Sie sind auf Seite 1von 450

Heinrich Institoris & Jacob Sprenger

MALLEUS MALEFICARUM
Malj koji ubija vještice
MALLEUS MALEFICARUM je zasigurno jedna od rijetkih knjiga koja je
na tako značajan način obilježila život, zakonodavstvo i pravnu (crkvenu
i svjetovnu) praksu europskog srednjovjekovlja. Ona i do danas nosi aureolu
jednog od najlucidnijih, ali i najmračnijih proizvoda slijepe, nekritičke vjere
u određene dogme, istovremeno popraćene s krajnjom mržnjom prema
svima onima koji ne dijele isto mišljenje. Sažimajući u sebi sve ono što je
u tadašnjoj praksi Inkvizicije bilo najokrutnije, najperfidnije i najzlokobnije,
MALLEUS MALEFICARUM je obuhvatio složeni pojam čarobnjaštva, koji su
svjetovni sudovi bez ikakve rezerve preuzeli od crkvene inkvizicije, i to je
zajedničko shvaćanje karakteriziralo čitavo razdoblje progona vještica, te
ujedno mrvilo i zadnje i sporadične vapaje zdravoga razuma.
Kako su, prema mišljenju tadašnjih teologa, čarobnjaštvu sklonije žene,
ovo je djelo okrenuto poglavito protiv vještica, i predstavlja najmračniju
i najperverzniju antologiju tekstova crkvene i filozofske literature ikada
napisane o ženama. S druge, pak, strane, nemoguće je oteti se dojmu o
zapanjujućoj suvremenosti ove mračne knjige, kako zbog aktualnog odnosa
suvremenog čovjeka prema ženskom spolu, tako i zbog još uvijek prilično
krutog stava Crkve po tom pitanju.
MALLEUS
MALEFICARUM
DIO PRVI GOVORI O TRI BITNA ELEMENTA
ČAROBNJAŠTVA, KOJI SU VRAG, VJEŠTICA
I PRISTANAK SVEMOGUĆEGA BOGA

DIO I.

PITANJE I.
Ovdje počinje prvi dio ove knjige. Pitanje prvo.

