IVAN GUNDULIĆ: „SUZE SINA RAZMETNOGA“

(barok, 17. st., Dubrovnik, religiozna poema, protureformacija ili katolička obnova)

Barokni čovjek podvojen je između svoje svjetovne prirode i straha od smrti.

Barokne teme jesu odnos života i smrti, čovjekova prolaznost, prolaznost vremena i
čovjekov odnos prema Bogu.
Barokni stil odlikuje raskošan, bogat izraz (kićenost), postignut gomilanjem stilskih
izražajnih sredstava, a najčešća su takozvana končeta, razgranate metafore, antiteze,
hiperbole i retorička pitanja.

U doba baroka dolazi do pojave novoga žanra, religiozne poeme, a to je u svezi i s novim
svjetonazorom. Hrvatsku je književnost baroka u 17. stoljeću, osobito onu dubrovačko-
dalmatinskoga kruga, obilježila velika promjena: povratak religioznim (katoličkim) temama i
velik zaokret u formi i tematici. Geslo „Memento mori“ označava prolaznost
ovozemaljskoga života kojemu je suprotstavljena briga za vječni život.
Poema je hibridna (miješana) lirsko-epska vrsta što znači da u sebi sadrži lirsku osjećajnost ,
slikovitost i pjesničku subjektivnost, a istovremeno i epsku širinu, objektivnost, fabulu (likove
i događaje).
Religiozna poema (ponekad nazvana i „duhovnim plačem“) bila je nova i uskoro tipična
vrsta u doba katoličke obnove u dubrovačkoj književnosti poslije 1600. godine.
Gundulićeve „Suze“ prvo su takvo djelo, a slijede i ostale takve poeme: (dubrovačke)
„Mandalijena pokornica“ Ivana Bunića Vučića i „Uzdasi Mandalijene pokornice“ Ignjata
Đurđevića te nešto kasnija (slavonska) poema „Sveta Rožalija“ Antuna Kanižlića. Čak se
pojavila i parodija toga žanra, „Suze Marunkove“ onog istog Đurđevića čiji lik, mljetski pastir
Marunko, „plače“ za pastiricom Pavicom iz vrlo ovozemaljskih pobuda.

Gundulićeve „Suze sina razmetnoga“ objavljene su u Veneciji (Mlecima) 1622. g.

Uz brojna lirska i epska obilježja, sadrži mnoge dramske elemente: grješnik pokajnik u
obliku monologa kazuje o svojem pokajničkom putu, iskrenim ispovjednim tonom.
Poema djeluje i kao dijalog u dva glasa, kao da postoje dva pripovjedača/ naratora. Jedan
glas (sam pripovjedač) nada se oprostu, a drugi glas griješi. Javno iznošenje grijeha zapravo je
pokušaj nadvladavanja straha od Božje kazne. Sin se stidi i kaje, a otac, kao alegorija
dobroga Boga, prepoznaje iskrenost i skrušenost te oprašta sinu kao što Bog oprašta svim
grješnicima. To je sve povezano i s vrlo važnom teološko raspravom onoga doba –
protestanti nisu bili za oprost po svaku cijenu, a katoličanstvo je isticalo Božje milosrđe i
čovjekovo pravo na iskreno pokajanje.

U poemi se pojavljuje samo nekoliko likova, bez osobnih imena: sin, otac, bludnica.
Djelo ima epska, lirska i dramska obilježja: epsku fabulu (likove i događaje), naraciju
(pripovijedanje), deskripciju (opise), lirsku osjećajnost, slikovitost i subjektivnost te dramske
dijaloge i monologe, psihološku dramsku napetost pa i katarzu na kraju.
Kao književna vrsta, „Suze“ su religiozna, kršćanska i moralizatorska poema. Postoji i
domoljubno obilježje: „razmetni“ su oni sinovi koji svojim ponašanjem slabe Dubrovačku
Republiku.

