Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
_____________
NEBESKE TAJNE
sadržane u
TOM I
Knjiga Postanja, Poglavlje X do XVII
Br. 1 do 823
Sadržaj
Glava I
Kratko izlaganje...............................................
Unutrašnji smisao.......................................................
Glava II
Kratko izlaganje..........................................
Unutrašnji smisao.................................
Glava III
Kratko izlaganje....................................................
Unutrašnji smisao.......................................
Glava IV
Kratko izlaganje..............................
Unutrašnji smisao................................................
Neka iskustva s duhovima: šta su mislili o duši ili o duhu dok su živeli u
telu.....................................
Glava V
Knjiga postanja V
Kratko izlaganje...................................
Unutrašnji smisao...............................
Glava VI
Kratko izlaganje...........................................
Unutrašnji smisao..............................................................
Kratko izlaganje...................................
Unutrašnji smisao.................................
Glava VII
O paklu..........................................................
Kratko izlaganje..................................
Unutrašnji smisao....................................................
Nastavak o paklu...........................
Knjiga postanja
1. Iz samih slova Staroga zaveta niko ne bi nikada video da ovaj deo Reči
sadrži nebeske tajne i da se u Njoj sve u opštem i u pojedinačnom
odnosi na Gospoda, Njegovo nebo, na Crkvu, veru i sve ono što je s tim
povezano; jer iz slova ili smisla slova – govoredi uopšteno – vidi se samo
da se sve odnosi na spoljašnje obrede Jevrejske crkve. Međutim, istina
je da svuda u toj Reči postoje unutrašnje stvari koje se ne pokazuju u
spoljašnjim, osim malog broja koje je Gospod otkrio i objasnio
apostolima; kao to da žrtve označavaju Gospoda; da zemlja kanaanska i
Jerusalim označavaju nebo – zbog čega su ih nazivali Nebeski Kanaan i
Jerusalim – te da i rajski vrt ima slično značenje.
3. Bez takvoga života, samo po slovu, Reč bi bila mrtva. Isti slučaj je i sa
čovekom koji je, kao što je poznato u hrišdanskom svetu, i unutrašnji i
spoljašnji. Kada je odvojen od unutrašnjeg čoveka, spoljašnji je telo, pa
je tako mrtav; jer ono što živi, to je unutrašnji čovek i on je razlog da i
spoljašnji živi jer je unutrašnji čovek njegova duša. Tako je Reč, samo po
slovu, kao telo bez duše.
Glava I
SADRŽAJ
6. Šest dana ili perioda, koji su isto toliko uzastopnih stanja čovekovog
preporoda, jesu uglavnom slededi:
UNUTRAŠNJI SMISAO
Sve koji se zovu Mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i
načinih. XLIII 7
I stoga se Gospod naziva Otkupitelj, Tvorac iz utrobe, Obličitelj i
Stvaralac, kao kod istoga proroka:
A kod Davida:
I opet:
Jer je narod moj bezuman, ne poznaju me, ludi su sinovi i bez razuma,
mudri su da čine zlo, a dobro činiti ne umiju. Pogledah na zemlju i gle,
bez obličja je i pusta; i na nebo, svjetlosti njegove nema. IV 2, 23
18. Bezdan su požude nepreporođenog čoveka, kao i obmane iz njih, od
kojih je on sastavljen i u koje je uronjen. Nemajudi svetlosti, u ovome
stanju on je kao bezdan ili nešto tamno i zbrkano. Ovakve osobe se
nazivaju i dubinama morskim u mnogim delovima Reči pre nego li je
čovek preporođen, kao kod Izaije:
Probudi se, probudi se, obuci se u silu, mišico Gospodnja, kao u staro
vrijeme. Nijesi li ti isušila more, vodu bezdana velikoga, od dubine
morske načinila da prođu izbavljeni? Tako oni koje iskupi Gospod neka
se vrate. LI 9-11
Viđen iz neba, takav čovek izgleda kao crna masa, lišena života. Sličnim
izrazima se označava i čovekovo čiščenje, o kojem se često govori kod
proroka, a koje prethodi preporodu; jer pre nego što čovek može da vidi
ono što je istinito, i pre nego što na njega deluje dobro, kod njega treba
da se ukloni ono što sprečava i usporava primanje; tako stari čovek
mora da umre pre nego li se novi začne.
19. Duh Božji znači milost Gospodovu, za koju se kaže da se miče i sedi
kao što kvočka sedi na jajima. Ono nad čime se duh miče jeste skriveno
i sačuvano u čoveku, što se u celoj Reči naziva ostacima, a sastoji se od
poznavanja onoga što je istinito i dobro, što se nikada ne pokazuje na
svetlu dana sve dok se spoljašnje stvari ne očiste. Ova poznavanja se
nazivaju vodom iznad vode.
20. Stih 3. I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost. Prvo stanje je
kada čovek počne da saznaje da su dobrota i istina nešto više. Ljudi koji
su potpuno spoljašnji ne znaju da dobrota i istina postoje; oni zamišljaju
da je sve dobro što pripada ljubavi prema sebi i prema svetu; a da je
istinito sve što ide u korist ovih ljubavi; pri tome nisu svesni da je takvo
dobro zlo, a takva istina obmana. Ali kada je ponovo začet, čovek prvi
put počne da saznaje kako njegova dobrota i nije dobrota, a takođe,
kada uđe u svetlost, da postoji Gospod, i da je On sama dobrota i sama
istina. Da ljudi treba da znaju kako Gospod postoji, On sam uči kod
Jovana:
22. Stih 5. I bi veče, i bi jutro, dan prvi. Sada se ved može razaznati šta
označava veče a šta jutro. Veče označava prethodno stanje, jer je to
stanje senke ili obmane, gde nema vere; jutro je sledede stanje svetlosti
ili istine, koje dolazi s upoznavanjem vere. Veče je svako prethodno
stanje, jer je to stanje senke ili obmane, gde nema vere; jutro je sledede
stanje, jer je to stanje svetlosti ili istine, i upoznavanja vere. U opštem
smislu veče znači ono što je čovekovo vlastito, a jutro ono što je
Gospodovo, kao što je rečeno preko Davida:
Pošto je veče kada nema vere, a jutro kada ima vere, stoga se
Gospodov dolazak na svet naziva jutro; a vreme kada On dođe, naziva
se veče jer tada nema vere, kao kod Danila:
I reče mi Svevišnji: Od večeri do jutra dvije tisude i tri stotine dana i nodi.
VIII 14, 26
Slično tome, u Reči se jutro kaže za svaki dolazak Gospodov, te je to
stoga izraz kojim se označava novo stvaranje.
23. Ništa nije običnije nego da se danom označava samo vreme. Tako
kod Izaije:
Ridajte, jer je dan Jehovin blizu. Zatrešdu nebo i zemlja de se pokrenuti iz
svojega mjesta od jarosti Gospoda nad vojskama i u dan kada se raspali
gnjev Njegov. A dodi de vrijeme Njegovo, i blizu je, i dani Njegovi nede se
protegnuti. XIII 6, 9, 13, 22
Spremite rat na nju, ustanite da udarimo u podne. Teško nama, jer dan
naže i sjenke večernje oduljaše. VI 4.
Ovako veli Gospod: Ako možete ukinuti zavjet moj za dan i za nod da ne
bude ni dana ni nodi na vrijeme. Ovako veli Gospod: Ako nijesam
postavio zavjeta svoga za dan i za nod i uredbe nebesima i zemlji. XXXIII
20, 25
I opet:
I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom. I bi
tako. A svod nazva Bog nebo. Stihovi 7, 8
Dakle, ono što čovek zatim primeduje u toku preporoda jeste da počinje
da spoznaje kako postoji unutrašnje bide, i da su dobrota i istina, koje
pripadaju samo Gospodu, ono što pripada unutrašnjem bidu. Pošto
spoljašnji čovek, dok se rađa iznova, pretpostavlja kako dobro koje čini
dolazi od njega, kao i da istine koje govori dolaze od njega, a pošto ga u
stvari Gospod vodi da čini dobro i govori istinu, stoga se prvo pominje
razdvajanje vode ispod svoda, a tek posle razdvajanje vode iznad svoda.
I to je nebeska tajna, da Gospod vodi čoveka pomodu onoga što je
vlastito čovekovo i preko obmana čovekovih čula i požuda, i da ga savija
k onome što je istinito i dobro, tako da svaki pokret i trenutak u
preporodu, u opštem i u pojedinačnom, idu od večeri k jutru, a to je od
spoljašnjega ka unutrašnjem čoveku ili od zemlje k nebu. Stoga se svod
ili unutrašnji čovek zovu nebom.
25. Rasprostrti zemlju i razapeti nebo jeste uobičajen način govora kod
proroka, kada je reč o čovekovom preporađanju, kao kod Izaije:
Ovako govori Gospod, Izbavitelj tvoj, koji te je sazdao od utrobe
materine: Ja Gospod načinih sve, razapeh nebo sam, rasprostrijeh
zemlju sam sobom. XLIV 24
Trske stučene nede prelomiti i svještila koje se puši nede ugasiti; javljade
sud po istini. XLII 3
Jehova Bog tvori nebesa i prostire ih; rasprostire zemlju i ono što ona
rađa; daje dah narodu koji je na njoj i duh onima koji po njoj hode. XLIII
3-5
26. Stih 8. I bi veče i bi jutro, dan drugi. Šta znače veče, jutro i dan,
pokazano je pod stihom 5.
27. Stih 9. Potom reče Bog: Neka se sabere voda što je pod svodom na
jedno mjesto, i neka se pokaže suho. I bi tako.
Kada se spozna da postoje i unutrašnji i spoljašnji čovek, i da se istine i
dobra ulivaju iz unutrašnjeg čoveka ili preko njega u spoljašnjeg, od
Gospoda iako tako ne izgleda, tada se ove istine i dobra, ili saznanja o
istinama i dobrima, sačuvaju u njegovoj memoriji i svrstavaju kao reči;
jer sve što ulazi u memoriju spoljašnjeg čoveka, bilo prirodno bilo
duhovno ili nebesko, ostaje kao reči i vadi se odatle kada to Gospod
hode. Ove su spoznaje vode sabrane na jedno mjesto i zovu se mora, a
u spoljašnjem čoveku suho, a odmah zatim zemlja, kao što je to u
onome što sledi.
28. Stih 10. I suho nazva Bog zemlja, i zborišta vodena nazva mora; i
vidje Bog da je dobro. Uobičajeno je da se u Reči vodom nazivaju
spoznaje i reči, da se stoga morima označavaju spoznaje i reči zajedno.
Kao kod Izaije:
Jer de zemlja biti puna poznanja o Gospodu kao more što je vode puno.
XI 9
Kod Davida, kada se opisuje čovek koji se čisti da bi bio ponovo rođen i
klanjao se Gospodu:
Jer Bog čuje uboge i sužanja svojih ne ogluša se. Neka ga hvale nebesa i
zemlja, mora i sve što se u njima miče. Psalam LXIX 33, 34
29. Stihovi 11,12. I opet reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe travu, bilje
što nosi sjeme i drvo rodno što rađa rod po vrstama svojim, u kojem de
biti sjeme njegovo na zemlji. I bi tako. I pusti zemlja iz sebe travu, bilje
što nosi sjeme po vrstama svojim i drvo što rađa rod u kojem je sjeme
njegovo po vrstama njegovijem. I vidje Bog da je dobro. Kada su
zemlja odnosno čovek pripremljeni da prime nebesko seme od Gospoda
i da počnu tvoriti dobrotu i istinu, tada Gospod čini te nikne nešto kao
nežna trava; potom nešto još korisnije, kao što je bilje koje nosi seme;
na kraju nešto sasvim korisno, što se naziva drvo koje rađa plod gde je
seme njegovo po vrstama svojim. U početku čovek koji se ponovo rađa
misli kako su dobra dela koja čini i istina koju govori iz njega samog, a u
stvari sva dobrota i sva istina jesu iz Gospoda, tako da onaj koji misli da
su dobrota i istina iz njega, u tome još uvek nema istinske vere, koju de
kasnije primiti; jer još uvek ne može da veruje kako su one iz Gospoda,
pošto je još uvek u stanju u kom se priprema da primi život vere. To
stanje je predstavljeno onim što nema života, a kada vera oživi, to je
predstavljeno onim što je živo. Gospod je taj koji seje. A seme je
Njegova Reč, a zemlja je čovek, kao što je to On Sam objavio, vid eti:
Mateja XIII 19-24, 37-39; Marko IV 14-21; Luka VIII 11-16. Sa istim
ciljem On daje ovaj opis:
I govoraše im: Tako je Carstvo Božje kao čovjek kad baci sjeme na
zemlju; i spava i ustaje nodu i danju; i sjeme niče i raste da ne zna on. Jer
zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni
pšenicu u klasu. Marko IV 26-28
30. Stihovi 14-17. I potom reče Bog: Neka budu vidjela na svodu
nebeskom, da dijele dan i nod, da budu znaci vremenima i danima i
godinama; i neka svijetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju. I
bi tako. I stvori Bog dva vidjela velika: vidjelo vede da upravlja danju i
vidjelo manje da upravlja nodu, i zvijezde. I postavi ih Bog na svodu
nebeskom da obasjavaju zemlju. Ne može se znati šta je označeno
vidjelima velikim ako se prvo ne zna šta je suština vere i kako se ona
razvija kod onih koji se iznova rađaju. Sama suština i život vere jesu sam
Gospod, jer onaj koji ne veruje u Gospoda, nema života, kao što je to
On sam izjavio kod Jovana:
Rast vere kod onih koji se ponovo rađaju jeste ovakav: Isprva nemaju
života jer ga nema u zlu i u obmani, nego samo u dobru i istini; posle
primaju život od Gospoda kroz veru, prvo kroz veru u memoriju, a ta
vera su samo reči; onda kroz veru u razum, što je umna vera; napokon
kroz veru u srcu, što je vera ljubavi ili vera koja spasava. Prve dve vrste
vere predstavljene su od 3. do 13. stiha onim što nije živo, ali je ta vera
oživela ljubavlju, što je predstavljeno onim što je živo od 20. do 25.
stiha. To je razlog što se tek sada govori o ljubavi i veri iz nje, i što se
one zovu vidjela; gde je ljubav vidjelo vede da upravlja danom, a vera
koja izvire iz ljubavi, vidjelo manje da upravlja nodu; ova dva videla
treba da sačinjavaju jedno, pa se stoga kaže o njima u jednoj reči, neka
obasjavaju zemlju, sint luminaria. Ljubav i vera u unutrašnjem čoveku
jesu kao toplina i svetlost spoljašnjem telesnom čoveku, zbog čega je
prvo predstavljeno drugim. Zbog toga se kaže da su videla postavljena
na svodu nebeskom ili u unutrašnjem čoveku; vede videlo je njegova
volja, a manje je njegov razum; no ljubav i vera pojavljuju se u volji i
razumu onako kako se sunčeva svetlost pojavljuje u predmetima koji je
primaju. Gospodova milost je ta koja na volju deluje ljubavlju, a na
razum verom.
31. Da vidjela velika označavaju ljubav i veru, i da se nazivaju suncem,
mesecom i zvezdama, vidi se kod propoka, kao kod Jezekilja:
I kada te ugasim, zastrijedu nebo i zvijezde na njemu pomrčati, sunce du
zakloniti oblakom i mjesec nede svijetliti svjetlošdu svojom. Sva du
vidjela na nebu pomračiti za tobom i pustidu tamu na tvoju zemlju. XXXII
7, 8
Na ovom mestu se govori o Faraonu i o Egipdanima, koji u Reči
označavaju ono što je telesno i doslovno; a ovde, da su kroz telesne
stvari i kroz doslovni smisao ugašene ljubav i vera. Tako isto kod Izaija:
I evo, ide dan Jehovin ljuti s gnjevom i jarošdu da obrati zemlju u pustoš,
i griješnike da istrijebi iz nje. Jer zvijezde nebeske i prilike nebeske nede
pustiti svjetlosti svoje, sunce de pomrčati o rođenju svom i mjesec nede
pustiti svjetlosti svoje. XIII 9, 10
Na svim ovim mestima vidjela označavaju ljubav i veru. Stoga što vidjela
predstavljaju ljubav i veru prema Gospodu, u Jevrejskoj crkvi bilo je
određeno da svetlost gori od večeri do jutra, jer je svaka uredba u toj
crkvi predstavljala Gospoda. O toj svetlosti je napisano:
Da sve ovo označava ljubav i veru koje Gospod zapali i kojima obasjava
unutrašnjeg čoveka, a kroz njega i spoljašnjeg čoveka, to de po
Božanskoj milosti Gospodovoj biti pokazano na pravome mestu.
Ljubav i vera isprva se zovu velika vidjela, a posle se ljubav naziva vede
vidjelo a vera manje vidjelo; za ljubav se kaže da upravlja danom, a za
veru da upravlja nodu. Kako su ove nebeske tajne sakrivene, osobito na
kraju vremena, to je dozvoljeno po Gospodovoj Božanskoj milosti
objasniti ih. Razlog što su ove tajne posebno skrivene u ovom vremenu
jeste to što je sada kraj vremena*, kada skoro nema ljubavi pa stoga ni
vere, kao što je Gospod predskazao u jevanđelistima ovim rečima:
I odmah de po nevolji dana tijeh sunce pomrčati, i mjesec svjetlost svoju
izgubiti, i zvijezde s neba spasti, i sile nebeske pokrenuti se. Mateja XXIV
29
(Autor govori o kraju vremena ili Poslednjem sudu koji se u to vreme
približavao i o kojem je pisao u više svojih dela, prim.prev.)
Pod suncem koje de potamneti misli se na ljubav; pod mesecom koji ne
daje svetlost na veru; a pod zvezdama koje padaju s neba na
poznavanja vere, a to su sile nebeske. Pradrevna crkva priznavala je
samo ljubav kao veru. Nebeski anđeli ne znaju šta je vera osim one koja
dolazi od ljubavi. Sveopšte nebo je nebo ljubavi, jer u nebu nema
drugog života osim života ljubavi. Odatle dolazi sva nebeska sreda, koja
je tako velika da se ne može opisati, niti ljudi mogu da je sebi predstave.
Oni na koje utiče ova ljubav, vole Gospoda srcem, no znaju, izjavljuju i
opažaju da sva ljubav i prema tome sva sreda, ceo život – koji pripada
samo ljubavi – dolaze samo od Gospoda, te da oni od sebe samih
nemaju ni ljubav ni sredu. Da je Gospod taj od kojega dolazi sva ljubav,
predstavljeno je velikim vidjelom ili suncem, kada se On preobrazio, kao
što je napisano:
Nego se molite Bogu da vaša bježan ne bude u zimu. Jer de u te dane biti
nevolja. XIII 18, 19
Bježan znači poslednje vreme, kao i ono kada svaki čovek umire, zima je
život lišen ljubavi, a dani nevolja jadno stanje ovih u drugom životu.
Čoveku su date dve sposobnosti: volja i razum. Kada volja upravlja
razumom, one sačinjavaju jedan um pa tako i jedan život, jer tada ono
što čovek hode i što radi, to misli i smera. Ali kada se razum ne slaže s
voljom, kao što je kod onih koji kažu da veruju ali žive protivno onome
što veruju, tada se jedan um deli na dva: jedan želi da se uzdigne u
nebo, dok drugi teži paklu; kako je volja koja deluje u svakom činu, ceo
čovek bi se strovalio u pakao da nema milosti Gospodove.
Oni koji su odvojili veru od ljubavi, i ne znaju šta je vera. Kada misle o
veri, neki od njih misle da je to samo misao, neki da je to misao
usmerena ka Gospodu, a neki da je to nauk ili doktrina o veri. No vera
nije samo znanje ili priznavanje onoga što je obuhvadeno naukom o
veri, nego je to poslušnost prema svemu što taj nauk uči. Prvi stav koji
ona uči i kojemu se ljudi moraju pokoravati, jeste ljubav prema
Gospodu i ljubav prema bližnjemu, jer ako nema toga, čovek nije u veri.
Ovo Gospod uči, ne ostavljajudi nikakvu sumnju, kod Marka:
I pristupi jedan od književnika koji ih slušaše kako se prepiru, i vidje da
im dobro odgovara, i zapita ga: Koja je prva zapovijest od sviju? A Isus
mu odgovori da je prva zapovijest od sviju: Čuj, Izraele, Gospod je Bog
naš Gospod jedini; i ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim i
svom dušom svojom, i svijem umom svojijem i svom snagom svojom.
Ovo je prva zapovijest. I druga je kao ova: ljubi bližnjega svojega kao
samoga sebe. Druge zapovijesti vede od ovijeh nema. XII 28-31
Kod Mateje Gospod naziva prethodnu prvom i velikom zapovesti, i kaže
da od ovih zapovesti zavise i Zakon i proroci. XXII 37-41
A sud je ovaj što vidjelo dođe na svijet, a ljudima omilje vedma tama
nego li vidjelo; jer njihova djela bijahu zla. A ko istinu čini, ide k vidjelu,
da se vide djela njegova, jer su u Bogu učinjena. Jovan III 19, 21
I kod Jeremije:
I kod Jezekilja:
42. Stih 21. I Bog stvori velike kitove i sve žive duše koje se miču, što
povrvješe po vodi po vrstama svojim, i sve ptice krilate po vrstama
njihovijem. I vidje Bog da je dobro. Kao što je rečeno, ribe označavaju
doslovni smisao, sada oživljen verom od Gospoda, i stoga smisao koji je
sada oživeo. Kitovi označavaju opšta načela, kojima su potčinjene
pojedinosti; jer je sve u svemiru potčinjeno nekom opštem načelu, što
je način kako sve postaje i traje. Kitovi ili velike ribe koje se pominju kod
proroka označavaju opšte stvari u doslovnom smislu. Faraonom,
egipatskim kraljem, predstavljena je ljudska mudrost ili inteligencija, to
jest znanje uopšte, pa se naziva veliki kit, kao kod Jezekilja:
Evo me na te, Faraone, care egipatski, kite veliki koji ležiš usred rijeka
svojih, koji reče: Moja je rijeka, ja je načinih sebi. XXXII 2
Pod tim se misli na one koji žele da uđu u misterije vere pomodu
doslovnog smisla, a to znači sami od sebe. Kod Izaije:
Ono što pripada razumu, to se, kao što je ved rečeno, označava živim
dušama koje se miču, što povrvješe po vodi, kao i pticama koje lete
iznad zemlje i po svodu nebeskom; međutim, ono što pripada volji, to je
označeno živim dušama koje zemlja rađa, i zvijerima i onim što se miče,
kao i divljim zvijerima zemaljskim.
45. Oni koji su živeli u pradrevna vremena označavali su ovako ono što
se odnosilo na razum i volju; stoga se kod proroka i u Reči Starog zaveta
to označava raznim vrstama životinja. Zveri ima dve vrste: zlih koje se
tako nazivaju jer su škodljive i dobrih koje su neškodljive. U čoveku su
zla označena zlim zverima, kao što su medvedi, vuci, psi, dok se dobre i
blage stvari označavaju golubicama, ovcama, jaganjcima. Zveri koje se
ovde pominju jesu dobre i blage i označavaju osedanja, jer je reč o
onima koji se rađaju ponovo. Niže stvari u čoveku, koje su povezanije s
telom, nazivaju se divljim zverima zemaljskim, a to su požuda i uživanje.
46. Da zveri označavaju čovekova osedanja – zla osedanja kod zlih ljudi,
a dobra osedanja kod dobrih ljudi – vidi se jasno iz brojnih odlomaka u
Reči, kao kod Jezekilja:
Jer evo me kod vas, i gledadu vas, i bidete rađane i zasijevane. Umnožidu
u vama ljude i stoku, i namnožidu ljude i stoku, i namnožidu se i
naploditi, i naselidu vas kako bijaste prije, i poznadete da sam ja
Gospod. XXXVI 9, 11
I kod Joila:
Ne plašite se zvijeri s Moga polja, jer su njihova staništa u divljini
ozelenjela. II 22
I kod Izaije:
Slavide me zvijeri poljske, zmajevi i sove, što sam izveo u pustinji vode,
rijeke u zemlji suhoj, da napojim narod svoj, izabranika svojega. XLIII 20
I kod Jezekilja:
Na granama njegovijem vijahu gnijezda sve ptice nebeske, i pod
granama njegovijem zvijeri poljske lezijahu se, i u hladu njegovu
sjeđahu svi veliki narodi. XXXI 6
Kod Davida:
Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga sve vojske nebeske. Hvalite
Gospoda na zemlji, velike ribe i sve bezdani, gore i svi humovi, rodna
drveta i svi kedri, zvijeri i svaka stoka, bubine i ptice krilate. Psalam
CXLVIII 2, 7, 9, 10
Ovde se pominju iste stvari, kao kitovi, vodke, divlje životinje, zvijeri i
bilje, i da ne označavaju živa načela u čoveku, njima se nikada ne bi
slavio Gospod. Pa ipak, dobrota se kod čoveka naziva zverima, kao što
se oni koji su u nebu blizu Gospoda nazivaju životinjama, kao kod
Jezekilja i Jovana:
49. Stih 26. Potom Bog reče: Da načinimo čoveka po svojem liku, po
obličju našem, koji de biti gospodar riba morskih i ptica nebeskih, i
stoke i cijele zemlje, i svijeh životinja što se miču po zemlji. Gospod se
pojavljivao kao Čovek članovima Pradrevne crkve i razgovarao s njima
licem u lice; o čemu se mnogo toga može redi, ali za to još nije vreme.
Odmah se može redi da oni nisu nikoga zvali čovekom osim Jedinog
Gospoda i ono što je proizlazilo iz Njega; niti su sebe smatrali ljudima
osim onoga što su u sebi opažali da je od Gospoda. Za to bi rekli da je
od čoveka jer je bilo od Gospoda. Otuda se pod pojmovima čovek i Sin
čovečji kod proroka misli u najvišem smislu na Gospoda; a u
unutrašnjem smislu, na mudrost i inteligenciju, a to znači na svakoga
koji se ponovo rodio, kao kod Jeremije:
Ovako veli Gospod svetac Izrailjev i tvorac njegov: Ja sam načinio zemlju
i čovjeka na njoj stvorio, ja sam razapeo nebesa svojim rukama i svoj
vojsci njihovoj dao zapovjest. XLV 11, 12
Gospod se pokazivao prorocima kao čovek, kao kod Jezekilja:
Ozgo na onom nebu što im bijaše nad glavama, bijaše kao prijesto, po
viđenju kao kamen safir, i na prijestolju bijaše po obličju kao čovjek. I 26
Jer ko hodi po tami, ne zna kuda ide. Dok vidjelo imate, vjerujte vidjelu,
da budete sinovi vidjela. XII 35, 36
53. Stih 27. I stvori Bog čoveka po liku svom, po liku Božjem stvori ga.
Razlog što se ovde lik pominje dva puta jeste to što se vera, koja
pripada razumu, naziva Njegovim likom; dok se ljubav, koja pripada volji
i kod duhovnog čoveke dolazi posle a kod nebeskog prethodi, naziva
likom Božjim.
54. Muško i žensko stvori ih. U Pradrevnoj crkvi bilo je dobro poznato
šta znači muško i žensko u unutrašnjem značenju, no kada se unutrašnji
smisao Reči izgubio u njenom potomstvu, nestala je i ova tajna. Njihovi
brakovi su njima bili glavni izvor srede i uživanja, pa su sve što su
prihvatali upoređivali s brakom, ne bi li u tome osedali sredu. Pošto su
bili unutrašnji ljudi, uživali su samo u onome što je bilo unutrašnje.
Spoljašnje stvari su videli samo očima, ali su mislili o tome šta one
predstavljaju. Tako su im spoljne stvari služile samo da preko njih
okrenu svoje misli unutrašnjim stvarima, a od ovih nebeskim, te tako i
ka Gospodu koji je njima bio Sve, i tako i prema nebeskom braku, od
kojega su osedali sredu u svojim brakovima. Razum u duhovnom čoveku
nazivali su muško a volju žensko, i kada je to dvoje delovalo kao jedno,
to su nazivali brakom. Iz te crkve je potekao uobičajeni oblik govora, te
se sama Crkva naziva, zbog osedaja za dobro, kderi i devicom, i devicom
sionskom, i devicom jerusalimskom, a tako isto ženom. No o tome u
slededem poglavlju, stih 28 i poglavlju III, stih 15.
55. Stih 28. I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: rađajte se i množite, i
napunite zemlju, i vladajte njome, i budite gospodari riba morskih i
ptica nebeskih, i svega zvijerinja što se miče po zemlji. Kako su
pradrevni ljudi nazivali brakom povezivanje razuma s voljom ili vere s
ljubavlju, tako su rađanjem i množenjem nazivali sve dobro što je
proizlazilo iz toga braka. Stoga se kod proroka tako i nazivaju, kao kod
Jezekilja:
Umnožidu u vama ljude i stoku, i namnožide se i naploditi, i naselidu vas
kako bijaste prije, i učinidu vam dobra više nego u početku; i poznadete
da sam ja Gospod. I dovešču k vama ljude, narod svoj Izrael, i naslijedide
vas, i bidete im našljedstvo i nedete ih više zatirati. XXXVI 11, 12
Pod čovekom se ovde misli na duhovnog čoveka koji se naziva Izrailjem;
kako bijaste prije jeste Pradrevna crkva; u početku, misli se na Drevnu
crkvu posle Potopa. Razlog što se namnožavanje, koje se odnosi na
istinu, pominje pre rasplođavanja, koje se odnosi na dobrotu, jeste to
što se u ovom odlomku govori samo o onima koji se ponovno rađaju, a
ne o onima koji su ved ponovo rođeni. Kada je razum sjedinjen s voljom
ili vera s ljubavlju, tada Gospod naziva čoveka zemlja udata, kao kod
Izaije:
Nedeš se više zvati ostavljena niti de se zemlja tvoja zvati pustoš, nego
deš se zvali milina moja i zemlja tvoja udata, jer deš biti mio Gospodu i
zemlja de tvoja biti udata. LXIV 4
Plodovi koji se odnose na istinu nazivaju se sinovima, a oni koji se
odnose na dobrotu kderima. I to je često u Reči. Zemlja je naseljena
kada ima mnogo istina i dobara, jer kada Gospod deluje na čoveka,
istina i dobrota silno se povedavaju, kao što je Gospod rekao kod
Mateje:
Drugu priču kaza im: Carstvo nebesko je kao zrno gorušično, koje uzme
čovjek i posije na njivi svojoj. Koje je istina najmanje od sviju sjemena,
ali kad uzraste, vede je od svega povrda i bude drvo da ptice nebeske
dolaze i sjedaju na njegovijem granama. XIII 31, 32
Zrno gorušično je čovekova dobrota pre nego postane duhovan, koje je
najmanje od sviju semena, zato što on misli da dobro radi od sebe, a
ono što je od sebe jeste samo zlo. Ali kada počne da se rađa iznova,
tada u njemu ima nedeg od dobrote, ali je to najmanje od svega dobrog.
Na kraju, kada se vera spoji s ljubavlju te raste, postane povrde, a kada
je sjedinjenje potpuno, postaje drvo na koje sedaju ptice nebeske i
grade gnezda na njemu, što označava doslovni smisao. Kada postane
duhovan, čovek se bori, pa se stoga kaže da de pokoriti zemlju i
gospodariti.
56. Stih 29. I još reče Bog: Evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po
svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme, to de vam biti za
hranu. Nebeski čovek nalazi zadovoljstvo samo u nebeskim stvarima,
koje se nazivaju nebeskom hranom jer su u skladu s njegovim
životom. Duhovni čovek nalazi zadovoljstvo u duhovnim stvarima, koje
se slažu s njegovim životom i zovu se duhovnom hranom. Slično tome,
prirodni čovek uživa u prirodnim stvarima, koje pripadaju njegovom
životu i koje su njegova hrana, a to je uglavnom označeno doslovnim
smislom. Pošto je ovde reč o duhovnom čoveku, njegova duhovna
hrana je predstavljena biljem što nosi seme i vodkama što donose plod,
ili uopšteno, drvedem koje daje seme. Njegova prirodna hrana se
opisuje u slededem stihu.
57. Bilje koje nosi seme je svaka istina koja teži da se ostvari; drvo koje
nosi plod je dobro vere; plod je ono što Gospod daje nebeskom čoveku,
ali seme koje donosi plod je ono što On daje duhovnom čoveku, pa se
stoga kaže: Drvo koje vam daje seme bide vam za hranu. Da se nebeska
hrana naziva plod s drveta, jasno je iz slededega poglavlja gde je red o
nebeskom čoveku. Kao potvrdu toga navešdemo samo reči Gospodove
kod Jezekilja:
Na zelenoj paši napasa me, vodi me na tihu vodu. Dušu moju oporavlja,
vodi me stazama pravednim imena radi svojega. Psalam XXIII 1, 2
58. Stih 30. A svemu zvijerinju zemaljskom i svima pticama nebeskim i
svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu
da jedu. I bi tako. Prirodna hrana istoga čoveka, to jest duhovnog
čoveka, ovde je opisana. Njegovo prirodno je označeno pticama
nebeskim, kojima se za hranu daju bilje i zelena trava. Njegova kako
prirodna tako i duhovna hrana ovako je opisana kod Davida:
Daješ da raste trava stoci i zelen za korist čovjeku, da bi izvadio hljeb iz
zemlje. Psalam CIV 14
64. Ovo je, dakle, unutrašnje značenje Reči, njen najistinitiji život, koji
se ne pokazuje u doslovnom značenju. No u njemu ima toliko tajni da
tomovi ne bi bili dovoljni da se one otkriju. Ovde je izneseno samo
nekoliko njih da bi se potvrdilo kako je reč o čoveku koji se preporađa, i
kako preporod ide od spoljašnjeg čoveka ka unutrašnjem. Anđeli
upravo ovako doživljavaju Reč. Oni ništa ne znaju o doslovnom
značenju, čak ni približno značenje bilo koje reči; još manje znaju nazive
zemalja, gradova, reka i osoba, koji se često javljaju u istorijskim i
proročkim delovima Reči. Oni imaju samo ideju o onome što je
označeno rečima i imenima. Tako pod Adamom opažaju Pradrevnu
crkvu, ali ne tu crkvu, nego veru u Gospoda u toj crkvi. Pod Nojem
opažaju Crkvu koja je ostala kod potomaka Pradrevne crkve i koja se
nastavila u vreme Avrama. Pod Avramom oni ne opažaju tu jedinku,
nego veru koja spasava, koju on predstavlja; i tako dalje. Na taj način
oni opažaju duhovne i nebeske stvari odvojeno od reči i imena.
65. Neki su bili uzneti u prvi pretprostor neba, dok sam ja čitao Reč i
odatle su sa mnom razgovarali. Rekoše da nisu baš ništa razumeli iz reči
ili slova, nego samo ono što je njima označeno; za šta su izjavili da je
tako lepo, u takvom redu i poretku, i da je to tako delovalo na njih da su
to nazvali slavom.
66. U Reči postoje uglavnom četiri različita stila. Prvi stil je stil
Pradrevne crkve. Njihov način izražavanja je takav da su, kada su
pominjane zemaljske i svetovne stvari, mislili na duhovne i nebeske
stvari, koje su njima predstavljene. Oni ne samo što su se izražavali
pomodu predstava nego su ove oblikovali u istorijske nizove da bi ih
oživeli; a to je za njih bilo uživanje u najvedem stepenu. To je stil o
kojem je Hana prorokovala govoredi:
Govori ono što je uzvišeno! Uzvišeno! Neka ono što je drevno izađe iz
vaših ustiju. Prva Samuilova II 3 *
(Kod Davida se ovakve predstave nazivaju tamne izreke od davnina,
Psalam LVIII 2-4, prim.prev)
Ove pojedinosti o stvaranju, Edenskom vrtu itd, sve do Avrama, Mojsije
je preuzeo od potomaka Pradrevne crkve. Drugi stil je istorijski i
zastupljen je u Mojsijevim knjigama od Avrama nadalje, a i u knjigama o
Jošui, sudijama, Samuilu i carevima. U tim knjigama istorijske činjenice
su upravo onakve kako se pokazuju u značenju reči; pa ipak, one sadrže,
opšte i pojedinačno, sasvim drugačije pojmove u unutrašnjem smislu, o
kojemu de, po Gospodovoj Božanskoj milosti, biti govora po redu na
stranicama koje slede. Tredi stil je proročki, koji je rođen iz onoga stila
koji se visoko cenio u Pradrevnoj crkvi. Ovaj stil, međutim, nije u
povezanom i istorijskom obliku kao što je to bio pradrevni stil, nego je
nepovezan i malo kad razumljiv osim u unutrašnjem smislu, u kojem su
najdublje tajne što slede jedna drugu u skladnom redu, a odnose se na
spoljašnje i unutrašnje bide, na mnoga stanja Crkve, na samo nebo, a u
najdubljem smislu na Gospoda. Četvrti stil je onaj u Psalmima
Davidovim, koji je između proročkog i običnoga govora. Tamo o
Gospodu u najdubljem značenju govori kralj Davida.
POGLAVLJE DRUGO
67. Pošto mi je po Gospodovoj Božanskoj milosti dato da saznam
unutrašnje značenje Reči, a ono sadrži najdublje tajne koje još niko
nikada nije saznao i koje se mogu se saznati samo ako se poznaje
priroda drugoga života – jer se mnoge stvari u Reči odnose na taj život –
to mi je dopušteno da iznesem ono što sam čuo i video za ovih nekoliko
godina kada mi je bilo dozvoljeno da budem u društvu duhova i anđela.
68. Potpuno sam svestan da de mnogi redi kako niko ne može da govori
s duhovima i anđelima sve dok živi u telu; mnogi de redi da je sve to
fantazija, drugi da to sve iznosim da bi mi se verovalo, a neki de opet
praviti neke druge primedbe. No sve me to nede zaustaviti jer sam
video, čuo i osetio.
70. Pošto mi je dozvoljeno da ved nekoliko godina iznosim ono što sam
čuo i video, to du prvo da kažem šta se dešava sa čovekom kada ustane,
to jest oživi ponovo, a to je kako iz života tela ulazi u večni život. Da bih
znao kako ljudi žive posle smrti, bilo mi je dato da razgovaram i da
budem u društvu s ljudima koje sam poznavao dok su živeli u telu; i to
ne samo za dan ili dva nego mesecima, pa i godinu, razgovarajudi i
družedi se s njima baš kao na svetu. Veoma su se čudili što nisu, dok su
živeli u telu, verovali da de živeti posle smrti; pošto posle smrti protekne
samo nekoliko dana a oni se ved nađu u drugom životu, jer je smrt
nastavljanje života.
POGLAVLJE II.
5. I svaku travku poljsku dokle još ne nicaše; jer Gospod Bog još ne
pusti dažda na zemlju niti bješe čovjeka da radi zemlju.
11. Jednoj bješe ime Fizon, ona teče oko cijele zemlje Hivalatske, a
ondje ima zlata.
12. I zlato je one zemlje vrlo dobro, ondje ima i bdela i dragoga
kamenja oniksa.
13. A drugoj je rijeci ime Gehon, ona teče oko cijele zemlje Etiopske.
14. A tredoj je rijeci ime Tigris, ona teče k Asirskoj. A četvrta je rijeka
Eufrat.
79. Nebeski čovek je takav vrt. Ali kako vrt pripada Gospodu, čoveku je
dozvoljeno da uživa u svemu što je u njemu, ali ne i da ga poseduje kao
da je njegov, stih 15.
80. Dozvoljeno mu je i da zna šta je dobro i istinito preko svih osedanja
od Gospoda, ali ovo ne sme od samoga sebe i od sveta, niti sme da
istražuje misterije vere pomodu stvari koje pripadaju čulima i
doslovnom smislu; a što bi dovelo do toga da umre njegova nebeska
priroda, stihovi 16, 17.
UNUTRAŠNJI SMISAO
Učinidu da de čovjek vrijedjeti više nego zlato čisto, više nego zlato
ofirsko. Zato du zatresti nebo, i zemlja de se pokrenuti iz svoga mjesta
od jarosti Gospoda nad vojskama i u dan kad de se raspaliti gnjev
njegov. XIII 12, 13
I zaboravio si Boga tvojega tvorca, koji je razapeo nebesa i osnovao
zemlju? I jednako se bojiš svakog dana gnjeva Njegova koji te
pritješnjuje kad se sprema da zatre? A gdje je gnjev onoga što
pritješnjuje? Ja ti metnuh u usta riječi svoje i sjenom ruke svoje zaklonih
te, da utvrdim nebesa i osnujem zemlju, i rečem Sionu: Ti si narod moj.
LI 13, 16
Iz ovih reči je jasno da se i nebo i zemlja odnose na čoveka; iako se one
odnose pre svega na Pradrevnu crkvu, no takva je priroda onoga što je
unutrašnje u Reči, da sve ono što se kaže o Crkvi, može da se kaže i o
svakom njenom pojedinačnom članu koji, da nije Crkve, ne bi mogao da
bude njen deo; isto kao što onaj koji nije hram Gospodnji, ne može da
se označi hramom ili crkvom i nebom. Iz tog razloga se Pradrevna crkva
naziva čovek, u jednini.
83. Nebesa i zemlja i sva vojska njihova su završeni, kaže se onda kada
čovek postane šesti dan, jer tada vera i ljubav čine jedno. Kada dođe do
toga, tada ljubav ili, drugim rečima, Gospod a ne vera, odnosno
nebesko a ne duhovno u čoveku, počinje da biva glavno načelo, i to je
nebeski čovek.
84. Stihovi 2, 3. I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja koja učini. I
počinu u sedmi dan od svijeh djela svojih koja učini. I blagoslovi Bog
sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan počinu od svijeh djela svojih koja
učini. Nebeski čovek je sedmi dan, koji se naziva Njegovim djelom, jer je
Gospod na njemu radio šest dana. I pošto svaka borba prestaje, kaže se
da se Gospod odmorio od svijeh djela Svojih. Zbog toga je sedmi dan
posveden i naziva se Sabat, od hebrejske reči koja znači odmor. I tako je
čovek stvoren, oblikovan i načinjen. To je jasno iz ovih reči.
87. Još jedan razlog da se nebeski čovek naziva Sabatom ili odmorom
jeste to što borba prestaje kada on postane nebeski. Zli duhovi se
povlače a dobri približe, uz to i nebeski anđeli; a kada su ovi prisutni, zli
duhovi ne mogu da ostanu ni na koji način pa stoga beže. Kaže se da se
Gospod odmara zato što borbu nije vodio čovek, nego Gospod sam za
čoveka.
88. Kada duhovni čovek postane nebeski, naziva se delo Božije, jer se
sam Gospod borio za njega, te ga je tako stvorio, oblikovao i načinio;
stoga se ovde kaže: I Bog završi djelo svoje na sedmi dan, a dva puta:
Počinu od truda Svojega. Kod proroka se čovek neprestano naziva
delom ruku i prstiju Jehovinih; kao kod Izaije kada govori o čoveku koji
se rađa iznova:
Ovako veli Gospod svetac Izrailjev i tvorac njegov: pitajte me što de biti;
za sinove moje i za djelo ruku mojih naređujte mi. Ja sam načinio zemlju
i čoveka na njoj stvorio, ja sam razapeo nebesa rukama svojim, i svoj
vojsci njegovoj dao zapovijest. Jer ovako veli Gospod, koji je stvorio
nebo, Bog koji je sazdao zemlju i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio na
prazno, nego je načinio da se na njoj nastava; ja sam Gospod, i nema
drugoga. Oglasite, dovedite, neka vijedaju zajedno: ko je to od starine
kazao? Ko je javio još onda? Nijesam li ja Gospod? Nema osim mene
drugoga Boga, nema Boga pravednoga i spasitelja nema drugoga osim
mene. XLV 12, 13, 18, 21
Jasno je, dakle, da je novo stvaranje ili preporod samo Gospodovo delo.
Izrazi stvoriti, sazdati i načiniti koriste se odvojeno, kako u prethodnom
odlomku – stvorio nebesa, sazdao zemlju i načinio je – tako i na drugim
mestima kod istoga proroka:
Sve koji se zovu mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i
načinih. XLIII 7
Kako u prethodnom poglavlju i u ovome u Knjizi postanja, tako i u
odlomku pred nama: I odmori se od svih djela svojih koja načini. U
unutrašnjem značenju ovo uvek izražava posebnu ideju; isti je slučaj
gde se Gospod naziva Tvorcem, Oblikovateljem i Stvaraocem.
89. Stih 4. To je postanje neba i zemlje, kad postaše, kad Jehova Bog
stvori zemlju i nebo. Postanje neba i zemlje je oblikovanje nebeskoga
čoveka. Da se ovde radi o oblikovanju, jasno je iz pojedinosti koje slede,
da bilje još nije raslo, da nije bilo čoveka da obrađuje zemlju, kao i da je
Jehova sačinio a posle toga načinio čoveka, i da je posle toga stvorio
svaku zver i pticu na nebu, iako se stvaranje ovih razmatralo u
prethodnom poglavlju. Međutim, to je još jasnije iz činjenice da se sada
po prvi put Gospod naziva Jehova Bog, dok se u prethodnom poglavlju
nazivao samo Bog; i dalje, da se sada pominju zemlja i polje, dok se u
prethodnim odlomcima pominjala samo zemlja. Takođe, u ovom stihu
prvo se pominje nebo a tek onda zemlja, a zatim prvo zemlja pa onda
nebo; razlog je što zemlja označava spoljašnjeg čoveka a nebo
unutrašnjeg; a kod duhovnoga čoveka reformacija počinje od
spoljašnjeg, dok kod nebeskoga čoveka, o kome je ovde reč, počinje od
unutrašnjeg čoveka, ili od neba.
92. Samo oni koji poznaju stanje mira mogu da znaju kakva je priroda
tišine i mira u spoljašnjem čoveku kada borba prestane, to jest kada
prestane uznemirenost koje prouzrokuju požude i obmane. To stanje je
tako divno da se ne može izraziti nijednom predstavom: to nije samo
prestanak borbe, nego i život koji potiče iz unutrašnjeg mira i koji utiče
na čovekovo spoljašnje bide na način koji se ne može opisati; i tada se
rađaju istine vere i dobrota ljubavi, a one su oživljene mirom koji je
pravo uživanje.
Mladicom koju sam posadio, djelo ruku mojih bide na moju slavu. Izaija
LX 21
94. Stih 7. I stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu
mu u nos duh životni, i posta čovjek duša živa. Stvoriti čoveka od praha
zemaljskog znači stvoriti spoljašnjeg čoveka, koji pre toga nije još bio
čovek; jer se kaže u stihu 5. da nije bilo čoveka da obrađuje zemlju.
Udahnuti u nos duh životni znači dati mu život vere i ljubavi; a posta
duša živa znači da je njegov spoljašnji čovek oživeo.
95. Ovde se govori o životu spoljašnjeg čoveka – o životu njegove vere
ili razuma u dva prethodna stiha, a o životu njegove ljubavi ili volje u
ovome stihu. Dosad spoljašnji čovek nije bio voljan da se potčini i da
služi unutrašnjem, jer je bio u neprestanoj borbi s njim, pa stoga
spoljašnji čovek još nije bio čovek, da bi to postao tek kroz život po veri i
kroz život po ljubavi. Život vere ga priprema, a život ljubavi čini te
postaje čovek.