e li vjerovanje da postoje takva stvorenja kao što su vještice, toliko


J katoličko, da tvrdoglava obrana suprotnog stajališta neosporno odiše
herezom. A dokazuje se da čvrsto vjerovanje u vještice nije dio katoličkog
nauka: vidi 26. pogl., 5. pitanje kanona Episcopi (Kanon 'Biskupi').
Svatko tko vjeruje da se neko stvorenje može promijeniti na bolje ili gore,
ili preobraziti u neku drugu spodobu ili kakvo drugo obličje, osim dje-
lovanjem samoga Stvoritelja, gori je od poganina i heretika. Stoga, kada
se tvrdi da takve stvari čine vještice, to stajalište nije katoličko, već he-
retičko.
Nadalje, nema nikakve čarolije na svijetu. Dokaz: Kada bi štogod
takvo postojalo, događalo bi se djelovanjem demona. Ali, tvrditi kako
demoni imaju moć da mijenjaju ljudska tijela ili da im nanose trajnu
štetu, nije sukladno crkvenome nauku. Jer, na taj bi način oni mogli uni­
štiti čitav svijet i u njemu izazvati posvemašnju pomutnju.
Nadalje, svaka promjena koja se odvija u ljudskome tijelu, primje­
rice, zdravlje ili bolest, može se objasniti prirodnim uzrocima, kako
pokazuje Aristotel u 7. knjizi Fizike. To se prije svega odnosi na utjecaj
zvijezda. No, demoni ne mogu mijenjati putanje zvijezda. Takvo staja­
lište iznosi Dionizije u svojoj poslanici sv. Polikarpu. Jer, takvu moć
ima samo Bog. Čini se, dakle, da demoni ne mogu u ljudskim tijelima
stvarno uzrokovati nikakve trajne promjene, drugim riječima, ne mogu
izvršiti nikakvu stvarnu preobrazbu. Stoga takve preobrazbe valja pri­
pisati nekom skrovitom i tajanstvenom uzroku.
A moć je Božja veća od vražje moći, te su i Njegova djela jača od
vražjih. Jer, ondje gdje na svijetu vlada zlo, svakako je riječ o vražjem
djelu koje želi uništiti djelo Božje. Stoga, kako je nedopušteno tvrditi da
ono što je proizašlo iz đavoljeg opakog umijeća može nadmašiti djelo
Božje, nedopušteno je vjerovati i da đavolja djela mogu uništiti i is-
kvariti najuzvišenija Božja stvorenja i djela, ljude i životinje.
Nadalje, ono što je podčinjeno fizičkom tijelu, ne može imati vlast nad
tjelesnim stvarima. Ali, demoni su podčinjeni izvjesnim silama zvijezda,
jer čarobnjaci prije zazivanja demona, promatraju putanje nekih zvije­
zda. Stoga ne posjeduju moć izazivanja promjena u tjelesnim bićima,
iz čega slijedi da od njih još manju moć imaju vještice.
Naime, demoni svoju moć mogu provoditi samo posredstvom kakva
osobitog umijeća. Ali, umijećem se ne može trajno proizvesti stvarni
oblik. (A jedan pisac veli: "Neka znaju oni koji se bave alkemijom, da
se vrste nikada ne mogu stvarno preobraziti.") Stoga ni demoni svojim
umijećem ne mogu proizvesti nikakva trajna svojstva zdravlja ili bole­
sti. Ukoliko su, pak, takva stanja stvarna, tada imaju neki drugi, možda
skriveni uzrok i ne mogu se pripisati djelovanju demona ili vještica.
No, Dekretal (33) izlaže suprotno gledište: "Ako čarobnjaštvom ili
kakvim drugim magijskim umijećem, uz tajnu privolu Božjeg suda i
uz pomoć đavla, itd..." Tu se govori o sprječavanju bračnih čina kakvim
čarolijama, a ta zapreka pretpostavlja tri uzroka, naime, čarobnjaštvo,
đavla i pristanak Božji. Nadalje, jače može utjecati na slabije. Ali, đa­
volja je sila snažnija od sve ljudske sile (Job, 41): "Ništa slično na
zemlji ne postoji i nitko nije tako neustrašiv."
Odgovor. Tri su heretičke zablude s kojima se valja boriti, a kada ih
opovrgnemo, spoznat ćemo istinu. Jer, neki su pisci, pretvarajući se da
svoju misao osnivaju na učenju sv. Tome (iv, 24.), koji govori o zapre­
