You are on page 1of 41

Amir Pašić

HISTORIJA ARHITEKTURE
UVOD

Septembar 2010
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

UVOD U HISTORIJA ARHITEKTURE

Od mog provog susreta sa historijom i teorijom arhitekture prije četrdeset godina evidentne su enormne
promjene od kojih je svakako najznačajnija svakodnevno ubrzano povečanje broja svima dostupnih
informacija putem interneta. To je osnovni razlog što želim promijeniti pristup proučavanju arhitekture
- naći kompromis izmedju klasičnog, akademskog pristupa - koji je jos snažno prisutan u školama, i
savremenog „internetskog“ pristupa na koga su studenti već prije dolaska na fakultete naviknuti. U
traženju tog kompromisa kao vodilja poslužili su radovi vodećih historičara arhitekture, koji su
pomenuti u literaturi na kraju teksta.

Želja mi je na jednostavan ali maksimalno kvalitetan način voditi studente kroz historiju arhitekture,
zajednički vrijednovati pojave, ključne historijske trenutke, i ukazati na najznačajnija arhitektonska
ostvarenja po pojedinim historijskih epohama.

Pokušaj definicije arhitekture

Arhitektura je dio objektivne stvarnosti, novi svijet stvarnosti izgrađen čovjekovom rukom. Kao
proizvod čovjekove stvaralačke moći, novi svijet prostora i oblika, arhitektura posjeduje ljudsku
dimenziju vrijednosti koja omogućava povezivanje svijeta nužnosti sa svijetom htijenja, i tako se
materija transformiše u duhovno, a tehnika u umjetnost. Pri tome je izuzetna isprepletenost duhovnog
i materijalnog, neophodnog i lijepog i opšteg i bitnog.
Arhitektura je istovremeno i baza i nadgradnja, sredstvo i cilj, sadržaj i forma, tehnika i umjetnost...
Arhitekutra je nastala na bazi potrebe organizacije konkretnog prostora kao preduslova egzistencije
ljudske zajednice: dijalektičko jedinstvo tehnike i umjetnosti. Arhitektura, stoga, u svojoj definiciji,
mora integrisati sva suštinska svojstva svog društvenog i historijskog bića, gdje su prostor i čovjek
njeni osnovni moduli.
Čovjek gradi od pamtivijeka - arhitektura je djelo njegovih ruku. Također, arhitektura je rezultat
uslova vremena i prostora i društvenih pojava - stoljećima stvarana tradicija i formiran mentalitet ljudi,
njegovi običaji i kulture.
Svako društvo ima arhitekturu kakvu želi, može, i zaslužuje da ima. Kroz arhitekturu pojedninih
epoha i društvenih formacija daju se naslutiti vrlo duboki i složeni procesi u okviru same strukture
društva:
• Grandiozni spomenici Egipta, Mesopotamije, Centralne Amerike održavaju jedan poseban
odnos prema shvatanju života i smrti.
• Djela stvorena u antičkoj Grčkoj, simbolizuje prije svega uzvišenost i dostojanstvo duha
slobodnog građanina.
• Rim kroz objekte izražava bogatstvo i moć imperije.
• Arhitektura srednjeg vijeka odiše zatvorenošću i misticizmom.
• Drevne civilizacije Kine u grandioznom poduhvatu se ograđuju od prirode i drugih
civiliyacija. sa hiljadma kilometara i milionima tona kamene mase u odbrambenom zidovima
-.
• Nove društvene snage, oslobođene predrasuda prošlosti, uvode barok kao simbol novog
svijeta, reda i vitalnosti, dok duhovnu krizu te iste buržoazije najpotpunije održavaju
klasicizam i eklektika.
• Razvoj industrije u drugoj polovini 19.stoljeća ubrzava razvoj novih arhitektonskih stilova od
Art Novuao, internacionalnog stila, moderne, postmoderne, dekonstruktivizma.
• Ali uvijek ostaje želja za povratak izvorima - kuća kao historijski fenomen je vrlo čvrsto
vezana za teren na kom je sagrađena i prirodne uslove na datom lokalitetu (mikroklima, izvori
energije vegetacija, konfiguracija terena, materijal). Posljednjih decenija sve je prisutnija
težnja za očuvanjem svih historijskih slojeva u razvoju arhitekture što se najbolje ogleda
upovećanom interesu za upis na listu svjetske baštine UNESCO-a.

1
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Ako prihvatimo da je prostorna (arhitektonska) vrijednost neka vrsta proširenog sinonima umjetničke i
estetske vrijednosti, onda na toj osnovi možemo uspostaviti određenu sistematizaciju bitnih kriterija
arhitekture, gdje je polazna tačka jedinstva čovjeka i arhitekture.

Usprkos fantastičnom razvoju svijeta u zadnja dva milenijuma, u pogledu shvatanja arhitekture i
umjetnosti razlike su znatno manje. Marcus Vitruvius Pollio (rimski arhitekt/inžinjer iz vremena
Imperatora Augusta, čije djelo "De Arcitectura libri decem" predstavlja jedinstveni sačuvani prikaz o
arhitekturi i praktičnoj tehnici iz doba antike) u svom djelu iznosi ove kriterijume: pogodnost namjene,
izgled zgrade, ekonomska pogodnost, estetska svrha (euritmija), odnos dijelova prema cjelini,
besprijekornost izvođenja. Od Vitruvijusa do danas, vrlo malo se promjenilo u definisanju
kriterijuma, ovdje iznosim jednu mogućnost grupisanja istih:
- svrsishodnost, društvena opravdanost i utilitanost djela.
- funkcionalnost, racionalnost, strutkturalna logika i upotrebna vrijednost objekta.
- cjelovitost, integritet i jedinstvo koncepcije,
- čovjekomjernost, humanitarna umjetnost i psihološka svojstva prostora.
- neposrednost, originalnost i autentičnost izraza.

Grad je označio početak ljudske civilizacije; stolica je svakodnevna potreba i preokupacija čovjeka
kao likotvorca i konstruktora; koliko samo ima skrivenih formula u jednoj četki za odjeću;
stepenicama se savlađuje visina; prozor dijeli, a istovremeno povezuje, spoljni i unutrašnji prostor;
vjetrenjača hvata snagu vjetra da bi je prenijela na žrvanj ili proizvela energiju; most povezuje obale i
ljude, zaključak: besmislene stvari uopšte ne egzistiraju.

Projektovanje je oblikovanje prostora, uspostavljanje reda i određene zakonitosti u odnose


elemenata kompozicije kao osnovnih faktora konstrukcije arhitektonskog prostora definisanog
mjestom, putem i domenom - stvarnim strukturim komponentama čovjekova okoliša.

“Elementi” kompozicije i "principi" kompozicije osnovni atributi konstitucije prostora. Elementi se


ovdje javljaju kao sredstvo, a principi kao određeni postupak. Dva elementa su najmanje potrebna za
građenje kompozicije, ili veći broj elemenata istog reda, sa intervalom kao neophodnim elementom.
Više elemenata gradi složeniji kompozicioni odnos. Ovdje samo želim ukazati na osnovne pojmove i
njihove međusobne odnose.

Elementi kompozicije su: linije, površina i volumen - koji konstituišu oblik, zatim veličina, intenzitet,
U U

boja i interval. U biti linija je rezultat odnosa drugih geometrijskih kategorija, njeno svojstvo je
kontinuitet u kretanju, uniformnost u svim tačkama i nepromjenljivost u smjeru. Površina je rezultat
kretanja, linija po određenim zakonitostima, a volumen je trodimenzionalna geometrijska kategorija.
Veličina je kvantitativna vrijednost, a kvantitet je relativna vrijednost koja se utvrđuje pomoću druge
relativne vrijednosti, kao jedinica mjere.

Traženje prirodnih formi:


Morska školjka; Minaret džamije u Sammari, Irak (852.godine); Thanksgiving kapela, u Dallas-u (Philip Johnson(1977)

2
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Upotreba dijagonale: Palazzo Farnese, Rome; Antonio da Sangallo, mlađi (c. 1515.)
i Villa at Garches, Vaucresson, France, Le Corbusier (1926.)

Intenzitet je količina osvjetljenja površina oblika i daje neposredni utisak o stvarima. Bez dejstva
svjetlosti prebogati svijet boje i oblika bio bi mrtav. Arhitektura je igra prostora pod sunčevim
svodom, a intenzitet svjetlosti je primarni element diferencijacije prostornih oblika. Bojom je
natopljeno sve što nas okružuje. Boja permanentno zrači i u čovjeku stvara vrlo složena osjećanja, pa
otuda njena izuzetna važnost u arhitekturi, jer je najbliža čovjekovim emocijama. U takozvanom
krugu boja najslikovitije je data shema osnovnih svojstava pojedinih boja i njihov uzajamni odnos, po
grupama simbolički podijeljenim u kategorije, tamnih i svijetlih, aktivnih i pasivnih, toplih i hladnih,
lakih i teških, itd, itd., a interesantna su i proučavanja tzv. "psihologije boje", gdje je npr, plava boja
simbol nježnosti, crvena strasti, zelena umjerenosti, svijetla proširuje prostor a tamna sužava,...
Prostor se upotrebom boje može oplemeniti i razoriti.

Interval je prostorna ili vremenska praznina, a oba vida sadrži arhitektura. Interval je odstojanje,
razmak distanca, među-prostor i međuvrijeme. Interval je primarni element otvorenog prostora.

Osjetimo ogromnu težinu piramide u odnosu na Aja Sofiju jer piramida je solidna i kompletno oslonjena na tlo dok
kupola Aja Sofije lebdi iznad ostatka objekta. Le Courbisier kod crkve Notr Dame du Haut na potpuno novi način
balansira težinom.

Jedinstvo i harmonija oblika zasnivaju se na usklađivanju vrijednosti posebnog u opštem, detalja u


cjelini, objekta u ambijentu. Raskoš i ljepota oblika, kupola i minareta i površina obogaćenih rukom i
maštom graditelja težnja su arhitekture Istoka ili Sjevera. Barok kasnije zameće novu igru oblika koju
rokoko dovodi do ekstaze. Atraktivnost je manje ili više stalno prisutno svojstvo u arhitekturi. Igra
oblika u prostoru stimuliše kreativnost svakog projektanta.

3
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Oblik je sve što nas okružuje, sve se ispoljava kroz određene forme svoje egzistencije. Plastične forme
su višestruko prisutne u arhitekturi. Krug je simbol savršenstva i cjelovitosti. Prva odmjeravanja stvari
čovjek je vršio rukom, šakom, palcem, laktom ili stopalom.

Principe kompozicije moguće je i ovako sažeto svrstati u grupe: proporcija i odnos; simetrija-
U U

asimetrija; ravnoteža, jedinstvo, harmonija; kontrast, dominante, akcenat; red, ritam, gradacija. Pod
proporcijom se podrazumijevaju odnosi koji postoje između dijelova i cjeline jednog objekta.
Simetriju simbolišu stabilnost i formalno jedinstvo, dok asimetrija i spoljava više živosti pokreta i
dinamike prostora. Harmonija arhitekture je u stvari harmonija između čovjeka i prostora koji ga
okružuje tj. harmonija samog života. U umjetnosti, kao i životu, uostalom, jedinstvo i ravnoteža su
primarni zakoni integriteta bez njih bi i arhitektonska kreacija bila mrtva. Danas je kretanje jedan od
osnovnih zakona, ravnoteža nije više u mirovanju već u kretanju. Kontrast je ekvivalent jedinstva.

Jedinstvo se omogućava preovladavanjem dominante, a ne mrtvom jednakošću. Dominanta daje


osnovno obilježje karakteru kompozicije, ideja da dominira cijelom kompozicijom i koncepcijom
djela. Komponovanje je težnja za uspostavljenjem reda između pojedinih komponenata djela kao
cjeline. Poseban vid uspostavljanja reda, gdje se sukcesivno ponavljaju pojedini elementi, nazivamo
ritmom. Ritam je poseban fenomen svuda prisutan. Gradacija je ritam u "perspektivi". Ravnoteža je
najbitniji uslov integriteta - cjeline.

KONTINUITET: Horyu-ji Temple Compound, Nora, Japan (607) / SIMETRIJA: Tempietto S. Pietro, Rome; Donate
Bramante, (1502) / DOMINACIJA: Taj Mahal, Agra, India (1654) / TRANSFORMACIJA: Transamerica Building, San
Francisco; William Pereira Associates, (1972)

Sam čovjek, kao i većina struktura organskog svijeta je simetrično konstituisan, zbog čega pojam
lijepog najčešće identificira sa svojom ličnošću. Tako su nastale simetrične šeme gradova, hramova,
objekata do savremenih predmeta svakodnevne upotrebe. Asimetrija odražava složenost i raznovrsnost
programa, unosi dinamiku i više bogatstva u odnosu između cjeline i dijelova.

4
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Ravnoteža može biti dosegnuta prilagođavanjem težine i lokacije, fokusiranjem pažnje i kontrastom
Simetrija daje osjećaj stabilnosti dizajnu, pa kada je aranžman samo psihološki izgleda nam simetričan:
Colosseum Amphiteater, Rome, Italy, Stepped Pyramid, Egypt ( c. 2750 g.p.n.e.); Qlan Mien, Peking, China; Zgrada
parlamenta, Chandlgarh, India; Le Corbusier (1964.) The Guggenheim Museum, New York, Frank Lloyd
Wright (1959.); Kupola Buckmlnster Fuller-a-radijalno balasirana

Savremena arhitektonska misao formira novu teoriju višedimenzionalnih aspekata prostora.Moderna


arhitektura odlučno raskida sa ovako shvaćenim bogatstvom izraza, vrsni arhitekti 20. stoljeća postižu
stvarno bogatstvo arhitektonskih prostora autentičnim sredstvima i bogatstvom vlastitog kreativnog
potencijala.