96. A kad se kaže Jehova Bog udahnu u nos, to znači ovo: U drevna
vremena i u Reči pod nosem se podrazumevalo sve ono što se daje kroz
miris koji označava opažanje. Zbog toga se više puta kaže za Jehovu da
je osetio miris mira od žrtava paljenica, i od onoga što je predstavljalo
Njega i Njegovo carstvo; i kako su ljubav i vera Njemu najprijatniji, to se
kaže: On udahnu u nos duh životni. Stoga se Jehovin pomazanik, to jest
Gospodov, naziva dahom nozdrva. Plač IV 20. A sam Gospod isto to je
označio kod Jovana:
I kod Davida:
Riječju Gospodovom nebesa se stvoriše, i dahom usta njegovijeh sva
vojska njegova. XXX 6
Odvratiš lice svije, žaloste se; uzmeš im dah, ginu i u prah svoj povradaju
se. Pošlješ dah svoj, postaju, i ponavljaš lice zemlji. CIV 29, 30
98. Stih 8. I Jehova Bog posadi vrt u Edenu na istoku, i tu stavi čoveka
kojega stvori. Vrtom se označava inteligencija, Edenom ljubav, istokom
Gospod; prema tome, vrtom u Edenu na istoku označena je inteligencija
nebeskoga čoveka, koja proističe od Gospoda preko ljubavi.
99. Život, ili red života, kod duhovnoga čoveka jeste takav da, iako se
Gospod uliva kroz veru u njegov razum i u njegovo znanje doslovnog
smisla, ipak izgleda da se njegova inteligencija ne uliva od Gospoda
nego od samoga čoveka kroz doslovni smisao i kroz čista razmišljanja,
zato što se spoljašnji čovek još uvek bori s unutrašnjim. A život, ili red
života, nebeskoga čoveka jeste takav da se Gospod preko ljubavi i vere
od ljubavi uliva u njegovo shvatanje i u njegov razum, kao i u njegovo
doslovno razumevanje, i pošto nema borbe između unutrašnjeg i
spoljašnjeg čoveka, on opaža da je to zaista tako. Stoga se red, koji je
dosad bio izokrenut kod duhovnoga čoveka, sada opisuje kako se
ispravio kod nebeskoga čoveka; pa se taj red, ili čovek, nazivaju vrtom u
Edenu na istoku. U najvišem smislu, vrt koji je posadio Jehova Bog u
Edenu na istoku jeste Sam Gospod. U najdubljem smislu, koji je i
sveopšti smisao, to su Gospodovo carstvo i nebo, u koje se postavlja
čovek kada postane nebeski. On je tada s anđelima u nebu i kao da je
među njima; jer je čovek tako stvoren da, dok živi na svetu, u isto
vreme može da bude i u nebu. Kada je takav, sva njegova znanja i
predstave o znanjima, čak i reči i dela, otvoreni su od Gospoda i sadrže
ono što je nebesko i duhovno; jer u svakom čoveku je i život Gospodov,
koji čini da on ima opažanje.
Pružili su se kao potoci, kao vrtovi kraj rijeke, kao mirisava drveta koja je
posadio Gospod, kao kedri na vodi. Kniga brojeva XXIV 6
I kod Jeremije:
Blago čovjeku koji se uzda u Gospoda i kome je Gospod uzdanica. Jer de
biti kao drvo usađeno kraj vode, koje niz potok pušta žile svoje, koje ne
osjeda kad dođe pripeka, nego mu se list zeleni, i sušne godine ne brine
se i ne prestaje rađati rod. XVII 7, 8
113. Ništa nije uobičajenije u Reči nego da se dobro mudrosti ili ljubavi
predstavljaju zlatom. Sve zlato u kovčegu, u hramu, na zlatnom stolu,
na svednjaku, na sasudima i na odeždi Aranovoj označavalo je i
predstavljalo dobro mudrosti ili ljubavi. Tako je i kod proroka, kao kod
Jezekilja:
I ovde zlato označava dobrotu, a tamjan i miro ono što je prijatno jer je
od ljubavi i vere, koje se zato nazivaju hvale Jehovine. Stoga se kaže kod
Davida:
I oni de dobro živjeti, i donijede mu zlato iz Arabije; i svagda de se moliti
za njega, i svaki de ga dan blagosiljati. LXXII 15
114. Istina vere je označena i predstavljena u Reči dragim kamenjem,
kao što je ono na naprsniku sudskom, kao i na Aronovom opledku. Na
opledku od zlata, od porfira, od skerleta, od crvca i od tankoga lana
uzvedenoga, sve je to predstavljalo ono što pripada ljubavi, a drago
kamenje ono što pripada veri od ljubavi; isto tako dva kamena
podsetnika na ramenicama opledka, što su bila dva oniksa, utkana
zlatnim nitima. Izlazak XXVIII 9-22. Značenje dragoga kamenja jasno se
vidi kod Jezekilja, gde se govori o čoveku koji ima veliko bogatstvo, što
su mudrost i inteligencija, i gde se kaže:
Sine čovječji, nariči za carem tirskim, i reci mu: ovako veli Gospod: ti si
pečat savršenstva, pun si mudrosti, i sasvijem si lijep. Bio si u Edenu vrtu
Božjem, pokrivalo te svako drago kamenje: sarad, topaz, dijamant,
hrizolit, oniks, jaspis, safir, karbunkl, smaragd i zlato; onaj dan kad si se
rodio, načinjeni ti biše bubnji tvoji i svirale. Savršen bješe na putovima
tvojim od dana kada se rodi dokle se ne nađe bezakonje na tebi. XXVIII
12, 13, 15
118. Stih 14. A tredoj je rijeci ime Hidekel ili Tigris, ona teče k Asirskoj.
A četvrta je rijeka Eufrat. Reka Tigris je razum ili bistrina razuma. Asir je
racionalni um; rijeka koja teče k Asirskoj označava da bistrina razuma
dolazi od Gospoda preko unutrašnjeg bida u racionalni um, koji pripada
spoljašnjem bidu; Eufrat je znanje, koje je poslednje u redu ili granica.
Eto, Asirac bješe kedar na Libanu, lijepijeh grana i debela hlada i visoka
rasta, kojima vrhovi bijahu među gustijem granama. Voda ga odgoji,
bezdana ga uzvisi; ona rijekama svojim tecijaše oko njegova stabla i
puštaše potoke svoje k svijem drvetima poljskim. XXXI 3, 4
Racionalno se zove kedar u Libanu; i debela hlada i visoka rasta,
označava doslovni smisao u memoriji, koja je u tom stanju. Ovo je još
jasnije kod Izaije:
Ovde reka Eufrat označava ono što je čulno i samo znanje. Jer je Eufrat
bio granica između Izraela i Asirije, kao što je znanje u memoriji granica
između inteligencije i mudrosti duhovnog i nebeskog čoveka. Isto
značenje ima i ono što je rečeno Abrahamu:
Taj dan učini Gospod zavjet s Avramom govoredi: sjemenu tvojemu
dadoh zemlju svu od vode egipatske do velike vode, vode Eufrata. XV 18
121. Priroda nebeskoga reda ili način na koji stvari teku vidi se po ovim
rekama; naime, po Gospodu koji je Istok, te da od Njega potiče
mudrost, a preko mudrosti inteligencija, preko ineligencije razum, te se
pomodu razuma oživljavaju one stvari koje su u doslovnom smislu i u
memoriji. To je red života i takvi su nebeski ljudi; i stoga što su u Izraelu
starešine predstavljale nebeske ljude, oni se nazivaju mudrim, veštim i
poznatim. Zakoni ponovljeni I 13, 15. Stoga se kaže za Bezalila, koji je
načinio kovčeg, da je bio: ispunjen duhom Božjim, i mudrošdu i
vještinom, u svakom dijelu. Knjiga izlaska XXXI 3; XXXV 31; XXXVI 1, 2
I na drugome mestu;
125. Stih 16. I zaprijeti Gospod Bog čovjeku govoredi: Jedi slobodno sa
svakoga drveta u vrtu. Jesti sa svakoga drveta jeste znati kroz opažanje
šta je dobro a šta istinito jer, kao što je ranije primedeno, drvo označava
opažanje. Ljudi Pradrevne crkve poznavali su istinitu veru preko
otkrivenja, jer su razgovarali s Gospodom i anđelima, i bili poučavani
preko viđenja i snova, koji su njima bili vrlo prijatni i prosto rajski. Oni
su od Gospoda neprekidno opažali, tako da su, kada su razmatrali ono
što je čuvano u memoriji, trenutno opažali da li je to istinito i dobro; pa
kada se nešto neistinito pokazalo, oni to ne samo da su izbegavali nego
su se toga užasavali; a u takvom su stanju i anđeli. Ljudi su posle,
umesto takvog opažanja u pradrevoj Crkvi, saznanja o istinitom i
dobrom dobijali prema ranijim otkrivenjima, a kasnije i po onome što
im je bilo otkriveno u Reči.
126. Stih 17. Ali s drveta poznanja od dobra i zla ne jedi, jer u koji dan
okusiš s njega, umrijedeš. Ove reči, uzete zajedno s onima koje su
maločas objašnjene, označavaju da je dopušteno upoznati šta je dobro
a šta zlo preko svakog opažanja koje dolazi od Gospoda, ali ne od sebe i
od sveta; naime, mi ne smemo da istražujemo misterije vere pomodu
onoga što je čulno i po slovu, jer se u tome slučaju nebesko vere razara.
128. Svetovni i telesni čovek kaže u svom srcu: Ako ne primim pouku o
veri i svemu što se na nju odnosi kroz ono do čega se dolazi čulima, tako
da mogu da vidim, kao i kroz reči i nazive, da bih sve razumeo, ja nedu
verovati; i on se utvrđuje u tome smatrajudi da prirodne stvari ne mogu
da budu protivne duhovnim. Na taj način on želi da bude poučen preko
čulnih stvari o onome što je nebesko i Božansko, a to je nemoguda, kao
što nije mogude ni kamili da prođe kroz iglene uši; naime, što više želi
da postane mudar na taj način, to sam sebe više zaslepljuje, da na kraju
više ništa ne veruje, čak ni da postoji nešto duhovno, ili da postoji večni
život. To dolazi od načela od kojeg on polazi. A to je kušati od drveta
znanja dobra i zla, od kojega što se više jede, to se više umrtvljuje. Ali
onaj koji želi da postane mudar od Gospoda a ne od sveta, taj kaže u
svom srcu da se u Gospoda mora verovati, a to je ono što je On rekao u
Reči, jer su to istine, i da po tom načelu upravlja svojim mislima. Tada se
utvrđuje u tome načelu služedi se razumom i doslovnim smislom, a ono
što se protivi njegovom načelu, to odbacuje.
129. Svako može da zna kako čovekom upravljaju načela koja je usvojio,
čak i kada su to obmane, i da sva njegova znanja i sva njegova
razmišljanja idu u prilog njegovih načela; jer se bezbroj razloga namede
njegovom umu, te se on tako utvrdi u onome što je obmana. Tako on
polazi od načela da ništa ne treba verovati dok se ne vidi i ne razume,
jer se po njemu duhovne i nebeske ideje ne mogu videti niti zamisliti u
mašti. No pravi red za čoveka jeste da postane mudar od Gospoda, a to
je od Reči, i tada ostalo sledi, te prima prosvetljenje u razumu i u
znanju. Jer nikako nije zabranjeno sticati znanja, pošto su ona korisna za
život i prijaju, niti je onome koji je u veri zabranjeno da razmišlja i
govori kao što to čine učeni ljudi u svetu; ali to mora da bude prema
slededem načelu: da se veruje u Reč Gospodovu, i da se, koliko je to
mogude, duhovne i nebeske istine potvrđuju prirodnim istinama, kao
što to rade učeni ljudi u svetu. Na taj način Gospod treba da bude
početna tačka, a ne čovek sam; jer prvo je život, a drugo je smrt.
130. Onaj ko želi da postane mudar od sveta, u svome vrtu ima čulne
stvari i doslovna značenja; ljubav prema sebi i ljubav prema svetu jesu
njegov Eden; njegov istok je prema zapadu ili prema njemu samome,
njegov Eufrat je sve njegovo znanje koje je osuđeno; umesto Asirije ima
uobražena razmišljanja koja vode u obmane; njegova treda reka, tamo
gde je Etiopija, to su načela zla i obmane koje iz njega potiču, a ono što
postaju znanja njegove vlastite vere, u Reči se naziva čarolijama ili
magijom. Iz tog razloga Egipat, koji znači znanje, posle toga postaje
čaranje, predstavlja takvoga čoveka, jer – kao što se može videti iz Reči
– on želi da postane mudar sam od sebe. O ovima je napisano kod
Jezekilja:
Govori, i reci, ovako veli Gospod Jehovi: evo me na te, Faraone, care
egipatski, zmaju veliki što ležiš usred rijeka svojih; koji reče: Moja je
rijeka, ja sam je načinio sebi. I zemlja de se egipatska opustošiti i biti
pusta, i poznade da sam ja Gospod, jer reče: Moja je rijeka, ja sam je
načinio. XXIX 3, 9
23. A Adam reče: eto kost od mojih kosti, i tijelo od moga tijela. Neka
joj bude ime čovječica, jer je uzeta od čovjeka.
24. I zato de čovjek ostaviti oca svojega i mater svoju, i prilijepide se k
ženi svojoj, i bide dvoje jedno tijelo.
SADRŽAJ
136. Gospod unosi nevinost u ovaj proprijum, tako da je on još uvek nije
neprihvatljv, to jest nije osuđen.
UNUTRAŠNJI SMISAO
138. Stih 18. I reče Jehova Bog: nije dobro da je čovjek sam, da mu
načinim druga prema njemu. Pod sam se kaže da više nije bio
zadovoljan što ga vodi Gospod, nego je želeo da sam sebe vodi i da ga
vodi svet; pod druga prema njemu označava čovekovo vlastito, za koje
se u nastavku kaže stvori ženu od rebra.
139. U drevna vremena se za one koji su bili pod Gospodovim vođstvom
kao nebeski ljudi govorilo da nastavaju sami, zato što ih zla, to jest zli
duhovi, nisu napadali. To je bilo predstavljeno u Jevrejskoj crkvi kada su
nastavali sami jer su bili odagnali narode. Zbog toga se ponekad kaže u
Reči da Gospodova crkva nastava sama, kao kod Jeremije:
Ustanite, idite k narodu mirnome koji živi bez straha, govori Gospod,
koji nema vrata i prijevornica, živi sam. XLIX 31
Ne boj se, jer te ja otkupih, pozvah te po imenu tvom, moj si. XLIII 1
I na drugome mestu:
I pokloniše joj se svi koji žive na zemlji, kojima imena nijesu zapisana u
životnoj knjizi jagnjeta, što je zaklano od postanja svijeta. Otkr. XIII 8
Pod imenima ovde se nikako ne misli na imena, nego na osobine; niti se
u nebu zna ičije ime, nego samo njegova osobina.
146. Iz ovoga što je dosad rečeno, može se videti veza među
značenjima. U stihu 18. kaže se kako nije dobro da je čovek sam, a
odmah zatim se govori o zverima i pticama, o kojima je prethodno bilo
reči, i odmah se ponavlja: ali se ne nađe čovjeku drug prema njemu, što
znači da je on, iako mu je bilo dopušteno da upozna osedaje za dobro i
istinu, i dalje težio svome vlastitom; a oni koji teže svome vlastitom,
počinju da preziru ono što pripada Gospodu, bez obzira na to koliko im
se jasno pokazalo i predstavilo.
147. Stih 21. I Jehova Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa, pa mu
uzme jedno rebro i mjesto napuni mesom. Pod rebrom, koje je kost sa
grudi, misli se na čovekovo vlastito, u kojem ima malo života, ali je to
vlastito njemu milo; pod mesom na mjestu rebra misli se na vlastito u
kojem ima života; pod tvrdim snom označava se stanje u koje je
doveden da bi mu izgledalo kako ima vlastito i koje je slično snu, jer dok
je u tome stanju, on tvrdo veruje da živi, misli, govori i deluje od sebe.
Ali kada počne da saznaje kako je to obmana, on kao da se probudio iz
tog sna.
148. Razlog što se čovekovo vlastito ili proprijum koji je njemu drag
naziva rebrom, koje je kost u grudima, jeste to što su drevnim ljudima
grudi označavale ljubav prema bližnjem, jer one sadrže kako srce tako i
pluda; a kost označava ono što je grublje, zato što tu ima najmanje
života; dok meso označava nešto u čemu ima života. Osnove na kojima
se zasnivaju ova značenja među najdubljim su tajnama koje su bile
poznate ljudima Pradrevne crkve, a o kojima de po Gospodovoj
Božanskoj milosti biti više rečeno kasnije.
149. I u Reči čovekov proprijum se naziva kost, pa i kada je to proprijum
kojega je Gospod oživeo, kao kod Izaije:
Jer de te Gospod voditi vazda, i sitide dušu tvoju na suši, i kosti tvoje
krijepide, i bideš kao vrt zaliven i kao izvor kojemu voda ne presiše. LVIII
11
I opet:
Vidjedete i obradovade se srce vaše i kosti de se vaše podmladiti kao
trava; i znade se ruka Gospodova na slugama njegovijem i gnjev na
neprijateljima njegovijem. LXVI 14
I kod Davida:
Sve de kosti moje redi: Gospode, ko je kao ti, koji izbavljaš stradalca od
onoga koji mu dosađuje, i ništega i ubogoga od onoga koji ga
upropašduje? XXX 10
152. Nije teško razumeti kako žena nije stvorena od čovekovog rebra,
nego su posredi dublje tajne o kojima do sada niko ništa nije znao. A da
se pod ženom misli na čovekov proprijum, može da se vidi i po tome što
je žena bila obmana; jer čoveka ništa drugo ne obmanjuje nego njegov
proprijum, a to je njegova ljubav prema sebi i prema svetu.
Dokle deš lutati, kderi odmetnice, jer je Gospod učinio nešto novo na
zemlji: žena de opkoliti muža. XXXI 22
Onaj koji čini ono što je pravo, to je mudra osoba; a onaj koji traži
istinu, to je inteligentna ili razborita osoba.
159. Ali nije lako razabrati kako ovo sve postoji ako se ne shvati kakvo je
stanje nebeskoga čoveka. Kod nebeskoga čoveka unutrašnji čovek se
vrlo razlikuje od spoljašnjega; naime, nebeski čovek opaža sve ono što
pripada spoljašnjem čoveku, pa i kako Gospod upravlja spoljašnjim
preko unutrašnjeg čoveka. Ali se stanje potomaka ovoga nebeskoga
čoveka, zato što je želeo svoje vlastito koje pripada spoljašnjem čoveku,
toliko izmenilo da oni više nisu razlikovali unutrašnjeg od spoljašnjeg
čoveka, nego su zamišljali da je unutrašnji isto što i spoljašnji, jer takvo
je opažanje kada čovek naginje vlastitome.
160. Stih 24. Zato de čovjek ostaviti oca svojega i mater svoju, i
prilijepide se k ženi svojoj, i bide dvoje jedno tijelo. Ostaviti oca i majku,
to je odvojiti se od unutrašnjega bida, jer unutrašnje bide je to koje
začinje i odgaja spoljašnje; prilijepiti se k ženi svojoj, to je namera ili
želja da unutrašnji bude u spoljašnjem bidu; da budu jedno telo, to je
želja da budu zajedno; jer pre su unutrašnje i spoljašnje bili razdvojeni,
a sada su postali jedno telo. Na taj način se nebeski i duhovni život
pridodao vlastitom ili proprijumu da bi postali jedno.
161. Ovi potomci Pradrevne crkve nisu bili zli, nego još uvek nisu bili
dobri; ali pošto su želeli da žive u spoljašnjem bidu, to jest u vlastitom,
Gospod im je to i dozvolio, pa su postali duhovno nebeski po milosti
Božjoj. No kako unutrašnji i spoljašnji postaju jedno, ili kako izgledaju
jedno, ne može se znati ako se ne zna kako stoji stvar s uticajem ili
influksom iz jednoga u drugo. Da bi se o tome stvorila neka predstava,
uzmimo kao primer jedno delo milosrđa. Ako u delu nema ljubavi
prema bližnjemu, a to znači ljubavi i vere, u kojima je Gospod, to delo
se ne može nazvati delom milosrđa ili plodom vere.
162. Svi zakoni istine i pravde izviru iz nebeskih početaka, to jest iz reda
života nebeskoga čoveka. Pošto je celokupno nebo nebeski čovek, jer je
Gospod jedini nebeski čovek, i pošto je On sve u svemu neba i
nebeskoga čoveka, ovi zakoni se nazivaju nebeski. Kako svaki zakon
istine i pravde silazi s nebeskih početaka, ili iz reda života nebeskoga
čoveka, stoga i zakoni braka silaze na sličan način iz istih početaka.
Stoga svi zakoni o braku na zemlji moraju da se izvode iz nebeskoga
braka; a taj brak je takav da postoji između jednoga Gospoda i jednoga
neba, ili između Crkve i Gospoda kao njene glave. Zakon braka koji ima
to poreklo jeste da treba da budu jedan muž i jedna žena, i kada je to
slučaj, tada oni predstavljaju nebeski brak, i tada su primer nebeskoga
čoveka. Ovaj zakon nije bio samo otkriven ljudima Pradrevne crkve, on
je bio i upisan u njihovog unutrašnjeg čoveka, pa je stoga u to vreme
čovek imao samo jednu ženu, i oni su bili jedna kuda. No kada su njihovi
potomci prestali da budu unutrašnji ljudi, te su postali spoljašnji, ženili
su se sa više žena. Pošto su ljudi Pradrevne crkve u svojim brakovima
predstavljali nebeski brak, to je njima bračna ljubav bila na neki način
nebo i nebeska sreda, ali kada je Crkva počela da pada, oni nisu više
osedali sredu u bračnoj ljubavi, nego su uživali u broju, što je
zadovoljstvo spoljašnjega čoveka. Ovo je Gospod nazvao tvrdoda srca,
zbog čega je Mojsije dozvolio brak sa više žena, kao što to On Sam uči:
I odgovarajudi Isus reče im: po tvrđi vašega srca napisa vam on
zapovijest ovu. A u početku stvorenja muža i ženu stvorio je Bog. Zato
ostavi čovjek oca svojega i mater i prilijepi se ženi svojoj. I budu dvoje
jedno tijelo. A što je Bog sastavio, čovjek da ne rastavlja. Marko X 5-9
163. Stih 25. I bjehu oboje goli, muž i žena mu, i ne bješe ih sramota.
To što su bili goli a nisu se sramili, znači da su bili nevini, zato što je
Gospod uneo nevinost u njihov proprijum da bi bio prihvatljiv.* (Muž je
na latinskom vir, što znači muškarac, prim.prev.)
164. Kao što je ved rečeno, čovekov proprijum je čisto zlo. I kada je
izložen pogledu u svetu duhova, izgleda kao nešto bez oblika. Ali kada
se u njihov proprijum ulije ljubav prema bližnjemu i nevinost od
Gospoda, tada on izgleda dobar i lep, kao što je rečeno u stavu 154.
Ljubav prema bližnjemu i nevinost uklanjaju krivicu s proprijuma, a to je
ono što je zlo i lažno kod čoveka; i kao da se ukida, što se vidi na maloj
deci, kod koje su zlo i obmana ne samo prikriveni nego čak i prijatni sve
dotle dok vole svoje roditelje i jedan drugoga. Otuda je razumljivo to
što niko ne može da bude pušten u nebo ako nije u određenom stepenu
nevinosti, kao što je Gospod rekao:
A vidjevši, Isus rasrdi se i reče im: Pustite djecu neka dolaze k meni, jer je
takovijeh carstvo Božje. Zaista vam kažem: koji ne primi carstva Božjega
kao dijete, nede udi u njega. Jevanđenje po Marku X 14-16
165. Da golotinja od koje se nisu stideli označava nevinost, dokazuje se
onim što sledi, jer kada su ih nevinost i poštenje napustili, oni su se
postidele svoje golotinje i tada im je izgledala kao nešto nedolično, te
su se onda sakrili. Ovo se vidi i po predstavama u svetu duhova, jer kada
duhovi hode da sa sebe skinu krivicu, da se opravdaju i dokažu svoju
nevinost, pokažu se nagi kao svedočanstvo nevinosti. Naročito se to vidi
po nevinosti u nebu, gde se vide nevina mala deca ukrašena vencima,
ved prema prirodi njihove nevinosti; međutim, oni koji nisu sasvim
nevini, pojavljuju se obučeni u lepe i svetle haljine, kao u svilu
dijamantskog sjaja, može se redi. Tako su se ponekad anđeli pokazavali
prorocima.
175. Osetio sam neki aromatični miris, kao kod leša koji je balsamovan.
A to je stoga što odar, kada su nebeski anđeli prisutni, odaje kao neki
aromatični miris, pa kada ga zli duhovi osete, ne mogu da se približe.
176. U međuvremenu opažao sam da su nebeski anđeli bili sasvim blizu
srca, što se očitovali po pulsiranju odnosno otkucajima srca.
177. Mislima mi je saopštavano da anđeli tada održavaju čoveka u
pobožnim mislima o svetim stvarima, u kojima se on nalazi kada je blizu
smrti; isto tako mi je saopštavano da oni koji umiru često misle o
večnom životu, a retko o spasenju i sredi, pa ih anđeli i drže u mislima o
večnom životu.
178. Nebeski anđeli njih održavaju u toj misli poduže sve dok ne odu, a
tada se oni koji treba da se probude predaju na brigu duhovnim
anđelima, s kojima su zajedno određeno vreme. U međuvrem enu
počinju da osedaju kao da žive u telu.
179. Čim se unutrašnji delovi tela ohlade, životne supstancije se
odvajaju od čoveka, bilo gde da su, čak i kada su skrivene u hiljadama
lavirinata međutkiva, jer se Gospodova milost, koju sam prethodno
iskusio kao živu i snažnu privlačnost, stara da ništa živo ne ostane u
smrtnome telu.
180. Nebeski anđeli koji su sedeli pored moje glave ostali su neko
vreme sa mnom, ali su razgovarali nečujno. Iz njihovog misaonoga
govora videlo se da oni ne uzimaju ozbiljno obmane i zablude, smešedi
se kao da ne vide ništa čemu se treba rugati, nego kao da o njima i ne
misle. Njihov govor je misaon, bez zvuka, i oni tom vrstom jezika
razgovaraju s dušama pored kojih se nalaze u početku.
181. Ipak, ovako podignut od nebeskih anđela, čovek je još uvek u tami;
no kada dođe vreme da se preda duhovnim anđelima, posle izvesnog
vremena, pošto se duhovni anđeli približe, nebeski odlaze; tada mi je
pokazano kako deluju duhovni anđeli da bi čovek opet mogao da vidi,
što de biti opisano u nastavku o ovome predmetu kao uvod slededem
poglavlju.
POGLAVLJE TREDE
1. Ali zmija bješa lukava mimo sve sve zvijeri poljske, koje stvori
Jehova Bog, pa reče ženi: Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa
svakoga drveta u vrtu?
11. A Bog reče: Ko ti kaza da si go? Da nijesi jeo s onoga drveta što
sam ti zabranio da jedeš s njega?
12. A čovjek reče: Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta
te jedoh.
13. A Jehova Bog reče ženi: Zašto si to učinila? A žena odgovori: Zmija
me prevari te jedoh.
Oštre jezik svoj kao zmija; jed je aspidin u ustima njihovijem. Psalam CXL
3
Od samoga rođenja zastraniše bezakonici, od utrobe materine tumaraju
govoredi laž. U njima je jed kao jed zmijinji, kao gluhe aspide koja
zatiskuje uho svoje, koja ne čuje glasa bajaču, vračaru vještu u vračanju.
Bože, polomi im zube u ustima njihovijem, Gospode! Psalam LVIII 3-6
Mudrovanje koje je takvo da ljudi nede da slušaju šta mudar čovek
govori, to jest ne slušaju glas mudroga, nazivaju se jed aspidin. Otuda
izreka kod drevnih ljudi da aspida zatiskuje uho svoje. Kod Amosa:
Kao kad bi ko bježao od lava a sreo ga medvjed; ili kao kad bi ko došao
u kudu, naslonio se rukom na zid, pa bi ga zmija ujela. Nije li dan Jehovin
mrak a ne vidjelo i tama bez svjetlosti? V 19, 20
Ruka na zidu su samopomod i poverenje u čulne stvari, odakle dolazi
slepilo koje je ovde opisano. Kod Jeremije:
I glas de njihov idi kao zmijinji, jer oni idu s vojskom, i dodi de sa
sjekirama na nj kao oni koji sijeku drva. I oni de posjedi šumu njegovu,
govori Jehova, i ako joj i nema mjere, jer ih je više nego skakavaca i
nema im broja. Posrami se kdi egipatska, predana je u ruke narodu
sjevernome. XLVI 22-24
Egipat označava mudrovanja o Božanskim stvarima a prema čulnim
stvarima i doslovnom značenju. Ovakva mudrovanja se nazivaju glas
aspidin; a slepilo koje dolazi od toga narod sjeverni. Kod Jova:
Jed de aspida sisati, ubide ga jezik gujinji. Nede vidjeti potoka ni rijeke
kojima teku med i maslo. XX 16, 17
Rijeke kojima teku med i maslo su duhovne i nebeske stvari, koje ne
mogu da vide oni koji samo mudruju, a mudrovanja se nazivaju otrov
zmijinji i jezik aspidin. O zmiji videti više u prethodnim stihovima 14 i 15.
197. Kod pradrevnih ljudi, koji su bili nebeskoga karaktera, pod zmijom
se mislilo na oprez i na čulno kroz koje su oni pokazivali svoj oprez ne bi
li se sačuvali od povreda. Ovo značenje zmije jasno se pokazuje u
rečima koje je Gospod uputio Svojim učenicima:
Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove: budite, dakle, mudri kao zmije
i bezazleni kao golubovi. Mateja X 17
A to se vidi i po zmiji od mjedi koja je bila postavljena u pustinji, kojom
je označeno čulno u Gospodu, koji je jedini nebeski čovek što se brine
za sve i što daje svima; stoga su sačuvani od zla svi oni koji traže
Gospodovo Čulno.
198. Stihovi 2, 3. A žena reče zmiji: Mi jedosmo roda od svakoga
drveta u vrtu; samo roda s onoga drveta usred vrta, kazao je Bog, ne
jedite i ne dirajte u nj, da ne umrijete. Rod drveta u vrtu jesu dobrota i
istina o kojima su primili otkrivenje od Pradrevne crkve; rod od drveta
koje je usred vrta, od kojega nisu smeli da jedu, jesu dobrota i istina,
koje nije trebalo da uče sami od sebe niti da ih dodirnu; to je zabrana da
se misli o dobroti i istini od sebe samih odnosno od onoga što je čulno i
doslovno; da ne umrete, to znači da bi tako vera ili mudrost i razum
nestali.
200. Razlog što se o drvetu od znanja ovde kaže da je usred vrta, iako je
prethodno, glava II 9, rečeno da je drvo života bilo usred vrta a ne drvo
od znanja, jeste u tome što usred znači ono što je najdublje, a najdublje
nebeskoga čoveka ili pradevne Crkve, bilo je drvo života, koje je ljubav i
vera što dolazi od ljubavi; dok je kod ovoga čoveka, kojega možemo da
nazovemo nebesko-duhovnim čovekom, i kod njegovog potomstva,
vera bila usred vrta, ili u najdubljem. Nemogude je potpunije opisati
kakvi su bili ljudi koji su živeli u pradrevna vremena, jer je to danas
potpuno nepoznato, pošto su njihove odlike bile sasvim drugačije od
današnjih ljudi.* (Treba imati na umu da su pradrevni ljudi bili bliski
Tvorcu i nebu, i da su osedali i mislili jedno, a sve je bilo nebesko, dok se
nije počelo menjati s čovekovom željom da se osamostali od Tvorca i da
počne sam sebe da ostvaruje. Ti pradrevni ljudi jedino se mogu uporediti
s malom decom, koju je Gospod želeo da vidi oko Sebe, jer su Ga
podsedala na nebo i anđele, prim.prev.)
Neka vaša reč bude da da, i ne ne; što je više, oda zla je. V 37
204. Stihovi 4, 5. A zmija reče ženi: Nego zna Bog da de vam se u onaj
dan kada okusite s njega otvoriti oči, pa dete postati kao bogovi i znati
šta je dobro, šta li zlo. Da de se njihove oči otvoriti kada budu jeli pod s
drveta, označava da bi, kada bi ispitivali sve što se odnosi na veru
čulima i znanjima, to jest sami od sebe, onda jasno videli da je sve to
pogrešno; i da bi tada bili kao Bog, to jest da bi znali dobro i zlo; to znači
da bi, kada bi to radili sami od sebe, bili kao Bog i sami sebe vodili.
205. Ovde svaki stih sadrži neko posebno stanje ili promenu stanja u
Crkvi. Prethodni stihovi znače da su, iako su naginjali vlastitom, još uvek
uviđali da je to bilo nezakonito; no isti stihovi označavaju i to da su ved
počeli da sumnjaju u istinitost onoga što su primili od pradedova, te su
počeli da veruju kako de im se oči otvoriti ako to više ne budu verovali.
Na kraju, kako je ljubav prema sebi rasla, pomislili su da mogu sami
sebe voditi i tako biti kao Gospod; jer je takva priroda ljubavi prema
sebi: ona nije voljna da se potčini Gospodovom vođstvu i više voli da
vodi samu sebe, a da se voledi samu sebe, oslanja na čula i doslovna
značenja onoga u šta treba verovati.
206. Ko više veruje da su mu oči otvorene i da kao Bog zna šta je dobro
a šta zlo, nego onaj koji voli sebe i koji se u isto vreme ističe svetovnom
učenošdu? No ko je više slep? Takve samo zapitajte, pa dete videti da
oni ne znaju a još manje veruju u postojanje duha; ne znaju ništa o
prirodi duhovnog i nebeskog života; ne priznaju večni život jer za sebe
veruju da su kao životinje koje nestaju; niti priznaju Gospoda nego
obožavaju sami sebe i prirodu. Oni među njima koji više paze šta de
redi, kažu da izvesno vrhovno bide ili ens, o čijoj prirodi ne znaju ništa,
da vlada svim stvarima. To su načela u kojima se oni utvrđuju na više
načina kroz čula i svoje znanje, i kada bi se usudili, oni bi to izjavili pred
celim svetom. Iako ovakve osobe žele da budu smatrane bogovima i
najmudrijim ljudima, ako bismo ih pitali da li znaju šta znači nemati
proprijum ili vlastito, oni bi odgovorili da to znači ne postojati ili nemati
postojanje; to jest kada bi bili lišeni vlastitog, ne bi bili ništa. Ako bismo
ih zapitali šta je to živeti od Gospoda, oni bi mislili da je to fantazija.
Zapitani šta je to savest, oni bi rekli da je to stvorila mašta, što je možda
korisno da bi se prosti držali pod stegom. Ako bismo ih pitali da li znaju
šta je to opažanje, oni bi se tome smejali i nazvali ga smedem onih koji
padaju u zanos. Takva je njihova mudrost, tako su im otvorene oči i
takvi su oni bogovi. Ovakva načela, za koja oni misle da su jasna kao
dan, jesu njihove polazišne tačke; tako nastavljaju i na taj način umuju o
misterijama vere; i šta iz toga proishodi osim tmine? Ovi su, više nego
svi drugi, zmije koje zavode svet. No ovo potomstvo Pradrevne crkve još
nije bilo takvoga karaktera. A o onima koji su bili takvoga karaktera
govori se u stihovima 14-19 ovoga poglavlja.
Opet:
I oni de postupati s tobom neprijateljski. I uzede svu muku tvoju, i
ostavide te golu nagu, te de se otkriti golotinja kurvarstva tvoga, i grdilo
tvoje i kurvarstvo tvoje. XXIII 29
I kod Jovana:
A o poslednjim danima:
Evo idem kao lupež; blago onome koji je budan i koji čuva haljine svoje,
da go ne hodi i da se ne vidi sramota njegova. Otkr. XVI 15
Kod Jeremije:
Svaki čovjek posta bezuman od znanja, svaki se zlatar osramoti likom
rezanijem; jer su ti likovi njegovi liveni i nema duha u njima. LI 17
I ugledavši smokvu jednu kraj puta dođe k njoj, i ne nađe na njoj do lišda
sama, i reče joj: Da nikad na tebi ne bude roda dovijeka. I odmah
usahnu smokva. XXI 19
Ovime se htelo redi da se nikakva dobrota, pa ni prirodna, nije mogla
nadi na svetu. Slično značenje imaju loza i smokva kod Jeremije:
E da li se postidješe što činiše gad? Niti se postidješe niti znaju za stid;
zato de popadati među onima koji padaju; kad ih pohodim, popadade,
veli Gospod. Sa svijem du ih istrijebiti, govori Gospod, nema grozda na
loz, ni smokve na drvetu, i lišde je opalo, i što sam im dao, uzede im se.
VIII 12, 13
Ovim je označeno da je sva dobrota, kako duhovna tako i prirodna, bila
nestala, jer su oni bili tako izopačeni da više nisu ni znali za stid, kao i
oni u naše dane, koji žive u zlu i koji se, umesto da crvene zbog svog
nevaljalstva, time još i ponose. Kao kod Izaije:
Nađoh Izrailja kao grožđe u pustinji; vidjeh oce vaše kao prve smokve na
drvetu u početku njegovu; oni otidoše k Velfegoru, i odvojiše se za
sramotom i postaše gadni kako im bješe milo. VIII 10
I kod Joila:
Ne bojte se, zvijeri poljske; jer de se zelenjeti i drveta de nositi rod svoj,
smokva de i loza vinova davati silu svoju. II 22
I povika glasom velikijem kao lav kad riče; i kad on povika, govoriše
sedam gromova glasove svoje. Otkr. X 3
Opet:
Nego u dane glasa sedmoga anđela, kad zatrubi, onda de se svršiti tajna
Božja, kao što javi slugama svojijem prorocima. Otkr. X 7
Kod Davida:
Carstva zemaljska, pojte Bogu, popjevajte Gospodu, koji sjedi na
nebesima nebesa iskonskih. Evo grmi glasom jakim. LXVIII 32, 33
Pod nebesima nebesa iskonskih misli se na mudrost Pradrevne crkve;
glas znači otkrivenje, a tako isto i unutrašnji diktat.
Ponovo:
Glas je Gospodov nad vodom, Bog slave grmi, Gospod je nad vodom
velikom. Glas je Gospodov silan, glas je Gospodov slavan. Glas
Gospodov lomi kedre, Gospod lomi kedre libanske. Glas Gospodov sipa
plamen ognjeni. Glas Gospodov potresa pustinju Kades. Glas Gospodov
oprašta košute bremena i sa šuma skida odijelo; i u crkvi njegovoj se
govori o slavi njegovoj. Psalam XXIX 3, 4, 7-9
I kod Izaije:
Gospod de pustiti da se čuje slava glasa njegova, i pokazade kako maše
rukom svojom i ljutijem gnjevom i plamenim ognjenim koji proždire, s
raspom i sa silnijem daždem i s gradom, jer de se od glasa Gospodova
prepasti Asirac, koji ju je bio palicom. XXX 30, 31
220. Pod začu se glas misli se na to da je ostalo samo malo opažanja, i
da je glas bio usamljen i da se jedva čuo, kao što se pokazuje u
slededem stihu, gde se kaže:
I kod Davida:
Da nam Gospod bude milostiv, i da nas blagoslovi, i da okrene lice Svoje
k nama. Psalam LXVII 1
I na drugome mestu:
Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? I dobrota puteva tvojih
nadanje tvoje? Psalam IV 6
Milost Gospodova naziva se anđelom pred licem Njegovim, kao kod
Izaije:
Pominjadu dobrotu Gospodovu, hvalu Gospodovu za sve što nam je
učinio Gospod, i mnoštvo dobra što je učinio domu Izrailjevu po milosti
Svojoj i po velikoj dobroti Svojoj. I reče: Doista su moj narod, sinovi, koji
nede iznevjeriti. I bi im spasitelj. U svakoj tuzi njihovoj on bijaše tužan. I
anđeo koji je pred licem njegovim spase ih. Ljubavi svoje radi i milosti
svoje radi on ih izbavi, i podiže ih i nosi ih sve vrijeme. LXIII 7-9
223. Kako je lice Gospodovo milost, mir i svako dobro, to je jasno da On
na svakoga gleda milostivo i da nikada ne odvrada Svoje lice ni od koga;
no čovek je taj koji, kada je u zlu, odvrada svoje lice, kao što Gospod
kaže kod Izaije:
Nego bezakonja rastaviše vas s Bogom vašim, i grijesi vaši zakloniše lice
njegovo od vas, da ne čuje. LIX 2
I ovde, sakriše se od lica Jehovinog jer bijahu goli.
224. Milost, mir, i svako dobro, ili lice Jehovino, uzrok su postojanja
diktata kod onih koji uživaju opažanje, a tako isto kod onih koji imaju
savest, iako na drugi način, ali oni uvek deluju milostivo; međutim,
primljeni su prema stanju u kojemu je čovek. Stanje ovoga čoveka, a to
je potomstvo Pradrevne crkve, bilo je stanje prirodne dobrote; a oni
koji su u prirodnoj dobroti, takvoga su karaktera da se skrivaju od
sramote što su goli. No oni koji su lišeni i prirodne dobrote, ti se ne
skrivaju, jer se oni ne srame; o njima kod Jeremije VIII 12, 13, videti stav
217.* (Prirodna dobrota je ono što čovek čini koliko iz ljubavi prema
bližnjemu, toliko i iz ljubavi prema sebi, jer on čini dobro da bi mu bilo
uzvradeno, po latinskoj izreci dajem da bi mi dao, do ut des. Ta dobrota
je lišeno duhovnosti, jer je duhovna dobrota ono što se čini bez obzira
na to kako drugi uzvrada; ona je iz poslušnosti duhovnom zakonu a ne
prirodnom, prim.prev.) Lišeni pokrivala Reči ili zakona Božjeg, takvi se
osedaju nagima, pa se skrivaju. Gospod je tu prirodnu dobrotu
odbacivao kao nedovoljnu: kakva je tvoja zasluga kada činiš dobro
onome ko može da ti vrati?
225. Da usred drveta u vrtu označava prirodnu dobrotu, gde ima još
malo opažanja što se naziva drvo, jasno je po vrtu gde je živeo nebeski
čovek; jer se svaka dobrota i svaka istina zovu vrt, a razlike su u tome
šta se u vrtovima uzgaja. Dobrota nije dobrota ukoliko njeno najdublje
nije nebesko, kroz koje opažanje dolazi od Gospoda. To najdublje ovde
se naziva usred, kao i na drugim mestima u Reči.
226. Stihovi 9, 10. A Jehova Bog viknu Adama i reče mu: Gdje si? A on
reče: Čuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših jer sam go, te se sakrih.
Značenje reči vikati, glas u vrtu, biti go i skrivati se bile su ranije
objašnjene. Obično se u Reči čovek prvo pita gde je i šta radi, iako
Gospod i pre toga zna sve; a razlog je da čovek prizna i da se ispovedi.
227. Poželjno je da se o poreklu opažanja, unutrašnjeg diktata i savesti
nešto zna, a to je u naše dane potpuno nepoznato. Stoga du izneti nešto
o tome. Velika je istina da čovekom upravlja Gospod preko duhova i
anđela. Kada zli duhovi počnu da vladaju, anđeli se trude da odvrate zla
i obmane, te otuda borba. U toku te borbe čovek postaje osetljiv kroz
opažanje, diktat i savest. Kroz to bi čovek jasno mogao da vidi kako su
kod njega i duhovi i anđeli kada ne bi bio utopljen u telesne stvari, tako
da ne veruje ništa što se kaže o duhovima i o anđelima. Takve osobe bi,
iako tu borbu osedaju na stotine puta, rekle da je sve to maštanje i plod
poremedenog uma. Meni je bilo dopušteno da posetim ove borbe i ja
sam ih živo osetio hiljadama puta, i to neprestano nekoliko godina, tako
da znam ko su, šta su, odakle potiču, kuda su otišli; i ja sam s njima
razgovarao.
229. Stihovi 11-13. I Bog reče: Ko ti kaza da si go? Da nijesi jeo s onoga
drveta što sam ti zabranio da jedeš s njega? A reče Adam: Žena koju si
udružio sa mnom, ona mi dade s drveta te jedoh. A Jehova Bog reče
ženi: Zašto si to učinila? A žena odgovori: Zmija me prevari te jedoh.
Značenje ovih reči je jasno po onome što je pre rečeno, naime, da
razum čovekov dopušta da bude obmanut vlastitim, jer mu je to milo,
to jest ljubav prema sebi. Tako nije verovao ni u šta što nije video i
dodirnuo. Svako može da shvati kako Jehova nije govorio sa zmijom niti
je bilo zmije, niti je to upudeno čulnom, več to ima drugačije značenje;
naime, oni su primetili kako su ih čula obmanjivala, ali su ipak zbog
ljubavi prema sebi i dalje hteli da se uvere u istine o Gospodu i u veru u
Njega pre nego li poveruju.
230. Vladajuda ljubav kod ovoga potomstva bila je ljubav prema sebi, ali
ono nije imalo toliko ljubav prema svetu kao što je imaju ljudi danas; jer
su oni tada živeli u svojim domadinstvima i porodicama, i nisu imali želje
da prikupljaju bogatstva.
231. Zlo Pradrevne crkve koja je postojala pre Potopa, isto kao i zlo
Drevne crkve posle Potopa, kao i zlo Jevrejske crkve, a tako i Crkve
neznabožaca posle dolaska Gospodovog i Crkve u sadašnje vreme, bilo
je i jeste da nisu verovali u Gospoda i u Reč, nego u sebe i u svoja
vlastita čula. Otuda nije ni bilo vere, a gde nema vere, nema ni ljubavi
prema bližnjemu, pa je stoga sve obmana i zlo.
232. Međutim, u naše vreme je mnogo gore nego u pređašnja vremena,
zato što se ljudi mogu utvrditi u bezverju kroz čulne čonjenice koje su
bile nepoznate drevnima, pa je to izrodilo neverovatnu tamu. Kada bi
ljudi znali koliko je velika tama prouzrokovana time, zapanjili bi se.
233. Istražiti misterije vere preko podataka do kojih se dolazi čulima
nemogude je isto kao što je nemogude i kamili da prođe kroz iglene uši,
Ili rebru da upravlja najfinijim tkivima u grudima i srcu. Toliko je grubo,
zaista, i još grublje čulno i svetovno znanje u odnosu na duhovne i
nebeske stvari. Onaj ko ispituje skrivene stvari prirode, a one su
bezbrojne, jedva da ikad koju nađe, kao što je vrlo poznato. Kako li je to
još verovatnije kada se ispituju skrivene istine duhovnog i nebeskog
života, gde postoje mirijade misterija u poređenju s jednom koja postoji
u prirodi. Kao ilustraciju uzmimo jedan primer: sam od sebe čovek ne
može da se okrene od Gospoda. Međutim, to ne radi sam čovek, nego
to čine zli duhovi koji su kod njega. Niti to rade zli duhovi sami, nego to
radi samo zlo koje su oni napravili svojim zlom. Pa ipak, čovek čini zlo i
odvrada se od Gospoda, pa tako greši; no i pored toga, on živi od
Gospoda. Tako, s druge strane, čovek ne može od samoga sebe da čini
dobro i da se okrene Gospodu, nego to čine anđeli. Niti to mogu anđeli,
nego samo Gospod. A i pored toga čovek je sposoban da od sebe čini
dobro i da se okrene Gospodu. Ove činjenice ne mogu se nikada shvatiti
našim čulima, naukom i filozofijom; ako se od ovih traži pomod, ona
nede dodi iako su one istinite za sebe. I tako je sve do kraja. Iz toga što
je rečeno jasno je da oni koji traže pomod čula i nauke u stvarima vere,
počinju ne samo da sumnjaju nego na kraju i da poriču, te padaju u
gustu tminu, a iz toga i u požude. Jer isto kao što veruju u ono što je
obmana, tako isto i čine ono što je obmana. A kako ne veruju da išta
duhovno i nebesko postoji, to ne veruju ni da postoji išta osim onoga
što pripada telu i svetu. Na taj način oni vole sve što ide uz ljubav prema
sebi i prema svetu, i tako iz obmana izviru pohote i sve ono što je lažno.