kama prouzročenim čaranjem, uvjeravali da magija postoji samo u
predodžbi onih ljudi koji pripisuju čarobnjaštvu prirodne pojave, kojih
su uzroci skroviti. Drugi, pak, dopuštaju da vještice postoje, ali tvrde
da su magija i učinak čarolija proizvod mašte. Treći kažu da su čarobnja-
čka djela u cijelosti plod fantazije, premda vrag možda doista surađuje
s vješticom.
Njihove zablude ovako izlažemo i pobijamo. Prije svega, mnogi ih
učenjaci označuju krivovjernima, osobito sv. Toma koji veli da se takav
nazor protivi naučavanjima svetaca i ukorijenjen je u nevjerništvu.
Naime, autoritet Svetoga pisma kaže da demoni, kada im to Bog dopušta,
imaju moć nad ljudskim tijelima i umovima, kako se jasno vidi iz mno­
gih mjesta u Svetome pismu. Stoga griješe oni koji tvrde da je čarobnja­
štvo mašta, premda vjeruju da demoni postoje samo u mašti neukih i pro­
stih, te da prirodne nesreće koje mu se događaju, čovjek pogrešno pri­
pisuje nekom pretpostavljenom demonu. Jer, mašta je nekih ljudi toliko
živa, da umišljaju kako vide stvarne likove i pojave koje su, zapravo
mašte njihova uma, te za njih potom vjeruju da su zlodusi ili čak vješti­
ce. Ali, to je mišljenje oprečno pravoj vjeri, koja nas naučava da su
neki anđeli pali s neba i da su postali demoni, te stoga moramo vjerova­
ti da, zahvaljujući suptilnosti svoje naravi, mogu činiti mnoga čudesna
djela koja nisu u našoj moći. A oni koji navode druge na takva zlodje­
la, zovu se čarobnjaci. Budući da se nevjerništvo krštene osobe naziva
herezom, takve su osobe bez sumnje heretici.
Što se tiče onih koji gaje druge dvije zablude, odnosno, oni koji,
doduše, ne poriču postojanje demona i njihovu prirođenu moć, ali se
među sobom ne slažu u pogledu mogućih učinaka magije i mogućih
vještičjih radnji: jedni, naime, tvrde da vještica doista može izazvati
određene učinke, no da oni nisu stvarni, već zamišljeni, dok drugi do­
puštaju da neko zlo uistinu pogađa oštećenu osobu ili osobe, no da se
vještica grdno obmanjuje umišljajući da je ta šteta izazvana njezinim
čaranjem - ta se zabluda osniva na dva odlomka Kanona, koji osuđuju
izvjesne žene koje umišljaju da noću jašu s Dijanom ili Herodijadom.1
To možemo pročitati u Kanonu. No, kako se takve stvari često doga­
đaju samo u mašti, veoma se zavaravaju oni koji smatraju da su i sve
druge radnje plod mašte. Drugo, onaj koji vjeruje ili tvrdi da itko drugi
osim Boga, Stvoritelja svih stvari, može neko stvorenje stvoriti ili pro­
mijeniti na bolje ili na gore, ili preobraziti u neku drugu priliku, nevjer­
nik je i gori od poganina. Stoga na temelju tih riječi, 'promijeniti na
gore', oni vele da takav učinak izveden čarobnjaštvom nije stvaran,
već proizvod mašte.
Da ove zablude odišu herezom i da se protive zdravom smislu Ka­
nona, dokazat ćemo, prije svega, na temelju božanskog, kao i crkvenog
i svjetovnog prava, i to općim tumačenjem.
Prije svega nam valja pristupiti posebnom tumačenju odredaba Ka­
nona (premda će u sljedećem pitanju smisao Kanona biti mnogo jasni­
je izložen). Naime, božansko pravo na mnogim mjestima propisuje da
vještice valja ne samo izbjegavati, već i da ih treba ubijati, a tu najstro­
žu kaznu ne bi propisivalo da vještice uistinu ne sklapaju ugovor s de­
monima s nakanom izazivanja pravih šteta. Jer, smrtna se kazna izriče
samo za najstrašniji i najopakiji zločin, dok duševna smrt može nastu­
piti uslijed fantastične predodžbe ili, čak, iskušenja. Tako misli sv. Toma