Predložak je preuzet iz novozavjetnog Evanđelja po Luki i svako od tri pjevanja („plača“)

započinje nekim citatom iz Biblije. Sama biblijska priča govori o pohlepnom, bahatom i
rastrošnom sinu koji odlazi od oca uzimajući i dio svoga nasljedstva. Nekoliko godina živi
raskalašeno, a kad je potrošio sav novac, bio je prinuđen postati svinjarom i jesti sa svinjama
(simbolika) kako bi preživio. Ocu se vraća skrušen i pun kajanja, a ovaj ga prihvaća toplo i s

1
puno ljubavi. Njegov neporočni brat pomalo je zavidan, ali mu otac objašnjava da je taj oprost
nešto najljepše što mu se dogodilo u životu.

Gundulićeve „Suze“ potpuno se uklapaju u duh i ideje protureformacije. Katolička je

crkva snažno reagirala na reformaciju i, među ostalim, snažno je odgovorila otvaranjem
brojnih isusovačkih (jezuitskih) škola diljem Europe, a takvu je školu polazio i mladi Dživo
Gundulić. Odrekao se mladenačkih ljubavnih stihova nazvavši ih „porodom od tmine“ i
upravo ovom poemom ostvario svoj veliki povratak u krilo katoličke crkve. Vodila ga je ideja
oprosta, preko nade, molitve i kajanja, a to je bio izravan teološki odgovor protestantizmu.

Struktura je poeme trodijelna (tri pjevanja ili „plača“): Prvi plač („Sagrješenje“ – 444
stiha), Drugi plač („Spoznanje“ – 336 stihova) i Treći plač („Skrušenje“ – 552 stiha).
Uočljiva je usporednica s crkvenim obredom ispovijedi (grijeh – ispovijed – pokajanje =>
oprost). Takva trodijelna kompozicija je simbolična: aluzija na Sveto Trojstvo, tri pjevanja, tri
vremena, tri lica (razmetni sin, pjesnik i čitatelj; sin, otac i bludnica.

Sadržajno, to je monolog pokajanoga sina i zamišljeni dijalog s ocem.

Idejno, sukladno katoličkoj obnovi, i književnost stavlja etičko vrednovanje iznad svega –
moraliziranje, poučavanje, naglašena tendencioznost: čovjek mora biti suzdržan da bi
sačuvao čistoću za život vječni.

Alegorijsko tumačenje plačeva dosta je jednostavno. U „Sagrješenju“ pokajnik se sjeća

svojih grijeha i vrlo ih živo opisuje, u „Spoznanju“ ide putovima spasenja od grijeha, a
„Skrušenje“ je već duboko pokajanje, preobraćenje i povratak Bogu.
Barokna religijska tematika naglašeno je misaona (refleksivna). Prevladavajuću, glavnu
temu: prolaznost vremena i života, ništavnost ovozemaljskoga života u odnosu na vječni
život, uočavamo u gotovo svim glavnim djelima španjolskoga baroka (pjesnik Gongora,
dramatičar Calderon de la Barca), talijanskoga (pjesnik Marino) i, dakako, hrvatskoga
(Gundulić, Bunić, Đurđević, Kanižlić).
Česti su motivi sata, pješčanoga sata (klepsidre), praha i prašine, groba te suprotnosti trenutak
(hip, tren) – vječnost.
Nakon renesansnoga (16. st.) samopouzdanja, snage i optimizma, javljaju se osjećaji
nesigurnosti i tjeskobe. Čovjek 17. st. ponovno se okreće vjeri i traži utjehu i mir u duši.
Užas od tragične spoznaje relativnosti svega uzmiče pred radošću koju pjesnik nalazi u
vječnoj istini – Bogu. Pjesnici masovno parafraziraju biblijske teme pjevajući o Isusu i Mariji,
pokajnici Magdaleni i Božjoj milosti.