Le Corbusier: Villa Savoye, Poissy-sur-Seine, France (1928); F. L. Wright: Solomon R. Guggenheim Museum, New
H H H H H H H

York, (1959); K. Tange:Yamanashi Broadcasting and Press Centre (1966) i Frank Gehry: Kuća koja pleše Prague (1996)
H

Suština arhitektonskog stvaralaštva je sposobnost planiranja izgradnje zgrade prije početka gradnje.
To također zahtijeva potpuno razumijevanje kako će dovršena zgrada funkcionisati na dobrobit njenih
korisnika. Kako ovaj proces uključuje predvidjanje budućnosti, možda najvažnija vještina
arhitekte/inženjera je generirati dovoljno povjerenja da se predloženi dizajn za izgradnju, doista izvode
onako kako smo ga zamislili. To bi bilo vrlo jednostavno, ako su predložene zgrade identične onima
koje su već izgrađene. Međutim, za razliku od automobila sa pokretne trake, većina zgrada, posebice
one javnog karaktera, jedinstvene su u mnogim aspektima.

Danas, inženjeri obično generiraju povjerenje investitora korištenjem kompjutera za modeliranje


ponašanja različitih aspekata izvedbe zgrade. U prošlosti, inženjeri su se morali osloniti na vlastito
iskustvo, na inženjering i naučne spoznaje zapisane u knjigama, i na rezultate eksperimenata bilo u
punoj veličini ili na makete. Arhitektonsko projektovanje se bavi problemom organizacije prostora i
definisanjem svih elemenata njegovog oblikovanja i konstitucije. Projekat je grafička predstava
objekata, sredstvo za metrijalizaciju ideje.

5
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Jedna od mogućih shema procesa nastajanja arhitektonskog djela bila bi: prvo, definisanje zadataka i
utvrđivanje projektnog programa; drugo rađanje osnovnog prostornog koncepta i treće grafičko
određivanje elemenata i vrijednosti prostora. U daljem slijedu mogla bi se razlučiti tri osnovna
principa uobličavanja: princip koncentracije, princip diferencijacije i princip prožimanja, sve ovo
gledano sa gledišta kompozicije osnovnih masa.

Arhitektura je umjetnost konstruisanja i uobličavanja materijala - neposrednih sredstava definisanja


prostora. Građevinski materijali pored tehničkih osobina imaju i ekspresivna moć. U raznim
istorijskim i geografskim širinama određeni materijali su u izvjesnom smislu određivali stil epohe,
podnevlja, naroda i kulture... Danas na pozornicu građenja stupaju iz dana u dan novi materijali koji
predstavljaju evoluciju u tehničkom i tehnološkom pogledu. Elementi konstrukcije moraju održavati
svojstva materijala.Konstrukcija zahvata prostor, diferencira ga i definiše. Konstrukcija je u stvari
poseban vid konstitucije materijala prema utvrđenim zakonima statike i otpornosti.

Društveni položaj arhitekte je prolazio kroz različite faze tokom historije, od faze najvećeg ugleda do
potpune anonimnosti. Iako postoji velik broj knjiga o historiji arhitekture, vrlo je malo stranica
posvečeno samim stvarateljima. Njihova su imena ipak sačuvana u mnogim nalazima, napisima,
usmenoj predaji i zapisima drevnih pisaca. Ostalo je sačuvano mnogo planova, slikovnih prikaza
arhitektonskog djela u manjem mjerilu ili modela. Prikazuju davno nestale građevine, čak i iščezle
cjelokupne arhitektonske izraze nekog područja.

Imhotep (bronzana figura u muzeju Louvre) je bio glavni arhitekta Egipatskog faraona Djoser-a (vladao c.2630 - c.2611
p.n.e.) i za njega je sagradio Stepenastu piramidu u Sakkari (slika desno), prvu monumentalni objekat od kamena. On je
bio prvi arhitekt koga u historiji poznajemo po imenu

Često samo prema tim prikazima rekonstruiramo arhitektonsku fizionomiju stanovitoga kulturnog
kruga i vremena. Iako je arhitektonski crtež star koliko i slikarstvo, on u biti ostaje nepromijenjen, dok
su se pisma i izrazi ostalih likovnih umjetnosti razvijali i nestajali. Ne odražava se u arhitektonskom
nacrtu samo upotrijebljeni građevinski materijal i stupanj tehničke vještine nego i obilježja pojedinih
epoha, vrijeme u kojemu je nacrt nastao. Izraživan je u duhu ostalih likovnih težnji svog kruga i
vremena – a kroz plan izbija i arhitektova ličnost.
Uz brojna imena arhitekata – unutar društvene ljestvice njihova vremena – smatralo se zanimljivim
prikazati i crteže s primarnom zadaćom prikaza neke građevine, čak i ako nije poznato jesu li ti crteži
iz drevnog doba poslužili realizaciji.

Nije obuhvačeno tzv. arhitektonsko slikarstvo, vrsta koja reproducira arhitektonska djela s ciljem
prikazivanja pozadine ili kao sastavni dio krajolika. Takvo je slikarstvo poznato u antiknoj umjetnosti,
a osobito su ga njegovali Rimljani. Arhitektonsko slikarstvo srednjeg vijeka prikazuje arhitekturu
shematski. Ali renesansa donosi čiste arhitektonske slike, a kao samostalna grana slikarstva pojavljuje
se potkraj 16.stoljeća.

6
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Izgled Idealnog grada, Piero della Francesca (oko 1470.godine)

Vitruvius je prvi jasno ocrtao zvanje arhitekte i njegov društveni položaj. U ranije pomenutom djelu
De architectura djelatnosti arhitekta pripisuje veče područje od današnjega. Sâm naziv arhitekt nastao
je prema grčkom architecton (u kojemu je archi – glava, ili nad-, a tekton – obrtnik ili umjetnik drva;
dakle, majstor graditelj, ravnatelj posla, suprotno od manualnog radnika). Zatim se naziv pojavljuje u
latinskom obliku: architectus, i to ne samo u rimsko doba nego i prigodice u kasnijim latinskim
dokumentima srednjeg vijeka, koji za takvog stručnjaka navode i druge nazive: cementarius,
ingeniator i majstor. Naziv ponovno susrečemo u16.stoljeću, najprije u Italiji, kao tekovinu renesanse.
Kako je već spomenuto, pojedina imena arhitekata drevnih naroda ostala su nam sačuvana u nalazima
napisima ili zapisima starih pisaca. Romanika i gotika često ostavljaju napise graditelja i "investitora"
u terminu magistera operum. U Italiji je u vrijeme renesanse ponovno oživljen pojam zvanja arhitekta.

Od najranijih vremena, arhitektura je ovisila od političke i gospodarske klime - što je preovladavalo:


rat li mir. Do 18.stoljeća, riječ "inženjer" značila je vojni inženjer čiji je rad uključivao ne samo izradu
oružja, već i projektiranje i izvođenje zemljanih radova, utvrda i vojnim zgrada, kao i obezbjeđenje
pitke vode, pa čak i mijenjanje kursa rijeke. Većinu svog vremena inženjeri su provodili u vojnim
projektima, a u vrijeme mira, međutim, najčešće su svoje vještine okretali građanskim ili vjerskim
projektima. Za mnoge građanske zgrade u starom Rimu trebali bismo biti zahvalni za Pax Romana -
mir koji je trajao duže od dva stoljeća, tokom kojih Rimsko Carstvo bilo relativno stabilno.

Govoreći o pristupu izgradnji objekta arhitekt treba da ima i sposobnost komuniciranja na


predloženom projektu, ne samo osigurati sva važna odobrenja investitora ili klijenta, već i pružiti
upute za više stotina ljudi koji su uključeni u izgradnji upravo onoga što je zamišljeno, kako bi sve to
funkcioniralo. Iako korištenje crteža i makete za tu svrhu seže u doba starog Egipta, vjerovatno je tek u
doba renesanse razvijena tehnika za predstavljanje složenih trodimenzionalnih oblika na papiru, a
ortogonalne projekcije, koje danas koristimo, su vjerovatno osmišljene tek u kasnom osamnaestom
stoljeću.

Kroz historiju, projektanti su nadmašivali zahtjeve za funkcionalnost, dizajnirajući strukture koje treba
da impresioniraju. Bez obzira da li klijent bio rimski car radeći u korist građana Rima, ili vjerske vođe
koje žele impresionirati bogove, ili plemić ili poslovni čovjek koji traži da pokaže svoje ogromno
bogatstvo, posljedica je ista – zgrada treba biti veća i bolja nego sve one prethodne.

Arhiterkti/inženjeri su uvijek tražili inovacije. Međutim, inovacija je riskantan posao. Za prva osobu
koja je izgradila zidanu kupolu raspona 20 metara to je bio put u nepoznato, za drugu osobu to već
nije bio slučaj. Kada radiš nešto po prvi put neophodna je dodatna vještina - upravljanje rizikom koji
je stalno prisutan. To je problem generiranja neohodnog povjerenja kod klijenta bez otkrivanja prirode
U

inovacije.

7
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Ovu dilemu je dobro razumiju talijanski renesansni arhitekt/inženjer Filippo Brunelleschi tokom
natjecanja,1420.godine, za arhitektu koji će izgraditi kupolu na zidovima nedovršene katedrale u
Firenci, kupolu koja treba biti veća od kupole Pantheon-a u Rimu, podignute u prvom stoljeću nove
ere. Pomenuta katedrala u Firenci, je jedna od mnogih zgrada u renesansnoj Italiji čija je gradnja bila
je prekinuta više godina, dok su zidine i utvrde stalno obnovljene za obranu grada od povećanja
prijetnji iz susjednih država.

Katedrala u Firenci i Parthenon u Rimu

Renesansni historičar Vasari pripovijeda kako je Brunelleschi predložio metode za izgradnju kupole
bez velike masivne skele unutar katedrale. Ova ideja bez presedana je bila primljena sa skepsom,
nevjericom, pa čak i neprijateljski. Više nego jednom žiri je zahtijevao objašnjenje kako će
Brunelleschi obaviti zadatak, ali on je odbio reći, tvrdeći da bi to omogućilo bilo ko drugi da koristi
njegovu ideju. Konačno, da opravda svoju odluku, on je zatražio da mu donesu jaje u sobu.
On je pozvao sve one koji su ušli u natjecanje: ko može postaviti jaje da stoji svojim vrhom na
komadu mermera -taj treba graditi kupolu. Svi su pokušali ali niko nije uspio. Nakon njih Brunelleschi
je lagano udario jaje o ploču - poravnao jedan vrh i ono je ostalo sa lakoćom stajati. Drugi su se žalili
rekavši da oni mogli učiniti isto, ali nisu shvatili da im je to dopušteno. Brunelleschi je odgovorio da
bi i oni jednostavno mogli graditi kupolu koristeći njegove metode, ako bi im on pokazao svoje
planove. Tako je on je dobio posao.

Korisno štivo koje govori o istom problemu ali sredinom dvadesetog stoljeća u New Yorku, koji bi
mogao biti grad ekvivalentan Firenci renesanse, jeste roman Fountinhead (1943) autorice Ayd Rand.
Glavni protagonist, Howard Roark je mladi arhitekt, individualista koji radije odabera borbu u
nedogled od ugrožavanja svoje umjetničke i osobne vizije. Roman prati njegovu bitku da
prakticira ono što javnost vidi kao modernu arhitekturu, za koju on smatra da je superiorna,
usprkos tome da visoki društveni slojevi, investitori, obožavaju tradicionalne neo-klasične
stilove.

U odredjenju godina izgradnje pojedinog objekta često postoje dileme, tako da su u ovom radu datumi
definisani na osnovu brojnih izvora - poznatih standardnih djela koja su u literaturi označeni ako
osnovna literatura.

Utvrđivanje autorstva za mnoga arhitektonska ostvarenja gotovo je nemoguće precizirati, čak i danas,
pa smo se više fokusirali na postignuća, nego na one koji su ih postigli.
Naš cilj je, dakle, slaviti dostignuća mnogih znatan stvaralaca i dijeliti čudo, čuđenje, i osječaj
poštovanja tokom učenja o historiji arhitekture.

8
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Historija arhitekture

Historija arhitekture je veliko putovanje. Sada, vodeći se Historijom arhitekture Spriro Kostof-a
(History of Architecture-Settings and Ritual -1995) pokušaću pratiti njegovo putovanje iz pozicije
posmatrača na početku 21.stoljeća. Istina, ovo putovanje, nema neposrednost šetnje ulicama gradova
u bilo kojem dijelu svijeta, ili koračanja u natkrivenim prostorima prenapućenih bazara ili savremenog
shoping centara) do jedinstvene uzvišenosti Pantheon-a u Rimu.

Shoping Centar Cevahir, Istanbul (2005); interior Pantheon-a na slici Giovanni Paolo Panini-ja iz 18.stoljeća
H H

Le Corbusier je jednom opisao doživljavanje arhitekture "noge koje hodaju, glava koja se okreće, oko
koje vidi," što jedna knjiga historije arhitekture ne može omogučiti, ali ona ima svoje prednosti jer
ona predstavlja jedan kompaktni svijet. Omogućuje nam, takoreći, jednim pokretom promjenu od
Mezopotamije do Perua. Svakako da su nove kompjuterske tehnologije donjele silnu promjenu
informatičkog svijeta i tako dale knjizi historije novu dimenziju i kvalitet.
Čitajući knjigu možemo doživjeti panoramski prikaz. To osebujno prikazuje na svojoj slici “Snovi
arhitekte“ slikar Thomas Cole što lijepo opisuje Kostof u svojoj Historiji arhitekture: Čitalac koji je
lista knjigu nije različit od usamljenog lika koji se odmara u luksuznom okruženju na vrhu stuba
klasičnog nadahnuća; prije njega, prije njega, zgrade prethodnih tradicija su su grandiozno složene, u
jednu hibridnu cjelinu. Vrijeme je rijeka koja teče prema njemu, bezvodna na svojim obalama na
kojima su familijarnim oblicima iz njegove profesionalne vizije: piramide, obrambeni zidovi, stupovi
sa biljnim motivima iz Egipta, grčki hramovi i rimski akvedukti; najbliže još uvijek izraženom
protivljenju protiv sjaja, vrhova i tornjeva u obliku koplja srednjovjekovnog hrišćanstva. On je
arhitekta, i ono što želi je idealizovano naslijeđe njegovog zanata. Iz iz ovog ogromnog i raznolikog
bogatstva, on može izvući - kao što su to činili gotovo svi arhitekti devetnaestog stoljeća - vlastiti
oblik savremenoj zgradi.