1) 'Dijana ili Herodijada'. Ta odredba, čije se donošenje često pripisuje Općem koncilu u
Ankari, no danas se smatra da je kasnijeg datuma, u svakom je slučaju bila autoritativna,
budući da je uvrštena u 'De ecclesiasticis disciplinis', pretpostavljenog autora Regina iz Pru­
ma (906.) i, u skladu s time, pripisuje se kanonistima sv. Yvesu iz Chartresa i Ivanu Gracijanu.
U 364. stavku djela benediktinskoga opata, piše: "neke raskalašene žene, koje su se okrenule
za Sotonom, zavedene demonskim obmanama i utvarama, vjeruju i izjavljuju da u gluho doba
noći jašu na nekim životinjama s poganskom božicom Dijanom i nebrojenim mnoštvom žena,
te da u tim tihim noćnim satima prelijeću preko velikih prostranstava i da joj se pokoravaju
kao da im je gospodarica, dok su joj drugih večeri dužne odavati počast." Ivan Salisburyjski,
koji je umro 1180., u svom djelu 'Polycraticus' (I, xvii), govori o pučkom vjerovanju u vje­
šticu i kraljicu Herodijadu, koja noću okuplja čarobnjake. U rukopisu 'De Sortilegis', nalazi
se sljedeći odlomak: "Potom ispitujemo o nekim opakim starim ženama, koje vjeruju i ispo­
vijedaju da noću jašu s poganskom božicom Dijanom ili, drugdje, Herodijadom i nebrojenom
četom žena, na nekim životinjama, i da u gluho doba noći prevaljuju velika prostranstva, po­
koravajući se njezinim zapovijedima kao da im je gospodarica, te da ih ona poziva određenih
večeri da joj služe, te tvrde da imaju moć da promijene ljudska bića na bolje ili lošije avaj, čak
i da ih pretvore u neku drugu priliku ili obličje. Što se tiče takvih žena, odgovaram u skladu
s odredbama koncila u Aleksandriji, da se pamet vjernika smućuje takvim tlapnjama, jer ih ne
nadahnjuje božanski, već zao duh."
kada raspravlja o tome je li grješno služiti se pomoći demona (ii. 7).
Jer, 18. poglavlje Ponovljenog zakona zapovijeda da se svi vračevi i
zazivači duhova imaju ubiti. A u 20. poglavlju Levitskog zakonika se
veli: "Ako se tko obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima
poda javnom bludu, ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit
ću ga iz njegova naroda." I, dalje u istom poglavlju: "Čovjek ili žena
koji među vama postanu zazivači duhova ili vračari, neka se kazne
smrću; neka se kamenuju, i neka njihova krv padne na njih." Vračevi­
ma se nazivaju osobe na kojima vrag izvršava čudesna djela.
Osim toga, valja imati na umu da je Ahazja radi toga grijeha obolio i
umro {Druga knjiga o Kraljevima, I), kao i Saul (Prva knjiga Ljetopi­
sa, X). Nadalje, vrijedna su i stajališta otaca, koji su obrađivali Sveto
pismo i iscrpno izlagali o moćima demona i magijskom umijeću. Valja
se uputiti i na pisanja mnogih naučitelja o drugoj knjizi Sentencija, iz
kojih ćemo saznati da se svi oni slažu da postoje čarobnjaci i vračevi, koji
đavoljom moći i uz pristanak Božji, mogu činiti čudesa koja nisu pri­
vidna, već stvarna. Neću spominjati mnoga druga mjesta na kojima sv.
Toma opsežno raspravlja o takvim radnjama, kako, primjerice, čini u
Sumi protiv nevjernika (Summa contra Gentiles) (3. knj., 1. i 2. pogl.,
dio prvi, pit. 114, čl. 4) te u Secunda Secundae, pit. 92 i 94. Nadalje
treba pogledati i ono što o faraonovim mudracima i vračevima iz Knji­
ge Izlaska (VII), pisahu glosatori i egzegeti. Isto tako, vrijedi pogledati
i riječi sv. Augustina u djelu O državi Božjoj2, 18. knjiga, 17. pogl. Vidi,
dalje, i njegovu drugu knjigu, O kršćanskom nauku.3 Isto je gledište i
mnogih drugih crkvenih naučitelja, pa bi bila ludost svima protusloviti,
a onaj koji bi to činio, ne bi se mogao odrješiti krivnje za herezu. Jer,
svakoga tko pogrešno tumači Sveto pismo opravdano smatramo hereti­
kom. A, heretik je svatko tko zastupa drugo mišljenje u pogledu stvari
koje se tiču vjere Svete Rimske Crkve. Haec est fidae.(To je vjera).