SADRŽAJ
234. Ovde se opisuje sledede stanje Crkve do Potopa; i pošto je u to
vreme Crkva bila potuno razorena, to je predskazano da de Gospod dodi
na svet i da de spasti ljudski rod.
235. Bududi da nije bilo voljno da veruje bilo šta što nije provereno
čulima, čulno, koje je zmija, bilo je prokleto i postalo je pakleno, stih 14.
237. Crkva se dalje opisuje kao žena koja je toliko volela sebe ili svoje
vlastito da više nije bila u stanju da shvati istinu, iako joj je bilo dato
razumsko koje je trebalo da vlada.
238. Tada se opisuje razumsko, da je pristalo i da je tako postalo
prokleto jer je bilo pakleno, tako da više nije ostalo razuma, nego je
ostalo umovanje, stih 17.
239. Opisuju se prokletstvo i čišdenje, kao i njihova divlja priroda, stih
18.
240. Sledede, njihova odbojnost prema svemu što pripada veri i ljubavi;
i tako su od ljudi postali neljudi, stih 19.
UNUTRAŠNJI SMISAO
241. Pradrevni ljudi, bududi nebeski, bili su tako sazdani da su, dok su
gledali bilo koji predmet u svetu ili na zemlj, njega zaista i videli, ali su
pri tom mislili o nebeskim i Božanskim stvarima, koje su bile
predstavljene ili označene tim predmetima. Njihov vid kao i njihov
govor bili su samo agenti, posrednici. Svako može to da zna iz
sopstvenoga iskustva, jer ako mnogo obrada pažnju na značenje
govornikovih reči, on istina čuje reči, ali kao da ih ne čuje upijajudi samo
njihovo značenje; a onaj ko misli još dublje, ne obrada pažnju na
značenje samih reči, nego na njihov sveopšti smisao. No potomci o
kojima se ovde govori nisu bili kao njihovi očevi, jer dok su gledali
predmete u svetu i na licu zemlje, pošto su ih voleli, njihov um kao da je
prianjao za njih, te su o njima razmišljali, a po njima i o nebeskim i
Božanskim stvarima. Tako je kod njih čulno postalo glavno, a nije bilo
samo instrument kao kod njihovih očeva. A kada ono što je u svetu
postane glavna stvar, tada ljudi umuju iz toga o stvarima neba, i tako se
zaslepljuju. Kako se to dešava, svako može da zna iz svog iskustva; jer
onaj ko obrada pažnju samo na govornikove reči a ne na njihov smisao,
taj smisao vidi samo malo a sveopšti smisao nimalo, pa ponekad sudi o
onome što je čovek rekao samo po jednoj reči ili čak po nekoj
gramatičkoj pojedinosti.
242. Stih 14. Tada reče Jehova Bog zmiji: Kad si to učinila, da si
prokleta mimo svako živinče i mimo sve zvijeri poljske; na trbuhu da se
vučeš i prah da jedeš do svojega vijeka. Jehova Bog reče zmiji označava
da su oni primetili da je čulno tome uzrok. Zmija prokleta mimo svako
živinče i mimo sve zvijeri poljske, znači da se njihovo čulno odvratilo od
onoga što je nebesko i okrenulo prema onome što pripada telu, i tako
postalo prokleto; ovde živinče i poljska zvijer označavaju osedanja, kao i
ranije. Zmija koja gmiže trbuhom znači da njihovo čulno nije više moglo
da gleda naviše prema nebu, nego samo naniže prema telu i prema
zemlji. Jesti prah celoga veka znači da je čulno postalo takvo da više nije
moglo da živi osim od onoga što je pripadalo telu, te je takoredi pos talo
pakleno.
243. Kod pradrevnih ljudi sve što je bilo telesno, bilo je takvo da se
povijalo i služilo njihovom unutrašnjem čoveku, a van toga oni se za
njega nisu brinuli. Kada su počeli da vole sami sebe, telesne stvari su
počeli da pretpostavljaju unutrašnjem čoveku, pa su se tako one
odvojile, postale telesne i tako bile osuđene.
244. Pošto je ved bilo pokazano da Jehova Bog reče zmiji, znači da su oni
primetli da je čulno bilo uzrok njihovoga pada i nije potrebno redi više
bilo što o tim rečima.
245. Da On reče zmiji: Prokleta da si mimo svako živinče i mimo svako
zvijerinje poljsko znači da se čulno otuđilo od nebeskog i okrenulo
prema telesnom, te da je tako postalo prokleto, može se jasno pokazati
po unutrašnjem smislu Reči. Jehova Bog nikada nikoga ne proklinje. On
nije nikada ljut ni na koga, nikada ne uvodi nikoga u iskušenje, nikada
nikoga ne kažnjava, a još manje nekoga proklinje. Sve to radi paklena
četa, jer tako nešto ne može da izađe iz izvora milosti, mira i dobrote.
Razlog što se to kaže, kako ovde tako i na drugim mestima u Reči, da
Jehova Bog odvrada lice, da je ljut, da kažnjava i da iskušava, te da ubija
i proklinje, jeste to da ljudi poveruju kako Gospod upravlja i
rasporeeđuje sve i svja u svemiru, čak i zlo, kazne i iskušenja, pa kada
prime ovu opštu ideju, mogu posle da nauče kako On upravlja i pravi
red okredudi zlo kažnjavanja i iskušavanja u dobrotu. Kada se uči i
proučava Reč, prvo dolaze najopštiji pojmovi; stoga je doslovni smisao
pun ovih stvari.
Zašto kriješ lice svoje? Zaboravljaš nevolju i muku našu? Duša naša pade
u prah, tijelo je naše bačeno na zemlju. XLIV 24-26
Ovde je pokazano da, kada se čovek odvrati od lica Jehovinog, trbuhom
prianja za zemlju. Kod Jone isto tako, trbuhom velike ribe u koju je bio
bačen, označeni su niži delovi zemlje, kao što se pokazuje iz njegovog
proročanstva:
I pomoli se Jona Gospodu Bogu svojemu iz trbuha ribljega, i reče:
Zavapih u nevolji svojoj, Gospode, i usliši me; iz utrobe grobne povikah, i
ti ču glas moj. Knjiga Jonina II 2
Ovde je pakao predstavljen nižom zemljom.* (Ako do sada čitalac nije
upoznat s nižom zemljom, evo šta je to. Taj pojam se zaista javlja u
Svetom pismu, ali ostaje neprimeden. Kod Svedenborga su to oblasti u
duhovnom svetu, koje su ispod i gde obitavaju duhovi dok je čiste, to
jest dok se ne pripreme za nebo ili pakao. Tu žive pod okolnostima koje
najviše doprinose njihovom razvoju. Ta mesta ili stanja ponekad su
onakva kako mi zamišljamo pakao, jer pravi pakao, koji je opisan na
kraju ovoga toma, ne liči na nižu zemlju. U tim predelima duh, duša, tj.
čovek koji je napustio zemaljsko telo, traži pomod od Boga, ponekad i
vapajima, i dobija pomod pod uslovom da prizna svoje grehe i da želi da
se popravi. Tu se boravi neodređeno vreme. Zovimo to čistilištem ili
nižom zemljom; to su oblasti koje obični duhovi ne vide, a ni mi ljudi ih
ne vidimo, jer kada bismo ih videli, iz straha od kazne uzdržavali bismo
se od zlih dela, i tako ne bismo nikada ostvarili ono zbog čega smo došli
na svet, a to je da silom koju nam Bog daje, ostvarujemo svoju sudbinu
izgrađujudi svoj karakter, prim. prev.)
248. Stoga se za čoveka koji gleda prema nebeskim stvarima kaže da
hoda pravo i da gleda gore ili unapred, što znači isto; ali kada gleda na
telesne i zemaljske stvari, za njega se kaže da se savio do zemlje, da
gleda dole ili unazad. Kao u Knjizi levitskoj:
Ja sam Jehova Bog vaš koji vas izvedoh iz zemlje egipatske da im ne
robujete, i polomih palice jarma vašega, i ispravih vas da hodite pravo.
XXVI 13
Kod Miheja:
Zato ovako veli Gospod: evo ja mislim zlo tome rodu, iz kojeg nedete
izvudi vratova svojih, niti dete hoditi ponosito, jer de biti zlo vrijeme. I I 3
Kod Jeremije:
Teško sagriješi Jerusalim, zato posta kao nečista žena; svi koji su ga
poštovali, preziru ga, jer vidješe golotinju njegovu; a on uzdiše i okrede
se natrag. S visine pusti oganj u kosti moje, koji ih osvoji; razape mrežu
nogama mojim, obori me nauznako, pustoši me, te po vas dan tužim. I
8, 13
Kod Izaije:
Ovako govori Gospod Izbavitelj tvoj, koji te je sazdao iz utroibe
materine: Ja Gospod načinih sve, razapeh nebo sam, rasprostrijeh
zemlju sam sobom; uništujem znake lažljivcima, vrače obezumljujem i
pretvaram mudrost njihovu u ludost. XLIV 24, 25
249. Da hraniti se prahom svih dana života znači da njihovo čulno više
nije moglo da živi ni od čega drugog osim od onoga što pripada telu i
zemlji, a to znači da je postalo pakleno; sve se to vidi po značenju praha
u Reči. Tako je i kod Miheja:
Pasi narod svoj s palicom svojom, stado našljedstva svojega, koje živi
osamljeno u šumi usred Karmela: neka pasu po Bazanu i po Galadu, kao
u staro vrijeme. Narodi de vidjeti. Postidjede se od sve sile svoje;
metnude ruku na usta, uši de im zagluhnuti. Lizade prah kao zmija, kao
bubine zemaljske drkdudi ižliješde iz rupa svojih; pritrčade Gospodu Bogu
našemu, i tebe de se bojati. VII 14, 16, 17
251. Razlog što zmija označava sve zlo uopšte, a ljubav prema sebi
posebno, jeste to što sve zlo dolazi od čulnoga, a isto tako od čistih
znanja, koja su se u početku označavala zmijom; stoga ovde ona
označava zla svake vrste, a posebno ljubav prma sebi ili mržnju prema
bližnjemu i prema Gospodu, što je jedna te ista stvar. Pošto su to zlo ili
mržnja bili raznorodni sastojedi se od brojnih vrsta i podvrsta, to se u
Reči opisuju raznim vrstama zmija, kao što su guje, zmije vasilinske,
aspide, otrovnice, ognjeni zmajevi, zmije koje lete i one koje gmižu, i
vipere, ved prema razlici u otrovu, koji je mržnja. Tako čitamo kod Izaije:
Nemoj se radovati, zemljo filistejska svakolika, što se slomi prut onoga
što te je bio; jer de iz korijena zmijinjega niknuti zmija vasilinska, i plod
de mu biti zmaj ognjeni krilati. XIV 29
Koren zmijin označava onaj deo uma ili ono načelo, koje je povezano sa
čulnim i sa znanjem; zmija vasilinska označava zlo koje ima poreklo u
obmani; a letedi zmaj pohotu koja dolazi od ljubavi prema samome sebi.
Isti prorok opisuje slične stvari na drugim mestima, kao:
Nose jaja aspidina i tkaju paučinu; ko pojede jaje njihovo, umre, i ako
koje razbije, ižljeze zmija. LIX 5
Zmija koja je ovako opisana u Knjizi postanja, u Otkrivenju se naziva
velika i skrletna aždaja i stara zmija koja, isto kao i đavo i sotona, vara
celi svet, videti XII 3, 9; XX 2, gde se kao i na drugim mestima ne misli na
đavola koji je knez nad ostalima, nego na celu četu đavola i na samo zlo.
252. Da se pod ženom misli na Crkvu, jasno je iz onoga što je ved rečeno
u stavu 155 o nebeskom braku. Takva je priroda nebeskoga braka, da su
nebo odnosno Crkva prisajedinjeni Gospodu preko proprijuma u kojem
postoje, jer bez proprijuma ne može dodi do jedinstva. Naime, kada
Gospod po milosti unese nevinost, mir i dobrotu u ovaj proprijum, on
još uvek zadržava svoju posebnost, ali postaje nebeski i sredan, kao što
se vidi u stavu 164. Kakav je nebeski i anđeoski proprijum od Gospoda,
a kakav je onaj proprijum koji je ljubav prema sebi, dakle, paklen i
đavolski, prosto se ne može redi. Među njima je razlika kao između
neba i pakla.
253. Upravo zbog nebeskog i anđeoskog proprijuma Crkva se naziva
ženom, a isto tako I drugaricom, nevestom, devicom i kderkom. Ona se
naziva ženom u Otkrivenju:
I znak veliki pokaza se na nebu: žena obučena u sunce i mjesec pod
nogama njezinijem, i na glavi njezinoj vijenac od dvanest zvijezda. I
pokaza se drugi znak na nebu i gle, velika crvena aždaja, koja imaše
sedam glava i deset rogova; i na glavi njezinoj sedam kruna. I rep njezin
odvuče tredinu zvijezda nebeskih i baci ih na zemlju. I aždaja stajaše
pred ženom koja šdaše da se porodi, da joj proždere dijete kad se rodi. I
rodi muško, sina, koji de pasti sve narode s palicom gvozdenom i dijete
njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A žena uteče u pustinju
gdje imaše mjesto prigotovljeno od Boga, da se onamo hrani hiljadu i
dvjesta i šezdeset dana. I posta rat na nebu. Mihailo i anđeli njegovi
udariše na aždaju, i bi se aždaja i anđeli njezini. I ne nadvladaše, i više
im se ne nađe mjesta na nebu. I zbačena bi aždaja velika i stara zmija
koja se zove đavo i sotona, koja vara sav vasioni svijet, i zbačena bi na
zemlju, i anđeli njezini biše zbačeni s njom, i čuh glas veliki na nebu kad
govori: Sad posta spasenje i sila i carstvo Boga našega, i oblast Hrista
njegova; jer se zbaci opadač brade naše, koji ih opadaše pred Bogom
našim dan i nod. I oni ga pobijediše krvlju jagnjetovom i riječju
svjedočanstva svojega, i ne mariše za život svoj sve do same smrti. Zato
veselite se, nebesa i vi koji živite na njima. Teško vama koji živite na
zemlji i moru, jer đavo siđe k vama, i vrlo se rasrdio znajudi da vremena
malo ima. I kad vidje aždaju da bi zbačena na zemlju, gonjaše ženu koja
rodi muško. XII 1, 4-13
U ovom odeljku pod ženom se misli na Crkvu; pod suncem na ljubav;
pod mesecom na veru; pod zvezdama, kao i pre, na istine vere koje zli
duhovi mrze i progone do kraja. Crkva se naziva ženom i drugaricom
kod Izaije:
Jer ti je muž tvorac tvoj, ime mu je Gospod nad vojskama. I izbavitelj ti
je svetac izrailjev Bog svoj zemlji zvade se. Jer kao ženu ostavljenu i u
duhu ožalošdenu dozva te Gospod, i kao mladu ženu puštenu, govori
Gospod.
I čuh glas veliki s neba gdje govori: Evo skinije Božje među ljudima, i
živjede s njima, i oni de biti narod njegov, i sam Bog bide s njima Bog
njihov. I dođe k meni jedan od sedam anđela koji imađahu sedam čaša
napunjenijeh sedam zala pošljednjijeh, i reče mi: Hodi da ti pokažem
nevjestu, ženu jagnjetovu. XXI 2, 9
I opet:
A vi, sinovi vračarini, rode kurvarski, koji se kurvate, pristupite ovamo.
Kim se rugate? Na koga razvaljujete usta i plazite jezik, nijeste li sinovi
prestupnički, sjeme lažno? LVII 3, 4
Jer du izliti vodu na žednoga i potoke na suhu zemlju, izlidu duh tvoj na
natražje tvoje. XLIV 3
A u Otkrivenju:
I kod Davida:
Učinih zavjet s izbranim svojim, zakleh se Davidu, sluzi svojemu:
dovijeka du utvrđivati sjeme tvoje i prijesto tvoj uređivati od koljena do
koljena. Ti vladaš nad silom morskom; kad podigneš vale svoje, ti ih
ukrodavaš. Produljidu sjeme njegovo dovijeka, i prijesto njegov kao dane
nebeske. Sjeme de njegovo trajati dovijeka, i prijesto njegov kao sunce
preda mnom. LXXXIX 3, 9, 29, 36
Ovde David označava Gospoda; prijesto Njegovo carstvo; sunce ljubav;
a sjeme veru.
256. No ne samo vera nego isto tako i Gospod se naziva ženinim
sjemenom, zato što On sam daje veru ali i zato što Mu se svidelo da se
rodi. I to u takvoj Crkvi koja je ved bila pala u pakleni i đavolski
proprijum kroz ljubav prema sebi i prema svetu, da bi Svojom
Božanskom modi objedinio Božanski nebeski proprijum s ljudskim
proprijumom u Njegovoj ljudskoj suštini, da bi oni u njemu bili jedno; i
da do ovoga sjedinjavanja nije došlo, ceo svet bi bio nestao. Pošto je
Gospod na taj način ženino sjeme, ne kaže se to nego On.
257. Da se pod glavom zmijinjom misli na vlast zla uopšte, a posebno na
ljubav prema sebi, jasno je iz njezine prirode, koja je tako gadna da ne
samo da želi da vlada nego teži da zavlada svim stvarima na zemlji; ni to
joj nije dovoljno; ona ide za tim da vlada nad nebom, a pošto nije
zadovoljna ni s tim, želela bi da vlada i nad Samim Gospodom, pa je ni
to ne bi zadovoljilo. To leži u svakoj iskri ljubavi prema sebi. Kad bi joj se
dalo na volju i kada ne bi bilo stega, videli bismo je kako izbija i raste do
tih visina. Otuda je jasno koliko zmija, ili ljubav prema sebi, želi da vrši
vlast i koliko mrzi sve one koji je u tome ometaju. Takva je glava
zmijinja koja se diže, a koju Gospod gazi na zemlji tako da mora da puzi
po zemlji i jede prah, kao što se to kaže u prethodnom stihu. Kod Izaije
je opisana zmija ili aždaja kao Lucifer:
Kako pade s neba, zvijezdo Danice, kderi zorina? Kako si pao na zemlju
koji si gazio narode? A govorio si u srcu svme: Izadi du na nebo, više
zvijezda Božjih podignudu prijesto svoj, i sješdu na gori zbornoj na strani
sjevernoj. Izadi du u visine nad oblake, izjednačidu se s višnjim. A ti se u
pakao svrže, u dubinu grobnu. XIV 12-15
I pokaza se drugi znak na nebu i gle, velika crvena aždaja, koja imaše
sedam glava i deset rogova; i na glavi njezinoj sedam kruna. I zbačena
bi aždaja velika, i stara zmija koja se zove đavo i sotona, koja vara vas
vasioni svijet, i zbačena bi na zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s
njiom. XII 3, 9
Kod Davida:
Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedi meni s desne strane, dok položim
neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Skiptar sile daje ti Gospod
sa Siona, vladaj sred neprijatelja svojih. Sudide narodima; napunide
zemlju trupova; satrde glavu na zemlji širokoj. Iz potoka de na putu piti i
zato de podignuti glavu. Psalam CX 1, 2, 6, 7
Još:
Gle, u Gospoda ima neko jak i silan kao pljusak od grada, kao oluja koja
sve lomi, kao poplava silne vode, kada navali, oboride sve na zemlju
rukom. Nogama de se izgaziti gizdavi vijenac, pijanice Efraimove. XXVIII
2, 3
259. Da peta označava ono što je najniže u prirodnom ili telesnom ne
može se znati ako se ne zna kako su pradrevni ljudi mislili o raznim
stvarima u čoveku. Oni su govorili o nebeskim i duhovnim stvarima kao
o glavi i licu; a ono što dolazi od ovih, ljubav prema bližnjemu i
milostivost, to su smatrali grudima; prirodne stvari nogama; a najniže
prirodne i telesne petom; nisu samo o njima tako mislili; oni su ih tako i
nazivali. A najniže stvari u razumu, što su samo reči, bile su označene
onako kako se to pokazuje iz Jakovljevog prorokovanja o Danu, jednom
od njegovih sinova:
Dan de biti zmija na putu i guja na stazi, koja ujeda konja za kičicu, te
pada konj nauznako. Knjiga postanja XLIX 17
A kod Izaije:
Stidi se, Sidone, jer govori more, sila morska veli: Ne mučim se
porođajem, ne rađam, ne odgajam momaka, ne podižem djevojaka.
Kao što se ožalostiše kad čuše za Egipat, tako de se ožalostiti kad čuju za
Tir. XXIII 4, 5
Ovde Sidon označava one koji su poznavali istine, ali su ih razrušili kroz
doslovni smisao, pa su tako postali jalovi. Opet, kod istoga proroka
govoredi o ponovnom rođenju, i gde su isto tako istine vere označene
sinovima:
Ona se porodi prije nego osjeti bolove, prije nego joj dođoše muke, rodi
djetida. Ko je igda čuo to? Ko je video tako što? Može li zemlja roditi u
jedan dan? Može li se narod roditi u jedan put? A Sion rodi sinove svoje
čim osjeti bolove. Eda li ja, koji otvaram matericu, ne mogu roditi? Veli
Gospod; eda li du ja, koji dajem da se rađa, biti bez poroda? Veli Bog
tvoj. LXVI 7-9
Gospod naziva dobrotu i istinu začete u nebeskom braku sinovima, kao
kod Mateje:
A odgovarajudi reče im: Koji sije dobro sjeme, ono je sin čovječji a njiva
je svijet; a dobro sjeme sinovi su carstva, a kukolj sinovi su zla. XIII 37,
38
On naziva istine i dobra vere koja spasava sinovima Abrahama, Jovan
VIII 39; zato što seme, kao što se kaže u stavu 255, označava veru, a
sinovi, koji potiču od toga semena, jesu dobrota i istine vere. Otuda i
Gospod, bududi i Sam seme, Sebe Samog naziva Sinom čovečjim, to jest
verom crkve.
265. Da se pod čovjek, vir, misli na razumsko, pokazuje se iz stiha 6
ovoga poglavlja, u kojem je žena ponudila mužu i on je okusio, čime se
označava pristanak; a isto tako je jasno iz stava 158, gde on označava
onoga ko je mudar i inteligentan. Međutim, ovde čovek označava
razumsko, zato što zbog razaranja mudrosti i inteligencije kroz kušanje s
drveta znanja, ništa drugo nije ostalo; jer razumsko samo oponaša
inteligenciju, kao da je njena slika.
266. Svaki zakon i svaki statut proističe iz nebeskog i duhovnog zakona,
kao iz svog istinskog izvora; iz toga sledi da ovaj zakon o braku određuje
da žena, koju vodi želja što dolazi od proprijuma umesto od razuma,
bude pod vlašdu muža odnosno pod vlašdu njegove pameti.
267. Stih 17. Pa onda reče Adamu: Što si poslušao ženu i okusio s
drveta s kojega sam ti zabranio rekavši da ne jedeš s njega; zemlja da
je prokleta s tebe, s mukom deš se od nje hraniti do svojega vijeka.
Time što je poslušao glas svoje žene, označeno je muževljevo
pristajanje, to jest razumskog, zbog čega se on odvratio odnosno
prokleo, pa je kao posledica bio proklet njegov spoljašnji čovek, što je
označeno sa zemlja da je prokleta s tebe. Da de se s mukom hraniti,
time se označava da de njegov život biti ubudude bedan, i to sve do
kraja te Crkve ili do svojega vijeka.
268. Da prah označava spoljašnjeg čoveka, jasno je iz ovoga što je
prethodno rečeno o prahu, i o polju i o zemlji. Kad je čovek ponovo
rođen, on se više ne zove prah nego zemlja, jer je u njega posejano
nebesko seme. On se upoređuje sa zemljom, a ponekad se i naziva
zemljom u nekim delovima Reči. Semenke dobrote i istine usađene su u
spoljašnje bide, to jest u njegova osedanja i memoriju, a ne u unutrašnje
bide, jer u unutrašnjem bidu nema ni traga od proprijuma, nego samo u
spoljašnjem. U unutrašnjem bidu obitavaju dobrota i istina, a kada se
ove više ne pokazuju, tada je čovek postao spoljašnji i telesan; a
dobrotu i istinu Gospod čuva u unutrašnjem bidu a da to čovek i ne zna,
jer se oni ne pokazuju dok spoljašnje bide takoredi ne umre, a to se
najčešde dešava za vreme iskušenja, nevolja, bolesti i u času smrti.
Razumsko pripada i spoljašnjem čoveku, videti stav 118, i po sebi je
neka vrsta posrednika između unutrašnjeg i spoljašnjeg čoveka; jer
unutrašnji čovek, kroz razumsko, deluje na telesno spoljašnje. Ali kada
razumsko pristane uz proprijum, tada razdvaja unutrašnje od
spoljašnjeg, tako da se za postojanje unutrašnjeg više ne zna, niti se zna
za inteligenciju i mudrost, koje pripadaju unutrašnjem čoveku.
269. Da Jehova Bog ili Gospod nije prokleo zemlju ili spoljašnjeg čoveka,
nego se spoljašnji čovek, to jest njegov spoljašnji čovek, okrenuo i
odvojio od unutrašnjeg i tako sebe prokleo, jasno je iz onoga što je ved
rečeno, videti stav 245.
270. Sa zemlje se s mukom hraniti označava jadno stanje života; to se
vidi iz onoga što prethodi i što sledi, da ne pominjemo da hraniti se u
unutrašnjem smislu znači živeti. To je jasno i po tome što život postaje
takav kada zli duhovi počnu da se bore, a anđeli da se uz muke povlače.
Život postaje još bedniji kada zli duhovi zavladaju; jer oni tada vladaju
spoljašnjim čovekom, dok anđeli vladaju samo u unutrašnjem čoveku, u
kojem je malo toga ostalo čime mogu da brane čoveka; otuda beda i
nemir. Mrtvi ljudi retko osedaju ovu bedu i nemir jer oni više nisu ljudi,
iako misle o sebi da su više ljudi nego drugi; jer oni, kao i divlje zveri, ne
znaju šta je duhovno i nebesko, ni šta je večni život, te gledaju nadole
prema zemaljskim stvarima ili napred prema svetovnim stvarima; oni
uvek daju prednost svome proprijumu i zadovoljavaju svoje nagone i
svoja čula uz potpuni pristanak razuma. Pošto su mrtvi, nisu izloženi
iskušenjima, a kada bi bili izloženi, potonuli bi pod njihovom težinom, te
bi se tako prokleli još više bacajudi se dublje u pakleno prokletstvo;
stoga su oni toga pošteđeni sve dok ne uđu u drugi život, gde više nisu u
opasnosti da umru pod teretom iskušenja i bede; tada oni trpe velike
patnje, što je ovde označeno zemljom koja je prokleta i hranom do koje
se s mukom dolazi.
271. Do svojega vijeka označava kraj Crkve; to se vidi po tome što ovde
nije reč o pojedinačnom čoveku, nego o Crkvi i njenom stanju. Kraj dana
te Crkve jeste vreme Potopa.
272. Stih 18. Trnje i korov de ti rađati, a ti deš jesti zelje poljsko. Trnje i
korov znače prokletstvo i pustošenje; jesti zelje poljsko znači da de živeti
kao divlja zver. Čovek živi kao divlja zver kada je njegov unutrašnji čovek
toliko odvojen od njegovog spoljašnjeg da on na njega deluje vrlo malo,
jer je čovek onoliko čovek koliko prima kroz unutrašnjeg čoveka od
Gospoda, a divlja zver je po onome što prima iz spoljašnjeg čoveka koji,
kada je odvojen od unutrašnjeg, nije drugo do divlja zver, sa sličnom
prirodom, željama, ukusima, fantazijama, uzbuđenjima i ostalim
organskim oblicima. Da je uprkos tome u stanju da misli i to, kako
njemu izgleda, vrlo bistro, dolazi od duhovne supstancije kroz koju
prima životni uticaj od Gospoda, koji je izokrenut u takvom čoveku
postajudi život zla, a to je smrt. Otuda se on naziva mrtvacem.
273. Da trnje i korov označavaju prokletstvo i pustošenje, vidi se po
tome što žetva i drvo koje rađa plod označavaju suprotno, a to su
blagoslovi i množenja. Da trn, čkalj, korov, kupina i kopriva imaju takva
značenja iz Reči, vidi se kod Ozije:
I gle, otidi de pustošenja radi; Egipat de ih pribrati, Memfis de ih
pogrepsti; zaklade njihove od srebra naslijedide kopriva, trnje de im biti
u šatorima. IX 6
Ovde Egipat i Memfis označavaju one koji žele da razumeju Božanske
stvari sami od sebe i preko svojih znanja. Kod istoga proroka:
I oboride se visine abenske, grijeh Izrailjev; trnje de i čkalj rasti na
oltarima njihovijem, i govoride gorama: Pokrijte nas, i humovima:
Padnite na nas. X 8
Ovde visine abenske znače ljubav prema sebi; a trnje i čkalj na oltarima
obesvedenje. Kod Izaije:
Kod Jezekilja:
I nede više biti domu Izrailjevu koji bode, ni žalac koji zadaje bol više od
svijeh susjeda njegovijeh, koji ih plijene; i poznade da sam ja Jehova Bog.
XXVIII 24
274. Da jesti zelje poljsko ili divlju hranu znači živeti kao divlja zver, to se
vidi iz onoga što je rečeno za Nabukodonosora kod Danila:
Bideš prognan između ljudi, i sa zvijerima deš poljskim živjeti, i hranideš
se travom kao goveda, i rosa de te nebeska kvasiti, i sedam de vremena
prodi preko tebe dok poznaš da višnji vlada carstvom ljudskim i daje ga
kome hode. IV 25
I kod Izaije:
Nijesi li odavno čuo i od iskona da sam tako uredio? Sada puštam to da
prevratiš tvrde gradove i puste gomile. Zato koji u njima žive
iznemogoše i smetoše se, postaše kao trava poljska, kao zelena travica,
kao trava na krovovima, koja se suši prije nego sazri.
Ovde se objašnjava šta označava zelje poljsko, šta zelena trava, šta
trava na krovovima, šta sasušeno polje; naime, ovde se govori o
vremenu pre Potopa, što se označava sa davno i u drevna vremena.
275. Stih 19. Sa znojem lica svojega ješdeš hljeb, dokle se ne vratiš u
zemlju od koje si uzet; jer si prah i u prah deš se vratiti. Jesti hljeb u
znoju lica znači okrenuti se od nebeskog; to se vidi iz značenja reči hljeb.
Pod hljebom se misli na sve što je duhovno i nebesko, što je hrana
anđela, koji bi prestali da postoje kada bi bili lišeni nje, isto kao ljudi
kada bi bili lišeni hleba ili hrane. Da je nebesko i duhovno u nebu
saobrazno hlebu na zemlji i da se time i predstavlja, pokazuje se na
mnogim mestima u Reči. Da je Gospod hljeb, jer iz Njega proističe sve
što je nebesko i duhovno, to On Sam uči kod Jovana:
Ovo je kruh koji silazi s neba; ko jede ovaj kruh, ima život vječni. VI 58
Stoga su kruh i vino simboli koji se koriste u Svetoj večeri. Isto tako, ovo
nebesko je predstavljeno manom. Da je nebesko i duhovno hrana
anđela, jasno je pokazano u Gospodovim rečima:
Čovek ne živi samo od kruha, nego od svake reči koja izlazi iz usta
Božjih. Mateja IV 4
A to je iz Gospodovog života, od kojega potiče sve što je nebesko i
duhovno. Poslednje potomstvo Pradrevne crkve, koje je živelo pre
samog Potopa, bilo je toliko utonulo u čulne i telesne stvari da više nije
htelo da čuje šta je istina vere, šta je Gospod i da On treba da dođe da
bi ga spasao; a kada bi se to pomenulo, ti ljudi su okretali glave. To je
opisano sa jesti hljeb u znoju lica. A tako i Jevreji, koji nisu priznavali
nebeske stvari i koji su samo želeli svetovnog Mesiju, nisu mogli a da ne
osedaju odbojnost prema mani, jer je ona predstavljala Gospoda,
nazivajudi je zao hljeb, zbog čega su na njih poslate vatrene zmije,
Knjiga brojeva XXI 5, 6. Štaviše, oni su nebeske stvari, koje su im bile
date u teškim vremenima kada su bili u suzama, nazivali hljeb
protivljenja, hljeb nevolje i hljeb sa suzama. U odlomku koji je pred
nama hljebom u znoju lica naziva se ono što se prima na silu.
277. Ovo je unutrašnji smisao: onaj koji se drži značenja slova, razume
samo da čovek treba da pribavlja kruh sa zemlje teškim radom odnosno
u znoju lica svoga. Međutim, ovde čovek ne označava nijednog čoveka,
nego Pradrevnu crkvu; niti zemlja označava zemlju, ni kruh kruh niti vrt
vrt, nego nebeske i duhovne stvari, kao što je dovoljno pokazano.
278. Da se rečima dokle se ne vratiš u zemlju iz koje si uzet označava da
de se Crkva vratiti u spoljašnjeg čoveka kakav je bio pre preporoda,
jasno je po tome što zemlja znači spoljašnjeg čoveka, kao što je ved
rečeno. A da prah označava ono što je osuđeno i što je pakleno, jasno je
iz onoga što je bilo rečeno o zmiji, za koju se kaže da de zbog
prokletstva jesti prah. Kao dodatak onome što je ved rečeno o značenju
praha, dodajmo i ovaj odlomak kod Davida:
Ješde i poklonide se svi pretili na zemlji; pred njim de pasti svi koji slaze u
prah, koji ne mogu sačuvati duše svoje u životu. XXII 29
I na drugome mestu:
Odvratiš lice svoje, žaloste se; uzmeš im duh, ginu i u prah svoj vradaju
se. CIV 29
20. I čovjek, homo, nadjede ženi svojoj ime Eva, zato što je ona mati
svima živima.
21. I načini Jehova Bog čovjeku i ženi mu haljine od kože, i obuče ih u
njih.
22. I reče Jehova Bog: Eto, čovjek posta kao jedan od nas znajudi šta je
dobro a šta zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i ne uzbere s drveta od
života i okusi, te dovijeka živi.
23. I Jehova Bog izagna ga iz Vrta edenskoga da radi zemlju, od koje bi
uzet.
24. I izagnav čovjeka, plostavi pred Vrtom edenskim heruvima s
plamenijem mačem, koji se vijaše i tamo i amo, da čuva put ka drvetu
života.
SADRŽAJ
281. O Pradrevnoj crkvi, koja je bila nebeska i koja se, zbog života vere u
Gospoda, nazvala Eva i mati svega što živi, stih 20.
282. O njenom prvom potomstvu, u kojem su bile nebeska i duhovna
dobrota; i o njenom drugom i tredem, u kojem je bila prirodna dobrota,
o čemu se govori kao o kožnim haljinama u koje je Jehova Bog obukao
čoveka i ženu mu, stih 21.
283. O četvrtom pokoljenju, u kojem je prirodna dobrota počela da se
osipa i koje bi, da nije bilo preporođeno ili poučeno o nebeskim
stvarima, vere, bilo nestalo, što je označeno sa da ne pruži ruke svoje i
uzbere sa drveta života i okusi, i dovijeka živi, stih 22.
284. I o petom potomstvu, koje je bilo lišeno dobrote i istine i koje je
bilo svedeno na stanje pre preporoda, što je označeno sa bi izgnan iz
Vrta edenskoga da radi zemlju od koje bješe uzet, stih 23.
285. O šestom i sedmom potomstvu, naime, da je bilo lišeno sveg
znanja o dobroti i istini i bilo prepušteno svojim prljavim ubeđenjima;
što je učinjeno stoga da ne bi obesvetilo svete stvari vere, a označeno
sa biti izgnan i sa heruvimom koji je postavljen pred Edenskim vrtom, da
čuva put ka drvetu života, stih 24.
UNUTRAŠNJI SMISAO
Kod Jeremije:
Kod Jezekilja:
Ti si kdi matere svoje, koja se odmetnula muža svojega i djece svoje i
sestra si sestara svih, koje se odmetnuše muževa svojih i djece svoje;
mati vam je Hetejka a otac Amorejac. XVI 45
Ovde čovek, vir, označava Gospoda i sve što je nebesko; sinovi istine
vere; Hetejac ono što je lažno; a Amorejka ono što je zlo. Kod istoga
proroka:
Dok bijaše miran, mati tvoja bijaše kao vinova loza, posađena kraj vode,
rodna i granata bješe od mnoge vode. XIX 19
Ovde majka označava Drevnu crkvu. Izraz majka više se odnosi na
Pradrevnu crkvu, jer je to bila prva Crkva i jedina koja je bila nebeska, te
ju je stoga Gospod voleo više nego ijednu drugu.
290. Da se ona nazivala majkom svega što živi zato što je imala veru u
Gospoda, koji je sam život, to je jasno iz ovoga što je do sada pokazano.
Može da bude samo jedan Život, od kojega je život svega, pa prema
tome ne može da bude života koji je život, osim kroz veru u Gospoda,
koji je Život; niti može da postoji vera u kojoj je život, osim od Njega, a
to znači osim kad je On u njoj. Zbog toga se samo Gospod u Reči naziva
Živim i naziva se živim Bogom, videti Jer.V 2, XII 16; XVI 14, 15; Jez. V 11;
On živi od večnosti, videti Danilo IV 34; Otkr. IV 10; V 14; X 6. i Izvorom
života, videti Psalam XXXVI 9; i Izvor žive vode, videti Jer. XVII 13. Nebo,
koje živi po Njemu i od Njega, naziva se zemlja živih, videti Iza. XXXVIII
11; LIII 8; Jez. XXVI 20; XXXII 23-27; Psalam XXVII 13; LIII 5.CXLII 5. A
živima se nazivaju oni koji su u veri u Gospoda, kao kod Davida:
On je darovao duši našoj život, i nije dao da poklizne noga naša. Ps. LVI
9
Za one koji imaju veru kaže se da su u Knjizi živih, videti Psalam LXIX 28.
i u Knjizi života, videti Otkr. XIII 8; XVII 8; XX 15. Stoga se za one koji
prime veru u Njega kaže da su oživeli, videti Ozija VI 2; Psalam LXXXV 6.
S druge strane, sledi da se oni koji nisu u veri nazivaju mrtvima, kao kod
Izaije:
Pomriješe, nede oživjeti, mrtvi bududi, nede ustati, jer si ih ti pogodio i
istrijebio, i zatro svaki spomen njihov. XXVI 14
Ovde se misli na one koji su se naduli od ljubavi prema sebi; ustati znači
udi u život. Za ove se kaže i da su pobijeni, videti Jez. XXXII 23-26, 28-31.
Za njih Gospod kaže da su mrtvi, videti Mat. IV16; Jovan V 25; VIII 21,
24, 51, 52, i pakao se naziva smrdu, videti Iz. XXV 8; XXVIII 15.
291. U ovome stihu se opisuje prvo vreme, kada je crkva bila u cvetu
mladosti predstavljajudi nebeski brak, zbog čega se i opisuje brakom i
naziva Evom, od reči koja znači život.
292. Stih 21. I načini Jehova Bog čovjeku i ženi njegovoj haljine od
kože, i obuče ih u njih. Ove reči znače da ih je Gospod poučio duhovnoj
i prirodnoj dobroti; njegova pouka se naziva načini im haljine, su
duhovna i prirodna dobrota označene haljinom od kože.
293. Iz doslovnog smisla nikada se ne bi pokazalo šta ove stvari
označavaju: no očigledno je ovde pohranjeno dublje značenje, jer
svakome mora biti jasno da Jehova Bog nije načinio za njih haljine od
kože.
I u Otkrivenju:
298. Stih 22. I reče Jehova Bog: Eto, čovjek posta kao jedan od nas
znajudi šta je dobro a šta zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje, i uzbere s
drveta od života i okusi, te dovijeka živi. Razlog što se Jehova Bog prvi
put pominje u jednini, a posle u množini jeste to što se pod Jehova Bog
misli na Gospoda, a u isto vreme i na anđeosko nebo. Čovekovo
poznavanje dobra i zla označava da je postao nebeski i na taj način
mudar i inteligentan; da ne bi pružio ruku i uzeo s drveta od života, znači
da se on ne sme uvesti u misterije vere, jer tada se ni u večnosti ne bi
spasao, što je označeno sa da ne živi dovijeka.
299. Ovde su dve tajne: prva, da Jehova Bog označava Gospoda a u isto
vreme i nebo; druga, da su bili uvedeni u misterije vere, ljudi bi nestali
zauvek.
300. U pogledu nebeske tajne da se pod Jehova Bog označava Gospod a
u isto vreme i nebo – treba primetiti da se u Reči, uvek iz tajnih razloga,
Gospod ponekad naziva samo Jehova, ponekad Jehova Bog, ili Jehova
pa zatim Bog, Gospod Jehovi, Bog Izrailjev, a ponekad samo Bog. Tako u
prvom poglavlju Knjige postanja, gde se kaže u množini, načinimo
čoveka na našu sliku, On se zove Bog, a ne Jehova Bog sve do drugog
poglavlja, gde se govori o nebeskom čoveku. On se naziva Jehova zato
što on jedini živi, dakle po Suštini; a Bog zato što ima svu Mod, što je
jasno iz Reči, gde se pravi ova razlika, videti Iz. XLX 4, 5; LV 7; Psalam
XVIII 2, 28 ,29, 31; XXXI 14. Zbog ovoga je svaki anđeo ili duh koji je
govorio sa čovekom nazivan Bog, kao što se vidi kod Davida:
Bog stade u saboru Božjem, usred bogova reče sud. Psalam LXXXII 1
I na drugome mestu:
Jer ko je nad oblacima ravan Gospodu? Ko de se izjednačiti s Gospodom
među sinovima Božjim? Psalam CXXXVI 2, 3
I ljudi koji imaju mod nazivaju se bogovi, kao u Psalamu LXXXII 6; Jovan
X 34, 35; i za Mojsija se kaže da je bio bog Faraonu, Knjiga izlaska VII 1.
Iz tog razloga reč Bog je na Hebrejskom u množini – Elohim. Ali pošto
anđeli nemaju sami od sebe nimalo modi, pa to i priznaju, no samo od
Gospoda, i pošto ima samo jedan Gospod, stoga se u Reči pod Jehova
Bog misli isključivo na Gospoda. Ali gde god se nešto izvodi preko
anđela kao slugu, kao što je to u prvom poglavlju Knjige postanja, o
Njemu se govori u množini. A ovde i zato što se nebeski čovek, kao
čovek, nije mogao uporediti s Gospodom, nego samo s anđelima, te se
stoga kaže i postade kao jedan od nas znajudi šta je dobro a šta zlo, to
jest postao je mudar i inteligentan.
A on reče: Idi, i reci tome narodu: Slušajte ali nedete razumjeti, gledajte
ali nedete poznati. Učini da odeblja srce tome narodu i uši da im otežaju,
i oči im zatvori, da ne vide očima svojim, i ušima svojim da ne čuju, u
srcu svojem ne razumiju i ne obrate se i ne iscijele. VI 9, 10
305. Stih 23. I Jehova Bog izagna ga iz Vrta edenskoga da radi zemlju,
od koje bi uzet. Čoveka izagnati iz Vrta edenskog znači lišiti ga sve
inteligencije i mudrosti; a da radi zemlju iz koje je uzet, znači da postaje
telesan, onakav kakav je bio pre preporoda.
308. Pošto je značenje istoka i Vrta edenskog dato ranije, nije potrebno
na njima se zadržavati; ali da heruvim označava proviđenje Gospodovo,
koje čini da čovek ne može bezumno da uđe u misterije vere preko
proprijuma, čula i doslovnih značenja i da tako obesveti svete stvari i
sebe uništi, to je jasno iz mnogih odlomaka u Reči gde se pominju
heruvimi. Kako su Jevreji imali jasno znanje o Gospodovom dolasku, o
predstavama ili slikama u Crkvi koje označavaju Njega, o životu posle
smrti, o unutrašnjem čoveku i unutrašnjem smislu Reči, oni bi to bili
obesvetili i tako bi nestali zauvek; stoga je to bilo predstavljeno
heruvimom na prestolu milosti na kovčegu, na zavesama u šatoru,
klanjanjem, kao i hramom, i Gospod im je rekao da to drže, videti
Izlazak XXV 18, 21; XXVI 1, 31; i O carevima VI 23, 29, 32. Jer kovečeg u
kojem se čuvalo svedočanstvo, označavao je isto što i drvo od života u
ovom odlomku; naime, Gospoda i nebeske stvari koje samo Njemu
pripadaju. Stoga se često kaže za Gospoda da sedi na heruvimima,
odakle je razgovarao s Mojsijem i Aronom između heruvima, videti
Izlazak XXV 22; Brojevi VII 89. Ovo je jednostavno opisano kod Jezekilja,
gde se kaže:
I opet:
I progovori čovjeku obučenom u platno i reče: Uđi među točkove pod
heruvimima, i uzmi pune pregršti žeravice između heruvima i razaspi na
grad. I uđe na moje oči. I jedan heruvim pruži ruku svoju k ognju koji
bijaše među heruvimima, i uze i metnu u pregršti obučenome u platno, i
on primi i izide. X 2, 7
POGLAVLJE ČETVRTO
1. Iza toga pozna Adam ženu svoju, i ona zatrudnje i rodi Kaina, i reče:
Dobih čovjeka od Gospoda.
2. I rodi opet brata njegova Avelja. I Avelj posta pastir a Kain ratar.
3. Poslije nekog vremena dogodi se te Kain prinese Gospodu prinos od
roda zemaljskoga.
4. A i Avelj prinese od prvina stada svojega i od njihove pretiline. I
Gospod pogleda na Avelja i na njegov prinos.
5. A na Kaina i na njegov prinos ne pogleda. Za to se Kain rasrdi veoma, i
lice mu se promijeni.
6. Tada reče Gospod Kainu: Što se srdiš? Što li ti se lice promijeni?
7. Nedeš li biti mio kad dobro činiš? A kad ne činiš dobro, grijeh je na
vratima. A volja njegova je pod tvojom vlašdu, i ti si mu stariji.
8. Poslije govoraše Kain s Aveljom bratom svojim. Ali kada bijahu u
polju, skoči Kain na Avelja svojega, i ubi ga.
9. Tada reče Gospod Kainu: Gdje ti je brat Avel? A on odgovori: Ne znam;
zar sam ja čuvar brata svojega?
10. A Bog reče: Šta učini? Glas krvi brata tvojega viče sa zemlje k
meni.
11. I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila usta svoja da
primi krv brata tvojega iz ruke tvoje.
12. Kad zemlju uzradiš, nede ti više davati blaga svojega. Bičeš
potukač i bjegunac na zemlji.
13. A Kain reče Gospodu: Krivica je moja velika da mi se ne može
oprostiti.
14. I eto me tjeraš danas iz ove zemlje da se krijem ispred tebe, i da
se skitam i potucam po zemlji, pa de me ubiti ko me udesi.
15. A Gospod mu reče: Za to ko ubije Kaina, sedam de se puta to
pokajati. I načini Gospod znak na Kainu, da ga ne ubije ko ga udesi.
16. I otide Kain ispred Gospoda, i naseli se u zemlji Naidskoj na
istoku prema Edenu.
17. I pozna Kain ženu svoju, i ona zatrudnje i rodi sina Enoha. I
sazida grad i proizva ga po imjenu sina svojega Enoha.
18. I Enohu rodi se Irad; a Irak rodi Mavijaela; a Mavijael rodi
Matuzaela; a Matuzael rodi Lameha.
19. I uze Lameh dvije žene: jednoj bješe ime Ada a drugoj Zila.
20. I Ada rodi Javela; od njega se narodiše koji žive pod šatorima i
stoku pasu.
21. A bratu njegovu bješe ime Jubal; od njega se narodiše gudači i
svirači.
