Sie sind auf Seite 1von 370

Petar Šimunović

UVOD U HRVATSKO
IMENOSLOVLJE

Golden marketing-Tehnička knjiga


Zagreb, 2009.
Sadržaj

Proslov. . . . . .. . . ... . . . . . . ...... . . . . . .. . .. .. . . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . ... II

I. Uvod II imenoslovije. . . . . .. ... . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . ... . . . . . . . . . . ... l3


l. Uvod II imenoslovije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 15
Ll. Općenito o onomastici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 23
1.2. Iz onomastičke teorije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 24
1.3. Funkcije imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 29
1.4. Ime i dijalekatni izraz. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 42

II. Zivot imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 61


2. Kratka opća poglavlja iz hrvatskog imenoslovlja . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 63
2.1. Hommage istaknutim onomastičarima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 64
2.2. Onomastičke teorije preferirane u hrvatskim onomastičkim
istraživanjima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 68
2.3. Primjena istraživalačkih metoda i njihov razvitak. . . . . . . . . . . .. 69
2.4. O onomastičkim metodama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 71
2.5. Hrvatska onomastička terminologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 74
2.6. Stanje onomastičkih istraživanja u Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . .. 79
2.7. Vrela za toponomastička proučavanja... . .. . . . . .. ... . . . . . . ... 95
2.8. Etimologija.............................................. 104
2.9. Imena predslavenskoga (indoeuropskoga) porijekla i slavenska
imena ................................................... 106
2.10. Novija strana imena: supstratna, adstratna, superstratna
(općenito) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 111
2.11. Imena na graničnim etničkim i j ezičnim prostorima. . . . . . . . . .. 115
2.12. Prilagodba hagionima i eklesionima u prvim stoljećima
hrvatske evangelizacije .................................... 118
2.l3. Politika i pragmatska imena ................................ 123
2.14. Ime i jezična norma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 125
2.15. Egzonimi ................................................ l37
2.16. Prevedena i pomodna imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. l39
2.17. Hrvatski zakon o osobnom imenu .......................... l39
2.18. Nova preimenovanja i njihove posljedice ..................... 140

5
Uvod li hrvatsko imenoslovIje

III. Antroponimija . ................................................. 141


3. Osobno ime .................................................. 143
3.1. Imenska praslavenska baština .............................. 143
3.2. ~r~~slavenska imenska baština na današnjem hrvatskom
Jezlcnom prostoru ........................................ 145
3.3. Strana imena i njihova motivacija ........................... 148
3.4. Deminutivi i hipokoristici ................................. 149
3.5. Plodnost pojedinih sufIkasa ................................ 149
3.6. Ženska imena ............................................ 150
3.7. Semantika i struktura osobnih imena ........................ 150
3.8. Struktura slavenskih imena ................................ 154
3.9. Kad osobno ime više nije bilo dovoljno ...................... 155
3.10. Zaključna razmatranja .................................... , 158
4. Hrvatska prezimena ........................................... 167
4.1. Stalnost prezimena ........................................ 167
4.2. Prezimena od ženskih osobnih imena, prezimena žena i tzv.
ženska prezimena ........................................ , 177
5. Ostale vrste antroponimnih imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 191
5.1. Nadimci ................................................. 191
5.2. Ostale antroponimijske kategorije ........................... 198

IV. Toponimija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 209


6. Imena naselja (ojkonimija) ..................................... 211
6.1. Klasifikacije .............................................. 212
6.2. Ojkonimi i procesi hrvatskog naseljavanja .................... 215
6.3. Semantičke ojkonimne kategorije i njihov geografski razmještaj 217
6.4. Tvorbene ojkonimne kategorije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 219
6.5. Razvitak ojkonima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 222
6.6. Imena gradova i njihova specifičnost ....................... , 223
6.7. Tipovi naselja ............................................ 225
6.8. Ojkonimni atlasi .......................................... 227
6.9. Današnji rad na hrvatskoj ojkonimiji ........................ 227
7. Urbonimija (gradska i ulična imena, urbonimi) .................... 229
7.1. Povijest nastanka gradskih imena ........................... 229
7.2. Semantička tipologija ..................................... 261
7.3. Tvorbena struktura urbonima .............................. 263
7.4. Promjene u urbonimima .................................. , 264
8. Mikrotoponimija (anojkonimija, zemljišna imena) ................. 265
8.1. Definicija, značajke, terminologija .......................... 265
8.2. Suvremena klasifikacija u anojkonimiji ...................... 266
8.3. Semantičke kategorije .................................... , 268
8.4. Tvorbene kategorije i geografski razmještaj u anojkonimiji .... , 268
8.5. Regionalne i dijalekatne značajke u mikrotoponimiji . . . . . . . . .. 272
8.6. Promjene i standardizacija imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 272
8.7. Današnja proučavanja i zaključci ........................... , 272
8.8. Struktura anojkonima u regiji ............................. , 273
9. Oronimija (gorska imena, oronimi) ............................. , 285
9.1. Praslavenski oronimi ..................................... , 285

6
Kazalo

9.2. Hrvatski oronimi .. '" .................................... 286


9.3. Nova neslavenska imena ................................... 290
10. Hidronirnija .................................................. 291
10.1. Praslavenska - staroeuropska, indoeuropska (i slavenska)
hidronimija .............................................. 291
10.2. Slavenski hidronirni - općeslavenske značajke ................ 292
10.3. Regionalne osobine u hrvatskoj hidronirniji . . . . . . . . . . . . . . . . .. 294
10.4. Semantičke značajke hrvatskih hidronima. . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 295
10.5. Tvorbene značajke hrvatskih hidronima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 296
10.6. Ostali hidronirni (strani te administrativno ili umjetno
nadjenuti) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 297
10.7. Postojanost hidronimijskih imena........................... 298
10.8. Hidronimni apelativi u hidronimima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 300
Prilog: Slavonska vodna imena (Stjepan Sekereš) ................... 307

V. Imena ostalih namjena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 321


ll. Zoonirnija (imena životinja, zoonirni) ............................ 323
11.1. Posebnosti u imena različitih vrsta životinja. . . . . . . . . . . . . . . . .. 323
11.2. Pučka imena domaćih životinja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 323
11.3. Zoonirni stranog postanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 326
11.4. Pregled zoonima ......................................... 327
11.5. Suvremeno stanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 328
11.6. Nazivi životinja u hrvatskim prezimenima i toponimima. . . . . .. 329
12. Duhovni svijet imena .......................................... 333
12.1. Predslavenska imena ...................................... 333
12.2. Slavenska mitološka imena ................................. 334
12.3. Imena vezana s kršćanskim kultovima ....................... 338
13. Literarna onomastika .......................................... 341
13.1. Funkcija imena ........................................... 341
13.2. Odnos spram književnih smjerova i književnih vrsta. . . . . . . . . .. 345
13.3. Radovi hrvatskih autora iz literarne onomastike ............... 347
13.4. Vlastita imena u folklornim tekstovima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 349
13.5. Prevođenje vlastitih imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 350
13.6. Imena u naslovima literarnih djela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 351
14. Uvid u imensku stilistiku. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 363
14.1. Stilski funkcionalni tipovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 364
14.2. Poruke imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 364
14.3. Nadimci kao posebna afektivna imenska kategorija. . . . . . . . . . .. 365
14.4. Afektivnost u toponimima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 365
14.5. Motiviranost ............................................. 366
14.6. Markacije imenom. " ..................................... 367
14.7. Estetiziranje imenima ..................................... 367

VI. Krematonirnija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 369


15. Krematonirni ................................................. 371

7
Proslov

Ovo je knjiga o hrvatskom imenoslovIju. Imena žive svoj život i imaju svoje
priče. Neke milenijima stare.
Sav radni vijek od pola stoljeća živio sam u njihovu svijetu i nastojao odgonet-
nuti poruke koje su predci naših predaka pohranjivali u njima s nadom da će ih
tkogod htjeti i umjeti pročitati.
Mnogo ih je nepročitanih.
Hrvatska je po imenskom blagu bogomdana zemlja. Na njezinu su području
u prošlosti živjeli mnogi narodi i govorili se različiti jezici. Ti su narodi spozna-
je o sebi i o jeziku pohranili u osobnim i zemljopisnim imenima. Imena su naši
najstariji spomenici, postojani i vjerodostojni pokazatelji materijalne i duhovne
kulture svojih stvaratelja. Oni su ih uporabom prenosili potomstvu kao poklad
neprekinuta pamćenja.
Imena su ukotvljena u zbilji života. Ona su izraz pučkog poimanja stvarnosti
koja ih je uvjetovala i jezičnih okolnosti koje su ih oblikovale na svim prostori-
ma njihove nekadašnje i današnje uporabe. Imena su doista naša memorija i naše
adrese kojima se snalazimo na terenu (toponimi) i uključujemo u društvo (antro-
ponirni). Ona su svjedoci našega protega u povijesnom i današnjemu prostoru i
iskaz sudbina (jezičnih i svih drugih u vezi s imenima) u protoku vremena.
Radeći na projektu "Enciklopedija slavenske onomastike", koji je izvela Polj-
ska akademija znanosti (L, 2002.; II., 2003), prikazali su moji kolege i ja, sva-
ki na nekoliko desetaka stranica, svoje nacionalne onomastike. Na taj svoj tekst
dogradio sam ovu knjigu. Ovako oblikovanu nisam našao u drugim slavenskim
onomastikarna.
U naše vrijeme sveopće otuđenosti, nevjerojatnih uzleta u svemirska prostran-
stva, uvlačenja u mikrosvijet atoma, genoma, u tajanstvenosti života, nije nevaž-
no upoznati bogatu baštinu svojih imena kao važnu sastavnicu vlastitoga identi-
teta. Naša su imena nepročitana knjiga o povijesti prostora i društva, odškrinuta
vrata u naš svijet imenskih sadržaja i imenskih struktura.

II
Uvod II hrvatsko imenoslovije

ImenoslovIje je golemo područje imenskoga djelovanja. Pri proučavanju ime-


na, osim poznavanja vlastitoga jezika u kojemu imena djeluju i jezika s kojima je
hrvatski bio u doticaju, kad je o imenima riječ, valja biti podrobno obaviješten o
drugim disciplinama kao što su: arheologija, historija, geografija, etnologija, de-
mografija itd., jer svako objašnjenje imena ne smije biti u protuslovIju s rezultati-
ma tih znanosti ni s jezičnim činjenicama kojima su imena oblikovana. Akademik
Petar Skok znao je reći kako je onomastika predodređena u prvom redu za starce,
koji su stigli akumulirati mnoga znanja za djelotvornu obradu imena.
U stečenim godinama, živeći u njihovu svijetu, umišljam da sam stekao barem
dvije povlastice. Prva je hrabrost da napišem ovu knjigu, premda sam svjestan da
nisam stigao do svih zabiti hrvatskoga imenoslovlja i da imenoslovnu tematiku
nisam posvuda i posve spoznao. Druga je povlastica da sam, unatoč tomu, na-
kon tolikog bavljenja imenima stekao pravo da mi se u toj golemoj građi potkra-
de i pokoja pogrešna interpretacija. Za svaku od grešaka u ovoj opširnoj i hete-
rogenoj građi, koja je prvi put jedinstveno obrađena u knjizi za koju nisam imao
uzora, neću se izvlačiti previdom i slučajnim propustom, nego vlastitom nedo-
učenošću. Unaprijed sam svakom svojemu štiocu zahvalan za svaku dobrona-
mjernu primjedbu.
Zahvalan sam izdavaču mojih sabranih djela, recenzentima, i svim drugim su-
radnicima na pomoći, posebno uredniku Iliji Raniću i nadasve grafičkom ured-
niku Nenadu B. Kunšteku koji, kad bi osjetio da u kojemu dijelu teksta nedostaje
prikladni slikovni ili kartografski prilog, znalački ga je pronalazio, izradio i ume-
tao tamo gdje treba i bez mojega znanja.
Volio bih ovom knjigom nastaviti uspješno i drago drugovanje sa svojim
čitateljima.

Zagreb, 29. lipnja 2009. Autor

12
I.
UVOD U IMENOSLOVLJE
1. Uvod uimenoslovlje

Imenoslovlje ili onomastika znanost je o imenima kao jezičnim, izvanjezič­


nim i nadasve kulturnim spomenicima. Mnogi su od tih spomenika najranije je-
zične potvrde hrvatskoga jezika i nahode se posvuda gdje su obitavali i gdje obi-
tavaju Hrvati.
Dijele se na:
- geonime, tj. na imena zemljopisnih objekata, zabilježena na zemljovidima i po-
hranjena u memoriji naroda koji ih je stvorio iz nužde za orijentacijom u pro-
storu i prenosio ih pamćenjem. Zajednički ih zovemo toponimima
- bionime, tj. na imena kojima se imenuju živa bića: ljudi (osobno ime, prezime,
nadimak), životinje, dakle živa bića i ona poput živih: mitološka, literarna i
druga. Zajednički ih zovemo antroponimima
- krematonime, a obuhvaćaju vlastita imena za objekte, pojave i odnose nasta-
le ljudskom djelatnošću: društvene, kulturne, gospodarske, političke i druge
proizvode.
Ova nas knjiga uvodi u svijet hrvatskih vlastitih imena ili onima. Onimi su
davnašnji spomenici materijalne i duhovne kulture, oblikovani jezikom. Imeno-
slovlje ili onomastika stoga je velikim dijelom jezična znanost. Sve što se nalazi u
jeziku nalazimo i u onomastici, ali sve što pripada onomastici nije isključivo pred-
met jezičnih istraživanja.
Imena su motivirana životnom zbiljom. Nose u sebi spoznaje i sadržaje o svi-
jetu svojega vremena. Odraz su gospodarske, kulturne i jezične povijesti naroda
koji ih je stvorio i koji ih čuva kao važne spomenike vlastitoga identiteta.
Hrvati su od svoje doseobe na današnje i povijesne prostore na kojima žive na-
sljeđivali i prilagođivali naslijeđena imena, stvarali vlastita, privikavajući se na pa-
nonske šume i močvare, na ljuti krš gorske Hrvatske, na more i življenje uz more
i od mora. Ulazili su u napuštene utvrde i naselja starijih etnija, gradili svoje na-
stambe u zemlji (Zemun, Zemunik), na vršinama (Gradac, Gračišća) kad se tre-
balo braniti, krčili šume (Lazi, Krči), podizali utvrde, skrovišta, grobišta, dvore i
crkve. Ulazili u krug mediteranske, srednjoeuropske kulture s mnogim tragovi-
ma svoje agrarne baštine i slavenskoga poganstva.

15
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Prethrvatska naselja s rimskom cestovnom povezanošću

Imena, u prvome redu toponimi, odraz su složenih i slojevitih zbivanja te time


dobivaju spomeničku vrijednost u spletu stoljetnih odnošaja ljudi i kraja u kojem
su njihovi tvorci i uživaoci prebivali. Kao što nam zemljovidi predočuju izgled ne-
koga kraja, tako nam toponimi na njima govore o ljudskim zajednicama i živo-
tu na dotičnom prostoru. Makar na zemljovidu bili označeni crnom točkom iste
veličine kao na primjer Čakovec, Vukovar, Pazin, Gospić, Senj, Mostar, Dubrov-
nik. .. Svaki od tih gradova svjedoči o jezičnim, društvenim, starosnim, urbanim
značajkama koje predstavljaju svojevrsne svjetove svojega imenskog sadržaja.
Imena su iznad svega jezični podatci. Oni su od nastanka ostajali nepromije-
njeni i često nepromjenijivih oblika. Zadržavali su u svojim likovima jezičnu zbi-
lju još odonda kada hrvatski puk u novoj domovini nije znao pisma i nije imao

16
Uvod uimenoslovlje

o

/, •••
..."
•• •
....
Romanski (i poromanjeni) toponimi u raznim hrvatskim prilagodbama razmješteni su uglavnom uz da-
našnje hrvatsko primorje; na rubnoj vrti etničkog, biološkog, kulturnog i jezičkog prožimanja Slavije
(koju ovdje čine Hrvati) i Romanije (koja ovdje govori starim romanskim, dalmatskim jezikom). Toponi-
mijske prilagodbe, kao prvi hrvatski jezični spomenici, upućuju na hrvatsku prisutnost na tim prostori-
ma u prvim stoljećima hrvatske doseobe

drugoga načina da potvrdi sebe i ostavi trag svojega jezičnoga izraza. Povijesna su
imena vrlo pouzdani jezični podatci u kojima su nazočne ukrućene jezične mije-
ne minulih razdoblja i smjernice daljnjega razvitka.
Hrvatska je, s obzirom na svoj položaj na Mediteranu, na moru koje se duboko
uvuklo u europsko kopno, bogata jezičnim, prethrvatskim nataložinama, a ujed-
no je jugozapadni rub Slavenstva sa sačuvanim arhaičnim dijalekatnim osobina-
ma. Njezinim su današnjim prostorom u dalekoj prošlosti prolazili mnogi narodi,
govorili se različiti jezici, koji su svoj znatan dio jezičnih sadržaja i oblika ostavi-
li u imenima, zemljopisnim i osobnim. Mnoga su imena potvrđena u povijesnim
vrelima te su sa svojim jezičnim značajkama važna za povijest hrvatskoga jezi-
ka, za slavensko imenoslovije i uopće jezikoslovlje i za jezike s kojima je hrvatski
bio u doticaju i čiju imensku baštinu nosi. Svaka jezična i imenska zbilja ima svo-
je korijene u dubokoj prošlosti koja se zrcali u današnjoj onimiji, osobnim i zem-
ljopisnim imenima.
U tome je njihova kulturna i jezična vrijednost.
Današnji hrvatski zemljopisni prostor po svojemu bogomdanom smještaju
pripada dijelom kolijevci mediteranske i srednjoeuropske kulture. Plakali su ga

17
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

LIJ Slaveni CJlliri - - - _. Bizantska državna granica sredinom VI. st.

L=:J Grci E::Z:J Germani - - _. granica između Romana i Grka

~Romani ~Vlasi Avari poslije 567. godine

t.-_-] Avari Langobardi do 568. godine

Slaveni u doba raseobe u VI. stoljeću

18
Uvod uimenoslovlje

valovi svih značajnijih kulturnih i civilizacijskih tečevina: klasičnih, bizantskih,


balkanskih, panonskih i zapadnoeuropskih ... Na njegovu povijesnom i današ-
njem prostoru bili su raskrižja prometnih i trgovačkih putova, raskoli vjera, ci-
vilizacija i ratnih zbivanja, sudari i preklapanje različitih kultura i etnija. Ljud-
ska prisutnost duboko je ukorijenjena u tom tlu. Odrazi tih zbivanja sadržani su
u zemljopisnim i ljudskim imenima kao najstariji i etnički vrlo raznoliki, a bitni
jezični spomenici.

Na hrvatskom povijesnom tlu baštinjena su imena predindoeuropskih, često


neidentificiranih jezika, imena agrafnih naroda poput Ilira, o čijim kulturama go-
tovo sve što znamo otkrivamo u njihovim zemljopisnim i osobnim imenima.
Grci kao mediteranski narod, narod mora, prisutni su na istočnojadranskom
primorju već od IV. stoljeća prije Krista u svojim polisima (Korkyra, Pharos, Issa,
Epetion, Salona, Jadera .. .). Oni su bili trgovački, a ne osvajački narod. Nisu greci-
zirali zaleđe. Njihovih je imena iz toga doba malo i ona su isključivo uz more.
Rimljani su, naprotiv, kao osvajači, ratnici, kao narod kopna, prodirali dubo-
ko u unutrašnjost. S njima su se širili: latinski jezik, rimsko državno ustrojstvo,
sveopća romanizacija, čiji su tragovi dopirali do Slavena s one strane Dunava.
Romanskih je imena u nas mnogo i posvuda, ali ipak pretežno na primorju. Ona
svjedoče o dugovjekoj rimskoj prisutnosti u ovim krajevima. Ovdje se začinje prva
jezična, kulturna i biološka simbioza naseljenog pučanstva s poromanjenim sta-
rosjediocima. Ovaj je prostor bogat i zanimljiv za proučavanje imena, svih jezič­
nih i sadržajnih činjenica koje se zrcale u imenima.
Za seobe naroda od kraja VI. stoljeća dolazi slavensko pučanstvo i naselja-
va se po bizantskoj Dalmaciji, Istri, po gorskoj Hrvatskoj i Bosni te u međurječ­
ju Drave i Save, gdje su im zemljopisni pejzaž i način življenja bili slični kao u
pradomovini.
U hrvatskoj historiografiji još uvijek nije napisano prvo poglavlje hrvatske po-
vijesti. Štoviše, pokazuju se u najnovijim radovima mnoga neslaganja o polazištu,
vremenu, putovima i načinu prethrvatske i hrvatske doseobe. U svojim radovi-
ma to doseljeno slavensko pučanstvo VI L-IX. stoljeća, i u kasnijim stoljećima na
povijesnom i današnjem hrvatskom prostoru, zovem u jezičnom smislu Hrvati-
ma, jer prva slavenska imena kojima se predstavljaju, ona kojima imenuju prostor
i način kako nasljeđena imena usvajaju i prilagođuju svojemu jeziku nose, tada i
kasnije, hrvatski jezični biljeg.
Valjalo je u novoj postojbini obraniti svoju opstojnost, oblikovati i sačuvati
svoje nacionalno biće, nametnuti se svojim jezikom, koji od ranih početka nazi-
vaju hrvatskim.
Ovdje na etničkoj i jezičnoj slavenskoj periferiji začeli su se prvi tragovi dr-
žavnosti, utvrđivale zasade slavenskog pisma, napisali se prvi hrvatski spomeni-
ci. U stoljetnoj romansko-hrvatskoj simbiozi potvrđivala se žilavost hrvatskoga
etnosa da se nametne i potvrdi, da se odupre romanizaciji na jugu te mađarizaci-

19
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ji i prestižnoj germanizaciji na sjeveru i turskom utjecaju koji je nekoliko stoljeća


vladao velikim dijelom hrvatskog prostora.
Miješao se tako u primorskim, istarskim i panonskim gradovima hrvatski duh
s neutrnutim tragovima slavenskoga običajnoga prava, prežitci slavenske materi-
jalne i duhovne kulture s bogatim nataložinama mediteranskoga i srednjoeurop-
skoga i istočnog (islamskoga) kulturnoga kruga.
Odraze tih prvih potvrda nalazimo sačuvane i u vlastitim imenima: ljudskim
i zemljopisnim. Ta su imena, po svojoj naravi motivirana društvenom zbiljom i
sabijala u sebe, kao u žarištu, bitna životna iskustva, pogled na svijet, stvarne i je-
zične okolnosti u kojima su nastajala i bila oblikovana.
Mnoga su imena, p·onovimo, prve zapisane riječi hrvatskoga jezika u teksto-
vima drugih jezika, poglavito u latinskom, pa su mnoga starija od hrvatskih pi-
sanih spomenika.
U tome je njihova povijesna i jezična vrijednost.
Ni imena zemljopisna (geonimi), ni imena ljudska (antroponimi) nisu posvu-
da jednako gusto, kao što ni isti oblici i tipovi imena nisu posvuda ravnomjer-
no raspoređena. Uzroka je tome mnogo, jezičnih i izvanjezičnih. Uvjeti nastanka
naselja, iskorištavanje tla, zemljopisna razvedenost pejzaža, gospodarske i poli-
tičke prilike, prometne veze i obrambene nužnosti i mogućnosti, etnička okruž-
ja i strani (kršćanski) imenski sustavi, geografski razmještaj pojedinih tvorbenih
osnova i formanata, različiti načini njihova širenja itd. predodredili su gustoću i
razmještaj pojedinih tipova toponima i antroponima. Uvijek je u središtu ime-
novanja logičan izbor i svjesno vrednovanje spleta okolnosti, uvijek je odlučuju­
ća ocjena zemljopisnih objekata koje je trebalo slijedom duge povijesti imenovati.
Što je god čovjek više gospodario prostorom, na njemu su imena bila gušća. Što je
god društvo bivalo razvijenije, bogatila su se imena i imensko-prezimenski obra-
zac, u kojem više nije bilo dovoljno samo osobno ime. Društvena nužnost uzro-
kuje ime, a jezična sredstva, posebno dijelovi tvorbenih struktura, oblikuju mu
lik. Nominacija se, tamo gdje ona spontano nastaje, očituje kao izrazito pučki de-
mokratski postupak. Zato imena nose objektivan, stvarni sadržaj i vjerodostojan
jezični izraz. Ispisuju i čuvaju autentičnu, stvarnu i jezičnu povijest.
Prisutnost ili odsutnost na dotičnom prostoru sadržajno sličnih imenskih
osnova, oblično istih tvorbenih formanata, istovrsnih imenski h tipova i struktu-
ra pouzdani su označnici u proučavanju migracija, a jezična obiljeŽja koja se bal-
zamiraju u imenima pouzdani su međaši dosega pojedinih izoglosa, svjedoci su
protega dotičnoga etnosa u određeni prostor i sudbine u njemu.
Puk koji je nadijevao imena birao je koga, što, gdje i kako imenovati. Sadržajna
obilježja koja su pohranjena u imenima objektivno odražavaju kolektivnu svijest
puka i njegova poimanja svijeta oko sebe. Imena, dakle, identificirajući prostor
i ljude, predstavljaju kulturnu nadgradnju. Ona su vrlo rječiti dokazi materijal-
ne i duhovne istine o prostoru i ljudima. Poruke predaka koje nam valja umje-
ti pročitati.

20
Uvod uimenoslovlje

Nažalost, imena siromaše. Nestaju iz uporabe. U osobnim imenima zavladala


je pomo dno st i stara narodna imena potisnuta su u pasivni imenski fond. Na opu-
stjelim predjelima s ljudima nestaju i zemljopisna imena. U mnogim krajevima
nema o njima tko dati vjerodostojni podatak. Ime kao nepromjenljiva kategorija,
po naravi mijene, prestaje biti spomenikom neprekinuta narodnog pamćenja.
Jednom sam već napisao: "U zemlji bez sjećanja iskoraknuo sam lijevo, zako-
raknuo desno i - odmah se izgubio". U zemlji bez imena vlada pomrčina, pustoš.
Narod koji izgubi sjećanje, gubi i svoj identitet.
U hrvatskim su se prostorima na milenijskim vremenskim okomicama smje-
njivali narodi i jezici, propadala carstva i kraljevstva. Ostajala su imena. Ona su
nalazila pobude ~vojega nastanka u prisnom doticaju ljudi i prostora. U krajevi-
ma gdje je slijed življenja bio mirniji, imena su imala prirodniji razvitak, a u kra-
jevima gdje su migracijska preslojavanja: iseljavanja i doseljavanja bila učestalija,
imenska su prožimanja, i jezične projekcije u njima, kudikamo zamršeniji. U re-
gijama gdje su gospodarske prilike bile povoljnije, oblici življenja bili su bujniji, a
imenovanja gušća, oblično savršenija i stratigrafski zanimljivija. Smatramo ih vr-
lo aktivnim onomastičkim zonama koje su, zbog pogodnoga geografsko-historij-
skog razmještaja, kulturnih tečevina i gospodarskoga razvitka, u našem vremenu
onomastički najugroženije. Tamo toponimi (i antroponimi) najbrže propadaju i
valja im dati prednost pri onomastičkim istraŽivanjima.
Imena su za razumijevanje povijesti življenja vrlo važni podatci. Nastajala su u
dugoj suživljenosti čovjeka sa zemljopisnim krajolikom i društvenom zauzetošću.
Imena su ostajala nepromjenljiva zbog jednoznačna, ustaljena i nasljedna značenja
s pridruženim objektom, zbog sveopće prepoznatljivosti pri uporabi. Propustimo
li priliku u ovom našem vremenu užurbanoga društvenog i gospodarskog življenja
da ih popišemo od izvornih govornika i da ih sačuvamo za obradu, ona će izblije-
djeti iz našega sjećanja i za sav naraštaj poslije nas. Bit će kao i da nisu postojala.
Ta činjenica bila mi je jedan od glavnih poticaja da pišem knjige o imenima.
Koliko je jezičnih podataka, koliko je poruka "uskladišteno" u imenski m obli-
cima i sadržajima! Više i kompleksnije može se doznati o prošlim svakodnevnim
manifestacijama življenja iz imena osobnih i zemljopisnih nego iz hrpa starih li-
stina, statuta, dvorskih isprava i povijesnih sastavaka, koji su bili pisani subjek-
tivno i sadržavali volju i stav vladajućeg staleža. Imenima je puk pisao vlastitu po-
vijest. Imena prate i oslikavaju razvitak društva. Ona iznose objektivnu povijest
ljudi koji su dotična imena nadjeli i koji su se imenima služili i služe. U imenskim
sadržajima i likovima oslikani su tiho i mukotrpno življenje na zemlji i od zemlje,
sud i spoznaje svijeta i pojava kroz vlastiti svjetonazor vremena i prilika, sav ma-
terijalni i duhovni svijet koji je puk vjekovima mijenjao i usavršavao.
Imena su pouzdan poklad pučkog poimanja stvarnosti.
Toponimi pripadaju hrvatskim najugroženijim spomenicima. Ubrzan druš-
tveno-gospodarski razvitak, sve veće i sve brže širenje gradskih naselja gutaju
prigradska prostranstva, brišu stare toponime, a izrastaju nove urbane četvrti,

21
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

industrijski pogoni, sveučilišni kampusi, sportski objekti, turistički kompleksi.


Utapanjem sitnih seoskih zemljišnih čestica u golema društvena gospodarstva,
komasacijama i udruživanjima, tisuće davnih imena naočigled nestaju iz uporabe:
ugasila su se imena mnogih srednjovjekovnih urbanih toponima u Zagrebu, Spli-
tu, Rijeci itd., vukovarska srednjovjekovna ojkonimija od nekoliko stotina imena
svela se na nekoliko desetaka, doslovno nekoliko tisuća istarskih zaselaka katun-
skoga tipa nestalo je, a s njima i njihova imena. Napuštanjem pasišta po gorskim,
planinskim predjelima raselila su se mnoga naselja, a toponimi na pustoši nema-
ju mogućnosti ni razloga za opstanak. Česta su samovoljna i nekontrolirana pre-
imenovanja mnogih naselja, a u turističkim područjima velik broj starodavnih
hrvatskih imena otoči&, uvala, i predjela uopće, zamijenjen je pomodnim, kvazi-
komercijalnim imenski m nagrdama. Valjalo bi, naprotiv, nastojati da civilizacijski
i društveno-gospodarski preobražaj ne potire te stoljetne spomenike hrvatskoga
jezika i hrvatske opstojnosti na ovom tlu, već da se napredak temelji na njihovim
kultnim i kulturnim stečevinama.
Isto su tako, nažalost, ugroženi i antroponimi. Olako se mijenjaju, napuštaju,
zamjenjuju, zaboravljaju tradicijska narodna imena. Biva to i s prezimenima sve
češćim rasapom brakova, zasnivanjem neslužbenih bračnih zajednica s djecom
koja često nasljeđuju prezimena ne po vrvi i krvi, sve učestalijim prezimenima
izvanbračne djece, prezimena djece posvojene i one usvojene u istospolnim za-
jednicama itd. U Zagrebu je prošlih godina, pročitao sam u dnevnom tisku, bilo
nekoliko stotina zahtjeva za promjenom imena. Gube se neke od funkcija koje su
bile važne kao podatci genealoških istraživanja. Lako se mijenjaju ili prekrajaju
osobna imena, pa i prezimena. Poništavaju se tako veze s prošlošću. Onom krv-
nom, srodničkom i onom narodnosnom. Zatiru se ti spomenici i gase žižci koji
osvjetljuju putove u vlastitu i u narodnosnu povijest, u jezik i etiološke obavijesti
sačuvane u imenima i prezimenima, zamućuje vlastiti identitet: svoj, svojih pre-
daka i svojega pokoljenja.
Ponovit ćemo. Svako je ime, ljudsko i zemljopisno, pouzdan vremenski i pro-
storni podatak u identifikaciji ljudi i prostora. Svako je ime odgovor na prilike ko-
je su ga izazvale, porod duhovnog i kulturnog miljea u kojemu su ona našla po-
bude svojega nastanka.
Imena, konačno, kao riječi, kao misao i smisao, kao spomenici imaju poput
drugih spomenika svoje osobnosti i ponašanje u jeziku i društvu. Ona nam omo-
gućuju uspostaviti onaj čulni dodir s prošlošću preko jezičnih osobina, preko
osoba i svojstava reljefa kojima su pridružena. Njihovim zanemarivanjima, pre-
krajanjima, preimenovanjima rušimo onaj svjetonazor puka u njima pohranjen,
onaj kreativni milje u kojem su našla pobudu svojega nastanka i preoblikovala
jezični lik kojim svjedoče o stvarnim i jezičnim istinama kroz društvenu i jezič­
nu povijest.

22
Uvod uimenoslovlje

1.1. Općenito o onomastici


Imena je mnogo, zasigurno ih znamo više nego riječi vlastitoga jezika. Bez
njih se ne možemo orijentirati u prostoru ni verificirati u društvu. Bez njih bi se
paralizirao sav život. Nastala su davno i nastaju stalno u svim jezicima. Ne mogu
se davati proizvoljno (usporedi ulična imena). Ulaze u neki red, u sustav, ravna-
ju se po jezičnim pravilima. Svjedoče o jeziku u kojem su stvorena, a svojim pre-
oblikama i o jezicima koji su ih oblikovali. Od Drave do Jadrana mnogo ih je jer
ih nisu satrli narodi u mnogim povijesnim seobama i etničkim nadslojavanjima.
Ona su svjedočanstva te povijesti. Gradić Adria (Hadria), na primjer, po kojemu
je nazvano Jadrm)sko more (Adriaticum mare, Plinije St., Hadrianum mare, Ci-
ceron itd.) nosio je etrursko ime, bio važna luka, a sada je više od 20 km u unu-
trašnjosti zbog pješčanih nanosa rijeke Po. Otoci koje je prije više od pola tisuć­
ljeća otkrio K. Columbo u Srednjoj Americi nazvani su Zapadnom Indijom jer su
vjerovali da su s druge, zapadne strane globusa stigli u Indiju. Suhi mostac (iz IX.
stoljeća), kako su Hrvati nazvali Dioklecijanov akvedukt (romanski Ponte sicco),
naoko je besmisleno ime. Most nije bio suh nego su presušeni bili potok, jaru-
ga koje je visoki vodovod premošćivao. Pisani (= šareni) pa zatim Krvavi most u
srednjovjekovnom Zagrebu više ne imenuje ni potok ni most. Ostalo je samo ime
kratke ulice na tome mjestu. Tako mnoga imena imaju svoje priče. Uzroci kOji su
motivirali ta i takva imena povijesno su uvjetovani. Nema, dakle, nikakve slučaj­
nosti jer onomastika koja se njima bavi jest znanost, a znanost se bavi zakonito-
stima, a ne slučajnostima.
Onoma st ika kao znanost ima svoj predmet i svoje metode istraživanja. Dubo-
ko je uronjena u jezikoslovlje i unutar jezikoslovlja je institucionalizirana. U nas se
obrađuje u sastavu dijalektologije (jer nosi dijalektaina obilježja), povijesti jezika
(jer imena često balzamiraju starija jezična stanja), etimologije (jer nije nevažan
leksički sadržaj sadržan u imenu), pa i suvremenoga jezika (s obzirom na grama-
tička, osobito tvorbena te ortografska i ortoepska ponašanja). Imena su nastajala
dugo i uvijek funkcionirala u određenoj sadašnjosti. Ona su često internacional-
ne riječi, pa opet je svako ime ukotvljeno u svojem jeziku: Johannes - Ivan (Hr-
vatska, Bugarska, Rusija ... ), Jovan (Srbija ...), Giovanni (Italija), Johann (Njemač­
ka), Jean (Francuska), John (Engleska), Juan (Španjolska), Joao (Portugal), Juhane
(Finska), Juhan (Estonija), Jonas (Litva), Sean (Irska), Jan (Češka, Poljska), Janez
(Slovenija) itd. Onomastika se uključivala u povijest u kojoj su imena potvrđiva­
na (i pomagala katkad datirati nedatirane spise), u etnografiju (običaji, osobitosti
materijalne i duhovne kulture u kojima su imena nastajala, imenska profilaksa i
sL), u sociologiju (jer su imena odraz društvenih zbivanja). Služila je onomasti-
ka dugo kao ispornoćna znanost drugim disciplinama. U nas donedavna nije bi-
la uključivana ni uz kakve studije.
O organizacijskoj povezanosti nacionalnih onomastika brinuo se od 1935. go-
dine Međunarodno vijeće za onomastičku znanost (ICOS, pod kasnijim patrona-

23
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

tom UNESCO-a). Hrvatska je u osobi prof. P. Skoka bila u tom vijeću od samoga
početka. Održavali su se trijenaini onomastički kongresi s obzirom na različite
teme i izdavali zbornici podnesenih referata; tiskale su se bibliografije pojedinih
nacionalnih onomastika u časopisu Onoma (Leuven, Belgija), priređivale su se
onomastičke izložbe i sl.
Mnoge nacionalne onomastike nastojale su skupiti i kataloški urediti svoj to-
ponimijski i antroponimijski fond. U tome su prednjačile skandinavske zemlje i
ostale zemlje miješanih područja i neuređenih granica (Belgija, Poljska, Češka ...).
U nas je taj posao mnogo stručnije naravi. Skupljajući, primjerice, zemljopisna
imena na terenu, trebalo je imati stručne dijalektologe i poznavatelje zemljopi-
snog reljefa, trebalo je i'Illati stručne akcentologe da se ime valjano zabilježi. Sve-
ga toga nije bilo, a nije bilo dovoljno ni novčanih sredstava. Toponirnija nije kao
dijalektologija, gdje možemo izabrati nekoliko reprezentativnih punktova, pa da
obradom izabranih mjesta pokrijemo goleme površine dijalekatnoga prostora. U
toponomastičkom istraživanju valja skupljati sve (očistiti teren poput minskoga
polja). S druge strane, ove je spomenike važno spašavati. Njih ne možemo poput
arheoloških ponovno zakopati za neka druga povoljnija vremena, ni poput nu-
mizmatičkih, etnografskih i drugih. Imena, u ovom vremenu pogotovu, naoči­
gled nestaju. Nepovratno su se zaputila prema zaboravu.

1.2. Iz onomastičke teorije

1.2.1. Onomastika i objekt imenovanja


Onomastika nalazi svoje mjesto na raskrižju mnogih znanstvenih disciplina,
ali po naravi predmeta istraživanja priklonjena je filologiji.
Za terenski rad, za rad u arhivima, katastrima, na povijesnim zemljovidima
moramo biti stručno osposobljeni, kritički se odnositi prema vrelima, pouzdano
bilježiti fonijsku sliku imena, opis i značajke onomastičkoga objekta. Mnogostru-
ki su načini opisa i opisnih tehnika određenih onirnija. Cilj onomastičkoga istra-
živanja određuje pristup građi i izbor metode istraživanja.
U Hrvata je do kraja Skokova razdoblja, sva prva polovica XX. stoljeća, vla-
dala etimološka metoda. Usporedo s njome prisutne su bile dijalektaine meto-
de. Često su uz njih bile povijesno impostirane metode (K. Jireček, Vj. Klaić, M.
Barada, J. Ćuk), zemljopisne O. Modestin, I. Rubić, J. Smodlaka), etnografske (S.
Banović, A. Šimčik, A. Škobalj, M. Gavazzi), arheološke (F. Bulić, L. Katić, S. Gu-
njača, Z. Tomičić), narodnosne (V. Jakić-Cestarić) i druge. Nakon smrti P. Sko-
ka (1956) hrvatska se onomastika okreće proučavanju statusa vlastitoga imena u
jeziku i u društvu, istražuju se njegove funkcije kao onomastičkoga znaka u pri-
jenosu onomastičke poruke, analiziraju se njegove strukture na razini imena i
imenskoga segmenta.
U središtu je onomastičkoga zanimanja izbor imenskog lika, sljubljenost ime-
na i objekta imenovanja, motivi imenovanja, imenski tipovi te položaj imena u

24
Uvod uimenoslovlje

imenskom obrascu i slično. U društvima gdje je istorodnih objekata mnogo opi-


sni izrazi poput "potok koji protječe južnim gradskim područjem", "djevojka iz
predzadnje klupe" opisni su izrazi neprikladni za identifikaciju objekta. Takvi
izrazi nisu ni ekonomični. Vlastita se imena zasnivaju na drugim principima. Lu-
če objekte obuhvaćene istim pojmom i uvrštavaju ih u odgovarajući niz: Ugljan,
Pašman, Pag; luče bića obuhvaćena istom predodžbom: "glumac", "profesor"; ras-
poznaju i identificiraju potencijalna i nestvarna bića: Perun, Snjeguljica, Trnoruži-
ca, Veli Jože. Imena su zapravo analitički izrazi: od mnoštva istorodnih objekata
izlučuju dotičnu jedinku imenom, dok su apelativi sintetički izrazi: sintetiziraju
predodžbu u vrstu istorodna objekta (stol, od mnoštva dasaka povišenih na jed-
nu ili više nogu; šešw, od mnoštva pokrivala za glavu s obodom).
Individualno ime može biti pridodano samo jednom designatu, npr. Ivan, bez
obzira na to što se mnogi zovu tim imenom, i bez obzira na to što jedno te isto
ime, npr. Jadran, imenuje i identificira raznolike objekte ("more", "muška osoba",
"brod", "kinematograf", "bar" itd.). U njima nema zajedničkih značajki kao u poj-
mu "stol", "grad". Apelativi konotiraju, vežu se uz predodžbu i preko predodžbe
na određeni predmet istih atributa (pas, otok). Imena često nastaju od stvarnih
imenica, koje jasno izražavaju pojam (Draga, Luka, Sljeme .. .), dok mislene i nji-
ma slične imenice nestainoga predodžbenog lika (plin, vjetar, kiša, zrak, mržnja)
rijetko postaju vlastita imena.
Vlastita imena ne konotiraju (ne uspostavljaju vezu s predodžbom, pojmom),
ona se izravno vezuju na objekt imenovanja.

p'redodžba
(brdo, poluotok)

imenica naziv ime MARJAN ..


(npr. svaki
Klobuk)

Na ime ne utječe leksički sadržaj imenice Rijeka", "rijeka", Sljeme", "vrh dvo-
strešnoga krova". U takvim se imenicama prozračno st leksičkoga značenja po-
vlači. Ono je suvišno. Štoviše, kad je ime koje je pridodano dotičnom objektu sa-
svim izgubilo leksičko značenje, mnogo bolje obavlja onomastičku funkciju (Nin
je recimo "onomastičkije" ime od okolišnih naselja: Pridraga, Vrsi i sL). Osobna
imena po nazivima životinja (Vuk, Lav, Lija, Medvjed, Rak .. .) pripadaju skupini
najstarijih imena. Mnogi današnji zemljopisni termini vrlo su se rano toponomi-
zirali (Luka, Hum, Zaglav, Rt...). Oni se jednoznačnim užim leksičkim sadržajem
tjesnije vežu uz objekt odgovarajućeg morfološkog izgleda te se izravnim ili me-
taforičkim putem (Nozdra, Rukavac, Rebro .. .) lakše toponimiziraju. Pri imenova-
nju nekog onomastičkog sadržaja ime ne odaje ništa o naravi toga sadržaja (Jele-

25
Uvod u hrvatsko imenoslovije

na, Knin). Te okolnosti dopuštaju imenovati različite vrste zemljopisnih objekata


(Dubrava, Dobrava, Dubrovnik .. .), različita živa bića (Gorka, Hrid, Mercedes, da-
našnja osobna imena), izdvojiti ih imenom kao jedinke iz vrste istorodnih obje-
kata (Plava ptica iz mnoštva automobila marke mercedes; Lajka - ona jedina ku-
ja među dotičnom pasminom pasa itd.).
1.2.2. Ime i imenica
Vlastito ime je više leksička, a manje gramatička kategorija. Imenski lik ima
specifične funkcije s obzirom na imeničko i drukčije (tj. onomastičko, a ne lek-
sičko) značenje. Gramatičkih kategorija koje bi izdvajale vlastita imena od općih
malo je:
1. Različit je deklinacijski uzorak: (daj Ivi) Zobu : (daj Šarcu) zobi; (putujem) do
Bola: (ranio me) do boli;
2. izostanak množine vlastitih imena: Dugi otok - 0 : dugi otok - dugi otoci;
3. oblici zavičajnoga govora u imenima naprama standardiziranim oblicima u
apelativima: Bregi: brijezi / bregovi; Delnice: dionice; Bobovišća : bobovišta ...
Oblici množine: Mosti, Nerežišća, Banovići odnose se na jedinačne objekte. U
rečenici: Sve rijeke Bistrice nisu brze toponomastički je plurallinearan: Bistri-
ca + Bistrica + Bistrica ... Svaki član skupa Bistrica posebna je i drukčija rijeka.
Znakovna fiksiranost uz drukčiji objekt ostaje uvijek individualna, jedinač­
na. Mnogo imena Bistrica / Bistrice nije pluralizacija predodžbe, već je odraz
ponavljanja iste motivacije u različitih objekata.
Apelativni plural jest zbroj jedinica u okviru istoga pojma, pri čemu se obi-
lježja tih jedinica neutraliziraju i mogu se zamjenjivati (svaki član množine jeze-
ra jest jezero);
4. drukčija su akcenatska ponašanja: prof. Magarac: magarac;
5. drukčiji su tvorbeni likovi: Pakoštane, Grižane: građani, brđani;
6. izražena hipokorističnost u antroponima i deminutivnost u apelativa: Pero,
Pećo, Pešo ... Vujo, Vule, Vučo, Vuco: pero - perce "malo pero";
7. vlastita imena nemaju mogućnost izvodljivosti drugih riječi poput apelativa:
Mostar - 0 : most - mostar - mostić - mostarina - premostiti ... ;
8. vlastita imena nastaju od svih vrsta riječi, osim leksikaliziranih (prijedlozi,
veznici, čestice): Svojak, Mladić, Trinaestić, Povuci-potegni (nadimak), Priko
"otok", "naselje", Izvan "rt na Čiovu", Uh i Evala "nadimci na Braču" itd.;
9. tvorena konverzijom od kosih padeža, vlastita imena dobivaju oblik nomina-
tiva: podce "zaravan na padini" pl. po(d)ca - g. pl. podaca ~ ojkonim Podaca
sg. ž. roda u Makarskom primorju.
Iako se navedena dihotomija čini značajnom, ipak su to izdvojeni primjeri
kojih bi se našlo i na apelativnoj razini. Razlike se objašnjavaju različitim porije-
klom (bol: Bol; pero: pero), petrifikacijom dijalekatnog lika u imenima (Delnice,
Črnomerec), povijesnim razvitkom (Kamenjane : kamenjani); izražavanje hipo-
korističnosti u vlastitih imena i genetska veza s deminutivnim sadržajima. Uosta-

26
Uvod uimenoslovlje

lom, rekli smo, vlastito je ime u prvom redu leksička, a ne gramatička kategorija
i nema mnogo gramatičkih kriterija kojima bismo ih odijelili od apelativa. To što
se u imenima javljaju neke specifičnosti (izostanak množine, zatiranje leksičkoga
značenja, postanak imena od svih vrsta leksikaliziranih riječi i izraza) dokazu-
je da isti likovi (sljeme: Sljeme; dubrava: Dubrava) nisu iste riječi. Jedna od njih
pripada kategoriji nom ina appellativa, a druga kategoriji nomina propria. Njiho-
ve su funkcije i njihovi sadržaji različiti. Međutim, granice među njima, jezične i
katkad stvarne, u mnogo su slučajeva teško razlučive.
Naime, opća imenica u prigodnoj funkciji imena dolazi u govornoj situaci-
ji često s atributom ili kojim drugim determinativima: a) taj brijeg, prvo jezero,
gornja varoš, rijeka koja protječe s južne strane naselja (pa je k tome uz identifi-
kaciju određen i smještaj objekta s obzirom na položaj davatelja i primatelja poru-
ke); b) novo selo, velika luka, blatna dolina (pri čemu su navedena karakteristična
svojstva prepoznatljivosti tih zemljopisnih objekata); e) Markov zavičaj, naš grad
(čime se lokalitet definira svojstvima pripadnosti). Na taj način apelativi obavlja-
ju djelomično onomastičku funkciju identificirajući određeni objekt, a zadržava-
ju apelativnu funkciju označujući što je (luka, slatina), kakav je (blato, ravnica),
gdje je (osoje, donji dolac, pod mlinicom) i čiji je ili na koga se odnosi taj zemljo-
pisni objekt (zagrebačka gora). Kako takve imenice, same i s determinativima,
ne označuju stalno jedan te isti objekt, njihova je onomastička funkcija prigod-
na, ovisna o govornoj situaciji sa značenjem pripadnosti (naša nevjesta), o polo-
žaju govornika (treće jezero), kojom od časovito izabranih značajki (kriva draga)
i sl. Tek jačim vezivanjem uz objekt imenovanje istim determinativima, u istom
poretku, tj. potpunim poistovjećivanjem s objektom imenovanja opća imenica i
imeničke sintagme dobivaju status vlastitoga imena: (nevjesta) Nevenka, Gornje
Selo, Blatna Vas, Dvigrad, Osoje itd.
Obratan je prijelaz moguć, iako je manje čest. Kako vlastitim imenima nije
svrha izražavati obilježja zemljopisnog objekta, ona postupno gube leksičko zna-
čenje riječi od koje su potekla, usredotočujući se na sam lokalitet kojemu je nadje-
veno ime: Učka, Požega, Orljava ... Što god više obavijesti, bilo koje vrste, znamo
o imenovanom objektu, to je onomastički sadržaj njegova imena bogatiji. Ako se
iz bogatog sadržaja imenovanog objekta izdvoji koja bitna značajka i poopći, tj.
počne li riječ sa sadržajem te izdvojene značajke označavati druge slične objekte,
ime se promeće u apelativ sa svojstvima tipizacije. Na taj način dobiva taj apelativ
novo leksičko značenje koje je bilo motivirano nekom od značajki dotad imeno-
vanoga objekta. Od denotacije (upućivanjem izravno na objekt), svojstvene vlasti-
tom imenu, poopćeno ime dobiva konotaciju (vežući se uz predodžbu), svojstvenu
općoj imenici. Splićani će npr. toponim Brač poopćiti dajući mu značenje "oto-
ka". Oni će vas zapitati: iz kojega ste brača, a trebalo bi odgovoriti: prvog (Brač),
drugog (Hvar) ili trećeg (Vis). Šolta pripada njima i ne ulazi u taj red. Neki stari
kajkavski pisci poopćavali su Med'imorje (= Međimurje) dajući mu značenje "oto-
ka" (insulae): U našem su orsagu mnoga med'imorja. Poljičani će za protočnu vo-

27
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

du reći cetina, Gradišćanci dunaj, Istrani sava. Vino sa lokaliteta Dingača posta-
je dingač, sa Postupa postup, a Gašo se npr. premetnuo u apelativ gašo i označuje
lijenoga dečka (po literarnom liku, kao sirota pepeljuga u zločeste maćehe). Se-
mantika vlastitoga imena pretvorena u semantiku opće imenice samo je obrnut
proces apelativne individualizacije.
Slična se pojava zbiva u govoru djeteta pri upoznavanju okolišnog svijeta. Sva-
ki predmet traži i naziva imenom. Njemu je tata vlastito ime vlastitoga oca i vla-
stito ime seoskog župnika don Luka meni je bilo, na primjer, naziv za svakog sve-
ćenika u svećeničkoj odori. Tako se zbiva sve dok dijete ne usvoji neke od bitnijih
značajki objekta, dok ne nauči poistovjećivati slične objekte sjedinjujući ih u jed-
nu klasu ("otac", "svećenik" itd.).
Kao što je npr. većina prezimena motivirana bilo značajkama antroponimne
pripadnosti (patronimnosti), po osobnim imenicama (Janko Matko), po toponi-
mima (Posavljak, Zagrebec), po etnonimima (Horvat, Vlašić), bilo po apelativnim
sadržajima: po položaju prebivališta (Vrdoljak), po tjelesnim i duševnim osobina-
ma (Mudrinić, Mucalo), po društvenim poticajima (Sloboda), po raznim djelatno-
stima, obrtu (Sudar, Rešetar), po nazivima bilja (Višnjić, Dunja), po nazivima živo-
tinja (Kos, Lisac), po predmetima (Torbarina), po prirodnim pojavama (Mećava)
itd., tako je i najviše toponima motivirano morfologijom tla, pa je često u osno-
vama toponima imenica u toponomastičkoj funkciji, zapravo zemljopisni termin.
Njima je najlakši prijelaz iz apelativnoga u onomastičko polje. Ta veza pripadnosti
objema poljima ostaje često trajno očita, jer takvi apelativi čuvaju i dalje leksičko
značenje (sutjeska, hum, rt, dugi otok), ne napuštaju sasvim apelativno polje, a ni-
ti su, zbog toga, sasvim integrirani u onomastičko polje.
Zemljopisni termini, na primjer, upućuju izravno na objekt: dolac ~ Dolac,
vrh ~ Vrh, obre ž ~ Obrež te uz nominaciju izražavaju karakterizaciju objekta;
uz identifikacijsku funkciju (to je ime naselja, riječnog brijega, naplavine i sl.) do-
bivaju i obavijesnu funkciju.
Uvijek kad je iskaz ovjeren: Luka je određena luka, Braco npr. moj susjed, ri-
ječ je o vlastitu imenu. Iskazi luka je luka, brdo je brdo nisu ovjereni, besmisleni
su te pokazuju kako riječi luka II Luka pripadaju dvjema različitim kategorijama:
apelativnoj ionomastičkoj.
Zemljopisnom terminu vrlo je bliska metafora, kojom se imenuju različiti obli-
ci reljefa: glava, ždrijelo, oko, kotao, kuk, rukavac ili dolaze kao antroponimi:
Glavan, Nosko, Guzina, Puž, Lisac, Hrid ... Metafora ne označuje objekt izravno
(vrh ~ Vrh) nego posredno, slikom koja je u osnovi svake metafore (uzvisina po-
put glave ~ Glava, spor poput puža ~ Puž). Dok je u proprijaliziranom običnom
apelativu prisutna objektivna, iskustvena konotacija, u imenskoj je metafori mo-
tiviranost časovita, angažirana, afektivna. Imenska metafora stoga brže gubi lek-
sičko značenje i čvršće se sljubljuje s imenovanim objektom. Ona je u leksičkom
smislu manje obavijesna i u onomastičkom smislu svrhovitija. Česta je u dobrih
pisaca u literarnoj onomastici.

28
Uvod uimenoslovlje

1.3. Funkcije imena

Onomastička je funkcija uloga koju ime dobiva i izvršava je činom


imenovanja.
U onomastici prepoznajemo više funkcija: nominativnu (čin imenovanja),
identifikacijsku (pridruživanje imena konkretnom objektu), diferencijacijsku (ra-
zlučivanje imenom jedinke iz vrste naziva istog predodžbenog obilježja), konota-
tivnu (skup svih atributa bitnih za označivanje denotata) te sOcijalnu, emotivnu,
deskriptivnu, ideološku itd. S obzirom na pojedine onomastičke funkcije primje-
njuju se i metode onomastičkoga istraživanja.
Jedna od bitnih im~nskih funkcija ostvaruje se činom priopćavanja. Ona se
uvijek iskazuje denotativom (objektom imenovanja). Denotat mora biti poznat
priopćavateljima i primateljima onomastičke poruke. Bez poznavanja denotata
ime ne znači ništa. Mnoštvo obilježja denotata potaklo je imenovatelja da izvrši
izbor njemu najkarakterističnijega obilježja i da ga uobliči u ime. Tako npr. vrb-
nik prestaje biti: "vrbe u Vrbenom polju na Krku" i postaje naselje na brdu Vrb-
nik. Imenom Golub prepoznajem vrsnoga kolegu znanstvenika, teologa i pjesni-
ka, Maslinom identificiramo dotičnu profesoricu talijanskoga jezika. Značenja
koja su "prigušena" u motivu imena otkrivamo retrospektivnim istraživanjem.
Ta su istraživanja važna i izvan jezične sfere (za povijest, zemljopis, etnologiju,
socionomastiku itd.). Jedna od jezičnih funkcija imena jest uloga imenskoga su-
bjekta, objekta, vokativnosti. Ako su vlastita imena nastala od neimeničkih rije-
či, ona u rečenici dobivaju valentnost imenica te se obično sklanjaju: došao je iz
Prijeka (: prijeko), pročitao je u Danasu (Danas je naslov tjednika), doznao sam
od Uha (: Uh, nadimak nastao konverzijom od usklika), a katkad se ne sklanjaju
("... u časopisu Ovdje pisalo je ... "). I jedni i drugi oblici ispunjavaju u općenju, kao
svako ime, nominativnu funkciju.
Ugledni ruski onoma stič ar V. A. Nikonov ("BBeAeHJ1e B TOIIOHJ1MJ1KY", Nau-
ka, Moskva 1965, str. 62) izdvaja tri bitne funkcije vlastitoga imena:
- Adresna - ime upućuje na objekt kojemu je pridruženo: Dozovi iz III. b Ivana.
Putujem u Opatiju (ne u samostan nego u grad s tim imenom).
- Deskriptivna - ime s neugašenim motivom imenovanja. Prisutna je osobito u
mikrotoponimiji i u osobnim nadimcima gdje su imena uporabom bliska ime-
nicama i u kojih leksičko značenje nije sasvim utrnulo. Njima se sve više ba-
vi kognitativna onomastika. Deskriptivna funkcija pripada povijesti imena, a
ne njegovu funkcioniranju u činu priopćavanja. Deskriptivnost imena bila je
u središtu istraživanja dostrukturalističkih onomastičara, koji u imenu, kao
i mnogi danas, etimološkim metodama nalaze "dušu" prvotno značenje ime-
na, a ne etiološku sastavnicu, uzroke nastanka imena kao društvenoga čina.
Takva istraživanja provode suvremeni onomastičari.
- Ideološka - odražava odnos izabranoga objekta imenovanja i njemu pridruže-
noga imena. Takva su imena česta u urbonimima (imena ulica i trgova), mno-

29
Uvod u hrvatsko imenoslovije

ga honorifikacijska imena te osobito često krematonimi (imena predmeta ma-


terijalne kulture, proizvoda i sl.). Slovački onomastičar Vicent Blanar mno-
go je istraživao u antroponomastici funkciju srodnosti, legalizacije čovjeka u
društvu, koja se postiže antroponimima (i raznim živim, govornim i službe-
nim antroponimijskim obrascima).
1.3.1. Čin imenovanja i čin priopćavanja
Postanjem i funkcijom čin imenovanja i čin priopćavanja imenom različiti su.
U vremenskom slijedu čin imenovanja prethodi priopćaj nom činu (v. R. Šramek
u časopisu Polia onomastica Croatica, 2003-2004, 12-13, 419-420).
Čin imenovanja sad.ržava u sebi elemente imenotvornosti (strukturu imena)
i onomastički sadržaj (pridruženost stvorenog imena objektu koji to ime imenu-
je). U činu imenovanja prevladavaju nominativna obilježja.
Obilježja priopćajnog čina očituju se procesom priopćavanja, koje podrazumi-
jeva uspostavu trajnog, jednoznačnog odnosa imena i objekta imenovanja.
U toj priopćajnoj funkciji prevladavaju referencijaIna obilježja, upravo sadrža-
na u odnosu: ime i njegov referent (objekt imenovanja).
Da ime može funkcionirati u komunikaciji, ono mora biti supstantivizirano.
I ponašati se kao supstantiv: Ziža "usklik kao nadimak u Supetru na Braču", Ku-
kuriku (: kuk) "bilo s hridi u obliku pijevčeve kreste", Priko "naselje na desnom
ušću Cetine", pred Primoštenom (ne *Primoštenim), D. sg. Jasni (ne *Jasnoj), Mil-
ni (ne Milnoj), Dosta "ime djevojci" itd. Vlastito ime u priopćajnom činu ravna
se po gramatičkim pravilima dotičnoga jezika. No kako ime nastaje u zavičajnom
idiomu, ono često sadržava i zadržava dijalekatne osobitosti: Bregi "naselje", Črni
"prezime", Hlam = hum ("uzvisina na Krku" < hIm). Ime se često odlikuje nestan-
dardnim likom, pravopisnom i prozodijskom nenormiranošću. Ta obilježja često
nose distinktivnu onomastičku obavijest: Vladko: ne Vlatko, Maček: ne Mačak
"prezimena", Medović: Medović "prezime slikara C. Medovića". Taj tip prezimena
u tom kraju nosi kratki uzlazni akcent na penultimi: Knezović, DragoviĆ i sl.
1.3.2. Proprijalizacija ionimizacija apelativa
Čin kojim se mijenja status apelativa u status vlastitog imena: otočac --+ Oto-
čac, klek --+ Klek, višnja --+ Višnja nazivamo proprijalizacija ili onimizacija. Njo-
me se apelativ promeće u drugu kategoriju leksema bez formalnih preoblika na
planu izraza. Tu pojavu zovemo transonimizacijom ili općim lingvističkim ter-
minom konverzijom.
Transonimizacijom se, dakle, apelativna funkcija imenice da označuje priop-
ćavanjem svojstava koja su svojstvena svakoj jedinki obuhvaćenom tom imeni-
com (: struga - 1. "strmo korito tekućice"; 2. "dno riječnog korita"; 3. "pregradna
vrata u toru" itd.) promeće u proprijainu funkciju da imenuje (da izravno upu-
ćuje na imenovani objekt: Struga "naselje na rijeci Uni"). Opatija "naselje" nema,
osim u momentu nastanka imena, gotovo ništa u sadržajnom smislu zajedničko
s imeničkim značenjem "samostan". Tako nastaje binarna opreka dvaju različitih

30
Uvod uimenoslovlje

značenja: konotativnog (opatija) idenotativnog proprijalnog (Opatija). Tom se di-


hotomijom očituje apelativna i proprijaina sfera jezika.
Imena, dakle, nastaju konverzijom apelativa u vlastito ime (brdo ---+ Brdo), kon-
verzijom toponima: Jadran "more" ---+ Jadran "osobno ime", Goran(in) ---+ etnik (za
stanovnika Gorskoga kotara) ---+ Goran "osobno ime" te apelativnim i imenskim
derivacijama. Vladimir Nazor je svojega mlađeg prijatelja Ivana Gorana Kovači­
ća nazivao hipokoristikom Goro.
U onomastičkom strukturalizmu imena su razvrstavana na:
a) Primarna imena: Vrh "izvor", Rijeka "grad", Šilo, Kopito "nadimci naselja N".
Ona se ne pokrivaju sa značenjem homonimnih apelativa. Ovoj skupini pri-
padaju mnoga imena metaforičke motiviranosti.
b) Derivirana imena: ona se ni strukturom ne poklapaju ni s apelativima ni s ime-
nima od kojih su nastala: griža / Griža H Grižane, Split H Splitska "naselje na
Braču nasuprot Splitu". Pridodavanjem tvorbenih formanata imenici postiže-
mo modifikaciju predodžbenoga značenja, dok derivirano ime s obzirom na
ishodišnu imenicu imena ili drugo ime nosi drugi onomastički sadržaj, ime-
nuje drugi objekt, postaje relacijski onim.
1.3.3. Etimološki imenski i imenički sadržaj
Etimološki sadržaj, kojim se bavi etimološka onoma st ika, ne očituje se u pravi-
lu kroz imenski nego kroz imenički (često mukotrpno rekonstruiran) etimon. Taj
sadržaj u vlastitih imena potisnut je u priopćajnom činu. Toponim Ploča u Nere-
tvanskoj delti nastao je konverzijom od apelativa ploča "plosnati kamen". Nastan-
kom naselja prvotni toponim dobiva službeni množinski oblik Ploče, kakav često
dobivaju naselja da se razlikuju i od istoobličnih toponima i od apelativa. Tu po-
javu zamjećujemo davno i posvuda: Salonae, Romae, Athenai... Etimon je sasvim
zanemaren i u priopćajnom činu sasvim je prigušen. Imenovanjem se uspostav-
lja čvrst odnos između imenovanog objekta i pridruženog mu imena. Sljeme kao
onim nije "vrh krova od kojega se spuštaju strane", niti "vrh gore", nego "vrh Med-
vednice, Zagrebu na sjever, visine 1033 metara, još nenormiranoga imena: Slje-
me : Sleme". A i kad se normira, oblik Sleme rabit će pretežito domaće i kajkavsko
stanovništvo kao endogen, autohton lik, dok će oblik Sljeme biti u uporabi u do-
šljačkoga jekavskog (i školovanog) pučanstva koje ga prilagođuje jekavskoj normi
standardnoga jezika (kao što je npr. Radio Sljeme). I kad se jednom službeno nor-
mira lik toga oronima, oba će lika još dugo supostojati i neće smetati u lokalnoj
komunikaciji. U imena nije toliko bitna etimologija koliko etiologija, tj. uzroci,
razlozi upravo takva imenovanja, a oni su uvijek povijesno uvjetovani.
1.3.4. Imenska semantika
Semantici imena nije se u dostrukturalnoj onomastici posvećivala dovoljna po-
zornost. Dotad se imenska semantika često poistovjećivala s imeničkom seman-
tikom. Za to u onomastičkim radovima nailazimo na mnoge semantičke klasi-
fikacije po apelativnoj semantici u imenu. Apelativna značenja mogu varirati od

31
Uvod u hrvatsko imenoslovije

vrlo prozirnog: blato - Blato "ojkonim na Korčuli", do uvjetnog: Zelengaj (tamo


je sada zagrebačka gradska četvrt) do tamnog: Brkata (od latinskog pridjeva ver-
ticata "ustremljena", ime strmom brdu s pretpovijesnom gradinom na Braču), do
potpuno nejasnog: Mosor, Papuk "imena gorama", Krka "ime krškoj rijeci, stari
Titius", Rava "ime otoku zadarskoga arhipelaga".
Prisutnost apelativnoga značenja u vlastitih imena, već smo spomenuli, njiho-
vo je dopunsko, a ne bitno diferencijaino obilježje.
Kolikogod se onomastički teoretičari sporili, etiologija imena, razlog njegova
nastanka, izbor određenih značajki s obzirom na imenovani referent, i antropo-
nimni i toponimni, važne su, i to one izvanjezične koje su potakle nastanak ime-
na, i one jezične koje sl! to ime tada, tamo i tako oblikovale.
Od samoga početka bavljenja imenima prigrlio sam devizu velikoga češko­
ga onomastičara Vladimira Šmilauera, koji je u svojoj knjizi Uvod do toponoma-
stiky (Prag 1962, str. 10) napisao: Musime tedy mit na mysli, že jmeno je vice než
pouhy komplex hlasek, že to neni jen slovo, složene ze zakladu a afixu a jistym
zpusobem sklonovane. (Zemepine) jmeno srostlo sobjektem, ktery označuje, zr-
cadli se v nem kus dejin tohoto objektu a kus duše tech, kdo jej pojmenovali a poj-
menovani uživali. l
Pri nastanku vlastitog imena etimološki je sadržaj uglavnom prisutan. U funk-
cioniranju vlastitog imena taj se etimološki sadržaj zamjenjuje zvukovnom for-
mom kojom se razlikuje od ostalih (susjednih) imena. Moglo bi se reći da pr-
votni etimološki sadržaj ne iščezava sasvim. On se u imenu preobražava u plan
izraza, u zvukovnu formu imena pridruženu konkretnom objektu koji je njome
imenovan.
Već spominjani A. V. Nikonov razlikuje tri plana imenskoga značenja (ibi-
dem, 57-63):
- Doimensko (etimološko, apelativno) značenje riječi od koje je tvoreno ime (Bo-
bovišća : bob; Zeljko: želja). Zadatak je istražiti etiologiju, razlog nastanka ime-
na i njegovo pridruživanje imenovanom objektu.
- Onomastičko značenje (nominacija, identifikacija). To je ono značenje imeno-
vanog objekta koje se ostvaruje činom priopćavanja, pri kojem objekt imeno-
vanja mora biti poznat u dotičnoj onomastičkoj komunikaciji. Ako nije poznat
objekt imenovanja, ime nema nikakva smisla i prestaje biti onomastičkim zna-
kom, jer znakova koji ne znače nema.
- Naknadno imensko značenje. Ono se očituje kroz asocijacije kao posljedica po-
znavanja objekta u onomastičkoj komunikaciji (pusta) Londra = Split; Hrvat-
ska Atena = Dubrovnik; nevježu u pjevanju koji je rado i javno pjevao operne
arije zvali su uz podsmijeh Caruso, a nadrislikara Michelangelo.

l Moramo također imati na umu da je ime više no puki skup glasova, ono nije samo skup slova sa-
stavljen od osnove i afiksa i tako osposobljen za sklanjanje. (Zemljopisno) je ime sraslo s objektom
koji označuje, zrcali se u njemu dio tog objekta kao i dio duše onoga koji je to ime nadjenuo i njime
se služio.

32
Uvod uimenoslovlje

Onomastičko značenje vlastitog imena posljedica je poznavanja objekta koje-


mu je ime pridruženo.
Svako je vlastito ime vezano apozicijskim odrednicama: Pakoštane (to je na-
selje, sufiks je -ane koji dolazi samo za imena naselja); Orljava (to je rijeka, sufiks
-ava čest je u hidronimiji), Jurjević (to je prezime muškarcu i ženi, sufiks -ić naj-
markantniji je upravo u prezimenima), Ivana (to je osobno ime nadjenuto ženi,
sufiks -a čest je u tvorbi mocijskih imenica i imena). Bez poznavanja ili podrazu-
mijevanja takvih apelativnih predodžaba ime ne može funkcionirati. Riječ je, da-
kle, o poznavanju objekta kojemu je pridruženo ime, ali i o poznavanju strukture
imena. Na djelu je etimološka, etiološka i tvorbena jasnoća imena. Budući da je
vlastito ime u kudikamo većoj mjeri socijalni znak nego apelativ, u njegovo zna-
čenje ulaze, kako smo već spomenuli, izvanjezični čimbenici: estetski, stilistički,
moralni, konfesijski, honorifikacijski itd.
Sve što se nalazi u jeziku, rekli smo već, nalazi se i u onomastici, a sve što je
područje onomastike ne ulazi u jezičnu kompetenciju.

1.3.5. Obavijesnost imena


Vidjeli smo već da ime u priopćajnom činu zanemaruje vezu s predodžbom ri-
ječi od koje je tvoreno. Njegova je informacija druge naravi i ne pokriva se s ape-
lativnom. Ugledna ruska onomastičarka A. V. Superanska (Obščaja teoria imeni
sobstvennogo, Moskva 1973) navodi tri tipa informacije:
- Priopćajna informacija: to je geonim (zemljopisno ime), antroponim (ime ži-
vih bića), astronim (ime nebeskih tijela). To su najpovršnije obavijesti i ostva-
ruju se vezom imena s određenim objektom. Bez znanja objekta ne ostvaruje
se priopćajni čin imenom.
- Enciklopedijska informacija. Ona sadržava ukupnost znanja o imenovanom
objektu. Ona je za svakoga u priopćajnom činu drukčija s različitih gledišta
(spoznajnog, emotivnog, vjerskog, npr.: Međugorje, Vukovar, Krleža). Tko po-
drobnije poznaje imenovane referente (objekte nazvane vlastitim imenom), u
njega je enciklopedijska informacija bogatija. Onome koji o spomenutim de-
notatima ne zna ništa, njemu je ova informacija ravna nuli.
- Jezična informacija. Ona je najpostojanija, nepromjenljiva i nezamjenljiva. Sa-
držana je u prepoznatljivosti imena i u imenskoj strukturi. Strukturna jasnoća
nestaje ako nam je nepoznata jezična pripadnost imena. U istraživanju imen-
skih struktura, u kojih je tvorbena jasnoća teže dokučiva, oslanjamo se na
imenske segmentne podudarnosti koje prepoznajemo u drugim imenima (v.
u knjizi P. Šimunović, Toponimija hrvatskogjadranskogprostora, 2005, 37-48).
Do jezične informacije imena dolazimo lingvističkim metodama.
1.3.6. Imena i njihov prostorni razmještaj
U davnašnjim vremenima pojedina imena i imenske strukture zauzimali su
drukčiji prostor zbog kolonizacijskih i migracijskih procesa. Imena, upravo zem-
ljopisna imena, postojana su i nepremjestiva s obzirom na objekte kojima su pri-

33
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

družena. Antroponimijska SU imena selilačke naravi, poput referenata kojima su


pridružena.
Prostori stare srednjovjekovne hrvatske države aktivne su onomastičke zone.
One pokazuju stare ojkonimijske strukture (-ane, -ići, -ci, -*jb, -ovo, -in itd.). Raz-
mještaj imena takvih struktura potvrđuju povijesna vrela (isprave, kartulari, ra-
zvodi, urbari...), pokrivaju se s odgovarajućim arheološkim arealima te drugim
spomenicima materijalne i duhovne kulture na tim prostorima. Pojedini onoma-
stički tipovi zauzimaju s obzirom na ime i prostor karakteristične areale i po gu-
stoći osnova i po tvorbenim strukturama onima.

1.3.7. Relacijski od?osi imena


Traganje za etimološkom jasnoćom apelativa u vlastitom imenu vodi nas u
onomastičku etimologiju. No bit onomastičkoga značenja očituje se u odnosu
imenovatelja prema objektu imenovanja. Taj relacijski odnos otkriva motiv na-
stanka imena i izbor njihova oblika.
Ovaj relacijski model koji se očituje u onomastičkom motivu imenovanja u
(češkoj) ojkonimiji razradio je ugledni češki onomastički teoretičar R. Šr<imek
(Uvod do obecni? onomastiky, Masarykova universita, Brno 1999, 36-48). Ovdje
ćemo ga prikazati na hrvatskoj onirniji.
U času nastanka imena (nomen in statu nascendi) ono je semantički (onoma-
stička semantika) i strukturalno (onomastička struktura) jasno. Posjeduje etimo-
lošku i tvorbenu jasnoću.
Odnos imenovatelja s obzirom na imenovani objekt ograničen je četirima sa-
držajno-semantičkim kategorijama. One se očituju u odgovorima na pitanja:

I. Gdje je to (lokalizacija objekta)

A. Kategorija živog
Objekt su imenovanja ljudi u vezi s naseljem
a) -ane: Lažane "ljudi koji žive na Lazu", Rakljane, Hraštane; b) -ići (-ovićil-evi­
ći, -inići): Glogovići "ljudi koji stanuju u Glogoviku", Krčići; c) -ci (-ovcil-evci, -inci):
Gatinci (: gat "naselje"), Slatinci, Labinci "ljudi koji su iz Labina, ili su se odan-
de doselili".
Ovakvi se ojkonimi javljaju u hrvatskim dokumentima od IX. stoljeća (Laža-
ne, u darovnici kneza Mislava godine 852. u Kaštelima) i traju do xv. stoljeća,
a zatim se kasnije (u XVII.-XVIII. stoljeću) ponovno javljaju s migracijama pu-
čanstva i nastankom novih naselja po uzoru na one otprije tamo zatečene. Na-
selja s ovakvim imenima uglavnom su zaselačkoga, katunskoga tipa. Njihove oj-
konimne strukture svjedoče otkud su se stanovnici naselili: Labinci (u zapadnoj
Istri), Modrušani (u središnjoj Istri) itd. Ovim se skupinama pribrajaju: a) etno-
nimna imena u funkciji ojkonima (Nimci, Čehi, Vugrovci, Vlasi), b) ojkonimi na
-ari "stanovnici koji žive na mjestu iskazanom u sadržaju osnove toponima: Br-
dari, Dolinari, Ponikvari, Škuljari, Kućari, Šćitari "ljudi koji žive uz šćit, gat, nasip

34
Uvod uimenoslovlje

rijeke". Usp. Šćitarjevo blizu Zagreba na zemljištu stare Andautonije, čije je ime
slične motiviranostF i Šćit u Rami.

B. Kategorija neživog
Ojkonimi ovih struktura izražavaju lokacijom izravno ili posredno mjesto sta-
novanja "ljudi koji žive na prostoru ili su se doselili s prostora iskazanog u sadr-
žaju ojkonima".
a) Tip prijedlog + ime (p3 + N). U hrvatskoj ojkonimiji tip je vrlo rijedak: Pod zi-
dom, Nad lipom itd. Zastupljen je u mikrotoponimiji i urbonirniji i mlađega
je postanja.
b) Tip prefiks + ime (pr + N): Zagvozd, Primosten, Zagora. Imena ovog tipa vrlo
su stara i raširena su u svim slavenskim jezicima (v. M. Karas, "Nazwy miej-
scowe typu Podgora Zalas w j~zyku pol skim i innych j~zykach stowianskich",
Prace onomastyczne PAN, l, 1955, 140 str.).
c) Tip prefiksalno-sufiksalni: prefiks + ime + sufiks (pr + N + s): Zadvarje, Posavlje,
Pokupsko, Nerezine ... Ovaj je toponimijski tip vrlo star i produktivan (osobito
u mikrotoponimiji). Ojkonimi na -sko/-čko gusti su na širem području Slunja:
Topusko, Kravarsko, Jastrebarsko, Krnjačko, Kratečko, Lučko, Sredičko, Konj-
kovsko, Kamensko, Pokupsko.
d) Motiv lokalizacije kao odgovor "tamo gdje je", čest u toponimima nastalim
konverzijom, tj. prijelazom apelativa u ime bez promjena na planu izraza:
Rijeka, Blato, Glina, Struga, Dolac, Varoš, Kaptol, TvrđalFestung (Sl. Brod)
itd.

II. Tko su?, Čime se bave? (karakterizacija objekta)

A. Kategorija živog
Izdvajaju se dvije skupine koje izražavaju:
a) zvanja i zanimanja, bavljenje nečim, obnašanje dotične službe: Červari, Klada-
ri (Sisak), Kladare (Đurđevac), Rešetari, Ribari, Ovčare, Pećari, Rataji, Kova-
či... Takvi ojkonimi karakteristični su za srednju Europu i frekventniji su na
hrvatskom sjeveru i po Istri nego u južnoj Hrvatskoj. Nastajali su kao naseo-
binske jezgre i suburbani predjeli razvojem trgovišta: Šostari, Vlasi "zidari",
Mesari, Lončari. Ovdje ubrajamo dvoleksemne ojkonime tipa: Suhovare, Va-
rivode, Salopeci, Pivovari, Smičiklasi, Platihljebi (XI. stoljeće), Konjevrate (od
starijega Koljivrate) itd. Ovaj tip ojkonima vrlo je star i ima svoj areal prosti-
ranja po Dalmatinskoj zagori: Varivode, Zloušane, Čavoglave, Strizirepi, Du-
gobabe itd.
b) socijalni status: Kmeti, Knapići, Plemići, Knežići ...

2 P. Anreiter (2001): "Die vorromischen Namen Pannoniens", Archaeolingua, str. 29-30, Budimpešta.
3 Pokrate znače: N - ime; p - prijedlog; pr -prefiks; s - sufiks.

35
Uvod II hrvatsko imenoslovije

B. Kategorija neživog - Što je tamo?


Ova je kategorija nastala uglavnom konverzijom, tj. proprijalizacijom apelativa
(ili transpozicijom toponima) bez promjena na planu imenskog izraza: Dub, Vrba;
Dol, Gora, Vrh, Nakai, Brod, Mlaka; Grad, Mostir (: monasterion), Katun(i); Laz,
Luka, Draga; Most. Ovaj se tip donekle preklapa s tipom l.B.d. Ovakva su ime-
na zabilježena u najstarijim dokumentima. Tip je vrlo produktivan. S obzirom na
apelative (i toponime) koji su sačuvani u ovakvim imenima zanimljivo je istra-
živati areale njihova prostiranja: otok: ostrvo; gora: planina; izvor: zvir: vrilo:
vrutak: vrulja; mlin: malin ... Ovdje uvrštavamo množinske oblike imena: Drage,
Vrsi, Doli, Nerezi..., gdje je pluralizacija likova u funkciji imeničke proprijalizaci-
je osnovnih i deriviranih imena (Blaca, Bobovišća), iako množinske forme imena
uvijek identificiraju jedinačnost objekta (Ploče "samo taj grad").

III. Pod kakvim su okolnostima nastala imena? (kvantifikacija)


A. Kategorija živog
Riječ je obično o dvoleksemnim ojkonimima množinskih likova. Često su pos-
prdnih biljega kojima ih imenuju susjedi: Vodopije, Novokmeti, Zloselci, Suhoba-
be, Puzigaće, Prgometi, Tučepi; Smodlake (= osmo dlake), Prvonošci, Poldrugači...
Taj je ojkonimijski tip star. Čest je u starim naseobinskim arealima. Imena su pri-
družena malim naseobinskim skupinama zaselačkoga tipa. Imaju određene area-
le svoje pojavnosti i po postanju su slični ojkonimima pod II.A.a.
B. Kategorija neživog
a) Ojkonimi su motivirani tipološkim i razlikovnim obilježjima objekta kao
mogući odgovor na pitanja: Kakav je?, Kako je tamo? U slavenskoj onomastici mno-
go je ojkonima adjektivnoga postanja. U literaturi još traju prijepori jesu li adjek-
tivna imena koja nastaju transpozicijom pridjev ---+ ime: duboka ---+ Duboka, ćelav ---+
Ćelavi, ili su imena nastala eliminiranjem identifikacijskog člana pretpostavljeno-
ga složenoga imena: Duboka (uvala), Krasna (djevojka). Potonji tip nastanka imena
je čest: Novigrad ---+ Novska, Tojsti rat ---+ Tojsti (: tusti < t!sti "debeli"), Gradiška (:
gradišće novo/staro), Učka (tj. *Vučka gora); :Željan (= željeno dijete), Nenad (= ne-
nadano novorođenče). Eliptički tip potvrđen je vrlo rano: Mokro (u Porfirogeneta,
X. stoljeće), Dobra « Dobra njiva). U toponima od nederiviranih pridjeva: blag (---+
Blagaj), dug (---+ Dugo), gol (---+ Goljak), ljut (---+ Ljuta), suh (---+ Suhaja), slan (---+ Slano),
zal (---+ Zala), strm (---+ Strmica), tih (---+ Tiha), zel "zeleni" (---+ Zelić), Črni, Tusti, zlat
"zlatan" (---+ Zlata) itd. potvrde su obično starije od onih deriviranih pridjeva: Dub-
no, Grabrova, Milna, Rogozna, Zlatno, Kaina, Studena, Kamensko, Studnik ...
Onimizacija pridjeva ne biva uvijek potpuna. Imena rijeka npr. Bistra, Crna,
Desna, Paka ("naopaka" po toku, jer se čini da voda teče u suprotnom, naopakom
smjeru) s onomastičkoga gledišta ne raščlanjuju se kao supstantivizirani pridjevi,
nego kao eliptična imena: Milna "melna, pjeskovita luka koja se imenom promet-
nula u naselje" dobiva imeničku deklinaciju: u Milni (ne Milnoj, osim u mjesnom

36
Uvod uimenoslovlje

govoru), kao i Primošten: pred Primoštenom (ne *Primoštenim), kao Baška: u


Baški (ne u *Baškoj).
Kad pridjev postane vlastito ime, gubi, u kategoriji živog i kategoriji neživog,
osnovnu sintaktičku funkciju da bude pridjev (atribut), a uzima nesvojstvenu
funkciju za pridjeve da identificira jedinačne objekte: Kravarsko, Imotski, i lič­
nosti: Stari, Črni, Dugi, Hrabar. U višeleksemnih imena (imenske fraze, naslovi)
katkad se tvori reducirani imenski izraz, bilo izostavljanjem nebitnijeg imenskog
dijela: Slobodna (Dalmacija), (Gospoda) Glembajevi, bilo da dolazi do univerbiza-
cije imenskog izraza: Bistra rijeka ---+ Bistrica, Kvaternikov trg ---+ Kvaternjak, Pla-
ninarski dom kralja Tomislava ---+ Tomislavac i sL, ili se višeleksemsko ime svodi
na inicijale: A Gf (Matoš), A Be (Šimić) itd.
U XVIII. stoljeću španjolski kolonizatori osnivaju grad kojemu su dali honori-
fikacijsko ime El Rio de Nostra Sinora la Reyna de los Angeles de Porciuncula. Ta-
kva se duga imena redovito reduciraju. Taj je grad 4. travnja 1850. dobio današ-
nje ime Los Angeles koje američka praktičnost svodi na inicijale LA. To nije isto s
umjetnim pokratama: Zgb (= Zagreb), Bgd i sl.
b) U ovaj tip uvrštavaju se imena čiji je motiv nastanka sadržaj u odgovoru
na pitanje: Pod kakvim okolnostima je nastao poticaj za ime: Laz, Pasika, Režiš-
će, Požega, Žegar, Žeženik, Tribjenica, Trebišće, Rasohatica. Takve su obavijesti
važne za gospodarsku i socijalnu povijest dotičnoga predjela, jer imena upuću­
ju: ba) na način dobivanja tla: Laz, Krč, Požari ... ; bb) na pravne okolnosti: Ždribi,
Podvornica, Sloboština, Gmajna, Župno ... ; bc) na način razgraničavanja: Ograde,
Oklad, Osijek, Granice, Meje (= "međe"); bd) na stražišta: Stražišća, Prozor, Zrin,
Ozren (: zreti "razgledati i sL"), Razgled, Kurila, Strganje (mjesto paljenja krjeso-
va na stražarištu) itd.

IV. Čiji? (ideja svojevrsnoga pripadanja)

A. Čiji ljudi?
a) Tip ojkonima nalik na osobno ime. Taj tip antroponimnog imena bez promjena
na planu izraza vrlo je rijedak u hrvatskoj toponimiji. Tom tipu pripadaju:
aa) toponimi u kojih već ne prepoznajemo posesivni sufiks I-jh/, jer je već dav-
no potiranjem postao neprepoznatljiv: Ivanja, Primišlje, Živogošće, Ilača ... ,
ili se izgubio depalatalizacijom: Jurandvor « *Juranj dvor "Juranov dvor"),
Bandvor « *Banj dvor "Banov dvor"), ili je danas neprepoznatljiv: Jurja
Ves, Kozari (= Kozarji) Bok itd. U takva imena ubrajamo Perun « Perunj
vrh) na Učki, nad Zrnovicom, u Rami. Vidi IV.B.b.
ab) Ojkonimi koji su sing uli rali nekoć pluralne likove: Gospić « *Gospići), Kra-
šić, Unešić, Metković, Orebić, Đurđevac, Miroševec ... te od nekadašnjih pa-
tronimnih imena na -ići, -ci (I. A. 1) nastaju inačice posesivnih ojkonima,
od kojih su neki bili po tada živom tipu posvojnih toponima tvoreni po-
svojnim pridjevskim sufiksom j: Kavešić(-ja) ---+ Kavešića ograda.

37
Uvod II hrvatsko imenoslovije

ac) Neki su ojkonimi zbog ideoloških i drugih razloga izostavljali atribut sveti i
postajali ojkonimi i drugi toponimi nalikom na osobno ime: Sveti Vid "na-
selje s crkvom posvećenom sv. Vidu u dolini Neretve" već poodavno nosi
službeno ime Vid. A takva su neposredno nakon Drugoga rata preobliko-
vana imena: (Sveta) Jana "naselje pod odvjetništvom sv. Ane", (Sveti) Gr-
gur "ime otoka pred Senjom", (Sveti) Kimenat "najveći otok uPaklenskom
otočju", (Sveta) Katarina "otočić pred Rovinjom", u kojih je bila posesivna
varijanta posvećenosti pojedinom imenu. Ovdje bismo mogli ubrojiti ime-
na od latinskoga pridjeva sanctus (> santu> spnt > sut-Ist-), u kojih je atri-
but "sveti" nedugo po nastanku postao neprepoznatljiv, te bi se sut-/st- sa
strukturaInoga gledišta mogao smatrati top onoma stički m prefiksom.
b) Tip ojkonima koji nastaju od antroponima u množinskom liku: Divci, Kokare,
Džakule, Zloselci ... "čeljad koja je u svojevrsnom posesivnom odnosu s osobom
čiji je antroponim u dotičnom ojkonimu". Taj je tip ojkonima star (poput onih
na -ići, -ci) i raširen je osobito u starim naseobinskim arealima, a pridružen je
naseljima zaseoskoga, katunskog tipa: Jurci, Lirice "ugasli zaseoci na Braču".
c) Tip ojkonima koji čine osobno ime + ojkonimijski formant -(ov)ići/-(ev)ići,
-(in)ići: Krašići, Perušići, Perkovići, Metkovići, Orebići itd. To je jedan od naj-
starijih patronimnih tipova i pripada zajedničkoj praslavenskoj baštini. Ovaj
je tip rasprostiranjem Dinarskim gorjem, osobito razmnožen doseobama od
XVI. i XVII. stoljeća za jakih pojedinačnih migracija.
Najstariji su ojkonimi oni s osnovom dvoleksemnog antroponima: Dragozetići
(Cres), pa oni s narodnom antroponimnom osnovom: Unešić(i) (: Juna "Mladen"),
pa oni od kršćanskih osobnih imena: Ivanovići. Ovdje bi se moglo spomenuti u svoj-
stvu antroponimnih (mitoloških) oronima: Perun < *Perunj (kao Dobrinj); Perun-
sko, Perunić. U potonjem sufiks -ić ne nosi kvalifikacijsko obilježje deminutivnosti
"mali Perun" jer je Perunić viši vrh od vrha Perun, nego posesivnosti: "Perunov sin".
d) Tip ojkonima od poosobljenih imenica s funkcijom antroponima: kralj, knez, ban,
župan, špan, glavar, pop, plovan, koludar, biskup, pleban, vlastelin ... + -ići: Knezi-
ći, Koludrići, Biskupići, Plovanići "čeljad koja je u nekom odnosu s poosobljenim
antroponimom". Podanici svjetovne i crkvene vlasti upućuju na pučkoobičajni
pravni odnos kojim je bilo nužno obilježiti ojkonimom takve motiviranosti.
Sve što je rečeno za tip ojkonima nastalih od antroponima i formanta na -ići
(-ovićil-evići, -inići) vrijedi i za ojkonime tipa antroponim + -ci (-ovcil-evci, -inci),
koji su uglavnom razmješteni u interamniju Save i Drave: Črnomerci, Negoslavci,
Radovanovci, Iliševci, Banovci, Rakovci, Lipšinci, Marinci itd.
e) Rjeđi je posesivni motiv bio pri nastanku vrlo starih ojkonima od antroponi-
ma + '-ane: Petrčane, Vačane, Bilišane, Divišane, Dečane « ded "poosobljena
imenica") i novijih na -ani: Brckovljani, Pavljani. Potonji sufiks -ane do danas
je produktivan, ali na vrlo ograničenom zadarskom području.
Nije uvijek moguće pouzdano razlučiti tvorbene strukture npr. ojkonima Bor-
čani jer je moguća tvorbena struktura: Borc-'ani ili Borčan-i. Potonji oblik valjalo

38
Uvod uimenoslovlje

bi stoga uvrstiti u tip IV.A.b, gdje svrstavamo ojkonime: Divci, Džakule itd. Zani-
mljivo je uočiti da se u vrlo starim ojkonimima na -ane u zadarskom zaleđu su-
fiks -'ane pridružuje topografskoj imenici (Kamenjane), dok u susjednom arealu
Pokrčja nalazimo ojkonime u kojih je sufiks -ani (i rjeđe -ane, oponašajući starije
modele) pridodan antroponimnoj osnovi te nosi ideju patronimnosti. Taj mlađi
tip u katunskim naseljima stvorili su stočari, dok onaj stariji pripada starom se-
silnom, poljodjelskom pučanstvu.
B. Čiji je posjed?
a) Za tip Bandvor, Ivanićgrad, Sutivan vidi model IV.a.a.
b) Tip Primišlje, Ba~a (= "banova"), Dobrinj, Kneža, Kanjiža, Opaća (: opat +
j;J), Stivanja, Vića (: Vit-ja) i sl. pridjevske su tvorbe sa značenjem "posjed Pri-
misia, Živogosta, bana, kneza, opata, (crkve) sv. Ivana, Ilača ...". Skloni smo u
strukturi imena prepoznati osobno ime + -j, kojemu je glasovni razvitak već
davno pomutio tvorbenu jasnoću, pa su bile moguće analoške tvorbe.
Suvremena istraživanja u mnogim toponimima otkrivaju imena posesivne
strukture. Tako slovenski antroponomastičar S. Torkar (Polia onomastica Cro-
atica, 16) navodi toponime: Stojdraž « Sodražica), Tudrez « Tudrag), Predreš
« Predrag), Stodrež « Stojdrag), Trebija « Trebidja < Trebovid), Litija « *Ljuti-
dja < *Ljutovid), Veliž « *Velidj), Ljubija te Ljubljana itd.
c) Najčešći je posesivni sufiks -ov/-evo Dodaje se osnovi pri tvorbi posesivnih oj-
konima na temeljne oblike antroponima: Jurjevo, na hipokoristične oblike:
Dragovo, na hipokorističke izvedenice: Perkova, na deminutive: Jurčeva, na do-
maće i strane antroponimne likove. Javljaju se od najstarijih imenskih zapisa
i do danas je taj tip produktivan: Stepinčevo "blagdan blaženog A. Stepinca".
Dodaje se i poosobljenim imenicama: Plebanuševo, Kraljevo. Drugi je tip: Ce-
rovo, Dubovo, Grabovo, Orehovo koji nosi relacijski atributivni sadržaj ozna-
čujući "sastav, građu".
Topoformant -in pridružuje se a-osnovama: Hudonjin (: Hudonja), Hreljin
(: Hrelja), Hudetin (: Hudeta), Bužin (: Buga), Rogotin (: Rogota), Dragotin (: Dra-
gota), Gabronjin (: Gabronja) itd.
Sufiks -ski prilično je rijedak u toponimima izvedenim od posjedovnih ime-
na -ski: Ćunski, Imotski, Plaški (: Plase), -ska: Ivanjska, Stomorska, -sko: Jastre-
barsko, Pokupsko, Kravarsko, Saborsko ... i čini na tom prostoru svojevrsni are-
al prostiranja.
d) Sufiks -ina posesivni je topoformant kad je pridružen antroponimnoj osnovi:
Baćina, Branjina, Dragotina.

e) Sufiks -ica rijedak je posesivni topoformant kad je pridružen antroponimi-


ma: Svračica, Jurjevica. Čest je, međutim, u prezimenima Dalmatinske zago-
re i Hercegovine.
f) Topoformant -inja (: -yni): Petrinja, Utrinja itd. jedan je od najstarijih posesiv-
nih sufikasa: boginja, gospodinja, kneginja i značio je "pripadnost bogu, gos-

39
./ ...
'OJ 'f.\
~ rq
<f> -cl:-
~
~
... '"
o\,;-
~
....

e \l p \ ILJMENSKI
\ \'.. 'i> ~ \ N.,.,.rrHI ~
I!trsonu :>

e r n o m o r e
f
\ o .~ Sinopi
RlMj-.,j
( ..
c:
.,
o
...

.'
c:

T
~.
::
S eo-
Ir
=.."

IstolIli Slavtnl Pergam ~


II
_ Mnt Slaveni S T V O
C:::::J Zapadni Slavtni
podrulja s m~nlm stanovni~m
______ . grankt daava poletkom IX. stoljfQ
_ •• - priblitrlt grankt slav. država krajem IX. st.
HRVATI slavenski narodi
AVARI drugi narodi
pravci StObt naroda
Slavenski narodi u VIII. i IX. stoljeću (po G. Haburgajevu. Staroslavenski jezik. Moskva 1974)
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

podinu, knezu". Takva su imena: Strahinj (: Strahinjčica), Tuhinj (: Tuhinjske


Toplice), od Tuhyni i Strahyni. Navedene su tvorbe jake u slovenskom područ­
ju (v. F. Bezlaj, Eseji o slovenskem jeziku, Mladinska knjiga, 1967, str. 159).
U toponimima sa sufiksom -inja nije prisutno uvijek posesivno značenje, jer
se taj sufiks pridružuje i neantroponimnim osnovama: Trpinja, Lasinja, Slabi-
nja itd.
Posesivni antroponimi stvarali su se od pojave privatnoga vlasništva shvaće­
nog u najširem smislu. Motiv posesivnosti razvidan je do danas u ojkonimiji, oro-
nimiji, hidronirniji, osobito u mikrotoponimiji te u patrocinijskim imenima. Ho-
norifikacijska imena s etiologijom počasti do danas su nazočna i vrlo produktivna:
Petrovac, Ferdinandovac, Kustošija, Boninovo, Tomislavovac.
Sve su to bitne sastavnice kojima pristupamo istraživanju imena s jezičnoga ili
izvanjezičnoga aspekta, ali uvijek kao kulturnih narodnosnih spomenika.

1.4. Ime i dijalekatni izraz

Imena su produkt govora. Ona su jezični podatci. Nastaju, primjerice osobna


imena, u obiteljskoj intimi te su kao i druga imena, osobito nadimci, mikrotopo-
nimi oblikovani u zavičajnom idiomu. Imena, dakle, nose dijalels.talni biljeg kra-
ja u kojem su nastala i u kojem se upotrebljavaju.
Nije moguće dobro istražiti onimiju određenoga areala bez poznavanja dija-
lektološke slike (povijesne i današnje) dotičnoga prostora. Istraživač može bolje
uočiti i protumačiti onimiju u mirovanju, ako joj poznaje faze u kretanju. Sinkro-
nijska i dijakronijska istraživanja podupiru se i dopunjuju. I to valja pri svakom
terenskom istraživanju imati na umu.
Na djelu je povijest jezika i dijalektalni sustav na svim razinama: fonetsko-fo-
nološkoj, prozodijskoj, morfološko-tvorbenoj i osobito na leksičkoj razini. Kada
je o starijim onomastičkim slojevima riječ, uz povijesna i zemljopisna, važna su
i arheološka poznavanja određenoga terena jer kao što su u arheologiji odlomci,
krnjaci najstarija i najpouzdanija svjedočanstva o materijalnom svijetu, tako su i
jezični segmenti (korijena, formanata, krnjaci jednih i drugih) važni smjerokazi
onomastičkih spoznaja, čak i onda kad su nejasne rekonstrukcije i jezična odre-
divost imena na odsječke obličnih segmenata.
Na mikrotoponimijskom planu rado ističem kako i danas, na primjer, nazivi
biljaka koji označuju hrast (Quercus) i od njih izvedeni toponimi u Istri iskazuju
se kao živa onomastička arheologija. Na primjer grm na Labinšćini i u središnjoj
Istri znači "Quercus", tj. na području starosjedilačkoga čakavskoga ekavskoga di-
jalekta; mel!mnel u istom značenju zastupljen je na području Buzešćine, tj. u ča­
kavskom dijalektu s tragovima nezamijenjenoga jata lei, cer i dub za vrstu hrasta
rabi se po svoj Istri; dok je naziv hrast došao u Istru s doseljenicima, slovinskim
ikavcima. Takav razmještaj tih naziva u današnjoj Istri poklapa se s njihovim raz-
mještajem kakav nalazimo u tekstu Istarskoga razvoda (1275). To je samo jedna od

42
Uvod uimenoslovlje

prvotna područja doseobe


_ današnja područja

Južni Slaveni na prvotnim i današnjim prostranstvima

izoleksa kojom se mogu vrlo mjerodavno proučavati migracije različitih čakav­


skih dijalekatnih skupina u Istri i njihov današnji razmještaj. Zanimljivo je tako-
đer da selo Labinci na Porešćini ima leksem grm, koji nemaju drugi susjedi, te tim
nazivom, zajedno s ojkonimom, svjedoči o davnom doseljavanju svojih stanovni-
ka s Labinšćine. Jednako se tako zapaža da dio sjevernih, ćićarijskih Istrorumuna
rabi mnei, a dio južnih, učki h grm. Ta činjenica upućuje na to da su dolaskom u
Istru ti Vlasi prolazili i živjeli uz populacije koje su imale mnel, odnosno grm (ili
hrast) u svojoj fitonimijskoj nomenklaturi.
1.4.1. Prikaz hrvatskih narječja
Hrvati su doselili u današnju domovinu sa sjevera. Ta pradomovina, za koju
se drži da je bila sjeveroistočno od Karpata, još uvijek nije podrobnije locirana. U
novoj domovini Hrvati su već od početka VII. stoljeća, kako o toj doseljenoj popu-
laciji u Istri izvješćuje biskup Grgur iz Trsta svojega prijatelja biskupa Maksima u
Solinu, u kojemu će se Hrvati također uskoro naći i na bivšem gradskom prostoru
oblikovati svoju toponimiju (v. R. Katičić, Hrvatski Solin. Istoimeni zbornik, Split;

43
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Razmještaj Slavena u IX. stoljeću (po F. Sanjeku)

Rački, Documenta historiae Croaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb


1877,238; G. Holzer, Historische Grammatik des Kroatischen. Peter Lang Verlag,
Beč 2007, 15). Hrvati su u to doba, kao i svi drugi Slaveni toga vremena, govorili
praslavenskim jezikom, od Baltika do Jadrana i Peloponeza. U idućim stoljećima
južni Slaveni rasprostrli su se, uz druge etnije, po prostorima današnje Austrije,
Mađarske i Rumunjske, sve do Peloponeza u Grčkoj. Taj naseljeni prostor bio je
kudikamo prostraniji od današnjih granica južnoslavenskih etnija. Tamo gdje se
nisu uspjeli državno organizirati, nestajali su. O njima do danas svjedoči slavenski
onomastički supstrat u Austriji, Italiji, Mađarskoj, Rumunjskoj i Grčkoj, najbolje
očuvan u zemljopisnim imenima (v. npr. M. Vasmer, Die Slaven in Griechenland,
Berlin 1941). Kako se postupno gentilicijski ustroj Slavena zamjenjivao teritorijal-
nim, protofeudalnim ustrojem, nastajala su na tom dugačkom pojasu, od istočnih
Alpa do Crnoga mora, pojedina jezična i radijacijska središta, nukleusi kasnijih
slavenskih narječja, jezika i država. Tako je bilo po svemu slavenskome svijetu.
Na području povijesnog i današnjeg hrvatskog jezika nastali su čakavsko, kaj-
kavsko i štokavsko narječje. Prva dva isključivo su hrvatska narječja. Štokavsko na-

44
Uvod uimenoslovlje

- . - . - granica Bizantskog Carstva krajem VI. st.


C:::::::J smjerovi doseljenja Hrvata
t;;ci:cA smjerovi doseljenja Slavena
. . Dalmacija pod upravom Bizanta

Pretpostavljeni smjerovi hrvatske doseobe (po F. Šanjeku)

rječjeformiralo se na zapadu kao šćakavski dijalekt, koji su Hrvati dijelili s Bošnja-


cima i štokavski dijalekat na istoku, koji su Hrvati dijelili sa Srbima i Crnogorcima.
Formirale su se do IX. stoljeća jezgre budućih južnoslavenskih jezika, kako,
primjerice, pokazuju diskriminante praslavenskog refleksa *1', *d'.
One su na prostoru kasnijega slovenskog jezika davale reflekse *f> č (noč <
*nofb), *d' > j (meja < *med'a); na čakavskom: *f> f (nof), *d' > j (meja); na kajkav-
skom f> č (noč) i d' > j (meja); na štokavskom šćakavskom: noć, meja, na štokav-
skom štakavskom: ć i d (noć, meda), te na makedonskom i bugarskom: nOK/nošt,
mega/mežda.
Osnovna politička formacija za razvitak čakavskog i kajkavskog narječja bila je
Hrvatska (i u povijesno doba granična tzv. Turska Hrvatska, u Pounju i Posanju).
Osnovna politička formacija za razvitak šćakavskoga (zapadnoštokavskoga)
bile su Slavonija (od kajkavskog do novoštokavskoga štakavskoga na istoku) i Bos-
na (ustrajnije i duže: zapadna i istočna).
Osnovna politička formacija za razvitak istočnoštokavskih ijekavskih (odno-
sno ekavskih) dijalekata bile su Srbija iDuklja.

45
Uvod u hrvatsko imenoslovije

KAJKAVSKO NARJE(JE
c:=Jdanas c:=Jnekad
(AKAVSKO NARJEČJE
"danas _nekad
STARO$TOKAVSKO NARJEčJE
"danas "nekad
NOVO$TOKAVSKO NARJE(JE
E3ikavsko mIIIlijekavsko
potomci u Gradišću, Žumberku itd.
....
potomci u Mađarskoj i Slovačkoj
potomci u zapadnoj Mađarskoj
Povijesni i današnji razmještaj hrvatskih narječja

Do kraja srednjega vijeka, do prodora Turaka na ove prostore i velikih migra-


cija u vezi s tim prodorima od xv. do XVIII. stoljeća, nalaze se četiri dijalekatne
jedinice: čakavska, kajkavska, zapadnoštokavska i istočnoštokavska. One su sta-
bilne i u današnjem smislu dijalekatno neizdiferencirane. Prilično stabilan pro-
ces tih jedinica, u početku s neznačajnim međusobnim prožimanjem, karakteri-
stičan je u mirnim ranofeudalnim prilikama. Njihova svrstavanja podržavale su
srednjovjekovne države: Hrvatska (formirana u IX. stoljeću), Bosna (srednjovje-
kovna: Kulinova, Stjepanova i Tvrtkova od XII. stoljeća) te srednjovjekovna Raš-
ka (Nemanjićeva država od X. stoljeća).
1.4.1.1. ČAKAVSKO NARJEČJE
Čakavsko narječje nazvano je po refleksu odnosne zamjenice *Čb-to > ča. Pro-
stiralo se na bogatom arheološkom i etničkom supstratu: ilirskom, romanskom,
starohrvatskom, na mnogobrojnoj poromanjenoj toponimiji od sjeverozapadne
Istre do dubrovačkog područja, po Lici, Pokuplju i Pounju. U prošlosti je čakav­
sko narječje imalo funkciju književnoga jezika. Prostor čakavskoga narječja je sla-

46
Uvod u imtnoslovljt

,.,.r
, .. .
\,

_
_
_
lakavsko narjeqt
kajkavsko narJ«~
itokavsko !Qkavsko narjefjt
~lakavsko narJ«je
,
- ;
\

Vjerojatan predmigracijski raspored hrvatskih narjelja

venska jugozapadna periferna zona s najarhaičnijim jezičnim osobinama na svim


razinama. Na čakavskom je potvrđena najstarija hrvatska antroponimija i topom-
mija zapisana latiničnim, glagoljičkim i ćiriličkim pismom. U njezinim su spome-
nicima zabilježeni prvi nazivi hrvatskoga jezika (Istarski razvod 1275. Vinodolski
zakonik 1288. Marulićeva Judita 1501). S toga čakavskoga prostora krenule su pr-
ve hrvat ke srednjovjekovne migracije u južnu Italiju i prema Gradi ću. Slovačkoj
i Moravskoj. U taj prostor konstantno e useljava lo i iz njega raseljavalo.
Budući da se na tom dugom pojasu praslavenski jat /el različito reflektirao. uo-
bičajeno je bilo dijeliti dijalekte čakavskoga narječja upravo po refleksu jata.
a) Na Buzešćini. u Istri. na krajnjem sjeverozapadu. stari jat u određenim pozi-
cijama ostao je nezamijenjen i reflektira se kao zatvoreno 1t:1. To je čakavski
jatovski dijalekt.
b) U središnjoj Istri. u istarskoj Liburniji i obalnim poja om do Bakra uključuju­
ći otok Cres i sjeverni Lošinj refleks jata je leI. To je čakavski ekav ki dijalekt
akcenatskim izgovorom poznatog izričaja stdr; starci.

47
uvod u hrvatsko imeno ovije

ikMklgovori
C:::J jekaYSki C)O'IOri
_ lakmko-kajkavski govori
Dana~njl prostor čakavskoga narječja s obzirom na refleks staroja jata II!!

e) Refleks staroga jata koji je dao ile po zakonu Mayera i Jakubinskog, i to ispred
suglasnika lt, d, ,z, n, l, rl ako je iz.a. njih slijedio stražnji vokal la, o, u ili 01
reflektirao se kao e, a u drugim slučajevima kao i: "Treba sist a ne celo vrime
vavik delat". Refleks e> ile danas je prilično nedosljedan. Ikavsko-ekavsko po-
dručje obuhvaća: otok Krk i južni dio otoka Lošinja te sve otoke na jugu do
Ugljana i Dugog otoka, obalom od Kraljevice do Novog sa Senjom te unutraš-
nje kopnene govore po Lici i Pokuplju. Kako je to bilo područje jakog povije-
snog iseljavanja, njemu pripada većina hrvatskoga pučanstva u Gradišću i Mo-
ravskoj. Ovi eli « e) govori imaju akcenatski izričaj: stiiri starci.
d) Ikavski čakavci prostiru se danas primorjem od Novigrada dalmatinskog do
rijeke Cetine, po otocima: od Pašmana do Korčule. Ikavski su migracijski go-
vori u jugozapadnoj Istri i oni u sjeverozapadnoj Istri između Mirne i Drago-
nje te govori u južnom Gradišću. Ovi govori naglašuju: stari starci.
e) Najjužniji čakav ki govor Lastova ima jatovski refleks -je.
Za sve ostale osobine s pedesetak današnjih i povijesnih punktova vidjeti u
knjizi p. ŠimunovićIR. Oleseh, Čakavische Texte. Bohlau-Verlag, Koln - Beč 1983,

48
Uvod uimenoslovlje

620 str. sa zemljovidima i podrobnom bibliografijom. Vidjeti također knjigu J.


Lisac, Hrvatska dijalektologija II. Čakavsko narječje, Golden marketing-Tehnič­
ka knjiga, Zagreb 2009.
1.4.1.2. KAJKAVSKO NARJEČJE

Naziv je dobilo po refleksu odnosne zamjenice kaj « *kb-to). Ovo se narječ­


je prostire na starom rimskom kulturnom prostoru Andautonije (Šćitarjevo kod
Zagreba), Siscije (Siska), Acquae Iassae (Varaždinske toplice), Betinuma (Bednje)
i Iosule (Međimurja) te na prostoru zagrebačke biskupije (od 1092. godine kada
se gasi sisačka biskupija i osniva ova u Zagrebu). Granica današnjeg kajkavskoga
narječja ide na istoku ~rtom Virovitica - Jasenovac sa tri štokavska otoka nasta-
la doseljavanjem štokavaca ijekavaca oko Bjelovara, Čazme i Koprivnice. Južna
granica proteže se od Jasenovca pa južno od Kupe kod Karlovca i slovenske gra-
nice, te dijeli Gorski kotar na predio Lukovdol - Ogulin i Delnice - Čabar (Brod
Moravice - Ravna Gora - Fužine - Čabar). Zapadna je granica sa Slovenijom. U
prošlosti je kajkavsko narječje bilo prostranije. Prema istoku protezalo se Podra-
vinom u granicama stare Virovitičke županije te srednjom Slovenijom do grani-
ce sa nekadašnjom požeškom županijom.
Ovo narječje ima dugu granicu sa Slovenijom. Zbog toga je bilo u bliskom do-
ticaju sa slovenskim dijalektima. Odatle zajedničke izoglose: *t' > č (noč), *d' > j
(meja); praslavenski skupovi *stj, *skj daju ŠČ (ognišče), nazalni Ipl daje lo/' ll! da-
je lo/' kratki poluglas IfJI daje I(!/' jat lei se reflektira kao otvoreno 1f;/, palatalno *r'
kao u riječi morje i sl. L sg. ž. rod z ribo « p), a futur se tvori s *bpdQ itd.
Kajkavsko narječje bilo je izloženo slovenskim, štokavskim i čakavskim utjeca-
jima: na sjeverozapadnu *f, *d' > č, j (slovenski utjecaj), na istoku *f, *d' > ć, đ (što-
kavski utjecaj), te na jugozapadu *f, *d' > f, d' (čakavski utjecaj).
Stjepan Ivšić ("Jezik Hrvata kajkavaca", Ljetopis JAZU, 481, 1936,47-88) podi-
jelio je kajkavski dijalekt po akcenatskim kategorijama. Što se akcentuacije tiče,
ona je prilično komplicirana. U nekim kategorijama gdje je prije na riječi bio sta-
ri akut I'/, pojavio se cirkumfleks rl ako je iza akcenta slijedio dug slog koji se u
kajkavskom kratio: vidiš (: štokavskom vl'diš), z riba (: štokavskom rl'bom). Često
je duženje akcenta na prvom kratkom slogu: sela « sela), dobri « dobri). Ta stara
akcenatska značajka poznata je samo u kajkavskom narječju. Akcenat i kvantite-
ta utjecali su, među ostalim, na artikulaciju vokala što se OČituje danas u mnogo-
brojnim alternacijama i neutralizacijama. M. Lončarić na temelju akcenatskog i
glasovnog le, ;), l, QI ponašanja podijelio je kajkavsko narječje na 15 dijalekata:
1. središnjozagorski C = ", Q= 1:;<: u)
2. samoborskiC=",Q=I=u)
3. varaždinsko-Iudbreški C=", Q= 1:;<: o)
4. međimurski (ukinuta opreka po kvantiteti, e:;<: ;))
5. gornjosutlanski (ukinuta opreka po kvantiteti)
6. plješivičkoprigorski (;) :;<: e, "=")

49
vl
O _ plješivičkoprigorski dijalekt
DIIlIllID samoborski dijalekt
_ gornjosutlanski dijalekt
~ središnjozagorski dijalekt
~ varaždinsko-Iudbreški dijalekt
DIIlIllID međimurski dijalekt
_ podravski dijalekt
_ sjevernomoslavački dijalekt

~ glogovničko-bilogorski dijalekt
~ gornjolonjski dijalekt
C:::J donjolonjski dijalekt
_ turopoljski dijalekt
C:::J vukomeričko-pokupski dijalekt
[]!!]]l]] donjosutlanski dijalekt \
[]!!]]l]] goranski dijalekt
~ prijelazni i miješani govori ,.
vaš"
'.
<- '-
o'
I Čabar )
Kutina
o
~o
BrodnaK~pj :'(; - J- ......
,Ravna
Deinice<J Gora Lukovdol
<>
<>Lokve
o
Hrvatsko Selo

Današnji prostor kajkavskoga narječja (po M. Lončariću)


Uvod uimenoslovlje

e
7. turopoljski ---+ ", Q=!:t u)
e
8. vukomeričko-pokupski ---+", Q=!=u)
e
9. donjolonjski (južnomoslavački) ---+ ")
e
10. sjevernomoslavački ---+", "=")
e
ll. gornjolonjski ---+ -, Q=!:tu)
e
12. glogovničko-bilogorski ---+ -, Q=!= u)
13. (virovsko) podravski (fiksirano mjesto naglaska)
14. goranski (gorskokotarski) (e:td, Q:t!)
15. donjosutlanski (čakavska osnova).
Literatura: M. Lončarić (1996): Kajkavska narječje, Školska knjiga, Zagreb, str.
146, s podrobnom"bibliografijom (171-198) i objasnidbenom kartom.