Crkveni zakon potvrđuje da se poricanje postojanja vještica suprot­


stavlja jasnom smislu Kanona. Raspolažemo, naime, tumačenjima Ka­
nona, koji počinje riječima: "Ako čarobnjaštvom ili kakvim drugim ma­
gijskim umijećem..." Ipak, neki pisci govore o impotentnima i začara-

2) O državi Božjoj', čuveno djelo sv. Augustina, 'De Civitate Dei'', napisano je 413.-426.
3) O kršćanskom nauku'. De Doctrina Christiana', izvorno je napisano 397., ali ga je sv.
Augustin 427. revidirao dodatkom, ostavivši, tako, za sobom spomenik hermeneutike.
nima, koji radi te zapreke prouzročene čarobnjaštvom, ne mogu spolno
općiti, što sklopljeni brak čini ništetnim. Oni, naime, kažu, a s time se
slaže i sv. Toma, da čarobnjaštvo poništava i razara sklopljeni brak,
ostvari li se njegov učinak prije tjelesnoga sjedinjenja i ako je začaranost
trajna, te je posve jasno da se takvo stanje nikako ne može smatrati
prividnim i plodom mašte.
4
Vidi što je o tome Blaženi Henrik iz Segusija opsežno napisao u
5
svojoj Sumi (Summa Copiosa), kao i Godfrid de Fontaines i sv. Raj-
6
mund Penjafortski (Raimundo de Penafort) , koji o tom pitanju veoma
iscrpno i jasno raspravljaju, ne propitkujući ima li se takvo fizičko
stanje smatrati prividnim i nestvarnim, već uzimajući ga kao dokazanu
činjenicu. Nadalje; raspravljaju treba li se ta ženidbena zapreka smatrati
trajnom ili privremenom, traje li dulje od tri godine, i ne dvoje da joj
je uzrok čarobnjaštvo, premda je točno da se to stanje može na maho­
ve pojavljivati. Ali, neprijeporna je činjenica da takva impotencija uisti­
nu može biti izazvana demonskom moći, na temelju s njime skloplje­
noga ugovora, a prouzročiti je može i sam demon bez pomoći vještice,
premda se to veoma rijetko događa na tlu Crkve, jer je brak najviši sa­
krament. No, to se uistinu događa među poganima i to stoga, što demoni

4) 'Blaženi Henrik'. Blaženi Henrik iz Segusija, poznatiji pod imenom Hostiensis, slavni je
talijanski kanonist iz 13. st., rođen u Susi, a umro u Lyonsu 25. listopada 1271. Nakon iznimno
uspješne karijere, 4. prosinca 1261. je postavljen za kardinala biskupa Ostije i Velletrija, oda­
kle njegov nadimak Hostiensis. Zahvaljujući svom djelu 'Summa super titulis Decretalium'
(Strasburg, 1512.; Koln, 1612.; Venecija, 1605.), poznatoj i pod imenom 'Summa aurea' ili
'Summa archiepiscopi', jer ju je napisao u svojstvu nadbiskupa Embruna, Hortiensis je stekao
titulu 'Monarcha iuris, lumen lucidissimum Decretorum'. Jedan dio toga djela, 'Summa, sive
Tractatus de poenitentia et remissionibus', bio je veoma popularan i često se navodi kao auto­
ritet. Knjiga je napisana između 1250. i 1261.
5) 'Godfrid'. Godfrid iz Fontainesa, Doctor Venerandus, skolastički filozof i teolog, rođen u
Liegeu u prvoj polovici 13. St.; postao je kanonikom svoje rodne biskupije, kao i pariške i
kolnske. Godine 1300. je izabran za biskupa Tournaia, koju je čast odbio. Tijekom posljednje
polovice stoljeća, podučavao je teologiju na Sveučilištu u Parizu. Njegovo monumentalno
djelo, 'XIV Quodlibeta', koje se u obliku rukopisa izučavalo u mnogim srednjovjekovnim
školama, nedavno je prvi put objavljeno uz obilje popratnih komentara.
6) 'Sv. Rajmund'. Jedan od najistaknutijih pripadnika dominikanskog reda, rođen 1175. Pre­
davao je kanonsko pravo na sveučilištima u Barceloni i Bologni. Na zahtjev svojih pret­
postavljenih, objavio je djelo 'Summa Casuum', a nekoliko izdanja te knjige pojavilo se u še­
snaestom i sedamnaestom stoljeću. Uživao je ugled velikoga pravnika, radi čega ga je papa Grgur
IX. pozvao u Rim da sredi i kodificira crkvene kanone. Nakon dovršetka tog posla, odbivši
sve zaslužene počasti, vratio se u Španjolsku. Umro je 6. siječnja 1275. u Barceloni. Spomen-
dan mu se obilježava 23. siječnja.
primjećuju da ih s punim pravom posjeduju, o čemu govori Peter de
7
la Palude u svojoj četvrtoj knjizi, gdje kazuje o mladiću koji se zaru­
čio s nekim idolom, premda je sklopio brak s mladom djevom, no s
njome nije mogao spolno općiti zbog đavla, koji se u tjelesnome obličju
neprestano među njih uplitao. U Crkvi, međutim, vrag radije djeluje
posredstvom vještica i proizvodi takva djela radi svoje koristi, naime,
radi uništenja duša. A načine i sredstva kojima to čini, prikazat ćemo u
daljnjem izlaganju, kada ćemo govoriti o sedam načina kojima se ljudima
može nanijeti šteta sličnim radnjama. Među drugim, pak, pitanjima koja
o tome postavljaju teolozi i kanonisti, jedno se osobito izdvaja, jer oni
prosuđuju kako se takva slabost može ukloniti, i je li dopušteno uklo­
niti je nekim protu-čarolijama, te što valja učiniti ako je umrla vještica
koja je izvela čaranje, o kojem slučaju Godfrid iz Fontainesa raspravlja
u svojoj Summi. A ta će pitanja biti iscrpno razjašnjena u Trećem dijelu
ove knjige.
Iz toga su, dakle, razloga kanonisti s takvim marom predlagali ra­
znovrsne kazne, razlikujući privatno i otvoreno bavljenje umijećem
čarobnjaštva, ili, bolje rečeno, divinacije, jer tri su vrste tog opasnog
praznovjerja, pa se svakomu tko mu se izričito predaje, uskraćuje pri­
čest. Upražnjava li se u tajnosti, grešniku se određuje četrdesetodnevna
pokora. A, ukoliko je taj grijeh počinio svećenik, valja ga smijeniti s
položaja i zatvoriti u samostan. Ako je laik, valja ga izopćiti iz Crkve,
a sve takve nečasne duše, kao i one koji k njima dolaze, trebaju biti
kažnjene i ne smije im se dopustiti da na sudu dižu tužbu.