22. A Sela rodi Tubalkaina, koji bješe vješt kovati svašta od mjedi i
od gvožđa; a sestra Tubalkainu bješe Noema.
23. I reče Lamah svojim ženama: Čujte glas moj, žene Lamehove,
poslušajte riječi moje: ubidu čovjeka za ranu svoju i mladida za
masnicu svoju.
24. Kad de se Kain osvetiti sedam puta, Lameh de sedamdest sedam
puta.
25. A Adam opet pozna ženu svoju, i rodi mu sina, i nadje mu ime
Set. Jer reče, Bog dade drugoga sina za Avelja, kojega ubi Kain.
26. I Setu se rodi sin kojemu nadješe ime Enoš. Tada se poče
prizivati ime Gospodovo.
SADRŽAJ
330. Ugašeno milosrđe se naziva krv viče, stih 10; izokrenuti nauk, da si
proklet na zemlji, stih 11; laž i zlo koje iz nje proističe, potukač i
bjegunac na zemlji, stih 12. I pošto su se odvratili od Gospoda, bili su u
opasnosti da umru zauvek, stihovi 13, 14. Ali pošto je milosrđe trebalo
da se ponovo usadi kroz veru, vera je postala nepovrediva i to je
označeno sa znak na Kainu, stih 15. A njeno pomeranje s ranijeg
položaja označeno je sa Kain se nastani na istoku prema Edenu, stih 16.
SADRŽAJ
Kod Davida:
Pastire Izrailjev, čuj! Koji vodiš sinove Josipove kao ovce, koji sjediš na
heruvimima, javi se! LXXX 1
Učinih kder sionsku da je kao lijepa i nježna djevojka. K njoj de dodi
pastiri sa stadima svojima, razapede oko nje šatore, svaki de dopasti
svoje mjesto. VI 2, 3
Kod Jezekilja:
Ovako veli Gospod Jehova: Još de me tražiti dom Izrailjev da im učinim,
da ih umnožim ljudima kao stado. Kao sveto stado, kao stado u
Jerusalimu o praznicima njihovijem, tako de pusti gradovi biti puni stada
ljudi, i poznade da sam ja Gospod. XXXVI 37, 38
Kod Izaije:
Sva de se stada Arabije skupiti u tebi; ovnovi navajotski bide ti na
potrebu; prinosi na oltaru mome bide ugodni i dom slave tvoje
proslavidu. LX 7*
(U mnogim prevodima piše stada cedarska. Autor je koristio Šmidijusov
latinski prevod, u kojem piše stada Arabije, prim.prev.)
Oni koji vode stada u dobrotu ljubavi prema bližnjemu, jesu oni koji
skupljaju stada; a oni koji ih ne vode u dobrotu ljubavi prema bližnjemu,
jesu oni koji razagnavaju stado; jer skupljanje i objedinjavanje jeste
delo ljubavi prema bližnjemu; a razbijanje i razjedinjavanje dolazi od
nedostatka ljubavi prema bližnjemu.
344. U čemu je vrednost vere, to jest poznavanja nauka vere, ako ne da
čovek bude onakav kako ga vera uči? A prva stvar koju vera uči jeste
ljubav prema bližnjemu, Marko XII 28-35; Mateja XXII 34-29. To je cilj
kojemu sve vodi, i ako se to ne postigne, sve znanje i sav nauk nisu
ništa.
345. Da je ratar onaj ko je lišen ljubavi prema bližnjemu, bez obzira na
to koliko ima vere odvojene od ljubavi prema bližnjemu, jer ta vera nije
vera, jasno je iz ovoga što sledi: da Jehova nije primio njegov prinos i da
je on ubio svoga brata odnosno da je razorio ljubav prema bližnjemu,
koja je označena Aveljom. Da su ratari, kaže se za one koji gledaju samo
na telesne i zemaljske stvari, kao što je jasno iz Knjige postanja III 19,
23, gde čitamo da je čovjek izagnan iz Vrta edenskog da radi zemlju.
346. Stih 3. A poslije nekog vremena dogodi se te Kain prinese Jehovi
prinos od roda zemaljskoga. Pod posle nekog vremena označava se
proces vremena; pod rodom zemaljskim, dela vere bez ljubavi prema
bližnjemu; a pod prinos Jehovi, bogosluženje koje iz toga proizlazi.
347. Svima je jasno da poslije nekog vremena označava protok
vremena. U početku, dok je još bilo prostodušnosti u tome, nauk koji se
nazivao Kain nije izgledao tako neprihvatljiv kao što je to bio kasnije, što
je jasno iz činjenice da su se oni tada odnosno njihovi potomci zvali
Čovek, Jehova. Tako u početku vera nije bila sasvim odvojena od ljubavi
kao što je to bila poslije nekog vremena, ili u toku vremena; a što nije
slučaj s naukom istinske vere.
348. Da se pod plodom zemaljskim misli na dela vere bez ljubavi prema
bližnjemu, pokazuje se u slededem: dela vere lišena ljubavi prema
bližnjemu nisu dela vere, jer su u sebi mrtva i pripadaju samo
spoljašnjem čoveku. O ovima se piše kod Jeremije:
Pravedan si, Gospode, ako bih se pravdao s tobom; ali du progovoriti o
sudovima tvojim. Zašto je put bezbožnički sretan? Zašto žive u miru svi
koji čine nevjeru? Ti ih posadi, i oni se ukorijeniše, rastu i rod rađaju; ti si
im blizu usta ali daleko od bubrega. Dokle de tužiti zemlja, i trava svega
polja sahnuti za zlode onijeh koji žive u njoj? Nesta sve stoke i ptica, jer
govore: Ne vidi kraja našega. XII 1, 2, 4
Blizu usta a daleko od bubrega, označava one koji su u veri odvojenoj
od ljubavi prema bližnjemu, za koje se kaže da tuži zemlja. Kod istoga
proroka ovakva dela nazivaju se plodom djela:
Srce je prijevarno više svega i opako; ko de ga poznati? Ja Jehova
ispitujem srca i iskušavam bubrege, da bih dao svakome prema
putovima njegovima i plodu djela njegovijeh. XVII 9, 10
Kod Miheja:
Da ovakav plod nije plod ili da je delo mrtvo, te da i plod i delo nestaju,
kaže se kod Amosa:
A ja istrijebih ispred njih Amoreje koji bijahu visoki kao kedri i jaki kao
hrastovi, i potreh rod njihov ozgo i žile njihove ozdo. II 9
I kod Davida:
Rod njihov istrijebideš sa zemlje i sjeme njihovo između sinova čovječjih.
XXI 10
Kod Sofonije:
Ispreko rijeka etiopskih koji se meni mole, rasijani moji donijede mi dare.
III 10
I kod Jovana:
I od Isukrsta koji je svjedok vjerni, i prvenac iz mrtvijeh, i knez nad
carevima zemaljskim, koji nas ljubi i umi nas od grijeha naših krvlju
svojom. Otkr. I 5
Primetno je da prvenac kod bogosluženja označava Gospoda i ono što
je prvorođeno u crkvi, a to je vera.
353. Pretilinom ili salom označava se samo nebesko, koje isto tako
pripada Gospodu. Nebesko sve pripada ljubavi. I vera je nebeska kada je
iz ljubavi. Sva ljubav prema bližnjemu je nebeska. Sve ovo je bilo
predstavljeno raznim vrstama pretiline kod žrtvovanja; tako su se
razlikovale pretiline koje pokrivaju bubrege, pa koje pokrivaju creva i
one iznad creva; ove su bile svete, te su prinošene na oltaru kao žrtve.
Knjiga izlaska XXIX 13, 22; Knjiga levitska III 3, 4, 14; IV 8, 9, 19, 26, 31,
35; VII 16, 25. Stoga su se žrtve zvale hljeb ili jelo prineseno na oganj za
umirenje Jehovi, Knjiga levitska III 14, 16. Zato je jevrejskom narodu bilo
zabranjeno da jede pretilinu od životinja, što je nazvano večnim
zakonom od koljena na koljeno, Knjiga levitska III 17; VII 23, 25. Ovo je
bilo stoga što ta crkva nije priznavala nikakve unutrašnje stvari, a još
manje nebeske stvari ili dobrota ljubavi prema bližnjemu, što se vidi kod
proroka, kao kod Izaije:
Zašto trošite novce svoje na ono što nije hrana i trud svoj za ono što ne
siti? Slušajte me, pa dete jesti što je dobro i duša de se vaša nasladiti
pretiline. LV 2
Kod Jeremije:
I napitadu svedenicima dušu pretilinom, i narod de se moj nasiti dobra
mojega, govori Gospod. XXX 14
Jasno je da se ovde ne misli na pretilinu, nego na nebesko-duhovnu
dobrotu. Tako kod Davida:
Hrane se od izobilja doma tvojega, i iz potoka sladosti ti ih napajaš. Jer
je u tebe izvor životu, tvojom svjetlošdu vidimo svjetlost. XXXVI 8, 9
---
357. Da Kain se veoma rasrdi označava da je ljubav prema bližnjemu
nestala, jasno je iz onoga što se zatim kaže, naime, da je on ubio svoga
brata Avelja, kojim se označava ljubav prema bližnjem. Srdžba uopšte je
osedanje koje se javlja kada se nešto protivi samoljublju i njegovim
požudama. To se jasno vidi u svetu zlih duhova, jer tamo postoji opšta
srdžba na Gospoda. Zato što zli duhovi nisu u ljubavi prema bližnjem
nego u mržnji, pa sve što ne pogoduje samoljublju i ljubavi prema svetu,
izaziva protivljenje koje se pokazuje kao srdžba. U Reči se srdžba, ljutnja
i gnev često pripisuju Jehovi, ali su oni u stvari čovekovi i samo se
pripisuju Jehovi jer tako izgleda, iz razloga koji su pomenuti. Tako
čitamo kod Davida:
Posla na njih ognjeni gnjev svoj, srdnju i mržnju, četu zlijeh anđela. Pobi
sve prvence u Egiptu, prvi porod po kolibama Hamovijem. LXXVIII 9, 50
Jehova nikada ne šalje gnev ni na koga, nego to ljudi čine sami sebi; niti
pak On šalje njima zle anđele, nego čovek sam na sebe to sve navlači. I
stoga se dodaje da se u Njemu podigao gnjev i nije odbranio njihovu
dušu od smrti; i stoga se kaže kod Izaije da de oni dodi Jehovi i da de se
posramiti svi koji se gnjeve na nj, XLV 24. Odatle je očigledno da gnev
označava zla ili, što je isto, napuštanje ljubavi prema bližnjem.
358. Da lice se promenilo označava da se unutrašnje bide promenilo,
jasno je iz značenja lica i promene na licu. Lice je kod drevnih ljudi
označavalo unutrašnje stvari, jer unutrašnje stvari prosijavaju kroz
takvo lice; a u pradrevno vreme ljudi su bili takvi da je lice bilo u
savršenom slaganju sa unutrašnjim, tako da se po čovekovom licu
moglo videti kakvog je raspoloženja i kakav je njegov duh. Oni su
smatrali čudovišnim pokazivati licem jedno, a misliti drugo. Pretvaranje
i obmana su bili prezirani, pa su stoga unutrašnje stvari bile
predstavljene licem. Kada je s lica sijala ljubav prema bližnjem, kazalo se
da se lice podiglo; a kada se događalo suprotno, reklo bi se da je lice
palo; stoga se i za Gospoda kaže da je podigao lice svoje na čoveka, kao
kod blagoslova, Knjiga brojeva VI 26; i u Psalmu IV 6, čime se označava
da Gospod daje čoveku ljubav prema bližnjemu. Na šta se misli kad se
kaže da lice pada, pokazuje se kod Jeremije:
Nedu pustiti da padne gnjev moj na vas, jer sam milostiv, kaže Jehova.
III 12
359. Stih 6. Tada reče Jehova Kainu: Što se srdiš? Što li ti se lice
promijeni? Jehova reče Kainu znači da mu je savest diktirala; da se
rasrdio i da mu se lice promenilo, znači da je ljubav prema bližnjemu
nestala, kao što je ved rečeno, i da se njegovo unutrašnje bide
promenilo.
360. Da je Jehova rekao Kainu znači da je savest diktirala; ovome nije
potrebno tražiti potvrdu, jer su slični odlomci ranije objašnjeni.
361. Stih 7. Nedeš li biti mio, kad dobro činiš? A kad ne činiš dobro,
grijeh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašdu, i ti si mu
stariji. Ako činiš dobro, bideš mio, znači da deš, ako si naklonjen dobru,
voleti bližnjega; ako ne činiš dobro, grijeh je pred vratima, znači da ako
nisi naklonjen dobru, tada ne voliš bližnjega nego si u zlu. Volja je
njegova pod tvojom vlašdu, znači da milosrđe želi da bude s tobom, ali
ne može zato što ti želiš da vladaš njime.
362. Ovde se opisuje nauk vere nazvan Kain koji se, zato što se odvojio
od ljubavi, isto tako odvojio i od milosrđa koje je izdanak ljubavi. Gde
god ima neka Crkva, to se podižu i jeresi; jer kada su ljudi zainteresovani
za neki predmet, oni od toga prave glavnu stvar; jer takva je priroda
čovekovog mišljenja, osobito kada njegova mašta smatra da je to njeno
otkride, a to je kada ga ljubav prema sebi i svetu vodi tome. Tada mu se
čini da se sve slaže i da to potvrđuje, da bi se na kraju zaklinjao da je
tako, iako je to laž. No upravo su na taj način oni koji se zovu Kain
načinili da je vera bitnija od ljubavi, pa su kao posledica toga živeli bez
ljubavi, i tada kao da su se ljubav prema sebi i fantazija zaverili da ga u
tome utvrde.
363. Priroda nauka vere koji se zvao Kain vidi se iz opisa u ovome stihu,
gde se pokazuje da bi ljubav mogla da se sjedini s verom, ali da ljubav a
ne vera treba da vlada. Zbog toga se prvo kaže: Kada činiš dobro, nedeš
li biti mio? To znači ako si naklonjen dobru, bideš milosrdan; jer činiti
dobro u unutrašnjem smislu jeste biti naklonjen, a činiti dobro dolazi od
volje da se čini dobro. U drevna vremena delo i volja su činili jedno. Iz
dela, oni su videli volju, jer je pretvaranje tada bilo nepoznato. Da
podizanje označava da postoji milosrđe, jasno je iz onoga što je ved bilo
rečeno o licu, naime, da podignuti lice znači voleti bližnjega, a spustiti
lice označava suprotno.
364. Drugo, kaže se ako ne činiš dobro, grijeh je pred vratima, što znači
ako nisi naklonjen dobru, milosrđa nede biti i bideš u zlu. Svako može da
vidi kako greh leži pred vratima znači da je zlo spremno da uđe; jer ako
nema ljubavi prema bližnjemu, tada su tu surovost i mržnja, znači sve
zlo. Greh se uopšte naziva đavo koji je, a to je gomila paklenih duhova,
uvek pri ruci kada u čoveku nema ljubavi prema bližnjemu; a jedini
način da se đavo i njegova družina odagnaju s vrata uma jeste da se
bude u ljubavi prema Gospodu i u ljubavi prema bližnjemu.
365. Na tredem mestu se kaže volja njegova je pod tvojom vlašdu, ti si
mu stariji, što znači da ljubav prema bližnjemu želi da bude zajedno s
verom, ali da je to nemogude zato što vera želi da vlada nad milosrđem,
a to je protivu reda. Sve dok vera traži da vlada, to nije vera, a postaje
vera tek onda kada milosrđe vlada; jer milosrđe je glavna stvar vere,
kao što je ved rečeno. Milosrđe se može uporediti s plamenom, koji je
bitan za toplotu i svetlost jer dolaze od njega; a vera, kada je odvojena,
može da se uporedi sa svetlošdu koja nema toplote od plamena; kada
možda ima svetlosti, ali je ona zimska, jer je sve usahlo i umire.
Ali deš živjeti od mača svojega, i bratu svojemu deš služiti; ali de dodi
vrijeme, te deš pošto se naplatiš, skršiti jaram njegov s vrata svojega.
Postanje XXVII 40
Ili, što je isto, Crkva neznabožaca ili naroda, ili Nova crkva, predstavljena
je Isavom, a Jevrejska crkva Jakovom; i ovo je razlog što se tako često
kaže da Jevreji treba da priznaju neznabošce za bradu; a u Crkvi
neznabožaca svi su se nazivali bradom iz ljubavi prema bližnjem.
Gospod naziva bradom one koji čuju Reč i koji je čine, Luka VIII 21; oni
koji čuju, to su oni koji su u veri; a oni koji čine, to su oni koji su u ljubavi
prema bližnjemu; ali oni koji čuju odnosno koji imaju vere ali nemaju
ljubavi prema bližnjemu, ti nisu brada, jer ih Gospod upoređuje s
ludima. Mateja VII 24, 26
368. Da polje označava nauk, pa stoga i sve ono što pripada nauku o
veri i ljubavi prema bližnjem, jasno je iz Reči, kao kod Jeremije:
Goro s poljem, dadu imanje tvoje, sve blago tvoje dadu da se razgrabi,
visine tvoje, za grijeh po svijem međama tvojim. XVII 3
U ovom odlomku polje označava nauk; imanje i blago označavaju
duhovno bogatstvo vere ili ono što pripada nauku vere. Kod istoga:
Ostavlja li snijeg livanski sa stijene moja polja? Ostavljaju li se vode
studene, koje teku? XVIII 14
Za Sion, kada bude izgubio nauk vere, da de biti preoran kao polje, Jer.
XXVI 18; Mihej III 12. Kod Jezekilja:
I uze sjeme iz one zemlje i metnu ga na njivu, odnese ga gdje ima
mnogo vode i ostavi ga dobro. XVII 5
Ovde se govori o crkvi i njenoj veri; jer se nauk naziva poljem zbog
semena koje je u njemu. Kod istoga:
I sva de drveta poljska poznati da ja Jehova snizih visoko drvo, posuših
zeleno drvo i učinih da ozeleni suho drvo. Ja Jehova rekoh. I učinidu. XVII
24
Kod Joila:
Opustje polje, tuži zemlja; jer je potrveno žito, usahlo vino, nestalo ulja.
Stidite se, ratari, ridajte, vinogradari, pšenice radi i ječma radi, jer
propade žetva na njivi; loza posahnu i smokva uvenu; šipak i palma i
jabuka i sva drveta poljska posahnuše, jer nesta radosti između sinova
ljudskijeh. I 10, 11, 12
Ovde polje označava nauk, drvede znanje, a ratari one koji se mole. A
kod Davida:
Neka skače polje i sve što je na njemu, tada neka se raduju sva drveta
šumska. Psalam XCVI 12
Ovde je savršeno jasno da polja ne mogu skakati niti drvede može
pevati; nego to mogu stvari koje su u čoveku, a to je poznavanja vere.
Kod Jeremije:
Dokle de zemlja tužiti, i trava svega polja sahnuti sa zlode onijeh koji žive
u njoj? Nesta sve stoke i ptica, jer govore: Ne vidi kraja našega. XII 4
Ovde je isto tako jasno da ni zemlja ni trava u polju ne mogu tužiti; nego
ovi izrazi govore o nečemu u čoveku dok je u stanju čišdenja. Ima sličan
odlomak kod Izaije:
Jer dete s veseljem izadi i u miru dete biti vođeni; gore i bregovi pjevade
pred vama od radosti, i sva de drveta poljska pljeskati rukama. LV 12
Tako isto Gospod naziva nauk poljem kada govori o kraju vremena:
Tada de dva biti na njivi, jedan de se uzeti a drugi de se ostaviti. Mateja
XXIV 40; Luka XVII 3
Ovde se pod poljem razume nauk vere, kako istinski tako i lažni. Pošto
polje znači nauk, ko god primi imalo semena vere, bio to čovek ili Crkva
bilo svet, naziva se polje.
369. Iz ovoga sledi da reči Kain skoči na brata Avelja i ubi ga kada su bili
zajedno u polju, znači da su vera i ljubav bile iz nauka vere, ali je vera
bila odvojena od ljubavi, pa stoga nije mogla a da ne odbacuje i ne guši
ljubav; a to je slučaj i u naše vreme kod onih koji smatraju da vera sama
spasava bez dela ljubavi prema bližnjemu, jer samo tom pretpostavkom
oni gase ljubav, iako znaju i ispovedaju usnama da vera ne spasava ako
nema ljubavi.
372. Biti čuvar znači služiti, kao što je vratar i čuvar kudnog praga u
Jevrejskoj crkvi. Za veru se kaže da je čuvar ljubavi prema bližnjemu, a
to stoga što ona treda da joj služi; ali po načelima nauka koji se zove
Kain, vera treba da vlada, kao što se kaže u stihu 7.
373. Stih 10. A Jehova reče: Šta učini? Glas krvi brata tvojega viče sa
zemlje k meni. Glas krvi tvoga brata znači da je izvršeno nasilje nad
ljubavlju prema bližnjem; krv viče je optužba kojom se okrivljuje, a
zemlja označava raskol ili jeres.
374. Da krv viče znači kako je izvršeno nasilje nad milosrđem, jasno je iz
mnogih odlomaka u Reči, gde glas označava nešto što optužuje, osobito
mržnju; jer ko god mrzi svoga brata, on ga ubija u srcu; kao što Gospod
uči:
Čuli ste kako je kazano starima: Ne ubij, jer ko ubije, bide kriv sudu. A ja
vam kažem da de svako koji se gnjevi na brata svojega ni za šta, biti kriv
sudu; a ako li ko reče bratu svojemu raka, bide kriv skupštini; a ko reče
budalo, bide kriv paklu ognjenom. Mateja V 21, 22
Tim rečima se misli na stepene mržnje. Mržnja je suprotna ljubavi
prema bližnjem i ubija na svaki mogudi način, ako ne rukom, a ono u
duhu, i samo je obuzdavaju spoljašnje stege da to ne uradi rukom.
Stoga je svaka mržnja krv, kao kod Jeremije:
Zašto govoriš da je dobar tvoj put tražedi da ljubiš? Pa si i nevaljale žene
naučio svojim putovima. I jošte na skutovima tvojim nalazi se krv
siromaha pravijeh; ne nalazim kopajudi, nego je na svima njima. II 33,
34. I kako je mržnja označena sa krv, tako je i svaka druga nepravda, jer
je mržnja izvor svih nepravdi. Tako kod Ozije:
I kod istoga:
Načini verige, jer je zemlja puna krvnoga suda i grad je pun nasilja. VII
23
A kod Jeremije:
Ali bi za grijehe proroka njegovijeh i za bezakonja svedenika njegovijeh,
koji proljevaju krv pravedničku usred njega. Lutahu kao slijepci po
ulicama kaljajudi se krvlju, koje ne mogahu da se dotiču haljinama
svojim. Plač IV 13, 14
Kod Izaije:
Kada Jehova opere nečistotu kderi sionskih i iz Jerusalima očisti krv
njegovu duhom koji sudi i sažiže.
I opet:
Jer su ruke vaše oskrvnjene krvlju i prsti vaši bezakonjem; usne vaše
govore laž i jezik vaš izriče opačinu. LIX 3
Kod Jezekilja:
378. Stih 11. I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila usta svoja
da primi krv brata tvojega iz ruke tvoje. Da si proklet na zemlji, znači
da je kroz raskol postao protivan; koja je otvorila usta svoja, označava
krivoverje koje ih uči; da primi krv brata tvojega, znači da je izvršeno
nasilje nad ljubavlju prema bližnjem i da ju je ugasilo.
379. Da su time označene ove pojave, vidi se iz onoga što prethodi; biti
proklet znači biti protivan dobroti, kao što je pokazano u stavu 345. Ono
što odvrada jesu nepravde, gadosti ili mržnja, tako da on gleda samo
nadole, prema telesnim i zemaljskim stvarima, a to je prema onome što
je u paklu. To se događa kada se ljubav prema bližnjem odagna i uguši,
jer je tada veza koja spaja čoveka s Gospodom pokidana, zato što samo
ljubav ka bližnjem ili ljubav i milosrđe spajaju, a nikad vera bez ljubavi,
to jest samo znanje koje i paklena četa može imati; a ovi time vešto
obmanjuju dobre i prikazuju se kao anđeli svetla; što ponekad rđavi
besednici rade, s revnošdu koja izgleda kao pobožnost, iako je ono što
je na njihovim usnama daleko od njihovih srca. Ima li ikoga da mu je
rasuđivanje toliko slabo da veruje kako sama vera u memoriji, ili misao
koja od nje potiče, može da bude od neke koristi, kada je svakome
poznato iz ličnog iskustva da niko ne ceni reči bez obzira na to kakve su
ako ne dolaze iz volje ili namere? Jer to je ono što prija i što povezuje
čoveka sa čovekom. Volja je stvarni čovek, a pravi čovek nije sama
misao u kojoj nije i njegova volja. Čovek stiče svoju prirodu i karakter od
volje, jer samo ona na njega utiče. Kada neko misli nešto dobro, tada je
suština vere, koja je ljubav prema bližnjemu, u misli, jer je u tome volja
da se čini dobro. No ako kaže da misli o dobru a živi nevaljalo, on može
da misli samo zlo, i u tome nema vere.
380. Stih 12. Kada zemlju uzradiš, nede ti više davati blaga svojega.
Bideš potukač i bjegunac na zemlji. Raditi zemlju, znači negovati ovaj
raskol ili jeres; nede više davati blaga svojega, znači da de biti neplodna.
Biti potukač i begunac na zemlji, znači ne znati šta je dobro i istinito.
381. Da raditi zemlju znači negovati ovaj raskol ili jeres, vidi se iz
značenja zemlje, o kojoj smo govorili maločas; da nede davati blaga
svojega, označava neplodnost, što je jasno iz rečenog o zemlji, a i iz
samih reči, kao i po tome što oni koji ispovedaju veru bez ljubavi prema
bližnjemu, ne ispovedaju nikakvu veru, kao što je ved bilo pokazano.
382. Da biti potukač i bjegunac na zemlji označava ne znati ono što je
dobro i istinito, jasno je iz značenja lutanja i bežanja u Reči. Kao kod
Jeremije:
Ali bi za grijehe proroka njegovijeh, koji proljevaju krv pravedničku usred
njega. Lutahu kao slijepci po ulicama kaljajudi se krvlju, koje ne mogahu
da se ne dotiču haljinama svojim. Plač IV 13, 14
Ovde su proroci oni koji uče, a svedenici oni koji po tome žive; lutati kao
slepci po ulicama, znači ne znati šta je dobro i istinito. Kod Amosa:
A ja vam ustegoh dažd, kad još tri mjeseca bijahu do žetve, i pustih dažd
na jedan kraj, a na drugi ne pustih dažda; jedan se kraj nakvasi, a drugi
kraj, na koji ne daždi, posuši se. IV 7, 8
Ovde jedan kraj na kojem je daždilo, označava nauk vere koji potiče od
ljubavi prema bližnjem; a kraj ili deo polja gde nije daždilo, označava
nauk vere u kojem nema ljubavi prema bližnjemu. Da de lutati za
vodom, takođe znači tražiti istinu. Kod Ozije:
Udaren bi Efraim; korjen im posahnu, nede roditi roda; ako i rode, ubidu
mili porod utrobe njihove. Odbacide ih Bog moj jer ga ne slušaju, i
skitade po narodima. IX 16, 17
Efraim ovde označava razumevanje istine ili vere, jer je on prvenac
Josipov; korjen posahnu, označava ljubav prema bližnjemu koja ne
može da rađa plod; skitati po narodima odnosi se na one koji ne znaju
šta je dobro i istinito. Kod Jeremije:
Za Cedar i za carstva azorska, koja razbi Nabukodonosor car babilonski,
ovako veli Jehova: Ustanite, idite na Cedar i zatrite sinove istočne.
Bježite. Selite se daleko, zavrite se duboko, sinovi azorski, govori Jehova,
jer je Nabukodonosor car babilonski namjerio namjeru protiv vas i
smislio misao protiv vas. XLIX 28, 30
387. Da kriti se od Tvoga lica znači biti odvoen od dobra vere od ljubavi,
jasno je iz značenja Jehovinog lica koje je, kao što je ved rečeno, milost
iz koje izviru sva dobra vere od ljubavi i prema tome su ovde sva dobra
vere označena Njegovim licem.
388. Biti begunac i potukač na zemlji znači, kao i ranije, ne znati šta su
dobrota i istina.
389. Da de ga ubiti ko ga udesi znači da de ga ubiti svako zlo i laž; ovo
sledi iz onoga što je ved rečeno. Naime, kada čovek izgubi ljubav prema
bližnjem, odvaja se od Gospoda; jer jedino ljubav prema bližnjem i
milosrđe povezuju čoveka s Gospodom. Tamo gde nema milosrđa, tu je
rascep, a tada je sve što misli laž; a sve što čini zlo. Gde je rascep, čovek
je ostavljen sebi ili svom proprijumu; a tada je sve što misli laž; a sve što
čini zlo. To je ono što ubija čoveka ili što čini da u njemu više nema
života.
390. Oni koji su u zlu i obmani neprekidno su u strahu da de biti ubijeni.
Kod Mojsija:
A vas du rasijati po narodima, i učinidu da vas gone golijem mačem; i
zemlja de vaša biti pusta i gradovi vaši raskopani. A koji vas ostanu,
metnudu strah u srca njihova u zemljama neprijatelja njihovijeh, te de ih
goniti list kada šušne zaljuljavši se, i oni de bježati kao ispred mača, i
padade a niko ih nede tjerati. Padade jedan preko drugoga kao od mača,
a niko ih nede tjerati: nedete se modi držati pred neprijateljima svojim.
Knjiga levitska XIX 33, 36, 37
Kod Izaije:
S kraja zemlje čusmo pjesme u slavu pravednome; ali rekoh: Ološah!
Ološah! Teško meni, nevjernici nevjeru čine, baš nevjernici nevjeru čine .
Strahota i jama i zamka pred tobom je, stanovniče zemaljski. I ko uteče
čuvši za strahotu, pašde u jamu; a ko ižljeze iz jame, uhvatide se u
zamku, jer de se ustave na visini otvoriti, i zatrešde se temelji zemlji. I
sva de se zemlja razbiti, sva de se zemlja raspasti, sva de se zemlja
uskolebati. Sva de se zemlja ljuljati kao pijan čovjek, i premjestide se kao
koliba, jer de joj otežati bezakonje njezino, te de pasti i nede više ustati.
XXIV 16-20
Kod Jeremije:
Evo, ja du pustiti na te strah od svuda naokolo, govori Jehova Bog nad
vojskama, i raspršidete se svi, i nede biti nikoga da sakupi bježan. XLIX 5
Nego govorite: Ne, nego demo na konjma pobjedi. Zato dete bježati.
Pojahademo brze konje. Zato de biti brži koji de vas tjerati. Bježade vas
tisuda kad jedan poviče; kad petorica poviču, bježade svi, dokle ne
ostanete kao oklesano drvo navrh gore i kao zastava na humu.
U ovim i drugim odlomcima Reči opisani su oni koji su u obmani i zlu
kako beže i kako su u strahu da de ih ubiti. Oni se svakoga plaše jer
nema nikoga da ih zaštiti. Svi koji su u zlu i obmani mrze svoje bližnje,
tako da svako želi da ubije drugoga.
391. Stanje zlih duhova u drugom životu najjasnije pokazuje da se oni
koji su u zlu i obmani svakoga plaše. Oni koji su se lišili ljubavi prema
bližnjemu lutaju okolo i beže od mesta do mesta. Gde god da odu, u
bilo koje društvo, ovi odmah opažaju njihov karakter ved time kako
dolaze, jer je takvo opažanje koje postoji u drugom životu; i oni ne
samo da ih teraju nego ih i strogo kažnjavaju, i to s takvom ljutnjom da
bi ih i ubili kada bi to mogli. Zli duhovi nalaze najvede uživanje kada
jedan drugoga kažnjavaju i muče; to je njihovo najvede zadovoljstvo. Do
sada se nije znalo da su samo zlo i obmana tome uzrok, jer sve što neko
želi drugome, vrada se njemu samome. Obmana nosi u sebi kaznu za
obmanu, a zlo nosi u sebi kaznu za zlo, pa se stoga oni plaše ovih kazni.
392. Stih 125. A Jehova mu reče: Zato ko ubije Kaina, sedam de se puta
pokajati. I načini Jehova znak na Kainu, da ga ne ubije ko ga udesi. Da
se onome ko ubije Kaina sveti sedmostruko, to znači da vršiti nasilje nad
verom, čak i kada je tako odvojena, znači svetogrđe; Jehova načini znak
na Kainu, da ga ne ubije ko ga udesi, znači da je Gospod odlikovao veru
na poseban način da bi se sačuvala.
Kod Izaije:
I svjetlost mjesečeva de biti kao svjetlost sunčana, a svjetlost sunčana de
biti sedam puta veda, kao svjetlost od sedam dana, kad Gospod zavije
ulom narodu svojemu i iscijeli rane koje mu je zadao. XXX 26
Ovde sunce označava ljubav, a mesec veru od ljubavi, koja treba da
bude kao ljubav. Pošto se periodi čovekovog preporađanja dele na šest,
pre nego dođe sedmi, to jest pre nego postane nebeski čovek, tako isto
se dele periodi njegovog čišdenja sve dok ništa do nebeskoga ne ostane.
Ovo je bilo predstavljeno i s nekoliko ropstava Jevreja, kao i poslednjim
ili vavilonskim ropstvom, koje je trajalo sedam desetljeda ili sedamdeset
godina. Isto tako nekoliko puta se kaže da i zemlja treba da se odmori
svake sedme godine, na njen Sabat.* (Kod našeg naroda zemlja se ne
radi svake sedme godine, da se odmori. To se zove zemlja na ugaru ili na
otavi, prim.prev.) Isto je predstavljeno Nabukodonosorom kod Danila:
Srce čovječje neka mu se promijeni, i srce životinjsko neka mu se da, i
sedam vremena neka prođe preko njega. A što car vidje stražara i sveca
gdje stražariše s neba koji govoraše: posijecite drvo i potrite ga, ali mu
panj sa žilama ostavite u zemlji u okovima gvozdenijem i mjedenijem u
travi poljskolj, da ga kvasi rosa nebeska, i sa zvijerjem poljskim neka mu
je dio dokle sedam vremena prođe preko njega. I bideš prognan između
ljudi, i živjedeš sa zvijerjem poljskim, hranide te travom kao goveda, i
sedam de vremena prodi preko tebe dokle poznaš da višnji vlada
carstvom ljudskim i daje ga kome hode. IV 16, 23, 32
I opet:
A portu što je izvan crkve izbaci na polje, niti je mjeri, jer je dana
neznabošcima; i grad sveti gazide četrdeset i dva mjeseca. XI 2
I opet:
I vidjeh u desnici onoga što sjeđaše na prijestolju knjigu napisanu
iznutra i spolja, zapečadenu sa sedam pečata. V 1
Iz istoga razloga su strogost i uvedavanje kazni bili izraženi brojem
sedam, kao kod Mojsija:
Ako me ni tada ne stanete služiti, karadu vas još sedam puta više za
vaše grijehe. Ako mi uzidete nasuprot i ne htjet budete slušati me,
dodadu vam sedam puta više muka prema grijesima vašim. I ja du vama
idi nasuprot, i bidu vas još sedam puta više za grijehe vaše. I ja du vama
s gnjevom idi nasuprot, i sedam puta vedma karadu vas za grijehe vaše.
Knjiga levitska XXVI 18, 21, 24, 28
A kod Davida:
Sedminom vrati u njedra susjedima našim ruženje, kojim te ružiše,
Gospode! Psalam LXXIX 12
Pošto je bilo svetogrdno upotrebiti nasilje prema veri – jer ona treba da
bude korisna – to se kaže: ko god da ubije Kaina, njemu de se svetiti
sedmostruko.
396. Da Jehova obeleži biljegom Kainu, da ga ne ubije ko ga udesi, znači
da je Gospod izdvojio veru na poseban način da bi se sačuvala, jasno je
iz značenja biljega i obeležiti biljegom bilo koga, jer je to izdvajanje.
Tako kod Jezekilja:
I reče mu Gospod: Prođi posred grada, posred Jerusalima, i zabilježi
biljegom čela onijem ljudima koji uzdišu i koji ridaju radi svijeh gadova,
što se čine usred njega. IX 4
Ovde zabilježiti biljegom čela, ne označava staviti znak ljudima na glavu,
nego ih izdvojiti od ostalih. Tako se kod Jovana kaže kako im reče da ne
ude travi zemaljskoj, niti kakoj zeleni, niti kaku drvetu, nego samo
ljudima koji nemaju pečata Božjeg na čelima svojima. IX 4
I ovde imati pečat znači izdvajanje. U istoj knjizi čitamo o žigu na ruci i
na čelu, Otkr. XIII 16. To isto je predstavljeno u Jevrejskoj crkvi
vezivanjem prve i velike zapovesti na ruku i na čelo, o čemu čitamo kod
Mojsija:
Čuj, Izrailje: Gospod je Bog naš jedini Gospod... I veži ih sebi na ruku za
znak i neka budu kao počeonik među očima... Zato, ako dobro
uzaslušate zapovijesti koje vam ja zapovijedam danas, ljubedi Gospoda
Boga svojega i služedi mu svijem srcem svojim i svom dušom svojom...
Nego složite ove riječi moje i srce svoje i u dušu svoju, i vežite ih za znak
sebi na ruku, i neka vam budu kao počeonik među očima vašim.
Ponovljeni zakoni VI 4, 8; XI 13, 18
Ovim je predstavljeno da treba izdvojiti zapovest ljubavi iznad svake
druge, te je otuda jasno šta znači staviti znak na ruku i na čelo.
I kod Davida:
Pogledaj na me i smiluj mi se, daj silu svoju sluzi svojemu, i pomozi sinu
sluškinje svoje; učini sa mnom čudo dobrote. Neka vide koji me nenavide
i postide se što si mi, Gospode, pomogao i utješio me. LXXXVI 16, 17
Iz ovih odlomaka jasno se vidi značenje belega. Neka niko ne zamišlja da
je neki poseban znak stavljen na osobu koja se zvala Kain, jer unutrašnji
smisao sadrži stvari koje su sasvim različite od smisla reči.
397. Stih 16. I otide Kain ispred lica Jehovinog, i naseli se u zemlji
Naidskoj na istoku prema Edenu. Rečima Kain otide ispred lica
oJehovinog označeno je da je vera bila odvojena od dobra vere od
ljubavi; nastani se u zemlji Noidskoj, znači izvan istine i dobrote; na
istoku prema Edenu znači blizu intelektualnog uma, gde je ranije vladala
ljubav.
398. Da otidi ispred lica Jehovinog znači odvojiti se od dobra vere od
ljubavi, može se videti iz objašnjenja stiha 14; da naseliti se u zemlji
Noidskoj znači izvan istine i dobrote, jasno je iz značenja reči Nod što
označava lutalicu i izbeglicu, a da biti lutalica i izbeglica znači biti lišen
istine i dobrote, može da se vidi iz navedenog. Da prema Edenu znači
blizu intelektualnog uma, gde je ranije vladala ljubav, a isto tako blizu
racionalnog uma, gde je ranije vladala ljubav prema bližnjemu, jasno je
iz onoga što se kaže o značenju istočno od Edena, naime, da istok znači
Gospoda a Eden ljubav. Kod ljudi Pradrevne crkve um, koji je sačinjen
od volje i razuma, bio je jedinstven; jer volja je bila sve u svemu, tako da
je razum pripadao volji. Ovo je bilo stoga što oni nisu pravili razliku
između ljubavi, koja je pripadala volji, i vere, koja je pripadala razumu,
jer je volja bila sve u svemu, a vera je bila deo ljubavi. Ali kada se vera
odvojila od ljubavi, što je bio slučaj s onima koji se nazivaju Kain, volja
nije više vladala; i kako je u tom umu razum vladao umesto volje ili vera
umesto ljubavi, kaže se da se nastanio na istoku prema Edenu; jer kao
što je maločas bilo primedeno, vera se izdvojila ili je bila obeležena da bi
se sačuvala i bila korisna čovečanstvu.
399. Stih 17. I pozna Kain ženu svoju, i ona zatrudnje i rodi sina Enoha.
i sazida grad i prozva ga po imenu sina svojega Enoha. Da reči Kain
pozna ženu svoju i ona zatrudnje i rodi sina Enoha, znači da je ovaj
raskol ili jeres izrodio drugi koji se zvao Enoh. Da grad bi sagrađen znači
kako je to imalo oblik nauka, te stoga što se taj raskol ili jeres naziva
Enohom, kaže se da je grad dobio ime po njegovom sinu Enohu.*(Reči
raskol i jeres imaju istorijsku i emocionalnu težinu u našem jeziku, pa
stoga treba redi da je kod autora jeres samo ono učenje koje vodi u zao
život, kao što su sekte koje zagovaraju ono što je protivno javnom
moralu ili društvenim i građanskim zakonima, prim.prev.)
400. Da Kain pozna ženu svoju i ona zatrudnje i rodi Enoha znači da je
taj raskol ili jeres izrodio drugi iz sebe, jasno je iz ovoga što je
prethodno rečeno, kao i iz prvog stiha, naime, da su Čovek i Eva rodili
Kaina; tako da ovo što sledi predstavlja slična začeda i rođenja, bilo od
Crkve bilo od jeresi, gde se oblikuju rodoslovi, jer su one slične i srodne.
Iz jedne jeresi začinje se i rađa mnoštvo sličnih.
I tuđini de sazidati zidove tvoje, i carevi njihovi služide ti; jer u gnjevu
svome udarih te, a po milosti svojoj pomilovadu te... I sinovi onih koji su
te mučili dodi de tebi klanjajudi se, i svi koji te preziraše padade ka
stopalima nogu tvojih, i zvade te gradom Jehovinim, Sionom sveca
Izrailjeva. LX 10, 14
Kod Zaharija:
Ovako veli Gospod: Vratih se u Sion i naselih se usred Jerusalima, i
Jerusalim de se zvati Grad istiniti, i gora Jehovina nad vojskama Sveta
gora. VIII 3.
Ovde Grad istiniti ili Jerusalim označava duhovne pojmove vere, a Sveta
gora ili Sion nebeske pojmove vere. Pošto su nebeske i duhovne stvari
vere predstavljene gradom, to Judini i Izrailjevi gradovi predstavljaju
doktrinarne pojmove, svaki od njih ima specifično značenje u pogledu
doktrine ili nauka, ali se to može znati samo iz unutrašnjeg smisla. Kao
što su su doktrinarne stvari označene gradovima, tako su i jeresi, a u
ovom posebnom slučaju svaki pojedinačni grad, ved prema svom
nazivu, označava neko jeretičko mišljenje. Za sada demo samo pokazati
iz slededih odlomaka Reči da grad uopšte označava nešto što se odnosi
na nauk ili nešto jeretičko. Tako čitamo kod Izaije:
U to de vrijeme biti pet gradova u zemlji egipatskoj koji de govoriti
jezikom hananskim i zaklinjati se Jehovom nad vojskama; jedan de se
zvati Aheres. XIX 18
Predmet o kojem se ovde govori jeste poznavanje duhovnih i nebeskih
stvari u vreme Gospodovog dolaska. Tako opet, govoredi o dolini
utvare, ili o fantaziji:
Grade puni vike i vreve, grade veseli, tvoji pobijeni nijesu pobijeni
mačem niti pogiboše u boju. Izaija XX 2
Opet:
Opet:
Gospode, ti si Bog moj, uzvišavadu te, slavidu ime tvoje, jer su učinio
čudesa; namjere tvoje od starine vjera su i istina. Jer si od grada načinio
gomilu, i od tvrdoga grada zidine; od grada dvor za strance, dovijeka se
nede sagraditi. Zato de te slaviti narod silan, grad naroda strašnijeh
bojade te se. XXV 1, 2, 3
U ovom odlomku ne pominje se nijedan poseban grad. U proročanstvu
Valaama:
I Edom de osvojiti i Seira de osvojiti neprijatelji njegovi; jer de Izrailj raditi
junački. I vladade koji je od Jakova, i zatrede ostatak od grada. Knjiga
brojeva XXIV 18, 19
409. Isti je bio slučaj s jeresi koja se zvala Kain i koja je vremenom
očišdena, jer iako je priznavala ljubav, ipak je od vere načinila glavnu
stvar i postavila je iznad ljubavi, pa su jeresi koje su iz nje nastale
odstupile i od vere, a šesti po redu Lameh je veru potpuno osporavao.
Kada se to desilo, tada je novo svetlo ili jutro zasijalo i oblikovana je
nova crkva, koja je nazvana Ada i Sela, što su bile žene Lamehove. One
se nazivaju ženama Lamehovim, iako on nije imao nikakvu veru, isto
kao što se unutrašnja i spoljašnja Crkva Jevreja, koji nisu imali vere, u
Reči nazivala ženama i bila predstavljena Lijom i Rahelom, dvema
ženama Jakovljevim – gde je Lija predstavljala spoljašnju crkvu a Rahela
unutrašnju. Ove crkve, iako izgleda da su dve, ipak su jedna; jer je
spoljašnja ili reprezentativna odvojena od unutrašnje, samo je nalik na
idolopoklonstvo ili nešto mrtvo, dok unutrašnja zajedno sa spoljašnjom
čini jednu te istu Crkvu, kao što to ovde čine Ada i Sela. Međutim, kako
Jakov i njegovo potomstvo nisu imali veru, Crkva nije mogla da ostane
kod njih, nego je prenesena neznabošcima koji nisu živeli u neverstvu
nego u neznanju. Crkva skoro nikada ne ostaje kod onih koji posle
čišdenja više nemaju istina, nego se predaje onima koji ne znaju ama
baš ništa o istinama, jer prigrle veru lakše nego oni prvi.
410. Čišdenja ima dve vrste; prvo, onih koji znaju a ne žele da znaju, ili
koji vide ali ne žele da vide, kao što su Jevreji u staro vreme i kao
hrišdani u današnje vreme; i drugo, onih koji zbog neznanja niti znaju
niti vide nešto, kao što su drevni i sadašnji neznabošci. Kada dođe
poslednje vreme za one koji znaju a ne žele da znaju, ili koji vide a ne
žele da vide, tada se podiže Crkva ponovo, ali ne među njima, nego
među onima koje nazivaju neznabošcima. To se desilo sa Pradrevnom
crkvom koja je bila pre Potopa, sa Drevnom crkvom koja je bila posle
njega, a isto tako i sa Jevrejskom crkvom. Razlog što nova svetlost sija
tada a ne pre jeste, kao što je rečeno, što se tada više ne mogu
obesvetiti otkrivene stvari, jer oni niti priznaju niti veruju da su to istine.
412. Stih 20. I Ada rodi Jabela; od njega se narodiše koji žive pod
šatorima i stoku pasu. Ada označava, kao i pre, majku nebeskih i
duhovnih stvari vere; sa Jabel koji je otac onih koji žive pod šatorima i
pasu stoku, označeni su nauk o svetim stvarima ljubavi i dobrote koje
potiču iz toga i koje su nebeske.
Ovde se pod šator misli na svetost ljubavi, što se može videti iz toga što
se pominje tražiti pravde i biti brz za pravdu. Opet:
Pogledaj na Sion, grad praznika naših; oči tvoje neka vide Jerusalim,
mirni stan, šator, koji se nede odnijeti, kojemu se kolje nede nikad
pomjeriti i nijedno mu se uže nede otkinuti. XXXIII 20
A na drugome mestu:
Moj je šator opustošen i sva uža moja pokidana, sinovi moji otidoše od
mene i nema ih, nema više nikoga da razapne šator moj i digne zavjese
moje. X 20
Nateže luk svoj kao neprijatelj; potre Izrailja, potre sve dvorove njegove,
raskopa sve gradove njegove, i umnoži kderi Judinoj žalost i jad. Plač II 4
Ovde se govori o pustošenju nebeskih ili svetih stvari vere. Razlog što se
izraz šator koristi u Reči da bi se predstavile nebeske ili svete stvari
ljubavi, jeste to što su se u drevna vremena sveti obredi bogosluženja
izvodili u njihovim šatorima. Ali kada su počeli da obesveduju šatore sa
svetogrdnim vrstama bogosluženja, tada je sagrađena senica ili koliba.
