zaštita je i laneno ulje ili
ako se dio koji ide u zemlju blago nagori u vatri.

3. Kada je prvi dio zidića gotov, napunite spiralu zemljom. Počnite od

najnižeg dijela uz jezerce i tamo stavite najplodniju zemlju s dosta gline
koja će zadržavati vodu i hranjiva. U sredinu možete staviti i zemlju
slabije kvalitete, a na vrhu umiješajte malo pijeska.

4. Dovršite potporni zidić nastavljajući spiralu. On više ne mora dopirati

do razine postojećeg tla, nego se gradi umetanjem odabranog materijala
(kamena, cigle, drvenih oblica...) na nasutu zemlju. Na kraju dodajte još
zemlje sve do rubova zidića kako biste formirali spiralnu gredicu.

68
5. Jezerce na dnu spirale možete jednostavno izraditi ukopavanjem
starog lavora ili pomoću folije. Njegova uloga je stvaranje močvarnog
staništa gdje će se zadržavati voda, a ujedno i povećavati vlagu u zraku
isparavanjem. Na dno je dobro staviti malo šljunka kako bi se sakrila
plastična izolacija, a na rubove se može složiti plosnato kamenje. Jezerce
se može i potpuno ispuniti šljunkom i zemljom, a tada će predstavljati
stanište vlažnih livada.

SADNJA BILJA:
Konačno možete i nešto posaditi! Na vrhu spirale najviše je sunca, a tlo
ima više pijeska pa se voda odande brže ocijedi na niže dijelove. Tamo će
najbolje uspijevati biljke Mediterana - kadulja, primorski vrisak,
ružmarin, lavanda, timijan, čubar i smilje. Spirala se dalje odmotava
prema jugu. Dobro ocjedit i osunčan položaj na srednjem dijelu spirale
pogoduje rastu vlasca, nevena, korijandara, miloduha, čili papričica,
dragoljuba, kamilice, peršina i celera. Što se više odmičemo prema dnu,
tlo je sve vlažnije i plodnije, a zidić pravi blagu polusjenu. U takvim će
uvjetima dobro uspjevati bosiljak, mažuran, ljupčac, hren, češnjak, kopar
i komorač. Pri tom treba paziti da kopar i komorač mogu narasti vrlo
visoko pa ih treba obrati ili podrezati prije nego što počnu tjerati cvatne
stabljike. Isto je i s pelinom koji je najbolje posaditi na dno spirale, na
mjesta gdje je tlo vrlo plodno i gotovo stalno vlažno. Takvo stanište
odgovara i raznim vrstama metvica, boraču i kaloperu.

Većina biljaka koja se najčešće sadi na spiralu su trajnice i možete ih

razmnožavati tako da u jesen podijelite njihov busen ili da uzmete reznice
i ostavite ih u vlažnoj zemlji dok se ne zakorijene. Sadnice, naravno,
možete i kupiti. Velik dio vrsta možete razmnožiti sijanjem sjemena.

MALČIRANJE:
Nakon sadnje između biljaka ostaje gola površina zemlje odakle lako
isparava voda. U prirodi zemlja nikada nije gola. Ako promotrite šumsko
ili livadno tlo, primijetit ćete da je ono uvijek pokriveno slojem lišća,
grančica, suhe trave i drugog organskog materijala. Taj pokrov održava
vlažnost površine tla, omogućava život brojnim mikroorganizmima i
svojim raspadanjem obogaćuje tlo hranjivima. Kako bi i staništa na našoj
spirali koristila prednosti prirodnog pokrova, prostor između biljaka
treba pokriti slamom, lišćem, pokošenom travom (samo ako u njoj nema
sjemenki trava) ili papirom (ako je moguće bezbojnim ili s crno-bijelim
tiskom), namočenim komadićima kartona, sjeckanom korom i sl.

69
ODRŽAVANJE:
Povremeno je potrebno plijeviti korov. Kad ga iščupate, ne morate ga
baciti nego ga jednostavno ostavite oko biljaka. On će se tamo osušiti i
poslužiti kao malč, a s vremenom i raspasti i pognojiti tlo. Zalijevanje je
potrebno posebno u ljetnim, sušnim mjesecima, a jednom na godinu
dobro je pognojiti gredicu kompostom ili zrelim stajskim gnojem tako da
više gnojite donje dijelove.