Istu kaznu propisuje svjetovni zakon. Azo 8 u svojoj Sumi 9. knjige


Kodeksa (Summa super Codicem), u odlomku o vračevima (2. post.

7) 'Peter de la Palude'. Dominikanac Petar iz Palude, koji je umro 1342., bio je jedan od najis­
taknutijih tomista prve polovice četrnaestog stoljeća.
8) 'Azo'. Početkom trinaestog stoljeća, Portius Azo je stajao na čelu Bolonjske pravne škole,
koja je težila ponovnom oživljavanju klasičnog rimskog prava. Bio je učenik čuvenog Johan-
nesa Bassianusa, a svojom je slavom natkrilio sve svoje suvremenike, pa je Thomas iz Marl-
borougha, kasnije opat Evershama, 1205. proveo šest mjeseci u Bologni svakodnevno sluša­
jući njegova predavanja. Aza su uzvisivali nazivajući ga 'Najvećim od svih učitelja prava', a
najveća počast koju bi neki kanonist mogao primiti, bilo bi kada bi ga nazivali 'drugim do
Aza'. Savigrey nas izvješćuje da je Azo umro 1230. Njegovo je glavno djelo 'Suma' prvih
devet knjiga Zakonika, kojoj je dodao i 'Sumu' Institucija. Između 1482. i 1610. objavljeno
je čak trideset jedno izdanje toga djela, od kojih je pet objavljeno prije 1500. Tijekom čitavog
srednjeg vijeka te su rasprave uživale najviši autoritet.
9
lex Cornelia ), o razbojnicima i ubojicama veli: "Neka se zna da svi
oni koji se u narodu nazivaju vračevima, kao i oni koji su upućeni u
umijeće gatanja, navlače na sebe smrtnu kaznu." Ista se kazna iznova
propisuje. Jer, ti zakoni izričito propisuju sljedeće: "Nedopušteno je
baviti se umijećem gatanja; svatko tko to čini bit će osuđen na smrt
mačem pogubitelja." Ima i takvih koji svojim čarobnjačkim umijećem
nastoje oduzeti život nedužnim ljudima, a žene navode na svakojake
bludnosti; ti zločinci imaju biti bačeni divljim zvijerima. Nadalje, za­
koni određuju da protiv njih na sudu budu pripušteni svi svjedoci. To
izričito propisuje kanon o obrani vjere. Isti se postupak propisuje i u slu­
čaju optužbe za herezu. Iznošenjem takve optužbe, svakome je dopu­
šteno svjedočiti, kao i u slučaju optužbe za uvredu veličanstva. Jer, ča­
robnjaštvo je veleizdaja Božjeg Veličanstva. Stoga ih valja podvrći
mučenju u svrhu iznude priznanja. U slučaju takve optužbe, svatko, bez
obzira na čast ili službu koju obnaša, može biti podvrgnut mučenju, a
komu bude dokazana krivnja ili tko prizna svoje zlodjelo, treba ga na
mučilu rastrgati, neka trpi sve muke propisane zakonom, kako bi mogao
biti kažnjen u skladu sa svojim prijestupima.
Valja istaknuti da su u davnini, takvi zločinci trpjeli dvostruku kaznu,
i često su bili bacani divljim zvijerima da ih proždru. Danas se spaljuju
na lomači, možda stoga što je među njima najviše žena.
Svjetovni zakon zabranjuje i prešutno odobravanje ili suučesništvo
u takvim djelima, jer vraču nije bilo dopušteno čak ni stupiti na tuđi
prag; često nalaže i spaljivanje njihove imovine, te zabranjuje svako­
me da ih zaštićuje ili se s njima savjetuje; veoma često su se takvi zločin­
ci otpravljali na neki dalek i napušten otok, a njihov imetak prodavao
na javnim dražbama. Nadalje, svi koji se savjetovahu ili utjecahu vješti­
cama, bili su kažnjeni progonstvom i zapljenom cjelokupne imovine.
Te su kazne provodili svi narodi i vladari, i znatno su pridonijele zati­
ranju takvih zabranjenih vještina.
Valja primijetiti da zakoni pohvaljuju one koji onemogućavaju ča-
robnjačke radnje. Stoga oni koji s velikim marom štite ljudska djela od
oluja i tuča, ne zaslužuju kaznu, već veliku nagradu. Na koje je načine
dopušteno spriječiti takvu štetu, bit će razjašnjeno u daljnjim izlaga-

