Sie sind auf Seite 1von 21

Dr.

Mustafa Imamović: «Pravni položaj i unutrašnjo-


politički razvitak BiH od 1878 – 1917»
Formiranje i politika modernih građanskih političkih
pokreta

Godina 1903. bila je prelomna u političkom životu i razvitku većine jugoslovenskih


zemalja (nestanak dinastije Obrenovića u Srbiji, pad apsolutističkog režima Khuena
Herdervaja u Hrvatskoj, Ilindenski ustanak u Makedoniji, smrt Benjamina Kallaja u BiH,
itd). Ta je godina, na neki način obnovila nacionalnu svijest u glavnim južnoslovenskim
zemljama. Nakon Kallajeve smrti u BiH se otvara prostor za nove forme političkog
života. Domaće građanstvo je ekonomski dovoljno ojačalo da stekne svijest o svojoj
društvenoj i političkoj ulozi. Stvaranjem vlastitih preduzeća i banaka i organiziranim
radom u oblasti kulture i prosvjete, svaka od tri nacionalne buržoazije nastoji da se
odupre stranom kapitalu i doseljenicima. Pored toga i prva generacija moderne domaće
inteligencije koja se bori za demokratizaciju društvenog života, stavlja se u službu svojoj
buržoaziji. Kako je Kallajeva uprava postigla određene rezultate na planu privrednog
razvitka, opšte kulturno-političke i institucionalne postavke stranačkog stanovništva
ostale su potpuno nerazvijene. Oko 90% stanovništva bilo je nepismeno, izdvajanja za
zdravstvo su bila slaba itd.
Najvećim Kallajevim neuspjehom smatra se njegov pokušaj da Bosnu i Hercegovinu
odvoji od opštih tokova razvitka u Srbiji i Hrvatskoj. Uprkos njegovom angažmanu na
tom planu, Kallaj nije uspio ostvariti osnovni cilj svoje političke misije, a to je
obezbjeđenje stabilnosti i trajnosti Austrougarske uprave U BiH. Novi zajednički ministar
finansija Istvan Burian najavljuje uprave (poreske, političke i dr.), te priznaje potrebu
ostvarenja vjerske prosvjetne autonomije. On najavljuje da će upravu u BiH usmjeravati
u pravcu samouprave uz posebno stvaranje demokratskih ustanova (srezske i okružne
skupine, sabor itd.). Najavljene reforme, a posebno one političkog karaktera ostvarivale
su se veoma sporo. Burian je, između ostalog prekinuo sa provođenjem Kallajeve ideje
bošnjaštva.
U prosvjetnom pitanju, Burian je vodio kurs koji je predstavljao kompromis između
Kallajeve politike koja je sprečavala svaku ekspanziju školstva koja je mogla izmaći
kontroli i prosvjetnih potreba naroda u BiH. Zalagao se za miran i postepen proces
razvitka školstva.
O tome da se nakon 1903. godine stvaraju se uslovi za javni politički život, govore i
podaci o razvoju štampe (politički, književni, naučni i vjerski časopisi). Krajem 1906.
godine odobren je, a 2 marta 1907. godine proglašen novi zakon o štampi, po kojem za
izdavanje lista više nije potrebna koncesija, nego prosta prijava vlastima osam dana prije
izlaska. Građanske političke stranke se formiraju u BiH u prvoj deceniji 20. stoljeća po
svom obliku, političkoj ideologiji i psihologiji, uglavnom su odgovarale tipu «narodnih
organizacija» koje nastaju u kolonijalnim zajednicama u doba njihove borbe za
nacionalno oslobađanje. Bez predstavničkog tijela, nije bilo ni uslova za djelatnost
klasičnih političkih stranaka i svako političko diferenciranje bilo bi štetno po osnovne
nacionalno-političke ciljeve. Složnost se mogla postići najprije kroz narodne organizacije,

1
jer tek kad jedan narod postigne svoje državno-pravne ciljeve, mogu se putem stranaka i
parlamenta rješavati različita staleška pitanja.

2
Muslimanska narodna organizacija

Muslimanska narodna organizacija je prva građanska politička stranka u BiH koje je


istakla svoj program i sprovela formalnu organizaciju sa glavnim, okružnim i
mjesnim odborima. Ova stranka nastala je iz autonomnog pokreta. Nakon
progonstva vođe autonomnog pokreta Džabića, pokret je ostao bez vodstva što novi
ministar Burian koristi pa krajem 1904. godine i početkom 1905. godine popunjava
upražnjena mjesta u Ulema medžlisu i Vakufskoj direkciji i imenuje nove članove
Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Glavna pitanja za koja se autonomni pokret
zalagao i dalje se neriješena (agrarno-vakufska i vjersko-prosvjetna pitanja).
Muslimanska reputacija koju su sačinjavali Šerif Arnautović, Mehmed-beg Džinić,
Šemsi-beg Zaimović i Derviš-beg Miralem, otputovala je u februaru 1906. godine
preko Beograda u Carigrad da od Džabića preuzme dokumente i ovlaštenja za dalje
vođenje autonomnog pokreta. Nakon što su iste dobili, u aprilu 1906. godine počeli
su poduzimati korake za pokretanje naroda u akciju. Zemaljsko vakufsko
povjerenstvo, iako imenovano od strane vlade, podržalo je autonomni pokret, te u
maju 1906. godine usvaja peticiju kojom traži od vlade da do kraja godine riješi
pitanje islamske autonomije. Burian na to odgovara kako se pitanje vakufsko-
mearifske autonomije može riješiti tek onda kada se Muslimani slože u pogledu
svojih zahtjeva i u pogledu zastupnika. Nakon ovog, muslimanski prvaci odmah
počinju agitaciju za osnivanje jedne političke stranke. Vođe tog pokreta uglavnom
su se ograničile na gradsko stanovništvo, mada je ostavljena mogućnost da se
organizacija proširi i na selo.
U Slavonskom Brodu 3. decembra 1906. godine održan je sastanak muslimanskih prvaka
cijele zemlje na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija. Većina
učesnika tražila je da se autonomna borba proširi i na pitanje političkih sloboda i
uređenja agrarnih odnosa. Na sastanku je izabran i Egzekutivni odbor Muslimanske
narodne organizacije za čijeg je predsjednika izabra Alibeg Firdus iz Livna.
Sjedište odbora bilo je u Budimpešti. U programu MNO se agrarni odnosi
postavljaju kao opšte muslimansko pitanje. Traži se ukidanje paušalizacije desetine,
vraćanje prava na ispašu i korištenje opštinskih šuma selima i vlasnicima i zaštita
zemljoradnika i obezbjeđenje njihovih prava. Zatim se traži ukidanje naredbe o
neovlaštenim iseljenicima i dozvola povratka licima koja borave van zemlje.
Zahtjeva se i uvođenje građanskih sloboda, sloboda javnih korporacija i opštinskih
samouprava, te da se vlada ravnopravno odnosi prema Muslimanima,
pravoslavcima i katolicima.
Sastavni dio programa MNO je i program lista «Musavat» (Jednakost) koji je postao
zvanični organ stranke. List je naglašavao da će raditi na buđenju narodne svijesti i
organizovanju jake stranke koja će biti čuvar narodnih prava. Početkom 1907.
godine održani su izbori u cijeloj BiH na koje je izašlo oko 130 000 odraslih
Muslimana. U svim mjestima izabrani su tzv. «Miletski odbori» MNO koji su
poslali svoje delegate na prvu stranačku skupštinu u Budimpešti 11. marta 1907.
godine. Na toj skupštini je proširen Egzekutivni odbor.

3
Burian u početku nije htio priznati Egzekutivni odbor i nastojao je riješiti muslimansko
pitanje preko Zemaljskog povjerenstva. Međutim, Povjerenstvo odgovara da nije
ovlašteno da govori u ime naroda, a o tome svjedoči uspjeh MNO na prethodnim
izborima. Dobivši tako nedvosmisleno priznanje da je jedini pravi zastupnik
muslimanskog naroda, Egzekutivni odbor razvija široku aktivnost. Uspio je
zainteresirati izvanbosansku javnost za muslimansko pitanje a posebno Mađare.
Glavni pravac djelatnosti MNO bio je usmjeren na pitanje vjerske i vakufsko-meafirske
autonomije i zaštitu posjedničkih interesa zemljovlasnika.
Zemaljska vlada je 4. aprila 1907. godine zvanično izjavila da prihvata Egzekutivni odbor
kao predstavnika muslimanskog naroda. Na osnovu ovog priznanja Egzekutivni
odbor podnosi 1. jula 1907. godine ministru Burianu predstvaku u kojoj rekapitulira
cijeli tok autonomne borbe, obrazlaže sporna pitanja i nove zahtjeve. U predstavci
su posebno naglašena ekonomska pitanja, traži se ukidanje vanrednih policijskih
mjera koje obespravljuju bh. Građane. Na iznesenu predstavku Burian je reagovao
tako što je naglasio da se pitanje vjersko-prosvjetne autonomije mora posmatrati
odvojeno od ekonomskog. Poseban problem predstavljalo je pitanje Menšure, tj. ko
će davati duhovnu investituru reis-ul-ulemi kao vrhovnom poglavaru islamske
zajednice u BiH. Zbog nemogućnosti dogovora Firdus predlaže da se odgovor
potraži od carigradskog šejh-ul-islama. Na odluku iz Carigrada dugo se čekalo,
pošto je Austrougarska diplomatija svim silama radila da rješenje bude u njenom
interesu. Neposredno pred aneksiju stigla je odluka šejh-ul-islama, koja je u 3 tačke
sadržavala kompromis između zahtjeva MNO i vlade:
1). Duhovna izborna kurija izabrat će tri kandidata za mjesto reis-ul-uleme i podnijet će
vladi njihova imena; 2). Car i kralj će jednog od te trojice imenovati za reis-ul-ulemu;
3) Duhovna kurija će sastaviti molbu na ime ovog izabranog kandidata koji će se pomoću
izjave Austrougarskog poklisarstva u Carigradu uputiti šejh-ul-islamu radi izdavanja
menšure.
Međutim, samo nekoliko dana nakon što je odgovor stigao, došlo je do aneksije, pa je to
pitanje izgubilo politički i državno-pravni značaj. Car je 15 aprila 1909. godine
sankcionisao «Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih
poslova U BiH, koji je stupio na snagu u maju 1909. godine.
Muslimanska narodna organizacija nije imala većeg uspjeha u nekoliko pokušaja da
modernizira i ojača muslimansku privredu. Osnovnu socijalnu bazu stranke činilo je
muslimansko gradsko stanovništvo, sitni trgovci i zanatlije. Nerazvijenost i pretežno
esnafski karakter muslimanske gradske privrede pokazuje činjenica da je u poslovima
novca, kredita i osiguranja bilo angažirano svega pet Muslimana kao sopstvenika sa 37
namještenika. Najstariji čisto muslimanski novčani zavod je Prva muslimanska kreditna
zadruga u Tešnju koja je onda ubrzo prerasla u Muslimansku trgovačku i poljodjelsku
banku d.d. u Tešnju sa kapitalom od 600 000 kruna.
Srž ogromnog programa MNO sastoji se u insistiranju na privatno-pravnom karakteru
postojećih zemljišnih odnosa u BiH. rješenje agrarnog pitanja vidi u ugovoru između
kmetova i aga, a ne u nekom statutu ili zakonu. MNO nije uživala podršku inteligencije.
Faktički, to je bila stranka bez intelektualnog vodstva. Zbog toga ona u kulturnom radu
neće postići značajne rezultate. Jedini veći uspjeh stranka je postigla preuzimanjem
kontrole nad muslimanskim potpornim i humanitarnim društvom «Gajret» koje je 20.
februara 1903. godine osnovala i vodila grupa intelektualaca – političkih protivnika