9
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Poput njega, čitatelj arhitektonske historije je sam između izgrađenih bogatstava iz prošlosti, stavljenih
u red, ilustrovanih i organizovanih za tu namjenu. On ili ona mogu naučiti imena zgrada i njihovih
stvaraoca, kako i kada su sagrađeni i ostale informacije koje nam nisu uvijek dostupne kada putujemo.

Ova Cole-va slika budi asocijacije na imperatora Hadrian-a koji je se dva milenijuma unazad koristeći
svoju moč svoje snove o arhitekturi pretočio u realnost u svojoj Vili u Tivoli-ju. Gradeći kompleks sa
preko 30 objekata na posjedu od jednog kvadratnog kilometra: palače, nekoliko termi, hramovi,
biblioteke i brojni prateći objektu u okruženju Alesandrijskih vrtova izgrađeni kao echo najznačajnijih
spomenika iz cijele imperije, Grčke, Male Azije, Egipta, Afrike, Pirineja ili Apenina- iz krajeva koje je
imperator obilazio, u različitim arhitektonskim stilovima, od male rimske kuće do reminiscencija
Panteona.

Danas, u brojnim gradovima imamo sačuvane graditeljske slojeve brojnih historijskih epoha. Tako
kada posjećujemo jedan historijski grada na primjer Rim ili Pariz ili Istanbul obavezno ostajemo
zbunjeni. Ima toliko toga za vidjeti, i sve nam izgleda neorganizirano, ponekad i haotično.

Studirajući ovakve slučajeve trebamo definisati vremenske periode, njihovo preplitanje; sve pažljivo
aranžirati u logičan redosljed; usporediti date informacije sa već poznatim, kroz stajališta današnjice i
kolektivnog znanje o disciplini. Prvo je neophodno zanovati istinu o fizičkoj realnosti sagrađenih
objekata, bilo da su od tada izmijenjeni, oštećeni ili potpuno uništeni. Nakon toga idemo ka
uspostavljenju stvarnosti od njenog nastanka do toga i zašto su takve kakve jesu.
Osim studiranja fizičke strukture in situ, provjerom pisanih i vizualnih dokumenata saznajemo više o
tome kako je arhitektura jednog objekta ili kompleksa u prošlosti zaista izgledala, obuhvatajući i
pitanja koja se ne odnose samo na fizičke oblike.

Grafički dokazi

Zgrade su često rođene iz slika i žive u slikama. Prije nego što se započne kopanje temelja ili
postavljanje kamena temeljca, zgrada mora biti koncipirana i njezin oblik mora biti sagledan na
modelima i u crtežima.
Arhitektonski crteži najčešće nose svu draž likovnog stvaranja specifičnoga umjetničkog izraza.
Možemo ih pratiti od prapovijesnih crteža, slikovnog pisma (kulturnih i tzv. prirodnih naroda), preko
urna i sarkofaga (prapovijesnih i povijesnih njihovih modela), slika crteža, reljefa, pečatnjaka i modela
(egipatskih, mezopotamskih, egejskih, grčkih, helenističkih, etrurskih i rimskih) do srednjovjekovnih
crteža, a od renesanse nadalje poznajemo autore arhitektonskih djela, a pristupačni su nam i njihovi
planovi. U prvim razvojnim fazama arhitektonski prikazi prolaze sličnim putem i u izvaneuropskim
kulturama. Nalazimo ih u prvim pokušajima pisma, u vjerskim prikazima, u slikovnom materijalu.

10
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Urne i sakralni predmeti reproduciraju profanu i sakralnu arhitekturu, a u pojedinim se društvima


arhitekt razvija i djeluje slično kao, na primjer, u europskom srednjovjekovnom društvu. Nasljednik je
arhitektonske tradicije obitelji (Japan) ili ima iznimno povlašten položaj (Inke, Južna Amerika).

Modeli zgrada u malim mjerilima, napravljeni od gline, drveta ili gipsa, daju potpuni utisak u tri
dimenzije konačnog proizvoda koji se projicira. Slikoviti prikaz može predstaviti idealni budući izgled
zgrade: na komemorativnim medaljama, npr. dodijeljenim na da postavljanja kamena temeljca ili na
prezentacijskim crtežima savršeno izvedenim u perspektivi. Tu su i ostali, apstraktniji crteži.
Planovi prikazuju u dvodimenzionalnom uzorku horizontalnu dispoziciju čvrstih elemenata, ako što su
zidovi, stubovi i praznine neuokvirenog ili zatvorenog prostora. Presjeci prolaze kroz zgradu
vertikalno duž neke zamišljene ravni da bi označili prostorije dužinom i preklapanje podova i krovova
u visini; oni takođe pokazuju otvore, bilo da su fizički dostupni ili ne, i tako pomažu da se objasni
struktura.
Fasade, koristeći vertikalne ravnine, položene uz vanjska lica zgrade pokazuju shematski redoslijed
njenih dijelova.
Da bismo objasnili, tlocrt crkve Aja Sofija (podignuta 537.godine) u Istanbulu, na prvi pogled vidimo
da se nizovi stupaca smjenjuju sa teškim stubovima, da bi opisali veliki kvadratni prostor (trg) i manje
polukružne prostore izvan tog centralnog jezgra objekta. Izvana, odnos kupole i gornjih zidova
glavnog prostora-koji je u obliku kocke, a zatim, u silaznom redoslijedu, do glavnih pola-kupola, pa
do sve većeg umnožavanja elemenata - sve to može biti jednostavno abstrahovano u jednom crtežu
zapadne fasade.

Osnov, presjek i fasada Aja Sofije

11
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Ovi crteži su nanovo posebno urađeni, ali neka verzija od njih nedvojbeno je pripremljena u šestom
stoljeću od arhitekata Aja Sofije, Isidoros-a i Anthemios-a, da se prezentiraju njihovom zaštitnika,
caru Justinijanu, koji je crkvu naručio. Također postoje arhitektonski nacrti iz drevnog Egipta i
Mezopotamije. Doista, teško je bilo zamisliti kako strukture, i one najjednostavnije i većina
tradicionalnih mogu biti izgrađene ne koristeći takvu pripremu.

Ispravnim slaganjem desetina skica, dijagrama, tekstova i modela koji su prethodili konačnom
rješenju –možemo dokumentiti cjelokupan proces projektovanja.
Danas, projektiranje uz pomoć kompjutera omogučava veći dijapazon tehnika predstavljanja
arhitekotnskog djela i, isto tako, implementaciju brojnih novih arhitektonskih oblika posebno nakom
1990-te godine.

Department store Birmingham (Future systems, 2003) i Kunsthaus Graz (Peter Cook, 2003)

Treba zapamtiti, dakle, da su grafičke i plastične slike neizostavne u izradi i u razumijevanju


arhitekture. One su konvencionalni jezik kojim arhitekta komunicira sa svojim partnerima dok
oblikuje naš svakodnevni okoliš.
Treba pomenuti i klijenti koji zapošljavaju arhitekta da oblikuje njihove arhitektonske želje, i brojne
druge učesnike u realiyaciji jednog arhitektonskog dijela. Taj isti jezik pomaže studentima
arhitektonske historije, da upoznaju strukture koje do tada nikada nisu vidjeli ili su vidjeli ali nisu
razumjeli u potpunosti i jedan od prvih zadataka za njih je naučiti sa lakoćom čitati arhitektonske
crteže i modele. Nakon što je zgrada podignuta, njeno postojanje postaje živo, da se predstavlja na
razlićite načine: slikama ili skulpturama u reljefu, grafikama, kartama, fotografijama, video
zapisom,digitalnim zapisom.

Za historiju arhitekture vrijedne informacije se nalaze u svakoj od tih reprodukcija. Ali moramo biti
oprezni u tumačenju dokaza koje oni pružaju, jer konvencije različitih medija upotrijebljenih za to
sami po sebi su svojstveni. Fotografija je vrijedan zapis koji registruje sve slučajnosti oblika, koliko
god sitnih koji spadaju u paletu svojih fiksnih okvira. U rukama slikara ista zgrada može biti prikazana
manje klinički, njena masa generalizovana i izvedena u oštrim, jednostavnim površinama sjena i
svjetla. Ovo je drugačije svjedočanstvo, jedno od brojnih dimenzija arhitekture.

Stari most u Mostaru: ulje na platnuTadvari (1903) , Bojena fotografija (1895), Digitalna fotografija 2005.godine

12
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Pisani dokazi

Pisani dokazi, kao i slike, doprinose mnogo bitnih spoznaja za naš studij arhitekture. Rođenje mnogih
struktura kao posljedicu podrazumijeva postojanje pisanih dokumenata, od kojih su neki sačuvani s
projektom a neki slučajno. Ponekad, naručitelji mogu izraziti svoju želju arhitekti u pisanom obliku.
Arhitekta može, pak, prenijeti naredbe svojim podređenim pisanim putem. Pravni ugovori precizno
razgraničavaju odgovornosti stranaka. Podizanje javnih spomenika, iziskuje administrativne odbore,
čije se smjernice mogu pratiti u zapisnicima sa rasprava, izvještaja i evidenciji plaćanja. Iza ovog
neposrednog konteksta, arhitektonska proizvodnja bi bila pogođena, direktno ili indirektno, pravilima
građenja u gradovima, uredbama građevinskih obrta i cehova, teorijskih rasprava i priručnika o izradi.

Ponovimo, kao i sa vizualnim prikazima, zgrade mogu živjeti u pisanim izvorima prošlosti. Moramo
biti vrlo pažljivi pri čitanju dokumenata jer mnoge činjenice mogu biti krivo interpretirane: zaštitnici
često pjevaju hvalospjeve svojim kreacijama na posvećenim ili komemorativnim natpisima ili tablama.
To je bila funkcija svite historičara da slave građevinske programe svojih poslodavaca. Takođe,
trebamo obratiti pažnju na opise zgrada iz prošlosti u starim putopisima ili analima i lokalnim
hronikama. U svemu ovome, historičari arhitekture trebaju posuditi filološku disciplinu. Ali jezik,
sredstvo izraza, takođe je rasadnik dvosmislenosti. A prevod riječi u fizičku supstancu arhitekture je
posebno otvoreno za raspravu.

Kostof ilustrira ovu tvrdnju na jednom spomeniku antike, poznatom grobu kralja Mauzolosa od Caria
na Halikarnassosu koji nam je dao riječ mauzolej. Smatra se jednim od sedam čuda klasičnog svijeta.
Davno je nestao, bez ikakvih tragova osim dijelova skulpturnih ukrasa sada smještenih u Britanskom
Muzeju u Londonu, i slučajnih djelića strukture koji su ugrađeni u dvorac Bodrum koji se nalazi na
tom mjestu. Mauzolej na Halikarnassosu nastavio je živjeti u sjećanjima putem usmene predaje i
kasnije preko tvoraca Latinske literature od kojih je najdetaljniji dio iz Prirodne historije Plinija
Starijeg.

Ovo je grob koji je sagradila Artemisia za svog muža Mauzolosa koji je umro 351. p.n.e. Na sjevernu i
južnu stranu proteže se na 19. 20 m, mada je dužina fasade manja, ukupna dužina fasada i strana bila
je 134.10 m. Zgrada se izdizala do visine od 20.21 m i bila okružena sa 36 stubova. Iznad kolonade je
piramida visoka koliko najniža struktura i sužava se u 24 etape prema vrhu. Na vrhu je kočija sa četiri
konja od mramora, koje je napravio Pythis. Dodatak kočije zaokružuje cijeli posao i dovodi do visine
od 42.67 metara.

Ponovno stvaranje fizičkog izgleda mauzoleja samo na temelju ovih riječi je veoma težak postupak.
Najprije treba utvrditi tačnost riječi samih po sebi. Plinije je živio prije više od 2000 godina. Njegova
knjiga je do nas došla u različitim tekstovima, na latinskom i grčkom, te sadrže razlike ili izmijenjena
čitanja zbog različitih prepisivača- i tumačenja modernih naučnika. Ovo nije trivijalna stvar.
Dimenizije, bilo da su napisane rimskim brojevima ili malim slovima i akcentima u grčkom stilu, lako
se mogu pogrešno prepisati ili pročitati. A moraju biti temelj svake obnove.

Zamijenimo li mjesta dva prva slova riječi altitudinem postaje latitudinem, mijenjajući značenje
„piramide visoke kao donji dio strukture“ u „široke“, oba čitanja imaju svoje pristaše. Između Plinija i
Mazolosa protekla su četiri stoljeća. Opis samim tim može biti netačan i Plinije je možda pogriješio u
pisanju. Barem jedan naučnik smatra da kada je Plinije dao širine sjeverne i južne strane od 19, 20 m,
on je u stvari želo reći kubit, jedinica mjere koja je pola stope duža: nema drugog načina na koji bi se
dimenzije originalnih temelja izvučenih na licu mjesta uskladili sa tako malom figurom. Ne piše npr.
koliko je bilo visoko postolje ili kako su bili uređeni stupci koji su okruživali zgradu.