A posle i hram. Tako šatori označavaju sve ono što je kasnije
označavano senicom i hramom. Iz istog razloga sveti čovek je nazivan
šatorom, senicom i hramom Gospodovim. Da šator i koliba imaju isto
značenje, jasno je kod Davida:
I kod Jezekilja:
Na dobroj paši pašdu ih, i tor de im biti na visokim gorama Izrailjevim;
ondje de ležati u dobrom toru i po obilatoj de paši pasti na gorama
Izrailjevim.
419. Kako su nebeske stvari svete stvari ljubavi i dobara koja otuda
proističu, tako su duhovne stvari istine i dobra vere; jer veri se ne daje
da shvati samo ono što je istinito nego i ono što je dobro. Poznavanje
vere odnosi se na obe stvari. Ali treba znati da je nebesko ono što se
radi po učenju vere. Pošto vera obuhvata obe stvari, to su one
označene sa dva instrumenta, harfom i orguljama. Harfa je, kao što
svako zna, žičani instrument, pa tako predstavlja duhovnu istinu; ali
orgulje, koje su nešto između žičanog i duvačkog instrumenta,
označavaju duhovno dobro.
420. U Reči se pominju razni instrumenti i svaki ima svoje značenje, kao
što de biti pokazano po Gospodovoj Božanskoj milosti, na pravome
mestu. Dodademo samo ono što je rečeno kod Davida:
I na drugome mestu:
I vidjeh kao stakleno more smiješano s ognjem, i one što pobijediše
zvijer i ikonu njezinu, i žig njezin, i broj imena njezina, gdje stoje na
moru staklenome i imaju gusle Božje. Otkr. XV 2
Vredno je pomeniti da anđeli i duhovi razlikuju zvuke u odnosi na
dobrotu i istinu, i to ne samo zvuke koji dolaze od pevanja i sviranja
nego i od govora; oni primaju samo one koji se slažu, tako da dolazi do
usaglašavanja zvuka i istrumenata s prirodom i suštinom onoga što je
dobro i istinito.
421. Stih 22. A Sela rodi Tubalkaina, koji bješe vješt kovati svašta od
mjedi i od gvožđa; a sestra Tubalkainu bješe Noema. Kao što je ved
rečeno, Sela označava majku prirodnih stvari nove crkve; Tubalkain, koji
je vešt oko mjedi i gvožđa, označava nauk prirodnih stvari i istine, gde
mjed ili bronza znači prirodno dobro, a gvožđe prirodnu istinu.
Noemom, sestrom Tubalkainovom, označena je slična crkva, ili nauk
prirodnog dobra i istine izvan te crkve.
Slušajte riječ koju vam govori Gospod, dome Izrailjev. Ovako veli
Gospod: Ne učite se putu kojim idu narodi i od znaka nebeskih ne plašite
se, jer se od njih plaše narodi. Nego su svi ljudi bezumni, drvo je nauka o
taštini. Srebro kovano donosi se iz Tarsisa i zlato iz Ofaza, djelo
umjetničko i ruku zlatarskih, odijelo im je od porfire i od skerleta, sve je
djelo umjetničko. X 1, 8, 9
To označava onoga koji naučava obmane i koji skuplja iz Reči ono čime
kuje svoju izmišljotinu, pa se stoga kaže da naučavaju taštinu i da je to
djelo umjetničko. Takve osobe bile su u drevno vreme predstavljeme
veštima ili veštacima koji su kovali idole, to jest obmane, i ukrašavali ih
zlatom, to jest onim što liči na dobrotu; i srebrom ili prividom istine; te
skerletom i odijelom, to jest prirodnim stvarima koje se naizgled slažu.
425. Svetu je nepoznato u današnje vreme da mjed ili bronza označava
prirodnu dobrotu. A isto tako da svaki metal u Reči ima posebno
značenje u unutrašnjem smislu: zlato nebesku dobrotu; srebro duhovnu
istinu; mjed prirodnu dobrotu; gvožđe prirodnu istinu; i tako dalje i
ostali metali, a tako isto i drvo i kamen. To je bilo značenje zlata, srebra,
mjedi i drveta, koji su upotrebljeni kod pravljenja kovčega ili skinije, i
šatora i hrama, o čemu de, po Gospodovoj Božanskoj milosti, biti reči
docnije. Da su to njihova značenja, može se videti kod proroka, kao kod
Izaije:
Jer deš mlijeko naroda sisati, i sise carske dojideš, i poznadeš da sam ja
Gospod spasitelj tvoj i izbavitelj tvoj, silni Jakovljev. Mjesto mjedi
donijedu zlata, i mjesto gvožđa donijedu srebra, i mjesto mjedi drva, i
gvožđe mjesto kamenja, i postavidu ti za upravitelje mir i za nastojnike
pravdu. XL 16, 17
Ovde je reč o Gospodovom dolasku, o Njegovom kraljevstvu i o
Nebeskoj crkvi.
Umesto mjedi zlato znači da de prirodnu dobrotu zameniti nebeska;
umesto gvožđa srebro, da de prirodnu istinu zameniti duhovna; za drvo
mjed, da de telesnu dobrotu zameniti prirodna; za kamen gvožđe da de
čulnu istinu zameniti prirodna. Kod Jezekilja:
Javan, Tubal i Mozoh bijahu tvoji trgovci; s dušama ljudskim i sudima
mjedenijem dolažahu na sajme tvoje. XXVII 13
Ovde se govori o Tiru, kojim se označavaju oni koji poseduju duhovno i
nebesko bogatstvo; sudovi mjedeni su prirodna dobra. Kod Mojsija:
U zemlju gdje nedeš sirotinjski hljeb jesti, gdje ti nede ništa nedostajati;
u zemlju gdje je kamenja gvožđe i gdje deš iz brda njezinijeh sjedi mjed.
Zakoni ponovljeni VIII 9
Ovde se kamenjen označava čulna istina; gvođžem prirodna, to jest
racionalna; a mjedom prirodna dobrota. Jezekilj je video:
I u svake životinje bijahu četiri lica, i četiri krila u svake; i noge im bijahu
prave, a u stopalu bijahu im noge kao u teleta; i sijevahu kao uglađena
mjed. I 7
I ovde mjed označava prirodnu dobrotu, jer čovekova stopala
označavaju ono što je prirodno. A na sličan način pokazuju se kod
Danila:
I podigoh oči svoje i vidjeh, a to jedan čovjek obučen u platno, i pojas
bješe oko njega od čistoga zlata iz Ufaza; i ostah sam, i vidjeh tu veliku
utvaru, i ne osta snaga u meni, i ljepota mi se nagrdi, i ne imah snage. X
5, 8
Opet:
I rodi muško, sina, koji de pasti sve narode s palicom gvozdenom , i dijete
njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. XII 5
432. Stih 24. Kad de se Kain osvetiti sedam puta, Lameh de sedamdest
sedam puta. Ove reči označavaju da su oni ugasili veru koja je bila
označena Kainom, i da su izvršili nasilje nad njom, što je bilo svetogrdno
pošto je iz nje trebala da se rodi ljubav prema bližnjemu, pa je stoga i
osuda veda, a to je označeno sa osvetiti se sedamdest sedam puta.
434. Stih 25. I čovek ili Adam opet pozna ženu svoju, i ona rodi sina, i
nadje mu ime Set, jer mi, reče, Jehova dade drugoga sina za Avelja,
kojega ubi Kain. Čovek i njegova žena ovde označavaju novu crkvu koja
je označena Adom i Selom; a njenim sinom, čije je ime bilo Set,
označena je nova vera, kroz koju se može primiti ljubav prema
bližnjemu. Da Jehova dade drugoga sina za Avelja, kojega ubi Kain,
označava da ljubav prema bližnjemu, koju je Kain bio odvojio i ugasio,
Gospod sada daje ovoj crkvi.
435. Da čovek i njegova žena ovde znače novu crkvu, koja je označena
Adom i Selom, to ne može niko da zna ili da podrazumeva iz doslovnog
smisla, jer su čovek i žena prethodno označavali Pradrevnu crkvu i njeno
potomstvo; ali ovo je jasno iz unutrašnjeg smisla, kao i iz toga što se
odmah zatim, u slededem poglavlju, V 1-4, čovek, njegova žena i
rađanje Seta opet pominju, ali sasvim različitim rečima, gde označavaju
prvo potomstvo Pradrevne crkve. Da ništa drugo nije predstavljeno u
odeljku koji je pred nama, ne bi bilo ni potrebno da se ponovi; kao u
prvom poglavlju, o stvaranju čoveka, plodova zemaljskih i životinja
govori se na isti način i u drugom poglavlju, a razlog je, kao što je
rečeno, to što se u prvom poglavlju govori o stvaranju duhovnog
čoveka, dok se u drugom poglavlju govori o stvaranju nebeskog čoveka.
Kad god dođe do ovakvog ponavljanja, da se se pominju ime ili pojam,
to je uvek zato što je reč o različitom značenju; no šta je time označeno,
može da se tumači samo iz unutrašnjeg smisla. Ovde sama veza
pokazuje značenje koje se daje, a treba dodati da čovek, homo, i žena
jesu opšti izrazi koji označavaju crkvu roditelja o kojoj je reč.
438. Stih 26. I Setu se rodi sin, kojemu nadjede ime Enoš. Tada se poče
prizivati ime Jehovino. Setom se ovde označava nova vera kroz koju
dolazi ljubav prema bližnjemu, kao što je ved rečeno; njegovim sinom,
čije je ime bilo Enoš, označena je crkva koja ljubav prema bližnjemu
smatra suštinom vere; da se počelo prizivati ime Jehovino, znači
bogosluženje te Crkve iz ljubavi prema bližnjemu.
NEKI PRIMERI IZ ISKUSTVA S DUHOVIMA O TOME ŠTA SU ONI MISLILI O DUŠI ILI
DUHU DOK SU ŽIVELI U TELU
443. U drugom životu dato je da se zna kakvo su mišljenje ljudi imali
dok su živeli u telu o životu duše ili duha posle smrti; jer kada se drže u
stanju sličnom onome dok su bili u telu, oni misle isto, a njihova misao
se izražava isto tako jasno kao da govore. Kod jedne osobe nedugo
posle njene smrti opazio sam, kako je ona sama priznala, da je zaista
verovala u postojanje duha, ali je zamišljala kako de posle smrti živeti
kao u tami, jer kada život izađe iz tela, ne ostaje ništa osim nečeg
nejasnog i tamnog; pošto je smatrala da je život u telu, stoga je mislila
da je duh nešto kao fantom ili priviđenje; i da joj se to mišljenje
učvrstilo gledajudi životinje koje imaju život skoro isto kao ljudi. Ona se
sada divila tome što duhovi i anđeli žive u vedoj svetlosti, što su
inteligentniji, mudriji i sredniji, te imaju i opažanje tako savršeno da se i
ne može opisati; što je na taj način njihov život daleko od mračnog, ved
je savršeno jasan i prepoznatljiv.
444. Razgovarao sam s jednim koji je, dok je živeo u ovome svetu,
verovao da duh ne postoji u prostoru, pa nije hteo da upotrebi reč koja
podrazumeva prostiranje u prostoru. Pitao sam ga šta sada misli o sebi,
pošto vidi da je duša ili duh, te ima vid, sluh, miris i vrlo jak osedaj
dodira, kao i želje i misli u toj meri da se oseda kao da je u telu. On je
zadržao istu ideju kao i kada je o tome mislio na svetu, pa je rekao da je
duh misao. Bilo mi je dozvoljeno da mu odgovorim, te sam ga upitao zar
nije bio svestan, kada je živeo na svetu, da ne može da postoji telesni
vid bez organa vida ili oka? I kako onda može da postoji unutrašnji vid ili
misao? Mora li da ima neku organsku supstanciju iz koje misli? Tada je
priznao da je, dok je živeo na svetu, imao iluziju da je duh samo misao,
lišena svega organskog i bez prostora. Dodao sam da čoveku, ako bi
duša ili duh bili samo misao, ne bi bio potreban tako veliki mozak,
znajudi da je mozak organ unutrašnjih značenja; jer da nije tako, lobanja
bi bila prazna, a misao u njoj ponašala bi se kao duh. Uzimajudi samo to
u obzir, a posmatrajudi delovanje duše na mišide s toliko mnogo
pokreta, rekoh kako on treba da bude siguran da je duh organske
prirode i da ima organsku supstanciju. Na to je on priznao svoju
pogrešku i čudio se kako je mogao da bude tako glup.
445. Dalje, bilo je pomenuto da učeni ljudi veruju kako je duša koja živi
posle smrti, a to je duh, samo apstraktna misao. To se vrlo jasno
pokazuje po tome što nisu voljni da prihvate bilo koji izraz što
podrazumeva prostiranje i ono što ide uz prostiranje, jer misao
odvojena od subjekta nije u prostoru, dok su subjekti misli i predmeti
misli u prostoru; i pošto ti predmeti ne postoje u prostoru, ljudi im ipak
određuju granice i pripisuju neko prostiranje da bi ih shvatili. To jasno
pokazuje da učeni ljudi shvataju dušu samo kao misao, tako da moraju
verovati da de ona nestati posle smrti.
Jedan Jevrejin je toliko verovao kako još uvek živi sasvim u telu da ga
niko nije mogao ubediti da nije tako. A kada mu je bilo pokazano da je
duh, još uvek je tvrdio da je čovek, jer je video i čuo. Takvi su oni koji su,
dok su bili na svetu, bili potpuno predani svome telu.
POGLAVLJE PETO
458. Zli duhovi ponekad zamišljaju da postoji neko drugo nebo pored
onoga koje pripada Gospodu, pa im je dozvoljeno da ga traže gde god
mogu, ali na njihovu zabunu ne mogu da nađu nijedno drugo nebo. Jer
zli duhovi uledu kao u neko ludilo, kako zbog mržnje prema Gospodu,
tako i zbog svojih paklenih muka, pa se stoga hvataju za ovakve
fantazije.
459. Postoje tri vrste neba: prvo je stanište dobrih duhova, drugo
anđeoskih duhova, a trede anđela. Svi duhovi, anđeoski duhovi i anđeli
dele se na nebeske i na duhovne. Nebeski su oni koji kroz ljubav primaju
veru od Gospoda, kao što su to bili ljudi Pradrevne crkve o kojima je bilo
reči. Duhovni su oni koji kroz poznavanje vere primaju ljubav prema
bližnjemu od Gospoda i deluju prema onome što su primili.
1. Ovo je pleme Čovjeka, kad Bog stvori čovjeka, po obličju svojem stvori
ga.
2. Muško i žensko stvori ih, i nazva ih Čovjek, kad biše stvoreni.
3. I poživje Čovjek sto tridest goldina, i rodi sina po obličju svojemu kao
što je on, i nadjene mu ime Set.
4. I rodiv Seta, poživje Čovjek osam stotina godina rađajudi sinove i kderi.
5. Tako poživje Čovjek svega devet stotina trideset godina, i umrije.
6. A Set poživje sto pedeset godina, i rodi Enoša.
7. A rodiv Enoša, poživje Set osam stotina sedam godina rađajudi sinove
i kderi.
8. Tako poživje Set svega devet stotina dvanaest godina, i umrije.
9. A Enoš rodi Kainana.
10. A rodiv Kainana, poživje Enoš osam stotina petnaest godina
rađajudi sinove i kderi.
11. I tako poživje Enoš svega devet stotina pet godina, i umrije.
12. A Kainan poživje sedamdeset godina i rodi Mahaela.
13. A rodiv Mahaela, poživje Kainan osam stotina četrdeset godina
rađajudi sinove i kderi.
14. Tako poživje Kainan svega devet stotina deset godina, i umrije.
15. A Mahael poživje šezdeset pet godina, i rodi Jareda.
16. A rodiv Jareda, poživje Mahael osam stotina trideset godina
rađajudi sinove i kderi.
17. Tako poživje Mahael svega osam stotina devedeset pet godina, i
umrije.
18. A Jared poživje sto šezdeset dvije godine, i rodi Henoha;
19. A rodiv Henoha, poživje Jared osam stotina godina rađajuči
sinove i kderi.
20. Tako poživje Jared svega devet stotina šezdeset dvije godine, i
umrije.
21. A Henoh poživje šezdeset pet godina, i rodi Metuzala.
22. A rodiv Metuzala, poživje Henoh jednako po volji Božjoj trista
godina rađajudi sinove i kderi.
23. I tako poživje Henoh svega trista šezdeset pet godina.
24. I živedi Henoh jednako po volji Božjoj, nestade ga jer ga uze Bog.
25. A Metuzal poživje sto osamdest sedam godina, i rodi Lameha.
26. A rodiv Lameha, poživje Metuzal sedam stotina osamdest dvije
godine rađajudi sinove i kderi.
27. Tako poživje Metuzal svega devet stotina šezdeset devet godina,
i umrije.
28. A Lameh poživje sto osamdest dvije godine, i rodi sina.
29. I nadjene mu ime Noje govoredi: Ovaj de nas odmoriti od posala
naših i od truda ruku naših na zemlji, koju prokle Gospod.
30. A rodiv Noja, poživje Lameh pet stotina devedest pet godina
rađajudi sinove i kderi.
31. Tako poživje Lameh svega sedam stotina sedamdeset sedam
godina, i umrije.
32. A Noju kada bi pet stotina godina, rodi Sema, Hama i Jafeta.
UNUTRAŠNJI SMISAO
468. Iz onoga što je bilo rečeno i pokazano u prethodnom poglavlju,
jasno je da se imenima označavaju jeresi i nauci. Otuda se može videti
da se pod imenima ne misli na osobe nego na stvari, a u ovom slučaju
na nauke ili crkve, koje su se sačuvale uprkos promenama koje su
pretrpele od vremena Pradrevne crkve sve do Noja. Naime, svaka crkva
se s vremenom smanjuje, da bi na kraju ostala samo kod malog broja; a
taj mali broj koji je ostao u vreme Potopa naziva se Noje. Da se istinska
crkva smanjuje i da ostaje samo kod malog broja, vidi se po ostalim
crkvama koje su se tako smanjivale. Oni koji ostaju nazivaju se u Reči
ostaci ili ostatak, i za njih se kaže da su usred ili da su sredina zemlje. A
kako je sa sveopštom, tako je i sa posebnom; ili kako je sa crkvom, tako
je i sa svakim pojedinim čovekom; jer da Gospod ne sačuva ostatke u
svakom, on bi nestao zauvek, pošto je duhovni i nebeski život u
ostacima. Tako je u opštem i u posebnom – da nema nekih kod kojih je
sačuvana crkva ili istinska vera, ljudski rod bi nestao; jer, kao što je
poznato, grad a nekad i kraljevstvo, spaseni su radi nekolicine njih. Sa
crkvom je kao i s ljudskim telom; sve dok je srce zdravo, susedna tkiva
mogu da žive, ali kad srce oslabi, ostali delovi tela ne dobijaju hranu i
čovek umire. Nojem se opisuje preostalo; jer kao što se pokazuje u stihu
12 slededeg poglavlja, kao i na drugim mestima, cela zemlja je bila
iskvarena. O ostacima koji postoje u svakom pojedincu kao i u crkvi
uopšte, puno je rečeno kod proroka, kao kod Izaije:
I ko ostane u Sionu i ko ostane u Jerusalimu, zvade se svet, svako ko
bude zapisan za život u Jerusalimu. Kada Gospod opere nečistotu kderi
sionskih i iz Jerusalima očisti krv njegovu duhom koji sudi i sažiže. IV 3, 4
Kod Jeremije:
U one dane i u ono vrijeme, govori Gospod, tražide se bezakonje
Izrailjevo, ali ga nede biti, jer de se oprostiti onima koje ostavim. L 20
I kod Miheja:
I ostatak de Jakovljev biti usred mnogih naroda kao rosa od Gospoda i
kao sitan dažd po travi, koja ne čeka čoveka niti se uzda u sinove
čovječje. V 7
Ostatak ili ono što preostane od čoveka ili od Crkve nazivano je
desetinama, koje su bile svete; otuda su brojevi u kojima su desetice
isto tako sveti, a sa deset se označavaju ostaci, kao kod Izaije:
I dokle Jehova opravi daleko ljude i bude sama pustoš u zemlji. Ali de biti
u njoj desetina, pa de se i ona zatrti, ali kao hrast ili brijest, kojima i kad
zbace lišde, ostaje stablo, tako de sveto sjeme biti njezino stablo. VI 12,
13
Učinidu da de čovjek vrijediti više nego zlato čisto, više nego zlato
ofirsko. Zato du zatresti nebo, i zemlja de se pokrenuti sa svojega mjesta
od jarosti Gospoda nad vojskama, i u dan kad se raspali gnjev njegov.
XIII 12, 13
Ovde se čovek označava na prvome mestu rečju Enoš, a na drugom sa
Adam.
478. Razlog što se zove Adam je to što na hebrejskom to znači čovek; ali
se on nikada ne naziva imenom Adam, nego uvek čovek, a to je očito iz
ovoga odlomka kao i iz prethodnih; tako da se u nekim slučajevima ne
naziva u jednini nego u množini, a i stoga što se ovaj izraz odnosi i na
muškarca i na ženu, tako da se zajedno nazivaju čovek. Da se ova reč
odnosi na oboje, svak može da vidi po slededim rečima: i nazva ga
čovek u dan kad bi stvoren; i na sličan način u prvom poglavlju:
načinimo ga na našu sliku, i neka vlada nad ribama morskim, stihovi 27,
28. Otuda se vidi da ovde nije reč o stvaranju nekog posebnog čoveka
koji bi bio prvi čovek u čovečanstvu, nego da je reč o Pradrevnoj crkvi.
479. Nazvati imenom i zvati po imenu označava u Reči osobina stvari,
kao što je ranije pokazano, a u ovom slučaju odnosi se na Pradrevnu
crkvu, označavajudi da je čovek uzet sa zemlje ili preporođen od
Gospoda, jer reč Adam znači zemlja; a posle, kada je postao nebeski,
postao je u najvišem stepenu čovek, snagom vere koja ima poreklo u
ljubavi prema Gospodu.
480. Da su nazvani čovekom onda kada su stvoreni, to se vidi i iz prvog
poglavlja, stihovi 26, 27, to jest na kraju šestoga dana, a to je veče
Sabata, kada Sabat ili sedmi dan počinje; jer sedmi dan ili Sabat jeste
nebeski čovek, kao što je ved pokazano.
481. Stih 3. I poživje Čovek sto trideset godina, i rodi sina po obličju
svojemu kao što je on, i nadjene mu ime Set. Sto trideset godina
označava vreme pre pojave nove crkve, za koju se, pošto je bila mnogo
drugačija od pradrevne, kaže da bila rođena na sliku a po naliku; ali reč
slika se odnosi na veru a nalik na ljubav. Ova crkva se zvala Set.
482. Šta godine i broj godina označavaju u unutrašnjem smislu, do sada
nije bilo poznato. Oni koji ostaju kod doslovnog smisla pretpostavljaju
da je zaista reč o godinama, ali od ovoga pa do jedanaestog poglavlja
ništa nije istorijsko kao što to izgleda po smislu reči, nego sve
pojedinačno i uopšte označava druge predmete. I to nije tako samo s
imenima nego i s brojevima. U Reči se često pominju broj tri i broj
sedam, i gde god da se pojave, označavaju nešto sveto i najsvetije u
odnosu na stanja koja su predstavljena vremenima ili stvarima, a ona
znače stanja bez obzira na to da li su periodi mali ili veliki, jer se mali
odnose na velike, da bi veliki na pravi način proizašli od malih. Tako kod
Izaije:
I sada veli Jehova: do tri godine kao što su godine najamničke ološade
slava Moabova sa svijem mnoštvom njihovijem, i što ostane, bide vrlo
malo i nejako. XVI 14
I opet:
Ovako reče Jehova: za godinu dana, kao što je godina najamnička,
nestade sve slave kedarske. XXI 16
Ovde su označeni i veliki i mali intervali. Kod Habakuka:
Gospode, čuh riječ tvoju, i uplaših se; Gospode, djelo svoje usred godina
sačuvaj u životu, usred godina objavi ga, u gnjevu sjeti se milosti. III 2
Usred godina označava Gospodov dolazak. Manji intervali označavaju
svaki dolazak Gospodov, kao kad se čovek preporodi, a vedi intervali
kad se Gospodova crkva nanovo podiže. To je isto tako kada se govori o
godini otkupa kod Izaije:
Jer je dan osvete u srcu mom, i dođe godina da se moji iskupe. LXIII 4
483. Imenima koji slede: Set, Enoš, Kainan, Mahael, Jared, Enoh,
Metuzal, Lameh i Noje označavaju se mnoge crkve od kojih je početna
nazvana Čovek. Glavna karakteristika ovih crkava bilo je opažanje, pa su
stoga razlike među njiima bile povezane s opažanjem. Ovde mogu da
pomenem kako svuda u sveukupnom nebu vlada opažanje dobrote i
istine, koje je takvo da se ne može opisati, a ima bezbroj razlika, tako da
dva društva nikada nemaju isto opažanje; tamo se opažanje deli u vrste
i podvrste, gde su vrste nebrojene a podvrste još nebrojenije; ali o
ovima de više govora biti kasnije, po Gospodovoj Božanskoj milosti.
Pošto postoje vrste i podvrste, sa svim varijacijama opažanja, to je jasno
koliko se malo zna, ili skoro ništa, o nebeskim i duhovnim stvarima,
kada se ne zna čak ni šta je opažanje; ali kada se to kaže, ljudi ne veruju
da to postoji, a tako je i s drugim stvarima. Pradrevna crkva je
predstavljala Gospodovo kraljevstvo, čak i u pogledu razlika u
opažanjima; ali kako je priroda opažanja danas potpuno nepoznata, sve
što bi se reklo o opažanjima u ovim crkvama izgledalo bi mračno i
čudnovato. U to vreme ljudi su bili podeljeni na kude, porodice i narode,
i sklapali su brakove unutar svojih kuda i porodica da bi se održale
razlike u opažanjima, koje su dolazile od roditelja baš kao što se kroz
pokoljenja nastavlja urođeni karakter; stoga oni koji su pripadali
Pradrevnoj crkvi obitavaju zajedno u nebu.
484. Da je crkva nazvana Set bila vrlo slična Pradrevnoj crkvi, očito je po
tome što se kaže da je čovek rodio sina po svojoj slici i dao mu ime Set,
gde se izraz slika odnosi na veru, a lik na ljubav; da ova crkva nije bila
slična pradrevnoj u pogledu ljubavi i vere koja iz nje proizlazi, jasno je iz
onoga što je rečeno malopre, naime, da muško i žensko stvori ih On, i
blagoslovi ih, i nazva ih Čovek, čime se označava duhovni čovek šestoga
dana, kao što je ved rečeno, tako da je ovaj čovek bio sličan čoveku
šestog dana, što znači da ljubav više nije bila glavna, ali je ipak vera bila
spojena s ljubavlju.
485. Da se pod Set označava drugačija crkva od one koja je ranije
opisana, IV 25, može se videti u stavu 435. Da su se crkve raznih nauka
nazivale isto, vidi se po onome iz prošloga poglavlja, stihovi 17 i 18,
naime, da su se zvale Enoš i Lameh, dok su se slične crkve na drugome
mestu isto tako zvale Enoš i Lameh, stihovi 21, 30.
486. Stih 4. A rodiv Seta, poživje Čovjek osam stotina godina rađajudi
sinove i kderi. Danima su označena vremena i stanja u opštem, a
godinama vremena i stanja u pojedinim slučajevima, sinovima i kderima
označene su istina i dobrota koje su oni opažali.
487. Da se danima označavaju vremena i stanja u opštem, bilo je
pokazano u prvom poglavlju, gde dani stvaranja imaju upravo to
značenje. U Reči se često svako vreme naziva dani, kao što je to u ovom
slučaju, a i u onome što sledi: 5, 8, 11, 14, 17, 20, 23, 27, 31; pa su,
dakle, i vremenska stanja u opštem označena danima; a kada su dodate
godine, tada godišnja doba označavaju osobine tih stanja, a to su stanja
u pojedinostima. Pradrevni ljudi su imali brojeve kojima su označavali
ono što se odnosilo na Crkvu, kao tri, sedam, deset i dvanaest, kao i
mnoge koji su bili složeni od ovih i drugih brojeva, kojima su oni
opisivali stanja Crkve; stoga ovi brojeviu sadrže tajne za čije bi
objašnjenje trebalo mnogo vremena. To je bilo računanje ili prikazivanje
stanja Crkve. Isto se pojavljivalo u mnogim delovima Reči, a posebno u
proročkom delu. U obredima Jevrejske crkve bilo je mnogo brojeva,
kako za vremena tako i za merenja, kao i za žrtve, prinose u hrani,
pranja i druge stvari, koje svuda označavaju svetim shodno njihovoj
primeni. Tako je bilo s brojem osam stotina, u slededem stihu s brojem
devet stotina trideset i u brojevima godina u slededim stihovima, o
promenama stanja njihove crkve u odnosu na opšte stanje, toliko da ih
je teško izbrojati. U nastavku ovoga dela, po Gospodovoj Božanskoj
milosti, pokazademo šta prosti brojevi do dvanaest znače; jer dok se ne
poznaju značenja ovih brojeva, nije mogude razumeti ni značenja
složenih brojeva.
488. Da dani označavaju stanja u opštem, a godine u pojedinačnom,
pokazuije se u Reči. Tako kod Jezekilja:
Skrivio si krvlju koju si prolio, i oskrvnio si se o gadne bogove svoje koje
si načinio; i učinio si te se približiše dani tvoji, i došao si do godina svojih;
zato du učiniti od tebe rug među narodima i podsmijeh po svijem
zemljama. XXII 4
Ovde se govori o onima koji čine gadove i pune meru njihovih grehova,
čija se stanja uopšte nazivaju dani, a u pojedinačnom godine. Tako kod
Davida:
Dodaj dane k danima carevijem, i godine njegove produlji od koljena na
koljeno. LXI 6
Ovde se govori o Gospodu i njegovom kraljevstvu, gde dani i godine
označavaju stanja u Njegovom kraljevstvu. Opet:
Jer je dan od osvete u srcu mom, i dođe godina da se moji iskupe. LXIII 4
Ponovo:
Kod Jeremije:
Obrati nas, Gospode, k sebi i obratidemo se; ponovi dane naše kao što
bijaše prije. Plač V 21
Kod Zaharije:
Jer gle, kamen koji metnuh pred Jezusa, na tom je jednom kamenu
sedam očiju; gle, ja du ga otesati, govori Gospod nad vojskama, i uzedu
bezakonje te zemlje u jedan dan. U taj dan, govori Gospod nad
vojskama, zvadete svaki bližnjega svojega pod vinovu lozu i pod smokvu.
III 9 10
I na drugom mestu:
Nego de biti jedan dan, koji je poznat Gospodu, nede biti dan i nod jer de
i uveče biti svjetlost. XIII 7
Ovde je jasno da se misli na stanje, jer se kaže da de dodi dan kada nede
biti dana i nodi, a uveče de biti svjetlost. Isto se vidi iz izraza u Deset
zapovesti:
Poštuj oca svojega i mater svoju, kao što je zapovijedio Gospod Bog tvoj,
da bi ti se produljili dani tvoji i da bi ti bilo dobro na zemlji, koju ti daje
Gospod Bog tvoj.
Mjera potpuna i prava neka ti je: efa potpuna i prava neka ti je, da bi ti
se produljili dani tvoji u zemlji koju ti daje Gospod Bog tvoj. Zakoni
Ponovljeni V 16; XXV 15
Ovde se pod produljiti dane ne misli na dužinu života nego na stanje
srede. U doslovnom smislu zaista izgleda kao da se danom označava
vreme, ali u unutrašnjem smislu dan označava stanje. Anđeli, koji su u
unutrašnjem smislu, ne znaju šta je vreme jer njima sunce i mesec ne
služe da razlikuju vreme, stoga oni ne znaju šta su dani i godine, nego
samo šta su stanja i njihove promene; pa stoga pred anđelima sve što
se odnosi na materiju, prostor i vreme iščezava, kao na primer u ovom
odlomku kod Jezekilja:
Jer je blizu dan, blizu je dan Gospodnji, oblačan dan, vrijeme narodima.
XXX 3
Ovde oblačan dan označava oblak ili obmanu; vrijeme naroda označava
narode ili zlodu; dan svemogudega označava pustošenje. Kada se ukloni
pojam vremena, ostaje pojam stanja stvari koje je tada postojalo. Isti je
slučaj u pogledu dana i godina koji se tako često pominju u ovome
poglavlju.
489. Da se sa sinovi i kderi označavaju istinu i dobrotu koje oni opažaju, i
to sa sinovi istinu a sa kderi dobrotu, jasno je iz mnogih odlomaka kod
proroka; jer u Reči, kao i u drevna vremena, začeda i rađanja crkve
nazivaju se sinovima i kderima, kao kod Izaije:
I narodi de dodi k vidjelu tvojemu i ka svjetlosti koja de te obasjati.
Podigni oči svoje unaokolo i vidi: svi se skupljaju i idu k tebi, sinovi de
tvoji izdaleka dodi i kderi tvoje noside se u naručju. Tada deš vidjeti, i
obradovadeš se i srce de ti se udiviti i raširiti, jer de se k tebi okrenuti
mnoštvo morsko i sila naroda dodi de k tebi. LX 3, 4, 5
Kod Izaije:
Kazadu sjeveru: daj; i jugu: ne brani; dovedi sinove moje izdaleka i kderi
moje iz krajeva zemaljskih. Izvedi narod slijepi koji ima oči, i gluhi koji
ima uši. XLIII 6, 8
U ovome odlomku sinovi označavaju istinu; kderi dobrotu; slepi one koji
de videti istinu; a gluh one koji de ih slušati. Kod Jeremije:
Jer ta sramota proždrije trud otaca naših od djetinjstva našega, ovce
njihove i goveda njihova, sinove njihove i kderi njihove. III 24
Ovde sinovi i kderi znače istinu i dobrotu. Da deca i sinovi označavaju
istinu, jasno je kod Izaije:
Zato Gospod, koji je otkupio Avrama, ovako govori za dom Jakovljev:
nede se više Jakov postidjeti niti de mu lice poblijedjeti. Jer kad vidi
pored sebe djecu svoju, djelo ruku mojih, tada de oni svetiti ime moje,
svetide Boga Jakovljeva i bojade se Boga Izrailjeva. I koji lutahu duhom
orazumide se, i vikači de primiti nauku. XXIX 22, 23, 24
Ovde Bog Jakovljev, Bog Izrailja označava Gospoda; deca označavaju
one koji su nanovo rođeni, koji shvataju šta je dobrota a šta istina, kao
što je objašnjeno. Ponovo:
Veseli se, nerotkinjo, koja ne rađaš, zapjevaj i poklikni, ti koja ne trpiš
muka od porođaja, jer pusta ima više djece nego li ona koja ima muža,
veli Gospod. LIV 1
Ovde sinovi one koja je pusta označavaju istine Prvobitne crkve, a sinovi
one koja ima muža istine Jevrejske crkve. Kod Jeremije:
Moj je šator opustošen i sva moja užad pokidana, sinovi moji otišli su od
mene i nema ih, nema više nikoga da razapne šator moj i digne zavjese
moje. X 20
Jer zapeh sebi Judu kao luk, napunih Efraima i podigoh sinove tvoje,
Sione, i sinove tvoje, Grčka, i učinih te da si kao mač junački. IX 13
Ovo označava istine vere od ljubavi.
Kod Jeremije:
I bacidu tebe i mater tvoju koja te je rodila u zemlju tuđu, gdje se niste
rodili, i ondje dete pomrijeti. XXII 26
Ovde majka označava Crkvu jer, kao što smo ved rekli, to je slučaj sa
crkvama, da se smanje, izrode i izgube svoju prvobitnu celovitost,
uglavnom zbog nasleđenog zla, jer svaki roditelj dodaje novo zlo onome
koje je sam nasledio. Sve stvarno zlo kod roditelja stiče svoju prirodu, i
kada se to često ponavlja, postaje njihova priroda i dodaje se
nasleđenom zlu, pa se prenosi njihovoj deci, a tako i potomstvu. Na taj
način nasleđeno zlo veoma se uveda kod potomaka. Da je tako, očito je
po tome što su rđave sklonosti kod dece upravo onakve kakve su i kod
njihovih predaka. Sasvim je pogrešno mišljenje da ne postoji nasledno
zlo osim onoga koje je došlo od Adama, videti stav 313. Istina je da
svako pravi svoje nasledno zlo kada sam čini zlo i tome dodaje zlo koje
je nasledio, te se ono na taj način uvedava i takvo ostaje kod svih
potomaka, pa se od njega nikada ne može osloboditi osim kroz novo
rođenje po Gospodu. Ovo je u svakoj Crkvi glavni uzrok izrođavanja, a
tako je bilo i u Pradrevnoj crkvi.
495. Kako je Pradrevna crkva opala, može se pokazati samo ako se zna
šta je opažanje, jer je ta crkva imala opažanje kakvo danas ne postoji.
Opažanje jedne crkve je u tome da njeni članovi opažaju od Gospoda
šta je dobro i šta istinito, slično anđelima; ne toliko šta su dobrota i
istina u građanskom društvu, nego šta su dobrota i istina ljubavi prema
Gospodu i vere u Njega. Ako se ispoveda vera i to primenjuje u životu,
tada se može videti šta je opažanje i da li ono postoji.* (Opažanje ili
percepcija u blagoj formi postoji i danas kod onih koji su uznapredovali
u veri i koji osedaju šta Gospod odobava; neka vrsta moralne i duhovne
intuicije i neposrednog znanja, prim.prev.)
496. Stih 6. I Set poživje sto pet godina, i rodi sina Enoša. Kao što je
primedeno, Set je druga crkva, manje nebeska nego pradrevna, njena
roditeljka, ali jedna od najdrevnijih crkava; da je živeo sto pet godina
označava, kao i pre, vremena i stanja; da je rodio Enoša znači da je od
njih nastala druga crkva koja se zvala Enoš.
502. Ove tri crkve, Čovek, Set i Enoš, sačinjavaju Pradrevnu crkvu, s
razlikama u savršenstvu opažanja; opažajna sposobnost prve crkve
postepeno se smanjivala u crkvama koje su je nastavljale i postajala sve
slabija, kao što je pokazano na primerima ploda ili semenke i mozga.
Savršenstvo opažanja je sposobnost da se opaža jasno, a ona se
smanjuje kada je opažanje manje jasno; i tada dolazi do sve
zamračenijeg opažanja, tako da na kraju počinje da se gubi.
503. Opažajna sposobnost u Pradrevnoj crkvi sastojala se ne samo u
opažanju dobrog i istinitog nego i u sredi i uživanju koje je dolazilo od
činjenja dobra; bez ovakve srede i uživanja u činjenju dobra, opažajna
sposobnost nema života, ved prima život zahvaljujudi takvoj sredi i
uživanju. Život ljubavi i vere koja otuda potiče, kakvu je imala Pradrevna
crkva, jeste život koji se služi opažanjem, a to je u dobroti i u istini same
službe. Od službe, kroz službu i prema službi Gospod daje život; nema
života u onome što ne služi ničemu, jer se sve što ne služi ničemu
odbacuje. U tom pogledu najdrevniji ljudi su bili slike Gospodove, pa su
u opažajnim sposobnostima bili nalik na Njega. Opažajna sposobnost se
sastoji u tome da se zna šta je dobro i istinito, a to znači šta pripada
veri: onaj ko je u ljubavi ne uživa samo u tome da zna šta su dobrota i
istina, dakle, ono što pripada veri; onaj ko je u ljubavi ne uživa samo u
tome da zna, nego i u činjenju dobrih dela i služenju istini, dakle, u tome
da služi i da bude od koristi.
504. Stihovi 10, 11. A rodiv Kainana, poživje Enoš osam stotina
petnaest godina rađajudi sinove i kderi. Tako poživje Enoš svega devet
stotina pet godina, i umrije. I ovde na sličan način dani i brojevi godina,
a isto tako sinovi i kderi i umrijeti označavaju slične pojmove.
505. Kao što je primedeno, Enoš je treda crkva, ali jedna od najdrevnijih
crkava, samo manje nebeska nego crkva nazvana Set; a ova poslednja
nije bila nebeska i opažajna u toj meri kao njena crkva roditeljka
nazvana Čovek. Sve tri su sačinjavali Pradrevnu crkvu koja je, u odnosu
na one koje su sledile, bila kao koštica u plodu ili semenka, dok su one
koje su se pojavile posle bile ovima kao opne.
506. Stih 12. A Kainan poživje sedamdeset godina, i rodi Mahaela.
Kainanom je označena četvrta crkva, a Mahaelom peta.
509. Ovde treba samo zabeležiti da se sve stvari određuju kroz njihov
odnos prema stanju crkve.
510. Stih 15. A Mahael poživje šezdeset pet godina, i rodi Jareda. Kao
što je pre rečeno, Mahael označava petu crkvu, a Jared šestu.
518. Stih 22. A rodiv Metuzala, poživje Henoh jednako idudi po volji
Božjoj trista godina rađajudi sinove i kderi. Idudi po volji Božjoj znači
nauk o veri. Da je rađao sinove i kderi, označava pojmove nauka o istini i
dobroti.
519. U to vreme bilo je takvih koji su oblikovali nauke iz predmeta
opažanja u pradrevnim crkvama, ne bi li se takav nauk sačuvao i
poslužio kao pravilo po kojem bi se znalo šta je dobro a šta istinito:
ovakve osobe su se zvale Henoh (što znači učitelj, prim.prev). Henosi su
bili učitelji vere. Pronađeno je jedno Otkrivenje koje se pripisuje
Henohu, legendarnoj ličnosti, i koje govori i stvaranju sveta. To je
značenje reči išao je s Bogom i tako su nazivali taj nauk; što je označeno
imenom Henoh koje znači poučavati. To je očigledno iz izraza idi ili
hodati, i po tome što se kaže išao je s Bogom, ne s Jehovom; naime, idi s
Bogom je naučavati i živeti po nauku vere, dok je idi s Jehovom, živeti
životom ljubavi. Idi je uobičajeni način govora koji znači živeti ili idi po
zakonu i hoditi po statutima, kao i idi ili hoditi u istinama. Idi se odnosi i
na put istine, stoga i vere, ili na nauk vere. Šta je u Reči označeno sa idi,
može se u izvesnoj meri pokazati u slededim odlomcima. Kod Miheja:
Pokazao ti je, čovječe, što je dobro; i šta Gospod ište od tebe osim da
činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smjerno s Bogom svojim? VI
8
Ovde hoditi s Bogom označava živeti po onome što je određeno;
međutim, ovde se kaže hoditi s Bogom, dok se za Henoha koristi druga
reč koja znači i pred Bogom, tako da je ovaj izraz dvosmislen (Autor
ovde ulazi u hebrejski tekst s kojim je bio upoznat, prim.prev). Kod
Davida:
Jer si izbavio dušu moju od smrti, noge moje od spoticanja, da bih hodio
pred licem Božjim, u svjetlosti živijeh. LVI 13
Ovde hoditi pred licem Božjim znači hoditi u istini vere, koja je svjetlost
živih. Na isti način kod Izaije:
Narod koji je hodio u tami, vidje veliku svjetlost. IX 1
Onima koji uče opažanjem Gospod daje da znaju šta je dobro i istinito
unutrašnjim putem; ali se onima koji uče preko nauka znanje daje
spoljašnjim putem ili preko telesnih čula; što je razlika kao između
svetlosti i tame. Setite se da su opažanja nebeskog čoveka takva da se
ne mogu opisati, jer ulaze i u detalje, sa svim varijacijama a prema
okolnostima. Ali pošto se predvidelo da de se opažajna mod Pradrevne
crkve izgubiti, i da de čovečanstvo preko nauka učiti šta je dobro i
istinito i da de tako iz tame izadi na svetlost, to se ovde kaže da ga je
Bog uzeo, što znači da se nauk sačuvao za potomstvo.
522. Dato mi je bilo da poznam stanje i osobine opažanja onih koji su
bili nazvani Henoh. Bila je to neka vrsta uopštenog i nejasnog opažanja
bez pojedinosti; jer u ovim slučajevima um određuje šta de se videti
izvan njega u stvarima nauka.
523. Stih 25. A Metuzal poživje sto osamdeset sedam godina, i rodi
Lameha. Metuzal označava osmu crkvu, a Lameh devetu.
524. Ništa se ne pominje o tome kakva je bila ta crkva; no da je njeno
opažanje bilo opšte i zatamnjeno, vidi se po opisu crkve koja se zvala
Noje; naime, kako se smanjuje savršenstvo, tako se s njim smanjuju i
mudrost i inteligencija.
525. Stihovi 26, 27. A rodiv Lameha, poživje Metuzal sedam stotina
osamdest dvije godine rađajudi sinove i kderi. Tako poživje Metuzal
svega devet stotina šezdeset devet godina, i umrije. Ove reči imaju
slično značenje.
526. Stih 28. A Lameh poživje sto osamdeset dvije godine, i rodi sina.
Lamehom se označava deveta crkva, u kojoj je opažanje bilo tako opšte
i zatamnjeno da ga skoro nije ni bilo, pa je crkva bila opustošena. Sin
označava podizanje nove crkve.
527. Da je Lamehom označena crkva u kojoj je opažanje bilo tako opšte
i zatamnjeno kao da ga nije bilo a da je crkva bila opustošena, vidi se po
onome što je rečeno u prethodnom poglavlju i po onome što sledi u
slededem stihu. Lameh u prethodnom poglavlju ima skoro isto značenje
kao i u ovome, a to je pustošenje, videti stihove 18, 19, 23, 24 toga
poglavlja. A onaj ko ga je rodio naziva se skoro istim imenom: Metusael
ili Metuzal označava nekog ko de ubrzo umreti; a Lameh ono što je
srušeno.
528. I nadjene mu ime Noje govoredi: Ovaj de nas odmoriti od posala
naših i od truda ruku naših na zemlji, koju prokle Jehova. Nojem se
označava Drevna crkva. Ovaj de nas odmoriti od truda ruku naših na
zemlji, koju prokle Jehova, označava nauk koji je bio izokrenut i koji
treba ponovo da se uspostavi.
529. Da se Nojem označava Drevna crkva ili crkva roditeljka triju crkava
posle Potopa, bide pokazano na stranicama koje slede, gde se govori o
mnogim stvarima u vezi s Nojem.
530. Imenima u ovome poglavlju, kao što smo rekli, označene su crkve
ili, što je isto, nauci; jer crkva postoji i ima naziv po nauku.*(Nauk ili
doktrina je, pre svega, razumevanje i tumačenje svetih knjiga, a potom i
sažeto razumevanje koje obično počinje sa vjeruju ili credo. I danas se
crkve razlikuju po svom verovanju, a ono što ih spaja jesu zakoni ljubavi
prema bližnjem, prim.prev.)