MOŽE I JEDNOSTAVNIJE
Ako nemate vrt i ne možete napraviti spiralu, to nije nikakav izgovor da
ne pokušate uzgajati začinsko bilje. Mnoge vrste kao što su vlasac,
bosiljak, metvica, timijan, kadulja... lako se mogu uzgajati i u loncu na
prozoru. U lonac gdje ćete ih posaditi, nemojte staviti samo kompost (tj.
ono što se u trgovinama kupi pod imenom "zemlja za cvijeće"), nego
biljkama pokušajte osigurati zemlju kakvu vole. Skupite zemlju iz
krtičnjaka ili još bolje donesite malo ilovače iz bakinog vrta, dodajte malo
pijeska i kompost. Omjeri ovise o vrsti. Biljke s vrha spirale traže više
pijeska i manje komposta dok one bliže dnu traže više komposta, a
pijesak im gotovo i ne treba. Biljke u loncu treba redovito zalijevati. One s
dna spirale zalijevaju se češće od onih s vrha.

ZA ONE KOJI ŽELE VIŠE

Začini u jelu ne služe samo za davanje boljeg okusa. Oni su također vrlo
zdravi, a često i potiču probavu. Ponekad je teško reći je li neka biljka više
začinska ili ljekovita. U vrijeme kada nije bilo sintetičkih lijekova sve su
se bolesti liječile biljem. Srednjovjekovni franjevački samostani imali su
posebno dobro opremljene vrtove, a znanja o ljekovitim biljkama morao
je imati svaki seljak. Danas se ljekovito bilje sve više ponovno prepoznaje
kao važno. U Hrvatskoj postoje dva botanička vrta specijalizirana baš za

70
ljekovito i začinsko bilje. Jedan se nalazi u Zagrebu, na Zvijezdi, a drugi
na Zavižanu, na Velebitu. Uz najavu ih možete posjetiti!

6. KAKO NAPRAVITI KUĆICU ZA PTICE?

PRIJE POČETKA
Izrada kućice odlična je mogućnost za pronalaženje novih prijatelja u
ptičjem svijetu. Slobodne ptice u svom prirodnom okolišu znatno su
sretnije i zanimljivije od ptica u kavezu. One veselo lete uokolo, druže se s
ostalim pticama, podižu svoje ptičje obitelji u čemu su na neki način i
slične nama ljudima. Kad se ptice usele u kućicu koju smo za njih
pripremili, možemo ih svakodnevno promatrati dalekozorom, a kad se
naviknu na našu blizinu, ponekad oprezno prilaze i sasvim blizu.

71
No kućice ne trebaju svim vrstama ptica. Neke sasvim uspješno grade
otvorena gnijezda na drveću. Najpotrebnije su pticama dupljaricama čije
je prirodno mjesto za gniježđenje u dupljama, tj. rupama u deblu starog,
natrulog drveća. Uzrok njihova problema je redovito održavanje šuma i
gradskog zelenila gdje se staro drveće i suhe, šuplje grane uklanjaju pa
one ostaju bez krova nad glavom. Strašno, zar ne! A tko bi mislio da je i
stari, suhi hrast nečiji dom!

Prva pomoć u nevolji su kućice za ptice koje svatko može jednostavno

napraviti. Pri tom je dobro da pokušate razmišljati kao ptica i urediti
ptičji dom prema njezinim mjerilima ljepote. Šarene, veselo obojene
kućice nama će biti simpatične, ali ptice se u njima zasigurno neće
osjećati nimalo zaštićeno!

POPIS POTREBNOG MATERIJALA I OPREME - PRIBORA

materijali:

 drvene daske i letvice (ako ih ne pronađete u dvorištu, besplatan

izvor drveta su malo čvršći sanduci za voće koje možete dobiti u
dućanu)
 čavlići ili ljepilo za drvo
 dvije male letve za vrata s vijcima (striček u prodavaonici alata
dobro zna što je to)

alati:

 pilica za drvo i podložak za piljenje (iz kompleta za tehnički odgoj u

školi)
 komadić sapuna za "podmazivanje" pilice
 svrdlo za bušenje rupa u drvetu
 brusni papir
 svijetla, neutralna boja za drvo (na bazi vode ako je moguće)
 žica za učvršćivanje
 čekić (a dobro je imati i kliješta jer čavli često odu u krivo dok se
ruka ne izvježba u njihovu zabijanju).