Historičari moraju žonglirati sa svim tim varijablama, te doći do objekta koji je dostojna interpretacija
pisanih i arheoloških dokaza- i vjerodostojan arhitektonski oblik. Oni moraju donjeti zaključke iz
jednog sačuvanog stuba ili vijenca kolonade oslanjajući se na dotadašnja saznanja o opštem razvoju
grčke arhitekture. Tako nas ne trebaju iznenaditi druge verzije Mauzoleja Halikarnassos različite od
onog koji su ovdje opisane, koje se mogu izroditi iz istih podataka.

13
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Različite ideje za restituciju mauzoleja (prema Fletcher-u)

Ukupni konteks arhitekture

Nastojanja da se utvrdi, kroz provjeru pisanih i vizualnih dokumenata, kako je arhitektura u prošlosti
zaista izgledala, obuhvatiće i pitanje koja se ne odnose samo na fizički oblik. Ovo može uključivati
identitet zaštitnika, pojedinosti o motivaciji za zgradu koju je naručio, identitet i karijera arhitekata,
prirodu građevinskih materijala i porijeklo sedimenata, finansijska pitanja i itd. Ali čak ni to nije
krajnja granica legitimnih interesa arhitektonske historije.

Moramo otići još dalje, do šireg okvira opšte historije, na one dijelove i obrasce koji osvjetljavaju
ukupno postavljanje arhitektonske proizvodnje. Arhitektura, sa istaknemo očito, je društveni akt-
društveni u oba smisla, metodama i svrhom. To je jedan gotovi proizvod timskog rada; i napravljen je
da bi ga koristile grupe ljudi, grupe male kao porodica ili velike kao cijela nacija. Arhitektura je skupo
djelo. Ona angažuje specijalizovani talent, odgovarajuću tehnologiju i velike fondove. Budući da je to
tako, historija arhitekture učestvuje u proučavanju osnova društvenih, ekonomskih i tehnoloških
sistema ljudske historije.

14
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Za razumijevanje u potpunosti implementacije jednog projekta, ovdje uzimamo primjer, robne kuće
Burnham & Root (Charles Atwood, designer), 1890-94, moramo biti upučeni u ekonomsku situaciju u
SAD na kraju 19.stoljeća, filozofiji konzumerizma i poslovnoj etici: urbanoj historiji Chicaga poslije
velikog požara 1871; korporativnog finansiranja i zemljišne vrijednosti, geneza robne kuće kao novog
koncepta komercijalne arhitekture; pojavu liftova i ranu historiju čeličnih konstrukcija nebodera.

Obnova Chicaho-a nakon požara 1898.godine (Currier & Ives) i


robne kuće Burnham & Root Charles Atwood, designer, 1890-94) tokom izgradnje i nakon otvorenja

Ovaj pristup bi trebao biti u prvom planu kao idealan način za za saznanja o našem izgrađenom
okolišu. Ukoliko se želimo zadovoljiti manjim, što i moramo, to treba biti u uslovima kada se složimo
šta ukupni kontekst arhitekture treba biti. Svaka zgrada predstavlja društveni artefakt specifičnih
impulsa, energije i predanosti. To je njen smisao i ovaj smisao se nalazi u njenom fizičkom obliku. Ni
sama materijalna realnost ni opšta pozadina kulture nisu dovoljni da se objasni osebujna priroda
zgrade. I zadatak historičara arhitekture, na duže staze, ne može biti ništa manje nego potraga za
osebujnom naravi tih artefakta s mjesta koje čini naše arhitektonsko naslijeđe.

Sada ćemo pomenuti četiri pretpostavke koji Spiro Kostof iznosi u svojoj knjizi Historija arhitekture
U

na kojima je moguće temeljiti istraživanja individualnih objekata ili kompleksa koji svojom
monumentalnošću zaslužuju da budu evidentirani u historiji arhitekture. U

1. Jedinstvo arhitekture, materijalni aspekt svake zgrade koja se treba posmatrati kao cjelina.
2. Arhitekotnsko okruženje, zgradu treba shvatiti u širem fizičkom okviru i ne samo kao zasebnu
cjelinu.
3. Arhitektonska zajednica sve zgrade iz prošlosti bez obzira na veličinu, status i okolnosti,
sasvim sigurno se trebaju smatrati dostojnim proučavanja.
4. Značenje arhitekture, dodatni materijalni elementi koji utiču na postojanje zgrade trebaju se
smatrati prijeko potrebnim za njihovo razumijevanje.

Izuzetno je važno napomenuti da monumentalni objekti predstavljaju brojno izuzetno mali procenat
izgrađenih struktura i ne pomenuti ih ostajemo uskraćeni za cjelovitu sliku arhitekture.

Jedinstvo arhitekture

Opipiljiva prisutnost objekta je nedjeljiva. Struktura koja je drži, estetki profinjen izgled, dekoracije i
namještaj, sve je to jedna cjelina. Ne možemo zanemariti mozaik shema unutrašnjosti bizantske crkve,
iz razloga što su nebitni za arhitektonski okvir kao takvi, najbolje da se njima nezavisno bave
historičari umjetnosti. Nisu samo bizantski mozaici fizički neodvojivi od arhitektonskih okvira svojih
zgrada, njihov položaj predstavlja prednost ovog okvira za uspostavljenje ceremonijalne hijerarhije
dijelova prema crkvenoj liturgiji koje su smještene unutra i njihove teme su date sa preciznim
teološkim značenjima.

15
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Mozaik ic crkve Chora (Constantinopol, dans Istanbul 1303.godine)

Iz istih razloga ne možemo izdvojiti strukturu zgrade iz estetskih konvencija koje oblikuju njen izgled
U

i to je ono što zovemo njenim stilom. Zgrade nisu ni primarno strukturalni okviri niti omotač oblika;
U

pisati historiju arhitekture iz perspektive jednog u korist drugog bilo bi upravo poricanje fizičkog
integriteta zgrade – uvijek ostaje otvoreno pitanje neriješeni rat između strukturalnih i formalnih
sistema. Može izgledati s vremena na vrijeme da je jedan ili drugi javno prevagne i okolnosti koje će
zgrada imati na svoje korisnike. Eiffelov toranj (izgrađen 1889.godine visine 324 metra) izgleda kao
struktura nad strukturama. Dvije zgrade mogu početi s različitim impulsima, ali doseći isti rezultat.
Struktura i oblik su u stvari jedno te isto.

Eiffelov toranj: detalj konstrukcije za vrijeme izgradnje i opći izgled danas

U većini slučajeva međutim partnerstvo je vrlo zamršeno. Ako pogledajmo ponovo crkvu Aja Sofija,
primjetićete da utisak koji se prenosi na unutrašnjost izazvan uz pomoć snažne strukture kostura, koju
su arhitekti namjerno zaklonili.

16
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Teški stubovi koje možemo uočiti na planu, da spomenemo samo jedno viđenje, sakriveni su u tri
dimenzije, barem duž lađe, tako da je samo tanka projekcija dozvoljena izvan štita od stubova koji
odvaja lađu od prolaza. Kao posljedica toga, izgleda da se velika kupola lagano naslanja na donje
strukture zgrade bez truda, dok u stvarnosti ona punom težinom pritišće četiri golema zidana stuba. Ali
ono što se čini čudnim kod detaljnije analize, strukturalne činjenice i estetske namjere, su u stvari
jedan jedinstveni materijal o kojem se ne može raspravljati drugačije nego o cjelini.

Arhitektonsko okruženje

Ni jedna zgrada nije izolovani objekat, dovoljan sam sebi. Pripada većem okruženju, unutar prirode ili
okružena drugim zgradama, ili oboje, i izvlači mnoge od svojih odlika iz ovog prirodnog ili stvorenog
okruženja koje je obuhvata. Večina objekata, koje proučavamo u historiji arhitekture, su integrisana u
tkivo naselja ili grada, grad je njihovo okruženje.

Što je grad? Grad su amalgam objekata i ljudi, relativno veliko, gusto i stalno naselje socijalno
heterogonih pojedinaca, i gdje je maksimalna koncentracija moći i kulture jedne zajednice. Gradovi su
mjesta koja imaju određena fizičke ograničenja, bilo materijalnih ili simboličko, za razdvajanje onih
koji pripadaju urbanom od onih koji to nisu. Čak i bez bilo kakvog fizičkog opasivanje, postoji pravni
perimetar unutar kojih ograničenja i povlastice primjenjuju.

Kosmički grad: prostorni plan društvene hijerarhije; Praktični grad: funkcionalna konstrukcija međusobno ovisnih
dijelova; Organski grad: ne vidljivi, živeći organizam

Gradovi su uvijek dio urbanog sistema, urbane hijerarhije, uvijek postoji kohabitacija sa ostalim
gradovima. Čak i oni najmanji gradovi imaju ovisna sela - teritorij koji ih hrani, a za uzvrat im daju
zaštitu i pružaju razne usluge. U njima rad je diferenciran a bogatstvo nije ravnomjerno raspodijeljeno
među građanima. Ove razlike stvaraju društvene hijerarhije - socijalna heterogenost je aksiomatska,
urbana populacija sadrži različite etničke skupine, rase, i religije.

17
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Rekonstrukcija zidnog slikarstva sa grobnice u Catal Hiiyiik-u (Turska)


vjerovatno najstarija grafička prezentacija plana grada. Blisko postavljeni nizovi kuća ispod oznake koja predstavlja
aktivni vulkan sugerira urbanu fabriku naselja iz Neolitskog doba oko 6500 g.p.n.e..

Gradovi počivaju na konstrukciji vlasništva - uspostavljenom pravu na imovinu oslonjeno na na


pisanu evidenciju. Skup javnih zgrada daje gradu mjerilo i građanstvu znamenitosti od zajedničkog
identiteta. Vlast u palači, religija u hramu, oko njih servisi, trgovci i zanatlije, i svi u okruženju
instrumenata države vojske ili policije koja kontroliše gradsku infrastrukturu, gradske granice i
pristupe. Kasnije, palaču lokalnog vladara zamjenjuje jedna ili više luksuznih vila kapitalista, a hram
se "sekularizira"- zamjenjuje se gradskom vijećnicom.

Najtrajnijih značajka grada je njegova fizičke građa koja čuva dokaze o prošlosti urbane kulture za
sadašnje i buduće generacije, ali koja se održava uz znatnu upornost, pod pritiscima novih gospodara i
pojačane potražnje. Gradovi su mjesta gdje se odvija određena prenapučenost ljudi, ali to nema vezu
sa apsolutnom veličinom ili s apsolutnim brojevima: to ima veze s gustoćom naselja. Velika većina
gradova u pred-industrijskom svijetu su bile mali: od 2.000 stanovnika ili manje nije bila rijetkost, a
jedan od 10.000 bio bi vrijedan spomena. Od gotovo 3.000 gradova u Svetom Rimskom Carstvu oko
15 je imalo više od 10.000 stanovnika (Keln ili Libek na primjer). Tako je u doba Antike bilo samo
nekoliko pravih metropolama, a među njima su najpoznatijji Rim u 2.stoljeću i Chang'an u 8.stoljeću.

Model Rima u drugom stoljeću nove rere

U srednjem vijeku, izvanrednu veličinu do 500.000 dosegli su Constantinopol (Istanbul), Cordoba i


Palermo. Bagdad je mogao imati čak milion stanovnika, prije nego što je uništen od strane Mongola

18
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

1258.godine. Peking je bio najveći svjetski grad sve do 1800, s populacijom od 2,000,000-3,000,000,
kada je tu ulogu preuzeo London. Njegovi bliski rivali u 17.stoljeću su bili samo Istanbul, i Delhi.

Istanbul (Konstantinopol) 1635.godine

Pre-industrijski grad, sa svojim simboličkim obrascima, koncipiran u uslovima mita i rituala,


zajedničkim svim civilizacijama Starog svijeta tokom nekoliko milenujuma, još se uvijek drži tu i
tamo. No, većina gradova je u stalnoj transformaciji, tokom posljednjih nekoliko stotina godina,
ponekad i sa vrlo radikalnim kapitalistički orijentisanim zahvatima ka povećanju profita.

Firenca i Venecija

Stotine novih gradova u svakom dobu historije su rođen ali mnogi su rano i umri. Zadnjih 50 godina,
hiljade novih gradova je sagrađeno širom svijeta, ali samo je nekoliko njih doseglo značajnu važnost.

Pariz 1889.godine ; i Manhatten, New York danas

Tokom cijelog zadnjeg milenijuma "genius loci", ili "duh mjesta"održava iste gradova kao glavne
gradove država, odnosno svjetske centre različitih aktivnosti.

19
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Le Corbusier: "Grad za tri milijona ljudi," projekat iz 1922.godine

I pored velikih napora na planiranju gradova


logika maksimalnog profita i dalje drži ljude u nehumanim uslovima življenja

Sada da se ponovo vratimo analizi pojedinačnih objekata monumentalne vrijednosti. Promjene u


U U

urbanoj situaciji tokom vremena odmah će uticati na karakter objekta kojeg analiziramo. Onda
moramo uzeti u obzir prošlost zgrada, ne kao trajnog tijela u vakuumu, već umjesto toga kao
komponentu različitih aranžmana, predmet stalnih promjena. Iz ove perspektive, može se reći da je
historija arhitekture proučavanje interakcije zgrada sa prirodom i jedne s drugom još jedna pobjeda.
Nasuprot tome, jednostavna temeljna konstrukcija vertikala i horizontala pretvara grčki hram, barem
površno u nešto približno čiste forme. Ali ako je za Ajfelov toranj izloženi splet metalnih potpora bolji
dio forme, za Partenon na atinskom Akropolisu, vanjske kolonade sa sedlastim krajevima daju jasan
iskaz oblika - takođe prikladan dijagram.