Oblikom (formom) poema je sročena u strofama koje se nazivaju osmeračke sestine To

znači da kitice imaju po 6 stihova, a svaki stih po 8 slogova (osmerac). Strofa sestina
podrijetlom je iz talijanske poezije 14. stoljeća. Stanka ili cezura točno je u sredini stiha,
nakon četvrtoga sloga. Rima je ababcc (stih „sesta rima“ ima rimu: dva puta unakrsna abab
pa parna cc). Primjer:

„Što je bilo, prošlo je veće,

Što ima biti, još nij' toga;
A što je sada, za čas ne će
Od prošastja ostat svoga;
Na hipu se brijeme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.“

2
Najčešće stilske figure u djelu jesu: alegorija, metafore (najviše za život), simboli, hiperbole,
poredbe, gomilanje riječi, gradacije, retorički efekti, nabrajanja, paradoksi, oksimoroni,
eufemizmi, antiteze i perifraze. Sve te bujne i bogate figure stvaraju najpoznatiji barokni oblik
izražavanja: končeto (concetto). Još od Gongore, to su igre domišljatosti, duhovitih i
udaljenih asocijacija u kojima se iskazuje genijalnost baroknoga stvaraoca. Sve je prožeto
snažnom patetikom.

Jezik je štokavska ikavica s uvođenjem ijekavice (Gundulić afirmira ijekavicu) i ponešto

ekavice.

PLAČ PRVI ili SAGRJEŠENJE započinje motom na latinskom jeziku. To je citat iz

Evanđelja po Luki koji (u prijevodu) glasi: „Provodeći razuzdano život, rasu i imanje.“
Već prvim stihovima pjesnik najavljuje ton cijele poeme: „Grozno suzim gork plač sada,/
Gorko plačem grozne suze…“ U trećem se stihu odmah spominje razmetni sin te započinje
priča o njegovim grijesima. Uočavamo gomilanje bogatih stilskih ukrasa/figura, osobito
figura dikcije (glasovne, i to aliteracije/ponavljanje istih suglasnika i suglasničkih skupina:
groz, suz, gork, gork, groz, suz, suz…). Ponavljaju se i riječi istoga korijena.
Lirski subjekt (sam pjesnik ili osoba koja ostvaruje lirski iskaz) odmah na početku ujedinjuje
svoj glas s glasom evanđeoskoga sina. U „Suzama“ je zapravo riječ o bolnoj psihološkoj
drami koja se događa u sinovoj duši. On nije želio zgriješiti, ponijela ga je mladost i žudnja
za ljubavlju i tjelesnim užitcima (žena kao simbol grijeha, bludnica zavodnica). Stariji su
iskusni i oprezni, a mladi srljaju u pogreške. Mladićeva se svijest i psiha lome jer nije lako
spoznati i priznati svoj grijeh, a još je teže iskreno se pokajati i popraviti.
Usporedba: u Držićevoj komediji „Dundo Maroje“ slična je opreka (mladost – starost, grijeh
– povratak na pravi put), ali se Držićev lik mladića, sin Maro (Marojev), uopće ne kaje, više je
ljut na oca i Pometa koji su ga istrgli iz svijeta užitaka („gdje se ima što se žudi“), a i otac je
zapravo sretan najviše zbog novca, manje zbog ljubavi prema sinu. U „Suzama“ na kraju
trijumfiraju oprost i ljubav (premda samo oca i sina; žena je tek usputni lik i simbol bluda;
patrijarhalni očinski autoritet), a u „modernijoj“ renesansnoj priči zapravo sreću na kraju
donosi samo vraćeni ili osvojeni novac, ljubav je u drugom planu, što je često životno
realnije.
U drugoj se strofi pojavljuje i perifraza (figura kojom s više riječi označavamo jednu stvar ili
pojavu, npr. „Zeusove kćeri“ = muze, „ognji neba“ = zvijezde) „Vječnoga Oca“ (= Boga)
kojom pjesnik zaziva „vječnu Riječ“, i to je prava klasična (kršćanska) invokacija (zaziv,
početno obraćanje Bogu za nadahnuće u stvaranju djela). Marulić tako započinje svoj ep
„Juditu“. Uskoro pjesnik prelazi na samu priču grješnoga sina. Opisuje neugodan, simbolično
hladan kameni pejzaž u kojem se sin nalazi, na samo dnu života. Sin se sjeća kakav je bio
ranije (lijep primjer baroknoga nagomilavanja). Bio je „…znan, plemenit, bogat, vrijedan,/
slavljen, dvoren, služen, gledan…“ To je također i kontrast i neka vrsta antiteze (opreke
suprotnosti). U opisu bludnice, žene koja ga je zavela, iskoristila i „uništila“, pjesnik rabi i
elemente petrarkističke lirike – brojnim poredbama i metaforama opisuje njezinu
zamamnu ljepotu i razbludnost, lažljivost i prijetvornost: zlatni pramen na čelu, usta koralji,
zubi biseri, lice – ružica, iz očiju sunce, prsa – ljiljan, sve to da bi zapravo kritizirao ispraznost
tjelesne ljepote i pojavnosti, ljepota je prokletstvo, zamaskirana rugoba. Ženska je ljepota
izvor „smradećeg bluda“, „bludnog ognja“, „krv mi je ispila, meso izjela“, kao „zmija… ljuta,
otrivna i bludna.“ Najveći je dio krivnje upravo na njoj, on je uglavnom zaljubljena, naivna
žrtva, a kasnije i neumoljiv sudac. Nižu se brojna retorička pitanja, npr. „…ah, s kijem se
nisi stala“ (nevjerna je i raspuštena), a gomila i njezine negativne crte: „tamna, tašta, huda i
prika“. Sin o sebi najviše govori u hiperbolama (pretjerivanjima, uveličavanjima): grijesi su
mu ogromni, žalost preduboka, očajnička…