POSTUPAK
Kućicu je najbolje graditi u jesen, a najkasnije do siječnja jer ptice
uglavnom traže gnijezda vrlo rano kako bi do proljeća ona bila spremna
za leženje jaja. No ako ste zakasnili, nema veze jer neke ptice koriste
kućice kao zaklon i kad ne savijaju gnijezdo. Kućicu možete objesiti na
drvo u vrtu, voćnjaku ili u šumi.

72
1. Najjednostavnije je napraviti četvrtastu kućicu od dasaka. Ona se
sastoji od nekoliko dijelova koje su ustvari njezine stranice i krov. Skica
na papiru olakšat će posao krojenja komada. Najprije na dasci treba
olovkom iscrtati oblik stranica. Kada smo sigurni da je sve iskrojeno kako
treba i ništa ne nedostaje, tek tada krećemo na piljenje. Prvi komad bit će
četvrtasto dno dimenzija 15x15 cm (dimenzije se mogu mijenjati ovisno o
željenoj veličini i vrsti ptice za koju se radi). Dvije bočne stranice bit će
široke 15 cm kao i podloga. Visina će im na jednom dijelu biti 20, a na
drugom 23 cm kako bi krov koji se s njima spaja imao mali nagib.
Prednja stranica je dakle niža (15x20 cm) od stražnje (15x23 cm) i u
gornjem dijelu ima okrugli otvor promjera 5 cm.

2. Komade treba ispiliti pilicom za drvo i spojiti čavlićima ili ljepilom.

Jedino krov se spaja tako da se vijkom pričvrsti na kućicu malom letvom
za vrata kako bi se ona lakše mogla očistiti kada ptice othrane mlade i
napuste je.

3. Na kraju kućicu treba pričvrstiti za drvo žicom.

Kad je sve gotovo, ostaje vam samo čekati. Kad primijetite da se ptica
odlučila za useljenje, napravite mali pokus. Ispod drveta poslažite razne
materijale za gnijezdo - grančice, špagu, vunu, papiriće, slamu... Probajte
uočiti što će ptica prvo poželjeti uklopiti u svoj novi dom! Nemojte ni
slučajno doći u iskušenje zavirivati u gnijezdo dok je ptica u njemu.
Zavirivati u tuđe prozore nije pristojno. Kućicu je dobro očistiti jednom
na godinu kada gniježđenje završi i tada ćete moći iz bližeg promotriti
gnijezdo.

MOŽE I JEDNOSTAVNIJE
Zimi će pticama dobro doći i jednostavne hranilice napravljene kao
jednostavne viseće police ili šupljikave vrećice. Samo ih postavite
dovoljno visoko gdje ne može doći mačka. Nemojte hraniti ptice starim
kruhom jer on za njih nije zdrav. Radije pročitajte u knjizi što one stvarno
vole jesti pa im pokušajte pronaći hranu koja je sličnija prirodnim
lokalnim ptičjim specijalitetima. Ako ste spremni žrtvovati nešto
džeparca, možete im kupiti ptičju hranu u prodavaonici za kućne
ljubimce ili nesoljeni kikiriki, a ako ste marljivi, pokušajte tijekom ljeta i
jeseni sakupljati razne sjemenke i bobice, osušiti ih i spremiti za zimu.
Neke ptice stvarno imaju čudne navike. Sjenice, recimo, obožavaju
životinjsko salo. Možete im pripremiti kolačiće od masti, nesoljeng
kikirikija i sjemenki ili objesiti na drvo malo slanine.

73
ZA ONE KOJI ŽELE VIŠE
Ptice koje ćete sigurno sresti, a vole se gnijezditi u kućicama:

 velika sjenica -
prepoznat ćete je po
bijelim obrazima,
plavkastom repiću i
crnoj prugi preko žutog
trbuha. Živi u šumi, a
često se sretne i u
vrtovima i gradskim
parkovima. U
izabranom gnijezdu
ostaje do kraja života.
Voli sjemenke, posebno
iz češera crnogoričnog
drveća, a zimi salo s
hranilica.