Način na koji mi doživljavamo arhitekturu također se protivi pojmu zgrade kao fiksnog objekta. Alati
za dizajn, kao što su modeli i crteži doprinose krutom osjećaju arhitekture, osjećaj koji je produbljen
potrebom za stabilnošću zgrade. No, naš doživljaj arhitekture nije statična slika. Mi se pomičemo do
zgrade i krećemo kroz nju i naše lutajuće oko registruje beskonačan broj slika. Mogli bismo posrnuti
nenadano na zgradi ili prići joj s leđa ili sa strane. Historija arhitekture živi u ogradi arhitektonskih
iskustava, tako da zgrade iz prošlosti nisu svedene na neutralne relikvije već uspijevaju zadržati nešto
od svog nastanka i kasnije se koristiti.

Kako su objekti prikazani tako se i percipiraju možemo slikovito prezentirati, vodeći se Kostof-om. na
primjeru Akroplolisa u Atini. Za ozbiljne putnike 18.stoljeća, kao što su bili James Stuart i Nicholas
Revett koji su preuzeli na sebe snimanje legendarnih grčkih ostataka prvi put nakon antike, postoje
dva modela percepcije: aktualni (The Tower of the Winds, Athens, Greece,1751) i arheološki. Ili
izgled "Parthenon-a od Propylea", Edward-a Dodwell, (Views in Greece, London 1821).
H H

20
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Ovako Partenon danas izgleda, govorili su autori; i taj prikaz odjednom nosi privlačnost egzotične
zemlje i osjećaj samodopadnosti zgrada koje vidimo ispred sebe govore o propadanju velikana jednog
vremena. Ali kada su se okrenuli od romantike prema arheologiji, zadatak prikaza Partenon-a ne
kakav je u momentu njihove posjete bio već kakav je izvorno bio, Stuart i Revett se ograničavaju na
crteže sa mjerama. Oni ga ponovo stvaraju, u čistim gravurama oštrih, jasnih linija, originalni dizajn
hrama u prilagođenom smanjenom mjerilu i sa pažljivo zabilježenim dimenzijama. Opet smo suočeni
sa tradicionalnom apstrakcijom arhitektonske struke.

Doista, oni arhitekti koji su u kasnijim desetljećima željeli imitirati Partenon, kao časni oblik
vrijednosti, to su lako mogli učiniti iz ovih preciznih slika arheologa a da nisu ni jednom sami vidjeli
Atinu, kao na primjer, objekat Druge banke SAD u Filadelfiji, sagrađene 1824.godine.

Nasuprot gravura istraživača 18. i 19.stoljeća možemo suprotstaviti dvije skice crtane olovkom
Akroplisa koje je napravio Le Courbusier tokom njegovog putovanja u ranim godinama dvadesetog
stoljeća.

Pobliži pogled nije niti slikarski niti arheološki. On ne prikazuje sveprisutne turiste koji se penju na
ovo mjesto, niti bilo koje drugo lokalno obilježje koje je važno. Niti je skica kopirana paradigma
glavnih obilježja Partenon-a.

21
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Umjesto toga, vidimo hram na način na koji ga je doživio Le Courbusier, penjući se prema njemu
strmom padinom zapadno od ove prirodne citadele i hvatajući pogled na nju i to u dinamičnom uglu
kroz unutrašnje kolonade Propylaia, svečane kapije Akropolisa. Dugi prikaz pokazuje zgradu u odnosu
na veće prirodne oblike koji nadopunjuju njegov oblik: postolje Akropolisa postavljeno je tako da se
podiže kao komad skulpture i planinski vijenac Attica na horizontu koji naglašava njegovu masu.

Ovaj okolišni pristup je nov u historiji arhitekture. Odgovara prvenstveno povećanoj brizi unutar
arhitektonske profesije za saosjećajan život između nove strukture i starog susjedstva u kojem je
napravljena. Sljedeći korak je poštovanje građevinskog tkiva zajednice takvo kakvo jest; izbjegavanje
egocentričnih oblika i monumentalnih gesta koji bi omeli njegov ton i kvalitetu; težnja za poboljšanje
fizičkog kvaliteta u našim gradovima i konačno koristiti prirodu kao partnera u izgradnje radije već
suparnika. Takav koncept koji uključuje okoliš nosi dva obećanja: brigu za starije građevine iz bilo
kojeg razdoblja i bilo kojeg stila; toleranciju na prisutnost proteže se i na skromnije napravljene građe.
Oba održavaju važnu lekciju za historiju arhitekture.

Na osnovu ove lekcije, arhitekt Bernard Tcshumi je projektirao Muzej (otvoren 2010.godine) u sklopu
Akropolisa uspješto balansirajući savremeno u historijskom kontekstu što slika koja slijedi zorno
prikazuje.

Zajednica arhitekture

Ovo je to na čemu se temelji treća pretpostavka: sve građevine iz prošlosti, bez obzira na veličinu,
status ili posljedice zaslužuju da ih proučavamo. To nije uvijek bilo tako. Historičari su odabrali da se
najvećim dijelom koncentrišu na značajne građevine - definisane javne spomenike, vjersku arhitekturu
i bogate, veličanstvene rezidencije.

Sklonost nije teško razumjeti. U pitanju su tako važne i velike strukture da kultura širi njihovu najveću
energiju. Građene od skupih, dugotrajnih materijala, traju duže od svog neposrednog okoliša jer su
tako i zamišljeni. Povezani su sa značajnim gospodarima i uticajnim arhitektima. Subjekat su rasprave
u svom vremenu i poslije, i tako pružaju historičarima dovoljno sirovine da bi bili slučaj za njih.
Ali tu je više od toga. Historičar arhitekture silno se trudi i dolazi da se identifikuje sa arhitektom i baš
kao on ili ona prihvata tradicionalnu razliku između izgradnje i arhitekture.

Arhitektura u ovom polaritetu je visoka umjetnost svjesno stvaranje estetskih oblika koji nadilaze
praktične zahtjeve funkcije i strukture. Ova dominirajuća kvaliteta je ono što je Vitrivus, rimski
arhitekta zvao venustas (ljepota=zadovoljstvo); on ih razlikuje od ostale dvije komponente arhitekture
utiltas (funkcija=udobnost) i firmitas (struktura=čvrstoća).

22
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Sada zadovoljstvo, venustas, čini zgradu umjetninom - umjetničkim djelom arhitekture. Zadovoljstvo
je osigurano kroz ured arhitekta, stručne osobe čija obuka i talent koji posjeduje omogućava
poboljšanje estetskog izgleda onoga što će biti sagrađeno. Insitrirajući na ovom pravo, arhitekti su se u
modernom dobu izdvojili od inžinjera, koji postavljaju ceste i premošćuju rijeke sa primarnim ciljem
rješavanja tehničkih problema, kao i od graditelja, trgovaca novih građevina čiji je jedini motiv zarada.
Obzirom da je zadovoljstvo, u ovoj šemi luksuz, i obzirom da podrazumijeva profinjenost i osjeća
U U U U

potrebu za njom i bogatstvo da je priušti, arhitekti su tradicionalno služili najvišim slojevima društva-
državi, vjerskim vladarima i visokoj klasi. Da bi prihvatili podjelu arhitekture i građenja, historičari su
se povezivali sa aristokratskim pogledom na naš izgrađeni svijet.

Arhitektura bez arhitekata. Iz više razloga, ovaj pogled se čini nepotrebno ograničavajući. Mnogo
toga što smo izgradili ne kvalifikuje se kao „arhitektura“ u ovom strogom smislu; iako ove zgrade su
često prožete kvalitetom. U proučavanju arhitekture mi se uglavnom bavimo nekolicinom odabranih,
velikih kultura u periodu zadnjih 5000 godina, svjesno zanemarajući brojne značajne kulture ili
pojave. Isto tako moramo imati u vidu da izvan ovoga, kroz cijelu historiju postoji "arhitektura bez
arhitekata" koju još nazivamo anonimnom, narodnom, tradicionalnom, autohtonom, ruralnom, već
prema slučaju i koja se zasniva na spontanoj i trajnoj aktivnosti čitavih naroda, koji ima zajedničko
nasljeđe i gradi rukovođen zajedničkim iskustvom.

Umjesto nastojanja da zagospodare prirodom i da teren poravnaju buldožderom, narodni graditelji


vole da se suočavaju sa ćudima prirode i izazovom topografije. Humanost ove arhitekture je prije
svega ono sjeme za koje se uvijek trebamo nadati da će i dalje nalaziti plodna tla, kao primjer ovdje
navodimo Selo Hahoe, Južna Koreja.

Opšta svrha historije arhitekture je ispitati konstruktivne impulse dalekih i nedavnih kultura. Kao i kod
svih istraživanja prošlosti, vjerovanje ostaje implicitno da kroz pravilno razumijevanje čina stvaranja
mjesta, ove najvažnije vještine bez koje život doslovno ne bi postojao, dolazimo bliže u razumijevanju
samih sebe. Kada potaknemo historičare da budu objektivni, ne mislimo da bi trebali biti bezosjećajni
ili neposvećeni, već da u svojim procjenama trebaju biti potpuni i reprezentativni.

Međutim, naš pristup je sveobuhvatnija definicija arhitekture i samim tim demokratičniji pogled na
historiju arhitekture. Cilj je ostaviti po strani individualne razlike između arhitekture i građenja,
arhitekture i građevine, arhitekture i spekulativnog razvoja; tretirati zgradu sa jednakim zanimanjem
bila ona namijenjena za vjerske svrhe, spomenik, komunalna ili stambena; pažljivo razdvojiti stilove i
konvencionalne oblike bez bilo kakve diskriminacije; i imati iskreno poštovanje za kulturna
arhitektonska postignuća bez obzira na njihovo mjesto porijekla i njihov rasni i teološki identitet.

23
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Historičari moraju pokušati govoriti o arhitekturi onako kakva ona jeste, a ne kakva bi trebala biti.
Više nemamo kontrolu nad onim što se dogodilo. Naša je dužnost blagonaklono shvatiti kako je to bilo
i zašto se dogodilo. Grditi 19.stoljeće, recimo, zbog onoga što je odnosno nije učinio, za historičara
nema ništa drugo već ličnu zadovoljštinu. Insistirati na tome da se to ne treba ponoviti je korisna i
pravilna funkcija kritike.

Historija nema alternative već prihvatiti da pitanje kvalitete nije apsolutno, da su termini kvalitete
postavljeni svakim razdobljem ako ne svakom zgradom. Ornamenti, na primjer, su bili više prihvaćeni
u određenim historijskim razdobljima već u nekim drugim, ali nema jedinstvenog zakona kada je u
pitanju ispravnost ukrašavanja u arhitekturi. Vitruvius posvećuje naučno poglavlje u svojoj knjizi
„Red ukrasa“. Za Adolfa Loosa godine 1908 „Ornament je zločin“. Mi ne moramo odlučiti između
klasične arhitekture i Loosovog rada, na temelju nekog pretpostavljenog nepromjenjivog principa
„ispravnog“ dizajna. To ne znači da pišući o arhitekturi iz prošlosti trebamo odreći ostvarivanja
kritičke prosudbe. Samo znači da trebamo utvrditi premise koje upravljaju stilom i oblikom posebno u
izgradnji pa tek onda nastaviti suditi o stilu ili građevini u kontekstu tih pretpostavki.

Ne smijemo doći u situaciju da upoređujemo objekte iz različitih historijskih epoha, jer to ne bi


poslužile nikakvoj svrsi, ali je sasvim legitimno uporediti dvije crkve sagrađene u istom vremenskom
periodu. Isto tako, teško je poredjivati ostvarenja nastala u isto vrijeme ali u različitim civilizacijskim
krugovima. U večini europskim i američkih škola uči se historija arhitekture zapadnog civilizacijskog
kruga što se pravda parolom da ako nešto nije dobro poznato, to je zato što i ne zaslužuje biti. To
mnogi savremeni historičari imenuju kao "štetni zapadnjački šovinizam".

Ako biste nazvali kombinovane napore Kine, Indije, Japana i ključne islamske zemlje oko Mediterana
„nehistorijskim“, to bi se svelo na uklanjanje jedne polovine civilizovanih arhitektura iz domene
ozbiljne studije i oslobodilo bi nas tereta razumijevanja.

.
Trebamo biti svijesni da u isto vrijeme sa izgradnjom katedrale Chartres (1140), remek djela
srednjovjekovnog hrišćanstva, u Indokini je izgrađen veliki grad-hram Angor Wat (prva polovina 12
stoljeća), da je u Marrakesh-u izgrađena Koube Almoravid (1117), a srednje-američka kultura Tolteca
i Maya stvorila trajne spomenike od kamena zvjezdarnicu Chichen ltza i Hram ratnika.

Značenje arhitekture

U ukupnoj analizi arhitekture osim fizičkog postojanja objekata trebamo sagledati zašto su oni tamo i
zašto su takvi kakvi jesu. Da bi mogli dati odgovor na ova pitanja trebamo koristiti na dva pomoćna
materijalna konteksta: vrijeme i svrha.

Vrijeme podrazumijeva niz. Svaka zgrada je uhvaćena u mrežu četvrte dimenzije. Kako se zgrada
postepeno gradi ne može se ignorisati milenijski pejzaž oblika u kojem će se uskoro naći. Jednom
podignuta, biće neopoziva, bez obzira na njen prirodni život, kao što je neopoziv zvuk jednom
izgovoren. Zgrada nam se može sviđati ili ne, možemo je poštovati ili ismijavati je, šokirati se kada
prođemo pored ili je zvati neprijatnim nadimkom. Ali, naviknućemo se na nju. Ona postaje poštovana
tradicija, čvrstoća u kontinuumu oblika koju nove zgrade nadopunjuju.