4
MNO. «Gajret» je jedva uspijevao obezbjediti 2-8 stipendija godišnje, u odnosu na
«Prosvjetu» koja je davala 70-90 , te «Napredak» koji je davao oko 30 stipendija. MNO
je bila u izvjesnom akcionom savezu sa srpskim nacionalno-političkim pokretom, ali se
to od naroda pokušalo što više sakriti, obično se opravdavalo time što u programu Srpske
narodne organizacije stoji da je «BiH sastavni dio Turske carevine, kojima Austrougarska
upravlja na osnovu mandata evropskih sila». Pismena saradnja sa SNO je uglavnom
izbjegavana.

Srpska narodna organizacija

Devetogodišnja borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju obogatila je političko iskustvo


srpskog građanstva, izbacila na površinu njegove vođe i razvila određeni sistem
komuniciranja između njih čime su postavljeni temelji za osnivanje jedne političke
organizacije. Prvi praktičan korak srpske inteligencije bilo je osnivanje srpskog kulturnog
i prosvjetnog društva «Prosvjeta». Osnovali su ga srbi činovnici kojih je u to vrijeme sa
fakultetskim obrazovanjem bilo svega 29, na skupštini 18. avgusta 1902. godine.
Osnovna ideja «Prosvjete» je stvaranje nacionalne inteligencije i rad na nacionalnom
vaspitanju i jačanju nacionalne kohezije. Najznačajnije akcije «Prosvjete» su rad na
osnivanju srpskih zemljoradničkih zadruga i organiziranju tečajeva za nepismene. U
pogledu političkog organiziranja, inteligencija je smatrala da je srpskom narodu
neophodna organizirana politička borba, ali se razilazila po pitanju obima i metoda te
borbe. U tom pogledu se izdvajaju četiri grupe i tendencije u srpskom političkom životu
od kojih tri postaju poznate po nazivima svojih glasila: «Srpska riječ», «Narod», i
«Otadžbina», te grupa dr. Lazara Dimitrijevića oko časopisa «Dom». Jednu grupu
predstavljaju vođe autonomne borbe, sa srpskom čaršijom. Najistaknutiji predstavnici su
Gligorije Jeftanović i Vojislav Šola, a od intelektualaca im se pridružuje dr. Milan Srškić.
Ova grupa osniva 1905. godine Srpsku dioničarsku štampariju i pokreće list «Srpska
riječ», list za politiku, prosvjetu i privredu. List se zalagao za to da srpski narod u BiH
«izvojeva sebi» pravo na samooprjedeljenje i učešće u zakonodavstvu, upravi i sudstvu,
te poboljšanje agrarnog pitanja koje je uzrok nepovoljnog ekonomskog stanja srpskog
naroda u BiH. Radit će se na propagiranju zadrugarstva, raznih staleških, narodnog
zdravlja i higijene, širenju prosvjete i podizanju srpskih samoupravnih škola, te na tome
da se ćirilici izbori ravnopravnost u državnim poslovima.
«Srpska riječ» posebno je napadala hrvatsku tezu da su svi katolici u Bosni Hrvati. Srpski
političari koji su vodili borbu za autonomiju trudili su se da održe dobre odnose sa
muslimanskim vođama, da ih vežu za sebe dalekosežnim ciljevima, da svim
Muslimanima oprezno i postepeno nametnu srpsko ime i na taj način osiguraju sebi
apsolutnu većinu u BiH.
Dok inteligencija traži da se od crkveno-školske pređe na političku borbu, stari učesnici
pokreta za autonomiju glavnu pažnju posvećuju unapređenju svojih ekonomskih interesa.
Inteligenciji je smetao i oportunistički stav starih, pa zbog nemogućeg djelovanja u
Sarajevu, za središte tog pokreta uzimaju Mostar. Mostarskoj grupi pripadao je najveći
broj inteligencije iz cijele zemlje, a vodili su je Dušan Vasiljević, dr. Nikola Stojanović i
dr. Uroš Krulj. Oni 1907. godine pokreću list «Narod» koji su uređivali Risto Radulović i
Vasilj Grđić, a pridružit će im se i Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović i drugi.

5
Pored ove grupe u Mostaru, među intelektualcima se javlja jedna oportunistička,
proaustrijska struja u Sarajevu na čelu sa sarajevskim ljekarom dr. Lazarom
Dimitrijevićem koji je bio zagovornik radikalnog rješenja agrarnog pitanja. Osnovao je
časopis «Dan» u kojem je propagirao to radikalno rješenje. Smatrao je da će
Austrougarska osloboditi srpske kmetove ukoliko se prema njoj budu držali lojalno. Zbog
prorežimske politike, ova struja nije uživala podršku, a nakon što je u maju 1907. godine
dr. Dimitrijević osnovao svoju «Srpsku narodnu samostalnu stranku» reagovala je i
mostarska grupa oštrim osudama, ali i sazrijevanjem vijesti o potrebi osnivanja jedne
nacionalne organizacije. U centar svog programa ova grupa stavlja zahtjev da narod
dobije što veće građanske slobode, zatim se zahtijeva sređivanje agrarnih prilika,
samostalno carinsko područje itd. U nacionalnom pitanju program «Naroda» imao je
osjećaj i za bosanstvo i za jugoslovenstvo. List je nagalašavao da će Srbi zastupati srpsko
nacionalno stanovište, ali da neće nikome nametati srpsko ime.
Zasjedanje Velikog upravnog i prosvjetnog savjeta u maju 1907. godine trebalo je
poslužiti za prevazilaženje sukoba između različitih struja. Rezultat je tzv. Sarajevska
rezolucija od 11/12 maja 1907. godine. U rezoluciji se naglašava da je srpska politička i
privredna organizacija stvorena na najširoj i čisto demokratskoj osnovi najpreča potreba.
Cilj organizacije je autonomija «otadžbine» koja se jedino može izvojevati posredstvom
građanskih sloboda i ustavnog života. Taj cilj može se postići samo kroz saradnju sa svim
domaćim «elementima», posebno sa Muslimanima. Odluku o osnivanju organizacije
donijet će narodna skupština na kojoj će učestvovati poslanici svih mjesta u BiH.
Skupština će se sazivati najkasnije u roku od tri mjeseca u Sarajevu, a pravo aktivnog i
pasivnog izbora imaju svi punoljetni Srbi-domaći sinovi. Svaki politički kotar bira
poslanika, a Brčko, Bijeljina, Tuzla, Prijedor, Bosanska Gradiška, Prnjavor, Nevesinje,
Stolac, i Bosanska Krupa po dva poslanika. Sarajevo, Mostar i Banja Luka biraju po
četiri poslanika. U izradi Sarajevske rezolucije aktivno su učestvovali i predstavnici
upravo stvorene radikalno-nacionalističke srpske grupe iz Bosanske Krajine. Neposredno
poslije rezolucije ova grupa je u Banja Luci pokrenula list «Otadžbina», po kojem je
kasnije i sama nazvana. Glavni urednik bio je Petar Kočić. Oko njega se okupila jedna
manja grupa intelektualaca koja je brzo napustila ideju o samostalnoj političkoj ulozi
inteligencije i političke se vezala sa seljaštvom. Program «Otadžbine» je uglavnom bio
identičan sa programom «Naroda». List je radio sa na narodnom prosvjećivanju,
kritikovao nemar uprave u tom pogledu, borio se za reviziju crkvene-prosvjetne uredbe
itd. U nacionalnom pitanju smatralo se da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje. Vlasti
su često reagirale na pojavu rezolucije, a učesnici su uglavnom novčano kažnjeni.
Međutim takav stav vlade nije pokretao Privremeni odbor koji je tražio da se direktno
obrati zajedničkom ministru finansija Istvanu Burianu. Krajem 1907. godine to im je
pošlo za rukom, kada je Burian primio političke organizacije, uz uslov da se ne ističe
program koji je iznesen na Sarajevskoj rezoluciji.
Tokom septembra izvršeni su izbori za srpsku narodnu skupštinu koja se sastala i radila u
Sarajevu od 27-31. oktobra 1907. godine. Poznata je i po nazivu Mitrovdanska skupština.
Prisustvovao joj je 71 delegat. Formirana je Srpska narodna organizacija i usvojen njen
program. Među delegatima su dominirali trgovci, sveštenici i nešto svjetovne
inteligencije. Zasjedanja skupštine su bila zatvorena, bez prisustva javnosti i predstavnika
vlasti.