1-4.1.3. ŠTOKAVSKO NARJEČJE


Štokavsko narječje nazvano je po izgovoru relativne zamjenice što. Ono je naj-
prostranije narječje. Dijelimo ga na: a) šćakavski dijalekt (*skj, *stj, odnosno skaj,
staj> šć) koji pripada zapadnoj štokavštini i b) na štakavski dijalekt (*skj, *stj, od-
nosno skaj, staj> št) koji uglavnom pripada istočnoj štokavštini.
Pojas šćakavskih dijalekata proteže se od Podravine do Makarskog primorja.
Njime danas govore Hrvati i Bošnjaci. Šćakavsku dijalekatnu individualnost prvi
je utvrdio srpski dijalektolog A. Belić ("O značenju zapadnog štokavskog govora
za istoriju srpskohrvatskog jezika". Južnoslovenski filolog XXIII, 1958,69-75), a di-
jalekatno razvrstao, genetski protumačio i objasnio na bosanskim dijalektima D.
Brozović ("O predmigracionom mozaiku hrvatskosrpskih dijalekata na području
SR Bosne i Hercegovine". Radovi III. Muzeja grada Zenice, Zenica 1973, 81-88). O
Brozovićevu viđenju toga predmigracijskoga jezičnog mozaika u Bosni i Herce-
govini ovdje se ukratko osvrćemo.
Šćakavci u Slavoniji od zapadne granice s kajkavskim govorima do istočne sa
štakavskima (protohrvatsko *stj, *skj i starohrvatsko *staj, *skaj > šć) govore ikav-
ski. Ikavski govore šćakavci u zapadnoj Bosni, od zapadne granice u Pounju (gdje
je bilo i čakavskoga supstrata) do rijeke Bosne odakle se prema istoku do Drine
prostire šćakavski ijekavski (od neretvanskog luka na jugu do Save na sjeveru). Na
području Makarskoga primorja postoji zona šćakavskoikavskog, odakle su se u
XVII. stoljeću naseljavali i osnivali naselja na istočnim krajevima Brača (Sumar-
tin), Hvara (Sućuraj) i Korčule (Račišće). U unutrašnjosti su bile zone štakavskih
govora, odakle su u XVI. stoljeću iseljavali u Italiju i naseljavali moliška naselja:
KriU (Acquaviva Collecroce), Filić/Stijilić (San Felice del Molise) i Mundimitiir
(Montemitro) i još neka druga u kojima je bilo po nekoliko hrvatskih obitelji i već
otprije potvrđen čakavski supstrat.
Šćakavci ikavci u predmigracijskom razdoblju malo su se razlikovali od dal-
matinskih čakavaca ikavaca. Možda je jedina i najočitija dihotomija bila ča - što
(M. Hraste). O prožetosti šćakavskih i čakavskih dijalekata u zapadnoj Bosni jed-
nako misli i A. Belić, koji kaže da šćakavci i ikavci između Vrbasa i Bosne, u naj-

Sl
Uvod II hrvatsko imenoslovije

,,,.._.-'
'7",
;' -'-' /
"

_ kajkavsko narječje
. _ čakavsko narječje
_ _ zapadnoštokavsko narječje
_ _ istočnoštokavsko narječje
I11III toriačko narječje
Zemljovid predmigracijskog rasporeda hrvatsko-srpskih narječja (po D, Brozoviću)

arhaičnijim štokavskim govorima, bitno odstupaju od štakavskih govora i da su


ta šćakavska odstupanja mahom čakavizmi (A, Belić, ibidem).
Ta srednjovjekovna slika dijalekatnih jedinica razvijala se u to doba mi-
ra i društvene stabilnosti neometano i organski. Oblikovale su se četiri zone:
čakavska, kajkavska, zapadnoštokavska i istočnoštokavska. D. Brozović te zo-
ne naziva: 1. zapadnobosanskom, 2. istočnobosanskom, 3. zapadnohumskom i
4. istočnohumskom.
Prodorom Turaka nastaju velike perturbacije i duboka poremećenost selidba-
ma pučanstva, prestrojavanjima starinačkih i nadošlih govora. Mnoga su područ­
ja, osobito ona u zapadnoj Bosni i sjevernoj Dalmaciji, bila etapna staništa nekim
već započetim selidbenim valovima s istoka i jugoistoka.
D. Brozović zorno je prikazao predmigracijsko stanje u Bosni i Hercegovini
"'''''''H>C''~'O''''' leksema *kleštia u "P''''''''''''''''''

Dva sjeverna, bosanska područja, šćakavska su, a dva južna, humska, štakav-
ska. Dva zapadna su ikavska, a dva istočna ijekavska.
Sve četiri zone bile su područjima intenzivnog iseljavanja od XV. stoljeća. Oso-
bito su emigracijski jaka bila štakavska, južna područja, ali i ona šćakavska koja

52
Uvod II Imeli os/ovije

Razmje~taj ličkih govora (po S. Pavičiću)

su uz to bila staništa južnih štakavskih migracija prema zapadu i sjeveru te su i


sama pretrpjela velike perturbacije svodeći se danas. osobito zona klišća, na izo-
lirane i nepovezane oaze nekoć kompaktnoga područja.
Zapadnobosanski šćakavski govori (kl;šća) obilježeni su ikavizmom, starijom
morfologijom. starim troakcenatskim sustavom r, ", -/
i starim mjestom akcenta.
Jednako kao i čakavski govori u susjedstvu. Uzmemo li njihovu poveznicu dulje-
nje vokala s uzlaznom intonacijom ispred skupine sonanta i konsonanta (starca <
starca). lako je uočiti sličnost ovih govora s podravskim i zapadnoposavskim šća­
kavskim govorima te genetsku bliskost sa zapadnočakavskim (tip stdri starci) i oso-
bito srednjočakavskim (tip stiiri stilrci) s kojima su bili pomiješani. Zapadna Bosna
bila je privremeno stanište iseljavanih istočnih i jugoistočnih govora, osobito ije-
kavskih štakavskih govora (kliješta). Stoga oni pokazuju. uz ponesene osobine, i one
stečene tragove svoje zapadnobosanske međufaze u krajevima njihovoga današnje-
ga prostiranja. Ikavskošćakavski govori (k lišća) u međurječju Une i Bosne danas su
u vi okom stupnju novoštokavizirani. Izdvajaju se kao izolirane plohe i pojasi uto-

53
Uvod u hrvatsko imenoslovije

pljeni U ijekavskoštokavskoj pučini (kliješta). Ikavskošćakavci teritorijalno su nepo-


vezani. "Njihovo se davnašnje porijeklo ogleda u arhaizmima ugrađenim u druk-
čiji, sekundarni sustav". Kad je o antroponimima riječ, treba spomenuti izolirano
dekliniranje osobnih imena tipa Marko - Marke, nerijedak tip Hase (mjesto Haso)
i ženski nominativ Fate, tip hipokoristika s kratkim akcentom: Tuba, Pera, Jura.
Ikavski i ijekavski novoštokavski govori prekrili su veliki dio ličkog nekadaš-
njega čakavskoga i ikavskošćakavskoga područja. Ondje su iseljavanja i doselja-
vanja, odlasci i povratci iseljenog pučanstva bili stalni i česti. Poseban biljeg da-
vale su seobe pojedinih rodova i porodica, koje su izbjegle povijesnim zapisima,
a ugrađene su u vrlo šarolik pejzaž današnjih ličkih dijalekata.
Istočnobosanski šćakavski dijalekt (kliješća) pripada zapadnoštokavskom nar-
ječju. U njemu se duže nego u drugim područjima čuvao nezamijenjeni jat !el u
kojem je pod utjecajem južnog istočnohumskog dijalekta (kliješta) prevladao ije-
kavski izgovor, iako ima supstratnog ikavizma, npr. u zapisima na stećcima i u
prezimenima. Ovaj šćakavski govor dugo je čuvao arhaične značajke (! > l:i9 : stuop
< st/p), staro mjesto akcenta, morfologiju itd. On nije uznapredovao u novoštokav-
skom pravcu toliko koliko njegov susjedni šćakavski dijalekat na zapadu između
Une i Bosne. Toj arhaičnosti pridonio je, smatra D. Brozović, brz turski prijelaz
tim teritorijem, koji nije, kao zapadnobosanski, demografski i materijalno razo-
ren, društveno rastrojen i dijalekatno preslojavan.
Istočnobosanski šćakavski dijalekat (kliješća) izgubio je nakon migracija s ju-
ga dio terena na jugoistoku. U njegovu supstratu sklon sam nazrijeti neke iste cr-
te koje nalazim u dubrovačkom dijalektu. Taj dubrovački dijalekat bio je stvarno
i administrativno jače povezan sa srodnim zapadnoštokavskim dijalektima Bosne
i Hercegovine, nego s istočnoštokavskim. Čak štoviše, nalazim na dubrovačkim
otocima nekoliko karakteristika kao što je neprenošenje silaznoga akcenta novo-
akutskog postanja sa zadnjih i unutrašnjih slogova: (veslo od) dubine « dubine), ne
čuvam « ne čuvam), od suše (od suše), refleks vokalnog l IV> o: osobito u toponi-
mima: Tojsti « *t/sti na Mljetu), Koke (: k/k, Koločep, Šipan), Stobe (: st/b, Mljet),
Hom (Mljet), ponašanje jata: potvrde su doslovno uvijek slovinac, slovinski; N. de
Suisda (= zvizda) i u talijanskom liku: N. de Stella; 1497. swyckga (= svića, zabilje-
žio A. von Harff u dubrovačkoj krčmi), toponimi Greb, Grebac (Mljet), Rat (po-
svuda), Ponta od Gaćuh (G. pl. bez nastavka, Mljet); kratka množina: MUni, Kotli,
MeBithljebi, zadržan novi akut na dubrovačkom dijelu Pelješca, u Brijesti: timun,
spuž, ćere (G. sg.), ćeran (I. sg.), poj (= poć), iziij (= izać), u prezimenima: Bakač,
Buhiič, Bimiik, Vidiš, u toponimu Skoj/e ... ; prezime (Bogdan) Medueiac (= Med-
vejac, dj > j) 1378. godine u Dubrovniku te konačno termin meja « *med'a "mar-
gina") u dubrovačkom statutu (MHJ IX, str. 116, u cap. XXIV i XXV). Te i dru-
ge pojave ne nahode se na kopnenom, istočnohumskom području pa nisu odatle
mogle ući u dubrovački govor, ali se nahode na južnodalmatinskim čakavskim
otocima, Dubrovniku na zapad (P. Šimunović, "Ivšić i Dubrovnik". Zbornik Stje-
pan Ivšić i hrvatski jezik, HAZU, Zagreb 1996, 127-140).

54
Uvod u ;mtnoslovljt
-------------------------- ----------------------------
" ...
.... J.~

,. J

. -..

\
,.,.I· '\. J
\
/
... ..,
.
l'
\
C:::J nomtobvsko ijekavski cfijalekl
n~tokavsko ikaV\ki dijalekt

_ istiXnobosanski dijalekt
_ slavonski dijalekl
_ llO'Mtobvsko ekavski di lekt
Karta dana~njega ~tokavskoga narječja

Svoje iseljeničke govore istočnobosan ki šćakavski dijalekat zapadnoštokav-


skog narječja čuva do danas u mađarskom dijelu Baranje (oko Pečuha). D. Bro-
zović po tim arhaičnim značajkama sklon je istočnobosanskom dijalektu dati
status posebnog narječja. jer u svojem razvitku nije uznapredovao do novošto-
kavskog narječja.
Moglo bi se ustvrditi da su neki današnji štokavci ikavci zapravo poštokavIjeni
nekadašnji čakavci O. Lisac. Hrvatska dijalektologija 1. 2003.60-61).
Ijekavskoštakavski dijalekt (kliješta) nastao na tromeđi istočne Hercegovine.
Crne Gore i Srbije pripada istočnoštokavskom narječju. Odatle su pošle najbroj -
nije seobe i zauzele najprostranija bosanska i hrvatska područja: Liku. Kordun.
Banovinu. staro Svetačje (Valachia Parva) razdvojivši starinske podravske govo-
re od posavskih govora (v. kartu).

55
Uvod u hrvatsko imenosIovije

KAJKAVSKO NARJKJE
[::J zagorsko-međimu~ko Igorall5ko ,.-'.
C:::::J kri1evalko-podravsko i
turopoljsko-posavsko

SToKAVSKO NARJELIE
_ noV1ttok:mko Ijekavsko
~ noV1ttokavsko ik.mko
~ noV1ttokavsko ekavsko
~ slavonsko s virovltlćkJm I kostaJnlWm
istOČ1Obosanskim govorima

NARJECJE
_ sjevernoiakavsko i buzetsko
lIIIIIIIIIl srednjolakavsko
es jugozapadno
lastovsko
ista~ko.lufnolakmko I

Dana~nji razmje~aJ hrvatskih narječja

1.4.2. Pregled seoba


a) Čakavske seobe. Cakavci (za šćakavcima) iz Pounja i zapadne Bosne, iz Like,
Krbave. Pokuplja i Dalmatinske zagore odlaze na istarsko područje već od xv.
stoljeća:
-+ Mune u sjevernoj Istri.
~ Sveti Petar u Šumi s lukom između 2:minja i Pazina do Gologorice. Formi-
rali su nešto drukčiji tip govora.
-+ Krk (Dubašnica i Poljica). S njima sele i hrvatski Vlasi.
-+ Vinodol (s prezimenima iz Dalmatinske zagore).
=> Gradišće (Burgenland), južna Slovačka i Moravska - čakavci sa e> ile s ak-
cenatskim tipom stari stdrci.
=> Bujština - ikav ki arhaičniji tip govora sa šć refleksom. To su prvotni šća­
kavci sa sjevernog porječja Cetine. Došli su u XVI.-XVlI. stoljeću.
b) Sćakavske migracije, tip klišća_
Šćakavci iz makarskog zaleđa naseljavaju:

56
Uvod uimenoslovlje

rl
JJBiševo

Smjerovi neretvanskog naseljavanja otoka

--+ Sumartin (najistočnije naselje na Braču), Sućuraj (najistočnije naselje na


Hvaru), Račišće (primorsko naselje zapadno od grada Korčule), a izbjeglice iz tro-
girskoga zaleđa naseljavaju Maslinicu, najzapadnije naselje na Šolti.
Iz predjela zapadno od rijeke Bosne i srednje Neretve katolici i muslimani (tip
klišća) razgranali su se:
~ po Bosanskoj krajini: Bugojno, Zenica, Usora, Derventa, Jajce, Banja Luka,
Sanski Most, Ključ, tzv. Bihaćki džep. To su prostori uz tokove Vrbasa, Sane i Une
(Turska Hrvatska). Ondje su se pomiješali sa starincima šćakavcima.
ba) Šćakavci (staroštokavci) u Slavoniji (tip klišća) danas se razdvajaju na po-
savski tip na jugu, koji oko Orašja prelazi u bosansku Posavinu (Domaljevac, To-
lisa, Ugljara, Kostrč, Matići, Donja Mahala, Vidovice). U Baranji je slavonski di-
jalekt južno od mađarske granice. Podravski se govori danas prostiru istočno od
Virovitice do Osijeka. U te govore idu govori Erduta i Aljmaša.
--+ Slavonski šćakavci selili su u Baranju, Mađarsku i u vojvođansko Podu-
navlje (šokci).
c) Seobe šćakavaca i ijekavaca. To su uglavnom istočnobosanski govori između
rijeke Bosne i Drine, te od doline Fojnice i Sarajeva na jugu do Save na sjeveru.
Njime uglavnom govore Hrvati i Bošnjaci. Jat Nd kasno se realizirao kao I~/,
ali ima i drukčijih realizacija. Skup Ihvl realizira se kao If/: Fojnica « >IHvoj-
nica). Čuva se Ihl osobito kod Bošnjaka (Han), u drugih često izostaje: Tolj «
*Tuholj). Čuvaju se tragovi akuta n, IV > /1J91 (Stuop < *St!p), prisutni su tra-
govi Ijl < l*d'/: mejnik (: meja). Jedna od bitnih karakteristika je šćakavica (kli-
jćšća, gušćer). Te i druge crte pokazuju veću arhaičnost nego u zapadnobosan-

57
Uvod II hrvatsko imenoslovije

skih šćakavaca. Neke od tih značajki nalazim i u dubrovačkom poddijalektu


današnjega novo štokavskoga štakavskog dijalekta (klj!šta).
Sve većim doseljavanjem istočnohercegovačkih govora (kliješta) u istočnu Bo-
snu razbijena je nekadašnja kompaktnost istočnobosanskih govora Hrvata i mu-
slimana te Vlaha s Romanije i Ozrena. Danas se šćakavski govori najbolje čuvaju
na područjima Kreševa, Lepenice, Vareša, Kraljeve Sutjeske iVijake.
Istočnobosanski ijekavski šćakavci selili su
~ u okolicu Virovitice (Turanovac, Gornje Bazje, Rušanj, Dugo Selo, Budro-
vac, Detekovci)
~ na područje Hrvatske Kostajnice
~ na područje južno od Pečuha (Kukinj, Pogan, Udvar, Semelj, Suka, Ata, Sa-
lanta, Sukid i Nijemet) O. Lisac, o. c., 77)
~ za Domovinskog rata mnogi su Hrvati napustili istočnobosansko područ­
je, pogotovu ono u Republici Srpskoj.
d) Štakavske ikavske migracije (klfšta). Ishodište ovoga dijalekta je zapadna Her-
cegovina i južna Bosna. Njime govore Hrvati i Bošnjaci. Ikavski je najprostra-
niji hrvatski dijalekt. Od XVI. stoljeća jako se proširio i prekrio zapadne šća­
kavske govore, a najčešće su genetski i oni bili šćakavske fizionomije O. Lisac,
o. c., 60). Ogleda se to u dijalekatnom pejzažu njegove današnje proširenosti:
~ oko Dervente i Bihaća
~ obalom od Neretve prema zapadu do Omiša
~ područja u zaleđu Šibenika i u Šibeniku
~ područje sjeverne Dalmacije, odakle su odlazili u jugozapadnu Istru i u
Bačku
~ cjelokupno podvelebitsko područje i prostori u Lici oko Gospića (Bilaj, Bru-
šane, Trnovac, Smiljan) i oko Lovinca i Svetoga Roka, mnoga druga lička područ­
ja (Perušić, Pazarište, Smiljan itd.) te prostori u Gorskom kotaru (Lič, Mrkopalj,
Sunger)
~ u Slavoniji, Vuka te područja oko Osijeka i Đakova
~ u sjevernoj Bačkoj (Subotica, Sombor te u okolici Baje u Mađarskoj)
~ u pokrajini Molise u Italiji
~ od XVI. stoljeća sa sjevernodalmatinskog staništa naseljavaju kugom opu-
stošenu jugozapadnu Istru, te kraj oko Vodica u Ćićariji. Kako su se razgranali po
nekadašnjem istarskom čakavskome, ne posvuda jedinstvenom čakavskom sup-
stratu, u istarskim ikavskim govorima nahode se zatečene (a vjerojatno i done-
sene) starije, arhaičnije značajke: a) ostatak akuta (osmi), b) Iftl > lal iza j (zaji'k),
e) -l na kraju riječi i sloga (vol, dolni), d) djelomično sačuvan Ihl (kruh), e) dj > j
(mliijilmliiži), f) stara skupina čr (Črnja: Crnobori). Ove govore smatramo danas
čakavsko-štokavskim istarskim govorima.
e) Štakavske ijekavske seobe (kliještalklj!šta). Štakavci ijekavci potječu sa trome-
đe istočne Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Danas su razgranati istočno od
srednjeg i donjeg toka Neretve, po istočnom Pelješcu, na dubrovačkim otoci-

58
Uvod uimenoslovlje

ma i oko Dubrovnika. Ti potonji imaju svojih vlastitih značajki, pa se ti govori


smatraju dubrovačkim poddijalektom. Istočnohercegovački ijekavsko-štakav-
ski dijalekt najrasprostranjeniji je štokavski dijalekt. Zauzeo je goleme prosto-
re po Bosni i Hrvatskoj: sjeverna Dalmacija, Lika, Gorski kotar, Kordun, Ba-
novina, Zumberak te srednja i istočna Slavonija između staroštokavskih po-
savskih i podravskih govora. Tim dijalektom izvorno govore Srbi, populacija
koja se u Domovinskom ratu bitno smanjila, pogotovu na području tada od
njih prozvanom Srpska krajina. Ovaj dijalekt prekrio je mnoga gorska i slabo
napučena područja, pa je broj izvornih govornika nerazmjeran prostranstvu
toga dijalekta (v. kartu na str. 56).
Od XVI. do XVm .. stoljeća naselili su se štokavci ijekavci u ovim predjelima:
~ sjeverna Dalmacija (osobito Bukovica)
~ istočna Lika (Krbava)
~ prostori oko Drežnica, Plaškog i Vrhovina, tzv. Medački džep (Divoselo,
Počitelj, Mogorić, Medak) te istočno od gore Plješevice uz bosansku granicu. Ta
naseljavanja tekla su iz zapadne Bosne, gdje su se ijekavci (kliješta) već otprije na-
selili na plemićka imanja (Babonića, Blagajskih, Zrinskih, Kurjakovića) koja su
bila napuštena:
~ Gorski kotar (Moravice, Gomirje)
~ Kordun i Banovina (doseljenici iz zapadne Bosne)
~ Zumberak (pretežito unijati)
~ nekadašnje Svetačje (Valachia parva - Mala Vlaška). Tamo su prekinuli sli-
jed kajkavsko-slavonskih govora, te prodrli u kajkavsko područje u tri izdvojene
oaze (Bjelovar, Čazma, Koprivnica). Vidi kartu dijalekatnih migracija na str. 111.
***
Dijalekatna sredina, zavičajni idiomi oblikovali su većinu antroponima (osob-
nih imena, prezimena, nadimke), te mnoga zemljopisna imena. Sva nastojanja je-
zičnih normiraca s kraja XIX. stoljeća da se imena jezično standardiziraju, svedu
na ono narječje koje je poslužilo kao uzorak standardnom jeziku, nisu uspjela jer
su s onomastičkog (i pravnog) gledišta bila pogrešna. Upravo dijalekatno šareni-
lo hrvatskih govora, njihova prožimanja i preslojavanja prenijeli su i sačuvali di-
jalekatne realizacije i u imenima.
Mnogi su se starosjedilački hrvatski dijalekti našli u susjedstvu s "revoluci-
onarnim" novo štokavskim dijalektima, koji su u svojim seobama imali mnogo
vlaškog pučanstva. O ostatcima starije hrvatske prisutnosti u nadslojenim dijale-
katnim zonama svjedoči toponirnija s hrvatskim narječnim obilježjima. Vlaška
toponirnija zbog pokretnog stočarskog načina života nije ostavila dubljih tragova.
Prepoznajemo je u pojedinačnim ojkonimima: Žepa u Bosni, Vrhure na Krku, u
oronimima Durmitor « lat. -torius) "noćno počivalište", Vizitor "traženo (ispa-
sište)", Prlitor "spaljen" s rumunjskim sufiksom -tor, u toponima setnonimnom
osnovom: rum-/rom-: Rmanj, Rumin, Rumija, Romanija, ćić-: Ćići, Ćićarija, vlah-
i sl.: Vlašići, Vlašine, Vlahi, Vlaška, Vlahorija, Stari Vlah ...

59
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Prezimena i osobna imena kao selilački spomenici nosila su svoj dijalekatni


timbar u druge sredine, toponimi vezani uz zemljopisne objekte koji su bili ne-
premjestivi svjedočili su dijalekatnim "okaminama" o stvarateljima imena i vre-
menu njihova oblikovanja (Delnice, Grižane, Čakovec itd.).
Tako, primjerice, starija imena gradova: Sisek, Karlovec, svjedoče o njihovu
formiranju na području kajkavskoga narječja; ktetik pulj ski na stariji oblik imena
Pulj (danas Pula), Sulet « *Solentia "Šolta") u P. Hektorovića (1526) još čuva sta-
rije hrvatsko ime, kao i Krkar (za Korčulu). Prezimena Medvjed/Medvid/Medved/
Međed itd. imaju svoje areale nastajanja, bez obzira na njihovu današnju prošire-
nost. Oblici deklinacije imena: Ivo - Iva, Ivo - Ive, Marko - Marke imaju također
svoje areale nastanka bez obzira na današnju proširenost. Augmentativni obli-
ci imena (prezimena): Lukenda, Šimimda, Šimura, Šimimdra, Pilipenda, Juri'na i
Franl'na nastali na prvotno dijalekatnom prostoru ikavskoštokavskoga dijalekta
rasprostrli su se od Neretve pa gorjem do Ćićarije u Istri i po Istri; deminutivni
tip Jurica, Perica, Veselica imaju areal u južnoj Dalmaciji, dalmatinskoj unutraš-
njosti i Hercegovini. Jednako tako imaju mnoga imena svoje akcenatske areale:
Knezović, Pera, GolUža, Prodanović: Prodanović. Pojedini sufiks i pripadaju poje-
dinim dijalektima: -išće: -ište; ojkonimni sufiksi -ići/-ovići/-evići rasprostranjeni
su po središnjim područjima, -ci/-evci/-eoci i -inci po rubnim, slavonskim; ojkoni-
mne sufikse -ane nahodi mo od Makarskog primorja pa štokavskom Dalmacijom,
Likom do Ćićarije i Učke. Opisuju areal prvotnog hrvatskog naseljavanja. Osobito
su dijalekatno izdiferencirani pojedini leksemi u toponimima: otok: ostrvo; gora :
planina; zob (Zob ište u zapadnoj štokavštini) i ovac (Ovsišta u istočnoj) itd.
Nije sasvim moguće upustiti se u lokalne onomastičke obrade bez dobrog po-
znavanja prvotnoga dijalekatnog stanja i današnjeg dijalekatnog prostiranja odre-
đenih pojava. Ne kažu bez razloga za izdiferencirani hrvatski dijalekatni pejzaž:
Svaka vas ima svoj glas!

Literatura:
Brozović, D. (1966): "O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dija-
lekta". Hrvatski dijalektološki zbornik 2, Zagreb.
Ivić, P. (1956. i 1985): Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod u štokavsko
narječje, Novi Sad.
- (1958): Die serbokroatischen Dialekte 1. Allgemeines und die štokavische Dia-
lektgruppe, Haag.
Ivšić, S. (1913): Današnji posavski govor. Rad JAZU 196 i 197, Zagreb.
Lisac, J. (2003): Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog
narječja i hrvatski govori toriačkog narječja, Zagreb.
Van den Berg, Ch. A. (1957): Y a-t-il un substrat čakavien dans le dialecte de Du-
brovnik, Haag.

60
II.
ŽIVOT IMENA
2. Kratka opća poglavlja iz hrvatskog imenoslovlja

Bavljenje hrvatskom onomastikom staro je koliko i bavljenje etimologijom. Već


u X. stoljeću bizantski car Konstantin Porfirogenet u svojem djelu O upravljanju
državom objašnjava etnonim Hrvat TO oi: Xpwf3aTol Tr; TWV L:daf3wv Ol(XAEKTW
epf4YfVEVETal TOVTEaTIV oi' noUryv xwpav KaTExovw;1 (pogl. 31). Takvih usputnih
etimoloških zabilješki bilo je u mnogih povjesničara.
Tako krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća Pavao Ritter Vitezović (1652-
1713) u svojem rječniku Lexicon Latino-Illyricum i u drugim svojim radovima tu-
mači mnoga imena mjesta, a posebno osobna imena, uočavajući izvrsno struk-
turu i funkciju imenski h deminutiva, augmentativa, hipokoristika. Raščlanjivao
je značenja patronima i metronima, identificirao je hrvatske imenske prilagodbe
aloglotskoga postanja, mitološka imena, narodna i kršćanska te uočavao i tuma-
čio ulogu naglaska (anima vo cis) u imenima.
Ostvarena je u potpunosti davna zamisao prvih urednika velikog Akademiji-
nog Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika 1878. godine da se u nj unose ravno-
pravno s ostalim leksikom i onomastički podatci. Iz toga je vremena važan rad
Tome Maretića "O narodnim imenima u Hrvata i Srba" (Rad JAZU 81 i 82, 1886.
i 1887). A prva polovica XX. stoljeća obilježena je onomastičkim prilozima Petra
Skoka, koji je svojim radovima utemeljio hrvatsko imenoslovlje.
Skokovi onomastički radovi uz djelo Konstantina Jirečeka Die Romanen in der
Stiidten Dalmatiens wiihrend des Mittelalters (Beč 1902-1904), u kojima se bavi
najranijim potvrdama romanske i hrvatske antroponimije (narodne i kršćanske)
u srednjovjekovnim gradovima primorske Hrvatske, te uz rad Antuna Mayera Die
Sprache der alter Illyrier (I-II, Beč 1959) i knjigu Otta Francka Studien zur serbo-
kroatischen Ortsnamenkunde (Leipzig 1932) predstavljali su okosnicu onomastič­
ke literature prve polovice XX. stoljeća.
Knjige koje su slijedile sadržavale su golemu građu i bile solidni temelji kasni-
jega rada na hrvatskoj onomastici. Ona se, međutim, dugo nije mogla oslobodi-
ti mladogramatičarskoga pristupa u obradi i etimološki intoniranih tumačenja

l Hrvati na slavenskom jeziku znači "oni koji posjeduju mnogo zemlje".

63
Uvod u hrvauko lmenoslovlje

imena, pogotovu onih prethrvatskoga porijekla. Tim su se znanstvenicima zatim


pridružili dijalektolozi, kOji su u imenima, o obito u toponimima, tražili potvr-
de dijalekatnih izoglosa.
Onomastička su istraživanja bila usmjerena na proučavanje pred slavenskih
onomastičkih relikata, supstitucijske fonetike i pridonijela su mnogo upoznava-
nju povijesti hrvatskoga jezika i jezika s kojima je hrvatski bio u doticaju. No valja
istaknuti da su u tadašnjim onomastičkim radovima kudikamo bolje bile obrađe­
ne jezične periferije nego jezične jezgre, bolje strani onomastički relikti nego sla-
venska onomastička građa.
Literatura:
Putanec, V., P. Šimu~ović (1987): Retrospektivna onomastička bibliografija hrvat-
sko-srpska do godine 1975. JAZU, Zagreb, 405 str. s kazalima. (Djela JAZU, 68)
P. Šimunović (1995): Namenforschung im ehemaligen lugoslawien. Ein internationales
Handbuch zur Onomastik. Walter de Gruyter, Berlin - New York, str. 227-232.

2.1. Hommage istaknutim onomastičarima


U ovoj knjizi sa zadovoljstvom spominjem pokojne učitelje i prijatelje koji su
ostavili trag u hrvatskom imenosloviju. Njihove se onomastičke bibliografske je-
dinice navode u već spominjanoj bibliografiji V. Putanec/P. Šimunović (1987):
Retrospektivna onomastička bibliografija (hrvatsko-srpska do godine 1975, izd.
JAZU, Zagreb). Ovdje se navode samo neki od njihovih onomastičkih uradaka.
FRANCE BEZLA1 (1910-1993). Najistaknutiji slovenski
onomastičar. U svojim djelima obrađivao je građu i s hrvat-
skog i općeslavenskog područja: Vfznam onomastiky pro
studium praslovenskeho slovnfka (1959); Stratigrafija Slova-
nov v luči onomastike (1958). Autor je Etimološkog slovarja
slovenskega jezika l-IV, 1976-2005. + Kazala, 2007. Rječnik
su dovršili njegovi mlađi suradnici M. Snoj i Metka Furlan,
a Kazala izradili: M. Snoj i Simona Klemenčič. Autor dvo-
veščane knjige Slovenska vodna imena, l. A-L, 1956, 360
str., 2. M-Z, 1961,354 str. Osobito je koristan rad Slovenski
imenotvorni proces u njegovoj knjizi Eseji o slovenskem je-
ziku, Mladinska knjiga, Ljubljana 1967. Zajedno smo uređivali prve knjige časopisa
Onomastica lugoslavica, od kojih je 9. knjiga posvećena njemu o 70. godišnjici života.
BOŽIDAR FINKA (1925-1999), hrvatski dijalektolog. U njegovim dijalektološ-
kim raspravama utkana je u prvom redu toponimijska građa sa čakavskoga po-
dručja. Istraživao je obalnu toponimiju zadarsko-šibenskoga kraja i napisao de-
setak onomastičkih članaka.
KONSTANTIN JIREĆEK (1854-1918), povjesnik i onomastičar. Na sveučilištu u
Bečupredavao)e od 1909. do 19J6. koJeSY SJav.eDska OSDM.aj2emJ)qp)s.na)me1Ja

64
t.yotimtna

KONSTANTIN J'RKEK TOMISLAV MARfT1C

u rednjem vijeku. Udario je znan tvene temelje slavenskoj onoma tici. 1 traživao
je osobna imena i ojkonime u romanskim gradovima Hrvatskoga primorja. Nje-
gova knjiga Die Romanen in den Stadten Dalmatiens wahrend des Mittelalters,l-
llI, Wien 1901-1903, koju je prevela SANU 1962 (Romani u gradovima Dalmaci-
je tokom srednjeg veka), u temeljima je hrvatske primor kogradske onomastike.
Pouzdan oslonac kasnijim istraživateljima.
TOMISLAV MARETIĆ (1854-1938). Usputno je obrađivao hrvatsku antroponimi-
ju. Dva njegova najznačajnija djela je u: prvijenac iz naše hidronomastike Imena
rijeka i potoka u hrvatskim i srpskim zemljama. Nastavni vje nik I, 1893, 1-24, te
jedno od temeljnih djela iz antroponimije O narodnim imenima i prezimenima u
Hrvata i Srba, Rad JAZU, 81 (1886),81-146; 82 (1886), 69-154.
ANTUN MAYER (1883-1957), klasični filolog i indoeuropeist, najvažniji pro-
učavatelj hrvatske ilirske onomastike. Većinu radnog vijeka proveo je kao gim-
nazijski profesor u Splitu, Zadru, Kotoru, Podgorici i Zagrebu. Tek posljednjih
de etak godina postaje sveučilišnim profesorom poredbene indoeuropske gra-
matike i klasične filologije. Nije bio miljenik režima i radio je pod teškim uvjeti-
ma. Glavno mu je djelo Die Sprache der alten Illyrier l-Il. te u toj knjizi posebno
Etymologisches Worterbuch des Illyrischen, u kojem je sa terena zapadnog Iliri-
ka kupio ilir ke toponime s potvrdama iz grčkih i latinskih pisaca, pOistovje-
civao ih današnjim imenima, pratio slijed jezičnih promjena u njima i etimo-
loški ih tumačio. Mnogi ilirolozi nakon njega uzimaju do danas njegov Rječnik
kao polazni uporanj u daljem istraživanju. Ostali njegovi radovi navedeni su u
pomenutoj Retrospektivnoj onomastičkoj bibliografiji.
VELIMIR MIHAJLOVIĆ (1918-1994). Nije dugo živio. a ipak sam imao sreće s
njime dugo prijateljevati. Lako je učio jezike. Radeći u Srijemskim Karlovcima i
u ovom Sadu naučio je mađarski i rumunjski. Bavio se i folkloristikom, arhi-
\ri tikom. Bio je zarana pripravan da se upusti u onomastiku u kojoj je dao vri-
'edne rezultate. Radio je ustrajno i sam. Pomalo sklon boemlji, odgurnut u stra-
nu od vodećih jezičnih moćnika, jedino je zadovoljstvo nalazio u istraživanju i u

65
Uvod u hrvatsko imeno lovije

SlAl JURIS!(

srijem kokariovačkim gostionicama na Dunavu. Od mnogobrojnih radova ističe­


mo knjigu Ime po zapovesti: imperativni onomastikon srpskohrvatskogjezika (No-
lit, Beograd 1992), u kojoj je pokupio bogatu građu osobnih imena. prezimena i
nadimaka tvorenih po modelu imperativnih složen ica (Vodopija. Vrtirep. Muni-
žaba itd.). Ustrajno je radio na prezimenima pripremajući knjigu Ime kao sudbina.
Nije je dovršio. Po lije njegove smrti tu vrlo krnju građu sredili su njegovi prijate-
lji, osobito V. Živojinović, i izdali kao Srpski prezimenik (Aurora, Novi Sad 2002.
738 str.). Velika je šteta što lo životno djelo nije sam dovršio.
MILIVOJ PAVLOVIĆ (1891-1974). Istaknuti srpski filolog, koji je značajan dio
znan tvenoga opusa posvetio onomastici, pogotovo onoj supstratnoj: Les toponymes
Mal, Maja, Tara dans le substrat de l'Illyricum (1961), Onomastica Illyrica (l969),
Balkanologic Amalgamations atld Onomastic Orientations (1971), Les coinciden-
ces topotlymiques en France et en Illyricum (1968). Istraživao je toponimiju Vranja
(Toponimija okolitle Vranja, 1968) a ostavio je nedovršenu toponimiju Kosma-
ja. Dobro smo surađivali na izradi hrvatske i srpske onomastičke terminologije.
BLAŽ JURIŠIĆ (1891-1974). Tih, čestit, skroman, povučen, volio je rad i nije tra-
žio (ni dobivao) priznanja. Svoje znanstveno ime nije stjecao teorijskim rasprava-
ma i velikim onomastičkim sintezama. Po vetio se ovom mukotrpnijem i kori-
snijem poslu kupljanja i pašavanja ovih vrijednih jezičnih pomenika koje mo
nemarom prepuštali zaboravu. Zbog toga njegov rad na onoma tici nije toliko vi-
dan koliko je značajan. U suradnji s Mornaricom nastala je njegova knjiga Topo-
nimika zapadne Istre, Cresa i Lošinja (Anali LekSikografskog zavoda FNRJ, sv. 3,
1965, 181 tr. s kartama), ispravljajući izopačena imena, ubicirajući obalne topo-
nime, pronalazeći od nekoliko imen kih inačica onu pravu i obrazlažući taj izbor.
Zapažena je njegova rasprava Iz pomorske toponomastike zadarskog i Šibenskog
područja (Pomorski zbornik 2,1964,988-1011 s kartama). Njegovim djelovanjem
sačuvana je Vrijedna onomastička građa.

VALENTIN PUTANEC (1917-2004). Prisutan preko 60 godina na brazdi hrvat-


skog jeziko lovija. Radio je na nekoliko filoloških razboja. Njegov je rad na ono-

66
llvollm.na

mastici vrlo značajan. Ovdje ističemo: Leksik prezimena SR Hrvatske (1978. koji je
uredio s P. Simunovićem) i vrlo instruktivan uvodni Esej o jezičnom znaku i ono-
mastici te antroponimiji u Hrvatskoj (1976, 1-48 str.), ra pravu Refleksi starodal-
matskog pridjeva sancus u onomastici obalne Hrvatske (Slovo. 13. 1962. 137-175).
te Retrospektivnu onomastičku bibliografiju (Djela JAZU. 68. 1987. u suautorstvu s
P. Simunovićem). Putanec je posjedovao neograničenu maštu koja ga je zavela na
proučavanje davnih supstratnih imena, gdje su podaci sve nesigurniji što su sta-
riji. a domi ljanja bogatija. Ti su njegovi radovi vrlo uzbudljivi. a rješenja u njima
teže prihvatljivija. ali u svakom slučaju vrlo poticajna. Priredio je ne sasvim do-
gotovljen Etimologijski rječnik P. Skoka, te zamislio i ostvario IV. knjigu toga rječ­
nika Kazala, bez'koje bi Rječnik bio gotovo neupotrebljiv.
PETAR SKOK (1881-1956). Središnja ličnost hrvatske onomastike. Često ga spo-
minjemo u ovoj kjizi. Autor Etimologijskoga rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika
J-IV (1971-1974) u kojem su, ravnopravno s ostalim leksikom, obrađivani mnogi
onimi. Tragao je za supstrat nim imenima, objašnjavao fonetske supstitucije u nji-
ma i prilagodbe hrvatskomu jeziku. Njegova je onomastička bibliografija izuzetno
bogata. Uz knjige Dolazak Slavena na Mediteran (Split 1934) i Slaverlstvo i roman-
stvo na jadranskim otocima OAZU, Zagreb 1950, l-II sa zemljovidima) ističemo
najzrelije radove kao što su: Zum Balkanlate;n (Zeitschrift fUr romanische Phi-
lologie, 48, 1928; 50, 1930; 54, 1934), Les origines de Raguse (Slavia, X, 1931,449-
498), Postanak Splita (Anali Historij kog instituta JAZU u Dubrovniku l, 1952,
19-62), Postanak hrvatskog Zadra (Radovi Instituta JAZU u Zadru 1, 1954,37-68),
LingVistička analiza Kartulara s. Petri de Goma; (poglavlje: Ispitivanje onomastič­
kog materijala, 246-312. u knjizi: Viktor Novak/Petar Skok, Supetarski kartular,
Djela JAZU 43, Zagreb 1952). Cjelokupnu Skokovu onomastičku bibliografiju vidi
u V. Putanec/P. Šimunović, Onomastička bibliografija (Djela JAZU 68, 1987. bro-
jevi 271-272, 480-487, 3986-4921).
MATE SUIĆ (1915-1995). Historičar, arheolog, kla-
ični filolog, muzealac, terenski istraživač, osobito an-
tičkoga razdoblja, u prvom redu s područja sjeverne
Dalmacije. Njegovi znanstveni ekskursi utopomastiku
brojni su i uspje ni: Istočnojadranska obala u Pseudo-
Skylakovu Periplu (Rad JAZU 30,1955,37-44), O imenu
Zadra (Zadarski zbornik, Zagreb 1964.95-104), Pizych
na Dugom otoku (Starohrvatska prosvjeta 3, s. 4,1944,
130-140), Bodul (Onomastica Jugoslavica 13, 1989,21-
27), Jadranske harybde, prilog toponimiji istočnojadran­
ske obale (Onomastica Jugoslavica 14, 1991, 7-20), Ime
otoka i grada Hvara (Otok Hvar, zbornik, Matica hrvatska. 1995,93-96), Vrijeme i
prostor u istolnojadranskoj toponimiji (Antički temelji naše suvremenosti, Zagreb
1988, 136-146), te mnogi usput obrađivani toponimi: Albion (Velebit), i\loep (OUb),

67
Uvod u hrvatsko imenO$lovljt

Apsorus (Osor). Brevona (Brijun), Curicta (Krk), Monetium (Brinje), Novalja, Ša-
pjane. Tarsatica (Rijeka) itd. u: M. Suić, Odabrani radovi iz stare povijesti hrvat-
ske (Opera selecta), Zadar 1996 (passim).
MATE ŠIMUNDIĆ (1932-1998). O 70-ih godina prošloga stoljeća Šimundić se
ustrajno bavi starohrvatskim osobnim imenima u četrdesetak članaka. Istražio
je golemu građu, ali je imena katkad neprecizno ekscerpirao i ne uvijek točno tu-
mačio metodom koja nije na razini suvremenih antroponimijskih istraživanja.
Glavno mu je djelo Rječnik osobnih imena (Nakladni zavod Matice hrvatske, Za-
greb 1988). On je opsegom najveći rječnik osobnih imena u nas. Izvedena imena
autor često pogrešno dovodi u vezu s temeljnim imenom. Oslanja se često na ne-
kompetentan čin roditelja u povezivanju imena. Iz toponimije je napisao knjigu
Đakovačka toponimija (Matica hrvatska - Đakovo, 1995) s neprimjerenom meto-
dom dovođenja u vezu mnogih toponima sa vrlo širokog područja i bez oslonca
na knjigu M. Markovića, Đakovo i Đakovština (Centar za znanstveni rad JAZU,
Vinkovci, Zagreb 1976) u kojoj su već bili obrađivani toponimi Đakovštine.
PAVAO ThKAVČIĆ (1931-2007). Romanist, najbolji po-
znavatelj staroga istriotskoga jezika. Toj problematici po-
svetio je glavninu svojih radova. Njegovo je kapitalno
djelo Grammatica storica dell'italiano (Bologna 1972. i
1980). Njime je ostavio trajan trag u talijanistici. Nago-
vorio sam ga da iz svojega područja napi e nekoliko pri-
loga iz onomastike. To su, među inim, Aspekti etimo-
loških istraživanja istroromanskih govora (Etimologija,
JAZU, Zagreb 1983, 137-147), Motovun i Flaveyco. svje-
dočanstva silaznih diftonga u toponimima autohtonih ro-
manskih govora na istočnoj obali Jadrana (Onomastica
Jugoslavica 9,1982. 129-136), Toponomastika u suvremenom studiju retoromanskih
govora (Onomastica Jugoslavica 12, 1987, 1-15), Lingvistički aspekti vodnjanskih na-
dimaka (Onom as tica Jugoslavica 3-4, 1973-1974, 161-177) i djelo koje se često citi-
ra: O kriterijima stratifikacije i regionalne diferencijacije jugoslavenskog romatlstva u
svjetlu toponomastike (Onomastica JugoslaVica 6,1976,35-56) itd. Njegovi se rado-
vi odlikuju pouzdanošću podataka. točnim interpretacijama. Ona su važan i trajan
prinos kontaktnoj onomastici u svjetlu romansko-hrvatskih jezičnih prožimanja.

2.2. Onomastičke teorije preferirane u hrvatskim onomastičkim


istraživanjima
Sustavni počeci hrvatske onomastike temelje se na povijesno-poredbenim za-
sadama jezikoslovlja s kraja XIX. i prve polovice XX. stoljeća i drugih znanosti, u
prvom redu etnologije (Ivo Pilar, Natko Nodilo), geografije (Josip Modestin, Ivo
Rubić), povijesti (Franjo Rački, Tadija Smičiklas, Lovre Katić) i arheologije (Fra-
ne Bulić, Stjepan Gunjača).

68
Život imena

Takva istraživanja svodila su se na iznalaženje porijekla imena i značenja riječi


koje su bile u osnovi imena. Ti radovi usredotočili su se uglavnom na predslaven-
ske jezične slojeve i na prepoznavanje praslavenskih imenski h osnova.
Studij imenskih relikata i otkrivanje fonetski h zakonitosti u povijesnom tije-
ku imena imali su golemo značenje za povijest hrvatskoga jezika. Tumačenjem
starih onomastičkih potvrda dolazilo se do jezičnih i izvanjezičnih spoznaja: ra-
ne hrvatske prisutnosti na današnjem i povijesnom hrvatskom prostoru, osobito
na primorju istočnoga Jadrana, gdje su etnički i jezični slojevi ostavili u imenima
stara i važna svjedočanstva. Upravo stoga onomastički su bili zanimljiviji rubni
prostori hrvatskoga jezičnog prostiranja, na kojima su se stari i strani onomastič­
ki relikti bolje čtlvali i stupali vrlo rano u hrvatske jezične prilagodbe.

2.3. Primjena istraživalačkih metoda i njihov razvitak

Glavna metoda istraživanja nosila je etimološko obilježje i onomastika se nije


ničim izdvajala iz etimoloških jezičnih poimanja. S razvitkom hrvatske dijalek-
tologije uočavala se sve više i sve bolje arhaičnost onomastičke građe, koja se je-
zičnim osobinama nije uvijek i u svemu poklapala s dijalekatnim arealima. Zbog
naravi onomastičkoga znaka dijalektolozi su bili često nemoćni u izoliranom pro-
biru onomastičkih podataka, u prepoznavanju i tumačenju naravi onomastičkih
"izopaka", pa su bila česta proizvoljna tumačenja neodgonetljivih imenski h zapi-
sa. Zbog prisutnosti stranoga jezičnoga elementa bilo je i nevjerojatnih etimološ-
kih domišljanja. U dotad nedovoljno poznat ineproučen supstratni svijet Pelazga,
Panona, Ilira, Gota, Kelta i drugih često je jezičnu činjenicu nadomještala jezična
domišljatost, a znanstvenu egzaktno st - fantazija, s recidivima takva pristupa do
dana današnjega. Uza sve to, u skupljanju i probiru leksičke građe onimima je po-
svećivana velika pozornost. Onomastičari koji su tada djelovali (Konstantin Jire-
ček, Antun Mayer, Petar Skok) toj građi dali su dobra i u velikom broju slučajeva
vjerodostojna tumačenja na razini tadašnjega jezičnoga i onomastičkoga razvitka.
U tadašnjim radovima koji zadržavaju etimološki pristup rekonstrukcijom
imena uočavaju se pojedini tipovi u antroponimiji (T. Maretić, K. Jireček i dr.)
i toponimiji (P. Skok), mnoštvo građe sugerira provođenje različitih klasifikaci-
ja, i to:
a) s obzirom na vrstu imena: osobna imena, prezimena, nadimci; toponimi s pod-
vrstama kao što su hidronimi (zbog starosti imenskih potvrda) i imena nase-
lja (zbog prepoznavanja različite tipologije imena),
b) s obzirom na jezično porijeklo imena i
c) s obzirom na semantiku koja je kao onomastička, na primjer, prepoznavana
u motivu imena i, kao leksička, u leksičkom značenju imenske osnove i imen-
skih formanata.
Uočavaju se učestalost pojedinih imenskih struktura i njihov specifični raz-
mještaj. Odabiru se aktivne onomastičke zone, koje se dobrim dijelom pokrivaju s

69
Uvod u hrvatsko imenoslovlj(

Maksimir- honorifikacijski toponim u čast biskupa Maksimilijana Vrhovca (rad I. Zaschea iz mape
Park Jurjaves - toponim u čast biskupa Jurja Haulika)

bogatim arheološkim nalazištima; započinju obrade pojedinačnih imenskih tipo-


va kao što su ojkonimi patronimskog tipa na "'-itjo (Stanislaw Rospond) i dr. ve e
više napuštaju poredbenoformalne metode zasnovane na gotovo mehaničkoj po-
djeli imena na osnovu i formant bez uzimanja u obzir njihova značenjsko-struk­
turnog odnosa. Raspoznavalo se da je npr. Bistrica supstantivizirani pridjev ("bi-
tra voda", ali i "brza protočna voda"). da hidronimi tipa Savica, Dunajec, Unac
no e ideju deminutivnosti, uočava se udjel ljudske djelatnosti u motivu imena
(Gradina, Koštilo, Ržišće), da Dragomirica (= Dragomirova zemlja) ima posvojno
značenje, a Maksimir honorifikacij ko (u čast Maksimilijana Vrhovca) itd. Razabi-
re e sve više stratigrafska i strukturalna funkcija pojedinih onomastičkih tipova.
obrađuju se monografski onimijski formanti i onimijske osnove te av splet tvor-
benih dijakrono zasnovanih proučavanja dobiva sve egzaktniji onomastički biljeg.
Kako je hrvatski dijalekatni pejzaž vrlo razveden. šarolik. ispresijecan različi­
tim izoglosama, ojkonimima se posvećivala posebna pozornost s obzirom na nor-
mu. umjesto dotada nje fetiši zacije literarne imenske forme temeljene na novo-
tokavskoJ dijalekatnoj o novici i prekrajanja imena na standardizirane leksičke
modele (Delnice u Dionice, Split uSpljet, Cakovec u Cakovac, Grižane u Grižani
itd.). Spoznaja da je ime proizvod govora a ne normiranoga lika i da jezični puri-
zam ima ograničeno djelovanje u kodificiranju imena te da kriteriji kako izabra-
ti imen ki lik nisu u kompetenciji jezičnih normiraea. već to mnogo bolje mogu

70
Život imena

urediti onomastičari, sazrijeva usporedno s teorijskim razvitkom, poimanjem i


primjenom suvremenih onomastičkih teorijskih zasada i primjenljivih metoda u
kodifikaciji imena.

2.4. O onomastičkim metodama


Nakon prevladavanja etimološke metode u onomastici, kao jedine i sveopće,
javile su se s razvitkom lingvističke geografske i dijakrone dijalektologije i dija-
lekatne metode koje su onomastičku građu promatrale kao dijalektaIne podatke
u pojedinim izdvojenim arealima, u kojima su nazočni arhaični jezični elementi.
Imena kao "znakovi bez značenja" često popuste jezičnim analoškim pritiscima
te su često predvodnici inovacijskih tendencija. Rad P. Skoka iz 1949. "La lingui-
stique de F. de Saussure et la toponymie", na III. međunarodnom onomastičkom
kongresu u Bruxellesu (Actes et memoires I, 125-132) značio je metodološki zao-
kret, ali takvi rijetki teorijski iskoraci nisu imali sljedbenike, pa ni u Skoku samo-
me. Tek dvadesetak godina poslije, zamjećujemo u hrvatskoj onomastici nekoliko
suvremenih metodoloških pristupa, od kojih izdvajamo ove:
2.4.1. Odnos metoda primijenjenih u hrvatskoj onomastici prema teorijskim
dostignućima u svjetskoj onomastici
a) Metoda zemljopisnog razmještaja imena. Primijenio ju je Radoslav Katičić u
proučavanju ilirske antroponimije. Uočio je da se pojedina ilirska imena ponavlja-
ju na pojedinim arealima. Prepoznao ih je i proučio na razini imena, imenski h ele-
menata i imenske formule, te dobio zanimljiva jezgrena područja istih imenskih
struktura. Razmještajem pojedinih imenskih tipova pokazao je da tzv. ilirski etnos
nije ni izdaleka bio tako jezično jedinstven kako su ga tretirale starije panilirske
škole. Ta imenska područja upućuju prepoznavanjem imenskih sklopova, imen-
skih formanata i strukturom imenski h obrazaca na vjerojatne različite jezične sku-
pine unutar šireg ilirskoga kompleksa koji se često smatrao jezično jedinstvenim.
b) Statističko-strukturalna metoda primijenjena u radu Žarka Muljačića na
osobna imena XIX. stoljeća u Dubrovniku. Usporedbom nekoliko imenskih ra-
zina prema njihovim distinktivnim obilježjima, slično kao u fonologiji, komuta-
cijom i distribucijom, utvrđuje autor imenske inačice (alonime). Imenski podatci
svakog sinkronog sloja upozoravali su na razlike u repertoaru imena (alonima),
a bili su uvjetovani, što se vidjelo takvim izdvajanjem antroponimnih razina, so-
ciološkim čimbenicima, što se je očitovalo u prožimanju starih gradskih i novo-
pridošlih imena, domaćih i stranih, narodnih i svetačkih itd.
c) Strukturalno-semantički pristup predstavljao je zaokret u tumačenju porije-
kla imena. Umjesto tradicionalnog objašnjavanja imenskog porijekla pozornost je
bila usmjerena na proučavanje imenske strukture i onomastičkog sadržaja imena.
Objašnjava se kreatorski milje kojim je uvjetovano ime i drugi, u prvom redu so-
cijalni, uzroci koji su dali impuls (i motiv) dotičnom imenu sljubljujući ga s ono-
mastičkim sadržajem (objektom imenovanja). Iz zbira podataka na planu izraza

71
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

i sadržaja objašnjavaju se spone i utjecaji, motiv i porijeklo imena po formalnoj


bliskosti i sadržajnoj sličnosti.
d) Organiziranost imena u zemljopisnom, rodbinskom i društvenom okružju
pokazuje kako se sličnosti i razlike imenskih osnova i formanata javljaju kao dis-
tinktivna obilježja sa socijalnom funkcijom identifikacije i diferencijacije objekta
u zatvorenoj toponomastičkoj regiji i društvenom kolektivu.
e) Metoda generativne lingvistike u onomastici prisutna je tek rubno. Njome se
u nekim radovima tumače nadimci u funkciji onomastičke poruke.
P. Skok bio je do sredine XX. stoljeća izgrađen i afirmiran onomastičar, a tada
je udario prave temelje organiziranom radu na hrvatskoj onomastici. Osnovao je
Odsjek za onomastiku, 'unutar kojega je istraživao i dalje imensku problematiku
i dovršio svoj Etimologijski rječnik važan i za onomastička istraživanja. Kao jedan
od prvih članova Međunarodnog vijeća za onomastiku (sa sjedištem u Leuvenu,
Belgija) poznavao je organiziranost onomastičkih istraživanja u drugim zemlja-
ma i želio je da se onoma st ika ustroji u nas kao u skandinavskim zemljama koje
su tada prednjačile na svim onomastičkim poljima.
Danas se ona bavi najprešnijim zadatcima. Istražuju se područja na kojima te-
renski onomastički podatci zbog sveopće depopulacije sve više i sve brže svrću u
mijenu i zaborav. Takva su područja otoci, i uopće primorsko područje, dinarski
gorski prostori, središnja Hrvatska (Lika, Gorski kotar, Banovina), Međimurje
zbog jakih povijesnih migracija i smjena pučanstva. Sličan je problem u Istri i u
krajevima koji su bili poslije Prvoga rata anektirani od Italije. Drugi su opet pro-
blemi na urbanim prostorima koji gradnjom i širenjem gradskoga urbanog tkiva
i industrijskih postrojenja potiru autohtonu toponimijsku građu, a u Slavoniji se,
nažalost, potire širenjem pustopoljina i neuklanjanjem mina preostalih od Do-
movinskog rata (1990-1995).
Imena često nalaze poticaje svojega nastanka u obiteljskoj intimi i oblikuju se
u zavičajnom idiomu, te su stoga neprocjenjivi podatci za hrvatsku povijesnu di-
jalektologiju, pokazujući protege pojedinih izoglosa, pojedinih tipova i imenskih
struktura kroz povijest i prostor na kojima su imena davno ukorijenjena, prila-
gođivana i ostajala poput međašnjih kamena nepomičljiva kao zemljopisni sadr-
žaji kojima su pridružena. Antroponimi, pogotovu prezimena, s druge su strane
selilački spomenici, važni pokazatelji velikih i zamršenih povijesnih i nedavnih
migracija s hrvatskih teritorija i na hrvatska područja.
Onim i su po svojoj naravi naši najstariji spomenici. Svojim fonetskim prila-
godbama pokazuju najdavnašnjije mijene u jezičnim prožimanjima s drugim je-
zicima s kojima su dolazili u doticaje. Tim prilagodbama zasvjedočuju vrijeme
nastanka, a svojom vezanošću uz objekt upozoravaju na prostor i gustoću ra-
sprostranjenosti svojih imenovatelja i svojih korisnika. Motivi imenskih nasta-
naka (etiologija imena), sačuvani u osnovi imena (i imenskoj strukturi) svjedoče
o svjetonazoru puka koji je takva imena stvarao i oblikovao, pridružujući ih po-
jedinim osobama i probranim zemljopisnim sadržajima. Zbog toga imena čuva-

72
Život imena

ju oblikom i sadržajem ne samo jezični biljeg nego mnogobrojne stečevine, kul-


turne i materijalne, kao spomenici neprekinutoga pamćenja.
Prve onimijske potvrde pojavljuju se u vremenu u kojemu je drugih spome-
nika malo, ili su manjkavi, ili ih uopće nema. Zbog internacionalne i interje-
zične naravi onima katkad su onomastičke metode vrlo kompleksne. Nekada
su u hrvatskoj onomastici bili prisutni dijalektolozi sa svojim metodama (iden-
tifikacija imena, utvrđivanje zapisanoga i izgovorena lika), nekad su istraživa-
nja zahtijevala normativni pristup imenima (utvrditi uporabni lik dijalekatnog,
stranog, izopačenog imenskog lika i objasniti njegovu uporabnu prilagodljivost,
osobito u uličnim imenima, uopće u ojkonimima i u novije vrijeme pomodno
u krematonirnima, npr. u imenima brodova i drugih proizvoda pri čemu na-
staju glasovne, oblične i akcenatske izopake). Nekad onomastičari rabe metode
arhivskih značajki (studij imenske grafije, razrješavanje arhivskih zapisa radi
rekonstrukcije imena). Čest je u hrvatskoj onomastici bio prisutan historijski
metodološki pristup (identifikacija imena i pridruženog onomastičkog sadržaja,
utvrđivanje slijeda povijesnih potvrda, objašnjavanje varijantnih zapisa). Drugi
onomastičari na terenskim toponimijskim istraživanjima služe se zemljopisnim
metodama (ubikacija imena, studij odraza imenskog i pridruženog zemljopisnog
sadržaja, utvrđivanje uzroka i slijeda preimenovanja). U onomastičkim radovi-
ma zamijetit ćemo uporabu kartografskih metoda. Naići ćemo i na bibliograf-
ske pristupe (konzultiranja bibliografskih jedinica in vivo) i na stilističku obra-
du imena u afektivnim vrednovanjima imena, pogotovu u književnim djelima.
Onomastika kao humanistička disciplina akumulira tri plana sadržaja: leksič­
ki, onomastički, sveopći u kojem je kodiran splet kulturno-povijesnih informacija.
Njih otkrivamo i tumačimo u strukturalnom modelu koji je implicitni koncept i
eksplicitni opis. Ime se tako raskriva kao vjerodostojan jezični i društveni poklad
ljudskog pamćenja. Hrvatska je onoma st ika tim sporadičnim metodološkim pita-
njima u obradi građe u tijeku suvremenih onomastičkih istraživanja.
Literatura:
Bjelanović, Živko (2007): Onomastičke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
Katičić, Radoslav (1969): "Suvremena istraživanja o jeziku starosjedilaca ilirskih
provincija". Godišnjak Centra za balkanološka istraživanja I, 1-58, Sarajevo.
Muljačić, Žarko (1963): "Osobna imena u Dubrovniku (župa Grad) od 1800. do
1900. god. (Prilog statističko-strukturalnoj analizi naših antroponima)." Fi-
lologija 4, Zagreb, 1ll-l28.
Riffer-Maček, Dora (1978): "O prevođenju staronordijskih nadimaka na hrvatski
ili srpski jezik". Onomastiea Jugoslaviea VI, Zagreb, 145-156.
Šimunović, Petar (1969): "Organiziranost imena u geografskoj regiji". Onomasti-
ea Jugoslaviea I, Ljubljana, 212-216.
Vinja, Vojmir (1978): "Antroponimi u ihtionimiji". Onomastiea Jugoslaviea VII,
Zagreb, 3-25.

73
Uvod u hrvatsko imenoslovije

2.5. Hrvatska onomastička terminologija


Dok je proučavanje imena bilo ispornoćno sredstvo drugim disciplinama, ter-
mini za različite vrste imena upotrebljavali su se s neujednačenim terminološkim
značenjem. Termin toponomastika pokrivao je zbir zemljovidnih imena i znanost
o zemljopisnim imenima jednako kao i termin toponimija. Tako je bilo i s termi-
nima antroponimija i antroponomastika, hidronimija i hidronomastika itd. Tek se-
damdesetih godina počeli su se pojmovi razlikovati. Danas termin toponomasti-
ka podrazumijeva jednoznačnu znanost o zemljopisnim imenima, atoponimija
skup, građu koju čine zemljopisna imena. Tako je bilo i s gorskim, vodnim, nase-
obinskim imenima. Zemljišna, terenska imena zovu se mikrotoponimi, zbir mi-
krotoponima određenoga kraja čini mikrotoponimiju toga kraja, a njih proučava
mikrotoponomastika. Relativno noviji termini ojkonimija i ojkonomastika teško su
se usvajali te se umjesto tih likova tvorenih po grčkom izvorniku gdjekad rabe hi-
bridni termini ekonimija i ekonomastika, dakle latinizirani oblik koji je proizašao
iz grčke riječi Ol'KO~, oiKia, kao uostalom i ekonomija, na koji se upire latinizirani
oblik ekonimija, pa dolazi u zvukovnu, a onda i u sadržajnu koliziju.
Dugo se (obično izvan jezikoslovnih krugova) rabi termin naziv za ime jedi-
načnih zemljopisnih sadržaja, a ime za živa bića, ali oba značenja pokriva termin
vlastito ime (onim, tj. riječ koja se piše velikim početnim slovom). To nesuglasje
nestaje otkad izlaze onomastički časopisi i nakon što je tiskana knjiga OCHo6eH
cucmeM u mepMUHollo2uja Ha Cllo6eHCKa oHoMacmuKa (Skopje 1983). Naziv, dakle,
sve više pripada sferi nomina appellativa, a ime isključivo sferi nom in a propria. Hr-
vatska onomastička terminologija bogati se novim terminima u skladu s termini-
ma usvojenima u drugim slavenskim onomastikarna, školovanjem onomastičkoga
podmlatka i sve većih obrada u sporednijim područjima onomastičke djelatnosti.
Termin krematonim "ime predmeta i proizvoda materijalne i duhovne kulture",
primjerice, još nije zaživio. Javljaju se međutim termini: nesonim "ime otoka", pota-
monim "ime rijeke", hagionim "svetačko ime", eklezionim "ime po patronu crkve",
a u perifernoj su uporabi: koinonim "jezični znak koji se odnosi na pojam/vrstu i
pridružen je svim članovima vrste (apelativ, imenica)" i idionim "jezični znak ko-
ji se pridružuje jedinki vrste i nju imenuje" (= onim, vlastito ime). U vezi su s tim
termini topoidionim, bioidionim, pragmatoidionim (= krematonim). Izvan stručnih
raspravljanja, ali i u njima, rabe se i dalje tradicionalni termini: vlastito ime, osobno
ime, nadimak, prezime, zemljišno, naseobinsko/mjesno, vodno, gorsko ... ime.
U slavenskoj onomastici rabili su se neusklađeni termini za onomastička ime-
na i u vezi s njima. Tako je bilo i u Hrvatskoj. Onomastika se još nije bila profi-
lirala kao znanost. Historičari su rabili termine iz svoje struke, geografi iz svoje,
lingvisti iz svoje i posve neujednačeno.
Na međunarodnome slavističkome kongresu u Sofiji (1962) dogovoren je pro-
jekt izrade slavenske onomastičke terminologije. Podloga je bila već dugo skuplja-
na građa češkog onomastičara Jana Svobode u knjizi Zakladni soustava a termi-
nologie slovanske onomastiky (1973).

74
Život imena

Zatim je osnovama Međunarodna komisija za slavenski onomastičku termino-


logiju, koja je dogotovila knjigu Grundsystem und Terminologie der slawischen Ono-
mastik/Osnoven sistem i terminologija na slovanskata onomastika (MANU, Skopje
1983). Kao član navedene komisije sastavio sam po dotadašnjoj uporabi i po zahtje-
vima suvremenih onomastičkih istraživanja hrvatsku onomastičku terminologiju.
Dosad smo već nekoliko puta isticali pripadnost onomastike jezikosloviju, što
se također potvrđuje pripadnošću onomastičkih termina jezikoslovnOj termino-
logiji. U objema je prisutna internacionalna sastavnica kao i mnogima drugima
stvaranima na predlošku grčkog i (manje) latinskog jezika.
Ovdje iznosimo kratak probir osnovnih termina, od kOjih je većina upotrije-
bljena u ovoj knjizi.
Priručni rječnik hrvatskih onomastičkih termina
alonim, varijantno ime određenog objekta: Nedjeljka H Dominika; Josip H Be-
po, Pišta
anojkonim -+ mikrotoponim
antropoformant, formant za tvorbu antroponima: -ohna (Bratohna); -ić (Perić)
antroponim, vlastito ime kOjim se imenuju ljudi: osobno ime, nadimak, prezi-
me, pseudonim ...
antroponimija, cjelokupnost antroponima određenog teritorija (u određenom
vremenu i u određenom jeziku)
antroponomastička formula, određen poredak pojedinih vrsta antroponima u
imenskom obrascu nomen, praenomen, cognomen: Ante Topić Mimara i sl.
antroponomastički model, obrazac antroponima. Tip morfološke strukture an-
troponima: prezimena na -ica (Veselica, Perica, Lozica), imena motivirana
nazivom životinje (Vuk, Golub, Grlica .. .)
antroponomastički sufiks -+ antroponomastički formant
antroponomastički sustav, način ustrojstva antroponima određenog naroda, je-
zika, teritorija, vremena ...
antroponomastika, dio onomastike koji proučava antroponime
apelativizacija/deonimizacija, preobrazba antroponima (i uopće vlastitog ime-
na) u apelativ: kvisling, dingač
apotropej (u onomastici), zaštitno osobno ime, u svrhu čuvanja od zloduha oso-
be kojoj je nadjenuto: Lav, Mrđan, Grdan, -+ profilaktičko ime
areal -+ onomastički areal
astronim, vlastito ime kojeg nebeskog tijela i sazvježđa: Danica, Veliki medvjed,
Kumova slama, Vlašići
astronomastika, dio onomastike koji proučava astronime (kozmonime)
augmentativ; augmentativno ime, ime koje je kojim sufiksom poprimilo uveća­
no, a većinom i pejorativno značenje: Nikoletina, Pilipenda, Jovandeka itd.
binarne opozicije (u onomastici), opreke dvaju imena koji imaju isti identifikacij-
ski član: Slavonski Brod, Bosanski Brod ili opreke po motivu nastanka: na-
dimci u selu D: Pivac ~ Kak9Š, u selu DH ŠUo : Kopito

75
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

deapelativ, deapelativno ime, vlastito ime nastalo od apelativa ili skupine riječi
(supstantiva, pridjeva, glagola itd.) bez derivacije ili s derivacijom ili apela-
tivnom složenicom: Opatija, Primošten, Povuci-potegni (nadimak), Hrvat-
ski govorili! (krematonim; naslov knjige I. Š.)
deminutiv, deminutivno ime, ime koje po subjektivnoj ocjeni predstavlja ime
afektivnog sadržaja s primjesom onomastički umanjenog značenja: Ivica,
Njivica, Petrinjčica (rječica u Petrinji)
denotat (imenski), objekt imenovan vlastitim imenom = referent (imenski)
deonimizacija (apelativizacija), prijelaz onima u apelativ: Amper --+ amper, Gašo --+
gašo "ljenčina", Hlebinac "stanovnik Hlebina" --+ hlebinac "naivno čeljade"
deproprijativ, vlastito,ime tvoreno od kojeg drugog imena: Cetina - Pocetinje -
Cetinka "ime tvornici", Cetinska krajina ...
desemantizacija (u onomastici), gubitak prvotnog ime nskog značenja npr. pri oni-
mizaciji ili transonomizaciji: Zagreb, Arena "sportska dvorana u Zagrebu"
egzonim, tradicionalni toponim kojim se imenuje objekt na drugom jezičnom te-
ritoriju i razlikuje se oblikom od toponima na jezičnom teritoriju kojemu pri-
pada: Mleci (= Venecija), Beč (= Wien), Rim (= Roma), Letonija (= Latvia) ...
eliptično ime, pokraćeno sintagmatsko ime: Bistra rijeka> Bistra, Solinska ri-
ka> Rika
entropija (onomastička), pojava kad jedno ime dolazi na nekoliko imenovanih
objekata (pola muškaraca u selu imenuje se Ivan)
etnik, ime stanovnika mjesta ili predjela: Vukovarac, Metkovac, Zagorec, Ličanin
etnonim, ime određenog etnosa, naroda, nacionalnosti: Hrvat, Vlah, Horvaća­
nin (= gradišćanski Hrvat)
fitonim, vlastito ime biljke: Gupčeva lipa, Drvo života (v. str. 335), Kaštelanovi
jablani ...
geonim, vlastito ime reljefnog objekta na Zemlji: Dinarsko gorje, Novigradsko mo-
re, Ravni kotari, Gorski kotar
ginekonim, imenovanje muža (oca, brata, sina ... ) po imenu (nadimku) ženske
osobe: [Viktor Car] Emin « Erna "Viktorova supruga"), [Nikola Bonifačić]
Rožin « Roža je Nikolina majka)
heraldičko ime, vlastito ime motivirano simbolom u grbu: Kačići (u grbu kača,
"zmija"), Gušići (u grbu guska), posredno: Trakošćan « Drachenstein "Zma-
jevkamen")
hibridno ime, ime sastavljeno od leksičkih ili tvorbenih dijelova dvaju ili više je-
zika = dvojezično/višejezično ime: Vukovar, Jadransko more, Juroslav...
hidronim, vlastito ime vodnog objekta Gacka, Vransko jezero, Crnac, Strug, Ja-
dransko more, Skradinski buk, Una ...
hidronimija, sveukupnost hidronima određenog teritorija, određenog jezika,
određenog razdoblja
hidronimizacija, prijelaz apelativa ili bilo kojeg drugog onima u hidronim: Vrlika
(: vrhrika, "na izvoru rijeke"), Rečina, (Solinska) Rika (danas Jadro)
hidronomastika, dio onomastike koji proučava hidronime

76
Život imena

hipokoristik, afektivno osobno ime ili nadimak, ime od milja, odmiljica, redo-
vito je pokraćene ili pune imenske osnove (Vladimir> Vlado/Bruno); pre-
poznatljiv po suprasegmentalnim biljezima (Vlado, JUre, Nada, odnosno
VladO/Vlade, Jure, Neda), po deklinacijskim osobitostima (Freino-Frane//
Frano-Frana//Frane-Franeta ili Frane itd.)
hodonim, vrsta urbonima, ime gradskih četvrti, ulica, trgova, prometnoga tkiva
u naselju: Zapruđe, Ilica, Starčevićev trg...
honorifikacijsko ime, ime dano iz počasti nekoj ličnosti, događaju i sl.: Karlo-
vac, Ferdinandovac, Tomislavgrad, Tomislavac, Kvaternjak « Kvaternikov
trg) ...
horonim, razred toponima određenog (administrativnog) teritorija: Banovi-
na, Bekija, Baranja, Brodsko-posavska županija, Savska banovina, Vojna
krajina ...
konverzija (onomastička), prijelaz onima iz jedne vrste u drugu bez promjena na
planu izraza: Split (ojkonim) ~ Split (krematonim: brod, topovnjača, noć­
ni bar)
kozmonim ~ astronim
krematonim, imenovanja koja se odnose na a) IMENA USTANOVA, UDRUGA, TVRT-
KI: Crveni križ, Sveučilište u Zagrebu, "Rade Končar"; b) IMENA USTANOVA
POPUT CRKAVA I REDOVNIČKIH ZAJEDNICA: Katolička crkva, Družba Isuso-
va ... ; e) IMENA UMJETNIČKIH SKUPINA: Gorgona, Biafra (udruga likovnih
umjetnika); d) IMENA POLITIČKIH I VOJNIH SAVEZA: Mala Antanta, Varšavski
pakt; e} IMENA GRAĐEVINA, GROBLJA I SL.: Knežev dvor, Sponza, Zorin dom,
Glavat "svjetionik", Mirogoj, Lovinac, Boninovo (groblja u Zagrebu, Splitu,
Dubrovniku ...); f} IMENA PROMETNICA, TUNELA: Paški most, Lujzijana, Sve-
ti Rok (ime tunelu); g) ZAŠTIĆENA IMENA PROIZVODA TVRTKE: Dingač (vi-
no od vrste grožđa sorte mali plavac na predjelu Dingač), Bakarska vodica,
"Babić': Peugeot (ime tvrtke, a ne serije, moj peugeot); h} IMENA PROMETALA:
vlakovi Marijan, Arena, Mimara, A. G. Matoš ... ; i) IMENA UMJETNINA, NOVI-
NA, FILMOVA, KNJIGA, MOLITAVA: Bakanal (ime slici), Danas (ime tjednika),
Breza (ime filma), Angelus (određena molitva); j) IMENA FESTIVALA, IZLOŽ-
BI, SIMPOZIJA ... : Skokovi dani, Književni petak, Zagrebački salon, Hanžekovi-
ćev memorijal (atletski miting), Križevački štatuti, Pazinski samanj (= sajam);
k) IMENA SPORTSKIH NATJECANJA: Univerzijada, Utrka tovarov (u Salima) ... ;
l) IMENA BLAGDANA I PRAZNIKA: Došašće, Badnjak, Uskrs, Dan nezavisnosti;
m) IMENA ODLIČJA: Zlatna kopačka, Plava vrpca, Zlatna pirueta; n) IMENA
ŠKOLA: Hlebinska škola, o) IMENA POVIJESNIH DOGAĐAJA: Domovinski rat,
Sigetska bitka, Oluja (ime ofenzivi) itd.
ktetik, pridjevska izvedenica od ojkonima i drugih geonima: osječki, gospićki,
dalmatinski
mikrotoponim, vlastito ime prirodnog fiziogeografskog objekta s malim radijU-
som prepoznatljivosti: Veštac, Blatački dolac, Krvava njiva, Pokladnja večera
itd. Mikrotoponimijski sustav čine obično mikrotoponimi jedne katastarske
općine i drugih manjih definiranih površina

77
Uvod u hrvatsko imenoslavlje

mononimno ime, ime čija je struktura korijen ili osnova bez drugih formanata:
Rab, Vrh, Vuk, Zub
motiv imenovanja, pobuda pri izboru i tvorbi imena
nahodsko ime, ime (i prezime) koje se nadijevalo djeci unahodištima: Befana
("babaroga"), Infidele ("nepouzdan"), Padavizza, Neznanović, Najdiš ...
ojkonim, vlastito ime naseljenog (ili raseljenog) mjesta
ojkonimija, cjelokupnost ojkonima
ojkonomastika, dio toponimije koji proučava zakonitosti nastanka oblikovanja,
razvitka i funkcioniranja imena naselja
onim, riječ ili skup riječi kojima imenujemo objekt i lučimo ga od drugih objeka-
ta iste vrste: to su npr. antroponim, toponim, zoonim, fitonim, teonim, koz-
monim, krematonim itd.
onimija, sveukupnost onima, te cjelovitost onima određenog teritorija, jezika,
razdoblja, katastika, urbara itd.
onimizacija, prijetvorba općeg imena u vlastito ime: pivac ~ Pivac ~ Pivčević
onomastički areal, područje raširenosti određene onomastičke pojave
onomastički atlas, zemljovid na kojemu su prikazane rasprostranjenosti istraže-
nih onomastičkih pojava na određenom teritoriju
onomastičko polje; a) dio onomastičkog prostora s onim ima određene vrste:
istarska predijaina imena; b) spektar onomastičkih tipova određenog teri-
torija: prostor ojkonima na -ane; na -ići, na -ci
oronim, vlastito ime reljefnog objekta na zemljinoj površini (gore, vrhovi, klan-
ci, gudure ...)
oronimija, cjelokupnost oronima
oronomastika, dio toponomastike koja proučava oronime, njihove zakonitosti
nastanka, oblikovanja, razvitka i funkcioniranja, tipologiju oronimijskih
objekata i sl.
patrocinijsko ime, ime nastalo po svetcu patronu crkve (u određenom naselju):
Brckovljani, Đurđevac, Veliko Trojstvo
patronim, prezime (obiteljski nadimak. ..) izvedeno od osobnog imena pretka, nje-
gova nadimka, naziva za zanimanja i sl.: (Jakov) Mihalj (= Mihaljev), Petrić,
doktor Živago (= Zivi, gen. Zivoga)
pejorativno imelpejorativ, ime s prezirnim i ponižavajućim značenjem u odre-
đenom kontekstu: Crnjuga, Canjuga, (h)Romac, ojkonimi: Hudi Bitek, Cerje
Tužno, Koljivrate (danas Konjevrate), Mrcina (danas selo Dubravka u Konav-
lima), Zloselo (danas Pirovac) itd.
profilaktičko ime, zaštitno ime. Osobno ime negativnog sadržajnog predznaka
koje se nadijeva djeci da bi ih se zaštitilo od zloduha, demona i sl.: Grdan,
Mrđen, Prodan, ~ apotropej
proprijalizacija, prijelaz opće imenice i drugih riječi u vlastito ime: Rebro, Svo-
jak, Trinaestić, Sukaja, Nedoklan ...
pseudonim, izmišljeno ime kojim se čovjek služi umjesto pravog vlastitog imena,
fiktonim: Janus Panonius (= Ivan Česmički, 1434-1472), Markez (= Marko

78
Život imena

Fotez), Mirvlad Zorna (= Vladimir Nazor), Branimir Donat (= Tvrtko Za-


ne) itd.
struktura (imena), unutrašnji ustroj imena koji se ogleda upridruženosti tvor-
benih formanata imenskoj osnovi
teonim, osobno ime božanstava: Perun, Vesna, Mokoš, Morana, Jarila ...
toponim, zemljopisno ime, posebna onimijska kategorija koja se odnosi na zem-
ljopisne objekte: hidronim, ojkonim, oronim, speleonim, horonim, urbo-
nim itd.
toponimija, zbir toponima
toponimijski model, način toponomastičke tvorbe koja toponomastičke struk-
ture svrstava.u određen toponomastički tip
toponimizacija, oblik onimizacije pri čemu se opća imenica promeće u toponim
toponomastička osnova, dio toponimnog lika koji ostaje kad od toponima odije-
limo formant: Un-ac, Grad-išće, Za-greb, Peruš-ić, Hrvat-ska
toponomastički supstrat, zemljopisna imena ili elementi imena koji su iščezli iz
uporabe na određenom teritoriju (panonski, mediteranski supstrat) itd.
toponomastika, znanost koja proučava zemljopisna imena
transonimizacija, prijelaz onima jedne vrste u drugu vrstu: Pakrac (hidronim)
---+ Pakrac (ojkonim)
zoonim, vlastito ime životinje: Dorat (konj), Bilova (krava), Bimbo (pas) itd.

Literatura:
Finka, Božidar (1963): "Prilog utvrđivanju onomastičke terminologije". Jezik 11
(1963/64): 2, prosinac 1963, 60-62.
Putanec, Valentin (1976): "Esej o jezičnom znaku i onomastici te o antroponimi-
ji u Hrvatskoj". U: Leksik prezimena SR Hrvatske (ur. Valentin Putanec i Petar
Šimunović), Institut za jezik i Matica hrvatska, Zagreb, str. VII-VIII.

2.6. Stanje onomastičkih istraživanja u Hrvatskoj


Hrvatska onomastička literatura temelji se na Miklošičevim onomastičkim ra-
dovima (Die Bildung der Ortsnamen aus Personennamen, 1860, i Die slavischen Ort-
snamen aus Appellativen I-II, 1872-74), te na spomenutim onomastičkim radovima
Tome Maretića, Konstantina Jirečeka, Antuna Mayera, Otta Francka i Petra Skoka.
Ti radovi pripadaju staroj školi. Obuhvatili su dugo vremensko razdoblje i golemo
jezično područje. Ponirući u jezičnu prošlost, lingvistička proučavanja usmjerila su
pozornost na stariji jezični sloj po prostoru zapadnoga Ilirika, koji je nudio isklju-
čivo onomastičke podatke kao gotovo jedine potvrde o sebi. Znanstvena istraživa-
nja bila su usmjerena na studij predslavenskih onomastičkih relikata i supstitucij-
ske fonetike, a cilj je bio proučiti jezične simbioze onih jezika i etnija koji su dolazili
u doticaj na ovom području. Ta su proučavanja uzimala onimiju kao sredstvo a ne
kao cilj proučavanja. Zato u hrvatskoj onomastici u prvoj polovici XX. stoljeća ima
mnogo parcijalnih onomastičkih obrada, a malo pravih onomastičkih istraživanja.

79
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Poslije II. svjetskog rata tiskana je knjiga istarskih prezimena na temelju popi-
snica pučanstva iz 1946. godine s potpisom svakoga popisanika na popisnici. Bio
je to Cadastre national de l'Istrie (d 'apres le recensement du 1er octobre 1945) (Su-
šak 1946), kojom se svjedočilo o hrvatstvu (i slovenstvu) Istre pri tadašnjoj Save-
zničkoj komisiji za razgraničenja. Osnovan je 1960-ih Međuakademijski odbor za
onomastiku i otad je počeo organizirani rad. Taj rad očituje se u ovim područjima:
Terenski rad na skupljanju toponimijske građe. Skupljena je i velikim dijelom
obrađena mikrotoponimija jadranskih otoka. Istražene su neke druge aktivne
onomastičke zone uokolo primorskih gradova, u Istri, Gorskom kotaru, Lici, na
Banovini, u Žumberku i Prigorju, u Požeškoj kotlini i nekim područjima istočne
Slavonije (v. u knjizi Retrospektivna onomastička bibliografija, 1987, kazalo po-
dručja koja su obrađivana, str. 401-141). Obrađivana su još ova područja: dubro-
vačko i bokokotorsko primorje (M. Moguš), bračko, šoltansko, čiovsko, pelješko,
lastovsko, drveničko (P. Šimunović), poljičko i kaštelansko (P. Šimunović), trogir-
sko (M. Andreis), splitsko (P. Skok, D. Katić, M. Marasović i dr.), imotsko (D. Ale-
rić), šibensko i zadarsko otočje (B. Jurišić, B. Finka, V. Skračić), istarsko (P. Šimu-
nović), paško i kvarnersko (I. Jelenović, P. Šimunović i dr.), zadarsko (P. Skok, V.
Jakić-Cestarić i dr.), bukovačko (Ž. Bjelanović), ličko (P. Šimunović), podvelebit-
sko (P. Rogić), gorskokotarsko (V. Barac-Grum, B. Finka), banovinsko (P. Šimu-
nović), turopoljsko (D. Alerić), zagrebačko (P. Skok, V. Putanec, D. Alerić i dr.),
krapinsko (M. Lukenda), moslavačko i požeško (J. Buturac), slavonsko (St. Pavi-
čić, St. Sekereš, P. Šimunović), međimursko (A. Frančić), područje podunavskih
Hrvata - Baranja, Srijem, Bačka (A. Sekulić); onomastiku Hrvata u Mađarskoj (Ž.
Mandić) i Hrvata u Molisama (P. Šimunović). Priređena je za objavljivanje suvre-
mena toponimijska građa ekscerpirana sa sekcijskih karata. Obrađeno je mnogo
onomastičkih naslova na temelju skupljene građe i publicirano u zasebnim knji-
gama te u onomastičkim i drugim časopisima. Obrađivani su pojedini struktural-
ni imenski tipovi: ojkonimi na *-itjo (Stanislaw Rospond, 1937); na -ci, -ovci/-evci,
-inci (Wladyslaw Lubas, 1971), toponimi s pridjevom sanctus (Valentin Putanec,
1963, i Petar Šimunović, 1996). Od važnijih knjiga navodimo Petar Skok, Slaven-
stvo i romanstvo na jadranskim otocima, 1950; Mieczyslaw Karas, Toponimia wysp
Elafickich na Adriatiku, 1968; P. Šimunović, Toponimija otoka Brača, 1972; Vla-
dimir Skračić, Toponimija vanjskog srednjeg reda zadarskih otoka, 1996; te iz po-
dručja hidronimije knjigu Ernsta Dickenmanna, Studien zur Hydronymie des Sa-
vesystems I-II, 11936, 21966.

2.6.1. Pregled rada na onomastici u XX. stoljeću

2.6.1.1. IME KAO JEZIČNI PODATAK

Općenito je poznato da se u hrvatskOj jeZičnoj tradiciji onomastika smatra


dijelom leksika, leksički podrazred s posebnim statusom, funkcijom i metodo-
loškim obradbama. Hrvatski su onomastički počeci davni od Jakova Mikaije
(1601-1654), koji je na kraju svojega rječnika Blago jeZika slovinskoga (1651) unio

80
Život imena

mnogo zemljopisnih imena objašnjavajući uz njih zemljopisne sadržaje kojima


su se ta imena pridruživala i navodio uz hrvatske imenske likove latinske i tali-
janske ekvivalente.
Pavao Ritter Vitezović uočavao je imenske strukture, identificirao imenske
prilagodbe aloglotskoga postanja te tumačio ulogu naglaska u imenima. U veli-
kom Akademijinom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika od 1878, pa do njego-
vih rukopisnih dopuna, ravnopravno je unošena onomastička građa. Po njoj je
to djelo s kraja XIX. i prve polovice XX. stoljeća najopsežnija poklada hrvatske
onomastičke građe.
JirečekoviRomani u primorskim gradovima 2 s početka XX. stoljeća, Mayerova
ilirska zemljopisha imena3 sredinom XX. stoljeća i Franckova knjiga o hrvatskim i
srpskim ojkonimima4 čine, uz golem Skokovopus, okosnicu top onomastičke lite-
rature prve polovice XX. stoljeća. Ta djela, doduše, pisana su pretežito metodama
etimološke tradicije u objašnjavanju korijena i osnova riječi od kojih su bila tvo-
rena imena. To uglavnom nisu bila onomastička istraživanja. Takav rad odudara
od suvremenog teorijskog poimanja i obrade onomastičke građe.
2.6.1.2. TIJEK RAZVITKA U PRVOJ POLOVICI XX. STOLJEĆA
Potpun zastoj u radu na onomastici nastao je u godinama nakon Skokove smr-
ti (Zagreb, 1956), a živnuo je osnivanjem Međuakademijskoga odbora za onoma-
stiku pri Hrvatskoj (ondašnjoj Jugoslavenskoj) akademiji znanosti i umjetnosti u
Zagrebu.
Poznato je odavno kako je hrvatsko jezično područje onomastički bogato
raznovrsnom građom iz različitih razdoblja i njezinim višejezičnim biljegom, te
isprepletenošću aloglotskih elemenata u njoj i utjecajem na motiv imena u razli-
čitim zemljopisnim krajinama, od panonskih, preko gorskih do onih iz primor-
skoga pojasa. Srednjovjekovna kontaktna toponirnija i supstitucijska fonetika koja
se odražava u njoj najstariji su hrvatski stvarni i jezični podatci i spomenici pri-
sutnosti Hrvata na spomeničkim i jezičnim područjima prostiranja te simbiotske
toponimije. 5 Valja dodati usput kako su rijetko gdje ovi imenski spomenici naše
kulturne i jezične baštine tako i toliko ugroženi kao u nas zbog naglih društve-
nih promjena, te brzo i nekontrolirano bježe u mijene i zaborav. Ondje gdje sve
postane pusto ni imena nemaju uvjeta za preživljavanje.
Prva polovica XX. stoljeća obilježena je Skokovi m onomastičkim opusom.
Tada izlaze značajne njegove rasprave o dubrovačkoj toponimiW i o stranim to-
ponornastičkim reliktima u balkanskom latinitetu. 7 Upravo sredinom toga sto-

2 Jireček, K. (1902-1904): "Die Romanen in der SHidten Dalmatiens wahrend des Mittelalters". U:
Denkschriften der Akadernie der Wissenschaftern, philosophisch-historische Klasse, sv. 48, 49, Beč.
3 Mayer, A. (1957, 1959): Die Sprache der alten Illyrier, sv. I-II, Beč.
4 Franck, O. (1930): Studie n zur serbokroatischen Ortsnamenkunde, Leipzig.
Šimunović, P. (1985): "Prvotna simbioza Romana i Hrvata u svjetlu toponimije", Rasprave Zavoda za
jezik IFF, X-XI, Zagreb.
6 Skok, P. (1931): "Origines de Raguse", Slavia X, 449-498, Prag.
7 Skok, P. (1928-1934): "Zum Balkanlatein", Zeitschrijt fur romanische Philologie 48,50,54.

81
Uvod li hrvatsko imenoslovIje

ljeća izlaze najzrelije Skokove onomastičke rasprave kao što su, među ostalim,
Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima I-II (Zagreb 1950-1951), Posta-
nak hrvatskog Zadra (1954), Postanak Splita (1952), Lingvistička (onomastička)
analiza Kartulara Jura S. Petri de Gomai (1952). Tih godina bio je P. Skok vr-
lo angažiran u Međunarodnom vijeću za onomastičku znanost sa sjedištem u
Leuvenu. U to se doba u njegovu radu primjećuje zaokret od fonetske obrade
imenskog lika prema proučavanju značenja, onomastičkom sadržaju imena te u
organiziranoj sustavnosti imena određenoga područja i određenoga razdoblja
imenske pojavnosti. 8 Prisutan je bio na međunarodnim onomastičkim skupo-
vima. Pisao je članke za svečana izdanja časopisa i zbornika posvećenih svojim
kolegama. Svojim radćvima i svojim autoritetom pronio je hrvatsku onoma-
stičku znanost izvan granica Hrvatske i uzdigao ju na zavidnu visinu europske
onomastike toga vremena.
Ona taj ugled uživa i danas.
Treba ponoviti da su radovi iz prve polovice XX. stoljeća pripadali staroj, mla-
dogramatičarskoj etimološkoj školi. Bez sustavne obrade zahvaćali su tadašnji
onomastičari u probiru golemo vremensko razdoblje i preširoko i slojevito jezično
područje. Njihova onomastička obrada pripadala je vremenu poredbenoga prou-
čavanja jezika, a etimologija je bila osobito na cijeni, pa su se onomastička prou-
čavanja, osobito ona s romanskim jezičnim biljegom, zbog poznatosti latinskoga (i
grčkoga) jezika, razvijala u tom smjeru. Bolje je bila obrađivana jezična periferija
od jezične jezgre i bolje strani onomastički relikti od slavenske onomastičke građe.
Tadašnja proučavanja južnoslavenskih dijalekata, i ona koja su slijedila, uzimala
su onimiju kao sredstvo, a ne kao cilj proučavanja, pa je danas onirnija (pogotovu
toponimija) utkana u hrvatsku dijalektološku literaturu. U hrvatskoj onomastič­
koj literaturi toga razdoblja nalazimo mnogo parcijalnih obrada.

2.6.1.3. POVIJESNA ONOMASTIČKA GRAĐA

Već smo naveli kako se golema poklada onomastičke građe nalazi u Akade-
mijinu Rječniku, a spomenuli smo također rad dvojice povjesnika, G. Hellera i
K. Nehringa iz Ugrofinskog instituta u Munchenu koji su u 20-ak knjiga ispisali
povijesnu ojkonimiju ugarsko-hrvatskih županija, među kojima su komitati Va-
raždina, Virovitice, Srijema, Požege, Križevaca, Zagreba itd. 9
Iznimno su značajna izdanja tzv. Jozefinskog katastra za područje hrvatsko-
ga sjevera (Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljeća) u uzornom
izdanju Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, od kojih navodimo: Brodsku
pukovniju (1999), Gradišku pukovniju (1999), Petrovaradinsku pukovniju (2000),
Srijemsku županiju (2001), Virovitičku županiju (2002), Požešku županiju (2002),

8 Skok, P. (1951): "La linguistique de F. de Saussure et la toponymie". Actes et memoires du IIJ'm, congres
international de toponymie et d'anthroponymie 2,125-132.
9 Vidi: "Veroffentlichungen des Finnisch-Ugrischen Seminars an der Universitiit Miinchen". Serie A.
Die historische Ortsnamen von Ungarn, Miinchen.

82
Život imena

Križevačku pukovniju (2003), Đurđevačku pukovniju (2003), Varaždinsku župa-


niju (2006).10 Taj se niz nastavlja.
Jedna i druga serija predstavljaju dragocjena vrela za toponimiju hrvatskoga
sjevera. Bez njih više nije moguće ući u savsko-dravsko međurječje radi prouča­
vanja zemljopisnih imena.
Ovdje ćemo spomenuti i ispis zemljopisnih imena sa sekcijskih karata
1: 100000 s oznakama vrste zemljopisnih objekata na koje se dotična imena od-
nose i šireg razmještaja tih toponima na sekcijskim zemljovidima. Uz ovu građu
važni su nedavno izišli atlasi kao što su Veliki atlas HrvatskelI s preko 200 zemljo-
vida i s ispisom toponima na tim kartama u omjeru 1 : 100000 sa 220 zemljo-
vida i sa kazalom od 7500 zemljopisnih imena na tim kartama, Satelitski atlas
Hrvatske,l2 te Leksikon naselja Hrvatske I-II B. Feldbauera i suradnika, Mozaik
knjiga, Zagreb 2004.
2.6.1.4. MIKROTOPONIMIJA
Mikrotoponimija se nije mnogo obrađivala. Uz već navedene knjige Skoko-
vo Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima,13 Šimunovićevu Bračku topo-
nimiju 14 i Toponimiju hrvatskoga jadranskog prostoralS te Skračić evu Toponimiju
vanjskog ruba zadarskih otoka 16 gotovo da nije bilo značajnije mikrotoponimij-
ske monografije.
Mnoge vrlo aktivne toponimijske zone prepuštene su zaboravu. Taj je zaborav
tragičan jer je često vječan. Mnoge poruke u ovim spomenicima narodnoga pam-
ćenja koje su naši predci ostavili u likovima i u imenskim sadržajima nismo proči­
tali niti smo te spomenike jezika i kulture sačuvali naraštajima. Bilo je u prošlom
stoljeću mnogo nerazumijevanja i suviše malo poslenika, a društveni preobražaji
bili su nagli, skokoviti, mnoga staništa raseljena i opustjela i mnogi toponimi za-
uvijek su se zaputili u muk i zaborav.
2.6.1.5. OJKONIMIJA
Hrvatska ojkonimija nije obrađena na zadovoljavajući način. Naime, hrvat-
ska se onomastika dugo nije obrađivala po vrstama imena. Objavljeno je nekoli-
ko monografija koje uprobiru etimološki obrađuju ojkonime na hrvatskom jezič­
nom prostoru. Napisano je nekoliko manjih i većih radova. Uz već spominjane tri
knjige, i to Otta Francka, Studien zur serbokroatischen Namenkunde,17 Stanislawa

10 Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XiX. stoljeća, Biblioteka Hrvatska povjesnica, Hrvatski in-
stitut za povijest. Svi su zemljovidi rađeni u mjerilu l: 2800 bečkih cola (jedan col je 2,63 cm).
II Izd. Mozaik knjiga, Zagreb 2002.
12 Izd. Naklada Ljevak/Gisdata, Zagreb 2004.
13 Izd. Jadranski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb 1950.
14 Šimunović, P. (1972): "Toponimija otoka Brača", Brački zbornik X, Supetar; drugo, dijelom prerađeno
i dopunjeno izdanje: Bračka toponimija (2004), Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb.
15 Šimunović, P. (1986): Istočnojadranska toponimija, Logos, Split; drugo, dopunjeno izdanje (2005)
Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb.
16 Skračić, V. (1996): Toponimija vanjskoga ruba zadarskih otoka, Književni krug Split i Matica hrvat-
ska Zadar.
17 Franck, O. (1930): Studien zur serbokroatischen Ortsnamenkunde, Leipzig.

83
Uvod li hrvatsko imenoslovije

Rosponda, Poludniowo-slowianskie nazwy miejscowe Z sufiksem *_itj_,18 W. Lubasa,


Slowotworstwo poludniowoslowiafzskich nazw miescowych Z sufiksami -ci, -ovci,
-inci l9 te Šimunovićev rad Ojkonimija u knjizi Slovianska onomastyka (Encyklo-
pedia, II, 183-191. Varšava - Krakov 2003). Ti su radovi, osim Franckova, pouz-
dana polazišta u daljnje osuvremenjeno istraživanje hrvatske ojkonimije.

2.6.1.6. HRVATSKI ETNICI I KTETICI

U vezi s ojkonimima proučavali su se etnici i ktetici. U Hrvatskoj onomastici


oni nisu još popisani ni obrađeni na zadovoljavajući način. Dosad su se njima ba-
vili F. Gomer (1963) Die Bildung der Ethnika von Ortsnamen in Serbokroatischen
Sprachraum (Wiesbaden), te St. Babić, Tvorba etnika u dijalektima i hrvatskom
književnom jeziku ("Onomastica Jugoslavica" VI, 1976). U teorijskom smislu za-
nimljiva je knjiga Z. Bjelanovića, Imena stanovnika mjesta Bukovice (Split 1978).

2.6.1.7. HIDRONIMIJA

U području hidronimijskoga istraživanja važno je dvoknjižje Ernsta Dicken-


manna, Studien zur Hydronymie des Savesystems (Budimpešta 1939, te drugo do-
punjeno izdanje Heidelberg 1966). Za slavensku, pa i za hrvatsku hidronimiju
važno je djelo J. Udolpha, Studien zu slavischen Gewiisernamen und Gewiiser-
bezeichnungen (Heidelberg 1979) i rukopisna knjiga Dunje Brozović Rončević,
Apelativi u hrvatskoj hidronimiji (Zagreb 1997) i "Hidronimi s motivom vreli-
šta na povijesnom hrvatskom jezičnom području" (Polia onomastica Croatica 6,
Zagreb 1997, 1_40).20 Četvrta jugoslavenska onomastička konferencija u Portoro-
žu 1981. bila je posvećena hidronimijskoj problematici (Ljubljana, Zbornik refe-
ratov 1981).
2.6.1.8. ZEMLJOPISNA NOMENKLATURA

Hrvatski je zemljopisni pejzaž vrlo izdiferenciran i zemljopisnih je termina


izuzetno mnogo. Njih su više proučavali strani slavisti u okviru Vasmerova Semi-
nara na Sveučilištu u Berlinu. Iz toga su područja knjige J. Schiitza, Die geograp-
hische Terminologie des Serbokroatischen (Berlin 1957) i rukopisna knjiga G. Wi-
ppela, Die geographische Appellativa im Serbokroatischen (Berlin 1957), te rad J.
Roglića, "Prilog hrvatskoj krškoj terminologiji" (Krš Jugoslavije, 9, 1974, 1-72).
U knjizi Grundsystem und Terminologie der slawischen Onomastik obra-
đena je podrobno sa slavenskim terminologijama i hrvatska onomastička
terminologija. 21

lS Rospond, S. (1937): Poludniowo-slowianskie nazwy miejscowe z sufiksem '-itj-, Krakov.


19 Lubas, W. (1971): Slowotw6rstwo poludniowoslowianskich nazw miescowych z sufiksami -ci, -ovci,
-inci, Katowice.
20 Vidi još: Šimunović, P. (2003): "Hidronimija", u knjizi Slovianska onomastyka. Encyklopedia, knj. II.
Varšava - Krakov.
21 (1983): Grundsystem und Terminologie der slawischen Onomastik. Skopje, Kazalo hrvatskih termi-
na s oznakama u sustavu slavenske onomastičke terminologije vidi na stranama 369-375 (izradio p.
Šimunović).

84
Život imena

2.6.1.9. HRVATSKA ANTROPONIMIJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA - IDEO-


LOGIZIRANA IMENA

Ratovi bivaju često označnicima prijelomnih zbivanja na mnogim područji­


ma ljudske djelatnosti. Njima nastaju promjene ideološke, političke, društvene i
kulturne naravi. Svršetkom Drugog svjetskog rata i nastankom druge Jugoslavije
zbivaju se goleme promjene. Jedne se ogledaju u masovnim preseljavanjima pu-
čanstva: iz jednih krajeva u druge i drukčije, iz jedne nacionalne sredine u dru-
gu. Druge se promjene zbivaju na ideološkom, političkom i vjerskom području.
U Hrvatskoj su te promjene bile najizrazitije i imale su svoj odraz u jezičnim i po-
sebice u onomast~čkim previranjima.
U Hrvatskoj antroponimiji nakon Drugog svjetskog rata, zbog tadašnjih ide-
oloških razloga i priklanjanja državne i partijske vlasti jugoslavenskounitaristič­
kim i komunističko-boljševičkim idejama, prigušen je bio repertoar svetačko-bi­
blijskih i izrazito nacionalnih imena. Bilo je više slučajeva da su pojedinci svoja
osobna imena svetačko-biblijska, ili drukčije nepodobna komunističkojugosla­
venskoj ideologiji, zamjenjivali narodnim imenima (Alojzije ---+ Slavko, Adolf ---+
Bratoljub), ili su svoja prezimena koja su bila nalik na prezimena tada politič­
ki nepoćudnih osoba oblikovali drukčije likom ili naglaskom (Pavelić ---+ Pavela/
Pavelić), ili su supružnice i srodne osobe zamjenjivale svoja tadašnja prezimena
svojim djevojačkim prezimenima (neke supruge informbiroovskih uznika, a ne-
kima je to bilo i naređeno)Y
U hrvatskom antroponimijskom repertoaru pojavljuju se tada nove motivacij-
ske skupine u osobnim imenima koja su nosila ideologijski naboj.
Neka su imena bila motivirana imenima komunističkih prvaka: Lenjin, Le-
njinka, Ninel (unazadno čitanje imena Lenjin), Staljinka; prezimena ruskih ge-
nerala: Timošenko, prezimena ruskih pisaca: Gorki, imenima tada omiljenih lič­
nosti iz literature socijalističkog realizma: Korčagin (N. Ostrovski, Kako se kalio
čelik), kasnije prezimenima kozmonauta: Gagarin, a onda po imenima umjetnih
svemirskih satelita: Sputnjik, po imenu sovjetske države: Sovjetka, ruskih rijeka:
Volga, Odesa, po drugim riječima ideološkog naboja: Borben, Iskra, po drugim
političkim i ideološkim opredjeljenjima: Plana, Petoljetka (: petogodišnji plan so-
cijalističkih država), Ideja, Pravda, Zrena (prema izrazu: "za Republiku napri-
jed!"), Remir (revolucija i mir) itd.23
Te motivacijske skupine bile su zastupljene i u osobnim imenima domaćeg
ideološkog sadržaja: Tito, Pobjeda i Sutjeska (po uspješnim partizanskim borba-

22 Vidi u knjizi P. Šimunović, Hrvatska prezimena. Zagreb 2006, članak "Damnatio memoriae (uz ne-
odgonetnuto prezime Hebrang)", 497-498.
23 Takva imenovanja bila su vrlo popularna u ate iz iranom i boljševički ideologiziranom SSSR-u, te u
drugim europskim socijalističkim državama. Ona su u tim zemljama trajala duže nego u Hrvatskoj,
u kojoj su nakon 1948. ta i takva imena u 'povlačenju. Tada je pod utjecajem Zapada zapljusnuo val
pomodnih imena. V. o tome u radu Petra Simunovića, "Pomodna osobna imena i njihovo ponašanje
u jeziku", Jezik XII/S, 1965, 137-142. Neka takva imena mogla su u pojedinačnim slučajevima nastati
ranije i nisu imala taj ideološki naboj, npr. Iskra, Drina, Tito itd.

85
Uvod u hrvatsko imenoslovije

ma na tim rijekama, kao svojevrstan zavjet - kako su to objašnjavali nadjevate-


lji tih i takvih imena). Imena Sinaj, Sinajka nadjevaju se djeci rođenoj u zbijegu
u El Shattu na Sinaju, Njegoška je rođena za putovanja na brodu "Njegošu" itd.
Za djelovanja tzv. Pokreta nesvrstanih zemalja neka djeca dobivala su imena
po inozemnim vođama toga pokreta, osvjedočenim prijateljima Jugoslavije: Ne-
hru, Naser, Sukarno, Indira ...
Mnogo kasnije, u doba nacionalnog preporoda, za Hrvatskog proljeća 1971,
u porastu su bila vladarska imena iz stare kneževsko-kraljevske dinastije: Bor-
na, Trpimir, Zvonimir, Domagoj, Berigoj, Ninoslav, Krešimir, te osobito često Hr-
voje i Hrvojka.
Bilo je sličnih imenbvanja i u drugih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, osobito u
onih koji su bili jače zahvaćeni ateizacijom poput Bugara i Albanaca, na primjer.
Zabilježeno je i mnogo osobnih imena od etnonima: Hrvat, Srbin, Srpko, Ugrin,
Slaven, Jugoslav, Krum, Ilir, Ilirka ... Odstupanja od hrvatskoga imenskog blaga i
otklon od svetačko-biblijskih imena očitovali su se u još nekoliko dotad neuobi-
čajenih semantičkih skupina:
- po ukrasnim osobinama: Čarna, Bajna, Lijepa, Ubava
- po izgledu tijela: Malena, Širna, Tanka
- po vremenskim pogodama (vjetrovi, godišnja doba): Jesenka, Rosna, Ljetiea,
Proljetka, Lahorka, Razvigor, Bura, Oluja, Studenka
- po kteticima u službi osobnih imena: Zagorka, Primorka, Dubravka, Saraj ka,
Sinajka. 24
Preobraćaj toponima u osobna imena zbivao se i prije u hrvatskoj antroponi-
miji: Dunaj, Velebit, Sava, Drina (imena djece hrvatskog kipara Ivana Rendića),
a sličnu konverziju nalazimo već otprije i u prezimenima: Krajina, Bosna, Ceti-
na itd.
Pojava ideologiziranih osobnih imena u Hrvatskoj nije bila osobito djelatna,
nije uhvatila dublje korijene. S pojavom Rezolucije Informbiroa i prekidom po-
litičkih i drugih veza sa zemljama tadašnjega socijalističkog poretka, imena ide-
ološkog naboja koja smo navodili bila su u povlačenju i uskoro su nestala iz hr-
vatskog imenika.
Pedesetih godina, zaokretom Hrvatske (i Jugoslavije) prema zapadnim zemlja-
ma, imena sovjetskoga ideološkog biljega, koja su dolazila filmom, lektirom, nao-
brazbom i slično, bivaju zamijenjena imenima zapadnih "junaka", najčešće junaka
američkih filmova, žurnala, televizijskih serijala, javnoga, pogotovu estradnoga,
glamurnoga života. Od tada u hrvatski imenik ulaze mnoga pomodna, u Hrvata
dotad gotovo neovjerena imena iz neslavnih jezika, koja, doduše, ne nose ideo-

24 Vidi o tome u radu M. Šimundića, "Motivacija prostih osobnih imena u nas", Onomastica Jugoslavica,
VII, 1978, 165-176. Bilo je tada u Hrvatskoj svakakvih, upravo nakaradnih imena, kao primjerice
osobno ime Jamesdin (djelomično fonetski čitano ime i prezime rano preminulog i tada vrlo popu-
larnog američkog glumca koji se zvao James Dean). I takva su imena svojevrsna ideologizacija. O
sličnim nakaradnim imenima u Bosni i Hercegovini izvijestio je 1. Smailović na VII. jugoslavenskoj
onomastičkoj konferenciji u Prištini 1987.

86
Život imena

loški sadržaj, ali svojim likovima teško se uklapaju u imenski i gramatički sustav
hrvatskoga jezika.
Takva su, primjerice, bila imena i prezimena na -i (-y); Džeki, Deri, Dženi, Džo-
ni/Doni, Doly, Bili, otprije: Zorzi, Luidi, Rudi, a za njima se povode hrvatska pri-
dj evska imena Mili, Dragi itd. U takvim imenima neutralizirana su morfemska
i prozodijska sredstva za razlikovanje vokativa od nominativa, mogućnost dalje
tvorbe hipokoristika postala je skučena ili nemoguća. Zbog istih likova u nomi-
nativu često je nemoguće prepoznati je li dotično ime pridruženo muškoj ili žen-
skoj osobi (imena Tonči, Viki nose npr. muškarci i žene).
Imena na -i ulazila su i prije u hrvatski jezik, ali je takvih imena bilo malo i ra-
dijus proširenosti kudikamo ograničeniji. Negdje su dobivala takva imena oblik
hrvatskih hipokoristika na -o: Rudo, Viko, Freda, negdje su se deklinirala po imen-
skom tipu Miirko-Miirka, dakle: Tonči-Tonča; Džeki-Džeka itd., drugdje se dekli-
niraju po n-deklinaciji: Tonči- Ton če ta, a najrašireniji je tip Džeki-Džekija-Džekijev.
Ovaj tip sve više privlači domaća pridjevska imena, te nisu rijetki oblici Mili-Mili-
ja-Milije v, Dragi-Dragija-Dragijev. 25
Velika je ishitrenost u nadijevanju ženskih imena na konsonant i na -i: Dag-
mar, Rut, Ines, Dolores, Mirabel, Gertrud, Karmen, Felon, Ingeborg, Margot, Eli-
zabet, Nives, Ester, Kim, Suzi, Mani, Magi, Gabi. Njihovo pritjecanje u pomodni
hrvatski imenar zbiva se već desetljećima. Ta i takva imena opiru se deklinacij-
skim promjenama, postaju indeklinabilnima. Onemogućuju razlikovanje roda,
broja; onemogućuju tvorbu hipokoristika i posvojnih pridjeva ... U novije vrijeme
uvodi se za ženska osobna imena tipa Nives deklinacijski tip imeničke promjene
i-vrste: N. A. V. Nives, D. L. Nivesi. 26
Taj tip imena nije, dakle, tvorbeno kreativan, on samo gomila imenske osno-
ve, unosi neke nove motivacijske skupine. Njihov je broj u hrvatskom imeniku sve
veći i njihova prilagodljivost jeziku minimalna.
Zakon o osobnom imenu gotovo neograničenom slobodom izbora osobnog
imena prepustio je taj izbor samovolji roditelja koji često nisu bili dorasli ta-
kvu zadatku. Birali su nakaradna, pomodna, ideologizirana imena koja su ime-
na ta djeca, koja pri izboru nisu mogla imati nikakva udjela, ponijela i nosila
sav život. Mnogi su se od nositelja takvih imena izlagali mučnim i skupim ad-
ministrativnim procedurama zamjene imena, pa ipak su tragovi staroga ime-
na ostajali u starijim osobnim ispravama i u sjećanju ljudi koji su dotične oso-
be poznavali pod starim imenima, pogotovu što su se ona isticala neobičnošću
sadržajnih obilježja.

25 Čini se da imena imeničke kategorije nadvladavaju ona pridjevske. Usporedi za osobna ime-
na: Jasna-Jasni (ne: Jasnoj), Slobodan - sa Slobodanom (ne: Slobodnim); Milna-Milni (ne: Milnoj),
Primošten-Primoštenom (ne: Primoštenim) itd. Osobna imena na svaki se način nastoje supstantivi-
zirati.
26 Vidi S. Babić, D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, I. Škarić, S. Težak, Povijesni pregled, glasovi i oblici
hrvatskoga književnog jezika. Izd. HAZU/Globus, Zagreb 1991, str. 609.

87
Uvod II hrvatsko imenoslovije

2.6.1.lO. NASILNA PREIMENOVANJA

Promjene u prezimenima (i osobnim imenima) koje su se zbile nakon Drugoga


svjetskog rata odnose se na prezimena s područja Istre, grada Zadra i otoka Cresa,
Lošinja i Lastova. Ti su krajevi Rapalskim ugovorom od 12. XI. 1920. pripali Italiji,
a nakon 1943. ponovno priključeni Hrvatskoj (u okviru tadašnje Jugoslavije).
U Istri su tijekom stoljeća živjele dvije etnije sa svojim prezimenskim sustavi-
ma: gradska romanska i seoska hrvatska. Prvoj je temelj romanski jezik i kultu-
ra gradskoga tipa, drugoj seoska kultura, hrvatski jezik na čakavskom narječju,
staro slavensko pravno uređenje i glagoljica. Hrvatsku inteligenciju sačinjavalo je
isključivo svećenstvo. Živjelo se mirno, odvojeno. Za preporoda početkom XX.
stoljeća osnivaju se u nrvatskim selima škole, čitaonice, zadruge, "posujilnice".
Počelo je sveopće narodno osvješćivanje.
Zbivanja nakon Prvoga svjetskog rata, a osobito nakon Rapalskoga ugovora,
kad ulazi talijanska vojska u Istru, započinje nasilno potalijančivanje: mijenjanje
zemljišnih imena, talijanizacija prezimena i osobnih imena. Kako se Hrvati (i Slo-
venci) nisu pridržavali odredaba o preimenovanjima, donesen je godine 1928. za-
kon kojim se zabranjuje nadijevati djeci "smiješna" i "nemoralna" imena kojima
se "uznemiruje javnost" (sic!). Ročanka Vjera Slava dobiva dekret po kojemu je
ona Fedora Glorija, Puljanin Srećko Mihovilović postaje Fortunato Michieli, obi-
telj Skok u jednim selima postaje Scochi, a u drugima Salto "skok". Za sva hrvat-
ska (i slovenska) prezimena i osobna imena pronalazili su talijanski "stručnjaci"
talijanske likove. U tu svrhu bila je osnovana komisija, izdavane upute poput knji-
ge Pretvaranja prezimena na talijanski oblik (1928).27 U Zadru i na spomenutim
otocima ta su se preimenovanja provodila brzo i učinkovito. Preko 200000 oso-
ba dobile su tada nova "talijanska" prezimena, kakva se rijetko ili nikako ne su-
sreću na području Italije.
Već 1943, nakon sloma Italije, narodnooslobodilački odbori u oslobođenoj
Istri donose naredbu u kojoj je pisalo da se sva nasilno potalijančena prezimena,
imena mjesta, sela, ulica i uopće svi prisilno potalijančeni nazivi i natpisi zamje-
njuju starim hrvatskim imenima.
Pravo, narodnosno stanje u Istri bilo je iskazano popisom pučanstva 1945.
godine i publicirano u knjizi Cadastre national de l'Istrie, koja je bila predočena
Savezničkoj komisiji za razgraničenje s Italijom. Po tom popisu pučanstva bilo je
ustanovljeno da je u Istri živjelo tada 337408 stanovnika, od toga 234 166 Hrva-
ta, ili 69,4%, i 92 788 Talijana, ili 27,5%.
Očitovali su se tako u prezimenima narodnosni, konfesijski i ideološki utje-
caji. Prezimena kao autentični spomenici tih stanja pokazala su biljeg istarskog
hrvatstva unatoč tisućljetnom prebivanju njihovih nositelja s one strane granice
gdje se nije ostvarivala hrvatska državnost.