 čvorak - crna ptica s gustim bijelim točkicama

na krilima. Za vrijeme parenja vrlo lijepo
pjeva. Rado se gnijezdi u kućicama i to dva
puta između travnja i lipnja. Mužjak i ženka
ravnopravno dijele poslove oko sjedenja na
jajima. U kasnu jesen s obitelji odlazi na more,
ali se već u veljači vraćaju.

 brgljez - ptica veličine

vrapca plavih krila i
narančastog trbuha. Često je
možete vidjeti na deblima
drveća kako se uhvatila za
koru i stoji naopačke.
Redovit je posjetitelj
zimskih hranilica.

74
 djetlić – ovo je ptica stanarica koja najčešće živi u crnogoričnim
šumama, a dolazi i u bjelogorične te miješane šume, voćnjake,
parkove i velike vrtove. Ima kratke noge s dugim prstima od kojih
su dva okrenuta prema naprijed, a dva prema nazad (većina ptica
ima 3 prsta usmjerena prema naprijed, a jedan prema nazad).
Zahvaljujući položaju prstiju te tvrdim perima u repu, vješto se
penje po stablima.

Snažnim kljunom brusi koru drveća te

dugim ljepljivim jezikom s kukicama
ispod nje izvlači ličinke kukaca kojima
se hrani.

Osim toga, jede plodove, bobice, sok

drveća, odrasle kukce i mladunce
drugih ptica. Gnijezdi se u dupljama
drveća koje sama izdubi pa se na
početku sezone gniježđenja često
mogu čuti glasni bubljeveti udarci
kljuna o stablo. Ženka u gnijezdu
snese 6 bijelih jaja, na kojima češće
sjedi mužjak. O mladima pticima se
brinu i mužjak i ženka.

Osim u šumama, također često živi u parkovima i u nedostatku starog

drveća, gnijezdi se u kućicama. Za staro drveće vezan je i načinom
prehrane jer glasno kljucajući buši rupe u drvetu i jede kukce koji žive
pod korom. Kao i sjenice, zimi voli jesti salo s hranilica.

75
V. KUĆA I GRADITELJSTVO
1. RECEPTI S MEDOM
1.1 OSVJEŽAVAJUĆI NAPITCI

Sirup od meda i metvice

1 i ½ šalica vode
¼ šalice meda
½ šalice nasjeckanih listova metvice
¼ šalice limunovog soka
½ šalice soka od naranče

Staviti  vodu da proključa te u nju dodati listove metvice i malo

prohladiti, tek toliko da ostane toplo. Zatim dodati med i miješati dok se
ne rastopi, a zatim do kraja ohladiti i procijediti. Doliti limunov i
narančin sok i staviti u hladnjak. Ovim se sirupom može preliti
nasjeckano voće, najbolje dinje, ili se može razrijediti i poslužiti kao
osvježavajući  napitak.

 Limunada s medom

4 limuna
200 g meda
1 l vode

U vodi razmutiti limunov sok i med te ohladiti u

hladnjaku. Prije posluživanja može se dodati koja
kocka leda.

Limunada s medom II

Dvije žlice meda staviti u dublju posudu, dodati svježe ocijeđeni sok od 1
limuna, sve dobro promiješati da se med rastopi i dobije mliječno žuta
masa. Uz stalno miješanje dodati 1 l vode. Ova limunada lako gasi žeđ, a
obilje vitamina, organske kiseline i lako probavljivi šećer iz meda čine je
biološki vrijednom i zato je jako korisna za vaše zdravlje.

76
Hladno medeno mlijeko

2 i ½ dl mlijeka
2 žlice meda
jedan prstohvat cimeta

Prokuhano ohlađeno mlijeko, med i cimet dobro izmiješati, staviti u

hladnjak najmanje jedan sat, dodati kocke leda i poslužiti kao
osvježavajući napitak.

Medeno mlijeko s jajima

½ l mlijeka
2 žumanjka
20 g smeđeg šećera
3 žlice meda
1 dl slatkog vrhnja

Žumanjke, šećer i med dobro izmiješati, preliti prokuhanim i ohlađenim

mlijekom i dodati umućeno slatko vrhnje. Promiješati metlicom. Staviti u
hladnjak da stoji jedan sat, ponovno izmiješati, lijevati u čaše, u svaku
dodati po kocku leda. Po želji posuti čokoladnim mrvicama.