Tako se Nojem označava Drevna crkva ili nauk koji je ostao iz Pradrevne
crkve. Šta se dešava sa crkvama ili s naucima, ved je bilo rečeno, naime,
one opadaju dok na kraju u njima ne ostanu ni dobrota ni istina vere, i
tada se one opustoše, kako se to kaže u Reči. No to je ipak sačuvano
kod malog broja ljudi; jer da se dobro i istine uopšte ne sačuvaju, ne
bilo veze između neba i čovečanstva. U pogledu ostataka u svakom
pojedinom čoveku, može se redi da što ih je manje, to ga manje razuma
i znanja može prosvetliti, zato što se svetlo dobrote i istine uliva iz
ostataka, ili kroz ostatke, od Gospoda. Kada u čoveku ne bi bilo
ostataka, on ne bi bio čovek, nego bi bio gori od zveri; što je manje
ostataka, to je manje čovek, a što ih je više, to je on više čovek. Ostaci
su kao zvezde na nebu; što su manje, to manje svetle, a što su vede, to
daju više svetlosti. Ono malo ostataka iz Pradrevne crkve našlo se u
onima koji su sačinjavali crkvu nazvanu Noje; ali ovo nisu bili ostaci
opažanja nego poštenja, a i ostaci nauka koji su izvedeni iz opažanja
pradrevnih crkava. Stoga je Gospod podigao novu crkvu koja je nazvana
Drevna crkva – zato što je postojala u vreme blisko Potopu i u prvom
periodu posle njega. Po Gospodovoj Božanskoj milosti o ovim crkvama
bide više reči kasnije.
532. Stih 30, 31. I rodiv Noja, poživje Lameh pet stotina pedeset pet
godina rađajudi sinove i kderi. Tako poživje Lameh svega sedam
stotina sedamdest sedam godina, i umrije. Lameh označava crkvu koja
je bila opustošena, a sinovi i kderi začeda i rođenja u takvoj crkvi.
533. Pošto ništa više nije rečeno o Lamehu osim da je rodio sinove i
kderi, što označava začeda i rođenja u takvoj crkvi, to se nedemo više
zadržavati na ovome predmetu. Kakva su rođenja bila, to jest sinovi i
kderi, vide se po crkvi; jer kakva je crkva, takvo je ono šta rađa. Obe
crkve, Metuzal i Lameh, iščezle su pred Potop.
534. Stih 32. A Noju kad bi pet stotina godina, rodi Sema, Hama i
Jafeta. Kao što je rečeno, Noje označava Drevnu crkvu. Sem, Ham i Jafet
su tri drevne crkve, čija je roditeljka Drevna crkva nazvana Noje.
535. Da crkvu nazvanu Noje ne treba ubrajati među crkve koje su bile
pre Potopa, pokazuje se u stihu 29, gde se kaže da de ih on odmoriti ili
utešiti, da de preživeti i izdržati. Ali de se, po Gospodovoj Božanskoj
milosti, o Noju i njegovim sinovima govoriti kasnije.
536. Kako je na prethodnim stranicama mnogo rečeno o opažanju koje
je postojalo u crkvama pre Potopa i kako je danas opažanje potpuno
nepoznato pa neki misle da je to neprekidno otkrivanje ili nešto
usađeno u čoveku, a neki da je to samo nešto što se zamišlja; takođe,
pošto je opažanje samo nebesko koje Gospod daje onima koji su u veri
od ljubavi i pošto u sveopštem nebu postoji opažanje s bezbroj
varijacija, to du, po Gospodovoj Božanskoj milosti, na slededim
stranicama opisati glavne vrste opažanja koje postoje u nebesima.
538. Bili su neki koji su tražili da budu primljeni u nebo ne znajudi šta je
nebo. Njima je rečeno da bi, ukoliko nisu u veri iz ljubavi, udi u nebo bilo
isto tako opasno kao kada bi ušli u oganj; no i pored toga, oni su i dalje
tražili. Kada su stigli u prvo predvorje, to jest u nižu sferu anđeoskih
duhova, bili su udareni tako snažno da su bili odbačeni naglavačke
natrag, i na taj način bili poučeni kako je opasno čak i da se približe
nebu pre nego li ih Gospod pripremi da prime osedanja vere.
539. Izvestan duh, koji u životu tela nije verovao da je preljuba neko zlo,
po svojoj želji je bio pušten do prvoga praga neba. Čim je tamo stigao,
počeo je da se muči i da oseda miris vlastite lešine, sve dok to više nije
mogao da izdrži. Činilo mu se da de nestati ako tu ostane duže,
te je bio bačen u nižu zemlju, gnevan što oseda takvu muku na prvom
pragu neba, samo zato što je stigao u sferu koja je protiv preljube. On je
bio među nesrednima.
540. Skoro svi koji dolaze u drugi život ne znaju šta su nebeska sreda i
ushidenje zato što ne znaju prirodu i osobinu unutrašnje radosti. Oni o
tome stvaraju predstavu prema uživanjima i radostima dok su u telu i
na svetu; a za ono što ne znaju misle da i ne postoji. Istina je da telesne
i svetovne radosti u poređenju s nebeskim kao da ne postoje i kao da su
prljave. Stoga da bi oni koji su donekle spremni naučili i saznali šta je
nebeska radost, odvedu se prvo u raj, koji prevailazi sve što se može
zamisliti i o čemu de po Gospodovoj Božanskoj milosti biti više rečeno
posle, i tada oni zamišljaju da su stigli u rajsko nebo; no onda im se kaže
da to nije istinska nebeska sreda, te im je tada dopušteno da osete
unutrašnja stanja radosti koju oni opažaju u dubini svog bida. Oni se
uvode u stanje mira koje prodire u dubinu njihovog bida i tada priznaju
da je to nešto što se ne može ni izraziti ni shvatiti. Na kraju se uvode u
stanje nevinosti, i to do njihovog najdubljeg bida. Na taj način njima je
dopušteno da nauče prirodu istinske duhovne i nebeske dobrote.
541. Neki duhovi koji nisu ništa znali o prirodi nebeske radosti bili su
neočekivano odvedeni u nebo, pošto su pre toga dovedeni u stanje da
je to mogude, a to je bilo kada su njihove telesne stvari i čudni pojmovi
bili kao uspavani i smireni. Tamo sam čuo jednog kako mi govori da
sada prvi put oseda tako veliku radost, da je nekada bio u obmani i da je
o tome mislio drugačije, ali sada oseda u dubini svog bida radost
neizmerno vedu nego što je ikada osetio u telu, koje je sada nazvao
prljavim.
POGLAVLJE ŠESTO
547. Duše koje dolaze u drugi život ne znaju šta je priroda neba i
nebeske radosti. Mnogi zamišljaju da je to neka vrsta radosti koja im se
daje bez obzira na to kako su živeli, čak i ako su mrzeli svoga bližnjega i
proveli život u preljubi, bududi nesvesni činjenice da je nebo uzajamna i
čedna ljubav, a da je nebeska radost samo sreda koja iz toga proističe.
548. Ponekad sam s duhovima tek pristiglim sa sveta razgovarao o
večnom životu, govoredi im koliko je važno za njih da znaju ko je
Gospod toga kraljevstva i kakvi su priroda i oblik njegove uprave, baš
kao što je u ovome svetu onome ko ide u drugo kraljevstvo važno da
sazna ko je i kakav je kralj; i kako treba još više da se interesuju o tome
u ovome kraljevstvu u kojem treba da žive zauvek. Rekao sam im da
samo Gospod vlada i nebom i svemirom, jer Onaj ko vlada jednim,
nužno vlada i drugim, i da je kraljevstvo u kojem su sada Gospodovo
kraljevstvo, gde vladaju zakoni večne istine, a sve one su zasnovane na
jednoj velikoj istini: da ljudi treba da vole Gospoda iznad svega i
bližnjega kao sami sebe; a sada i više nego sami sebe jer, ako žele da
budu anđeli, to moraju da čine. Na sve to oni nisu imali odgovora zato
što su u životu tela tako nešto čuli, ali nisu verovali. Čudili su se kako
takva ljubav postoji u nebu i kako je mogude da neko voli bližnjega više
nego samoga sebe, jer su čuli da i sami treba da vole bližnjega više nego
sebe. Ali su bili poučeni o tome da se u drugom životu svaka dobrota
neizmerno uvedava, i da je život u telu takav da ljudi ne mogu da vole
bližnjega više nego sebe; ali kada se ono odstrani, ljubav postaje čistija,
na kraju i anđeoska, koja se sastoji u tome da se bližnji voli više nego što
čovek voli samoga sebe. Da je takva ljubav moguda, vidi se po bračnoj
ljubavi kakva postoji kod nekih osoba, koje bi radije umrle nego što bi
dopustile da njihov partner bude povređen; kao i po roditeljskoj ljubavi
prema deci, gde de majka radije umreti od gladi nego što de trpeti da
njeno dete bude gladno. Takva ljubav postoji i kod ptica i kod zverinja; a
isto tako i u iskrenom prijateljstvu, gde se jedan prijatelj izlaže
opasnosti radi dobra drugog prijatelja, čak i kod prijateljstva iz učtivosti
i pritvornog prijateljstva, koja se takmiče s pravim, kada se nude bolje
stvari onome kome želimo dobro i kada se govori o prijateljstvu i onda
kada to ne dolazi iz srca. I na kraju, da je takva ljubav moguda, jasno je i
iz same prirode ljubavi, koja nalazi radost u tome da se čine usluge
drugima, ne radi sebe nego iz ljubavi. No sve ovo je neshvatljivo onima
koji vole sebe više nego druge i koji su u životu tela bili pohlepni na
dobit, a najmanje to mogu razumeti oni koji su tvrdice.
550. Kao što u ljudskom telu sve stvari uopšte i pojedinačno doprinose
opštoj i pojedinačnoj koristi svih ostalih, tako isto je i u Gospodovom
kraljevstvu, koje je sastavljeno kao čovek i koje se naziva Veliki čovek,
Homo maximus. Na ovaj način svak doprinosi u vedoj ili manjoj meri i na
mnogo načina sredi sviju, a to je po redu koji je uspostavio i koji održava
sam Gospod.
554. Predmet o kom se ovde govori jeste stanje ljudi pre Potopa.
555. Tamo gde je bila crkva u čoveku, počele su da vladaju požude, koje
su ovde predstavljene kderima. Osim toga oni su povezivali stvari
verskog nauka s požudama, i tako se utvrdili u zlu i obmanama, što je
označeno sa sinovi Božji sastajahu se sa kderima čovječjim. Stihovi 1, 2.
556. Kako više nije bilo ostataka dobrote i istine, providelo se da čovek
treba da bude drugačije sazdan da bi mogao da čuva ostatke, koji su
pretstavljeni sa sto dvadeset godina. Stih 3.
UNUTRAŠNJI SMISAO
560. Pre nego li nastavimo, pomenimo kakve su crkve bile pre Potopa.
Govoredi uopšteno, s ovim crkvama je bilo kao što je bilo s Jevrejskom
crkvom pre Gospodovog dolaska, i sa Hrišdanskom crkvom posle
Njegovog dolaska, kada je ona izokrenula i iskvarila znanja istinske vere;
ali posebno, kada je reč o Crkvi pre Potopa, ljudi u njoj vremenom su
stekli prljava ubeđenja i pomešali dobrotu i istinu vere s nečistim
požudama, tako da se u njima nije sačuvalo skoro ništa od ostataka.
Kada su stigli do toga stanja, kao da su sami sebe ugušili, jer čovek ne
može da živi bez ostataka; jer, kao što je rečeno, čovek je po ostacima
iznad zverinja. Iz ostataka odnosno kroz ostatke od Gospoda, čovek
može da bude čovek, može da zna šta su dobrota i istina, može da
razmišlja o svemu, a to znači, može da misli i razmišlja; jer su duhovni i
nebeski život u ostacima.
561. Ali šta su ostaci? To nisu samo dobrota i istina koje čovek nauči u
detinjstvu iz Gospodove Reči, koje je zapamtio, nego su to stanja koja
potiču odatle, kao što su nevinost iz detinjstva; ljubavi prema
roditeljima, bradi, učiteljima, prijateljima; ljubav prema bližnjem i
sažaljenje za siromašne i nemodne; rečju, sva stanja dobrote i istine.
Ova stanja, zajedno s dobrotom i istinom koje su sačuvane u sedanju,
zovu se ostaci; njih Gospod čuva i sprema, bez čovekovog znanja, u
njegovom unutrašnjem bidu, i oni su sasvim odvojeni od stvari
čovekovog proprijuma odnosno od zala i obmana. Sva ova stanja
Gospod čuva u čoveku tako da se ne izgubi ni najmanje; a meni je dato
da sa sigurnošdu znam kako svako čovekovo stanje, od detinjstva do
krajnje starosti, ne samo što ostaje u drugom životu nego se vrada baš
onakvo kakvo je bilo u svetu. Ne vradaju se samo dobrota i istina koje su
bile u sedanju, nego i sva nevinost i ljubav prema bližnjem. A kada se
vrate zlo i obmana – jer se svako od njih, pa i najmanje, vrada – tada
Gospod ove ublažava koristedi za to dobra stanja. Iz svega ovoga jasno
je da bi čovek, ako ne bi imao ostatke, bio osuđen za vjeki vjekov. Videti
šta je rečeno u stavu 468.
562. Pre Potopa ljudi gotovo da više nisu imali ostataka, jer je njihov
genijus bio da veruju u odvratne zablude u vezi sa svim što im se
događalo ili o čemu su mislili i iz čega se nisu mogli izvudi; a to stoga što
su sebe mnogo voleli, pa su zamišljali da su bogovi i da je sve što misle
božansko. Takvo uobraženje nije postojalo kod ljudi ni pre ni posle, jer
je bilo smrtonosno, to jest gušede, pa stoga u drugom životu
prepotopski duhovi i ne mogu da budu s drugim duhovima, jer kada su
prisutni, oni svima unaokolo oduzimaju mod mišljenja i ulivaju svoje
odvratne zablude, a da ne pominjemo ostalo o čemu de po Gospodovoj
Božanskoj milosti biti reči u onome što sledi.
565. Pod ljudi ovde se misli na ljudsku rasu koja je postojala u to vreme i
koja je bila zla i pokvarena, što se pokazuje u slededim odlomcima: Nede
se moj duh preti s ljudima dovijeka, stih 3; Nevaljalstvo ljudsko je veliko
na zemlji, i sve su misli srca njihova svagda samo zle, stih 5; Hodu da
istrijebim sa zemlje ljude koje stvorih, stih 7; a u slededem poglavlju,
stihovi 21 i 22: Tada izgibe svako tijelo što se micaše na zemlji, i sve što
imaše dušu živu u nosu. A o čoveku je ved bilo rečeno da je samo
Gospod Čovek, i da se po Njemu svaki nebeski čovek ili crkva nazivaju
Čovek. Tako je sa svim crkvama, i tako je sa svakim pojedinim čovekom
koje god bio vere, po čemu se razlikuje od životinja. No ipak, da bi bio
čovek i da bi se razlikovao, mora da ima ostatke, koji su od Gospoda. Po
njima se takođe čovek naziva čovekom; baš zato što ima ostatke koji
pripadaju Gospodu i po tome i ime čoveka ma kako bio loš; naime, ako
nema ostatke, čovek nije čovek nego najdivlja zver.
Ovde se govori o crkvi koja je ved bilo ustanovljena, a tamo gde nema
crkve, u istom poglavlju se opet zove zemlja, stihovi 9, 12, 16, 20, 21,
25, 26 i ponovo:
Ovde zemlja označava crkvu, a prah tamo gde nema crkve. Kod istoga:
I sva de se zemlja ljuljati kao pijan čovjek, i premjestide se kao koliba, jer
de joj otežati bezakonje njezino, te de pasti i nede više ustati. I u to de
vrijeme pohoditi Jehova na visini vojsku i sve careve na zemlji. XXIV 20,
21
Kod Jeremije:
Ovde se pominju prah i prahovi gde nema crkve, a zemlja gde ima crkve
ili gde je istinsko bogosluženje. Ponovo:
Ovde prah označava sasud i jasno označava čoveka, koji se zove prah
kada zemlja označava crkvu ili nauk. Kod Mojsija:
Jer prije nego nauči dijete odbaciti zlo a izabrati dobro, ostavide zemlju,
na koju se gadiš, dva cara njezina. VII 16
Ovde je reč o Gospodovom dolasku. Da de ostaviti zemlju, znači crkvu ili
istinski nauk vere. Da se zemlja i polje ovako nazivaju, očito je stoga što
se oni seju semenom, kao kod Izaije:
Kod Joila:
Opusti polje, tuži zemlja; jer je potrveno žito, usahlo vino, nestalo ulja. I
10
567. Oblašdu crkve nazvan je prostor gde žive oni koji se poučavaju u
nauku istinske vere; kao zemlja Kanaan gde je bila Jevejska crkva i
Evropa gde je sada Hrišdanska crkva; dok zemlje izvan ove oblasti nisu
oblasi crkve ili lice zemlje. Gde je bila crkva pre Potopa, može se
zaključiti po zemljama koje su bile opkoljene rekama što izlaze iz
Edenskog vrta, a u raznim delovima Reči nazivaju se granice zemlje
kanaanske; isto tako i po onome što se kaže o Nefilima ili džinovima koji
su bili u zemlji; a da su nefili nastavali zemlju kanaansku, očigledno je
po onome što se kaže o sinovima Anakovim, Knjiga brojeva XIII 33
568. Da kderi označavaju volju toga čoveka, stoga i požude, jasno je po
onome što je rečeno i pokazano o sinovima i kderima u prethodnom
poglavlju, stih 4, gde sinovi označavaju istinu, a kderi dobrotu. Kderi ili
dobrota pripadaju volji, a pošto je čovek onakav kakvi su mu razum i
volja, takvi su mu i sinovi i kderi. Ovaj odlomak govori o čoveku u
iskvarenom stanju, koji nema volju, nego umesto nje samo požude, za
koje on misli da su volja pa ih tako i naziva. Ono što se opisuje jeste
onakvo kakva je pojava kojom se opisuje, te je čovek onakav kakva je i
kder, a to znači iskvaren, kao što je ranije pokazano. Razlog što kderi
označavaju volju i požude, kada volja nije dobra; i što sinovi označavaju
razum pa i fantazije tamo gde se istina ne shvata, jeste to što je ženski
pol takav i tako oblikovan da u njemu volja, pa stoga i požude, vladaju
više nego razum. Takav je raspored svih tkiva i takva mu je priroda; dok
je muški pol tako oblikovan da u njemu vlada intelekt ili razum, jer je
takav raspored negovih tkiva i takva mu je priroda. Otuda je brak ovo
dvoje kao brak između volje i razuma u svakom čoveku; i pošto u naše
dane nema volje za dobrotom ved vladaju požude, pa stoga može da
bude samo malo intelekta ili racionalnosti, to je razlog što je u
Jevrejskoj crkvi toliko zakona o prerogativima muža, vira, i o poslušnosti
žene.
572. Stih 3. A Jehova reče: Nede se duh moj dovijeka preti s ljudima, jer
su tijelo; neka im još sto dvadeset godina. Da Jehova kaže nede se moj
duh preti s čovjekom dovijeka, znači da se čovek nede više tako voditi;
jer je tijelo, označava da je postao telesan; a da de njegov život trajati
još sto dvadest godina, znači da je potrebno da ima ostatke vere. To je
ujedno predskazanje o bududoj crkvi.
Kod Zaharije:
Neka muči svako tijelo pred Gospodom, jer usta iz svetoga stana
svojega. II 13
I dokle Jehova opravi daleko ljude i bude sama pustoš usred zemlje. Ali
de još u njoj biti desetina, pa de se i ona zatrti; ali kao hrast ili brijest,
kojima i kada zbace lišde ostaje stablo, tako de sveto sjeme biti njezino
stablo. VI 13
Mjerila su vam prava, i efa prava, i vat prav. Efa i vat su jedne mjere, da
vat bere desetinu homora; mjera da im je prema homoru. A za ulje
uredba je ova: vat je mjera za ulje; desetina vata od jednoga kora, koji
je homor od deset vata, jer je deset vata homor. XLV 10, 11, 14
577. Da broj dvanaest označava veru ili pojmove ljubavi i vere u celini,
može da se potvrdi s mnogo odlomaka u Reči, kao sa dvanaest sinova
Jakovljevih i njihovim imenima, sa dvanaest plemena Izrailjevih i
dvanaest Gospodovih apostola, ali o ovima de po Božanskoj Gospodovoj
milosti biti govora kasnije, osobito u vezi s Knjigom postanja XXIX, XXX.
578. Samo iz ovih brojeva jasno je šta Reč Gospodova sadrži u svojim
nedrima i u svojoj dubini, i koliko je mnogo tajni pohranjeno u njoj,
nevidljivih golom oku. A tako je svuda: ima sličnih stvari u svakoj reči.
I ovde se govori o paklu, iz kojega se oni više nede didi. Kod istoga:
Zemlja mrtvaca, Refaim, jeste pakao o kojem je bilo reči. Kod Davida:
Eda li deš na mrtvima činiti čudesa? Ili de mrtvi Refaimi ustati i tebe
slaviti? Psalam LXXXVIII 10
583. Da su divovi ili Nefilimi bili nazvani ljudi silni zbog ljubavi prema
sebi, jasno je iz više mesta u Reči, kao kod Jeremije:
Prestaše vojevati junaci vavilonski, stoje u gradu, nesta sile njihove,
postaše kao žene, izgorješe stanovi njihovi, prijevornice njihove
polomiše se. LX 30
Ovde junaci vavilonski predstavljaju one koje izjeda ljubav prema sebi.
Kod istoga:
Mač na laže njegove, i poludjede; mač na junake njegove, i prepašde se.
L 36
Zašto ih vidim gdje se poplašiše, vradaju se natrag, junaci njihovi
polomiše se i bježe bez obzira? Strah je odsvuda, govori Gospod. Da ne
uteče laki niti se izbavi jaki; da se na sjeveru na brijegu rijeke Eufrata
spotaknu i padnu. Izlazite, konji, bjesnite, kola; i neka izađu junaci,
Etiopljani i Lidijci, koji nose i natežu luk. XLVI 5, 6, 9
586. Misli srca njegovog svakog dana su zle znači da više nije bilo
opažanja dobrog i istinitog, a razlog je bio, kao što je ved rečeno, što je
nauk vere izmešao sa svojim požudama. A kada se to dogodi, gubi se
opažanje i njegovo mesto zauzimaju velike zablude, koje su duboko
ukorenjene i pradene smrtonosnim fantazijama i koje su bile uzrok
njegovog nestanka i gušenja. Te smrtonosne zablude označene su sa
misli srca njegovog svakoga dana su zle; no ako nema reči misli, onda to
znači zlo ljubavi prema sebi, kao što je slučaj u slededem poglavlju, gde
Jehova kaže:
Nedu više kleti zemlje s ljudi, što je zamisao čovekova zla od detinjstva,
VIII 21
Zamisao je ono što čovek izmišlja za sebe i u šta sam sebe ubedi, kao
kod Habakuka:
Šta pomaže rezan lik što ga izreza umjetnik njegov? Šta liven lik i učitelj
laži, te se umjetnik uzda u djelo svoje gradedi nijeme idole? II 18
Kod Mojsija:
Jer zna misli njihove što de još danas činiti, prije nego ih uvedem u
zemlju za koju sam se zakleo. Zakoni ponovljeni XXXI 21
I doista Junak Izrailjev nede slagati, niti de se raskajati: jer nije čovjek da
se kaje. XV 29
Jehova nije čovjek da laže, ni sin čovječji da se pokaje. Što kaže, nede li
učiniti, i što reče, nede li izvršiti? Knjiga brojeva XXIII 19
Jer ovako govori Jehova nad vojskama: Kao što vam namislih zlo učinjeti
kad me razgnjeviše oci vaši, veli Jehova nad vojskama, i ne raskajah se.
Ako opet u ove dane namislih da dobro činim Jerusalimu i domu Judinu,
ne bojte se. VIII 14, 15
Ako se obrati narod oda zla za koje bijah rekao, i meni de biti žao za zla
koje mišljah da im učinim. XVIII 8
Ovde isto tako kajanje označava samilost pod uslovom da se obrate. Jer
je čovek taj koji odvrada od sebe Gospodovu milost: Gospod se nikada
ne odvrada od čoveka.
592. Da Jehova reče: Hodu da istrijebim čovjeka znači kako de čovek sam
sebe uništiti, jasno je iz onoga što je prethodno objašnjeno, naime, da
se Jehovi ili Gospodu pripisuje da On kažnjava, da On uvodi u iskušenje,
da On čini zlo, razara i ubija, i da On proklinje; kao što je, na primer, On
ubio Era, Judinog prvenca, i Onana, drugog Judinog sina, Knjiga
postanja XXXVIII 7, 10; ili usmrtio sve prvence egipatske, XII 12, 29, kao
kod Jeremije:
I za one koji dođoše da se biju s Haldejcima, ali de ih napuniti mrtvijem
tjelesima ljudi, koje du pobiti u gnjevu svom i u jarosti svojoj, odvrativ
lice svoje od toga grada za svu zlodu njihovu. XXXIII 5
Kod Davida:
Posla na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, četu zlijeh
anđela. Psalam LXXVIII 49
Kod Amosa:
A kod Jovana:
I vidjeh drugi veliki znak na nebu i čudo: sedam anđela koji imahu
sedam pošljednjih zala, jer se u njima savrši gnjev Božiji. I jedna od četiri
životinje dade sedmorici anđela sedam čaša zlatnijeh, napunjenih
gnjeva Božjeg, koji živi u vijek vijeka. I čuh glas veliki iz crkve gdje govori
sedmorici anđela: Idite, i izlijte sedam čaša gnjeva Božjega na zemlju.
XV 1, 7; XVI 1.
595. Da ptice nebeske označavaju sve ono što pripada razumu, to jest
misli, može da se vidi u stavu 40.
596. Stih 8. I Noje nađe milost pred Jehovom. Nojem se označava nova
crkva. Da nađe milost, znači da je Gospod predvideo da se ljuski rod
tako može spasti.
597. Nojem se označava nova crkva, koja de biti nazvana Drevna crkva
da bi se razlikovala od Pradrevne crkve koja je bila pre Potopa. Stanja
ove dve crkve bila su sasvim različita. Pradrevna crkva je od Gospoda
imala opažanje dobrote a iz toga i istine, dok je Drevna crkva ili Noje
imala savest za dobrotu i istinu. Kakva je razlika između opažanja i
savesti, takva je razlika i između Pradrevne i Drevne crkve. Pradrevna
crkva je bila nebeska, a Drevna duhovna. Pradrevna crkva je od
Gospoda imala neposredno otkrivanje kroz druženje s duhovima i
anđelima, a isto tako i kroz viđenja i snove; tako je ljudima u
uopštenom obliku bilo dato sve znanje o dobroti i istini. Kada bi primili
ovo opšte znanje koje je bilo kao neko vodede načelo, da ga tako
nazovemo, oni su ga potvrđivali na bezbroj načina putem opažanja; a to
su bile pojedinačne i individualne stvari osnovnog načela na koji su se
odnosile. Tako se opšte vodede načelo potvrđivalo iz dana i dan; pa su
ono što se s njim nije slagalo, oni odmah primedivali. A takvo je stanje i
nebeskih anđela. Opšta načela Pradrevne crkve bila su nebeske i večne
istine, kao to da Gospod upravlja svemirom, da su sva dobrota i sva
istina od Gospoda, da je sav život od Gospoda, da je čovekov proprijum
samo zlo i da je po sebi mrtav; uz druge slične stavove. Uz to su primali
od Gospoda i opažanje bezbroj stvari koje su potvrđivale i podupirale
ove istine. Kod njih je ljubav bila osnova vere. Kroz ljubav Gospod im je
davao da opažaju sve što se odnosilo na veru, tako da je za njih vera bila
ljubav, kao što je ved rečeno. A Drevna crkva je bila sasvim drugačija, no
o njoj de po Gospodovoj Božanskoj milosti biti govora kasnije.
Ovako veli Jehova: Narod što osta od mača nađe milost u pustinji, kad
iđah da dam odmor Izrailju. Odavna mi se javljaše Jehova: Ljubim te
ljubavlju vječnom, zato ti jednako činim dobrotu. XXXI 2, 3
A zato čeka Jehova da vam pokaže dobrotu svoju, i zato de vas uzvisiti
po milosti; jer je Jehova pravedan; blago onima koji ga čekaju. XXX 18
599. Predmet o kojem se govori jeste stanje crkve nazvane Noje pre
njenog preporoda.
600. Čovek ove crkve opisan je tako da se vidi kako može ponovo da se
rodi, stih 9; ali i da su se u njoj pojavila tri vrste nauka, koji su Sem,
Ham, i Jafet, stih 10.
601. Čovek koji je preostao od Pradrevne crkve nije se mogao
preporoditi zbog odvratnih ubeđenja i prljavih požuda, stih 12, koje bi
ga potpuno razorile, stih 13.
602. Ali čovek koji je pripadao crkvi nazvanoj Noje, koji je opisan
kovčegom, nije bio takav, stih 14; ostaci kod njega su opisani merama,
stih 15; ono što se odnosi na razum sa prozori, vrata ili otvori sa strane,
i sa bojevi ili spratovi, stih 16.
603. On de se spasti dok de drugi nestati u poplavi zla i obmane, stih 17.
604. Istina i dobrota koje su bile u njemu bide spasene, stih 18; i tako de
se spasti sve što se odnosilo na razum i na volju, kroz preporod, stihovi
19, 20; a on da bude spreman da sve to primi, stih 21; što je sve tako i
učinjeno, stih 22.
UNUTRAŠNJI SMISAO
605. Predmet o kojem se sada govorio jeste formiranje Nove crkve, koja
je nazvana Noje; njeno formiranje se opisuje kovčegom u koji su bile
primljene žive stvari svih vrsta. Ali pre nego se mogla podidi ta nova
crkva, bilo je nužno da čovek crkve pretrpi mnoga iskušenja, koja su
opisana izgradnjom kovčega, njegovim porinudem i plovidbom za vreme
Potopa. I na kraju se opisuje kako je čovek postao duhovan i kako je
postao slobodan, što je opisano prestankom Potopa i mnogim drugim
događajima koji slede. No ovo ne može da vidi niko ko se drži doslovnog
smisla, osobito u ovome slučaju gde je sve tako istorijski povezano da se
dobija utisak kako je reč o istorijskim događajima. Ali takav je bio stil
ljudi toga vremena, jer su voleli da sve prikažu kroz predstave i da sve
ima izgled istorije. I što je istorijski niz bio koherentniji, to je više
odgovarao njihovom karakteru. Jer u ta drevna vremena ljudi nisu bili
skloni znanju kao u naše dane, nego su više voleli da duboko
razmišljaju. A posledica takvog razmišljanja jeste ovo što se opisuje. To
je bila mudrost drevnih.
606. Među učenim ljudima našega vremena donekle je poznato kako
Potop i kovčeg i ono što je opisano u vezi s njima označavaju preporod,
a tako isto da iskušenja dolaze pre preporoda, pa se preporod i
iskušenja porede s vodama Potopa.
607. Karakter ove crkve bide opisan docnije, ali da bi se imala neka ideja
o tome, bide ukratko rečeno da je Pradrevna crkva bila nebeska, kao što
je pokazano, ali da je ova postala duhovna. Pradrevna crkva je imala
opažanje dobrote i istine; ova, Drevna crkva, nije imala percepciju, ali je
umesto nje imala diktat, koji se može nazvati savešdu. Ali ono što je
nepoznato u svetu i što je možda teško poverovati, to je da su ljudi
Pradrevne crkve imali unutrašnje disanje, dok je spoljno disanje bilo
nečujno. Tako oni nisu govorili toliko rečima, kao što se govorilo kasnije
i kao što se danas govori, nego idejama misli, kao što to rade anđeli; a
ove su mogle da se izražavaju bezbrojnim promenama izgleda i lica,
osobito usana. U usnama postoji mnoštvo mišidnog tkiva koje danas
nije toliko pokretljivo, ali je bilo pokretljivo kod ljudi toga vremena, tako
da su pomodu njih mogli u trenu da izraze ono za šta bi im danas trebao
ceo sat artikulisanih glasova i reči; a to su bili u stanju da čine potpunije
i jasnije za shvatanje i razumevanje nego što je to danas mogude
rečima, ili kombinovanim nizovima reči. Ovo može da izgleda
neverovatno, ali je istinito. No postoje i drugi, ali ne na ovoj zemlji, koji i
danas govore na sličan način.* (U svom posebnom malom delu Zemlje u
vasioni Svedenborg opisuje ljude na drugim planetama i njihov osobeni
način govora, prim.prev.) O ovome docnije po Gospodovoj Božanskoj
milosti. A meni je bilo dato da upoznam prirodu tog unutrašnjeg disanja
i način na koji se vremenom promenilo. Pošto su pradrevni ljudi imali
unutrašnje disanje kakvo imaju anđeli, i disali na sličan način, to su imali
I duboke misli, a njihovo opažanje je bilo takvo da se ne može opisati;
ako bi se i moglo opisati, u to se ne bi verovalo jer se ne bi moglo
shvatiti. Ali to unutrašnje disanje se kod njihovog potomstva malo-
pomalo izgubilo; a kod onih koji su bili posednuti strašnim zabludama i
fantazijama, postalo takvo da više nisu bili u stanju da predstave
nijednu ideju misli osim onih niskih, a posledica toga bila je da nisu
mogli da prežive, i da su iščezli.
608. Kada je nestalo unutrašnje disanje, počelo je spoljno, skoro isto
kao što je u naše dane; sa spoljašnjim dusanjem i jezikom s rečima i s
artikulisanim glasovima, u kojima su se završavale ideje misli.* (Krajnje
je vreme da se kaže šta su ideje misli. Približno, to su slike misli ili
predstave, što je način govora koji postoji u nebu i dan danas,
prim.prev.) Tako je čovekovo stanje potpuno izmenjeno: više nije bilo
opažanja, a umesto opažanja došla je neka vrsta diktata, koji se može
nazvati savešdu; to je bilo nešto kao savest, jer je bilo nešto između
opažanja i savesti kakva nam je danas poznata. A kada su se ideje misli
završavale u izgovorenim rečima, tada se ljudi nisu više mogli poučavati
preko njihovog unutrašnjeg bida, nego kroz spoljašnje. I tada je umesto
otkrivenja u Pradrevnoj crkvi došlo do nauka ili doktrine, koji se u
početku mogao primiti samo spoljašnjim čulima, a onda su se od tih
materijalnih ideja iz memorije mogle oblikovati, ideje misli kroz koje su
ljudi mogli primiti pouku. Otuda je ova crkva, koja je usledila, imala
potpuno drugačije duhovno obeležje ili genijus od Pradrevne crkve; da
Gospod nije dao ljudskom rodu takav genijus ili ga doveo u to stanje, ne
bi se nijedan čovek spasao.
609. Kako je čovek ove crkve, koja se zvala Noje, bilo sasvim drugačiji od
čoveka Pradrevne crkve, ovaj više nije mogao – kao što je rečeno – da
prima znanje i da bude prosvetljen na isti način kao što je to bio
pradrevni čovek; jer je njegovo unutrašnje bide bilo zatvoreno, tako da
više nije imao komunikaciju s nebom, osim onu podsvesnu; niti je
mogao da primi pouku ni na jedan drugi način, osim spoljašnjeg, preko
čula. Zbog toga, po Gospodovom proviđenju, nauk vere s nekim
otkrivenjima, koja su bila data Pradrevnoj crkvi, bio je sačuvan da bi se
koristio u bududnosti. Sve stvari nauka sakupili su ljudi koji su se zvali
Kain, te su bile pohanjene da se ne bi izgubile; zato se kazalo za Kaina
da je na njega stavljen znak da ga ne bi niko ubio, videti stav 15. Te
stvari nauka svedene su posle u nauk zvani Enoh; ali pošto se taj nauk
nije koristio u to vreme, nego u potomstvu, rečeno je da ga Bog uze,
videti poglavlje V 24. Taj nauk Gospod je sačuvao za ovo potomstvo ili
crkvu; jer je Gospod predvideo da de se opažanje izgubiti, pa je stoga
trebalo da taj nauk ostane.
616. I Noje rodi tri sina: Sema, Hama i Jafeta. Noje rodi tri sina znači da
su se stvorile tri vrste nauka, koje su označene sa Sem, Ham i Jafet.
617. Da to označava formiranje tri vrste nauka, jasno je iz svega što je
do sada rečeno o imenima koja uvek označavaju crkve ili, što je isto,
nauke ili doktrine. Tako je i ovde, ali se spominju samo radi niza ili veze
s prethodnim, pošto je Gospod bio predvideo da de čovek ovoga
genijusa modi da primi ljubav prema bližnjemu; i da de se ova tri nauka
roditi iz ljubavi prema bližnjemu, a tim naucima bide reči kasnije, po
Gospodovoj Božanskoj milosti, kada se bude govorilo o Semu, Hamu i
Jafetu.
618. Da je Noje bio pravedan i savršen i da je išao s Bogom, a u ovome
stihu i da je rodio tri sina, sve je to rečeno u prošlom vremenu, iako se
ovi izrazi odnose na bududnost. Treba znati da je unutrašnji smisao
takav, da u njemu ne postoje vremena; a ovome pogoduje izvorni jezik
gde jedna te ista reč može da se primeni na bilo koje vreme, a da se pri
tom koriste druge reči, jer se tako unutrašnje stvari jasnije pokazuju.
Jezik ovo dobija od unutrašnjeg smisla, koji je tako mnogostruk da je to
teško poverovati; stoga unutrašnji smisao ne dopušta ograničenja i
razlikovanja.* (U hebrejskom jeziku isti glagolski oblik označava
sadašnje i prošlo vreme. Razlika je u kontekstu. Na primer, U početku
Bog stvorio zemlju i nebo, može da znači i U početku Bog stvara nebo i
zemlju. A po duhovnom smislu, gde se govori o duhovnom preporodu
čoveka, ova gramatučka osobenost samo je prednost. Autor piše na
drugim mestima da su hebrejski jezik i pismo proizašli iz jezika kojim su
govorili drevni ljudi, a koji je bio bliži unutrašnjem smislu nego što su to
današnji jezici, prim.prev.)
I reče mi Jehova: Ustani, siđi brže odavde; jer se pokvari narod tvoj koji
si izveo iz Egipta, siđoše brzo s puta, koji im zapovijedih, i načiniše sebi
liven lik. I pogledah, a to zgriješiše Jehovi Bogu svojemu salivši sebi tele,
i brzo siđoše s puta koji vam bješe zapovijedio Gospod. Zakoni
ponovljeni IX 12, 16
To znači da su skrenuli od zapovesti, koje su istine. Kod Jeremije:
Veliki u namjerama i silni u djelima; jer su oči tvoje otvorene za sve
putove ljudske da daš svakome prema putovima njegovijem i prema
plodu djela njegovijeh. XXXII 19
Kod Zaharije:
Ne budite kao oci vaši, kojima vikahu pređašnji proroci govoredi ovako
veli Jehova nad vojskama: Vratite se sa zlijeh putova svojih i od zlijeh
djela svojih; ali ne poslušaše niti paziše na me, govori Gospod. Ali riječi
moje i uredbe moje koje zapovijedah slugama svojim prorocima ne
stigoše li oce vaše? Te se oni obratiše i rekoše: Kako Jehova nad
vojskama bješe namislio učiniti nama prema putovima našim i po
djelima našim, tako nam učini. I 4, 6
Termini put, staza ili semita, trames i ulica ili platea, vicus odnose se na
istinu jer vode istini.* (Naveli smo latinske reči za put, staza, ulica jer u
našem jeziku nema odekvatnih, a oni pokazuju bogatstvo unutrašnjeg
smisla, prim.prev.) I kod Jeremije:
A narod moj mene zaboravi radi taštine, i spotiču se na svojim
potovima, na stazama starijem, da hode stazama puta neporavnjena.
XVIII 15
A u knjizi O Sudijama:
642. Iz svega je očigledno šta obuhvata ovaj opis kovčega koji je bilo
sačuvan, s njegovom gradnjom od gofer drveta, s pregracima i
oblaganjem smolom iznutra i spolja; naime, ovde se opisuje kako se
onaj deo koji se zove volja sačuvao od poplave; bio je otvoren samo
onaj deo koji je označavao razum i koji je opisan u stihu 16, kao otvori,
prozori i vrata i kao tri sprata: najniži, drugi i tredi. Ovo nije lako
poverovati zato što do sada niko o tome nije imao nikakve ideje. A ovo
je sasvim istinito. No ovo su najmanja i vrlo opšta značenja nepoznata
čoveku. Ako bi mu se rekle neke pojedinosti, ne bi shvatio nijednu.
(Čitalac se često pita u čemu je zaista unutrašnji smisao. Jasno je da
nam se otkriva njegov površni deo, onaj koji može da se razume i
objasni. Ali onaj osedajni deo, koji potpuno doživljavaju anđeoski duhovi
i anđeli kad čovek pobožno čita, ili sluša Reč i o njoj razmišlja, možemo
samo da nasludujemo, i da o njemu čujemo od onih koji su još za života
na svetu bili uvedeni u društvo besmrtnih duhova i anđela, čiji život i
misao utiču u sve ljude dobre volje i čine ih delom Univerzalnog
kraljevstva u kojemu je Gospod Kralj kraljeva, a što je u duhovnom
smislu Sluga svih Slugu, jer je Božja veličina u služenju i ljubavi preko
kojih On vlada i nebom i zemljom, prim.prev.)
Teško onome koji govori drvetu: Preni se, i kamenu: Probudi se! Hode li
on učiniti? Eto, obložen je zlatom i srebrom, a nema duha u njemu. A
Jehova je u svetoj crkvi svojoj; muči preda njim sva zemljo! II 19, 20
A o Novom Jerusalimu:
I imaše zid veliki i visok, i imaše dvanaestora vrata, i na vratima
dvanaest anđela, i imena napisana, koje su dvanaest koljena Izrailjevih.
Od istoka vrata troja, i od sjevera vrata troja, i od juga vrata troja, i od
zapada vrata troja. I zid gradski imaše dvanaest temelja, i na njima
dvanaest imena apostola jagnjetovijeh. I onaj što govoraše sa mnom,
imaše trsku zlatnu da izmjeri grad i vrata njegova i zidove njegove. I
grad na četiri ugla stoji, i dužina je njegova tolika kolika i širina. I izmjeri
grad trskom na dvanaest hiljada potrkališta: dužina i širina i visina
jednaka je. I razmjeri zid njegov na sto četrdeset četiri lakta, po mjeri
čovječjoj, koja je anđelova. Otkrivenje XXI 12-17
Broj dvanaest ovde i svuda je vrlo svet zato što označava svete stvari
vere, kao što je rečeno kod stiha 3 ovoga poglavlja, a bide pokazano i u
29. i 30. poglavlju Knjige postanja. Stoga se dodaje da je to mera
čovekova i mera anđelova. Isto je i s Novim hramom i Novim
Jerusalimom kod Jezekilja, koji su tako isto opisani putem mera, XL 3, 5,
7, 9, 11, 13, 14, 22, 25, 30, 36, 42, 47; XLI 1 do kraja; XLII 5-15; Zak. II. I
ovde brojke znače samo svete stvari nebeske i duhovne, odvojeno od
brojeva. Tako je i s brojkama u vezi s dimenzijama kovčega, Knjiga
izlaska XXV 10; sedišta milosti, zlatnog stola, šatora i oltara, Knjiga
Izlaska XXV 10, 17, 23; XXVI i XXVII 1; kao I svi brojevi i sve dimenzije
Hrama. Prva o kraljevima VI 2, 3 i na mnogo drugih mesta.
649. Ali ovde brojevi ili mere kovčega označavaju samo ostatke koji su
bili u čoveku ove Crkve dok je bio reformisan, ali ih je bilo samo malo.
Ovo je jasno iz činjenice da preovlađuje broj pet, koji u Reči označava
malo ili mali, kao kod Izaije:
Ali de se ostaviti u njoj pabirci kao kad se otrese maslina, pa de dvije-tri
ostati u vrhu, a četiri-pet na rodnijem granama, veli Gospod Bog
Izrailjev. XVII 6
659. Stih 17. Jer evo, pustidu potop na zemlju, da istrijebim svako
tijelo, u kojem ima živa duša pod nebom; što je god na zemlji,
izginude. Pod Potopom se misli na poplavu zla i obmana; istrijebiti svako
tijelo u kojem je duša živa pod nebom znači da de čitavo potomstvo
Pradrevne crkve samo sebe razoriti; da de izginuti sve što je na zemlji
znači da su svi oni koji su pripadali Crkvi postali takvi.
660. Da potop označava poplavu zla i obmana, jasno je iz onoga što je
rečeno o potomstvu Pradrevne crkve; naime, da su bili posednuti
prljavim požudama, da su ih u sebi pomešali s naukom vere i da su kao
posledica toga bili ubeđeni u laži, koje su u njima ugušile svu istinu i svu
dobrotu, a u isto vreme zatvorile put za ostatke, tako da ovi nisu mogli
delovati; to je nužno dovelo do toga da su se sami razorili. Kada je put
ostacima zatvoren, čovek nije više čovek jer ga anđeli ne mogu više
štititi, pa ga sasvim posednu zli duhovi, čija je jedina želja da unište
čoveka. Odatle je došla smrt prepotopskih ljudi, koja je opisana kao
Potop ili sveopšta poplava. Uticaj fantazija i požuda zlih duhova sličan je
nekoj vrsti potopa; pa se stoga tako i naziva u mnogim mestima u Reči,
što de se po Gospodovoj Božanskoj milosti videti u slededem poglavlju.
661. Istrijebiti svako tijelo u kojem je duša živa pod nebom. Da to znači
kako de celo potomstvo Pradrevne crkve samo sebe uništiti, jasno je iz
onoga što je ved rečeno, kao i iz njihovog ranijeg opisa da su nasleđivali
od svojih roditelja takav genijus da su njima vladale prljave zablude, a
osobito da su izmešali stvari nauka vere sa svojim požudama. Drugačije
je s onima koji nemaju nauk vere nego žive u neznanju; oni i ne mogu
da skrnave svetinje i da time zatvore put ostacima i odgone od sebe
Gospodove anđele. Kao što je rečeno, ostaci su sva nevinost, sva ljubav
prema bližnjemu, sve milosrđe i sva istina vere, što čovek ima od
Gospoda još iz detinjstva i što je još tada naučio. Sve se to sklanja i čuva
kao blago; a kad čovek ne bi imao te osobine, ne bi bilo u njemu
nikakve nevinosti, ljubavi prema bližnjem i milosrđa, prema tome ni
dobrote ni istine u njegovim mislima i postupcima, tako da bi bio gori
od divlje zveri. A ista bi bila situacija i kada bi imao ostatke ovih osobina
a put k njima bio zatvoren prljavim požudama i odvratnim zabludama,
tako da ostaci ne mogu da deluju. Takvi su bili prepotopski ljudi koji su
sebe uništili i na koje se misli kada se kaže svako tijelo u kojem je duša
živa pod nebom. Tijelo kao i pre označava svakog čoveka uopšte, a
telesnog posebno. Duša živa ili dah života označava sav život uopšte, a
u pravom smislu one koji su se nanovo rodili, a to su u sadašnjem
slučaju poslednji potomci Pradrevne crkve. Ako u njima i nije ostalo
života vere, ipak su od roditelja nasledili i nešto od semena, koje su oni
kao prigušili i što se ovde naziva dah života ili duša živa, kao u poglavlju
VII 22, sve što imaše dušu živu u nosu. Tijelo pod nebom označava da su
bili čisto telesni; nebo je razumevanje od istine i od volje, koje su od
dobrote i bez kojih, ako je odvojen od njih, telesni čovek više ne može
da živi. Ono što održava čoveka, jeste njegova veza s nebom, to jest
kroz nebo s Gospodom.