27 Vidi podrobnije: J. Bratulić, P. Šimunović, Prezimena i naselja u Istri, I-III, Rijeka/Pula 1985. Uvodno
poglavlje i Literatura (str. 35-36).

88
Zivot imena

Unatoč tome trebalo je u komunističkoj Hrvatskoj provoditi dugu, mučnu,


kompliciranu i skupu proceduru za povrat osobnih imena i prezimena na njihov
iskonski, hrvatski oblik. Zbog tih razloga ta provedba u potpunosti ni do danas
nije formalno provedena. 28
Hrvatska osobna imena i prezimena u golemoj hrvatskoj dijaspori po europ-
skim zemljama, a osobito u Njemačkoj, u kojoj nakon Drugoga svjetskog rata živi
oko 500000 Hrvata, po zemljama Sjeverne i Južne Amerike i Australije imala su
tešku sudbinu. 29 No kad je riječ o iseljenicima nakon Drugog svjetskog rata, va-
lja istaknuti da se njihova prezimena nisu bitno izmijenila (većinom su to samo
grafijske prilagodbe grafijskom sustavu jezika zemlje gdje hrvatski iseljenici ži-
ve), dok su mnoga osobna imena (osobito svetačka) dobila oblike kakvi su u tim
(kršćanskim) zemljama.
Suvremena osobna imena skupljena su u Rječniku osobnih imena M. Šimun-
dića (Nakladni zavod Matice hrvatske, 1988), u navedenim knjigama Ž. Bjelano-
vića i Ž. Mandića te u drugim knjigama i raspravama.

2.6.1.11. ŠTOKAVIZIRANJE IMENA

Za I. i osobito II. Jugoslavije na hrvatsko se područje doseljavao nehrvatski


(uglavnom srpski) živalj. Svakodnevno prožimanje, biološko i jezično, kao i uni-
taristička stremljenja jugoslavenskih vlasti imali su za cilj potiskivanje hrvatskoga
jezika i njegovo "utapanje" u srpski jezik. Uvelike se bio izmiješao hrvatski i srp-
ski imenski fond, a stalna hrvatska iseljavanja smanjivala su hrvatski prezimenski
fond i entropiju pojedinih hrvatskih prezimena. Sve se više naturivalo mišljenje
o jednom i jedinstvenom jeziku Hrvata i Srba i jedinstvenom imenskom i prezi-
menskom fondu. Mnoga zemljopisna imena s kajkavskoga i čakavskoga područja
te šćakavski i ikavski likovi toponima sa štokavskoga područja postajali su štoka-
vizirana, štakavizirana i jekavizirana imena.
O razlikama imenskog i prezimenskog repertoara i imenskih formula u Hrva-
ta i Srba raspravljam na drugom mjestu,30 a one su starije od nadnevka od kojega
izlažemo promjene u hrvatskim osobnim imenima i prezimenima.

2.6.1.12. "INVENTARIZACIJA' IMENA

Nakon posljednjeg rata za uspostavljanje samostalne i neovisne hrvatske dr-


žave, u mnoge napuštene krajeve doseljavalo je prognano hrvatsko pučanstvo iz
opustjelih krajeva, iz drugih predjela Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te mnogi
iz Srbije (Vojvodina i Kosovo). Ostaje zasad nepoznanicom koliko je prezimena

28 p. Šimunović, "Istarska prezimena - narodnosni spomenici", u: p. Šimunović, Hrvatska prezimena,


Golden marketing, Zagreb 1996, 340-352.
2. Usporedi u netom spomenutoj knjizi (bilj. 34) ove odjeljke: "Gradišćanskohrvatska prezimena" (str.
373-382); "Hrvati s dvije seob~ - Moravski Hrvati i njihova prezimena" (str. 383-388); "Imena i prezi-
mena hrvatskih potomaka u Cileu (i drugim južnoameričkim zemljama)" (str. 389-406).
>. P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Golden marketing-Tehnička knjiga (v. odjeljak "Hrvatski imen-
ski i prezimenski sustavi", str. 27-41), Zagreb 2006.

89
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

tim preseljavanjima nestalo, koliko ih je uselilo, kolika je njihova entropija i ka-


kav je njihov razmještaj.
Hrvatska antroponomastika već je bila izradila Leksik prezimena 31 po popi-
snicama iz godine 1948, prije ondašnjih velikih migracija, djelo koje nije tako
sveobuhvatno izrađeno ni u kojoj drugoj slavenskoj antroponomiji, te se po slo-
vu prikaza u slavenskoj onomastičkloj literaturi smatra "grandioznim djelom
hrvatske antroponomastike" (V. A. Nikonov), koje je uvelike pospješilo razvi-
tak i proučavanje hrvatske antroponomastike. Godine 2008. izrađen je i tiskan
veliki Hrvatski prezimenik, I-III, autora F. Maletića i P. Šimunovića,32 te knji-
ga P. Šimunovića Hrvatska u prezimenima kao separatni otisak. 33 Ta građa ko-
ja sadržava popis prezimena s naseljima i brojem prezimena u naseljima (I-II)
i naselja s prezimenima, brojem nositelja i brojem obitelji, izrađen prema popi-
su s početka XXI. stoljeća (III. knjiga), dat će odgovor na mnoga antroponimij-
ska, migracijska, demografska i druga pitanja. To djelo temeljna je građa za hr-
vatsku antroponimiju.
2.6.1.13. BIBLIOGRAFSKI MINIMUM

UZ spomenuti Hrvatski prezimenik, uskoro će po njemu biti tiskan i Obratnik


hrvatskih prezimena i imena naselja. Tiskana je i velika iscrpna onomastička bi-
bliografija34 do 1975. godine. U razdoblju poslije 1945. godine tiskane su mnoge
monografije iz antroponomastike i o prezimenima s pojedinih područja kao što
su: Istra, Gorski kotar, Lika, Bukovica, Šibenik, Split, Brač, Šolta, Pelješac, Dubrov-
nik s Konavlima, Međimurje, hrvatsko Podunavlje s obiju obala, Slavonija, hrvat-
ski Bunjevci u Vojvodini, prezimena katoličkih župa u Bosni i Hercegovini u XVI-
II. stoljeću, prezimena zapadne Hercegovine koje navodim u osnovnom pregledu
literature o hrvatskim prezimenima, v. Hrvatski prezimenik I, Bibliografija antro-
ponomastičkih, demografskih, migracijskih i rodoslovnih jedinica, str. 127-165).
U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu ispisana je i pohranjena
antroponimijska građa nekadašnjega Čazmanskog kaptola, koja obuhvaća velik
dio središnje Hrvatske i svu sjeverozapadnu Hrvatsku. Tim djelima proučavanje
hrvatske antroponimije uvelike je olakšano.
No potpun uvid u današnje stanje dobit ćemo nakon smirivanja golemoga an-
troponimijskog previranja izazvanog ratom te mnogobrojnim migracijama hrvat-
skog i nehrvatskog pučanstva na tlu Hrvatske, uključivši u ta previranja i skrb za
povratak iz hrvatske dijaspore.
Rad na zemljopisnoj terminologiji. Narodna zemljopisna nomenklatura na vrlo
izdiferenciranom morfološkom reljefu, od ravničarskog, panonskog sjevera, pre-

31 Leksik prezimena SR Hrvatske. Uredili V. Putanec/P. Šimunović, Zagreb 1976, XIV + 765 str.
32 F. Maletić, P. Šimunović, Hrvatski prezimenik, I-III. Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb
2008.
33 P. Šimunović, Hrvatska u prezimenima, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2008.
34 V. Putanec/P. Šimunović, Retrospektivna onomastička bibliografija do god. 1975, Izd. JAZU. Zagreb
1987, 405 str. s kazalima.

90
Život imena

ko središnje gorovite Hrvatske s istočnim obroncima Alpa i razvedenoga Dinar-


skoga gorja s velikim prostranstvima krša, do primorskih krajolika s preko tisuću
otoka i grebena te uvala, zatona, prolaza, rtova, pličina i litica, vrulja, slatina - sve
do podmorskog reljefa - vrlo je bogata, raznovrsna i u velikom postotku prisutna
u zemljopisnim imenima svih vrsta: u ojkonimima, hidronimima, oronimima te
osobito u mikro toponimima.
Zbog vrlo izdiferencirane tvorbe i dijalekatnih obilježja bila je posvećena veli-
ka pozornost proučavanju etnika i ktetika. Etnike i ktetike bilježi veliki povijesni
Akademijin Rječnik, a u pripremi je rječnik svih etnika i ktetika s područja Hr-
vatske s dijalekatnim likovima i lokalnom akcentuacijom.

2.6.2. Baze onomastičkih podataka: časopisi, skupovi, rječnici i druga vrela


za onomastička istraživanja

2.6.2.1. ONOMASTIČKI ČASOPISI

Međuakademijski odbor za onomastiku sa sjedištem u Zagrebu počeo je izda-


vati časopis Onomastica Jugoslavica, koji je u svojih 14 svezaka izvršio golem utje-
caj na razvitak onomastike. Godine 1992. taj se časopis gasi, a pokrenut je časopis
hrvatskoga imena i pretežito hrvatske tematike Polia onomastica Croatica. Taj ča­
sopis okuplja iz sveska u svezak sve veći broj domaćih i inozemnih suradnika. U
tisku je 18. knjiga za godinu 2009. Ovaj je časopis zapažen na međunarodnim ono-
mastičkim kongresima i pohvaljen zbog tematike te grafičko-tehničkog uređivanja.

2.6.2.2. ONOMASTIČKI ZNANSTVENI SKUPOVI

Značajan poticaj razvitku onomastike izvršile su jugoslavenske onomastič­


ke konferencije u organizaciji Međuakademijskog odbora za onomastiku iz Za-
greba. Prva u Tivtu (22-24. listopada 1975) bila je posvećena općoj onomastič­
koj tematici (Zbornik, Titograd 1976); druga je održana u Skopju (6-9. listopada
1977) i raspravljala o prožimanju toponimije i antroponimije (Zbornik, Skopje
1980); treća je bila u Dubrovniku i razmatrala je antroponimijsku problemati-
ku i zemljopisnu terminologiju (vidi Onomastica Jugoslavica X, 1982); četvrta
je bila održana u Portorožu (14-17. listopada 1981), a bila je posvećena hidro-
nimiji i antroponimiji (Zbornik, Ljubljana 1981); peta je zborovala u Mostaru
(9-12. listopada 1983), a tematika je bila povijesna onimija do kraja XVI. stolje-
ća (Zbornik, Sarajevo 1985); šesta je održana u Donjem Milanovcu (9-12.listo-
pada 1985) i raspravljala je o povijesnoj onimiji do kraja XVIII. stoljeća (Zbor-
nik, Beograd 1987); sedma je održana u Prištini (1987) i bavila se supstratnom
balkanskom onomastikom i onomastikom na ovim prostorima nakon Drugo-
ga svjetskog rata, a osma je bila u Podgorici (19-23. travnja 1990) i razmatrala
je imenske strukture. Nakon Domovinskog rata Odbor za onomastiku pri Ra-
zredu za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti počeo je
uspješno organizirati četverogodišnje znanstvene skupove, koje je nazvao "Sko-
kovi dani", a posvećeni su etimološkoj i onomastičkoj problematici. Dosad su

91
Uvod li hrvatsko imenoslavlje

takvi skupovi održani u Zagrebu, Puli, Zadru, Krku, Vukovaru i Korčuli. Ra-
dovi s tih skupova tiskani su u početku u posebnim zbornicima, a zatim u ča­
sopisu Polia onomastica Croatica.
Hrvatska je član Međunarodnog vijeća za onomastičku znanost, koje organi-
zira trijenalne međunarodne kongrese na kojima redovito sudjeluju hrvatski ono-
mastičari, članovi toga međunarodnog onomastičkog vijeća.
Hrvatski su onomastičari sudjelovali i na slavenskim onomastičkim konfe-
rencijama i u slavenskim međunarodnim onomastičkim projektima. Ugled hr-
vatske onomastike dokazuje poziv Međunarodnog vijeća za onomastičku znano-
sti iz Leuvena da se 1990. međunarodni onomastički kongres održi u Hrvatskoj.
Tada se već pripremala'srpska pobuna i agresija na Hrvatsku. Bilo je očito da se
takvo zborovanje nije moglo održati u Hrvatskoj.
2.6.2.3. IZOBRAZBA PODMLATKA

Onomastička znanost uključuje se sve više u poslijediplomski studij na zagre-


bačkom, riječkom, dubrovačkom i zadarskom fakultetu, te na Hrvatskim studi-
jima, a odnedavno se predaje i na redovitom studiju pri katedri povijesti hrvat-
skog jezika i dijalektologije.
Današnja onomastička istraživanja prevladala su postulate starije onomastič­
ke škole, koja je u odabiru građe tragala etimološkim metodama toga vreme-
na za jezičnim reliktima u imenima, a nije obrađivala imena sonomastičkoga
gledišta, u prvom redu s onomastičke strukture i funkcionalnog priopćavanja
onomastičke poruke. Danas se, dakle, istražuju imenske strukture na razini
imena i imenskih elemenata, funkcioniranje imena u jeziku i govoru, jezične i
izvanjezične (sociološke) poruke, u prvom redu etiologija imena, imenski raz-
mještaj i njihova organiziranost u dotičnom prostoru te mijene imenskih obli-
ka, uzroci tih mijena, učestalost pojavljivanja određenih tipova imena na vre-
menskoj okornici itd.
Hrvatski onomastički pejzaž bio je povijesno-demografski i zemljopisno pogo-
dan za razvitak onomastike. Različitost morfološkog pejzaža, slojevitost jezičnoga
prožimanja i bogata aloglotska onirnija čine ovu znanost zanimljivom, ali i teškom.
Ona je naš izazov. Na sreću izazvanih je u nas sve više.
2.6.2-4. RJEČNICI.
Uz veliki povijesni Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, koji do-
nosi ravnopravno onomastičku građu, valja podsjetiti na već spominjane onoma-
stikone Geze Alf6ldyja (1969), Konstantina Jirečeka (1902-1904), Antuna Maye-
ra (1957-59) te iz suvremene antroponimije rječnike Mate Šimundića Rječnik
osobnih imena i njihovih izvedenica (1982), Prosvjetin imenoslov Milana Bosan-
ca (1984), Imenoslov bačkih Bunjevaca Matka Peića i Grge Bačlije (1994). Izdani
su povijesni zemljovidi kao što su Descriptio Histriae te dvije knjige Mirka Mar-
kovića, Descriptio Croatiae (1993) i Descriptio Bosniae et Hercegovinae (1993), a u
pripremi je Descriptio Slavoniae s povijesnim prikazom naselja i stanovništva. Iz-

92
Život imena

daju se također Jozefinski katastri s hrvatskog povijesnog područja u okviru Hr-


vatskoga instituta za povijest u Zagrebu.

Literatura:
Gabrić-Bagarić, Darija (1989/1990): "Onomastisches Material in den iiltesten W6r-
terbiichern der serbokroatischen Sprache". Balkan-Archiv sv. 14/15, Hamburg.
Autorica izvješćuje o antroponimiji (185-186), o ojkonimiji (186-189), o horoni-
rniji (189-190), o hidronirniji (190-191), o etnicima i kteticima (191-194) u naj-
starijim hrvatskim rječnicima.
Onomastičke kartoteke:
Formiraju se i.popunjavaju dvije velike kartoteke onomastičkih podataka:
a) kartoteka povijesnih toponima do kraja XVI. stoljeća za Povijesni hrvatski to-
ponornastički rječnik i
b) kartoteka povijesnih antroponima (osobnih imena i prezimena) za budući po-
vijesni antroponimijski leksikon.
Hrvatski onomastičari sudjeluju u međunarodnim (slavenskim) onomastič­
kim projektima i odborima te su redoviti sudionici svjetskih onomastičkih kon-
gresa i česti sudionici slavenskih onomastičkih konferencija.

2.6.3. Rezultati
Unatoč bijelim, neobrađenim prostorima na hrvatskom onomastičkom zem-
ljovidu, hrvatska onomastika u prvoj polovici XX. stoljeća, osobito u aktivnom
Skokovu razdoblju, bila je na samom vrhu europske onomastike. Nakon letargije
50-ih godina, ona se u drugoj polovici XX. stoljeća širinom pothvata u istraživa-
njima, raznolikošću obrade, novim metodama koje se primjenjuju u istraživanji-
ma i rezultatima koji se postižu, vraća uz bok ostalim slavenskim onomastikama,
kako se to jasno očitava u netom tiskanim knjigama Slowianska onomastyka. En-
cyklopedia, I-II (Varšava - Krakov, 2002-2003), u kojima je upravo hrvatska ono-
mastika sustavno i cjelovito prikazana.
Hrvatski onomastičari danas s ponosom ističu ove postignute rezultate u hr-
vatskoj onomastici:
1. Obrađene su, sondirane ili predviđene za rad najvažnije najaktivnije onoma-
stičke zone u Hrvatskoj.
2. Skupljena je golema povijesna toponimijska građa do XVI. stoljeća 35 i antro-
ponimijska građa nekadašnjega Čazmanskog kaptola koja je pripremljena za
unos u računalni fond onomastičkih podataka. 36
3. Napisano je nekoliko desetaka uzornih monografija iz toponomastike i antro-
ponornastike. Godišnja kurentna onomastička bibliografija broji preko stoti-
njak onomastičkih jedinica (vidi Folia onomastica Croatica). Ona pokazuje
radnu dinamiku u onomastičkim istraživanjima.

35 Građa se čuva i dopunjuje u Zavodu za lingVistička istraživanja HAZU.


36 Građa se čuva u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Zagreb).

93
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

4. Obrađena je hidronirnija pojedinih porječja i hidronimijska nomenklatura.


5. Izdani su solidni zemljovidi s podrobnim kartama suvremenih toponima te
povijesni zemljovidi (Descriptio Croatiaej37 za Hrvatsku i pojedine hrvatske
pokrajine (npr. Descriptio Histriae).38 Tiskan je i Leksikon naselja Hrvatske 39 te
abecedni odostražni (unazadni) rječnik Imena hrvatskih naselja Martine Gr-
čević (Maveda i HFDR), Rijeka 2008.
6. Hrvatska onomastika gotovo je jedina jezikoslovna struka u nas sa svojim ča­
sopisom i gotovo jedina jezikoslovna struka sa svojim redovitim međunarod­
nim onomastičkim skupovima.
7. Hrvatska onomast~ka jedna je od rijetkih hrvatskih jezikoslovnih struka s
izrađenom kompletnom bibliografijom 40 od nekoliko tisuća bibliografskih je-
dinica koje su tiskane većinom u XX. stoljeću. Opsegom i sadržajem ona je jed-
na od najopsežnijih onomastičkih bibliografija u slavenskim onomastikama.
8. Hrvatska onomastika jedina je među hrvatskim jezikoslovnim strukama koja
je izradila svoju onomastičku terminologiju, i to po općeslavenskim onoma-
stičkim terminološkim standardima. 41
Tim rezultatima kojima valja pridodati rezultate antroponomastičkoga rada,
o kojem nisam ovdje priopćavao, možemo doista biti zadovoljni. Dužnost mi je
napomenuti da se glavnina onomastičke aktivnosti u drugoj polovici XX. stolje-
ća obavljala u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, koji i dalje na-
stavlja rad na trasiranim, solidnim osnovama. 42
Rad na povijesnoj toponimiji. Skupljena je, sređena te dijelom redigirana gra-
đa za Povijesni hrvatski toponimijski rječnik, koji uključuje povijesne potvrde do
kraja XVI. stoljeća. Izdana je povijesna ojkonimija komitata zagrebačkog, križe-
vačkog, virovitičkog, varaždinskog, požeškog te srijemskog i bačkog (autori Georg
Heller i Karl Nehring). Tiskane su vrijedne studije P. Skoka, V. Putanca, M. Suića,
P. Šimunovića, Anđele Frančić, Živka Bjelanovića i drugih.
Rad na suvremenoj antroponimiji. Tiskana je kapitalna knjiga hrvatske antro-
ponimije, Leksik prezimena SR Hrvatske (1976) pod uredništvom V. Putanca i P.
Šimunovića, te Hrvatski prezimenik u tri knjige (2008) F. Maletića i P. Šimunovića;
izdane su tri knjige Prezimena i naselja u Istri (ur. Josip Bratulić i Petar Šimunović).
S obzirom na metodologiju i rezultate važne su knjige Živka Bjelanovića Imena sta-
novnika mjesta Bukovice (Split 1978) i Antroponimija Bukovice (Split 1988), Onoma-

37 Marković, M. (1993): Descriptio Croatiae. Hrvatske zemlje na geografskim kartama od najstarijih vre-
mena do pojave prvih topografskih karata, Naprijed, Zagreb.
38 Lago, L. - Rossit, C. (1981): Descriptio Histriae. La penisola istriana in alcuni momenti significativi
della sua tradizione cartografica sino a tutto il secolo XVIII, Lint, Trst.
3' Feldbauer, B. i suradnici (2004), Mozaik knjiga, I-II, Zagreb.
40 Putanec, V. - Šimunović, P. (1987): "Retrospektivna onomastička bibliografija, hrvatsko-srpska do
godine 1975.", Djela Jugo.slavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 68, Zagreb. Drugi dio do go-
dine 2000. izradili su P. Simunović, Dunja Brozović-Rončević i Ines Schaub-Gomerčić (u tisku).
41 Vidi bilješku 21.
42 Taj rad prikazao sam u posebnom (rukopisnom) radu za Spomenicu Instituta u povodu njegova
SO-godišnjeg postojanja i organiziranog rada u njemu na hrvatskoj onomastici.

94
Zivot imena

stičke teme (Zagreb 2007), knjiga Marka Peića i Grge Bačlije Imenoslov bačkih Bu-
njevaca (1994) i knjiga Milana Nosića Antroponimija zapadne Hercegovine (1988) te
Anđele Frančić Međimurska prezimena (Zagreb 2002). Antroponimiju gradišćan­
skih Hrvata obrađivali su Robert Hajszan i Gerhard Neweklowsky, osobna imena u
bunjevačkih Hrvata i hrvatsku toponimiju u Mađarskoj Živko Mandić, prezimena
Hrvata u Rumunjskoj istraživao je Mile Tomić, a antroponimiju Hrvata u Molisa-
ma (Italija) P. Šimunović. Dugačak je popis antroponimijskih radova iz svih hrvat-
skih područja (v. V. Putanec i P. Šimunović, Retrospektivna onomastička bibliogra-
fija. Djela JAZU 68, 1987, te priručne bibliografije P. Šimunovića: a) Bibliografija
antroponomastičkih, demografskih, migracijskih i rodoslovnih jedinica (u P. Šimu-
nović, Hrvatska u'prezimenima, 2008, 392-461) i b) toponomastička bibliografija
P. Šimunovića i Ivane Filipović (u P. Šimunović, Hrvatska toponimija, u pripremi).
Rad na povijesnoj antroponimiji. Osobna imena u rimskoj provinciji Dalma-
ciji obradio je Geza Alf6ldy (1969), a prethrvatski antroponimijski sloj i najstarija
potvrđena hrvatska narodna i kršćanska imena u dalmatinskim gradovima obja-
vio je u već spominjanoj knjizi Konstantin Jireček (1902-1904), osobna imena na
istarskim natpisima iz rimskoga doba monografski je i magistralno obradio Ma-
te Križman (1991), a na ilirsku antroponimiju navraćali su se u nekoliko radova
Duje Rendić-Miočević i Radoslav Katičić (vidi navedene bibliografije).
Hrvatsku povijesnu antroponimiju istraživalo je nekoliko onomastičara: onu
bunjevačkih Hrvata u Mađarskoj Živko Mandić (1987), povijesna prezimena Gor-
skog kotara objavio je Antun Burić (1983), šibensku antroponimiju Ivan Ostojić
(1980) i Ante Šupuk (1981), splitsku Marina Marasović-Alujević (21993), trogirsku
Mladen Andreis, pelješku i konavosku Nenad Vekarić i Niko Kapetanović, ličku i
moslavačku Stjepan Pavičić (1967), ogulinsku Hrvoje Salopek (1999), gradačku Bal-
do Šutić, Miroslav Ujdurović i Milorad Viskić (2000), mostarsku, kreševsku i ko-
njičku Nikola Mandić, duvanjsku Ante Ivanković (2001), slavonsku Stjepan Pavičić,
Stjepan Sekereš i Ive Mažuran (v. Hrvatski prezimenik I, Bibliografija, 127-165). U
pripremi je ispis antroponimije sjeverozapadne (banske) Hrvatske do XVI. stolje-
ća Mladena Pavera. Iz povijesne antroponimijske tvorbe, uz radove T. Maretića, P.
Skoka, P. Šimunovića, V. Putanca i dr., značajna je monografija o sufiksalnom susta-
vu hrvatske (i srpske) antroponimije XII-XV. stoljeća, koju je napisala Irina M. Že-
leznjak, Oče rk serbohorvatskogo antroponimičeskogo slovoobrazovanija, Kijev 1969.

2.7. Vrela za toponomastička proučavanja

2.7.1. Katastri
Nedavno su objavljena tri inventara o katastarskim izmjerama u razdoblju
1818-1945. Gradivo katastarske izmjere za sjevernu Hrvatsku čuva se u Hrvat-
skome državnom arhivu, a za Dalmaciju i Istru u Državnom arhivu u Splitu. U
inventaru Katastra Istre za razdoblje do 1945. godine samo katastarske skice i
karte nalaze se u Državnome arhivu u Splitu, dok se katastarski elaborati i danas

95
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

čuvaju u Državnom arhivu u Trstu, premda su Ugovorom o miru između FNRJ


i Italije od 10. veljače 1947. (Prilog XIV, član l) i Uredbe o ratifikaciji sporazuma
između FNRJ i Italije (čl. 2, 6, 7 i prilog čl. 7) iz 1954. trebali biti predani Hrvat-
skoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Hrvatski državni arhiv u suradnji s Državnim ar-
hivom u Pazinu sustavno snima sve gradivo katastra Istre (mape i elaborate), što
se čuva u Državnom arhivu u Trstu, kao nadopunu gradiva koje se čuva u Držav-
nom arhivu u Splitu.
Katastarska izmjera hrvatskih zemalja (sjeverna Hrvatska ili banska Hrvat-
ska, Dalmacija i Istra), što je prva sustavna izmjera, obavljena je u sklopu sustav-
ne katastarske izmjere zemalja Habsburške Monarhije. Po caru Franji I. dobila je
naziv franciskanska izmjera, a katastar nastao izmjerom nazvao se franciskanski
katastar. Pripreme za franciskansku topografsku izmjeru poduzete su već 1806.
godine, a cilj joj je bio uvođenje stabilnog katastra zemljišta kao pravednijeg su-
stava oporezivanja zemljišnih prihoda. Unutar Glavnoga stožera 1807. osnovan je
Astronomsko-triangulacijski ured i Topografski zavod, 1810. osnovano je državno
povjerenstvo za uređenje zemljarine i stvaranje novoga poreznog sustava, a 1816.
godine osnovano je povjerenstvo za osnivanje katastra zemljišta. Konačno, 1817.
objavljena je naredba o uvođenju stabilnog katastra. Radovi na izmjeri započe­
li su upravo na području hrvatskih zemalja, izmjerom Austrijskoga primorja ko-
je je obuhvaćalo i današnju Istru. Izmjera Dalmacije počela je pet godina kasnije
(1823), dok je izmjera sjeverne Hrvatske poduzeta 1847. godine.
Naredbom od 23. prosinca 1817. godine osnovano je Dvorsko povjerenstvo za
uređenje zemljoporeznog katastra u Beču. Za svaku pokrajinu osnivana su poseb-
na pokrajinska povjerenstva, a na najnižoj razini bila su kotarska povjerenstva.
Unutar Dvorskoga povjerenstva nalazila se direkcija i poddirekcija za trigonome-
trijsku trijangulaciju, kao centralna ustanova za trigonometrijsku izmjeru.
Prije pristupanja izmjeri građani su pozvani da obilježe granice svojih posjeda,
što je bila osnova za utvrđivanje granica posjeda i općinskih međa. Rezultat iz-
mjere bilo je utvrđivanje površina particija, predjela, čestica te kontrolno računa­
nje površina. Dane su i upute za izradu pisanog dijela operata te su time izrađeni i
popisi čestica. Sve je to bila osnova za izradu porezne procjene sukladno uputama
od 12. rujna 1825. godine. Utvrđene su kategorije zemljišta svake čestice i čisti pri-
hod kao osnova za porez. Svoje primjedbe i pritužbe mogao je dati svaki posjed-
nik. Pravo žalbe bilo je utvrđeno uputama za zaprimanje i ispitivanje pritužbi i
prigovora na rezultate katastarske izmjere, donesenima l. studenoga 1830. godine.
Rezultat izmjere su pisani dio (elaborati) i kartografski dio (mape) katastarske
dokumentacije: zapisnici omeđivanja općina, indikacijske skice, izvorni katastarski
planovi i njihove litografirane kopije, upisnici čestica, abecedni popisi vlasnika, po-
rezne procjene te žalbena dokumentacija. Kasnije, 70-ih godina XIX. stoljeća, obav-
ljene su reambulacije pojedinih općina čiji su podatci uneseni u planove prve izmjere.
Dok kartografsko gradivo sadržava podatke o imenima pojedinih predjela, pa
je time i izvanredan izvor za toponomastička istraživanja, pisani dio (elaborati)

96
Život imena

sadržavaju opis granica katastarske općine, upisnik zemljišnih čestica, upisnik iz-
građenih čestica, nacrt nepodijeljenih posjeda, abecedni popis vlasnika zemljišta
i objekata, poreznu procjenu te žalbe i odgovore na žalbe.
Katastarsko gradivo povijesno je vrelo od neprocjenjive vrijednosti. Ono sa-
država podatke koje nam omogućuju povijesno-geografska istraživanja prostora,
kao i podatke koji su od izvanrednoga značenja za toponomastiku, studije o sta-
novništvu (prezimena, broj), posebno su značajna za gospodarsku povijest (podat-
ci o posjedima, kulturama, prihodima, stočarstvu) te za povijest pojedinih naselja.
Posebno je potrebno istaknuti sljedeće vrste podataka koje sadržavaju ka-
tastri:
- Opis granica općine ili međašni opis u svrhu točnoga utvrđivanja i opisivanja
granica svake općine.
Indikacijske skice (posjedovni nacrti) daju potpuni sadržaj koji će se ucrtati i
na katastarski plan pa se s njime i podudaraju.
Izvorni rukopisni planovi sadržavaju podrobne gospodarske karte s iskazom
načina korištenja površina (vrste kultura), upisom cesta, željeznica, zidanih
kuća, javnih zgrada i njihovih naziva.
Katastarski planovi reambulacije s kraja XIX. stoljeća.
Upisnici čestica. Za svaku česticu upisan je broj čestice, ime i kućni broj vla-
snika, kultura pod kojom se čestica nalazi (livada, oranica, vrt, voćnjak, vino-
grad, pašnjak, šuma, pustošina ili kuća), površina čestice te njezina klasa, što
je bila osnova poreza.
Abecedni popis vlasnika zemljišta i objekata sadržava popis svih vlasnika
na području dotične općine navedenih abecednim redom slijedom njihovih
prezimena.
- Elaborati porezne procjene sadržavaju podroban gospodarski opis općine.
Katastri koji se čuvaju u arhivima nezaobilazna su gradiva za najrazličitija po-
vijesna i zemljopisna istraživanja, temelj su za istraživanja demografske strukture,
prezimena, jedan od temeljnih izvora općenito za zavičajnu povijest. Vrelo koje se
ne smije zaobići u toponomastičkim istraživanjima određenoga prostora.
Literatura:
Slukan-Altić, Mirela (2000): Državna geodetska uprava 1847-1963. Inventar, Hr-
vatski državni arhiv, Zagreb, str. 655.
Slukan-Altić, Mirela (2001): Katastar Istre 1817-1960. Inventar, Hrvatski državni
arhiv, Zagreb, str. 109.
Bajić-Žarko, Nataša (2006): Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju: Katastar Dalmaci-
je 1823-1975. Inventar, Hrvatski državni arhiv i Državni arhiv u Splitu, Za-
greb - Split, str. 890.
2.7.2. Povijesni ratni zemljovidi
Slavonske županije. U Odjelu za zemljovide u Ratnom arhivu za Prvog svjet-
skog rata u Beču bile su donedavno pohranjene ove knjige s pečatom vojne tajne.

97
Uvod li hrvatsko imenoslovije

Kao tajna ležale su u dubini arhiva, poznate samo malobrojnima. Ni od koga tra-
žene, iščekivale su naklonost novoga vremena.
U ovim knjigama koje je izdao i izvrsno opremio Hrvatski institut za povijest
u Zagrebu opisana je Slavonija, staro Slovinje.
U Slavoniji je rano potvrđeno hrvatsko ime: Hrvati kod Starih Mikanovaca
i drugdje, koje u to doba ima gentilna, a ne narodnosna obilježja, ali kad kasnije
iseljavaju Slavonci u Burgenland bivaju prepoznati kao gradišćanski Hrvati. Uo-
stalom o tome svjedoči razmještaj prezimena Horvat!
Ovaj militiirische Beschreibung ujedno je toponomastički popis i opis. Vjernost
imena i vjernost reljefa u najstarijem atlasu do zadivljujućih podrobnosti.
Zemljovidi su rađeni tehnikom finog crteža i akvarela. Upisani su puteljci i
ceste, vinogradi i oranice, šume i goleti, brda i dolovi, potoci i rijeke, jezera i mo-
čvare, sela i gradovi, te granice na Savi, na Uni prema ondašnjem Osmanskom
Carstvu.
Vojne karte oduvijek su bile tajnom. Sve dok ne zastare strateški objekti na
njima upisani.
Usvajanjem simbola i značenja pojedinih boja ovi se zemljovidi čitko i sloje-
vito čitaju. Boje su u dvojakoj ulozi: značenjskoj i doživljajnoj: oranice - bijelosi-
va, pašnjaci - zeleni, vinogradi - smeđi s viticama trsja, šume prekrivene blijedim
tušem, a drveće crtano crnim. Gradska i seoska naselja nisu ucrtana kružićima
(isti kružić: Čazma, Daruvar, Pakrac, Požega, Našice ...). Prikazani su zbijenošću
ili ušorenošću ulica, brojnošću zgrada (crveno, kao i crkve, srušene utvrde, ka-
meni križevi i kameni mostovi, oni od drva obojeni su crno).
Vode su kao: rijeke, močvare, ribnjaci, vrela - modri.
Ceste i putovi različito su predočeni. U komentarima ovih karata pročitao sam
kako je po slavonskom blatu po osam volova vuklo kola. Možda je doista bio go-
lem civilizacijski pomak izvući takva kola iz panonskog blata (Panonija i jest bla-
to, Blatni grad, Balaton) i postaviti ih na rimske ceste (one Podravinom od Peto-
vija do Bolentia, do Jovallia, do Murse Minor, do prave Murse; i one Posavinom
od Andautonije, do Siscije, do Servitiuma, do Marsonije, do Certise i Cibala, do
Sirmija, do Singidunuma itd.).
Udaljenost na ovim kartama mjeri se ljudskim mjerilima: satima i koracima.
Za 6000 koraka potrebno je sat hoda.
Jezik je zemljovida slika grafičkih znakova i boja. Ovi su zemljovidi dekorativ-
ne slike. Neke od njih vise kaširane na mojim zidovima zbog likovnog ugođaja.
Tekst koji je po svojoj naravi linearan, na zemljovidu je sveobuhvatan. Čita
se u svim smjerovima: linijom pravom i krivom i isprekidanom. Zemljovid vr-
vi informacijama.
Ono što je upisano na zemljovidu nije upisano u krajoliku.
Što je čovjek više ovladao prostorom, zemljovid je sadržajniji.
Na njemu nije samo reljef - natura, nego i kultura -ljudska djelatnost.

98
Život imena

Upisana imena na karti nadjenuta su u različitim vremenima, od različitih na-


roda, na različitim jezicima. Projicirana na karti: ona su sintopijska isinkronijska.
Uključena u druge sustave, s obzirom na namjenu karte u prvom redu.
Ako je riječ o imenima koja su preuzeli Hrvati od prethodnika, valja nam reći
da hrvatski sjever nije bio za hrvatske doseobe tabula rasa. U toj hrvatskoj "Me-
zopotamiji" dočekali su Hrvate i Siscia, i Marsonia, i Servitium, i Uica (amne),
i Basante, i Sirmium (Serem), jer su Hrvati nakon doseobe ta imena čuli i prila-
godili ih svojem tadašnjem hrvatskom jeziku: Sisek, Mrsunj, Srbac, Vuka, Bosut,
Srem. Ta su imena prve potvrde hrvatske prisutnosti, naši najstariji spomenici.
Požega se zvala Inserum ("požgana"), Sopje se zvalo Bulentum (današnji Sopot).
Isti je to motivacljski milje.
Mnogo je imena potvrđeno u XII. i XIII. stoljeću. Tada se već gase starohrvat-
ske župe i stvaraju kraljevska nadarbinska imanja.
Utvrde, castra uz Dunav, u Povučju i Pobiđu: Valko, Varad-Gradac, kao Va-
ražd-in: Čepin, Sotin, Petrovaradin, Nemetin, Voćin, Apatin, Pačetin, Bršadin (Bor-
sod), Borosin (Boroš) ... Segedin, Budin ...
Mađari dolaze u X. stoljeću na staro kulturno tlo u Povučje, uz Dunav.
Hrvatska paorija je između Bosuta i Dunava; Biđa i Vuke. Ista motivacija: Va-
šaroš - Tržac.
Na zapadu je mađarski utjecaj neznatan.
Hrvatska imena dijelimo na ona koja potječu od antroponima i ona koja po-
tječu od imenica i toponima. Potonja se dijele:
1. s obzirom na reljef, izgled i sastav tla (prirodni aspekt imenske motivacije): pu-
lja, Privlaka, Otok, Dol, Homog "pijesak", Lazi
2. ljudska djelatnost (kulturni aspekt imenske motivacije): Varoš, Varasd/Gradac,
Gradišće, Gat, Klisa, Vas, Vasica, Nuštar, Monoštor (Nagy Olasz), Beli Mana-
stir (Monoštor de origine Peel), kao Bjelovar (Beloblacka reka), Virovitica ...
3. vode: Dobra voda, Vodokalj, Strug, Brod, Slatina, Palača, Berga ...
4. flora: Lipik, Brizna, Cernik, Hrastovo, Brestovac, Orašje, Oriovac, Bučje, Ko-
mletinci (komio "hmelj"), Szilos (szil "brijest"), Kenderes (kender "konoplje"),
Erdut "šuma" itd.
Imena od antroponima:
A. Karakteristična su za Slavoniju imena na -ci (-ovci/-evci, -inci) dodano imenu
rodočelnika. To su patronimni ojkonimi:
-ovci: Bogdanovci, Čakanovci, Mikanovci, Marinovci
-evci: Karaševci, Andrijevci, Komarevci
-inci: Tordinci, Vođinci, Petrošinci.
To je najstarija i najrasprostranjenija kategorija imena u slavenskoj (i osobito
u slavonskoj) ojkonimiji. Mnoga od njih potječu iz vremena rodovskih zajedni-
ca, iz vremena kad još nema stalnih naselja, kad ljudi žive od skupljanja plodina,
od stočarstva. Napasuju svinje po hrasticima. U Slavoniji su to mala, najbrojni-

99
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ja i najrasprostranjenija naselja s još živom vezom s rodom. Snesasušenom "ro-


dovskom pupkovinom".
B. Kad su ti sufiks i dolazili na apelativ ili toponim, bivali su etnički ojkonimi: Sla-
tinci, Gradinci, Gatinci, Križevci, Podgajci, Odvorci. Sadržaj je "mnoštvo koje
je naselilo dotični lokalitet". To su već stalna naselja. Nova stvarnost. (U juž-
noj Hrvatskoj takva su imena po postanju na -jane: Kamenjane, Ramnjane).
Više nije motiv pleme, rod, bratstvo, nego teritorij, "ljudi koji žive na teritori-
ju iskazanom u osnovi imena i prepoznatljivi su imenskim formantom".
C. S feudalizacijom, s prisvajanjem zemljišta, nastaje brojna skupina posjedovnih
ojkonima: Ilača (: Ilac), Bid, Vučji dol, Banča Vas (: Banac), Ivankovo, Mohovo,
Domaslovovo... •
Univerbizacija: Herijevac, Vidovac, Miijanovac, Opatovac ...
D. Patrociniji: Dimitrovci (Mitrovica), Vinkovci, Rokovci, Damjanci (u južnoj Hr-
vatskoj su to ona hagionirnska imena sa sut-).
E. Etnonimi: Nimci (1240. Nemti), Hrvati (1223. Croat, 1332. Choruati) i kasnije
Morovlasi, Parva Valachia i mnoga imena s atributom vlaški (kao u Lici i Gor-
skom kotaru).
F. Imena po zanimanju tek su u nastajanju. Ta je skupina karakteristična za Sred-
nju Europu s nastankom suburbija, trgovišta. Ovdje ima seoski karakter: Svi-
njarevci, Svinjar (= Davor), Kovačevci, Lučari, Rešetari itd.
Novaci i Novoselci odražavaju individualnu seobu. Takve su individualne se-
obe u nas najslabije proučene.
G. Imena po danima u tjednu: ČetvrtišćelChwthtthekhely, Torčec, Torčišće, Središ-
će (: sreda), Subocka, SoboticalSzombathely, Nedelišće. Motivirana su tjednim
sajmovima.
S Turcima naseobinska i narodnosna slika stubokom se bila izmijenila.
Sava je za turskih osvajanja prestala biti granicom. Pred Turcima i s Turcima
dolazi iz unutrašnjosti jugoistočne Bosne (Stari Vlah, Rumija, Romanija, Pešter,
Prlitor) vlaška populacija. U Slavoniji su bili posvuda zbjegovi. Neće ipak biti toč­
na tvrdnja nekih povjesničara kako je u istočnoj Slavoniji i Srijemu malo tko ostao
od starog hrvatskog žiteljstva.
Ne postoji terra deserta. Hrvati su u krajevima paorije bili naseljeni daleko
od putova, u malim selima. Sklanjali su se po močvarištima Spačve, u mnogim
gustim šumama i povremeno se vraćali u svoje domove. Svjedoči o tome topo-
nimija i autentični slavonski govori sačuvani u tim krajevima do danas. Dijalek-
tološki atlas Slavonije bio bi jednako zanimljiv kao i top onomastički impostiran
zemljovidni atlas.
Vlasi su naseljavali lijevo Povučje, kulturno tlo iz kojega su se iselili Mađari.
Vlasi su u Požeškoj županiji, i to kao humantni stočari po Požeškom gorju. Pun
ih je bio Papuk, Ravna gora, Krndija. Vlasi su u Maloj Vlaškoj. Tamo su bili zate-
kli prilično pust kraj. Tamo im nije imao tko predati stara imena pa stvaraju svo-

100
Život imena

ja: Okučani (Sloboština, Dijanovac), Daruvar (Podborja), Španovica. Jekaviziraju


ojkonime: Bijela stijena.
Ni Vlasi ni Srbi nisu stvarali nova naselja i nisu razumjeli mnoga imena. Na-
zvali su naselje Slobodna Vlast, a ono se zvalo Slobodna Vas, te je nosilo drugi
motivacijski sadržaj.
Turci su naseljeni u oazama, pretežito u gradovima sa svojom urbanonimijom:
čaršije, mahale, džamije, ćuprije, kasabe, surduci, čardaci, avlije ...
Za turskog vladanja u Požegi je 15000 islamiziranih stanovnika; u okolici do
9000 katolika i 1500 pravoslavaca.
Izgonom Turaka iz Slavonije i Srijema prelazi u Bosnu 100000 sljedbenika isla-
ma. S njima odla"i i znatan broj Vlaha bojeći se osvete. Iz Bosne dolazi 80000 Hr-
vata i isto toliko Srba sa "doseobom Srbalja".
To je dotad najveće preseljenje pučanstva u Europi.
Ovi zemljovidi sačuvana su pozornica tih zbivanja.
Imena ni u prostoru ni u zemljovidima nisu jednako gusto raspoređena. Što
je čovjek više gospodario prostorom, imena su u njemu bila gušća. Ovi zemljovi-
di zorno i uzorno upozoravaju na to.
Imena nastaju najdemokratskijim postupkom. Od puka koji je stoljećima u nji-
ma slagao svoje iskustvo. Ona pišu najobjektivniju povijest.
Imena nastaju u zavičajnom idiomu. Ona su ogledalo i proteg izvornoga
govora.
Imena se vezuju uz nepomične i nepomičijive zemljopisne sadržaje. To su ne-
pogrješive izoglose svjedočanstva da se ono što je sadržano u imenu zbilo upra-
vo na tom mjestu.
Imena balzamiraju svoje oblike u času nastanka (Bosut, Valko, Srijem, Magi-
ća Mala, Oriovac, Dobrava, Voćinci, Brizna, Ilok).
Imena nose objektivni stvarni sadržaj. Vjerodostojan jezični izraz.
Ona su na prostoru ovih županija, na ovim zemljovidima, zrcalo prožima-
nja hrvatskoga duha i kulture s kojima je hrvatski puk dolazio u doticaj: s ro-
manskom, posredno s ilirsko-panonskom, mađarskom, vlaškom, srpskom, tur-
skom, a kasnije s njemačkom, češkom, slovačkom, rusinskom, te opet kasnije sa
svojom: bosanskom, ličkom, gorskokotarskom, dalmatinskozagorskom popula-
cijom i drugima.
Imena na ovim zemljovidima bit će još dugo nepročitana knjiga kojoj se va-
lja navraćati.
Prije osamdesetak godina na ninskim su arheološkim ostatcima stajali arheo-
lozi don Frane Bulić i don Luka Jelić. Razgovarali su: "Otkrili smo nekropole, crk-
ve vladara hrvatske narodne dinastije, znamo njihovu kronologiju, ali o onoj pra-
voj svakodnevnoj povijesti, o onom dnevnom življenju ne znamo zapravo ništa."
U ovim knjigama sa "slikama" i imenima prisutna je ta jezična arheologija
kojom se raskriva ona svakodnevna povijest mukotrpnog življenja. Iona jezič­
na, naravno.

101
Uvod li hrvatsko imenoslovije

Ali ne zavaravajmo se. Na terenima živi nekoliko puta više imena koja na kar-
tama nisu unesena.
U vremenu velikog civilizacijskog progresa, depopulacije i nestajanja sela, ve-
likih poljoprivrednih kombinata i komasacija zatiru se mnoga imena. Gdje ne-
ma ljudi, ni imena ne vide razloge svojega opstanka. Žure, žure neumitno u mi-
jenu i u zaborav.
Imamo li snage, volje i sredstava da se ona skupe i sačuvaju?

2.7.3. Urbari
Urbari (srednjovjekovno latinski urbarium, prema urbor ili urbar: obrađeno
kmetsko zemljište) predstavljaju zbirke propisa o feudalnim davanjima ovisnih
seljaka vlastelinu te se po njima uređivali i drugi odnosi vlastelina i kmetova i
njihove uzajamne dužnosti. Urbarsko gradivo može se podijeliti na potpune ur-
bare (koji sadržavaju popise podložnika, veličinu njihovih davanja) i na urba-
rijalne isprave (normativne odredbe o davanjima i odnosima na vlastelinstvu).
Već Statut Zagrebačkoga kaptola (1334-1356) regulira odnose među kanoni-
cima, ali sadržava i opširne odredbe o davanjima kaptolskih kmetova, o nači­
nu skupljanja crkvene desetine i o položaju predijalaca. Urbar pavlinskoga sa-
mostana u Strezi iz 1477. osnovno je vrelo za proučavanje agrarnih odnosa u
srednjovjekovnoj Slavoniji u drugoj polovici Xv. stoljeća. Urbar Modruškoga
vlastelinstva iz 1486. pokazuje prilike na feudalnom vlastelinstvu koje su opu-
stošili Turci. Iz Xv. stoljeća sačuvano je još desetak neobjavljenih urbara i veći
broj urbarijainih isprava. Posebno su značajni urbari za povijest Istre. U njima
se, osim društvenih odnosa, odražavaju i etnički odnosi. Veći je broj istarskih
urbara objavljen. Temeljnu zbirku urbara za područje Banske Hrvatske objavio
je R. Lopašić već 1894. U toj su zbirci tiskani urbari za vlastelinstva Dubovec,
Grobnik, Novi Vinodolski, Ozalj, Rakovec i dr. Kasnije su publicirani urbari za
Vinodol, stubičke posjede (1576) i dr.
Kako su zbog iskorištavanja podanika izbijale bune, u XVIII. stoljeću državna
je vlast počela donositi norme koje su određivale najvišu granicu kmetskih po-
davanja, a zbirke tih propisa zvale su se također urbarima. Marija Terezija izdala
je 1756. takav urbar za slavonske županije: virovitičku, požešku i srijemsku (Sla-
vonski urbar), a u razdoblju između 1775. i 1780. za hrvatske županije zagrebač­
ku, varaždinsku i križevačku (Urbar za Bansku Hrvatsku 1779). Zakonom su ur-
barijaini odnosi uređeni 1836. i 1840. Ukidanjem kmetskih odnosa (1848. i 1853)
urbari gube svoje značenje.
Najveći dio urbara čuva se u Kaptolskome arhivu u Zagrebu i u obiteljskim
arhivima. U Hrvatskome državnom arhivu čuvaju se popisi desetine idevetine
u Hrvatskoj za razdoblje 1594-1775. te urbarski spisi i popisi posjeda za razdob-
lje 1564-1848.
Premda su urbari nastajali u prvom redu kao vrela za gospodarsku povijest,
oni su prvorazredno vrelo i za toponimiju i za antroponimiju.

102
Život imena

***
Terezijanska urbarijaina regulacija je sustavno proveden postupak na područ­
ju zemalja Habsburške Monarhije koji je trebao, na javnopravnim osnovama, ure-
diti gospodarske i pravne odnose između podložnika i osigurati plaćanje poreza
državnom eraru. Ovaj je postupak posebnu važnost imao u ugarskom dijelu Mo-
narhije u kojemu je neplemić ko stanovništvo i nadalje ostalo jedinim nositeljem
porezne obveze, a plemićki sabori su na razne načine pružali otpor zadiranju dr-
žave u odnose između podložnika i vlastelina. Zbog toga je urbarijaina regulaci-
ja u ovim zemljama provedena putem kraljevskih odredbi i preko administrativ-
nog aparata podređenog središnjoj upravi.
U Hrvatskoj Je urbarijaina regulacije započela odredbom Marije Terezije (oda-
tle i naslov: Terezijanska urbarijaina regulacija) 1773. godine, a završena je dono-
šenjem Hrvatskog urbara 27. studenoga 1780. godine. Postupak je proveden u tzv.
"gornjim hrvatskim županijama": Križevačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj, a ti-
jekom provedbe proširio se i na područje Severinske županije.
U postupku provedbe urbarijalne regulacije izvršeno je utvrđivanje postoje-
ćeg stanja urbarijainih odnosa na razini sučija za svako pojedino podložničko se-
lište, odnosno domaćinstvo. Na temelju uputa i prikupljenih podataka provede-
no je uređenje podložničkih selišta te izračun godišnjih obveza, a sukladno tome
utvrđena su i podavanja podložnika prema općim odredbama novog urbarijal-
nog uređenja. Novi odnosi iskazani su za svaku sučiju, odnosno selo, u zasebnim
urbarima i urbarijalnim tablicama. Te odredbe uredile su gospodarske i prav-
ne odnose između podložnika i vlastele i uspostavile upravno uređenje na razi-
ni osnovne jedinice feudalnog poretka, što su bile seoske općine, odnosno sučije.
Postupak je proveden u svim spomenutim županijama, te je krajem 1780. godine
proglašen zajednički urbar za Hrvatsku. Ova rješenja su, uz manje izmjene, po-
trajala sve do sredine XIX. stoljeća.
Urbarijalnom regulacijom nastali su spisi koji sadržavaju podatke značajne za
povijesna, gospodarska, demografska, sociološka, etnološka i druga istraŽivanja.
Na temelju dokumenata nastalih ovim postupkom urbarijalne regulacije moguće
je utvrditi gospodarsku i demografsku strukturu sela kao što su imovinski status,
brojnost stanovništva, identifikaciju stanovništva prema preZimenima te iscrpni
pregled toponima u pojedinim selima odnosno sučijama.
Literatura o urbarima na našem području odnosi se najvećim dijelom na raz-
doblje do kraja XVII. stoljeća (LopaŠić, Adamček, Tkalčić, Laszovski, Kampuš i
drugi). O terezijanskoj urbarijalnoj regulaciji za područje današnje kontinental-
ne Hrvatske opća istraŽivanja proveli su M. Vežić u radu "Urbar hrvatsko-slavon-
ski", koji je objavio veći dio odredbi i uputa o urbarijalnom uređenju. Za područ­
je Slavonije analizu i prikaz postupka terezijanske urbarijalne regulacije obradio
je J. B6sendorfer u knjizi Agrarni odnosi u Slavoniji. M. Lanović u knjizi Privat-
no pravo Tripartita donosi pravne odredbe vezane uz terezijanske urbare. Uz ove

103
Uvod u hrvatsko imenoslovije

postoje i radovi koji su prikazivali pojedine dijelove ovoga postupka (Bojničić,


B6sendorfer, Karaman, Erceg i dr.).
Dokumentaciju terezijanske urbarijalne regulacije čine zapisi - dokumenti na-
stali u okviru županija, a na razini sučija u neposrednoj provedbi toga postupka.
Ti se dokumenti nalaze u arhivskim fondovima županija za sjevernu Hrvatsku,
ali i u obiteljskim, vlastelinskim i drugim fondovima i zbirkama u našim i stra-
nim arhivima i nearhivskim ustanovama.
Za proučavanje onimije i toponimije u Dalmaciji i Mletačkoj Istri, uz matične
knjige, najznačajniji su bilježnički spisi, kao i spisi inventara i oporuka, contrali-
tterae. Dio toga gradiva je za razdoblje do 1500. godine objavljen u Zadru, Šibe-
niku i HAZU. Usp. npr: Spisi kancelarije Pantina de cha de Pesaro (1441-1443) za
Šibenik. Za Zadar: Andrija pok. Petra iz Antua 1353-1355,2 sveska; Trogirski bilj-
nici 13. i 14. st. koje je objavio M. Barada.

2.8. Etimologija

Pronaći prapočetak imenu bio je cilj onomastičkih istraživanja. Današnji hr-


vatski prostor obilovao je oduvijek predslavenskim imenima i ona su pobuđivala
osobitu pozornost jezičara koji su se bavili supstratnim, poglavito tzv. "ilirskim"
ostatcima što su posredništvom romanskih jezika ušli u hrvatski imenski fond.
Imena se nisu istraživala kao sustav za imenovanje jedinki koje identificiraju i ta-
ko ih izlučuju iz vrste kojoj su pripadale. Na ime se gledalo kao na jezični podatak
koji je davno ukotvljen u prostor koji valja imenovati (toponim) ili kao znak koji
je pridružen osobi i davno povijesno zasvjedočen (antroponim). Ta duboka vre-
menska okomica nosila je obavijesti svoje davnašnjosti i pružala mogućnost po-
redbenih jezičnih istraživanja. Ime se proučavalo slijedom svojih povijesnih po-
tvrda i likovi na kojima su se zapažale mijene bili su u povijesnom slijedu važni
pokazatelji jezičnog razvitka i jezičnih mijena, što je osobito dolazilo do izražaja
u starijim stadijima jezičnih simbioza, to jest u kontaktnoj onirniji. Dijalektolozi-
ma su toponomastički podatci vezani za mjesto bili važnim potvrdama areaInoga
prostiranja jezičnih pojava koje su se istraživale dijalektološkim metodama. Svi ti
pokušaji objašnjavanja imena nosili su u sebi etimološko-genetski pristup i takva
etimologija trebala je uglavnom odgovoriti na pitanja: kojem jeziku pripada kori-
jen sadržan u imenu, što bi značila riječ u imenskoj osnovi. Takav etimološki pri-
stup imenima vuče u hrvatskoj onomastici svoje recidive do danas.

2.8.1. Skokova primjena etimološke metode u onomastici


Akademik Petar Skok, istražujući nesonime na hrvatskome dijelu Jadrana,
utvrdio je one predslavenskoga i hrvatskoga postanja. Predslavenske je svrstavao
u: a) ilirske, b) grčke i još starije mediteranske, koji su pripadali danas još nepo-
znatim lingvističkim etnijama. U prepoznavanju tih jezičnih elemenata vodio se
ovim kriterijima:

104
život imena

1. ispravna je ona onomastička potvrda koja se očuvala u neprekidnoj tradiciji:


latinskoj ili grčkoj, romanskoj i hrvatskoj (npr. Drido, starohrvatska prilagod-
ba latinskoga pridjeva dridisticus > Drid *- Orido; Solentia > hrv. Sulet (= Šol-
ta) *- Olentia, Siscia> Sisak *- Segestica
2. opetovanje toponima (na udaljenim mediteranskim prostorima): Kissa (danas
Caska) na Jadranu i polis Kissa u Mauretaniji; Apsarum (Osor) na Jadranu i
Apsaros na Pontu; Arba (Rab) na Jadranu i Arba u Hispaniji Baetici; Issa (Vis)
na Jadranu i Issa na Lesbosu; Pharos (Hvar) na Jadranu te u blizini Aleksan-
drije, u Egeju i na Helespontu. Glasovne podudarnosti u imenima pokazuju
da se vjerojatno radi o mediteranskom supstratu, ali se na tumačenje znače­
nja u imensld.m osnovama zasad ne može pomišljati
3. na širim se jezičnim prostorima u različitim imenima pojavljuju slični ili iden-
tični završni segmenti koji se mogu manje-više poistovjetiti stvorbenim mor-
femima, npr. -ona (Flanona, Salona, Narona); -este/-ista (Tergeste, Bigeste, Na-
reste, Ladesta), -en t (Pinquentum, Parentium, Colentium, Solenta), -unt- (Pi-
tuntum, Diluntum, Maluntum (Molat)
4. opetuju se slični i identični segmenti imena: bist- (Bistua, Bista, Biston), scard-
(Skarda, Scardona, Skrad), jad- (fader, Jadrija, Odra) itd.
5. arheološki i drugi spomenici materijalne i duhovne kulture svjedoče posred-
no o vremenu nastanka te tako definiraju gospodarsko značenje ili strateški
položaj imenovanoga objekta.
Pri tome su naravno za mlađe (romanske) toponime važni lingvistički kri-
teriji koji u imenskim prilagodbama pokazuju vrijeme svojega ulaska u hrvat-
ski jezik.
Takav način etimološkog istraživanja - iznaći imensku osnovu, odrediti njezi-
nu jezičnu pripadnost, povezati obličnu sličnost imena šire i različite jezične pri-
padnosti, te tumačenja značenja (a vrlo izuzetno) i strukture imena - nastavlja se
gdjekad u hrvatskoj nesonimiji i hidronimiji, tj. u imenima koja uglavnom pripa-
daju supstratnim, prethrvatskim jezičnim slojevima.
2.8.2. Suvremeni pristupi etimološkom istraživanju u onomastici
U času kad apelativ od kojega je dotično ime stvoreno napušta imeničko po-
dručje u kojemu je kao apelativ štogod označavao, i prelazi u imensko polje u ko-
jem kao ime štogod imenuje - otkrivamo splet okolnosti koji je izazvao motiv
imenovanja, ili šire - etiologiju imena.
Danas kao priručnike onomastičkog istraživanja u Hrvatskoj imamo vrlo po-
droban povijesni rječnik hrvatskoga (i srpskoga) jezika, u kojemu je moguće pra-
titi razvitak značenja pojedinih riječi i imena; imamo rječnik hrvatskoga srednjo-
vjekovnog latiniteta koji pomaže objasniti mnoge toponime romanskoga postanja;
izvrstan Skokov Etimologijski rječnik; podroban popis svih prezimena te njihov
broj i njihov razmještaj u Hrvatskoj; vrlo mnoge dijalekatne rječnike; vrlo iscrpnu
onomastičku bibliografiju; prilično dobro istražene dijalekte za hrvatski dijalek-

105
Uvod li hrvatsko imenoslovIje

tološki atlas s podacima koji će uskoro biti dostupni na internetu, te se s prilično


uspjeha može objasniti etimologija mnogih imena metodom kakvu zahtijeva su-
vremeno onomastičko istraživanje, gdje se vodi računa o zemljopisnim, povije-
snim i svim društvenim i svim drugim okolnostima koje utječu na ime i njegove
mijene te imenu pridruženog onomastičkog objekta, jer se samo u odgovoru na
sve okolnosti koje su sudjelovale u oblikovanju imena može razumjeti bit i poru-
ka onomastičke etimologije.
Objašnjavajući tako etimologiju imena s romanskim pridjevom san(c)tu + sve-
tačko ime: Stobreč < *s(p)tlovrfč < *sanctulaurentiu < sanctu Laurentiu(s), objašnja-
vamo vrlo produktivnu kategoriju imena motiviranih romanskim složenim ime-
nom sanctu(s) + svetačko ime. Istakli smo time da su takva imena nastala u doba
postojanja nazala Ipl i Ifl u hrvatskom jeziku (to jest do kraja X. stoljeća), istra-
žili smo da se takve imenske strukture pridružuju starokršćanskim crkvama ko-
je nose arheološke oznake V.-VII. stoljeća i od kojih su mnoge do X. stoljeća bile
prilagođene od Hrvata kao njihove bogomolje, pokazali smo da je razmještaj tih
crkava oko primorskih romanskih gradova, u tim gradovima i na gradskim age-
rima čime smo potvrdili prisnu i jaku romansko-hrvatsku biološku, gospodarsku
i jezičnu simbiozu, upozorili smo na ranu, po našem mišljenju, upravo na najra-
niju evangelizaciju Hrvata na prostorima takvih toponima i posredno dokazali
kontinuitet materijalne i duhovne kulture antike u doba hrvatske doseobe i po-
slije. Osvrnemo li se na izolirana tumačenja imena, npr. zanemarivanja postoja-
nja crkve sv. Lovre u Stobreču u kasnoj antici, onda lako upadamo u zabludu koja
se dogodila velikom P. Skoku, koji je današnje ime Stobreč tumačio od antičkog
imena Epetion (zapravo iz latinske prijedložne složenice *extra Epetiu, v. Anali Hi-
storijskog instituta u Dubrovniku, 1957, 31).

2.9. Imena predslavenskoga (indoeuropskoga) porijekla i


slavenska imena
Seobe naroda (od IV. do VII. stoljeća) u nekadašnji Ilirik dolazile su uglavnom
sa sjevera u Mediteranski bazen, koji je širio svoje utjecaje s mora i koritima pri-
morskih rijeka prodirao u unutrašnjost. U novoj domovini Hrvati su od kraja VI.
stoljeća postupno baštinili mnoga imena:
a) osobna, od kojih su mnoga bila zapisana na rimskim spomenicima, a uz rim-
ska bila su uklesana mnoga ilirska i druga nerimska imena, te uskoro s kristi-
janizacijom primaju Hrvati mnoga kršćanska imena istočne i zapadne prove-
nijencije te
b) zemljopisna, u prvom redu riječna, jer su na rijekama dolazili u dodir sa sup-
stratnim (uglavnom poromanjenim) populacijama, od kojih su ta imena čuli,
ali i druga utvrdna, naseobinska, a na primorju i mnogobrojna insularna ime-
na. Supstratna toponimija u doba doseobe Hrvata bila je vrlo brojna i bogato
zasvjedočena, djelomično u tadašnjim, a obiluje u kasnijim vrelima.

106
Život imena

o grčke naseobine IV-I. stoljeće pr. Krista


oi. svetište
• toponimi grčkog porijekla ili pod grčkim uticajem

Ankon

.. Diomedeiai
(Palagruža)

Grčke naseobine na primorju istočnoga Jadrana iz IV. stoljeća prije Krista (po S. Čači)

Mnoga imena nisu preživjela seobu Hrvata. Utrnula su se. Neka su imena na
predjelima na kojima su se susretali Hrvati s prethrvatskim populacijama saču­
vala svoj zatečeni lik prilagođen hrvatskom jezičnom sustavu. Jezici grčkih i ro-
manskih kolonizatora posredovali su u prijenosu naslijeđenih imena i onih ime-
na koja su se stvarala i oblikovala u tim jezicima.
Grci su kao izrazito pomorski narod osnivali svoje naseobine pri moru i nisu
prodirali u unutrašnjost. Njihovim su posredništvom naslijeđena imena KopKvpa
(Krkar = Korčula), ImJa (Vis), (]JćxpOC; (Hvar), Salona (Solin), Tragurion (Trogir),
Jader (Zadar) ...
Rimljani su prodirali u unutrašnjost sve do dunavskih granica, gradili ceste,
podizali uz njih utvrde i naselja koji su zabilježeni na nastarijim zemljovidima
(v. M. Marković, Descriptio Croatiae, 33-36). Tako se navode neke važnije ceste i
imena naselja na njima:

107
Uvod II hrvatsko imenoslavlje

Glavni pravci rimskih cesta

1. Podravska cesta od Poetovija (Ptuj) do Murse (Osijek) preko Cibalije (Vinkov-


ci) do Sirmija (Srijemska Mitrovica)
Poetovio (= Ptuj) - Aquaviva (= Petrijanec) - Populus (= Bartolovec) - Lentulae
(= Đurđevec) - Jovia (= Kloštar) - Serota (= Orašac) - Bolentium (= Sopje) - Ma-
rinianae (= Donji Miholjac) - Jo va lli u m (= Valpovo) - Mursa Minor (= Petrijevci)
- Mursa Maior (= Osijek) - Ad Labores pons Ulcae (neubicirano naselje na rijeci
Vuki) - Cibaliae (= Vinkovci) - Sirmium (= Srijemska Mitrovica).
2. Posavska cesta vezivala je Neviodunum (= Ozalj) i Marsoniju (= Slavonski
Brod) i povezivala ova naselja:
Neviodunum (= Ozalj) - Romula (= Dubovac) - Quadrata (= Vojnić) - Ad Fi-
nes (= Glina) - Siscia (= Sisak) - Ad Praetorium (= Bačin) - Servitium (= Bosan-
ska Gradiška) - Urba tis (= Srbac) - Marsonia (= Slavonski Brod).
3. Magistralna cesta od Tarsatike (= Rijeka) do Salonae (= Solin) povezivala je
ova naselja:
Tarsatica (= Rijeka) - Ad Turres (= Crikvenica) - Senia (= Senj) - Avendona
(= Brlog) - Aurupium (= Vitalj) - Epidotium (= Kvarte) - Ancus (= Kula) - An-

108
Život imena

sancalium (= Medak) - Clambetium (= Obrovac) - Ad Hadre (= Medviđa) - Bur-


nomilia (= Kistanje) - Promona (= Tepljuh) - Magnum (= Klake) - Andetrium (=
Muć) - Salona (= Solin).
Na tu se cestu bila vezala lokalna cesta koja je doticala naselja: Scardona
(= Skradin) - Lorano (= Vrpolje) - Tragurium (= Trogir) - Salona (= Solin).
4. Na cesti od Salone (= Solin) do Epidaura (= Cavtat) bile su ove postaje:
Salona (= Solin) - Tilurium (= Trilj) - Billubium (= Lokvičići) - Ad Novas (=
Runovići) - Ad Fusciana (= Rašići) - Bigeste (= Humac) - Narona (= Vid) - Ad
Turres (= Tasovčići) - Diluntum (= Stolac) - Pardua (= G. Gradac) - Epidaurum
(= Cavtat).
5. Iz Salone kao središta gradskog raskrižja vodile su ceste u unutrašnjost:
a) prema Bosanskoj Gradiški:
Salona (= Solin) - Andetrium (= Muć) - Equum (= Čitluk) - Inalperio (= Pro-
log) - Bariduo (= Glamoč) - Jonnaria (= Vaganj) - Baldie (= Mrkonjić-Grad) -
Leusaba (= Bunari) - Lamatis (= Slivno) - Castra (= Banja Luka) - Servitium (=
Bosanska Gradiška);
b) prema Srebrenici:
Salona (= Solin) - Tilurium (= Trilj) - Ad Libros (= Zidine) - In monte Bulsi-
nio (= gora Tušica) - Bistue Vetus (= Varvara) - Ad Matricem (= Gornji Vakuf) -
Bistue Nova (= Vitez) - Stanecli (= Kiseljak) - Argentaria (= Srebrenica).
Uz te bilo je još nekoliko kasnoantičkih itinerara, od kojih je značajan onaj
Anonima iz Ravene, u kojem se navode imena luka od jugoistoka prema Zadru (u
zemlji Delmata): Burzum - Aleta - Salun tum - Butua - Decadaron - Rucinium -
Epitaurum (id est Ragusium) - Pardua - Turres - Narona - Epetium - Musarum
- Spalathron - Salona - Scardona - Nedinium - Jadar.
U liburnijske luke Anonim ubraja ove: Elona, Dun, Coriton, Argerunto, Bigi,
Ospela, Publiscea, Senia, Turres, Raparia, 7harssaticum, Lauriana, Albona, Olisa,
Tarneum, Abendone, Parupium, Ethelia i Anceus.
Na području Panonije, Ravenjanin spominje ova naselja: Confluentes Tauri-
num, Idiminium, Bassianae, Fossis, Sirmium, Drinum, Saldae, Bassante, Marso-
nia, Mursa Maior, Mursa, Jovallium, Berevis, Soren is, Marinianae, Bolentia, Sero-
ta, Cuccium, Lentulae, Sonista, Botivum, Populi, Aquaviva, Ramista, Vincensimo,
Ligano, Salla, Arrabona, Savaria, Cibalae, Certissia, Servitium, Fines i Apeva.
6. Mnogi su toponimi, čije je porijeklo tamno i u davno iščezlim jezicima, premda
potvrđeni, nestali netragom. Takvi su primjerice: Andautonia (blizu Zagreba),
Inicerum (= Požega), Marsonia (= Brod na Savi), Cibalae (= Vinkovci), Certissa
(= Đakovo), Cornacum (= Sotin), Mursa (= Osijek), Mursella (= Petrijevci) na sje-
veru; a Volcera (Novi Vinodolski), Lopsica (Jurjevo), Ortopla (Stinice), Argyrun-
tum (Starigrad), Asseria (Benkovac), Burnum (Kistanje), Magnum (Klake), Aequ-
um (Čitluk), Oneum (Jesenice), Diluntum (Stolac), Epidaurum (Cavtat) na jugu.
Neki su toponimi sačuvani u hrvatskoj prilagodbi. Takvi su:

109
Uvod u hrvatsko imenoslovije

a) hidronimi: Dunav, Sutla, Krapina, Mura, Bednja, Drava, Odra, Kupa, Una,
Sava, Mrsunja (uz nekadašnje naselje Marsoniju), Vuka, Lika, Rama, Tre-
bižat, Buna, Dragonja, Raša, Rižana, Cetina, Norin i dr.;
b) planine: Promina, Dinara, Moseć, Mosor, Viganj, Okić i dr.
Neka supstratna imena sačuvana su do danas u horonimskom značenju i od-
nose se na šira područja: Ilirik, Dalmacija, Istra, Liburnija, Kvarner, Lika, Bosna,
Srijem, Konavli, Dinaridi, Međimurje, te po rijekama: Posavina, Podravina, po-
kuplje i slično.
e) naselja: Srijemska Mitrovica, Sisak, Srbac, Mursa, Ilok, Knin, Glamoč, Duvno,
Pset, Imotski, Karin, Sinj, Dicmo, Trpanj, Umag, Poreč, Rovinj, Pula, Plomin,
Trsat, (Ka rio) bag (= Vegium), Nin, Karin, Zadar, Skradin, Trogir, Sali, Split,
Omiš, Makar(ska), Bast, Lapčan, Ston, Labe (Dubrovnik), Cavtat, Molunat -
te imena otoka i naselja na otocima: Krk, Osor, Rab, Pag, Škedra, Rava, Žut,
Lapkat (= Vrgada), ŠoltaiSulet, Hvar, Vis, KorčulalKrkar, Mljet, Lastovo ...
Literatura:
Alf6ldy, G. (1969): Die Personennamen in der romischen Provinz Dalmatia,
Heidelberg.
Anreter, P. (2001): Die vorromischen Namen Pannoniens, Budimpešta.
Holzer, G. (2008): Namenkundliche Aujsiitze, Beč.
Križman, M. (1991): Osobna imena na istarskim natpisima iz rimskoga doba,
Zagreb.
Marković, M. (2004): Antička naselja i grčko-rimska zemljopisna imena na tlu da-
našnje Hrvatske, Zagreb.
Mayer, A. (1957, 1959): Die Sprache der alten Illyrier, Bd. I-II, Beč.
Schramm, G. (1981): Eroberer und Eingesessene. Geographische Lehnnamen als Ze-
ugen der Geschichte Sudeuropas im ersten Jahrtausend n. Chr., Stuttgart.
Skok, P. (1950): Slavenstvo i romanstvo, Zagreb, te mnoga druga njegova djela (v.
Bibliografiju).
Udolph, J. (1979): Studien zu slavischen Gewiissernamen und Gewiisserbezeich-
nungen, Heidelberg.

Hvar sredinom XIX. stoljeća, crtež iz Hrvatskoga državnog arhiva, Zagreb

llO
Zivot imena

2.10. Novija strana imena: supstratna, adstratna, superstratna


(općenito)

Hrvatska povijest svjedoči o povijesnoj razdrobljenosti svojega etničkoga teri-


torija od srednjega vijeka, kada su pojedini dijelovi povijesnoga hrvatskoga prosto-
ra potpadali pod ugarsku, austrijsku, mletačku i tursku državnu upravu. Hrvatska
jezična povijest upozorava na narječnu razdrobljenost čakavskoga, kajkavskoga i
zapadnoštokavskoga prostora do XV. stoljeća, a imena se uvijek javljaju u mjesnim
idiomima. U XV. stoljeću započinju goleme migracije koje su dio hrvatskoga na-
roda odvele u dijasporu, dijelom u Gradišće (Burgenland), dijelom preko mora u
Italiju, dijelom na druge prostore izvan hrvatskih granica i unutar Hrvatske. Taj
raseljeni narod upravo svojim imenima svjedoči o svojoj etničkoj pripadnosti i o
prostorima na kojima je boravio, a na nekima od njih još i danas boravi.
Takva stvarna i jezična povijest hrvatskoga naroda i njegova povijesnoga pro-
stora upozorava na jak strani utjecaj koji je izvršen u hrvatskoj onirniji, i to ma-
nje u toponimiji, a više u antroponimiji.

Smjerovi migracija od XVI. do XVIII. stoljeća: 1. čakavska, 2. novoštokavskoikavska,


3. novoštokavskojekavska migracija

111
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Mnogobrojno šarenilo utjecaja pokazuju tri različita povijesna pisma (glago-


ljica, zapadna ćirilica i latinica), neujednačeni slovopisi i pravopisi i različiti krite-
riji latiniziranja, talijaniziranja, germaniziranja i mađariziranja hrvatskih imena.
Mnogi su imenski zapisi ostali u nasljeđu kao rezultat takvih utjecaja.
Strani utjecaj doživjeli su Hrvati iseljavanjem od xv. stoljeća, koje je uslijedi-
lo turskom najezdom s jugoistoka. Hrvati koji su se preseljavali u austrijske, ma-
đarske, slovačke i moravske zemlje dijelom su preuzimali imena naselja u koja su
se naseljavali i prilagođavali ih svojem izgovoru: a) austrijska: Baumgarten po-
staje Pajngrt, Hornstein biva Vorišton, Ne ugra ben postaje Bajngrab ... ; b) mađar­
ska: Fiiles postaje Filež, Czem postaje Čemba. Neka su se imena prevodila, npr.
Neudorf> Novo Selo, 1hebennendorf> Djevinska Nova Ves i druga, ili su hrvat-
ski doseljenici iz svoje postojbine prenosili ojkonime: Bandal, Gacka, Parapatića
Brig, Stinjaki - naselja u Gradišću. Prepoznatljivost te kolonijalne ojkonimije po-
maže utvrditi kraj iz kojega su Hrvati došli. U tom smislu kudikamo pouzdanije
potvrde daju hrvatska prezimena u iseljeničkim krajevima: Brodarić (Brod), Bi-
šćan (Bihać), Klanski (Klana), Zrinjac (Zrin), Slunjski (Slunj) itd.
Slično je i s Hrvatima u južnoj Italiji, gdje je sačuvana kudikamo brojnija ojko-
nimija; od onih prilagođenih ojkonima Acquaviva Collecroce > KriU, Montemitra
> Mundimitar, San Felice> Štifitić... do onih koji svjedoče o nacionalnoj pripad-
nosti došljaka: Valle Crobatia, Dalmazia, Lesina, Peschici (Peskići) itd.
Na prostore sjeverne Hrvatske, osobito u međurječju Drave i Save, bio je ma-
đarski utjecaj koji se očitovao: a) u vokalnoj harmoniji: Bestercze (= Bistrica),
Kemence (= Kamenica), b) u izbjegavanju mađarskoj administraciji neprilične
suglasničke skupine: dodavanjem vokala: Izdench (= Zdenac), e) rastavljanjem
konsonantskog skupa: Malaka (: Mlaka), d) izostavljanjem konsonanta iz konso-
nantskog skupa: Bathce (= Bace < *blatbce), e) hrvatsko Iri zamjenjuje se slijedom
Iur/, i poslije lori: Hrvat> Hurvat > Horvat, f) hrvatsko 161 zamjenjivalo se ma-
đarskim Iiii: Patak (= Potok). Mađarski je utjecaj neizmijenjenost osobnog imena
koje dolazi u složenim toponimima Martinbreg (= Martinov breg) itd. Po mađar­
skom imenskom obrascu prezimena su se postavljala ispred osobnog imena itd.
Taj utjecaj u pismu bio je kudikamo obilniji nego se to iskazivalo u praksi.
U južnoj Hrvatskoj očitovao se pak mletački utjecaj, osobito u primorskoj ze-
mljopisnoj terminologiji i u toponimima nastalima proprijalizacijom zemljopi-
snih termina: Kava, Petrada (: petra), Galija, Gustirna (gustierna), Pantana, Plaža,
Punta, Vala, Riva, Mandra, Mandrač, Kaca, Fjumera, Macel, Purporela, Lumbar-
da, Vrgada, Fortica itd. Romanski utjecaj osjećao se u potalijančivanju prezimena:
Lazaneo (= Lozanić), Mladineo (= Mladinić), Petrizio (= Petriš), Cottrulli (= Ko-
trulović) usvajanjem romanskih oblika osobnih imena i u preuzimanju roman-
skih (većinom mletačkih) nadimaka.
Na hrvatski prostor, osobito na onaj iseljenih Hrvata, spustilo se s dinarskih
planina kroatizirano vlaško pučanstvo, katoličke vjeroispovijedi, koje također s
ostalim hrvatskim pučanstvom seli izvan Hrvatske (vlaška onirnija u Gradišću i

112
Život imena

u južnoj Italiji). Unutar Hrvatske dolazi pred Turcima (i s Turcima) vlaško pravo-
slavno pučanstvo s jugoistoka. Ono zajedno s kudikamo manje brojnom srpskom
populacijom naseljava nekoć u srednjem vijeku gusto naseljene hrvatske prosto-
re u sjevernoj Dalmaciji, u Lici, na Kordunu i Banovini i po Slavoniji, osobito na
istočnoj rubnoj granici Hrvatske u tzv. Vojnoj granici. Ti doseljenici bili su pred-
stavnici mlađega novoštokavskoga ijekavskoga govornoga tipa koji se govorio u
Starom Vlahu, po Pešteru na istočnohercegovačko-crnogorsko-sjevernoalbanskoj
tromeđi, po Travuniji i Humu. Tim govorom došli su u susjedstvo starijih, staro-
sjedilačkih govornih tipova (čakavski, kajkavski, staroštokavski šćakavski) koji su
obilježavali hrvatsko pučanstvo. Tako su se starosjedilački prilično konzervativ-
ni hrvatski dijalekti našli u susjedstvu s najrevolucionarnijima novoštokavskima
i često bili njima nadslojeni. O ostatcima hrvatske prisutnosti svjedoči nadsloje-
na toponirnija s hrvatskim narječnim obilježjima.
Kako su starosjedioci čuvali svoje dijalekatne osobine, svoju onimiju, novo-
doseljenici, naseljeni uglavnom u napuštenim naseljima, nisu stvarali novu ojko-
nimiju, osim onu zaselačkog, katunskoga tipa koja je u dinarskim krajevima mo-
tivirana imenom rodočelnika spluralnim formantom -ići (-ovićil-evići, -inići) te
formantom -ci (-ovcil-evci, -ivci) u pretežito sjevernim ravničarskim predjelima.
Kako su doseljenici bili pravoslavne vjeroispovijedi, njihova se antroponimija ra-
zlikovala od starosjedilačke, ali su zamjetni i međusobni utjecaji, osobito u tvor-
bi hipokorističkih likova.
S njima skupa s turskim osvajanjima u mnoge dotad hrvatske predjele pro-
diru islamska imena, čiji je zamjetniji utjecaj u antroponimiji nego utoponimiji:
Ćuprija "most", Prnjavor "imanje, leno", Vakuj"posjed", Ćitluk "vrsta feudalnog
posjeda", Orman "šuma", Bajer "obala", Meraja "čistina" itd.
Ta onomastička prožimanja (premda sprječavana jezičnim, vjerskim, status-
nim, zemljopisnim i drugim barijerama) ostavila su tragove u suvremenoj hrvat-
skoj onirniji.
U XVI. stoljeću mnogi istaknuti Hrvati pišu svoja imena i prezimena uzorom
na latinske i talijanske likove: Petrus HectoreuslPietro Ettoreo umjesto Petar Hek-
torović. Ta antroponimija u različitim tekstovima dugo se držala i kod onih uče­
njaka, umjetnika i pisaca koji su osim na latinskom, talijanskom, mađarskom pi-
sali (ponajviše) na hrvatskom jeziku. Pohrvaćivanje takvih imena provodilo se
poslije ortografskim prilagodbama, pri čemu su katkad neka prezimena kroatizi-
rana prema nedovoljno dokumentiranim predlošcima.
U XVII. stoljeću pojavljuju se u nekim rječnicima - primjerice u rječniku Jako-
va Mikaije vrlo opsežni popisi zemljopisnih imena. Tako J. Mikalja u vrlo opsež-
noj građi donosi hrvatski lik na prvom mjestu, zatim na drugom i trećem mjestu
talijanske i latinske likove kao odredišne. Uz hrvatsko ime dolazi definicija: Alga,
grad u Španji; Osor, otok; Pirineji, planine koje razdiijuju Španju od Prancije; Pla-
nica, rijeka u Moreji; Župa, knežina u dubrovačkom kraju itd. Ta bogata građa bila
je uzor i poticaj mlađim leksikografima - Pavlu Vitezoviću i drugima.

113
Uvod li hrvatsko imenoslovije

U tom XVII. stoljeću kao posljedica tridentskokoncilskih zaključaka da se dje-


ci na krštenju nadijevaju svetačka osobna imena i uz ime obvezatno zapisuje pre-
zime, koje snagom zapisa postaje stalno, neizrnjenljivo i nasljedno, javljaju se u
hrvatskim krajevima koji nisu bili pod turskom upravom matice rođenih i s nji-
ma prodor kršćanske antroponimije, u dotadašnji prilično kompaktan hrvatski
imenski fond, a kod islamiziranih Hrvata jak islamski imenski repertoar s hipo-
korističnim likovima po uzoru na hrvatska narodna imena. Tada i u idućim sto-
ljećima, pogotovu nakon oslobađanja sjevernih krajeva od Turaka, velik broj stra-
naca - Nijemaca, Mađara, Čeha, Slovaka na sjeveru i Talijana na jugu - unosi svoj
imenski repertoar, koji se prožimlje s hrvatskim i uključuje u nj.
Vlaška prezimena rta -ul (Žungul, Lincul, Džakul, Dančul, Drakul, Serbul) i
druga, zajedno s albanskima koja su s albansko-vlaškim doseljenicima došla od
srednjega vijeka naovamo, samo su periferno utjecala na strukturu hrvatskog
imenskog fonda.
U XIX. stoljeću s buđenjem nacionalne svijesti mnoga se osobna imena i pre-
zimena prevode na hrvatski: Ignacije> Vatroslav, Wiesner> Livadić, Fuchs> Li-
sinski, Farkaš> Vukotinović, Ritter> Vitezović, Flieder > Jorgovanić i dr. Tada na-
staje i prvo imenovanje ulica po dobro izrađenim planovima, ali se u XX. stoljeću
najviše u toj vrsti imena očitovala ideologiziranost nominacija.
U XX. stoljeću dio hrvatskih zemalja - Istra, Cres, Zadar, Lastovo - potpao je
po Rapalskom ugovoru iz 1920. pod vlast Italije, pa su mnoga mjesna imena, sva
osobna imena i prezimena bila talijanizirana, i tako je to ostalo do 1943, kad su
Istra, a onda i ostali krajevi, oslobođeni i pripojeni Hrvatskoj.
Nakon Drugog svjetskog rata u antroponimiji se provodi ideologizacija ime-
na pod utjecajem komunističkog režima. No, to je kratko razdoblje jer se već po-
slije 1950-ih javljaju novi trendovi. Dijelom se bilježi povratak na narodna imena
a dijelom se javljaju pomodna imena pod utjecajem Zapada (svijet filma, estra-
de i sL).
Mnogi toponimi tipa Sveti Juraj rabili su se na službenoj razini bez pridjeva
sveti: Grgur, Klement, Janja, (Sveti Ivan) Zelina, (Sveti Ivan) Žabno itd.

Literatura:
Frančić, Anđela, Orsolya :Žagar-Szentesi (2008): "Međimurska ojkonimija na ma-
đarski način", Folia onomastica Croatica 17, Zagreb, 59-80.
Hadrovics, L. (1985): Ungarische Elemente im Serbokroatischen, Budimpešta.
Jurišić, B. (1956): "Toponimika zapadne Istre, Cresa i Lošinja", Anali Leksikograf-
skog zavoda, sv. 3, Zagreb.
Mandić, :Ž. (2001): "Mikrotoponimija bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj", Folia
onomastica Croatica, X, Zagreb.
Mirdita, Z. (2004): Vlasi u historiografiji, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.
Ostojić, L (1974): Vlasi u Hrvatskoj, vlastita naklada, Krapina.
Skok, P. (1950): Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, JAZU, Zagreb.

114
Život imena

2.11. Imena na graničnim etničkim i jezičnim prostorima

2.11.1. Povijest problema


Hrvati su doseljavanjem krajem VI. i u VII. stoljeću nadslojili uglavnom po-
romanjeni "ilirski" supstrat (Histra, Liburna, Japoda, Delmata, Ardijejaca, No-
rika, Panonaca ... ). Na današnjem hrvatskom primorju Grci su bili prisutni od
IV. st. pr. Kr., osnivajući svoje faktorije - to su bile Korkyra (Krkar/Korčula), Is-
sa (Vis), Phara (Hvar), Tragura (Trogir), Salona (Solin), Epetion (Stobreč). Grčki
polis, okrenut moru i trgovini, ne ulazi u unutrašnji Ilirik i ne grecizira ga. Grč­
ki onomastički ostatci beznačajni su i grčki će se utjecaj u imenima prepoznavati
jače tek iz bizantsltoga vremena.
Rimljani su početkom nove ere osvojili istočnojadranski prostor, prodirali do
dunavskih obala, gradili naselja, tabore, ceste, gospodarska zdanja. Ostavili su u
primorju gustu predijainu toponimiju, osobito u Istri. Gotovo sva supstratna to-
ponimija koja je nakon hrvatske doseobe ušla u hrvatski imenski fond prošla je
kroz tadašnji romanski i hrvatski jezični filtar i u njoj su davna jezična obilježja
prepoznatljiva do danas u sačuvanim imenima. Po tome ta onomastika na gra-
ničnim etničkim i jezičnim prostorima, na ovoj jugozapadnoj crti Romanije i Sla-
vije, ima posebno značenje - romansko i hrvatsko.
Hrvati su od XII. stoljeća ušli u politički savez s Mađarima i mađarska admi-
nistracija ostavila je djelomice prepoznatljiv trag i u ojkonimiji i u antroponimi-
ji u sjevernoj Hrvatskoj, osobito u Međimurju, i u dravsko-savskom međurječju
(Vukovar, Nuštar, Ilok, Daruvar, Varaždin, Pačetin, Sotin).
Staroromanski je jezik utrnuo na srednjem primorju u XII. stoljeću, na južnom
u XV, a na sjevernom mnogo poslije. U Istri je staroromanski jezik (istriotski) u
nekim enklavama sačuvan do danas. Od XIII. stoljeća s jačanjem mletačke uprav-
ne vlasti na primorju i otocima jača utjecaj mletačke antroponimije, te pomorske
i zemljopisne terminologije koja je poslužila motivom mnogim toponimima.
Od xv. stoljeća u Bosni, pa i u Hrvatskoj, nakon poznate Krbavske bitke 1493,
a u Slavoniji nakon Mohačke bitke 1526, prisutan je muslimanski utjecaj, koji se
islamizacijom odrazio jako u antroponimiji, ali zaposjednućima zemljišta, grad-
njom vakufa, kula, čardaka, ćuprija, ponešto i u toponimiji. Taj utjecaj ostao je
uz granicu s današnjom Bosnom i Hercegovinom na prostoru Slavonije, osobito
u nekadašnjoj Vojnoj granici.
Hrvatski jezični prostor graniČi na zapadu sa slovenskim jezičnim prostorom.
Razmeđe ide rijekama Sutlom, Kupom, a u Istri dijelom Dragonjom i nekoć Riža-
nom. Istočno se od te državne granice proteže velikim dijelom hrvatsko kajkav-
sko narječje s mnogim istim i sličnim izoglosama kao u slovenskim dijalektima.
Prožimanje slovensko-hrvatske antroponimije (osobnih imena, prezimena, nadi-
maka) mnogo je jače izraženo od pogranične toponimije, iako postoji podosta to-
ponima istoga porijekla koji nose glasovne karakteristike slovenskih i hrvatskih
dijalekata (Sotla/Sutla, Koper/Kopar), osobito u mikrotoponimiji.

115
Uvod li hrvatsko imenoslovije

Istočna hrvatska granica prema Bosni dijalekatno se nije razlikovala. Bosan-


ska Posavina imala je osobine slavonske Posavine, a u nekadašnjoj tzv. Turskoj
Hrvatskoj prožimali su se zapadni čakavski i istočni staroštokavski dijalekti. U
predtursko doba ta je onirnija jedinstvena.
Prodorom Turaka, spomenuli smo, prodire islamizirana antroponimija, ali s
predturskim i kasnijim migracijama dolazi u hrvatske (bosanske) krajeve vlaško
(pravoslavno) i srpsko pučanstvo sistočnohercegovačkim novoštokavskim dija-
lektom. Tako su se, osobito na području Vojne granice (i po Bosni), našli II su-
sjedstvu stari autohtoni govori s najmlađima došljačkima. No kako je prostor već
bio imenovan, a došljaci nisu osnivali nova naselja (nego uz njih podizali zaseo-
ke porodičnoga, katun~koga tipa), našla su se u susjedstvu stara hrvatska kato-
lička te pravoslavna: srpska i vlaška antroponimija, čije se razlike očituju: a) u iz-
boru imena, b) u imenskoj strukturi i e) u položaju antroponimijskih članova u
troimenskoj formuli itd. (vidi u knjizi P. Šimunović (2006): Hrvatska prezimena,
Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, odjeljak: "Hrvatski i srpski imenski
i prezimenski sustavi", 27-40).
2.11.2. Slavensko-neslavenski granični pojasi u hrvatskoj toponirniji
Hrvati su dolaskom na ove prostore zatekli toponime kojima jedva da je mo-
guće odrediti postanak, pa i jezičnu pripadnost: Mursa, Sirmium, Arsia, Senia,
Kissa, Meleta, Gravosa itd. Dolaskom Hrvata gase se mnogi gradovi panonski
(Andautonija, Cernacium, Certissa .. .) i jadranski (Nezakcij, Fulfinij, Lopsiea, Ar-
giruntum, Narona, Epidaur.. .}. Hrvati dolaze u doticaj s imenima mnogih drugih
gradova (Flanona, Albona, Tersatiea, Senia, Aenona, Salona, Almissa, Narona,
Lapčan .. .}. Osnivaju svoje gradove: Ostrovica, Šibenik, Biograd, Ostrog, Požega,
Gradiška, Kamengrad ...
Hrvati su na primorskom području zatekli u imenski m likovima tadašnje je-
zične pojave koje su prepoznatljive u hrvatskim imenski m prilagodbama. One
svjedoče o ranom romansko-hrvatskom jezičnom prožimanju.
l. čuvanje intervokalnih bezvučnih okluziva lp, t, k, e, sl: Kivitate (> Cap ta t), Cate-
ne (> Katine), Scrupi (> Škrip), *Rubrieata (> Lapkat). .. , što se u imenima koja su
usvojena poslije nije događalo: Kadene (: *Cadena), Vrgada (: *(Ru)brieata) i sl.;
2. čuvanje romanskih velara lk, gl ispred prednjojezičnih vokala li, el: *plaeetta
> Plokita, *Kirkinata > Krknata, *Geminianu(m) > Giman, Skirda > Škrda, što
se u toponimima koji su usvojeni poslije nije zbivalo: Sočerga (: s. Quiriaeus).
Toponimi u čijim su se petrificiranim likovima sačuvale starohrvatske jezič-
ne pojave koje su se zbivale krajem VI. pa do kraja XI. stoljeća, imaju veliko je-
zično i, posredno, izvanjezično spomeničko značenje. Evo tih ranih toponoma-
stičkih prožimanja:
1. Druga slavenska palatalizacija lk, g, hl + li, e, f' č « oi, ai)! > /e, z, sl zbivala se
u VII. i dijelom u VIII. stoljeću: Kerso (> *Kersu > Cres), Pinguentum (> Bu-
zet), Kissa (> Caska), *Kentona (> *Cftina, Cetina), Kivitate(m) (> Captat).

116
tivot imena

2. U mlađem stadiju sveslavenskog jezika, koji traje u doba seobe naroda, zadr-
žana je kvantiteta vokala kao razlikovnost. Vokali su samo kratki lb, 'b, e, oi i
dugi li:, y:, e:, a:, f:, 9:/' pa Hrvati protoničko (i toničko) kratko 10./ u stranim
imenima percipiraju kao svoje kratko lo/' Ta vokalna supstitucija trajala je
do u VIII. stoljeće: Parentium (> Poreč), Apssara (> Osor), Alluvium (> Olib),
Malata (> Molat), Salona (> Solin), Valum (> Bol), Basante (> Bosut). Nakon
VIII. stoljeća ta se promjena više ne provodi: palude > Palit (a ne Poljud i sL),
castellione(m) > Kašun (a ne Košćun i sL), palatia > palazzo> Palac (a ne Pola-
ča i sl.) itd.
3. Zamjena romanskog dugog lul i dugog 191 u starohrvatski Iyl zbivala se otpri-
like od polovk'e VII. do polovice VIII. stoljeća, a onda se poslije u XII. stoljeću
Iyl zamjenjuje sa Iii: Alluviu(m) (> Olib), Duculum (> Diklo), Skrupi (> Šk rip),
Busi (> Biševo), Aenona (> Nin). .. Poslije se te promjene ne provode: Murula
(: Murus), Poljud (: palude), Brijun (: Brevona), Pulj/Pula (: Pola), Solentia (>
SuletiŠolta) ...
4. Rana je pojava prilagodba romanskoga frikatiziranoga skupa It'il u lčl: Brattia
(> Brač), Puteu(s) (> Puč), Palatiu(m) (> Polača), a od VIII. stoljeća prilagodbe
glase: Bucal « Puteolu), palac (: palatia) i sl.
5. Do kraja IX. stoljeća hrvatski razlikuje poluglase lb, 'b/, pa se romansko krat-
ko lul čuje kao l'b/, a romansko kratko Iii kao lb/. U X. stoljeću poluglasi su u
hrvatskom iZjednačeni i od XlV. stoljeća prelaze u lal: Mucurum (> *m'bhrb
> Makar), Bucuri (> *b'bhrb > Bakar), odnosno Vigia (> Bigi > *bbg'b > Bag),
Kissa (> *Cbska > Caska), Biston (> Bast) itd.
6. Metateza likvida provodi se uglavnom od sredine VIII. do kraja X. stoljeća:
*Syrma > Srima, Albona > Labin, Arba> Rab, Arsia > Raša, Melita> MIet,
vjerojatno i Borna (;t Bran-ko i sL).
7. U poznatim sekvencijama vokala i nazalnih suglasnika ln, m/, kad iza njih
nije slijedio vokal u preuzimanim romanskim imenima, Hrvati čuju svo-
je nazalne vokale If, 91: *Pisentu (> Pbsft'b > Pset), Solenta (> *Sulft'b > Su-
let), Parentiu(m) (> *Porfčb > Poreč), junceu(s) (> *Ž9h > Žuk(ovik)), *mont(e)
acutum (> M9tokyt'b > Mutokit) itd. Kako su nazali s X. stoljećem uglavnom
iščezli iz hrvatskoga jezika, toponimi tvoreni od romanskog pridjeva san(c)tu(s)
i svetačkoga imena, tipa: Supetar (: s. Petrus), Sučidar (: s. !sidorus), Sutvara (: s.
Barbara), a odnosili su se na kasnoantičke crkve koje su za doseobe Hrvata bi-
le u funkciji, a poslije i na naselja oko tih crkava te na predjele koji su im pripa-
dali. Ti toponimi, nastali kao plod mirne i stalne simbioze, upozoravaju svo-
jim likovima na prostor uskog suživota tih dviju etnija, svjedoče o ranom ula-
sku Hrvata u dotad pretežito romanske gradove i na kroatizaciju tih gradova.
Ti romansko-hrvatski jezični doticaj i najstarije su onomastičke potvrde, prvi
jezični spomenici hrvatskoga jezika. Imaju golemo značenje jer na supstratnim
imenskim osnovama odražavaju rane hrvatske glasovne supstitucije. To je jezič­
ni i nacionalni prostor gdje je uz kontaktnu onimiju najranije potvrđena hrvatska

117
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

toponimija kao nom ina topographica, nomina patronimica inomina possessiva te


prilično bogata toponirnija tvorena sufiksima -ane, -ići i -ci patronimnoga i to-
pografskoga tipa.
Sjeverni etnički i jezični prostor uz Muru i u dravsko-savskom međurječju nosi
druga obilježja. Osim nekoliko predslavenskih hidronima - Mura, Drava, Krapi-
na, Bednja, Kupa, Sava, Vuka - i nekoliko takvih ojkonima - Sisak (: Siscia), Mr-
sunj (: Marsonia), Srijem (: Syrmium) - ondje je uglavnom hrvatska toponimija.
U njoj, osobito od XII. stoljeća, kad Hrvatska ulazi u politički savez s Mađarima,
nastaju hibridni ojkonimi s mađarskim wir u početku sa značenjem "arx, castrum,
castellum", a onda "burgum", tipa: Vukovar, Petrovaradin, Varaždin, Daruvar, Bje-
lovar i u administrativhim potvrdama mnogo mađariziranih imena, najčešće u
grafiji, kako se to vidi u ojkonimima ondašnjih komitata: zagrebačkoga, varaždin-
skoga, križevačkoga, virovitičkoga, požeškoga, baranjskoga i srijemskoga.
Ta grafija oČituje se: a) dodavanjem samoglasnika početnom suglasničkom
skupu: Izdench ( = Zdenec); b) razbijanjem suglasničkoga skupa ubacivanjem sa-
moglasnika: Malaka (: Mlaka), e) pojednostavnjivanjem suglasničkoga skupa izo-
stavljanjem drugog suglasnika u skupu: Batheze (: Blace), Pituiche (= Plitvica);
d) premetanjem suglasnika kako je u mađarskom: Golgova (: Glogova); e) ubaciva-
njem suglasnika Itl u suglasnički skup IsU: Stelemen (= *Sleme), odnosno u sugla-
snički skup Isrl: Streberna (= Srebrna); f) defonologiziranjem Iri: HurvatiHorvath
(: Hrvat); g) hrvatsko 161 daje u mađarskom lal: Patak (: Potok); i) samoglasnik lul
u XIII. i XlV. stoljeću zamjenjuje se samoglasnikom 101: Dob6c (: Dubovac), Hur-
vat> Horvat itd. U dvočlanim zemljopisnim imenima dolaze često umjesto hr-
vatskih mađarski pridjevi: kis "mali", nagy "veliki", also "donji",fels6 "gornji" itd.
Takva su se imena u mađariziranoj grafiji javljala u pismu, i nisu se ustalila u go-
voru. Poodavno su takva mađarizirana imena rekroatizirana.
Na slavenskim graničnim područjima (Slovenija, Srbija) supostoje dvojna ime-
na hrvatska i slovenska: Kopar/Koper, Sutla/Sotla, odnosno hrvatska i srpska: Sri-
jem/Srem, Srijemske Laze/Sremske Laze itd.
Literatura:
Frančić, Anđela/Orsolya Žagar-Szentesi (2008): "Međimurska ojkonimija na ma-
đarski način", Folia onomastica Croatica 17, Zagreb, 59-80.

2.12. Prilagodba hagionima i eklesionima II prvim stoljećima


hrvatske evangelizacije
Valja podsjetiti na važnu tečevinu antike: kontinuirano zaposjedanje obitava-
nog, pokopnog i uopće kultnog mjesta i nasljedovanje njihovih imena. Već u kasno
rimsko doba ustalio se običaj na Mediteranu da se naselja imenuju po svetcima
kojima su crkve u dotičnim mjestima posvećene. Na hrvatskom primorju takvi se
eklesionirni odnose na ranokršćanske bogomolje, mjesta na kojima su te bogomo-
lje podignute i na okoliš koji su posjedovale i u kojem su djelovale dotične crkve.

118
Život imena

Rijetkost i posvemašnji izostanak takvih imenskih struktura u unutrašnjosti i


u daljem zaleđu romanskih gradova na prostoru prvotne jezgre organizirane hr-
vatske države, u području koje u obliku trokuta čine gradovi Nin - Knin - Solin, u
sklavinijama do rijeke Neretve i dalje na jug, u Lici i po Bosni, na otkrivenim staro-
kršćanskim nalazištima itd., svjedoče o različitosti i intenzitetu prvotnoga suživo-
ta Hrvata i Romana na tim prostorima, o krhkoj biološkoj, gospodarskoj, kulturnoj
i jezičnoj simbiozi, kudikamo drukČijoj od one u nekoć važnim agerima roman-
skih gradova i po otocima od Boke kotorske na jugoistoku do Istre na sjeveroza-
padu, gdje je simbioza starinaca i Hrvata bila mirna, ali izrazito jaka i djelotvorna.
Gustoća i razmještaj toponima tvorenih romanskim pridjevom santu i svetač­
kim imenom pOKazuju simbiotskim procesima na vrijeme stvaranja, usvajanja i
prilagodbe imena, na put i vrijeme njihova nastanka, na prostor i domašaj prvot-
ne evangelizacije Hrvata i značenje ranokršćanskoga horizonta te na pojavu i ras-
prostranjenost predromaničke arhitekture u Hrvata.
Takvi su toponimi ulazili u hrvatski jezik kao sintagme, kao jedinstvene iz-
govorne cjeline nerazlučivih i neprepoznatljivih sastavnica. Otprilike onako ka-
ko su primane sljubljene imenske cjeline: Vir « v- Ura), Oprtalj « ad Portula(s)),
Valtura (: v Altura), Vis « v + Isa = Issa) itd. Zoran je već spomenuti primjer to-
ponima Stobreč (stari grčki Epetion), kojemu ni vrsni onomastičar P. Skok nije bio
prepoznao sastavnice *santulaurentiu (> *sto(lo)breč), već je taj toponim izvodio
od prijedložne sintagme extra EpetiuY
Ta slikovita sljubljenost imenskih sastavnica u imenskoj sintagmi, u kojoj je
neprepoznatljiv romanski pridjev santu (+ svetačko ime) razlogom je zašto se ta-
kva imena ne prevode poput drugih toponima u kojima je leksička semantika bi-
la prepoznatljiva: Arcutio : Lučac (1260), Calamet : Trstenik, Dilat: Vlačine, Ponte
sicco: *Suqui mostac (950), Murula: Stenice > Stinice,44 ali uvijek: Sutikva, Supo-
krač, Stobreč, Stombrata itd. Upravo je crkva sv. Marte, tj. Stombrata, spomenu-
ta 892. godine, u XII. stoljeću zbog zaboravljena titulara bila posvećena sv. Ivanu
Krstitelju. 45 Ime šoltanskog naselja Stomorska tumači se pučkom etimologijom -
kugom koja je davno harala i po noći "sto (stanovnika) (u)morila". Davno izgu-
bljeno značenje tih toponima uzrokom je današnjih tautoloških imena: Gospa Sto-
morica (Brač), Gospa od Stomorja 46 (Šolta) itd.
Ulazak u hrvatski jezik tih slivenih, nerazbirljivih imenskih sastavnica (santu
+ svetačko ime) moglo se dogoditi, i događalo se, u mirnoj i tijesnoj jezičnoj (a to

43 P. Skok (1952): "Postanak Splita", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku 1,35.


44 P. Šimunović (1985): "Prvotna simbioza Romana i Hrvata u svjetlu toponimije", Rasprave Zavoda za
jezik IFF 10-11, Zagreb, 196 i d.
45 B. Migotti (1990): Ranokršćanska topografija na području između Krke i Cetine, JAZU, Monografije,
2,11-12.
.. Redukcija pridjeva santu (> sta-, > sto-) nastala je slijedom supstitucija santa> spt-, sut-, > st-, pri
čemu se Itl pred drugim suglasnicima gubio (Sudamja), supstituirao (Sućidar), a lul često ispada-
lo u pred naglašenom slogu. Te pojave zbivale su se i analoškim tvorbama, ili su njima bile potaknute
(Stomoriea, Stobreč, Stivan .. .). U tim mijenama nije moguće prepoznati kronologiju nastanka i slijed
promjena.

119
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Krk Zadar Rab Pelješac, Korčula,


Sutvid Citorij Supetar Makarska
(res Stivan Supetarska Draga Subrijana
Stivan Stivanje Sutvid Sumaksim
Stivanjska Stomora Vinodol Supavo
Suplatunski Stomorica Stomorica Supetr
Sutlovreški (2) Stomorin otok Lika Sutikva
(Sutvija) Sukošan Sučerab (: Servulus) Sutvara
Suviški Sutomišćica Supetar Sutvid
Šibenik Olib/Silba Sužuljan
Istra Stomorina Pocukmarak Dubrovnik
Sativa nac Sustipanac Sićandrija Situ lija
Satlovreč ' - - - - - - , Stivan Suđurađ
Smogor Stomorini Lazi Sumratinj
Sočerga Supetarski Art Supetrić
Supetaršćina Suto(mo)rišća Supokrač
Škocijan ' - - - - - - - , Sustjepan
Šmarje Sušćepan
Split Sudaneja Brač/Hvar Sutmiho
Smijovača Sukojšan (2) Sitvorje Sutpavo
Stobreč Sumajs Stivan Sutpetka
Stombrata Supaval Stomorica (3) Sutvara
Stomorica Supetar (2) Sućuraj o
D
Suvarevina
Stomorija (2) Sustipan (3) Supetar
Stomorska Sutikva Sutulija
Sućisdar Sutožei Sutvara
Sućurac Sutulija Svićuraj
(Sudamja) Štafilić Zastivonje
Raspored i popis hagionima tvorenih prilagodbom latinskoga pridjeva san(c)tu(s) i svetačkog imena

znači i u biološkoj, gospodarskoj, kulturnoj i konfesijskoj) simbiozi Romana i Hr-


vata na prostoru tih sačuvanih imena. Razmještaj takvih toponima upozorava na
prisutnost Hrvata na tim imenskim područjima, na crkve koje su Hrvati zatekli,
kojima su se služili i obnavljali ih, ili gradili svoje u predromaničkom graditelj-
skom slogu, na njihovu prvotnu evangelizaciju koja se dogodila upravo u ageri-
ma romanskih gradova, jer su upravo tamo ti toponimi grozdasto potvrđeni, što
potvrđuju i arheološki ostatci.
Vrlo velika većina toponima s romanskim pridjevom santu (+ svetačko ime)
odnosi se na crkvena zdanja koja su pripadala ranokršćanskom horizontu. Taj
ranokršćanski horizont obilježava prostor na kojem zatim nastaje starohrvatska
predromanička sakralna arhitektura, svjedočeći tako o neprekinutom slijedu an-
tike i nakon hrvatske doseobe.
Drži se da se tek osnivanjem teme Dalmacije za Bazilija I, godine 867, predro-
manika pojavljuje u astarejama i u suburbijima romanskih gradova, na temelji-
ma gdje su nekada bila rimska gospodarstva (villae rusticae), zatim ranokršćanske
crkve s imenima titulara čija su se imena nasljedovala u navedenim sanktoremi-
ma. Mnoge hrvatske predromaničke crkve koje nastaju na izmaku IX. stoljeća i
kasnije nisu već nosile imena s romanskim pridjevom santu (+ svetačko ime), kao
što su bila imena pridružena starijim crkvama kasnoantičkoga supstrata, jer već
nije bilo nazala u hrvatskom jeziku.

120
Život imena

Razmještaj hrvatskih predromaničkih i ranoromaničkih crkava (po T. Marasoviću)

Hrvati, kako pokazuju ovi toponimi, naselili su vrlo rano prostore oko ro-
manskih sakralnih zdanja koja su uglavnom nastala u V. i VI. stoljeću, živjeli su
s Romanima u federatima skladno i mirno. Upravo je takvo življenje uvjet svake
simbioze, pogotovu jezične.
Razmještaj toponima sa sut-, st- svojim grozdastim potvrdama na agerima ro-
manskih gradova i na otocima pred njima, osobito oko Zadra, Splita, Trogira i
Dubrovnika, upozoravaju ne samo na jezične doticaje već i na biološka prožima-
nja (prisutnost hrvatskih osobnih imena u gradovima), na jaku gospodarsku ovis-
nost romanske manufakturne privrede u gradovima i poljoprivrednih proizvo-
da iz hrvatske prigradske okolice. Ti toponimi kao plod mirne i stalne simbioze
upozoravaju svojim likovima na vrijeme i prostor uskoga suživota tih dviju etnija,
svjedoče o ranom ulasku Hrvata u gradove, na kroatizaciju tih gradova i na ranu
evangelizaciju Hrvata, koja se zbila u početku upravo na tim prostorima.
Izostanak toponima rane romansko-hrvatske simbioze na prostorima gdje
arheologija otkriva romanska gospodarstva, naselja i ranokršćanske crkve u du-
bljoj unutrašnjosti romanskih dalmatinskih gradova, na liburnijskom primor-

121
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ju, na šibenskom i neretvanskom području i drugdje, upućuje na pomisao da


tamo više nije bilo aktivnih gradova koji su preživjeli seobu naroda, niti rano-
kršćanskih crkava u funkciji, kako je to bilo u gradskim agerima i na otocima.
U te "prazne" prostore useljavaju Hrvati i tamo se nalaze najstariji tipovi sla-
venskih toponima kao npr. u zadarsko-biogradskom zaleđu koje se područje u
vrelima zove Croatia i HrvatiY Takvi su toponimi na -jane: Tukličane (946, da-
nas Tustica), Jagodane (1076-1078, danas Jagodnje), Hraštane (1059, danas Ra-
štane), Babjane (1081), Jelšane (1065-1095, danas Jošani), Mokrane (1164), Leša-
ne (1085-1095, danas Lišane), Smrdečane (1069), Mirane (1076, danas Miranje),
Vrpoljane, Dračane (1050), Doljane (1054), Komorane (1287), Kamenjane (1070-
1078), Petrčane (1071),.Ceperlane (1194), Bilušane, Varikašane, Pećane, Muro-
vlane itd. 48 Ovaj je tip zastupljen i u Poljicima u to doba: Kozičane (1080, danas
Kozica), Breštane (1080, danas Brisnik kod Duća), Srijane (1080), te u Solinu:
Podrupljane (1000) itd. Pretežni je sadržaj ovoga tipa teritorij na kojem dotični
ljudi žive, a ne ljudi koji na dotičnom teritoriju žive. Takve toponime pratimo
uzduž Dinarskoga gorja, po Lici sve do sjeveroistočne Istre, na vratima između
planina Učke iĆićarije: Kozjane, Jelšane, Površane, Šaplane, Žejane, a izostaju
npr. u otočkoj toponirniji.
Upravo područja na kojima su potvrđeni ovi rani romansko-hrvatski jezični
doticaj i, sačuvani u toponimima, predstavljaju zajednički prostor obitavanja u pr-
vim stoljećima zajedničkoga života, sve do izumrća staroromanskog, dalmatskog
jezika. U međuprostorima gdje taj suživot nije potvrđen tzv. kontaktnim toponi-
mima javlja se rana hrvatska toponimija s jakom skupinom nomina topographica,
kojom su identificirani morfološki oblici vrlo razvijenog reljefa, uključujući i cr-
tu dodira mora i kopna, nom ina patronimica, koja upozoravaju na još neutrnjenu
rodovsku organizaciju društva, te kasnije, npr. u Povaljskoj listini iz 1184. (1250),
nom ina possessiva, koja se javljaju s teritorijalnom organizacijom već raslojenog
rodovskog društvenog poretka na određenom prostoru.
Tako hrvatska toponirnija oslikava zemljopisni i kulturni pejzaž u prvim sto-
ljećima hrvatske doseobe, u kojem je toponirnija važan pokazatelj kompleksnih
jezičnih i izvanjezičnih prilika.

Literatura:
Putanec, V. (1963): "Refleksi starodalmatskog pridjeva sanctus u onomastici obal-
ne Hrvatske", Slovo 13, Zagreb, 137-179.
Šimunović, P. (1996): "Sakralni toponimi sa sut- + svetačko ime u razdoblju kasne
antike do predromanike", Folia onomastica Croatica 5, Zagreb, 39-62.