3
Tri su osnovna grijeha koja je počinio razmetni (rasipni) sin, a to su i njegove negativne crte:
oholost, nerazumnost i bezočnost.

PLAČ DRUGI ili SPOZNANJE također započinje rečenicom iz Lukina evanđelja: „I kad
dođe k sebi…“ U tom se dijelu nalaze najpoznatiji i najljepši stihovi kao npr.:
„Ah, sad imam pamet hitru:/ Sve je što svijet gleda i dvori/ Na ognju vosak, dim na vitru,/
Snijeg na suncu, san o zori,/ trenutak oka…/strila iz luka…“, dakle, metafore za kratkotrajnost
i prolaznost čovjekova života. Čovjek je samo „malo praha u dno groba“, „u zemlji zemlje
malo“. Ili stihovi: „Ah, nije život ljucki drugo/ neg smućeno jedno more“, „I sred ovijeh
netom tmina/ čo'ek se rodi, mrijet počima“ (paradoks). Parafrazirajući (prepričavajući,
približno citirajući): možeš pobjeći najdalje, činiti što hoćeš, smrt te svuda slijedi; i nema te
stvari koja može pobjeći tome sudu, možeš spokojno i rastrošno živjeti bez briga, nećeš joj se
othrvati (oduprijeti). Citat: „Smrt ne gleda ničije lice“, nastavak parafraze: sve se jednako
pred njom ruši, stari i mladi, robovi i kraljevi, „krune i rala“. Citat: „Na hipu se brijeme vrti,
jedan hip je sve do smrti.“
Preostaje samo (moto čitavoga baroka u posljednjem stihu): „Ufaj, kaj se, moli, prosi.“

PLAČ TREĆI ili SKRUŠENJE – na početku također moto iz Luke: „Oče sagriješih, nisam
dostojan.“ Slavi Božju veličinu, nabraja čuda, ističe ideju katoličke teologije da je
čovjekovo djelovanje slobodno, a Božje čudo navesti čovjeka da promijeni svoje
djelovanje i ponašanje.
Ružan, hladan i odbojan pejsaž postaje pravi rajski vrt, pjesnik pripovijeda o ljepoti i slobodi.
Na kraju, vrhunac je religiozne patetike: skrušeni sin grješnik leti prema ocu, otac (Bog) ga
prima, pun dobrote, daje mu svoju ljubav, smiruje ga, daruje mu prsten pozivajući ga da slavi
Božju milost.

BAROK

Barok je stil u književnosti, glazbi, slikarstvu, kiparstvu i graditeljstvu u 17. stoljeću.