6
Centralno mjesto u programu Srpske narodne organizacije imaju nacionalno-politički
zahtjevi za autonomiju BiH u kojoj bi Srbi kao relativna većina bili dominantan politički
faktor. U programu se polazilo od opšteg principa narodnog samoopredjeljenja i
suvereniteta, građanskih i političkih sloboda, ravnopravnosti svih građana pred zakonom,
svestranog podizanja svih staleža, jednakosti svih vjeroispovijesti čije razlike ne smetaju
ništa «zajednici narodnih interesa» itd. U državnopravnom pogledu SNO smatra da je
BiH sastavni dio Turske carevine kojim Austrougarska na osnovu mandata evropskih sila
upravlja. Službenim jezikom smatrali su srpski jezik, smatrali su da je neophodno
obuzdati činovničku samovolju i vlast žandarmerije, da vlada mora raditi na širenju
pismenosti na olakšavanju vojne službe koja se isključivo mora vršiti u BiH itd.
Osnivanjem jedinstvene stranke nisu nestale razlike između srpskih političkih grupa koje
su ušle u ovu organizaciju. Na Mitrovdanskoj skupštini postignuto je jedinstvo u
osnovnom cilju, a to je autonomija BiH, odnosno demokratizacija političkog i javnog
života. U pogledu ostalih ciljeva i metoda političke borbe ostale su određene razlike
između «starijih» i inteligencije i sa druge strane, između grupe oko «Naroda» i
«Otadžbine».
Aneksija, te kasnija diskusija oko ustava održali su SNO na okupu, ali će se u toku rada
prvog bosanskog sabora, faktički raspasti na tri stranke. ¸

Hrvatska narodna zajednica

U hrvatskom političkom pokretu s početka 20. stoljeća javile su se dvije struje: klerikalna
i građansko-liberalna. Inicijativu za stvaranje jedne hrvatske političke organizacije dala je
liberalno-politička struja, pa je krajem februara 1908. godine osnovana Hrvatska narodna
zajednica. Temelji ove organizacije položeni su još ranije, u avgustu 1906. godine na
skupštini u Docu kod Travnika. Istaknuta je potreba formiranja jedne narodne, prosvjetne,
gospodarske i političke organizacije. Izabran je odbor od 6 članova: Nikola Mandić, M.
Katičić, dr. Jozo Sunarić, St. Kukrić, dr. Ivo Pilar(teoretičar i ideolog ovog pokreta) i
Đuro Džamonja.
Tri osnovna principa za koje se HNZ zalaže jesu:
1) Jedinstvenost političke misli i akcije, jer se Hrvati kao brojno i socijalno-ekonomski
najslabiji elemenat, jedino tako mogu razvijati, a to je potreba:
a) bezuslovna solidarnost svih Hrvata i
b) saradnja i pridobijanje Muslimana za nacionalni pokret Hrvata radi postizanja
većine.
2) Što skorija promjena pravnog statusa BiH, ali u pravcu sjedinjenja sa Hrvatskom i
3) Održanje zatečenih odnosa u BiH u smislu isključivanja pripajanja nekoj balkanskoj
državi čime bi Hrvati brojno i ekonomski slabi, postali «neravnopravni».

Zemaljska vlada je u novembru 1907. godine odobrila pravila NHZ-a, pa je NHZ već u
toku januara 1908. godine sproveo organizaciju po okruzima i izbrisao središnji odbor za
cijelu zemlju. Konstituirajuća sjednica središnjeg odbora održana je 21. februara 1908.
godine a izabrani su dr. Nikola Mandić za predsjednika, Nikola Preka za tajnika, a za
članove Ivo Budimirović, Jozo Sunarić, fra. Marijan Dujić, dr. Milan Katić, Aleksa
Cvijetić, Ivo Pilar, Hamid Šahinović-Ekrem, Stjepan Mikić, Pavo Grgić, Kosta Đebić-
Marušić, Đuro Džamonja i Dane Čubelić.

7
U programu HNZ zahtijeva se aneksija BiH, i priključenje Hrvatskoj, jer je BiH po pravu
hrvatska zemlja, a Muslimani su po narodnosti «neprijeporni Hrvati». Kada su u pitanju
odnosi sa Srbima, bosanski Hrvati nastojat će s njima održavati najbolje odnose. Prema
Zemaljskoj vladi HNZ zauzima neutralan stav («ne može biti narodna i ne može u
potpunosti udovoljiti narodnim potrebama»). Član HNZ-a može može biti svaki odrasli
Hrvat koji je pripadnik BiH ili državljanin neke od obje polovine Monarhije, a koji trajno
obitava u BiH. dakle, članovi HNz mogu biti i nekatolici, protiv čega istupa Štadlerova
grupa koja je smatrala da «prava realna narodna hrvatska politika u BiH mora poći od
onoga što je njeno, a to je isključivo narod katoličke vjere u ovim zemljama». HNZ ipak
nastoji održati jedinstvo sa Štadlerovom grupom jer joj je za političko djelovanje
potreban oslonac u crkvenoj hijerarhiji. Iz želje za saradnjom sa Štadlerovom, vjerovatno
je došlo i do promjene u formulaciji člana 2. programa HNZ-a. U prvoj verziji stoji da je
svrha HNZ-a gospodarstvo i prosvjetno podizanje hrvatskog naroda u BiH, a politička
djelatnost je isključena. Druga verzija kaže da je svrha HNZ-a gospodarstvo-prosvjetno-
društveno-kršćansko moralno podizanje hrvatskog katoličkog naroda u BiH, usljed čega
HNZ, budući katoličko društvo, to u vjersko-prosvjetnim pitanjima stoji prema svakome
na stanovištu katoličke vjere. Smatra se da je ovo bio određeni ustupak Štadleru, mada su
franjevci, članovi središnjeg odbora HNZ-a smatrali da konfesionalnost ne treba uplitati u
narodnu organizaciju. U osnovi političke strategije HNZ-a ležalo je uvjerenje o
malobrojnosti Hrvata u BiH. Konfesionalnost kao ključ nacionalnosti ne može koristiti
toliko Hrvatima koliko Srbima i Muslimanima. Zato vodstvo stranke smatra da HNH
mora biti nadkonfesionalna organizacija, čime se nastojalo privući Muslimane. SNO, kao
i Splitska «Sloboda» (organ Hrvatske napredne stranke u Dalmaciji) zauzeli su izuzetno
negativan stav prema HNZ.
Hrvatska narodna zajednica nije tražila proširenje građanskih sloboda, niti ostranjenje
stranaca iz državne službe, a ni po agrarnom pitanju nije zauzela poseban stav. Oni su svu
pažnju usmjerili na ostvarenje hrvatskih državnopravnih ciljeva koji su se mogli ostvariti
jedino pridobivanjem Muslimana.
HNZ je posebno očekivala da će ostvariti čvršću saradnju sa Muslimanskom naprednom
strankom, ali kad je shvatila da MNS ne uživa ugled među muslimanskim narodnom,
okrenula se ka Muslimanskoj narodnoj organizaciji.
Dok za hrvatsko seljaštvo nije skoro ništa učinila, HNZ je istovremeno preduzela niz
mjera za stvaranje što brojnijeg građanskog sloja, inteligencije, trgovaca i zanatlija. U tu
svrhu joj je bio potreban novac za stipendije, pa je HNZ napala konkordat iz 1881.
godine kojim su sve sredstva za školovanje koncentrisana u Vrhbosanskom ordinarijatu.
Štadlerova crkvena hijerarhija ovo odlučno odbija i reaguje stvaranjem vlastite stranke
«Hrvatske katoličke udruge».

Hrvatska katolička udruga

Hrvatska katolička udruga je bila jedina klerikalna stranka u BiH. Štadler je riješio da
osnuje svoju stranku pošto je uvidio da ne može preuzeti vodstvo nad HNZ. Odlukom o
tome donio je u vrijeme aneksije, pošto se konsultirao sa Franjom Ferdinandom i
austrijskim hrišćanskim socijalistima. Sve do maja 1909. godine Štadler je uporno
pokušavao da preuzme postojeću organizaciju HNZ. On je ranije, 18. decembra 1908.

8
godine održao sastanak sa svojim područnim sveštenstvom sa koga je ultimativno
zahtijevao da HNZ do 20. januara 1909. godine promijeni pravila u potpunom katoličkom
duhu, a u par navrata je pokušao odstraniti Mandića i preuzeti vođenje HNZ. Nakon
izbora novog rukovodstva stranke u martu i aprilu 1909. godine, novi središnji odbor na
sjednici 21. maja 1909. godine zaključuje da se Štadlerom ne može biti više nikakvog
sporazuma. Tako od maja 1909. godine klerikalci izlaze otvoreno sa prijedlogom o
osnivanju svoje političke stranke. Septembra 1909. godine pojavila se serija članaka sa
nazivom «Hrvatska katolička udruga za BiH», što će kasnije postati i zvanični naziv
stranke. Vođena je široka propagandna akcija preko «Hrvatskog dnevnika» i «Vrhbosne»
kako bi se razbio HNZ i pridobile pristalice za HKU. Osnivačka skupština HKU održana
je u Sarajevu 18. januara 1910. godine. Skupštini je prisustvovalo nešto građana i
cjelokupan svjetovni kler u Sarajevu. Tu je usvojen program koji se temeljio na programu
Starčevićeve stranke prava od 26. juna 1894. godine. U programu se jasno podržava
izvršena aneksija i zahtijeva trijalističko preuređenje Monarhije.
HKU će na temelju državnog prava i narodnog načela raditi svim zakonitim sredstvima
da se hrvatski narod ujedinji (BiH sa Hrvatskom, između ostalog). Članom HKU može
biti svaki punoljetni Hrvat koji je hrvatsko-ugarski austrijski državljanin ili pripadnik
Bosne i Hercegovine. Hrvatska katolička udruga posebno naglašava naklonost prema
Muslimanima s kojima katoličke Hrvate vežu narodni opstanak, tradicija i narodno
načelo. U programu se dalje ističe da će se raditi na jačanju i širenju hrišćanskog morala,
prosvjete i vjerskog osjećaja među katolicima.
HKU zahtijeva oslobađanje kmetova na što lakši i brži način. Štadler je zahtijevao od
Zemaljske vlade da hitno odobri pravila HKU. Vlada je oklijevala zbog povezivanja na
program stranke prava iz 1894. godine, ali je prećutno odobrila rad HKU i njen izlazak na
izbore. Formalna potvrda stigla je tek 1911. godine.