Napitak od jagoda

½ l jogurta
100 g jagoda
4 žlice meda

Sve sastojke usitniti u mikseru, podijeliti na 3 do 4

dijela i ukrasiti s nekoliko cijelih jagoda. Na isti
način priprema se napitak od borovnica ili malina.

77
Napitak od suhog voća

½ l mlijeka
3 žlice meda
30 g grožđica
30 g suhih šljiva
30 g suhih smokava

Šljive i smokve potopiti u vodu i ostaviti ih preko noći. Ocijediti, šljive

očistiti od koštica, dodati oprane grožđice, sve sitno nasjeckati, dodati
med i mlijeko te dobro izmiješati, ručno ili u mikseru.

Napitak sa sokom od povrća

½ l mlijeka
3 žlice meda
1 dl soka od mrkve

Sve sastojke dobro izmiješati, ohladiti i poslužiti.

Mlijeko s medom i sokovima

4 žlice meda
sok od naranče i jedne polovice limuna
½ l mlijeka

U pola čaše toplog mlijeka rastopiti med i dodati sokove. U preostalo

mlijeko uliti pripremljeni sadržaj, sve izmiksati, a zatim staviti u hladnjak
i ohladiti.

78
Čaj od šipka

1 žlica suhih plodova šipka

1 žlica meda
3 dl vode

Šipak se stavi u hladnu vodu i pusti da

ključa 10 minuta. Posuda se makne sa
štednjaka te ostavi da stoji nekoliko sati.
Procijediti, dodati med, promiješati i
ohladiti u hladnjaku. Poslužiti s kockicama leda.

Hladna medovina

150 g meda
1 limun
2 naranče
1 l vode

U vodu staviti med, sok od limuna i naranče te

miješati dok se med potpuno ne rastopi. Napitak
se čuva u hladnjaku i može se odmah koristiti.
Preporučuje se za tople dane. Umjesto soka od
naranče, može se koristiti i sok od nekog drugog
voća.

Medeni napitak od jabuke i kruške

1 jabuka
1 kruška
½ naranče
1 žlica meda

Jabuku i krušku oguliti, očistiti od koštica i narezati. Pripremljeno voće

staviti u mikser, dodati sok od naranče, čašu vode i miješati 3 minute. Po
želji se može dodati kocka leda i odmah poslužiti.

Voćni koktel

79
1 jabuka
1 banana
1 žlica meda
1 čaša mlijeka
Oprati jabuku, očistiti je od kore i koštica, očistiti bananu, pa voće sitno
isjeckati i umutiti s medom i mlijekom.
Lijeva se u visoke čaše i služi hladno.

Bademovo mlijeko

3 žlice meda
50 g badema
½ l vode

Dobro izmiješati med i fino samljeveni badem, a zatim toj masi dodati
vodu uz stalno miješanje. Poslije toga procijediti kroz gazu, dodati kocke
leda i odmah poslužiti. Ovaj napitak je odličan izvor kalcija.

Mlijeko s medom i marelicama

4 žlice meda
4 marelice
½ l mlijeka

Iz zrelih, dobro opranih marelica izvaditi koštice i izrezati ih na

komadiće. Staviti ih u staklenu posudu, preliti medom, promiješati i
ostaviti na toplom. Zatim smjesu propasirati, procijediti, dodati mlijeko i
naposljetku izmiksati. Na isti način se može napraviti napitak od breskve,
jagode, maline itd.

1.2 KOLAČI

Medenjaci I

80
40 dag krušnog brašna
20 dag šećera
15 dag meda
1 žličica cimeta
1 žličica sode bikarbone
1 žličica korice limuna
1 jaje
8 dag badema

U brašno se stavi šećer, topao med i ostali dodaci, pa se tijesto dobro

mijesi i pusti jedan sat da odstoji. Zatim se izrežu medenjaci, namažu
jajetom, u sredinu se zabode pola oguljenog badema i stave se peći.