662. Što je god na zemlji, sve de izginuti. Ovo znači da su ljudi te Crkve
stekli takav karakter. Ved je bilo pokazano da zemlja ne znači čitav svet,
nego samo one koji su pripadali toj Crkvi. Tako se ovde ne misli na
poplavu, još manje na sveopšti Potop, nego na nestanak ili gušenje onih
koji su postojali odvojeni od ostataka, i na taj način i od stvari koje
pripadaju razumevanju istine i dobrote, dakle, od neba. Da zemlja
predstavlja oblast gde je bila Crkva, pa prema tome i one koji su
pripadali toj Crkvi, može da se potvrdii slededim odlomcima u Reči,
pored onih koji su dosad navedeni. Tako kod Jeremije:
Jer ovako veli Jehova: Sva de zemlja opustjeti; ali nedu svim zatrti. Zato
de tužiti zemlja, i nebo de gore potamnjeti, jer rekoh, namislih i nedu se
raskajati, niti du udariti natrag. IV 27 28
Ovde zemlja označava one koji pripadali opustošenoj Crkvi. Kod Izaije:
Ovde zemlja označava čoveka koji treba da bude uništen tamo gde je
Crkva. Kod Jeremije:
U onaj de dan biti od kraja do kraja zemlje pobijeni od Jehove, nede biti
oplakani, niti de se pokupiti i pogrepsti, bide gnoj po zemlji. XXV 33
Ovde do kraja zemlje ne znači ceo svet, nego samo oblast te Crkve, to
jest ljude koji su joj pripadali. Ponovo:
Jer evo, počinjem puštati zlo na grad koji se naziva mojim imenom, a vi
li dete ostati bez kara? Nedete ostati bez kara, jer du dovesti mač na sve
stanovnike zemlje, govori Jehova nad vojskama. Prodi de graja do kraja
zemlje, jer raspru ima Gospod s narodima, sudi se sa svakim tijelom,
bezbožnike de dati pod mač, veli Gospod. XXV 29, 31
Na sličan način u ovome odlomku ne misli se na ceo svet, nego samo na
oblast te Crkvt; narodi označavaju obmane. Kod Izaije:
Jer gle, Jehova izlazi iz mjesta svojega da pohodi stanovnike zemaljske
za bezakonje njihovo, i zemlja de otkriti krvi svoje niti de više pokrivati
pobijenijeh svojih. XXVI 21
663. Stih 18. Ali du s tobom učiniti zavjet svoj; i udi deš u kovčeg ti i
sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih s tobom. Učiniti zavjet
označava da de on biti ponovo rođen; da on, njegovi žena i sinovi, i žene
njegovih sinova treba da uđu u kovčeg, znači da de on biti spasen. Sinovi
su istina, žene su dobrota.
664. U prethodnom stihu bilo je reči o onima koji su sami sebe uništili,
ali ovde je reč o onima koji treba da se ponovo rode i tako budu
spaseni, i koji se nazivaju Noje.
665. Da učiniti zavjet označava da de on biti ponovo rođen, vrlo je jasno
po tome što ne može da bude zaveta između Gospoda i čoveka osim
povezivanja kroz ljubav i veru, te prema tome zavet označava
povezivanje. Jer nebeski brak je najistinitiji zavet; a nebeski brak ili
povezivanje ne postoji osim s onima koji se ponovo rađaju; tako da se u
najširem smislu novo rođenje naziva zavetom. Gospod čini zavet sa
čovekom onda kada ga ponovo rađa; stoga zavet kod drevnih ljudi nije
ni predstavljao ništa drugo. Ništa drugo i ne može da se razume iz
smisla tih reči osim da je postojao zavet s Abrahamom, Isakom i
Jakovom, i toliko puta s njihovim potomcima; a oni su bili takvi da nisu
mogli biti ponovo rođeni; naime, njihovo bogosluženje je bilo
spoljašnjeg karaktera, a oni su smatrali da je ono bilo sveto, iako
unutrašnje stvari nisu bile dodate. Stoga su zaveti učinjeni s njima imali
samo reprezentativni karakter. Isto je bilo i s obredima, sa samim
Abrahamom, sa Isakom i s Jakovom, koji su predstavljali pojmove
ljubavi i vere. A tako su isto i najviši sveštenik i sveštenici, bez obzira na
njihov karakter, čak i oni rđavi, mogli da predstavljaju nebesko i
najsvetije sveštenstvo. U predstavama se ne gleda na osobu, nego na
ono što ona predstavlja. Tako su svi kraljevi Izraela i Jude, i oni najgori,
predstavljali kraljevstvo Gospodovo; a tako isto i Faraon, koji je postavio
Josipa nad egipatskom zemljom. Iz ovih i mnogih drugih razmatranja, o
kojima de po Gospodovoj Božanskj milosti biti više govora kasnije, jasno
je da su zaveti koji su činjeni sa sinovima Jakovljevim bili samo religiozni
obredi ili reprezentativi.
666. Da zavet ne označava ništa drugo do regeneraciju i ono što se
odnosi na regeneraciju, jasno je iz raznih odlomaka u Reči, gde se Sam
Gospod naziva Zavet, jer je On taj koji daje novo rođenje i na kojega
gleda čovek koji se ponovo rađa, a koji je sve u svemu ljubavi i vere. Da
je Gospod sam Zavet, jasno je kod Izaije:
I sjedjede u zemlji koju dadoh sluzi svojemu Jakovu, u kojoj sjedješe oci
vaši; u njoj de sjedjeti oni i sinovi njihovi i sinovi sinova njihovijeh
dovijeka, i David sluga moj bide im knez dovijeka. I učinidu s njima zavjet
mirni, bide vječan zavjet s njima, i utvrdidu ih i umnožidu ih, i namjestidu
svetinju svoju usred njih na vijek. XXXVII 25, 26
I ovde se govori o preporodu. David i svetinja označavaju Gospoda.
Ponovo:
I idudi mimo tebe, pogledah te i gle, godine ti bijahu godine za ljubljenje;
i raširih skut tvoj na te, i pokrih golotinju tvoju, i zakleh ti se, i učinih
zavjet s tobom, govori Jehova Bog, i ti posta moja. I okupah te vodom, i
sprah s tebe krv, i pomazah te uljem. XVI 8, 9
I redi de: Jer ostaviše zavjet Jehove Boga svojega, i klanjaše se drugim
bogovima i služiše im. XXII 9
Kod Mojsija:
Ako se nađe kod tebe u kojem od mjesta tvojih, koja ti da Jehova Bog
tvoj, čovjek ili žena da učini pred Jehovom Bogom tvojim prestupajudi
zavjet njegov, i otide i služi drugim bogovima, i klanja im se, ili suncu i
mjesecu, ili čemu god iz vojske nebeske, što nijesam zapovijedio, i tebi
se to javi i ti čuješ, onda se raspitaj dobro; pa ako bude istina i doista se
učinila ona gadna stvar u Izrailju, izvedi onoga čovjeka ili ženu na vrata
svoja, i zaspi ih kamenjem da poginu. Zakoni ponovljeni XVII 2
Duh diše gdje hode, i glas njegov čuješ, a ne znaš od kuda dolazi i kuda
ide: tako je svaki čovjek koji je rođen od Duha. III 8
676. Stih 21. I uzmi sa sobom svega što se jede i čuvaj kod sebe, da
bude hrana tebi i njima. Treba da uzme svega što se jede označava
dobrotu i zadovoljstvo; da čuva kod sebe znači istinu; za jelo sebi i njima
znači i jedno i drugo.
677. U pogledu hrane kada se čovek ponovo rađa treba redi da pre nego
što počne preporod, čovek treba da bude snabdeven svim onim što
služi kao sredstvo: dobrotom i zadovoljstvom kao sredstvima volje, a
istinom iz Reči Gospodove, kao i iz drugih izvora, kao sredstvom
razuma. Sve dok to nije obezbeđeno, čovek ne može da bude nanovo
rođen, jer mu je to hrana. I to je razlog što se čovek ne rađa ponovo dok
ne odraste. No svaki čovek ima svoju posebnu i takoredi ličnu hranu,
koju za njega pribavlja Gospod pre preporoda.
678. Da to što on uzima hranu za jelo oznčava dobrotu i zadovoljstvo,
očito je iz onoga što je ved rečeno: da dobrota i zadovoljstvo sačinjavaju
čovekov život, a ne toliko istina, jer istina dobija svoj život od dobrote i
zadovoljstva. Od detinjstva do starosti ništa se drugačije ne usađuje kad
je reč o znanju i razumu, osim kroz dobrotu i kroz zadovoljstvo; pa se te
stvari nazivaju hrana, jer duša živi i vuče svoju snagu iz njih; i one su
hrana jer bez njih čovekova duša ne može da živi; što svako može da
zna samo ako na to obrati pažnju.
Starajte se ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za vječni život,
koje de vam dati sin čovječji, jer ovo potvrdi Otac Bog. VI 27
Sve tebe čeka, da im daješ pidu na vrijeme. Daješ im, primaju; otvoriš
ruku svoju, primaju dobra. CIV 27, 28
692. U pogledu neba kao i u pogledu pakla čevek ima vrlo uopštenu
ideju, koja je toliko nejasna kao da je i nema. To je kao kada bi oni koji
žive u šumskim kolibama znali nešto o svetu. Oni ne znaju ništa o
carstvima i kraljevstvima, a još manje o obliku uprave, o društvima ili o
životu u tim društvima. Sve dok to ne znaju, oni mogu da imaju samo
vrlo opštu ideju o svetu, i to tako opštu da je isto kao da je i nemaju.
Ovaj slučaj je sličan tome kako ljudi misle o nebu i paklu, dok u svakom
od njih postoji više stvari nego što ima na bilo kojem zemaljskom svetu.
Da su bezbrojni, može da se zaključi samo po tome što ničije nebo nije
isto kao neko drugo, pa tako nijedan pakao nije isti kao drugi, i što su
sve duše koje su živele na svetu od postanka došle tamo i sve su
zajedno.
693. Isto kao što ljubav prema Gospodu i prema bližnjemu, zajedno s
radošdu i sredom, sačinjava nebo, tako i mržnja prema Gospodu i
bližnjemu, zajedno s kaznama i mučenjima, sačinjava pakao. Postoji
bezbroj vrsta mržnje, a još više podvrsta; pa su tako i vrste pakla
bezbrojne.
695. Ali oblik i red koje Gospod namede paklu jeste takav da se ljudi
drže zajedno samim svojim požudama i fantazijama, od kojih se njihov
život sastoji; a ovaj život, koji je život smrti, pretvara se u strašna
mučenja, tako snažna da se ne mogu opisati. Njihovo najvede uživanje
je u tome da kažnjavaju, muče i zlostavljaju jedno drugo, i to veštinama
koje su nepoznate na svetu jer mogu da nanesu oštar bol baš kao da su
u telu, što je pradeno strašnim i odvratnim fantazijama svih mogudih
vrsta. Đavolska trupa nalazi u ovome tako veliko uživanje da želi da
uveda bolove i muke u beskraj, i ne bi joj bilo dosta ni tada, nego plamti
od želje da počne mučenje iznova do u beskonačnost; ali Gospod staje
na put takvom nastojanju i smanjuje nanete muke.
699. Da bih bio svedok muka onih u paklu i pustošenja onih u nižoj
zemlji, bio sam tamo spušten u nekoliko navrata. Spustiti se u pakao ne
znači idi s mesta na mesto, nego to znači biti pušten u neko pakleno
društvo, dok sam čovek ostaje na svome mestu. Ovde mogu da iznesem
jedan takav doživljaj: Jasno sam opazio nešto nalik na cev koja me je
okružila i dato mi je da znam da je to bakarni zid o kojem se govori u
Reči, videti Jeremija I 18; i XV 20. Cev su oblikovali anđeoski duhovi da
bih se ja bezbedno spustio do nesrednika. Kada sam se našao tamo, čuo
sam žalostiva zapomaganja, kao: O Bože! O Bože! Smiluj nam se! Smiluj
nam se! I to za duže vreme. Bilo mi je dopušteno da razgovaram s
nesrednicima, i to poduže vreme. Oni su se posebno žalili na zle duhove
jer su ovi goreli od želje da ih muče. Bili su očajni jer su verovali da de
njihove muke večno da traju; no meni je bilo dopušteno da ih tešim.
700. Pošto su vrste pakla tako brojne, kao što sam rekao, redi du o njima
sledede:
POGLAVLJE VII
1. I reče Jehova Noju: Uđi u kovčeg ti i sav dom tvoj; jer te nađoh
pravedna pred sobom ovoga vijeka.
2. Uzmi sa sobom od svijeh životinja čistih po sedmero, sve mužjaka i
ženku njegovu; a od životinja nečistih po dvoje, mužjaka i ženku
njegovu.
3. Takođe i ptica nebeskih po sedam, mužjaka i ženku njegovu, da im se
sačuva sjeme na zemlji.
4. Jer du do sedam dana pustiti dažd na zemlju za četrdeset dana i
četrdeset nodi, i istrijebidu sa zemlje svako živo tijelo koje sam stvorio.
5. I Noje učini sve što mu zapovijedi Gospod.
6. A bješe Noju šest stotina godina kad dođe potop na zemlju.
7. I uđe Noje u kovčeg i sinovi njegovi, i žena njegova, i žene sinova
njegovih s njim radi potopa.
8. Od životinja čistih, i od životinja nečistih, i od ptica i od svega što se
miče po zemlji.
9. Uđe k Noju po dvoje, muško i žensko, kao što bješe Bog zapovijedio
Noju.
10. A u sedmi dan dođe potop na zemlju.
11. Kad je bilo Noju šest stotina godina, te godine drugoga mjeseca,
sedamnaesti dan toga mjeseca, taj dan razvališe se svi izvori velikoga
bezdana, i otvoriše se ustave nebeske.
12. I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset nodi.
13. Taj dan uđe u kovčeg Noje, i Sem i Ham i Jafet, sinovi Nojevi, i
žena Nojeva i tri žene sinova njegovijeh s njima.
14. Oni i svakojake zvijeri po vrstama njihovim, i svakojaka stoka po
vrstama svojim, i što se god miče po zemlji po vrstama svojim, i što
god leti i ima krila.
15. Dođe k Noju po dvoje od svakoga tijela u kojem ima živa duša.
16. Muško i žensko od svakoga tijela uđoše, kao što bješe Bog
zapovijedio Noju; pa Gospod zatvori za njim.
17. I bi potop na zemlji za četrdeset dana; i voda dođe i uze kovčeg, i
podiže ga od zemlje
18. I navali voda, i usta jako po zemlji, i kovčeg stade ploviti vodom.
19. I navaljivaše voda sve vedma po zemlji, i pokri sva najviša brda
što su pod cijelijem nebom.
20. Petnaest lakata dođe voda iznad brda, pošto ih pokri.
21. Tada izgibe svako tijelo što se micaše na zemlji, ptice i stoka, i
zvijeri i sve što gamiže po zemlji, i svi ljudi.
22. Sve što imaše dušu živu u nosu, sve što bijaše na suhu, pomrije.
23. I istrijebi se svako tijelo živo na zemlji, i ljudi i stoka i sve što
gamiže i ptice nebeske, sve, velim, istrijebi se sa zemlje, samo Noje
osta i što s njim bješe u kovčegu. I stajaše voda povrh zemlje sto
pedeset dana.
SADRŽAJ
UNUTRAŠNJI SMISAO
Zato, evo, Jehova de navesti na njih vodu iz rijeke silnu i veliku, cara
asirskog i svu njegovu slavu, te de izadi iz svijeh potoka svojih, i tedi de
povrh svijeh bregova svojih. I navalide preko Jude, plavide i razlivade se i
dodi do grla, i krila de joj se raširiti preko svekolike zemlje tvoje,
Emanuele! VIII 7, 8
Car asirski ovde predstavlja fantazije, i načela fantazije i umovanja koja
im slede, koja opustoše čoveka i koja su opustošila prepotopske ljude.
Kod Jeremije:
Ovako veli Jehova: Evo, voda dolazi sa sjevera, i bide kao potok koji se
razgnjevi, i potopide zemlju i što je u njoj, grad i one koji žive u njemu, i
ljudi de vikati, i ridade svi stanovnici zemaljski. Od topota kopita jakih
konja njegovijeh; od tutnjave kola njegovijeh, i praske točkova
njegovijeh, nede se obazreti ocevi na sinove, jer de im ruke klonuti. XLVII
2, 3
706. Stih 1. I reče Jehova Noju: Uđi u kovčeg ti i sav dom tvoj; jer te
nađoh pravedna pred sobom svoga vijeka. I reče Jehova Noju označava
da se to desilo; kaže se Jehova jer je tu reč o ljubavi prema bližnjemu;
uđi u kovčeg ti i sav dom tvoj označava sve ono što pripada volji, koja je
kuda; udi u kovčeg znači biti pripremljen; jer te nađoh pravedna svog
vijeka znači da je dobar, te može da bude preporođen.
707. Ovde se sve do petog stiha navodi ono što je ved rečeno u
prethodnom poglavlju, samo malo promenjeno, a isto je i u slededem
poglavlju. Ko nije upoznat s unutrašnjim smislom Reči, taj misli da se
ovde samo ponavljaju iste stvari. Ovakvih primera ima i u drugim
delovima Reči, osobito kod proroka, gde se jedan te isti pojam izražava
dvema rečima; a ponekad se sve kaže po drugi put. Ali kao što je ved
rečeno, razlog je to što kod čoveka postoje dve različite sposobnosti –
volja i razum – i one se obeležavaju na dva različita načina. Da je to
ovde slučaj, videde se u onome što sledi.
710. Uđi ti i sav dom tvoj u kovčeg. Očigledno je da ovo označava volju.
U prethodnom poglavlju, gde je reč o razumu, to se izražava drugačije,
naime: I udi deš u kovčeg ti i sinovi tvoji, i žena tvoja, i žene sinova tvojih
s tobom, stih 18. Da kuda označava volju, očito je iz raznih delova Reči,
kao kod Jeremije:
Gradite kude i sjedite u njima; sadite vrtove i jedite rod njihov. Jer posla
k nama u Vavilon i poruči: Dugo de trajati; gradite kude i sjedite u njima,
i sadite vrtove i jedite njihov plod. XXIX 5, 28
711. Da je udi u kovčeg isto što i biti pripremljen, bilo je rečeno ranije
kod stiha 18 prethodnog poglavlja. Ali tamo to znači da je bio
pripremljen u pogledu razumskog, a to su istine vere; ovde znači volju, a
to je dobrota ljubavi prema bližnjemu. Ukoliko nije pripremljen, to jest
ako nije opskrbljen istinom i dobrotom, čovek ne može ponovo da se
rodi, a još manje da prođe kroz iskušenja. Jer zli duhovi, koji su kod
njega u to vreme, podstiču njegove obmane i zla; te ako istina i dobrota
nisu prisutne, da bi Gospod one savio ili ih razagnao, čovek podleže
iskušenjima. Ove istina i dobrota su ostaci koje je Gospod sačuvao u tu
svrhu.
713. Stih 2. Od svih čistih životinja uzmi sedmoro, sve mužjaka i ženku;
a od životinja nečistih po dvoje, mužjaka i ženku neka bude. Čista
životinja označava dobra osedanja; sedam, da su ona sveta; mužjak i
njegova ženka, da je istina pripojena dobroti. Nečistim životinjama
označavaju se zla osedanja; po dvoje, da su osedanja donekle
obesvedena; mužjak i njegova ženka, obmane pripojene zlu.
I uze Mojsije ulje pomazanja, i pomaza šator i sve stvari koje su u njemu
i osveti ih. i poškropi njim oltar i sve sprave njegove, i umivaonicu i
podnožje njezino, da se osveti. VIII 10, 11
Ovde bi sedam puta bilo sasvim bez značaja kada time ne bi bilo
predstavljeno ono što je sveto. A kada je Aron došao na sveto mesto,
kaže se:
Poslije neka uzme krv od junca i poškropi s prsta svojega prema
zaklopcu k istoku, a pred zaklopcem neka poškropi sedam puta s prsta
svojega.
Ovde se sa sedam označava ono što je sveto; jer je reč o ispaštanju koje
je sasvim od Gospoda, pa je prema tome predmet o kom se govori sam
Gospod. Slični obredi su propisani i kod čišdenja od gube, o čemu
čitamo u Knjizi levitskoj:
Ovde svako može videti da nije reč o kedru, crvcu, ulju i krvi od vrapca
niti o broju sedam, ved da sve to predstavlja svetinje. Oduzme li se od
njih ono što je sveto, tada je sve što ostaje mrtvo. Ali kada one
predstavljaju svetinje, tada se poštuje Božansko koje je u njima, koje je
unutrašnje i koje je samo predstavljeno spoljašnjim. Jevreji nisu mogli
znati šta te stvari označavaju; niti iko danas zna šta je predstavljeno
kedrom, isopom, crvcem i vrapcem. Ali da su samo bili voljni da to znaju
i čine, i da su se klanjali Gospodu ili Mesiji koji je trebalo da dođe i izleči
ih od gube – to jest od profanacije svetinja – možda bi bili spaseni. Jer
oni koji misle i koji veruju, čim stignu u drugi život, primaju pouku o
tome šta je bilo predstavljeno pojedinim stvarima i svim zajedno. Tako,
bilo je zapoveđeno za junicu:
I uzevši Eliazar krvi njezine na prst svoj, neka poškropi krvlju prema
šatoru od sastanka sedam puta. Knjiga brojeva XIX 4
717. I ovde je jasno da je posredi čovekova volja ili ono dobro i sveto u
njemu, što se odnosi na volju; jer se kaže da treba da uzme po sedam
čistih životinja, a isto se u slededem stihu kaže za ptice. Ali u
prethodnom poglavlju, stihovi 19 i 20, ne kaže se da treba da uzme po
sedam, nego po dva ili parove; jer je posredi razum koji nije po sebi
svet, ali je svet od ljubavi koja pripada volji.
Kod Zaharije:
I u svoj zemlji, govori Jehova, dva dijela de se istrijebiti u njoj i poginuti,
a tredi de ostati u njoj. I tu du tredinu metnuti u oganj, i pretopidu ih
kako se pretapa srebro i okušadu ih kako se kuša zlato; oni de prizivati
ime moje, i ja du im se odazvati i redi du: To je narod moj, a oni de redi:
Gospod je Bog naš. XIII 8, 9
A da je srebro bilo najčistije kada je bilo očišdeno sedam puta, vidi se u
Psalmu XII 6; iz svega je jasno da sedam ne znači broj, nego ono što je
sveto; i da se parovima ne označavaju parovi, nego nešto što je
relativno profanisano; pa stoga ne znači da je nečistih životinja ili zlih
osedanja bilo manje u poređenju sa čistim životinjama ili dobrim
osedanjima; ili da ih je bilo relativno malo, u odnosu dva prema sedam,
jer je zlo u čoveku u stvari vede nego li dobrota.
724. Kao što sedmice označavaju svetinje, tako ovde označavaju svete
istine, koje su svete jer potiču iz dobrote. Nijedna istina nije sveta ako
ne dolazi od dobrote. Čovek može da izgovori mnogo istina iz Reči ili iz
svoga sedanja, ali ako to ne potiče iz ljubavi, osobito iz ljubavi prema
bližnjemu, ništa sveto se za njih ne može redi. Ali ako u čoveku ima
ljubavi i milosrđa, tada on istine priznaje i u njih veruje, i to iz srca. A
isto je i s verom, za koju mnogi kažu da spasava: no ako tamo odakle
dolazi vera nema ljubavi i mlosrđa, tada nema ni vere. Ljubav i milosrđe
čine da je vera sveta. Gospod je u ljubavi i u milosrđu, ali ne i u veri koja
je odvojena od ljubavi. Čovek u kome je vera odvojena od ljubavi pun je
nečistote. Jer kada je vera odvojena od ljubavi, tada su njegova pohvala
ili njegova korist ti koji pokredu njegovo srce, iz kojega govori. Ovo
može svak da zna iz svoga iskustva. Ko god kaže nekome da ga smatra
najboljim čovekom i slično, a u srcu misli drugačije, on to čini samo
usnama, dok to u srcu poriče, a ponekad se čak i ruga. Isto je i s verom.
To mi je vrlo dobro poznato iz iskustva. Oni koji su besedili o Gospodu i
veri s toliko rečitosti, zajedno s pritvornom pobožnošdu da bi zadivili
svoje slušaoce, a to nisu radili srcem, u drugom životu su među onima
koji gaje najvedu mržnju prema Gospodu i progone verne.
A portu što je izvan crkve, izbaci na polje, niti je mjeri, jer je dana
neznabošcima; i grad sveti gazide četrdeset dva mjeseca. XI 2
I dana joj biše usta koja govore velike stvari i huljenja, i dana joj bi
oblast da čini četrdest dva mjeseca. XIII 5
To označava trajanje izumiranja, jer svako može da zna kako četrdeset
dva meseca ne označavaju vreme. Ali razlog što se u ovom odlomku
koristi broj četrdeset dva, koji ima isto značenje kao i broj četrdeset,
jeste to što sedam dana označava kraj izumiranja i novi početak, a šest
dana označava rad ili trud, od šest dana rada ili borbe. Sedam se, dakle,
pomnoži sa šest i dobija se četrdeset dva, što označava trajanje
izumiranja i iskušenja, ili trud i borbu čoveka koji se rađa iznova, a to je
nešto sveto. Ali kao što je očito iz ovih odlomaka Apokalipse, okrugli
broj četrdeset uzima se umesto broja četrdeset dva. To što je izrailjski
narod bio vođen u pustinji četrdeset godina pre nego je doveden u
obedanu zemlju Kanaan, na sličan način predstavlja trajanje iskušenja, a
isto tako i trajanje izumiranja; trajanje iskušenja time što su kasnije bili
dovedeni u Svetu zemlju; trajanje izumiranja time što su svi koji su imali
više od dvadeset godina kada su otišli iz Egipta, osim Jošue i Kaleba,
umrli u pustinji, Knjiga brojeva XIV 33-35; XXXII 8-14. Stvari protivu
kojih su mrmljali označavaju iskušenje, a pomori i razaranja koja su ih
snalazila označavaju izumiranje. Da ovi pojmovi označavaju iskušenje i
izumiranje, bide po Gospodovoj Božanskoj milosti pokazano na tom
mestu. O ovome se piše kod Mojsija:
731. I istrijebidu sa zemlje svako tijelo živo koje sam stvorio. Da ovo
označava čovekov proprijum, koji kao da je razoren kada se oživi, jasno
je iz onoga što je ranije rečeno o priprijumu. Čovekov proprijum je
samo zlo i obmana. Sve dok je tako, čovek je mrtav; ali kada čovek uđe
u iskušenje, proprijum kao da se rasprši, to jest oslabi i smanji pod
uticajem istine i dobrote od Gospoda, i tako kao da oživi i kao da nije
više toliko prisutan. Da se toliko ne pokazuje i da ne škodi, označava se
sa istrijebidu; ali proprijum nije razoren; on i dalje ostaje. To je kao sa
crnim i belim; kada se svetlosni zraci modifikuju, crno i belo se
pretvaraju u lepe boje – kao što su plava, žuta i ljubičasta – koje su tako
raspoređene da pokazuju divne i prijatne šare kao kod cveda, iako u
osnovi i dalje ostaje crno i belo. Ali pošto se govori i o izumiranju
pripadnika Pradrevne crkve, to se kaže istrijebidu svako živo tijelo koje
sam stvorio s lica zemlje, čime se označavaju oni koji su nestali, kao što
se to vidi iz slededeg stiha, 23. Svako tijelo živo koje sam stvorio jeste
sve ono ili svaki čovek u kome je bilo nebesko seme, ili ko je bio od te
Crkve; te stoga, i ovde i u slededem stihu, gde god se pominje zemlja, to
se odnosi na čoveka Crkve u kome su usađene istina i dobrota. Ovo
seme je u onima koji su nazvani Noje – pošto su zla i obmane bili
rasterani – postepeno raslo; no kod prepotopskih ljudi bilo je uništeno
kukoljem.
732. Stih 5. I Noje učini sve kako mu zapovjedi Jehova. Ovo znači da se
sve tako i desilo. Uporediti s prethodnim poglavljem, stih 22, gde se za
Noja dva puta kaže učini, a ovde samo jednom; tamo se koristi reč Bog,
a ovde Jehova. Razlog je što se tamo govori o razumu, a ovde o volji.
Razum se smatra nečim što je različito i odvojeno od volje. Ali se ovde
smatra da je volja jedno s razumom, to jest kao sjedinjena s njim. To je
razlog što se tamo dva puta kaže učini, a ovde samo jednom; i što se
koristi reč Bog, a ovde Jehova.
733. Stih 6. A bješe Noju šest stotina godina kada dođe potop na
zemlju. Noju bješe šest stotina godina označava njegovo prvo stanje
iskušenja; kada dođe potop na zemlju označava početak iskušenja.
736. Noje ili čovek Nove crkve bio je takvoga karaktera da je u prostoti
verovao ono što je imao od Pradrevne crkve, a to je bio nauk koji su oni,
što su bili nazvani Enoh, sakupili i sveli u formu nauka. A on je bio
sasvim drugačijega genijusa od prepotopskih ljudi koji su nestali i koji su
bili nazvani Nefilimi ili divovi; koji su izmešali nauk vere sa svojim
prljavim požudama i tako postali žrtve strašnih zabluda, od kojih nisu
mogli da odstupe, svejedno koliko ih drugi poučavali i pokazivali da su
im ubeđenja lažna. I danas ima ljudi različitih osobenosti i sklonosti;
neki mogu lako da se preporode, a drugi s velikim teškodama.* (Ovde
autor načinje pitanje koje je i danas vrlo akuelno, na koje on nije dao
odgovor. Zašto su, pitamo se, ljudi rođeni s različitim sklonostima, pa je
nečije novo rođenje teško a nečije lako? Ima više pokušaja da se na to
odgovori. Ostavljam čitaocima da o tome razmisle, prim. prev.)
737. A bješe Noje sin šest stotina godina. Da ovo označava njegovo
prvo iskušavanje, jasno je zato što ovde, kao i sve do Hebera u poglavlju
XI, brojevi i periodi označavaju aktuelne ili tekude stvari, a to je isto i s
godinama života i s imenima u poglavlju V. Da ovde šest stotina godina
označava njegovo prvo iskušavanje, jasno je iz dominirajudeg broja šest
stotina, koji znači deset i šest pomnoženo u iskušenjima. Vedi ili manji
broj iz istih činilaca ne menja ništa. U pogledu broja deset ved je
pokazano u poglavlju VI, stih 3, da označava ostatke; a da šest označava
rad i borbu, jasno je iz mnogo odlomaka Reči. Naime, u onome što se
pre dogodilo tema je pripremanje čoveka zvanog Noje za iskušenje – da
ga je Gospod opremio istinom u razumu i dobrotom u volji. Ova istina i
ova dobrota su ostaci, koji se ne pojavljuju sve dok ne počne čovekovo
novo rođenje. Kod onih što se ponovo rađaju kroz iskušenja, ostaci
služe za to da ih anđeli, koji postoje kod svakoga, izvlače iz njih i tako ih
brane od zlih duhova, jer ovi podstiču u njima obmane i na taj način ih
napadaju. Kako su ostaci označeni sa deset a borbe sa šest, iz toga
razloga se kaže da mu je bilo šest stotina godina, u čemu su vladajudi
brojevi deset i šest, koji označavaju stanje iskušavanja. A da broj šest
posebno označava borbu, jasno je iz prvog poglavlja Knjige postanja,
gde je opisano šest dana za vreme kojih je čovek bio preporođen pre
nego li je postao nebeski, kada je borba trajala neprestano; na sedmi
dan došao je odmor. Iz toga razloga ima šest dana rada a sedmi je
Sabat, koji znači odmor. I zato su sluge služile šest godina, a u sedmoj su
bile slobodne, Izlazak XXI 2; Zakoni ponovljeni XV 12; Jeremija XXXI 14; a
tako isto šest godina su sejali zemlju i žnjeli njen plod, a sedme je nisu
sejali, Izlazak XXIII 10-12; a tako su radili i s vinogradom; i da je sedme
godine Sabat zemlji, Sabat Jehovin, Levitska XXV 3 ,4.* (U našem narodu
poštovao se taj običaj tako što je zemlja bila na ugaru ili na otavi kada
se odmarala, samo što je bila đubrena, ali se nije sejalo niti su se plodovi
ubirali, prim.prev.) Pošto šest označava trud i borbu, to znači i
rasterivanje obmana, kao kod Jezekilja:
I gle, šest ljudi dođe od širokih vrata, koja gledaju na sjever, svaki sa
svojijem oružjem smrtnijem u ruci, i među njima bješe jedan čovjek
obučen u platno s opravom pisarskom uz bedricu, i došavši stadoše kod
oltara mjedenoga. IX 2
738. Noje se ovde naziva sinom od šest stotina godina, jer sin označava
istinu u razumu, kao što je ved pokazano. Ali u poglavlju XI on se više ne
naziva sinom, jer se tamo govori o iskušavanju njegove volje.
Zato veli ovako Jehova: Razvalidu olujom u gnjevu svom, i silan de vas
dažd poplaviti u gnjevu mom. I kamenje velikoga grada u jarosti mojoj
da potre. I razvalidu zid koji namazaste nevaljalijem krečom, i oboridu
ga na zemlju da de mu se otkriti temelj, i pašde, i vi dete izginuti usred
njega, i poznadete da sam ja Jehova. XIII 13, 14
Gle, u Gospoda ima neko jak i silan kao pljusak od grada, kao oluja koja
sve lomi, kao poplava silne vode, kad navali, oboride sve na zemlju
rukom. XXVIII 2
Zato neka ti se moli svaki svetac, kad se možeš nadi; i onda potop velike
vode nede ga stignuti. Ti si zaklon moj, ti me čuvaš od tjeskobe;
okružavaš me radostima u izbavljanju. Psalam XXXII 6, 7
Ovde potop velike vode označava iskušenje koje se naziva Potop. Kod
istoga:
Jehova je sjedio nad potopom, i sjeđaše Jehova kao car uvijek. Psalam
XXIX 10
740. Stih 7. I uđe Noje u kovčeg i sinovi njegovi, i žena njegova i žene
sinova njegovijeh s njim radi potopa. Noje uđe u kovčeg radi vode od
potopa znači da je bio zaštiden u iskušenju; sinovi označavaju istinu, kao
i pre; žena, dobrotu; žene sinova, istinu povezanu s dobrotom.
741. I Noje uđe u kovčeg radi vode od potopa. Da ovo označava kako je
bio zaštiden, mora da je jasno svakome. Iskušenja nisu ništa drugo nego
borbe zlih duhova s anđelima koji su kod čoveka. Zli duhovi prizivaju sve
loše stvari koje je čovek uradio ili o kojima je mislio od detinjstva, dakle
i zla i obmane, te ga osuđuju, a ništa im i ne pričinjava vede
zadovoljstvo. Ali Gospod čuva čoveka preko anđela, i obuzdava zle
duhove i genije* da ne pređu izvesnu granicu, to jest da ga ne preplave
više nego što ovaj može da podnese. (Autor đavole posebne vrste
ponekad naziva genijima, videti stav 751, prim.prev.)
746. I sve što se miče po zemlji. Da ovo označava čulni deo čoveka i
svako čulno zadovoljstvo, bilo je rečeno i pokazano pre. Pradrevni ljudi
su poredili i nalazili sličnost čulnih stvari kod čoveka i njegovih
zadovoljstava s reptilima i gmizavcima, pa su ih čak tako i nazivali, zato
što su to najudaljenije stvari, kao da gmižu po čovekovoj površini, i ne
sme im se dopustiti da se podignu.
752. Stih 10. A u sedmi dan dođe voda potopa na zemlju. Ovo
označava početak iskušavanja, kao i pre.
754. Stih 11. Kad je Noju bilo šest stotina godina, te godine drugoga
mjeseca, sedamnaesti dan toga mjeseca, taj dan razvališe se svi izvori
velikog bezdana, i otvoriše se ustave nebeske. Šest stotina godina i dva
meseca, sedamnaesti dan toga meseca, označava drugo stanje
iskušavanja; svi izvori velikoga bezdana otvoriše se označava najteže
iskušenje u odnosu na volju; otvoriše se ustave nebeske označava
najteže iskušenje u odnosu na razum.
755. Da se sa šest stotina godina, dva meseca, sedamaestog dana
označava drugo stanje iskušavanja, to sledi iz onoga što je do sada
rečeno; jer se od stiha 6 do 11 govori o prvom stanju iskušenja koje se
odnosi na razum. A sada, pošto se govori o drugom stanju odnosno o
volji, to je razlog da se njegovo doba opet pominje. Pre je bilo rečeno da
je on bio sin od šest stotina godina, a ovde da je Potop stigao kada je
njemu bilo šest stotina godina i dva meseca, sedamnaestog u mesecu.
Niko ne bi pomislio da se godinama Nojevog života, mesecima i danima
posebno označava stanje iskušavanja u pogledu volje. Ali kako je
rečeno, takav je bio način govora i pisanja pradrevnih ljudi, a posebno
su uživali da odrede vreme i imena, i da na taj način stvore priču sličnu
pravoj istoriji; i u tome se sastojala njihova mudrost. Bilo je pokazano u
stihu 6 da šest stotina godina ne označava ništa drugo nego prvo stanje
iskušenja, a to je i ovde označeno sa šest stotina godina; ali da bi se
obeležilo drugo stanje iskušenja, dodati su meseci i dani; i zaista, dva
meseca ili drugi mesec označava samu borbu, što je jasno iz značenja
broja dva u drugom stihu ovoga poglavlja, gde je pokazano da znači isto
što i broj šest, to jest rad i borbu, a tako isto i odagnavanje. Ali broj
sedamaest označava kako početak, tako i kraj iskušenja, jer je složen iz
broja sedam i deset. Kada ovaj broj označava početak iskušenja, tu se
uključuju dani do sedmog, ili nedelja od sedam dana; a da to označava
početak iskušenja, bilo je pokazano u stihu 4 ovoga poglavlja. Ali kada
označava kraj iskušenja, u stihu 4 poglavlja VIII, tada je sedam sveti
broj, kojem je dodato deset, jer taj broj označava ostatke bez kojih
čovek ne može biti ponovo rođen. Da broj sedamnaest označava
početak iskušavanja, jasno je kod proroka Jeremije, kada mu je
naređeno da kupi polje svog brata od ujaka Hanamiela, koji je živeo u
Anatotu i kome je odbrojao novac, sedamaest šekela srebra, XXX 9. Da
je ovaj broj isto tako označavao vavilonsko sužanjstvo, koje predstavlja
iskušavanje vernih i uništenje nevernih, pa tako u isto vreme i početak i
kraj iskušavanja, ili oslobađanje, to je jasno iz onoga što sledi u istom
poglavlju – sužanjstvo u stihu 36, a oslobađanje u stihu 37 i slededim
stihovima. Ovakav broj ne bi se pojavio u proročanstvu da nije, kao i
ostale reči, skrivao tajno značenje. Da sedamnaest označava početak
iskušavanja, isto tako je jasno i po životnom dobu Josipa, koji je bio sin
od sedamnaest godina kada je bio poslat svojoj bradi i prodat u Egipat,
Postanje XXXVII 2. To što je bio prodat u Egipat ima slično značenje, što
de biti po Gospodovoj Božanskoj milosti pokazano u objašnjenju toga
poglavlja. Tamo istorijski događaji predstavljaju nešto što se odigralo
onako kako su opisani; ali ovde su istorijski događaji složeni ili
komponovani, jer se nisu odigrali onako kako su prikazani u doslovnom
smislu. Pa ipak, stvarni događaji govore o tajnama neba, to jest svaka
reč posebno, isto kao i kod izmišljenih istorija. Mora da ovo izgleda
čudno, jer gde god se istorijska činjenica pojavi, um se drži slova i ne
može da se odvoji od njega, pa tako čovek misli da se ništa drugo pod
tim ne označava. No da postoji neki unutrašnji smisao u kojem obitava
sam život Reči, a ne u slovima koja su mrtva bez unutrašnjeg smisla, to
mora da je jasno svakom inteligentnom čoveku. Bez svog unutrašnjeg
smisla kako bi se bilo koja tvrdnja u Reči razlikovala od istorije koju piše
neki svetovni pisac? I od kakve bi onda koristi bilo znati Nojevo doba, i
mesec i dan kada se dogodio Potop, kada to ne bi sadržavalo neku
nebesku tajnu? Ima li nekog ko ne vidi kako reči: i u taj dan razvališe se
svi izvori velikoga bezdana, i otvoriše se ustave nebeske, predstavljaju
proročanstvo? Da ne pominjemo druga slična zapažanja.
756. Da sve se ustave nebeske otvoriše znači krajnje iskušavanje volje,
jasno je iz onoga što je ved rečeno o iskušenjima, da ih ima dve vrste,
jedna u odnosu na razum, a druga u odnosu na volju, te da su prva
relativno laka, a druga teška. A jasno je i po tome što se do sada
govorilo o iskušenjima razuma. Isto tako, jasno je i po značenju ustave,
naime, da su to požude i njihove obmane, kao pre u stihu 18, a jasno je i
iz slededih odlomaka u Reči. Kod Jezekilja:
Jer ovako veli Gospod Jehova: Kad te učinim pustijem gradom kao što su
gradovi u kojima se ne živi, kad pustim na te bezdanu, i velika te voda
pokrije. XXVI 19
Bezdana bezdanu dozivlje glasom slapova tvojih; sve vode tvoje i svi vali
tvoji na mene navališe. Psalam XLII 7
Ovako veli Gospod Jehova: U koji dan siđe u grob, učinih žalost, pokrih
bezdanu njega radi, i ustavih rijeke njezine, i velika voda stade, i
rascvijelih za njim Liban, i sva drveta poljska uvenuše za njim. XXXI 15
Pakao se naziva dubinom ili bezdanom kod Jovana, Otkrivenje IX 1, 2,
11; XI 7; XVII 8; XX 1, 3.
758. Stih 12. I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset nodi.
Ovo označava da se iskušenje nastavlja. Dažd je iskušenje; četrdeset
dana i nodi označava trajanje.
759. Da je dažd ili kiša iskušenje, jasno je iz onoga što je bilo rečeno i
pokazano o potopu i o poplavi; a tako isto iz značenja: razvališe se izvori
velikog bezdana, i otvoriše se ustave nebeske, što je takođe iskušenja.
762. Ali duhovna iskušenja su malo poznata u naše dane. Niti su ona
dopuštena kao u pređašnja vremena, jer čovek nije u istini vere, te bi
stoga podlegao. Umesto iskušenja ima nedade, tugu i strahove, koji
potiču iz prirodnih i telesnih uzroka, kao i od bolesti i gubljenja života
ispunjenog zadovoljstvima i požudama, a što sve određuje i podiže
njegove misli k unutrašnjim i religioznim idejama. Ali ovo nisu duhovna
iskušenja, jer kroz njih prolazi čovek koji je od Gospoda primio savest
zasnovanu na istini i dobroti. Sama savest je polje iskušenja, gde deluju
istina i dobrota.
763. Dovde se govorilo o iskušenjima, a sada demo govoriti o cilju i svrsi
iskušenja, a to je podizanje Nove crkve.
764. Stih 13. U taj dan uđu Noje, i Sem i Ham i Jafet, sinovi Nojevi, i
žena Nojeva i tri žene sinova njegovijeh s njim u kovčeg. Da su ušli u
kovčeg znači kao i pre da su bili spaseni; Noje znači ono što je pripadalo
Crkvi; Sem, Ham i Jafet, ono što je pripadalo crkvama koje su proizašle
iz Crkve zvane Noje. Sinovi Nojevi označavaju nauk, tri žene njegovih
sinova s njim označavaju same crkve koje su potekle otuda.
770. Da Nojeva žena označava samu Crkvu, a tri žene Nojevih sinova
one crkve koje su potekle iz ove, jasno je iz onoga što je ranije rečeno,
da kada se čoveku Crkve daje ime, misli se na celu Crkvu, jer se tako
imenuje glava Crkve; te je tada njegova žena sama Crkva, kao što je
pokazano u stavu 252, 253. Drugačije je kada se u Reči imenuju muž i
žena i mužjak i ženka, jer tada čovek i mužjak označavaju razum ili
verske istine, a žena i ženka, volju ili dobro vere.
771. Pošto je svaki izraz u Reči od Gospoda, te prema tome sadrži ono
što je Božansko, jasno je da nema reči, čak ni jote, koja ne označava i ne
sadrži nešto. Tako je i ovde, gde se kaže tri žene, tri sina, a tako isto s
njima. Ali sve ono što je sadržano u pojedinostima, bilo bi predugačko
za objašnjavanje. Dovoljno je dati opštu ideju o njihovoj važnosti.
775. Kaže se po vrstama svojim, jer postoje vrste i podvrste svih dobara,
kako duhovnih tako i prirodnih, a isto tako i čulnih i telesnih, koji potiču
od onih prethodnih. Ima toliko mnogo duhovnih dobara, isto tako
duhovnih istina, da se ne mogu nabrojati; a još manje njihove vrste i
podvrste, koje se sve međusobno razlikuju; ima ih toliko da se može
redi kako su neograničene po broju. Iz ovoga je vidljivo kako je
siromašna i skoro ništavna ljudska mudrost, koja jedva zna da postoji
nešto kao duhovno dobro ili duhovna istina, a još manje šta je to.
Prirodna dobra i istine proističu iz nebeskih i duhovnih dobara. Jer
nema nijednog prirodnog dobra ni istine koji ne izviru iz duhovnog
dobra, a ovo iz nebeskog, kroz koje se i održava. Kada bi se duhovno
dobro povuklo iz prirodnog, prirodno bi nestalo. Poreklo svih stvari ide
ovako: sve je, u opšem i u pojedinačnom, od Gospoda; od njega je
nebesko; od njega je preko nebeskog je duhovno; kroz duhovno dolazi
prirodno; a kroz prirodno dolaze telesno i čulno. I pošto svi ovi dolaze
od Gospoda na taj način, to oni i postoje od Njega jer, kao što je
poznato, supstancija je neprekidna egzistencija. Oni koji drugačije misle
o postojanju i poreklu stvari, kao i oni koji se klanjaju prirodi i u njoj
vide izvor svega što postoji, drže se načela tako smrtonosnih da se za
fantazije divljih životinja u šumi može redi kako su pametnije. Takvi su
mnogi koji misle da nadmašuju ostale u mudrosti.
Ovako se opisuje Gospod, koji vlada čovekom i nad onim što pripada
čoveku. Inače, ko bi drugi vladao nad zverima i pticama? Ponovo:
Gore i humovi, rodna drveta i svi kedri, zvijeri i sva stoka, bubine i ptice
krilate, neka hvale ime Gospodnje; jer je samo ime njegovo uzvišeno,
slava njegova na zemlji i na nebu. CXLIX 9, 10, 13
I ribe morske i ptice nebeske i zvijeri poljske, i sve što gamiže po zemlji i
svi ljudi po zemlji zadrhtaše od mene, i gore de se razvaliti i vrleti
popadati, i svi de zidovi popadati na zemlju. XXXVIII 20
Dokle de tužiti zemlja, i trava svega polja sahnuti sa zlode onijeh koji žive
na njoj? Nesta sve stoke i ptica, jer govore: Ne vidi kraja našega. XII 4
Ovde ljudi i stoka označavaju ljubav i njena dobra; ptice nebeske i ribe
morske, stvari u razumu, a to znači istine. Ove se nazivaju kamenom
spoticanja ili sablazni, jer su dobrota i istina kamen spoticanja ili
sablazan bezbožnicima, ali stoka i ptice to nisu; a njima se opisuje
čovek. Kod Davida:
Lišde mu bješe lijepo i rod obilat, i na njemu bješe hrane svemu; i zvijerje
poljsko odmaraše se u hladu njegovu, i na granama njegovijem
stanovahu ptice nebeske, i od njega se hranjaše svako tijelo. IV 12, 21
Kakvo je carstvo Božje? Ono je kao zrno gorušično, koje uzevši čovjek
baci u vrt svoj, i uraste i posta drvo veliko, i ptice nebeske useliše se u
grane njegove. Luka XIII 19; Mateja XIII 31, 32; Marko IV 31, 32
777. Jasno je da ptica označava duhovnu istinu, ono što leti, prirodnu
istinu, a ono što ima krila, čulnu istinu; i da se istine razlikuju na taj
način. Čulne istine, a to su istine vida i sluha, označavaju se onim što
ima krila, jer su one na spoljašnjoj granici; a takvo je značenje krila i
kada se odnose na druge pojmove.