Muslimanska napredna (samostalna) organizacija

Nasuprot Muslimanskoj narodnoj organizaciji postojala je jedna dosta heterogena grupa,


tzv. «naprednih Muslimana». Pokret koji se među Muslimanima javlja krajem 19. i
početkom 20. stoljeća. Ocrtava se u dva pravca: Na jednoj strani je pokret za vakufsko-
mearifsku autonomiju, dok je drugi čisto kulturne prirode. Njegovi nosioci su 1900.
godine pokrenuli prvi književni list «Behar», osnovali potporno društvo «Gajret»,
sportsko društvo «El-Kamer», brojne čitaonice itd. Drugim riječima donijeli su kulturni
ili racionalni preporod. Ovaj preporod počinje krajem osamdesetih i devedesetih godina
19. stoljeća sa djelatnošću Mehmed-bega Kapetanovića i lista «Bošnjak». Kapetanović
naglašava ideju o slovenskom etničkom porijeklu bosanskih Muslimana uz njihovo stroga
odvajanje od Osmanlija.
Kada je u pitanju djelovanje časopisa «Behar», može se reći da je on stalno nastojao
pružiti muslimanskoj čitalačkoj publici, s jedne strane, autentičan narodni život i
slovensku narodnu tradiciju, o prijevodima iz istočnih književnosti, na drugoj strani,
održati kontinuitet orijentalnog duha.
Nosioci ovih djelatnosti nazivaju sami sebe «naprednim Muslimanima», ali ne
predstavljaju homogenu grupu. Tu se nalazi nešto uglednijih građana režimskih
orijentiranih kao što je gradonačelnik Sarajeva, Esad ef. Kulović i tešanjski veletrgovac
Adem-aga Mešić, nekoliko nezavisnih intelektualaca kao što je Safet-beg Bašagić i jedan

9
broj državnih činovnika od kojih su po aktivnosti posebno zapaženi Osman Nuri Hadžić i
Edhem Mulabdić.
Napredni Muslimani su se u suštini borili za iste ciljeva kao i nosioci autonomnog
pokreta, ali su se sa njima razilazili u metodi i taktici te borbe, smatrali su da je došlo
vrijeme «zamjene oružja knjigom i naukom». Smatrali su da se muslimanski ciljevi mogu
najbolje ostvariti prihvatanjem Austrougarske uprave kao nečeg što je trajno i definitivno
riješeno i izvjesnim povezivanjem sa hrvatskom građanskom politikom koja je manje
opasna od srpske politike. Napredni Muslimani bili su za održanje tada postojećih
agrarnih odnosa. Njihovi pozivi na prosvjetu i prihvatanje zapadne kulture nisu upućeni
širokim slojevima muslimanskog naroda, nego njegovoj posjedničkoj klasi-begovima i
bogatijim građanima.
Bez obzira na brojne kulturne akcije, napredni Muslimani nisu uspjeli ostvariti značajniji
uticaj u muslimanskom narodu (nisu se identificirali s narodom). Ipak, postignuti su neki
značajniji rezultati kao npr. Pokretanje prvog muslimanskog književnog lista «Behar»,
1900. godine od strane književnika Safeta-bega Bašagića, Edhema Mulabdića i Osmana
Nuri Hadžića. Časopis je finansirao Adem-aga Mešić. Zadatak lista je bio književno i
publicističko prikazivanje muslimanskog narodnog života, sa namjerom da se utiče na
njegovo oblikovanje, usmjeravanje u pravcu prosvjetnog i kulturnog usavršavanja i
napretka. Drugo značajno ostvarenje naprednih Muslimana je osnivanje društva «Gajret»,
20. februara 1903. godine. Nad Gajretom će kasnije, 1907. godine upravu preuzeti MNO.
Vremenom među «naprednim Muslimanima» sazrijeva uvjerenje o neophodnosti
formiranja vlastite stranke. Osnivačka skupštine Muslimanske napredne stranke održana
je u Tešnju, 24-26. avgusta 1908. godine. Na skupštini je izabran odbor te stranke, te
njegov predsjednik Adem-aga Mešić i sekretar Zija-beg Đonlagić.

Usvojen je i program, te donijeta odluka o pokretanju stranačkog glasila «Muslimanska


svijest». U programu se naglašava da se MNS zalaže za to da organizuje sve slojeve
svoga naroda na borbu i odbranu kako bi Muslimani u BiH očuvali svoju vjeru, svoj
imetak, svoj društveni položaj, svoju individualnost. Prema njima, spas muslimanskog
naroda leži u prosvjeti. MNS zahtijeva da arapsko pismo bude ravnopravno drugim
pismima, ili da se za cijeli narod u BiH uvede jedno službeno pismo-latinica.
U pogledu državnopravnog položaja BiH, MNS je za održanje statusa quo određenog
Berlinskim kongresom, ali naglašava da će se boriti svim sredstvima za autonomiju, a
protiviti svakom pokušaju pripajanja BiH nekoj drugoj balkanskoj zemlji. Privredni
program MNS je opširan i najavljuje borbu za podizanje muslimanske poljoprivrede,
trgovine, zanatstva, bankarstva i industrije. Socijalni program MNS obuhvata potrebu
zdravstvenog prosvjećivanja Muslimana, širenje higijene, uređenja sirotišta, domova za
iznemogle, zalaže se za unaprjeđenje i poboljšanje radničkih životnih i staleških prilika.
Politički zahtjevi MNS svode se, slično drugim strankama, na uvođenje političkih i
građanskih sloboda, ustanovljenje zemaljskog sabora, samoupravu opština, nezavisnost
sudija i sniženje vojne obaveze. U agrarnim pitanjima, MNS je branila uske interese
veleposjednika. Zahtjeva se da se odnos između aga i čifčija uredi zakonom, te ukidanje
kmetovskog prava službenosti na aginskim šumama. MNS je jedina bosanska stranka
koja je u svom programu tražila da se u Zemaljskom saboru predvide mjesta za određeni
broj vilirista, i to onih koji će štititi agrarne interese Muslimana. MNS je podržala

10
aneksiju, vodila prohrvatsku i prorežimsku politiku i stoga je bila krajnje nepopularna u
narodu.
31. januara 1910. godine MNS je revidirala svoj program, jasno se odrekla prohrvatske
orijentacije i uzela naziv Muslimanska samostalna stranka.

Aneksija Bosne i Hercegovine

Kada je u Turskoj izvršena mladoturska revolucija, proglašenjem ustava 23. jula 1908.
godine, Austrougarska zajednička vlada ocijenila je da je Turska pala «pod likvidaciju» i
da je došao dugo očekivani trenutak za aneksiju. Taj čin smatrao se neophodnim kako bi
se spriječio uticaj mladoturske revolucije u BiH. Mladoturska revolucija je učinila pitanje
ustavnosti u BiH veoma aktuelnim, ali vlada je bila mišljenja da se davanje ustava ne
može zamisliti prije aneksije. Najvažniji preduslov za rad na aneksiji je da se postigne
unutarnji sporazum o državnopravnim pitanjima između vlada Austrije i Ugarske.
Poduzimane su brojne mjere (diplomatske, i druge) na pripremanju aneksije u BiH.
Obavljeni su «tajni» razgovori sa članovima muslimanske i srpske opozicije. U Beču je
odlučeno da se velike sile obavijeste o aneksiji ručnim pismom Franje Josipa, koje će 5.
ili 6. oktobra ambasadori uručiti njemačkom i ruskom caru, britanskom i italijanskom
kralju i predsjedniku Francuske. Proglas i sam akt aneksije, koje je londonski «Times»
označio kao primjer političkog cinizma, izazvali su veliku diplomatsku krizu. Britanija i
Francuska su smatrale da je Austrougarska aneksijom jednostavno izmijenila Berlinski
ugovor, te da takav postupak predstavlja veliki udarac javnom povjerenju. Aneksija je
izazvala veliko uzbuđenje i u Italiji, Rusiji, Srbiji i Crnoj Gori, te Turskoj. Njemačka je
odlučno podržala Austrougarsku i upravo posredstvom njemačke diplomatije Turska će
nakon kratkih pregovora sa Austrougarskom primiti aneksiju 26. februara 1909. godine.
Austrougarska se obavezala da će isplatiti Turskoj 2,5 miliona funti sterlinga i dati joj
druge ekonomske koncesije i obezbjediti punu vjersku slobodu za muslimansko
stanovništvo u BiH. Aneksijom je formalno prekinuta višestoljetna veza BiH sa
Osmanskim carstvom.

Politička kretanja u BiH nakon proglasa aneksije

U Sarajevu se već 6. oktobra saznalo za aneksiju. Proglasu aneksije vlasti su u cijeloj BiH
pridavale veliki značaj, a samom činu svečani karakter. Proglas aneksije objavljen je 7.
oktobra ujutro vojsci i svim oružničkim stanicama. Odštampan je u Beču, latinicom i
ćirilicom u po 6200 primjeraka i po posebnim kuririma dostavljen okružnim
predstojnicima. Sarajevski gradonačelnik Esad ef. Kulović plakatima je pozivao
građanstvo da u slavu historijskog čina aneksije tri dana drži okićene i osvijetljene kuće. I
pored ovih spoljnih manifestacija u prilog aneksije, vlasti su nastojale u prvim
najkritičnijim danima izolirati BiH od spoljnog svijeta. Sve telegrafske i telefonske veze
sa Sarajevom bile su blokirane od 7. do 11. oktobra. Vođe MNO i SNO su u trenutku
kada je stigao proglas aneksije bili na putu za Budimpeštu gdje su išli s namjerom za
zahtjevaju da se u zemlji uvede ustavnost. Inače, oni su za aneksiju saznali ranije i
pokušavali najprije u Sarajevu, a onda u Slavonskom Brodu održati zajedničku skupštinu
radi zauzimanja stava prema predstojećim događajima, ali vlasti su to spriječile.