24
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Ovo ne podrazumijeva historijski determinizam oblika, pri čemu se svaka zgrada mora smatrati
neizbježnim potomkom svojih prethodnika. Postoje mnogi faktori koji uslovljavaju slijed ne manjih od
namjere zaštitnika ili arhitekte. Ali tradicija je tu: to je jezik, izvor, izazov.

To je veliki spremnik arhitektonskog iskustva i ni jedna građevina ne može živjeti izvan toga. Iza
onoga što mi zovemo Arhitektonska obnova leži želja za oponašanjem arhitektonskog načina drugog
mjesta i vremena, a ne samo pokazivanje poštovanja prema starijim tradicijama, već i povezivanje sa
duhom i vrijednostima koje smatramo da su prevladavale tamo i tada. Vladavina Karla Velikog vratila
je arhitekturu starog Rima i Ravene kako bi potaknuo svoje uvjerenje da oživljava rimsku vladavinu; u
doba renesanse nastojali su dizajnirati vlastite aspiracije po modelu klasične antike; i bliže našem
vremenu, 19.stoljeće je prošlo kroz cijelu seriju oživljavanja: gotički, grčki, egipatski, romanički,
egzotični – svaki sa svojim posjedom racionalnog oblika i udruženja.

No, ipak postoji dodatni motiv za nastavak: čisto natjecateljski pogon koji su tražili zaštitnici
arhitekture, uvijek iznova tokom godina, za stvaranjem spomenika koij će zasjeniti sjaj ili prevazići
veličinu nekih legendarnih remek-djela prošlosti.

Ovo možemo objasniti ponovo koristeći primjer u Carigradu. Biblijski sjaj je ono što je car Justinijan
imao na umu kada je ušao u crkvu na dan njenog otvaranja 27. decembra 537.g.n.e. i uzviknuo
Nenikika se Solomon -„Nadmašio sam te Solomone“. Ono što se željelo postići nije bio fizički oblik
već prototip za slavu jer ne postoji očita sličnost između, kako ga možemo rekonstruisati iz natpisa iz
Knjige o kraljevima i Aje Sofije u Carigradu. Opet, hiljadu godina kasnije, Mimar Sinan je vjerovatno
želio da nadmaši Aja Sofiju.

Model Hrama kralja Solomona, Jerusalem; Aja Sofija,Istanbul; džamija Sultan Selima, Edirne

„Sva arhitektura“ napisao je John Ruskin „proizvodi neki efekat na ljudski um, ne služi samo
ljudskom okviru“. Može se reći da je ritual poezija funkcije: u mjeri u kojoj je zgrada oblikovana
ritualom, ne donosi se na funkciju zgrade, već je objašnjava. Keopsova piramida osigurava i
dugotrajnost faraonova tijela i čini opipljivim njegovom narodu nadu da počiva u vječnosti. Aja Sofija
pjeva o neopisivoj hrišćanskoj tajni pružajući mjesto gdje je jedan korisnik čovjek a drugi korisnik je
nevidljiv i nepredvidiv.

U mjeri u kojoj je arhitektura umjetnost, koja čeka spremna na pozornici ljudskih aktivnosti, historija
arhitekture je neizbježno povezana sa ljudskim naporima - vlade, vjere, trgovine, znanja i njegova
očuvanja, pravde i njene administracije. Ako je istina da arhitektura izražava isto toliko koliko i sadrži
razne funkcije u svakodnevnom životu, historija arhitekture bi trebala pokušati, prije nego što je bude
učinjeno, osvrnuti se na zgrade kao opipljive slike vrijednosti i težnji društva koje ih stvara.

Posljednji izazov je najbitniji, ali isto tako i najopasniji. Ulazi u zavodljiva dostignuća tumačenja gdje
dokaz nikad nije pozitivan. Čitanje zgrada, kao utjelovljenja društvenog poretka koji ih stvara, nije
laka stvar. Jer jedno je sigurno, zgrada pasivno ne oslikava uvijek društvo. Ponekad one traže da
ukalupe društvene stavove ili da izvračaju kakvi bi oni trebali biti. Da li piramide Gize doista
izražavaju apsolutnu moć faraona, ili su izgrađene da bi se postigao ovaj efekat među Egipćanima
Starog kraljevstva?

25
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Piramide u Gizi (cca 2570-2500.g. p.n.e.) i pogrebna prostorija u piramidi faraona Unas-a (2375-2345.g.p.n.e.)

Lewis Mumford u knjizi Kultura gradova, je zabilježio „što je klimavija institucija, to je čvršći
spomenik; uvijek iznova civilizacije dokažu izjavu Patricka Geddesa da savršenstvo arhitektonskog
oblika ne dođe sve dok institucija o kojoj se radi nije na kraju svog vijeka “.

Jedan od specifičnih elemenata arhitekture kao struke je oslanjanje na klijente za resurse potrebne za
njeno ostvarenje. U kojoj mjeri se arhitekti oslanjanje na provizije od dominantne političke i
ekonomske situacije. Pozicioniranje arhitektura unutar estetskih okvira vrlo često služi da odvrati
pozornost simbioznog odnosa gospodarskih i političkih elitama i arhitektonskih ostvarenja.
Većina arhitektonskih projekata u gradovima širom svijeta predstavljaju želju i zavjet rasprostranjenih
društveno dominantnih pojedinaca i organizacija da materijaliziraju svoje snage u urbanom prostoru.
Dok prava narav odnosa arhitekata sa političkim i ekonomskim moćnicima izrazito varira kroz vrijeme
i prostor kao i stvarni oblici koje arhitektura uzima, trajna priroda ovih odnosa uokviruje znatno
kritičkije upite o arhitekturi. Partnerstvo arhitekture sa dominantnim društvenim skupinama (bliski
odnosi između arhitekata i zahtjeva političkih i ekonomskih moćnika) osporava iluziju o arhitekturi
kao samostalnoj, umjetničkoj praksi.

18. i 19.stoljeće, razdoblje u kojem arhitekata i njihove arhitekture bili su uključeni u državne
projekte, ilustrira nešto od načina na koji izgrađeni okoliš se nalazi u odnosu na politički diskurs.
Arhitektura je jedan prostor u kojem nastaju nacionalne države, a od arhitekata se tražilo da njihovi
projekti komuniciraju u širokom rasponu vrijednosti i načela za masu korisnika. Veći arhitektonski
projekti često su poručeni izričito da odražavaju vrijednosti i dostignuća u nastajanju države, koja se
koristi kulturnih artefaktima i prostorima da naglasi svoju razliku od drugih nacionalnih država i za
razvoj kulturne udruge s nekim prethodnim nacionalnim režimima. Tom kontekstu vidio nastajanja
nacionalnih stilova arhitekture kao važan dio šireg repertoara kulturnih oblika, uključujući zastave,
valute, himne, umjetnost, i nacionalne haljina - a koji je razvijen i mobilizirao s eksplicitnim ciljem
"izmišljanje" nacionalne kulturne tradicija.

Centralna pošta, Istanbul (Vedat Tek, 1909) Palača komunikacija, Madrid (Antonio Palacios,1917) i palača New York
Budapest (Alajos Hauszmann, 1894)

26
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

U mnogim nacionalnim kontekstima postojala izričita arhitektonskih i političke rasprave o otkriću


"poželjan" stil u značajan javnih objekata. Nacionalni arhitektonski stilovi često se povezuju putem
prostornih oblika i dekorativnih elemenata s prethodnim stilovima koji simboliziraju pojedine
političke ili više religijski obojene epohe da bi tim putem tvorci nacije potvrditili "višestoljetnu
historiju".

Suvremeni primjer koji odražava te strategije nastale prije 150-200 godina mogu se naći u u zemljama
Europske Unije i to u dva smjera: nacionalnom (objekti ujedinjene Njemačke) ili višenacionalnom
vezano za jedistvo unije gdje se nastoji konstruisati pripadnost europskom kulturnom identitetu,
uglavnom oslanjajući se na arhitekturu i prostor, i pokušati dati obrazac za EU često nejasne post-
nacionalne teme, kao što su "jedinstvo u raznolikosti."

Njemački parlament nakon obnove


(originalni dizajn Paul Wallot-a, 1894, i novi dizajn Norman Foster-a, 1999)

European Parliament, Strasbourg / Architecture Studio Europe, 1999

Arhitektura je medij kulturnog izražavanja samo do te mjere do koje smo sposobni razumjeti njene
poruke. A te poruke su proizašle iz pitanja koje nas danas preokupiraju. Način tumačenja kulture
razdoblja ili naroda kroz njihovu arhitekturu mogu nam reći koliko o njima toliko i o nama.

Ali možemo biti sigurni da nisu podanici faraona nisu bili ravnodušni na njihove kolosalne gradjevine
isto kao i Rimljani na imperijalna zdanja kao na primjer, Trajanov stub, ništa više nego Amerikanci na
Washington Monument ili Francuzi na Arc de Triomphe.

Također je jasna želja močnika da njihovi objekti imaju što veću visinu, što je zorno prikazano na
crtežu iz 1884.godine, koji hvali izuzetan položaj spomenika predsjedniku Washington-u u svjetskoj
arhitekturi.

27
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

rttt

Trajanov stub, Rim (113.g.n.e. visina 35 metara), Washington-ov spomenik (Washington, 1888.god., visin169 metara,
i Arc de Triomphe (Paris 1808, visine 50 metara)

Usporedba najviših objekata u svijetu izgradjenih do 1884. godine


(U to doba navisi objekat je bio spomenik Washington-u sa svojih 169 metara, a nakon njega je slijedila katedrala u
Kelnu sa tornjevima visine 157 m, zatim slijedi Keopsova piramina sagradjena prije 2500.g.p.n.e. sa svojih 146 metara)

28
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Toliko toga je ostalo konstanta u dugoj historiji našeg izgrađenog okoliša: povezanost koju osjećamo
sa kućama u kojim živimo, svetištima u kojima se molimo i gdje su pokopani naši, četvrtima naših
tlačitelja i dobročinitelja, mjestima našeg zatočeništva i našeg ozdravljenja. Iz ovog razloga, ako ni iz
jednog drugog, moramo zaključiti dugi proces istraživanja historije o erama koje su prošle osnovnim i
opasnim pitanjem: „Šta je sve značilo?“ U nemogućnosti odgovora možda leži čovječanstvo prošlih
kultura i a naše kulture.

Interpretacija arhitekture varira kroz vrijeme i prostor, i uvijek je podložno izazovima, pojedinaca i
institucija u oblasti arhitekture, sto dovodi do formiranja procesa "kolektivnog plagijata" između
arhitekata i kritičara na kojima se temelji nastanak ortodoksije estetske prosudbe o pojedinim
stilovima u bilo kojem trenutku Ovo je posebno zanimljivo obzirom da su visoko-profilisani arhitekti
vrlo aktivni u širenju tumačenja vlastitog rada u javnoj sferi. Takva arhitekata je stalna prijetnja koja
djeluju na razini razrijeđene profesije. Natjecanje je od ključne važnosti u sprečavanju ovih pojava.

Antoni Gaudi: Casa Battlo, Barcelona (1907), i Looshaus (Goldman & Salatsch Store) Michaelerplatz, Vienna (1911)
Erich Mendelsohn: Einstein Tower, Potsdam (1924) i Mies van der Rohe: Seagram Building, New York City (1958)

29
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Kao reakcija na internacionalni stil razvijan od 1930-tih, tokom 1980-ih i ranih 1990-ih godina razvio
se pokret kritičkog regionalizma više u arhitektonskoj teoriji i, u manjoj mjeri, u praksi. Kritična
regionalizam je reakcija protiv standardizacije, "placeless" arhitektura povezana s visokog
modernizma i međunarodni stil, obilježen nebodere u velikim financijskim centrima. U potrazi za
obranu prepoznatljivih elemenata mjesta protiv standardizacije elemenata kapitalističkog procesa, ova
skupina teoretičara je ključna za pojavu kolokvijalna arhitekture koja traži obnavljanje odnosa između
izgrađenog okruženja i mjesta kroz osjetljivost na društveni kontekst i okoliš, uključujući na primjer,
korištenje lokalnih materijala i stilova, topografske integracija zgrade i povezane odbacivanje
tehnokratski razvoja i dominacije instrumentalizirana, design i graditeljstva vođenim profitom.

Preispitivanje arhitektura je društvenog značenja u odnosu na političko-ekonomske projekte je ključno


u razumijevanju uloge izgrađenog okoliša u suvremenim strategijama regeneracije. Istovremeno sa
regionalizmom u arhitekturi inkorporacija "landmark" arhitektonskih projekata u strategiju obnove
historijskih gradova u cilju njihovog pomlađivanja postaje trend od 1996.godine otvorenjem
Guggenheim muzeja u Bilbao-u (arhitekt Frank O'Gehry) od kada se ovaj projekat najčešće citira kao
referentna točka u znanstvenoj literaturi o „re-brand-diranju” gradova.

Takozvana kultna ili "star-arhitektura", započeta 1988.godine sa izložbom dekonstruktivista u


MOMA muzeju u New York-u, je forsirana od strane razvojnih agencija koje poručuju arhitektima
ikoničan dizajn spektakularnih oblika-da zgrada služi odmah kao prepoznatljivi simbol koji će privući
pozornost medija i javnosti dovoljna za poboljšanje slike urbanih centara.
Iako možda ili možda ne fizički dominira okolnim krajolikom, objekti-ikone izričito su pozicionirani u
odnosu na vizualnog potrošača, bilo da je on posjetitelj koji stoji ispred zgrade ili, vjerojatnije,
gledatelj sliku arhitekture u različitim medijima.