47 P. Šimunović (1985): Naša prezimena, Matica hrvatska, Zagreb, 302-303.


48 P. Skok, "Postanak hrvatskog Zadra", Radovi Instituta JAZU u Zadru l, 1954, 37-48.

122
Zivot imena

2.13. Politika i pragmatska imena

2.13.1. Odnos prema imenima nacionalnih manjina


U Hrvatskoj žive mnoge nacionalne manjine: talijanska u Istri, mađarska po
Slavoniji, a od slavenskih manjina najznačajnije su: srpska (pretežito u nekadašnjoj
Vojnoj granici), slovenska i bošnjačka (muslimanska). U šest od devet istarskih
gradova u kojima su Talijani kompaktno naseljeni službeno se navode dvojezična
imena (Portole/Oprtalj, Dignano/Vodnjan, Buie/Buje, Rovigno/Rovinj). Tako je i s
uličnim imenima. Mađarska nacionalna manjina živi kompaktno samo u neko-
liko manjih sjevernohrvatskih naselja, ali ta manjina, i svaka druga, zakonito no-
se vlastite oblike svojih antroponima. Srpska manjina doseljavana je od XVI. do
XVIII. stoljeća, osnivala je manja naselja koja je nazvala svojim imenom, ili im
je srbizirala dotadašnja imena. Bosanska i slovenska, kao neautohtone populaci-
je na hrvatskom tlu, dobile su odnedavno ustavni status nacionalnih manjina, ali
kao i prije slobodno rabe svoja nacionalna imena i prezimena. Status nacionalnih
manjina imaju otprije njemačka, češka i slovačka populacija. Oni su poslije izgo-
na Turaka naseljeni po Moslavini i na ravničarske predjele istočne Slavonije. S to-
ga su slavonskog područja otišli, zajedno s Turcima, mnogi islamizirani Hrvati u
Bosnu i tamo "pripomogli" kao islamizirani puk osnivanju bošnjačke nacional-
nosti. U središnjim gorskim predjelima živjelo je autohtono vlaško stanovništvo
koje nije oblikovalo svoju nacionalnost nego su se Vlasi već od srednjega vijeka
pohrvaćivali (dobri Vlasi na Hrvateh), odnosno od XIX. stoljeća kao pravoslavni
živalj stapali su se u srpsku nacionalnost. Mnoga su njihova osobna imena i pre-
zimena prepoznatljiva stručnjacima (Poropat, Šugar, Mačukatin, Lincul, Sekula,
Drakulić, Dančuo.. .), ali u puku s kojim žive nije prepoznavan nacionalni (ni je-
zični) biljeg tih vlaških imena.
Slične sudbinske asimilacije doživljava višemilijunska hrvatska dijaspora od
XVI. stoljeća do danas u susjednim slavenskim i neslavenskim zemljama te u dru-
gim europskim i prekomorskim zemljama diljem svijeta.
2.13.2. Standardizacija imena
Imena se ne ponašaju kao leksemi ostalih leksičkih razreda. Ona su teritorijal-
no, tradiCijski i dijalektno određena. Kad je u drugoj polovici XIX. stoljeća Aka-
demija u Zagrebu naumila izrađivati veliki povijesni rječnik, njezini su filolozi
smatrali da su "imena vlastita ljudska, mjesna, imena brdima i rijekama sa svi-
jem riječima od njih postalijem bescjeno blago, prvi i najpouzdaniji čuvari i glasni-
ci narodne historije" (Đuro Daničić, 1878). Taj rječnik najveća je poklada hrvat-
ske (i srpske) onimije. Ističemo to kao posebnu vrijednost Akademijina Rječnika.
Naum kako sačuvati onimijsku građu bio je ispravan, pragmatika kako tu građu
prezentirati (normirati) bila je pogrešna. Sva su imena zapisivana u natuknicama
Rječnika u novoštokavskom liku, koje je narječje bilo uzeto kao uzorak hrvatsko-
ga (i srpskoga) književnoga jezika. Bilo je zamišljeno da se imena normiraju, gla-

123
Uvod li hrvatsko imenoslovIje

sovno ujednače, a ne da se upotrebljavaju u izmijenjenim dijalekatnim likovima.


Oblici Beograd/Belgrad/Biograd normiraju se kao Biograd; Reka i Rika postaju Ri-
jeka; Bobovišća/Bobovišće postaju Bobovište; Belec postaje Bijelac; Delnice postaju
Dionice; Črnomerec postaje Crnomijerac; Bilišane postaju Bilišani itd. Narušavali
su se teritorijalni, tradicijski i dijalektalni principi. Tako je bilo i s prezimenima i
osobnim imenima. Stvarala se nepotrebno, uvođenjem dijalekatnih imenskih li-
kova na novoštokavske oblike, onomastička entropija pa se tako isti imenski lik
pridruživao nekolikim onomastičkim sadržajima iste vrste.
Ti pogrešni principi imali su reperkusije do u naše dane u čestim jezičnim po-
lemikama: treba li pisati genitivni lik prezimena Gubec (*GpbbCb); Gubeca ili Gup-
ca; jesu li oblici ojkonima Čakovec - gen. Čakovca, Čakovac - Čakovca ili Čakovec
- Čakoveca; jesu li ispravni likovi Bregi, Čehi sneizvršenom sibilarizacijom, kako
je u kajkavskom narječju, ili bi te kajkavske likove trebalo pisati Brezi/Bregovi, Če­
si; je li ispravan lik kao Grižane ili bi to ime trebalo izgovarati Grižani itd.
Literatura:
Alerić, D. (1974): "O potrebi djelomičnog prilagođavanja mjesnih imena i prezi-
mena", Jezik XXII, 5-18.
Babić, S. (1975): "Kajkavsko č u književnom jeziku", Jezik XXII, 65-72.
- (1979): "Kako se mijenjaju imena naseljenih mjesta", Jezik XXVI, 153.
- (1983): "O razlikama između narodnih i službenih imena mjesta u Hrvatskoj",
Jezik XXX, 65-74.
Brozović, Dunja (2003): "Ojkonimijska preimenovanja na području Hrvatske,
Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije god. 1990", Wiener slavistische Alma-
nach, Sonderband 57, Beč, 53-64.
Lončarić, M. (1978): "Imenovanja i preimenovanja naseljenih mjesta", Jezik XXV,
97-109.
Šimunović, P. (1986): "Prilog problemu standardizacije mjesnih imena na hr-
vatsko-srpskom jezičnom području", u: Istočnojadranska toponimija, Split,
159-177.
Šojat, A. (1974): "O uključivanju dijalekatskih imena u književni jezik", Jezik XXII,
25-30.
Težak, S. (1974): "O poštokavijivanju imena i prezimena", Jezik XXII, 18-25
Zbornik radova savjetovanja o pitanjima standardizacije geografskih naziva u je-
zicima naroda i narodnosti SFRJ, Sarajevo 1984,353 str.
2.13.3. Zavičajni oblik imena
Dugo je trebalo do sazrijevanja misli da je svako ime pravilno u obliku u
kojemu se upotrebljava ako ne narušava glasovnu i gramatičku strukturu jezi-
ka. Danas imena u Hrvatskoj nose mnoge tradicijske i dijalektaine značajke i u
osnovama i u imenski m formantima. Naravno je da u službenim imenima nema
dijalektainih fonema (otvorenosti i zatvorenosti samoglasnika, dijalektainih dvo-
glasnika i sL). Službeno se ime izgovara po ortoepskoj normi standardnoga jezi-

124
Zivot imena

ka: Omiš (ne Omiš), refleks nekadašnjega jata lčl očituje se različito i u službenim
imenima: BilićlBelićlBijelić, na mjestu nekadašnjega šva lal « 'b, b) odslikava se
izgovorna stvarnost: Nova Vas i Nova Ves, Orlac i Orlec; čuvaju se dijalekatni sku-
povi Išći i lčrl: Šćitarjevo, Črnji, šćakavski likovi sa sufiksima -išče « *-isko), -ščak
(Medveščak), -ščina (Laščina : (v) las t), otpali suglasnik Ihl ne restituira se u ime-
nima iz onoga kraja gdje je tako u dijalektu: Oriovac (ne *Orćhovac), Cista Provo
(ne *Cesta Prhovo), Magića Mala (ne *Magićeva Mahala) itd.
U antroponimiji se također uvažavaju narječni oblici: Pranić (ne preinaka Fra-
nić), ali Frane (a ne preinaka Vrane).
U vezi s naslijeđenom zapisivačkom tradicijom problem je kako pisati prezime-
na istaknutih ljudi -iz hrvatske kulturne povijesti koji su svoj ugled stjecali izvan
domovine te svoja imena i prezimena prilagođivali stranim antroponomastičkim
sustavima i pisali ih različitim stranim neprilagođenim grafijama (latinskim, ta-
lijanskim, njemačkim, mađarskim): PetriciuslPetriziolPetrizilPetrislPetrišević ili
Petriš; Giorgi pa Đorđić ili Đurđević; CotrullilCotrugli!de Cotruglis i hrvatski Ko-
truljićlKotruljević ili Kotrulović; Lucić ili Lučić; Nale/Nalić ili Nalješković; Relković
ili Reljković; Vranyczany ili Vranjican itd. Autori koji o njima pišu rabe i zagova-
raju svoj izbor prezimenskog lika i neka takva prezimena nakon nekoliko stolje-
ća još nisu ustaljena, iako postoje onomastički razlozi i potreba da se ona ustale.
(Vidi P. Šimunović, "Neustaljena prezimena u hrvatskih velikana", u: Hrvatska u
prezimenima, Zagreb 2008, 52-60).
Imena iz jezika koji se služe latinskim pismom u hrvatskoj je tradiciji da se
preuzimlju i pišu u originalnoj grafiji, a za druge jezike postoje pravila, ne do
kraja utvrđena, kako ih jednoliko prenijeti u hrvatski grafijski sustav. Lako se u
to uvjeriti konzultiranjem različitih izdanja hrvatskih pravopisa. Neke kultur-
no-znanstvene izdavačke ustanove imaju vlastita pravila kako postupati u ta-
kvim transkripcijama i transliteracijama kako mijenjati takva imena u hrvat-
skom jeziku.

2.14. Ime i jezična norma

2.14.l. Uvod
U jezičnom i kulturnom kOllmniciranju, pri snalaženju u prostoru i prepozna-
vanju u društvu, imena su bitni čimbenici. Ona su jezični znaci i kulturni spome-
nici. Sabijaju u sebe svjetonazor puka, bogatu motiviku kao odslik materijalne i
duhovne kulture. U pobudi nastanka i u liku nose biljeg obiteljske intime, obiva-
teljske povijesti i zavičajnog idioma u kojima su se imena smišljala i oblikovala.
Imena su teritorijalno i dijalektalno određena. Njihova dijalektalna obilježja nije
potrebno (često ni dopušteno) usklađivati sa standardnojezičnim obiljeŽjima ako
imena u jeziku uspješno obavljaju svoju osnovnu funkciju: identifikaciju i dife-
rencijaciju onomastički h sadržaja kojima su pridružena radi njihova imenovanja,
a ne narušavaju fonološke i akcenatske uzuse standardnoga jezika.

125
Uvod li hrvatsko imenoslovIje

Imena su naše adrese kroz prostor i vrijeme. Njih danomice pohranjujerno u


pamćenje iz cjelokupnoga dijalektainog okruŽja, iz različitih jezičnih i socijalnih
skupina. Vjerojatno vladamo tolikim fondom aktivnih i pasivnih imena koliki
nam je sav ostali leksički fond vlastitoga jezika.
U nas su imena slabo istražena, pogotovu s obzirom na standardizaciju imen-
skih likova. Iz iskustva znamo da uz temeljna imena supostoje nebrojeno varijant-
skih likova s različitim dijalekatskim odlikama. Ti likovi izloženi su bezobzirnim
prekrajanjima od nestručnjaka, samozvanaca koji ih samovoljno primijenjene
unose u službene popise, na zemljovide te druge zapise i administrativnim po-
stupcima uvode u opticaj njihove unakažene likove.
Imena pojačanim iinenovanjem, izlučivanjem dotične onomastičke jedinke
iz skupine sadržaja obuhvaćenih istim predodžbenim oznakama vrste dotičnog
imenskog lika, gube konceptualna obilježja vrste kojoj leksički pripadaju, blije-
di im leksički sadržaj u korist onomastičkog. Stoga ponašanje imena u jeziku nije
posve isto kao npr. imenica. Imena rasterećena značenja, a sljubljena s objektom
koji imenuju, lako prelaze iz jezika u jezik, ne prevode se, lako su podložna ino-
jezičnim prilagodbama, ali su vrlo otporna u čuvanju osnovnoga jezičnog lika i
naslijeđenih imenskih segmenata kojima najčešće prepoznajemo jezično porije-
klo i jezičnu pripadnost dotičnoga imena.
Imena nastaju u različito vrijeme, na različitim dijalektainim arealima, u razli-
čitim socijalnim skupinama, s različitim jezičnim i uopće kulturnim naslijeđem.
Odraz su povijesne, teritorijalne i društvene zbilje, u kojoj su upravo imena nala-
zila poticaje nastanka, i jezičnih prilika koje su im odredile likove. 49
Imena u raspoznavanju i lučenju jedinki iz vrste obuhvaćene apelativnim poj-
mom zahtijevaju ustaljenost likova. To postižu fonijskim a ne semantičkim obi-
lježjima. Svaka izmjena fonemske postave i slušnog (prozodijskog, suprasegmen-
talnog) dojma otežava ili onemogućuje identifikaciju konkretnoga onomastič­
kog sadržaja.
Imena se moraju moći ostvarivati u standardnom jeziku i vladati se po zako-
nitostima toga jezika. Ona pri tome, kao jezični znakovi, čuvaju svoje dijalektaine
i inojezične odlike. Stručnjaci ih po njima raspoznaju kojem dijalektainom arealu
pripadaju, "odgonetavaju" vrijeme njihova nastanka te, s obzirom na pojedine izo-
glose, kakva je, među inim, refleks jata, lako ih svrstavaju u dotični govorni tip.
2.14.2. Iz povijesti standardizacije imena
Uklanjanje dijalektainih različitosti u imenskim oblicima i nasilno prilago-
đivanje imena jedinstvenoj normi književnoga jezika zbivali su se u hrvatskom
(i srpskom) jeziku u drugoj polovici XIX. stoljeća romantičarskoutopijskim stre-
mljenjem iliraca (i drugih južnih Slavena) za narodnim, političkim i kulturnim
jedinstvom koje je vodilo u nenaravno jedinstvo književnog jezika i pravopisa u

49 Usp. P. Šimunović (1986): Istočnojadranska toponimija, III. dio: "Ime i norma", Logos, Split, str. 167.

126
Zivot imena

Hrvata i Srba, pogotovu nakon prevladavanja Karadžićevih zasada na kojima je


bio zasnovan književni jezik na novoštokavskom dijalektalnom uzorku i na ije-
kavskom izgovoru.
Tim su načelima bila podvrgnuta osobna imena, prezimena i mjesna imena
uklanjanjem svih lokalnih jezičnih obilježja koja nisu bila u skladu s jezičnom
normom. so Livno postaje Hlijevno, Delnice se promeću u Dionice, vode se žučne
polemike oko likova Split i SpljetSJ itd. Tim su se činom narušavala dva osnovna
principa u kodificiranju službenog imenskog lika: a) dugovjeka tradicija dotične
imenske uporabe i b) jezični lik mjesnim idiomom oblikovan. Nisu se poštivali
oni pravi, bitni i sabiti sadržaji u pučkom imenu, ono poimanje svijeta u kojem
je dotično ime nalamlo motiv postanja i bilo prožeto poviješću i sadašnjošću svo-
jom sljubljenošću s onomastičkim sadržajem i nosilo u liku cjelokupno iskustvo,
i znanje, i prisnost koji su sadržani u pučkoj imenskoj kreaciji.
Prekrajanje imena po književnim uzorcima tumačilo se tada, i dugo u XX.
stoljeću, zahtjevima političkih i socijalnih prilika i imalo je odraza na dalju je-
zičnu politiku, i politiku uopće. Nastajao je sve veći jaz s tradicijom i zazor od
dijalekata. Imena s dijalektalnim značajkama doživljavala su drastične izmje-
ne na svim jezičnim razinama. Takvim postupcima ujednačivali su se mnogi
imenski likovi, što je vodilo u istoimenost različitih imenovanih objekata. Dok
su dotad, naprimjer, imena Reka/Rika/Rijeka označavala tri imenska sadržaja
(grad na Kvarneru, Riku u Solinu i Rijeku dubrovačku), novi uniformirani ho-
mofoni lik Rijeka unosi pometnju u takve onomastičke sadržaje. Na terenu, u
puku, ostajao je i dalje u uporabi lokalni izvorni imenski lik. Usporedi u Zagre-
bu autohtoni kolokvijalni lik Sleme i isforsirani službeni lik Sljeme (u imenima
tvrtki, radija i sl.) ili u Hercegovini sačuvani lik Lištica (ne: *Lještica), ali Široki
Brijeg (ne kako je bilo i kako bi bilo naravno: Široki Brig).
Ti su dijalektalni likovi u zajedničkoj uporabi s tobožnjim književnim likovi-
ma pridonosili višeimenosti istog onomastičkog sadržaja. Obje pojave: istoime-
nost različitih i višeimenost istih onomastičkih sadržaja krnjile su, zamućivale i
onemogućivale jednoznačnu onomastičku poruku, kao što te pojave to isto čine
i u današnjoj onirniji.
Danas nam je čudna žrtva Matije Valjavca, urednika velikoga Rječnika JAZU,
u kojem su se od početka izlaženja, od Daničićeva vremena, prilagođivali dija-
lektalni likovi imena književnoj normi, da potkraj života "za ljubav filologije"
promijeni svoje "neknjiževno" prezime Valjavec u Vaijavac. U tom zahuktalom
prekrajanju imena na književne likove (Valjavec ~ Valjavac), zapravo s dru-
gih narječja na novoštokavsko, M. Rešetar je smatrao golemom pobjedom za-
jedničkog i jedinstvenog književnog jezika što su npr. kajkavski lik Karlovec s2 i
kajkavski lik Sisek (pisan tako od XVI. stoljeća i dalje) promijenjeni u književ-

50 P. Šimunović, o. c., 160-163.


51 P. Šimunović, Split ili Spijet - osvrt na polemiku s početka stoljeća, o. c., 191-200.
52 Usp. danas Karlovec Ludbreški.

127
Uvod ti hrvatsko imenoslovije

ne likove na -ac, a zatim golemim porazom tih nakana privođenja imena "knji-
ževnom" izrazu kad mu je pismo adresirano u Biograd (srpski) zalutalo u "Bi-
ograd dalmatinski".
Vlastito ime opire se prekrajanjima bilo koje vrste. Ono ustaljenim, naslije-
đenim likom omogućuje brzu, jednoznačnu, izravnu identifikaciju objekta koji
imenuje. Zbog toga su imena pravilna u likovima u kojima ih rabe njihovi nadje-
vatelji i njihovi potomci (tradicijski kriterij), u kojima su oblikovani na teritoriju
određenih dijalektainih odlika (topički kriterij) i u kojima dijalektaine značaj­
ke imena nisu zapreka njihovu funkcioniranju u standardnom jeziku (norma-
tivni kriterij).
Zasade s početka st6ljeća da se vlastita imena u svemu prilagođuju normi stan-
dardnoga jezika trajale su u nas dugo i nanijele su golemu štetu našoj imenskoj
standardologiji. Odbacivale su ih i srpska strana, koja npr. nije mogla prihvatiti
oblik Biograd za ime svojega glavnoga grada i, pogotovu, hrvatska strana gdje je
dijalektalni pejzaž vrlo kompleksan i gdje su pod udar došla mnoga, najfrekvent-
nija imena: Osijek (: Osik), Rijeka (: Reka), Delnice, Split, Bjelovar (: Belovar), Kar-
lovac (: Ka rio vec), Sisak (: Sisek), Međumurje (mj.: Međimurje) itd.
Na hrvatskoj se strani tek u Pravopisu D. Boranića iz godine 1921. unosi pra-
vilo: "Mjesna imena i prezimena iz ekavskog i ikavskog područja čuvaju e i i u
ijekavskom govoru. Tako na pr. piše se Nemčić, Belić, Delnice, Split" (str. 9). Bo-
ranić je išao i dalje u uvažavanju "neknjiževnih" imenskih likova: "Vlastita ime-
na ove ruke otimaju se kadšto i o drugih glasovnih zakona, piše se na pr. Livno
mjesto Hlijevno, Foča mjesto Hoča (od Hodča), Gacko mjesto Gatsko, Raić mje-
sto Rajić itd."
Tako se postupno ostvarivalo ono što uči današnja onomastička teorija u vezi
s uporabom imena u književnom jeziku. Ali ni tada, pa ni do danas, nisu mnoge
dijalektaine osobine u imenima uspjele steći status standardnojezične legislati-
ve. Uzmimo, primjerice, hrvatskokajkavska imena na -ec (Vrbovec, Gubec) i dru-
ga (Tuhelj, Badel) bez prava na "nepostojano" e (Vrbovca, Gupca, *Tuhlja, *Bad-
la), imena na -'aneS3 (Pakoštane), -re (Ribare) kao pluralia tantum muškoga roda s
golemom čestoćom i pravilnošću uporabe na prostranom području. S4 Iako takvi
likovi već dugo čekaju pravo na verifikaciju u normativnoj gramatici, tek Pravo-
pisni priručnik S. Markovića, M. Ajanovića i Z. Diklića ss navodi kao ispravne kaj-
kavske oblike Čakovec, g. Čakovca i ktetik čakovečki. Donedavno takvi su se kte-
tici progonili iz književnoga jezika, iako su oni sastavni dio složenih toponima:

53 Tako npr. M. Pešikan smatra da "lokalno ime Dečane mase. pl. ulazeći u opšti jezik mora žrtvova-
ti ili nastavak ili rod (ili rod i broj zajedno). Mi smatramo da taj opći jezik mora unijeti tu stvarnost
u gramatičko pravilo po kojem postoje pluralna imena muškoga roda s nominativom na -e (-ane):
Dečane ... i na -e (-are): Ribare. Svinjare, Za sve je potreban terenski podatak, jer se "administrativ-
ni podatci o imenima ne mogu uzimati kao sigurna i autentična onomastička građa" (M. Pešikan,
Značaj praćenja jezičkih elemenata koji se ponavljaju U mikrotoponimiji, Prva jugoslovenska onoma-
stička konferencija, izd. CAN U, Naučni skupovi 2, Titograd 1976, 100).
54 Od Dečane, Berane ... na jugoistoku do Šapjane, Žejane u sjevernoj Istri.
55 Izd. Svjetlost, Sarajevo 1987, 135b.

128
Život imena

Borovec Tomaševečki, Botinec Ivanečki, Cerje Vrbovečko, Dubrava Vrbovečka, Ču­


linečka Dubrava, Donje Brdovečko itd. 56
Pobjeda tih i takvih likova u dijalektainim, neknjiževnim obilježjima u knji-
ževnom jeziku pokazuje kako je običajna (a to bi onda moralo značiti pravna) for-
ma zapravo nadređena jezičnoj normi.

2.14.3. Građa i problem standardizacije imena


Danas kad su nam već postale poznate daleke prostorne zabiti i imena u nji-
ma, kad su nam sve podrobnije znana imena u dijalektainim krajinama, kad su
nam pred očima zemljovidi najrazličitijih namjena i sve prisutnija fonijska sred-
stva priopćavanja preko kojih usvajamo zvukovne slike imena iz svih zemalja
svijeta, kad je sve više pravopisnih uzusa u pojedinim jezičnim sredinama s ob-
zirom na transkripciju i transliteraciju stranih imena i pisanje velikog slova u
imenskim sintagmama, potreba za istom, jednoznačnom i funkcionalnom stan-
dardizacijom imena nameće se našoj normativnoj jezičnoj znanosti kao jedan od
prešnijih zadataka.
Potrebno je to izvršiti na svim jezičnim razinama.
Ortografske i fonetske osobitosti. Ortografske i fonetske osobitosti u imenima
koje nisu u skladu s književnom normom, već su odraz odlika i običajnojezičnih
navika, traže ustaljenost likova, ali često te odlike ne smetaju funkcioniranju ime-
na u standardnome jeziku. Takva su imena imenske inačice. Imenskim inači­ s7

cama moguće je imenovati više onomastički h sadržaja povezanih istom ili slič­
nom motiviranošću. Naime različiti likovi etimološki istog imena nisu prilagod-
be istog osnovnog obličnog značenja, nego novi onomastički sadržaji. Varijantni
likovi omogućuju odrediti vrijeme nastanka dotičnog imena (Mratinje s izvrše-
nom metatezom IMart- > Mratl naspram mlađeg oblika Martinje) i dijalektainu
teritorijalnu pripadnost (PrekoiPriko, Bobovište!Bobovišća itd.). Iz tradicijskih na-
vika npr. toleriraju se starije grafije u imenima kao npr. Kadčić, Djamić, Gjadrov;
ustalio se pučki izgovor Foča (ne *Hodča), Gacko (ne *Gatsko, kao npr. Imotski).
Odraz staroga jata u imenima već ne pričinja problem, jer se ustaljuju imena
ekavskog, ikavskog i ijekavskog izgovora: Livno, Brist, Crivac, Lički Osik, Priko,
Biograd, Livaki, Beli Manastir, BeZae, Brestovec. Dijalektizmi Šenica, Preseka kao
rezultat jotovanja sibilanta Isl u dodiru s Iii iz jata, neregularan refleks jata kao
Prjevor na Lastovu (gdje se /čl uvijek ostvaruje kao Ije!) te imena tipa BjeZo Polje,

56 Izvan sklopova imena moguća je dubleta na -ački: čakovački, M. Pešikan, ibidem. Takva dvojnost
ktetika javlja se onda i izvan onomastičke sfere. A. G. Matoš piše jednu od svojih najljepših pjesa-
ma Hrastovački nokturno, koja je uvrštavana na prvo mjesto u antologijama kajkavske lirike; ne pi-
še Hrastovečki, ali na drugom mjestu piše ktetik u kajkavskom liku: krapovečki prema ojkonimu
Krapovec. V. Lj. Jonke, Standardizacija imena mjesta, Prva jugoslovenska onomastička konferencija,
izd. CANU, Naučni skupovi 2, Titograd 1976,45.
57 Imenska varijanta je drukčiji oblik koji se razlikuje od standardnog lika u nekom od segmenata u fo-
nemskoj postavi ili u ortoepiji. Varijante su, kao dijakronijski pokazatelji u prostoru i vremenu, važ-
ni kažiputi tumačenja arhetipskog imena, jer su nastale kao ishod jezičnih prilagodbi i odraz su je-
zičnih prilika koje su ih izazvale.

129
Uvod II hrvatsko imenoslovije

Ortješ, Bjelina ... ne bi se mogli usvojiti u takvu izgovoru /SI i u takvim "kratko-
jatovskim" likovima. sB
Ne mogu se također prihvatiti čakavski i(li) štokavski likovi jer nema odgova-
rajućih grafema ls/' Iii u književnom jeziku, a niti je ta pojava osobito stara i pro-
širena. Druge dijalektaine crte, kao važne prostorne diskriminante u toponimima,
koji su po svojoj naravi nepomični i nepomičljivi svjedoci area Inoga razmještaja
imena kao, primjerice, glasovne skupine lčrl: Černomerec, Začretje, Črnji; lšć/' lščl
: Išti: Šćit, Šćitarjevo, Vogošća: Gradište ... ; sudbina suglasnika Ihl: Oriovac (: *Ori-
hovac), Provo (: *Prhovo), Magić Mala (= *Mahala),S9 Ajduković; nezamijenjeno -l
na kraju imena i na kraju sloga u imenu: Dol, Delnice (ne Dionice) itd. valjalo bi
sačuvati pri određivanjtl službenog lika imenu. Ovo pišem stoga što nas čeka nor-
miranje tisuća mikrotoponima, koji još nisu ni valjano popisani ni opisani.
Vokalni se fonerni u hrvatskim dijalektima vrlo različito ostvaruju. Osobito su
česti zatvoreni i otvoreni izgovori tzv. središnjih vokala le/, la/, 101 i njihovi dvo-
glasnički ostvaraji, te sažimanje vokala i sL, s obzirom na njihove ekvivalente u
standardnom jeziku. Takve ostvaraje ne treba unositi u književni jezik, već ih va-
lja svoditi na ishodišni osnovni vokal, odnosno na odgovarajući vokal u književ-
nom jeziku. Naime, treba uz izgovor imena uzimati u obzir kako sami mještani
pišu dotična mjesna imena i taj njihov zapis važan je pokazatelj čuvanja tradici-
onalnog imenskog oblika. 60
Mnoge elizije vokalnih fonema u komociji izgovora ne bi valjalo uvažavati u
toponimima (ne: Sim"ljvo), iako su mnoge već ušle u prezimena: Šajnović (pored
Šajinović, koje je s onomastičkog gledišta drugo prezime). U toponimima se ne bi
trebalo osvrtati na aferezu, tj. izostavljanje inicijalnog nenaglašenog suglasnika,
primjerice: Ostrožac (ne pučki Strožac), Amerika (ne Merika), ali se u Hrvatskoj
odavna ustalilo etnonimsko ime Talijan (ne !talijan). Sinkope u toponimima tipa
Zenca, Jablanca, Prodolna, već je rečeno, ne treba uvažavati.
Kontrakcije u imenima tipa ilić « Ilijić), Delić « Delijić), Kadina Voda « Ka-
dijina voda), Marindvor « Marijin dvor) svojom su se čestoćom nametnule i va-
lja ih uzimati u tim oblicima. One su bogato zasvjedočene u prezimenima i uop-
će u antroponimima. 61
U vezi s konsonantskim supstitucijama u imenima česte su već spomenute eli-
zije i supstitucije fonema Ih/, zamjena If! sa Ipl i sl. akus tička asimilacija tipa *Šu-

58 Vidi o tome podrobnije A. Peco, Toponomastika i književnojezična norma, Vtora jugoslovenska ono-
mastička konferencija, Skopje 1980,239.
59 Važno je pri tome istražiti nalaze li se toponimi kojima određujemo službeni lik u kompaktnom dija-
lektalnom arealu koje ima Ihl u svojem konsonantskom sustavu, ili je to dijalektaino, konfesionalno
itd. miješana populacija sprevagom starinačkog stanovništva koje ima Ihl u svojem govoru. I u dru-
gim slučajevima valja voditi računa o miješanim dijalektainim regijama, o starosti i ukorijenjenosti
pojedine fonetske pojave u imenima radi čuvanja povijesnojezičnog podatka u dotičnim toponimima.
60 Premda na srednjodalmatinskim otocima mještani izgovaraju: Varb6nj, Varb6ska, StOri Grlf:§d, Blf:§l
- ta i takva imena već su dugo u uporabi kao Vrbanj, Vrboska, Stari Grad, Bol. S tim u vezi je defono-
logijacija Iri sekvencijom fonerna lor/, lari. Izvan već ustaljenih imena tipa Vrbanj (: Varb6n), trebalo
bi tolerirati domaći izgovor: Artac, Artina (ne preinačivati u *Rtac, *Rtina i sl.).
61 M. Šipka (1966/67): "Kadina voda i Ilica Odalica",]ezik XIV, 158-160.

130
Život imena

šak, prezime Šušnjar itd. U prezimenima su neizvršene asimilacije po zvučnosti


(Dautbegović, Kadčić), česte neprovedene palatalizacije (Dragić, Lukić) i sibilariza-
cije (Potrki, Čehi, Bregi), desonorizacije (Mehmet umjesto Mehmed, Mahmut). Što
se tiče pojednostavljivanja suglasničkih skupina, neke se toleriraju kao što su na-
primjer prezime Tica, toponim Čelari (= Pčelari), druge se zamemaruju kao npr.
u toponima Jesa (= Jelsa), Popov Mos (= Popov Most), Nišić (= Nikšić) itd.
U muslimanskim govorima i nekim hrvatskim dijalektima koji ne poznaju
foneme lčl (Poćitej, Ćaplina),62 IDI (Hida), ln; ll'! (Jubuški), u nekim štokavskim
govorima koji nemaju foneme If!, Ihl (Utovo, Rasno < Hutovo, Hrasno), u kaj-
kavskim bez fonerna Ići i zvučnih afrikata, kao i u čakavskim govorima, imena
su oblikovana "supstitutima" spomenutih fonerna. Pri uvrštavanju takvih imena
u službene imenske popise potrebna je podrobna analiza na terenu koju valjano
može obaviti jezični stručnjak, a njega se, nažalost, najmanje konzultira pri izra-
di zemljovida i uopće pri kodifikaciji imena. Pojave ove vrste najprisutnije su u
mikrotoponimiji, koju karakteriziraju upravo jezični konzervativizam i dijalekat-
ska autentičnost, koja je osobito važna danas u doba sveopće korozije dijalekata.
Čuvajući te osobine u imenima, mi spašavamo vjerodostojne jeZične i kulturne
spomenike od njihovih izopaka, produžujemo u njihovih korisnika intimu njiho-
va nastanka, onu srodenost kojom su oni vezani za svoja imena. Čuvamo takvim
imenima medaše protega neke jezične pojave, smjerokaze stvarnih i jezičnih mi-
gracija kroz prostor i vrijeme.
Morfološke osobitosti. Morfološke naznake u imenima vrlo su bitne u kodifi-
kaciji imena, ali nisu dovoljno istražene.
Svojom se prisutnošću nameće singularizacija pluralnih ojkonima. Ona je naj-
uočljivija u ojkonimima na -ić(i). Zahvatila je golemo područje: Krašić, Gospić, Pe-
rušić, Unešić itd., u nekima se u puku čuju stariji pluralni likovi, pa su i oni u upo-
rabi uz službene singularne likove: OrebićlOrebići, MetkovićiMetkovići, Runovići
Runovići, PerušićIPerušići ... Drugdje u manje značajnih naselja čuvaju se mno-
žinski oblici kod nadošlih stanovnika u novoosnovanim naseljima po jadranskim
otocima, osobito na Pagu i Krku, i u jugozapadnoj Istri na prostoru zahvaćenom
tzv. drugom kolonizacijom od XVI. stoljeća. 63 Istu tendenciju pratimo u ojkoni-
mima s formantima -ci (-ovcil-evci, -inci): Černomerec, Bukovec, Đurđevec itd. 64 I
ovdje je potrebno uočiti areale prostiranja te pojave, pratiti uporabu dvojnih likova
te areale i tipove naselja u kojima se pojava ne zbiva. Uočiti valja areale i stupanj

62 U toponimu Lovreć u Imotskoj krajini Ići se ustalilo, iako je po porijeklu lčl: *Laurentius > Lovreč,
kao Stobreč, Lovrečina; kao Brač (: Bratia), Polače (: palatia) itd. Pojava ti > t'j > č provodila se do u
VIII. stoljeće te svjedoči o ranoj hrvatskoj prisutnosti na dotičnom mjestu gdje je toponim prilago-
đen hrvatskom jeziku.
63 Vidi J. Bratulić/P. Šimunović (1985): "Prezimena i naselja u Istri", VI. kolo Istra kroz stoljeća, knj. 35
i 36, Pula - Rijeka, te (1986): kolo VII, knj. 37, abecedno kazalo naselja i karata. p. Šimunović (1979):
"Tipološko-strukturalni ogled istarske ojkonimije", Rasprave Zavoda za jezik 4-5, 219-250 + karte;
isti (1986): "Krk, Rab i Pag u svjetlu toponim ije", u: Istočnojadranska toponimija, Split, 76 i 86-88.
64 W. Lubas (1971): Slowotw6rstwo poludrlOwoslowianskich nazw miesczwych z sufiksami -ci, -ovci, -inci
itp., Katowice, 202 str.

131
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

promjene pluralnih likova na -ci (-ovci/-evci, -inci) u singularne likove na -ce (Beo-
ce, Petrovce, Štrpce .. .) srednjega roda u gornjem Pomoraviju i drugdje. 65 Singula-
rizacija toponima zamjećuje se i u drugim toponomastičkim tipovima, redovito
u ojkonimima na pojedinim područjima na Hvaru: Zastražišće (mj. Zastražišća),
Poljice (mj. Poljica), Svirče (ali gen. samo Svirač[a]), dok se na Braču upotreblja-
vaju i singularni likovi, uz službene pluralne likove srednjega roda: Pučišća (Pu-
čišće), Nerežišća, Bobovišća, Ložišća, Mirca, Postira, Povlja, Blaca, Selca. 66 Dvojna
upotreba javlja se i u drugih ojkonima: BilećalBileće, PljevljalPljevljeY Često se
zbiva u zemljopisnim imenima promjena i uporaba dvojnih oblika: Mokronogel
Mokronozi, Velež (gen. Veleža) "ime kluba" (m.)IVelež (gen. Veleži, f.) "ime gore",
Biokovo (m.) lBiakova (f.) itd. .
Uvođenje u standardizaciju imena te vrste očito nije moguće bez jezičnoga
stručnjaka, upravo onomastičara.
Nisu ujednačene ni deklinacijske promjene tzv. pridjevskih imena. Ojko-
nimi tipa Tisno, Slano, Trsteno mijenjaju se po imenskoj i pridjevskoj deklina-
ciji: TrstenalTrstenog, Tisna i češće Tisnog; u pridjevskih imena prevladala je,
ili sve više prevladava, imenička deklinacija Jasna - Jasni (ne: Jasnoj), Mirna -
Mirni (ne: Mirnoj), Milna - Milni (ne: Milnoj), Baška - Baški (pored Baškoj),
Gradiška - Gradiški (pored Gradiškoj), Učka - Učki (ne: Učkoj), Primošten -
(s) Primoštenom (ne: Primoštenim), Nedoklan - (s) Nedoklanom (ne: Nedokla-
nim), Vukov - Vukovom itd. Muška osobna imena na -i koja su po postanju pri-
djevi počinju dobivati oblike imeničke deklinacije: Drobni - Drobnija, Dragi
- Dragija, pa tako i prezimena Kršnjavi (: "ljevoruki") - Kršnjavija. Ta je ten-
dencija sve shvatljivija jer se imena nastoje supstantivizirati (tjednik Danas, u
Danasu). Ona je donekle i objašnjiva, imamo li na umu da su imena rastere-
ćena leksičkoga značenja, kao sadržajno "prazna" bliska imeničkim struktu-
rama gdje se nalaze odgovarajući imenski deklinacijski uzorci. 68 Pokazuju to i
pomodna, mahom strana, ženska osobna imena na -i: Meri, Gabi, Viki ... i ona
na konsonant: Brižit, Karmen, Nives koja jezična praksa promeće u normalne
deklinacijske uzorke ženskih imena: Merica, Gabika, Vikica ... , Brižita, Kar-
mena, Niveska i s1. 69

65 Sv. Georgijević (1975): "Imena mesta SR Srbije, njihovi etnici i ktetici", Balkanolaške studije III-V,
Niš,13.
66 M. Hraste (1937/38): "O imenima mesta u Dalmaciji", Naš jezik VI, 266-268; P. Šimunović (1968):
"Singularizacija pluralnih toponima na Braču i drugim dalmatinskim otocima", Symbole Taszicki,
Krakov, 354-358.
67 A. Peca (1961): "Oblici toponima u književnom jeziku", Naš jezik, n. s. 11,234-248.
68 Zato se toponim Banja Luka usvaja kao jednočlani toponim Banjaluka. Rjeđe se u pridjevskoj sa-
stavnici prepoznaje pridjev i dekliniraju obje imenske sastavnice. Vidi se to u nekolikim pogreš-
nim etimologijama koji pridjev dovode u vezu s banja, bajna i sl. Jednako se tako ponašaju ojkonimi
Jurandvor (od Juran + -jb -> Juranj) s gubitkom palatalnog elementa pred labijalima /dv/. Usporedi
Banbrdo (od Banj brdo).
69 P. Šimunović, Pomodna osobna imena i njihovo ponašanje u jeziku, Jezik XII/S, 1964, 137-142. U radu
se navode različiti tipovi deklinacije istih imena u raznim region ima: ivo - ive, ivo - [va, ive - iva, Ive
- Ive, Ivo - Ivota, Ivi! - Iveta, Ivo - Ivota itd. Sve ove i mnoge druge pojave ortoepije i imenske tvorbe
traže izradu normativne gramatike imena, za koju prikupljam građu.

132
Život imena

Imena, postavši semantički "prazna", svoj nečestotni nominativni oblik nado-


mještaju oblikom kojeg čestotnijeg padeža. Tako je npr. ime uvale Likva na Bra-
ču zapravo genitivni oblik zaboravljenog nominativa Livak ("lijevak"), današnji
makarski ojkonim Podaca (f.) zasigurno je genitiv množine zaboravljenog nomi-
nativa *Poca « *Podca "podi", "zaravni na pristrancima"). Dijalektni oblik Jami
(= f. nom pl.) na Sredi na Cresu postaje kao arheološki lokalitet u znanstvenoj li-
teraturi imenska besmislica Jamina Sredi; ojkonim Crna Vas u Lici postaje u do-
seljenika Crna Vlast, a ojkonimi Magić-Mala (= mahala) i Mala Sebišina uzimaju
pridjevsku deklinaciju: u Magić-Maloj/o u Maloj Sebišinj71 itd.

Tvorbene osobitosti. Tvorbene značajke u imenima očituju se u dijalektnim


sufiksima kao što su: -išće (Stražišće), -šćak (Belšćak), -šćina (Zminjšćina) itd. In-
dikativan je već spominjani sufiks -ane, i njegova komplementarna distribucija
s -'ani/-'jani, u imenima muškoga roda u množini koja se odnose na ojkonime.
Proširena su na golemu prostoru, kako pokazuju ojkonimi u Makedoniji, Dečane
na Kosovu, Berane (= Ivangrad) u Crnoj Gori te dinarskim gorjem i primorjem,
osobito u zaleđu zadarskom, pa do vinodolskih (Griža ne) i istarskih ojkonima:
Šapjane, Kazane, Zejane itd. Njima su upravo filolozi već jedno stoljeće ustrajno
prekrajali sufiks -'ane u -'ani.72
U novijoj literaturi često su na udaru hrvatskokajkavski toponimi i antropo-
nirni na -ec tipa Čakovec, Gubec, koje jedni dekliniraju Čakoveea, Gubeca ... , a
drugi e u nastavku smatraju, što ono i jest, nepostojanim i njima oblici glase Ča­
kovca/Čakovcu, Gupca/Gupcu itd. Ktetici na -ečki bore se za svoj standardni sta-
tus makar u ojkonimijskim sastavnicama kao što su: Bobovec Tomaševečki, Kar-
lovec Ludbreški, Cerje Vrbovečko, Vrbovečka Dubrava, Čulinečka Dubrava, Donje
Brdovečko 73 itd.
U vezi s problemom koji raščlanjujemo znamo kako je vrlo mnogo nestručno
odabranih imena na zemljovidima svih vrsta i namjena. Jezični stručnjaci, pozna-
vatelji lokalnih govora, onomastičari znali bi odabrati imenski lik koji neće naru-
šiti ni genetsku vezu s predloškom, ni tipološku vezu s dotičnom toponimijom, ni
bitne dijalekatne diskriminante govora u kojem su dotična imena nastala i djeluju.
Jedino će oni meritorno moći uklapati takva imena u gramatičko ustrojstvo knji-
ževnoga jezika. Međutim ti stručnjaci, kao što smo istaknuli, najčešće ne bivaju
uopće konzultirani pri unošenju imena na službene popise i zemljovide, u škol-

70 Prof. S. Ivšić pisao je redovito Magić-Mali (dat. sg. O.


71 D. Alerić, Velika i Mala Sebština - neobičan primjer pučke etimologije, Filologija VII, Zagreb 1973,
27-32. U oba je ojkonima oblik Mala nastao od Ma(ha)la > Maala > Mala.
n P. Šimunović (1975): "Daničić kao onomastičar (prilog problemu standardizacije mjesnih imena
na hrvatskom i srpskom jezičnom području)", Daničićev zbornik, Zagreb - Beograd, gdje se navodi
ostala literatura. I prof. S. Ivšić poveo se karadžićevsko-daničićevskim zasadama da ne postoji nepo-
stojano le/, te se zalagao da kajkavsko prezime Maček glasi: Mačak, g. Mačka. Odatle njegov članak "I
naša o 'Mačku"', Hrvatski jezik I, 1938,50-54.
73 Vidi polemike u vezi s ovim problemom u časopisu Jezik XXII, 1974/75, osobito br. l, ali i u ostalim
brojevima 2-5.

133
Uvod II hrvatsko imenoslovije
--------------------------

ske udžbenike itd. Tako je makar na području hrvatskoga jezika, gdje je problem
standardizacije imena vrlo akutan. 74
Kartografima, koji sudjeluju u izradi zemljovida i u upisu imena na njih, često
su, zbog različitosti njihova razmjera i njihovih specijalnih namjena, uskraćene
mogućnosti da valjano i podrobno ispišu imena uz onomastičke sadržaje koji su
ucrtani na kartama. Kartografi se stoga dovijaju različitim rješenjima uvodeći u
opticaj imena koja sami stvaraju:
a) umjesto pojedinačnog zapisivanja imena oni zapisuju kumulativno ime za ne-
koliko objekata: otočići Mali i Veli Barjak dobivaju zajedničko ime Barjaci.
Tim su načinom nastala pluralna kumulativna imena Trimulići, Šestakovci,
Sestrice za skupine ·otočića u zadarsko-šibenskom otočju. Sličnoga su posta-
nja Vrhovnjaci i Lastovci za skupine otočića istočno od Lastova, takva su ku-
mulativna imena Baćinska jezera, Plitvice, pri čemu prvo ime obuhvaća šest
pojedinačnih jezerskih imena, a potonje ime šesnaest
b) proizvoljno skraćuju imena. Tuhinjska dolina postaje Tuhinj, Kara Hasovina
postaje Karasovina 75
c) izostavljaju bitni označitelj i u imenu: ime Hrid pod Mrčaru (uz Lastovo) za-
pisuju na karti kao Podmrčaru, Otok van Ula zapisuju kao Vanula (Cres), u
drugom slučaju nepotreban pleonazam Punta od Arca 76 umjesto Artac (= ra-
tac "mali rt")
d) na različitim zemljovidima zapisuju se različita imena za isti toponomastič­
ki sadržaj. Tako se za morski kanal podno Velebita mogu naći ova imena: Ve-
lebitski kanal, Podvelebitski kanal, Podgorski kanal, Planinski kanal, Primor-
ski kanal. Očito su sva ta imena umjetne tvorbe, pa i nisu ustalila jedinstven
imenski lik. Poljica kod Splita jedni dijele na Donja, Srednja i Gornja, drugi
na Primorska, Završka i Zagorska, a drugi opet kombinirano od jednih i dru-
gih atributivnih sastavnica.
Prekrajanja imena. U kodifikaciji imena osnovno je polazište da ime bude isto-
liko, jednoznačno, jedinačno! Odabrati takve likove specijalnost je u prvom re-
du jezičnoga stručnjaka, terenskoga istraživača, koji zna onomastičke konstante
i onomastičke zakonitosti funkcioniranja imena, koji poznaje toponimiju dotič­
noga kraja radi izbjegavanja kolizije s drugim sličnim imenima, pogotovu s oni-
ma koja imenuju istovrsne onomastičke sadržaje. Naveli smo već kako je nužno

74 Usporedi vrlo instruktivan rad M. Peterca (1984): "Standardizacija geografskih naziva na teritoriji
Jugoslavije", Zbornik radova o pitanjima standardizacije geografskih naziva naroda i narodnosti SFRJ,
Sarajevo, 5-29.
75 Takvu proizvoljnost nalazimo već kod V. Karadžića koji mjesto toponima Konavii zapisuje u svoj
Rječnik svoje izmišljeno ime Konavlje, umjesto toponima Kaštila zapisuje Kaštela, a planinu
Sinjavina preimenuje u Sinjajevina. Neka tako krivo zapisana imena upravo snagom zapisa učvrstila
su pogrešne likove koje više nije moguće ispraviti, a trebalo bi, ne samo zbog točnosti izvornoga to-
ponima nego i zbog drukčijeg jezičnog i stvarnog sadržaja koji nose izvorni likovi.
76 Ovakve analitičke, mahom strane, imenske sintagme netipične su za književni jezik pa ih je moguće
(i potrebno bi bilo) prilagoditi tipičnim sintagmama pridjev + imenica. Ne Boka od Kotora (terenski
zapis), već Boka kotorska.

134
Zivot imena

poznavati dijalekatni sustav u kojem je dotično ime oblikovano i normu književ-


noga jezika u kojoj će dotično ime uspješno djelovati.
Poseban problem izazivaju pomodna, kvazikomercijalna imena u primor-
sko-turističkim regijama (a vjerojatno i drugdje) kao što su: Otok mladosti (Obo-
njan), Otok života (Govanj), Otok ljubavi (Zečeva), Uvala Scott (Grabrova), Ostrvo
cveća (Prevlaka u Boki kotorskoj) i mnoga druga (uključujući i imena hotela, go-
stionica, brodica, kafića itd.) koja su prave imenske nagrde, daleko od pučke mo-
tiviranosti i jednostavnosti, a zatiru mnoga stara izvorna imena koja su etnička i
jezična svjedočanstva ovoga puka o njegovoj vjekovnoj prisutnosti u tom kraju,
o njegovom poimanju svijeta u vremenu nastanka tih imena, kojima i vremenski
postanak određujemo po njihovim izvornim likovima. Daleko smo od zakonske
zaštite imena kao spomenika jezika i kulture, premda smo službene zahtjeve pod-
nosili u nekoliko navrata mjerodavnim republičkim ustanovama pozivajući se i
na zaključke i preporuke Međunarodnog onomastičkog vijeća pri UNESCO-u,
kojega smo član od njegova osnutka.
U mnogim toponimima izostavlja se pridjevska sastavnica sveti, pa umjesto
toponima Sveti Vid (s istim sadržajem kao u imenima Sutvid, Šentvid i sl.) imamo
toponime jednake osobnim imenima: Katarina, Grgur, Klement, Jerolim (otoci),
Jana, Vid, Marija na Muri (ojkonirni), Jure (vrh) itd. Stvarali su se tako neobič­
ni toponimijski tipovi strani puku te tuđi i neprimjereni slavenskoj toponirniji i
spontanim pučkim kreacijama.
Različiti su uzusi u Hrvatskoj u preuzimanju nekih makedonskih i slovenskih
toponima. Dok u Hrvatskoj prevladavaju izvorni likovi: Skopje (kao Slivje, Sopje),
Bitola, Gevgelija, Kalugerica ili, kao u Slovenaca Alpe, drugdje su ta imena druk-
čije prilagođena i pišu se: Skoplje, Bitolj, Đevđelija, Kaluđeriea, Alpi itd.
Spomenimo usput inačice u pograničnim imenima kao što su onimi na hrvat-
sko-slovenskoj granici (Kupa/Kopa, Su tla/So tla, Kopar/Koper/Capodistria, Jadran-
sko more/Jadransko marje) koje inačice s gledišta kodifikacije imena u pojedinom
jeziku ne predstavljaju teškoće niti izazivaju onomastičke nedoumice. 77
Blizak ovim rješenjima je problem egzonima u cijelosti. Uz preporuku Među­
narodne komisije za standardizaciju zemljopisnih imena pri UNESCO-u da se
poštuje i preuzima izvorni lik imena iz dotičnoga jezika, očito je da bi se već bi-
lo teško odreći davno udomaćenih imena: Rim, Napulj, Solun, Drač, Prag, Beč,
Carigrad, dvojakosti upotrebe: Celovec/Klagenfurt, Videm/Udine, Voden/Edessa,
Željezno/Eisenstadt, Mleci/Venezia, dok su sasvim nestali iz upotrebe: Monakov
(= Miinchen), Dreždane (= Dresden), Lipice (= Leipzig), Jakin (= Ancona), Turin (=
Torino) itd. Problem egzonima traži podrobniju obradu i jedinstven stav do ko-

77 Ovdje je zanimljivo navesti kako se u slovenskom jeziku tri značajna hrvatska grada zovu varijant-
nim "slovenskim" likovima. To su Karlovec. Sisak, Pulj. Upravo su se stariji hrvatski likovi sačuvali
u slovenskom jeziku, dok su u hrvatskom jeziku popustili fetišizaciji književne norme s početka XX.
stoljeća kojom su bila, kako smo vidjeli, zahvaćena vlastita imena. Staro hrvatsko ime Pulj (s kongru-
encijom prema grad) izmijenjeno je ugledom na romansko ime PolaiPula (s kongruencijom prema
tal. citta f.). Usporedi do danas sačuvan pridjev puljski (od Pulj) i ulično ime u Zagrebu: Puljska ulica.

135
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Preimenovali bi hrvatska sela


SUBOTICA - Demokratski savez Hrvata u Vojvodini zatražio je od držav-
nih tijela Srbije da ne dopusti promjenu naziva nekad čisto hrvatskih naselja
u Srijemu - Kukujevaca i Gibaraca. Kukujevci u Srijemu, nekad naseljeni sa-
mo Hrvatima, ali tijekom devedesetih etnički očišćeni, moglo bi uskoro biti
preimenovani u Lazarevo, a slično će se dogoditi i susjednom selu Gibaracu,
koje sadašnji stanovnici žele preimenovati u Dušanovo. - Nije riječ o nacio-
nalnim razlozima, jednostavno nam se sadašnji naziv sela ne sviđa. Asocira
na kuknjavu i teškoće, čega nam je dosta - izjavio je predsjednik Savjeta MZ
Kukujevci Nenad Ćuliqrk. (H)
Vjesnik, 16. studenog 2007.
Čin preimenovanja nema s kuknjavom nikakve veze. Na djelu su drugi razlozi. (P. ~.)

jega treba doći brižljivim proučavanjem, uzimajući k znanju preporuke međuna­


rodnih foruma i razumnom prosudbom. Sve to vrijedi i za zemljopisna imena u
višenacionalni m sredinama u Europi koju već mnogi vide bez granica.
Proizvoljni izbor imena i nekontrolirana preimenovanja u hrvatski imenski
fond unose goleme smutnje. Kad je riječ o odabiru osobnog imena, u nas kao u
rijetko kojoj društvenoj zajednici u Europi vlada neograničena sloboda u izboru,
u izmišljanju osobnih imena, u malograđanskom povođenju za stranim pomod-
nim imenima. Svojevoljni izbori zadovoljavaju privremeno taštinu roditelja, s jed-
ne strane, i bivaju teret djeci, koja u izboru nemaju nikakva udjela, svega života. U
naš imenski fond ušlo je na stotine imenskih nagrda, od kojih se mnoge ne ukla-
paju u gramatičku i ortoepsku normu književnog jezika, u mogućnost onomastič­
ke tvorbe hipokoristika, što je u našoj antroponimiji vrlo važno itd.
S druge strane, nevjerojatno su česta preimenovanja osobnih imena i prezime-
na (što je u volji pojedinaca) i zemljopisnih imena, od značajnih ojkonima do ulič­
nih imena, što je u volji organiziranih skupina građana: političkih (već od mje-
sne zajednice), sportskih, turističkih itd. Ovdje se otvara novo, golemo područje
u koje ovom prilikom ne želimo dirati, osim preporuke da se bez jake nužde ne
pristupa preimenovanjima, da se ne satiru ovi stoljetni spomenici jezika, kulture
- pravi, nepatvoreni spomenici narodnoga pamćenja.
Hrvatski zemljopisni prostor iznimno je morfološki razveden i prilično gusto
imenovan, a vrlo slabo onomastički istražen. Društvenim preobražajima, migra-
cijama, napuštanjem stočarstva u nekim planinskim područjima i poljoprivrede u
drugima mnoga su zemljopisna imena prepuštena zaboravu, a dužni smo ih spa-
siti.78 Pri popisivanju i kodificiranju imena postoji hijerarhija njihove praktične
važnosti. Ojkonimi su među najvažnijima, važni su hidronimi, nesonimi te zatim
imena za prolaz, tjesnac, prijevoj; ime vrha važnije je od imena pristranka, ime

78 Vidi moj pogovor "S. O. S. za imensku baštinu" u navođenoj knjizi Istočnojadranska toponimija, Split
1986,267-269.

136
Život imena

sedla od imena pregiba, imena uvala s mogućnošću sidrišta od imena onih drugih
bez te mogućnosti itd. U ovom vrednovanju potrebna je suradnja s geografima.
Ortoepske osobitosti. Ortoepska problematika vlastitih imena posebno je, veli-
ko i sasvim neproučeno područje. Ona se nameće zbog fonijskih sredstava priop-
ćavanja, pri čemu su izgovor i naglasak imena koje usvajamo bitni. Načelno bi se
vlastita imena morala prilagoditi naglasnoj normi književnoga jeZika. No kako se
i na novoštokavskom području javljaju akcentske dvostrukosti, i u ovom područ­
ju predstoji golem posao u normiranju jedinstvenih ortoepskih tipova i likova.
Neki su se tipovi ustalili u komplementarnoj razdiobi kao primjerice oni u prezi-
menima: Ši'munović, Šimunović i Šimunović. Veći problem predstavljaju npr. pre-
zimena koja su naiik općoj imenici tipa težak - Težak. U prezimenima i u nekim
drugim toponimijskim tipovima pokazuje se tendencija stupačnog (kolumnog)
akcenta: ne kao težak - težaka, već kao Težak - Težaka (ne Težaka), Vukovar-
Vukovara (ne Vukovara) itd., što jest, upravo zbog dvojakog naglašavanja, orto-
epski problem. Bit će potrebno proučiti akcenatske tipove u hipokoristika: KOča
- K6ča, Ruža - Ruža itd. jer nose različite sadržaje izražavajući meljorativnost,
pejorativnost. U nekim krajevima hipokoristik tipa Ruža nosi osoba, a oblik RUža
domaća životinja (krava), pa su i u vokativ u različiti akcenti i sl.

***
Imenima smo dužni čuvati izvorne likove. "Svako je ime kulturni i jezični spo-
menik, pouzdan vremenski i prostorni smjerokaz u identifikaciji migraCijskih i
kulturnih tokova. I jezičnih u prvom redu. Imena imaju golemo značenje u istra-
živanju materijalne i duhovne kulture određene krajine i određenog naroda. Puk
je nadijevajući imena vršio izbor objekata koje valja imenovati i obilježja objeka-
ta koja valja pohraniti u imenu. Zemljopisna imena dokaz su materijalne istine o
prostoru i kompleksne istine o nadjevateljima i korisnicima imena. U tom smislu
prekrajanje imena jest povreda i spomenika kulture".79
Imena čuvaju jezične navike i opiru se promjenama na bilo kojoj jezičnoj ra-
zini u bilo kojem dijelu svojega lika. Ti su likovi ukorijenjeni u puku kojemu su
imena baština naslijeđenih predaja, najintimniji izraz svekolikog sadržaja veza-
nog za jezik i zavičajnu povijest.

2.15. Egzonimi
Neki egzonimi imaju dugu tradiciju i njihovi se likovi upotrebljavaju dugo te
ne stvaraju zabune. Spomenuli smo već Rim (: Roma), Carigrad (: Konstantinopoi),
Solun (: Thessaloniki), Petrograd (: Sankt Peterburg), Napulj (: Napoli) itd.
Drugi se javljaju u domaćem i izvornom liku: Mleci (i Venezia), Celovec (i Kla-
genfurt), Željezno (i Eisenstadt), Ostrogon (i Esztergon), Budimpešta (i Budapest).

79 P. Šimunović, Split ili Spljet - osvrt na polemiku s početka stoljeća, u knjizi: Istočnojadranska toponi-
mija, Split 1986, 203.

137
Uvod u hrvatsko imenos1ovlje

Dreždone (Dresden) iz 9jela G. Brauna i F. Hogenberga Civirotes orbis te"orum, Koln 1S72.

Drugi su opet egzonimi zastarjeli i rijetko su u upotrebi: Jakin (= Ancona), Tu-


r;n (= Torino), Lipice (= Leipzig), Dreždane (= Dresden), Monakov (= Munchen).
Neki su egzonimi s neznatnom prilagodbom: Krakov (: Krak6w), Pariz (: Pa-
ris), Ženeva (: Geneve), a neki se egzonimi svode na lokalnu i stilističku upora-
bu: Londra (= Split).
Neke nacionalne manjine rabe ojkonime na teritoriju svojega prostiranja. Ona-
ko kako glase u njihovu jeziku. Tako Talijani u Istri zovu neke gradove svojim
imenom: Pola (= Pula), Dignano (= Vodnjan), Portole (= Oprtalj) itd. a Česi u po-
dručju Moslavine npr. Veliki Zdrence (= Veliki Zdenci), Belišovec (= Bjeliševac).
Jednako tako susjedni europski jezici imaju svoje egzonime i za hrvatske gra-
dove: njemački Agram (= Zagreb); mađarski Czaktornya (= Čakovec), Strig6vdr
(= Štrigova), Muraszentmarton (= Sveti Martin na Muri); talijanski Fiume (= Ri-
jeka), Zara (= Zadar), Spalato (= Split), Ragusa (= Dubrovnik) itd.

Lipice (Leipzig) oko 1700. godine, bakrorez G. Bodenehra

138
Život imena

Egzonimi U međunarodnom komuniciranju sve se manje upotrebljavaju. Oni


i u prometnom smislu otežavaju komunikaciju. Egzonime koji su davno usvoje-
ni, potpuno prilagođeni hrvatskom jeziku i već stoljećima u uporabi, valja čuvati
kao svoju imensku baštinu.

2.16. Prevedena i pomodna imena


I prije je bilo hrvatskih antroponima nastalih ugledanjem na strane jezike i
stranih prezimena prevedenih na hrvatski: Ritter> Vitezović, Wiesner> Livadić,
Farkaš> Vukotinović, (Blasio) Faggioni > (Vlaho) Bukovac. Velik priljev stranih
osobito ženskih osobnih imena dolazi u novije vrijeme kao pomodna pojava ugle-
danjm na osobe estradnog, filmskog, pomodnog svijeta (Nives, Kim, Felon, Lu,
Gaby). Ta pomodna imenska "pošast" u velikom je previranju s obzirom na nji-
hovu (ne)prilagodljivost hrvatskom imenskom sustavu (deklinacijskom i tvorbe-
nom, u prvom redu).
Literatura:
Šimunović, P. (2006): "Pomodna osobna imena i njihovo ponašanje u jeziku", u:
Hrvatska prezimena, Zagreb, Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 355-359.

2.17. Hrvatski zakon o osobnom imenu


Hrvatski zakon o osobnom imenu (Narodne novine 69/1992) daje veliku slo-
bodu imenskog izbora i postavlja mala ograničenja. Dijete nasljeđuje prezime svo-
jih roditelja i oni odlučuju koje će od njihovih prezimena naslijediti ili će nositi
oba prezimena svojih roditelja. Usvojenom djetetu određuje se prezime u skladu
s odredbama zakona. Djetetu kojemu je do 18. godine priznato očinstvo roditelji
mogu sporazumno odrediti novo prezime.
Pri sklapanju braka supružnici zajednički odlučuju o izboru svojega budućeg
prezimena. Svatko ima pravo prezime zakonski promijeniti. Dijete starije od 10
godina samo daje pristanak za promjenu svojega imena i prezimena.
Imenski obrazac sastoji se najviše od četiri dijela, tako da imenska ili pak pre-
zimenska sastavnica ima najviše dva dijela. Udvojena prezimena mogu nositi i
muškarci i žene. Netko se na primjer može zvati Ljubomil Tito Josip Franjo Ksa-
ver Šandor Babić Gjalski Kišžiijski (rođen je kao Ljubomil Tito Josip Franjo Ba-
bić), ali u pravnoj uporabi može imati najviše dva imena i najviše dva prezime-
na, npr. Ksaver Šandor Babić Gjalski. Najčešća je pojava da žena pri udaji uzima
muževljevo prezime.
U prošlim stoljećima nadijevana su umjetna, neobična imena i prezimena na-
hodima, tako da su već imensko-prezimenskim biljegom bili društveno označeni.
LT našim primorskim nahodištima bila su, među inim, zapisana ova imena: Gali-
na (= kokoš), Befana (= Baba Roga), Jnfidele ("nepouzdan, nevjernik"), Padavizza,
Tikva ... Da ne povjeruješ! Nahodi su poslije čestim usvajanjem preuzimali prezi-

139
Uvod u hrvatsko imenoslovije

1
//,. j/~ ,'J l!7!lUhj~t
' '

L~tt/r/4(- ;Jra.'/""k~'//!(;Ed'r..44 ~/~


/"'M.c-c,:;/...."~C,,~,:.::~~J ; ,Za
~.L.~ q ..#..t:{t: .~i1t-c;z~t
/

Redak u matičnoj knjizi rođenih kojim je slavni književnik Krleža dobio ime Miroslav

mena (i imena) svojih u.svajatelja, ili su kao domazeti preuzimali prezime porodi-
ce u kojoj su se bili priženili.

2.18. Nova preimenovanja i njihove posljedice


Nakon raspada Jugoslavije 1991, u kojoj je zbog kolizije istih toponima bilo
mnogo imenskih prilagodbi, i nakon raspada komunizma, za čije je vladavine bilo
mnogo ideologiziranih imena, u hrvatskoj su onirniji nastupila mnoga preimeno-
vanja (osobito ulica i trgova), vraćanja na iskonske (ili starije, prethodne) imenske
likove. U toj oblasti danas su mnoga imena u previranju. Žive stariji izaživljuju
novi imenski likovi. Taj proces s prividnim neredom vodi k skoroj stabilizaciji. U
tome uz političke faktore onomastičari imaju važnu ulogu u imenskoj "ekologiji".
Politika i imenska pragmatika doista su na djelu u današnjoj hrvatskoj onirniji.
Literatura:
"Normizacija osobnih imena u knjižarstvu i lekSikografiji", Hrvatski bibliotekar-
ski zbornik, Zagreb 1996, 172 str.
Vladimir Anić/Josip Silić (2001): Pravopis hrvatskoga jezika, Novi Liber [iJ Škol-
ska knjiga, Zagreb.

140
III.
ANTROPONIMIJA
3. Osobno ime

3.1. Imenska praslavenska baština


Hrvatska narodna imena praslavenska su baština. Ona predstavljaju najstari-
je hrvatske spomenike, potvrđene već od VIII. stoljeća. Mnoga prepoznajemo i u
davno potvrđenim ojkonimima. Svojom tipologijom hrvatska osobna imena pre-
slik su slavenske i indoeuropske antroponimije. Od prvih spomenika otkad su po-
tvrđena moguće ih je razvrstati u nekoliko skupina:
a) Odapelativna (samotvorna, monoleksemna) osobna imena. Ona su mononirn-
ske strukture i vjerojatno postanjem najstarija (K. Jireček). Mnoga od njih na-
stala su pod utjecajem magije i religije kao apotropeji (da osobu kojoj su pri-
družena čuvaju od zla). Zovemo ih profilaktičkim imenima. U Hrvata su vrlo
rano potvrđena u likovima: Rak, Hlap, Dub, Rab, Oral, Vuk, Vrh, Grab, Go-
lub, Grlica, Loza ... Ta i takva imena bila su mijenjana i preinačivana sufiksaci-
jom: Vukac, Vukoje, Lozan ... Preinačavana su bila i mnoga druga osobna ime-
na, osobito hipokoristici tvoreni pokraćivanjem narodnih dvoleksemnih i dru-
gih osobnih imena.
Tomo Maretić u svojem je već spominjanom klasičnom djelu "O narodnim
imenima i prezimenima u Hrvata i Srba" (Rad JAZU 81,1886, i 72, 1886) popi-
sao apelative koji dolaze u takvih odapelativnih imena: ban, brz, bura, čeh, dikla,
div, gora, dub, gvozd, kamen, kita, neven, obil, osam, paun, slad, smilj, vidra, zla-
to, zvijezda, žar...
U starohrvatskoj (i staro srpskoj) povijesnoj antroponimiji izbrojeno je 45%
imena supstantivne, 33% glagolske i 22% pridjevske tvorbe, pa je tako dvije tre-
ćine nesufiksainih imena tvoreno semantičkim putem prijelazom iz apelativnog
polja, gdje su apelativi imali funkciju označivanja u antroponimijsko polje gdje
postaju imena i obnašaju funkciju imenovanja.
Mnoga jednosložna imena (npr. Čeh, Hlap, Rak, Rab... ) zapravo su dvoslož-
ne imenske tvorbe. Ona su ispadanjem poluglasova na kraju postala jednoslož-
na imena.

143
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

b) Izvedena imena nastajala su od dvoleksemnih, temeljnih imena, apelativnog i


imenskog postanja, s pomoću različitih formanata (npr. Brzanja, Nebrat, Osto-
ja ... ). U deapelativnih imena tzv. semantičke tvorbe dolaze oni sufiksi koji su
najplodniji i na odgovarajućoj apelativnoj razini.
Dvoleksemna imena potvrđena su vrlo obilno od IX. stoljeća: Berigoj, Budi-
drug, Boleslav, Božiteha, Pribigaj, Budimir, Kresimir, Dobrodrug, Dobrovit, Doma-
goj, Gojslav, Ljubidrag, Mojmir, Mutimir, Njegomir, Prvoneg, Pribineg, Radoslav,
Svetoslav, Tomislav, Tčšimir, Tolimir, Tomidrug, Većenega, Većemir, Vitoraj, Vla-
dislav, Vsemir, Zvonimir... i uglavnom su ovih struktura: a) glagol + imenica (Bra-
nimir, Berigoj, Tomislav, Kresimir); b) imenica + glagol (Domagoj); e) pridjev + gla-
gol (Bolenjeg); d) pridjev + imenica (Radivoj); e) pridjev + pridjev (Milotjeh).
Starohrvatski jezik baštinio je, kako smo upravo naveli, paradigmatske imen-
ske tvorbe s prefiksima (Pobor, Dovalja, Pobrat, Zaga da) ili imenima s prefiksaI-
nim glagolskim osnovama (Ostoja, Najezda, Prijezda) te imena s negacijom: Ne-
lep (usp. prezime Nelipić), Nerad, Nenad, Nemanja ...
Dvoleksemna imena pripadala su povlaštenom društvenom staležu. Vrlo su
bogato zastupljena u starohrvatskoj vladarskoj eliti: Budimir (740-780), Više-
slav (780-802), Ljudevit (IX. st.), Mislav (o. 835 - o. 845), Trpimir 1. (845-864),
Domagoj (863-876), Zdeslav (878-879), Branimir (879-892), Mutimir (892-910),
Tomislav (o. 910-928), Krešimir (935-945), Miroslav (945-949), Držislav (969-
995), Svetislav (995-997), Častimir (1073-1074), Zvonimir (1075-1089). Najče­
šće je drugi strukturni formant dvoleksemnih imena bio -mir "velik, slavan",
koji se miješao sa značenjem starijega tvorbenoga morfema -*mer. Zamjena jed-
noga značenja drugim stara je. Često se morfemu -mir pridaje značenje -slav
i obrnuto. Takvi formanti: -mer, -mir (= "svijet", usporedi "svemir"), a onda
su se počeli zamjenjivati morfemi -mir i -slav, gubili su svoja iskonska leksič­
ka značenja i preuzimali strukturalnu ulogu sufikasa s meliorativnim značenj­
skim nabojem.
U imenima hrvatskih knezova IX. stoljeća javlja se uglavnom dvoleksemno
osobno vladarsko ime: Višeslav, Mislav, Branimir, Mutimir, Ljudevit, Berigoj, Do-
magoj, a u hrvatskih knezova koji su poslije bili okrunjeni za kraljeve uz narod-
no ime javlja sei svetačko: Mihajlo Krešimir, Stjepan Držislav, Dmitar Zvonimir,
po ustaljenoj formuli qui et kako je bilo uobičajeno i u prethrvatsko doba po sve-
mu Rimskome Carstvu: Ego Demetrius qui et Suinimir nuncupor; ego Cresimir
qui alio namine vocitor Petrus. Isto se događalo i u velikaša: Petrus ego Zerni qui
et Gumey filius itd.
Imena tih strukturnih tipova bila su u davnoj namjeri pri nastanku zapravo
željna imena i nosila su u sebi daleki odjek rečeničnih imena tipa Dabiživ (= da bi
bio živ), koje je ime u uporabi sve do naših dana.
U tvorbi dvoleksemnih imena isti imenski morfemi mogu doći u prvom i dru-
gom dijelu imena: Miroslav, Slavomir. U prvom dijelu dolaze često imenski mor-
femi: bijel, blag, bog, bolji, bran, brat, črn. cvet, čedo, čudo, dika, dobar, dom, drag,

144
Antroponimija

duša, god, gaj, gradi, hod, ini, jar, jezd, kaz, kraj, lep, ljub, ljud, ljut, moj, nih, rast,
sebe, skor, slava, stan, stoj, strad, straž, stroj, sav, svet, tih, tvrd, veći veli, viši, vit,
vlast, valj, zemlja, zvan, želja, žito Česti su i glagolski oblici: beri, desi, drži, gradi,
nosi, ozri, pribi, toli, zbi, zde ...
U drugom dijelu pretežito su ovi morfemi: -čaj, -dan, -dar, -ded, -dej, -drag,
-drug, -gaj, -gaj, -gost,-hran, -hval, -lik,-ljub, -man, -mar, -mer, -mil, -mir, -mi-
sl, -muž, -neg, -rad, -hram, -salj, -slav, -sil, -strah, -srez, -teg, -Uh, -vit, -voj, -vuk,
-zar, -živ ...
Praindoeuropskoj baštini dvoleksemnih imena pripada produktivna kategori-
ja imenskih osnova. Među rano potvrđenim dvoleksemnim imenima ubrajamo i
ona tvorene prijedIbzima i negacijom kao što su Prijezda, Negoda, Nenad itd.
Po Maretićevu istraživanju u hrvatskom (i srpskom) jeziku nahodi se 367 dvo-
leksemnih imena potvrđenih od IX. stoljeća.
Nakon evangelizacije, po uzoru na dvoleksemna narodna imena, javljaju se
hibridna imena: Jurislav od XII. stoljeća, Petrislav od XIII. stoljeća, Dminoslav u
XlV. stoljeću i druga.
Promjenom temeljnog imenskog znaka, njegove forme, naglaska i redukci-
jom njegova pridjevskog segmenta, dobivamo muška imena: Buco (: bucast), Ćele
(: ćelav), Klempo (: klempav), odnosno ženska kao što su: Čupa (: čupava), Gara
(: garava), Krnja (: krnjava) ... Glagolnoga su postanja imena: Beljo (: beljiti se),
Guše (gušiti se). Ta imenska kategorija većinom pripada nadimačkoj skupini.

3.2. Predslavenska imenska baština na današnjem hrvatskom jezičnom


prostoru

Na današnjem hrvatskom jezičnom prostoru prije nego što su u VI. i VII.


stoljeću njime zagospodarili doseljeni Hrvati, nalazila su se uglavnom poro-
manjene ilirske etnije koje svoju nazočnost potvrđuju osobnim imenima na
rimskim nadgrobnim i drugim spomenicima. Radoslav Katičić ("Die i11yris-
chen Personennamen in ihrem siidostlichen Verbreitungsgebiet", Živa antika
XII, 1962,95-120; isti, "Das mitteldalmatinische Namengebiet", Živa antika XII,
1962, 255-292) pokazao je kako se iz imena i povezanosti imenskih elemena-
ta dade utvrditi na južnodalmatinskom prostoru obitavališta tzv. "pravih" Ili-
ra (Illyrii proprie dicti), s karakterističnim imenima: Epieadus, Gentius, Pinnes,
Grabon, Longarus, Zanatis, Seerdiaedus. Na srednjodalmatinskom i panonskom
području učestalije su potvrđena imena: Andes, Aplis, Aplo, Baerus, Baera, Beu-
ras, Buretius, Pladomenus, Paio, Vendus, Vendo ... Bile su to, vjerojatno, neke
druge ilirske etnije. Na zapadu od Krke, na liburnskom izapadnijem histrij-
skom području, potvrđena su opet druga imena. Koliko su god ta istraživanja
poticajna s obzirom na pretpostavku o prostiranju ilirskih jezičnih područja,
valja s autorom dijeliti oprez kako utvrđene imenske prostore ne treba poisto-
vjećivati s tobožnjim jezičnim prostorima.

145
Uvod ti hrvatsko imenoslovIje

Približne (preklapane) granice ilirskih imenskih područja

Hrvati su, dakle, dolaskom na područje Ilirika zatekli u srednjovjekovnim


gradovima Romane, a izvan granica i po unutrašnjosti Romane iromanizirane
starosjedioce.
U gradovima, na gradskim agerima, zatečen je romanski imenski repertoar u
kojem razaznajemo a) prilično tanak sloj starogrčkih imena: Teodor, Zoil; b) rim-
ski pretkršćanski sloj: Agape, Albinus, Augustus, Candidus, Martinus, Domaldus,
Gaudius, Vitalis, Marcela; e) kasnorimski kršćanski sloj: Bonus, Ursarius, Ama-
tus, Ambrosius, Anastasius, Barbatus, Vitus, Vivianus, Clemens, Donatus, Jurinus,
Justius, Lucius, Sergius, Veteranus, Plato, Urbanus (te ženska imena Agata, Berta,
Buna, Palma, Sabata, Viola, Ursa). Uz njih su često potvrđena apostolska ime-
na: Petrus, Johannes, Paulus, Andreas, Jacobus, Mathaeus, Bartholus; d) bizant-
ska imena: Alexius, Basilius, Constantinus, Demetrius... ; e) germanska: Antredus,
Adalfred, Grimaldus, Adalbertus, Anselmus, Bernardus, Rainerius ... , a došla su s
kršćanstvom preko sjeverne Italije, osobito iz Aquileje.
Za Hrvate je važno istaknuti da su neka imena primili preko grčkoga jezi-
ka kao izvornika i (češće) kao posrednika: Ivan (IwlXvvl1C;), a ne preko latinskog
Johannes; Josip (Iwa~cp, sa 11 > t) a ne preko latinskoga Josephus; Mihovil (MtX(x~A)
a ne preko latinskoga Michael; Isus (Il1aovC;), a ne preko latinskoga Jesus itd., a

146
Antroponimija

mnoga druga preko latinskoga: Izrael, Barbara, Bazilije, Eujemija, Gabrijel, He-
rod ... Takav hrvatski imenski sastav uvjetovan političkim prilikama te zemljopi-
snim razmeđima vjera, kultura i civilizacija ne poznaje nijedan drugi europski
jezik. To je hrvatski specifikum (v. Ivan Popović, "Hrišćanska grčka onomastika
u Hrvata", Zbornik radova SAN, 59, Beograd 1958,77-98).
Izvan grada vladao je hrvatski imenski sustav s narodnim imenima, u koje-
mu su prevladavale imenske osnove s Rad-, Mir-, Vlad-, Dobr-, Bog-, Prib-, Brat-,
Ljub-, Vuk-o Te imenske osnove u pojedinim krajevima obuhvaćale su imena triju
četvrtina pučanstva. Osnova Rad- česta je bila u vlaškoj antroponimiji. Inačice su
se često ponašale kao zasebna imena, pa tako u okolici Dubrovnika godine 1422.
braća Radosalića ho se imena: Vukašin, Vukac, Vukasov, Vukšac, a najveću frek-
venciju imao je sufiks -ko (-atko, -enko, -etko, -ićko, -inko, -ojko). Čak 20% svih
sufiksalnih imena tvoreno je bilo sufiks om -ko i njegovim složenicama.
Već vrlo rano u primorskim gradovima i okolo njih nastaje imenska (i jezič­
na) simbioza. Primjerice u pretežito romanskom gradu Trogiru i XII. i XIII. sto-
ljeću nalaze se a) odapelativna hrvatska imena Vuk, Obrad, te ženska imena Buga,
Cveta, Doka, Uteha ... ; b) dvoleksemna muška imena: Belislav, Bratimir, Drago-
rad ... i ženska imena: Bratuslava, Ljubinega, Pribislava, Vseznila ... ; e) izvedena
muška imena: Berko, Bolješa, Dobriša, Priben ... i ženska imena: Belica, Bratina,
Budača, Črnava, Gojna, Ljuba, Premila, Priba, Stana, Tolica, Ziva ... ; d) hibridna
dvoleksemna muška imena: Dminoslav, ]urislav... i ženska imena: ]urislava, Pero-
mila, Marislava ... ; e) pokraćena i izvedena kršćanska muška imena: Čude (: Clau-
dius), Gvido (: Guido), Gavža (: Gaudius), ]unota, Palmota, Urbe, Vrsajko (: Ursus),
Vitalić... i ženska imena: Gapa, Buna, Palma, Sabata, Viola, Bivača (: Vitalda) itd.
Ta antroponimija nosi izrazite hrvatske značajke i odlikuje se hrvatskom tvor-
born, dok je tvorba romanskim sufiksima gotovo zanemarljiva: -olus/-uleus: Bra-
tiolo (1198), Cenolus (1289), Grabul (1311), -olinus/-ulinus: Zivolinus, Dragulinus,
te nekoliko hrvatskih imenskih osnova s romanskim sufiksima -ellus, -inus, -usi-
us, -ussus, -etto, -etta i sl.
Proces integriranosti kršćanskih imena u srednjovjekovni hrvatski antropo-
nimijski sustav tekao je od samog početka romansko-hrvatske jezične simbioze.
Mirno i ustrajno.
Prevrat u imenskom repertoaru nastaje sTridentskim koncilom u XVI. sto-
ljeću, otkad se na krštenju daju isključivo kršćanska imena. Dogodilo se da je u
XVII. stoljeću gotovo polovica stanovništva dubrovačke okolice i preko 60% žen-
skog pučanstva nosilo samo pet različitih imena. Sav kršćanski imenski reperto-
ar bio je u XVIII. stoljeću reduciran na četrdesetak muških i dvadesetak ženskih
imena. Mnogo intenzivnije nego u prošlim stoljećima započinje hipokoristička
tvorba kršćanskih imena. Od svakog pojedinačnog imena Demetrius, Marcus, Pa-
ulus, Petrus, Stephanus nabrojeno je stotinjak i više tvorbenih likova (v. V. Spli-
ter-Dilberović, 1966: Beitriige zur Bildung der serbokroatischen Personennamen,
Verlag A. Hain, Meisenheim an GIan, 480 str.)

147
Uvod u hrvatsko imenoslavlje

U Hrvata se krajem XVIII. stoljeća ponovno rabe narodna imena kao prijevodi
svetačkih imena s naslanjanjem na potisnuta narodna imena: Desidarius > Želj-
ko, Wolfgang> Vuk, Justinianus > Upravda, Domenica> Nedjeljka/Neda, Auro-
ra > Zora, Emerik> Mirko, a u XIX. stoljeću, za Ilirskoga preporoda, narodnih je
imena mnogo: Željko, Kazimir, Miroslav, Stanislav, Bogomir, Vatroslav, Tihomir,
Prelimir, i mnoga druga, također prevedena: Beata> Blaženka, Deodatus> Bog-
dan, Gottlieb> Bogoljub, Karl> Dragutin, Ignac> Vatroslav, Aloisius> Vjekoslav
itd. Danas kalendari često uz svetačka donose i narodna, pučka imena.

3.3. Strana imena i njihova motivacija


Hrvatska je dijelom srednjoeuropska dijelom mediteranska, a dijelom i bal-
kanska zemlja. Taj zemljopisni smještaj i povijesne prilike omogUĆili su utjecaj
germanskih i mađarskih osobnih imena na sjeveru, romanskih (talijanskih) ime-
na na jugu i islamskih imena u islamiziranoj hrvatskoj populaciji u Bosni. Kao
što su imena iz antroponimije kršćanskih susjeda dolazila uglavnom kao kršćan­
ska imena, tako su islamska imena dolazila islamizacijom hrvatskoga pučanstva
i danas su lakše prepoznatljiva u prezimenima od islamskih osobnih imena. Mi-
gracije od XVI. do XVIII. stoljeća unijele su u hrvatski imenski fond pravoslavna,
srpska i vlaška imena. Ta su imena teže prepoznatljiva, ali su ipak svojom isho-
dišnom formom, jezičnim likovima i areainim razmještajima tvore prepoznatlji-
ve diskriminante.
a) U hrvatsku antroponimiju ulazila su kršćanska imena zapadne ekumene iz
talijanskog i germanskog imenskog repertoara, kudikamo više nego u srpski
imenski fond, u kojemu je mnogo više imena iz starohebrejskog i grčkog imen-
skog repertoara.
b) U Hrvata je kudikamo manje narodnih imena i njihovih tvorbenih inačica
nego u Srba. U Hrvata je obilato hipokorističkih tvorbi od kršćanskih ime-
na, koja oni dobivaju na krštenju od Tridentskog koncila, a ime se zapisuje u
temeljnom, stilistički neutralnom službenom imenskom liku. U Srba je često
hipokoristik službeno ime: Arsa (ne Arsenije) Jovanović, Jaša (ne Jakov) Pro-
danović, Peđa (ne Predrag i sl.) Milosavljević.
c) Čestotnost pojedinih imena u Hrvata i Srba vrlo je različita.
d) Budući da u Hrvata prezime ima dugu tradiciju, oni se službeno oslovljavaju
prezimenom. Srbi i kad o svojim kulturnim i političkim velikanima pišu, izra-
žavaju intimnost osobnim imenom: govore o Vuku (Stefanoviću Karadžiću),
čitaju Branka (Radičevića), Izidoru (Sekulić), čika Jovu (Jovanovića Zmaja),
jedni simpatiziraju Miloša, drugi Karađorđa, što u Hrvata nije uobičajeno.
e) Imena nose dijalekatni glasovni, katkad i slovni, tvorbeni, leksički i naglasni biljeg.
Čakavsko i kajkavsko narječje isključivo su hrvatska narječja, a zapadna štokav-
ština ima svoje izrazite diskriminante prema istočnoj štokavštini, stoga se i dija-
lektno mnoga imena lako prepoznaju kao hrvatska, odnosno kao srpska imena.

148
Antroponimija

3.4. Deminutivi i hipokoristici


Postupnim zamiranjem odapelativnih i dvoleksemnih imena razvio se ne-
vjerojatno bogat sustav imena s deminutivnim oblicima i hipokorističko-stili­
stičkim nabojem. Ta imena od milja tvorila su se pokraćivanjem dvoleksemnih
imena, tvorbom odapelativnih imena i od samoga početka zahvaćala su svetač­
ko-biblijska imena.
Pokraćena imena najčešće su dvosložne imenske postave, a nastajala su kra-
ćenjem osobnog imena za jedan ili dva sloga. Tako se dobivala okrnjena imenska
osnova na koju je dolazio drugi formant s hipokorističkim nabojem. Pokraćiva­
nja su se zbivala n~ šavu prvog člana (Miroslav> Miro, Budimir> Budo), a rjeđe
na kraju drugoga člana (Ljudevit> Vito, Radočaj> Čajko). I danas se sufiksi do-
daju na prvi dio pokraćenih imena (Josip> Jole), ali i na završni dio skraćenog
imena (Eugen> Geno).
Skraćene osnove nosile su hipokoristične naboje. Mnoge su osnove tu hipoko-
rističnost izgubile pa djeluju kao osnove temeljnih, neutralnih imena.
Na pokraćene osnove dolaze raznovrsni sufiksi. U hrvatskoj antroponimiji nji-
hov se broj penje na oko tri stotine različitih, koje dijelimo na ove:
l) monoformna imena s osnovnim karakterističnim konsonantima:
a) -n- Čeprnja, Tihan, Hoten, Odolen, Hrvatin, Dobronja, Radonja Bohun ...
b) -h- Črneha; -š- Dragoš, Boriša, Miloš, Dobreš, Radiš, Dragiša, Beroš,
Matuša ...
e) -k- Božjak, Berko; -c- Stanac, Dobrica; -č- Mirča, Kosač, Radič, Dobrač
d) -t- VIko ta, Neguta, Milat
e) -s- Bujas
f) -j- Negoj, Treboš, Sebenja, Hrvoje
g) -1- Rakela, Dobrila, Brajilo, D rago la, Vukola, Budul, Dragula
h) -v- Mrnjav...
2) monoformna imena s osnovnim samoglasnikom:
a) -a- Nega, Dobra, Lepa
b) -e- Grde, Smole, Slade
e) -eta « -~ta): Gučeta, Godeta
d) -0-: Pribo, Dobro. ..

3.5. Plodnost pojedinih sufikasa


Neki su sufiksi kroz povijest jako povećali svoju plodnost, dok su drugi posta-
jali neplodni. Od 300 sufikasa u hrvatskoj (i srpskoj) antroponimiji, 45 njih imaju
visoku produktivnost, 52 srednju, a 200 sufikasa danas je neplodno.
Važno je istaknuti da od poznatih pedesetak monomorfemnih sufikasa u po-
vijesnoj hrvatskoj (i srpskoj) antroponimiji samo je II sufikasa zastupljeno isklju-
čivo u hrvatskom (i srpskom) jeZiku: -onja, -eh, -t-, -ta, -S-, -lja, -oje, -ča, -ić,- ela,

149
Uvod li hrvatsko imenoslovije

-01 (V. Irina M. Železnjak, 1969: Očerk serbohorvatskogo antroponimičeskogo slo-


voobrazovanija, Naukova dumka, Kijev).
a) Polimorfni sufiksi u starohrvatskoj (i srpskoj) antroponimiji do xv. stoljeća
jesu: -ohna (-h-na) dolazi na muška imena s glagolskom osnovom (Držihna,
Ozrihna) i na imensku osnovu (Bratohna); -han (Bčlhan); -šan (Dragšan); -ašin
(-aš-in) (Vukašin); -eš-an (Bratešan), -eš-in (Dobrešin); -eš-ko (Dobreško); -č-in
(Boijčin); -ič-ko (Božičko); -av-ko (Desavko); -av-ac (Dubravac), -ov-ko (Radov-
ko); -ov-an (Nčgovan, Dragovan), -at-ko (Dobratko); -ut-in (Dragutin), an-ko
(Prodanko), -an-ac (Grubanac), -os-ta (Radosta) ...
b) Ponovit ćemo da se u hrvatskom dinarskom gorju od rijeke Neretve do Čića­
rije u Istri javljaju augmentativna osobna imena s meliorativnim značenjem:
Ivanda, Lukenda, Milandura, Jakovina, Josina, Jurdana, Šimunda, Jovandeka
itd. Objašnjenje te osobine vjerojatno leži u tamošnjoj vlaškoj onomastici jer
je ista pojava zamijećena kod hrvatske vlaške populacije u Istri, koja je doš-
la iz tih krajeva u XVI. stoljeću, i kod iste populacije u talijanskim Molisama,
kamo su se doselili u xv. i XVI. stoljeću. Pojava je uočena, ali još nije istraže-
na na zadovoljavajući način. Ista se augmentativnost s hipokorističnim nabo-
jem zamjećuje i na rodbinskim nazivima: matetina "majčica", djedina "djedi-
ea", babetina "babica, bakica", dječetina "djeca" itd.
e) Konverzijske tvorbe osobnih imena nastale značenjskim preobrazbama i me-
tonimijskim približavanjem pojmova. U takve imenske tvorbe ubrajamo po-
imeničene pridjeve (Črni, Dragi, Mrki, Vesela), poimeničene zamjenice (Sebe-
nja), poimeničene uzvike (Žiža) itd.

3.6. Ženska imena


Ženska imena javljaju se vrlo rano, potvrđena su u vrelima u isto vrijeme kao
i muška imena, iako mnogo rjeđe, zbog tadašnjeg položaja žene u društvu. Ta su
imena bila odapelativna, dvoleksemna i izvedena. U doba poslije Tridentskog kon-
cila kad su se nadijevala kršćanska imena, svetačko-biblijskih ženskih imena bilo je
malo, a entropija je bila vrlo velika. S pomodnošću i nastankom novih motivacijskih
imenski h skupina broj ženskih imena u velikom je porastu. Karakteristični su u
hrvatskom ženski hipokoristici u muškom obliku: Barek (: Bara), Mirek (: Mira) itd.
Hrvatska osobna imena prilično su dobro zasvjedočena i obrađena. Temelj-
na je studija Tome Maretića, koja je već spominjana. O osobnim imenima (i pre-
zimenima) napisano je u hrvatskoj antroponomastici nekoliko desetaka knjiga i
članaka, ali mnogi zahtjevaju znanstveni oprez.

3.7. Semantika i struktura osobnih imena

Već smo spominjali: hrvatska narodna imena postupno je prihvaćao strani


živalj zatečen
na ovim prostorima u doba hrvatske doseobe, i kasnije. Romani u

150
Antroponimija

gradovima, Vlasi u vlaškim katunima. Samo je u Vlaha tih imena nešto manje
od onih u Vlaha sjedilačkog načina življenja. Velik postotak vlaških imena i ime-
na tvorenih vlaškim formantima, i vlaškim načinom, pokazuje kako su ti Vlasi
dugo bili, zajedno s onima pravoslavnima koji su dolazili u hrvatske krajeve pred
turskim najezdama i s njima, etnička (narodnosna) a ne staleška (stočarska) ka-
tegorija. Albanski Živalj koji se premiještao zajedno s Vlasima imao je viši posto-
tak kršćanskih imena i po njima bio bliži bizantskim Grcima nego Slavenima (Ji-
reček, 1962, 50).
Ponovimo, Hrvati čuvaju četiri tipa imena:
a) monoleksemna/samotvorna/odapelativna;
b) složena kojim~ pripadaju i ona tvorena s prefiksom (Predrag) i s negacijom:
Nemir, Nenad, Nemanja;
c) izvedena od pokr aćeni h složenih imena te
d) tzv. gramatički tip hipokorističnih imena (hipokoristici na -a, na -e: Bože, Ra-
de, Grube, Dobre i sl., na -o: Primo, Rako, Dobro ... , te imena pokraćena: Vlad,
Rad, Smol, Stan itd. za koja R. Bošković smatra (1987, str. 367) da sa struktu-
riranim Ibl predstavljaju najstariji indoeuropski sloj pokraćenih imena, i ona,
po njemu, nisu bila hipokoristici, barem prema gramatičkom ustroju. K. Jire-
ček tvrdi da je takvih imena u dalmatinskim ispravama malo, pa se meni či­
ni da su takva imena nastajala u vlaškoj antroponimiji jer Vlasi imaju takav
ustroj imena (Buk, Bur, Buč, Bač), a javljaju se u onim krajevima gdje je vlaška
antroponimija bogato zasvjedočena (u Dečanskim hrisovuljama).
Semantika imena
Čovjek na niskom stupnju duhovnog razvitka nije razlikovao riječi za predme-
ta i pojave. On je vjerovao u naravnu vezu označnika (ime) i označenika (osobu),
pa su i imena za nj bila stvarnost postojećeg svijeta, naravna veza imena i imeno-
vanog. Ime mu je bilo bitni dio sebe sama, dio njegove osobnosti i njegova zna-
čenja (Nomen est omen!). Zlo dolazi i od povrede i zloporabe njegova imena. U
staroj Rusiji (i u nas) roditelji su krili imena djece dobivena na krštenju i rabili su
druga, izmišljena imena da pravo ime ne saznaju urokljive osobe, mračne, nad-
naravne sile. Nazočio sam kad su neki, umirući na samrtnoj postelji doznali i za
svoje drugo ime. Svako je ime u početku bilo motivirano različitim semantičkim
realijama. Imena su bila dio magije i religije (Prodan, PovrženlProjectus, Najden,
Nedoklan, Popržen, Prskalo, Ukraden, Vuk itd.).

1. ŽIVOTINJE

Mnogo je imena bilo motivirano životinjama. Usud čovjekov vezan je s usu-


dom životinja. On im nadijeva osobna imena. Život ljudi prožet je životom ži-
votinja (ista je riječ!). Počinje to od raja zemaljskoga sa zmijom. Grčki Pan nosi
obilježje ovna, bog Jupiter ima obličje vola, Isus je jaganjac Božji, Duh Sveti - go-
lubica, evanđelist i su označeni simbolima životinja. Degradacija životinja nastaje

151
Uvod li hrvatsko imenoslavlje

u kršćanstvu prihvaćanjem aristotelizma (lat. anima" duša" i animal "životinja")


po kojem ona imaju dušu, ali nemaju razum (već nagon, pohotu, strast). Čovjek
je animal rationale. To mišljenje preuzeo je Toma Akvinski.
Prisjetimo se toponima Medvednica, Turopolje, Kozjak, Učka, Risnjak, Bjelo-
lasica, Elafitski otoci. Artemida drži uza se jelena, posvećenu životinju antičkih
gajeva ... Imena u Kornatskom otočju: Puh, Ošljak, Krava, Kobila, Gira, Petelin ...
Pokušaj spoznavanja svijeta počinje imenovanjem. Lovom je uspostavljena najpr-
vobitnija veza. Prvi poznati ljudski crteži u špilji Altamiri prizori su lova. Mnoga
mitološka bića: sfinge, kentauri, minotauri, satiri, sirene, vile izražavaju oblično
prožimanje čovjeka i životinje. Nijedno ime u životinja nisam našao a da nije bi-
lo upotrijebljeno kao osobno ime ljudi. I obrnuto se može reći. Religije, prirodne
pojave (voda, potop, poplave, oganj, vulkan). Faza animalizma, totemizma, sla-
venska mitologija (Perun, perunika/bogiša, Morana, Živana, Utva, Vesna, Veles,
Mokoš, Svarog.. .).
Životinjski motivi živo su utkani u hrvatsku usmenu književnost. Zmajevi oti-
mlju djevojke, žene se princezama, ženici se pretvaraju u labudove, u kozliće, dje-
vojke u žabe, u zmije ... U takvu okrUŽjU nastaju imena: Orao, Rak, Sokol, Jež, Li-
sica, Medvjed, Vuk, Pauk, Golub, Zec, Grlica, Kraguj, Paun itd.
2. BILJKE
Kult biljaka pripada najstarijim kultovima. Prije i sada mnogo je imena moti-
virano biljkama, i to za muškarce i žene: Javor, Grah, Šafran, Jasmin, Jasen, Klas,
Lozo, Prut, Hrast/Hraste, Dub, Bor, Jablan, Čubre, Ljiljan; Ljilja, Dunja, Maslina,
Rašeljka, Perunika, Ruža, Ljubica, Jagoda, Višnja ...
3. OGANJ I GROM
Oganj je dar bogova. Po gromu su motivirana imena bogova; usp. njemački
Donner (slav. bog Perun); po ognju su imena: Ognjen, Ognjeslav, Žarko, Iskra, Ža-
rilo, Viganj ...
4. PRIRODNE POJAVE
Jar, Danica, Mećava, Oluja, Zoran, Zvjezdana, Vihor, Bura, Jug...
5. KOVINE
Gvozden, Zlatislav, Srebrenka ...
6. BROJEVI
Rimljani su često nazivali djecu po rednim brojevima rođenja (pogotovu žen-
sku): Prima, Sekunda, Tertia, Quinta, Octavia ... U nas je mnogo prezimena po
rednim brojevima od osobnih imena: Prva n, Petan, Šestan, Osmec, Devetak, Tri-
naestić, u Albanaca Prendža "prvorođeni" itd.

7. SRODSTVA
Kao posljedica skupnoga življenja u obiteljskim zadrugama: Bratan, Djedo,
Brajko, Ujko/Vujo, Neva, Brajo, Brajša, Seja, Šuro, Čiko, Majica, Maja ...

152
Antroponimija

8. ANATOMIJA LJUDSKOGA TIJELA


Imena su motivirana samo izvanjskim dijelovima. Organi koji se ne vide nisu
bili motivom imenovanja (utroba, slezena, gušterača, žuč, bubreg, pluća ... ). Evo
nekih imena i nadimaka: Glavan, Rudan, Lubina, Kosenka, Čelak, Dlačić, Runje,
Nosek, Nozdro, Nozdronja, Bradaš, Okoje, Vrgoča, Maloča, Očić, Vuhan, Čulo,
Bezuh, Brko, Mileusnić, Gubec, Zuban, Zupčić, Krnjača, Vratonja, Vratuša, Krko,
Krklec, Krivošija, Crnošija, Grle, Trogrlić, Gnjato, Plećaš, Lebrača, Dojčić, Ruka-
vina, Šakota, Prstac, Palčić, Koljenko, Nogalo, Šćulac, Pupac, Pupačić, Trbić, Ku-
ljava, Kulin, Kuljiš, Guzina, Šupak, Peciguz, Dupalo, Prlnjača, Šupe, Suhoritec ...
Ta imena nisu imala opsceni prizvuk. Goleme grudi, jaki bokovi, nabrehla rodni-
ca nosili su ideju rađanja, materinstva u mnogih naroda. Rodnica, porod, roditelj,
narod riječi su od istoga korijena i ne treba samo gledati opscenost, jer nje nema
ni u imenima kao ni na Radovanovu portalu na Adamu i Evi, ni u folkloru (usp.
falosni simboli u dionizijskim svečanostima u starih Grka itd.). Ovo su imena sa
stilističkim nabojem, nemaju stvarnoga etimološkog uporišta, ali pokazuju ka-
ko je uzajamnost opažanja i poredba morfologije tijela s morfološkim oblicima u
prirodi oduvijek prisutna kao izvanjezična konstanta. Neka indijanska plemena
u novije vrijeme nazvala su dijelove automobila nazivima dijelova ljudskoga tije-
la i ljudskih organa.
9. BOJA KOSE
Črneha, Črnja, Biluš, Bilać, Sirac, Rumenko, Vran, Rujan, Rumenko, Galo ...

10. OPISNI PRIDJEV

Brzonja, Veselko, Golem, Dobro, Drago m il, Junoša, Kosmatec, Lepa, Ljuban,
Milko, Ratko, Hrabar...
ll. TEOFORNA IMENA

Bogo, Bogun, Bogdan, Boguživ, Bogiša ...


12. SLAVENSKI "OLIMP"

Dabac, Dabiša, Dajbog, Črtalo, Viličić, Jarila, Utva, tivana, Morana, Vesna,
Mokoš, Vito, Veles...

13. ETNONIMI

Grk, Sasi n, Puljiz, Rumin, Srbislav, Srbul, Ugrin, Ilir, Tot, Pemo, Erdeljac,
Hrvojka ...
14. ZAŠTITNA IMENA
Riječ, a nadasve ime, i to smo već spomenuli, bili su oružje magije. Imena: Da-
biživ, Zdravko, Gojslav, izraz su želja da im se zaštiti život, sačuva zdravlje, izbje-
gnu uroci. Pomor djece bio je velik u prošlosti. Imena s neprijatnim sadržajem
dana su da se odvrate zlodusi od djece. Teško bi bilo vjerovati kako je sama majka
kao željeno ime nadijevala svojoj djeci ona poput Zlurad, Grdan, Grdislav, Grubi-

153
Uvod li hrvatsko imenoslovije

ša, Zavida, Mrkša, Tvrtko, Trpimir. Slična su bila imena Prodan, Povržen. Zani-
mljiva su u sociološkom smislu imena nahoda.
Smatralo se da vještice neće nauditi djetetu ako mu ne znaju ime, ili ako ono
ima "ružno" ime. U razgovoru, u nazivanju, nije se pravo ime djetetovo spominja-
lo. Recidivi tih vjerovanja još se danas mogu naći u narodnoj antroponimiji.

3.S. Struktura slavenskih imena


Pregled tipova
1. Složena (dvoleksemna) imena: Trpimir, Mislav, Držislav, Domagoj ...
2. Samotvorna (monoleksemna/odapelativna) imena: Vuk, Vrba, Rak, Čeh, Meh,
Rus, Dub, Gaj, Vrh, Hrid, Svak, Dčva ...
3. Pokraćena (izvedena) imena
a) pravi i nepravi hipokoristici s prvim članom složenih imena: Dobro, Dra-
gaš, Budiša, Miloje, Pribina, Mladen, Prvin, Radonja, Dragun, Radoš, Dra-
gaš, Radiš, Radak, Vlatko ...
b) izvedenice od samotvornih imena: Vučko, Dčvko, Dubčak, Jarila ...
4. Imena s regresivnom tvorborn
a) Imena dobivena kraćenjem (pravi hipokoristici): Mile, Ljubo, Dobro, Dra-
go, Boro, Miro ...
b) Imena dobivena reduplikacijom: Bobo, Mime, Nino, Nana
5. Imena dobivena konverZijom
a) pridjevska: Črni, Mili, Mrki ...
b) zamjenička: Svojak, Sebeslav, Vsemir, Sebenja ...
6. Imena s prefiksima: bez- (Bezu h), za- (Zavida), ob- (Obrad), po- (Pocrnja), pri-
(Prijezda), prč- (Predrag), s- (Smiljko), u- (Utjeha), za- (Zabuda) ...
7. Imena s negacijom: Nenad, Nemil, Nebojša, Nemanja, Neda, Nedeika ...
Složena imena najprepoznatljiviji i najčvršći su sloj indoeuropske imenske ba-
štine. U starogrčkom jeziku sačuvano je oko 1000 leksemskih morfema koji su-
djeluju u tvorbi složenih imena, u staroindijskom 900, u germanskom 500, u sta-
rokeltskom ih je 340, upraslavenskom 220.
Prvi dio kompozita može biti imenica (Gnjevomir), pridjev (Dragoslav) ili gla-
gol (Ljubidrag).
Neke od osnova u slavenskim imenima
Takve osnove su: baba, bagr (= purpurus), ber, blag, bog, boj, bolj, bor (pug-
na), bran, brat, vrz, bud (vigilare), buj (=validus), bčg, bčl, cvčt, črven, črn, čudo,
dar, des (inventio), div (splendor), dika (gloria), dobr, dom, drag, drž, dubr (arbor),
duša, deva, ded, gal, gvozd, glava, gled, god (habilitas, pulchritudo), gaj (pax), gol,
golem, gar, gorup (amarus), gost, grad, grb (dorsum), grd (superbus), grub, hvala,
hlap, hod, hot (voluntas, alacritas animi), hrabr, hrana (conservatio), in (alius),
jak, jar, jezd, jun, ko, kosmat, kostr, kraguj, kraj, krasa, krnj, kuj, lih (malus), loza
(palmes), lbž, lev, lčp, mal, man, mek, mil, mir, misi, mlad, moj, mom (puer), muž,

154
Antroponimija

meh, nad (spes), nin, nov, nega, odol (victoria), ozre, pak, p/n, povrg (projicere), po-
mne (meminisse), prvi, pribi (augeri, "množiti"), pred, put, rad, rast, rat, red, rog,
rug, rud, rus (rufus), sam, svet, svinja, svoj, se, sestra, sil, sir (orbus), skor (citus,
"brz, hitar"), slava, slad, sluga, smol srd, stan, stroj (ordo), streg (custodia), šar, šir
(latus), šiš, tvrd, tih, tol (placatio), Uha, unlunij (melior), vrag, vran, vrat (vertere),
vrh, VbS, vek (validus) vel, vesel, vid, vila, vit (lucrum), viši, vlad, vlk, voj (miles,
vir), vol (voluntas), zlat, zmij, zor, zub, ZbI, zelo, žar (lucidus), živ, žid (expectare).
Imenske osnove pripadaju općeslavenskoj imenskoj baštini i dalek je put da budu
potpuno skupljene i valjano protumačene.

3.9. Kad osobno ime više nije bilo dovoljno


U uređenim društvenim odnosima nastoji se provesti identifikacija osobnim
imenom, imenom i priimkom, pridjevkom, apozicijom, a kasnije i prezimenom
nakon njegove ustaljenosti inasljednosti.
Hrvati začetke svojih prezimena nahode već u XII. stoljeću. Čini se prije svih
drugih slavenskih naroda.
Prije toga, i stoljećima poslije, oblikovala se imenska formula. Prve potvrde hr-
vatskih osobnih imena zapisane su latinskim pismenima jer - kako zapisuje Čr­
norizae Hrabar u XIII. stoljeću - Slaveni ne imahu pisma, nego crtama i urezima
brojahu i gatahu jer bijahu pogani. Pokrstivši se, truđahu se slavenske riječi zapi-
sati latinskim i grčkim pismenima bez sustava ...
Hrvatima je latinsko pismo prvo pismo kojim su pisali pa je bilo teško vjerno
zapisati u IX. stoljeću hrvatska narodna imena: Vissaselauo (= Višeslav), Godesai
(= Godečaj), te imena hrvatskih vladara i drugih: Trpimir (pro duce Trepimero),
Mutimir (Montimyr), Branimir (Branimiro dux Cruatorum, 888. g.) itd. Ova su
imena među prvima zapisana u Slavena,
a uklesana u kamenu u domaćim likovi-
ma rijetkost su u tadašnjoj europskoj epi-
grafiji. Iz toga stoljeća zapisana su neka
vladarska imena uČedadskom evanđeli­
staru: Braslav sa ženom, Trpimir sa že-
nom Marušom i sinom Petrom, a uz njih
još Pribi na, Dragovit, Presila, Branimir.
U Trpimirovoj darovnici iz 852. izdanoj
u Bijaćima (u Donjim Kaštelima) navode
se: Mislav, Komičaj župan, Presila župan,
Vitolja, Njeguča, Žulj, Potjeha, Žutomisl,
Nemisl. U sjevernim krajevima potvr-
đeno je ime kneza Ljudevita i mnoštvo
Čedadski evanđelistar, stranica s potpisima hr-
drugih imena. U XIII. stoljeću npr. ro- vatskih vladara Trpimira, Mutimira i Krešimira
bovi (rabi, mancipia, servi) nose također (domno Trpimiro, Mutimir, Chrisimer)

155
Uvod li hrvatsko imenoslovIje

i po sjevernoj Hrvatskoj samo osobna imena: Kuriša, Stojdrag, Svojak, Prekana ... ,
a slobodnjaci posvuda već od XII. stoljeća u ispravama navode uz osobno ime i
priimak: Dragus Pirle, Mile Lapčić, Gruban Žanić, Ruganja sin Strijanov, Pribac
Sudanja, Kruhanja Vseradov sin, Kuzman per namine Močibob, Rogerio Sclavo-
ne, Gradislav Mirošević Hlevljanin, Posil Ružinić... (v. Cod. dipl. II., indeksi). U X.
stoljeću na nadgrobnom kamenom natpisu kraljice Jelene spominju se uz Jelenu,
njezin muž kralj Mihael i sin kralj Stjepan, a na natpisu kralja Držislava uklesa-
no je i ime Svetislav, uvijek tako da se dotične osobe mogu identificirati kao npr.
imena u tzv. Pacta conventa: Juraj od roda Kačića, Ugrin od roda Kukara, Mr-
manja od roda Šubića, Pribislav od roda Čudomirića, Juraj od roda Snačića, Pe-
tar od roda Murića, Pavao od roda Gusića, Martin od roda Karinjana i od roda
Lapčana, Pribislav od roda Paletčića, Obrad od roda Lačničića, Ivan od roda Ja-
mameta, Mironjeg od roda Tugomira (v. H. Matković (2007): Na vrelima hrvat-
ske povijesti, Zagreb, str. 56).
U XI. stoljeću javljaju se osobna imena pisana hrvatskom (oblom) glagoljicom
kao što su ona na Valunskoj ploči s imenima: Bratohna, sin Teha i unuk Juna, na
Krčkom natpisu: Radonja, Rugota, Dobroslav, Maj. U XI-XII. stoljeću na Baščan­
skoj su plOČi uklesana imena: opata Držihe, kralja Zvonimira te dalje Pribinjega,
Desimira, Dobrovita, Kosmata, a u nešto mlađem spomeniku Vinodolskom zako-
niku (1288) glagoljicom se navode imena: iz Novog Vinodolskog: Črnja, VIkanja,
Pribohna (kao Bratohna na Valunskoj ploči), Bogdan Vlčinić; iz Bribira: Drago-
slav, Bogdan, Zlonomir, Jurislav (hibridno ime sa svetačkom i slavenskom imen-
skom sastavnicom), Gredenić; iz Grižana: Ljuban, Dragoljub, Vidomir, VIčić; iz
Drivenika: Dragoljub, Pribinjeg; iz Hreljina: Raden, Živina, Nedal; iz Bakra: Kr-
stika, Grubina, Nedrag; iz Grobnika: Slaven, Slavina, Vukodružić...
U XlV. i Xv. stoljeću redovito se uz osobno ime navode pridjevak, nadimak,
a vlastelin k tome pridodaje ime svojega roda, bratstva ili plemena: Mihalj Skob-

156
Antroponimija

Istarski razvod, prijepis Levca Križanića iz 1546.

lić Mogorović, Juraj Milečić Z Zabukljan Mogorović. U potonjoj imenskoj formu-


li umetnuto je tzv. domovno (hižno) ime. Domovna imena, pogotovu u sjevernoj
Hrvatskoj, dugo su bila u uporabi. Njima se puk identificirao teritorijalno (umje-
sto po patronimnosti ili kako drukčije).
Kao što su se nositelji onih imena iz Pacta conventa identificirali po pripadno-
sti rodu, tako se oni u Vinodolskom zakonu identificiraju po mjestu kojemu pri-
padaju. Izabire se, dakle, jedan ili drugi model i dosljedno primjenjuje.
Identifikacije su se iskazivale vrlo različitim imenskim formulama sve dok
ustaljivanjem prezimena nisu postajala nasljedna. Način tih imenski h obrazaca
najbolje se iskazuje u hrvatskim najstarijim kartularima kakav je latinički Supe-
tarski kartular (1080) u obradi P. Skoka, ćirilička Povaljska listina iz 1184. (1250)
u obradi P. Šimunovića, opširan glagoljaški tekst Istarskog razvoda (1275-1395)
te imena u najstarijim ispravama iz edicije Codex diplomaticus i najstarija ime-
na u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima koje je skupio i obradio K. Ji-
reček (v. lit., str. 162).
Tako je i u ispravama iz sjeverne Hrvatske gdje su zapisana hrvatska narodna
imena: u Zagrebu: Iroslav, Boleslav, Poneg, Boljeneg, Radivoj, Gradislav, Neguš, Ju-
roslav, Petroslav, uz dvoleksemne patronime poput Radoslavić, Prčibradić... Osim
sufiks om -ić tvore se patronirni i sufiksom -aci-ec. Mnogi su patronirni (u kajkav-
skom povijesnom prostoru), kao kasnija prezimena, izmijenili frekventniji sufiks
-ić i poveli se za kajkavskim dijalektainim likovima. Tako u Vramčevoj Kronici
(1578) čitamo da su u Vrbovcu Puškarići, Tišljarići, Špoljarići i drugi postali: Pu š-
karci (: Puškarec), Tišljarci (: Tišljarec), Špoljarci (: Špoljarec) itd. Ni u jednoj od tih
zbirki imena, prezimena se još ne pojavljuju.
Potreba za pravim, stalnim neizmjenijivim i nasljednim prezimenima sve se
više nameće u srednjovjekovnom splitskom statutu. U njemu se navodi u članku
148/87. kako će se kazniti golemom globom mutationem nominis (iskrivljavanje

157
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

imena), i to izričito: nullus audeat sibi mutare nomen suum (nitko da se ne usudi
mijenjati svoje ime) ... sed debeat dieere uerum nomen suum (već mora svoje ime
vjerno izreći) i po propisu nomen et eognomen donuntiati (ime i prezime navesti)
(vidi V. Mažuranić, 1908: Hrvatski pravno-povjestni rječnik, 428). Zatim je došao
Tridentski koncil (1545-1563) kOji je uveo u zapadnoj rimskoj ekumeni matice
krštenih, vjenčanih i umrlih s imenom i prezimenom upisnika, njegovih rodite-
lja i kumova, odnosno mnogo kasnije Jozefinski patent (1780) kad su prezimena
u Hrvatskoj obvezatna za sve.
***
Osobna imena pokazuju kroz dugu povijest etnosimbiotske odnose u svoj svo-
joj zamršenosti. Donedavno su ona upozoravala na dezintegracijske procese, a
danas se sve više nacionalno oblikuju po svojim osnovama i po svojoj tvorbi u
duhu svoje socioonomastike. Osobna imena su kao jezični spomenici za djelo-
vanja umjetno stvorene jugoslavenske zajednice upozoravala na mnoge socijal-
ne pojave.
Dokazivala su se jezikom i u jeziku iznalazila svoja pravila ponašanja. Osob-
na imena ako ih pravilno interpretiramo nose svjetonazor puka i kreativni milje
u kojemu su našla pobude svojega nastanka i svojega oblikovanja te tako svjedo-
če o stvarnim i jezičnim istinama kroz društvenu i jezičnu povijest.