9) 'Lex Cornelia'. De Sicariis et Veneficis. Donesen oko 81. pr. Kr. Ovaj je zakon propisivao
kazne za zločin paleža, ali i javnog ubojstva i trovanja, kao i kazne za suučesnike.
njima. Ali, kako poricanje ili isprazno protuslovlje tim tvrdnjama mo­
že biti lišeno biljega hereze? Neka svatko sam prosudi, ukoliko ga ne
ispričava njegovo neznanje. No, kakvo ga neznanje ispričava, u nastavku
ćemo objasniti. Iz svega do sada rečenog, izvodimo sljedeći zaključak:
Istinita je i sukladna katoličkom nauku tvrdnja da postoje vračevi i vje­
štice koji, uz pomoć vraga i na temelju ugovora koji su s njime sklopili,
a uz pristanak Božji, mogu proizvoditi prava zla, što, međutim, ne isklju­
čuje mogućnost da su kadri nekim opsjenarskim sredstvima proizvesti
mašte i privide. No, kako je svrha ovog istraživanja čarobnjaštvo, koje
se u velikoj mjeri razlikuje od ostalih takvih umijeća, njihovo razmatra­
nje ne doprinosi navedenoj svrsi, jer one koji se njima bave pravilnije
nazivamo gatarima i vračevima, a ne čarobnjacima.
Valja osobito naglasiti da se posljednje dvije zablude osnivaju na
posve pogrešnom razumijevanju riječi Kanona (o prvoj zabludi, koja
samu sebe pobija jer bjelodano protuslovi učenju Svetoga pisma, neću
govoriti). Stoga ćemo u nastavku ispravno protumačiti odredbe Kanona.
A najprije ćemo pobiti prvu zabludu, da je sredstvo puka iluzija, premda
su dva subjekta stvarna.
S tim u svezi valja naglasiti da postoji četrnaest različitih vrsta
supersticija, no iz razloga jezgrovitosti, ovdje ih nećemo podrobno izlo­
žiti, što su, uostalom, učinili sv. Izidor10 u 8. knjizi svojih Etimologija
i sv. Toma u Secunda Secundae, pitanje 92. Na njih ćemo se iscrpno osvr­
nuti u nastavku, na mjestu gdje raspravljamo o težini te hereze, i to će
biti posljednje pitanje Prvog dijela ove knjige.
Takve se žene svrstavaju u kategoriju pitija, a to su one u kojima,
ili kroz koje, vrag progovara ili izvodi neke čudesne radnje, i ta je kate­
gorija često prva u nizu. Ali, vračevi spadaju u skupinu koja nosi i takav
naziv.
Budući da se takvi među sobom veoma razlikuju, ne bi bilo ispra­
vno ne uvrstiti ih u skupinu u koju spada toliko velik broj drugih: a
kako Kanon izričito spominje određene žene, ali ne govori mnogo o