Također je primijetno da pojava različitih estetskih izražaja "ikona" otkriva rezonancije između
arhitektonskih polje i globaliziranih kapitalističkih interesa i stvaranje na kraju dvadesetrog stoljeća
transnacionalne elite visokog profila arhitekata ("starchitects") koji su globalno orijentirani na
poslovne modele transnacionalnih prostora - kao što su zgrade parlamenta, zračne luke, galerije,
velikih trgovačkih kretanja, ili a sportski stadioni.

Kao i svaki trend koji nije duboko ukorjenjem u tradiciju "star-arhitektura" koja "poining pointless"
(naglašava besmisao) polako, prirodno umire jer talas ekonomskog buma od 1990-te godine koji ju je
nosio doživio je recesiju 2008.godine.

Kao rezultat takmičarskog procesa u arhitekturi ostaće kao simbol ovog vremena, kao i svih
prethodnih epoha da se dosegne maksimalna visina što je zorno prikazano na crtežu koji slijedi.

30
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Usporedba najviših objekata u svijetu 2008.godine

Kao tehnološki napredna ideja integracije objekata arhitekture sa prirodnim okolišom sve je prisutnija
„zelena“ samoodrživa arhitektura koja je krenula od malih nisko-energetskih projekata oko
1970.godine, i postepeno se razvijala dosežući velike cijeline visoke tehnološke vrijednosti sa težnjom
izgradnje kompletnih gradova usaglašenih sa okolinom sa niskom potrošnjom energije i humanijim
uslovima življenja (na primjer, Mastdar City in Abu Dhabi). Također je prisutan trend tehnološke
rekonstrukcije historijskih poznatih kompleksa u cilju njihovog ekonomski racionalnije i za korisnike
humanije arhitekture (Empire State Building, New York).

Projekt Normana Fostera Masdar, 17 kilometara od Abu Dhabija, u njemu će živjeti 50 tisuća ljudi

31
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Na kraju ovog uvoda u historiju arhitekture želimo pomenuti da arhitekture Bosnia i Hercegovine
predstavlja dio europske historije i da prati sve historijske turbulencije na Balkanu.

Poseban karakter ovoj arhitekturi daje stalno djeljenje i susretanje kultura. Najznačajnije je prisustvo
islamske civilizacije već od sredine 15.stoljeća koja u prožimanju sa zatečenim strukturama i
uticajima, a i u stalnom kontaktu sa hrišćanskom Europom, i katoličkom i pravoslavnom, proizvodi
specifičnu Islamsku arhitekturu, koja opet od kraja 19.stoljeća utiće na novostvorene objekte nastale u
duhu europskih kapitalističkih transformacija.

Arhitektura u dvadesetom stoljeću prati europske trendove. Ono što Bosnu i Hercegovinu razlikuje od
ostalih europskih zemalja jeste uništavanje njene arhitekture tokom rata 1992-95.god. i godina obnove
koje slijede.

Aladža džamija u Foči (1550), Vijećnica u Sarajevu (1898),


Parlament u Sarajevu (1975), Bijela džamija u Visokom (1980)

Stari most u Mostaru

32
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Kratki pregled razvoja arhitekture

Historija arhitekture je zapis kontinuiranog razvoja, počevši od masivnih i jednostavnih oblika


Egipta i Mezopotamije, potom više razvijene izgradnje hramova Grčke; preko složenih tipova
carskog Rima, sa njihovim mnogobrojnom javnom upotrebom i kroz stoljeća hrišćanstva kada
su vjera i strah podizali katedrale i dvorce, sve dok se renesansni ljudi nisu vratili klasičnim
tipovima različitih zgrada ovog velikog razdoblja u ljudskom razvoju. Arhitektura,
napredovala je kroz godine, razvijala se, oblikovala se i prilagođavala potrebama naroda u
njihovom političkom, vjerskom i domaćinskom razvoju. Kratak pogleda na perspektivu
proteklih godina otkriva arhitekturu kao kritičku historiju društvenih stanja, napretka, vjere, i
događaja koji su obilježili historiju čovječanstva; jer je arhitektura u svim razdobljima bila
usko povezana sa životom nacije, genij jednog naroda je nedvojbeno otisnut na njihovim
arhitektonskim spomenicima, bilo da su egipatski, grčki, rimski, srednjovjekovni, renesansni
ili savremeni. Kroz historiju ljudskog roda, arhitektura, majka svih umjetnosti, pružila je
svetišta za vjerovanje, i spomenike mrtvima, domove za stanovanje i objekte javnog života.

Arhitekturu Egipta karakterišu i čvrsti,


malo razmaknuti stubovi koji nose kamene
nadvoje koji sa strane podupiru ravne
krovove. Piramide, koje su među
najstarijim kamenim spomenicima, bile su
rezultat upornog vjerovanja u sljedeći život
koje su vođene egipatskom religijom, koja
je takođe vjerovala da će očuvanje tijela
nužno osigurati besmrtnost duše. Faraoni
su s toga podizali, kao kraljevske utvrde za
njihova mumificirana tijela, te ogromne
zidane nasipe, koji čak i uz današnje
Piramide u Gizi, Egipat oko 2500-2465 p.n.e. građevinske vještine i dalje čudo u svijetu.
Piramide i mastabe otkrivaju egipatsko vjerovanje u buduće stanje; dok hramovi, sa svojim
dvorištima koje su čuvali zatvoreni zidovi su materijalni izrazi nadmoći sveštenstva prema
vanjskom svijetu, sa svojim tradicionalnim i mističnim obredima. Hramovi, do kojih se moglo
doći duž avenije sfinga podjednako sa svojim tmurnim, jezivim interijerima i aspektom
zabrana, govore o isključivosti egipatske vjere, jer oni nisu bili bogomolje za narod nego
utočište za kraljeve i sveštenike. Ti kolosalni spomenici ne otkrivaju samo vjerovanje, nego i
društvene i industrijske uslove u zemlji faraona tog davnog vremena; ovakve masivne zgrade
bilo bi nemoguće napraviti bez despotske vladavine koja zapovijeda radom seljaka i
zarobljenika.
Arhitektura Zapadne Azije podjednako
odražava nacionalne karakteristike i
pokazuje da su Babilonci bili marljivi i
praznovjerni poljoprivrednici dok su Asirci
i Perzijanci bili ratnici i lovci koji su se više
bavili materijalnim već duhovnim
pitanjima. Babilonci su radili u ropskom
strahu od strašnih bogova, podižući goleme
terasaste hramove i umjetne umanjene
planine, gdje bi se s vrha astrolog-
sveštenik konsultovao sa zvjezdama.
Veliki zigurat Ur, oko 1250 p.ne.e,Nasiriyah, Iran

33
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Za svoje agresivne vođe Asirci i Perzijanci su gradili gospodske palače na platformama


različitih veličina. Palače su bile ukrašene zidnim skulpturama sa motivima lova, borbe i
državnim obredima, u želji da ogromni hramovi i grobnice čuvaju duhovne tajne.
Razvoj gradnje od cigle u Babilonu, zbog nedostatka kamena dovelo je do razvoja luka,
kupole i svoda, umjesto jednostavnih sistema sa gredama usvojenih u Egiptu i brdovitoj
Perziji, gdje je kamen bio dostupan. Lako je ući u trag uticaju Egipta, Mezopotamije i
Perzije na arhitekturu Grčke.
Arhitektura Grčke odražava svaku fazu grčke historije sa
znatnom tačnošću. Građevine egejskog razdoblja ukazuju na
avanturistički i progresivan karakter ranih stanovnika Krete,
susjednih ostrva i kopna; ali tek nakon Mračnog doba, nekih
pet vjekova poslije, sa helenističkim razdobljem pokazana je
najrafiniranija arhitektura i skulpture koje je svijet ikada
vidio, a to je bilo istovremeno sa sličnim zbivanjima u
arhitekturi i političkim institucijama. Grčka je, doista bila
najveći izbor umjetničkog nadahnuća, i njezina arhitektura je
uticala na gotovo sve stilove do današnjih dana. Religija
Grka, naravno, izazvala želju za podizanjem impozantnih
hramova i nacionalno likovanje nad konačnim porazom
Perzijanaca kod Maratona i Salamine našlo je izraz u
izgradnji mnogih finih hramova u pedeset godina nakon
rušenja neprijatelja. Svjetski poznate građevine na Akropoli
bile su završene u vrijeme vladavine Perikla, (444-
429.g.p.n.e.) period koji označava vrhunac napretka atinske
umjetnosti i kulture. Parthenon, Acropolis, Atina, Grčka.
447- 432.g. p.n.e.,
Dok su egipatski hramovi bili kraljevski spomenici sa visokim zidovima koji su branili i
sakrivali misteriozne dvorane od javnog pogleda, grčki hramovi, sa druge su strane, bili javni
spomenici Bogu, okruženi sa otvorenim kolonadama postavljeni u svoj ljepoti stubova, greda,
i isklesanim zabatom koji je mogao vidjeti cijeli narod.
Egipatski hramovi su bili kraljevski prerogativ; grčki hramovi su bili narodna baština. Grčke
narodne igre poticali su književnost, muziku, dramu, a one su bile odgovorne za podizanje
pozornica, borilišta i pozorišta. Zapis u arhitekturi historijskih događaja može se pratiti izvan
granica Grčke i njenih kolonija čak i u sjevernoj Indiji, gdje se uticaj grčke umjetnosti
odražava u arhitekturi, koja je opet pod uticajem muslimanske umjetnosti. Grčki tip
arhitekture je razvijen iz drvenih struktura uspravno postavljenih potpornih greda i nagetih
stropnih konstrukcija.

Ova jednostavna arhitektura ostvarena drvenom građom ponovo je rađena u kamenu, i ostavši
jednostavna sve dok kvalitete kamena nisu dovele do daljnjeg razvoja. Suptilni umjetnički
smisao Grka dovela ih je do potpunog iskorištavanja jasne, sjajne atmosfere i fino-zrnastog
mramora svoje zemlje za proizvodnju tehničkih delicija a njihove tehničke vještine se vide u
savršenim proporcijama i rafiniranoj izvedbi koji su odredili predivnu arhitekturu koja više
nikad nije bila jednaka. Dvije vrste stubova i trabecija su razrađeni, dorski zapadnog i jonski
istočnog grčkog teritorija, i kasnije je evoluirao treći korintski. Ova tri su poznata kao
„Arhitektonski redovi“. U helenističkom razdoblju koje je slijedilo mnogi svježi tipovi
gradnje su razvijeni, i građevinska procedura je pojednostavljena poboljšanjem dizanja
kotača i i izuma krovišta kao da su građevinski napreci bili planirani. Rimljani su radije
kopirali helenističku već helensku arhitekturu, pogotovo nakon 146 p.n.e. kada je Grčka
postala rimska provincija.
34
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Arhitektura u Rimu bila je pod uticajem


zidarskog zanata svojih prethodnika, Etruščana i
kombinovane luka sa stubovima. Iako su Rimljani
pokrenuli upotrebu stupaca i trabecija kao ukrasnih
obloga stubova sa polukružnim lukovima, i dalje
su koristili stubove konstruktivno, kao
veličanstvene kolonade foruma, palače i hramova.
Društveni i politički razvoj među Rimljanima
prikazuje se u raznolikosti i monumentalnoj
prirodi njihovih zgrada, pored impoznatnih
hramova ukrašenih finim skulpturama, bilo je i
javnih zgrada komplikovane konstrukcije
dizajniranih za razne svrhe. Imperijalne palače u
velikoj mjeri govore o raskoši i luksuzu rimskog
dvora; dok su vrhunski uređene privatne kuće kao
u Pompejima, ukazuju na važnost doma pod patria
potestas (očinska vlast), što je bila osnova rimskog
prava. Rimska ljubav za pravdu je očita u brojnim
bazilikama i sudovima, dok pozorišta ukazuju na
Pantheon, Rim, Italija, 126.g.n.e
različite ideje drame od onih grčkih.

Amfiteatri su bili novoizgrađeni objekti za naticanje ljudi protiv divljih zvijeri, i oni svjedoče
o grubosti više već snazi karaktera pomoću kojeg su Rimljani pokorili tadašnji svijet pod
svoju dominaciju, dok su velike „terme“ dokazi luksuza koji je doprinio propadanji i padu
Carstva. Velike rimske ceste i trijumfalne kapije u različitim dijelovima Evrope su trajni izraz
rimske moći i dominacije. Nadalje, korištenjem novog izuma betona i i upotrebom luka,
svoda i kupola, Rimljani su uglavnom bili nezavisni od lokalnih građevinskih metoda i time je
arhitektura Rima bila kopirana u svim dijelovima carstva i postala temelj sve evropske
arhitekture. Propast Rima, vjerno portretirana u njenoj kasnijoj arhitekturi, kulminisala je u
njenom konačnom gubitku svjetske moći; to je bio kraj velikog poglavlja, kako civilizacije
tako i arhitekture.

Hrišćanstvo nova snaga u svjetskoj historiji


postepeno je uvodilo promjene. Hrišćanska vjera
se prva proširila diljem Rimskog carstva pomoću
vojnih autocesta, i hrišćanska propaganda se
proširila iz mjesta svog rođenja u Judeji, prvo u
Rim i onda iz ovog centra do kraja straog svijeta.
Uspostava hrišćanstva kao državne religije
rezultirala je izgradnjom više tridesetak crkava
tipa bazilika u Rimu. Te crkve, uz zadržavanje
poganskih arhitektonskih značajki, postepeno su
Aja Sofija, , Istanbul, Turska, 537 se promijenile u skladu sa zahtjevima nove
religije.
Arhitektura je dobila novi smjer prelaskom novog glavnog grada iz Rima u Bizant, gdje se i
razvio stil poznat kao bizantinski, koji je dosegao svoj vrhunac sa Sv. Sofijom, u
konstantinopolu (danas Istanbul) i postao službena arhitektura Istočne ili Grčke Crkve. Ovaj
stil, kao i pravoslavna vjera kojoj je služio, ostao je začuđujuće nepromijenjen čak i u novije
doba.