Renesansni racionalizam zamjenjuju neprirodnost i pretjerana kićenost. Javio se u Italiji,
Španjolskoj i drugim katoličkim zemljama zahvaćenim protureformacijom ili pokretom
katoličke obnove. Visokoobrazovani i motivirani, isusovci su se brzo proširili u Italiji,
Španjolskoj, Portugalu, Njemačkoj, Hrvatskoj te drugdje u Europi.
Glavne značajke: bogata kićenost, majstorsko umijeće gomilanja ukrasa, pobožni
naglasci, eksperimentiranje oblicima i zvukovima, razigrana duhovitost, raskošna i
neobična metaforika.
Naziv MANIRIZAM označava stil u kojem su posebno naglašena formalna obilježja
(skoro važniji oblik od sadržaja) i često se smatra stilskom oznakom cijeloga baroka.
Najčešće se smatra pokušajem da se uspostavi naglašeno neprirodan način izražavanja kao
umjetnička konvencija.
Prema imenima autora, naziva se u Italiji još i marinizam (G. Marino), u Španjolskoj
gongorizam (Luis de Gongora), a u Francuskoj precioznost prema likovima iz Moliereovih
komedija Precioze i Učene žene, u kojima se autor izruguje maniri neprirodno kićenog načina
izražavanja.
Najpopularnija barokna stilska figura je končeto (concetto) koja se temelji na vještini
pronalaženja sličnosti između naizgled potpuno različitih pojava i predmeta. Stvara dojam
pretjeranosti, ali i za končeto bitnog – duhovitosti. Najčešći oblici končeta su: antiteza,
paradoks i hiperbola.
Ključna imena barok je dao uglavnom u mediteranskim zemljama.
Talijanski barok obilježavaju Torquatto Tasso i Giambatttista Marino.

4
Španjolski barok zlatno je doba španjolske književnosti: Luis de Gongora, Lope de Vega,
Calderon de la Barca i Tirso de Molina.

BAROK U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Hrvatski književni barok traje od prvih desetljeća 17. st. do druge polovice 18. st., a
glavno mu je obilježje mnogocentričnost književnog života. Književnost se odvijala u
manjim regionalnim krugovima. Čvrsto je vezana za protureformaciju (katoličku
obnovu) kojom se nastoji suzbiti protestantizam.
Protestantizam (ili reformacija) je ionako u Hrvatskoj imao slab odjek, tek ponešto
u Istri, Kvarneru, zadarskom otočju i Poljičkoj Republici. Duhovni začetnik hrvatske
reformacije bio je Petar Pavao Vergerije. On je utemeljitelj hrvatske tiskare u Urachu
kod Tubingena (u kojoj je tiskano oko 25 hrvatskih knjiga). Važnu ulogu u protestantskom
pokretu imao je Matija Vlačić Ilirik koji nije djelovao u hrvatskim okvirima. Protestantizam
je zanimljiv zato što je nakratko oživio hrvatsku glagoljašku tradiciju te stoga što je
glagoljaš Stjepan Konzul Istranin jedan od prvih boraca za ujedinjenje hrvatskoga
književnog jezika.
Kao otpor protestantima (reformatorima) osnovan je protureformacijski isusovački
red koji u školama koje otvara širi duh katoličke obnove. Prve isusovačke škole osnovane
su u Dubrovniku (1604.),Varaždinu, Požegi, Zagrebu (1607.).
Književni jezik također je nejedinstven i prilagođen govorima regija. Djela se
razlikuju po temama, vrstama, pa čak i po namjeni: u Dubrovniku npr. nastaju djela s
naglašenim umjetničkim karakterom, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u Slavoniji uglavnom
nastaju tekstovi namijenjeni vjerskoj pouci ili kršćanskom obredu. Premda se regije razlikuju
po stupnju civilizacijskoga razvoja, po posebnosti političkoga stanja i društvenoga života,
ipak, dolazi do određene razmjene književnih utjecaja.
Hrvatski je barok nastajao i razvijao se u četiri regionalna književna kruga:
1. Dubrovnik je glavni i najplodonosniji. Književnost se naslanja na bogatu
renesansnu tradiciju 16. st., ali se u 17. st. javlja novi naraštaj pisaca plemićkoga podrijetla na
čijem je čelu Ivan Gundulić. Renesansni svjetonazor sukobljava se s novim općim duhom
katoličke obnove.
2. Dubrovniku je najsličnija Dalmacija s kojom nije bio u političkom zajedništvu, ali
dubrovački pisci kao Gundulić i Đurđević bili su uzor dalmatinskim piscima, a jezik
dubrovačkih pisaca – štokavski govor sa sve izrazitijim ijekavskim izgovorom «jata» - počeo
je utjecati na čakavske pisce u Dalmaciji.
3. Književnost habsburške ili Banske Hrvatske dijeli se u dvije zasebne struje: jedna,
pretežno svjetovna, pripada dvorskom ambijentu ozaljskog književnog kruga oko Petra
Zrinskoga, s osobitim jezičnim hibridom čakavice i kajkavice, a druga, na istom prostoru,
pripada isključivo nabožnoj književnosti na kajkavskom jeziku stvaranoj u kurijama i
samostanima.
4. Četvrtu sredinu predstavlja Slavonija koja je nakon 1700. g., kad je napokon
oslobođena od Turaka, doživjela i mali kulturni procvat.
Ta četiri kruga čine dalmatinsko-dubrovačka skupina pisaca (Gundulić, Palmotić,
Vučić, Đurđević), ozaljski krug pisaca (Zrinski, Frankopan, Katarina Zrinski, Belostenec),
kajkavski krug (Habdelić) i slavonski krug (Kanižlić).