779. I oni dođoše k Noju u kovčeg. Da ovo znači da su bili spaseni, bilo
je ved pokazano. Da po dvoje znači parove, može se videti u poglavlju
VI, stih 19.
780. Od svakog tijela u kome ima živa duša. Da ovo označava novo
stvorenje ili da su oni primili novi život od Gospoda, jasno je iz značenja
reči tijelo koje predstavlja čovečanstvo uopšte, a posebno telesnog
čoveka, kao što je rečeno i pokazano pre. Otuda tijelo u kome je živa
duša znači preporođenog čoveka, jer u njegovom proprijumu ima
Gospodovog života, a to je život ljubavi prema bližnjemu i vere. Svaki
čovek je samo telo; ali kada mu Gospod udahne život ljubavi prema
bližnjemu i vere, telo oživi, te on postaje duhovan ili nebeski, i naziva se
novo stvorenje, Marko XVI 15, zato što je stvoren iznova.
781. I oni koji uđoše, uđoše muško i žensko od svakoga tijela, kao što
bješe Bog zapovijedio mu; i Jehova zatvori za njim. Oni koji uđoše
označava ono što je bilo kod čoveka Crkve; uđoše muško i žensko od
svakoga tijela znači da je kod njega bilo istina i dobara svake vrste; kao
što bješe Bog zapovijedio mu znači da je bio pripremljen da ove primi; i
Jehova zatvori za njim znači da čovek nije više imao onakvu
komunikaciju s nebom kakvu je ima čovek Nebeske crkve.
782. Dovde, sve do stiha 11, opisano je kako je Crkva bila sačuvana u
onima koji su se nazivali Noje. Tada sledi stanje Crkve koje je opisano, i
to prvo u ovom odlomku, kao što je objašnjeno. Tada se opisuje kakva
je bila ta Crkva. Pojedini stihovi, čak i pojedine reči, sadrže osobenosti
ovoga stanja. I pošto se sada opisuje stanje Crkve, ponavlja se upravo
ono što je prethodno rečeno, u rečima oni uđoše, uđoše muško žensko
od svakog tijela, dok se u stihu koji prethodi kaže i uđoše k Noju u
kovčeg, po dvoje od svakoga tijela. Ovo ponavljanje u Reči znači da se
govori o drugom stanju, inače bi, što je svakome razumljivo, to bilo
beskorisno ponavljanje.
783. Oni koji uđoše označava ono što je bilo kod čoveka Crkve; tada
sledi uđoše muško i žensko od svakoga tijela, što označava da je kod
njega bilo dobara i istina svake vrste, jer rečeno je i pokazano nekoliko
puta da muško i žensko označavaju istinu i dobrotu. Kao što mu Bog
bješe zapovijedio znači da je bio pripremljen da ih primi, kao što je
pomenuto pre. Kada je reč o Gospodu, tada zapovediti znači pripremiti i
učiniti.
784. I Jehova zatvori za njim. Da to znači kako čovek više nije imao
onakvu komunikaciju s nebom kakvu je imao čovek Nebeske crkve, sledi
iz idude tvrdnje. Pradrevna crkva je komunicirala s nebom, a kroz nebo i
s Gospodom, i bila u ljubavi prema Gospodu. A oni koji su u ljubavi ka
Gospodu, nalik su anđelima; razlika je samo u tome što su ovi obučeni u
telo. Njihovo unutrašnje bide bilo je otvoreno, sve do Gospoda. Ali ova
Nova crkva je bila drugačija. Njeni ljudi nisu bili u ljubavi ka Gospodu,
nego u veri, a preko vere u ljubavi prema bližnjemu. Ovakvi ne mogu
imati unutrašnju komunikaciju kao što je imao pradrevni čovek, nego
spoljašnju. Ali uzelo bi previše vremena da se objasni priroda
unutrašnje i spoljašnje komunikacije. Svaki čovek, čak i rđav, komunicira
s nebom preko anđela koji su kod njega, ali ne uvek u istom stepenu, jer
bez toga čovek ne bi postojao. Bezgranični su stepeni ove komunikacije.
Duhovni čovek ne može komunicirati kao nebeski čovek, jer je Gospod u
ljubavi, a ne toliko u veri. I to je ono što je označeno sa i Jehova zatvori
za njim. Od tada nebo nikada više nije bilo otvoreno onako kako je bilo
otvoreno čoveku Pradrevne crkve. Istina, mnogi su posle razgovarali s
duhovima i anđelima: kao Mojsije, Aron i drugi, ali na sasvim drugi
način, o kojem de po Gospodovoj Božanskoj milosti biti reči kasnije.
Razlog zbog kojeg je bilo zatvoreno jeste duboka tajna; i to tako
zatvoreno da u naše dane ljudi i ne znaju da postoje duhovi, a još manje
anđeli kod njega samog, te misli kako je potpuno sam kada nema
društva u svetu i kada sam razmišlja. A on je, međutim, neprestano u
društvu duhova, koji opažaju šta čovek misli, šta smera i smišlja, tako
potpuno kao da to gleda ceo svet. To čovek ne zna, toliko mu je nebo
zatvoreno, a to je ipak istina. Razlog je to što bi u suprotnom, kad mu
nebo ne bi bilo tako zatvoreno dok nema veru, a još manje istinu vere i
ljubav ka bližnjemu, ta komunikacija bila vrlo opasna po njega. To je
predstavljeno ovim rečima:
I Jehova Bog izgnav čovjeka, postavi pred Vrtom edenskim heruvima s
plamenijem mačem, koji se vijaše tamo i amo, da čuva put ka drvetu
života. Postanje III 24, videti ono što je rečeno u stavu 301-303.
785. Stihovi 17, 18. I bi potop na zemlji za četrdeset dana, i voda dođe i
uze kovčeg, i podiže ga od zemlje. I navali voda, i usta jako po zemlji, i
kovčeg stade ploviti vodom. Četrdeset dana označava trajanje Crkve
koja se zvala Noje; potop, obmane koje su je još uvek plavile; i dođe
voda i uze kovčeg i podiže ga od zemlje označava kakav je bio njen tok; i
navali voda i usta jako po zemlji, i kovčeg stade ploviti vodom, znači da
je njen tok bio sve jači.
789. Ovde su opisani unutrašnji tokovi čoveka ove Crkve: prvo, kaže se
da voda dođe; onda, da voda uze kovčeg; zatim, da voda podiže kovčeg
sa zemlje; posle, da voda navali i usta jako na zemlji, i konačno, da
kovčeg stade ploviti vodom. Ali bilo bi nepotrebno i predugačko
objašnjavati svaki stepen toka i kretanja. Dovoljno je redi da se to ovde
opisuje. Samo demo pomenuti šta je označeno kovčegom koji je bio
podignut sa zemlje i stao ploviti vodom. Pošto niko to ne može znati
ako ne zna kako se zla i obmane odvajaju od čoveka, a to je tajna, koja
de se izložiti ukratko. Govoredi uopšteno, svaki čovek, čak i onaj koji je
ponovo rođen, jeste takav da bi se, kad Gospod ne bi odvajao od njega
zla i obmane, on bacio naglavačke u pakao. Istog trenutka kada ga
Gospod ne odvaja, on juri tamo. To mi je bilo pokazano iskustvom. A
bilo je predstavljeno i konjem, kao što je opisamo i stavu 187, 188. Ovo
odvajanje od zala i obmana u stvari je podizanje, tako da se zla i
obmane vide ispod, a čovek iznad. O ovom podizanju de po Gospodovoj
Božanskoj milosti biti govora kasnije. Na ovo podizanje se misli kad se
kaže da je kovčeg podignut od zemlje, i da je plovio vodom.
Što ovaj narod ne mari za vodu siloamsku koja teče tiho, i raduje se
Razinu i sinu Romelijinu, zato evo, Jehova de navesti na njih vodu iz
rijeke silnu i veliku, cara asirskoga i svu njegovu slavu, te de izadi iz svih
potoka svojih, i tedi de povrh svijeh bregova svojih. VIII 6, 7
Voda koja teče tiho ovde označava duhovne stvari, a voda iz rijeke silne
i velike, obmane. Opet:
Teško zemlji koja sjen čini krilima s one strane rijeka etiopskih, koja šalje
poslanike preko mora, u lađama od site po vodama, govoredi: Idite, brzi
glasnici, k narodu rasijanu i oplijenjenu, k narodu strašnu otkako je do
sad, k narodu razmjerenu i pogaženu, kojemu zemlju raznose rijeke.
XVIII 1, 2
Ovo označava obmane koje su od zemlje koja sjen čini krilima. Ponovo:
Kad pođeš preko vode, ja du biti s tobom, ili preko rijeke, i nede te
potopiti; kad prođeš kroz oganj, nedeš izgorjeti i nede te plamen opaliti.
XLIII 2
Jer ovako veli Gospod Jehovi*: Kad te učinim pustijem gradom, kao što
su gradovi u kojima se ne živi, kad pustim na te bezdanu, i velika te voda
pokrije; i kad te svalim s onima koji slaze u jamu k starom narodu, i
namjestim te na najdonjim krajevima zemlje, u pustinji staroj s onima
koji slaze u jamu, da se ne živi u tebi, tada du opet postaviti slavu u
zemlji živijeh. XXVI 19, 20
(Autor namerno piše Jehovi umesto Jehova, jer oštar glas i predstavlja
iskušenja, a glas a mir i duhovnost, pa se u tim prilikama izgovara a na
kraju reči Jehova. Za Jevreje pa i za hrišdane Jehova se ne izgovara i ne
piše, jer je to sveto ime. Autor se ne drži toga običaja, prim.prev.)
Voda velika ovde vrlo jasno označava obmane, a tuđinci takođe znače
obmane.
792. Stihovi 19, 20. I navaljivaše voda sve vedma na zemlji, i pokri sva
najviše brda što su pod cijelim nebom. Petnaest lakata dođe voda
iznad brda, po što ih pokri. I navaljivaše voda sve vedma na zemlji
označava zablude koje su tako porasle; i pokri sva najviša brda što su
pod cijelim nebom znači da je dobrota ljubavi prema bližnjem
iščezavala; petnaest lakata dođe voda iznad brda, po što ih pokri
označava da od ljubavi prema bližnjem ništa nije bilo ostalo; petnaest
znači da je skoro i nije bilo.
793. Predmet o kojem se govori od sada do kraja ovoga poglavlja jesu
prepotopci koji su nestali, kao što je jasno iz pojedinosti ovoga opisa.
Oni koji su u unutrašnjem smislu, mogu trenutno i po jednoj jedinoj reči
da znaju o čemu se govori, a osobito prema vezama između reči; čim se
promeni predmet o kojem se govori, i reči se menjaju ili su reči iste,
samo drugačije povezane. Razlog je to što ima reči koje su posebno
pogodne za duhovne pojmove, i reči koje pogoduju nebeskim
pojmovima; ili, što je isto, neke se reči odnose na razum, a neke na
volju. Na primer: reč razaranje, desolatio, odnosi se na duhovno, a reč
pustošenje, vastatio, na nebesko; gradom se opisuju duhovni pojmovi, a
brdima nebeske, itd. Isti slučaj je i s vezama među izrazima. Ono što de
iznenaditi mnoge, u hebrejskom jeziku reči se često razlikuju po svom
zvuku; kod reči koje pripadaju duhovnoj klasi, prva tri vokala obično
dominiraju, a kod reči u nebeskoj klasi, dva poslednja. Da se u ovim
stihovima govori o drugom predmetu, vidi se po ponavljanju o kojem
smo govorili, naime, ovde se ponovo kaže navaljivaše voda sve vedma, a
isto se vidi i iz onoga što sledi.* (Autor piše na drugim mestima da je
hebrejski jezik izveden iz jezika pradrevnih ljudi, i da su slova hebrejskog
jezika najsličnija znacima kojima je Reč Božja, to jest Njen unutrašnji
smisao, napisana u duhovnom svetu; dalje, da oblici slova odgovaraju
onome što predstavljaju, i da se vokali ne pišu, nego se izgovaraju
prema raspoloženju odnosno duhovnosti onoga koji čita Reč. Majkl
Njutn, psiholog regresionista, u dva objavljena dela navodi da su njegovi
klijenti u teta-hipnozi videli ovakve znake na haljinama duhova sudija,
pred kojima su polagali račun o svojim delima, i kada su videli svoj ceo
život kao snimljen na traci, što bi odgovaralo onome što Svedenborg
opisuje kao unutrašnju memoriju, a koja je označena u Otkrivenju
Jovanovom kao knjiga života, prim.prev.)
794. I navaljivaše voda sve vedma na zemlji. Da ovo znači da su se
lažna ubeđenja umnožila, jasno je iz onoga što je bilo rečeno o vodi, a
to je da vode potopa ili poplave označavaju obmane. Zato što su se
obmane ili ubeđenja sastavljena od obmana umnožila, kaže se da voda
navaljivaše sve vedma, što je u izvornom jeziku superlativ. Obmane su
lažna načela i zablude; a da su ovi jako porasli među prepotopcima,
jasno je iz onoga što je ranije bilo o njima rečeno. Zablude vrlo ojačaju
kad ljudi pomešaju istine s požudama, ili čine da istine pogoduju ljubavi
prema sebi i prema svetu; jer tada oni istine izokredu i na silu prikazuju
kao da se one slažu s požudama. Jer onaj ko upije u sebe ili oblikuje za
sebe neko lažno načelo, ne potvrđuje li ga svim onim što je naučio; čak i
iz Reči? Ima li i jedne jeresi koja ne postupa ovako ne bi li potvrdila
svoje učenje? I koja ne navaljuje i ne objašnjava na razne načine i ne
iskrivljuje ono što se ne slaže, da bi izgledalo kako nema neslaganja?
Evo primera: Zar onaj ko usvoji načelo da samo vera spasava bez
dobročinstva prema bližnjemu, nije u stanju da isprede ceo sistem
nauka iz Reči, a da pri tom ne haje ili možda ne vidi šta je Gospod rekao;
naime, da se drvo poznaje po rodu svom, i da de svako drvo koje ne daje
dobar rod, biti sasečeno i bačeno u oganj. Mateja III 10; VII 16-20; XII
33. Šta je prijatnije nego živeti po telu, a ipak biti spasen samo ako se
zna istina, i ne morati činiti dobro? Svaka požuda kojoj čovek pogoduje
oblikuje život njegove volje, a svako načelo ili ubeđenje koje dolazi od
obmane, oblikuje život njegovog razuma. Ovi životi se sjedinjuju sa
istinama ili naukom vere, i utapaju se u požude. Svaki čovek tada, da
tako kažemo, oblikuje jednu dušu, i takva duša posle smrti postaje
njegov život. Ništa nije važnije čoveku nego da zna šta je istina. Kada
zna šta je istinito, i kada to zna tako dobro da se to ne može izokrenuti,
tada se istine ne mogu tako lako utopiti u požude, s tako smrtnim
posledicama. Šta treba da je čoveku bliže srcu nego njegov život u
večnosti? Ako u životu tela razruši svoju dušu, zar je ne razara za
večnost?* (Autor kao da čita Poslanicu Rimljanima, glavu VIII, ali je stil
pisanja savremeniji, naravno. Šteta što Svedenborg nije znao, a i danas
to malo njih zna, da je u frazi čovek de se opravdati verom u Poslanici
Rimljanima III 28, reč samom dodao u svom prevodu Sv. pisma na
nemački Martin Luter, možda da bi istakao načelo vere suprotno
Katoličkoj crkvi, koja je više pridavala važnost delima ljubavi prema
bližnjemu, bojedi se, možda, da čitanje Biblije može da izazove
neslaganja i kriva tumačenja, kojima bi se narušilo jedinstvo Katoličke
crkve. Taj dodatak se više ne nalazi u prevodima. Fraza samom verom
na latinskom je sola fide, pa su oni koji su samu veru propovedali, kao
Žan Kalvin, nazivani solofideistima. Po autoru, oni su u Sv. pismu
predstavljeni aždajom u Otkrivenju apostola Jovana, prim.prev.)
795. I pokri sva najviša brda što su pod cijelijem nebom. Da ovo
označava da je sva dobrota ljubavi prema bližnjem nestala, vidi se iz
značenja brda ili gora kod pradrevnih ljudi. Njima su brda označavala
Gospoda, zato što su se oni Njemu molili na najvišim mestima na zemlji.
Otuda su brda ili gore označavali nebeske pojmove, koji su se smatrali
najvišima, kao što su ljubav i milosrđe, a tako i dobrota ljubavi i
milosrđa, koji su nebeski. A u obrnutom smislu, brda predstavljaju
taštinu; te stoga predstavljaju ljubav prema sebi. U Reči je i Pradrevna
crkva nekad nazvana brda, jer su ona izdignuta iznad zemlje i bliža
nebu, a to znači počecima stvari. Da brda označavaju Gospoda i sve
nebesko od Njega, ili dobrotu ljubavi i milosrđa, jasno je iz slededih
odlomaka u Reči, iz kojih se vidi šta ona označavaju u svakom
pojedinom slučaju, jer sve u Reči, kako opšte tako i posebno, označava
nešto u vezi s predmetom na koji se odnosi. Kod Davida:
Brda ovde označavaju ljubav prema Gospodu; bregovi ili humovi, ljubav
prema bližnjemu, onakvu kakva je bila kod pradrevnih ljudi, koja se
zbog ovakvog karaktera nazivala u Reči brda i bregovi. Kod Jezekilja:
Jer na mojoj gori svetoj, na visokoj gori Izrailjevoj, govori Gospod Jehovi:
Ondje de mi služiti sav dom Izrailjev, koliko ih god bude u zemlji, ondje
de mi biti mili, i ondje du iskati prinose vaše i prvine od darova vaših sa
svijem svetim stvarima vašim. XX 40
Sveta gora ili brdo ovde označava ljubav ka Gospodu; visoka gora
Izrailjeva, ljubav prema bližnjemu. Kod Izaije:
Ovde gore ili brda označavaju dobrotu ljubavi; humovi, dobrotu ljubavi
prema bližnjemu, od kojih su istine vere, koje su rijeke i potoci. Ponovo:
Pjevadete kao nodu uoči praznika, i veselidete se od srca kao onaj koji
ide sa sviralom na goru Gospodnju, k stijeni Izrailjevoj. XXX 29
Kao što lav i lavid riče nad lovom svojimi ako se sviče na nj mnoštvo
pastira, on se ne plaši od vike njihove niti se pokorava na buku njihovu,
tako de Jehova nad vojskama sidi da vojuje na Goru sionsku, i za hum
njezin. XXXI 4
Gora sionska ovde označava kao i na mnogim mestima Gospoda, pa
tako i sve nebesko, koje je ljubav, a humovi označavaju ono što je
nebesko nižega stupnja, a to je ljubav ka bližnjemu. Ponovo:
Izidi na Goru sionsku, koji javljaš dobre glase; podigni silni glas svoj
Jerusalima, koji javljaš dobre glase, podigni, ne boj se. XL 9
Kako su krasne na gorama noge onoga koji nosi dobre glase, koji
oglašuje mir, koji javlja dobro, oglašuje spasenje, govori Sionu: Bog tvoj
caruje. LII 7
I sve gore svoje obratidu u putove, i staze de moje biti povišene. XLIX 11
Kad staneš vikati, neka te izbave oni koje si sabrala; ali de ih vjetar sve
odnijeti, i uzede ih taština. Ali ko se u mene uzda, naslijedide zemlju i
dobide Svetu goru moju. LVII 13
Ovo označava Gospodovo carstvo, gde nema ničeg drugog osim ljubavi i
milosrđa. Ponovo:
Jer ovako govori visoki i uzvišeni, koji živi u vječnosti, kojemu je ime
sveti: Na visini i u svetinji stanujem i s onijem ko je skrušena srca i
smjerna duha, oživljavajudi duh smjernijeh i oživljavajudi srce
skrušenijeh. LVII 15
Visoki ovde označava ono što je sveto; otuda zbog svoje visine iznad
zemlje gore označavaju Gospoda i Njegove svetinje. I to je bio razlog što
je Gospod proglasio Zakon na gori Sinaju. Ljubav i milosrđe se
označavaju Gospodom i gorama, gde o kraju vremena On kaže:
797. Iz svega ovoga je jasno šta se označava sa voda pokri sva najviša
brda, naime, da su to lažna ubeđenja, koja su ugasila svu dobrotu
ljubavi prema bližnjem.
798. Petnaest lakata dođe voda iznad brda, po što ih pokri. Da ovo
označava kako ništa od ljubavi prema bližnjemu nije bilo ostalo; i da
petnaest lakata znači tako malo da je to skoro ništa, vidi se iz značenja
broja pet, o kojem u poglavlju VI stih 15, gde se pokazuje da u stilu Reči
ili u unutrašnjem smislu pet označava malo; a pošto je broj petnaest
sastavljen od pet koji znači malo i deset koji označava ostatke, kao što je
pokazano u poglavlju VI stih 3, stoga petnaest označava ostatke, kojih je
kod ljudi bilo vrlo malo. Jer bilo je toliko pogrešnih ubeđenja, da su ona
potrla sve dobro. U pogledu ostataka činjenica je, kao što je rečeno, da
su lažna načela, a još više lažna ubeđenja, kao što su bila ona kod
prepotopaca, zatvorila i tako prikrila ostatke da se ovi nisu mogli
pokazati; a da su se pokazali, bili bi tumačeni kao obmane. Jer takav je
život zabluda, da ne samo što odbacuju svaku istinu i usvajaju svaku
obmanu nego i izvrdu svaku istinu koja im se približi.
790. Stihovi 21, 22. Tada izgibe svako tijelo što gmizaše po zemlji, ptice
i stoka i zvijeri, i sve što gamiže po zemlji, i svi ljudi. Sve što imaše
dušu živu u nosu, sve što bijaše na suhu, pomrije. Izgibe svako tijelo što
gmizaše po zemlji znači da su izumrli oni koji su bili poslednje
potomstvo Pradrevne crkve; ptice, stoka i zvijeri, i sve što gamiže po
zemlji označava njihova ubeđenja, gde ptice znače osedanja za ono što
je lažno, stoka požude, divlje zvijeri uživanja, a sve što gmiže telesne i
zemaljske stvari. Sve to zajedno nazvano je svi ljudi. Sve što imaše dušu
živu u nosu označava ljude u Pradrevnoj crkvi, u čijim je nozdrvama bila
duša živa, to jest u kojima su još uvek ljubav i vera bili živi; sve što bijaše
na suhu, pomrije predstavlja ljude u kojima nije više bilo takvog života,
te su pomrli, znači da su izdahnuli.
800. Tada izgibe svako tijelo što gmizaše po zemlji. Da ovo znači kako
je poslednje potomstvo Pradrevne crkve izumrlo, vidi se iz onoga što
sledi, gde se opisuju njihove zablude i njihove požude. A to što su prvo
nazvani tijelo koje gmizaše po zemlji, bilo je stoga što su postali sasvim
čulni i telesni. Kao što je rečeno, pradrevni ljudi su čulne i telesne stvari
upoređivali s onim što gmiže; pa kad se kaže tijelo koje gmiže po zemlji,
time je označen čovek koji je postao sasvim čulan i telesan. Da tijelo
označava čovečanstvo uopšte, a posebno telesnog čoveka, rečeno je i
pokazano ranije.
801. Iz opisa prepotopaca koji je ovde dat, može se videti kakav je bio
stil pisanja pradrevnih ljudi, te kakav je bio otuda i proročki stil.
Prepotopci se opisuju sve do kraja ovoga poglavlja. U ovim stihovima
opisana su njihova ubeđenja, a u stihu 23 njihove požude; to jest prvo
je opisano ono što je bilo u njihovom razumu, a onda ono što je bilo u
njihovoj volji. Pošto kod njih nije bilo ni pravog razuma ni prave volje, to
se ovako naziva ono što je suprotno, a to su zablude, koje ni na koji
način ne spadaju u pravo razumevanje, ali ipak postoje u misli i u
razumu; tako i požude, koje nisu stvar volje u pravom smislu.
Prepotopci su, kažem, prvo opisani s obzirom na njihova kriva
ubeđenja, a zatim s obzirom na njihove požude, što je razlog da se ono
što je sadržano u stihu 21 ponavlja u stihu 23, ali drugim redom. A takav
je i proročki stil. Razlog ovome je što kod čoveka postoje dva života;
jedan, onoga što je u razumu; drugi, onoga što je u volji; a ovi životi se
međusobno sasvim razlikuju. Čovek je sačinjen od oba, pa iako su u
današnje vreme ovi odvojeni u čoveku, ipak utiču jedan na drugoga, i
uglavnom se sjedinjuju. A da se sjedinjuju i kako se sjedinjuju, može se
pokazati i ustanoviti mnogim ilustracijama. Stoga, pošto je čovek
sastavljen od ova dva dela, razuma i volje, gde se jedan uliva u drugi, u
Reči se on opisuje tako da se ta razlika ne opaža. Ali to je razlog
ponavljanja, bez kojih bi opis bio nepotpun. A isti je slučaj i sa svakim
drugim pojmom kao što je ovde s voljom i razumom; jer se pojmovi
odnose na svoje predmete zato što potiču od njih; ako se neki pojam
rastavi od svog predmeta, to jest od svoje supstancije, on nestaje. I to je
razlog što se sve u Reči opisuje na sličan način u odnosu na svaki
sastavni deo, jer de tako opis svake stvari biti potpun.
803. I ptice, i stoka i zvijeri, i sve što gamiže po zemlji. Da ovo označava
zablude onih kod kojih ptice znače osedanja za obmane; stoka, požude;
divlje zvijeri, uživaja; sve što gamiže, telesne i zemaljske stvari, to je
jasno iz onoga što je ranije rečeno o značenju reči ptice, stoka; o
pticama u stavu 40 i u stihovima 14 i 15 ovoga poglavlja; o stoci na
istome mestu, i u stavu 45, 46, 142, 143 i 246. Pošto ptice označavaju
ono što je u razumevanju, u razumu i u znanju, one označavaju i ono što
je suprotno njima, a to su izokrenuti razum, obmane i osedanja za ono
što je lažno. Ovde su opisana ubeđenja prepotopaca, naime da su imali
osedanja za ono što je lažno, požude, uživanja, kao i telesne i zemaljske
stvari. Da je sve to pradeno zabludama, toga čovek nije svestan verujudi
da je načelo ili ubeđenje prosta ili opšta stvar; ali on se veoma vara jer
je sasvim drugačiji slučaj. Svako pojedino osedanje prima svoje bide i
svoju prirodu od onoga što je u njegovom razumu, a u isto vreme i u
njegovoj volji; tako da je ceo čovek, i u pogledu razuma i u pogledu
volje, u svakom osedanju, čak i u najmanjem delidu svog osedanja. Ovo
je meni postalo jasno kroz mnoga iskustva, kao na primer, da pomenem
jedno, a to je da se u drugom životu po jednoj jedinoj ideji može znati
kakav je neki duh. Zaista, anđelima Gospod daje mod da znaju
odjednom, čim pogledaju nekoga, kakav je njegov karakter, i u tome
nikada ne greše. Stoga je jasno da svaka pojedina ideja i svako pojedino
osedanje čovekovo, kao i ono najmanje, jeste njegova slika i obličje, to
jest da je u njima predstavljeno, manje ili više, nešto iz čitavog njegovog
razuma i čitave njegove volje. Tako su opisana odvratna osedanja za
ono što su obmana, zlo ili požude, a i uživanja, i konačno, i telesne i
zemaljske stvari. Sve je ovo u njegovim zabludama; ne samo uopšte
nego i pojedinačno, gde telesne i zemaljske stvari preovlađuju. Kada bi
samo znao koliko ima lažnog u njegovim ubeđenjima, čovek bi
zadrhtao. A to je neka vrsta pakla. Ali kada su ove zablude iz nevinosti ili
iz neznanja, lako se mogu otresti.* (Autoru je bilo dato da iz duhovnog
sveta vidi unutrašnja stanja ljudi duhova u duhovnom svetu, da bi o
tome pisao. Kada bi svaki čovek imao taj dar, zajednički život bi bio
nemogud, i naši razum i volja ne bi imali šta da rade, pa prema tome
čovek se ne bi duhovno razvijao, i na taj način bio odgovoran za sve što
misli i radi, prim.prev.)
804. Dodaje se i svaki čovek u stihu 22, čime se označava da je sve ovo
bilo u tome čoveku. Ovo je opšti dodatak koji je zaključak onoga što
prethodi. Ovakvi dodaci se često pojavljuju.
805. Sve što imaše dušu živu u nosu. Da ovo označava ljude koji su
pripadali Pradrevnoj crkvi, u čijim nozdrvama je još bilo daha života, to
jest života ljubavi i vere, jasno je iz onoga što je rečeno pre, stav 96, 97.
Kod pradrevnih ljudi dahom u nozdrvama ili disanjem označavao se
život, jer je disanje u telu bilo saobrazno duhovnom, kao što je pokret
srca u telu bio saobrazan nebeskom. Ovde se kaže u čijim nozdrvama je
bilo disanje živog daha, jer je reč o prepotopcima, u čijem je nasleđu
bilo nebesko seme od predaka, a ono se izgubilo ili je bilo ugušeno. Ima
još jedno dublje značenje ovih reči, o kojem smo ved govorili, stav 97;
naime, da je čovek Pradrevne crkve imao unutrašnje disanje, koje je
bilo slično disanju anđela, o čemu de po Gospodovoj Božanskoj milosti
biti govora docnije. To disanje se prilagođavalo stanju njihovog
unutrašnjeg bida. Ali se ono promenilo vremenom kod njihovog
potomstva, do poslednjeg kolena kada je nestalo. Tada više nisu mogli
da dišu s anđeoskim nebom. Ovo je bio pravi uzrok njihovog nestanka;
pa se sada kaže izdahnuli, a za one koji su u nozdrvama imali dah života,
da su umrli ili izginuli. Posle ovoga vremena unutrašnje disanje je
prestalo, a s njim i komunikacija s nebom, kao i nebesko opažanje,
umesto čega je došlo spoljašnje disanje. I pošto je komunikacija s
nebom nestala, ljudi Drevne crkve nisu mogli da budu kao ljudi
Pradrevne crkve nebeski, nego samo duhovni. Ali o ovim stvarima de po
Gospodovoj Božanskoj milosti biti reči kasnije.
I ne može više Gospod podnositi zlode djela vaših i gadova koje činite, te
zemlja vaša posta pustoš i čudo i prokletstvo, da niko ne živi u njoj, kako
se vidi danas. XLIV 22
.
Pustoš ili suvo ovde označava opustošenu i razorenu zemlju, tako da
nema više ničeg istinitog ni dobrog.
807. Stih 23. I istrijebi se svako tijelo živo, i ljudi i stoka, i što god
gamiže, i ptice nebeske, sve velim istrijebi se sa zemlje; samo Noje
osta i što s njim bješe u kovčegu. I istrijebi svako tijelo živo označava
požude koji su od ljubavi prema sebi; što god gamiže odnosno što je
bilo na zemlji označava potomsto Pradrevne crkve; i ljudi i stoka, i što
god gamiže, pa i ptice nebeske, označavaju prirodu njihovog zla; ljudi,
prirodu samu; stoka, požude; ono što gamiže, uživanje; a istrijebi se sa
zemlje jeste zaključak – da je Pradrevna crkva izdahnula. Samo Noje
osta i što bješe s njim u kovčegu znači da su bili sačuvani oni koji su
sačinjavali Novu crkvu i sve ono što joj pripada.
808. I istrijebi sve živo. Da ovo označava požude koje dolaze od ljubavi
prema sebi, jasno je iz onoga što sledi, gde se opisuje predstavama ili
reprezentativima. Živo ili supstancija odnosi se na volju, jer iz volje
raste sve u čoveku, to jest postaje i održava se. Volja je sam život
čovekov. Požude prepotopaca su dolazile od ljubavi prema sebi. Postoje
dve sveopšte vrste požuda: jedna pripada ljubavi prema sebi, a druga
ljubavi prema svetu. Čovek želi samo ono što voli, stoga požude
pripadaju njegovoj ljubavi. Kod ovih ljudi je vladala ljubav prema sebi i
sačinjavala njihove požude. Jer oni su toliko voleli sami sebe da su
poverovali da su bogovi, ne priznajudi nijednog Boga iznad sebe, i sebe
u to ubedili.
810. I ljudi i stoka, i sve što gamiže, i ptice nebeske. Da ove reči
označavaju prirodu njihovoga zla: ljudi, samu prirodu; stoka, požude;
ono što gamiže, uživanja; ptice nebeske, obmane, jasno je iz značenja
svega navedenog, pa nema potrebe da se duže zadržavama na tome.
812. Stih 24. I stajaše voda povrh zemlje sto pedeset dana. Ovo
označava poslednju granicu Pradrevne crkve; sto pedeset dana je prva i
poslednja granica.
NASTAVAK O PAKLU
O paklu onih čiji je život bio ispunjen mržnjom, osvetom i okrutnošdu
814. Duhovi koji gaje smrtnu mržnju, dišu osvetom i žele nekome smrt
ne mirujudi dok to ne ostvare, drže se u najdubljem, lešinjem paklu, gde
se oseda odvratni smrad lešina; i za divno čudo, ovakvim duhovima
smrad prija tako da ga više vole nego najprijatniji miomiris. Takve su
njihova strašna priroda i njihova fantazija. U stvari, takav smrad izbija iz
toga pakla. Kada se pakao otvori, a ovo se dešava retko i samo
nakratko, izbija takav smrad da nijedan duh u okolini ne može tu da
ostane. Neki geniji, ili bolje furije, koji su bili poslati otuda da bih saznao
kakvi su, zagadili su sferu takvim otrovnim i kužnim dahom da nijedan
od duhova u blizini nije tu mogao da ostane; a istovremeno je taj dah
uticao na moj stomak tako da sam povradao. Oni su se predstavili
izgledom maloga deteta, lepuškastog lica, ali sa skrivenim bodežom,
koji su mi pokazali držedi u ruci pehar. Time mi je bilo dato na znanje
kako su bili namerni da usmrte bodežom ili otrovom, ali nevinog
izgleda. A u stvari su bili nagi i veoma crni. Međutim, odmah su bili
vradeni u njihov lešinji pakao, te mi je bilo dato da gledam kako tonu.
Otišli su nalevo, u visini leve slepoočnice i u veliku daljinu, nikako se ne
spuštajudi, da bi odmah zatim potonuli; prvo u nešto što je izgledalo
kao vatra, onda u plameni dim topionice, a konačno ispod topionice,
napred, gde su bile najmračnije pedine koje su vodile nadole. Na tome
putu stalno su se osvrtali i smerali zlo, uglavnom protivu nevinih, bez
ikakvog razloga. Dok su tonuli kroz vatru, glasno su zapomagali. Da bi se
jasno videlo odakle su i kakvi su, kada se šalju napolje, imaju neku vrstu
prstena na kojem su pričvršdeni šiljci kao od bakra, koje oni pritiskaju
rukama i obrdu. To je znak da su ovakve prirode i da su vezani.
815. Oni koji nalaze uživanje u mržnji i osveti toliko da nisu zadovoljni
da ubiju telo, nego žele da razore i dušu koju je Gospod otkupio, šalju se
kroz vrlo taman otvor prema najdubljim delovima zemlje, na dubinu
koja je u skladu sa stepenom njihove mržnje i osvetoljubivosti; i tamo ih
hvataju strah i užas, a u isto vreme žude za osvetom; a kada ova žudnja
poraste, oni se šalju nadole u vede dubine. Kasnije se šalju na mesto
zvano Gehena, gde se pojavljuju zmije s debelim trbusima, koje
izgledaju žive i koje ih muče tako što ih grizu, a to oni osedaju kao oštar
bol. Način na koji duhovi osedaju, sličan je onome kako to ljudi osedaju
u životu tela. U međuvremenu, oni žive u odvratnim fantazijama kroz
vekove, dok na kraju više i ne znaju da su ikada bili ljudi. Njihov život
koji se sastojao od mržnje i osvete ne može ugasnuti na drugi način.*
(Autor u ovome delu piše o tome da sam čovek za sebe stiče večni život.
Iz ovoga opisa pakla, jednog od mnogih, reklo bi se da je reč o tzv. nižoj
zemlji, kao mestu ili stanju gde duhovi stradaju, ali i gde im se daje da
shvate kako su njihove muke posledica zlih misli, osedanja i dela, ne bi li
se eventualno okanili zla i popravili. To može da traje vekovima ili samo
godinama, ali je neizbežno. Najvažnije od svega, smatra autor, jeste da
čovek zna istinu, jer ga ona jedina može osloboditi. Posle ovoga štiva
treba čitati delo Bračna ljubav, da bi se saznalo o sredi i lepoti života
onih koji žive u skladu s božanskim zakonima ljubavi, prim.prev.)
816. Kako postoji bezbroj vrsta mržnje i osvete, a podvrsta još više, pri
čemu nijedna vrsta nije kao druga, nemogude ih je sve nabrojati
njihovim redom, te du govoriti samo o onima koje sam video. Došao mi
je jedan koji je izgledao kao plemid. Te koji su mi se pojavljivali video
sam jasno kao po danu, i još jasnije, ali kroz svoj unutrašnji vid; jer mi je
Gospodovom Božanskom milošdu dato da budem u društvu s
duhovima. Pri prvom susretu pravio je znake da želi sa mnom da govori
pitajudi da li sam hrišdanin, na šta sam odgovorio da jesam. Onda reče
da je i on, te je pitao da li može da bude sam sa mnom, da bi mi rekao
nešto što ne želi da drugi čuju. Ali ja sam mu odgovorio da u drugom
životu ljudi ne mogu biti sami, kao što ljudi na zemlji misle da su sami, i
da je tu bilo mnogo duhova. Tada je došao bliže, te se prikrao iza moje
glave, i tada sam shvatio da je to bio razbojnik. Dok je bio tu, osetio sam
nešto kao ubod u srce, a onda i u mozak – za čoveka bi takav udarac
značio smrt. Ali mene je Gospod štitio i ja se nisam ničega uplašio.
Kakvu je veštinu koristio, nije mi poznato. Misledi da sam mrtav, rekao
je ostalima da dolazi od čoveka koga je upravo ubio, i to udarcem
otpozadi, rekavši da je to uradio tako vešto da čovek ništa nije znao dok
nije pao, i da bi svak pomislio da je on nevin. Bilo mi je dato da doznam
iz ovoga kako je on upravo došao iz života, gde je bio počinio takvo
delo. Kazna za ovakve je strašna. Iza paklenih muka koje trpe vekovima,
dobijaju odvratno i čudovišno lice – koje i nije lice nego nešto ogavno
kao da je od kudelje. Tako oni odbacuju sve ljudsko, i svak zadrhti kada
ih vidi, te zato lutaju unaokolo kao divlje zveri po mračnim mestima.*
(Primer razbojnika pokazuje zakon koji autor često pominje, da su ljudi
ili duhovi koji čine zlo, u pogledu morala ludi, ono što psiholozi nazivaju
moral insanity, što obuhvata sve vrste sociopatije, i da stoga sve vide
nerealno, to jest da žive u fantazijama, dakle, u mišljenju koje se slaže s
njihovim negativnim osedanjima. To je tzv. pakleni brak između zla i
obmane, kao što postoji nebeski brak između dobrote i istine odnosno
nesebične ljubavi i mudrosti; i da svaki čovek ostvaruje jedan ili drugi
brak u svom zemaljskom životu. Dakle, nema neoženjenih ili neudatih u
duhovnom smislu, prim.prev.)
818. Ima jedan strašan pakao ispod zadnjice, gde jedan drugoga
probadaju noževima upirudi ih prema grudima, kao furije; ali kad mašu
nožem, on im se oduzima. To su oni koji su plamteli mržnjom da
okrutno ubijaju; otuda su stekli takvu strašnu prirodu. Taj mi je pakao
bio otvoren, ali nakratko zbog te okrutnosti, da bih video prirodu
smrtne mržnje.
819. Nalevo, u visini donjeg dela tela, ima kao neko mrtvo jezero,
široko, duže nego šire. Onima koji su na obali pokazuju se čudovišne
zmije, kao one što obitavaju u ustajalim jezerima kužnog daha. Dalje, na
levoj obali, pojavljuju se oni koji jedu ljudsko meso i koji proždiru jedan
drugoga, sa zubima u ramenu jedan drugome. Još dalje vide se velike
ribe, ogromni kitovi, koji gutaju čoveka a onda ga izbljuju, a na
suprotnoj strani pokazuju se vrlo ružna lica, toliko čudovišna da se ne
mogu opisati, vedinom starica, koje jure unaokolo kao u ludilu. Na
desnoj obali su oni koji pokušavaju da zakolju jedan drugoga pomodu
okrutnih instrumenata, koji se razlikuju ved prema odvratnim
osedanjima njihovih srca. U sredini jezera sve je crno i kao ustajalo.
Iznenadio sam se kada sam video da se tamo dovode neki duhovi, ali mi
je rečeno da su to duhovi koji su gajili duboku mržnju jedan prema
drugome, i da njihova mržnja bukne čim im se pruži prilika, u čemu oni
osedaju najvede zadovoljstvo; i da im nije ništa milije nego da bližnjega
izvedu pred sud i učine sve da bude kažnjen, i da ih nije strah od
zakona, oni bi ga i usmrtili. Ljudska mržnja i okrutnost pretvaraju se u
ovakve prizore posle života u telu. Fantazije koje izviru iz njihovih
mržnje i okrutnosti postaju njihova stvarnost.
820. Oni koji su pljačkali i bili pirati, u drugom životu vole ustajalu i
smrdljivu mokradu više nego ijednu drugu tečnost, i izgledaju kao da
žive usred ustajalih smrdljivih baruština. Jedan takav razbojnik prišao mi
je škrgududi zubima, što sam čuo kao da je dolazilo od čoveka, a što je
bilo čudno jer je bio bez zuba. On je priznao da bi radije živeo u pravoj
mokradi nego pored bistre vode, i da mu miris mokrade vrlo prija. Reče
da bi radije imao svoj dom u bačvi za mokradu, nego bilo gde drugde.
821. Ima takvih koji se licem i životom spolja predstavljaju kao časni,
trudedi se na svaki način da tako izgledaju, da bi se uzdigli u častima i
stekli imanje, a da ne izgube ugled. Stoga oni ne rade otvoreno; nego
preko drugih na prevaru lišavaju ljude njihovih dobara, ne hajudi što de
porodice onih koje su tako orobili umreti od gladi; i oni bi to sami radili,
bez trunke savesti, kada bi mogli da izbegnu da ih javnost vidi, tako da
su oni stvarno istoga karaktera kao da su ta dela izvršavali sami. Oni su
skriveni otimači, pa je njihova posebna mržnja sjedinjena s prezirom za
druge, sa pohlepom, okrutnošdu i prevarom. U drugom životu ovakvi
žele da ostanu bezgrešni govoredi kako nisu uradili ništa loše, zato što
to nije bilo otkriveno. I da bi pokazali kako nisu krivi, skidaju odedu i
pokazuju se nagi – na taj način se prikazujudi nevinima. Ali dok se
ispituju, vidi se kakvi su iz svake reči i svake ideje njihove misli, a da oni
toga nisu svesni. U drugom životu ovakvi žele da bez griže savesti
usmrte svakog druga s kojim se nađu. Oni imaju kod sebe sekiru i malj u
ruci, i izgleda im da pred njima stoji neki drugi duh koga udaraju s leđa,
ali ne tako da se prolije krv, jer se plaše smrti. Oni nisu u stanju da
odbace to oružje iz ruku, mada to snažno žele da se njihova divlja narav
ne bi pokazala pred očima duhova i anđela. Oni su na srednjoj
udaljensti ispod stopala, i napred.
822. Ima jedna vrsta mržnje protivu bližnjega, koja nalazi uživanje u
tome da vređa i muči svakoga; a što više štete nanese drugome, to više
uživa. Među njima ima vrlo mnogo onih iz običnog sveta. Ali ima i takvih
koji nisu obični, ali imaju sličnu narav, samo se lepše ophode, jer su
odgojeni u boljem društvu, a i zato što se plaše zakonskih kazni. Posle
smrti gornji deo njihovog tela izgleda nag, a kosa im je neuredna. Oni
dosađuju jedni drugima juredi napred i, hvatajudi druge za ramena,
skaču preko njihovih glava, da bi se odmah vratili i napali ih pesnicama.
Oni za koje se misli da imaju bolji način ophođenja, postupaju na sličan
način, ali prvo izmenjuju pozdrave, da bi zatim zašli iza leđa bližnjega i
napali ga pesnicama; ali čim se pogledaju licem u lice, izmenjuju
pozdrave, da bi ponovo zašli iza leđa i udarali pesnicom. Na taj način
hode da izgledaju pristojni. Oni se pojavljuju na levoj strani, na srednjoj
visini.
823. Sve što je čovek učinio u životu tela, vrada se redom u drugom
životu, čak i ono što je mislio. Kada se njegova neprijateljstva, mržnje i
prevare vrate, osobe koje je mrzeo i protivu kojih je tajno radio pojave
se pred njim u tome trenutku. Tako je u drugom životu. Ali o ovakvom
pojavljivanju bide po Gospodvoj Božanskoj milosti govora docnije. Misli
koje je gajio protivu nekoga, pokazuju se otvoreno. Jer se tamo opažaju
sve misli. Otuda njihovo žalosno stanje, jer se njihove skrivene mržnje
otvoreno pokazuju. Kod zlih, sva zla dela i misli se vradaju, ali je sasvim
drugi slučaj s dobrim. Kod ovih, sva se njihova prijateljstva i ljubav
vradaju, pradeni najvedim uživanjem i sredom.
i
Opšte primedbe prevodioca: Služio sam se izdanjem mekih korica iz 1967,
Swedenborg Society, izdato u Londonu. Preveo na engleski sa latinskog Ager.
Delo obiluje citatima iz Starog i Novog zaveta, a pisano je na latinskom.
Prvo izdanje Tajni nebeskih, u osam tomova, objavio je autor o svom trošku u
Londonu 1749-1756.anonimno. Autorstvo je priznao 1768. Bio je svestan da mu
se nede lako verovati, ali je verovao da je doba prosvedivanja došlo s krajem stare
i početkom nove duhovne epohe ili Nove crkve koju je nazvao Novi Jerusalim, o
čemu je pisao da se dogodilo za njegovog života. Opisi Poslednjeg suda koji je
najavio Gospod i o kojem je pisao i Jovan u Apokalipsi, što autor tumači na
duhovan način, razbacani su po mnogim njegovim delima. Pečat svemu je dat u
delu Istinska hrišdanska religija, objavljenom kratko vreme pre smrti u Londonu.
Otkako sam počeo da čitam i prevodim njegova dela, nisam prestao da verujem
da se čitanjem njegovih dela čovek oslobađa doslovnosti tumačenja Sv. Pisma, jer
njegovo tumačenje pokazuje kako su sve religije okrenute Bogu, ali su prilagođene
ljudskim uslovima.
Autorov uticaj na književnost, umetnost i filozofiju predmet je rasprava sve do
danas. Kada je Pol Valeri pisao o Svedenborgovom naučnom eseju o vatri, naveo
je reči nemačkog književnog kritičara Lesinga: Ako treba da biram između zeca i
lova na zeca, ja du izabrati ovo drugo.
Kad sam poče da čitam Svedenborga davne 1955, mislio sam da je on dao
odgovore na sva pitanja koja se mogu postaviti... Prevario sam se. Ali on pomaže
da i mi lakše nađemo put ka Dobru i Istini, kojim je on tako hrabro zakoračao.