Medenjaci II

1 kg meda
12 dag šećera
10 dag maslaca
60 dag crnog brašna
2 cijela jaja
1 žličica sode bikarbone
1 jaje
5 dag badema
cimet, klinčić

Malo se prokuhaju med, maslac i šećer. Kada se smjesa malo ohladi,

umiješa se 2/3 brašna,  pa se pusti dalje hladiti. Ostalo brašno stavi se na
dasku na kojoj se napravi tijesto, dodaju se jaja, tučeni klinčići, cimet i
soda bikarbona. Kada se to dobro izmijesi, razvalja se, izrežu se
medenjaci i svakom se u sredinu utisne pola oguljenog badema, koji se
pričvrsti bjelancetom.
Medenjaci se peku na umjerenoj temperaturi. Kada su pečeni, još topli se
glaziraju toplom glazurom od kuhanog šećera. Svježe  pečeni medenjaci
su tvrdi, ali omekšaju za nekoliko dana.

Medenjaci III
( Medenjaci s raženim brašnom )

81
28 dag raženog brašna
28 dag pšeničnog brašna
30 dag šećera
4 jušne žlice meda
4 cijela jaja
1 žličica sode bikarbone
10 dag arancina**
cimet, klinčići

U prosijano brašno umiješa se soda bikarbona, šećer, med, jaja i ostali

sastojci, pa se dobro zamijesi. Tijesto se stavi u zdjelu, pokrije i ostavi da
stoji 24 h. Tada se isjeku okrugli medenjaci, stave u voskom namazan
pleh i peku. Kada su gotovi, još vruće ih premažemo prokuhanom
šećernom otopinom.

Medenjaci IV
( Nadjeveni medenjaci )

1 kg meda Nadjev:
12 dag šećera 12 dag lješnjaka
6 klinčića 12 dag šećera
3 žličice cimeta 6 dag citronata*
1 kg brašna 3 dag arancina**
2 jaja 2 jaja
5 g sode bikarbone 3 dag badema ili pistacija
maslac i brašno za pleh 1 jaje za premaz

U brašno se stave soda bikarbona, med, šećer, tučeni klinčići, cimet, jaja i
otopljeni maslac. Sve se izmiješa u glatko tijesto koje se razvalja i izreže
na komade željene veličine. U sredinu kolačića se stavi nadjev, prekrije se
drugim komadom tijesta, pa se zalijepe razmućenim jajetom. Ovako
priređeni medenjaci premažu se s gornje strane jajetom, ukrase
oguljenim i izrezanim bademima te stave peći.

Medenjaci V
( Licitari )

82
3 kg krušnog brašna
1 kg meda
1 kg šećera
1 dl vode
2 žumanca
cimet, klinčići
1 žličica sode bikarbone
2 bjelanca
10 dag badema

Med, šećer i voda dobro se prokuhaju, doda se polovica brašna, sve se

zamijesi i ostavi da stoji preko noći. Drugi dan se dodaju 2 žumanca,
cimet i klinčići, soda bikarbona, pa se umijesi druga polovica brašna.
Smjesa se razvalja, režu se medenjaci, mažu bjelancetom, ukrašavaju
oguljenim bademima i peku.

*Citronat – ušećerena i u ploške izrezana kora istočnoindijskog limuna

**Arancin – ušećerena kora naranče

2. MEDENA KOZMETIKA

83
RECEPTI NAŠIH BAKA

 - Medno mlijeko priprema se dodavanjem 2 žlice meda u 2 dl svježeg

mlijeka. S mednim mlijekom
prije spavanja čisti se koža lica i
vrata.

-   Žumanjak svježeg jaja

pomiješati sa  žlicom
meda. Dobivenom masom
namaže se koža lica i ostavi 10 -
15 minuta, pa ispere vodom.
Maska se koristi za  suhu kožu i 
sprječava stvaranje bora.

-  Pomiješati: dvije žlice brašna, bjelanjak i  žlicu meda. Maska

se stavlja na očišćenu kožu lica i ostavi 10 - 15 minuta, pa ispere mlakom
vodom. Preporučuje se protiv bora na suhoj i normalnoj koži.

-  Pomiješati 2  žlice alkohola i vode i dodati 100 g podgrijanog meda.

Smjesa se nanosi na kožu lica i ostavi 10-12 minuta.  Ova maska čisti,
omekšava i dezinficira kožu lica.

-  Maska za izbjeljivanje kože i otklanjanje pigmentacijskih mrlja:

priprema se od soka  1 limuna u koji su umiješaju 2 žlice meda. Smjesom
se natopi gaza i prekrije lice. Na licu se drži ½ sata, a potom
ispere hladnom vodom.

84