3.10. Zaključna razmatranja


Hrvati s usmenom književnom tradicijom u tim prvim stoljećima nakon do-
seobe (VII-X. st.), nasuprot Romanima u gradovima koji produžuju slijed anti-
ke, ali na mnogo primitivnijoj razini, predstavljaju u svemu jedan drugi suprot-
stavljeni svijet.
Hrvatska osobna imena u romanskim gradovima na Primorju pratimo od X.
stoljeća, a izvan gradova npr. među vladarima hrvatske narodne dinastije, kako
smo vidjeli, već od IX. stoljeća. Hrvatske su imenske potvrde u gradovima ispo-
četka malobrojne, jer Romani u gradovima čine kompaktnu, prilično zatvorenu
etničku skupinu. Već u XI. stoljeću hrvatska narodna imena nose gradski priori,
tribuni, svećenici, pa čak i biskupi.
U Dubrovniku u XI. st. npr. među tridesetak imena spominju se: Prvonja,
Belae ... Stotinjak godina zatim navode se : Dobro, Desimir, Povržen, Zloba .. , dok
se složena imena Vladimir i Gojslav i druga javljaju kasnije. Godine 1199. zapisan
je Dobroslav kao knez i Desimir kao sudac.
U Splitu se godine 999. spominje tribun s hrvatskim imenom Drago. Po-
četkom XI. stoljeća navodi se prior Črnja (1032-1061), njegov sin Dobro i Čer­
neha (1080). U to vrijeme zabilježena su hrvatska imena: Dujmo Draže Nesla-
ni (1086-1119), ime nadbiskupa Dobrula (1050) te ženska imena: Stane, Dobra
i Mirača ... Sav taj splet etničkih, bioloških i jezičnih prožimanja pratimo pre-
ko osobnih imena.

158
Antroponimija

U gradu Trogiru u XII. i XIII. stoljeću prisutan je hrvatski imenski sustav u


svojoj punini:
a) temeljna neizvedena muška (Obrad, Vuk) i ženska imena (Buga, Cvita, Roza, Utiha)
b) složena muška imena: Belislav, Bratomir, Dragorad i ženska: Bratoslava, Lju-
binčga, Pribislava, Vsemila

c) pokraćena, izvedena muška imena: Berko, Bolješa, Brajko, Dabiša, Desan, Do-
bren, Nčško, Odolja, Priben, Prve n i ženska: Bčlica, Bratina, Budača, Črnava,
Gojna, Ljuba, Premila, Priba, Stana, Tolica, Ziva
d) hibridna muška imena: Dminoslav, Jurislav i ženska: Jurislava, Petromila,
Marislava
e) pokraćena kršćanska muška imena: Blaži, Staš, Bene, Kažot, Kršul, Čubre,
Dominko, Duje, Grgas, Lovre, Lukan, Matas, Stčpša i ženska imena: Nješa
« Agneza), Stošija, Kaća, Kršana, Fumija, Jura, Jelena, Petronja, Šima, Vida
Uz ovu antroponimiju koja nosi hrvatska obilježja prisutna je još uvijek i ro-
manska antroponimija koja je velikim dijelom homofona sa svetačkim imenima,
ali je dobrano pohrvaćena:
a) muška romanska imena: Albertin, Čude (Claudius), Dokaldus, Gvido, Gavža
(Gaudius), Junota, Palmota, Sabatin, Totila, Urbe, Vrsajko (Ursus), Vitalić, Bi-
vac (Vitaicus). ..
b) ženska imena: Gapa, Buna, Palma, Sabata, Viola, Bivača (: Vitalda) itd.
Ta antroponimija XII. i XIII. stoljeća nosi već izrazite hrvatske značajke.
U Trogiru XI. stoljeća nahodirno već priora s hrvatskim imenom Dobronja
(1064), priora imenom Drago (1097), a ugledni građani Mirče Bogobojša (1064)
i Juraj (Georgius) Bogobojša upućuju istim priimkom iz 1076. godine na začetak
hrvatskih prezimena, u kojima se naziru značajke stalnosti, nepromjenjivosti i
nasljednosti.
Imena srednjovjekovnoga Zadra prilično su dobro istražena u radovima Vesne
Jakić-Cestarić. U tom gradu već početkom X. stoljeća spominje se tribun Dobro,
priorova kći Dobruša (918), braća Črneha i Dobro, te Ursonja, koje ime pokazu-
je romansku osnovu (ursus "medvjed") i što je važno: hrvatsku tvorbu. U XI. st.
potvrđena su tri priora s hrvatskim imenima: Grubiša, Dobro sin Boljice i Dra-
go, te još Grube, Grubiša, Desa, Draže, Predac, Vlčina sudac iVičina camerarius
(1105), a Zlurad, Desinja, Košuta i Suronja navode se uz osobna imena kao pri-
imci (ili prezimena?).
Rezultati istraživanja ženskih osobnih imena potvrđuju već u X. stoljeću ime
Dobruša, a u XI. stoljeću još i ova hrvatska imena: Božna, Dobra, Hota, Neža, Tih-
na, Veća (pokraćeni hipokoristik složenoga imena Većenega).
U gradovima Krku, Rabu i Osoru posvjedočena su također rano hrvatska ime-
na: Brzonja i Dobro (Krk), Bčlota i Dobro (Rab) te Dobro (Osor) - svi potvrđeni
1186. godine. Hrvatsku prisutnost na tim otocima potvrđuju hrvatskim imenima
Valunska i Bašćanska ploča na glagoljskom pismu (XI. i XII. stoljeće).

159
Uvod li hrvatsko imenoslovIje

Razmotrimo li tipove hrvatskih osobnih imena u srednjovjekovnim dalma-


tinskim gradovima, zapažamo da su ona u golemoj većini nastala kao hipokori-
stici pohrvaćenih složenih osobnih imena.
S tvorbenoga gledišta ta je imenska kategorija najsavršenija, a s gledišta ono-
mastičkoga sadržaja, ona je najekspresivnija. Pod utjecajem te kategorije hrvat-
skih imena nastaju hipokoristici od kršćanskih imena već od početka njihova
usvajanja.
Jasan motiv kakav je u leksičkom sadržaju osnova hrvatskih narodnih imena
u usvajanim kršćanskim imenima je potpuno neproziran, te se s imenom usva-
ja svečev kultni sadržaj (npr. Vid, Ilija, Antun, Mihovil, Lucija). Zanimljivo je ov-
dje usput spomenuti kako je u moliških Hrvata u južnoj Italiji, kamo se oni sele
iz srednjodalmatinskog područja u XVI. stoljeću, talijanski imenski fond prila-
gođen hrvatskoj imenskoj hipokorističkoj tvorbi: Giovanni> Nanni > Nanić, Do-
menigo > Menego> Mengić, Giuseppe> Pino> Pin ić... Potvrđuje se time kako je
u ekspresivnoj antroponimiji jezična forma važnija od jezične supstancije.
I u jednih i u drugih imena tvorba s romanskim sufiksima pridruženim hrvat-
skim imenski m osnovama gotovo je zanemariva: -olus/-ulus: Bratiolo (Krk, 1198),
Cernolus (Zadar, 1289), Grabul (Split, 1311), Njegul (Krk, 1198) ... -olinus/-ulinus:
D ragu lin is, :Živulinis (: :žive, Trogir). Izvan gradova na hrvatskom govornom (i dr-
žavnom) području takva je tvorba sasvim beznačajna.
Sudimo li, dakle, po antroponimiji u dalmatinskim srednjovjekovnim gra-
dovima na temelju imenskih osnova i imenskih formanata, onda ta antroponi-
mija potvrđuje kako sve više postaje po osnovnom imenu kršćanska, a po tvor-
bi hrvatska.
Proces integriranosti kršćanskih imena u tadašnji srednjovjekovni hrvatski
antroponimijski sustav bio je od samog početka romansko-hrvatske jezične sim-
bioze u punom zamahu.
U mnogim pravnim spisima i diplomatičkim ispravama unutar navedenih gra-
dova i na hrvatskom državnom teritoriju svetačka imena imaju tek djelomično
pohrvaćen temeljni imenski lik, dok ta imena pridružena svjetovnjacima, obič­
nom puku, bivaju kudikamo pohrvaćenija: Dujmus (= Dujam) primicerius san-
ti Domnii (= Domnis), svetačko ime Čabrijan « Cyprianus) kao titular crkve sv.
Ciprijana i osobno ime Čeprnja, Sv. Ivan i Ivanač dolac, Sv. Nikola i osobno ime
Mikula itd. Ime dakle i kao socijalni i jezični znak i u istim dokumentima sudjelu-
je mnogobrojnim likovima u različitim poljima kao socijalni i jezični pokazatelj.
Općenito se može utvrditi da u izvangradskom prostoru nahodimo pretežito
hrvatsku antroponimiju od narodnih imena sve do XlV. i Xv. stoljeća, kako se to
očituje u Povaijskoj listini na otoku Braču s kraja XII. i početka XIII. stoljeća. U njoj
se primjećuje uzmak tzv. samotvornih, odapelativnih imena koja često imaju pro-
filaktički biljeg i složenih, dugih, već prilično nefunkcionalnih narodnih imena.
Nasuprot tim dvjema kategorijama buja kategorija tzv. pokraćenih imenski h
tvorenica hipokorističkih naboja, i to od narodnih i od svetačkih imena. Te eks-

160
Antroponimija

presivne hipokorističke tvorbe nose manje leksički a više afektivni (onomastički)


sadržaj, što se ogleda u hipokoristicima od svetačkih imenskih osnova. Udio sla-
venskih imena u kršćanskoj antroponimiji dalmatinskih gradova, osobito onih
koji su bili sjedištima biskupija (Bar, Kotor, Dubrovnik, Makarska, Korčula, Hvar,
Split, Togir, Zadar, Krk, Rab, Osor) od XlV. stoljeća u sve je većem uzmaku i ku-
dikamo je oskudniji od slavenske antroponimije u Budvi, Korčuli, Omišu, Šibe-
niku, Pagu u kojim gradovima su gotovo sasvim izblijedjeli tragovi jezika i antro-
ponimije staroga romanskog življa.
Širenjem gradskih područja u XlV. i Xv. stoljeću učvršćuje se u nekim grad-
skim agerima i u seoskim sredinama kršćanska antroponimija, a dotad je kao na
dubrovačkom području (poluotok Rat, Pelješac i Konavli) više od 90% stanovni-
ka nosilo hrvatska narodna imena.
Prijelaz na kršćansku antroponimiju izmijenio je simbole u imenima, a imen-
ski izbor bio je prilično skučen. Muška narodna imena uzmicala su u prvom na-
letu kršćanskih imena brže od ženskih, no uskoro je i repertoar ženskih imena
bivao nadomještan kršćanskim imenima.
Prevrat u imenskom repertoaru, pri čemu je bogat izbor hrvatskih narodnih
imena zamijenjen oskudnim kršćanskim imenskim fondom, učinio je otežanom
antroponimijsku komunikaciju jer je isto ime nosilo mnogo osoba. Entropija je
bila prisutna i na horizontalnoj razini, tj. unutar određenoga područja, određene
socijalne i obiteljske zajednice i u vertikalnom slijedu nasljedovanja istoga ime-
na u različitim generacijama istoga roda. Dogodilo se stoga u XVII. stoljeću da
je manje od polovice stanovništva dubrovačke okolice i preko 60% ženskog pu-
čanstva nosilo samo pet različitih imena. Sav kršćanski repertoar reduciran je u
XVIII. stoljeću na 40-ak muških i 20-ak ženskih imena.
Hrvatska narodna imena koja krajem srednjega vijeka najprije izlaze iz upo-
rabe jesu ona najstarija, i to: a) složena: Gojslav, Hranislav, Stanivoj, Berigoj, Tr-
pimir i b) profilaktička kao Hlap, Grdoje, Povržen, Rak, Pauk, koja su u XIII. i u
XIV. stoljeću bila u uporabi.
Pri skučenom izboru kršćanskih imena i pri jakoj imenskoj entropiji identifi-
kacija osobnim imenom bivala je otežana. To samo po sebi potiče hipokorističku
tvorbu, pogotovu nakon Tridentskog sabora u XVI. stoljeću kad narodna imena
izlaze iz uporabe. U kršćanskoj antroponimiji započinju tada dva susljedna procesa:
1. Kršćanska se imena ponašaju kao slavenska pokraćena imena dobivajući već
od evangelizacije Hrvata hipokorističke likove, dočetke, koji ekspresivnom
tvorbom nose afektivni onomastički sadržaj. Tu pojavu pratimo od X. stolje-
ća, tj. od pojave slavenskih osobnih imena u romanskim primorskim grado-
vima, kad se pod utjecajem hrvatskoga življa s hrvatskih narodnim imenima
istoj tvorbi podvrgavaju i kršćanska imena.
2. Strana puku leksički nerazumljiva kršćanska imena koja sve više postaju obve-
zatna i dominantna počinju od XV. stoljeća dobivati prijevodne likove: Plorio
> Cvjetko, Kristo> Krile, Alegretto > Rado, Natale> Božo, Luka> Vuko, Vita-

161
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

le > Vido, Amalia > Ljubica, Gloria> Slava ... Puk je takva "prijevodna" imena
prihvaćao i njima se služio. Često je takva imena davao kao drugo ime i ponov-
no tim načinom krčio put ulasku narodnih imena u svoj imenski repertoar.
***
U primorskoj gradskoj antroponimiji zbila su se dakle dva prevrata kao re-
zultat jezične i biološke simbioze romanskoga i hrvatskoga življa. U prvo vrijeme
prodiru hrvatska osobna imena u romanski, pretežito kršćanski imenski reper-
toar srednjovjekovnih dalmatinskih gradova. Taj proces pokazuje put, intenzi-
tet ulaska hrvatskoga pučanstva u romanske gradove i njegov socijalni status u
gradovima.
Ta najezda hrvatsk6ga puka u grad, ženidbama i drugim poticajima imala je
golemo značenje za kroatizaciju tih romanskih gradova u kojima je vladao dal-
matski jezik. Kasnije kad su ti gradovi došli pod mletačku upravu bili su tako kro-
atizirani da naknadno zatiranje hrvatskoga jezika i hrvatskih imena već nije bi-
lo moguće. Kršćanska antroponimija koja ima prilagodbom i tvorborn hrvatski
jezični biljeg počinje utjecati na izvangradsku hrvatsku antroponimiju. Prevlast
te kristijanizirane antroponimije zbio se naglo i radikalno, u čemu je mnogo pri-
donio već spominjani Tridentski sabor. Od tada hrvatsko pučanstvo koje nije bi-
lo zahvaćeno turskom najezdom nosi kršćanska osobna imena te stalna, nepro-
mjenljiva i nasljedna prezimena.
Hrvati koji su se našli pod Turcima svoja su narodna i kršćanska imena isla-
mizacijom prevodila na turski: Živko> Jahja, Vuk> Kurt, Gvozden> Timur, ili
su uzimali druga islamska imena koja su prilagođivali tipovima svojih hipokori-
stika: Mehmed> Meho, Ahmed> Ahmo, Ibrahim> Ibro, Zulfikar> Zuko, Hasan
> Haso, Husein> Huso, Sulejman> Suljo itd. Najranija muslimanska antroponi-
mija u Hrvata zanimljiva je jer u islamiziranim osobnim imenima u patronimnoj
imenskoj formuli u kojoj se pojavljuje očevo narodno ili kršćansko ime pokazu-
je značajke svojstvene hrvatskom imenskom repertoaru XVI. stoljeća, kako se to
vidi u turskim defteri ma tuzlanskoga, istočnohercegovačkog kraja i drugdje. Ali
to je već druga tema.
Literatura:
Alf61dy, G. (1969): Die Personennamen in der romischen Provinz Dalmatia,
Heidelberg.
Bošković, R. (1978): Odabrani članci i rasprave, Titograd.
Frančić, Anđela (2009): "Onomastička svjedočenja o hrvatskom jeziku", u: Povi-
jest hrvatskoga jezika, 1. Srednji vijek, izd. Croatica, Zagreb.
Jireček, K. J. (1902-1904): "Die Romanen in den Stadten Dalmatiens wahrend des
Mittelalters", u: Denkschriften der Akademie der Wissenschaften, philosophisch-
-historische Klasse sv. 48, 49, Beč.
Katičić, R. (1962): "Die i1lyrische Personennamen im ihren Siidschlavischen Ver-
breitung", Živa antika XII, Skopje 95-120.

162
Antroponimija

- (1962), "Das mitteldalmatische Namengebiet", Živa antika XII, Skopje 255-292.


Maretić, T. (1886/87): "O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba", u:
Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 81, 82.
Popović, I. (1958), "Hrišćanska grčka onomastika u Hrvata", Zbornik radova SAN,
59, Beograd, 77-98.
Splitter-Dilberović, V. (1966): Beitrage zur Bildung der serbokroatischen Persone-
nnamen, Meisenheim am GIan.
Železnjak, I. M. (1969): Očerk serbohorvatskogo antroponimičeskogo slovoobrazo-
vanija, Kijev.
RJEČNICI •
Agić, S. (1994): Muslimanska lična imena, Kaj, Zagreb.
Bjelanović, Z. (1978): Imena stanovnika mjesta Bukovice, Split.
Bosanac, M. (1984): Prosvjetin imenoslov, izd. Prosvjeta, Zagreb.
Grković, M. (1983): Imena u Dečanskim hrisovuljama, Novi Sad.
Križman, M. (1991): Osobna imena na istarskim natpisima iz rimskog doba,
Zagreb.
Mandić, Ž. (1987): Povijesna antroponimija bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj,
Budimpešta.
Smailović, I. (1977): Muslimanska imena orijentalnog porijekla, Sarajevo.
Šimundić, M. (1982): Rječnik osobnih imena i njihovih izvedenica, Zagreb.

Tridentski sabor, rad nepoznatog autora iz XVI. st., Pariz, Louvre

163
Uvod II hrvatsko imenoslovije

Uokvirena imena

Više od 2000 građana je lani Sinu dali ime "Slabašni Penis"


promijenilo ime... Bilo je i onih BEDFORD - Engleski bračni par dao
koji su se htjeli nazvati Isus Krist je svom sinu ime Drew Peacock da bi na-
ili Hare Krišna ... Mnogi žele samo kon nekoliko dana shvatili kako ono pri-
"uskladiti" ime. Umjesto Dijana likom izgovora zapravo znači "slabašni
da bude Diana, umjesto Dejan penis". Otac Russel upisao je sinovo ime
da bude Dean. Snežana mijenja na internetsku tražilicu želeći otkriti ima
svoje ime u Snježana, Dušan u li imenjaka među poznatima, no dobio
Darko, Dževad u Ivan .• je pitanje "mislite li Droopy Cock". Rodi-
Vjesnik, 2. svibnja 2006. telji šokirani Činjenicom da će im sin vje-
rojatno cijeli život biti predmet izrugiva-
UNlg.eriji .•% svih n~O· . nja, a njegova spolna moć glavna tema
đenih.čaka d~1o je ime~05Q- među društvom, ipak mu nisu htjeli pro-
m(lf blnIm:len. . mijeniti ime.
Vjesnik, 3. listopada 2004.

Ruski par dječaku dao ime BOČ RVF 26062002


MOSKVA - Moskovske vlasti odbile su izdati rodni list šestogodišnjem dje-
čaku kojemu su roditelji dali ime BOČ RVF 26062002, javili su ruski mediji.
Dužnosnici su odbili upisati neobično ime, koje je ruska kratica za "primjerak
ljudske vrste rođen u obitelji Voronjin-Frolov 26. lipnja 2002." "To je učinje­
no kako bi se zaštitili dječakovi interesi", izjavila je predstavnica moskovsko-
ga matičnog ureda Tatjana Ušakova. Iako u Rusiji ne postoji zakon koji brani
davanje čudnih imena djeci, u ovom slučaju zahtjev roditelja je odbijen. Ro-
ditelji su se obratili Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali i taj
je sud odbio njihovu žalbu.
Večernji list, 22. veljače 2009.

164
Antroponimija

OsobnQir,neHua Guoteng ne bi smjelo Amerikanci vole 'luda'


izazivati čuđMje. U Hrvatsku se!Juqi do- imena
setjavaju odasvud ,i naravno je da zadrža- Prošle godine u Americi je
vaju svoja imena. objavljena knjiga pod nazivom
Međutim, Hua Guotengje8aranjac. Ružna dječja imena u kojoj su
Njegovo je prezime Stjepanović, a itTle' prikupili neka od najglupljih i
upisano na osobnoj iskaznici. Otac. mu je najčudnijih imena. Među nji-
izabrao ime ugledom na ime svojeg pri- ma su: Dracula Taylor, Young
jatelja Kineza. MladiStjepanović kaže ka- Boozer, Cancer Grindstaff, En-
ko mnogi kad čuju njegovo ime zagleda- vy Burger, Cylclops Walthour,
ju u njegovo Ike. Već je imao, zbog imena, Nice Veal, Cylinder Klinefelter,
posla i s policijom. Prijatelji vršnjaci najbo- Zero Pie, Fat Meat Fields, Mu-
lje su se snašli. Oni ga zovu ili Hua ill Feng. stard M. Mustard,Jump Jump,
Hua kaže da će nastaviti tradiciju davanja Waitress Seholley, Hysteria
kineskih imena. 8t,Jde li imao sina, dat će Johnson, Lotta Bacon, Uni-
mu ime Ma€) Zedung. ted States, Wanna Funk, Nail
Rambo ...
Večernji list, 6. veljače 2002.
Čudnovatih imena ima i u
Hrvatskoj. Ona među najčud­
Vlada protiv odluke suda da sinu da- novatijim u Zagrebu su: Kala
ju ime Jihad Leloo, Priti Iva, Umma Azzra,
BERLIN - Njemački ministar unutraš- Sanel, Risenxin ...
njih poslova Erhart K6rting tražio je od U Varaždinu: Severina,
suda da povuče odluku kojom je jednoj Kelly, Samantha, Rhianna, Ana-
obitelji arapskog porijekla dopušteno da stazija, Radhika, Reina, Svea-
sinu da ime Jihad, što znači sveti rat. Otac Chiara ...
djeteta Reda Seyam 18 mjeseci borio se U Osijeku: Khan, Santiago,
na sudu nakon što mu je berlinski matič­ Edison, Penelopa, Tong-Tong,
ni ured odbio upisati sina u knjige rođe­ Adela-Channel...
nih pod imenom Jihad, uz obrazloženje
da se to ime povezuje s terorizmom te da Jutarnji list, 4. veljače 2009.
može ugroziti sigurnost djeteta. Seyam se
na njemačkoj televiziji sam deklarirao kao Td konceptualna umjetni-
islamist koji podržava terorističke napade ka,Uetos se prozvala JanezJan~
na SAD 2001. godine. ša.. Emil Hrvatin, rođen u Rije-
Sud je presudio u korist Seyama, pri- ci, žM u ljubljani. IJJanez Janša
općivši kako je Jihad "priznato muško ime nije projekt. To je mojE! osob-
u arapskom svijetu koje muslimani vole". no Ime i prezime Janez Janša
Njemački sudovi već su zabranili davanje i p.od tim se imenom osjećam
imena Hitler, Staljin i Osama bin Laden. kao Janez JanšaH.

Večernji list, 2. ožujka 2007. Večernji list, 5. rujna 2007.

165
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

U Hrvatskoj je sve više imenskih nagrda: Sandokani, Vinetui, U nui, MakIan-


di, Kenedi, Benkvikite Kisela, Gorka, Šećer, Gorki itd. Njima se pridružuju osob-
na imena hrvatskog iseljeništva oblicima i ortografijom kakva su u zemljama
gdje su ta djeca krštena, a mnoga se vraćaju i s tim imenima žive i ispaštaju
taštinu roditelja. Pošast je zavladala u nadijevanju takvih imena.
Svećenik Petar Mikić u Pločama zapaža da takva imena s narodnog, s iden-
tifikacijskog gledišta narušavaju donedavno stabilan i prepoznatljiv hrvatski
imenski fond. On nagrađuje mlade roditelje i savjetuje im da djeci na kršte-
nju nadijevaju hrvatska narodna imena, hrvatska svetačka, kalendarska, ime-
na, pa i ona koja su, recimo, češća u Srba nego u Hrvata (Aleksandar, Dušan,
Uroš), pogotovu ako su uobičajena u porodičnoj tradiciji.
I to je sasvim u redu.
Usprotivile se don Petru neke osobe iz sredstava javnog priopćavanja. Na-
zvala njegovu promidžbu za čuvanje narodnosnog imenskog fonda nacio-
nalnom propagandom i vjerskim rasizmom.
KOještarije!
Bravo, don Petre!
prema Jutarnjem listu, 4. veljače 2009.

Anketa: građani Ploča uz don Petra Mikića


JADRANKA BU~UAfLO, SUTKINJA POROiNICA: Don Petrovu
inicijativu podržavam u potpunĐSti.Želim da tradicional-
na imena opstanu na ovim područjima, pa se slažem i s
motiviranjem mladih ljudi u cilju očuvanja tradicije.
MARIO ~ETKA, RADNIK INA-e: Dostaje amerikaniz;acije u
svim sferama života. Podržavam don Petrovo nastojanje
da se vratimo korijenima, ali se nadam da će se to proširiti
na sva životna područja, a neće ostati samo na imenima.
UDIJA ZEKULIC, SOCUAtNA RADNICA: Mladima treba ukazati
na potrebu očuvanja tradicije. Stoga don Petrovu inicijati--
vu smatram pozitivnom. Pretjerati smo sprebrzim prihva-
tanjen) novina koje su gubitak identiteta.
Teo MUSiC, OPTiČAR: Trenutačni trend je davanje djeci
nekih čudnih imena koja se nikada prije nisu pojavljivala.
Inlcijatjva~ločanskoga župnika vodi k očuvanju nacional-
nogajd~ntiteta i tradicije i slažem se s njom.

Jutarnji /;st, 4. veljače 2009.

166
4. Hrvatska prezimena

4.1. Stalnost prezimena


4.1.1. Riječ je o riječima o čijem sadržaju ne razmišljamo. Prezimena nas pra-
te od zipke do groba i na grobnoj ploči svjedoče o krvnoj vezi s našim predci-
ma. Osobnom imenu često promijenimo lik, nadimak zaboravimo ili zamjenju-
jemo drugim. Prezimena su stalna, stabilna. To je njihova prva značajka. Mi ne
utječemo na njihov izbor. Sve što ljudi znaju o nama, znaju preko naših prezime-
na. Ona kao u žarištu sabijaju sva znanja dotične osobe o nama. I mi o toj oso-
bi, naravno.
Najdosadnija knjiga koju imamo u svojoj kućnoj knjižnici vjerojatno je tele-
fonski imenik. U njoj se prezimena redaju bez kraja. Knjiga puna riječi kojima ne
znamo značenje. Dosadna knjiga. Pokušajmo, međutim, pronaći u njoj prezimena
svojih bližnjih, svojih dragih, prezimena nama poznatih osoba iz povijesti, kultur-
nog, kazališnog, filmskog, športskog okružja ... Najednom ta riječ, to prezime pu-
ni se sadržajem, da bi katkad trebala druga knjiga poput te telefonske da ispišemo
sadržaj prezimena, tj. sveukupno znanje o dotičnoj osobi. Prezimena žive dok ne
izblijede dotične osobe u našem sjećanju. Mnoge ne izblijede nikada.
Prezimena su nasljedna. To je njihova druga značajka. Prezimena čuvaju naše
korijene. Naše rodoslovno stablo. Krvnu vezu. Često svojim likom odaju jezičnu
i nacionalnu pripadnost. Prezimena su riječi koje se često ne uklapaju u jezičnu
normu. Ona su internacionalne riječi s jasnom pripadnošću određenom jeziku ili
jezičnoj skupini. Svaki dan u naš jezik ulaze nova prezimena. Možda znamo, ma-
kar pasivno, više prezimena nego drugih vrsta riječi u vlastitu jeziku.
Prezimena su nepromjenjiva i nezamjenjiva. To je njihova treća značajka. Mi
u govoru možemo katkad izgovoriti koju riječ, pa da poruka bude ispravno perci-
pirana. Poruku koju dajemo prezimenima mora biti jasna, jednoznačna. Tu se ne
smije ništa izostaviti, ništa promijeniti. Zato često tražimo: slovkajte nam, sričite
nam to prezime. Nevažan je, nebitan leksički sadržaj: Becker, Hahn, Speck, Muh-
lero Važna je osoba kojoj je prezime pridruženo. Ona je onomastički sadržaj pre-

167
Uvod u hrvatsko imenoslovije

zimena. Nije samo pitanje bontona znati i točno izgovoriti prezime dotične osobe
s kojom razgovaramo i o kojoj razgovaramo.
Prezimenima se verificiramo u društvu. Razvitak društva potaknuo je razvi-
tak prezimena. U početku je bilo dovoljno samo osobno ime. Tako je u prvim
hrvatskim potvrdama u latinskim ispravama, ali i u glagoljaškim. Tako su nam
zapisana prva imena opata, knezova i kraljeva. Prezimena tada još nije bilo. Kra-
ljeve, monarhe i monahe, pape i redovnice ni danas ne znamo po prezimenima,
nego po imenima, što je ostatak iz vremena kad još prezimena nisu bila u upora-
bi. Prezimena se dakle javljaju kasno, od XI. stoljeća. Hrvati su od svih slavenskih
naroda prvi dobili svoja prezimena.
Prezimena, rekli smo, moraju imati tri bitne karakteristike. Moraju biti stalna,
nepromjenjiva i nasljedna. Prezimena, kao i osobna imena, nastaju u obiteljskom
krugu, u zavičajnoj intimi. Ona pripadaju dijalekatnom govoru i nose dijalekatne
značajke. Prezimena su važni dijalekatni podatci. Prezimena su selilački jezični
spomenici. U proučavanju velikih hrvatskih migracija u XVI, XVII. i XVIII. sto-
ljeću ona imaju bitnu ulogu. Tada su Hrvati, osobito poslije bitke na Krbavskom
polju 1493, masovno iseljavali. Prije pola tisućljeća prelazile su hrvatske izbjegli-
ce, kako je kroničar zapisao, preko Kupe, Drave i Mure po svićah i zvizdah dalje
u Sloveniju, u Ugarsku, u Austriju, u današnju Slovačku i južnu Moravsku te pre-
ko mora u Italiju. To su, među inima, gradišćanski Hrvati u Burgenlandu i drug-
dje, moliški Hrvati u Italiji. Većina je već davno zaboravila hrvatski jezik, pro-
mijenila repertoire osobnih imena, prilagodila ih jeziku zemlje koja ih je primila
i koja im je uzimala dva najbitnija, najintimnija biljega: jezik i osobno ime. Jedini
znak po kojem te davne sunarodnjake možemo prepoznati jest - prezime. Mnogi
danas, danas osobito, traže upravo preko svojih prezimena prapostojbinu svojih
predaka po današnjoj Hrvatskoj. Prezimena su glavni pokazatelji, pomagači da
se taj davno ostavljeni zavičaj pronađe. Nije mi poznato da je u nekom jeziku i u
nekom narodu njegovetnonim u isto vrijeme i njegovo najfrekventnije prezime.
Prezime Horvat najčešće je hrvatsko prezime, daleko ispred svih drugih. Gotovo
ga nema danas ni u južnoj ni u srednjoj Hrvatskoj, a najčešće je na sjeverozapa-
du. Ondje su mnogi od izbjeglica ostali. Tuda su išle te davne kolonizacije, tamo
ih popisivači na prijelazima preko gazova rijeka nisu stigli popisati. Označavali
su ih samo etnonimom Horvath.
Danas je prezime Horvath najčešće prezime u Mađarskoj. Danas je prezime
Horvath (s inačicama) najčešće prezime u Sloveniji, u Burgenlandu i kudikamo
najčešće u Slovačkoj. U tom prezimenu očituje se tragedija hrvatskog naroda u
tim izbjegličkim stoljećima. Ona pokazuju kako se brojno, gotovo bezimeno hr-
vatsko pučanstvo utopilo u druge etnije. I jedino svojim etnonimskim prezime-
nom upućuje na davnu pripadnost hrvatskoj naciji.
Slično se događalo i s Hrvatima u Istri. Istra je jedna od prvih naseljenih hr-
vatskih pokrajina. O tome imamo svjedočanstva pape Grgura VI. s kraja VI.
stoljeća. Ti Hrvati, čakavci, s najranijim i najbrojnijim glagoljskim spomenicima

168
Antroponimija

ostali su bili preko tisućljeća izvan granica u kojima se ostvarivala njihova hrvat-
ska državnost. Oni su svemu usprkos sačuvali svoja nacionalna obilježja: jezik
(čakavski dijalekt), zemljopisna imena, osobna imena i prezimena. Nakon Prvog
svjetskog rata Istra je Rapalskim ugovorom priključena Italiji. Ubrzo je zakonom
(Decretto legge, 1923) započela talijanizacija zemljopisnih imena, te osobnih ime-
na i prezimena. Znali su Talijani koji je najbrži put za odnarođivanje hrvatskoga
puka. Prezimena se po svojoj naravi opiru promjenama. Unatoč izmijenjenim ili
prevedenim prezimenima (Scochi - Salto, Ribari - Pescatore). Taj je puk u popi-
su pučanstva 1945, odmah nakon Drugog svjetskog rata, pokazao iskonskim li-
kovima svojih hrvatskih (i slovenskih) prezimena svoju jezičnu i nacionalnu pri-
padnost. Ona su kao važni dokumenti bila predočena Međunarodnoj savezničkoj
komisiji za razgraničenje. Po njima bilo je jasno da u Istri živi u golemoj većini
hrvatski puk pa se je Istra priključila Hrvatskoj (najprije zona A, pa zona B), gdje
i po prezimenima, i po svemu ostalom, i pripada. Mnogi Istrani: Slovinci, Vlahi,
Bumbari, Šavrini, Brkini, Bezjaci, Čići prvi put u tom objavljenom popisu pučan­
stva 1945. vidjeli su svoje prezime tiskano. Prezime koje je tada imalo snagu po-
vijesnog dokumenta i svjedočanstvo hrvatske pripadnosti Istre.
Od prvih zapisa hrvatskih prezimena latiničkim pismom prilagođivala su se
ona stranim prezirnenskim modelima. U doba renesanse (i kasnije) mnoga pre-
zimena istaknutih Hrvata, osobito onih koji su svoju znanstvenu, umjetničku po-
tvrdu postizali u inozemstvu, umjesto patronimnog sufiksa -ić (ili kojeg drugog
prepoznatljivog prezimenskog završetka) dobivaju sufiks -eo: Mladinić - Mla-
dineo, Klović - CIo vio, ili se jednostavno latiniziraju: Ivan Česmički - Janus Pa-
nnonius. Tim i takvim preinakama proslavili su Hrvatsku (dodajući k tome če­
sto priimak Croata, Dalmata i sL), a mi danas neka od njih ne znamo pravo ni
rekonstruirati te ih pišemo svakojako: Petris, Petriš, Petrišević, Kotrulić i Kotru-
lović, Lucić i Lučić, Vetranić i Vetranović, Đurđević i Đorđić, Herman Dalmatin i
Herman de Carinthia itd. U XIX. stoljeću za Hrvatskog narodnog preporoda (ali
i prije) mnogi istaknuti Hrvati sa stranim prezimenom prevode prezime na hr-
vatski jezik prilagođujući ih hrvatskim prezirnenskim modelima: Pavao Ritter ---+
Vitezović, Wiesner ---+ Livadić, Schonau ---+ Šenoa, Faggioni ---+ Bukovac, Farkas ---+
Vukotinović itd. S današnjega našega gledišta mogu nam se takva prekrajanja či­
niti smiješnim, ali je u doba jake germanizacije, mađarizacije, talijanizacije, a u
Bosni i islamizacije, taj njihov čin imao snagu nacionalnoga otpora i bio izrazom
njihova rodoljublja.
Već smo spomenuli kako prezimena u usporedbi s osobnim imenima i nadim-
cima ne mijenjaju svoje likove. Osobna imena tvore mnogobrojne hipokoristike,
tako je npr. od imena Petar u hrvatskom jeziku zabilježeno nekoliko stotina hi-
pokoristika i drugih inačica deminutivnoga i augmentativnoga značenja. Tako je
i od imena Mihael, Dimitar, Ivan i dr.
Nadimak opet nastaje i nestaje s osobom. On je nabijen leksičkim, ekspresiv-
nim značenjem. Često je poruka i poruga. Latinska uzrečica: Nomen est omen u

169
Uvod li hrvatsko imenoslovije

prvom se redu odnosi na nadimke. Prva hrvatska prezimena bila su zapravo na-
dimci: Rak, Tur, Hlap, Zlurad, Mrkša, Grdan, Prodan, Povržen, Grubeša, Črni itd.
Ona su imala profilaktičku ulogu. Štitila su djecu od zlih duhova u davno doba
kad je pomor djece bio izuzetno velik. Osobna imena i nadimci redovito su bivala
ideološki obojeni i usko povezani s osobom kao konkretnom jedinkom. Takva su
imena bila: Vuk, Ćorić, nedavno Sovjetka, Staljinka, Ninel. Prije nekoliko godina
čitao sam kako je neki Ciganin svojim sinovima nadjenuo imena Nžo i Merđo (po
automobilskim markama) i upravo s takvim "hipokorističkim" naglaskom. Latin-
ska ime nska formula praenomen, nomen, cognomen pokazuje, pri svom raspadu
u srednjem vijeku, kako se upravo cognomen (nadimak) nametnuo kao prezime.
Prezimena se ne odnose izravno na osobu poput osobnog imena i osobnog nadim-
ka, već identificiraju osobu preko porodice. Ona su stoga neutralna. Njihov je ra-
dijus prepoznatljivosti kudikamo širi (i rasprostranjeniji) nego u imena i nadimka.
Prezimena su stalna, nepromjenjiva i nasljedna.
Prezimena su najotvorenija knjiga za neizbrojive naše poznanike od jučer, od
danas i od sutra.

4.1.2. Razmještaj prezimena na hrvatskom prostoru vrlo je indikativan i s ob-


zirom na osnove, i s obzirom na nastavke i s obzirom na strukturne tipove. Nji-
hove se jezične značajke ne poklapaju s dijalektainim, što je vrlo značajno za pro-
učavanje povijesne dijalektologije. Mnoga prezimena stranoga porijekla nalaze
se u gradovima i na rubnim područjima što je također indikativno. Neki sufiksi
kao -ul, -as, -et, -ez upozoravaju na vlašku (i albansku) populaciju. UDinarskom
gorju potvrđena su mnoga imena i od njih izvedena prezimena s augmentativ-
nim nabojem (Pilipenda, Ivanda, Lukenda, Šimunda, Ivandeka, Jakovina itd.). U
slavenskom svijetu gdje vladaju deminutivni likovi, ova oaza upućuje na važne
izvanjezične poruke.
Motivika hrvatskih prezimena dade se svesti na četiri temeljna pitanja. Prvo,
čiji si? Prezime kao odgovor na to pitanje je patronimnoga postanja. Ta kategorija
prisutna je u svim europskim jeZicima. Osobito su česta patronimna prezimena
kod ortodoksnih Slavena, jer su oni svoja prezimena dobili istom u XIX. stoljeću
i odjednom, pa su se patronimni likovi preobratili u prezimena, koja u Srba i Cr-
nogoraca završavaju na -ić (-ović/-ević, -ivić), kod Makedonaca na -ski, kod Bugara
na -ov/-ev, -in. Mnoge su građane u bivšoj Jugoslaviji identificirali po prezimeni-
ma na -ić: "-ići - to su Jugovići". Ta tvrdnja ipak ne stoji. U Sloveniji manje od jed-
ne četvrtine prezimena svršava na -ić (-ič), u Hrvatskoj manje od jedne polovice.
Druga je skupina prezimena motivirana odgovorom na pitanje: kakav si? (ve-
lik, malen, crn, ljevak, bijel, mudar... ). Takva su prezimena najčešće nadimci po
porijeklu i ona su u Hrvata, u Slovenaca, uopće u zapadnih Slavena vrlo stara i
prilično česta.
Treća skupina predočuju prezimena koja su nastala kao odgovor na pitanje:
odakle si? To su takozvana etnička prezimena (Sremec, Međimurec, Međugorac,

170
Antroponimija

Ramljak, Kuprešanin, Brinjac, Krbavac, Slunjski, Bošnjaković, Bosnić, Vrdoljak


itd.). Ta je prezimenska skupina česta i u drugim jezicima. Za nas je vrlo važna
jer predstavlja važne i pouzdane označnike u zamršenim hrvatskim migracijama
sa svih strana i na sve strane.
Četvrta skupina prezimena nastala je odgovorom na pitanje: što si?, čime se
baviš. To su prezimena po zanimanjima, po obrtima, koji su se u srednjem vijeku
nasljeđivali (Kovač, Tkalec, Hermann, Sudar, Rešetar, Kolesar, Varga). I ta je pre-
zimenska skupina vrlo frekventna u mnogim europskim jezicima. Često je bilo
da je gotovo svako selo trebalo kovača. Prezime Kovač (Kovačić, Kovačević, Ko-
vačec) po čestoći drugo je hrvatsko prezime. Uostalom prezime SchmiedlSchmidt
jedno je od najčešć1h njemačkih prezimena, prezime Smith jedno od najčešćih u
Engleskoj i Americi, Kuznjecov u Rusiji, Kovar u Češkoj, Koval u Slovačkoj, Ferre-
ro u Italiji, Herrera u hispanofonskim zemljama itd. Sve te pojave nose važne je-
zične i izvanjezične obavijesti. Ribarić je kao prezime vrlo rijetko na otocima gdje
su svi potencijalni ribari i takvo prezime ondje ne bi nikoga diferenciralo. Prezi-
me Opančar ne nalazim u gorskim stočarskim predjelima gdje su svi potencijal-
ni opančari, nego tamo gdje je to zanimanje izuzetno te prezimenom lako razlu-
čivo za osobe na koje se odnosi.
Hrvati su nakon dolaska u današnju domovinu bili organizirani po rodovima.
U tim rodovsko-plemenskim zajednicama pojedini rodovi označavani su mno-
žinskim likom rodočelnikova imena: Kačići, Kukari, Šubići, Čudomirići, Snačići,
Veljane, Kuljane itd. Takva rodovska imena označivala su krvnu vezu s rodom, a
ne s porodicom, u kojoj će krvnu vezu kasnije pokazivati prezime. Takva rodov-
ska imena u množini karakteristična su za prvotni gentilno organizirani hrvat-
ski teritorij, a postupno s teritorijalnom organizacijom poprimaju sve više oblik
jednine. Danas su takva imena rasprostranjena Dinarskim gorjem u liku jedni-
ne: Krašić, Nikšić, Perušić, Unešić, Perković, Metković, Orebić itd. U međurječju
Save i Drave takva su imena na -ci (-ovcil-evci, -inci): Đurđevci, Vinkovci, Mika-
novci, Andrijevci, Miroševci, Černomerci itd. Utvrđujemo, dakle, da su rodovska
imena na -ići kao imena rodovski h naselja razmještena u centru, dok su imena na
-ci kao imena zadružnih naselja razmještena na periferiji.
Mnogo je takvih imena nastalo po Bosni i Hrvatskoj od XVI. stoljeća za ve-
likih vlaških migracija u te krajeve iz kojih je iseljavalo hrvatsko pučanstvo. Ta
nova naselja bila su katunskog, zaselačkog tipa i do danas čuvaju svoja rodovska
imena u množinskom liku. Ta doseljen ička populacija nije u Hrvatskoj osnovala
nijedno značajnije naselje, čuvala je svoja plemenska imena i prezimena je dobi-
vala postupno uključivanjem u graničarske postrojbe prilično kasno, i to uglav-
nom ona prezimena patronimnog tipa. Hrvati su, već smo spomenuli, svoja pre-
zimena dobivali rano. No to nije bio masovni, nego staleški nastanak prezimena
ograničen na plemstvo i na gradove. Važna je prekretnica u nastanku hrvatskih
prezimena bio Tridentski koncil u XVI. stoljeću. Naime, Crkva i vladajući stale-
ži u želji da imaju nadzor nad pučanstvom radi ubiranja daća, radi novačenja, da

171
Uvod u hrvatsko imenoslovije

se spriječe brojni incesti, a u to doba reformacijskih pokreta i "krivoženstvo" i sl.


zaključuju na tom koncilu da se uvedu matice rođenih, vjenčanih i umrlih kako
bi Crkva imala uvida u svoju pastvu, a država u svoje porezne obveznike i vojni-
ke. Samo osobno ime u tim zapisima nije bilo dovoljno, pa se dodaje priimak koji
snagom zapisa postaje nasljedan i dobiva status prezimena. U Hrvatskoj se vode
matice već od kraja XVI. stoljeća. U krajevima koji su bili pod Turcima: u Sla-
voniji i Bosni mnogo kasnije. Tada su na prostorima na kojima je Zapadna crk-
va imala svoju jurisdikciju masovno nastala prezimena. Pravoslavni svijet bio je
isključen, jer se odredba Koncila nije na nj odnosila. Završna etapa u nastajanju
hrvatskih prezimena bio je tzv. Jozefinski patent 1780. Tada je prezime ozakonje-
no i bivalo obvezatno zn sve.
Razmještaj hrvatskih prezimena također je vrlo indikativan. Prezimena na -ić
(-ović, -ević) bila su do Domovinskog rata oko 75% razmještena po Kordunu, Ba-
novini i Lici, gotovo polovica prezimena imala je taj dočetak u Slavoniji, Dalmaci-
ji i Istri. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj taj tip prezimena dosezao je četvrtinu svih
prezimena. Prezimena na -aci-ec, -akl-ek pokazuju svoju dijalektainu distribuci-
ju. Prezimena na -ica i ona na -ov!ev, -in protežu se uz Primorje. Već smo spome-
nuli kako neki sufiksi upozoravaju na vlašku i na albansku populaciju kao i au-
gmentativna prezimena o kojima smo već nešto rekli.
Prezimena su jezični spomenici. Kao što hrvatski jezik ima svoje specifičnosti
u prvom redu s obzirom na svoje susjedne jezike kao što je srpski u čiji je zagrljaj
bio uvaljen već poldrug stoljeća, iako se od samoga početka pa do tada razvijao
samostalno i samosvojno, tako i hrvatska imena i prezimena nose prepoznatljiv
biljeg. Nalazeći se na raskrižju kultura, civilizacija i vjera, u hrvatski jezik ulazila
su imena iz grčkoga i latinskoga jezika kao izvornika i posrednika i nosila biljege
tih jeZika. Tako su preko Bizanta nastali imenski likovi Mihovil (ne Mihael), Josip
(ne Josef), Isus (ne Jezus), Dimitar (ne Demetar), Jakov (ne Jakob), Ivan (ne Johan
ili sl.). S druge strane, latinskim posredništvom ušla su imena Izrael (ne Izrail),
Betlehem (ne Vitlejem), Gabrijel (ne Gavril), EuJemija (ne Jefimija), Barbara (ne
Varvara) itd. Tu dvojakost imena, to smo već isticali jer je važna, ne poznaje nije-
dan drugi europski jezik. Ona je hrvatski specifikum.
Hrvati se od evangelizacije nalaze u okrilju Zapadne crkve. U hrvatski jezik
ulaze zapadna (mahom svetačka) imena: Martin, Urban, Karlo, Marta, Ambroz,
Dominik, Franjo. Srpski jezik bogati se dalje starim hebrejskim i grčkim imeni-
ma: AkimlAćim, Atanas, Timotej, Filotije, Konstantin, Makarije itd. Od jednih i
od drugih razvijaju se mnogi hipokoristični likovi, tako se stvaraju poodavno dva
prilično različita imenska repertoara.
Kako pravoslavni svijet nije za Tridentskoga koncila dobio prezimena, ostao
je i dalje na jednočlanoj imenskoj formuli: od osobnoga imena inenasljednoga
patronima koji se mijenjao u svakoj generaciji. Time je identifikacija bila otežana
jer je ograničeni broj osobnih imena nosilo više osoba. Stoga se u njih razvija vr-
lo bogata hipokoristična tvorba: Boro, Boba, Bane, Bare, Bata, Gaca, Soja, Koča,

172
Antroponimija

Peko, Peđa itd. koja dobivaju s vremenom status temeljnoga imena. U Hrvata taj
postupak nije u običaju. Hipokoristični likovi ograničeni su na ekspresivno, sti-
lističko polje uporabe.
Hrvatska su prezimena stara i imaju logičan put razvitka. Imaju istu motiviku
kao i prezimena u zapadnoj ekumeni i nisu isključivo patronimnoga postanja. U
Srba prezimena nastaju istom potkraj XIX. stoljeća, najednom. Uzimaju patroni-
mne likove. U zapadnoj Srbiji takav je tip prezimena gotovo apsolutan, a snizuju
postotak Vojvodina i Kosovo, gdje je znatan dio druge populacije. Tako je u Make-
donaca s prezimenima na -ski, u Bugara (i Rusa) s prezimenima na -ov/-ev i -in.
U hrvatskoj tročlanoj imenskoj formuli (ime, prezime, nadimak) stoji patro-
nim ili koji drugi priimak, po starom rimskom modelu, na trećem mjestu: Rikard
Katalinić Jere tov, Janko Polić Kamov, Viktor Car Emin, Julius Clovius Croata, An-
te Topić Mimara ... Pravoslavni Slaveni umeću patronim na drugo mjesto, između
osobnog imena i prezimena: Vuk Stefanović Karadžić, Petar Petrović Njegoš, Stje-
pan Mitrov Ljubiša, Petar Petrović Karađorđe(vić). Rusi se npr. služe pri obraća­
nju dotičnoj osobi osobnim imenom i patronimom, a ne prezimenom: Boris Ni-
kolajevič, bez Jeljcin.
Prezimena, rekli smo, nastaju u obiteljskoj intimi i u zavičajnom idiomu. Ona
odražavaju dijalekatne biljege. Hrvati imaju svoja tri narječja (čakavski, kajkavski
i zapadno štokavski). Tri petine svih Hrvata rađaju se kao kajkavci i kao čakavci.
Glavni i najveći hrvatski gradovi nalaze se na prostoru čakavskoga i kajkavskoga
narječja. Lako je stručnjaku prepoznati da su prezimena tipa Bilić, Črnja, Bilan-
džić, Ninčević, Pivačić, Jurišić, Marinović, Šimunae itd. hrvatska, a da su prezi-
mena tipa Jovičić, Kostić, Milošević, Savić, Simić, Bijelić, Bjedov, Cvjetan, Pjevali-
ea itd. srpska. Preko dijalektainih osobina moguće je danas istraživati prazavičaj
mnogih raseljenih Hrvata i slijediti tragove zamršenih putova mnogobrojnih hr-
vatskih migracija koje već traju stoljećima.
4.1.3. Između tih dviju antroponimija ubacila se dolaskom Turaka i ona mu-
slimanska. Poznati putopisac Evlija Čelebi (1611-1682) proputovao je i opisao sav
muslimanski svijet. Došavši u Bosnu, zapazio je nigdje drugdje u muslimana uo-
čenu pojavu skraćivanja imena: Ahmed ---+ Ahmo, Ibrahim ---+ Ibro, Mehmed ---+ Me-
ho, Zulfikar ---+ Zuko, Sulejman ---+ Suljo, Husein ---+ Huso, Muharem ---+ Mujo. Ti hi-
pokoristični likovi imena nastajali su po hrvatskoj (i srpskoj) tvorbi. Islamizacija
bosanskih imena tekla je postupno: od osnivanja Bosanskog sandžaka 1463. do
pada Bihaća 1592. Bosna je bila šćakavska (šćap, gušćer, ognjišće) i ikavska (kao
srednja Slavonija i srednja Dalmacija). Jekavski govori u Bosni uglavnom su use-
ljenički govori. Ti govori činili su s južnim i jugozapadnim, te sjevernim i sjeve-
rozapadnim hrvatskim govorima genetsko jedinstvo.
Sve do pada Mohača 1526. sporo su se preUZimala muslimanska imena. Tek
nakon te bitke gubilo je bosansko pučanstvo nadu oslobođenja od turskoga rop-
stva. Katolici sporije, bogumili brže. I islamizacija je tekla brže. U tuzlanskim

173
Uvod u hrvatsko imenoslovije

defterima iz XVI. stoljeća nahode se mnoga islamizirana imena, ali kako je osob-
no ime bilo nedostatno za diferencijaciju pojedinaca od toga golemoga pučanstva
dodavao se tzv. analitički patronim Alija sin Ivana, Balija sin Božidara, Jusuf sin
Ivka. Takav zapis pokazuje još neutrnutu vezu s katoličkim imenima. Naime, ve-
ćinu tih kršćanskih imena valja pripisati katoličkom imenskom fondu, jer se u
nekoliko tisuća tako zabilježenih imena ne nahode npr. takva kao: Arsen, Dani-
lo, Gavrilo, jevrem, Manojlo, Risto, Uroš, koja su danas tamo uobičajena, a došla
su kasnijim migracijama.
Uostalom, prilična se većina te muslimanske populacije do Drugoga rata osje-
ćala Hrvatima. Od Drugoga rata probitačnije je bilo biti Srbinom. Neki su se bo-
sanski književnici smatrali Srbima kao Mehmed (Meša) Selimović, ili Hrvatima
kao Mehmedalija (Mak) Dizdar. Skender Kulenović rodio se kao Hrvat, poslije
Drugoga svjetskoga rata deklarirao se kao Srbin, a umro je kao Musliman. To je
tragedija toga naroda u traganju za svojim identitetom, a čini mi se da to najbolje
iskazuje Ahmet Nurudin u Selimovićevu romanu Derviš i smrt:
Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što
danas želimo da zaboravimo. A nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na po-
la puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo a nismo prihvaće­
ni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni
ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim
osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gleda-
mo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed. Zato zadržavamo vrijeme,
u strahu od ma kakvog rješenja.
Muslimanska su prezimena mlada. Ona su nastala krajem XIX. stoljeća. Ona
nisu imala uzor u turskoj antroponimiji, jer su i Turci dobili svoja prezimena tek
1933. za Ataturka.
Hrvatska prezimena u nepreglednim hrvatskim migracijskim kolonijama di-
ljem svijeta od XVI. stoljeća do danas posebno su poglavlje. O njima pišemo na
drugom mjestu.
4.1.4. Prezime znači imenovanje koga "preko imena imenom". Termin je rela-
tivno skorašnjega postanja. U značenju koje danas ima priimak potvrde potječu
već iz Xv. stoljeća. Kao porodično ime i kao cognomen uvode ga hrvatski leksiko-
grafi Jakov Mikalja i Ardelio Della Bella u XVII. stoljeću. Tada vlada u prezime-
nima velika neustaljenost. Isti ljudi pišu se Virić iVirević, Prodanić i Prodanović,
jamometić i jamometović. Kajkavci čija patronimna prezimena često završava-
ju na -ec katkada u XVIII. stoljeću i svoja prezimena na -ić (Puškarić, Tišljarić)
prekrajaju na -ec (Puškarec, Tišijarec), kako svjedoči A. Vramec za prezimena u
Vrbovcu.
4.1.5. Od prvih zapisa u IX. stoljeću, kad se Hrvati pišu samo osobnim ime-
nom, javljaju se u svih staleža različiti priimci: a) staleški: župan Prvoš, pristav
Petrika, brašćik Črneka, opat Držiha; b) topički: Usemir de Subbenzani (Šiben-

174
Antroponimija

čanin), Tolen Camenianin (Kamenjanin), Bolidrugo de Tugaro (Tugari); e) etno-


nimski: Flacius Illyricus, Georgius Dalmata, Julius Clovius Croata; d) kognomen-
ski: Perus Zerni, Martin Locarda, Dabrun Platihlebi; e) uslužni: Kovač, Lokotar,
Malinar; f) patronimni i metronimni: Bratazo filio Cludine, Krnja sin Krešimira,
Dragonja Hranotić. Žene čiji je položaj u društvu bio manje utjecajan imale su vi-
šečlani imenski obrazac: Stana filia Cres te de Micusso, uxor Stepani de Blasio Cal-
cina. Što je priimak u funkciji prezimena bivao ustaljeniji i poznatiji, imenski je
obrazac bivao kraći i prikladniji.
Prezimena kao produkt razvijena društva pokazuju svoje prve tragove u dal-
matinskim gradovima već u XII. stoljeću. Takva su prezimena nadimačkog posta-
nja: Zlurad (XII. st.'), Platimisa (XI. st.), Dobronja, Vitača, Mirča Bogabojša (1064.
u Trogiru) itd. Takva su prezimena u začetku i nije uvijek sigurno možemo li po-
svjedočiti njihovu stalnost, neizmjenjivost i nasljednost. U XIII. i XlV. stoljeću za-
tvaraju se velika vijeća (senati) u primorskim gradovima. Plemstvo koje je jedino
participiralo u toj zastupničkoj upravi nastoji pismom zasvjedočiti stalnost i na-
sljednost svoje službe stalnošću i nasljednošću priimka uz osobno ime. U takvu
su postupku začeci hrvatskih prezimena. Tako zapisani priimci dobivaju sve zna-
čajke prezimena. Prva prezimena nosila su, dakle, staleški biljeg.
U to vrijeme uz gradski tip prezimena sa staleškim obilježjima, u selima sjever-
ne feudalne Hrvatske podanici nose uglavnom samo osobno ime: Godislav, Stoj-
drag, Svojko, Kuriša. Ali već od XII. stoljeća slobodnjaci se bilježe osobnim ime-
nom i priimkom: Mile LopaŠić, Gruban Žanić (patronimi), Radonja sin Strijanov,
Kruhonja Vseradov sin (analitički patronimi); Pribac Sudonja, Kuzman per nome
Močibob, Desimir od plemena Virovića (rodovsko ime). U XIV-XVI. stoljeću češ­
ći su priimci u funkciji prezimena, dok plemstvo takvu priimku dodaje ime ro-
da, bratstva, plemena: Mihalj Sablić Mogorović, Matan Zahumić Mogorović, Juraj
Milečić z Zahumljan Mogorović. Kadšto se uz takav imenski obrazac pojavljuje i
tzv. domovno, hižno ime (ogranak plemena): Paval Nemanjić Šćitar od plemena
Poletčić, Ivan Dorojić z Mohlic od plemena Mohlic.
Čak i II XVI. stoljeću kod prebjega iz turskih krajeva (Hrvatske i Bosne) ne
nahode se priimci II službi prezimena jer se npr. u ispravi iz 1583. javlja Dajo Vu-
ković, čiji se sin u istoj ispravi piše patronimom: Radul Dajić, dakle uz očevo i si-
novljevo ime piše se patronim, a ne isto (nasljedno) prezime.
U južnoj, kolonskoj Hrvatskoj prezimena se pojavljuju ranije. To su tzv. katunska
prezimena, koja sadržavaju elemente teritorijalnosti i zapravo su rodovska imena u
funkciji prezimena. U zemljišniku u XIII. stoljeću spominju se u selu Đurinićima tri
neodijeljene kuće Đurinića: Brojka Vrankovića Đurinića, Principa Radčića Đurini­
ća iVukoslava Gojsalića Đurinića. Njihov je zajednički predak Đurinić. To rodov-
sko ime pokazuje svoju nepromjenjivost, stalnost i nasljednost, upravo kao prezime.
Hrvatski vojnici u Senju g. 155l. potpisuju se imenom i prezimenom već usta-
ljenim: Drašković, Jelačić, Kleković, Kukuljević, Lopašić, Mažuranić, Preradović,
Skoblić itd.

175
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Na tročlani, pa onda i na dvočlani imenski obrazac utjecali su u južnoj Hrvat-


skoj rimski onomastički obrazac u romanskim gradovima. U Splitu je već od IV.
stoljeća na snazi ovakav obrazac: Fl. Julius Rajinus Sarmentius, S. Veltius Cattu-
lus, C. Masuria Titia. Na takav se obrazac mnogo kasnije ugleda hrvatska imen-
ska formula. U splitskom se statutu u XlV. stoljeću, ponovimo, izrijekom navodi
kako će se kažnjavati golemom globom muta tio nominis, jer svaki je čovjek ob-
vezan dicere verum nomen suum, i to pred sudom uvijek valja nomen et cogno-
men denunciare.
Narod je stvarao prezimena i ona su se ustaljivala na različite načine. Ad-
ministracija je redovito bilježila ono što je u narodu čula. Jednom su tako pa-
tronimi, jednom nadimci, jednom plemenska imena, a jednom nazivi za zani-
manje ili etnici, koji izražavaju pripadnost naselju, kraju, narodu i sl. postajali
prezimena.
Treća faza u nastajanju hrvatskih prezimena bio je Tridentski sabor, kada se
u katoličkoj ekumeni uvode matice rođenih, vjenčanih i umrlih. Od tada većina
hrvatskih žitelja, u krajevima koji nisu bili pod Turcima, dobiva prava, nasljedna
prezimena. U Hrvatskoj se matice uvode već krajem XVI. stoljeća.
Četvrti, posljednji stadij u nastajanju hrvatskih prezimena, označio je Joze-
finski patent iz godine 1780. Od tada su žitelji Hrvatske bili obvezatni nositi uz
osobno ime i svoje prezime.
4.1.6. U staleškom smislu prezimena najranije dobivaju plemići i drugi povla-
šteni slojevi društva. Građanstvo se ujedinjuje u bratovštine, gradske obrtničke
i druge udruge, ljudi se zapisuju imenom i prezimenom, pa prezimena snagom
zapisa postaju nasljedna. Plemići i građani stoga dobivaju stalna i nasljedna pre-
zimena prije nego seljaci. Muškarci prezimena dobivaju prije žena, iako je uloga
žena u formiranju hrvatskih osobnih imena i prezimena u dalmatinskim roman-
skim gradovima bila znatna. U krajevima s jačom austro-ugarskom populacijom
(u hrvatskim gradovima na sjeveru) i romansko-mletačkim utjecajem (u kraje-
vima pod mletačkom upravom na jugu) prezimena su ustaljena kudikamo prije
nego u područjima koja su bila pod turskom upravom (Slavonija i Bosna), kao što
je i autohtoni katolički živalj u Hrvatskoj imao prezimena kudikamo prije nego
doseljenički pravoslavni živalj koji se prilično dugo nakon doseljavanja služio pa-
tronimima i rodovskim, kasnije zadružnim imenima.
4.1.7. U fondu hrvatskih prezimena prilično brojne skupine čine strana pre-
zimena. Ona uz primorje pretežito su talijanskoga porijekla. Svrstavaju se u ne-
koliko skupina: l) osobno ime u funkciji prezimena: Alessio, Felice, Giorgio ... ,
2) etnonimska i etnička prezimena: Tedesco, Albanese, Bressan, Trevisan, Gre-
go ... , 3) nadi mačka prezimena: Basso, Nerri, Bello, Magnavacca ... , 4) prezimena
po zanimanju: Calegari, Colonello, Fonti, Tagliapietra ... , 5) prezimena patronim-
skog postanja: D'Agosto, De Filippo, Defranceschi, Desantis itd. Takva su prezime-
na razmještena po Istri i primorskim gradovima.

176
Antroponimija

Na hrvatskom su sjeveru mnoga njemačka prezimena (Bauer, Singer, Šloser)


i mnoga mađarska (Balaš, Čipoš, Deak, Ferenc, Kalaj, Sabo, Vajda, Varga, Zol-
tan itd.). Takva su prezimena prilično recentna i njihova prisutnost objašnjava se
društvenopolitičkim razlozima.
Ima slučajeva kad se utjecajem nekadašnjeg društvenog prestiža mnoga hrvat-
ska prezimena preinačuju po stranom uzoru. Tako je bilo od početka nastajanja
prezimena: Babonić > Baboneo (1294), Bogdanić> Bogdaneo (1245), Zavorović >
Zavoreo (1538), Šižgorić> Sisgoreo (1454), Voltić> Voltiggi itd. Bilo je i prevođe­
nja: Tihić> Tranquilla (XVI. st.), Vukić> Lupis, Vlahov(ić) > Forense (XVII. st.),
Tica> UcceUini itd.
U sjevernoj Hrvatskoj bilježimo obrnutu pojavu za kasnija razdoblja: Ritter>
Vitezović (XVII/XVIII. st.), te u doba narodnoga preporoda u XIX. stoljeću: Flie-
der> Jorgovanić, Fuchs> Lisinski itd.
Islamizacijom katoličkog pučanstva u Bosni i drugdje javljaju se prilično ka-
sno muslimanska prezimena, najviše u graničnom području s Bosnom, po ne-
kadašnjoj Vojnoj granici, gdje je bilo naseljeno islamizirano pučanstvo (Turska
Hrvatska).
4.1.8. U Hrvatskoj se prezimenima posvećuje dužna pozornost. Leksik prezi-
mena SR Hrvatske (1976) u redakciji Valentina Putanca i Petra Šimunovića na-
zvao je istaknuti ruski onom a stič ar Vladimir A. Nikonov "velebnim djelom sla-
venske antroponimije". Mnoge krajine obrađene su monografski. Bibliografija
radova o hrvatskim prezimenima prilično je opširna i dobro pokriva cjelokupno
hrvatsko jezično područje.
Spomenimo veliki troknjižni Hrvatski prezimenik - Pučanstvo Republike Hr-
vatske na početku 21. stoljeća F. Maletića i P. Šimunovića koji sadržava sva prezi-
mena Hrvatske abecednim redom s brojem nositelja i brojem obitelji u pojedinom
naselju i sva naselja Hrvatske sa svim prezimenima u dotičnom naselju.

4.2. Prezimena od ženskih osobnih imena, prezimena žena i tzv.


ženska prezimena
Prezimena od ženskih osobnih imena među 1000 najčešćih prezimena pri-
lično su rijetka. I to govori o nekadašnjem položaju žene u društvu. Evo ih: An-
čić (685),1 Jagić (1098), Jelić (4286), Jelinić (897), Jelušić (1098), Katalenić (747),
Katalinić (1304), Katić (4319), Katušić (849), Klarić (5875), Lucić (1676), Magdić
(1941), Magić (709), Majić (2474), Marić (2603), Orsulić (809), Rosandić (875), Viš-
njić (771).
Gotovo sva prezimena izvedena su od svetačkih imena, osim Višnjić i nisu sva
prezimena od isključivo ženskih osobnih imena: Maro/Mara, OršulJOršula ...

I U zagradama je broj nositelja tih prezimena, po netom spomenutom Hrvatskom prezimeniku.

177
Uvod li hrvatsko imenoslovije

Zanimljivo bi bilo istražiti zašto su najčešće prezimena od osobnih imena Je-


lić (: Jela < Helena), Marić (: Mara < Marija), Magdić (: Magdalena), Lucić (: Luca/
Luce < Lucija), Klarić (: Klara), Katić (: Kata), Katalinić (prema mađarskom obli-
ku imena Katalin) itd.
U prezimenima se otvara veliko polje raznovrsnih istraživanja.
Prezime uglavnom nasljeđujemo od oca, iako smo začeti u majčinoj utrobi i
svoju ontogenezu proživjeli pod njezinim srcem. Pošto smo ugledali svijet, naša
je pupčana vrpca (vrvica kojom se u starom Poljičkom statutu, zasnovanu na sla-
venskom običajnom pravu, označuje nasljednost) još bila vezana za materinu ma-
ternicu. (Istog su postanja te riječi!)
Gdje su prezimena po imenu majke?
Uglavnom su tvorena po imenu oca (patronimi). Onaj manji broj prezimena
koji ne upućuje na odnos djeteta s ocem (Pavlović), nego na vezu s majkom, zove
se metronim (Martić) od grčke riječi fl1}T'1P "mati"+ 6vvfla "ime".
Metronirni su u našim prezimenima rjeđi i mlađi. Razlog je tomu dugovjeki
podređeni položaj žene u obitelji i društvu. To se očituje i u prezimenima dru-
gih naroda.
Osobna ženska imena vrlo su kasno počela služiti za tvorbu prezimena. Že-
ne su vrlo kasno dobivale prezime. U feudalnom im društvu prezime kao so-
cijalno-pravni institut nije ni bilo potrebno, a vrlo ugledne žene - carice, kra-
ljice, svetice, opatice - nisu se ni služile prezimenom. U našim starim spisima
žena se najčešće identificirala osobnim imenom, a ako ono nije bilo dovoljno,
uz ženino se ime dodavalo ime (ili prezime) oca, muža, brata ili sina, ovisno o
tome koje je ime srodnika u tom času bilo pogodnije i uglednije, kako bi dje-
lokrug prepoznavanja žene bio što prostraniji, a identifikacija preciznija, jed-
noznačnija: Dobrosila, filia (kći) Andreae prioris (god. 918); Slaua uxor (žena)
Prodani de Gudizo (1183); Tollia mater (majka) Theodori (1193); Stana soror (se-
stra) Gaudii (1170).
Žena se morala odlikovati nečim osobitim, nečim se izdvojiti kao jedinka da
bi njezino ime postalo osnovom za tvorbu metronima. Katkad je tome pridonio
ugled obitelji, ali su to češće bile druge (ne)prilike: rano udovištvo ili "grijeh" iz-
vanbračne ljubavi pa je dijete pri upisu u matice baštinilo majčino ime kao pred-
ložak za prezime.
U današnjim našim prezimenima nije uvijek lako prepoznati je li u osnovi pre-
zimena muško ili žensko osobno ime. Katkad su muška i ženska imena, a pogoto-
vu njihovi hipokoristici, gotovo istog oblika (Dobre, Vice, Matija, Tadija), mnogo
su češće tvorbene osnove iste: Cvit-o - Cvit-a (Cvitić); Ljub-o - Ljub-a (Ljubić),
Prib-o - Prib-a (Pri bić) itd.
U našim krajevima mnoga se muška imena mijenjaju i po "ženskoj" dekli-
naciji (Jure, Luka, Ivo, Šime), a u drugim krajinama neka ženska imena dobivaju
oblik muškog imena (Barek, /anek, Štefić, Magdić.. .), npr. u ozaljskom i dugoreš-
kom kraju, odakle uzimam te primjere.

178
Antroponimija

Ni u ženskih muslimanskih osobnih imena ta pojava nije nepoznata. Sve to


otežava točnu identifikaciju metronima i njegovo preklapanje s patronimom (pre-
zimenom nastalim od prvobitnog očeva imena).
Pretpostavljam da je u tim "muškim" oblicima ženskih osobnih imena i pre-
zimena bila dijelom skrivena roditeljeva žudnja i tuga za nerođenim muškim
potomkom!
Ženska prezimena od ženskih osobnih imena (opet zbog položaja i uloge žene
u društvu) mnogo su rjeđe i mnogo kasnije potvrđena nego ona nastala od muš-
kih osobnih imena. Ipak, hrvatska ženska osobna imena nalazimo zapisana već
u najstarijim dokumentima od IX. do XIII. stoljeća. Tako u Zadru u to vrijeme
uz ženska osobna·imena romansko-kršćanskog postanja: Alba (= Bjelica, Zora),
Buna, Bona (= Dobra), Marihna, Demetria (= zemaljska boginja), Maura (= Ma-
uritanka), Rosana (= Ružica), Stella (= Zvjezdana), Viola (= Ljubica) ... nalazimo
i hrvatska: Bčla, Dobra, Dobroša, Dobrala, Dobrica, Dragaša, Gruba, Hata (od
osnove koja je u glagolu hotjeti, htjeti), Kazimira, Ljuba, Nčža, Mira, Pri ba, Pri-
bica, Premila, Stana, Steja, Tolja (od osnove koja je u glagolu utoliti "utješiti") ...
Prezimena koja srećemo mnogo stoljeća kasnije kao: Belić/Bilić, Dobrić, Dobrašić,
Hotić, Dobričić, Dragošić, Grubić, Ljubić, Mirić, Nežić/Nižić, Pribić, Stanić, Stejić,
Tolj(ić). .. vrlo su vjerojatno nastala upravo od tih ženskih imena, od kojih su ne-
ka bila znana i potvrđena prije više od tisuću godina.
Slično je bilo i u ostalim gradovima u primorju i u mnogim gradovima unu-
trašnjosti, kako doznajemo iz bogatog raspona osobnih imena s nekadašnjeg pro-
stranoga Čazmanskog kaptola.
Žene su tek od Tridentskog koncila dobivale prezime: po očevu koljenu djevo-
jačko, a udajom po muževljevu. Gramatičkim sredstvima isticala se posvojnost,
a time i socijalna ovisnost žene: Mila Gojsalića, Katarina Zrinska. Tako se i da-
nas tvore ženska prezimena u većini slavenskih jezika: Aleksandra Superanska-
ja, Natalija Podoljskaja, Jana Pleskalova, M. Chlopicka, M. Malc6wna, Libuše Oli-
vova, Miloslava Knappova, Ljupka Stankovska, Olga Ivanova, Mefkiire Mallova ...
da spomenem svoje kolegice onomastičarke u slavenskim zemljama čija su prezi-
mena promjenljiva. Onomastičarke: Hrvatica dr. Vesna Jakić-Cestarić, Srpkinje
dr. Milica Grković i dr. Zvezdana Pavlović te Slovenke dr. Alenka Šivic-Dular i dr.
Metka Furlan, naravno, ne sklanjaju svoja prezimena.
No u nas je nekad ta distinkcija postojala, posebno za djevojačko, a posebno
za muževljevo prezime: Jurićeva (otac je Jurić) - Jurićka (muž je Jurić). Danas se
ni u hrvatskom ni u srpskom književnom jeziku ne mijenjaju ženska prezimena
(osim onih koja svršavaju na -a: Rukavina, Trnina, Veselica .. .): od Cvijete Zuzo-
rić, Dori Pejačević, sestrama Baković, s Josipom Lisac itd., ali s Mandom Rukavi-
nom, bez Milke Trnine.
Očito sve mijene i jezične prilagodbe ženskog prezimena (i imena) ne mogu
pratiti društvenu emancipaciju žene, po kojoj bi i ženino prezime bilo jezično pri-
lagodljivo poput istog prezimena kad ga rabe muškarci. Dovoljno je spomenuti

179
Uvod u hrvatsko imenoslovije

kako se pri imenovanju ulica traži uvijek kratko, prikladno i funkcionalno ime:
Preradovićeva, Jurišićeva, Gajeva ulica, ali Ulica Marijane Radev, Ulica Cvijete Zu-
zorić, Ulica Slave Raškaj itd. Ta su imena ulica tročlana, duža inefunkcionalnija,
jer odudaraju od standardnog modela dvočlanih uličnih imena.
Jednom smo već isticali da prava patronimna prezimena nose u sebi gramatič­
ki morfem kojim se izražava posvojnost (-ovl-ev, -in), i završni morfem -ić. Prava
patronimna prezimena Mark-ov-ić, Jurj-ev-ić, Mar-in(ić) starija su od prezimena
koja su po porijeklu zapravo hipokoristično-deminutivni oblici osobnih imena:
Ivić, Jurić, Pribić. Takva osobna imena nisu ni danas rijetkost.
Hrvatsko je prezime danas muškog roda: akademik Torbarina, general Ru-
kavina, admiral Letica;onaj Vučica, gospođa Reberski (ne: Reberska), Lana Dugi
(ne Duga) a nekad je bilo: Katarina Zrinska, Dora Krupićeva, Giga Barićeva i sl.
Prezimena od ženskih osobnih imena uglavnom su sva hipokorističnog postanja.
Imena nastala od milja! I u tom se OČituju socijalni momenti prema ženskom če­
ljadetu: umiljatost, izravna privrženost te prilično kasno nastajanje takvih prezi-
mena i njihova ne sasvim ravnopravna jezična uporabljivost.
Prezime se u hrvatskoj antroponimiji javlja najprije u muškaraca. Prezimena
Hrvata u današnjoj antroponimiji muškoga su roda: gđa Nedoklan, gđa Kalinski,
Zrinski, Reberski, Glatki, Dugi, Kratki, Žitki, Briski. Navedeni su uglavnom odre-
đeni pridjevi i oni posvojni na -ov/-ev, -in: Vukov, Sladojev, Šimetin itd. Tako ni-
je u većine slavenskih naroda: Karenjina (ruski), Živkova (bugarski), Podolska
(ukrajinski). Iako su hrvatska ženska imena potvrđena od IX. stoljeća, i to broj-
no, ona su redovito narodna. Tek sTridentskim koncilom ulaze češće u hrvatsku
antroponimiju kršćanska ženska imena. Taj repertoar bio je, zbog maloga bro-
ja štovanih svetica i mučenica, prilično oskudan, pa je jedno prezime dolazilo na
mnogo osoba, čak i u maloj, lokalnoj sredini. N. Vekarić i N. Kapetanić navode
kako u Konavlima još početkom XVI. stoljeća tek 44% žena nose narodna ime-
na, a dva stoljeća kasnije na Pelješcu udio ženskih narodnih imena bio je samo
0,6%. U XVII. stoljeću u Dubrovačkoj Kneževini manje od polovice muškog pu-
čanstva i preko 60% ženskog nosilo je samo 5 (pet!) različitih osobnih imena. U
XIII. stoljeću bilo je samo dvadesetak ženskih imena. Bila su to: Ana, Frana, Iva-
na, Jela, Kata, Klara, Lucija, Manda, Marica (= Margareta), Marija, Nike, Pava i
Pera, koja imena u XIX. stoljeću završavaju na -e: Ane, Frane, Jele, Kate, Mande,
Nike, Pave ... , kako je u Dubrovniku i danas. U Donjoj Stubici već 1567. neslužbe-
no prezime Hrvatica (Herwatycza) zasvjedočuje da je iz obitelji Horvat, Malini-
ćeva je žena Malinića, Šimonićeva je žena Šimonića, a Vrabica je žena Vrabeca. U
Bugara i Makedonaca tako je još i danas. To je u Hrvata trajalo do druge polovice
XIX. stoljeća, kad se onomastički sustav stubokom promijenio.
Ovaj pregled i mijene tzv. ženskih prezimena indikativni su i za druga hrvat-
ska područja.
Ovdje se bavimo ženskim osobnim imenima, ženskim "prezimenima" i njiho-
vim uvrštavanjem u pučku imensku formulu, to jest o antroponimima u nesluž-

180
Antroponimija

benoj uporabi u puku mimo službenih prezimenskih oblika i službenog imen-


skog obrasca. :Ženska prezimena u pučkoj uporabi u nas su supstantivi na -ica,
-ka, -uša, ili adjektivi na -ova, -eva, -ina, -ska.
U vidu imamo brdske prostore obitavanja hrvatskoga pučanstva: zapadnu Her-
cegovinu i zaleđa dalmatinskih gradova. Ondje je donedavno (a djelomično i da-
nas) patrijarhalni ustroj življenja u rodovima i zadrugama bio vrlo živ. :Žena je
bila u podčinjenom položaju. Ona je imala trojako "prezime", u povijesti i danas,
i to patronimno: a) pridjevsko (izvedeno po očevu imenu ili nadimku): Krupiće­
va, Kikaševa po ocu Krupiću, Kikašu i b) imensko: Lozuša, Jurkaša po ocu Lozi i
Jurku i e) andronimno (izvedeno od muževljeva imena ili nadimka): Barićeva. U
zapadnoj Hercegovini i u Imotskoj krajini nema pridjevskih andronima (ime po
mužu) tvorenih sufiksima -ova, -eva, već imenskih andronima tvorenih sufiksi-
ma -ica, -ovical-evica, -inica. Opće bi pravilo bilo da se sufiks -ica dodaje andro-
nimu koji završava na suglasnik: Stojan - Stojan ica, a sufiks -ovica, -evica andro-
nimu koji završava na samoglasnik: Stojka - Stojkovica. Sufiks -inica može doći i
na različite završetke osnova: Bog(o)-inica, Peš(a)-inica, Hasanag(a)-inica. Na ša-
vu andronirnske osnove i sufiksa zbivaju se različite fonetske promjene: Vukac,
Vukca - Vukčevica, Maj(ić) - Majuša (ili Novak - Novakuša). Ako prezime zavr-
šava na -ica (to je patronimni sufiks u istom arealu), žensko patronimno prezime
dodaje se na palataliziranu osnovu: Jurica - Jurić-uša; Rajica - Rajič-uša; Vuji-
ca - Vujič-uša. Ova me pojava navodi na misao nisu li malobrojna hercegovač­
ka prezimena: Raič (: Rajica), Vujič (: Vujica), Pavlič (: Pavlica) nastala ovim nači­
nom. Ako je prezime na -ić dodano hipokorističkom imenu, onda se sufiks -uša,
kojim se tvori ženski patronim dodaje na hipokorističku osnovu: Tolić> Tol(e) >
Toluša, Jurković> Jurko < Jurkuša (M. Nosić, Folia onomastica Croatica, 2, 49).
U drugim krajevima frekventan je sufiks -ka dodan andronirnu: Barićka, Krupić­
ka (žena M. Barića, žena I. Krupića).
:Ženska pridjevska "prezimena" odgovaraju na pitanje: čija je?, sadržavaju u se-
bi ideju potjecanja (Dora Krupićeva), a ženska supstantivirana "prezimena" (-ica,
-ka, -uša) nose ideju pripadanja u smislu patrijarhalnoga društvenoga ustroja. M.
Nosić (Prezimena zapadne Hercegovine, V. lit., str. 184-189) u andronimu Markovi-
ca preoblikom tumači dva tipa, i to: a) ako preoblikom andronima Markovica po-
drazumijevamo "Markova žena", tvorbena je struktura: posvojni pridjev ženskoga
roda: Markova + tvorbeni sufiks -ica; b) ako preoblikom andronima Markovica
podrazumijevamo "žena Marka", tvorbena je struktura: muško osobno ime Mar-
ko + tvorbeni sufiks -avica. Iz prezimena se mogu odčitati mnogi sadržaji izvan
jezičnoga poimanja oblika i sadržaja imenske osnove.
Neslužbena identifikacija žena uneslužbenoj imenskoj formuli ima nekoliko
raznolikih modela (po :Živku Bjelanoviću), a odnose se na antroponimijski kor-
pus sjeverne Dalmacije. To su: a) osobno ime + prezime: Marija Pavić; b) osobno
ime + perifraza (umjesto prezimena): Stana sestra Ive Ivića; e) osobno ime + po-
svojni pridjev: Ljuba Pivčeva, odnosno posvojni genitiv prezimena: Petronila Ši-

181
Uvod u hrvatsko imenoslovije

munovića. S tim modelom su u bliskoj vezi tvorena neslužbena ženska prezime-


na: ea) od andronima + -ica ili -ka (Luca) Jurinica, (Stanka) Gudulinka; cb) od
muževljeva imena, prezimena ili nadimka + -uša: Lozuša, Markuša; d) apelativ
(zvanje, zanimanje, svojbinski ili društveni status) + osobno ime, prezime ili na-
dimak u genitivu: anscila Dobra, opatica Čika, udova Tustoga; e) osobno ime +
etnik ili etnonim: Draga Lovrećka (= iz Lovreća), Mare Vlahinja (iz Vlaške), Ma-
re Vlahoruša (iz Vlahorije, zaleđe Zadra) i Vlašika (iz Vlašije, zaleđe tzv. Hrvat-
skog primorja) itd.
S obzirom na čestoću javljanja, moglo bi se reći: muška su prezimena u mor-
fološkom smislu supstantivna na -ić, -ac, -ik itd., obično svršavaju na suglasnik
i rjeđe na vokal -a (Rakavina), -e (Smoje), -o (Dabo, Bobetko), -i (Lenuci, Briksi,
Tahi, izostaviti valja ona na -ski), -u (Hosu, Premeru), a ženska su pretežito pri-
dj evna na -ova/-eva.
Spomenimo još i neslužbena sinovljeva imena. Ona se tvore deminutivnim hi-
pokoristicima: Ivić (: Ivan), Božić (mladi Bog i sin Božji), Pivčić je mladi Pivac i sin
P. Pivca. Moliški Hrvati izvode dječja imena hrvatskom tvorborn od talijanskih
imena: Pin ić (= Beppino), Nanić (= Giovanni), Mengić (= Domenico). Pokazuje se
u ovih dječjih imena u hrvatskih iseljenika izoliranih pola tisućljeća od matice,
kako je jezična forma (hrvatska imenska tvorbena struktura) nadređena jezičnoj
supstanciji (talijanskom imenskom obličnom porijeklu).
U sjevernim krajevima tvorila su se ženska porodična imena još formantima
-na (pored -ica, -ka): Bedekovićna, Vazićna (filius nobilis domine Margarete Wa-
gyczna vocate, 1575. - I. K. Tkalčić, Monumenta civitatis Zagrabiae III, 133).
***
Recimo još koju o ženskim imenima. U mnogim patrijarhalno uređenim druš-
tvima ženska su djeca bila teret, zlodar, manje korisna bića. U mnogih naroda ni-
su im se ni imena nadijevala. Čak ni u Rimljana. Zvala su se po ocu: Livija (: Li-
vius), Mesalina (: Mesala), ili po redu rođenja Prima ("prvorođena"), Secunda
("druga"), Octavia ("osma") itd.
I stara su slavenska ženska imena nosila u sebi ponajprije želju da se u djete-
tu ostvari sadržaj imena: Dobra, Nježa, L(ij)epa, Tolja ("tješiteljica)", Njegoja ... , ili
pak da se imenski sadržaj ukloni s djeteta: Gruba, Boja, Huda ... To su profilak-
tična poimanja i magijska uporaba imena.
Istini za volju, kršćanstvo nije bilo sklono ženskim imenima. Svetaca je bi-
lo kudikamo više nego svetica, a i u Bibliji su žene rjeđe spominjane, pa je iz-
bor ženskih imena bio skučen, od kojih se, doduše, razvilo mnogo hipokoristič­
nih oblika.
U hrvatskim patrijarhalnim sredinama i dan-danas neopisiva radost, pucnja-
ve, pijanke prate rođenje muškog djeteta (ta, rodio se - sin!), a pokunjenost i tuga
rođenje djevojčice. "Rodilo se dite!", kažu. Upotrijebio sam namjerno ikavski oblik
(dite = kći) stoga što sam izreku slušao na istraživanjima u patrijarhalnim sredina-
ma Dalmatinske zagore. Upravo se ondje mogao začeti i živjeti mit o djevojačkoj

182
Antroponimija

želji po kojoj će, ako protrči ispod duge, postati dječakom, obrađen u pripovijet-
ci Duga Dinka Šimunovića. A svaki mit ima svoje prapočelo u zbilji života i svoje
trajanje u izdancima današnjice. Nisu li, pitam se, muški oblici ženskih imena u
Žumberku: Štejić, Janec, Barek... ili u Bošnjaka zapadne Bosne (baš u njih!) ženska
imena Fate, Ajko nesvjestan produžetak iskonske želje za muškim djetetom koje
raste i ostaje u obiteljskoj zadruzi kao proizvođač i svojim prezimenom produžuje
rodoslovno koljeno, a djevojčica raste i odlazi iz zadruge kao nevjesta s mirazom
i rađa djecu kojima su korijeni na tuđem rodoslovnom stablu?
Prezimena izvedena od ženskih imena Stana (Stanić), Stanka (Stančić), Stoj-
ka (Stojčić), Stojna (Stojnić), Dosta (Dostal), Dostana (Dostanić) i sl. nastajala su
u obiteljima gdje'su se rađale samo djevojčice, a njima se (magijskim djelova-
njem) željelo stati sa "ženskinjem". Nije to isključivo ni naš hrvatski ni slaven-
ski običaj u nadijevanju takvih imena. U Grka su to Stamate, u Talijana Ferme,
u Albanaca Shkurte i Sose "zadnja", a u Dagestanu na Kavkazu nadijevali su u
tim prigodama ime Kyz-tamen ("Dosta s djevojkama"). Baš kao i u nas ženskim
imenom - Dosta!
Povijest društvenih shvaćanja i odnosa, te jezik kao izraz tih odnosa, zrcale se
u ženskim imenima do danas.
I danas!
Nemamo, na primjer, mogućnost jezikom posve izraziti ravnopravnost koju
je žena postigla u društvu. Sve više je žena vojnika, bojnika, pedagoga (sic!), suda-
ca, biologa, dekana bez jezične oznake da se ta zanimanja odnose na ženu. Nasu-
prot tome, sve je više raspuštenica ("srpska imenica za rastavljenu ženu"), a nema
raspuštenika (u takvu pogrdnu značenju). I te dvije krajnosti imaju ipak nešto za-
jedničko. Obje su na uštrb žena! Uvriježeni se otpori pojavljuju čak i u žena! Pro-
čitao sam prilično davno kako se dotična "drugarica", voditeljica jednog od repu-
bličkih ministarstava, usprotivila kad su je nazvali sekretaricom, jer ona je, kaže,
sekretar, a ne kuharica kave!
Naše je društvo u stjecanju prava za žene išlo mnogo, mnogo brže nego što su
preživjela, tradicionalna poimanja o ženi padala u zaborav. I danas se velik dio
te tradicije održao u društvu (npr. žena udajom kudikamo češće mijenja prezi-
me od muškarca; mi i nemamo u jeziku "muškog" parnjaka terminu djevojačko
prezime). U jeziku je ženino prezime nesklonjivo (Ivana Ivića, ali Irene Kolesar), a
prije, kad se mijenjalo, dobivalo je pridjevski oblik po ocu ili mužu (Mila Gojsa-
lića, Dora Krupićeva, Giga Barićeva, ili iskljUČivo po mužu: Hasanaginica). Kao i
prije tisuću godina, u našim prvim poznatim zapisima u kojima se žena identifi-
cirala po ocu, mužu, bratu ili sinu, ovisno o tome koji je od tih muškaraca stekao
društveno uglednije ime.
U povodu nagrađenog romana Pirej (= Pirika), makedonski je autor Petre An-
dre evski izjavio, kako u njegovu kraju (jugozapadna Makedonija, između Bitole,
Kruševa, Kičeva i Ohrida) žene udajom mijenjaju i prezime i osobno ime. Vidi se
to i u ovom monologu iz tog romana:

183
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Nisam više Stojna Resulovska ... odavno nisam Stoj na Resulovska ... sad se zo-
vem Veljanica Parmakeska, po mužu Veljanu ...
Tako je i u nekim krajevima u Bugarskoj. Posvuda Hasanaginice!
U ženskim se imenima, na žalost, zrcali, više nego na muškim, roditeljska ta-
ština, hirovi trenutka, pomodnost i malograđanski ukus. Uz velik broj skladnih,
estetski harmoniranih, upravo maštovitih imena, tvorenih na najboljim hrvat-
skim jezičnim tradicijskim uzusima, ima mnogo pravih imenskih nagrda.

Osnovni pregled literature o hrvatskim prezimenima


I. OPĆENITO

Leksik prezimena Hrvatske, Uf.: V. Putanec i P. Šimunović, Matica hrvatska, Za-


greb 1976, XIV + 765.
Bjelanović, 'Ž. (2007): Onomastičke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
Gluhak, A. (2001): "O hrvatskim prezimenima: ženskima i dvostrukima", Polia
onomastica Croatica 10, Zagreb, 67-82.
Maletić, E/P. Šimunović (2008): Hrvatski prezimenik, I-III, Golden marketing-Teh-
nička knjiga, Zagreb.
Maretić, T., "O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba", Rad JAZU 81
(1886),81-146,82 (1886),60-154.
Nikonov, V. A. (1982): "Hrvatskie familii v statistiko-geografičeskom osveščenii",
Onomastica Jugoslavica IX, Zagreb, 257-266.
Putanec, V./P. Šimunović (1987): "Retrospektivna onomastička bibliografija hr-
vatsko/srpska do godine 1975", Djela JAZU 68, Zagreb, 405 str.
Šimunović, P. (1995): Hrvatska prezimena (porijeklo, značenje, rasprostranjenost),
Golden marketing, Zagreb, 462 str.
Šimunović, P. (2008): Hrvatska u prezimenima, Golden marketing-Tehnička knji-
ga, Zagreb, 463 str. (s antroponomastičkom bibliografijom).
II. POJEDINAČNO O PREZIMENIMA (PO MJESTIMA I KRAJEVIMA)
Antin, Tordinci
Sekereš, S. (1966): "Antroponimija i toponirnija Antina i Tordinaca", Hrvatski di-
jalektološki zbornik 2, Zagreb, 456-469.
Bačka - hrvatska prezimena
Peić, M./G. Bačlija (1994): Imenoslov bačkih Bunjevaca, Matica srpska, Novi Sadi
Subotica.
Sekulić, A. (1994): Hrvatski bački mjestopisi, Školska knjiga, Zagreb.
Baranja
Sekulić, A. (1996): Hrvatski baranjski mjestopisi, Školska knjiga, Zagreb.
Bosna i Hercegovina - hrvatska prezimena
Nosić, M'/M. Vidinić (1999-2001): Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena
I-III. HFD - Rijeka.

184
Antroponimija

"Popis katoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini prema izvještajima biskupa


Dragičevića i Bogdanovića 1743. i 1768.", u: L. Đaković, Prilozi za demografsku
i onomastičku građu Bosne i Hercegovine, ANU BiH, Sarajevo 1979.
Božjakovina - Brckovljani
Buturac, J. (1981): Božjakovina - Brckovljani 1209-1980: iz povijesti župa, uprave
i gospoštije, Hrvatsko društvo Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb.
Brač
Jutronić, A. (1950): Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču, ZN:žO 34,
Zagreb.
Šimunović, P. (200~): Rječnik bračkih čakavskih govora, Brevijar, Supetar (prezi-
menska i nadi mačka građa); II. izdanje (2009), Golden marketing-Tehnička
knjiga, Zagreb.
Brod
Marković, M. (1994): Brod: kulturno-povijesna monografija, Slavonski Brod.
Bukovica
Bjelanović, :ž. (1986): Antroponimija Bukovice, Splitski književni krug, Split.
Bjelanović, :ž. (1989): "Rječnik antroponima Bukovice", Onomatološki prilozi X,
Beograd.
Čabar
Malnar, S. (2001): Prezimena u čabarskom kraju kroz stoljeća, Matica hrvatska
- Čabar.
Dalmacija u srednjem vijeku
Jireček, K. (1901-1903): "Die Romanen in den Stadten Dalmatiens wahren des Mi-
ttelsalters", Denkschriften AW, phil.-hist. Bd 48, Beč.
V. i M. Drvenik
Andreis, M. (1998): "Povijesna demografija V. i M. Drvenika i Vinišća do god.
1900", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 40, Zadar,
227-30l.
Dubrovnik
Mahnken, I. (1960): "Dubrovački patricijat u XlV. veku", Posebna izdanja SANU,
CCCXI, Odeljenje društvenih nauka 36, Beograd.
Šundrica, Z. (1959): "Popis stanovništva Dubrovačke Republike iz 1637-1674", Ar-
hivski vjesnik 2, Zagreb, 419-45l.
Vekarić, N. (1997): "Prijedlog za normiranje dubrovačkih imena i prezimena iz
povijesnih vrela", Radovi Leksikografskoga zavoda "Miroslav Krleža", Zagreb,
sv. 4, knj. 6, str. 17-26.
- (2001): "Broj stanovnika Dubrovačkog primorja od 15. do 20. stoljeća", Zbor-
nik Dubrovačkog primorja i otoka, Dubrovnik.
Duvno
Ivanković, A. (2001): "Duvanjska prezimena", Naša ognjišta 130, Tomislavgrad.

185
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Dvorna Uni
Bjelanović, Ž. (1991): "Značajnije odlike prezimena dvorskoga kraja", Zbornik
Dvor na Uni, Dvor na Uni, 529-539.
Gorski kotar
Burić, A. (1983): Povijesna antroponimija Gorskog kotara. Goranska prezimena
kroz povijest, Rijeka.
Nosić, M. (1983): Goranska prezimena, Rijeka.
Gradišće - Burgenland
Hajszan, R. (1992): Die Bevolkerung der Herrschaft Rechniz - Schlaning im 16. Ja-
hrhundert, Literas Verlag Giittenbach/Pinkovec.
Hercegovina
Nosić, M. (1998): Prezimena zapadne Hercegovine, HF D, Rijeka.
Pandžić, J. (1999): Hercegovačka imena i nazivlje. Onomastička ispitivanja, Ko-
sinj d.o.o., Zagreb.
Hrvatska - demografija, bibliografija
Stipetić, V./N. Vekarić (2004): Povijesna demografija Hrvatske, HAZU, Zagreb
- Dubrovnik.
Hvar
Bezić-Božanić, N. (1995): "Popis pučanstva otoka Hvara", u: Otok Hvar, Matica
hrvatska, Zagreb, 230-236.
Hraste, M. (1956): Antroponimija i toponimija općine hvarske, HDZ l, Zagreb,
331-385.
Imotski
Vrčić, V. (1978): tupe imotske krajine I, Imotski, 320 str.
Zujić, K. (1995): "Prezimena i porodični nadimci u Imotskoj krajini", Imotski zbor-
nik 3. Matica hrvatska, Imotski, 45-133.
Istra
Bertoša, M. (1986): Mletačka Istra 16. i 17. stoljeća (kolonizacija), Istarska zakla-
da, Pula.
- (1966-1969): "Antroponimija dvigradskog područja 1400-1750", Jadranski
zbornik 7, Rijeka - Pula, 177-205.
- (1975-1976): "Pučanstvo Labina u Vlačićevo doba (s prilozima labinskoj ono-
mastici XVI. i XVII. stoljeća}", Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu,
20, Pazin - Rijeka, 107-149.
Bratulić, J.!P. Šimunović, "Prezimena i naselja u Istri, narodnosna statistika u
godini oslobođenja", Istra kroz stoljeća VI/35, I. 1985, II. 1985, III. 1986, pu-
la - Rijeka.
Klen, D. (1986): "Porodična imena na području Mošćenice. Prilog izučavanju mo-
šćeničke patronimike", Jadranski zbornik 10, Rijeka - Pula, 393-400.
Peruško, T. (1965): Razgovori o jeziku u Istri, Pula (posebno poglavlje o istarskim
prezimenima).
Žic, N. (1953): "Prezimena na Bujštini", Riječka revija 2, Rijeka, 188-193.

186
Antroponimija

Kastav
Munić, D. (1990): Prezimena kastavskih obitelji i pojedinaca iz 1723. godine,
Kastav.
Konavle
Kapetanić, N./N. Vekarić, Konavoski rodovi, HAZU/Zavod za povijesne znanosti
u Dubrovniku I. 2001, II. 2002, III. 2003. ZagrebJDubrovnik.
Križevci i okolica
Buturac, J. (1979): Povijest Gornje Rijeke i okolice, Župa Gornja Rijeka.
Kutina
Buturac, J. (1977): [Cutina, Zagreb.
Lastovo
Jurica, AJN. Vekarić (2006): Lastovski rodovi, HAZU, Zagreb - Dubrovnik.
Lika
Pavičić, S. (1962): Seobe i naselja u Lici, ZNŽO 41, Zagreb.
Mađarska - hrvatska imena i prezimena
Mandić, Ž. (1987): Povijesna antroponimija bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj,
Tankonyvkiad6, Budimpešta.
- (2000): Osobna imena bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj, Korabljica DHK,
Zagreb.
- (2000): "Nadimci bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj", Polia onomastica Cro-
atica IX, 57-135.
Makedonija
Rečnik na preziminjata kaj Makedoneite I (A-Lj), II (M-Š), Institut za makedonski
jazik "Krste Misirkov", Skopje 1994-2001.
Međimurje
Frančić, A. (2002): Međimurska prezimena, Institut za hrvatski jezik i jezikoslov-
lje, Zagreb.
Molise - Hrvati u Italiji
Hraste, M. (1963): "Nepoznate slavenske kolonije na obalama Gargana", Kolo Ma-
tice hrvatske, 5, 612-617.
Šimunović, P. (1990): "Imena hrvatskih naseljenika u južnoj Italiji", 290 godina
Klasične gimnazije u Splitu (1700-1990), Split, 447-460.
Moslavina
Pavičić, S. (1968): "Moslavina i okolina", Zbornik Moslavina 1,7-168.
Mostar i okolica
Mandić, N. (1999): Porijeklo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Sveuči­
lište u Mostaru, Mostar.
- (1997): Porijeklo i razvitak pučanstva u Kruševu kod Mostara, Sveučilište u Mo-
staru, MostarIKruševo.
- (2000): Porijeklo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici, Sveučili­
šte u Mostaru, Mostar/Konjic.

187
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Ogulinsko-modruška udolina
Salopek, H. (1999): Stari rodovi Ogulinsko-modruške udoline, Matica hrvatskaj
Matica iseljenika/Centar za kulturu - Ogulin, Zagreb.
Otok na Cetini
Ivanković, A. (2004): Porijeklo hrvatskih rodova općine Otok na Cetini, Općina
Otok.
Pelješac
Vekarić, N. (1995. i 1996): Pelješki rodovi, I-II, Dubrovnik.
Podravina
Sekereš, S. (1973): Antroponimija i toponimija slavonske Podravine, HDZ 3, Za-
greb, 369-465. •
Poljica kraj Splita
Ivanišević, F., "Poljica", Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 8 (1903),
183-336; 9 (1904),191-326; 10 (1905),11-111.
Skok, P. (1952): "Lingvistička analiza Kartulara Jura S. Petri de Gomai", u: V.
Novak/P. Skok, Supetarski kartular, Djela JAZU, Zagreb, 232-312.
Požega
Buturac, J. (1967): Stanovništvo Požege i okolice 1700-1950, ZNŽO 43, 205-594.
Samobor
Lang, M., Samobor, ZNŽO 16, l; 16,2; 17, 1-2; 18, l; 19, l; 19,2 (antroponimija Sa-
mobora i okolice).
Sisak
Buturac, J. (1960): "Sisačka gospoštija u prvoj polovici 19. st.", Arhivski vjesnik 2,
289-351.
Slavonija
Marković, M. (2002): Slavonija - povijest naselja i porijeklo stanovništva, Golden
marketing, Zagreb.
Mažuran, I. (1993): Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736-1790, Osijek.
Slovenija
Začasni slovar slovenskih priimkov, SAZU, Ljubljana 1974.
Split
Bjelanović, Ž.lM. Marasović-Alujević (2008): "Splitska prezimena etnonimskog
porijekla s talijansko-hrvatskim jezičnim odlikama", Folia Onomastica Cro-
atica 17, 19-35.
Marasović-Alujević, M. (2003): Hagioforna imena u srednjovjekovnom Splitu i
okolici, Književni krug, Split.
Smodlaka, J. (1946): "Nešto o splitskim prezimenima i o još nekima", II. prilog
Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku 52, Split, 1-160.
Srbija
Mihajlović, V. (2002): Srpski prezimenik, Aurora, Novi Sad (prezimena su iz srp-
skog, crnogorskog, bosanskog i hrvatskog jezičnog prostora).

188
Antroponimija

Srijem
Sekulić, A. (1997): Hrvatski srijemski mjestopisi, Školska knjiga, Zagreb.
Šibenik
Ostojić, I. (1981): Prilog onomastici šibenskog kraja, Šibenik.
Šupuk, A. (1981): O prezimenima i jeziku starog Šibenika, Muzej grada Šibenika,
Šibenik.
Šolta
Rubić, I. (1960): "Porijeklo stanovništva otoka Šolte", Srpski etnografski zbornik
47, Beograd.
Trilj
Andreis, M. (20m): Stanovništvo župe sv. Mihovila arkanđela u Trilju u 19. stolje-
ću: demografska i antroponimijska analiza na temelju podataka iz knjiga krš-
tenih, Trilj.
Ivanković, A. (2003): Porijeklo hrvatskih rodova u Trilju i okolici, Cetinjski deka-
nat, Trilj.
Trogir
Andreis, M. (2002): "Trogirski patricijat u srednjem vijeku", p. o. iz Rasprave iz
hrvatske kulturne prošlosti 2, Zagreb, 1-210.
Vinkovci
Pavičić, S. (1971): "Porijeklo stanovništva vinkovačkoga kraja", Radovi Centra -
Vinkovci 1, Vinkovci, 149-346.
Vojvodina
Peić, M./G. Bačlija (1995): Imenoslov bačkih Bunjevaca, Subotica.
Vrlika
Ivanković, A. (2003): Porijeklo hrvatskih rodova vrličkog područja, Matica hrvat-
ska - Vrlika.
Zadar
Jakić-Cestarić, V. (1969): "Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema ana-
lizi osobnih imena", Radovi Instituta JAZU 16-17, Zadar, 99-186.
- (1974): "Ženska osobna imena i hrvatski udio u Zadru do kraja XII. stoljeća",
Radovi instituta JAZU, Zadar, 291-337.
Jelić, R. (1959): "Stanovništvo Zadra u drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća
gledano kroz matice vjenčanih", Starine JAZU 49, Zagreb, 259-509.
Zagreb
Krivošić, S. (1981): "Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sre-
dine 19. stoljeća", Građa za gospodarsku povijest Hrvatske 19, JAZU, Zagreb.

189
5. Ostale vrste antroponimnih imena

S.l. Nadimci
S.l.l. Nadimci se iskazuju kao jedna od najstarijih antroponimnih kategorija
i jedna od najafektivnijih jer nadimci obično čuvaju, uz onomastičko, i leksičko
značenje kojim su motivirani. Nadimci su više od drugih imena produkt govora.
Kao čin govora ne podliježu u svemu jezičnoj normi. Nadimci u svojim sadržaji-
ma nose poruku i porugu s obzirom na osobu kojoj su pridruženi.
Nadimci su priimci koji se pridijevaju obiteljima ili pojedincima uz njihovo
osobno ime i(li) prezime. Dijelimo ih na osobne i obiteljske nadimke. Obje su sku-
pine, uz osobno ime, najstarije antroponimne kategorije. Prezimena se mnogo,
mnogo kasnije uključuju u antroponimnu formulu. Zbog uglavnom neutrnute
motiviranost, neponovljivosti te jasne i čvrste pridruženosti dotičnoj osobi, osob-
ni se nadimak upotrebljava i samostalno bez imena i prezimena dotične osobe.
Nadimci su obično motivirani kakvom tjelesnom ili duševnom osobinom. Osob-
ni nadimak nastaje uglavnom kad osoba ispolji koju od značajki koja postaje po-
budom nastanka nadimka. Taj nadimak živi s tom osobom i često umire s njom.
Kadšto se osobni nadimak prenosi na obitelj i postaje obiteljskim nadimkom, ko-
ji se nasljeđuje. U izdvojenim (seoskim) sredinama, u svakidašnjoj neslužbenoj
uporabi nadimak preuzima ulogu drugog, neslužbenog prezimena. l
U imenskom obrascu (ime, prezime, nadimak) nadimak je najnestabilniji, ne-
obvezatni član. Za razliku od osobnog imena koje se dobiva krštenjem ili zapisom
u matice rođenih (i nosi uglavnom meliorativni sadržaj) i prezimena koje se na-
sljeđuje (i nosi uglavnom neutralni sadržaj), nadimak se stječe, "zarađuje". Nadi-
mak je najprepoznatljiviji priimak kojim se identificiramo i karakteriziramo u
njegovu "izokrenutom" ekspresivnom značenju. Nadimak se rabi u malim, zatvo-
renim kolektivima, u neslužbenoj komunikaciji. Dok se prezime (i osobno ime)
pretežito ostvaruju u službenom liku i u pisanom obliku, nadimak je pretežito čin

l P. Šimunović (1982): "Razvitak imenske formule u Hrvata", Onomastica Jugoslavica 9, 283-292.

191
Uvod u hrvatsko imenoslovije

govora. Nadimak se odlikuje afektivnim nabojem koji se očituje kao leksički sa-
držaj osnove i kao strukturni sklop pridruživanja tvorbenih formanata koji no-
se afektivni sadržaj. Nadimak se odnosi na osobu kao jedinku (Grbonja, Nosonja,
Puzigaće), na obitelj, tj. kućnu zajednicu kojoj je na čelu starina kao glava obitelji,
zatim žena i djeca (Babini, Ivanovi, Kovači), na rod, tj. na cjelinu pojedinih obitelji
koje su istoimene po muškoj liniji s kćerkama, ali bez njihovih potomaka (Sorići,
Baje, Zrinski), na pleme, tj. na rođake dotičnoga čovjeka s očeve i majčine strane,
na njegove krvne i pravne rođake (Gušići, Nelipići, Kačići), na određeni kraj u ko-
jem obitavaju pojedine narodnosne, dijalekatne ili koje druge skupine (Bezjaki,
Ćići, Ere, Dalmoši, Kirci), na narod (Ameri, Pemci, Švabe, Arnauti).
Nadimci su (kao i osobna imena, etnonimi, prezimena ...) antroponimna ka-
tegorija. Oni se upotrebljavaju s imenima i prezimenima te, kao i ona, dobivaju
osobnoimenske i prezimenske oblične strukture i podložni su analoškim utje-
cajima ostalih antroponimnih vrsta. Nadimci bolje od drugih antroponima ču­
vaju leksičku semantiku. Zato je u osnovi nadimka češće imenica (s leksičkim
značenjem) nego ime sa značajkama njegova onomastičkog sadržaja (predmeta
imenovanja) koje su prenesene u nadimak. Uz leksički (imenički) i onomastički
(imenski) sadržaj nadimak se očituje intonacijom, specifičnim naglaskom i dru-
gim vrednotama govornoga jezika, te osobito u dijalekatnim, šatrovačkim i dru-
gim idiom ima i sociolektima, u kojima nadimci nastaju i dobivaju specifične obli-
ke i sadržaje. 2
Nadimci su zbog afektivnoga naboja koji nose vrlo markirani priimci. Osob-
ni nadimci obično sadržavaju satiričko-humorističke značajke osobe kojoj su pri-
druženi. Nadimak je pri nastajanju pojmljiv, razumljiv s jadnom identifikacijskom
porukom (i porugom) u sadržaju i obliku. Najdavnija osobna imena po tim su od-
likama slična nadimcima (Rak, Hlap, Hudina, Bak).
Nadimci se u Hrvata javljaju od prvih pisanih dokumenata, već od IX. sto-
Ijeća. 3 Neke semantičke pobude i nadimačke strukture nalazimo i u drugim in-
doeuropskim jezicima. Tako hrvatska prezimena Vodopivec, Vodopija, Popivoda
naliče na talijanski kognomen Bevilaqua, francuski Boileau, njemački Trinkwas-
ser ili engleski Drinkwater. Takve tvorbe u različitim jezicima isključuju izravan
utjecaj i svjesno kalkiranje. Te su tvorbe i te motivacije davna i zajednička indo-
europska baština. 4
Sličnih nadimaka u hrvatskom je mnogo. Oni su stari i po davnašnjem po-
stanju nadimačke rečenice: Babuder, Munižaba, Plazibat, Pecikozić, Smičiklas,
Jamometić, Puzigaće, Salopek, Muhoberac, Močibob, Vrtirep, Nedoklan, Obliza-
lo, Propadalo, Mucalo itd. Njima su se isticala tjelesna i duševna obilježja osobe i

2 Vidi vrlo instruktivnu knjigu: Ignazio Putzu, Il soprannome. Per uno studio multidisciplinare della
nominazione, CUEC, University Press, Linguistica 2, Cagliari 2000, 322 str. i recenziju D. Brozović
Rončević u: Folia onomastica Croatica 10,2002,251-253.
3 P. Šimunović, o. e., 283 i d.
4 Vidi mnogobrojne primjere hrvatskih nadimaka u knjizi V. Mihajlović, Ime po zapovesti. Imperativni
onomastikon srpskohrvatskog jezika, Nolit, Beograd 1992, 365 str.

192
Antroponimija

njima je najlakše bilo identificirati osobu. Stoga su zarana takvi nadimci preuzi-
mali ulogu prezimena. Prva hrvatska prezimena (Zlurad, Bogobojša i druga) za-
pravo su bili nadimci (kognomeni).
Nadimački sadržaji često su opscenih sadržaja motivirani nazivima spolovila i
5
s1. Sadržaji takvih nadimaka u mnogih naroda na primitivnom stupnju civiliza-
cijskoga razvitka nisu nosili opscen, skaradni prizvuk. Nadimci nisu bili tabuizi-
rani, niti su se nazivi genitalija kojima su nerijetko bili motivirani razni nadimci
smatrali opscenim riječima: Crnokur (nadimak i prezime u okolici Dubrovnika),
Trokurić (prezime i nadimak u okolici Požege), Pizdec (nadimak u starom Zagre-
bu), a već u XI. stoljeću spominje se u Biogradu svjedok Zadranin Dobrica Napiz-
dimenko. 6 Kako u to doba još nema prezimena, taj Dobrica imao je zaista skare-
dan nadimak, kojemu se ne može poreći domišljatost i slikovitost.
Dogodilo se je da je mnogo starih "sramotnih" nadimaka nestajalo s evange-
lizacijom Hrvata. Zamijenili su ih drugi koji su se do danas sačuvali u hrvatskim
prezimenima.
Nadimci su jedna od najživljih i najkreativnijih imenskih struktura. Uz jezič­
ne obavijesti koje nose, oni su odraz mnogih društvenih odnosa u raznim dob-
nim, prostornim, staleškim i profesionalnim sredinama. Dobro karakteriziraju
nadjevatelja i nositelja nadimka. Latinska izreka Nomen est omen ima u nadim-
cima najprikladniju potvrdu.
Prvi nadimci u Hrvata zapisani su od X. stoljeća u dalmatinskim gradovi-
ma i okolo njih.7 U Splitu su godine 1080. zabilježeni nadimci Cacaunti ("one-
čisti pomazane"), Butadeo ("svrzi Boga"). U Rabu u to doba nalazi se nadimak
Car;alupi ("lovi vukove"), a nosi ga čovjek koji se zove hrvatskim imenom Do-
bre. U Dubrovniku se od X. do XV. stoljeća bilježe nadimci Gratapaia ("čisti sla-
mu"), Manduca Vacca ("vodi kravu"), Caccia in pino ("lovi po trnju") te Mangia
Java ("jedi bob"), koji nosi čovjek s hrvatskim imenom Hranko. U XIII. stoljeću
u istom gradu bilježimo hrvatske nadimke Češiguz i Goriguzica. Ovaj potonji na-
dimak nosi čovjek s romanskim imenom Basus. Teško je vjerovati da su Hrvati
preuzimali od Romana sheme i kalkirali svoje nadimke po romanskim uzorima,
jer su iste imenske strukture i isti motivi bili uobičajeni i u Romana i u Hrvata, a
hrvatski nadimci u Romana i romanski u Hrvata samo potvrđuju jaku i tijesnu
biološku i jezičnu simbiozu od hrvatske doseobe pa do pohrvaćivanja romanskih
gradova, iz čije antroponimne građe crpimo ove podatke. 8
5.1.2. Obiteljski su nadimci vrlo davnašnja imenska kategorija. Nastali su kao
dopunsko sredstvo identifikacije kad još prezimena nije bilo. Pa i onda kad su pre-

5 Vidi "Od glave do smokvina lista", u: P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Golden marketing, Zagreb
1995,243-250.
• Dobrio;:e Napisdimencho, Codex diplomaticus, I. HAZU, Zagreb 1967. Post 1076. u Biogradu, str. 157.
7 P. Skok, u: V. Novak/P. Skok, Supetarski kartular, JAZU, Zagreb 1952,261 i d., vidi Index.
P. Šimunović, "Die friiheste Personennamen als Ausdruck der ethnosymbiotischen Verhiiltnisse
auf der kroatischen Seite der Adria", Actes do XX Congreso Internacional do Ciencias Onomastieas.
Santiago di Compostela 20-25. do Setembre 1999, Instituto da Lingua Galega, 2002, 799-809.