11
Skupština je održana u vozu za Budimpeštu. SNO je izdala sopstveni kominike u kojem
savjetuje narodu mirno i suzdržljivo držanja u nastaloj kritičnoj situaciji. Predstavnici
MNO i SNO su izdali 11. oktobra u Budimpešti zajedničku poruku narodu u BiH. Od
naroda se zahtijeva da ostane miran i sačeka odluku velikih sila, da ne poduzima nikakve
nagle odluke, a posebno da se ne seli iz domovine.
Kod većine Muslimana iznenada i brzo sprovedena je izazvala zaprepaštenje. Teško je
bilo povjerovati da je tako jednostavno uklonjen sultanov suverenitet, širio se strah da
islam neće biti zaštićen, a obećanje ustava imalo je malo odjeka, razumijevanja među
Muslimanima. Katolici su vijest o aneksiji pozdravili sa otvorenim oduševljenjem. Mladi
franjevci šire ekstremnu hrvatsku nacionalnu propagandu, zahtijevaju priključenje BiH
Hrvatskoj. Kod Srba je aneksija izazvala težak utisak, ali uglavnom među građanima, dok
se na silu osjećala izvjesna lojalnost prema vlasti.
HNZ pozdravlja aneksiju i šalje brojne deputacije da izraze zahvalnost hrvatskog naroda
za aneksiju. U Beč odlazi i poklonstvena deputacija dr. Lazara Dimitrijevića, a 4.
novembra 1908. godine i gradonačelnik Kulović vodi jednu muslimansku deputaciju u
Beč. Inače, MNS je podržala aneksiju kriveći pri tome Mladoturke, političke trzavice u
«našoj domovini» i srpsku propagandu izazivanja Austrougarske. MNO je oštro osudila
Kulovićev postupak, posebno zbog njegove izjave da su Muslimani sretni i zadovoljni
akcijom, jer je tim aktom prestao strah da će se BiH povratiti ponovo pod zulumćarsku
Tursku. Najveću poklonstvenu deputaciju predvodio je Josip Štadler (oko 430 lica) i iznio
svoj prijedlog o spajanju BiH sa Hrvatskom.
Dok su u Beč odlazile poklonstvene delegacije, MNO je uputila svog predsjednika
Firdusa u Carigrad da dobije upute za dalje djelovanje. Obratio se mladoturcima, ali nije
uspio ništa postići. Primijetio je da mladoturci «hoće da samo Bošnjake što bolje
propazare u pregovorima sa Austrijom».
Krajem decembra prvaci MNO održali su sastanak u Morića hanu u Sarajevu i zaključili
da Muslimani ostanu mirni i da za sve nepravde narod odmah javlja Egzekutivnom
odboru koji će dalje preuzimati korake. Srpska narodna organizacija agitirala je po
inostranstvu, uglavnom u Rusiji, protiv aneksije, ali će, kasnije iskazati lojalnost vladi.
Zajedničko ministarstvo finansija pristupa formiranju ustavne ankete početkom februara
1909. godine. Anketa bi raspravljala o budućem bosanskom ustavu na osnovu nacrta koji
je po Burianovim uputstvima radila Zemaljska vlada. Vlada je pozvala ugledne pojedince
iz svih konfesija da učestvuju u anketi: 8 Srba, 10 Muslimana, 5 Hrvata i 1 Jevrej. Pet
pozvanih predstavnika SNO koji su prvog dana, 8. februara, prisustvovali sjednici ankete,
dali su sljedećeg dana izjavu da neće učestvovati u radu ankete, jer u nju nisu pozvani
kao zastupnici naroda. Od deset pozvanih Muslimana samo trojica (Firdus, Miralem i
Karabeg) su bili članovi MNO, a ostali prorežimski ljudi, pa su se ova trojica izgovorili
ličnim razlozima i odbili poziv da učestvuju u radu ankete.
Aneksija i njeno priznanje od strane Turske izazvali su ono čega su se svi plašili –
iseljavanje Muslimana. Neki za iseljavanje nisu krivili samo Austrougarsku nego i
Tursku, koja je istodobno dala pobudu za emigraciju. Samo 1910. godine broj iseljenika
za Tursku bio je 17018. Vodstvo MNO pokušava spriječiti iseljavanje te pokušava ubrzati
pregovore sa vladom oko konačnog redigiranja Autonomno vjersko-prosvjetnog statuta
koji je donesen, konačno, u aprilu 1909. godine. U međuvremenu na Ilidži je održan
sastanak muslimanskih i srpskih predstavnika na kojem je opunomoćen Danilo Dinović
da ode u Beč i informira se o budućem ustavu. Međutim, Dinović je u ime bh. Srba

12
ponudio izjavu o lojalnosti. Zatim je i Jeftanovićeva grupa SNO posjetila Buriana u Beču
i priznala aneksiju. MNO oštro reagira na tu vijest, a Šerif Arnautović donosi odluku o
svom povlačenju iz političkog života zbog oportunizma grupe oko «Srpske riječi». MNO
je tek pred donošenje Ustava u februaru 1910. godine odlučila da prizna aneksiju.
Ovakav korak je na kraju bio potpuno logičan, pošto je MNO kao i ostale građanske
političke stranke željela i u novim okolnostima legalno djelovati, a prvi uslov za to bio je
priznanje aneksije.

Pripreme za donošenje ustava za Bosnu i Hercegovinu

Nakon diplomatskog i unutrašnjeg političkog sređivanja aneksione krize ostalo je i dalje


otvoreno pitanje državnopravnog uključivanja BiH u postojeću ustavnu strukturu Austro-
Ugarske. Aneksija je u Hrvatskoj podstakla izvjesne nade u trijalističko preuređenje
Habsburške Monarhije, ali je to Austro-Ugarska na samom početku odbila.
U proglasu aneksije car je obećao narodu BiH ustav koji će dati konfesionalnu i socijalnu
strukturu bosanskog društva. Vlada je počela sa pripremama, pa je 8. februara 1909.
godine sazvala ustavnu anketu na čijem je otvorenju civilni adlatus baron Benko izložio
opće principe budućeg ustava. U posebnim kurijama u budućem saboru mogu biti
zastupljeni odlični dostojanstvenici, osobe koje su obrazovanjem i imanjem na prvom
mjestu, stanovnici gradova i seoskih općina. Sabor odobrava, prema Benkovom
izlaganju, zemaljski budžet i završne račune, zaključuje zemaljske zajmove i konvertira
postojeće.

U nadležnost Sabora spadaju sudstvo, krivično i građansko pravo, trgovački,


gruntovnički, šumarski, rudarni, agrarni, obrtni poslovi, zdravstveni, školski, vjerski i
općinski poslovi, izravni porezi, pošta, telegraf, katastar i komunikacije, ali Sabor nema
stvarnu zakonodavnu vlast. Benko je najavio uvođenje jedne nove ustanove –
«Zemaljskog vijeća», koje bi se sastojalo nekoliko saborskih poslanika koji bi imali
pravo da u poslovima koji ne spadaju u nadležnost Sabora, daju svoja mišljenja, bilo
vlastitom inicijativom, bilo na zahtjev vlade. Predstavnici SNO su se povukli iz rada
ankete, a N. Stojanović je objavio svoj govor koji je trebao izlagati u toku ankete, kako bi
se znali zahtjevi SNO. On tu prigovara što bosanski Sabor neće imati uticaja na spoljne i
vojne poslove. Kritikuje carinsku, poresku i željezničku politiku vlade. Stojanović iznosi
svoj prijedlog: «potpuna autonomija Bosne koja će osigurati nedjeljivost BiH i
ravnopravnost njenog stanovništva».
Za razliku od predstavnika SNO, pozvani predstavnici MNO, Firdus, Karabeg i Miralem
nisu došli na prvu sjednicu ankete. Tek nakon što je anketa završena MNO je izašla sa
serijom napisa «Naše ustavno uređenje», gdje se zahtijeva da vlada pozove istinske
narodne predstavnike svih grupa, pa da se s njima o svemu sporazumijeva. Dalje,
zahtijeva se da vlada u sporazumu sa narodom izda zakon o slobodi zbora i dogovora, i
zakon o udruživanju. Ukazuje se da je apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih
poslanika, a da se ne smije organizirati stranka jer nema prava za održavanje zborova i
skupština.
Ustavni program MNO formiran je u sedam tačaka.