35
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Period od raspada Rimskog carstva pa do vladavine Karla Velikog predstavlja pauzu u


razvoju arhitekture. U osmom stoljeću umjetnost je oživila, posebno između 10-tog i 12-tog
stoljeća, novi narodi gradili su katedrale, crkve, samostane i dvorce u stilu koji je bio razvijen
iz kasno rimske arhitekture, pa je zato i nazvan Romanika.

Vjerski entuzijazam koji se manifestirao u


Krstaškim ratovima, dao je pokretačku snagu za
veliki razvoj arhitekure u Srednjem vijeku, koji
je isključio loše iz Romanike i dato mu je ime
Gotika. Popularni vjerski žar doprinjeo je
naglom porastu gradnje crkava u 13.stoljeću,
kada su razvijene i nova metoda građenja, gdje
se sitno kamenje spajalo u ravnoteži, a šiljasti
luk je postao odlika stila. Šiljasti „krstasti i
pločasti“ svodovi, preko uzvišene crkvene lađe,
sada su održavani okolnim upornjacima i
lebdećim potporama, težinom oslonjenom na
šiljcima; ti upornjaci su preuzimali potisak sa
krova i zidova, koji više nisu bili potrebni za
potporu i mogli su biti zamijenjeni sa velikim Notre Dame Paris, Francuska, 1345
prozorima od obojenog stakla.

Evropska arhitektura do ovog razdoblja može se podijeliti na tri glavna tipa, razlikujući se po
bitnim građevinskim načelima:
(I) Grčki ili skeletni stil koji se sastoji od stubova o greda
(II) Rimski ili kompozitni stil, kombinuje stubove i polukružne lukove
(III) Gotički ili zakrivljeni stil u kojem preovladavaju prelomljeni lukovi

Renesansa - velikom oživljavanju stare


rimske arhitekture, pojavila se nakon duže
pauze u normalnom razvoju arhitektonski
oblika. Novi pokret je rođen u uspješnom,
trgovačkom gradu Firenci, gdje su ga poticali
Medici i spisi Dantea, Francescoa Petrarce,
Boccacia, a dok je dodatno ojačan
novootkrivenim grčkim i latinskim autorima:
među kojima su prije svega bili spisi Vitruvija.
Mnogi važni faktori su doprinijeli slobodi
mišljenja i djelovanja u dobu spremnom za
promjene. Firentinska katedrala, Firenca, Italija, 1436

Izum štampanja pomogao je u širenju znanja; korištenje baruta pomoglo je promijeniti


metode ratovanja; pomorski kompas otvorio je Novi svijet i imigracija Grka u Evropu nakon
pada Carigrada 1453.godine takođe nije bilo bez uticaja. Sva su ova mišljenja i djelovanja
uticala na umjetnike kao što su Alberti, Donatello, Bramante, Raphael, Michelangelo,
Palladio i mnogi drugi.

36
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Barok je nastao u procesu razvoja Renesanse.


Karakter arhitekture novih crkava i palača vjerno
odražava ove promjene u korist Klasičarske
tradicije upotrebom, modifikovanig oblika,
rimskih pravila arhitekture poluloptastih kupola i
ostalih klasičnih odlika, umjesto šiljastih lukova,
svodova koji se sijeku i vertikalnih značajki
Gotike. Renesansni pokret se proširio iz Italije
preko francuske, Njemačke, Španije i Holandije i
Engleske, iako u različito vrijeme zavisno od
udaljenosti od zemlje postanka.
Bazilika svetog Patra, 1506-1626, Rim, Italija

Elizabetinski period, kada je Engleska postala protestantska, obilježeno je sa priljevom ne


samo hugenota, već i flamanskih i njemačkih zanatlija, protestanata. Kasniji Renesansi period
bio je više pod uticajem klasičnog, zahvaljujući proučavanju italijanske umjetnosti Iniga
Jonesa i radu Sir Christophera Wrena u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća, poslije
Velikog požara u Londonu.

Industrijska revolucija počela je tokom


devetnaestog stoljeća. Stanovništvo se enormno
povećalo, koncentrisano u zonama industrijske
proizvodnje, gdje su bile potrebne različite vrste
zgrada potpuno novog tipa: društvene, civilne,
komercijalne i industrijske. Jednostavnost
prevoza materijala gotovo je potpuno uništila
regionalni karakter u arhitekturi koji je prije
koristio lokalni građevinski materijal i stvorili
Kristalna palača, Hyde Park, London, 1851 novu potražnju za besprimjernim tipovima
struktura.
U kvalitetu i vrsti, toliki je bio program građenje, da je za neko vrijeme utilitarne ciljeve
ojačao, a funkcija i vanjski izgled gotovo potpuno su se razdvojili.Stari arhitektonski stilovi su
namjerno ponovo oživljeni, često bez većeg opravdanja od sklonosti pojedinih arhitekata.
Prije 1914.godine svaki uobičajeni stil imao je svoje običaje. U međuvremenu, podstruje su
bile na djelu. Inžinjeri-arhitekti, sa malo razmišljanja, riješili su velike strukturalne probleme
sa spektakularnim uspjehom, u drvetu, cigli, čeliku i na kraju armiranom betonu; ovaj
posljednji i ostali novi materijali, polako su nastavili da informišu uobičajene strukture i da
proizvode njihov vlastiti pravi vanjski izgled prosvijetljenog dizajna, progresivno donoseći
nove građevinske tipove u razmatranje i koristeći materijale modernog doba racionalno
postiže harmonične cjeline.

Od skromnih početaka pokreta Umjetnost i zanati u kasnom devetnaestom stoljeću, putem


Art Noveau i bijesnog Funkcionalizma, arhitektura je postigla novi i čist izraz u ovom
stoljeću. Čelik i armirani beton su njegove kosti, a beton, cigla, metal, staklo i drugi niz
prirodnih i sintetičkih materijala njegovo tijelo. Još uvijek nije zreo, niti je dosegao
prihvatanje; mnogi problemi čekaju rješenje. Ova arhitektura “mašinskog“ doba sve više
nalazi svoj put diljem Evrope i Novog svijeta. Kolonizacija, je počela mnogo ranije. Sa
industrijalizacijom evropski inženjering i arhitektura se izvoze u Novi svijet, bez velikog
poštovanja prema lokalnim kulturama, posebno u Americi kada su u pitanju Maje i Inke.

37
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Idući na istok od mediteranskog bazena,


moderna arheologija je locirala dva čvora ili
kolijevke civilizacije, jedno u koritu rijeke Ind u
sjeverozapadu indijskog potkontinenta (današnji
Pakistan) i drugo na sredini rijeke Hwang Ho
(Žute rijeke) i Yangtze-Kiang, Kina, koje su se
uporedo razvijale sa civilizacijama arhitektura
Egipta i Mezopotamije.
Obe su bile jako nezavisne od drugih glavnih
središta, mada su putem Inda imali kontakte sa
Sumeranima, koji su bili sličnog porijekla, koji Mohenjo Daro, Pakistan 2600 g.p.n.e.,
su u vezi putem događaja na rubu Iranske jedno od najstarih urbanih cijelina u svijetu
visoravni koja se nalazi između.

Regija Inda, regija uz rijeku naseljena je nakon 3000. godine p.n.e. i u jako dugom periodu od
oko 2500-1500.godine p.n.e. prikazuje napredne civilizacije uporedive s onim iz savremene
Mezopotamije. Propali su sa invazijom Arijaca oko 1500-1000 g.p.n.e. ali su ostavili bitan
trag na Hindu civilizaciju koja je preživjela.

Kako se razvijala arhitektura na Indijskom


poluostrvu, na svom krajnjem području
obuhvatalo je zemlju na istoku od Burme do
Malajskog arhipelaga na istoku, i misionari i
trgovci su prenijeli uticaj u Kinu pa čak i
Japan. Temeljna kineska kultura doživjela je
svoj vrhunac u razdoblju Shang (oko 1766-
1122 g.p.n.e.).
Civilizacija u Japanu je relativno zakasnila, i
jedva da se može smjestiti prije sredine prvog
milenija p.n.e. sadržajno, njihova arhitektura se
može izvesti iz Kine, ali je ipak dosljedna i Veliki Kineski zid, od 220 p.n.e do 17. stoljeća
konzervativna.

Također, u mogućnosti smo da pratimo, kroz uspone i padove uzastopnih stilova, njihov
kontinuirani razvoj težeći prema zapadu, šireći se ka Mediteranu, a zatim sa kolonizacijama
od 15.stoljeća Zapadni svijet postepeno zauzima Istok i vrši snažne transformacije tamošnje
tradicije.

Islamska arhitektura se u kontinuitetu razvija


posljednjih 14 stoljeća, šireći djelomičnu
ovisnost regionalnih uticaja na ogromno
područje od Atlantika do Pacifika, danas
obuhvatajući oko 60 zemalja. Mnogi regionalni
stilovi su razvijeni tokom nekoliko vjekova
(Umayyad, Abasid, Fatimid, Seljuks, Almoravid
i Almohad, Ayyubid, Mamluk, Safavid,
Mughal, i Osmanski) a poslije 1800. sa
modernizacijom ili uticajem zapada na islamski
svijet, Islamska arhitektura kreće u
Taj Mahal, Agra, Indija, 1653.god.
internacionalizaciju i globalizaciju.

38
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Tokom dvadesetog stoljeća, nakon Prvog


svjetskog rata, arhitektonska pozornica je
postala sve više i više međunarodna, a
nakon 1970. tendencije globalizacije su u
porastu. Međunarodnom stilu je trebalo 40
godina da se razvije, (1925-1945) sa
nekoliko podstilova (De Stijl, Bauhous,
Konstruktivizam, Art Deco, ili
Modernizam). Takođe, tokom istog perioda,
fašizam i nacizam je gradio svoje
„spomenike“ tame.
Muzej Solomon Guggenheim, New York, USA, 1959

Razdoblje nakon 1970-tih godina karakteriše High-tech arhitektura i Postmodernizam,


Dekonstruktivizam i na kraju tokom posljednje dekade pokretanje prema zelenoj i samo-
održivoj arhitekturi. Mnogo je arhitekata doprinijelo razvoju arhitekture u dvadesetom
stoljeću, ali ovdje treba spomenuti nekoliko njih: Otto Wagner, Frank Lloyd Wright, Le
Courbisier, Mies van der Rohe, Walter Gropius, Philip Johnson, Kenzo Tange, Frank Gehry,
Richard Rogers, Norman Foster.

San svakog arhitekte da dizajnira nešto idealno i veliko, zato ovaj tekst završavamo sa
crtežom utopijskog grada na Mediteranu - Umm el Madayan na početku 21.stoljeća, kao
poruka da uvijek moramo maštati i čuvati entuziazam.

39
Amir Pašić: Historija arhitekture - UVOD

Ilustracije uz uvodno poglavkje

o Ilustracije na stranicama 2, 3 (1 i 2), 4, 5 (1) i 20 su pripremljene na osnovu crteža iz knjige


Nathan B.Winters-a Architecture is Elementary (1986).
o Ilustracije na stranicama 11, 14 i 17(1) su urađene na osnovu crteža iz knjige Bannister
Fletcher-a: A History of Architecture on the Comparative Method (1996).
o Ilustracije na stranicama 12 (3, 4, 5) i 32 (2) su iz knjige Amir Pašić-a Celebbrating Mostar
(2005)
o Ilustracije na stranicama 17(2) i 21(5) su iz knjige Spiro Kostof- a History of Architecture-
Settings and Ritual (1995).
o Ilustracija na strani 39 je iz knjige Umm el Madayan - An Islamic City Through the Ages
(autori:Ayoub, Binous, Gragueb, Mtimet, Slim i Corni) Boston 1994.
o Sve ostale illustracije su uzete sa interneta direktno - traženjem željenog subjekta.

Literatura uz uvodno poglavlje

• USSva poglavlja biće dostupna na web adresi autora, sa listom literature vezano za prezentiranu
temu.
• Osnovna literatura koja daje opći prikaz razvoja arhitekture:
U

o Vitruvius, Marcus Pollio: Deset knjiga o arhitekturi-prevod ,Svjetlost Sarajevo (1990)


o Fletcher, Bannister (1996): A History of Architecture on the Comparative Method
o Kostof, Spiro (1995): History of Architecture-Settings and Ritual
o Khan, Hasan-Uddin (2001): International Style-Modernist Architecture from 1925 to 1965
o Mumford, Lewis (1938): The Culture of Cities
o Hillerbrand, Robert (1994): Islamic Architecture: Form, Function and Meaning
o Jencks, Charles (1993): Modern Movement in Architecture
• U Internet

Struktura poglavlja koja slijede

U 60 poglavlja, koja slijede, biće dat simultani pregled značajnih arhitektonskih događaja u
različitim civilizacijskim krugovima u različitim u historijskim slijedovima. Također ključni
arhitekti i njihova ostvarenja biće posebno elaborirani.

UCijela tematika je podjeljena u četiri knjige, svaka sa 15 poglavlja, prema vremenskim


epohama:

1. Historija arhitektura do 330.godine

2. Historija arhitekture od 330.do 1450.godine

3. Historija arhitekture od 1450. do 1850.godine

4. Historija arhitekture poslije 1850.godine

o Islamska arhitektura, iako u kontinuitetu od 622.godine, biće predstavljena u drugom


trećem i četvrtom dijelu - prateći vremenski razvoj i simultanost sa ostalim
arhitektonskim pravcima.
o Arhitektura Bosne i Hercegovine biće tumačena posebno sa više detalja, iz razloga
prilagođavanja programima studija.
o Historija umjetnosti biće prezentirana u dva posebna kursa, prvi obuhvata razdoblje
prije 1850.godine, a drugi poslije te godine do danas.

40