193
Uvod u hrvatsko imenoslovije

zimena uvedena, nadimci su nastajali i živjeli kao vrlo produktivna antroponimij-


ska kategorija. 9 U malim zatvorenim kolektivima često su potiskivali prezimena.
Na pitanje: kako se zoveš? odgovaralo se nadimkom, a kako te pišu? odgovaralo
se osobnim imenom i prezimenom. 10

5.1.3. Osobni nadimak, ako se nasljeđivao, postajao je obiteljskim.H Od svako-


ga se obiteljskoga nadimka (koji se redovito upotrebljavao u množinskom obliku)
mogao izvoditi osobni, jedinačni nadimački oblik: Kiselice (pl.) > Kiselica (sg.),
Srdarovi (pl.) > Srdar (sg.).
Ženski osobni nadimci obično se tvore od muškog osobnog nadimka antro-
ponimnim formantim~: (Bližnjakovi > Bližnjak » Bližnjača, (Filešovi > Fileš »
Fi!ešanka, (Lojini > Loje » Lojica, (Ćulini > Ćule » Čulinka, (Škojari > Škojar »
Škojarka, (Srdarovi > Srdar » Srdaruša itd.
S obzirom na formu nadimci su:
A. Monoleksemni nadimci. Takvi su nadimci, poput osobnih imena tvorenih re-
gresivnom tvorborn, bez segmenata sufiksalne tvorbe (Loje, Šito, Čule, Bu-
ra), ili su izvedeni antroponimnim formantima. Nema gotovo nijednog imen-
sko-prezimenskog formanta koji ne bi bio zastupljen u nadimačkoj tvorbi.
Monoleksemne nadimke moguće je s obzirom na značenje razvrstati u neko-
liko skupina: 12
a) nadimci patroniminog (metronimnog) postanja, i to po muškom osob-
nom imenu: Cvitan(ovi), Ižak(ovi) i ženskom osobnom imenu: Jelac ("Jelin
suprug")
b) nadimci motivirani zanimanjem, službom i sl.: Birkaš, Remeta, Konjovod,
Čoban, Kapular
c) nadimci motivirani duševnim osobinama njihovih nositelja: Bisni, Čan­
griz, Mrgud, Zlurad
d) nadimci motivirani tjelesnim (npr. govornim) manama: Tartaglia, Tarla-
la, Čučura, Čići, Pet-šest, Špere, Šmate, Šmiko
e) nadimci motivirani značajkama domaćih životinja: Kosić, Bak, Sokol, Kr-
pej, Jež, Zec
f) nadimci motivirani značajkama biljaka: Čičak, Bundeva, Kaloper
g) nadimci nadjenuti po jelu i hrani: Papar, Krvavica, Frmentun
h) nadimci nadjenuti po raznovrsnim predmetima: Karati!, Torbarina, Ku-
sturica, Keser, Puška

9 Živko Bjelanović, "Obiteljski nadimci u sjevernoj Dalmaciji", Onomastica Jugoslavica 8, 1979,75-92.


10 p. Šimunović, "Nadimci kao prezimena", u: Hrvatska prezimena, o. e., 205-207.
II Ž. Bjelanović, Antroponimija Bukovice, Književni krug Split, Biblioteka Znanstvena djela 25, Split
1988,67 i dalje. Isti, "Rječnik antroponima Bukovice", Onomatološki prilozi X, Beograd 1989, osobi-
to 175-363.
12 p. Šimunović, "Antroponimija III. Nadimci (kronologija, funkcija i društveni status)", u: Slowianska
onomastyka. Eneyklopedia, l, Varšava - Krakov 2002, 527-529.

194
Antroponirnija

i) nadimci izvedeni od toponima, etnika i etnonima: Mosor, Bosna, Škojar, Pe-


mac, Puljiz, Ungar, Bokez, Era, Splićanac, Plamus, Bezjak, Vlah, TurčinY
Lepeza motiva je vrlo bogata i različita u vremenskoj okomici i u prostornim
jedinicama. U različitim dijalekatnim područjima nadimci nose dijalekatne oso-
bitosti. To ih čini autentičnim jezičnim podatcima, pa i onda kad se javljaju kao
selilački spomenici i u drugim i drukčijim dijalekatnim krajinama.
B. Složeni nadimci. Te su složenice:
a) od opće imenice i vlastitog imena: Kumamandini, Čič-Andrijini
b) od dvije imenice: Križbože, Belaboka
c) od dva vlastita imena: Ciganmatini, Šimkamušini
d) od pridjeva.i vlastitog imena: Bilomatini, Kalajure
e) od uzvika i imena: Bućrozini
f) od prijedloga i toponima: Podjezičari.
Osobito je obilata ekspresivna skupina od imperativnog oblika i imenice: Ka-
livada (1818. u Osijeku), Mažibrada (1449. u Dubrovniku), Metiglava (XlV. sto-
ljeće u Dubrovniku), Mičigoljen i Mičinog (1449. u Zagrebu), Močibob (1566. u
Istri), Močivuna (1673. na Visu), Nabiguz (1271. u Trogiru), Odribog (XlV. stolje-
će u Istri), Palikuća (XVI. stoljeće u Zagrebu), Peciguz (XV. stoljeće u Dubrovni-
ku), Pecikoza (1771. u Virovitici), Plazibat (1725. u Dugopolju), Pupa zu so ("sisaj
dolje") i Miragamba ("gledaj nogu" u XI. stoljeću u Splitu), Gladikosa (XlV. sto-
ljeće u Dubrovniku) itd. 14
C. Sastavljeni nadimci. Sastavljeni su:
a) od antroponima i opće imenice: Lolo Spavalo, Tucko Šantucko
b) od opće imenice i antroponima: Čarka Lorko
c) od pridjeva i opće imenice: Mali Meštar, Bečka Lipotica
d) od pridjeva i antroponima: Ćoravi Džek, Sveti Nikola
e) od antroponima i uzvika: Mate Uh
f) od dvaju glagola: Peri Deri, itd. IS
Te i takve etiološke i tvorbene strukture javljaju se u mnogim dijalektima i
sociolektima.
5.1.4. Tvorbene nadimačke kategorije. Osobni nadimak je najkreativnija antro-
ponimna kategorija. U njemu su humorističke crte bolje sačuvane u leksičkom sa-
držaju osnove i u tvorbenom sklopu. Što je nadimak češće u uporabi i što je radi-
jus njegove uporabe širi, prepoznatljivost je njegova onomastičkoga sadržaja veća,
a intenzitet poruge manji. Takvi se nadimci lakše nasljeđuju, prelaze u obiteljski
nadimak i dobivaju množinske oblike. Opisati i protumačiti strukturu nadima-

13 Ž. Bjelanović, Imena stanovnika mjesta Bukovice, Čakavski sabor. Biblioteka znanstvenih djela 6,
1978, 200 str.
14 Zbornik Konstantina Jirečeka, Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka, Posebna izda-
nja SANU 356, II, Beograd 1962. Osobito: "Slavenska vlastita imena u starim dalmatinskim gradovi-
ma od X. do xv. veka", 213-237.
15 Vidi Ž. Mandić, "Nadimci bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj", Folia onomastica Croatica 9, Zagreb
2000,57-135. Iz toga rada uzeo sam rukovet nadimaka.

195
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ka osnovni je antroponimijski zadatak u jezičnom i smislenom razrješavanju na-


dimaka. Međutim nadimcima valja pristupati ne samo s gledišta onomastičke
strukture, etimološke i tvorbene jasnoće, nego i s gledišta spoznajne i socijalne
psihologije i psiholingvistike. Proces nadijevanja i uporabe nadimaka nužno je
razmatrati u sklopu pSihologije međuljudskih odnosa u društvu. Takva prouča­
vanja još uvijek su pium desideriu m u hrvatskoj antroponomastici.
Obiteljski nadimci dobivaju likove množinskih prezimena, i to:
a) osobno ime/prezime/nadimak + -ići (-ovići!-evići, -inići): Starčevići, Borinići
b) osobno ime/prezime/nadimak + -ci (-ovci/-evci, -inci): Ćulci, Mićunovci,
Dragotinci.
Kako takvi obiteljski (i rodovski) nadimci često imenuju sela, zaseoke, katune,
salaše, njihovo se prvotno značenje "skupina ljudi nazvana po rodočelniku i(li)
glavi obitelji" zatire u korist značenja "naselje u kojem žive pretežito ljudi takva
obiteljskog (ili rodovskog) nadimka".16
c) zemljopisni pojam/toponim + -aril-'ani: Dolinari, Ponikvari, Dražani,
Cerjani ...
I u tih "toponimnih" obiteljskih nadimaka zatire se njihovo prvotno značenje
"skup ljudi koji žive na zemljištu označenom u osnovi nadimka" u korist značenja
"naselje u kojem žive ljudi karakterizirani obiteljskim nadimkom", dakle od ozna-
ke "ljudi koji žive ..." izražene nadimkom ime postaje zemljopisna oznaka - ojko-
nim s idejom" lokalitet na kojem žive ljudi karakterizirani dotičnim nadimkom".
Kategorija živog ("ljudi") promeće se u kategoriju neživog ("naselje").
d) imenica + -ari/-arovi s idejom zanimanja: Goveđari, Krušvari, Medari, Kolesa-
ri, Končari, Sitari, Rešetari, Škuljari, Šušnjari, Vrećari; Zidarovi, Lugarovi...
Takvi obiteljski nadimci upozoravaju na dugu tradiciju obrta u dotičnoj obite-
lji ili zadruzi, jer su se obrti nasljeđivali (Kovači, Zvonari)' Njihova zastupljenost
u hrvatskoj ojkonimiji nije osobito obilata. Takvi su se nadimci i kasnije prezi-
mena stvarali mnogo po srednjoj Europi, u koju su bili uključeni dijelovi sjever-
ne Hrvatske, pa je takvih nadimaka kudikamo više po Zagorju, Slavoniji i Istri
nego po južnoj HrvatskojY
Obiteljski nadimci prema mjestu stanovanja sastoje se od prijedloga i toponi-
ma. Ne označuju ljude nego lokalitet s kojega su oni došli i(li) na kojem borave. Ia-
ko takvi obiteljski nadimci identificiraju ljude (Ivan iz Cernika, Luketić iz Gtavica),
oni su zapravo prijedložni toponimi s idejom lokaliteta. Iz Zagorja ogulinskoga
takvi su toponimi: Iz Steljine, Ispod Sliv, Ispod Črišnjice, Iz Kilače, S Ivančevke, S
Izišća, S Vodice, Cindrići z Briška, Iz Grabika, Iz Trnovače, Ivanec s Briška, Ispod
Josne Kuće, Iz Malina, Iz Šklobota, S Grčeve njive itd. Ondje su se tzv. domovna,
"hižna imena" preobratila u nadimke. ls

16 W. Lubas, Slowotw6rstwo poludniowoslowianskieh nazw miejscowyeh z sufiksami -ci, -ovci, -evci, -in-
ci itp, Wydawnestwo Uniwersytetu Sleskiego, Katowice 1971,200 str. + karte.
17 Vidi tu kategoriju nadimaka u Ž. Mandić, o. e., 89-92.
18 H. Salopek, Stari rodovi ogulinsko-modruške udoline, Zagreb 1999,334 str.

196
Antroponimija

Negdje se takva imena zovu hižna imena, pridomci i sl., a ovdje sam ih naveo
jer nisu česti ni posvuda uobičajeni u hrvatskoj onomastici. Kudikamo su češ­
ći po Međimurju, u Slovenaca i osobito u Zapadnih Slavena (poglavito u Čeha i
Slovaka).
e) osobno ime/prezime + -ovil-evi, -ini: Majkovi, Pivčevi, Horvatićevi, Mladini.
Ti su nadimci u pridjevskom liku s idejom posvojnosti, pripadnosti osobi čiji
je antroponim u osnovi obiteljskog nadimka. Zbog toga ta nadimačka struktura
nije značajnije zastupljena u ojkonimiji kao one iz prethodno navedenih skupina.
Ostali obrasci tvorbe obiteljskih nadimaka uglavnom su zanemarljivi s obzirom
na brojčanost potvrda. U sjevernoj Dalmaciji, na primjer, dolaze još sufiksi: -aci,
-ce, -anci, -age, -akt, -oki, -aći, -urde, -onje ... 19
5.1.5. Od starih rodovskih imena koja su imala nadimački biljeg razvila su se
raspadom rodovskih zadruga (koje su u Hrvatskoj propadale u XVIII. i osobito u
XIX. stoljeću) mnoga prezimena koja su postala obilježje porodice, a ne više ro-
da. Danas smo opet svjedoci kako jako seosko prezime dobiva daljim dijeljenjem
obitelji po nekoliko obiteljskih nadimaka. Podijeljena braća postaju susjedi, osni-
vaju odjelite domove, od kOjih barem jedan od dvojice dobiva najprije jedinačni
osobni, a onda množinski obiteljski nadimak.
Proučavanjem nadimaka u razgranatim genealoškim stablima pojedinih obi-
telji, rodova, plemena doznajemo za mnoge istine sadržane u izravnim ili zrcalno
izokrenutim sadržajima nadimačkih osnova i tvorbenih sklopova pojedinih nadi-
mačkih tipova. Otkrivaju se svojevrsne sudbine ljudi u sudbini vremena određe­
noga društva koje je stvaralo nadimke i predavalo ih u nasljeđe. Nadimci su na-
stajali iz nužde za dodatnom identifikacijom u porodičnoj sredini s mnogo djece,
u velikim seoskim zadrugama sve do njihova cijepanja i nestajanja u drugoj polo-
vici XIX. stoljeća na hrvatskom feudalnom sjeveru i nešto kasnije u gorovitim sto-
čarskim predjelima središnje Hrvatske i nešto ranije na kolonatskom hrvatskom
jugu. Nadimci su, kao i drugi antroponimi, selilački spomenici, pa preko njih do-
znajemo mnoge pouzdane podatke o zamršenim putovima velikih hrvatskih mi-
gracija od XV. stoljeća do danas, koje su pritjecale sa svih strana i odlazile na sve
strane. Pogotovu je to važno za one individualne seobe koje su bile vrlo brojne i
koje su izbjegle povijesnim zapisima. Nadimci su dijalekatno obilježeni, pa su, uz
sve druge pučke kreacije koje nose, pouzdani dijalekatni podatci.
Literatura:
Bjelanović, Z. (1988): Antroponimija Bukovice, Književni krug, Split.
Frančić, Anđela (2002): Međimurska prezimena, Institut za hrvatski jezik i jezi-
koslovlje, Zagreb.
Jireček, K. (1962): Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka, Poseb-
na izdanja SANU, Beograd.

'9 Ž. Bjelanović, Nadimci u sjevernoj Dalmaciji, o. c., 75-92.

197
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Mandić, Ž. (2000): "Nadimci bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj", Polia onomasti-


ca Croatica 9, Zagreb, 57-135.
Mihajlović, V. (1992): Ime po zapovesti. Imperativni onomastikon srpskohrvatskog
jezika, Nolit, Beograd.
Novak, V./P. Skok (1952): Supetarski kartular, Djela JAZU, Zagreb.
Putzu, I. (2000): Per uno studio multidisciplinare della nominazione, CUEC, Uni-
versity Press, Linguistica 2, Cagliari (rec. D. Brozović Rončević 2001, Polia
onomastica Croatica 10,251-253).
Skok, P. (1928): "O simbiozi i nestanku starih Romana u Dalmaciji i na Primorju
u svjetlu onomastik:", Razprave 4, SAZU, Ljubljana, 1-42.
Šimunović, P. (21995,32007): Hrvatska prezimena: porijeklo, značenje, rasprostra-
njenost, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb.
Šimunović, P. (2003): "Nadimci u Hrvata", Govor XX (Škarićev zbornik), 1-2,421-
429.

5.2. Ostale antroponimijske kategorije

5.2.1. Rodovska imena


Ona su slična obiteljskim nadimcima, potvrđena su vrlo rano urodovskom
ustroju društva: Kačići, Nelipići, Kukari, Čudomirići, Snačići, Mogorovići, Lapča­
ni, Tugomirići ...
Rodovi su bili zadružno organizirani, vezani krvnim srodstvom po muškom
koljenu. Rodočelnik je bio glavar roda. Po njegovu imenu ili nadimku u množin-
skom obliku prepoznavali su se njegovi srodnici. Drevni rodovski ustroj zamijeni-
la je vladarska teritorijalna organizacija. Rodovskih je imena mnogo i ona su svoj
biljeg ostavila u ojkonimima koji se javljaju kao množinska osobna imena (Ma-
rasi, Petrači, Dodoje), kao nadimci (Svrzigaće, Gaćelezi, Lomivrate, Koljivrate) te
kao mnogi množinski patronimi na -ići (-ovići/-evići, -inići) ili na -ci (-ovci/-evci,
-inci). Rodovska imena, osobito u toponimnoj uporabi, važni su pokazatelji nase-
obinskih mijena u krajevima gdje su se naseljavanja (i raseljavanja) smjenjivala u
stoljećima turskih najezda.

5.2.2. Heraldična imena


Ta se imena ne izdvajaju u hrvatskoj onomastici kao važna imenska vrsta. Gr-
bovi su u Hrvata zasvjedočeni već od XIII. stoljeća, i to: Šubića (s orlovskim kri-
lom), Mogorovičića (s valovitim gredama), Babonića (s lavovima i gredama u na-
suprotnim poljima na štitu). Usporedno s njima javljaju se grbovi na štitovima.
Vladari počinju tada podjeljivati grbove gradovima, trgovištima, općinama, pa
zatim i mnogi građani uzimaju različite simbole za svoje grbove.
I hrvatske pokrajine imale su prilično rano svoje grbove. Oni su danas stili-
zirani u kruni povijesnoga hrvatskoga grba. Grb Republike Hrvatske povijesni
je grb dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u 25 crvenih i bijelih (srebrnih)

198
Antroponimija

polja, a prvo polje u gornjem lijevom uglu crvene je boje. Tom povijesnom grbu
godine 1990. pridodana je kruna s pet manjih štitova, u kojima su stilizirani po-
vijesni grbovi, i to uže Hrvatske (na plavom je polju šestokraka zvijezda s mla-
dim mjesecom), Dubrovnika (s dvije crvene grede na modrom polju), Dalmacije
(s tri zlatne leopardove glave na modroj pozadini), Istre (s kozom zaokrenutom
ulijevo na modroj pozadini) i Slavonije (s dvije poprečne grede na plavom polju,
a u crvenom polju s kunom zaokrenutom ulijevo). Tako uobličeni grb proglašen
je službenim godine 1990.
Mnogi su se feudalci trudili da simbole koje su dovodili u vezu s porijeklom
svojega plemićkog imena utisnu i u grb. Tako grofovi Aquilla imaju utisnutog or-
la (tal. aquilla "orao"), porodicu De Drago na grbu simbolizira zmaj (tal. dragane
"zmaj"), Frankopani su oslikali prizor lomljenja kruha (Jrangere panem), Kačići
imaju zmiju (: kača "zmija"), vlastela Leonis imaju lava (tal. leone "lav"), de Lu-
pis imaju vuka (lat. lupus "vuk"), Orsi i Orsini predstavljeni su medvjedom (tal.
arsa "medvjed"), Dubravčići dubom, Brodovići brodom, Kosovići trima kosovi-
ma, Gusići guskom itd. .
Kao odslik etiologije prezimena sa simbolom na grbu služile su:
a) (četveronožne) životinje: mačka (tal. gatta) - obitelj Gatin (Dalmacija), vuk -
obitelj Vuković Potkapelski (Lika) i Farkaš Vukotinović (Zagreb); konj - obitelj
Konjski (Hrvatsko zagorje); junac - obitelj Junković (Rijeka); košuta - obitelj
Košutić (Hrvatsko zagorje); koza - obitelj Kozulić (Lošinj, Rijeka); zec - obi-
telj Zečević - Leporini (tal. leporino "zečić", Hvar);
b) ptice: orao. Kao dvoglavi orao čest je u grbovima. Već u XIII. stoljeću amblem
je Bizanta, koji inače nije prihvatio heraldiku, a od Bizanta taj simbol preuzi-
maju: Grčka, Rusija, Srbija (za Nemanjića) i Crna Gora. - Obitelj Orlović (No-
vi); kobac - obitelj Kobeković (Brdovec);Jazan - rod Fazinić (Korčula); vrana
- rod Vranović (Žumberak); grlica - rod Grličić (Rijeka); ševa - obitelj Škr-
lec-Lomnički (škrlec "ševa", Turopolje); vrabac - obitelj Vrabec (Hrvatsko za-
gorje); galeb - rod Kalebota (Trogir);
c) ribe: kit (tal. balena) - obitelj Balović (Kotor); sarak - obitelj Saraka (Dubrov-
nik);
d) zmije/zmajevi: obitelj Gujina (Dalmacija), Zmajević - hrvatski rod u Boki
kotorskoj;
e) bilje: tulipan!lala - obitelj Lalić (Dalmacija); orah - obitelj Orešković (Široka
Kula); kesten - obitelj Delišimunović-Kostanjevački (iz Kranjske); hrast - obi-
telj Rastić, odnosno dub - Dubravčić; klas - obitelj Stoklas (Zagreb);
f) topografske oznake: hridinasti vrh - grb biskupa Vrhovca; pećina - obitelj Pe-
ćović (Slavonija); jedro - obitelj Jedrlinić (Krk).
Jednako tako pretpostavljena značenja toponimijskih osnova nametala su se
kao simboli u grbove gradova: jastreb - naselja Jastrebarsko, sova kao noćobdijna
ptica postala je simbol grada Krka (stari Curicum), koji su Romani zvali Veglia
(: lat. vetula "stara"), a pučkom reetimizacijom dovedeno je u vezu s talijanskim

199
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

glagolom vegliare "bdjeti", jer su po pučkoj predaji sove najavile napad neprijate-
lja i tako navodno spasile grad.
U heraidičkim imenima mnogo je proizvoljnog domišljanja.
5.2.3. Dinastička imena
S heraidičkim imenima nužno je spomenuti i dinastička imena. U doba na-
rodne dinastije od IX. do XII. stoljeća uz narodno ime hrvatskoga kneza nije
dolazio nikakav priimak. Poslije kad su se hrvatski knezovi krunili za kralja s
papinom privolom dobivali su uz svoje narodno ime i kršćansko: Stjepan Drži-
slav, Petar Krešimir, Dmitar Zvonimir i sl. rabili su kad jedno a kad drugo ime,
najčešće izrazom qui-et: Ego Demetrius qui et Suinimir nuncupor. Ta je formula
bila naslijeđena od rimskih vremena. Hrvatska narodna dinastija bila je mno-
go kasnije nazvana dinastijom Svetoslavića na sjeveru po knezu Svetoslavu, iz
koje dinastije potječe kralj Zvonimir (1075-1089), i dinastijom Trpimirovića na
jugu, po osnivaču starohrvatske kneževsko-kraljevske dinastije knezu Trpimi-
ru (oko 845-864).
Literatura:
Zmajić, B. (1996): Heraldika, Golden marketing, Zagreb, 177 str.

5.2.4. Etnonimi i etnici


Ljudska zajednica koja se stvara u nizu pokoljenja na zajedničkom teritori-
ju biološkim, društvenim, jezičnim i drugim sastavnicama dobiva s vremenom
narodnosne atribute i počinje se nazivati imenom koje je sebi nadjenula (Hrvati,
Latini, Rusi), ili imenom koje su im susjedi nadjenuli (Nijemci, Slaveni, Barbari).
Ime takva etnosa obuhvaćenog nacionalnom pripadnošću nazivamo etnonimom.
Etnonim obuhvaća stanovnike dotičnoga naroda bez obzira na uzrast, spol, rod i
broj, a etnik stanovnike dotičnoga naselja.
Već upraslavenskom etnonimi su izražavali "mnoštvo", "kolektiv", "zbornost"
kao jedinku. Upotrebljavali su se u likovima množine. Imena pojedinaca obuhva-
ćenih dotičnim etnonimom tvorila su se upraslavenskom sufiksom -in (-*in'b) za
oznaku jednine. Tako je Rusin od Rus colI., Hrvatin od Hrvat colI., Srbin od Sr-
bi colI., Slavenin prema Slaveni/Slaven colI., Obri n "Avar, div, gorostas" od Obri
"Avari". Prijelaz od tvorbenog do deklinacijskog postupka izražavanja kategori-
je broja omogućen je bio primjenom toga sufiksa, kako u množini tako i u jed-
nini: Hrvati, Hrvatin; Srbi, Srbin; Arapi, Arapin ... Slično je bilo i u općim imeni-
cama: *bratin'b "brat", *bratbja colI. "braća" : *brat'b; *čel'adin'b "pripadnik roda,
jedan od srodnika" : *čel'adb colI. "rod, svi ukućani"; gospodin "gospodar, vladar"
: gospoda colI. "gospodari" : *gospodb "gospodin". Singularno značenje razvilo se
upravo iz prvotnog posesivnog značenja: *čel'adin'b "jedan od ukućana", "pripad-
nik dotične čeljadi".
Etnonimi koji se rabe u singularu ne identificiraju osobu kao jedinku (što je
osobina imena) nego je označuju (što je osobina imenice) kao "pripadnika do-

200
Antroponimija

tičnog mnoštva", "pripadnika dotičnog naselja ili kraja", jednog od mnogih npr.
Zagrepčana ili Hercegovaca, tj. ti etnici ili etnonimi u jednini dobivaju osobine
naziva a ne imena, iako čuvaju u asocijativnom sadržaju neke osobine vlastito-
ga imena.
Etnonimi potječu ili od topografskog imena: Poljaci, Bošnjaci, Čehi "stanov-
nici vrši na", *Dulčbi "stanovnici dolina", ili od pretka, osnivača: Bugari, Ameri-
kanci, ili po kakvoj drugoj osobini: Nijemci, Slaveni. Iz toga slijedi da su etnoni-
mi motivirani različitim načinima:
a) po topografskoj imenici: Litvanci po imenu rijeke Lietva « leita "liti"), Ukra-
jinci (: kraj) "pokrajinsko područje", Crnogorci "koji obitavaju u (staroj) Crnoj
Gori", Rašani""koji obitavaju u Raškoj";
b) po antroponimu: Osmanlije nazvani po Osmanu, osnivaču turske države;
c) po zanimanju, položaju ili kojim drugim osobinama: Langobardi "dugobra-
di", Finci "lovci", Francuzi (franc) "slobodni";
d) po načinu (ne)razgovjetnog govora: Barbari (: grč. [3ap[3apoc; "nerazgovjetni
govor"), "narodi koji nisu govorili grčki".
Etnonimi su često, pogotovu na Mediteranu, homonimni s narodima kOji su
se prozvali po gradovima. Latini iz Lacija postaju kasnije po Rimu - Rimljani,
Iliri oko Delminiuma (*Dlbmno pole> Dumno/Duvno) prozvani su Delmate, Bi-
zantinci dobivaju ime po gradu Bisantionu (kOji Slaveni od prvih susreta s njime
zovu Car'grad), Arbanasi, kako balkanske Albance zovu Slaveni, svoj su etnonim
dobili po gradu Arbanumu (koji je bio na mjestu današnje Kroje, starog Albano-
polisa). Inačicu s Alb- sačuvali su Albanci u Italiji. Današnji etnonim Šiptari, kako
sebe nazivaju balkanski Albanci, nastao je, prema nekim tumačenjima, po ime-
nu mjesta Skupi (Skopje). Turci Albanca zovu i Urum prema arapskom imenu za
Rim (usporedi naša prezimena Urum, Urumović) i Arnaut, koji je etnonim izve-
den od grčkog etnonima za Arbanase a glasio je A.p[3aviT1JC; (od imena grada Ar-
banu m "Kroja").
Etnonim za Romane Hrvati su usvojili kasnije, jer su svi Slaveni za njih pri-
lagodili germanski etnonim Valahi, od čega stari hrvatski etnonim Vlah i ktetik
vlaški. Tako Hrvati godine 1288. u svojem Vinodolskom zakoniku zovu talijan-
ski jezik: "žakan ubo ki za biskupom stoji u toj istoj crikvi zove se hrvatski ma-
lik, a vlaški macaroi". (Uz naziv talijanskog jezika - vlaški, u tom je citatu prvi
put spomenut i hrvatski naziv jezika.) Jedna od najstarijih zagrebačkih ulica zo-
ve se do danas Vlaška (v)ulica po talijanskim graditeljima koji su tamo obitavali,
a njihov posjed zove se do danas Lašćina « Vlaščina "vicu s Latinorum"). Godi-
ne 1080. spominju se u predgrađu romanskoga Splita na posvećenju crkve sv. pe-
tra u Poljicima Spalatini et Chroati, gdje etnik Spala tini ima značenje etnonima i
u ravnopravnom je odnosu setnonimom Chroati (= Hrvati).
Etnonimi su zanimljivi jezični i izvanjezični spomenici. Nekima postanak i
značenje nisu do danas odgonetnuti.
Takav je etno nim Hrvat.

201
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Prvi u kamenu urezan etnonim na hrvat-


skom: dux Crvat(orum) - "knez hvatske
zemlje" i kneževo ime - Branimir, Muzej
hrvatskih arheolo~kih spomenika, Split

o porijeklu Hrvata i imenu toga etnonima postoje mnoge teorije i golema li-
teratura. Tvrdilo e da su u osvitu svoje povijesti bili izmiješani s Gotima. U tom
vjetlu pominje ih bar ki većenik Pop Dukljanin u XII. stoljeću. a Toma Arci-
dakon u XIII. stoljeću izjednačuje ih s Gotima. Tako je nastala gotska teorija o
porijeklu Hrvata. koju je. s drugima. zastupao Kerubin Šegvić.
Drugi su tvrdili da Hrvata nije bilo na povijesnoj pozornici prije avarskoga ka-
ganata. Hrvati se tada javljaju kao istaknuti avarski graničari na rubovima avar-
koga vladanja od Rusije. preko južne Poljske. sjeverne Češke, Štajer ke, Koruške
do Hrvatske i Duklje (Croatia rubra). Po toj avarskoj teoriji smatra se da Hrvati
nisu imali zajedničko etničko porijeklo poput npr. Veneta ili Vlaha.
Treći opet drže da su Hrvati potekli iz perzijske pokrajine Haravatije oko grada
Herata (u današnjem Afganistanu). Ta iranska teorija ima danas mnogo prista a.
Mnogi u iranskim jezicima iznalaze porijeklo etnonima Hrvati.
Važno je medutim istaknuti kako je mnogo važnije od spoznaje otkud su Hr-
vati došli spoznaja kako su se i na Čijem su se civilizacijskom i kulturnom sup-
stratu oblikovali. Koje su tečevine usvojili i ugradiJi u svoj entitet i što u od svo-
je baštine donijeli sa sobom i ačuvali u svojem entitetu (jezik, običaje. predaju,
nošnju. melos. vjerovanja itd.).

202
Antroponimija

U etnogenezi Hrvata nesumnjivo je važnu ulogu imala mediteranska sastav-


nica s područja na koje su se doselili, vrijeme etničkoga oblikovanja, suživot s et-
nijama koje su na novom području zatečene i koje su s vremenom bile nadslo-
jene. U VIII. i IX. stoljeću proces se hrvatske etnogeneze dovršava prijelazom s
društvene organiziranosti temeljene na srodstvu (gentilna vlast) u organiziranost
na teritorijalnom, komunalnom principu vrhovne vlasti, nasljedne evangelizaci-
je. Tu se na teritorijalnom ustroju naziru atributi državne i vladarske organizaci-
je koja sebe prepoznaje (i koju prepoznaju) u IX. stoljeću etnonimom Hrvati (dux
Crvatorum).
Hrvatsko su ime nosila prije slavenska plemena uz gornju Vislu u Poljskoj (Bi-
jeli Hrvati), u sjeveroistočnim predjelima današnje Češke.
Bili su pomiješani sa Slovacima, Lužičkim Srbima na zajedničkim prostori-
ma, sa Slovencima u Karantaniji, potvrđeni su kasnije kao Crveni Hrvati u Du-
klji. Hrvatsko je ime bilo u doba seobe naroda prošireno i na današnjim grčkim
predjelima. Etnonimni toponimi Harvati, Harvation i sl. nalazili su se u Atici, bli-
zu Mikene, na Kreti i drugdje. Na tom golemom prostoru nije moguće govoriti o
zajedničkom etnosu. Mnogo zatim etnonim Hrvati na prostoru južnije od gore
Gvozda širi se već od prvih stoljeća doseobe, proteže se na sjever do Kupe i Save i
preko Save, gdje se etnonim Hrvati javlja tek nekoliko stoljeća kasnije.
Već smo spomenuli da bizantski car Konstantin Porfirogenet dovodi etnonim
Hrvati u etimološku vezu s grčkom imenicom xwpa "zemlja", pa bi etnonim zna-
čio "ljude koji posjeduju obilje zemlje". Splićanin Toma Arciđakon u XIII. stoljeću
povezao je porijeklo etnonima Hrvati setnikom Krčana (Curutes, Curibantes), J.
Dobrovsky u XIX. stoljeću veže taj etnonim s imenicom hreb/hrev "panj, stablo",
a P. J. Šafarik s imenicama hrib/hrbat "gorje", koje su u vezi s oronimom Karpati
(jer Ukrajinci i Rusini nazivaju Karpate - Horby). R. Mudo dovodio je etnonim
Hrvati u vezu s germanskom riječi *hruvat- "jelen, rogata životinja".
U XX. stoljeću etnonim Hrvati povezuju neki etimolozi s imenom arhonta Ho-
roathosa iz II-III. stoljeća iz Tanaisa, pa se u vezi s tim javljaju mnoga tumačenja
o iranskom porijeklu hrvatskog etnonima. Tako M. Vasmer smatra da etnonim
Hrvati vuče porijeklo od staroiranskoga *(fšu)haurviUil "pastir, čuvar stada" (od
haurvati "stražiti"). S. Sakač etnonim Hrvati prepoznaje u avestijskom toponimu
Harahvati koji je imenovao jugozapadni prostor Afganistana, a u novije vrijeme
javljaju se i mnoge druge znanstvene etimologije i paraetimologije koje populari-
ziraju iransku teoriju o porijeklu Hrvata i nastanku etnonima Hrvati.
Ozbiljna istraživanja proveo je O. N. Trubačev u VIII. svesku uglednog rječ­
nika (Etimologičeskij slovar slavjanskih jazykov, 1981, 149-152). Po njemu su u po-
četku nositelji imena Hrvat bili Iranci, koji su se postupno slavenizirali. Taj etno-
nim dovodi u etimološku vezu s etnonimom Sarmati, odnosno s korijenom sar-:
hor- sa značenjem "žena", pa pridjev harva(n)t znači "ženski, koji je bogat ženama",
videći u tome elemente nekadašnjega matrijarhata u priazovskom arealu, gdje se
uostalom lokalizira nastanak mita o amazonkama. Po njemu je na tom područ-

203
Uvod u hrvatsko imenoslovije

ju, gdje su se miješala istočnoslavenska plemena s iranskima, začetak hrvatskoga


etnonima, što Hrvati ne potvrđuju svojim jezikom koji je prolazio put od istoč­
nih Slavena na zapad među zapadne Slavene pa odatle na jug s drugim južnosla-
venskim narodima. I mit o amazonkama sa značenjem koje se pridaje etnonimu
Hrvati teško je dovoditi u vezu.
Š. Ondruš (Odtajnene tresory slov, MS, 2000,117-127) vraća se ponovno etno-
nimu Hrvati i priklanja Šafarikovoj vezi toga etnonima s oronimom HribilHor-
bi (Karpati) na čijim su proplancima živjeli. Po njemu se etnonim Hrvati stavlja
u etimološku vezu s praslavenskim likovima: *grbbbt'b > *hrbbbt'b sa značenjem
"uzvisina, hrib, greben", pa bi Hrvati bili "oni koji žive po vršinama". Tako se
opet otklanja "najmanje vjerojatno" mišljenje o iranskom porijeklu etnonima Hr-
vat i svodi taj etnonim opet na topografsko porijeklo poput etnonima: Ukrajin-
ci (: kraj), Poljaci (: polje), Česi (: gornjaci), *Dulebi (: duliba) itd. Etnonim Hrva-
ti potvrđen je u različitim oblicima: Hrvati, Horvati, Harvati, Hervati, Horuati,
Hrevati, Krovati, Hrobati ... Na današnjem prostoru od IX. stoljeća zovu se Hrvati
(Trepimirus dux Croatorum, 852. godine; odnosno na Branimirovu natpisu dux
Crvatorum, što je, koliko nam je poznato, najranije zapisan etnonim u svih sla-
venskih naroda u domaćem liku). U X. stoljeću bizantski car Konstantin Porfiro-
genet zove ih Xp{3ĆXrol, a državu Xpo{3ćxTla.
Literatura:
Gluhak, A. (1990): Porijeklo imena Hrvat, Vlastita naklada, Zagreb.
Ondruš, Š. (2000): Odtajnene tresory slov, Matica slovenska ("Podl'a čoho maju
mirody svoje mena? - Chorvat a Srb", 117-127). Bratislava.
Trubačev, O. N. (1981): Etimologičeskij slovar slavjanskih jazykov, Nauka, 149-152.
Moskva.

5.2.5. Pseudonimi
Imena kojima mnogi djelatnici javnoga života (novinari, publicisti, umjetnici,
osobito pisci) i mnoge osobe koje su u konspirativnim službama djeluju umjesto
svojih službenih imena i prezimena zovu se pseudonimi. Njima u svojim djelo-
vanjima prikrivaju pravi identitet. Razlozi za takva imena su različiti i uvjetova-
'ni mnogim (ne)prilikama. Uz pseudonime javljaju se i konspirativna imena. Ona
nastaju iz drugih motiva i drukčijih djelovanja.
Za razliku od osobnog imena koje nadijevaju drugi, prezimena koja se na-
sljeđuju i nadimaka koji se "zarađuju" pseudonime njihovi nositelji izabiru sami.
Osoba s pseudonimom je u sferi svojega djelovanja poznata pod jednim, a u do-
meni intimnog druženja pod drugim, pravim imenom i(li) prezimenom. Te su
osobe s obzirom na pseudonim zapravo podvojene ličnosti.
Pseudonimi katkad imaju samo adresnu, a katkad identifikacijsku i adre-
snu funkciju. Pseudonim i imaju to svojstvo da prikrivaju i rod osobe. Hrvat-
ska spisateljica Marija Jurić (1873-1957) rabila je "muške" pseudonime: Cenzor,

204
Antroponimija

Ivo Domain, Škorpion, Mali detektiv, Petrica Kerempuh i dr., a neki muški dje-
latnici predstavljali su se "ženskim" pseudonimima: Draga je pseudonim Niko-
le Dražića (vjerojatno tvoren po imenu koje je u njegovu pravom prezimenu),
a poznati filolog XIX. stoljeća Adolfo Weber Tkalčević potpisivao se pseudoni-
mom Biskra.
Pseudonime pisaca (i drugih javnih djelatnika) susrećemo češće u pisanim
oblicima, dok se konspirativni pseudonimi rabe više u govoru, a u pismu se če­
šće izražavaju šifriranim znakovima. Pseudonime u Hrvata srećemo od srednje-
ga vijeka, kad se mnogi Hrvati, djelujući izvan domovine, potpisuju drukčije od
izvornog imena (i prezimena) u domovini: Janus Pannonius (= Ivan Česmički,
1434-1472), De Cerva (= Alojzije Crijević, 1459-1527).
U hrvatskoj onomastici pseudonimi nisu sustavno skupljani ni onomastički
obrađivani.
Narav je pseudonima (za razliku od ostalih imena i nadimaka) da se pridru-
žuju samo jednoj konkretnoj osobi koja je taj i takav pseudonim izabrala te ta-
kav pseudonim nema imenjaka, nema množinskoga lika. Pseudonim nema ni
varijantnih likova nego se za druge i drukčije prilike izmišljaju drugi i drukči­
ji pseudonim i.
Pseudonim je tvorbeno neutralan, ne podliježe obličnim mijenama, bez forma-
nata koji bi nosili meliorativno, pejorativno ili kakvo drugo onomastičko znače­
nje. Osnove pseudonima obično imaju preoznatljiva leksička značenja i ona nam
pomažu proniknuti u etiologiju mnogih pseudonima.
Iz građe koju imamo na raspolaganju mogu se izdvojiti ove (motivacijske)
skupine:
a) djelatnost i područja koja se pseudonimom zastupaju: Musicus (= Antun Do-
bronić), Conteplator (= Milan Banić), Diplomaticus (= Lujo Vojnović), Gustav
Kroničar (= M. Pavelić i P. Grgec), Iluminata (= Zlata Šufflay), Katedralis (= M.
Mažuranić), Paedagogus (= J. Pasarić), Spectator (nekoliko autora u različitim
vremenima i u različitim listovima), Embargo (isto), Historicus (= Vj. Klaić),
Criticus (= S. Pavičić);
b) okolnosti i situacije: Avanti Adagio (= D. Politeo), Sa slunjskih brda (= P. Bu-
čar), Iz Jurine torbe (= St. Mašić), Caeterum censeo (= N. Abaffy);
c) adresa: Kaptol 29 (= L Kujundžić);
d) uzimanje (iz različitih razloga) drugih imena i prezimena: Cicero (= J. Ba-
rač, govorništvo), Hrvatko Hrvatović (= P. Kovačević, rodoljublje), Mate Ba-
lota (= M. Mirković, seosko okružje), Branimir Donat (= Tvrtko Zane, za-
darsko-trogirsko okružje), Dubravka Uzelac (= Dubravka Jonke, bakino
prezime);
e) prekrajanje vlastitih imena: Tin (= Augustin Ujević), Miškina (= Mihovil/Miš-
ko + -ina Pavlek);
f) pokraćene preoblike osobnih imena i prezimena: Aer (= A. Rojnić), Yes (= Ježić
Slavko), Nip (= Nikola Polić), Iko (= Ivan Kazimir Ostojić), Boživran (= Božidar

205
Uvod li hrvatsko imenoslovije

Vranicki), Dil (= Dragomir Ilić), Fort Tuna (= Fortunat Majstorović), Markez


(= Marko Fotez), Vlamin (= Vladimir Mintas);
g) premetanje glasova imena i prezimena: Mirvlad Zorna (= Vladimir Nazor). Ali
az Amin (= Alfred Lazanin), Myka Polo (= Ferdo Pomykalo), Stipa Ančić (= J.
Stipančić);
h) prevođenja i druge prilagodbe imena i prezimena: Anicio (= I. Ančić), Boninus
de Boninis (= Dobrić Dobričević, 1450-1528), Bona (nekoliko autora s prezi-
menom Bunić, XV.-XVII. stoljeće), Cassius (= B. Kašić), Ivo Dobrić (= I. Bo-
nacci), Dominis (= J. Gospodnetić), Polonius (= Poljak), Flora Zuzzori (= Cvi-
jeta Zuzorić, 1555-1599);
j) rodbinski atributi s.hipokoristikom osobnog imena: Barba Rike (= Rikard Ka-
talinić), Čika Andre (= Andre Franičević), Čika Vene (= Vjenceslav Novak);
j) posvojni pridjev imena: Augustov (= August Cesarec), Emin (= v. Car Emin,
po imenu supruge Eme);
k) narodna imena određenog kraja kao pseudonim: Milkan Kikin (= Mile Budak),
Milivoj (= Tomo Maretić), Slavomir (= J. Mažuranić), Starac Milovan (= A. Ka-
čić Miošić);
l) nadi mački (humoristički) pseudonimi: Duje Balavac (= A. Katunarić), Lj. Ci-
cvara (= Lj. Varjačić), Deogratis (= Z. Šufflay), Palčić (= Prstec), Quasimodo
(= N. Polić), Paprica (= F. Gučetić, 1588-1658), Admiral na suhom (= A. Cr-
nić), Naklapalo (= R. Valić);
m) imena literarnih likova kao pseudonimi: Grga Čokolin (= N. Polić), Pe-
trica Kerempuh (= A. Šenoa i M. Jurić Zagorka), Srđa Zlopogleđa (= Ive
Mihovilović);
n) etnonimi i etnici u službi pseudonima: Illyricus (= L. Bakotić), Goran (= I. Go-
ran Kovačić), Adriaticus (= L. Vojnović), Brsečanin (= Eugen Kumičić), Bio-
kovski (= F. Ledić), Hercegovac (= P. Bakula), Bjelovarac (= I. Čupak), Derven-
čanin (= F. Ledić), Žumberčanin (= T. Smičiklas), Zagorec (= J. Bukal), Zagor-
ka (= Marija Jurić), Grgo z Strahinja (= T. Brezovački).
Bilo je mnogo javnih djelatnika koji su u književnosti, publicistici i drugdje
rabili nekoliko pseudonima. Među njima ističemo ove:
Pavao Ritter: Radovan !avoriković, Pavao Vitezović, Ljubomir Zeleniugović, Ra-
dovan Zeleniugović;
August Šenoa (1838-1881): Branislav, Petrica Kerempuh, Onufrius Kopriva, Mi-
lutin, Veljko Rabačević, A. Š., D. L., M. D., M. L., M. N, -n-, S-n, Š., v., Gj-ić,
V. R., x., A., W, ?, ???
Vjenceslav Novak (1859-1905): Antipirnus, Cenzor, Čika Vene, Dr. Urania, Iže,
Miško, Oom, Pero, Sancho, Smiljan, Slunjanin, Živko, k., N, V. N;
Emil Laszowski (1868-1949): !andraš, Matek ali z varoške pivnice, Szeliga, E. L.,
Zmaj brloški, L. Sz., N .. ć, -W-, Z. B.;
Milan Ogrizović (1877-1923): Ivan Ivanović, Mladen Milovan, Vanja, Zmaj vrat-
nički, Dr. O., V-a, z., *, ***;

206
Antroponimija

Mile Budak (1877-1923): Ašik Kamber, Budački, Dramata Jerolim, Kikin, Dujo Pr-
pić, Milutin Ružić, Milivoj Velebitski, M. N. B.;
Viktor Car Emin (1870-1963): Barba Šime, Barba Tončić, Lujo Dorčić, Emin, Stan-
ko Jelušić, Vlatko Krajanin, Rokac, Tončić, Vinodolski.
Konspirativni pseudonimi nisu skupljani, pogotovu ne oni iz dosjea tajnih
policija. Neke konspirativne pseudonime iznose književnici u literarnim djeli-
ma kao npr. V. Nazor u Dnevniku s partizanima, u kojem se pojavljuju: Vrhovni
Oosip Broz), Čika Janko (M. Pijade), Brzi (P. Gregorić) te drugi: Ujo, Bačvar, In-
ženjer. Neki su konspirativni pseudonim i simboličke konotacije poput bombaša
Ivana Hariša koji je prozvan Ilija Gromovnik; takva su imena: Ognjen, Plamen,
Labrador itd. Taj onomastički segment potpuno je neobrađen.
Već je spomenuto da su mnogi pseudonimi oblikovani znakovima: slovima i
šiframa. Slova često predstavljaju inicijale imena i prezimena, u različitim veli-
činama i kombinacijama: A (Alfons Andrašić), -a (Marija Jurić), A. B. Š. (Antun
Branko Šimić), ak (A. Kovačić), -an (F. Tućan), As (A. Belas), "at" (A. Trumbić),
-c (D. Hirc), -č- (F. Rački), -ć (A. G. Matoš), -D- i -d- (St. Radić), D ... ć (D. Domja-
nić), efde (F. Deak), ft (Rudolf Horvat), j+p (J. Pasarić), Ra.Ja. (Ravlić Jakša), mm.
(M. Majer) itd.
Drugi znakovi i šifre: lOOs (P. Stoos), V 3 (Vid Vuletić Vukasović), X. O. Ču­
ka), X (A. Starčević), XXX (L. Vojnović), ? (A. Šenoa), ** (I. Trnski), ... (O. Szla-
vih), ":" (Š. Mazzura).
Nekoliko je šifriranih pseudonima grčkim slovima: a (F. Rački), L (A. Starče­
vić), w (I. Vidačić), a manji broj ćiriličkim slovima: <t> (T. Maretić), TI (A. Radić).
Glagoljskim grafemima nisam zabilježio nijednu pseudonimnu šifru, ali sam vi-
dio pojedinim glagoljskim slovima šifrirana imena brodica.
Literatura:
Nametak, A. (1963): "Nekoliko bosanskih pseudonima", Bibliotekarstvo 9/4,
105-109.
Vidačić, M. (1951): "Pseudonimi, šifre i znakovi pisaca iz hrvatske književnosti",
Građa JAZU 21, 7-141.

5.2.6. Imena nahoda


Neželjena djeca pronađena kojekuda ili ostavljena na zaokretnom prozorčiću
(tzv. obrtaljki) nahodišta dobivala su prezimena (i osobna imena) neprimjerena
uobičajenom imensko-prezimenskom repertoaru dotičnoga kraja: Benzija, Udru-
ga, Zvelf. .. ili s jasnijom motivacijom: Nahod, Nahodil, Najdiš, Najdenac, Najden,
Kopilac, Kopilović, Mulac, Mulc, Panjkrt i sl.
Nahodišta za ostavljenu djecu spominju se u Hrvatskoj od srednjega vijeka.
U Zagrebu se navodi da je bila Najdiš varoš, u kojoj su se najdiši zbrinjavali.
U dalmatinskim gradovima nahodišta se spominju u Zadru, Šibeniku, Splitu i
Dubrovniku.

207
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Naša su nahodišta nadijevala ostavljenoj djeci izmišljena imena i prezimena.


Ona se uglavnom nisu ponavljala, ali sva nisu bila stalna i nasljedna. Djeca su
se često usvajala i usvojenici su im davali svoja prezimena. Djevojčice su kasnije
udajom napuštale nahodska prezimena, kao i domazeti koji su uzimali prezime-
na doma u koji su se priženili.
Postotak ostavljene djece u XVIII. i XIX. stoljeću, za koje vrijeme imamo po-
datke, bio je velik. Penjao se čak i do 40% rođene djece.
Nahodišta su pod svoju skrb imale crkvene i državne ustanove. Vladari su se
smatrali skrbnicima, pa su se djeca zvala Kinder von Seiner Maiestat, ili u nas -
kraljeva djeca.
Literatura:
Bertoša, Mislava (2005): Djeca iz obrtaljke, Profil, Zagreb.
Jelić, R. (1963): "Zadarsko nahodište", Radovi Instituta JAZU u Zadru 10, 231-289.
Zadar.
Škarica, M. (1961): "Nahodišta i nahodi u Dalmaciji", Radovi Instituta JAZU u
Zadru 8, 231-262. Zadar.
Šupuk, A. (1970): "Dalmatinski nahodimci", Zadarska revija 19/4,417-421.
Zadar.

208
IV.
TOPONIMIJA
6. Imena naselja (ojkonimija)

Ojkonimi (imena naselja) u hrvatskoj onomastici nisu podrobnije proučavani.


U granicama današnje Hrvatske države nalaze se 6654 službena naselja. Ne-
ka su od njih seoca, zaseoci, pastirski stanovi, salaši, odjeliti turistički kompleksi,
nastanjena industrijska i seoska gospodarstva. Mnoga manja naselja ne smatraju
se dijelovima naselja i nisu ušla u popis službenih naselja. Naselja nisu posvuda
jednako razmještena. Najgušća su po sjeverozapadnoj Hrvatskoj, i to u Zagrebač­
koj županiji sa 309696 stanovnika u 683 naselja, Gradu Zagrebu sa 779145 sta-
novnika u 70 naselja, Varaždinskoj županiji sa 184769 stanovnika u 299 naselja
i u Međimurskoj županiji sa 118426 stanovnika u 128 naselja. Najrjeđa je nase-
ljenost u gorskoj, središnjoj Hrvatskoj gdje su prostranstva u posljednjim deset-
ljećima vrlo opustjela zbog ekonomskih migracija i ratnih neprilika (v. zemljovid
na idućoj stranici).
Napuštanjem, pa nestajanjem naselja gase se i predaju zaboravu mnogi ojko-
nim i. Neke od njih prepoznajemo u imenima rudina, voda, pustara, pustoselina,
crkvina, selišta, grobalja i sl., ili ih nalazimo ucrtane u povijesnim zemljovidima,
zapisane u katastarskim zemljišnicima, ili u povijesnim (arhivskim) spisima.
Prostor današnjih i bivših naselja razmještajem, gustoćom, veličinom, položa-
jem, načinom gradnje, građom za gradnju (cigla, pleter, pljeva, blato i glib, sohe za
sojenice, drvo, kamen), rasterom kuća i ulica (zbijena, akropolskog tipa u Primor-
ju, raštrkana u gorskoj Hrvatskoj i u Zagorju, ušorena u Slavoniji itd.) odražavaju
zemljopisne, povijesne i društvene zadanosti nastanka, rasta, trajanja i utrnuća.
Gradnjom, opremljenošću i izgledom svjedoče o življenju. Veća je naseljenost u
nižim, župnijim predjelima. Tako, primjerice, na prostorima do 200 metara nad-
morske visine obitava 85% cjelokupnog stanovništva, prostori od 200 do 500 me-
tara nadmorske visine imaju 12,5% pučanstva. Oni od 500 do 700 metara tek 2%,
a oni iznad 700 metara zanemariv broj stanovnika (0,5%).
Njihova imena odražavaju bogatstvo motiva koji su bili poticajem ojkonim-
nom nastanku. U etimološkoj i tvorbenoj jasnoći svojih likova imena ocrtavaju
ne samo jezične i dijalekatne značajke nego i raznolikost međujezičnih prožima-

211
U"od u hrvatsko imenosJO\Ilje

D do 29
0 30-39
Ed 40-49
.50-59
60-69
~ 70-79
.80-89
ID 1OG-109
es 110-119
. 140-149
~ 160-169
. 1214,9
Zemljovid gustoće naputenosti Republike Hrvatske po županijama (stanovnika/km2)

njao imenskih tipova koji svjedoče o starosti ojkonima. o putovima različitih za-
mršenih naseljavanja i raseljavanja. U imenima otkrivamo uzroke mijena i pre-
poznajemo etnička i jezična preslojavanja i prožimanja. Kao što fizička geografija
predočuje zemljopisni prostor. tako imena naselja odražavaju načine njegova na-
seljavanja. življenja na tom prostoru i jezičnu stvarnost koja se "skamenjena" zr-
cali u imenskim likovima.

6.1. Klasifikacije
Do jezičnih i izvanjezičnih spoznaja koje su sadržane u imenima dolazimo pri-
kladnim klasifikacijama onimijske građe. njezinom raznovrsnom. u prvom redu
lingvističkom obradom.
Iz hrvatske ojkonomastike nema mnogo radova. Valja nanovo spomenuti knji-
gu njemačkog onomastičara O. Francka (Studien zur serbokroatischen Orsnamen-
kunde. Leipzig 1932). U toj je knjizi više podataka iz Bosne. Srbije. Crne Gore i

212
Toponimija

".
"'.
I
....

'.

C:::::J

_
_
gorska Hrvatska
središnja Hrvatska
primorska Hrvatska
nizinska Hrvatska
,
- . . .....

Hrvatske etnografske regije prilično se vjerno poklapaju s dijalekatnim regijama

Makedonije nego iz Slovenije i Hrvatske. Imena naselja klasificiraju se i razma-


traju s apelativnoga značenja i apelativne tvorbe, u duhu onoga vremena. Ne uo-
čavaju se specifičnosti onomastičke tvorbe. Autor građu klasificira po sufiksima
i drugim oblicima tvorbe, a pretežiti dio knjige posvetio je ojkonimima "sa su-
fiksom -tj (-ić)". Isti tip južnoslavenskih ojkonima obradio je poljski onomasti-
čar St. Rospond (Poludnowoslowimiskie nazwy rniejscowe z sufiksern *-itj-, Kra-
kov 1937). On po strukturi tog ojkonimnog tipa, koji je u Hrvatskoj osobito gust
u Dinarskom gorju, razvrstava ove skupine: A. a) Ojkonimi s patronimnim sadr-
žajem: Vukornerići, Lagodušići, koji imaju dvočlanu antroponimnu osnovu; b) oj-
konirni s pokraćenom patronimnom osnovom: Unešići, Grnići (a. 1080); e) oni s
nadimkom: Ćulići (: Ću le "čovjek malih ušiju", a. 1290), Hrnetići « Hmeta : hm
"koji ima zečje uši") itd.; B. ojkonime s etničkim sadržajem i apelativnom osno-
vom: Dolčići (: dol, a. 1495), Tržići (: trg, a. l411). St. Rospond već tada oštroumno
raspravlja o formi tih ojkonima (jednina/množina) i značenju s obzirom na pri-

213
Uvod u hrvatsko imenoslovije

druživanje ojkonimnoj osnovi sufiksa *-itj-, te o sudbini toga sufiksa s kraja xv.
stoljeća i kasnije.
U tom Rospondovom radu prisutna je klica njegove dva desetljeća kasnije ra-
zrađene strukturalne toponomastičke klasifikacije (Klasyjikacja strukturalno-gra-
matyczna slowianskich nazw geograjicznych, 1957).
Poljski onomastičar W. Lubas obrađivao je ojkonimijski tip na -(R)ci (-ovci/-ev-
ci, -inci) u knjizi Slowotw6rstwo poludnioslowianskich nazw miejscowych z sujik-
sami -ci, -ovci, -inci itp, Katowice 1971). On ih klasificira po ovim tipovima:
a) ojkonimi s antroponimnom osnovom i sufiksom -(R)ci s patronimnim sadr-
žajem: Črnomerci, Banci ...
b) ojkonimi s apelativhorn osnovom + -(R)ci s etničkim sadržajem: Brezovci,
Gatinci ...
c) ojkonimi s antroponimnom osnovom + sufiks -(R)ac!-ec s posvojnim sadrža-
jem: Čakovec, Petrovac ...
d) ojkonimi s apelativnom osnovom + -(R)ac!-ec s topografskim sadržajem: Du-
bovac, Vrhovec. ..
Lubaševa klasifikacija zapravo je primjena semantičke klasifikacije W. Tas-
zyckoga (Klasyjikacja nazw miejscowych, Krakov 1946), koja je mutatis mutandis
česta u primjeni poljskih onomastičara.
U sva tri navedena rada hrvatska je ojkonimijska građa bila samo djelomično
uzeta u razmatranje.
Hrvatska, iako prostorno malena zemlja, odlikuje se vrlo izdiferenciranim re-
gijama: panonskoravničarska na sjeveru, brdovita i krševita u središnjem dijelu,
primorska s tisuću otoka i razvedenim primorjem i podmorjem na jugu. Po takvu
reljefu razlikuje se od većine slavenskih zemalja. Te su regije u etnografskom i di-
jalekatnom smislu vrlo različite. Ljudi i naselja u njima oblikovali su se u okrilju
balkanskog, srednjoeuropskog i mediteranskog kulturnog ozračja, na različitim
supstratima pod različitim državnim utjecajima (austrougarskim, turskim, mletač­
kim). Ojkonimi su dobrim dijelom odrazom i tih prilika (v. zemljovid na str. 223).

6.1.1. S obzirom na ojkonimni sustav, modele i strukturalne tipove koje na-


lazimo u hrvatskoj ojkonimiji moguće je imena naselja razvrstati na ona koja se
isključivo javljaju u ojkonimiji. Ona imaju antroponimnu ili apelativnu (odno-
sno toponimnu) osnovu. Označuju "mnoštvo, skupinu, zbrojnost ljudi na dotič­
nom lokalitetu". Njihovi su oblici, zbog takva sadržaja, u množini. Razvrstava-
mo ih u ove skupine:
a) ojkonimi s antroponimom u osnovi. To su rodovski ojkonimi: Nebljusi, Čavo­
glave, Hrvatini, patronimni ojkonimi odnosno ojkonimi koji izražavaju pri-
padnost kome: Unešići, Mikanovci, Brckovljani, Knežovljane, Biškupići ...
b) ojkonimi s apelativnom (ili toponimnom) osnovom: Lišane, Lažane, Slatinci
(: slatina), Gatinci (: Gat) ... Oni imaju i etnički sadržaj: "otkud su došli" (La-
binci), "gdje su naseljeni" (Podrupljane) ...

214
Toponimija

c) ojkonimi s apelativom koji iskazuje čime se dotični ljudi bave. To su profesio-


nalni ojkonimi: Kovači, Tkalci, Kolesari ...
S antroponimnom osnovom su ojkonimi (katkad i druga, terenska imena) ko-
ji izražavaju posvojnost: Ilača, Živogošće, Ivanec, Perunsko, Pantovčak, Jurandvor,
Ivanja Reka. Ti su ojkonimi uglavnom u singularnim likovima.
6.1.2. Druga velika ojkonimna skupina sadržava opis i namjenu zemljopis-
nog reljefa na kojemu je naselje. U osnovi je topografska, mjesna, ili koja dru-
ga imenica ili imenička sintagma kojima su motivirani dotični ojkonimi. Njih
razvrstavamo:
a) na one koji su mqtivirani položajem, izgledom, veličinom, sastavom tla, bilj-
nim i životinjskim svijetom,
b) na one koji su rezultat čovjekove djelatnosti s obzirom na obradu tla, preobraz-
bu krajolika, gospodarske, kulturne, crkvene objekte i druge okolnosti koje su
sadržane u njihovoj etiologiji. Ti se ojkonimi ističu karakterizacijom (što je za-
pravo tamo?): Gradac, Vrbnik, Vrulja, Vrsi ... , deskripcijom (kakav je izgled i
koje su okolnosti imenovanja?): Požega, Plišivica, Močila ... , pripadnošću (čemu
je zapravo ime pridruženo?): Makarska (: Makar), Splitska (: Split), Supetarska
Draga (: Supetar), Slavonski Brod (: Slavonija) ... , lokalizacijom (gdje je to zapra-
vo?): Zaglav, Prekopakra, Vrlika « vrh rijeke).
Ojkonimi s antroponimnom osnovom (dvoleksemnog i pokraćenog imena;
svetačko, narodno, strano, domaće ime, prezime, priimak itd.) s pridruženim oj-
konimijskim sufiksima tvore različite tipove ojkonimnih sadržaja s obzirom na
vrijeme, dijalekt, način i prostor naseljavanja, a ojkonimi s imenicom u osnovi
opisuju zemljopisni i jezični prostor i oblike života na tom naseljenom prostoru.

6.2. Ojkonimi i procesi hrvatskog naseljavanja


Najstariji ojkonimi, sačuvani do danas na povijesnom hrvatskom području,
potječu iz davnih vremena i mnogima od njih nije moguće odrediti jezično po-
rijeklo: KorčulalKrkar « Corcyra), Caska « Kissa), Vis « Issa), Iž « Eso), Rava,
Cres « *Kerso), Osor (: Apsara). O njihovoj starosti svjedoči rasprostranjenost nji-
hovih imenskih dvojnika na mnogim područjima sredozemnoga prostora. Oko
1500 godina prije Krista na hrvatskom (i bosanskom) području zatekle su se ilir-
ske populacije (Panoni, Histri, Liburni, Japodi i prema jugoistoku Delrnati, Da-
orsi, Ardijejci i dr.) na prostoru tadašnjega zapadnog Ilirika. Na primorju od IV.
stoljeća prije Krista Grci osnivaju svoje faktorije: Issa, Tragurion, Epetion, Salo-
na, Aspalathos i dr.
Rimljani su na prijelazu iz stare u novu eru našega brojenja na cjelokupnom
Iliriku od Jadranskog mora do Dunavskoga limesa. U stoljećima njihove prisutno-
sti izvršena je sveopća romanizacija, pa i kod Hrvata za slavenske doseobe od kra-
ja VI. stoljeća, kad oni dolaze na ove prostore i susreću se s romaniziranim ojkoni-
mima. Hrvati romanske i starije romanizirane ojkonime uglavnom preuzimaju od

215
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Romana. U romansko-hrvatskim jezičnim dodirima identificiramo predroman-


ske slojeve njihovom proširenošću Mediteranom (Meleta/Mljet, Arba/Rab, Pha-
ra/Hvar, Raguza na hrvatskom Jadranu i na Siciliji) te opetovanjem i razmješta-
jem pojedinih imenskih segmenata: skord- (Scardona/Skradin, Skrad, Skradnik),
veg-/big- (Vegia/Bigi > Bag), bist- (Bistua, Bistos> Bast, Baška Voda), jad- (Jader/
Zadar, Adrion oros, Odra), -ona (*-yna > -in: Flanona > Plomin, Albona > Labin,
Aenona > Nin, Scardona > Skradin, Stelpona > Stupin, Salona> Solin, Narona>
Norin), -issa (Almissa> Omiš), -esta/-ista (Ladesta > Lastovo, Tergeste > Trst),
-ent/-unt- (Pinquentum > Buzet, Parentium> Poreč, Solenta > Sulet, Spinuntum
> Špinut, Maluntum > Molat). Svojedobno izvršene romansko-hrvatske prilagod-
be u tim i drugim ojkonimima kao što su: druga slavenska palatalizacija (Kissa
> *Caska > Caska, *Kerso > Cres), romansko protoničko ii > {) (Salona> Solin),
iZjednačivanje hrvatskih poluglasova l'b, b > al (Muccurum > Makar, Vigi > Bag),
supstitucija romanskih samoglasnika u/o (> y > i) (murus > Mir, Narona> Norin),
denazalizacija hrvatskih nazalnih samoglasnika (Parentium > *Por~č > Poreč),
metateza likvida (Syrmium > *Srem) itd. pokazuju da je usvajanje tih i takvih oj-
konimnih likova izvršeno u prvotnoj jezičnoj fazi nakon hrvatske doseobe.
Hrvati su se u novoj postojbini prilagodili jezičnim i gospodarskim prilikama.
Potonje se u interamniju Drave i Save nisu mnogo razlikovale od onih u njihovoj
prapostojbini. Osim imena značajnih rijeka (Sava, Drava, Krapina, Mura, Odra,
Bednja, Bosut) čuli su i usvojili izravno od starosjedilaca samo nekoje ojkonime i
prilagodili ih sustavu svojega jezika: Siscia> Sisak, Syrmium > Srem. U gorskim
krajevima naselili su se uz napuštene utvrde, uz rubove krških polja i ondje u
trokutu starih gradova Nina, Knina i Solina, u Lici i drugdje postupno napuštaju
plemensko-rodbinski ustroj, organiziraju se teritorijalno, vojnički i stvaraju prve
državne tvorevine na materijalnim ostatcima nastamba i u ozračju duhovnih teče­
vina antike. Uokolo primorskih, utvrđenih romanskih gradova pod vlašću Bizan-
ta, koji su ustrojeni poput državica, Hrvati se zarana evangeliziraju, naseljavaju se
na razvaljenim nastambama i na srušenim crkvama grade prve svoje bogomolje,
samostane, seoska gospodarstva po uzoru na villae rusticae. Na tim područjima
već privedenim kulturama, u agerima romanskih gradova Splita, Trogira, Zadra
i drugdje nastaju naselja koja imaju patronimna, rodovska, patrocinijska i etnička
obilježja. Njihove jezične prilagodbe i imenske strukture upozoravaju na prosto-
re najranijeg hrvatskog zaposjedanja, gospodarskog načina života i organiziranja
stalnih naselja: u Dalmaciji, Lici i Istri, te uz korita slavonskih rijeka, na rubovi-
ma šuma, gdje su se nalazila nekadašnja stara romanska naselja.
U brdskim dijelovima Dinarskoga gorja živjelo je donedavno nomadskim,
transhumantnim stočarskim životom starosjedilačko, poromanjeno pučanstvo
koje dokumenti kasnije nazivaju Vlasima. Prostirali su se gorjem od istočne Her-
cegovine, u zaleđu Kotora i Dubrovnika, preko Poneretvlja, Pocetinja, Pokrčja,
Pozrmanja do Velebita i Ćićarije u Istri. :Živjeli su u svojim povremenim stanirna,
katunima, u čvrstim rodovskim zajednicama. Oni kao stočari (stalno u pokre-

216
Toponimija

tu) nisu ostavili bitnijih tragova u hrvatskoj ojkonimiji. Njihove su nastambe bi-
le sklepane, povremene, bezvrijedne. Moglo ih se s par konja prenijeti na drugo
pasište. Pravu vrijednost predstavljala je stoka koju su napasivali po planinama
(= gorskim pasištima) i koju su odvajkada zvali blago, što ona i jest bila.

6.3. Semantičke ojkonimne kategorije i njihov geografski razmještaj

Pod pojmom semantičke ojkonimne kategorije podrazumijevamo etiologiju


imena koja se odčitava iz dijelova (osnove i formanata) koji tvore ojkonimijski lik
i značenja koje ti dijelovi sadržavaju u imenu s obzirom na antroponimne ili ape-
lativne (toponimijske) osnove kOjima su tvorbeni formanti pridruženi.
A. Ojkonimi s antroponimijskom osnovom:
- Nomina patronimica. Ti su ojkonimi uvijek pridruženi naselju. Identifici-
raju "mnoštvo, skupnost ljudi koji su u podređenom odnosu prema osobi
čiji su ime ili priimak u ojkonimu": Unešići ("Junešina čeljad", 1272), Hoti-
šinci ("Hotišina čeljad", XIV. stoljeće). U srednjem vijeku ta "skupnost lju-
di" izražena je množinskim likom ojkonima.
- Nomina gentilia izražavaju "skupnost rodstvenika" (pleme, bratstvo, rod,
zadruga, obitelj, porodica) koja je vezana rodbinskom vezom "po krvi i vr-
vi" s rodočelnikom čiji je pluralni priimak u ojkonimu: Varikašane, Konje-
vode, Gaćelezi...
Patronimni i rodbinski ojkonimi pridruženi su malim naseljima, zaseocima,
katunima ili odje1itim dijelovima naselja.
S obzirom na geografski razmještaj patronimni ojkonimi strukturom priimak
+ -ići (-ovići/-evići, -inići) protežu se duž Dinarskoga gorja, dakle u gorovitoj, sto-
čarskoj, štokavskoj Hrvatskoj gdje je patrijarhalni poredak u društvu bio čvršći
i duže se čuvao. U tom arealu potvrđeni su stari patronimni ojkonimi na -ane i
rodbinski ojkonimni likovi s priimkom u množini. I jedni i drugi nalaze se po
prostorima prvih hrvatskih državnih tvorevina. Ojkonimi sa strukturom prii-
mak + -ci (-ovci/-evci, -inci) razmješteni su uglavnom po međurječju Save i Dra-
ve u granicama nekadašnje Slavonije, i to brojnije u njezinu istočnom prostoru
današnje slavonsko-srijemske županije, u Pomurju i desnom Posavlju. Ustvrdi-
li bismo da ojkonimi na -ići, -ane pretežu u centru, a oni na -ci (-avcil-evci, -inci)
prostiru se po periferiji.
U srednjovjekovnoj Istri, uz Primorje i na otocima tih ojkonima uglavnom
nije bilo.
S obzirom na kronologiju, patronimno-rodbinski ojkonimi potvrđeni su u nas
od najranijeg vremena: Vlašići, VIčići, Tugare ... (splitska okolica, XI. stoljeće), Pe-
trčane, Bilišane (zadarsko zaleđe, XII. stoljeće), Lagodušići, Tvrdići (srednjovje-
kovna Lika), Černomerci, Domagovići (zagrebačko područje, XIII. stoljeće), Ne-
goslavci, Beljinci, Eginci (srednjovjekovna Slavonija).

217
Uvod li hrvatsko imenoslovije

Ti ojkonimi pokrivaju prostore najranijega hrvatskoga naseljavanja, koji su


bili u zaleđu primorskih gradova na krškim poljima, uz donja, plodnija porječ­
ja, na krčevinama i posvuda na naslijeđenim i ponovno obnovljenim kulturnim,
oplemenjivanim tlima.
U sjevernoj Hrvatskoj tim su ojkonimima slični mnogi patrocinijski ojkonimi:
Vinkovci (: st. Vinko), Dimitrovci (: st. Demetar), Marinovci (: st. Maria), Brckov-
ljani (: st. Brcko < st. Briccus). Ta nom ina patronalia imaju na tim i drugim po-
dručjima, vjerojatno sekundarno, posvojne likove: Đurđevac, Peteranec, Jurjevo,
a na primorsko-otočkom području hibridni romansko-hrvatski oblik: Sukošan
(: st. Kasijan), Sumrata (: st. Marta), Stobreč (: st. Laurentius), Sućurac (: st. Geor-
gius) itd. Sudbina starohrvatskog nazala /p/ u romanskom pridjevu santu (> spt-)
potvrđuje da su takvi ojkonimi nastajali do kraja X. stoljeća.
- Nomina possessiva nastaju s prisvajanjem zemljišta. U rimsko doba u Dal-
maciji i Istri tako su na imanjima poklonjenim isluženim rimskim vetera-
nima nastajala mnoga predijaina gospodarstva, sačuvana u današnjim oj-
konimima na -an-: Barban (vicus Barbianus, 1150), Ližnjan (: Licinianum,
1149), Neviđane (: villa Neviana), Povijana (: Pauliana), Povija (Paulia vallis,
1184) itd.
Posvojni ojkonimi "bujaju" u doba feudalizma oko primorskih, romanskih
gradova i na feudalnim imanjima po Slavoniji. Dolaze kao eliptični ojkonimi: Ila-
ča (vas), :Županje (selo), Martinska (luka), Svetojanska (župa), :Živogošće (*imanje),
ili kao dvodijeino ime Banča vas, Vučji Dol (= Vučedol), kao sraslice Banjdvor,
Knežpoije itd. Posvojnim ojkonimima pridodajemo univerbizirana imena od po-
sjedovnog antroponima i apelativa: Čakovec ("Čakovi turn"), :Župa njac, Šimunec,
Dapčevica, Moslavina « Mojslavovina), Zrinšćina, Martinišće, Rizvanuša, Božja-
kovina, Budinšćina, Jurovčak, Dragovšćak itd.
Neka od navedenih imenskih struktura jezičnim porijeklom antroponimnih
osnova i dijalekatnom obojenošću formanata sadržavaju u sebi prostornu, vre-
mensku i narječnu starost i prepoznatljivost.
- Nomina professionalia nastaju prilično rano u okviru bavljenja seoskom
privredom (Kovači, Svinjarevci), ali svoje "bujanje" doživljuju u kasnom
srednjem vijeku nastajanjem sajmova, trgovišta, najprije u okviru kuć­
nog obrta i naturalne privrede. Ovaj tip ojkonima razvija se u srednjoj
Europi, zahvaća sjeverne hrvatske krajeve i Istru. Na hrvatskom jugu
takva imena rijetko su zastupljena. Ojkonimi su u množini. Označuju
"ljude koji se u osnovanom naselju bave određenim, specijaliziranim po-
slom". U osnovi ojkonima je apelativna imenica sa sadržajem dotičnoga
posla.
- Nomina ethnica čine, s obzirom na ojkonimnu osnovu koja je apelativna
(ili toponimna), i sufiks e koji obilježuju "ljudsku zajednicu". Najstarija za-
svjedočena ojkonimna struktura jest: topografska imenica + -ane - Laža-
ne, potvrđena 839. godine kao territorium regale kneza Mislava.

218
Toponimija

Ovaj ojkonimijski tip prostire se od Poneretvlja na jugoistoku do istarskoga


gorja na sjeverozapadu, osobito je čest na prostoru prvih hrvatskih državnih tvo-
revina u trokutu Nin - Knin - Solin i u Lici. Odnosi se na mala naselja, na plod-
nim česticama krškoga tla, na prostoru prvotnoga stalnog i organiziranog hrvat-
skog naseljavanja.
B. Ojkonimi odapelativnog porijekla izražavaju ove značajke naselja:
- Nomina topographica: a) karakterizaciju: Draga, Brda, Vrsi, Lužaci; b) de-
skripciju: Novigrad, Biograd, Dugo Selo, Primošten, Visoka; c) lokalizaciju:
Podosoje, Gornje Selo, Sveti Petar u Šumi, Brod na Kupi, Vrgorac, Zabok,
Vrlika ...
- Nomina cultiora. Ona su motivirana ljudskom djelatnošću u obradi i
preobražaju naseljenog krajolika: Gradac, Stražišće, Malinska, Dvigrad,
Crikvenica ...
Ojkonima odapelativnog porijekla više je od onih odantroponimnog postanja.
Takvi su ojkonimi zabilježeni u prvim onimijskim potvrdama. Kudikamo ih je
više na primorju i otocima, u srednjovjekovnoj Istri, na gorskim, stočarskim po-
dručjima nego na sjevernim ravničarskim predjelima. Na jugu je zbog raznoliki-
jeg reljefa i zemljopisna nomenklatura mnogo bogatija i raznovrsnija.

6.4. Tvorbene ojkonimne kategorije


Njihova geografija i kronologija.!
U sadržajnim dijelovima ojkonima razabiru se sadržaji njihovih tvorbenih
struktura. U onih južnih kontinuitet antike je zasvjedočeniji, naseobinski supstrat
gušći, gradnja kamenom trajnija, rano napuštanje gentilnih naselja i prihvaćanje
teritorijalnog ustroja. U onih sjevernih duže se drži skupljački način pribavljanja
plodina, kasniji način sesilnoga života, rodovsko-zadružna organizacija stabilni-
ja, kmetski način življenja i stanovanja.
Među ojkonimima hrvatskoga postanja izdvajaju se ovi strukturalni tipovi:
A. Ojkonimi koji imenovanjem ističu ljude, a potom naselje: Čeprijane, Suho va-
re, Vučići ...
B. Ojkonimi koji identifikacijom ističu vlasnost ili koji drugi odnos imenovano-
ga naselja, koji su izraženi u dijelovima imenske strukture: Petrovac, Zrinšćak,
Supetar...
e. Ojkonimi koji izravno imenuju naselje: Obrež, Požega, Dubrovnik ...
D. Ojkonimi koji posredno identificiraju naselje (relacijski ojkonimi): Stara Baš-
ka (: Baška: Bag), Splitska (: Split), Ičići (: Ika).

Skupina A isključivo je ojkonimna. U njoj onomastička struktura izražava rod-


binstvo i patronimnost modelom 0IA) + (N. pl.): Latasi, 0IA) + -ići: Vujići; odnosno

I Kratice znače: a - apelativ; A - antroponim; D - (pridjevski) dodatak; d - ojkonimski formant (pre-


fiks i sufiks); k - konfiks (spojni samoglasnik u sraslicama); O - osnova; p - prijedlog; T - toponim.

219
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

etnonimnost O(T) + -ane: Podrupijane ili O(T) + -ci: Slatinci. U ovu skupinu svrsta-
vamo ojkonime koji izražavaju bavljenje čime, obrt ljudi kojim je motiviran ojko-
nim: Ora) + (N. pl.): Kovači, odnosno Ora + -ar) + (N. pl.): Brdari, Ribari.

6.4.1. Geografija
Sufikse patronimne skupine -ići (-ovićil-evići, -inići) zovemo dinarskim sufik-
sima jer se takve tvorbe prostiru Dinarskim gorjem, apatronimne ojkonime (i rje-
đe etničke ojkonime) na -ci (-ovci/-evci, -inci) zovemo slavonskima jer se protežu
savsko-dravskim međurječjem: Tordinci, Slatinci, Gatinci (: gat).
U dinarskom arealu javljaju se ojkonimi sa sufiks om -ane u etnonimnim (Ra-
mljane, Grižane) i rjeđe patronimnim (Čeprljane, Smoljane) ojkonimima.

6.4.2. Kronologija
Množinski likovi na -ići i mnogi na -ci nastaju otprilike do XVI. stoljeća, ka-
da se singulariziraju: Gospić(i), Metković(i), Černomer(e)c(i). Ojkonimi na -ane,
izvan malog zadarskog, ličkog i istarskog areala, preoblikuju se u -ani (poput
množinskih etnika): Vinjani, Brušani, ili se ponašaju kao množinski likovi ime-
nica ženskog roda a-deklinacije: ove Donje Lišane.
Razlozi tim pojavama višestruki su, jezični i izvanjezični, i još nisu na zado-
voljavajući način protumačeni, a nisu ni jednoznačno normirani.

A. Ojkonimi koji izravno imenuju naselje čine ove podskupine:


1. Neizvedeni ojkonimi (leksičko-semantički način tvorbe): Luka, Rijeka, Osi-
jek. Često se takva imena ustaljuju u množinskim likovima: Selca, Puči­
šća ... u kojima je pluralizacija u funkciji onimizacije, jer ti ojkonimi nema-
ju svojstva broja, već vrijednost zasebne ojkonimne jedinice. U tu skupinu
ubrajamo ojkonime čiji su likovi nastali konverzijom: Močile (N. pl. ž. r.,
mjesto Močila N. pl. sr. r.), Podaca (N. sg. ž. r. od G. pl. sr. r. Podaca pre-
ma N. pl. toponima Po(d)ca "male zaravni na padinama") i pridjevske oj-
konime nastale elizijom identifikacijskog dijela složenoga imena Medveja
(*peć), Kamensko (*selo), Učka (*gora), Splitska (*luka) itd.
2. Najveći je broj izvedenih ojkonima, pri čijoj tvorbi sudjeluju ovi najčešći
sufiksi:
-ac (-ovacl-evac, -inac}!-ec (-ovecl-evec, -inec): Bakarac (: Bakar), Brestovec,
Humac (: Hum), Orlec, Pirovac, Rakovac, Jagnjedovec. .. rO + dj, rO + (d + d)j
-ica (-ovica/-evica): Glavica (: Glava), Koprivnica, Stinice rO + dj, rO + (d + d)j
-ak/-ak: Jasenak, Krnjak, Vučjak, Kamenjak rO + dj, rO + (d + d)j
-ik (-nik, -anik, -enik, -ovik): Bukvik, Ilovik, Breznik, Stupnik, Uljanik, Jaz-
venik, Dubovik rO + dj, rO + (d + d)j
-išće (-*isk-je): Ložišća, Jezerišće, Gradišće; Lanišće, Igrišće, Nedelišće
rO+dj
-in: Mračin, Bazin, Mraclin, Udetin rO + dj
-ina (-avina): Moslavina, BOŽjakovina, Vitaljina, Vivodina rO + dj, rO + (d + d)j

220
Toponimija

-šćak/-ščak: Graberšćak, Medveščak, Dolenšćak [O + dj


-šćica: Hrušćica, Predošćica, Plašćica [O + dj
-šćina: Plemenšćina, Zrinšćina [O + dj.
Većina sufikasa pridružuje se antroponimnim osnovama u poimeničavanju i u
tvorbi nomina possessiva: Petrovac, Črnomerec, Jerkovica, Vučjak, Udetin, Mar-
tinšćica, Pantovčak, Sutomišćica, Juranšćina itd.
U ovu skupinu ulaze krnji pridjevni ojkonimi od apelativnih i antroponimnih
osnova: Medveja, Stomorska, Konjsko, Povlja ...
3. Prefiksaini ojkonimi nastajali su univerbizacijom prijedložnih konstrukci-
ja: (naselje) pod stranom> Podstrana, naselje za grabom> Zagreb. Takvih
je ojkonima poprilično: Ozirna, Prezid, Pridraga, Primošten, Rastoke, Su-
stjepan, Uzdol, Prekopakra, Podsused (grad), Vrlika, Zaglav... [d + OJ;
4. Prefiksalno-sufiksalni tip tvori se modelom [d + O + dj: Završje, Uzdolje,
Sativanac, Rasohatica, Sutomišćica, Podlapačje.
5. Višečlani ojkonimi djeluju kao sintagme s članom identifikacije (obično
apelativ, toponim ili antroponim) i članom diferencijacije kao njezinim
atributom koji nosi razlikovnu funkciju. Razvrstavamo ih na:
5.1. ojkonimne sraslice: Gologorica, Jurandvor, po modelima [D-OJ i [D-k-OJ
5.2. višečlane ojkonimne sintagme: Blatna Vas, Donji Kosinj, Stari Pazin,
Sveti Ivan Zelina ... Tvorbeni su modeli [D + TJ, a u tipu Sveti Ivan Zab-
no [d + A + TJ i u ojkonimu Sveti Petar u Šumi [D + A + (p + TJJ.
B. Ojkonimna skupina posrednog imenovanja s pomoću drugoga objekta (rela-
cijski ojkonimi) čine semantički način tvorbe. Prijedlogom se određuje smje-
štaj naselja, njegove koordinate u prostoru: Vrh Kuka, Pothume, Na Sela. Taj
je tip vrlo rijedak u ojkonimiji, ali je čest u mikrotoponimiji i u imenima
gradskih predjela: Nad Lipom (u Zagrebu), Put Žnjana, Iza Lože (u Splitu),
Uz Giman (u Dubrovniku), Ozdad Arene/Drio l'Arena (u Puli). S relacijskim
su ojkonimima u vezi opozitne tvorbe: Bakar - Bakarac, Veli i Mali Mlun,
Paz i Pazin, Stara i Nova Gradiška, Bosanska i Hrvatska Kostajnica, Islam
Grčki i Islam Latinski itd.
Ojkonimi odapelativne tvorbe u hrvatskoj ojkonimiji zbog izrazite reljefne
razvedenosti središnje Hrvatske i primorsko-otočkoga pojasa te mnogo sup-
stratno naslijeđenih i prilagođenih imena, mnogobrojni su. Mnoga su njihova
imena metaforičkoga porijekla, čime se umjesto neutralne tvorbe ističe afektiv-
ni odnos imenovatelja prema objektu imenovanja. Ojkonimi odapelativnoga po-
rijekla imaju često u osnovi topografsku imenicu, što je posljedica razvijenijeg
reljefa od onoga na sjeveru, gdje je odapelativnih ojkonima manje.

221
Uvod II hrvatsko imenoslovIje

6.5. Razvitak ojkonima

Hrvatska primorska ojkonimija dijelom je naslonjena na romanski supstrat.


U njoj se odražava romansko-hrvatska jezična simbioza iz prvih stoljeća hrvat-
ske doseobe. Tamo su hrvatska naselja najstarija, jer je naslijeđena gradnja kame-
nom koji je trajan. U sjevernoj ravničarskoj Hrvatskoj Hrvati su se lakše prilago-
dili uvjetima života koji se nisu bitno razlikovali od onih u njihovoj prapostojbini.
Ondje je ojkonimija imala prirodniji razvitak kroz sav srednji vijek. S novim vi-
jekom i turskom najezdom nastaje golemo pomicanje i preslojavanje pučanstva.
To se ogleda u mijenama koje su ostavile svoj biljeg na ojkonimima, čija je starost
mlađa od onih primorskih.
Stari patronimni ojkonimi na -ići (-ovići/-evići, -inići) kroz sav srednji vijek
singulariziraju se identificirajući tako jedinačnost lokaliteta, a ne više mnoštvo,
ljudsku zajednicu: Krašić, Gospić, Unešić, Perušić, Perković, Metković ... U pone-
što manjoj mjeri na sjeveru, neka naselja umjesto na -ci (-ovci/-evci, -inci) dobivaju
kadšto singularne likove: Miholjac, Đurđevac, Čakovec, Markuševec. Ojkonimi
na -ane ustraju u tim likovima tamo gdje se inače u mjesnim govorima zadržala
tvorba etnika na -ane (u zadarskom okružju).
Migracije s istoka, osobito one vlaške i mnogobrojnije individualne kojima se
sele rodovi, bratstva, obitelji lutaju središnjim, gorovitim hrvatskim područjem
dugo bez ustaljenih naselja i tamo gdje se nastanjuju bivaju prepoznati rodovskim
i patronimnim ojkonimima u pluralnim likovima, u čijim je osnovama prepo-
znatljivo rodočelnikovo ime ili priimak. Ta su naselja po vremenu postanka naj-
mlađa. Tako npr. Vlaške Moravice osnivaju doseljenici s ovim zaseocima: Tomići,
Bunjevci, Nikolići, Vukelići, Dragovići, Jakšići, Međedi, Dokmanovići, Vučini­
ći, Mlinari, Komlenići, Radoševići, Tići, Vukšići, Matići, Petrovići, Carevići. Na
otoku Krku (a na otocima do tada takvih imena gotovo nije bilo) naseljeni hrvat-
ski Vlasi osnivaju u naseljima Dubašnici i Poljicama ove zaseoke: Vlašići, Stršići,
Maršići, Radići, Kremenići, Zgombići, Milovčići, Oštro bradić i, Barušići, Milče­
tići, Vatančići, Zidarići, Turčići, Ljutići, Sabljići, Strilčići... Tako je bilo i drugdje.
Mnoga stara imena na -ane i sva nova imena toga tipa svršavaju na -ani. Tako u
tom arealu supostoje stare i nove strukture, katkad stari ojkonimi s preobličenim
sufiksom na -ani, i novi ojkonimi sa starim usvojenim sufiksom na -ane.
Posvojna imena s pridjevskim sufiksom -j (-ja, -je) zamiru od XlV. stoljeća,
Neki pridjevski ojkonimi dobivaju imeničke deklinacije: Milna, Medveja, Baška,
Ilača, Primošten. Pojavljuju se honorifikacijska imena: Bag> Karlobag, Karlovac,
Ferdinandovac itd. S novim vijekom nastaju profesionalna imena: Kovači, Tkalci,
Kolari i Kolesari, koji su, kako je već spomenuto, karakteristični za sjevernu Hr-
vatsku. U južnoj, mediteranskoj Hrvatskoj takvi ojkonimi gotovo se i nisu razvili.
S XIX. stoljećem počinje jaka štokavizacija, čakavskih i kajkavskih ojkonima
i ijekavizacija na svim hrvatskim narječjima, prilagođujući tako ojkonime knji-
ževnojezičnoj normi. Ta rabota nije bila spontana, nego nametnuta tobožnjim je-

222
Topon;m;ja

C::J k~menita podnKja


podruCja letinja(.a
_ podruljt hrasta i kmena
_ podnKje m~tIh vma drveća
_ podrulje hrasta lužnjaka
Pregled hrvatskih podru~ja istovrsnih prirodnih karakteristika i istovrsnog predajnog
narodnog graditeljstva

zičnim čistunstvom . Premda je ojkonimna štokavizacija i ijekavizacija nalazila na


otpor, bila je aktualna u bivšim Jugoslavijama i unijela popriličnu smutnju u hr-
vatsku ojkonimiju, koja je nastajala na bogatim narječnim osobitostima.

6.6. Imena gradova i njihova specifičnost


Gradovi su po svojoj naravi starodrevne naseobine. Mijenjali su ustroj, oblik,
namjenu. Zadržavali su položaj i ime. Hrvati su krajem Vl. stoljeća usporeno
prelazili gorske masive i spuštali se u primorje pa su mnoge tečevine antike sa-
čuvane. Ondje su se nalazili kamenom utvrdeni romanski gradovi. Hrvati se
mirno naseljuju po njihovim agerima. Postupno biološkom. gospodarskom i je-
zičnom simbiozom prodiru u gradove i kroatiziraju ih. Uz mnoge preuzete bi-
ljege mediteranske baštine u materijalnoj i duhovnoj kulturi preuzimaju i ime-
na: Poreč (: Parentium), Pula (: Pola), Labin (: Albona), Trsat (: Tarsatica), Krk

223
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Raspored i gustoća starih burgova do XVI. stoljeća

(: Curcum), Cres (: *Kerso), Rab (: Arba), Senj (: Senia), Nin (: Aenona), Skradin
(: Scardona), Zadar (: Jader), Solin (: Salona), Trogir (: Tragura), Omiš (: Almi-
ssa), Lastovo (: Ladesta), Cavtat (: Civitate) ... U unutrašnjoj Hrvaskoj većina je
gradova bila porušena i napuštena. U neposrednom zaleđu naslijeđena su sta-
ra imena: Knin (: Tnina), Sinj (: Vsinj), Trilj (: pons Tiluriu), Dicmo (: Decimu),
Promina (: Promona), Moseć (: *Masentiu), Pset (: Pesenta), Duvno (: Delminiu),
i u Slavoniji: Sisak (: Siscia), *Srem (: Syrmium). Ostali su gradovi u unutraš-
njosti mahom s hrvatskim imenima. U Lici: Modruš, Brinje, Otočac, Udbina,
sjeveroistočnije: Drežnik, Cetingrad, u nekadašnjoj banskoj Hrvatskoj: Perna,
Petrinja, Toplice (= Topusko), Samobor, Zagreb, Križevci, Kalnik, Zelina ... Po Sla-
voniji: Požega, Stupčanica, Kamengrad, Đurđevac, Vinkovci, Vukovar, Osijek ...
Ti i drugi gradovi u XIII. stoljeću imaju jak gospodarski i pravni status, dobi-
vaju povlastice slobodnih gradova, šire svoja podgrađa, proširuju feudalne po-
sjede, razvijaju trgovišta.

224
Toponimija

Kudikamo bi drukčija slika bila s tada građenim burgovima, koji su imali sve
mogućnosti da se razviju u barokna gradska naselja, da se od kraja xv. stoljeća
nije dogodila turska invazija, koja je trajala dva stoljeća. Primorski gradovi ima-
ju dobro naseljena prigradska područja, održavaju stare prometne veze na moru
i prema unutrašnjosti (P. R. Vitezović, Plorantis Croatiae saecula duo).
S obzirom na postanak, građu, razmještaj i načine gradnje gradovi primorske
i unutrašnje Hrvatske suprotstavljeni su po mnogim parametrima. To izražavaju
i njihova imena: romanska s pokOjim venecijanskim imenom (Lumbarda, Vrgada,
Korčula) na primorju, hrvatska s pokojim mađarskim likom (Varaždin, Ilok, Beli
Manastir < Peel Monostor, Erdut) ili njemačkim ojkonimom (Šamac < Schanze,
Trakošćan < Drachenstein) na sjeveru.

6.7. Tipovi naselja


Kao što s jezičnog gledišta uočavamo različite strukture mjesnih imena, tako
i u ustroju naselja nalazimo različite tipove naselja. Ona mogu biti:
a) Zbijena, skupinska - većinom su po primorju, otočki i poluotočki gradići kao
Poreč, Rovinj, Zadar, Trogir, Korčula, Dubrovnik, ili oni akropolskoga tipa po
Istri poput Motovuna i drugih kaštelirskih naselja na vršinama. Ta su naselja
građena kamenom, a neka su izdržala tisućljeća kontinuiranoga obitavanja i
čuvala davno nadjenuta imena.
b) Ušorena, katkad gomilasta i kvadratna, karakteristična su u istočnoj Hrvat-
skoj. U prigorju panonskih gora ona su raštrkana (Banovina, Kordun, sred-
njoslavonsko gorje).
c) Raštrkana, rahla karakteristična su za Zagorje, a po gorskoj Hrvatskoj su za-
selačkoga, katunskoga tipa (Bukovica, Dalmatinska zagora, Velebit, Učka,
Ćićarija ...).
d) Palisadna naselja i(li) gradovi optočeni jarcima su nekadašnji Wasserburgovi,
poput Otočca, Kostajnice, Virovitice i drugih u svojim jezgrama.
e) Sojenička naselja su se nekada gradila na prostoru Lonjskoga polja.
f) Vrtna naselja su raštrkana, bez kuća u nizu, s vrtovima oko zgrade kao što su
na primjer Nerezine, Osor i dr.

Primjeri tipova naselja (slijeva): zbijeno naselje (Hodošan i Goričan u Međimurskoj županiji);
ušoreno naselje (Severin u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji); raštrkano naselje (Veternička Gora u
Krapinsko-zagorskoj županiji)

225
Uvod u hrvatsko imenoslavlje

Palisadno naselje: Otočac 1689. (J. W. Valvasor, Die Ehre des Hertzogthums Krain, Ljubljana 1689)

(

("

/
" vi
IKaramarci
Oči" d··
~a raga I
Jurice
,j4 ....
\
'\
'~".
ot\S\lr- .IA.
I.··
Karama",1

Miljamći
l-
Matići
••Karlo,,",
·:..aĆI ,... •
• Bubnjari

..
~.4..'I
A

Q6
W ' " ' " JurjevIćI
B r",".

~.
..!upan.
.!.II\ ••
... ...
-.;: Erslani
•••
Anići tl'~
•• Marićl .!IlL Klanci
:.Brkići
·losići ... ....

• .1.,"" . . . . .
B rJ\,M." •
Kob1janl
, . Sošin;
Podt>r1jak ~ IIBrkići
• . . Brkića stan

Brojlnovići

•••
Marinovlćt
••
• -" Donji Vrkići
t
more

o t.
Gornji Vrkićl

Kruševo: imena raspršenih zaselaka ne navode se u službenom imeniku naselja

226
Toponimija

g) Industrijska i turistička naselja - mnoga naselja su novijeg postanja i tipski ni-


su definirana.
Veća seoska naselja nalazimo uglavnom u Slavoniji: Čepin, Tenja, Ivankovo,
Pitomača, Gunja ... Rijetka su u Dalmatinskoj zagori (Glavice) i na otocima (Bla-
to na Korčuli).
Mala seoska naselja tipična su za gorsku Hrvatsku, Zumberak, jugozapadnu
i središnju Istru, Učku i Ćićariju, Konavle i za neke otoke: Krk, Cres, Rab, Pag,
Vis, Mljet...
Primorski gradovi imaju dobro naseljena prigradska područja, održavaju sta-
re prometne veze na moru i prema unutrašnjosti.
Gradovi unutrašnje Hrvatske birali su razmještaje na udaljenosti 20-30 km,
otprilike kao što su bile razmještene nekadašnje rimske postaje (stantiae) na ce-
stama koje su uglavnom prolazile tim smjerovima te imale davno formirana svo-
ja gravitacijska (i upravna) područja.

6.8. Ojkonimni atlasi


Kartografiranje ojkonimne građe po razrađenim kriterijima: jezičnom porije-
klu, etiolo giji, dijelovima imenske strukture, imenski m tipovima, po razmještaju,
u pojedinim razdobljima, na određenim jezičnim i narječnim područjima poka-
zuju ojkonimni i uopće top onomastički atlasi.
Ojkonimni atlas još uvijek je pium desiderium hrvatske ojkonomastike. Za ta-
kav atlas potrebno je ustrojiti baze podataka. Valja skupiti ojkonimijsku građu, za
što je potrebno imati školovane onomastičare, koji će uz sve druge relevantne po-
datke zabilježiti na terenu ispravan izvorni, dijalekatni i, recimo, predložiti stan-
dardni naglasak dotičnom ojkonimu i svakom drugom imenu.
Već je istaknuto, hrvatska povijesna ojkonimija dobrim je dijelom zastuplje-
na u velikom Akademijinu Rječniku. Povijesna toponomastička građa, skupljana
svojevremeno za povijesni topografski atlas do kraja XVI. stoljeća, dopunjava se
i u fazi je redigiranja. Tiskaju se zemljovidi tzv. jozefinskog katastra u ediciji Hr-
vatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljeća i dosad je izišlo devet knjiga
tekstovne i kartografske građe, koje pokrivaju područje Srijema i Slavonije. Redi-
giraju se toponimi s vojnih sekcijskih karata Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ko-
ji će se, uz topografske oznake i širu ubikaciju, moći računalno pretraživati s ne-
koliko onomastičkih gledišta. Ta građa, uz kompletne onomastičke bibliografije,
čine važne predradnje budućega hrvatskog ojkonimnog i toponimnog atlasa.

6.9. Današnji rad na hrvatskoj ojkonimiji


Posljednjih desetljeća, a osobito nakon rasapa Jugoslavije i stvaranja samostal-
ne Republike Hrvatske potrebno je revidirati mnoge ojkonime:
a) one koji su imali iste likove kao u drugim jugoslavenskim republikama, pa su
dobivali svoje dodatke: Požega > Slavonska Požega > Požega;

227
Uvod u hrvatsko imenoslovije

b) mnogim ideologiziranim imenima vraćen je prvotni lik: Ploče> Kardeljevo >


Ploče, Vlaške/Komorne Moravice> Srpske Moravice> Moravice;
c) mnogim svetačkim imenima valja vratiti svetačko ime, ili pridjev sveti: Sveti
Ivan Žabno> Žabno> Sveti Ivan Žabno, Filip-Jakov> Sveti Filip i Jakov, Vid
> Sveti Vid;
d) mnogim imenima vraćen je dijalekatni oblik imena: Tisno> Tijesno> Tisno;
e) velik je posao u vezi s preimenovanjima ulica i drugim preimenovanjima, ne-
kad zbog prestrukturiranja naselja: spajanja ili cijepanja određenih naselja.
Ojkonimi su uključeni i u mnoga druga istraživanja, kako se to vidi u časopi­
su Folia onomastica Croatica i u knjizi Hrvatska onomastička bibliografija, koja
sadržava radove do 19-75. godine i u njezinim dodacima koji se izrađuju.
Literatura:
Franck, D. (1932): Studien zur serbokroatischen Ortsnamenkunde, Leipzig.
Frančić, Anđela (2009): "Onomastička svjedočenja o hrvatskom jeziku", u: Hrvat-
ski jezik, 1. Srednji vijek, Croatica, Zagreb, 221-259.
Lubas, Wl. (1971): Slowotworstwo poludnioslowianskich nazw miejscowych z su-
fiksami -ci, -ovci, -inci itp, Katowice.
Rospond, St. (1937): Poludnowoslowianskie nazwy miescowe z sufiksem -*itj-,
Krakov.

228
7. Urbonimija (gradska i ulična imena, urbonimi)

7.1. Povijest nastanka gradskih imena


Imena gradova stari su (katkad i stariji) od gradova koje imenuju. Gradovi su
stoljećima mijenjali položaj, izgled, namjenu. Rušili se i obnavljali. Te mijene odra-
zile su se u imenima. Na hrvatskom tlu sačuvali su neki gradovi građevne relikte
ilirskih, grčkih, rimskih zdanja vidljiva do danas. Prežitke njihovih jezičnih i etnič­
kih slojeva odčitavamo u njihovim imenima sve do hrvatskih imenski h prilagodbi.
Antički gradovi na primorju čuvaju svoj slijed do danas: Poreč (Parentium),
Buzet (Piquentum), Pulj/Pula (Pola), Pićan (Petena), Pazin (Pisino), Osor (Apsara),
Krk (Curicum), Rab (Arba), Senj (Senia), Zadar (Jadera), Karin (Corinium), Nin
(Aenona), Trogir (Tragura), Vis (Issa), Omiš (Almissa), Korčula/Krkar (Corcyra)
itd. dok su na tlu kontinentalne Hrvatske antički gradovi bili uglavnom uništeni:
Mursa (Osijek), Cibalae (Vinkovci), Certissa (Đakovo), Marsonia (Slavonski Brod).
Imenski slijed sačuvao je Sisak (antička Siscia) u središnjoj Hrvatskoj.
Gradovi u unutrašnjosti Hrvatske nastaju od XII. stoljeća.
Na poznatom je zemljovidu Tabula Rogeriana iz 1154. arapski geograf El Idri-
si ucrtao Hrvatsku (Bilad Garvasia) i unio nekoliko njezinih gradova od Istre do
Dubrovnika. Posebno je spominjao njihove urbane značajke, izgled ulica, brodov-
lje, trgovačko i ratno, pisao o utvrdama, lukama, o stanovnicima, trgovini itd. Ti
tekstovi za ono vrijeme svjedoče o urbanom izgledu navedenih gradova.
Gradove na primorju svrstavamo u ove skupine: a) gradovi s antičkom tradici-
jom, b) gradovi bez antičkoga građevnoga kontinuiteta, izgrađene od XII. do xv.
stoljeća i e) na gradove koji su nastali oko utvrda. Posebna su skupina d) gradovi
u središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj.
A) GRADOVI SA SLIJEDOM IZ ANTIKE, MEĐU OSTALIMA, JESU:
KRK je utvrđeni grad na poluotoku: Curicum (> *Kuricu > *K'brbh > *K'br'b »
Krk. Hrvati svoje ime izvode od ilirskoga imena, a Romani mu nadijevaju ime
Vecla (rom. *Vetla < lat. vetula "stari (grad)" s promjenom tl> kl). Pod hrvatskim
se imenom grad spominje u X. stoljeću.

229
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Atlas koji je za normanskoga kralja na Siciliji Rogera II. godine 1154. sastavio Muhamed el Idrizi. Na
zemljovid je ucrtao Bi/ad Garvasia (zemlju Hrvatsku) s primorjem, otocima i gradovima od Istre do
Dubrovnika. U komentarima piše kako su gradovi utvrđeni, kakvo brodovlje posjeduju, jesu li im po-
pločene ulice, razvijaju li pomorsku i kompnenu trgiovinu itd. Za Dubrovnik piše da je najjužniji grad
u Hrvatskoj.

MOTOVUN - antička Mantona > hrvatski Motovun (s očekivanim prilagodba-


ma on > 9 > o iromanskom sekvencijom I-ovu-I koju valja protumačiti kao sup-
stitut za romanski dvoglasnik low/. Motovun je tipičan primjer akropolskoga ti-
pa naselja.
NIN. Naselje ilirskih Liburna zvalo se Aenona. Taj lik preko rimskoga oblika
Nona (prepoznajemo: -ona> -yn'b > -in) dao je hrvatski oblik Nin. Grad Nin je
jedno od prvih sjedišta starohrvatske plemenske županije, dvor hrvatskih knezo-
va i kraljeva i sjedište hrvatskoga biskupa do X. stoljeća.
POREČje grad na poluotoku. Rimska kolonija Parentium (> *Parent'u > *POrfrČb
» Poreč.
Pravokutni raster ulica (cardo i decumanus) s odjelitim središtema: crk-
venim (oko bazilike Eufraziane iz VI. stoljeća) i municipalnim u luci.

Poreč 1686. iz djela J. Peetersa

230
Toponimija

Pula 1598. godine, rad G. Rosaccija

PULA. Grad su osnovali Rimljani 177. prije Krista i on godine 42-3l. prije
Krista postaje colonia Pola. Grad se razvio na brežuljku. U njegovu su tlocrtu tri
koncentrična prstena. Gornji je utvrda, u srednjem su vile, a u donjem kulturni
i municipalni sadržaji, te izvan zidina do danas sačuvana veličanstvena Arena.
Poprečne ulice penju se prema vrhu i danas se zovu: Uspon Konzula Istranina
(Clivo S. K. Istranin), Uspon na Kaštel (Clivo al Castello), Uspon sv. Roka ... Iz I.
stoljeća su Herkulova vrata (Porta Herculanea) te za Antonina vrata sa dva nad-
svođena prolaza (Porta gemi na). Bazilika sv. Marije izgrađena je u IV. stoljeću na
antičkoj građevini. Nakon Rimljana Pulom su vladali Ostrogoti, Bizant, Franci,
Mlečani. Bila je pod Austro-Ugarskom (1797-1814) i Francuskom, 1920. pod upra-
vom Italije sve dok nije nakon Drugog svjetskog rata ostala u sastavu Hrvatske.
U okolici Pule razaznatljivi su ostatci nekadašnje rimske centurijacije. U kroati-
zaciji imena polazi se od lat. Polla (usporedi Pullariae insulae "Brijuni") i istriot-
skog *P6l'a. Kako su u hrvatskom gradovi, prema pretpostavljenoj opoziciji grad,
muškoga roda i ojkonimi su dobivali muški rod. Tako je od Pol'a nastao hrvatski
oblik Pul'b > Pulj nakon ranog prijelaza zatvorenog -0- /Q/ u /u/ (usp. GregQrius >
Grgur, SQlenta > Sulet, BreQna > Brijun). Od imena Pulj sačuvao se do danas pri-
djev puljski (usp. Puljska ulica u Zagrebu). Oblik Pulj preuzeli su od Hrvata Slo-
venci, koji i danas tako zovu taj grad. Hrvati su se poveli za mletačkim oblikom
ženskoga roda Pola/Pula, pridjev je pulski.
SPLIT. Razvio se iz carske Dioklecijanove palače koja se nalazila između rim-
skih predija: Mrjana (: Maranum), Poišana (: Pansianum), Žnjana (: Junianum),
na položaju mikrotoponima Aspalathos (rom. *spelet s alternacijom a/e: *spala-
tum - *spaletum >*splčt > Split; odnosno *aspaldtu > *Sp(a)liit'b >* Splet'b). Urbo-
nimi romanskoga porijekla su: Poljud « palude); Sukošan « *santukasianu); Plo-

231
Uvod li hrvatsko imenoslovIje

Split 1584, rad A. degli Oddija

kita « placata), Trcela « turricella) i oni hrvatskoga: Lučac, Dobri, Cilko (Kuk),
Meje itd. Hrvatsko osobno ime Drago spominje se u Splitu godine 999. i nosi ga
obnašatelj časti tribuna.
TROGIR, grad s naznakama ilirskih zdanja, rimskih nastamba i romaničkih
zgrada. Slojevi kao i u njegovu imenu! Antičke su potvrde brojne. Od grčkog
TpayouplOv, latinskog Trag'1,lrium, dalmatskog *Trag'uru, starohrvatskog *Trogir'b
(u > y > i) do današnjeg Trogir, G. Trogira. Na zapadnom dijelu otočića potvrđen
je 1249. stari hrvatski toponim Pasike "predio posječene šume" te Borak « dal-
matski burgu "predgrađe"). Povjesničar I. Lučić zove ga Citta nuova, kad je u XV.
stoljeću taj dio zatvoren zidinama. Pasike je od staroga dijela grada dijelio Obrov

Trogir 1573, rad S. Pinargentija

232
Toponimija

Zadar 1840, Ratni arhiv, Beč

"prokop", kako se danas zove poljana ("trg") na tom mjestu, odnosno najšira po-
prečna ulica između Pasika i Obrova (I. Babić). Takvih prokopa nalazimo i u dru-
gim primorskim gradovima. U Splitu Obrov, u Zadru libne ("jaz") i paša, u Kor-
čuli paša, u Omišu Pošal ... svi motivirani gradnjom srednjovjekovnih gradova.
Na kopnu sa sjeverne strane na močvarnim plićacima bile su solane, čiji spomen
čuva današnji toponim Soline. U Trogiru su u XII. stoljeću potvrđena prva hrvat-
ska i romanska prezimena.
ZADAR je jedan od najstarijih gradova na hrvatskom dijelu Jadrana. U antič­
ko doba bila je rimska kolonija Jadra (> *Dzadra > *Dzadri1 > * Zadbr'b) - od ko-
jega je imena hrvatski Zadar (mletački, nakon pojednostavljivanja skupa dr > r,
Zara). Rani su srednjovjekovni urbonimi romanskoga i hrvatskoga porijekla. U
XII. stoljeću u gradu je pretežito hrvatsko pučanstvo. Današnji urbonimi koji su
motivirani srednjovjekovnim zdanjima i ličnostima: Trg sv. Stošije, Stomorica,
Trg pet bunara, Bedemi zadarskih pobuna, Trg opatice Čike itd.

B) HRVATSKI RANI SREDNJOVJEKOVNI GRADOVI KOJI NE NASTAVLJAJU URBA-


NI SLIJED ANTIKE:
DUBROVNIK se razvio od romanskih doseljenika na hridi Labe (lau), na oto-
čiću koji se zvao Ragusium. Odatle mu ime Raguza. S južne strane preko blatno-
ga morskog jarka Paludazzo (: lat. palude "blato") razvijalo se hrvatsko naselje
Prijeko. No već 1189. (prije nasipanja jarka koji se zatim prozvao Placa, odnosno
Stradun "velika ulica") oba se dijela zovu Dubrovnikom (kao u povelji Kulina ba-
na Dubrovčanima). Iako je u XI. stoljeću potvrđeno nekoliko hrvatskih osobnih

233
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Hvar 1688, rad V. Coronellija

imena u gradu, gradska urbonimija je romanska: Placa « platea), Posat (lat. fos-
saturn), Pile « pyle "tijesni prolaz"), Pustijerna (posterula < postera "tajna vrata")
itd. Dubrovnik je jako pohrvaćen tek u xv. stoljeću, kad u njemu započinje snaž-
no hrvatska renesansna književnost. El Idrizi 1154. navodi da je Dubrovnik naj-
južniji grad u Hrvatskoj.
HVAR. Stari se Pharos, sa centurijacijom koja se još danas prepoznaje u Sta-
rogradskom polju, ugasio i Civitas nova (današnji Hvar) razvila se u susjedstvu
na drugoj strani otoka Hvara. Intenzivniji razvitak grada prati se od XIII. stolje-
ća, kad je u luci podignut Arsenal (sklonište za brodove), Fontik (spremište za ži-
to). U idućem se stoljeću podiže katedrala, a godine 1612. kazalište. Ime podgra-
đa Burak (tal. borgo) i lučica Mandrać (tal. rnandrachio). Na mjestu staroga Hvara
(u domaćem izgovoru For) razvio se današnji Stari Grad.
Urbonimi s atributom stari u pravilu su na primorju antička naselja: Argirun-
turn (danas Starigrad, podvelebitski), Fara (Stari Grad, hvarski), Civitas vetus (da-
našnji Cavtat < *Cbpbtatb < Civitate, stari Epidaurus).
KORČULA. Utvrđeni srednjovjekovni grad na poluotočiću. Ime je grčkoga po-
rijekla Corcyra (> *kbrkbrb) hrvatski Krkar. Talijanki oblik Korčula došao je iz ta-
lijanskog Curzula (* korkyula < Corcyra).
ŠIBENIK je hrvatski grad od svojega osnutka. Njime kralj Petar Kresimir IV.
stvara protutežu bizantskim gradovima na primorju. Spominje se godine 1066.
(Sibiniquo), kad kralj Kresimir uzimlje u zaštitu Čiki n samostan sv. Marije u Za-

234
Toponimija

Šibenik 1686, rad J. Peeters a

dru. U Zvonimirovoj upravi iz 1078. zove se Subenico, a u ispravi iz 1089. castrum


Sibinico (Cod. dipl. I, v. Kazalo). Naseljavao se iz okolice gdje se za Rimljana isticao
municipij Scardona (> hrv. Skradin). Trgovačke veze s okolicom spominje geograf
Idrizi u svojem Atlasu 1154. godine. Stara gradska jezgra bila je uokolo sačuvanog
kaštela sv. Mihovila. Zatim se Šibenik širio i uključivao u grad predgrađa: Varoš,
Škopinac, Plisac na istoku, Crnicu na sjeverozapadu, Mandalinu na jugoistoku,
zatim patrocinij Jadrtovac (: Andrija). Težački Dolac dugo je čuvao ruralni sadržaj
i čakavski govor. Šibenik nema romanske urbonimije. Osnova njegovu imenu je
šib-, zapravo pridjev šiben sa sufiksom -ik. Od te osnove koja je značila "šiblje" na-
vodi se mnogo hrvatskih toponima: Šibice, Šibine, Šibovce ... te romanski toponimi
Vanč « vinc! "vrbe" > Vrbno > Vrbnik) na Krku, Firule (lat. ferula "šiba") u Splitu,
Brgat (lat. virga "šiba" > pridjev virgatum > Brgat, XIII. st.) u Dubrovniku. Šiben-
čani su sačuvali etimologiju (i etiologiju) svoga grada u izreci: Šibeniče, šibe te ši-
bale! Vidi J. Smodlaka, Imena mesta i meštana na tlu Jugoslavije, Split 1946, 80-82.

e) GRADOVI KOJI su NASTALI OKO UTVRDA


Njihovi su urbonimi često bili motivirani konfiguracijom terena. Oni pripa-
daju tzv. akropolskom tipu gradova.
KNIN. Grad iznad nekadašnjih močvarišća (palude) s tvrđavom na kojoj se na-
ziru antički (ili predan tički) arheološki ostatci. Dva su vrha na tvrđavi: Sveti Spas
i Lab (labes "litica"). Stolica hrvatskih vladara: Trpimira, Mutimira, Držislava,

235
Uvod li hrvatsko imenoslovIje

Knin 1695, rad P. Mortiera

Zvonimira, Svačića. Važno strateško, prometno i vjersko središte. Na Kosovu po-


lju, uz rječicu Kosovicu, koje se prije zvalo Petrovo polje, bila je villa regalis "kra-
ljevsko gospodarstvo". Ondje je na istočnom rubu u današnjem mjestu Biskupiji
podignuta u IX. stoljeću crkva sv. Marije, koja je bila mauzolej vladarskih obite-
lji, i katedrala hrvatskoga biskupa. Dukljanin piše o "petih crikvah va Kosovi", što
očito svjedoči o jakoj pastvi koja je te crkve polazila. Arheologija zna njihov smje-
štaj. Neke, kao onu sv. Cecilije, istraživao je arheolog Stipe Gunjača.
Od X. stoljeća na Kapitulu, poluotoku na tadašnjem močvarišću, što ga je čini­
la rijeka Butišnica (: antroponim Butišin > Butišina vas, selo> Butišnica, rijeka) iz-
među svojega korita i Krke spominje se monasterium regale, a od XIII. stoljeća crk-
va sv. Bartolomeja, u kojoj je apsida služila kao locus credibilis kninskoga biskupa.
Ime Kninu spominje Konstantin Porfirogenet kao ~ Tv~va, koje ime S. Čače
dovodi u vezu s latinskim Tininum, odnosno *Teninam. G. Holzer (Historische
Grammatik des Kroatischen, lO4-lO5) prati ove supstitucije u imenu: Tinninium
> *Tininji sa zamjenom kratkog /il hrvatskim poluglasom Ibl i depalatalizacijom
11 > n> *Tinin, te metatezom suglasnika tn > kn (kao u tmica > krnica, ditman >
dikman, tlaka> klaka i čest toponim: *na tlo> Naklo i sl.) > Knin.
RIJEKA. Grad na utoku Rečine u more. Na tom je mjestu bilo predrimsko na-
selje Tersatica, koje je dobilo ime od predrimskog kaštelira Trsat « *t7Jrsiitb + ika
> Trsatika) na lijevom uzvišenom brijegu današnje Rečine. Ime je pohrvaćeno
nakon djelovanja metateze tj. nakon X. stoljeća. Tada se lal i le! uz Iri zamjenju-
ju fonemima lal ili li!: *tarsata > Trsat. Za rimskoga prodora na istočni Jadran na
mjestu tadašnje Tersatike razvio se rimski castrum, koji su Hrvati mnogo stoljeća
zatim naselili i prozvali Reka. Grad Rijeka u autohtonom čakavskom ekavskom

236
Toponimija

Rijeka 1726, rad M. A. Weissa

dijalektu potvrdila se kasno, 1493. godine: ad flumen quae dividit Recam cum ca-
stro nostro Tersat. Urbonimija je hrvatska.
D) GRADOVI u SREDIŠNJOJ I SJEVERNOJ HRVATSKOJ
Mnogi su gradovi u XIII. stoljeću stekli na ovim prostorima povlastice slobod-
nih kraljevskih gradova: 1209. Varaždin, 1234. Virovitica (: virovita reka), 1240.
Petrinja (po hidronimu Petrin(a) + -ja, vjerojatno patronimij po crkvi sv. Petra u
Hrastovici), 1242. Samobor, 1242. Gradec (zagrebački), 1252. Križevci, 1257. Ja-
strebarsko (: jastrebari) itd. U nizinskim zaštićenim područjima nastaju: Valpovo,
Osijek, Sisak, Otočac, Požega, Slavonski Brod, Vinkovci i drugi.
OSIJEK. Stara Mursa. Arheološki nalazi iz neolitika. Za Rimljane je utvrđen
grad, raskrižje raznih cesta: od Poetovije (Ptuja) u Syrmium (Srijemska Mitrovi-
ca); od Siscije (Sisak) preko Certisse (Đakovo) na Aquincum (Budimpešta). PO-
sljednji se put spominje 591. godine. Ime se izvodi od indoeuropskog korijena
*mursl*mrsl*mors/mars u značenju "blatište", "kaljužasto tlo koje je donosila i
talo žila Drava.! U etimološkom je srodstvu s toponimima: Mura (rijeka), Mrsinj
(stari grad u Krbavi), Marsonija (Slavonski Brod) i sl.
Hrvati su na osječkom prostoru (po arheološkim nalazima: keramika, vrste
naušnica) već u VIII. i IX. stoljeću, prije provale Mađara u Panoniju. Naselje je
bilo na povišenom položaju, zapadno od stare, razorene Murse.
Hrvatsko ime u mađarskom zapisu glasi Ezzek et portus, a zapisano je 1196.
godine. Kao utvrđeni grad (oppidum) navodi se 1660. godine, a 1687. zapisano je
ime Osseck, i već se razlikuje Gornji grad (Ober vaross) i Donji grad (Unter va-

l P. Anreiter (2001): "Die vorromisehen Namen Pannoniens", Archaeolingua, str. 88-92, Budimpešta.