13
1. Na prvom mjestu se traži ustavna zabrana vjerske propagande, 2. Da Sabor odlučuje o
zemaljskom proračunu i to u svim državnim prihodima i rashodima, te porezima,
3. Zatim, da Sabor odlučuje u pitanju željeznica i određivanju tarifa, 4. MNO se protivi
Zemaljskom vijeću o kojem je Benko govorio, 5. MNO je bila posebno odlučna u
zahtjevima za autonomiju BiH, 6. MNO naglašava dalja saradnju sa Srbima jer se i oni
zalažu da Bosnom i Hercegovinom upravlja bh. narod, odnosno zemaljski sabor u kojem
je trebalo sjediti 31 Pravoslavac, 24 Muslimana i 16 Katolika. Budući da je u
međuvremenu Jeftanović priznao aneksiju, od zajedničke borbe za autonomiju nije bilo
ništa. Dok je MNO bila u opoziciji, «napredni» Muslimani su vidjeli mogućnost da se
nametnu kao politički predstavnici muslimanskog naroda. Ustavni zahtjevi MNS svode
se na 4 tačke: 1. Zaštita muslimanskog stanovništva od konverzije, 2. Nepovredivost
privatne svojine i održanje agrarnih odnosa ozakonjenih Saferskom uredbom iz 1859.
godine, 3. BiH kao jedinstveno i nerazdruživo tijelo ne mogu se jedno od drugog
rastaviti, 4. Zaštita islamskog ženidbenog i nasljednog prava. U radu ankete predstavnici
MNS su vrlo živo učestvovali. Glavnu pažnju su usmjerili na obezbjeđenje protiv
majorizacije u saboru za ustavnu zaštitu postojećih agrarnih odnosa.
Na sjednici ankete 13. februara bilo je najviše govora o agrarnom pitanju. Neki su bili za
to da se agrarno pitanje riješi putem ustava, drugi putem plebiscita itd. Govorilo se i o
ukidanju kurijalnog sistema i uvođenju općeg, direktnog prava glasa. Taj sistem je bio po
volji Hrvata kao manjine, dok bi plebiscit više odgovarao Srbima jer su bili u većini.
Hrvatski učesnici u anketi 18. februara 1909. godine podnijeli su predstavku sa svojim
zahtjevima, prethodno pozdravljajući taj historijski događaj, aneksiju BiH. Traženo je da
se Hrvatima katolicima osigura 16 mandata kao narodni posjed, u strahu od
doseljeničkog elementa. Zatim je postavljen zahtjev da vlada odgovara saboru.
A po agrarnom pitanju, NHZ nije zauzela neki određeni stav, ali se zalažu za pravedno
rješenje tog pitanja putem sporazuma aga i kmetova.
Kad su u pitanju Jevreji, baron Benko je predložio da im se dodijeli jedan mandat u
gradskoj kuriji, sa čime su se složili predstavnici svih političkih grupa u anketi. U
političku borbu oko Ustava uključila se i Socijaldemokratska stranka, tražeći ukidanje
konfesionalnog i staleškog principa pri konstituiranju Sabora, te opće jednako pravo glasa
za sve građane BiH. Vlada se nije osvrtala na sve podnesene prijedloge. Cilj
austrougarskih zvaničnih faktora bio je da se odugovlači sa ustavnim pripremama. Rad na
ustavu tekao je krajnje sporo i bezvoljno. Kada se nakon godinu i po dana rada već
pripremalo proglašenje ustava, konačno je i MNO priznala aneksiju, tražeći povećanje
broja muslimanskih mandata u Saboru, na što nije bilo odgovoreno.

Ustav Bosne i Hercegovine

Ustav i za njega vezane zakone Franjo Josip je sankcionisao 17. februara 1910. godine, a
svečano su proglašeni u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. februara. Novi ustavni
poredak u BiH reguliran je sa šest zakona:
1. Zemaljski Ustav (Statut),
2. Izborni red,
3. Saborski poslovni red,
4. Zakon o društvima za BiH,
5. Zakon o skupljanu za BiH,

14
6. Zakon o kotarskim vijećima.

Ustavni poredak se zasnivao na ideji o tzv. «piramidalnoj ustavnosti», prema kojoj se


prvobitna minimalna ustavna prava, imaju postepeno proširivati novim demokratskim
ustanovama i u vidu poklona povremeno davati narodu. Ovakav koncept opravdan je
kulturnom zaostalošću naroda u BiH. Vrhovna upravna vlast je ostala u rukama
Zajedničkog ministarstva finansija u Beču i njegove agencije – činovničke Zemaljske
vlade u Sarajevu. Ustavom su uvedene i tri nove institucije: Sabor, Zemaljski savjet i
Kotarsko vijeće. Najznačajnija ustanova je Sabor iako sa ograničenim legislativnim
pravima. Zakonodavna vlast je i dalje ostala u nadležnosti cara, odnosno vlada u Beču i
Pešti i Zajedničkog ministarstva finansija. Sabor može da sarađuje na zakonima ali nema
nikakvog uticaja na upravne poslove. U izvršnoj vlasti nemaju udjela ni Sabor, niti
pojedini poslanici. Poslanici ne mogu čak ni postavljati pitanja vladi o njenom radu.
Sabor može jedino upućivati Zemaljskoj vladi pitanja o onome što pripada u njegov
opseg rada. Bosanski sabor nije imao pravo čak ni sarađivati na svim zakonima. Njegova
nadležnost protezala se isključivo na bh. poslove. Nije mogao odlučivati u poslovima koji
se tiču oružane sile, o uređenju međusobnih trgovačkih i magistralnih veza, o carinskim
pitanjima i sl. Budžetsko pravo Sabora je također bilo ograničeno. U nadležnost Sabora
spadali su i slijedeći poslovi: zaključivanje novih i konvertiranje postojećih zajmova,
opterećivanje i otuđenje zemaljskog imanja, krivično pravosuđe i policija, nadzor nad
strancima putne isprave i popis stanovništva, građansko pravo, šumsko i rudarsko pravo,
akcionarska i osiguravajuća društva, pravo udruživanja i skupljanja, štampa i autorsko
pravo, zdravstvo, obrtno-pravni poslovi, vjerski poslovi, agrarno-pravni poslovi,
povećanje i uvođenje novih poreza, gradnja cesta i drugih komunikacija, itd.
Da bi Saborski zaključak bio valjan, potrebno je prisustvo više od polovine članova
sabora i apsolutna većina glasova prisutnih. Bosanski Sabor je sastavljen kombinacijom
specijalnog, nacionalnog i virilističkog kurijalnog sistema. Građanin su bili podijeljeni u
tri kurije po nacionalnim grupama, čime se svakoj konfesiji osiguravao odgovarajući broj
poslanika srazmjerno njenoj veličini. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su
posebne kurije na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednička i kurija inteligencije.
Ustavom je određeno i 20 lica koja po položaju ulaze u Sabor. To su, uglavnom, vjerski
poglavari, predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu,
načelnik Sarajeva i predsjednik Trgovačke i Obrtničke komore u Sarajevu.
Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik a birano je
ukupno 72 poslanika koja su se dijelila na tri kurije.
Prva kurija (Veleposjednička ili intelektualna), sastojala se iz dva izborna razreda. U
prvom razredu su bili svi muslimanski posjednici zemlje koji plaćaju zemljarine barem
140 kruna. U drugom izbornom razredu bila su sva lica koja plaćaju bar 500 kruna
neposrednog poreza. Tu su glasali i oni koji su završili neku visoku školu u Monarhiji ili
neki drugu njoj ravan naučni zavod, zatim sveštenici svih priznatih vjeroispovijesti, svi
aktivni i penzionisani zemaljski činovi, učitelji, željeznički i vojni činovnici, te
penzionisani oficiri.
Drugu kuriju sačinjavaju svi stanovnici gradova koji ne spadaju u neku od naprijed
spomenutih kategorija. Svi stanovnici seoskih općina koji ne pripadaju prvoj kuriji
(veleposjednici) predstavljaju birače treće kurije. Aktivno biračko pravo, prema članu 1.
Saborskog izbornog reda imali su svi bh. pripadnici muškog pola koji su na dan izbora

15
navršili 24 godine, samovlasni su i u zemlji stanuju barem jednu godinu. Od 72 birana
poslanika otpadalo je na prvu kuriju 18, na drugu 20, a na treću 34 poslanika. U prvoj
kuriji katolicima je pripadalo 4 mandata, muslimanima 6 i srbima 8 mandata.
U drugoj i trećoj kuriji zajedno katolicima je pripadalo 12 mandata, muslimanima 18 i
srbima 23, a jedan mandat u drugoj kuriji je pripadao jevrejima.
Po članu 24. Ustava mandat poslanika trajao je 5 godina, a članom 25. uskraćeno je
biračima pravo opoziva. Predsjednika i potpredsjednika nisu birali poslanici, nego ih je
na početku svakog zasjedanja imenovao car pri čemu je morao paziti da se na položaj
predsjednika biraju naizmjenično pripadnici sve tri konfesije. Poslovi komuniciranja
Sabora sa ostalim organima vlasti prenijeti su na Zemaljski savjet. Taj Savjet od 9
članova birali su poslanici Sabora. U Savjet se biraju srazmjerno predstavnici sve tri
vjeroispovijesti, a predsjednik Sabora je istovremeno predsjednik Zemaljskog savjeta.
Zajedno sa ustavom donijet je i Zakon o Kotarskim vijećima kojim su ukinuti dotadašnji
kotarski upravni medžlisi sa savjetodavnim glasom, a uvedena kotarska vijeća kao neka
vrsta biranih i samoupravnih organa. Zadatak Kotarskog vijeća je da učestvuje u upravi
javnih poslova kotara. Izbor Kotarskog vijeća je, također, prema konfesionalnom ključu.
Jedan mandat je dolazio na 1500 pripadnika određene konfesije u seoskim općinama i na
750 pripadnika u gradskim općinama. Mandat članova vijeća je trajao 6 godina.