IVAN GUNDULIĆ (1589.–1638.) rođen je u Dubrovniku u plemićkoj obitelji.

Obavljao je visoke državne dužnosti. Odgojen je u duhu katoličke obnove. Pokopan je u
franjevačkoj crkvi u Dubrovniku. Spada u red najvećih hrvatskih pjesnika, a svojim je

5
idejama (domoljubljem i slavizmom), temama i stilom snažno djelovao na pjesnike
hrvatskoga preporoda u 19. st. U mladosti je pisao ljubavne pjesme i prerađivao talijanske
mitološke drame. Od deset, sačuvane su četiri: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana,
Armida. Njegovo prvo tiskano djelo su prepjevi sedam pokorničkih psalama Pjesni pokorne
kralja Davida, Rim, 1621.
Suze sina razmetnoga, religioznu poemu u kojoj je progovorio o problemu ljudskoga
grijeha i Božjeg oprosta, objavio je u Veneciji 1622. g. Temelji se na priči o izgubljenu sinu iz
Evanđelja po Luki. Poema ima tri dijela (plača): Sagrješenje, Spoznanje, Skrušenje.
Dubravka je pastoralna igra s elementima melodrame iz 1628. (Melodrama je
sentimentalna drama u kojoj glazba neprekidno, ili na važnijim mjestima, prati govor
glumaca.) Radnjom je smještena u Dubravu, idealnu državu, koja svake godine slavi dan
slobode i vjenčanje najljepšega para. Te su godine to trebali biti Dubravka i Miljenko. No,
stari, ružni ali bogati Grdan potkupio je suce koji su Dubravku dosudili njemu. Nakon opće
uzbune i intervencije boga Lera, sve sretno završava. Važan lik je starac Ljubdrag koji
predstavlja savjest Dubrave i nositelj je piščevih pogleda na državu, društvo i slobodu (ideja
slobodne države u kojoj vladaju plemeniti – vlastela, a ne bogato građanstvo i korupcija). Na
kraju zbor pastira pjeva himnu slobodi: O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva
blaga Višnji nam Bog je do…
Osman je povijesni ep koji se sastoji od 20 pjevanja (nedostaje 14. i 15. koje je 1844.
nadopisao Ivan Mažuranić) pisanih u osmercima. Radnja je vezana uz lik mladog turskog
sultana Osmana II. i njegov nasilni dolazak na vlast, te poraz u sukobu s poljskom vojskom
kraljevića Vladislava kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće godinu dana poslije. Gundulić u
tome vidi početak pada turske moći: Kolo sriće uokoli/ vrteći se ne pristaje,/ Tko bi gori,/ sad
je doli,/ a tko doli,/ gori ustaje. Slika svijeta temelji se na antitezi (kršćanstvo – islam, sloboda
– ropstvo, veliki osvajači nekad i sad, dobro i zlo, uspon i pad…). Utjecaj T. Tassa i narodne
lirike.