237
Uvod II hrvatsko imenoslovije

Varaždin 1621, rad S. Rottera

ross). Srednjovjekovni Osijek zapremao je isti prostor kao i turski Osijek. Godine
1579. imao je oko 4000 pretežito muslimanskog pučanstva.
Mađari od hrvatskih imena stvaraju Eszek, od kojega je lika njemačko ime
Essek. Hrvatsko ime znači "prostor u sasječenoj šumi", "pasjeka", "obor". Osnova
je *sek-, od koje su mnogi istooblični toponimi: OsiklOsek po Hrvatskoj. Izvođe­
nje od osnove *sf(k-, "sušiti", "oseka", "plitvina" manje je uvjerljivo jer se po njoj
ne mogu protumačiti ikavski likovi (Lički Osik) i oni na terenima koji nisu uz vo-
du. Poijekavljeni oblik Osijek nametnut je krajem XIX. stoljeća.
VARAŽDIN se razvio blizu antičkih Aquae Jassae (danas Varaždinske Toplice) kao
jak burg opasan jarcima. Spominje se od kraja XII. stoljeća u deminutivnom mađar­
skom liku Varasd "gradac" (Cod. dipl., III, 40) s latinskim sufiksom -in(us), kojim
je mađarska administracija latinizirala mnoge ojkonime. Starija urbonimija iz Xv.
i XVI. stoljeća: Poklečan, Dugi konec, Dravički konec, Milčki konec (konec = "kraj",
"predio"), Platea Cagovc, Brodski konec nije sačuvana u današnjim uličnim imenima.
VUKOVAR. Grad na strateškom položaju utoka Vuke u Dunav. Potvrđen je već
1131. kao Valkov (= *Vlkov) i njegov je ojkonimski sadržaj - castrum. Ojkonim

Vukovar 1825, detalj bakroreza s majstorske svjedodžbe

238
Toponimija

Zagreb 1689. iz Valvasorove knjige Die Ehre des Hertzogthums Krain

Vukovo potječe od antičkog hidronima Ulka (*Ulca > *Vblka/*ValkaI*Volka >


Vlka> Vuka). Od toga hidronima dobiven je sufiksom -ovo ojkonim Vukovo, od
kojega je mađarski oblik Valk6 (hrv. -ovo> mađ. -6, kao hrvatski Valpovo> ma-
đarski Valp6, Dombovo > Domb6 itd.). Godine 1332. grad dobiva mađarski ojko-
nim ski formant -wir za oznaku grada, pa se javljaju dvojaki likovi: Vukovo i Vu-
kavar. Potonji mađarizirani lik Vukavar "grad na Vuki" Hrvati spojnim vokalom
-0- prilagođuju po svojem obrascu: Vukovar.

Grad je okrenut Dunavu. Na to upućuju stariji urbonirni: Dunavski prilaz, Ve-


lika skela, Šamac, Ribarska ulica. Lijevo od utoka Vuke razvio se Novi Vukovar, a
desno uz Dunav Švapsko brdo, Gradac (= Varad) te Desna i Lijeva bara koji upo-
zoravaju na nekadašnja močvarišta. Nalazi iz nekropola na Lijevoj bari pripada-
ju brončanodobnom i željeznodobnom razdoblju, koji s ostatcima slavenske bilo-
brdske kulture pokazuju na kontinuitet života, koji se na nalazištima Vučedola (=
Vučjeg dola) protežu u prošlost do 4000 godina (podrobnije: P. Šimunović, 2002:
"Ojkonirnija srednjovjekovne Vukovske župe", Folia onomastica Croatica XI, 1-41).
ZAGREB. Ondje je na starijim arheološkim lokalitetima osnovana 1094. bisku-
pija na brežuljku koji je kasnije učenim putem prozvan Kaptol (lat. capitulum>
mađarski Kaptol(om) i od XlV. stoljeća Kaptol "kanonički zbor"). Na susjednom
zapadnom brežuljku razvija se municipaino središte Gradec. Oba urbonima rano
dolaze pod zajedničkim imenom Zagreb ("grad za bregom potoka Cirkovnika").
Najčešće se rabio latinski oblik Zagrabia i pomađareni hrvatski urbonim Zagrab
(s vokalnom harmonijom čestom u pomađarenim toponimima). Od toga lika kri-
vom dekompozicijom nastao je bio njemački oblik z(u) Agram(b). Hrvatsko ime
potvrđeno je prvi put 1328. u Dubrovniku (Andrea de Sagreb, habitator Ragusii).

239
Uvod u hrvatsko imenoslavlje

Imena povijesnih gradova s etimološko-onomastičkim bilješkama


Ovom popisu dodat ćemo još nekoliko srednjovjekovnih naselja:
a) Gradovi na primorju. Ta su naselja pripadala prethrvatskim etnijama koje
su gradile kamenom te kroz dugu povijest po građevinama i imenima dočekale
Hrvate, koji su od Romana primili i prilagodili njihova imena u prvim stoljeći­
ma nakon doseobe. Ona svjedoče o ranoj i dugoj biološkoj, gospodarskoj i jezič­
noj simbiozi Romana i Hrvata na tom dugom primorskom pojasu koji se tada za
doseobe Hrvata protezao jugozapadnim rubom Romanije i Slavije.
b) Gradovi i utvrde u unutrašnjosti današnje Hrvatske (i Bosne) na poroma-
njenim prostorima tafl}.ošnjih Histra, Liburna, Japoda, "pravih" Ilira nisu ostavi-
li znatnijih tragova u današnjoj hrvatskoj ojkonimiji. Imena: Nesactium, Agrupi-
um, Raetinium, Salviae, Aequum, Burnum, Bistue, Bigeste ... nisu našla odzvuka
u hrvatskim imenima, kao što su ona rjeđa: Knin, Ozalj, Sinj, Norin, Duvno, Pset
i još neka ostavila, izravno ili posredno, spomen na davnašnja imena, koja su Hr-
vati, primivši ih od Romana, prilagodili svojem jeziku na ondašnjem stupnju nje-
gova razvitka.
c) Gradovi i utvrde u sjevernoj Hrvatskoj. Ondje su tijekom panonskih migra-
cija za seobe naroda, nakon propasti Rimskog Carstva, razorene urbane struk-
ture, utvrđena središta u ravnicama na vodi i na strateški uzdignutim terenima.
Građa kojom su ti gradovi bili građeni, i povijesne prilike koje su ih snašle nije
izdržala. Imena Mursa, Cibalae, Certissa, Incerum, Servitium, Aquae Jassae, An-
dautonia itd. svjedoče o njima kao povijesnim ("mrtvim") imenima. Slijed i spo-
men na neke od gradova u dravsko-savskom interamniju ostavili su jedino: Siscia
(> Sisak), Marsonia (posredno u rječici Mrsunji koja danas teče rubom Slavon-
skog Broda), Syrmium (> ""Srem, današnja Srijemska Mitrovica), i posredno Vu-
ka (> Vukovo > Vukovar).
Na temeljima srušenih i napuštenih naselja, na pogodnim položajima uz rije-
ke, šume, močvarišta ... Hrvati grade, kasnije nego na primorju, svoje nastambe
(zemunice, sojenice, zdanja od građe koja im je bila na raspolaganju), osobito u
razdoblju ranoga feudalizma i još ranije rodovske organizacije patronimska ime-
na na -ci (-ovci/-evci, -inci) kojih je bilo nebrojeno i koja su velikim dijelom zabo-
ravljena. S vremenom se javljaju nova žarišta života na pogodnim položajima, na
raskriŽjima putova, gdje se obavlja razmjena predmeta kućnog obrta i druga raz-
mjena dobara naturalne privrede. Tako su nastala mnoga sjevernohrvatska trgo-
višta, od kojih su se neka zvala po danima u tjednu, kad se u njima održavao sa-
jam: Torčec, Središće, Četvrtkovec, Sobota, Nedelišće.
Već prilično rano pravni, gospodarski, crkveni i politički status slobodnih gra-
dova dobivaju: Varaždin (1209), Perna (1225), Vukovar (1231), Virovitica (1234),
Samobor (1243), Gradac (1247), Križevci (1252), Trg (ispod Ozlja, 1329) itd.
Neka od tih srednjovjekovnih naselja donosimo u izbornom popisu s kratkim
povijesnim i etimološkoonomastičkim bilješkama.

240
Toponimija

Bag (Karlobag) 1652, gravura iz Ratnog arhiva u Beču

BAG (KARLOBAG)
Grad u podvelebitskom primorju. Spominje se već u antičkih pisaca kao Vegi-
um (grč. Oveyia). Prema potvrđenu lokativu iz 1460. B'gu rekonstruira se nomi-
nativni oblik *Bbg, G. Bbga. Nakon ispadanja poluglasa u slabu položaju nastaje
teško izgovorljiv skup /-bg-/ pa se uspostavlja paradigma Bag, G. Baga. Grad se
tako zvao sve do kraja XIX. stoljeća. Usporedi njemu pridruženo naselje Baške
Oštarije. Pripadao je plemićkim rodovima: Tugomirićima, Šubićima i Kurjakovi-
ćima. Nakon turskog paleža 1525. Bag obnavlja nadvojvoda Karlo 1579, pa se od
iduće godine zove i Karlobag. To je ime prevladalo.

BAŠKA
Naselje na Krku u Baškoj dragi (Vallis glagoli tica). P. Skok je ovaj ojkonim
pogrešno izvodio od apelativa *b'bčbka "bačva" jer je Baška istog postanja kao i
(Karlo)bag. S južne strane baščanskog zaljeva uzdiže se brdo Bag (potvrđeno u
antici kao Vigi). Ondje je hrvatska utvrda Gradac i vrh Klam « Hlam < *HIm
"hum"). Od pohrvaćenog imena Bag « Bbg'b) i njegova pridjevnog oblika *Bbg'b
+ bska nastao je toponim Baška (uvala) poput romanskog toponima Valbi'ska
(= Baška draga). Apelativizirani ojkonimni pridjev: Baški (ne: Baškoj).
BELl MANASTIR
Glavni grad hrvatske Baranje. Potvrđen je 1289. kao Monasterium B. Michae-
lis de Peel. Smatra se da je Peel prezime mađarskog plemića koji je podigao samo-
stan. Samostan se u prošlosti nazivao Baranyamonostor (= Baranjski samostan)
i Majsmonostor po posjedu obitelji Moys, koja je u XIII. stoljeću imala na svojem
posjedu samostan. Hrvatsko ime oblikovalo se pučkom etimologijom zamijeniv-
ši prezime Peel hrvatskim pridjevom *bel'b.

241
Uvod ti hrvatsko imenoslovlje

BIOGRAD

Grad koji su Hrvati osnovali i dali mu svoje ime (kao i Šibeniku). Onimijska
osnova bel'b "bijel, jasan, svijetao i sl." vrlo je zastupljena i u ojkonimiji (Belaj 1080,
Bjelaj, Bilaj, Belej, Belgrad u Vinodolu), u antroponimiji: Bdoxpwf3arol (950, bi-
jeli Hrvati = Bijela Hrvatska), Belotica (1080) i uzoonimiji: Bilza 1080. « hip. od
Beloslav). Oko 1018. hrvatski prijestolni grad. Potvrđen za Krešimira IV. 1060: in
civitate Belgrado, 1071. in Castro Belgrado. Tada snezamijenjenim jatom !el kao i
Lessani (danas Lišane < *lt~S'b "šuma"). S promjenom u XIII, odnosno u XlV. sto-
ljeću e> i, na kojemu je zadržan naglasak, a onda -l na kraju sloga prelazi u -o i
nastaje oblik Bi'ograd. Obnovile su ga 1202. zadarske izbjeglice, pa se od tada na-
zivao i Zara Vecchia ("Stari Zadar").
BJELOVAR

Do Xv. stoljeća ne spominje se kao naselje u kraju koji je motiviran mnogim


bilogorskim tekućicama: Plavnica, Klokočevac, Česmica, Stublina, Beloblaczka,
Beloblatje. God. 1482. spominje se kao posjed Belowarcz (v. Heller, Comitatus Cr i-
siensis, 15-16). Hrvatsko ime Belovac 1673. na Glavaševoj karti u vezi stoponimom
Beloblatje, odnosno Beloblacka reka, potok (*Belovecz) koji je tekao podalje od da-
našnjeg Bjelovara. Kad je nakon Turaka izgrađena na današnjem mjestu krajiŠ-
ka utvrda nazvana je BelloViir 1666. Kao središte kraljevske oblasti neko je vrije-
me nazivan Novi Varaždin, ali je ubrzo vraćeno pomađareno ime Belovar, koje se
pučkom etimologijom tumačilo kao Belin grad (po kralju Beli). Budući je bio na
kajkavskom području, zapisan je u ekavskom liku le > (JI, ali je potkraj XIX. sto-
ljeća ime jekavizirano u Bjelovar.

BOL

Postoje dva Bola. Rimsko naselje na Braču podno ilirske utvrde Koštilo « ca-
stellu) i šanac između Splita i Solina kOji se spominje 1056: vinea Bailo. Oba se
izvode od lat. vallum "šanac", odnosno od prvotnoga hrvatskog značenja obala
"opkop". Promjena ii > o iz VIII. je stoljeća. Oba su Bola služila u obrambene svr-
he. Na mjestu rimskoga Bola na Braču danas je ostao hrvatski supstitut Gornja i
Donja obala "nasip", što svjedoči o dobroj obrambenoj utvrdi i ranom pohrvaći­
vanju romanskoga toponima.
BROD NA SAVI (SLAVONSKI BROD)

Stara panonska Marsonia. Odatle su putovi vodili prema Sisciji (Sisku) na za-
padu, preko Certisse (Đakova) i Cibalije (Vinkovaca) na Mursu (Osijek), preko Syr-
miuma (Srijemske Mitrovice) na Taurunum (Zemun). Marsonija je bila i ostala
"ključ" za Bosnu. Ime Mapa6vla/Marsonia obilato je potvrđeno u antičkim vreli-
ma (Anreiter, 85-86 i passim). Osnova *mars- + -on znači "kaljuža, blato" od in-
doeuropskog *mors/*mrs (u Panoniji murs-). Ime je do danas sačuvano u imenu
potoka Mrsunja koji je nekoć optakao utvrdu, a danas teče zapadnim rubom sta-
re Marsonije.

242
Toponimija

Hrvatsko ime Brod "gaz, prijelaz, trajectus" javlja se tek 1450. godine kao po-
sjed, a 1556. kao castrum, kad plemići Berislavići podižu naselje Brod. Stari grad
prozvao se Gornji Varoš, a Donji Varoš uza Savu nazivao se Brod. Ime je motivi-
rano drvenom skelom kojom se prelazila Sava. Drugo mu je ime bilo Brod na Sa-
vi po čestom obrascu: Brod na Muri, Severin na Kupi. Grad je vodio tešku borbu
s vodom i čestom izmjenom stanovništva. Nakon izgona Turaka 1697. gradio se
po planu Nikole Sparra koji ga je nazvao Cravaten Stadt jer je i po dijalekatnim
osobinama i toponimijskim potvrdama nosio hrvatski biljeg.
Cx..SKA
Naselje na Pagu. Antička Cissa, kako se nazivao sav otok Pag: 1070. Kissam,
1071. insula Kesse, Kessensis communitas. Na ovom je imenu provedena vrlo rana
slavenska supstitucija romanskog Iki ispred palatalnog Iii: Kissa + -bska > Cisika
> Cbskba > Caska, onako kao u Kerso > Cerso> Cres, Civitas > Cbptat > Cavtat.
Pojava se provodila do otprilike sredine VIII. stoljeća. Kissa (= Pag) posljednji se
put spominje 1372. Od tada se zove po tadašnjem glavnom gradu insula Paghi (v.
P. Šimunović, Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, 76).
CAVTAT
Grčko naselje Epidauros iz III. stoljeća prije Krista. Rimska kolonija Civitas
vetus. Od rom. akuzativa Civitate(m) > *Kib~tat~ hrvatskom palatalizacijom i za-
mjenom romanskih kratkih /il hrvatskim poluglasom nastaje Cbbbtatb > Cbptat,
a vokalizacijom poluglasa u jaku položaju današnji oblici Cabtat, Cap ta tlCavta t.
Sve su te supstitucije vrlo rane, dobro potvrđene i nastale ubrzo nakon hrvatske
doseobe.
ČABAR
Novije naselje u Gorskom kotaru. Spominje se prvi put 1642. u grobničkom
urbaru P. Zrinskog. Njegov se nastanak vezuje uz početak kopanja željezne rude
u XVII. stoljeću. Ime je dao rijeci Čabranki, lijevom pritoku Kupe.
Nastao je od apelativa čabar < praslavenski *čbbbr1J "badanj, drveno vjedro", a
onda metonimijom "kotlina, dolina". Imenski i ime nički oblici spomenute osno-
ve nalaze se u svim slavenskim jezicima.
DELNICE
Grad u Gorskom kotaru. Neki mu vide motiv u smještenosti, podijeljeno-
sti na granici brodskog i hreljinskog dominija, drugi u imenici delavci "radni-
ci". Priklonio bih se starom značenju "dio naslijeđene djedovine" (Bezlaj, ER l,
97). Ojkonim je prvi put spomenut 1438. kao Delnice (de Delnic). To se ime za-
držalo do danas unatoč njegovu poštokavijivanju početkom XX. stoljeća u Dio-
nice, i unatoč prilično neraspoznatljivu dijalekatnom obliku DejvanCf (zabilje-
žio J. Lisac). Prvotni oblik nastao prije dijalekatnih promjena e> ei i do četnog
-l (Del) uneslogotvorno -!:l-o Zanimljivo je spomenuti da je prvotno ime Delni-
ca bilo Mrzlopolje, koje se nije održalo.

243
Uvod II hrvatsko imenoslovije

DUGA RESA

Naselje na rijeci Mrežnici iz XlV. stoljeća. Imenica resa (*r~sa) označuje "zem-
lju u blatini koja kad po njoj ideš ugiblje se pod nogom" (ARj, XIII, s. v.). Od te
imenice "mokrina", "podvodno tlo" izvedene su mnogi toponimi i hidronimi u
slavenskim jezicima (v. Lj. Stankovska, "Prilog kon imeto na gradot Resen", Ono-
mastica lugoslavica, VI, 1976, 107-116). Ovaj apelativni hidronim sačuvao se na
močvarištu uz rijeku Mrežnicu, dok je izvedenih toponima mnogo: Resnik (za-
grebački i trogirski), Resavica, Resica, Resna, Podresnik itd.

ĐAKOVO

Staro keltsko naselje Certissa. Potvrde iz antičkih vremena: Certiseii "opto-


čen predio" < indoeuropski *kert "saviti" (Anreiter, 211). Đakovo se kao hrvat-
sko naselje prvi put spominje 1244, a već 1252. sjedište je bosanskog biskupa.
Godine 1536. osvojili su ga Turci, koji su ga 1687. spalili pri povlačenju. Počet­
kom XVIII. stoljeća počinje nov razvitak doseljavanjem stanovništva iz Hrvat-
ske, Bosne i Bačke.
U osnovi imena je imenica đak "klerik", usp. mađarski Diakowir "klerički
grad". Sufiks -ovo dodan imeničkim osnovama označuje nositelja svojstva: na-
mina attributiva kao Zrnovo « *žbrny), Sarajevo (: tur. saray "dvorac, han"), Bi-
ševo (: Bussi), Lastovo (: La(de)sta), Oborovo (: obor), Valpovo (: valpol "predstoj-
nik gospoštije"). U mađarskom se često glasovni skup u finalnoj poziciji skraćuje:
-ova/-ovo> -o: Dombo "mjesto gdje rastu dubovi", Valpo "mjesto predstojnika val-
poštije", Volko (= Vukovo), "mjesto na utoku Vuke", Diako "klerički grad".
GOSPIĆ

Poput mnogih današnjih ojkonima na -ić i Gospić je u početku imao množin-


ski lik Gospići. To ime nastalo je po titularu Gospe od Blagovijesti, kojoj je po-
svećena katedrala i župa, osnovana u XVIII. stoljeću. Lokalitet Gospić spominju
turski defteri mnogo ranije (1604). U turskim je vrelima zapisano ime Gospojina,
a godine 1574. mezra Gospić i u oba slučaja ime se odnosi na parcele na kojima se
nalaze crkvine, a dotične zemljišne čestice pripadale su crkvenom imanju. Tako je
Gospina crkva u XVI. stoljeću dala gradu patrocinijsko ime Gospići/Gospić.
HLEBINE

Zupa iz 1334. god. Hrvatski toponim od praslavenske osnove *hl~b'b "blato,


zemlja, močvarište". Ne valja miješati s osnovom *hlčb'b "kruh", kako to čini V.
Šmilaner (Pfiručka slavanske toponomastiky, 1970, 78). Kajkavci do danas rije-
či iz tih osnova izgovaraju drukčije: *hl~b'b > hllib "blato" : *hlčb'b > hl~b "glava
kruha".
ILOK

Antičko naselje Cuccium na Dunavu (Anreiter, 57). Od ie. korijena *kel!- "zavi-
jati, izdignuti, nadsvoditi". Ime motivirano izbočinom, izdigom na desnom bri-

244
Toponimija

Ilok 1862, gravura iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu

jegu Dunava, usp. panonski *kukka "brežuljak" + -ita "uzdignuto područje". Ma-
đarski ojkonim Ujlak> Ilok nastao je kasnije: > Wylak > Vylak (sa redukcijom wi
> !:li> i) > Ilok u značenju Novi stan (stanište) (uj "novi" + lok "stan").
KAPTOL

Na lQkalile.tu. se.la Ka\ltQl kQd PQŽ.e.'t,e. s\lQm\'R~e. se. nIl. 't,Qd\'Re. C<!.}lttv.h.<.m ec-
clesiae beati Petri di Posega. Ondje su, kao i u Zagrebu (Gradec - Kaptol), posto-
jala dva srednjovjekovna grada Požegavar i Požega. Požegavar (= Kapitui > Kap-
tol) bila je nadarbina, locus credibilis zbornog kaptola crkve sv. Petra (1250), kojim
je upravljao prebendar kao glavni vikar Pečuške biskupije, koja se prostirala od
Cernika na zapadu do Srijema na istoku. Prije turskih osvajanja (1537) u Kaptolu
su postojale dvije tvrđave (castra): Posega sent Peter i Prepostwar. One su do da-
nas najuščuvaniji srednjovjekovni slavonski burgovi. Latinski oblik Capitulum
pomađaren je kao Kaptolom. Odbacivanjem mađarskog dočetka -om nastala su
hrvatska imena Kaptol (u Požegi i Zagrebu), u Kninu je Kapitul tamošnje dav-
našnje kninske biskupije.
KARIN (GORNJI I DONJI)

Naselja na Karinskom moru. Antičke potvrde: Corinium in Liburnien, I. Lučić


zapisuje Corinium, slavenski Karin. Kroatizacija išla je, po Holzeru, ovim redom:
*Koriniu > *KQrin'u > *Kbrinj1J > *Kbrin, te nakon depalatalizacije n > n i vokali-
zacije poluglasa dobiven je današnji oblik.

245
Uvod u hrvatsko imenoslovije

KOPRIVNICA

Grad u podravskim ravnicama spominje se od 1316. magna via versus Kopron-


cham (Cod. dipl. VIII, 425). Već 1356. dobiva status slobodnoga grada: Kaprun-
cha civitas libera (Cod. dipl. XIII, 552). U Xv. stoljeću kao utvrđeno naselje javlja
se pod mađarskim imenom Kuwar (1414), Kuwar castrum (1417), villa sub castro
Kuwar, Kuwar castrum civitatis Kaproncze (1433), što je mađarska preveden ica
Kamengrad (mađ. ko "kamen" + wir "grad").
Dalje se stalno pojavljuje u mađariziranom obliku hrvatskog imena. Ime je
vjerojatno nastalo od poimeničenog pridjeva na -an (usporedi naselja Koprivna
na susjednom Psunju i uz rijeku Osatinu u Osječkoj županiji) + -ica> Koprivnica.
Takvih je imena fitonimskog porijekla vrlo mnogo u hrvatskoj toponirniji.
KRBAVA

Pokrajina (Gacka, Lika i Krbava) u Lici, rijeka, polje, naselje i ilirska gradina na
brdu. Na brdskoj hridi dograd ili su Hrvati nakon doseobe svoj tvrdi grad koji je
postao kasnije sjedištem biskupije. Oronim Krbavu izvodimo od slavenske osno-
ve krb-Ihrb-Igrb- "uzvisina, hrbat". Ona je prisutna i u našoj i u slavenskoj oroni-
miji. Neki su etimologičari njome pokušali protumačiti etnonim Hrvati (vidi S.
Ondruš, 2000, Odtajne tresory slov - Chorvat a Srb, 117-127, Bratislava). Slični su
toponimi u nas: Hrbatij (Hercegovina), Hrbine (Rama), Hrbošnjak te Krbat, Kr-
bela (otoci u Kornatima), Krbljina (gora u Bosni), Krbograd (brdo), te uz Krbavu
i rječicu Krbavicu i srednjovjekovno ličko naselje Gribi. Ne valja pomišljati na la-
tinski apelativ corbis "košara", jer bi se u preuzimanju te osnove očekivala meta-
teza likvida: corb- > *crab-, što se, međutim, nije dogodilo.
KUTINA

Prvi put se spominje 1256. in Cotynnam (Cod. dipl. V, 87) i odnosi se na pritok
Lonje. Rječica je prolazila mimo kasnijeg naselja Kutine. Na tamošnjim izvorišti-
ma zapisana su imena staroga korita rijeke kao Stara Kutina, jezerca Kutinec, Su-
ha Ketina "presahlo korito potoka" itd. Kutina se od XIII. stoljeća javlja u kajkav-
skom obliku Kotinec, Kotonya, Kotenna sa starim stražnjim nazalom -p-, a kasnije
dolaskom štokavskog pučanstva prevladao je refleks -u-o Sve to pokazuje da ovi to-
ponimi imaju u osnovi praslavenski apelativ *kpt'b- "ugao", "okrajak", "napušteno
korito", "mrtvaja"... Hidronimi se javljaju u nas i u drugim slavenskim jezicima.
Izvođenje Kutine od kutinja "dunja" nije uvjerljivo (vidi E. Dickenmann, Studi-
en zur Hydronymie des Savasystems I, 1966,205-206). Usporedi ojkonim Kutjevo.

KUTJEVO

Na obroncima slavonskog sredogorja bilo je vinograda već od rimskih vreme-


na. Tako se na obroncima Krndije (1250, Cod. dipl. IV, 333) spominje samostan
Kotko, ecel. de Kotkoa. Ime potječe od praslavenske imenice *kpt'b (koji je nazal u
štokavskom i čakavskom prelazio u lul do kraja X. stoljeća). Apelativ kut- značio
je okrajak, ugao (usporedi istarski toponim Nugla), a u hidronimiji "mrtvi ruka-

246
Toponimija

Makarska 1572, rad F. Camoccia

vac", "mrtvaja". Od te osnove stvoreni su u nas i u drugim slavenskim zemljama


mnogi toponimi (na ovom slavonskom području su: naselje Kuti, bara Kut, Kutina
pritok Lonje, grad i rijeka Kutina, Kutno "blato blizu Osijeka" itd.). Hrvati kao da
su tražili vodoplavna, močvarna zemljišta (vallis de Co tko). Prvo potvrđeno ime
Kotko (za Kutjevo) skraćeni je oblik pomađarenih toponima: -ovo> -o: Dombo
« Dubovo), Diako « Đakovo), Valpo « Valpovo) itd. Imena Kuttievo, Gutthyevo,
Cutthyevo "selo" javljaju se tek 1660. godine. Ta nekoć cistercitska opatija, a onda
isusovački samostan, podigli su vinogradarstvo i konjogojstvo na doličnu visinu,
kako svjedoče do danas kutjevski konji i kutjevska vina.
MAKARSKA
Grad je dobio ime po ilirskom naselju Makar koje je danas iznad Makarske,
podalje od mora. Vrlo dobro potvrđen od antičkih vremena: latinski Muccurum,
dalmatski *Mukru > hrvatski *M'bkor'b > *Makar > s vokalizacijom poluglasa u
XIII. stoljeću: Makar. Sufiksom -bska > Makarska "luka staroga Makra", kao što
je susjedna Baška Voda luka staroga Basta (Bastbska + voda), od predrimskog oj-
konima Bist(on).
MOLVE

Naselje u Varaždinskom dekanatu. Prvi put se spominje l366. kao posjed Mol-
wa [Molva] (Cod. dipl. XIII, 553), a onda kasnije kao Molve. Ime je izvedeno od
prasl. *molY-'bve > *molw-ica, sa značenjem osnove *mol'b- "riječni pijesak" kako

247
Uvod li hrvatsko imenoslovIje

Obrovac krajem XVII. stoljeća, rad V. Coroneliija

je to i u nekim drugim slavenskim hidronimijama (A. I. Ilijadi, Acta onomastica,


god. 49, Prag 2008, 149-150).
OBROVAC

Stari hrvatski toponim iz 918: Abrabuicio (Cod. dipl. I, 27) napisan od Romana
za hrvatski Obrovac, a 1337. piše se Obrouez sa lei za poluglas lb/. Ime je izvedeno
od starog hrv. termina obrov "prokop", koji je čest u urbanoj toponimiji: Obrov u
Trogiru, u Splitu, Oborovo "dugoselski ojkonim na Savi" itd.
OMIŠ
Predromansko ime (Oneum, etnik Onastini, Mayer, 247) danas je potvrđe­
no na nekoliko mjesta na primorju. Ovaj ojkonim na ušću Cetine (antička imena
Nestos, Hippus) zabilježen je kao Almissa, Almissus. Kroatiziran rano prijelazom
protoničkog la > oi, te palatalizacijom Isl u lšl ispred (i), kao u Lessium > Leš. Izo-
stala je metateza likvid a jer je hrvatsko ime u XI. stoljeću zabilježeno u starom 10-
kativu na -i: in Olmisi (= u Omišu), a etnik ex Olmisanin (pluralni oblik na -jane,
Omisani). Iako je III u Olmiš uglavnom nestalo (usp. balsam > basam i drugdje),
ime se do danas na Braču izgovara Olmiš, gen. OlmWl.
OMIŠALJ
Naselje i predrimska gradina na Krku. Pri hrvatskom naseljavanju Krka Omi-
šalj je bio "prvi na udaru". Do danas čuva pri vrhu ime uličice Dunajec, vjerojatno
nekadašnjega potoka ili to postaje za jakih kiša. Njegovo ime nije, kako se mislilo,
romanskog porijekla "'ad musc(u)lu "dagnjište" (P. Skok). Ono ne bi imalo nika-
kva motiva za "naselje na vrhu brda". Ime Omišalj dovodim u vezu sa susjednim

248
Toponimija

Osor 1598, rad G. Rosaccija

otočićem Sv. Marko, kojim prolazi današnji Krčki most, a zvao se Almiss(u), što je
predrimsko ime. Ova omišaljska Almissa deminutivni je oblik imena izveden su-
fiksom -ellu (koji u kasnijem veljotskom glasi -jal): *almiss(u) + -ell(u) > Omišalj,
s promjenom protoničkog lal> 161 (kao Almissa> Omiš u Dalmaciji i drugdje na
primorju). U prilog takvu izvođenju je današnji etnik Omišan, koji sam tamo za-
pisao. Usporedi na Krku Punat i Punćal (: pont(e) + -ellu), Vanč i Vančal (: *vinc(u)
+ -ellu "šiblje, vrbik"), Munt i Munćal (: monticellu "brežuljak") itd.
OSOR

Gradić na uskoj prevlaci između Cresa i Lošinja. Brončanodobni, ilirski i rim-


ski arheološki spomenici svjedoče o njegovoj prošlosti na tom važnom strateškom
mjestu. Osorska biskupija bila je osnovana 530. godine na saboru u Saloni. Hrvati
su u Osoru uskoro nakon svoje doseobe, što pokazuje vrijeme fonetskih supstitu-
cija u imenu Osor i u osorskim toponimima (Suplatunski i dr.).
Latinski polazni oblik Apsarum. Konstantin Porfirogenet sredinom X. stoljeća
piše ga'D'I'apa, od kojega je oblika današnji Osor (odnosno asuar, kako sam to ime
zabilježio). Promjene kratkih la! u 161 kao u Kotor « Cattarum), Mosor « Massa-
rum) zbile su se do sredine VIII. stoljeća. Ione svjedoče o ranoj hrvatskoj prisut-
nosti na Cresu. Sačuvan je i opis dočeka Petra II. Orseola 998. godine u Osoru gdje
su došli mnogi Romani i Hrvati iz svojih otočkih kaštela da uveličaju doček. Taj
zapis posredno potvrđuje da Hrvati u X. stoljeću nisu lutalice, skupljači plodova,
nego da borave u svojim kaštelima. Sa Cresa je poznata Valunska ploča iz XI. sto-
ljeća na kojoj su oblom glagoljicom zapisana prva hrvatska osobna imena: Tčha,
sin Bratohna i unuk Juna (: jun "mlad" = junak, junac; Juna je, dakle, "Mladen").

249
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Petrinja 1689. iz Valvasorove knjige Die Ehre des Hertzogthums Krain

OZALJ
Stari grad na slikovitoj hridi iznad Kupe. Pretpovijesno i rimsko arheološko
nalazište s dvije starokršćanske crkve. Stari povjesničari pretpostavljaju da je na
tom mjestu bila antička Asselia (> *Oz'bl'b > Ozalj). No kako tih starijih potvrda
nemamo, vjerojatnije je ime nastalo od ecclesia s. Aselli (Starine JAZU, 23, 208) >
Sut Osel < santu Assell(u) < sanctus Anselmus (franački vjerovjesnik u Hrvatskoj
iz IX. stoljeća), tj. Anssellmus > AsselU > OZ'blb > Ozalj. Usporedi sanktorem Su-
tožel iz 1210. godine u okolici Splita, a ime Anselmus dolazi 1198. godine na Kr-
ku (V. Putanec, Refleksi pridjeva sanctus u onomastici obalne Hrvatske, Slovo, 13,
1963, 159). Ime OZ'bl''b vremenski odgovara vladanju Ljudevita Posavskog u tom
kraju i prilagodbi patrocinijskog imena starokršćanskih crkava.
PAKRAC
Staro predrimsko ime. Jedno od rijetkih imena koje su u Međurječju Save i
Drave naslijedili Hrvati (usp. Sisak, Mrsunja, Vuka, Bosut, Srijem) i prilagodili
ga svojemu jeziku. Ime se prvotno odnosilo na rijeku Pakru. Pakrac je bio njezin
pritok (usp. UnalUnac, Don!Donec). Očito je ime bilo muškog roda: 1228. (Cod.
dipl., III, 293) Pwker > *Pl1kr'b > P'bkr'b. Mađarska grafija ubacuje lul uz slogo-
tvorno Iri kao u Hurvat (kasnije Horvath) < Hrvat.
Stare potvrde za rijeku su Pwker (1228), Pukur (1229), Pukur magnum (tj. Pak-
ra: Pakrac) itd. God. 1413. potvrđena je utvrda Pakrac: Pekrech castrum (Monu-
menta Hungarica Historica 1857, I, 36, 159). Otad se zapisuje kao naselje (za hi-
dronim Pakra i slično v. ovdje u poglavlju Hidronirnija).
PETRINJA
Grad na Banovini na ušću Petrinjčice u Kupu: qui influit rivu m Petrina (1201,
Cod. dipl. III, 10). Povijesne potvrde pokazuju da su se današnja Petrinjčica i
grad nazivali istim imenom Petrinja, odnosno Petrina. Za hercega Kolomana

250
Toponimija

Požega oko 1700. godine, Gradski muzej Požege

1240. dobila je Petrinja status slobodnoga grada: nos hospites de Petrina (1242),
prope fluvium Petrina (1256). Maretić i drugi poistovjećuju oblik toponima Pe-
trinja s osobnim imenom Petr-inja (kao Strah-inja). U hrvatskoj (i slavenskoj)
onomastici nije prilično da se osobno ime pridaje gradu, rijeci bez ikakvih su-
fiksainih dodataka. Pretpostavljam da je ime rijeke i grada od oblika osobnog
imena Petr- + -ina popridjevijeno posvojnim sufiksom -ja kao Martinja, Iva-
nja, Stipanja, Baranja i Petrinji susjedna Krstinja i sl. (podrobnije u E. Dicke-
nmann, Studien zur Hydronymie des Savesystems II, 1966, Heidelberg, i u radu
V. P. Šufgač, K rekonstrukcii praslavjanskogo leksičeskogo fonda: proizvodnye na
*ynb, Studii z onomastiki ta etimologii, 203, Kijev, 69-89). Neki izvori navodno
spominju staru crkvu sv. Petra u petrinjskom selu Hrastovici, pa bi ime Petri-
na (Petrinja) moglo biti patrocinijskoga postanja, po tvorbenom modelu ime-
na Moslavina < *Moslav(ov}ina (v. I. Golec (1993): Povijest grada Petrinje, Škol-
ska knjiga, Zagreb).
PLAŠKI
Jedan od rijetkih ojkonima na -ski/-ški/-čki. Zapravo je Plaški pridjev od ime-
na Plasa "čistina u šumi", "raskrčena zemlja". Plasa ima svoj areal u kvarnerskoj
zoni: Plase dio Rijeke, na Krku, 1450. u okolici Zadra: trsi u Plasi zmoračnej. lič­
ki ojkonim Plaški « Plas(a) + -ski) nastao je u XVIII. stoljeću doseljavanjem Vla-
ha stočara.
Sufiksom -ski u muškom rodu dolazi samo na nekoliko hrvatskih ojkonima:
Čunski na Lošinju, Imotski, u susjedstvu Ljubuški te Plaški, a tvoreni su imenima
svojih matica: Čun, Imota, Ljubuša, Plasa.
POŽEGA
Vallis aurea - "zlatna dolina". Stari Incerum na putu od Siscije do Murse. Od
ta tri imena jedino je Siscia ostavila svoj trag u današnjem imenu Sisak. U druga

251
Uvod li hrvatsko imenoslovije

dva kontinuitet je bio prekinut. Nije ih imao tko predati Hrvatima i pratiti s nji-
ma dug put jezične prilagodbe.
Požega se spominje krajem XI. stoljeća: Posige, nekoliko puta u XII. stoljeću:
Posegna, Posege, a onda kao utvrda: Posega castrum, pa tek 1330. godine mađarizi­
rani lik Posegawar (za mnogobrojne potvrde vidi G. Heller, Comitatus Poseganen-
sis, Serie A, Die historischen Ortsnamen von Ungarn, Miinchen 1975, 200-201).
Pridjevak Slavonska dobiva za prve Jugoslavije kad u novoj državnoj tvorevini do-
lazi u koliziju sa (Užičkom) Požegom.
Nekad sjedište komitata (varmedžije), županije, odnedavna i sjedište biskupi-
je. Stanovnik Požege je PoŽeŽanac. Javlja se i kao prezime, uglavnom po Slavoni-
ji. Kudikamo je čestotrriji mađarizirani prezimenski lik Požgaj (Požgajac, Požga-
jić, Požgan). Požgaji su rasprostranjeni kojekuda, a vuku svoje korijene iz Požege
(slično kao Raguži od imena Raguze).
U osnovi je ojkonima osnova žeg- (žeći, požeći, požgati i sL). Od praslavenske
osnove prbg7J- toponimi su bili motivirani davnim paljenjem šuma kao način kr-
čenja i dobivanja ugara (gar "ostatak na zgarištu". Od požeg "palež" oblikovalo se
ime Požega vrlo rano i rano upućuje na način hrvatskoga gospodarenja u Slavo-
niji. Slični su ojkonimi: Požari (Ogulin, Virovitica), Požarine i Požarnica (Čabar),
Žegar (Ogulin, Bukovica), Žeže vica (Omiš), Žeženik (Brač), Paljevine (Đakovo,
Čazma), Potpalež (Ogulin), Ogorjelice, Zagarić itd. Njima pridružujemo mno-
ga Kurila (: kuriti "gorjeti"), Prlitor: rumunjski (vlaški) part. perf. "spaljen" < pir-
lit- + lat. -tori us > rum. -tor (kao u Vizi tor, Durmitor), glavni grad Češke Praha
(= Praga) od prbg7J, bračke Pražnice (selo na Pražnicah), brač ka imenica supr6ška
"zapretana žerava" itd.
RIŽiNICE
Povijesni lokalitet na granici solinskog i kliškog područja, na mjestu gdje se
obronak Kozjaka spušta i čini uvalu Rupotina kojom protječe istoimeni potok
zvan još i Ilijin potok, a izvire sjevernije na starokršćanskom samostanskom lo-
kalitetu Crkvine ("ruševine crkvenih zdanja").
U Rižinicama je godine 1891. pronađen dio zabata s natpisom PRO DUCE
TREPIME(RO), zapisano ime hrvatskoga kneza Trpimira (oko 845-846) na njego-
voj zadužbini.
Ime je slavensko od osnove rez- "obrez", "obrezano, obrađeno mjesto". Od nje-
ga, osobito negacijom ne-, nastali su mnogi toponimi: Nerez, Nerezi, Nerezine, Ne-
režišća itd. Na Braču nasuprot neobrađivanim Nerežišćima nalazi se brdo Režišće
koje je obrađivano. I lokalitet Rižinice toga su postanja.
SENJ
Arheološko nalazište iz neolitika. Liburni su ga zvali Senia. Za Idrizija (1154)
u njemu su Hrvati. Posjeduju ratno i trgovačko brodovlje. Kasnije za Turaka po-
diže se utvrda Nehaj (1558). Senj doživljava prosperitet kad je Jozefinskom cestom
povezan s unutrašnjošću. Istoga je imena selo na Buzeštini u Istri.

252
Toponimija

Senj 1660, rad M. Stiera

SESVETE
Naselje na istočnom rubnom predgrađu Zagreba. Sesvete su nazvane po crkvi
posvećenoj Svima svetima. U ranom kršćanstvu to je bio spomen-dan sv. Mari-
je od mučenika (s. Maria ad martyres). Papa Grgur IV. premjestio je svetkovanje
Svih svetih na dan 1. studenog.
Naše Sesvete nose kajkavski oblik jer imena nastaju u mjesnom, zavičajnom
idiomu. Taj dijalektalni oblik valja uvažavati i čuvati. Ime se razvilo od blagdan-
ske imeničke složenice Vse svetih duše (Seh duš dan, kako bi rekli Nazorovi Ka-
stavci). Da bi ime bilo upotrebno i funkcionalno, nastao je pojednostavljeni oblik
Sesvete.
Postoje još Sesvete Ludbreške i Sesvete Požeške.
Ove zagrebačke Sesvete spominju se od XlV. stoljeća u izrazu ecclesia Omni-
um sanctorum (1314) i u mađarskom liku Mendzenth (1397). Tek od XVII. stolje-
ća javlja se oblik Sesvete. Od tada redovito: Szeszvete.
Nasljedovanje naseobinskog, kultnog i sakralnog mjesta u nas je antička ste-
čevina. Stotine mjesta po sjevernoj Hrvatskoj nazvano je po patronu crkve (vi-
di Josip Buturac, "Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1510. godine", Starine
JAZU, 59, 1984, 43-108).

253
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Sisak sredinom XVII. stoljeća, bakrorez iz Ratnog arhiva u Beču

SISAK
Sjedište Sisačko-moslavačke županije. Na poluotoku što ga čine Kupa, Odra
i Sava, kao izuzetno strateško mjesto, nalazio se predrimski (vjerojatno keltski)
tvrdi grad Segestika, koji je razorio Oktavijan i podigao rimski grad Colonia Sep-
timia Siscia (*Siskia). Ta *Siskia bila je 297. sjedište Panonije Savije i sjedište ra-
nokršćanske biskupije.
Za dolaska Hrvata ime Segestika bilo je zaboravljeno, i oni su čuli i svom je-
ziku prilagodili ime Siskia. Ono je u IX. stoljeću bilo sjedište Ljudevita Posav-
skog. Moglo bi se reći: ono što je Nin bio u južnoj Hrvatskoj, to je u to vrijeme
bila *Siskia u sjevernoj Hrvatskoj. Godine 928. spominje se na crkvenom sabo-
ru u Splitu ecclesia Sisciana (Cod. dipl. I, 37), a biskupija je bila ponuđena Grgu-
ru Ninskom.
Od oblika *SiskaIS?ski1 izvodi se hrvatski oblik *Siski1 > *Sish. Analogijom
imenica na -bsh (: vosk'lJ) otvara se zatvoreni slog umetanjem poluglasa Sisf,h
od kojeg lika je ime *Sisek. U tom obliku (Sisek) Slovenci su preuzeli ime od Hr-
vata i danas ga tako izgovaraju. Početkom XX. stoljeća poštokavljivanjem imena
dobio je u nas oblik Sisak.
SLUNJ
Gradina na utoku rijeke Slunjčice u Koranu. Ime je hidronimskog postanja kao
i druga naselja u tom kraju bogatom vodom. O tome svjedoče širi dijelovi Slunja:
Vrelo, Poloj, Kutanja (: kut "mrtvo korito", "mrtvaja"), Lapovac (: lap "vlažna zem-
lja", "ponor"), Rastoke, Točak (: točiti), Ponorac.

254
Toponimija

Slunj 1729, rad M. A. Weissa

Slunj je u srednjem vijeku bio frankopanski grad s tvrđavom. Potvrde utvr-


đena grada su iz Xv. stoljeća: castra Ozaal (Ozalj) iZlwin (1435), super castris
Zlwnya (= iznad grada Slunja). Vidi ARj, XV, s. v.
Slunj se izvodi od indoeuropskih osnova *sleu-/*slou- "sluz", "vlaga", "slina".
Ime je motivirano kvalitetom vode i sluzavim koritom i sedrastim gredama na
njemu. Za nastanak imena upiremo se na ime rijeke Slunjčice, odnosno Slušnice u
mjesnom govoru, koja se po Skoku (v. ER, 3, 290) izvodi ovako: slunj + -bsk + -ica
> Slunjčica, a glasovnom metatezom *-nč- > *-nš- > -šn > Slušnica (kao Trebišnica
< Trebinjčica : Trebinje). Vjerojatno je prvotno ime rijeke bilo *Slunja (rijeka, pa
ženskog roda), tek onda Slunj (: grad, pa muški rod). U takvoj dvoimenosti rijeka
dobiva deminutivni oblik. Slično je bilo i u nedalekoj Petrinji: Petrinja (rijeka) >
Petrinja (grad na Petrinji), rijeka Petrinjčica. Nisu to usamljeni slučajevi.
SOLIN

Ovaj grad u imenu nosi biljeg kontinuiteta od predrimskog do hrvatskog vre-


mena: Salona> Saluna > Salajinu > Soljin'b > Solin. Po rubovima toga napušte-
noga grada početkom VII. stoljeća nastanjeni su Hrvati. Prekinut je dugogodišnji
slijed antike, o kojoj solinske razvaline pričaju svoju povijest. Drugu, svoju po-
vijest počinju Hrvati u susjedstvu romanskog Splita. Starohrvatski Solin niče na
izbojcima nekoć staroga slavnoga grada. Hrvati na rubovima toga grada, i u sa-
mom gradu, obrađuju zemlju koju privode kulturi. Nestaje onog antičkog slijeda
gradskog življenja kakav se stvarao u biološkoj, gospodarskoj i jezičnoj simbiozi u
obližnjem Trogiru, Zadru, a kasnije i u Splitu. Solin je tada ruralno naselje.

255
Uvod u hrvatsko irnenoslovlje

Kontinuitet se očitovao upravo u ruralnom sadržaju, gdje se antičke ruševine


navode kao biljezi i međe hrvatskih imanja. Kralj Krešimir poklanja polje u Solinu
koje se locira amfiteatrom kao međom, kao orijentirom, a drugo Podmerjem (Pod
mirom < murus "zid") jer se prostiralo do antičkog zida. Za česticu kod gradskih
vrata kaže se da je in civitate Salone. To je grad između čijih su kuća hrvatski vr-
tovi. Čak se u latinskim ispravama navode hrvatske riječi koje identificiraju njive:
gomilice, sten ice, stražišće, Orešje, Suhi mostac i sl. Tako su otprilike nastajala pr-
va hrvatska prigradska i gradska naselja. Hrvatski knez je na čelu gentilne vlasti.
On ima svoj dvor i dvorjane. On i njegov narod evangeliziraju se najranije upra-
vo u agerima romanskih gradova. Uvodi se crkvena organizacija, grade samosta-
ni, uspostavlja se sud i izdaju isprave, kako je to bilo ondje za Mislava, Trpimira i
Mutirnira na Stombratama (crkva sv. Marte) u Bijaćima, ali i drugdje. Obnavljaju
se mnoge starokršćanske bogomolje nazivane svojim titularima: Sutožei (s. An-
sellus), Sutulija (: s. Elia), Sućidar (: s. Izidor), Sućurac (: s. Georiu), Sudaneja (: s.
Daniel), Sukojšan (: s. Cassianu), Sutikva (: s. Tekla), Stomorija (: s. Maria, u Ka-
štelima), Štafilić (: s. Feliciu) itd.
U Solinu na Otoku podiže se crkva sv. Marije s hrvatskim kraljevskim gro-
bovima i natpisima na njima (ploča kraljice Jelene). U Šupljoj crkvi papin izasla-
nik 1075. kruni Zvonimira za kralja Hrvata i Dalmatinaca. Odnosi s romanskim
Splitom odvijaju se mirnim federatima sve intenzivnijom razmjenom dobara i že-
nidbama. U Splitu osobe s hrvatskim imenom u X. i XI. stoljeću zauzimaju važ-
ne društvene i crkvene položaje.
Ova solinska slika pokazuje kako je stasao hrvatski narod uključujući se svo-
jim jezikom (u liturgijskim i crkvenim spisima), svojim pismom, svojim držav-
nim ustrojem u tadašnju (latiničku) Europu i ostao do danas njezin sastavni dio.
(Po radu R. Katičića, 1992, "Pristupajući starohrvatskom Solinu", u zborniku Sta-
rohrvatski Solin, 9-12, Split).

SRB
Srednjovjekovna hrvatska župa. Nelipićev tvrdi grad. Uokolo naselja su doma-
ći Vlasi (toponimi Rmanj, Ćići), koji svjedoče kao transhumantni stočari o dav-
noj autohtonoj pohrvaćenoj vlaškoj populaciji. Srpski povjesničari napinju "Srp-
ski most" od Srbije preko Bosne do Srba. Jovan Rašković za "događanja naroda"
grmi s govornica: "Oduvijek smo ovdje. Ovo je naša iskonska otadžbina". I hrvat-
ski povjesničari mislili su isto. Povjesničarka Nada Klaić pisala je kako se Ljude-
vit Posavski 822. godine sklonio u srpsko pleme u današnjem Srbu. M. Marković
pisao je za to vrijeme o Srbima u Pounju kao o realnoj činjenici. Takva mišljenja
zastupali su i filolozi. P. Skok u neprotumačljivu Porfirogenetovu toponimu Ser-
blia u sjevernoj Grčkoj prepoznaje etnonim *Srbije koji je, navodno, preko singu-
larnoj etnonimskog lika Srb dao toponim Srbica. Za nigdje potvrđeni singularni
oblik Srb uzima ovaj lički toponim. Etnonim Srb (u singularu) potvrđen je istom
u XIX. stoljeću. Srpski jezikoslovac P. Ivić nalazi tragove Srba kojekuda pa "i u

256
Toponimija

toponimu Srb u Lici, koji je, navodi on, mnogo stariji od kasnije doseljenih Srba"
(P. Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Beograd 1986, 17).
***
Etnonimi u Slavena imaju množinske likove: Čehi (= Češka u češkom), W~­
gri (= Mađarska u poljskom), Wlochy (= Italija u poljskom), Mleci (= Venecija
u Hrvata), Bneci (isto u Slovenaca). Zemlja u zaleđu Zadra zvala se Hrvati (od
Hrvat i Bnetak, Vlasi u Hrvatih itd.). Branimir godine 888. kleše svoje ime i do-
daje "dux Crvatorum" (ne sa značenjem knez Hrvata, nego knez hrvatske zem-
lje, tj. Hrvatske). Kako u starijoj slavenskoj onirniji ne nalazimo lokaliteta ko-
jemu bi se svjesno nadjenulo ime nederiviranim antroponimom unominativu
jednine (:;t: država *Hrvat, grad *Domagoj) s funkcijom individualne, a ne ko-
lektivne identifikacije, kao ni etnonima u jednini koji bi označavao "mnoštvo",
"zbrojnost", "ljudstvo", to lički ojkonim Srb, koji nije uopće potvrđen II množini
(kao ojkonim Nijemci), ne može se povezati s etnonimom Srbi, koji se pridru-
žuje (kao i drugi: Horvati, Arbanasi, Vlahi) zemljopisnim sadržajima isključi­
vo u množinskim oblicima.
Stoga je bilo očekivano da u golemoj građi Akademijina Rječnika nema po-
tvrde za Srb, već samo Srbalj ("homo ex Servia", usporedi poznatu sliku P. Jova-
novića "Seoba Srbalja"). Vuk Karadžić potvrđuje etnik Srb tek u XIX. stoljeću s
ispravnim naglaskom Srb, gen. Srba (kako je i u imenu Srbija).
Lički Sfb je, kao toponim, potvrđen već 1345, četiri i pol stoljeća ranije od an-
troponima Srb.
Ličkom toponimu Srb prinosnici Arsenijević i Bogdanović zabilježili su na-
glasak Sfb, gen. Srba (izgovori kao Vis, Visa), a stanovnik Srba ima oblik Srblja-
nin. Kako je naglasak najkonzervativniji element u jeziku, i kako se najviše opire
promjenama, razvidno je kako je lički toponim Sfb (Srba) drugoga porijekla od
etnonima Srb (Srba, izgovori kao Cres, Cresa).
Tlo srpske župe trijarskih je sedimentnih naslaga, pa voda uokolo ključa
(: ključ), sopće (: sop/sopot), ponire (: ponor). Tako ondje nastaju mnogi vrutci,
vrulje, jezerca, potoci kao što su Srebrnica (vjerojatno od *sreblati s izbjegnutom
disimilacijom r-l > r- r), Dabašnica (od praslav. *d'bbrb "vodoplavno područje"),
Unca (koji muškim rodom potvrđuje da se Una prije zvala Un, antički Oeneus).
Po soptanju vode (osobito na vrelištima) nastali su mnogi hidronimni ter-
mini (i hidronimi): pivka, pištelj, pisak, sop, sopot, srk (: srkati), pa i srb (: srba-
ti "srkati").
Glagol srba ti "srkati", "soptati" potvrđen je oblikom i hidronimnim značenjem
u gotovo svim slavenskim jezicima. U vezi s njegovim hidronimnim značenjem
postoji bogata stručna literatura. U nas u Vrbniku na Krku potvrđena je glagol-
ska imenica u dijalektu: srbani (= srbanje) i srbalo za čovjeka "ki kada govori, po-
teže dah va se koti da serbje". Potvrđeni su u nas i mnogi hidronimi (i ojkonimi):
Srbac, Srbar, Srbica itd. Posve je vjerojatno da je na tamošnjim vreli štima nastao
hidronim i ojkonim Sfb s akcentom kakav imaju: sfk, sop, huh, ključ itd.

257
Uvod II hrvatsko imenoslovIje

Stari ojkonim Sfb i novooblikovani etnonim Srb pogrešno je dovesti u stvar-


nu etimološku vezu.
STARA GRADIŠKA

Grad na obali Save, na močvarnom području hrastovih šuma, strugova i na-


sipa, ali na strateški važnom mjestu. Antički Servitium.
U dokumentima je potvrđena vrlo rano - 1295: Alsogradisca (= Donja Gra-
diška) portus super Zawam (Cod. dipl. VII, 215); 1540: Gradisckye, castrum (Sta-
rine, 17, 162), Gradyscha itd.
Potvrda Gradischye (castrum = utvrda) upućivala bi sufiksom -išće na tvrdi
grad. Na tom imenu sufiksom -ska s promjenama na šavu osnove i sufiksa: Gra-
dišće + -ska > *Gradićska > *Gradiška (luka, lat. portus) oČituje se kako grad (ca-
strum) gubi na važnosti, a luka (portus) izbija u prvi plan kao jedan od ulaza u
Bosnu. U XVIII. stoljeću, za Vojne granice, podiže se Nova Gradiška, pa staro
Gradišće (Gradisckye castrum) dobiva atribut Stara Gradiška ("luka na Savi").

SUNJA

Pritok Save uz koji se proteglo naselje Sunja. Kao naselje spominje se 1429. Zu-
na villa, i kasnije 1526. kao Blynyewar od apelativa *blyhnja "poplavno područje",
sačuvano u imenu sunjskog zaseoka Blinjska Greda. Poslije se stalno javlja obli-
kom Sunja.
Etimologija imena dovodi se u vezu sa starim pridjevom sunčan: *sl'bnbn'b >
sunj (proširen sa -ja> Sunja), kao ime biljke osunja (= sunovrat) "okrenut suncu"
ili kao suton < *slbnbn'bton "tonjenje sunca". Oblik Sunja nastao je, dakle, od steg-
nute osnove sunj + ja "izložena suncu", "prisoj", Ovakve motivacije nisu rijetke i
u drugim jezicima. Usporedimo mnoga njemačka imena Sonnenberg, upravo kao
i kod naše Sunje: Sunjsko brdo "uzvišenje, riječna greda" i sl.
TOPUSKO
Naselje i termalno lječilište na južnim padinama Topličke kose na Banovini.
Ovaj toponim upućuje na starije ime Toplice, kako su se na nekoliko mjesta na-
zivala term alna vrela: 1249. Toplica (Jastrebarska), Toplic(z)a (Stubička), Toply-
chycza (Zelinska) itd.
Topusko je antička putna postaja Ad Fines s arheološkim nalazima. Kao Topli-
ce spominje se 1192. po samostanskoj crkvi sv. Marije koja je pripadala cistercit-
skom samostanu i čiji je portal do danas sačuvan. Tek u Xv. stoljeću spominje se
popridjevIjeno ime Topozka (1465), odnosno 1574. abbatia de Topozka. Topuska
(= opatija) izvedena je od iskonskog hidronima Topl(ica), odbacivanjem sufiksa
-ica i dodavanjem ktetičkog sufiks a -sko: topl- + -bsk(a).
Današnji oblik srednjega roda Topusko nastao je ugledanjem u ovom arealu
slično tvorenih ojkonima: Kravarsko, Saborsko, Jastrebarsko, Pokupsko, Zadvor-
sko, Lučko, Svinjičko, Gvozdansko itd., što je s gledišta tipologije areaInih ojko-
nima zanimljivo.

258
Toponimija

Valpovo 1690, bakrorez iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu

VALPOVO
Naselje uz rijeku Karašicu, zapadno od Osijeka. Rimsko naselje Jovallia uz
Mursu. U srednjovjekovnim dokumentima spominje se Wolpo (1332/1337), za-
tim Va lp o, Valpou, tj. Valpov, kako je 1397. Walpow, a onda od xv. stoljeća kao
utvrda (castrum i oppidum).
Poosobljeni naziv Valpot "zastupnik na vlastelinstvu", "upravitelj plemićkog
imanja" posuđen je istarovisokonjemačkog waltboto, u vezi s glagolom wolten
"vladati". U hrvatskom imenu Valpov(o) pomađaren je hrvatski sufiks -ov(o) ma-
đarskim -o (usp. Djako za Đakovo, Dombo za Dombovo, Valko za Valkovo, tj. Vu-
kovo "Vukovar" itd.). Hrvatski oblik Valpovo mađarska administracija bilježi tek
u XIX. stoljeću, kad Valpovo dobiva povelju povlaštenoga kraljevskog trgovišta.
VINKOVCI

Arheološki nalazi upućuju na 7000 godina kontinuiranog naselja. Municipij Ci-


balae. U III. stoljeću je kolonija, u IV. stoljeću biskupija. Seoba naroda uništila je sta-
ru urbanu strukturu. Ime bogato zasvjedočeno od antičkih vremena (P. Anreiter, o.
c., 51-55). Od ie. *Cibalie (grč. KE<paAt/ "glava, uzvišenje, vrelo"). Naselje s lijeve stra-
ne rijeke Bosuta (: Basante sa lal> 101 i lantl> Ipl > lu/, VIII-X. stoljeće) i potoka Er-
venice. Romanička crkva sv. Ilije iz llOO. na Meraji koja se u XIII-XlV. stoljeću ob-
navlja u gotičkom stilu. Otad se navodi crkva Zenthelye (sv. Ilija), a spominje se 1422.
Winkowez, 1474. Wynkowcz. Za Turaka 1526. i 1536. naselje je opustošeno. U XVII.
stoljeću navodi se kao selište Vinkovczy (pagus desertus). Neki drže da je motivira-
no po Vinkovu sokaku, ali je vjerojatnije po oltaru sv. Vinka u staroj Ilijinoj crkvi.
Tursko je središte na hrvatskoj nekropoli iz XI-XII. stoljeća na Meraji « arap.-tur.
mera> meraja "utrina, čistina"; usp. pjesmu: "Pod Tuzlom se zeleni meraja").
U XVII. stoljeću Vinkovci su središte Brodske pukovnije i kasnije generalsko
središte. Uokolo Vinkovaca mnogo je hidronima: Ervenica "potok" « r'bV- "rovi-
na", danas: Ervenička ulica), Prkos « prčk-Iprk- + -os, nasuprotno naselje preko
Bosuta), Studva (: "studena"), Smogva, Spačva (: lat. spatia (?) > spač(v)a : commu-
nia spatia), Gackulja (: gat), Mostina na Gackulji, Rimski most, Banja Skela, Blata,
Virci, Virovi (pritoci Spačve), Zapešče(: *pesak'b), Rastoke, Brodić (gaz), Privlaka,

259
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Virovitica 1689. iz Valvasorove knjige Die Ehre des Hertzogthums Krain

Zalušće(: lug). U XIX. stoljeću razvija se na istočnom predgrađu pravoslavno selo


Mirkovci, a na zapadnom Novo Selo (Neudorf) s njemačkom kolonistima.
VIROVITICA

Do dolaska Mađara u Panoniju Virovitica je hrvatska plemenska župa na sta-


rijem arheološkom lokalitetu uz potok koji se spominje kao Virovita reka (od Tu-
raka zove se Odženica < Odžin potok). Stupanjem Hrvatske u savez s Ugarskom
počinje feudalizacija. Godine 1234. poveljom hercega Kolomana dobiva status slo-
bodnog kraljevskog grada. U srednjem vijeku nastaje utvrda gradinskoga tipa. Od
1532. do 1684. pod vlašću je Turaka.
Prvi se put spominje 1234. kao Werenche magna villa (v. Heler, Comitatus Ve-
roecensis, 197); 1244. i dalje uobičajena je mađarska grafija Verocze (ibidem). Tek
1444. prepoznat je hrvatski oblik Wyrowythycza (civitas). Ime Virovitica dobila je,
po nekima, po potoku Virovita reka, dok drugi smatraju da je tuda tekao koji od
rukavaca Drave (čije je korito danas II km od Virovitice). Po virovima ("izvor",
"vrtlog") u tom su kraju motivirani mnogi toponimi (Virje, Zviranjek). Prasla-
venski "vir?; > virovit "nemirna, vrtložasta (voda)" + -ica.
:ŽUPANJA

Grad u Bosutskoj Posavini. Ondje je u srednjem vijeku bio plemićki posjed SeI-
na (i selo). :Županja se spominje od XVI. stoljeća kao Županje blato, Zapanablacia
(1528), Supanjoblata (1709), Schupanie Blata, pa onda popridjevIjenim imenom:
Županje (1780), Xuppanje (1855), Supanje i tako sve do XX. stoljeća. Ako je suditi
po arheološkim nalazima (starohrvatske naušnice), ondje je hrvatska prisutnost
zasvjedočena već u IX-X. stoljeću.
:Župa je u hrvatskom pravnopovijesnom rječniku imala mnogo značenja: teri-
torij, plovanija, zemlja plodna izložena suncu ... Na Bašćanskoj ploči u XI. stoljeću

260
Toponimija

spominje se Desimir, župan Krbave. :Župani su obnašali različite upravne vlasti. U


starom Zagrebu župan se zvao špan i po njemu današnji urbonim Špansko.
:Županje blato na području današnje :Županje pripadalo je županu i ojkonim je
tvoren starim posvojnim pridjevskim sufiksom -jb: Županj, odatle ime Županje
(selo, imanje, naselje). Tek u naše vrijeme ustalio se imenski oblik :Županja.
:Županja na Savi susjeda je selima Štitaru (ime po apelativu štit "nasip", kao i za-
grebačko Šćitarjevo na nekadašnjoj Andautoniji), i Gradište (starije Gradišće, koje
podsjeća na starija utvrđenja). Ondje je na Savi bio brod kojim se prelazilo u Usoru.
U XIX. stoljeću Englezi u :Županji razvijaju drvnu industriju (u neposrednoj
blizini Spačve). Po njima je :Županja posredno kolijevka hrvatskog nogometa i te-
nisa s kraja XIX. st01jeća.

7.2. Semantička tipologija

7.2.1. Slijed imenovanja gradskih površina


Širenjem gradova, množenjem njegovih prometnica i trgova nameće se potre-
ba bržeg i podrobnijeg snalaženja. U prošlosti su tome služili urbonimi zatečeni
u gradu. U srednjovjekovnom Splitu, na primjer, godine 1000. nalazimo urbonim
Sudamja (terra s. Domnii) de arena a mare usque ad montes, ali to nije ni sasvim
određen položaj, ni službeno ime. Godine 1144. identificira se mjesto: locus qui
slavonice cilIco nominatur, ali to nije ustaljeno ime (danas su to Kučine: cilco <
klh). Godine 1397: Magna via que tendit ad Salonam (danas Veli put) ne može-
mo već tada smatrati urbonimom. U srednjovjekovnom Splitu mnogo je dvojnih
imena: locus que slauonice dicitur Tirstenik, latine vero Calamet. Godine 1301. ime
mosta glasi Ponte sicco, a davno prije (950. godine) Suqui mostoh (? = Suhi mostac)
(Cod. dipl. 1, 42)., danas su to Mostine i odnose se na Dioklecijanov akvadukt.
Mnogo će stoljeća proći da imena ustale oblike i postanu službena.
Uzmimo primjer Karlovca koji je utemeljen 1579. i koji se planski razvijao unu-
tar zidina utvrde. Najranije bastioni dobivaju honorifikacijska imena: Banski, Eliza-
betin, Josipov, Ko la rov. Tek oko sredine XVIII. stoljeća ulice se imenuju s obzirom
na gradska upravna i uslužna zdanja: Generaiska, Ljekarnička, Pekarska, Magistrat-
ska, Žandarska, Samostanska, Bolnička ulica. Tako je bilo i u drugim gradovima.
U imenovanju ulica grada Zagreba uočavaju se tri razdoblja:
l. razdoblje u kojem se preuzimaju topografska imena, imena objekata i sl.: Go-
ljak (= Goli vrh), Ilica (> il'b "glina", prije: Nova varoška ves), Krvavi most, Cir-
kovnjak (potok), Opatovina, Visoka vu lica itd. Tako je otprilike do druge po-
lovice XVIII. stoljeća.
2. razdoblje karakterizirano je spontanim stvaranjem imena koja sve više dobi-
vaju ustaljeni lik i službeni status: Kazališna, Kožarska, Voćarska, Nova ves,
ili po ciljnom mjestu do kojih dotična ulica ide: Trnjanska (prema selu Trnje),
Gračanska (prema Gračanima, posjedu Gradeca), Lašćinska (preme (V)lašći-

261
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ni, posjedima Vlaške vesi), Selska cesta (koja vodi do sela Horvata i Ljubljani-
ce) ... Tako je bilo od kraja XVIII. stoljeća pa do sredine XIX. stoljeća.
3. razdoblje počinje u drugoj polovici XIX. stoljeća. Tada ulice počinju dobiva-
ti honorifikacijska imena po "znamenitim i zaslužnim" ljudima iz nacionalne
povijesti. Prvo honorifikacijsko ime jest Trg bana Josipa Jelačića iz 1878. (još
za njegova života), koje je bilo jednodušno prihvaćeno. Zatim su imenovane:
Gundulićeva, Kukuljevićeva, Nikolićeva ulica, Strossmayerovo šetalište i Zrinski
trg (poznatiji po neslužbenom imenu Zrinjevac). Početkom XX. stoljeća gradu
se priključuju mnoga prigradska naselja. S njima se broj ulica i trgova pove-
ćao. Bilo je potrebno osnovati pri gradskoj upravi Odbor za imenovanje ulica
i trgova (1927). Tak6 je bilo i u drugim većim gradovima.
Oblikovala su se glavna načela po kojima se pristupalo imenovanju ulica i trgova:
L zaslužne ličnosti koje dobivaju središnje ulice primjerene značenju i ugledu tih
ljudi: Trg Nikole Šubića Zrinskog (Z), Trg sv. Krševana (Za)2
2. ugledne ličnosti svrstane po njihovim zvanjima ili djelovanju, i to u pojedinim
gradskim četvrtima: a) hrvatski knezovi i kraljevi, b) znanstvenici, c) političa­
ri, d) preporoditelji, e) mecene, f) književnici, g) glazbeni i likovni umjetnici,
h) crkveni dostojanstvenici
3. topografska imena zatečena na gradskom području motivirana postojećim na-
seljima, reljefom, biljnim i životinjskim svijetom itd.
4. ojkonimi, oronimi, hidronimi, nesonimi iz drugih hrvatskih krajeva.
Takva su se načela kasnije često kršila nastajanjem drukčijih ideoloških, poli-
tičkih i uopće državnih i društvenih prilika.
Posebno je poglavlje radikalnih preimenovanja ojkonima i urbonima u područ­
jima koja su od 1923. do 1943 bila potpala pod Italiju, odnosno od 1861. do 1918. u
krajevima koja su bila pod mađarskom upravnom vlašću. Radikalna preimenovanja
zbivala su se u Hrvatskoj u objema Jugoslavijama. Tada su došli u koliziju mnogi isto-
liki ojkonimi, a u imenima ulica prevladavala su unitaristička shvaćanja na uštrb na-
cionalnih. U okupiranim krajevima za nedavnoga Domovinskoga rata (1990-1994)
provodila su se također mnoga preimenovanja gradova i gradskih ulica i trgova.
U hrvatskim gradovima za imena ulica i trgova iskorištavala se bogata zem-
ljopisna nomenklatura: ulica, aleja, odvojak, ogranak, grana, cesta, put, putina,
staza, prolaz prilaz klanac, brijeg, zavoj, poljana, zvijezda, dol, vas/ves, vrh, na-
sip, prud, kut, utrina, jazba, jazbina, gvozd, gaj, pleso, obrež, ponikva, splavnica,
zdenac, strmina, vrh, jarak, jarun u Zagrebu, u Splitu još: skale, strana, riva, mul,
gat, širina, uvala, škrape, varoš. U Rijeci: pristanište, vrata, korzo, draga, rebar. U
Zadru: kala (Kalelarga), Joša, bedem, bunar, jazina, vrulja, prečka, brodarica, u
Puli s ovima još i uspon. U Omišu, Korčuli, Bolu, Hvaru borak, burak, mandrać,
u Varaždinu: platea, poljana, konec; u Osijeku: sokak, vijenac, u Iloku surduk, čar-

2 ~okrate imena gradova: Du - Dubrovnik, K - Karlovac, O - Osijek, Pu - Pula, R - Rijeka, S - Split,


S - Šibenik, Va - Varaždin, Vi - Vinkovci, Vu - Vukovar, Z - Zagreb, Za - Zadar.

262
Toponimija

šija itd. Na taj su način mnoga istolika prezimena različitih ličnosti uz drukčiji
identifikacijski termin mogla uspješno funkcionirati.
7.2.2. Semantička klasifikacija urbonima (glavne motivacijske skupine)
1. Urbonimi od vlastitih imena
1.1. Antroponimi: Stomorica (S), Babin kuk (Du), Dubravkin put (Z), Krešimi-
rova obala (Za), Miškecov prolaz (Z).
1.2. Etnici i etnonimi: Arbanaška ulica (Za), Žudioska IDu), Vlaška varoš
(K).
1.3. Toponimi svih vrsta: Vukovarska, Velebitska, Unska, Lička, Lokrumska.
2. Urbonimi izvedeni od imenica
2.1. Topografske imenice: Dolac (Z), Siget (Z), Škrape (S), Jazine (Za).
2.2. Imenice za ljudsku djelatnost: Njive (S), Sajmište (O), Posat (Du), Mlinovi
(Z).
2.3. Flora: Firule (S), Lovret (S), Kanajt (= cannettum, "trstik", predgrađe Pun-
ta na Krku), Dubrava (Z), Zelengaj (Z).
2.4. Fauna: Medveščak (Z), Kuniščak (Z), Vrapče (Z), Slavujevac (Z).
2.5. Profesionalni nazivi: Pekarska (Ka), Zlatarska (Du), Lončarska ves (Z),
Užarska (R).
2.6. Spomenička zbivanja: Ul. 31. listopada 1944. (Z), Ulica hrvatskog proljeća
(Z), Ulica križnog puta (Z), Trg žrtava fašizma (Z).
2.7. Ekspresivna imena: Sunčana ulica (O), Tri ruže (Vu), Ulica tišine i Miro-
goj (Z).
2.8. Napomena. Dvočlani urbonimi motivirani su diferencirajućim članom ur-
bonimne sintagme, i to: antroponimom: Trpimirova ulica, profeSionalnim
imenom: Lončarska ves, ktetikom: Istarska ulica, odnosno pridjevima koji
određuju položaj: gornji-donji, veličinu: veliki-mali, starost: Stara Vlaška
: Vlaška, izgled: Strma, Kružna, Uska, Visoka ulica, cilj pružanja: Selska
cesta, sastav: Kamena ulica itd.

7.3. Tvorbena struktura urbonima


Struktura urbonima poklapa se s tvorbenim obrascima koje smo izložili u slje-
dećem poglavlju o mikrotoponimiji.
1. Imena koja su preuzeta kao imenice (ili toponimi) bez afiksalnih dodataka: Va-
roš (S), Posterula (Du), Žabice (R), Gradec (Z), Tvrđa (O).
2. U tvorbi su najčešći ovi sufiksi: -ac/-ec, s prošircima -ovac/-evac, -inac: Tomi-
slavac (Z), Brestovac (Z), Manduševec (Z), Zrinjevac (Z), Remetinec (Z); ne-
službeno Jelac (prema neslužbenom Jelačićev plac); -ica: Kajzerica, Ferenčica,
Sigečica, te -šćica: Knezinšćica (Z), Frateršćica (Z), Grašćica (Z), -ija: Kneži-
ja (Z), Kustošija (Z), -ik (-nik): Hrastik (Z), Vrbik (Z), Brezik (Z), Trstenik (S),
-jak: Goljak, -njak: Žitnjak (Z), Srebrnjak (Z); neslužbeno Kvaternjak (: Kva-

263
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ternikov trg); -šćak/-ščak: Medveščak, Gospošćak (Z), -šćina: Dotoršćina,


-išće/-ište: Lanišće (Z), Staglišće (Z), Igrište itd.
3. U urbonimiji su česta pridjevna imena u sva tri roda: Dobri "četvrt u Splitu",
Travno "četvrt u Zagrebu", te osobito često pridjevi u ženskom rodu: Visoka
(Z, S), Bregovita (S), Uska (Za), Nova (Vu).
4. Manje su česti prefiksaini toponimi tipa Zagreb, Zabok, Podgorica, Sridsela
(Bibinje), te prefiksalno-sufiksalni urbonimi: Prisavlje (Z), Obršje (Z) itd.
5. U urbonimiji su najtipičnija dvodijelna imena: a) antroponimni pridjevi na
-ov/-ev, -in + urbonimni termin (ili toponim): Svačićev trg (Z), Krležin Gvozd
(Z), odnosno b) imenički (ili toponimni) pridjev na -ski + urbonimni termin
(ili toponim): Šumski put (Z), Zagrebačka Dubrava (Z), te e) opisni pridjev +
topografski termin ili urbonim: Duga ulica (Z), Gornje Prekrižje (Z).
6. Posebna je skupina urbonima s prijedlozima ispred imenice ili imena. Takvi
urbonimi nasljeduj u tradicijsko pučko imenovanje, a objekti su obično u grad-
skoj jezgri. Prijedlozi određuju prostorni odnos po drugom (imenovanom)
objektu: Iza Lođe (S), Od Montovijerne (Du), Pod zidom (Z), Ispod Sv. Lovre
(S), Na Križice (S), Na Toć (S), Pod prugom (Vi), Oko Vruje (Za), Ozad Arene/
Drio d'Arena (Pu), Mnogo je urbonima s prijedlogom put "versus" označujući
ciljni smjer: Put Žnjana (S), Put Bokanjca (Za), Put Biliga (Za), Put Plokita (S),
Put Tanaje (Š). Taj obrazac razlikuje se od urbonima u kojima put znači "via":
Put Pod Rebar (Ri), Put iza Nove bolnice (S), Dubravkin put, Put k mlinu (Z).
Prilično je urbonima s prijedlogom vrh: Vrh Visoke (S), Vrh Selina (Ri), Vrh
Lučac (S). Primjećuje se tendencija da prijedložni urbonimi sve više postaju
prefiksaini urbonimi tipa: Sridsela, Vrpolje, Vrlika, Sutrojica, Podsused itd.
Za Dubrovnik su znakoviti urbonimi s prijedlozima za: Za Rokom (ulica iz
crkve sv. Roka), Za Karmenom i drugi te osobito urbonimi s prijedlogom od: Od
Andrje (= ulica koja vodi od crkve sv. Andrije), Od Babina kuka, Od Borova, Od
Gaja, Od Montovijerne, Od Nuncijate, Od Puča i sl., u čemu se ogleda utjecaj ro-
manske sintakse.

7.4. Promjene u urbonimima


Svakojaki preustroji gradskih općina, česte administrativna priključivanja
prigradskih naselja s već imenovanim ulicama, česte smjene država, ideologija
i politički prevrati uzrokuju da se mijenjaju službeni sud i ocjena o određenim
ličnostima čija su imena u honorifikacijskim urbonimima. Mijenjao se i stav o
urbonimima nazvanim po stranim, a ne nacionalnim toponimnim imenima. I
obrnuto. Preimenovanja su bila česta i s gledišta komunikacije (i troškova) štet-
na. U takvim preimenovanjima očituju se društvene, političke i ideološke pri-
like u kojima preimenovanja nastaju i bivaju predmetom istraživanja socijalne
urbonimije.

264
8. Mikrotoponimija (anojkonimija, zemljišna imena)

8.1. Definicija, značajke, terminologija


Vlastita imena pridružena neživim, nepremjestivim i neobitavanim zemljopi-
snim objektima zovemo mikrotoponimima ili zemljišnim imenima. U stručnoj li-
teraturi, nasuprot imenu naselja - ojkonimu - rabi se nazivak anojkonim. Termini
nisu ustaljeni. Ta su imena motivirana osobitostima: fiziogeografskim oblicima na
terenu i antropogeografskim okolnostima i objektima stvorenim ljudskom djelat-
nošću. Tom se osnovnom podjelom odražava "natura" dotičnoga kraja i kultura
nastala ljudskom preobrazbom tla.
Mikrotoponimi su najbrojnija toponimijska vrsta. I najmlađa. Često su to ime-
na sneutrnutim apelativnim značenjem. U povijesnim vrelima, a često i na terenu,
teško ih lučimo od apelativa jer su mnogi mikrotoponimi zapravo imena in sta-
tu nascendi. Tek ako su imena jednoznačno raspoznatljiva s pridruženim zemljo-
pisnim objektima od skupine ljudi (ne manje od sela) i na određenu zemljištu (ne
manjem od seoske katastarske općine), tada imena imaju status mikrotoponima.
Svako vrijeme, svako zemljište i svaka ljudska skupina imaju svoju prikladnu
mikrotoponimiju. Ona je drukčija u doba naseljavanja određenoga područja i na-
kon njegove temeljite preobrazbe izazvane ljudskom namjerom i namjenom. Raz-
ličita je u ratarskim područjima, na planinskim pasištima, u lovačkim revirima,
u ribarskim regijama, na riječnim de1tama, na otocima, u šumskim prostranstvi-
ma, na plodnim i na krševitim tlima, na močvarnom ili na bezvodnom zemljištu,
na industrijskim, turističkim ili prigradskim predjelima, drukčija je u ravnicama
Slavonije, različita u gorovitoj, krškoj i primorskoj Hrvatskoj, na njezinu teritori-
ju i akvatoriju, u davno doba seoskih rodovskih zajednica od one na feudalnim,
velikaškim imanjima, na nekoć komasiranim socijalističkim gospodarstvima od
one na gusto naseljenim ili na opustjelim predjelima, drukčiji na zapuštenim od
one na aktivnim toponomastičkim regijama.
Zemljišna imena definirana su dijalektom određenoga jezičnog areala. U Hrvat-
skoj, gdje su na mnogim područjima, u aktivnim toponomastičkim regijama dija-

265
Uvod II hrvatsko imenoslovije

lekatna preslojavanja bila česta i dugotrajna, a jezična prožimanja jaka, stvorena je


kompleksna mikrotoponimija s obzirom na njezino jezično porijeklo i dijalektaIno
"ruho". U takvim je zonama ona u velikom previranju, te predstavlja za svakoga istra-
živača "laboratorijski" posao u kojem se svestrano očituje društvena narav jezika.
Bitno je to imati na umu, želimo li upoznati, opisati i obraditi izabrano ili za-
dano toponomastičko područje.

8.2. Suvremena klasifikacija II anojkonimiji


Hrvatska mikrotoponimija nije se sustavno istraživala ni obrađivala. Etimo-
loge su zanimali porijek.lo (stranih) imena ili pojedini slavenski leksički prežitak
u imenima. Dijalektolozi su tragali za arhaičnim pojavama, koje su odudarale od
dijalekatnih. Takva jezična arhaika na izdvojenim primjerima nije nametala po-
trebu klasifikacije takve ili drukčije sabrane terenske mikrotoponimije.
Iz jedne već skupljene građe povijesne mikrotoponimije Petar je Skok (v. lit.
na str. 284, P. Skok, 1921) u duhu svojega vremena i znanstvenoga zanimanja spo-
menuo klasifikaciju mikrotoponima predslavenskoga porijekla, i onih slavensko-
ga (hrvatskoga) i onih koji su bili rezultat simbiotskih (kontaktnih) prožimanja s
turskim, mađarskim, mletačkim rumunjskim (vlaškim) i drugim jezicima.
S obzirom na tvorbu, P. Skok statistički razvrstava:
1. imena adjektivnoga porijekla (Crno, Dobra, Drenova, *obZ'b > Oblik; *pust'b >
Pustica) i imena supstantiviranih adjektiva (Motoružniea).
2. Imena od top onomastički h apelativa koji nose u sebi ideju lokaliteta, ili su mo-
tivirana raslinjem, životinjskim svijetom na imenovanu području.
Mikrotoponime zatim razvrstava na a) one čiji su likovi potvrđeni u jednini i
one s množinskim likovima, b) "složenice" s prijedlozima i prefiksima, c) imena
tvorena sufiksima i d) pridjevsko-imenske složenice.
Ta klasifikacija sjedinjavala je nekoliko kriterija i nije obuhvaćala mnoge bit-
ne tipove imenskih struktura. Njegova klasifikacija nije imala sljedbenika, ni kod
njega samoga. Ostala je samo pokušajem u vremenu kad su metode top onoma-
stičkih istraživanja bile tek u povojima.
Razvrstavanje građe koju sam primjenio (v. lit. na str. 284, P. Šimunović, 1972)
primijenio u knjizi Toponimija otoka Brača nov je i suvremen pristup toponimij-
ske klasifikacije zemljopisno i jezično definirane regije (otoka). Građi se pristupa
kao organiziranom imenskom sustavu kOji tako strukturiran, jednoznačno iden-
tificira zemljišne objekte. Prati se mikrotoponimijsku organiziranost na terenu u
povijesnom slijedu, lučeći, kako već nudi građa, nekoliko sinkronih slojeva. Uo-
čava se na taj način rast, bogaćenje i mijene bračke toponimije. Objašnjavaju se
tako okolnosti i motivi koji su dali pobude nastanku upravo tih i takvih imen-
skih struktura u pojedinim povijesnim razdobljima. Istražuju se jezični odnosi s
obzirom na dijalekte u kojima imena žive i djeluju, uključujući i aloglotska imena
koja jednako sudjeluju u identificiranju objekata dotičnoga krajolika. Objašnja-

266
Toponimija

vaju se i definiraju dvojni likovi koji se javljaju na granicama susjednih seoskih


okruga i na granicama povijesnih razdoblja kad se djelomično mijenja pučanstvo
i obnavlja prenamjena prostora. Pojavljuju se istoliki toponimi s većim radijusom
poznatosti i nastaju imenske homonimne kolizije itd. Toponomastičkim metoda-
ma klasifikacije osvjetljavaju se njihovi stvarni i toponomastički sadržaji, njihovi
likovi koji po sadržajnoj i tvorbenoj jasnoći tvore organizirani sustav u kojem se
zrcali lokalna povijest, jezik i udio čovjekov u krajoliku u kojemu je on vjekovi-
ma djelovao i na određeni način oplemenjivao tlo i objekte na njemu. Po toj kla-
sifikaciji zemljopisna imena razvrstavaju se u tri velike skupine:
A. Imena uvjetovana u širem smislu morfologijom i sastavom tla. Ona ima ove
razrede:
1. morfologija tla. a) zemljopisna nomenklatura u mikrotoponimiji s izravnim
imenovanjem: D(jl, Brdo i imenske metafore s posrednim imenovanjem: Jiizik,
Ražanj; b) površinska svojstva tla: Plitvl'ne, Ob(v)ršje, e) sastav i osobine tla:
Črmanj, Brusnik; d) imena motivirana nazivima biljaka: Dračevac, Žukovik;
e) imena motivirana nazivima životinja: Konjsko, Zmajeva spl'la; f) imena
tvorena odnosima prema drugim objektima: Doči'ć pod Prismen, Molo Neriz;
g) imena tvorena od drugih toponima: Za Vešči'ć, Po(d)žeženik ...
2. zemljišna imena motivirana vodom: a) vodne imenice: Ublii, Nakai, Močl'la;
b) svojstva vode: Slatina, Soline; e) relacijski hidronimi: Pučl'ški doliic (: Pušiš-
ća); d) ljudski udio u vodoopskrbi: Kostirna, Studenac, Stupišće, Lokvanj ...
3. obalna toponimija (crta more-kopno): a) obalni termini: Luke, Ratiic, b) rela-
cijska imena: Blataški doliic (: Blaca) itd.
Svaka od navedenih skupina ima različite imenske tipove: imenice i imenske
metafore bez afiksalnih dodataka, imena s afiksalnim dodacima, imenske srasli-
ce, imena s prijedlozima, imenske složenice itd.
B. Imena uvjetovana ljudskom djelatnošću:
1. odraz društvenih prilika: Općinski dolac i vjerskog života u mikrotoponimiji:
Sutvorje ("područje oko srednjovjekovne crkvice sv. Barbare"),
2. kultura tla i njegovo iskorištavanje: Novl'ne, Ograde, Lazi, Požari~ Pasike ...
3. gospodarski i drugi objekti po kojima su imenovani predjeli: Lokve, Koštl'lo (lat.
castellum), Grebl'šća, Gračišća, Crkvi'ne ...
C. Antroponimi u zemljišnim imenima: Vića (: Vit-ja), Banja spi'la, Stivonje
(: sv. Ivan).
Pojednostavljeni prikaz takva razvrstavanja, zajedno sa strukturalnom klasifi-
kacijom, daje naslutiti kako je takvim klasifikacijskim prožimanjima, kroz vremen-
ske odsječke na istom prostoru, moguće točnije protumačiti etiologiju u morfologi-
ju zemljišnih imena, te pratiti rast, mijene, nastanak i nestanak etioloških pobuda i
morfoloških tipova na određenoj regiji. Na taj način jasnije se ocrtava prava i jezič­
na povijest s obzirom na odnos imena i njima pridruženih zemljopisnih objekata,
organiziranost toponimijskih sustava i njihovih mijene kroz povijest, preobrazbu
krajolika i jezičnih elemenata koji sudjeluju u oblikovanju dotične toponimije.

267
Uvod II hrvatsko imenoslavlje

8.3. Semantičke kategorije


Mikrotoponimima se imenuju manji i manjeznačajni objekti. Nastanak određe­
ne mikrotoponimije skorašnjiji je od drugih vrsta toponima (hidronima, hodoni-
ma, ojkonima). Stoga su zemljišna imena semantički i tvorbeno jasna. Motivi identi-
fikacije (što je?), karakterizacije (kakvo je?), deskripcije (koliko je?), lokalizacije (gdje
je?), posesivnosti (čije je?), relacije (kakva je odredivost prema drugom zemljopisnom
imenu?) stvaraju onaj bitniji, onomastički sadržaj kojim se dotični objekt izdvaja, in-
dividuira, jednoznačno imenuje. Postupak odabira razlikovnih onomastičkih obi-
lježja ovisi o fiziogeografskim svojstvima, antropogeografskoj nadgradnji u krajo-
liku i pripadnosti objekata s obzirom na vlasnika (Borongaj) ili značajniji toponim
(Viški kanal). Zemljopis;"o ime bolje od drugih vrsta čuva motive svoje pojavnosti.
Prozirnost njegova značenja (leksičkog, onomastičkog) otkriva se kroz objekt ime-
novanja. Etiologija, etimologija i struktura toponima sadržavaju povijest imena ko-
ja je katkad važna obavijest i od bitne koristi srodnim disciplinama (geografiji, geo-
botanici, antropologiji, demografiji, etnologiji, arheologiji), a osobito jezikoslovIju.
Zemljišna imena, osim onomastički h funkcija koje obavljaju i zbog kojih su
nastala i postoje, poklada su onomastičkoga značenja koje je sadržano u obilježji-
ma objekata kojima su dotična imena pridružena da ih jednoznačno identificira-
ju te imeničkog (etimološkog) i tvorbenog (strukturalnog) značenja. Po tim zna-
čenjima imena odražavaju stvarnu i jezičnu dijakroniju u prostoru.

8.4. Tvorbene kategorije i geografski razmještaj II anojkonimiji


Svako potpuno usredotočivanje riječi na određeni zemljopisni objekt vodi
njezinoj proprijalizaciji. Tvorbeni elementi toga izričaja postaju tvorbeni dijelovi
struktura po kojima dotične izričaje pOČinjemo prepoznavati kao imena. Apelativi
carica (mocija prema car), ulica (neutralan oblik u značenju "gradska prometnica"),
njivica (deminutiv od njiva), lijevo pleće ("pleće na lijevoj strani tijela") nije moguće
sravniti u strukturalnom smislu sa zemljišnim imenima: Bistrica (ime određenu bi-
stru, tj. brzu potoku), Tomislavac (honorifikacijsko ime planinarskom domu nazva-
nu u čast kralja Tomislava), Savica (ime predjelu oko isušenog korita nekadašnjega
savskoga meandarskog toka), Donje pleće (ime zaravni u podnožju gore Biokove).
Izbor zemljišnih imena radi jednoznačnog snalaženja u prostoru zadan je okol-
nostima u vezi s reljefom dotičnoga krajolika i dijalekta toga kraja. U regiji je imen-
skih baza kudikamo manje od mogućih zemljopisnih objekata, pa se oblikovanje
imena umnožava konverzijom, afiksima, prijedložnim i adjektivnim dodatcima i sl.
8.4.1. U mikrotoponimiji prisutno je mnogo imena koja se formalno ne razli-
kuju od istolikih riječi.
- Tako nastala imena čine leksičko-semantički način tvorbe. Udotoponimijskom
vremenu te su riječi bile, uglavnom, zemljopisni termini (brdo, sinokoša, vre-
lo) ili su postale imenske metafore (Nozdra, Vaganac, Badanj).

268
Toponimija

Česta su imenovanja konverzijom: a) uporaba plurala kao proprijalnog sred-


stva: Vrsi, Blaca Poljica ... b) uporaba kosog padeža u službi nominativa: N. sg. n.
po(d)ce > N. pl. n. Poca > G. pl. n. Podaca > N. sg. f. Podaca; livak ("lijevak", me-
tafora za uvalu) > G. sg. f. livka> likva> N. sg. f. Likva ("uvala") i sl.
- Afiksalni način tvorbe. Primjeri: hum> Hum> Humi > Humac, > Humčac >
Humčić, > Humka> Humine > Humajca > Mumačje > Humaško > Poda Hu-
me > Pothume, Gornji Humac, Hom na Lastovu, Hlam u Vrbniku na Krku
itd.
U hrvatskoj mikrotoponimiji najzastupljeniji su ovi sufiksi:
-ac (*-bCb), -ovac/-~vac, -inac. Modeli: O + dl (Gajac), O + (d + d) (Josipovac),
O(+d)+ d (Plišivac). Funkcije: deminucija, posesivizacija, univerbizacija.
-ača, -jača. Modeli: O + d (Smokvača), O + (d + d) (Brusovača). Funkcije: univer-
bizacija (Pitomača), posesivizacija (Begovača), relacijski odnos (Podlapača:
Lap, Lapac).
-ak (*-bh), -ak, -njak. Modeli: O + d (Vrutak), (d + O) +d (Osredak), O(+d) + d
(Vilinjak). Funkcije: deminucija (Curak), univerbizacija (Prišnjak, Mišnjak,
Vranjak), honorifikacija (Kvaternjak, "Kvaternikov trg").
-ica, -nica, -ovical-evica, -šćica. Modeli O + d (Dražica, Knežica), O + (d + d) (Ple-
šivica, Telašćica), O(+d)+ d (Šegavica). Funkcije: deminucija (Pločica), posesivi-
zacija (Kneževica), univerbizacija (Glogovnica).
-ić, -čić. Modeli O + d (Artić), O (d + d) (Alančić).
-ik, -nik, -ovik, -ovnik. Modeli O + d (Borik), O + (d + d) (Glogovik, Vučnik). Funk-
cije: univerbizacija (Travnik), posesivizacija (Dragonjik), identifikacija zemljišta
(s obiljem sadržaja iskazanog imenskom osnovom: Ribnik, Zabnik, Resnik).
-ina, -šćina. Modeli: O + d (Podine), O + (d + d) (Vrhovine). Funkcije: augmentati-
vizacija (Jazbina, Lesine, Jezerine), univerbizacija (Hrašćina), pripadanje (Su-
dovščina : Sudovec), posesivizacija (Vitaljina, Vukovina, Banovina), identifi-
kacija zemljišta (s ostatcima sadržaja iskazanog u imeničkoj osnovi: Crkvina,
Gradina, Grebine).
-išće. Modeli O + d (Grahorišće), O(+d)+ d (Lukovišće). Funkcije: identifikacija zem-
ljišta (s obiljem sadržaja iskazano imeničkom osnovom: Ložišće, Blatišće, Ka-
lišće, odnosno s obiljem kulturnih ostataka: Gradišće, Grebišće), posesivizaci-
ja (Martinišće, Turčišće) i univerbizacija.
Ostali su sufiksi slabije zastupljeni: -je (Graberje, Jakovlje), -ava (Berava), -ija
(Banija, Ćićarija), -alj (Sapaij), -eš (Goleš), -uša (Biluša, Petruša), -aji-aja (Bilaj!
Suhaja, Krivaja), -anj (Prahanj) itd.

8.4.2. U mikrotoponimiji su vrlo zastupljena pridjevna imena. Pridjevi u mi-


krotoponimu izražavaju svojstva sadržana u anojkonimnoj osnovi. Pojavljuju se

l Tumač pokrata: a - apelativ: d - afiksalni dodatak: D - leksički dodatak: O - ojkonimna osnova: p -


prijedlog: 0 - izostavljeni dodatak.

269
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

kao eliptični,
krnji neizvedeni (Gola, Dobra) i izvedeni (Maslinova). Takva elip-
tična pridjevna imena prilično su česta.
-0: Duga, Crno; -n (-bn-): Rogozna, Ravan/Raven, -en: Trstena, Prutna; -j-: Pri-
mišije, Živogošće, Banj, Kneža, Ivanja, Županja; -ov/-ev,-in dodani također antro-
ponimnoj osnovi: Osibova, Jurjevo, Hudetin sa značenjem pripadnosti i apela-
tivnim (vrlo često fitonimnim) osnovama sa značenjem "mjesto s obiljem čega":
Bršćanovac, Orio va, Zeče vo; -ski - dodan antroponimima, etnonimima i apela-
tivima koji su poosobljeni: Jurjevsko, Vlaška, i izražavaju kolektivnu (a ne osob-
nu) posesivnost, a dodan toponimnim osnovama izražava relacijski odnos: Baška
(: Bag), Bašćansko (: Bast), Stomorska (: crkva Sv. Marije). Toponimizirani pridje-
vi izvedeni su često ovim obrascem O + d + 0 i zapravo su krnja dvočlana imena u
kojima se gubi identifikacijski član, koji je obično zemljopisni termin. Pridjevi kao
postojani članovi diferencijacije u imenskoj sintagmi preuzimaju ne samo funkciju
zemljišnoga imena već često i oblike ispuštena apelativa: u luci Milni (ne: Milnoj),
prema uvali Baški (ne: Baškoj), pred Burnjim Primoštenom (ne: Primoštenim) itd.

8.4.3. PrejiksaIna tvorba: U zemljišnim imenima prefiksi određuju prostorni


odnos jednog objekta prema drugom (Vrpolje), ali mogu biti srašteni s apelati-
vom u dotoponimskom vremenu (Pasika, Prodol). Tada prefiks nema proprijaInu
funkciju. U mikrotoponimiji najčešći su ovi prefiksi: među/meju/meu (Međugor­
je, Meučeije), na- (Nagorinac), o-/ob- (Obršje), pod- (Podžeženik), pri- (Pribočje),
preko- (Prekopakra), pri- (Pridol), raz- (Rasohatica), uz- (Uzdoije), u- (Uskopije),
vr(h)-(Vrlika), za (Zaboj).
Navedeni primjeri potvrđuju prilično čestu prejiksalno-sujiksalnu tvorbu ko-
ja se zbiva po obrascu d + O + d (Nerezine), odnosno po obrascu d + (O + d) + d
(Rasohatica).

8.4.4. U mikrotoponimiji su česte stare sraslice: a) pridjevske: Samograd, Tro-


lokve, Samotvorac, Svetojančica, Banjdvor, Vučedol « Vučji dol) itd., b) impera-
tivne: Dušikrava, Kohivrate (danas Konjevrate), Močiguzica itd. te mnogo alo-
glotskih: Mutokit (lat. *monte acutu) odnosno domaćih, katkad lascivnih, poput
Kurozeba za imena visokih gorskih vrhova.

8.4.5. Dvodijelne toponimijske sintagme u mikrotoponimiji su vrlo česte, i


to: a) pridjev + 0: [D + (O)], Tusti Rat; b) pridjev + imenica (D + O): Donje Čelo;
e) broj + imenica (O + O): Tri Sestrice; cl) imenica + imenica [O + (O + d)]: Marija
Pomoćnica; e) pridjev + pridjev (O + O): Mala Visoka; f) prijedlog + toponimij-
ska sintagma [p + (D + O)]: Za Ošti humac itd. Već smo naglasili da su zemljišna
imena katkad neustaljenih oblika, pa tako i imenske sintagme. Imenske sintagme
unutar manjih skupina razdružuju katkad dijelove ostajući samo na članu dife-
rencijacije. Takva preobličena imena čuvaju svoje etiološke pobude i semantič­
ko značenje. Sa sinkronijskoga gledišta trebalo bi u mikrotoponimiji proučavati
i strukturiranost značenja.

270
Toponimija

Mikrotoponimi pomažu orijentaciji u prostoru. Oni doista poput orijentira


omogućuju identifikaciju, i to izravno, najčešće spomoću zemljopisnim termini-
ma i topografsko-toponomastičkim apelativima: Brdo (je brdo), Dol, Vrilo, Vru-
ja, Brvno i sl. i posredno, najčešće spomoću metafora: Glava ("uzvisina zaobljena
vrha poput glave"), Rebro, Nozdra ("uvala s dvjema lučicama poput nozdrva"),
Hrbat ...
U zemljopisnih termina i "topografskih" imenica prisutna je i razumljiva
objektivna, iskustvena konotacija, a u toponomastičkih metafora motiviranost je
slučajna, časovita, angaŽirana poticaja i afektivna. Ona brže gubi leksičko znače­
nje, sljubljuje se pridruženom objektu imenovanja. S obzirom na gubitak leksičkog
značenja manje je leksičkoznačenjski obavijesna, ali je onomastički svrhovitija.
Mikrotoponimi kOjima je u osnovi zemljopisni nazivak (termin) ili druga ja-
sna "topografska" imenica nose leksičko deskriptivno ili koje drugo značenje (Du-
gopolje, Peščenica, Bruskin, Mokro. ..).
Mikrotoponimi koji su određeni položajem obično uz imenicu imaju razli-
kovni atribut (Gornji - Donji, Desni - Lijevi) ili prefiks (Vrpoje, Obršje, Međugor­
je, Ogorje), ili prijedlog (Pod zidom, Nad lipom) itd. Mikrotoponimi su najčešće
određeni vlasnikom, pa je u njihovu sastavu antroponim ili poosobljena imenica
jake individualizacije (Borongaj, Kajzerica, Knežija, Kustošija itd.).
Valja također spomenuti da se u mikrotoponimiji čuvaju stari oblici i stara
značenja kao leksički prežitci: Zatilje (a. 1080: *tylh "stražnji dio glave", usporedi:
zatiljak), Sidraga (a. 1060, "kotlina, convallis"), Sfb "sopot" itd. Mnoga zemljiš-
na imena sa čakavskim, kajkavskim i zapadnoštokavskim narječnim obilježjima
nalaze se izvan današnjega pružanja tih narječja. Migracije novo štokavskih šta-
kavskih dijalekata od XVI. do XVIII. stoljeća preslojile su velik dio starijih hrvat-
skih narječja, pa se na mnogim terenima hrvatskih narječja isprepleću starija au-
tohtona i mlađa nadošla mikrotoponimija. Neka dijalekatna obilježja imenskih
osnova upućuju na posebne areale: Veli/Velji/Veliki; KallBlatina/Čret/Moča/Bli­
nja ("blato"), Gvozd/LozalDrežnik/Hust/Hvostno/Kneja/Gora ("šuma"). Često gla-
sovne osobine u imenima odaju njihov razmještaj i njihovu starost: glasovni skup
čr-/cr- Črmanj/Crvenica "vrsta ciglaste zemlje", sudbina IV: Vučjak/Volkovo/Voč­
je, Humine/Homačje, Po Iza lica itd., refleksi nekadašnjih nazalnih samoglasnika
lt;, Q/: Jezik/Jazik (imena rtova), Sutivav/Sativanac, Sočerga (*santukiriaku), reflek-
si staroga jata lei sa sintopijskim razmještajem "jatovskih" imena i s rijetkim is-
ključivo toponimijskim potvrdama: Cista Provo (= *cesta Prhovo), Brizna (= *Bre-
zna), sudbina fonema Ih/: Suhaja/Suvaja, Mahala/MiHa, te osobito česti sufiksalni
oblični pokazatelji u mikrotoponimiji: -ac!-ec,-iik/-ek, -ak/-ak, -ić/-ič, -išće/-ište,
-aj/-ej « *bj-), -šćak/-štak, -šćina/-ština, -šćica/-štica itd. koji upozoravaju na po-
vijesnu pojavnost i prostorni razmještaj. Zemljišna imena iskazuju se, dakle, kao
živa dijakronija s prostornoga i s vremenskoga gledišta.

271
Uvod II hrvatsko imenoslovije

8.5. Regionalne i dijalekatne značajke u mikrotoponimiji


Zemljišna imena nose regionalne (zemljopisne, etnografske i druge) značajke
i dijalekatna obilježja. Ona nas uvode u povijest vlastita jezika, a (osobito u kon-
taktnim zonama) i u poliglotska prožimanja. Mikrotoponimni idijalekatni areali
najčešće se ne podudaraju. Zemljopisno ime pridruženo zemljopisnom objektu,
koji postaje njegovim onomastičkim sadržajem, u uporabnoj funkciji potiskuje, ali
ne napušta sasvim leksičko značenje, balzamira lik i ostaje povijesnim i jezičnim
svjedokom toga mjesta. Već smo spominjali veli mnel koji je u srednjovjekovnoj
Istri označavao "hrastik" (Quercus), i to isto kao mei, na drugom području (Meli),
kao cer (Cerovje) na tretem, kao grm, na četvrtom, kao dub (Dubac, Suhi dub) na
petom, kao hrast (Hrastovje) po svoj Istri gdje se je naselilo novonadošio pučan­
stvo od XVI. stoljeća. Njihov današnji fitonimski raspored upućuje na unutrašnju
i vanjsku istarsku kolonizaciju. Iskazuju se ta imena kao živa arheologija. Njima
u toponimijskom i dijalekatnom arealu otkrivamo arhaiku i(li) onomastičke ino-
vacije. One su u izoliranim, gorskim krajevima veće nego u ravnicama aktivnih
toponimijskih regija, na dijalekatnim rubovima prepoznatljivije nego u jezičnoj
jezgri. Zemljišno ime oblikovalo se u zavičajnom govoru, svojom sljubljenošću uz
nepremjestivi zemljopisni sadržaj postaje povijesnim svjedokom jezičnih prote-
ga, kamen graničnik, orijentir i pokazatelj jezičnih i migracijskih mijena u plimi
i u oseki ljudskog življenja na određenom području.

8.6. Promjene i standardizacija imena


Standardizacija zemljišnih imena dug je i mučan posao. Vojne karte i admini-
stracijska samovolja unijele su velik nered u hrvatsku mikrotoponimiju te se oče­
kuje sređivanje i kompjuterizacija katastarskih knjiga. Tada će valjati pristupiti
organiziranom poslu utvrđivanja imenskih likova vodeći računa o njihovoj di-
jalekatnoj podlozi i stvaranju kompletnih baza zemljišnih imena pri katastrima,
geografskim i, osobito, jezičnim institutima.

8.7. Današnja proučavanja i zaključci


Terenska istraživanja usmjerena su na aktivne toponimijske zone, gdje su je-
zične mijene brze, a imena dobro i gusto potvrđena. Pokušalo se interdisciplinar-
nim istraživanjima. Ona su dobra, ali su skupa i spora. U prostranim dijelovi-
ma zemlje, osobito gorske Hrvatske, mnogi su predjeli opustjeli, pogotovu nakon
Domovinskoga rata (1991-1995). U opustjelom kraju i mikrotoponimi ne nalaze
razloge svojega opstanka. Bez pučanstva sve više svrću u mijenu i zaborav. Tim
predjelima valjat će posvetiti posebnu pozornost. U eri cestogradnje, gradnje naf-
tovoda, plinovoda, industrijskih postrojenja, kanala za navodnjavanje i sl. područ­
ja mijenjaju svoje namjene, a zemljišna imena prepuštaju se zaboravu. Sve više se
istražuju (zajedno s arheolozima) takva područja. S razvitkom turizma zatiru se

272
Toponimija

stara zemljišna imena a nadiru moderna, kvazikomercijalna. Otočić Zečevo pro-


zvan je Otokom života, otočić Govanj postaje Otokom ljubavi, uvala Grabova do-
biva ime Uvala Scott, Veli rat postaje Zlatni rat itd. Širenjem gradskih područja
nastoji se spasiti zemljišna imena i uključiti ih u imena ulica, trgova i gradskih
predjela. Mnogo je više poslova od poslenika i od drugih, u prvom redu novča­
nih mogućnosti.

8.8. Struktura anojkonima u regiji


(Ogledno istraživanje na građi srednjodalmatinskih otoka)
U svakom se zna~ajnijem zemljopisnom arealu nalazi kudikamo više objeka-
ta nego što je u dijalektu toga areala imena kojima se objekti imenuju. Međutim
ograničenim brojem leksema i tvorbenih elemenata može se tvoriti neograničen
broj imena. Takvo nastajanje imena nazivamo onomastičkom tvorborn. U tvorbi
razlikujemo imena koja nastaju slaganjem novih riječi uz toponomastičke osnove:
Dragovoda, Trolokve, Divoselo, Dobropoljana i imena koja nastaju kada se osnovi
dodaju tvorbeni formanti: Dračevica, Zastražišće, Lugari.
Oba načina organiziranja tvorbenog inventara podliježu ograničenjima ovisno
o jezičnim mogućnostima, teritoriju i o vremenskom razdoblju koje istražujemo.
Strukturiranje imena za obavljanje onomastičke funkcije ovisno je o leksičkom
izboru i tvorbenim elementima koji međusobno dolaze u odnos. Utvrđivanjem
leksičkih i tvorbenih morfema te njihova ponašanja dobivamo zakonitosti koje
vrijede u tom dijalektu, za to vrijeme i na tom prostoru.
Udruživanje tvorbenih morfema nije kao u apelativa gdje se oni utapaju u ri-
ječ koja time dobiva fonetski izgled i semantičku vrijednost nove riječi. U imenu
su tvorbeni morfemi, pod uvjetom da je riječ o suvremenoj tvorbi, za koju ne mo-
gu biti mjerilo starija razdoblja, pridruženi ne zbog cjelovitosti sadržaja riječi, već
zbog diferencijacije, razlikovanja objekata pri njihovoj identifikaciji.
Sadržaj apelativa kamen, kamenčić, kamenje, kamenjar uvijek je drukčiji, ozna-
čujući deminutivni, kolektivni, kvalitativni sadržaj apelativa. U imenima Kamiki,
Kamenjar, Kamensko, Kamenmost, Kamešnica itd. naprotiv sufiksi nemaju takva
sadržaja. 2 Toponim Kamiki ne znači "male kamenove", nego lokalitet u kamenja-
ru. Kamen-zagon je npr. s obzirom na leksički sadržaj besmislica, ali u topono-
mastičkom smislu pridruženi tvorbeni elementi izvršavaju svoju namjeru: upu-
ćivanjem na objekt i diferenciranjem toga toponima od okolišnih: Kamen-prag,
Veli zagon, Kamen-prodol itd.
Budući da toponimi ne pokazuju naročito visok stupanj organiziranosti u
određenoj zemljopisnoj i jezičnoj regiji kao npr. fonološki sustav u dijalektu toga

2 U zemljišnim imenima nije karakteristično deminutivno, augmentativno ili koje drugo značenje
osim toponimičkog kojim se imenuju i razlikuju istovrsni objekti koji su u prostornom odnosu. U
toponimu Glavičina npr. augmentativni sufiks -ina dodan je deminutivnom obliku glavica. S ta-
kvom funkcijom sufiksi u apelativu nisu uobičajeni, jer sufiksi u njima redovito modificiraju znače­
nje osnove.