Politički razvitak i ustavni poredak


u BiH 1910 – 1914. godine

Izbori i rad prvog Bosanskog Sabora

Zemaljska vlada je 24. maja 1910. godine raspisala prve saborske izbore za 18 – 28. maj
1910. godine. Izbori u trećoj kuriji imali su se obaviti 18. maja, u drugoj kuriji 23. maja,
u drugom razredu prve kurije 25. maja i u prvom razredu prve kurije 28. maja.
Na izborima je SNO osvojila sve srpske mandate, ukupno 31, dok je Dimitrijevićeva
Samostalna stranka dobila svega nekoliko glasova i time se potpuno ugasila. MNO je
dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katoličkih, HNZ je dobila 12, a Štadlerova
HKU 4 mandata. Odziv birača bio je masovan. Muslimanska samostalna stranka
doživjela je velik poraz i optužila egzekutivce da su potisli muslimansku inteligenciju uz
pomoć Srba. Odmah poslije Saborskih izbora Bosnu je posjetio car Franjo Josif kada je,
31. maja izdao patent kojim se sazvao Sabor za 15. juni 1910. godine. Carskim ukazom
od 10. juna 1910. godine za predsjednika prve saborske sesije imenovan je Alibeg Firdus,
a za potpredsjednika Vojislav Šola i Nikola Mandić. Početak rada Sabora obilježen je
pokušajem atentata na zemaljskog poglavara Marjana Varešanina od strane jednog
srpskog omladinca. Drugi incident na početku rada Sabora vezan je uz imenovanje
njegovog predsjednika Firdusa. Nikola Stojanović je na drugoj sjednici, 16. juna 1910.
godine izjavio ispred «svih srpskih poslanika da oni u ime srpskog naroda iskazuju
žaljenje što zemaljska vlada prilikom sastavljanja prijedloga za imenovanje
predsjedništva nije poštovala principe relativne većine». Na ovo dolazi oštra javna izjava
MNO-a, što će biti samo uvod u kasnije oštre muslimansko – srpske sukobe u Saboru.
Već na drugoj sjednici, 16. juna 1910. godine sporazumno je izabran Zemaljski savjet od
devet članova: 4 Srbina, 3 Muslimana, 2 Hrvata. Proračunski odbor brojio je 18 članova,

16
a ostali izabrani saborski odbori brojali su 9 članova. Po strani se držala HKU koju je
NHZ na svaki način pokušavala izolirati, tako. npr. u proračunskom odboru nije bilo niti
jednog predstavnika HKU. Nakon izbora Zemaljskog savjeta i saborskih odbora
nastavljen je sporazuman rad, koji se manifestirao u zajedničkom zahtjevu da se prošire
ustavna prava, posebno nadležnost Sabora da se zakonom o šumskim globama olakša
položaj seljaštva i u veoma oštroj kritici vladinog prijedloga budžeta. Zajednički rad svih
grupa po ovim pitanjima bio je ostvarljiv, ali su se poteškoće javljale kad bi došlo do
agrarnog pitanja.
Na petoj Saborskoj sjednici, 23. jula 1910. godine 17 poslanika pripadnika svih političkih
grupa potpisalo je rezoluciju za reviziju Ustava sa akcentom na proširenje nadležnosti
Sabora. U ime NHZ-a rezoluciju je podržao Nikola Mandić, a ispred muslimanskog kluba
Šefkija Gluhić. Rezoluciju je podržao i poslanik HKU Josip Vancaš, ali je on u reviziji
vidio mogućnost da se BiH pripoji Hrvatskoj. Na kraju je i Stojanović podržao rezoluciju
čime je ona jednoglasno primljena. Njom se faktički tražilo državnopravno konstituisanje
BiH kao trećeg ravnopravnog partnera Austriji i Ugarskoj unutar Monarhije. U Saboru su
pokretana pitanja kao što su ukidanje naredbe o zabrani održavanja analfabetskih tečajeva
od strane lica koja nemaju pedagoške spreme, vođene su budžetske debate, kritikovana je
vladina finansijska politika, itd.
Opšta debata u Saboru iskorištena je za držanje programskih govora i opštu kritiku
Austrougarske uprave. Tako je npr, Jozo Sunarić obrazlagao hrvatsko državno pravo za
BiH, te istakao da i Srbi imaju pravo na BiH jer u njoj žive samo dvije narodnosti i to:
hrvatska i srpske narodnost. U ime Srpskog kluba govorio je dr. Nikola Stojanović.
Govor koji je u ime Muslimanskog kluba održao dr. Murat Šarić nije se osvrnuo na
nacionalističke državnopravne aspiracije prethodnih govornika, nego je mnogobrojnim
podacima ukazivao na težak položaj Muslimana i diskriminaciju koja se prema njima vrši
u državnoj službi, školstvu, vjerskom životu, itd.
U relativno mirnu budžetsku debatu, buru je unio dr. Ivan Šarić, nadbiskupski vikar
izjavom da je za autonomiju BiH, ali u «hrvatskoj» državi. Sabor je 4. augusta 1901.
godine većinom glasova usvojio zemaljski budžet čime je okončano prvo zasjedanje
Bosanskog Sabora. Međutim, to nije značilo povjerenje vladi. Vlada je poturanjem raznih
vijesti u štampi pokušala izazvati nepovjerenje i razdor među grupama u Saboru. Do
oštrih sukoba došlo je već tokom nastavka prvog zasjedanja, sazvanog za 7. novembar
1910. godine. Za prosuđivanje političkih prilika u zemlji i odnosa stranaka u Saboru, od
značaja su bili jedino zakon o poštanskim štedionicama, o fakultativnom otkupljivanju
kmetova i, naravno, budžet. Da bi osigurala usvajanje svojih zakonskih prijedloga, vlada
je nastojala stvoriti «radnu većinu» koja bi paralizirala opoziciju. Predstavnici sva tri
kluba su se pred nastavak Saborskog rada dogovorili da neće vladi izglasati budžet dok
ne dobiju garanciju da se zakoni potekli iz saborske inicijative, biti sankcionisani. Srpski
klub je istrajao u ovome, dok su Hrvati i Muslimani popustili vladinom pritisku i pristali
da se neka manje važna pitanja rasprave prije proračuna, čime počinje muslimansko-
hrvatski pakt koji se u Saboru prvi put pojavio u vezi sa raspravom o poštanskoj
štedionici. Vlada je prekršila Ustav kada je odlučila da za štedne uloge jamči vlada
zemaljskom imovinom jer je raspolaganje zemaljskom imovinom spadalo u nadležnost
Sabora. Nikola Madnić predložio je da Sabor usvoji rezoluciju kojom osuđuje postupak
vlade, za šta je imao i pristanak Muslimanskog kluba. Srpski poslanici negoduju na tu
rezoluciju i predlaže svoju. Debata o poštanskoj štedionici otvorila je proces političkog

17
prestrojavanja u svim saborskim grupama. Prvi put od okupacije došlo je do saradnje
između Hrvata i Muslimana.

Agrarno pitanje u Saboru

Agrarno pitanje u Saboru dovelo je do stvaranja hrvatsko-muslimanskog pakta, pojave


dviju disidentskih grupa u Muslimana i razbijanju jedinstvenog Srpskog kluba. Srpska
građanska politika našla se u procjepu između opravdanog pritiska svog seljaštva koje je
tražilo oslobođenje od feudalnih obaveza i sa druge strane, želje da održi dotadašnji
politički savez sa MNO, koji je smatrala bitnim za ostvarenje srpskih nacionalnih
aspiracija u BiH. Muslimansko političko vodstvo, u kome begovat ima odlučujuću riječ,
želi zadržati zemljišni posjed i u tu svrhu iskoristiti osjećaj ugroženosti svih slojeva
muslimanskog stanovništva. Između potrebe da pomogne hrvatskom seljaku ili da ostvari
nacionalne aspiracije, hrvatska građanska politika odlučila se za ovo drugo. Za nju je
sporazum sa begovatom bio važniji od oslobođenja hrvatskih kmetova. HNZ nije u svom
izbornom programu iznijela nikakvo stanovište o agrarnom pitanju, a HKU nije ni
pominjala to pitanje o izbornoj kampanji, mada joj nije bilo do sporazuma sa
Muslimanima.
Osnov izborne platforme SNO pored proširenja ustavnih i parlamentarnih sloboda, bio je
zahtjev za obaveznim otkupljivanjem kmetova, ali da se ujedno sačuva savez sa
Muslimanima. Pokušavalo se dokazati da je obavezni otkup i u interesu Muslimana koji
bi, kao, mogli uložiti novac u produktivne svrhe. Muslimani-demokrati oko lista
«Samouprava» jedini su podržavali nastojanja, uvjerenih srpskih intelektualaca da se
nađe optimalno rješenje koje će zadovoljiti obje strane; oni su nastojali očuvati
muslimansko-srpski savez, ali su svjesni i da je neophodno radikalno rješenje agrarnog
pitanja. Zbog toga su Muslimani – demokrate pokušavali da dokažu klasnu strukturu
muslimanskog društva, u kome se interesi veleposjeda ne mogu identifikovati sa
opštemuslimanskim potrebama. Ukoliko bi se uspjelo u tome, muslimansko seljaštvo i
građanstvo bi se odvojilo od begovata koji bi ostao izoliran. Muslimanski narod bi tada
mogao raditi na zaštiti svojih stvarnih interesa, a politički savez sa Srbima bio bi očuvan.
Agrarno pitanje je od čisto ekonomskog dobilo politički karakter. Muslimani-demokrati
nisu našli neko rješenje agrarnog pitanja koje bi suprostavili MNO-i koju su optuživali da
brine o interesima samo jedne klase, a ne naroda u cjelini. Slabost demokrata je bila
upravo ta prosrpska orijentacija koja u narodu nije uživala ugled. Nikola Stojanović
ponudio je jedan projekt agrarnog zakona čija je osnovna ideja bila osiguranje stalnosti
kmetova na posjedu i ukidanje prava agi da odstranjuje kmetove sa zemljišta. Ali, to nije
bilo prihvatljivo za Muslimane, jer je to značilo lišavanje age njegovih prava. U junu
1908. godine Egzekutivni odbor MNO podnio je nacrt «Agrarnih ustanova» Zemaljskoj
vladi. Prema njemu zemljoposjednici bi dobili mogućnost da u svako doba odstrane
kmeta sa svog privatnog posjeda. Kmet tako postaje običan poljoprivredni radnik na
posjedu. I «Napredni» Muslimani jednako kao pristalice MNO insistiraju da je odnos
između age i kmeta privatnopravni, a ne javnopravni. Ipak, kod jednog broja
muslimanskih veleposjednika postojala je spremnost da se prihvati obavezan otkup.
Seljački pokret, «štrajk» u Bosanskoj krajini i Posavini u ljeto i jesen 1910. godine veoma

18
je zaplašio muslimanske zemljoposjednike i presjekao sporazume i saradnju sa Srbima.
Smatra se da taj pokret nije nastao spontano, nego agitacijom Kočića i njegovih drugova,
a cilj mu je bio pritisak na vladu kako bi ona odbacila fakultativni i usvojila obavezni
otkup. Muslimansko vodstvo potražilo je sporazum sa HNZ-om. Kao uslov za
prihvatanje fakultativnog otkupa HNZ je tražila da Muslimani podrže u Saboru Mandićev
prijedlog zakona o zvaničnom jeziku u BiH, podnijet 30. januara 1911. godine.
Car je ručnim pismom od 3. marta 1910. godine naredio da se za prvi Bosanski sabor
izradi zakonska osnova za dobrovoljno otkupljivanje kmetskih selišta. Osnova je
podnijeta Saboru 6. jula 1910. godine, a suština prijedloga je da otkupljivanje može
uslijediti samo na temelju dobrovoljnog sporazuma između vlasnika zemlje i kmeta.
Mada je vlada prećutno bila za obavezni otkup, ovakva odluka bila je neophodna, jer
Austro-Ugarska nije mogla dopustiti ekonomsko i demografsko jačanje jednog elementa,
a slabljenje drugog. Po predloženom projektu, ako se kmet i aga sporazume o otkupu i
cijeni. Vlada je dužna posredovati i pozajmiti kmetu cijelu otkupnu sumu koju će kmet u
toku više godine otplaćivati uz kamatnu stopu povoljniju od bankovne. Srpski poslanici
su preduzimali korake da se zakon izmijeni ili modifikuje više u korist kmetova, ali bez
uspjeha. Vladin prijedlog ipak je izglasan 5. aprila 1911. godine, i to apsolutnom
većinom.