273
Uvod li hrvatsko imenoslovije

areala, to ni u tvorbenom sustavu ne možemo tražiti čvrstu kohezijsku silu koja


bi držala i gradila toponimijski sustav. Zato mnogi tvorbeni obrasci bivaju manje
uočljivi. Takvi anojkonirni gube karakter derivata i postaju topoleksi u kojima su
tvorbeni elementi nerazlučivi pa čak ineprepoznatljivi: Mojstir, Kaštilo, Bunja itd.
U dugim razdobljima i u novim vezama ti isti anojkonirni postaju osnovom cije-
lom nizu drugih zemljišnih imena. 3
Svako je ime strukturirani model dvaju komplementarnih morfema. Osnovni
morfem nositelj je top onoma stičke obavijesti, tj. upućivanja na objekt. U jednolek-
semnom imenu to je obično osnova (O), a u dvoleksemnom imenu imenica. Dru-
gi tvorbeni morfem vrši diferencijaciju, razlučivanje objekta od okolišnih objekata
s istom osnovom. To jeubično afiks (d) u jednoleksemnom i atribut (D) u dvolek-
semnom imenu. Oba tvorbena morfema podređena su osnovnom cilju da označe
mjesto. Leksički sadržaj, nastao sjedinjavanjem morfema, od sporedne je važnosti.
U zemljišnim imenima: Osibova, Rashum, Nerežišća, Obršje, Jerkovica, Dragovoda,
Rat od Blatačke glave itd. možemo lako utvrditi osnovni morfem koji upućuje na
objekt: Osib- i rashum-, nercz-, -vršje, Jerko-, -voda, Rat- i morfem koji ga luči od
ostalih sa sličnom osnovom: -ova, -o, -išće, ob-, -ovica, Drago-, -od Blatačke glave.
Razlučni morfemi imaju u prvom redu proprijalno značenje. Struktura je dakle po-
dređena svrsi imena. Kako su mikrotoponimi vezani uz objekt, njihovo se leksičko
značenje lako gubi a oblici "balzamiraju". Zato u zemljišnim imenima često nala-
zimo starije jezične relikte koje više ne poznaje dijalekt toga areala: Mratinje brdo
(provedenu metatezu likvida u posuđenom imenu Martin), Nerezi (ekavski izgovor
jata u ikavskom govoru), Knježe ravan (stari oblik lokativa jednine) itd. Imena, ra-
sterećena leksičkog značenja lako ulaze u jezik, lakše stupaju u nove tvorbene veze i
ponašaju se slobodnije od apelativa, u kojima su takve veze katkad zakočene fonet-
skim i sadržajnim elementima. Toponimna tvorba pruža, dakle, više mogućnosti.
8.8.1. Uzimanje gotovih funkcionalnih jedinica bez dopune ili afiksalne
izmjene
Toj toponomastičkoj skupini pripadaju imenice: Luka, Polje, Brdo, Brig, Spila, Ru-
dina, Ratac, Dol, Lokva, Sutiska, Njiva i antroponimi: Žuvan « Žuvan + jb), Tudor (+ jb).
To je leksičko-semantički postupak4 i toponimi toga tipa čine naj elementar-
niji način tvorbe.
Među apelativima u toponomastičkoj službi razlikujemo uglavnom dvije zna-
čajnije imenske skupine.

8.8.1.1. SKUPINA GEOGRAFSKIH I GOSPODARSKIH TERMINA UTOPONIMIJI


Za razliku od imenica, kojima je u komuniciranju redovito potreban rečenič­
ki kontekst, imena upozoravaju izravno na objekt bez popratnih obavijesti. To je

3 Usp. Mojstirine, Koštilac, Bunjice itd.


4 Dobro primjećuje V. A. Superanskaja da je tu zapravo riječ otoponimičkom afiksu -o. Premda topo-
nimi Glava, Luka sadržavaju formant -a, koji služi u fleksiji i tvorbi, taj je dočetak iz dotoponimij-
skog stadija. V. A. Superanskaja, Struktura imeni sobstvennogo, Moskva 1969, str. 92.

274
Toponimija

gotovo neutralan proces toponimizacije. 5 Semantika geografskih termina drukči­


ja je od apelativne. Termini ne izazivaju asocijacije već svojim izravnim upućiva­
njem na imenovani objekt bogate top onoma stički sadržaj. Toponimi tako tvore-
ni vrlo su stari i njihove se potvrde nalaze u našim i stranim najstarijim pisanim
vrelima.
8.8.1.2. SKUPINA TZV. TOPONOMASTIČKIH METAFORA

U takvih toponima postanak nije izravan, već posredan. Dok npr. u izrazu:
kopam u Dolu imamo jasan prijelaz apelativa dol -+ Dol, koji se zaista odnosi na
dolinu, u izrazu kopon u Kotlu, lovl'li smo rl'bu bllzu Bl'skupa "greben uz more ko-
ji naliči na mitru" i ~l. odnos kotiil -+ Kotiil, biskup -+ Biskup nije isti odnosu dol
-+ Dol. Te su apelativne metafore u novoj funkciji i s novim značenjem. Izgled,
položaj ili koje drugo svojstvo tla bili su povodom tim metaforama da, pošto su
postale imena, neutraliziraju osnovno leksičko značenje i ističu, upućivanjem na
objekt koji je sličan kotlu ili biskupskoj mitri, toponomastički sadržaj.
Nastanci, količine i vrste metafora vrlo su različiti: od sasvim običnih i objaš-
njivih: Glava do neobičnih, lascivnih i neobjašnjivih: Cura, Guzica, Batistera.
Pri stvaranju nom ina metaphorica, za razliku od nom ina topographica gdje je
prijelaz spila -+ Spila jasan i lak, sudjeluju dva važna čimbenika:
- angažiranost imenovatelja u kojega su motiviranost i asocijacijska predožba
bile dovoljno jake da nastane prijelaz iz apelativa u toponim između kojih ne
može doći znak jednakosti kao dol = Dol, nego znak sličnosti ("') biskup'" Bi-
skup (greben, sika kao biskupska mitra).
- volja okoline da ime prihvati i upotrebljava. Motiviranost u takovih imena br-
zo nestaje pa su toponomastičke metafore izložene daljem iskrivljavanju. Me-
tafora je s obzirom na leksički sadržaj i s obzirom na imenski oblik krnja. Ti-
me, zahvaljujući jezičnoj ekonomiji, postaje top onoma stički vrlo upotrebljiva.
Zato je teško prodrijeti u porijeklo i motiviranost takvih imena. Te osobine
imaju i tzv. pseudometafore čiji su likovi posljedica jezičnih deformacija i nak-
nadnih asocijacija s objektima kojima su pridružene.
Nomina topographica kao najbrojnija skupina tzv. bezafiksainih imena upu-
ćuje na bogatstvo zemljopisne nomenklature uvjetovane konfiguracijom tla i na
statističku zastupljenost pojedinih zemljopisnih termina u toponomastičkoj služ-
bi. Ti rezultati nisu važni samo za lingvistiku. 6
Nomina metaphorica omogućuju, ako utvrdimo motive njihova nastanka, uo-
čiti koje su značajke u određenom razdoblju imale dominantnu ulogu u njiho-

5 S vremenom njiva postaje pašnjak, špilja razvalina, mošuja pustopoljina. Te obavijesti imaju obavije-
snu važnost i izvan toponomastike.
6 Krški pejzaž s mnogim uleknućima, jamama, brdima, usjedima, dolovima i docima imat će kudika-
mo više nazivaka od ravničasta terena, a obalni nazivci zbog važnosti za pomorstvo i ribarstvo odli-
kuju se izuzetnom gustoćom. Po utvrđenim zakonitostima tvorbe u određenom sinkronijskom pre-
sjeku lakše ćemo rekonstruirati starija razdoblja i predvidjeti tendencije razvitka.

275
Uvod II hrvatsko imenoslovIje

vu nastanku. I ti podatci imaju šire sociološko značenje (Hajduci, Mletke, Gali-


ja, Kolač, Badanj itd.).
I jedna i druga skupina povećava broj imena posebnim tvorbenim postupkom
koji zovemo konverzija, pri čemu kao razlikovni dodatak služi:
a) promjena roda: Likva « liva k),? Prodola (= prodol)
b) promjena gramatičkog broja: Ubla (+- Ubal), Glave, Humi, Okladi, Bunje
c) upotreba kosog padeža u službi nominativa: FratOr (genitiv plurala od Fratri
"ime franjevačkog samostana i okoliša u Hvaru"), Čavol (gen. pl. od Čaval)
d) promjena sklonidbenog uzora: Milna (dat. sg. Milni)8
e) promjena akcenta: Škrl'p: škrip, Nerežl'šće B Režišće.
Pojavu konverzije nalazimo kod afiksalnih i složenih imena, ali tamo su uglav-
nom uzrokom jezični razlozi, a tek su u manjoj mjeri toponomastička potreba. Po
već izloženom principu ovim skupinama pripadaju mnogi aloglotski anojkonimi:
Žalo, Polača, Mošuja, Kaštilo, čiji tvorbeni obrazac više nije prepoznatljiv, jer luče­
njem dočetaka od osnovnog "kostura" dobivamo leksičke segmente koji nam ništa
ne znače. No ti imenski segmenti mogu biti, i bivaju, osnove za izvođenje drugih
zemljišnih imena: Žalice, Polačine, Grižice (: Griža), Mašujica, Bunjice, Koštilac,
čije je značenje određeno prostornim odnosom objekata, a razlikovne morfeme
čine sufiksi. Takvi toponimi pripadaju idućoj skupini.

8.8.2. Tvorba zemljišnih imena spornoću afikasa (prefikasa i sufikasa)


To je morfološki način tvorbe. Od morfološkog postupka u užem smislu razli-
kuje se time što se u morfologiji dodatcima osnovi mijenja oblik i modificira rije-
či, a u morfološkoj tvorbi dodatcima osnovi tvore se nova imena.
Afiksalna zemljišna imena sastavljena su od ovih tvorbenih morfema:
a) leksičkim morfemom, koji je osnovni imenski dio, identificira se geografski
objekt
b) prefiksom se određuje položaj objekata, a u linearnom redu u imenu dolazi na
prvo mjesto
c). sufiks kojim se razlučuje objekt od ostalih objekata čija imena imaju zajednič­
ki leksički morfem u linearnom redu dolazi na treće mjesto.
Za utvrđivanje osnove treba razlučiti leksički i afiksalni morfem. 9 U toponima:
Brce, Brdanjak, Brdina, Brdavica i Pobrje reći ćemo da je leksički morfem brd-, a
sufiksi -ce, -anjak, -ina, -avica, -je. To isto možemo utvrditi za toponime: Grab,
Grabovac, Grabovik, Grabovica, Grabrova itd.

7 Toponim je promijenio rod Likva (nom. sg. f.) ~ Vala od !ivka (: lijevak).
• Prvobitni pridjev Milna « *me/na luka) postao je imenicom.
• U imenima gdje se pridruživanjem leksičkog i tvorbenog morfema događaju glasovne promjene pre-
poznatljivost granice lučenja je otežana ako se ne obratimo za pomoć fonetskim pojavama i povije-
snim potvrdama. Važno je uvijek utvrditi tvorbenu i etimološku jasnoću da bismo ispravno objasnili
zemljišno ime. Valja utvrditi nisu !i prefiks i sufiks u imenu iz dotoponomastičkog vremena. To treba
stalno imati na umu.

276
Toponimija

Kad je sufiks složen - Brdanjak - nije uvijek jednostavno odrediti je li osnova


brdan- (+ -jak) ili samo brd- (a sufiks -anjak). U takvu slučaju treba tražiti u gra-
đi tvorbene uzorke sličnih imenski h struktura (Humanjak, Dolanjak).
Tvorbenu osnovu ne čine svi oni morfemi koji se nalaze u imenskoj strukturi,
tj. imena se ne tvore po obrascu A + B + e kao linearno spajanje elemenata. Topo-
nim Dragomirac ne nastaje postupkom Drag-o-mir-ac, već Dragomir-ac, kao De-
sevićac, Nigomilac itd. U tome nam pomažu i okolišna imena: Dragomirica, De-
sević-dolac itd. Sufiksi -ac, -ica dodani su osobnim imenima.
Imenska tvorba s pridruživanjem leksičkih i tvorbenih morfema zajednička je
osobina slavenskih jezika. Sličan tvorbeni postupak imali su romanski jezici koji
su se govorili na našem primorju. U toj tvorbi lučimo dvije skupine imena:
a) imena koja su izvedena od apelativa koji su u tom obliku ovjereni na ispitiva-
nom području: Kamenica "kameno korito", Prodolina "dugodolina" itd.
b) imena izvedena po tvorbenom obrascu a dodatcima koji imaju u prvom redu
proprijalnu, toponomastičku funkciju. U toponimiji veću pozornost zaslužu-
je druga skupina afiksalnih imena. Takvi toponimi javljaju se redovito kada
je imenovanje geografskim terminima iscrpljeno ili više nije prikladno i eko-
nomično. To biva pri naglom napučivanju terena, kada su parcelacije zemljišta
mnogobrojne jer je tada potreba za imenovanjem velika zbog povećanja bro-
ja objekata koje valja imenovati: Griža - Grižica, Griževica, Grižnjaci; Grab -
Grabovik, Grabovica, Grabje; Oklad - Okladine, Oklačić, Oklačišća; Brig - Bri-
zi, Brižina, Brižak; Vrh - Vrhovine, Vršje, Obršje itd.
S obzirom na tvorbeni postupak toponimi se razvrstavaju u ove tri skupine:
- toponimi sa sufiksalnom tvorborn prema tvorbenom uzorku O + d (osnova i
dodatak)
- toponimi sa prefiksalnom tvorborn po tvorbenom uzorku d + O (dodatak i
osnova)
- toponimi sa prefiksalno-sufiksalnom tvorborn po tvorbenom uzorku d + O + d.
8.8.2.1. SUFIKSALNA TVORBA

Sufiksi se samostalno ne upotrebljavaju i njihovo se značenje očituje jedino


u vezi s leksičkim morfemom. Ako sufiks i osnova postanu monolitno sjedinje-
ni u jedinstven nov sadržaj, tada toponim pripada prvoj skupini tzv. bezafiksal-
nih imena.
Sufiksi u imenima imaju uz gramatičke obavijesti koje inače imaju dočetci u
apelativu (označavanje kategorije roda, broja, padeža itd.) i strukturalni sadržaj
koji nastaje sve većom produktivnošću sufikasa uz određeni imenski tip, pri čemu
se smanjuje njihova sadržajna funkcija da modificiraju značenje osnove označu­
jući: deminutivnost, augmentativnost, prisvojnost, zbir i sl. Mnogi se sufiksi (npr.
-ski, -ić, -ik) formaliziraju, dobivaju strukturalnu funkciju. Sufiks i služe u prvom
redu za razlučivanje objekata u prostoru. Na njima se npr. u toponimima mogu
izvršiti izmjene i zamjene: Kruščica i Kručica, a mogu supostojati dva ili više su-

277
Uvod II hrvatsko imenoslovije

fiksa za isti objekat: Sućurac: Svićuraj : Svićuraj. Za korisnike tih imena to nema
nikakva značenja.
Sufiksi, mimo leksičkog sadržaja, čestotom upotrebe i opetovanjem postaju
postupno kategorijski strukturalni elemenat tvorbe, npr. -ski: Hrvatska, Grčka,
Hvarska; -išće: Gračišće, Bobišće, Pu čišće itd.
Svojstva sufikasa u toponirniji jedne regije moguće je uočiti tek onda kad ih
promatramo na određenoj prostornoj i vremenskoj razini, dakle sa sinkronijskog
gledišta. Iz povijesne udaljenosti ta se svojstva top onomastički h sufikasa ne či­
ne uvjerljivima, jer su u pojedinim razdobljima njihova produktivnost i njihovo
ponašanje bili slični onjma u apelativima. Razlogom da se ipak govori o topono-
mastičkim sufiksima jest to što u toponirniji dolazi ograničen broj sufikasa, k to-
me pojedini sufiksi dostižu visoku produktivnost u određenim razdobljima i na
određenom području. Ta dva čimbenika uz dug život toponima u jeziku stvara-
ju doista privid postojanja specifičnih toponomastičkih sufikasa. Zato se o njima
govori kao o činjenici, ali se pritom ne ističe dovoljno da je riječ o sufiksima koji
se javljaju u određenom vremenu te na određenoj jezičnoj i geografskoj regiji.
Odrediti proprijalnost sufi kasa nije lako, jer je nemoguće uvijek primijeniti me-
hanički postupak lO kojim lučimo leksičko-morfološku strukturu riječi (i imena).
Da se utvrdi proprijalnost sufiks a i njegova toponomastička funkcija, potreb-
no je istražiti organiziranost imena jedne jezično i geografski definirane regijell
te istražiti odnose između imena i između objekata i njihovu međusobnu uvjeto-
vanost. Proprijalnost sufiksa moguće je, dakle, utvrditi jedino sinkronijskim pri-
stupom, na samom terenu koji proučavamo. Za takvo određivanje sufikasa slu-
žio sam se ovim postupcima:
a) da objekt označen sufiksalnim imenom bude u prostornom odnosu s objek-
tom označenim bezafiksainim imenom, tako da imaju zajednički leksič­
ki morfem: Pojice : Poje, Osišća: Osik, Stupišće: Stup, Bunjice: Bunje, Griž-
njak: Griža, Bo(l)šćina: Bol ...
b) da imena u okolišu imaju zajednički samo leksički morfem, a sufiksima vr-
še razlikovanje objekata. Stražica: Stražišće; Stražbenica: Stražak: Straževnik,
Grac: Gradac: Gradina: Gradišće; Nerez: Nerezine: Nerezišće ...
c) da je toponim s određenim sufiksom antroponimskog postanja: Bjenčica: Bjen-
ko +- Benedictus, Desevićac: Desević, Tiženica: Tišen, Jerkovica : Jerko ...
- Kada se toponim tvori od svetačkog imena, obično se odnosi na kakav sa-
kralni objekat: Sutvarje, Stivanje, Svićurac, Lovrečina, Stomorica, Vidovi-
ca, Osibova (Josip). ..

10 To je opravdan prigovor St. Rosponda Miklošičevu, a kasnije i Franckovu radu. Usp. St. Rospond,
Klasyjikacja structuralno-gramatyczna slowianskih nazw geograjicznych, 1957.
II Usp. rad P. Šimunović, "Organiziranost toponima u geografskoj regiji", Onomastica Jugoslavica I,
1969, str. 47-56.

278
Toponimija

d) kad leksičkom morfemu pridruženi sufiks tvori oblik koji nije ovjeren kao riječ
ni oblikom ni značenjem u toj jezičnoj regiji, a dolazi isključivo kao zemljišno
ime: Kozlovac, Kotalac, Šibenik, :Žukovik, Dračevica ...
e) kad je sufiksalno ime nastalo univerbizacijom: Veijak « Velo polje), Bo(l)šćina
« Bolska strana).
Sufiksi u proprijalnoj toponomastičkoj službi dolaze na imenske i pridjevske
osnove.
U toponimiji nalazimo priličan broj apelativa koji su izvedeni različitim sufik-
sima i čuvaju svoje leksičko značenje: Mirina "razrušena kuća", Kamenica "kame-
no korito", Nožica ':okrajak zemljišta", Paklina "bitumenska smola" itd.
Prijelazom u toponime oni se vezuju uz objekt i dobivaju onomastički sadr-
žaj. Ovima pripadaju mnogi zemljopisni termini u toponimiji: Dolac, Humac,
Prečac, Ratac, Rudina, gdje je moguće pri tvorbenoj analizi primijeniti formalni
morfološki postupak.
Specifičnost je toponomastičkog sufiksa i u tome što se prilično slobodno ve-
že uz leksički morfem ako ga ne sputavaju mogućnosti uobičajenih fonetskih
promjena.
Treba međutim istaknuti da sufiks u zemljišnom imenu, uz osnovno topono-
mastičko značenje, može nositi i druge obavijesti kao npr. posesivnost: Jerkovica,
ili upozoravati na osnovu imena izvedenu od naziva bilja: Borik. Međutim ako se
radi o građi iz davnih supstratnih jezika ili o izopačenim imenima koja su nasta-
la utjecajem asimilacije, kontaminacije, pučke etimologije i sl., tj. o imenima čije
nam je leksičko značenje nepoznato, tada formalne analize, tvorbeni tipovi, ras-
pored osnova, geografija sufiks a, odnosno istih glasovnih segmenata, mogu dati
vrlo važne toponomastičke i uopće jezične obavijesti. U nekim toponimima čija
nam je etimologija sasvim nepoznata sufiksi su jedini pokazatelji njihove pripad-
nosti kojem od davnih supstratnih jezika. l2
8.8.2.2. PREFIKSALNA TVORBA

U tvorbenom postupku prefiksi se razlikuju od sufikasa po tome što je u njima


značenje prisutnije i rijetko se formaliziraju. Prefiksi u imenskoj strukturi dola-
ze na prvo mjesto i nisu formalno samo tvorbeni morfemi već su u isto vrijeme i
nosioci sadržaja koji imaju kao prijedlozi i prefiksi.
Prefiksi se zbog sadržaja razlikuju od sufikasa većom autonomnošću. Pro-
ces formalizacije prefikasa još nije dostigao takav stupanj upravo zbog sačuva­
na sadržaja.
Utoponimiji prefiksi određuju prostorni odnos jednog objekta prema drugom,
ali mogu biti tvorbeni elemenat srastao uz apelativ u kojemu je već gotovo nepre-
poznatljiv. Takav prefiks nema proprijalno značenje.

12 usp. sufiks -ona u toponima Albona, Scardona, Nona, Salona itd. u imenima gradova na našem uz-
morju. Danas se u njihovu okolišu otkrivaju (ilirske) gradine.

279
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

S obzirom na sadržaj osnovnog morfema prefiksaina se imena svrstavaju u


dvije skupine.
U prvoj je skupini obično kao leksički morfem geografski termin. Takvih je
imena mnogo jer su geografski termini najstarija zemljišna imena na novoime-
novanom području, a prefiks omogućuje točno odrediti položaj i odnos prema
drugim objektima: Vrpoje, Naraće, Zagvozd, Podlapača, Prekopakra itd. l3 Pre-
fiksaina imena nastaju kad treba podrobnije imenovati geografske objekte prema
već imenovanim objektima: Nagorinac : Gorinac, Nakai: Kal, Obršje: Vršje. Kat-
kad tako doznajemo za zaboravljena imena koja su postojala u susjedstvu današ-
njih prefiksainih toponima.
U drugoj skupini prefiksainih toponima apelativi su kao leksički morfemi vrlo
često toponomastičke metafore: Mučelje (+-- medu čelje), Zastup, Podbaba itd.
Posebnu skupinu čine prefiksaina imena u kojima je osnovni morfem antro-
ponim od svetačkog imena: Sa tulija, 14 Sutvarje, Stomorice i od drugih imena: Za-
dragonjik, Podanviskovo, Prekopakra, Vrlika itd.
Teško je odrediti koji je prefiks sastavni dio imena, a koji je dodan osnovnom
morfemu da se odredi novi objekat s obzirom na prostorni odnos prema već ime-
novanom. U ovome nas na istraživanom području sprečavaju ove pojave:
a) izjednačavanje lokativa i instrumentala u lokalnom značenju s oblikom
akuzativa
b) česta upotreba akuzativa u nominativnoj službi: Polhume, Zareje, Zalajca, Konavle
c) nastanak toponima s kojima su prefiksaina imena mogla biti u vezi: Oblučje:
*Lučje, Zagvozd: Gvozd itd.
Pažljivim uspoređivanjem zemljišnih imena s apelativnim fondom u dijalektu
i sa situacijom na terenu moguće je za priličan broj toponima utvrditi da su kao
prefiksaini apelativi preuzeli toponomastičku ulogu: takvi toponimi ne izražava-
ju prostorni odnos: Naplav, Zavala, Pasika, Prodol, Oklade, Osik, Naklo « *Na
tlo s promjenom kt > kl, W. Boris) itd.
Naprotiv u imenima kao što su Mučelje, Zagradac, Polhume, Zagvozd, Vrpoje,
Podanviskovo, Supetar, Sutvid itd. moguće je lako razlučiti prefiksni morfem od
osnovnog. Ovdje se radi otoponomastičkim prefiksima.
Po čestoti javljanja naj frekventniji je prefiks pod-/pol-/po- jer označuje uvijek
lokalitet u podnožju, dakle rijetka mjesta koja su na otočkom kršu bila pogod-
na za obradbu.
8.8.2.3. PREFIKSALNO-SUFIKSALNA TVORBA
Takvi toponimi s obzirom na tvorbeni obrazac imaju strukturu d + O + d i
d + (O + d) + d: Oblučje, Rasoha, Podjamica, Podvornica, Nerezine, Nerežišće, Ogor-

13 usp. M. Karas, Nazwy miejscowe typu Podgora, Za/as w jfzyku po/skim i w innych jfZykach slowi-
m1skich, Wroclaw 1955. To je temeljna studija za takav tip zemljopisnih imena.
14 Toponimi s prefiksom sut- (od lat. pridjeva sanctus) odnose se obično na sakralna zdanja Stobreč,
Sutulija, a bez toga prefiksa na okoliš oko sakralnog objekta: crkvina Stobreč u uvali Lovrečina (kod
Postira na Braču).

280
Toponimija

je, Zagračišće itd. Uloga afika sa i njihovo značenje istaknuto je u prethodnim


poglavljima.
8.8.3. Složeni toponimi
8.8.3.1. TOPONOMASTIČKE SRASLICE

Tvorbene strukture koje nastaju srastanjem dvaju korijenskih morfema u je-


dinstvenu toponimijsku sintagmu zovemo top onomastičkim sraslicama. Uzora
takve tvorbe ima mnogo u jeziku. Jedan od morfema ima identifikacijsku funk-
ciju (O), a drugi diferencijacijsku (D).lS
Takva je toponirnska sraslica prilagođena osnovnoj ulozi da označi mjesto, dok
se spajanje članova vrši po jezičnim pravilima prema ovim obrascima:
a) tvorbeni obrazac s pomoću konfiksa -0-; Samograd, Dragovoda (D-k-O);
b) tvorbeni obrazac nastao spajanjem dviju imenica: Juras-polok, Kiš-brig, Ka-
men-prag, Stanac-Dolac (D-O i D-O+d);
c) tvorbeni obrazac od imenice u padežu i imenice: Knježe-ravan (D + dj-O;
d) tvorbeni obrazac nastao slijevanjem pridjeva i imenice: Zalogriža, Malokve
« Male lokve) itd.
Količina tvorbenih obrazaca u toponimiji veća je nego u apelativima, u kojih
su katkad tvorbene mogućnosti zakočene značenjem.
Pri klasifikaciji toponomastičkih sraslica nije moguće voditi računa samo o
prvom ili drugom morfemu, jer se morfemi mogu slagati s različitim morfološ-
kim osnovama. Treba, dakle, obratiti pozornost na strukturalnu analizu, u kojoj
je potrebno odrediti kojoj vrsti riječi pripadaju morfemi i kakvim se transforma-
cijama mogu podvrći.
Prividne toponomastičke sraslice, kao Vodotočine, Vinogradi i sl. smatramo
jednostavnim imenima i idu u skupinu bezafiksainih (Vinogradi) ili u grupu su-
fiksainih imena (Vinograd-išće).
8.8.3.2. DVOLEKSEMNE I VIŠELEKSEMNE TOPONOMASTIČKE SINTAGME

U toponimiji je dvoleksemnih toponomastičkih sintagmi vrlo mnogo. One se


još očitije od jednoleksemnih toponima ponašaju kao binarne sintagme, od kojih
jedan član (obično imenica) vrši identifikaciju objekta, a drugi član (obično atri-
but) diferencijaciju toga objekta od susjednih: Gornji Rumac - Donji Rumac, Velo
selo - Malo selo, Selca - Novo selo, Suhi dol - Mokro poje itd. Tvorbeni morfemi u
takvim toponimima djeluju jedinstveno. Ta je jedinstvenost tvorbenih elemenata
u višeleksemnu imenu takva da im nije moguće zamijeniti poredak.
S obzirom na postojanost, dvoleksemne i višeleksemne toponime možemo
podijeliti u dvije skupine. U prvu skupinu idu diskursivne top onomastičke sinta-
gme. One se stvaraju ad hoc, kratka su trajanja i često ograničene na malen broj
korisnika ili su pak poznate jednoj skupini korisnika (ribarima, lovcima itd.). Ta-

IS usp. R. Mikuš, "Sintagmatski kompleksi i sintagmatska aksiomatika", Radovi, razdio lingvističko­


-filološki, 2, Zadar 1962, 27-47.

281
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

kve toponime sredina obično ne prihvaća trajno; oni se detoponimiziraju, tj. ra-
združuju tvorbene morfeme. Takva zemljišna imena obično nastaju često i ne-
staju brzo.
Druge su dvočlane sintagme postojane. To su automatizirani toponimi, pri-
hvaćeni od stanovništva i uneseni na katastarske mape. Njihov je krug prepoznat-
ljivosti velik, a vijek trajanja dug.
S vremenom zemljišno ime može toliko blokirati članove toponomastičke sin-
tagme da morfemi u dotičnom toponimu više gotovo nisu prepoznatljivi (Karu-
zalac, Malokve).
Svako ime ima u sebi dva morfema linearno postavljena jedan do drugog. Ta-
kvi su npr. i eliptična imena, koja su jednom bila dvoleksemna, a s vremenom je,
po ekonomiji govora, jedan član izostao: Milna (luka), Grška (luka), Visoka (go-
ra) itd.
Građa srednjodalmatinske otočke regije daje nam ove tvorbene obrasce slo-
ženih zemljišnih imena:
1. pridjev + 0. Pridjev je u početku član kojim se diferenciraju objekti. Geograf-
ski termin u službi člana za identifikaciju objekta obično izostaje, pa eliptič­
ni naziv uzima funkciju prijašnjeg dvoleksemnog imena: Forska (luka), Žedno
(zemlja), Jugova (polje) itd. ID + (@)I
2. pridjev + imenica: Vele njivine, Božji darić, Debelo čelo (D + O)
3. broj i imenica u padežu: Devet urih lO + OI
4. imenica + imenica: Punta Lučica, Vala Krušica lO + (O + dl
5. imenica + pridjev: Vala Forska, Pliš Velo /o + (D)I
6. pridjev + pridjev + 0: Molo Forska (vala), Bosanski Novi (dio mjesta Bola koji
nastavaju doseljenici iz Bosne), Molo Visoko (glava) ID + (D + (@)I
7. imenica + toponomastička sintagma: Stup Veli red ID + (D + 0)1
8. imenica + prijedlog + toponomastička sintagma: Rat od Blačine glave, Punta
od Arca lO + (p + D)I
9. prijedlog + toponomastička sintagma: Za Oštri humac lp + (D + O)/.
S obzirom na organiziranost složenih imena u geografskoj regiji nalazimo ove
mogućnosti:
1. Velo brdo bez okolišnog naziva Brdo i Malo brdo, tj. složeni toponim, čiji prvi
član vrši deskripciju objekta, a ne ulazi u opreku (A ~ B, e).
2. Molo Visoko, postoji u okolišu toponim Visoko, a nema Velo Visoko (A : e e B).
3. Gornji Rumac "naselje", postoji Donji Rumac "naselje" ali nema u okolišu na-
selja Rumac (A : B e e).
4. Veli Škrip, postoji Mali Škrip i Šk rip (A : B : e).
Ali ni tvorbeni obrasci ni organizacija nikada nisu potpuno iskorišteni u odre-
đenom razdoblju i na određenoj regiji. Potrebno je stoga pratiti i uspoređivati
tvorbene sustave susjednih regija i susjednih razdoblja radi proučavanja među­
sobnog prožimanja i bogaćenja tvorbenog inventara u zemljišnim imenima.
***
282
Toponimija

al isti oblik (donji), različito značenje bl različit oblik, isto značenje cl različit oblik i značenje

Tipovi značenjskih opreka

Koliko god se u strukturalnoj analizi vodi računa o formalnom udruživanju


tvorbenih elemenata, gotovo toliku pozornost treba usmjeriti na organiziranost
imena značenjskim elementima. Istraživanja u mikroregiji pokazuju d~ je toponi-
mija uglavnom hrvatska pretežno s neutrnutim leksičkim sadržajem. Imena zna-
čenjem vrše deskripciju objekta, ali i razlikovanje među objektima. Toponoma-
stičku funkciju razlikovanja i razlučivanja preuzimaju dodatci toponomastičkom
apelativu u sinkronom i dijakronom odnosu pojedinih značenja kao što je vidlji-
vo na priloženim shemama.

Veli G6žul
(Moli GMuI)
Velo spna Velo Gfška
(Molo jama) (Molo Gfška)

Velo stina Veli put


(Moli kUk) (Moli ratac)

Velo paklina Veli škr'ip


(Molo paklina) (Moli Škrip)
Velo Selo
(Molo Selo)
Različiti sadržaji koje nose mikrotoponimijske sintagme s Veli - i MĆJIi-

283
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Veli Škrlp dakle asocira uvijek staro naselje (po površini je manji od Molega
Škripa), a Velo SelO veće, prostranije naselje (Molo SelO je starije); Luka znači "uva-
la" i "predjel"; ići u Vis i na Vis dva su različita sadržaja: 1. "ići u mjesto", 2. "ići na
otok". Isti tvorbeni postupak (Veli Škrlp, Velo sela), isti toponim Luka, Vis izraža-
vaju prema načinu upotrebe različite sadržaje. Tu razlikovnost kad je riječ o mi-
krotoponimiji geografski i jezično definirane regije čini i značenja u imenu. Sa
sinkronog gledišta, dakle, treba govoriti i o stukturiranju značenja.

Literatura
Jurišić, B. (1956): "Topopimika zapadne Istre, Cresa i Lošinja", Anali Leksikograf-
skog zavoda FNRJ, sv. 3, Zagreb.
Karas, M. (1968): Toponimia Wysp Ela.fickich na Adriatyku, Varšava-Krakov.
Sekereš, S. (1966): "Antroponimija i toponimija Južne Baranje", Hrvatski dijalek-
tološki zbornik 2, 405-458, JAZU, Zagreb.
Skok, P. (1921): "Prilozi k ispitivanju srp.-hrv. imena mjesta", Rad JAZU, 224,98-
167, Zagreb.
Skračić, V. (1996): "Toponimija vanjskog i srednjeg niza zadarskih otoka", Knji-
ževni krug, Ogranak Matice hrvatske u Zadru, 81, Split.
e
Šimunović, P. 1972): "Toponimija otoka Brača", Brački zbornik 10, Supetar;
(22004): Bračka toponimija, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb.

284
9. Oronimija (gorska imena, oronimi)

Hrvatska je većim dijelom gorovita zemlja raznovrsnoga reljefa. Bogata je oro-


nimima. Oronimni su sadržajno važni orijentiri u prostoru. Graničnici nekih sta-
rodavnih hrvatskih županija, koje su se prostirale porječjima rijeka. Oni prate i
razgraničavaju državna područja (npr. s Bosnom i Hercegovinom). Gorski lan-
ci Dinarskoga gorja, s dominantnim Velebitom, i alpski obronci dijele primorsku
Hrvatsku od unutrašnje. Njihova najstarija imena: Arion oros (Dinara?), Promo-
na (Promina), Biokova (Mons Sclavorum), Mons albus (Velebit i drugi oronimi)
i Alpe sa svojim najistočnijim obroncima uz rijeku Kupu još uvijek nisu na zado-
voljavajući način lingvistički protumačena.
Hrvatski doseobeni pravci išli su dolinama, tokovima rijeka sa sjevera na jug.
Starosjedioci su se za velike seobe naroda (od IV. do VIII. stoljeća) sklanjali u gor-
ja, bavili se stočarstvom ili se utvrđivali u romanskim gradovima na primorju.

9.1. Praslavenski oronimi


Hrvati su od starosjedilaca naslijedili neke oronimske termine predrimskoga
postanja, koji imaju svoj odraz u hrvatskoj oronimiji. Među ostalima su to: gudura
« *ganda) "urvina, dubodolina" (Gudura kod Otočca, Guduća na Prokljanu), gri-
ža « *grediu) "klisura, provalija, litica" (Griža, Grižane na širokom primorskom
arealu), gripa « *grepp-) "litica, hrid" (s oronimima u Splitu, na Braču, Šolti, Du-
gom otoku), lab « *lau) "kamena hrid, litica"(Lab, hrid na kninskoj tvrđavi, Labe,
južni kameniti dio starog Dubrovnika, Lapčan, staro ime makarskoga Graca na
hridi, a danas strma draga od Graca uz vrleti Biokove), rip a « *ripa) "hrid, ljut"
(Ripač, utvrda na Uni, Ripača na Kordunu i u istočnoj Slavoniji), skrad « *skard)
"litica" (Skrad, Skradnik) te mnogi oronimi kao što su: Bag « *Bbg'b <Bigi <Vigi)
"brdo nad Baškom, brdo i naselje na južnom podvelebitskom primorju", Labin s
brdom Labinšćicom iznad Trogira « *Albena), Mosor "gora od rijeke Zrnovnice
do Cetine" « *Massarum), Moseć « *Massentium) "gora južno od Muća u Trogir-
skom zaleđu", Motovun "brdo i kaštelir u Istri" « *Mantona), Papuk.
Mnogima se ne zna značenje, a katkad ni jezično porijeklo. Neki su romanski
oronimi nastali romansko-hrvatskim jezičnim prožimanjem: Mutokit "brdo na

285
Uvod u hrvauko uneno \ov\je

Hvaru", Matokit"oštro brdo nad Vrgorcem"« lat. *monte aeutu, "oštro brdo"), Mu-
togras "brdo u primorskim Poljicima" « lat. *monte grassu, "debelo brdo"), sličnog
je postanja istar ki Mukoval « monte eahallu, "konjsko brdo") i vjerojatno nekoli-
ko šiljastih brda u unutrašnjosti Hrvatske: Okić « lat. *aeutu, sa šiljastim brdima u
okolici: Oštro brdo, Oštrc i sL), brda na otocima: Brkata, Brkata glavica « vertica-
ta, "ustrmijene", kao hrvatski Kom, Komae), creski Sis « rom. *susu za lat. sursum,
"gore"), mnoga brda s utvrdama: Koštilo « "castellu), KošljunlKošjunlKošćin «
*easte1/ione), PU/tilj « lat. *putetil(is) "kružna utvrda" u Kaštelima) i mnogi drugi.

9.2. Hrvatski oronimi


Hrvatski su oronimi mlađi. Mnogi visovi preko 1000 metara nose hrvatska
imena: Dinara (1831 metar, najviŠi gorski vrh u Hrvatskoj), Biokova (Sv. Jure, 1762),
Velebit (Vaga nski vrh, 1757), Plješiviea (Ozeblin, 1657). Kremen (1591), Gvozd (Bje-
lolasica. 1534), Risnjak (1591), Svilaja (1508), Snježnik (1506), Više vica (1428), Poštak

1. Dinara; 2. Sveti Jure

286
TopoIIImija

l. Vaganski vrh; 2. Risnjak; 3. Svilaja; 4. Kečina kosa

287
Uvod u hrvauko ImenoslovIje

1. Vojak; 2. Veliki Kabal; 3. Veliki Planik; 4. Ivan~čica

(Kečina kosa, 1446). Učka (Vojak, 1401), Mosor (V. Kabal, 1331), Mala Kapela (=
Gvozd, Seliški vrh 1280), C;ćarija (V. Planik, 1273), Ličko sredogorje (Trovrh, 1234),
Zumberačka gora (Sv. Gera, 1178).lvanščica (1060), Medvednica (SIerne, 1032).
Oronimi su do XVI. stoljeća često zapisivani u razvodima te u mnogim prav-
nopovijesnim listinama kojima su se utvrđivale seoske ili oblasne granice, a brda
su im bila Vidljivi međaši. Na zemljovidima od XVI. stoljeća ucrtavani su. poput
krtičnjaka, brda i brdski lanci. ali su oronimi na priručnim zemljovidima i vedu-
tama rijetko, i rijetko ispravno. zapisivani.

288
U primorju i na prostorima svojega najranijega naseljavanja Hrvati uz sta-
re pretpovijesne gradine na vršinama zarana podižu crkvice i grobišta. Neke od
tih vrši na zovu se: Perun, Perunić, Perunsko, druge Mokoš(ica), Tr(i)zan, Trebišća
(: *trčba, "žrtva"), u kojim imenima vidimo ostatke slavenskoga kulta vrhunaca,
ostatke slavenskoga poganskoga vjerovanja (npr. suprotstavljeni Beli i Crni vrh u
Istri). Neke su vrhove s crkvom nazvali po svetačkim titularima, "ratnicima", kao
što su: Sv. Jure (Sućuraj), Sv. Mihovil (Sutmiho), Sv. Vid (Sutvid), Sv. Ivan (Stivanje),
Sv. Ilija (Sutulija) itd. supstituirajući njima nakon evangelizacije svoja božanstva
(Jarila, Sventovida, Peruna). Mnogobrojni oronimi (Stražišće, Straževnik, Stroža-
nac, Strganja, Gradac, Gradina, Gračišće, Ostrog, Ostrovica) svjedoče imenima o
svojoj davnoj namjeni. U doba ranoga feudalizma podižu velikaši na strateškim
mjestima uz rijeke, gorske prijevoje, drage i druga strateška mjesta utvrde s karak-
terističnim imenima: Višac, Zelengrad, Zvo n igra d, Ključ, Samograd, Kluč, Vrat-
nik, Višegrad, Stolac, Orlovac, Sokolac, Utvina (= Udbina), Oštre-grad, Bedem-grad
itd. Toj skupini pripadaju oronimi vidikovci (stražišta): Ozren, Zrin, Ozirna, Pri-
zna (: zreti "gledati"), Pogled, Ogled, Prozor, Teutini dvori, Karlovića dvori ... , te:
Drenovac u Papuku, Stupčanica u sjevernom Papuku, Viškovci u Požeškoj gori,
Kamengrad u Papuku, Gračanica u Moslovačkoj gori, Garčin u Dilj-gori, Ružica
(kod Orahovice), Banovo brdo u Baranji i Fruška gora u Srijemu.
9.2.1. Vrlo bogata oronimska nomenklatura našla je jak odraz u hrvatskoj
oronimiji:
a) opća obilježja reljefa: Oblik, Okrugljak, Oštre, Grba, Utlina, Bilo, Brig, Brdo,
Zaglav, Obvršje, Ogorje, Oprominje, Grana, Hrib, Hum, Kosa, Ravan, Plana,
Preslop, Sedline, Grebeni, Skala; imena za dolove: Draga, Dumača, Duliba, po-
nikva, Haluga, Jaruga, Zjat, Ždrilo, Lomnica, Lupoglav, Jame, Pećina, Brlog...
b) sastav tla: Piščine, Brusnik, Kremik, Kamnik, Gnjilišće ...
c) zaklonitost i vlažnost: Hladi, Osoj, Ledenice, Teplak, Brnik ...
d) raslinje: Borik, Brezje, Dubovik, Hrastik, Klekovača, Kraljev hrast, Krušćica,
Orišje, Jabukovac, Oskorušica, Dračevac, Planik; da) opći nazivci za šume: Gaji-
ne, Podlugovi, Hust, Kneja, Drežnik, Gvozd, Loza; db) nazivi za goleti: Plešivica,
Lisac, Ćelavac, Goljak; dc) čistine: Pasika, Plase, Polom, Požega, Žegar, Pražnice ...
e) životinjski svijet: Bjelolasica, Sovinjak, Vučjak, Medvednica, Medviđak, Koz-
jak, Kozji vrh, Risnjak, Orljak, Ošljak ...
f) oronimi motivirani ljudskom djelatnošću: Železni breg, Gvozdansko, Olovo,
Fužine, Okladi itd.
U oronimima su vrlo česta metaforička imena: Glava, Nozdra, Čelo, Zjala,
Pleće, Rebar, Hrbat itd.

9.2.2. S obzirom na strukturu oronimi su jednoleksemna imena (Brdo, Hum,


Urvina), bilo da su takva imena nastala univerbizacijom: predio za glavom> Za-
glav, bilo elizijom identifikacijskoga člana: (monte) verticatu > Brkata (glavica),
gdje pridjev dobiva funkcijU, obličje ideklinaciju oronimske imenice.

289
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

9.2.2.1. Među jednoleksemnim oronimima najčešće je onih sufiksalne tvorbe:


a) od apelativa, toponima i antroponima -ac (-ovac/-evac, -inac): Lisac (: lis "gol"),
Klokočevac (: Klokoč), Tisovac, Vidovac; -ača/-jača: Pasjača, Komorača; -aj/-ej: Bi-
toraj, Belej, Oklaj, Blagaj; -ak/-ak: Volujak, Žabljak, Kozjak, Debeljak; -ica/-nica,
-ovica, -šćica/-štica: Bilica, Plešivica, Vrsovica, Javornica, Kamešnica, Labinšćica (:
Labin), Osoršćica (: Osor); -ina: Brcžina, Gradina, Šatorina; -ik/-nik, -enik, -ovik:
Pištenik, Snježnik, Smolnik, Kaonik, Ograđenik; -išće/-ište: Katunište, Stražišće
b) od antroponima ili toponima koji se odnosi na osobe. To su mahom eliptični
oronimski pridjevi na -j-: Vića (: Vit-ja); -ov-/-ev-: Kosovo, Bijakova?, Malcše-
va; -in: Rogotin.
Tip !vanščica izveden je od ojkonima Ivanec. Takvih tvorba od toponima je
poprilično.
9.2.2.2. Oronimne sraslice nastaju obično univerbizacijom imenskih sintagmi:
tri glave> Troglav, gradina na usamljenu brdu> Samograd, brdsko razmeđe>
Tromeđa itd. Oronimijske imenske sintagme sročene su strukture od pridjevskog
atributa i imenice. Atributom se izriču prava ili prividna posjedovnost ili hono-
rifikacija: Teutini dvori, Sveti Jure, ili pak pripadanje kao relacijski oronim: Senj-
sko bilo (: Senj).
9.2.2.3. Oronimijske sintagme nesročenih dijelova nisu česte i imaju lokalno
značenje: Tri gromače (Pag), Čelo od Dragovode (Brač), Jami na Sredi (Cres), Gos-
pa na Krugu, Sv. Mihovil od Lažina (u Kaštelima) itd. Takvi su oronimi lokalno-
ga značenja.
9.2.2-4. Oronimi posrednog imenovanja (relacijski oronimi) najčešće su a) prijed-
ložne konstrukcije s malim radijusom uporabe i poznatosti: Za Trebišća (Učka), Vrh
Hrastove (Korčula), Vrh Peći (na Risnjaku). Mnogi su slične prijedložne imenske kon-
strukcije na putu da postanu b) prefiksaini oronimi: Zavrh, Podbilo, Nagorinac itd.

9.3. Nova neslavenska imena


Takva imena nisu tipična u hrvatskoj oronimiji: romanski (veljotski) oronim
Munćal (: lat. monte), vlaško ime Vrhure, turski oronimi Kunara, Krndija, Alan
"gorski prijelaz" i sl.
U turističkoj privredi ne nahodimo takvih imena. Nekoliko imena nacional-
nih parkova, planinarskih domova nisu od osobitoga značenja. Usporedi npr. pla-
ninarske kuće: Hunjka, Kugina kuća, Pokojec, Runolist.
Literatura
Dickenmann, E. (1969): Kroatische Bergnamen, Baitriige zur Namenforschung, n.
F., sv. 4, 3, 231-254, Carl Winter Universitiitsverlag, Heidelberg.
Poljak, Ž. (2001): Hrvatske planine, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb.
Seljan, D. (2005): Zemljopis pokrajina h ilirskih iliti Ogledalo Zemlje, Dom i svi-
jet, Zagreb (pretisak).

290
10. Hidronimija

Imena najznačajnijih i najdužih rijeka koje teku kroz Hrvatsku najstariji su


leksički sloj u hrvatskome jeziku: Sava (562 km), Drava (305 km), Kupa (296 km),
Dunav (188 km), Korana (134 km), Bednja (133 km), Una (120 km), Vuka (112
km), Cetina (100 km), Sutla (89 km), Odra (83 km), Lika (78 km), Krapina (75
km), Mura (67 km), Neretva (20 km u Hrvatskoj).
U sjevernom hrvatskom pojasu vodotoci pripadaju dravskom porječju, u istoč­
noj Slavoniji (rijeka Vuka s pritocima) i tekućice u Baranji utječu izravno u Du-
nav; na prostoru južne slavonske vododjelnice svi lijevi pritoci pripadaju savskom
porječju, uključujući i neke lijeve pritoke u Hrvatskoj kao što su rijeke Kupa i Una.
Istarske i primorske rijeke utječu izravno u Jadransko more, a ličke rijeke i teku-
ćice u zaleđu Biograda, Trogira i Makarske čine ponornice koje posredno utječu
u Jadransko more (v. zemljovid na idućoj stranici).
Imena spomenutih rijeka u jezičnom smislu čine najarhaičniji hrvatski hidro-
nimni sloj. Njihovi tokovi bili su (i jesu) granice država, povijesnih pokrajina i
županija. Na njihovim utocima i uzduž tokova nastali su davno značajni grado-
vi primorskih i panonskih Ilira s imenima od kojih su mnoga i starija, a samo su
neka došla s Hrvatima, i to romanskim posredništvom.
Na utocima rijeka obično je bio motiv za ime i ondje su se nadijevala imena
rijekama (usp. Nil, Neretva), a ne na izvorištima. Na utocima su nastajali gradovi
i razvijale se civilizacije. Tako je bilo na utocima Drave (Mursa), Vuke (Vukovar),
Save (Taurunum), Kupe (Siscia), Raše (Arsia, Flanona), Trsatike (Rijeka), Zrma-
nje (stari Tedanius - Obrovac), Krke (stari Titius uz Promonu i Skradin), Salone
(Solinska rika, u novije doba Jadro), Cetine (stari Tilurius - Omiš), Narone, Om-
ble (Rijeka dubrovačka) itd. Svaka od tih rijeka nosi prethrvatsko i predromansko
ime, koje svjedoči o starosti civilizacije, na njihovim utocima i njihovim deltama.

10.1. Praslavenska - staroeuropska, indoeuropska (i slavenska) hidronimija


Najstarije rijeke nose mahom jednočlana imena, motivirana strujanjem vode,
tokom, vodopadima, slijevanjem, ključanjem, izvorima i uto cima, vruljama, pro-
tjecanjem vode, vodom uopće, vlažnošću, polojem, blatištem uz korita rijeka i sl.

291
Uvod u hrvatsko lmrnoslovljr

SlUEY CRNOGA MORA

.-
_ porjelJf Save
_ porjelje Drave
_ porjelje Dunava
SlUEY JADRANSIOCiA MORA
neposltdan slijev
Oslijev zatvoren ukišu (ponomke)
- ...
PorječJa u Hrvatskoj

Evo neka od njih: Drava (indoeuropski ""dreu "hitati, teći "), Kupa (antički Co-
lapis < >tkyell*kyl "savijati" i "ap "voda"), Lika (ie. ""leik "kriviti se, savijati"), Krka
(antički Tilius; ie. "'ker, "kor, ""kr, korijen često zastupljen u europskoj hidronimi-
ji), Mura (ie. "mur-/*mor- "blatište"), Odra (ie. < "ad(e)r "kretati"), Mrsunja (ie.
"murs- "bara"), Sava (ie. "sey,>tsol) "teći"), Una (stari Oeneus, ie. "oun- "procijep"),
Sana (od ie. "sna!*sena!*sona), Ika (od ie. ei(k)u < ""e i- "brzo protjecati", ESO II,
250. Uz antički hidronim Ica nastalo je hrvatsko naselje Ika, onda je hidronim za-
boravljen, a uz njezin tok nastaje selo Ičići "ljudi uz Iku") itd. Većinu starih pret-
hrvatskih imena prokomentirao je s obzirom na dosadašnju literaturu i s vrijed-
nim vlastitim tumačenjima G. Schramm u navedenu djelu (v. lit. str. 298).

10.2. Slavenski hidronimi - općeslavenske značajke

Iz praslavenske domovine donijeli su Hrvati, među ostalim, dio hidronimne


baštine u vezi s načinom motiviranja hidronima i načinom njihove tvorbe. U hr-

292
Toponimija

vatskoj je hidronimiji mnogo zajedničkih hidronimnih apelativa koji se odnose


na vodu, svojstva vode, izgled tla uz vodu, na način toka, na vodoplavna područ­
ja, blatišta, vrelišta, ponorišta i sl.
Navest ćemo dio tog zajedničkog praslavenskog hidronimnog nasljeđa: *bla-
to « *bolto: 1059. Blato), dabar « *dbbr'b "dubodolina": Dabar p.l Cetine, Da-
brovica p. Drežnice, vjerojatno i rijeka Dobra), draga « *dorga "prodoli na": Dra-
ga p. u Istri i drugdje, Duboka draga v.), dunaj (ie. < *dhoun "zdenac", "potok":
Dunajec p. u Omišlju, često ime lokava na Braču), gad « *g'bd'b "kal", "gnoj",
"mokrina": Gdinj na Hvaru, Dinjiška na Pagu), glina/gnjila « *glin-/*gnil- "ilo-
vača": r. Glina, Gnji1ec p. Kupe), hleb « *hl~b'b "glib" p. i n. Hlebine), izvor «
*j'bzvor'b "vrelo": Zvir "izvor Rečine"), jezero « *eser-I*ozer- "lacus", "poplavlje-
no tlo", "mrtvaja", "bara" s jakim odrazom u hidronimima), ključ « *klučb "vre-
lo": Ključ "bara u Slavoniji", pr. Vučice), lokva « *loky "mlaka": Lokva na Braču,
Žuta lokva n. u Lici, Lokvarka p. u Vinodolu), lom « *lom'b "močvarište", "za-
voj": Lomnica pr. Odre, p. u Zagrebu), mel/mil « *mel'b "pijesak", "pličina" n. na
Braču, Hvaru i Visu), mladine (: *mold'b "oplavljeno mjesto uz rijeku" r. Mladi/
Mlade), nakal!naklo « *nahl'bl*nahlo "mo ča", "cjedilo": a. 1080. Nakla u Polji-
cima, Naklo v. na Braču), pleso « *pelso "podvodno zemljište": Pleso "barovito
tlo u Zagrebu", Plesa "poloj pod Kalnikom"), poloj « *po-Ioj'b: k. kod Bistre; od
istoga je korijena nastalo metatezom ime r. Lonje < *loj-na), resa « *r~sa "vodo-
plavno zemljište, poloji": Duga Resa n., Resnik "zemljište uz Savu kod Zagreba",
"tlo uz r. Dobru", Podresina "selo u Lici", Resnik "močasto tlo u Donjim Kašteli-
ma kod Divulja" < *dilluvium s metatezom l - v > v - l "močvarište"). Treći naj-
mlađi sloj je na istom zemljištu mletački hidronim Pantan < mletački pandan
< lat. palus/palta), sluz « *sluz'b/*slez'b: Sluznica p. u Istri, Slunj n., Slušnica p. u
Slunju), srb « *s'bb'b, *s'brbati "srkati": Srb "vreli šta na izvoru Une", Srbica "lo-
kva kod Biograda iz godine 1070." (= Srbišnje "uvala"), lokva S(o)rbar u Istri a.
1275), tonja « *ton'b "vir", "poloj"): p. in. Toun, p. Tounjčica, Tonja p. u Lici, G.
i D. Tunja p. u Ravnim kotarima), vir « *vir'b "vrtlog, kovitlac u vodi": Vir pr.
Save, Virina p. u Istri, n. Virje, Virovska reka (> Virovitica, p. i n.), Zeleni Vir
"slap u Skradu", Crni vir "vrelo u Vrgoračkom polju"), ždrijelo « *žerdlo/žbrdlo
"klanac": Ždrilac kod Nina, Ždrelo na Lastovu, Ždrilo na Braču, Novsko ždrilo
"morski tjesnac na ulazu u Novigradsko more"), žrna (*žr'bny, -n'bve, f. "mlinski
kamen"): Žrnovo n. na Korčuli, Žrnovnica (koja se zvala i Badi) kod Splita, Žr-
vena jama kod Ozlja, Žrnjevo u Neumu, Zrmanja r. (stari Tedanius), hidronim
na granici Like i Bukovice.
Uz ovaj probir hidronimijskih osnova vezanih za vodu i vodotoke koji se na-
laze u većini slavenskih jezika kao praslavenska baština, i koje su u hrvatskim hi-
dronimima potvrđene već od XI. stoljeća, valja im pribrojiti i druge etiološke sku-
pine s pokojim primjerom.

lPokrate: k. - kanal; n. - naselje; p. - potok; pr. - pritok; r. - rijeka; v. - vrelo, izvor.

293
Uvod li hrvatsko imenoslovije

10.2.1. Hidronimi motivirani nazivima bilja: Brezna p. Biđa,


Glogovnica pr.
Save, pr. Lonje, Jasenica pr. Korane, Trnava pr. Save, pr. Une, pr. Korane ...
10.2.2. Hidronirni motivirani nazivima životinja: Bakovac (: bak "bik") pr. Li-
ke, Karašica (: riba karaš) pr. Drave, Košutovica pr. Struga, Medveščak pr. Save,
Komarica pr. Drave, Mušica pr. Gacke ...
10.2.3. Hidronirni motivirani nazivima ruda: Ilova pr. Save, Ruda pr. Ceti-
ne, Srebrnica pr. Une, Brusnica pr. u Lici, Gvozdanka (: Gvozdansko, rudokopi)
pr. Une.
10.2.4. Mnogobrojui pridjevi kao općeslavenska jezična baština zastupljeni
su u hrvatskoj hidronimiji. Neki od uzoraka: bijel (*bel'b "bijel, svijetao"): B(ij)ela
"ime za nekadašnju r. Pakru", Beli potok, Belak pr. Kašine, Belica pr. Kupe; bistar
(: *bystr'b "jasan, proziran, brz"): Bistra pr. Bednje, pr. Dobre; brz (: *b'brz'b "žu-
ran, strujni"): Brzaja pr. Drave, pr. Orljave, pr. Lonje, Brzet "povremeni potok na
Braču"; crn (*cbrn'b "mrk, taman, mutan"): Cernez a. 1201. p. u Slavoniji, Cher-
na ryka a. 1252, Crnec "donji tok Lonje", drugo ime za Pleternicu; kisel « *kysel'b
"uskiseljen, gnjio"): Kiseljak, Kiselica "termalne vode"; *slebzbn'b ("kaljužast, slu-
zav"): Slezen pr. Studve, Sluzina pr. Rečine; smrdan « *smord'b "izvor u barušti-
ni"): Smerd a. 1266. kod Splita, Smrdan pr. Gline, v. kod Šibenika, Smrduša v.
Split; *tyn'b "močvarast": Tinovica pr. kod Čakovca, Tinja r. u Posavini.
10.2.5. Praslavensko nasljeđe ogleda se u strukturi nekih hidronima, kao npr.
u onima što su tvoreni sufiksom -ava, iako u hrvatskoj hidronirniji taj sufiks ni-
je osobito čestotan: Berava, Dubrava, Korava, Krbava, Lendava, Mrsava, Munja-
va, Orljava, Trnava, Zlatava (v. E. Dickenmann, o. c. II, 192). U sufiksalnoj tvor-
bi najčešći je sufiks -ica osobito pri univerbizaciji: bistra rijeka> Bistrica, tako:
Drenica, Mokrica, Sušica, Toplica ... Dolazi često s prošircima -anica: Moštanica,
-enica: Paklenica, -avica: Jašavica, -ičica: Glavičica, -šćica/-štica: Konjšćica, Polj-
šćica (staro ime za r. Čikolu). Čestotan je sufiks -aci-ec u poimeničavanju pridjeva:
Bliznec i s prošircima: -avac/-avec: Brnjavec, -ovac/-evac, -inac: Jasenovac, Kuti-
nec. Stare su pridjevske tvorbe sufiksima: -j-: Jaža « *jaz-ja) i -n-: Raven, Brezna,
Perna, Svodna, Zedno.

10.3. Regionalne osobine II hrvatskoj hidronimiji

10.3.1. Hidronirni koji se javljaju u vezi s morem (talasonirni) specifičnost


su
u hrvatskoj hidronirniji. Hidronimni apelativi i hidronimi na crti kopna i mora:
vrulje, mrtvaje, pješčanici, drage, luke, rtovi, Brodarica, Broce, Velji brod itd. ma-
hom su hrvatskog porijekla, a hidronimna nomenklatura i talasonirni koji obli-
kuju obalnu crtu i podmorje (akvatorij) uglavnom su stranoga (mahom roman-
skoga) porijekla: Mrkijenta (: muricenta), Saplunara (: sabulum), Ston (: stagnum),
Rina (: arena), Šipnata (: siphonata), Zapalj (: diaplus), Špinut (: spinutum), Poljud

294
Toponimija

(: palus). (Podrobnije o njima u P. Šimunović (2005): "Toponomastičke imenice u


vezi s morem" u: Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, Golden marketing-
Tehnička knjiga, Zagreb, 259-274).

10.3.2. Hidronimi od antroponima (osobnih imena i priimaka) i apelativa u


osobnoj individualnoj službi: Radonja pr. Korane, Banova jaruga n. Opačac p.,
Očuša v.

10.3.3. Hidronirni od toponima: Novčica (: Novi), Feričanka (: Feričanci), Po-


čiteljica (: Počitelj u Lici), Pazinčica p. (: Pazin), Butina vas a. 1368. > Butišin n.
(XVII. st.) > Butišnica r.
10.3.4. Demimitivne tvorbe od imena matičnog hidronima: Savica (: Sava),
Bednjica (: Bednja), Kupica (: Kupa), Unac (: Un, današnja Una), Neretvica i Mala
Neretva. Srednjovjekovni deminutivni hidronim Pakrac bio je pritok Pakre, ali se
današnja imena odnose na druge objekte i druge tokove.
10.3.5. Inovacijama smatramo razgranate tvorbene strukture od jedne te iste
hidronimne osnove. Tako se nazivak lokva nalazi u mnogo hidro nima: Lokva,
Lokvanjac, Lokvina, Lokve, Loki, Lokvica, Žuta Lokva, Lokanjac, Zalokve, Trno-
va loki itd.
10.3.6. Mlađi inovacijski su hidronimi lokalne hidronimne sraslice: Trolokve
(: *Tri lokve), Malokve (: *Male lokve), Dragovoda, Vodo to č, Dvogrla, Troslap. U
hidronimu Kolovrat vjerojatnija je apelativna nego hidronimna tvorba.
10.3.7. Mlađe su hidronimne tvorbe složene strukture s opozitnim atributima:
gornji ~ donji, vel(ik)i ~ mali, bijeli ~ crni, desni ~ lijevi!šuj(i), ili je prvi razlikov-
ni član antroponimni ili toponimni pridjev: Ivanja Reka, Solinska rika. Hidroni-
mi s neopozitnim atributom stari označuju obično mrtvaje, strugove, nekadaš-
nja korita koja su sada uz dotične rijeke: Stari Dunav, Stara Drava, Stara Neretva,
Stari Strug.
10.3.8. Hrvatskom (a donekle i južnoslavenskom) inovacij om smatramo hi-
dronime sa sufiksom -ica, koji je pridružen antroponimnoj osnovi u posesivnom
značenju: Ivanjica, Dragomirica, Dobroslavica.
10.3.9. S obzirom na tvorbu dvočlanih (i višečlanih) hidronimnih sintagmi
valja ubrojiti antroponimne atribute na -ov/-ev, -in (uz stariji -j do kraja XlV. sto-
ljeća) te toponimne (i antroponimne) atribute na -ski/-čki: Roški slap, Podravska
Slatina (n. i p.), Mratinjsko jezero pr. Gacke.

10.4. Semantičke značajke hrvatskih hidronima


Hidronimi imenuju neposredno hidronimne sadržaje (mali potok je Potočec).
Svaka je klasifikacija uvjetovana građom i svrhovitošću obrade. Ogledno ističe­
mo ove dvije klasifikacije:

295
Uvod li hrvatsko imenoslovije

A. S obzirom na etiologiju i sadržaj imenica.


1. Vodne imenice: a) izvorišta, b) zbirališta vode, c) mokrine, poloji i blatišta.
2. Protočne vode
3. Stajaće vode
4. Različita svojstva vode: veličina, dužina toka, dubina korita, oblik, brzina
toka, način toka (krivudav, skakutav, meandarski...), okus, miris, čistoća,
bistrina, mutnoća, obojenost
5. Izgled i sastav tla unutar hidronimnog sadržaja
6. Hidronimi motivirani vegetacijom
7. Hidronimi motivirani životinjskim svijetom
8. Relacijski hidron1mi
9. Hidronimi izvedeni od vlastita imena, i to: a) antroponima, b) toponima
10. Toponimi netipične motiviranosti (v. P. Šimunović, Toponimija otoka Bra-
ča, 1972,214-217).
B. E. Dickenmann (o. e., II, 181-190) razvrstava hidronime po leksičkom sadrža-
ju apelativa koji se nalaze u hidronimnim osnovama, a odnose se na svojstva
vode, sastav tla, rudno bogatstvo itd.

10.5. Tvorbene značajke hrvatskih hidronima


Hidronimi imenuju hidronimne objekte neposredno: Rečina (rijeka), Vruja
(= vrulja) i posredno s pomoću drugog hidronimijskog sadržaja: Pod krunu od
Piškere.
10.5.1. Hidronimi neposrednoga imenovanja su jednoleksemni i višeleksemni.
10.5.1.1. U jednoleksemne ubrajamo: a) univerbizirane hidronime: "brzi potok"
> Brzac; b) prefiksaine konstrukcije: Međimorje; c) eliptične hidronimne tvorbe:
Bistra, Desna, Blizna, Žedno.
Jednoleksemni su hidronimi neizvedeni i izvedeni.
1. Neizvedeni su najčešće vodne imenice (Vrilo = vrelo) i hidronimne metafore
(Nozdra = uvala oblika poput nosnica). Njih je u postotku kudikamo najviše.
2. Izvedeni hidronimi imaju u osnovi apelativ ili vlastito ime. Imeničkim osno-
vama pridružuju se ovi najčešći sufiksi: -ac: Potočec, Slapci; -ica: Brezda-
nica, Kalinovica, Krapinčica; -ava: Orljava, Murava; -ina: Plitvine, Zvirine;
-ak/-ek, -ak: Sušak, Hrvaćak; -ić: Kanalić, Lukačić, Krčić p. Krke; -ača: Mr-
tvača; -ik/-nik: Starik; -išće/-ište: Pučišća. Navedeni sufiks i pridružuju se (osim
imeničkim) i imenskim osnovama. Na takve osnove česti su pridjevski sufik-
si: -j-: Hotinja; -ov/-ev, -in: Kutjevo, Butišin; -ski/-čki: Jamnička. Njihov je če­
stotni redoslijed -ski, -n-, -in, -ov/-ev, -j.
10.5.1.2. Višeleksemnih hidronima je oko 12%. Najčešće su: a) hidronimne
sraslice (Malokve, Živobara) i b) hidronimne sintagme, koje su obično dvolekse-
mne: od hidronimne imenice kao člana identifikacije na drugom mjestu u slože-

296
Toponimija

nom imenu i atributa kao člana diferencijacije na prvom mjestu u složenom imen-
skom poretku: Stari Strug, Crna voda, Velje blato, Stari Dunav. Atributi izvedeni
od toponimne osnove najčešće završavaju na -ski, -ska, -sko: Skradinski buk, Split-
ska vrata, Lonjski strug, odnosno na -n, -na, -no: Blatni p., Perna, Svibno, Plavno
pr. Radijevca i na -ov/-ev, -in: Kameno vrilo, Rakitova mlaka, Črepin potok. Atri-
buti izvedeni od antroponima završavaju na -j, -ov/-ev, -in, -ski (-čki): Ivanja Reka,
Radulov dol, Kovačeva voda, Hino vrilo, Martinska reka, Petrička mala.

10.5.2. Hidronimi s posrednim označavanjem objekata rijetki su u hrvatskoj


hidronimiji i odnose se na manje značajne objekte i lokalne su uporabe: Glava od
Vode, Potok od Puča. Rijetki su i hidronimi prijedložne konstrukcije: Poviše Mu-
rave, Na Kalo, Nad Korito, Za Lokve itd. i takve hidronimne konstrukcije lako se
promeću uprefiksalna hidronimna imena: Vrlika, Nagorinac, Zatonja, Zagrabica
itd. Neke od takvih prijetvorbi vrlo su stare (Naklo, Narta i sL).

10.6. Ostali hidronimi (strani te administrativno ili umjetno nadjenuti)

U hrvatsku hidronimnu građu ubrojili smo, kako je već spomenuto, i imena


otoka (nesonime), te morfološke oblike akvatorij skoga reljefa. Oni veći i značaj­
niji nose imena mediteranskoga, ilirskoga, uglavnom predrimskoga porijekla, ali
su Hrvatima došla romanskim posredništvom: Arba (Rab), Kissa (Caska), Apsa-
ra (Osor), *Kerpsa (Cres), Brattia (Brač) itd. Ostali su nesonimi i primorski hidro-
nirni romanskoga postanja: Olib (: alluvium), Poljud (: palude), Ston (: Stagnum),
Konavii (: cannabula), odnosno još mlađeg romanskog, odnosno mletačkog po-
rijekla: Lama "močvarište", Kanal i metatezom Kolan (Pag, Senj), Fojba "jama"
itd. Ti i takvi hidronimi razmješteni su na istočnom dijelu jadranskog primorja.
Mađarske vodne imenice (s njihovom zastupljenošću u hidronirniji), među ini-
ma, su: Fo "izvor", Sar "blato", sed/sid "potok": Sid kod Križevaca, szeget "otok":
Seget, Sigečica u Zagrebu itd. Ti i takvi hidronimni apelativi i hidronirni raspro-
stranjeni su po savsko-dravskom međurječju i po Podunavlju.
Turski su hidronimi primjerice: Ada "otok", "vodoplavno područje" uz Savu
i Dunav, Santrač "ograda oko zdenca", naselje: bair "brijeg, obala": Bajer u Nere-
tvi i Bajir ada, hidronim u istočnobosanskom Posavlju, Bunar "zdenac", Česma 2
"izvor", Tekija "izvor" u slavonskom Posavlju, Ilidže "vrela uz Pakru". Ti su hidro-
nimi razmješteni po nekadašnjoj Vojnoj granici i po ostaloj Slavoniji, zahvaćenoj
turskim osvajanjima u XVII. i XVIII. stoljeću.

2 Potvrđen lik Česma već u XII. stoljeću, u XIII. stoljeću: Chasma (ARj l, 918 i 946). Taj hidronim ni-
je moguće izvoditi iz turskog rqrne "izvor", "izvorište", jer je taj turcizam potvrđen tek 1649. u J.
Mikalje. Obje rane potvrde imaju vjerojatno polazište u glagolu čeznuti "iščeznuti, nestajati", kako je
i u ruskom. Na osnovu *čez- nadovezan je već davno neproduktivan sufiks *-brna. Kasniji turski ter-
min istoga značenjskoga polja samo je pomogao krivom etimologiziranju slavenskoga hidronima.
Vidi J. Schiitz, o. c., 10-11 (v. bilješku 10).

297
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Imena za jezera i mineralna vrela uglavnom su mlađega postanja i često su na-


dijevana po ojkonimima uz koje se nalaze. Prirodna gorska vrela koja se u najno-
vije vrijeme rabe kao punionice prirodne brdske vode za piće dobivaju još sasvim
neuvedena, ali atraktivna, promidžbena imena.

10.7. Postojanost hidronimijskih imena


Hidronimi su najpostojanija imena. No riječni tokovi su dugi, prolaze kroz
različita narodnosna, jezična i dijalekatna područja. Neke rijeke u pojedinim dije-
lovima svojega toka dobivaju različita imena. Rijeka Česma se u donjem dijelu zo-
ve Čazma kao i gradić na njoj, Solinska rika zove se u novije vrijeme Jadro, koje je
ime vrlo staro, ali je tek u novije vrijeme preneseno na Solinsku riku (usp. Jadar =
Zadar). Dalmatinsko-hercegovačka rijeka ponornica ima u svojemu 76 kilometara
dugom toku ova imena: Vrljika i Vrlika ("vrh rijeke", tj. "izvor"), zatim Matica, pa
Tihaljina, onda Rika i Tialjska rika, zatim Prokop i Novi Prokop, pa Mlade i Mla-
di, te konačno Tribižet, Trebižet i Tribižat na prostoru prostiranja nekoć ilirskoga
grada Bigeste, koji ojkonim neki dovode u vezu s hidronimom (D. Alerić).
U srednjem vijeku su i neke druge rijeke nosile imena koja su kasnije preuzeli
drugi vodotoci. Današnja rijeka B(ij)ela (lijevi pritok Save) zvala se Pakar (Pukur,
Peker i sl.) i bila je matična rijeka u koju se slijevala rijeka Pakrac (Pukruc, Pekrec
i sL), koja je današnja Pakra. Današnja je rijeka B(ij)ela pritok nekadašnjeg svoje-
ga pritoka Pakraca i zove se Pakra.
Bitno je uz proučavanje hidronimije obraćati pozornost na topografiju, današ-
nju i prošlu, te protumačiti koji su to izvanjezični razlozi bili da su imena i njiho-
vi objekti imenovanja bivali zamjenjivani, preimenovani, dobivali više imena, jer
ta pitanja često su bitna za objašnjenje mnogih problema u hidronimiji i od šireg
su izvanjezičnog zanimanja.
Literatura:
Bezlaj, F. (1956/1961): Slovenska vodna imena, I-II. SAZU, Ljubljana.
Brozović Rončević, Dunja (1997): Apelativi u hrvatskoj hidronimiji (disertacija u
rukopisu), Zagreb.
Dickenmann, E. (1966, drugo izdanje): Studien zur Hydronymie des Savasystems,
I-II, Carl Winter Universitatverlag, Heidelberg.
Maretić, T. (1893): "Imena rijeka i potoka u hrvatskim i srpskim zemljama", Na-
stavni vjesnik I, Zagreb, 1-24.
Schramm, G. (1981): Eroberer und Eingesessene. Geographische Lehnnamen als
der Geschichte Sudeuropas im ersten Jahrtausend n. Chr, Verlag Anton Heir-
semann, Stuttgart.
Šufgač, V. P. (1998): Praslov'jans'kij gidronimnij fond, Akademije nauk Ukraji-
ni, Kijev.
Udoif, J. (1979): "Studien zu slavische Gewassernamen und Gewasserbezeichungen",
Beitrage zur Nam enfo rsch u ng, n. 7.17, Carl Winter Universitatverlag, Heidelberg.

298
Toponlmlja

299
Uvod II hrvatsko imenoslovije

10.8. Hidronimni apelativi II hidronimima3

10.8.1. Već je Konstantin Jireček tvrdio da je u slavenskim jezicima veliko


mnoštvo zajedničkih izraza za vode, dok je zajedničkih izraza za uzvisine, na pri-
mjer, kudikamo manje. 4
Utvrđeno je također da su značenja hidronimijskih apelativa u slavenskim je-
zicima vrlo izdiferencirana i da se ona najstarija čuvaju upravo u južnoslavenskim
jezicima, naročito u hrvatskim i srpskim dijalektima. 5
Radeći nekoliko godina na ispisu hidronima sa sekcijskih karata razmjera
l: 100000 s cjelokupnog područja Jugoslavije, uočio sam golemu zastupljenost
hidronimijskih apelativa u hidronimima. 6
To su povodi pisanju ovoga rada.
10.8.2. U radu razmatram s teorijskog gledišta odnos hidronimijskih apelati-
va (i termina) i hidronima kOjima su oni u osnovi.
Prvi navod upozorio me na bogatstvo zajedničke slavenske hidronimijske no-
menklature, drugi na starost i specifičnost njezine semantike na hrvatskom pro-
storu, a treći na prostorni razmještaj pojedinih hidronimijskih apelativa u hidro-
nimima. Kako su hidronimi po svojoj naravi vezani za nepomične inepomičljive
hidro nim ne objekte, oni su kao jezični znakovi kažiput protega glasovnih, tvorbe-
nih i semantičkih pojava koje su u njima konzervirane u času imenovanja?
10.8.3. Mnogo je slavenskih hidronimijskih apelativa koji su danas pretež-
no ili isključivo poznati u hidronimima, kao npr. Gdinj, Dinjiška (i imenica gdi-
njica "kaljuža"), Gacka (: *gbd- "mokrina"), Guča (: *g'bd'bk- "glib"), Hlebine (:
*hl?b'b "blato"), Kalec (: kal'b "blato"), Ljutišta (: *lut- "kalina"), Milna (: *melb "pi-
jesak"), Murava (: *morav- "močna livada"), Otolež (: *ot'blpg- "močvarni ugar"),
Raj (: *rajb "kal"), Slezen (: *sl~g- "kaljuža"), Ševnica (: *šev-/*šav- "dotok"), Stru-
mica (: *strbm'b "protok") itd.
Broj hidronimijskih potvrda u našim povijesnim ispravama razmjerno je
golem i star, već od X. stoljeća: Vrulja ({3epOvUla, 949), Mokrane (1165), Naklo
(1080), Potok (1086), Stubica (stilbiza, 1080), Vir (Veru, 1070), Blato (1187), Badanj

3 Ovaj je rad objavljen u knjizi: P. Šimunović (2005): Toponirnija hrvatskoga jadranskoga prostora,
Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb. Onamo je ova problematika bila uključena u drukči­
ji onomastički kontekst: imena i imenica. Ovdje popunjava s neznatnim ponavljanjima prazninu hi-
dronimijskih apelativa. Uza nj je (o. e., 259-275) s ovoga gledišta zanimljiv rad: Toponomastičke ime-
nice u vezi s morem. Tu je tematiku također potrebno promatrati s hidronimskoga gledišta. Ona s ob-
zirom na more predstavlja specifikum u slavenskoj hidronomastici.
4 K. Jireček (19ll): Geschichte der Serben l, Gotha, str. 63.
5 V. V. Martynov (1966): "Analiz po semantičeskim mikrostrukturam praslavjanskoj leksiki", Problemy
slavjanskih etimologičeskih issledovanij v svjazi s obščej problematikoj sovremennoj etimologii, Tezisy
dokladov, Moskva, str. 17.
6 P. Šimunović, Građa za privremeni popis hidronima u SFRJ, Zavod za jezik, Zagreb. Građa je ekscer-
pirana iz Indeks gazetter, I-VIA. Showing Place-names on 1: 100000 Map Series, Kairo 1944, i sa sek-
cijskih karata Istre, Hrvatskog primorja i Lastova.
7 O bogatstvu hidronimne nomenklature za "blatišta" vidi u raspravi Dunje Brozović-Rončević (1999):
"Nazivi za blatišta i njihovi toponimijski odrazi u hrvatskom jeziku", Folia onomastica Croatica VIII,
1-44. Vidi također V. P. Šufgač (1998): Praslov'jans'kij gidronimnijfond, Akademija nauk Ukrajini, Kijev.

300
Toponimija

Sisačko-moslavačka hidronimija

(1205), Bad (1226), Bistrica (1277), Bliznica (1251), Brod (1292), Jezero (1305), Mo-
stac (1305), Ponikva (1312), Prevlaka (1250), Rat (1184), Razvode (1322), Stubal sive
Gesero (1299), Studenac (1184), Kal (1184), Luža (1072), Močava (1072)8 itd.
Neki od navedenih i mnogi drugi jednake su i veće starosti, s obzirom na za-
pis, a žive i danas i izvan južnoslavenskih jezičnih granica, kao npr. u grčkoj
hidronimiji. 9
Broj hidronima na specijalnim kartama bivše države 1 : 100000 iznosi, po mo-
jem ispisu, oko 20000. Golemoj većini nalazi se u osnovi hidronimijska imenica.
K tome na zemljovidima nisu upisani manji potoci, vrela, cjedila, zdenci, lokve,
mlake, pličine, blata itd., pa je hidronima motiviranih hidronimijskom imenicom
kudikamo više, kao što je mnogo više imena motiviranih vodom, koja se imena
metonimijom odnose na druge vrste objekata, u najviše slučajeva upravo na oj-
konime: Rijeka, Jezera, Sopot, Lojnica, Zakučac, Nerin, Luža, Črečanj, Začretje,
Vodice, Lokve, Zdenci itd.

• usp. P. Skok (1921): "Prilozi ispitivanju srpsko-hrvatskih imena mjesta". Rad JAZU 224. Zagreb.
98-162. Potvrde su iz prilično ograničenog broja vrela. i to uglavnom zadarsko-splitskog područja.
9 Usp. M. Vasmer (1970): Die Slaven in Griechenland. pretisak. Leipzig i Ph. Malingoudis (1981):
Studien zu den slavischen Ortsnamen Griechenlands. l. Slavische Flurnamen aus messenischen Mani.
F. Steiner Verlag GMBH. Wiesbaden. 192 + 7 karata.

301
Uvod II hrvatsko imenoslovije

10.8.4. Razlog tolikom broju hidronima i hidronimijskih imenica valja tra-


žiti u reljefnim raznovrsnostima. One se (od ravničarskih preko krških do pri-
morskih i podmorskih predjela) po fiziogeografskom izgledu, geološkom sastavu
i načinu gospodarenja bitno razlikuju. U njima je, stoga, i drukčiji odnos čovjeka
prema vodama od kojih živi (dok na njima napaja sebe i blago), isušuje i natapa
polja, podiže sojenice, dubi šance, ribari i plovi, trguje i privređuje.
Razlog tolikoj razvedenosti oblika i značenja u imenica i imena jest raznovr-
snost dijalektnih idioma kojima su ti jezični znakovi oblikovani, kao idugovjeka
simbioza sa stranim etnijama i stranim jeZicima, čiji je udjel u fondu naših hidro-
nimijskih apelativa i imena velik, a po prostiranju prilično indikativan.
Bogata terminološka sinonimija u rječnicimalO i bogata izdiferenciranost zna-
čenja unutar lokalnih terminoloških sustava dijelom su posljedica preslojavanja
terminoloških hidronimijskih sustava unutar dijalekata i jezika nakon migracije
u vezi s turskom najezdom. U razlučivanju starinačkih od nadošlih imenica, stra-
nih usvojenica od domaćih tvorenica, pomaže nam postojanost hidronima, ko-
ji sabijaju u sebe onomastički sadržaj jezičnim likovima i, kad je o motiviranosti
hidronima riječ, odlikama vodnih objekata.
10.8.5. S gledišta onomastičkog znaka dihotomija apelativa i hidronima svodi
se uglavnom na to da hidronimijska imenica, kao i svaka druga imenica, svojim
inherentnim obilježjima predodžbe obuhvaća skupinu istovrsnih predmeta (po-
tok je svaka kratka tekućica), dok hidronim (Vruja, Dinjiška) jedinačno imenuje
objekte, svaki posebno. Veza s predodžbom mu je nevažna, izravno pridruživa-
nje objektu bitno.u Zato i jesu česte metonimije. Rijeka može biti grad, Resnik -
zračna luka, Badanj - jezero, a Oko - vrelo.
Hidronimijska imenica i hidronim zadani su lokalnim idiomom i nose uske, di-
jalektalne značajke. Hidronimijske se imenice međutim prenose migracijama (us-
poredi hidronimijsku nomenklaturu u Gradišću gdje npr. dunaj označuje bilo koju
tekućicu, ili termin peraja, od albanskogperrua "potok", koji je u XVI. stoljeću došao
s crnogorskim doseljenicima u Istru i zbog jedinačnoga znaka postaje ojkonim Pe-
roj, u lokalnom izgovoru Peroja). Hidronimi, naprotiv, ukotvljeni su s objektom koji
imenuju. Po tome su povijesni biljeg prvotnog razmještaja hidronimijskih imenica.
Hidronimijske imenice prate jezični razvitak. Često se promeću u hidronimij-
ske termine, standardiziraju se. Pritom njihova proširenost u "jezičnom standar-
du" ide na uštrb dijalektne obojenosti i lokalnoga značenja.
Hidronimi ne prate jezični razvitak. Oni balzamiraju i lik i značenje u času
a
imenovanja Čret (-čr- *- -cr-J, Mei (-e> e, *- i), Tojsti rat > o(j)), Zvir, Usti- (ust-),

10 Ovdje uvrštavam i dvije već navedene monografije, i to J. Schiitz (1957): Die Geographische
Terminologie des Serbokroatischen, Akademie-Verlag, Berlin, 113 str. i G. Wippel (1957): Die geogra-
phischen Appellativa im Serbokroatischen, disertacija, Berlin (rukopis).
II Vidi o tome vrlo instruktivan rad Ju. A. Karpenko (1970): "Toponimy i geografičeskie terminy
(Voprosy vzaimosvjazi)", Voprosy geografii 81, Mestnye geografičeskie terminy, Mysf, Moskva, 100
str. (zbornik).

302
Toponimija

a
Zadvarje (dver> dvar), Pišće (*sk > šć), Pozalica > o), Vrlika (vr(h)-) "vrh rike"
itd. U hidronimima se leksički sadržaj poništava u korist onomastičkog sadržaja,
koji je zadan objektom imenovanja.
Što god su starije povijesne potvrde, i što god je mikrohidronimija određene
regije jasnija, granica hidronimijskih imenica i hidronima postaje labavija, izra-
zi teže razlučivi jer npr. potok, slatina, jaz, vir itd. dolaze u imeničkoj i imenskoj
uporabi ovisno o situacijskom kontekstuP
Točna je tvrdnja da se mnoštvo današnjih hidronima, od onih najdavnijih
(Morava, npr.) do najnovijih (Šoderica, npr.) svodi na hidronimijske imenice.
10.8.6. U odnosu, hidronimijskih imenica i hidronima ne zanimaju nas ape-
lativi internacionalne uporabe kao: meandar, }jord, gejzir, bifurkacija itd. kao ni
hidronimijski termini koji likovima i značenjima pripadaju normiranom jeziku,
premda se katkad izrazom i sadržajem poklapaju s dijalektnim likovima. Naime
njihov je put u književni jezik specifičan, lik i značenje unificirani i definirani, a
zastupljenost u hidronimima zanemariva.
Za naša razmatranja važniji su likovi art, ert, rat nego rt i njihova zastuplje-
nost u obalnim hidronimima: Artić, Rat, Ertec, Ratak, Punta od Arca itd., kao što
su indikativnija imena Velje blato, Uranska blatta locus da Rogova (1187), Blati-
na itd. od kasnijih službenih imena Skadarsko jezero, Vransko jezero i Jezero, ko-
ji više ne nose biljeg lokalnoga govora. Standardnom pretvorbom hidronimijski
termini posta)u normirani)i u i'LIam, apstraktni)i \l sadria)\l. Oni ni i'Ldaleka ne
obuhvaćaju obilježja dotičnih objekata iste vrste koja označuju, niti sva obilježja
jedinačnih objekata koje bi mogli imenovati kao hidronime.
Hidronimi su kao jedinačni izrazi označnici jezičnih izoglosa, koje često ne
idu jezičnim i dijalektnim granicama. Bez oslonca na lokalne izraze i značenja bila
bi jalova poredbena i etimološka tumačenja tih jezičnih podataka, koji zbog svoje
postojanosti najviše bude pozornost jezičnih komparativista i etimologičara.
čega pojedine hidronimijske osnove dobivaju
10.8.7. Važno je istražiti zbog
specifične oblike i specifična značenja unutar lokalnih sustava, kao što je važno
otkriti areal pojedinog termina unutar jednog dijalekta, jezika ili srodnih jezika. 13
To omogućuje objasniti odnose sličnih hidrografskih oblika i različitih termina i
imena za takve objekte i odnose srodnih termina i homonimnih imena za razno-
rodne hidrografske objekte po interdijalektnim i interjezičnim prostorima.
Hidronimi koji u sebi imaju hidronimijsku osnovu kažiputi su etničkih i je-
zičnih migracija na raspućima povijesti. Spomenimo usput kako je dovoljno pro-
motriti na zemljovidima hidronimijske osnove *gnoj, *luža, moč-, *more, ponik-,
*pelso, *nahl'b, *solp'b, *tymen, *mocyre, *vbrelo, *vbrot-, *vrulja i njihov pretežiti
razmještaj na zapadnom južnoslavenskom prostoru i osnove *jbzVOr'b, *močer'b,

12 P. Šimunović (1978): "Na granici toponima i apelativa", Filologija 8, Zagreb, 209-308 i primjere koji
se !amo navode iz Istarskog razvoda, Povaljske listine i notarskih spisa s Lastova.
13 P. Simunović (1969): "Organiziranost imena u regiji", Onomastica Jugoslavica l, Ljubljana, 354-357.

303
Uvod II hrvatsko imenoslovije

*bag1Jno, *b'blk-/*bblk-, *sig'bla, *j'bZOh, *stubblb na istočnom, kako je to izvršio J.


Udolph14 i prosuditi, uza svu izostavljenu građu, koliko takva istraživanja mogu
biti poticajna u proučavanju putova slavenskih naseljavanja ovih područja.
10.8.8. U hrvatskoj hidronimnoj terminologiji prisutan je priličan broj stra-
nih hidronimnih termina: ada, igalo, lenga, brak, puč, đerdap, surduk, česma,
jendek, berek itd. koji su pretežno uz primorje romanskog, a u unutrašnjosti tur-
skog i mađarskog porijekla. Hidronimne imenice stranoga porijekla pojavljuju se
pretežno u tzv. kontaktnim zonama, gdje u doticaju s domaćim sinonimnim ape-
lativima jedni i drugi dobivaju podrobnija značenja ili se razlučuju na uporabu
pretežno terminološku. ili pretežno hidronimnu (imensku). U hidronimima nisu
zastupljeni oni strani apelativi koji imaju međunarodnu uporabu, a uglavnom ni
apelativi koji pripadaju općem jezičnom standardu. To su apelativi mahom lokal-
ne proširenosti starijeg (romanskog) ili mlađeg (talijanskog, turskog itd.) porije-
kla. Oni stariji su u pretežno imenskoj uporabi (Poljud, Olib, Omišalj, Puč), a oni
mlađi u pretežno terminološkoj primjeni (vala, ponta, proversa, pasadur, jendek,
bunar, bogaz itd.). Veću dokaznu moć imaju hidronimi koji su motivirani svoj-
stvima objekta, jer su oni vezani uz mjesto, od hidronima i hidronimijskih ape-
lativa motiviranih ljudskom djelatnošću (porat, mandrač, puč, piškera, riva, gat,
kolovaja, česma itd.), čija je terminološka proširenost široka, a imenska starost,
katkad po osobinama objekta, mlada i lako odrediva.
10.8.9. Hidronimne imenice kao davni izrazi za vodne sadržaje važne za život
ljudi u određenom kraju prvorazredni su jezični podatci za studij jezika i materi-
jalne kulture određene regije. Hidronimi njima motivirani postojanim oblikom,
konzerviranim značenjem, sljubljenošću s vodnim objektom koji je po naravi ne-
pomičan i neponovljiv, određuju razmještaj, gustoću i proteg pojava, koje se oči­
tuju iz jezičnog znaka, tj. imena, i značajki objekta koje dotično ime obuhvaća u
svojem onomastičkom sadržaju.
Zemljovid s plavim crtovljem vodnih vijuga i nepravilnih modrih kružića ni-
jem je i beživotan. On bez imena nema one slojevite obavijesti: jezične, povijesne,
zemljopisne, orijentacijske, gospodarske naravi, koja je meritorna i sabita ocjena
puka za te dijelove "vodenih" prostora pored kojih je i od kojih je taj puk živio,
kao subjektivna kreacija lika i poruke koje je taj puk ostavio u naslijeđe upravo u
imenima toga plavog crtovlja, osmislivši mnogo, mnogo kasnije izrađene zemljo-
vide i dajući im autentični, uljuđeni sadržaj.
Razgraničenost značenja, koja su skrivena u hidronimima, i prisutna u hidro-
nimnim apelativima, ne uvjetuje toliko geografski pejzaž ravnice (kanali, mo-
čvare), krš (ponikve, vrela, lokve), način gospodarenja (melioracije, gatovi, usta-
ve, jazovi, vodenice) ni predmeti materijalne kulture (oblici poput badnja, kotla,

14 J. Udolph (1979): "Studien zu slavisehen Gewassernamen und Gewassebezeichnungen", Beitriige zur


Namenforschung 17, Heidelberg, 640 str. Ovo je dihotomija na str. 629-631. Vidi i kratki prikaz toga
rada P. Šimunović (1979): "Iz slavenske hidronomastike", Onomastica Jugoslavica 8, Zagreb, 183-184.

304
Toponimija

kabla, struge, žlijeba, krnice itd.), koliko uloga vodnih objekata u životu jezične
zajednice, kad cjedilo može imati značenje vrela, potok značenje rijeke; dubok, ali
frekventan prijelaz između dva otoka značenje broda, brodarice, prekodišća, voš-
ćica, priježbe ...
Upravo takva konkretna značenja, temeljena na stoljetnim opažanjima i isku-
stvu, sačuvana su kao poklad u hidronimima.
Nije stoga čudo da su hidronimni apelativi i hidronirni metaforičkog postanja
motivirani ne samo predmetima ljudske uporabe (kazan, kutal, badanj itd.) nego i
anatomskim dijelovima ljudskoga tijela, kojima ljudi najbolje znaju oblik i funkci-
ju. IS To su bliski, poredbeni sadržaji ljudskoga tijela i prirode u plastičnim slikama,
koje su uvijek u osnbvi svake metafore. Slična se metarofika javlja i u drugim jezi-
cima, pa posvudašnja rasprostranjenost metafore čini je univerzalnom. Evo neko-
liko primjera: glava "izvor", "gornji tok" (kao i u terminu vrh: Vrlika, Vrhbosna),
lice "površina vode", Nozdrovača (: nozdra) "vrelo", ždrilo (= ponor), oko "izvor",
"mjesto na jezeru koje se ne smrzava", "bistrija mjesta na površini vode", "bistra
mjesta u dnu jezera", Očjak (= potok), ušće "donji tok rijeke", "utok", usti (Usti-
prača, Ustirama), zjala "uvir", boka "ušće", "otvor" (Boke false, Buka senjska), Ja-
zik "rt", vrata "uski prolaz" (Vratnik, Bogaz), grlo "uski protok" (Grljevac), pazuha
"zadubljenje u koritu" (Stara Pazova u Srijemu), rukavac "istok iz matice", Trbo-
vica (= duboka jama), Trbušica (= potok), Nogaija (= potok), Močiguzica (= sika),
Konavoske sise (= grebeni u moru), Pizdica « *pišćica "vrelo koje pišti") itd.
Hidronimi su važni za studij značenja na vremenskoj vertikali i na prostoru je-
zičnog i zemljopisnog areala. Ta povijesna dimenzija hidronima značajna je zbog
uloge vode i naselja uz vodu, koja su važnošću vode motivirana (Rijeka, Korita,
Blato, Ponikve, Dane, Jezera, Gata, Ubla itd.). Takva su imena vrlo davno potvr-
đena u povijesnim vrelima, a hidronimizacija: hidronimni glagolski korijen ---+ hi-
dronim predstavlja vrlo davni i najnaravniji put postanka vodnih imena. Takvi
korijeni nose značenja: "strujati", "teći", "liti", "gnjiti", "glodati", "derati", "mu-
titi", "blistati", "piti", "ploviti", "tonuti", "savijati", "prokapati", "dubiti", "curiti",
"močiti", "kiseliti", "nerati", "ponirati", "izvirati", "vreti", "smrdjeti", "srpati", "sr-
kati", "soptati" itd. Od tih korijena nastajali su apelativi koji se nalaze u staroeu-
ropskim rijekama i u mnogim nacionalnim hidronimijama.
U tom smislu govorimo o hidronimima kao međašima jezičkoga širenja, kao
čuvarima starijih jezičnih pojava, kao pokladima starih obličnih i semantičkih
obilježja, kao svjedocima nekadašnjeg svjetonazora, kao spomenicima materijalne
i duhovne kulture puka koji ih je stvorio i čuva kao izraze neprekinutog pamćenja.
20.8.10. Opaža se da je veća prisutnost hidronimnih imenica u hidronimima
upravo proporcionalna srazgranatijom semantikom u njima. Takvi su apelativi
teritorijalno prošireniji i jeZično arhaičniji.

15 Usp. rad V. MihajlOViĆ (1970): "Anatomska leksika II srpskohrvatskoj onomastici", Zbornik Matice
srpske za filologiju i lingvistiku XIII/2, Novi Sad, 7-48.

305
Uvod u hrvatsko imenoslovije

Faksimil ·slijepog" hidronimijskog zemljovida Hrvatskih voda sa mrežom vodenih tokova RH

Opaža se da je u hidronimima veća pri utnost onih hidronimnih imenica ko-


je su ograničene na lokalnu uporabu. da je zastupljenost hidronimnih imenica
standardne hidronimne nomenklature djelomična i da izostaju hidronirnni ter-
mini internacionalne uporabe.
Mnoge su hjdronimne imenice sastavni dio hidronirnne terminologije. Kao ter-
mini one poništavaju granice nekadašnje areaine uporabe. postaju svojinom cjelo-
kupne jezične zajednice, gube lokalna obilježja na način standardnog unificiranja
sadržaja. Njihova maksimalna konkretnost splašnjava na račun povećane apstrak-
tnosti. One hidronimne imenice koje ostaju u lokalnoj uporabi svojim obiljem pre-
dodžbenih pojmova postaju maksimalno konkretne. gotovo poistovjećene sa zna-
čajkama objekta koji označuju. Njihov je prijelaz u vlastita imena čest i logičan. Čak
i kad ostaju na apelativnoj razini. dobivaju funkciju koja je ekvivalentna imenima.
Ova teorijska razmišljanja na građi hrvatskih hidronima kojima je u osnovi
hidronimna imenica pokazuju kompleksnost prožimanja koja se zbivaju na gra-
nici apelativa i vlastitih imena motiviranih vodom. koja zbog svoje važnosti u ži-
votu ljudi specijalno u hrvatskim krajevima. geografski i jezično različitim. oda-
je slojevite odnošaje izvanjezičnih i jezičnih čimbenika.

306
Toponimija

Prilog: 16
Stjepan Sekereš: Slavonska vodna imena

U ovom članku prikazat ću osnovne karakteristike slavonskih i južnobaranj-


skih vodnih imena (rijeka, potoka, kanala). O vodnim imenima Savina sistema
napisao je opširnu studiju E. Dickenmann,17 dok o vodnim imenima Dravina si-
stema dosada nema opširnijih radova. Mjesna i zemljišna imena (toponimi i mi-
krotoponimi) u Slavoniji i južnoj Baranji uglavnom su slavenskog porijekla. Isto
važi i za imena manjih rijeka, potoka i kanala, dok su imena velikih rijeka pred-
slavenskog porijekla. "U toponomastici vredi kao zakon načelo da imena reka sa-
drže najstarije jezične podatke. Zato im je vrlo teško objasniti postanje i značenje.
Na srpskohrvatskoj jezičnoj teritoriji opaža se da samo male reke (pritoci većih,
potoci) imaju naša narodna imena. Imena velikih reka odreda su neslovenska,
pretslovenska ili predindoevropska".18 Imena velikih rijeka starija su i od mjesnih
imena. "Po splošno priznanem mnenju so imena večjih vodnih tokov relativno
starejša kakor krajevna imena (= toponimija)".19
Prema vremenu postanka možemo slavonska i južnobaranjska vodna imena
(hidronime) podijeliti u četiri grupe: 1. Najstarija vodna imena nastala još u pred-
slavensko doba (velike rijeke). 2. Starija vodna imena nastala po doseljenju južnih
Slavena u te krajeve (manje rijeke, potoci). 3. Novija imena nastala u 16. i 17. sto-
ljeću za vrijeme turske vladavine u tim krajevima (manje rijeke, potoci). 4. Naj-
novija vodna imena nastala u 19. i 20. stoljeću (kanali).
U ovom članku označena su originalnim akcentom ona vodna imena koja sam
zabilježio na terenu. Budući da se rijeke i potoci protežu kroz više područja, taj
akcenat je drukčiji u naseljima sa starijom akcentuacijom, a drukčiji u naseljima
s novijom akcentuacijom. U članku ću označiti svaki hidronim s jednim akcen-
tom (najčešće starijim), dok ću u registru označiti sve akcenatske oblike pojedi-
nih hidronima. Ostala vodna imena označio sam akcentom kakvim su zabilježe-
na u Rječniku JAZU. Ako neka vodna imena nisu označena ni u Rječniku JAZU,
onda sam ih zabilježio bez akcenta.
Podatke za slavonska vodna imena prikupljao sam na terenu, ali neke podatke
sam uzimao i iz ovih karata: 1. Specijalne karte za područje Slavonije (VGI, 1951).

16 Ovaj ovdje uvršteni rad vrijednog srednjoškolskog profesora upozorava na bogatstvo slavonske hi-
dronimije. Rad je plod dvadesetgodišnjeg skupljanja slavonskih hidronima. Pokojni profesor S.
Sekereš žrtvovao je sve godišnje odmore na terenska jezična istraživanja. Nepomognut ni od koga
ustrajao je na skupljanju i obradi slavonskih dijalekata i slavonske onomastike. Sam bez mogućnosti
konzultacija, bez potrebne odgovarajuće literature, ostavio je vrijedan i zapažen znanstveni opus.
Ovaj ni u čemu mijenjan pretisak (pa ni u naglascima i dužinama) spomen je na dragog profesora,
koji je nastojao ove ugrožene spomenike jezika, materijalne i duhovne kulture, preoteti zaboravu u
koji su se zaputili. Rad je objavljen u Zborniku za filologiju i lingvistiku 17, 1970, l75-196.
17 E. Dickenmann: Studien zur Hydronymie des Savesystems, Budimpešta 1939, 1940, 1941; Heidelberg
1966.
18 P. Skok: "Toponomastika Vojvodine", Glasnik istoriskog društva u Novom Sadu, knj. XII, 7.
19 F. Bezlaj (1956): Slovenska vodna imena l, Ljubljana, 5.

307
Uvod u hrvatsko imenoslovIje

2. Geografski atlas Jugoslavije (Zagreb, 1961). 3. Karta Slavonije i Baranje (Osijek,


1968).4. Karte vodnih zajednica u Osijeku i Donjem Miholjcu.
U članku su obuhvaćena vodna imena iz cijelog područja Slavonije i južne Ba-
ranje, ali je obuhvaćeno više hidronima iz onih krajeva koje sam obilazio u vre-
menu od 1950. do 1970. godine (Podravina, našički kraj, Požeška kotlina, zapad-
na Posavina, južna Baranja).
Uz mnoga vodna imena označeno je u zagradi mjesto gdje je to ime zabilježe-
no. Budući da se na taj način mnoga imena često ponavljaju, bilježit ću ih u skra-
ćenom obliku:
Aljmaš (Alj), Antin (At), Ašikovci (Aš), Baćin Dol (BD), Bazje (Bz), Beketinci
(Be), Bektež (Bž), BeniČanci (Bč), Bešinci (Bš), Bistrinci (Bs), Biškupci (Bp), Bizo-
vac (Bi), Bocanjevci (Bc), Bočkinci (Bo), Bokšić (Bk), Bolman (Bm), Branjin Vrh
(BV), Bratuljevci (Bt), Brezovica (Br), Bukovica (sl. Špišić-Bukovica, Bv), Cerna
(Cr), Cernik (Ck), Cerovac (Cv), Crnac (Cn), Čađavica (Čđ), Čamagajevci (Čm),
Češljakovac (Člj), Črnkovci (Čk), Dervišaga (Dv), Detkovac (Dt), Doljanci (Dlj),
Donja Motičina (DM), Donji Miholjac (DMh), Draga (Dr), Dragalić (Dg), Draž
(Dž), Drškovci (Dk), Duboka (Db), Duboševica (Oš), Eminovci (En), Emovci (Em),
Erdut (Ed), Feričanci (Fč), Gaćište (Gć), Gajić (Gj), Gat (Gt), Gazije (Gz), Giletin-
ci (Gi), Golinci (Gl), Gorice (Gr), Gornje Predrijevo (GP), Grabarje (Gb), Gradac
(Gd), Gradina (Gn), Gradište (Gš), Granice (Gc), Granje (Gnj), Harkanovci (Hk),
Hrnjevac (Hnj), Ivanovci (Iv), Kaptol (Kt), Klokočevci (KI), Komanovci (Km),
Koritna (Kr), Koška (Kš), Kovačevac (Kč), Kršinci (Kc), Kućanci (Kć), Kunišinci
(Kn), Kunovci (Ku), Kutjevo (Kv), Lacići (Lc), Ladimirevci (Ld), Lakušija (Lš), Lo-
zan (Lz), Luč (Lč), Lukač (Lk), Ljupina (Ljp), Marjančaci (Mč), Martin (Mt), Mašić
(Mš), Medari (Md), Migalovci (Mg), Mihaljevci (Mh), Mitrovac (Mr), Našice (Nš),
Noskovci (Ns), Novaki (Nv), Novo Selo (NS), Nurkovac (Nk), Oljasi (Olj), Opato-
vac (Op), Orahovica (Oh), Oriovac (Or), Osijek (Os), Perenci (Pe), Petrijevci (Pj),
Podgorač (Pč), Podgorje (Pg), Poljane (PIj), Podravska Moslavina (PM), Podrav-
ski Podgajci (PP), Podvrško (Pv), Poreč (Po), Potoč ani (Pt), Pribiševci (Pb), Prvča
(Pr), Radikovci (Rv), Rakitovica (Rk), Razbojište (Rb), Seona (Sn), Sesvete (Sv), So-
pje (Sp), Stara Gradiška (SG), Stara Lipa (SL), Stari Gradac (SGc), Stipanovci (Sp),
Stražeman (Sž), Suhopolje (Sh), Suši ne (SŠ), Sveti Đurađ (sl. Đurađ, SĐ), Šaptinovci
(Šp), Široko Polje (ŠP), Šljivoševci (Šlj), Šumanovci (Šm), Šumarina (Šr), Šumetlica
(ŠI), Tekić (Tk), Tiborjanci (Tb), Topolje (Tp), Tordinci (Td), Torjanci (Tj), Trešta-
novci (Tš), Turanovac (Tr), Turnić (Tn), Valpovo (Vp), Vaška (Vš), Veliškovci (Vk),
Vetovo (Vt), Vidovci (Vd), Vilić-Selo (VS), Viljevo (VIj), Virovitica (Vr), Vukojev-
ci (Vj), Vukosavljevica (Vs), Zdenci (Zd), Zoljan (Zlj), Zelčin (Zč), Zigerovci (Zg).
Građu za ovaj rad sakupljao sam u vremenu od 1950. do 1970. godine.

Klasifikacija slavonskih vodnih imena


Klasifikaciju vodnih imena (hidronima) možemo vršiti po značenju osnov-
ne riječi,
po obliku, po porijeklu, po vrstama riječi, po deklinabilosti i po tvorbi

308
Toponimija

osnove. Najvažnija i najsvestranija je klasifikacija po značenju osnovne riječi, sto-


ga ću se na njoj najduže zadržati.
Klasifikacija po značenju osnovne riječi
Po značenju onovne riječi možemo slavonska i južnobaranjska vodna imena
podijeliti u ove grupe:
l. Vodna imena nastala od oznaka za svojstva voda (veličina, dubina, širina i
starost rijeke ili potoka, boja, bistrina, toplina i način kretanja vode). Takvih vod-
nih imena ima u Slavoniji najviše (oko 16%).20 Primjeri: B'istra (tj. rijeka, Kt), Barza
(DŠ),21 Btzaja,22 Crnac (Bk), Čađavica (VŠ), Duboki potok (Kv), Grbavica (Mt),
Karašica (LČ),23 Ladinac (Mr), Mala Vučica (Bč), Neteča (Gn), Stara Drava (Tj),24 Stari
Dunav (Tp), Skakavac (Cn), Slatka vada (Km), Veliki kanal (Lč), Veliki potok (Lk).
2. Vodna imena nastala od životinjskih imena (fauna). Do tih imena došlo je
na temelju toga što je u tim vodama ili pored njih bilo mnogo takvih životinja (ili
su one bile tipične za te predjele). Na temelju tih hidronima možemo zaključiti ka-
kvih je životinja bilo u tim krajevima u najstarije vrijeme (dabar, karas, kokoš, lisi-
ca, medvjed, rak, ris, roda, orao, pas, sova, štuka, vrana, vuk, žaba). Većina nave-
denih životinja živi još i danas u tim krajevima, ali neke od spomenutih životinja
(dabar, medvjed, ris, vuk) ne nalazimo više u Slavoniji i južnoj Baranji. Takvih hi-
dronima ima također mnogo (oko 7%). Primjeri: Dabrovica (Sh), Golubinjak (Gi),
Kokinica (k, Vlj),25 Usica (Mh), Medviš (Kr), Pasjak, Orljava (VS),26 Rakovac (Kt),
R'isovac (Gi), Štukavac (rukav Drave, PM), R6dovac (k, Td),27 Sovinjak, Vučica
(Mč),28 Žabljački kanal (Cn).
3. Vodna imena nastala od riječi za bilje i plodove (6%). Do takvih hidronima
došlo je na taj način što je u tim vodama ili pokraj njih nekada bilo mnogo takvih
biljaka ili su one bile tipične za te predjele. Na temelju tih hidronima možemo za-
ključiti kakvih biljaka je bilo u Slavoniji i južnoj Baranji u staro vrijeme (bukva,
glog, vrba, trn, joha, jablan, kruška, baza). Sve navedene biljke rastu još i danas u
tim krajevima. Primjeri: Bukovik (Šp), Bazara (Bš),29 Dubovik (k, Pč), Glogovac

20 Procenat je uzet u odnosu na 310 zabilježenih hidronima u Slavoniji i južnoj Baranji.


2l Od Brza došlo je do oblika Borza devokalizacijom suglasnika -r (vjerojatno preko mađarske admini-
stracije). Međutim, u ruskom jeziku postOji također oblik borzyj (brz, vatren).
22 To je stariji oblik određenog pridjeva (složeni oblik).
23 P. Skok je mišljenja da je naziv Karašica nastao od turskog oblika kara (= crna voda) (Toponomastika
Vojvodine, str. 8). Starosjedioci su tu tursku osnovu prilagodili našem jeziku pretvorivši je u karaš
(karas).
24 Atribut stari upotrebljava se za oznaku starog riječnog korita.
25 Slovom k u zagradi označio sam kanale.
26 E. Dickenmann je mišljenja da je taj hidronim izveden od riječi orao, orla, dok je Y. E. Boeglin
(Filologija IV, str. 31) mišljenja da bi taj hidronim mogao biti izveden od latinskog naziva za Požešku
kotlinu Aurea vallis. Mišljenje E. Dickenmanna je uvjerljivije.
27 Oblik Rodovac izveden je od imenice rodo (roda), kako se govori u tom kraju.
28 Vilčica koja utječe u Dravu izvedena je od imenice vuk, dok je Vučica, pritoka Vuke, deminutiv od
Vuka (Uica).
29 Boza = baga, zova.

309
Uvod II hrvatsko imenoslovIje

(Mh), Glogovica, Jablanica (Gb), Jošava, Kruškovački k~lllal (KI), Šumetlica (Ck),
Trnava (Og), Trnovac, Vrbova (Sv).
4. Vodna imena nastala od zajedničkih imenica u svom pravom obliku i znače­
nju (6%). Primjeri: Dunav (Ed),30 Jarak (Dk), Jezero (Bm), Kanalić (K, Lč), Kanal
(k,Ož), Kanal (Tb), Potočić (Cv), Potok (VS), Ričica (Pg), Rika (Tk).
5. Vodna imena nastala od mjesnih imena (5%). Takvi hidronimi nastali su po
mjestu u blizini kojega izvire neka voda ili po mjestu kroz koje (ili pokraj kojega)
protječe neka voda. Primjeri: Emovački potok, Golobrčki potok (Pv), Kapt6lka
(En),31 Novački kanal (Bi), Rak'itovački kanal (SĐ), Stražemanka (Dlj),32 Veličanka
(Mh), Vet6vka (Vt), Zo1jančica (Mt).
6. Vodna imena nastala od osobnih imena (pravih i hipokorističkih) (3%). Goto-
vo svi hidronimi izvedeni su od muških imena. Na temelju tih hidronima saznaje-
mo kakva osobna imena su se upotrebljavala u tim krajevima u najstarije vrijeme:
Antol (16),33 Drgalj,34 Franjo (15), Ivo (17), Lukač (13), Marijan (17), Hijat, Rado-
van (11), Vitol;35 Mara (14). Neka od tih osobnih imena (Antoi, Dragalj, Lukač, Mi-
jat, Radovan, Tomač, Vitoi) danas se više ne upotrebljavaju u tim krajevima, dok
se ostala imena još i danas mogu čuti u slavonskim predjelima. Do takvih vod-
nih imena došlo je na temelju toga što je dotična osoba nekada bila vlasnik pre-
djela u kojemu izvire ili kroz koji teče neki potok ili rječica. Primjeri: Antolica (k,
Bc), Orgaljevac (Bž), Franjin d61 (Ov), Ivina vodica (Lš), Lukačić, Marijanac (Bk),
Marinac (SG), Marin potok, Radovanka (Rv), Tomačevac (Kv).
7. vodna imena nastala od prezimena nekadašnjih vlasnika predjela kroz ko-
ji teku dotične rječice ili potoci (3%). Primjeri: Babić (k, Bč), Čalića potok (Kv),
Fhlić-d61 (Ov), Flamova rjeka (DM), Martinovića rjeka (DM), Šramov kanal
(k, Cn).
8. Neka vodna imena nastala su od oznake položaja gdje se potok nalazi (2%).
Primjeri: Gornjansko vrtlo (Pg), Gornja voda (Aš), Kod šlajsa (k, GP),36 Krajna,
Zaumljinski potok (Mg).37
9. vodna imena nastala po nekom građevnom objektu koji se nalazio pokraj po-
toka ili rijeke (2%). Primjeri: Bedenić (Db),38 Ciglana (Olj), Korlatan (SV),39 Mlinac
(Gb), Mlinčić (Zlj).

30 Od skitskog oblika Danav (rijeka) Goti su načinili oblik Diinavis, a od Gota su tu riječ primili Slaveni
pod imenom Dunav ili Dunaj (EJ).
31 U Turniću zovu taj potok Kavtiilka.
32 Drugi taj potok nazivaju Stražemanjka.
33 Broj u zagradi označuje stoljeće kada je osobno ime prvi put zabilježeno.
34 Oblik Drgalj nastao je stezanjem od Dragalj (u Kutjevu postoji mikrotoponim Dragaljevae).
35 Hipokoristik Vitol izveden je od osobnog imena Vitomir. Sufiks -01 danas se ne upotrebljava za tvor-
bu hipokoristika, ali je u staro vrijeme bio dosta produktivan (Antoi, Markoi, Mivol).
36 Njem. Schleuse = brana.
37 Zaumlje = zemljišno ime.
38 Arap. beden = gradski zid.
39 Mađ. korlat = obrada, barijera.

310
Toponimija

Rijeka Ođenica (nekoć prije Turaka Virovita rekal u Virovitici

10. Vodna imena nastala po nekoj radnji koja se nekada vršila u potoku ili po-
kraj njega (2%). Primjeri: Drava (Tj),40 Izvor (Ed), Napojišće (k, Tb), Plandište
(Šm), Pralo (Pe), Sava (SG)Y
ll. Vodna imena nastala od riječi za zanimanje ili zvanje (1%). Do tih vod-
nih imena došlo je prema zanimanju ili zvanju nekadašnjih vlasnika poljskih
predjela kroz koje su tekli ti potoci. Na temelju tih hidronima možemo dozna-
ti o nekadašnjim zanimanjima (zvanjima) u tim krajevima (beg, hodža, ko-
vač, lončar, meštar). Primjeri: Begovica (Ck), Kovačevac, Lončarski potok (Gš),
6đenica (Vr).42

12. Vodna imena nastala od naziva za rodbinske sveze (0,50%). Do tih hidro-
nima došlo je prema rodbinskom nazivu nekadašnjeg vlasnika predjela kroz koji
ili pokraj kojega je tekao potok. Primjeri: Babin dol (Gi), Babišćak (RV).43
12. Neka vodna imena nastala su po nazivu ustanove koja je dala izgraditi ka-
nal: Županinski kanal (Tr).
14. Neka vodna imena nastala su od apstraktnih imenica. Do tih vodnih ime-
na moglo je doći na temelju toga što je nekadašnji vlasnik zemljišta kroz koje teče
dotični potok tražio ono što osnovna imenica znači. Primjeri: Sloboština.

40 Od ide. osnove dreu-, dru-, sti. drava'i (teče) nastalo je ilir. Dravos i slav. Drava (F. Bezlaj).
41 Od ide. osnova seu-, sou- (padati, teći), ilir. Savos, lat. Savus nastao je slavenski oblik Sava (F. Bezlaj).
42 Oda = hodža (sl. naziv toga potoka glaSi Odžin potok).
43 Izvedenice od etimona baba raširene su kao geografska imena kod svih slavenskih naroda.

311
Uvod II hrvatsko imenoslovIje

U Slavoniji i južnoj Baranji zabil