Inače, prije glasanja o zakonu, Muslimanski i Hrvatski klub su 31. marta 1911. godine
sklopili pakt o saradnji u Saboru, tj, da će Hrvati glasati za predloženi agrarni zakon, ako
Muslimani podrže Mandićevu jezičku osnovu tj, da će ime zvaničnog jezika biti hrvatski
ili srpski. Iz toga su izvedeni zaključci da je time došlo do izdaje muslimanskog naroda
jer će to voditi prisjedinjenju Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Muslimanski klub
kategorički je pobio sve takve tvrdnje. Nisu svi iz muslimanskog kluba podržali taj pakt
(predsjednik kluba Derviš-beg Miralem i poslanici Bećir Gradaščević, Osman-beg Pašić,
Vasif-beg Biščević i dr. Murat Šarić). Hrvatski predstavnici podsticali su ujedinjenje
MNO sa MSS u nadi da će hrvati iz MSS-a ponovo prihvatiti hrvatsko državnopravno
stanovište. Do fuzije je ubrzo i došlo, ali hrvatske aspiracije nisu ostvarene. Muslimansko
vodstvo u paktu insistiralo je na autonomiji BiH, pa je na kraju i hrvatska građanska
politika pristala na to da BiH ostane ako već ne može drugačije, TERRITORIUM
SEPARATUM.
14. augusta 1911. godine ujedinjene su MNO i MSS u Ujedinjenu muslimansku
organizaciju. Osnovno stanovište UMO jeste autonomija BiH.

Reorganizacija zemaljske uprave 1912. godine

Vojna stranka u Beču spremala se za sukob sa Srbijom pa je željela učvrstiti pozicije


Monarhije u BiH. Od Bosne je trebalo izgraditi rivala Srbiji, a od Sarajeva stvoriti najveći
kulturni centar na Balkanu. Još od 1907. godine načelnik generalštaba Franz Conrad
Hotzendorf se zalagao za sprovođenje vojnog kursa u upravi BiH, tj. za jačanje funkcije
poglavara zemlje i smanjenje uloge civilnog adlatusa. Stoga se u BiH šalju ljudi od kojih
se očekivalo da će zgnječiti srpsku propagandu. Jedan od njih bio je Oskar Potorek koji je
2. oktobra 1911. godine otvorio drugo zasjedanje Sabora. To je zasjedanje bilo duže od tri
sedmice paralizirano jer su Nikola Stojanović i Derviš-beg Miralem optužili
Muslimansko-hrvatsku koaliciju da pri sastavljanju odbora nisu poštovana prava manjine.

19
Nakon te, izbila je kriza oko zakona o održavanju i upravi javnih puteva, onda je vođena
rasprava u pogledu naziva jezika i u pogledu upotrebe pisma (vlada je bila na stanovištu
za srpsko-hrvatski jezik). Šerif Arnautović nije bio zadovoljan rješenjem jezičkog pitanja
sa kojim u sukob dolazi Milan Srškić govoreći da se Muslimani nemaju pravo miješati u
to pitanje dok se ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Nova kriza izazvana je
Arnautovićevim optuživanjem Zajedničkog ministarstva finansija za nepravilnost pri
izdavanju u zakup tuzlanske soli. Zbog toga sjednice Sabora nisu sazivane više od mjesec
dana. Zasjedanje je nastavljeno krajem januara 1912. godine kada se pretresao budžet.
Muslimani i Srbi glasali su protiv vladinog prijedloga budžeta, dok su Hrvati bili
suzdržani. U sukobu sa cijelim Saborom, vlada je zatvorila zasjedanje. U Saboru je
osuđena i policijska intervencija 18. februara 1912. godine prilikom velikih đačkih
demonstracija protiv bana Cuvaja i uvođenja komesarijata u Hrvatskoj.
Dotadašnji zajednički ministar finansija Burian podnio je ostavku, a na njegovo mjesto
postavljen je 19. februara 1912. godine Poljak Leon, vitez Bilinski. Stvarni razlog
Burianovog odlaska bilo je njegovo protivljenje reorganizaciji uprave BiH koju je
Potiorik spremao.
Izmjene koje on predlaže bile bi sljedeće: 1) Izmjena u položaju poglavara Zemaljske
vlade; 2) Privlačenje autohtonog elementa na saradnju sa Zemaljskom vladom; 3) Podjela
nadležnosti između Zajedničkog ministarstva i Zemaljske vlade.
O njegovim prijedlozima vođena je diskusija na sjednici Zajedničke Austro-Ugarske
vlade, 14. marta 1912. godine. Donesena je uredba kojom je vođenje cjelokupne
bosanskohercegovačke uprave povjereno zemaljskom poglavaru koji je direktno
potčinjen zajedničkom ministru. Zemaljski poglavar vodi politiku u BiH, predsjedava
sjednicama vlade, imenuje činovnike i namještenike građanske uprave, komanduje
oružanim zborom, vrši vrhovnu policijsku vlast i zapovjednik je XV i XVI vojnog
korpusa. Naredbom zajedničkog ministarstva finansija od 29. maja 1912. godine
preciziran je i položaj zamjenika zemaljskog poglavara po kojoj je on najviši imenovani
građanski činovnik koji djeluje po uputama zemaljskog poglavara i zamjenjuje ga dok je
ovaj odsutan. Povećan je i broj odjeljenja Zemaljske vlade sa 4 na 6. Pored
administrativnog, finansijskog, pravosudnog i privrednog, osnovani su i odjeljenje za
poslove bogoštovlja i nastave, te građevinsko i tehničko odjeljenje. Pravni položaj BiH
nisu imale državnopravni nego politički karakter, one su bile dio ratnih priprema
Monarhije.

Osvrt na Bosansku politiku u doba vojnog kursa

Period 1912 – 1914. godine ima nekoliko karakteristika. To je period kada kod Srba, u
vrijeme balkanskih ratova jača samosvijest i nacionalizam, dok su ti ratovi na Muslimane
djelovali poražavajuće, jer su propast Osmanskog carstva oni primili kao nestajanje njih
samih. HNZ i HKU ujedinili su se u ljeto 1912. Došlo je do rasula u SNO. Bilinski je 10.
juna 1912. godine na međustranačkoj konferenciji iznio investicioni program zahtjevajući
podršku svih političkih grupa. Poslanici Muslimansko-hrvatske koalicijei «Srpska riječ»
na koju se sveo Srpski klub, uz određene izmjene podržali su ministrov prijedlog, ali
Bilinski nije prihvatio te izmjene. Na trećem zasjedanju Sabora, na sjednici od 3.
decembra 1912. godine izglasan je budžet i Zakon o željeznicama. Ponovo je izbila kriza
u vezi sa jezičkim pitanjem, traženo je uvođenje srpskohrvatskog jezika u unutrašnjoj

20
upravi i na željeznicama, ali Vlada to odbija i zadržava njemački jezik. Zbog te krize
zasjedanje je odloženo i nikad nije ni nastavljeno. Kriza izazvana balkanskim ratovima, te
Skadarska kriza (Austro-Ugarska dala ultimatum Srbiji i Crnoj Gori da se povuku iz
Skadra), imale su posljedice u BiH. Potiorek je u maju 1913. godine suspendirao neke od
najznačajnijih članova Ustava, ograničio je kretanje i promet stranaca, proizvodnju,
prodaju i nošenje oružja, pooštrio krivični postupak, ograničio štampu i poštanski
saobraćaj, ukinuo srpska privredna, kulturna, prosvjetna i druga društva. Uvođenje ovih
mjera u mirno vrijeme i bez stvarnog povoda izazvalo je ogromno nezadovoljstvo.
«Srpska riječ» se u septembru 1913. godine povlači iz Sabora, a Bilinski je planirao da ta
mjesta popuni Danilo Dimović sa svojim ljudima koji je osnovao Srpsku narodnu stranku
i pokrenuo list «Istina». Zagovarao je sniženje kamatne stope na kredite za otkup
kmetova. Vlada je prihvatila njegov prijedlog o obaveznom otkupu kmetova, a uz njenu
podršku Dimović je osvojio 12 upražnjenih mjesta u Saboru. 29. decembra 1913. godine
održano je posljednje, četvrto zasjedanje Sabora koje je teklo mirno dok Mađari u
Delegacijama nisu počeli pružati otpor zbog Dimovićeve agrarne reforme koja je bila
preveliko opterećenje finansijama. Nakon ubistva Ferdinanda, Bilinski pokušava
aktiviranjem jezičkog pitanja u Saboru da nastavi rad kako bi se smirila ratna nervoza.

21