10) 'Sv. Izidor'. 'Etymologiae' ili, katkad, 'Podrijetla', valja smatrati jednim od najznačajni­
jih i najpoznatijih djela sv. Izidora Seviljskog (rođ. oko 560., umro 4. travnja 636.). To se dje­
lo opisuje kao: "golema riznica u kojoj je skupljeno, sistematizirano i sabrano cjelokupno
učenje onoga vremena." Tijekom većeg dijela srednjeg vijeka, ono je predstavljalo priručnik
koji se često koristio u obrazovnim institucijama. Arevalo, koji uživa glas najvećeg stručnjaka
za opus sv. Izidora (7 svez., Rim, 1797.-1803.), izvješćuje nas daje ono, u razdoblju od 1470.
do 1529., doživjelo čak deset izdanja.
vješticama, u zabludi su oni koji smatraju da Kanon govori samo o za­
mišljenim tjelesnim putovanjima i proputovanjima, i koji nastoje pod
taj privid podvesti sve supersticije. Jer, kako te žene putuju u svojoj
mašti, tako se vještice stvarno i tjelesno prenose. Svatko tko iz ovoga Ka­
nona izvodi tvrdnju da su učinci čarobnjaštva, bolesti ili kakve slabosti,
posve prividni, pogrešno tumači smisao Kanona i u velikoj je zabludi.
Nadalje, valja primijetiti da oni koji priznaju postojanje dvije kraj­
nosti, naime, da su đavolje djelo i njegova posljedica, stvarni, istodobno
poriču da je ono izazvano nekim sredstvom; drugim riječima, poriču
da je u tom uzroku i posljedici mogla sudjelovati neka vještica, te su
takvi, tvrdim, u velikoj zabludi: jer, u filozofiji, sredstvo mora uvijek
sadržavati neka svojstva dviju krajnosti subjekata.
Nadalje, beskorisno je tvrditi da je neki učinak čarobnjaštva prividan
i nestvaran, jer takav privid može proisteći samo iz đavolje moći, što
iziskuje sklapanje ugovora s đavlom, kojim se vještica stvarno obve­
zuje da će mu biti sluškinja i njemu se predaje, a to se ne događa u snu
ili u mašti, već ona tjelesno i stvarno surađuje s đavlom i s njime opći. A
to je doista cilj cijelog čarobnjaštva. Opčinjavanje pogledom ili riječima
ili nekom drugom čarolijom, đavolje je djelo, kako ćemo razjasniti u
sljedećem pitanju.
Uistinu, mari li tko pročitati što o tome kaže Kanon, četiri će točke
osobito privući njegovu pozornost. Prva glasi: "Dužnost je svih ljudi i
svećenika, te svih dušebrižnika, da podučavaju svoje bližnje i svoju
pastvu da postoji samo jedan, istinski Bog, i da nikoga drugoga na Ne­
bu ili zemlji ne smiju štovati." Prema drugoj točki, te žene, premda
zamišljaju da jašu (kako misle i govore) s Dijanom i Herodijadom, uisti­
nu jašu s đavlom, koji sebe naziva nekim poganskim imenom i opsjenjuje
ih. A prema trećoj točki, jahanje nebeskim prostranstvima možda je
doista privid, jer vrag ima izvanrednu moć nad umovima onih koji mu
se predaju, pa vjeruju da ono što čine u mašti, stvarno čine tijelom.
Prema četvrtoj točki, vještice su prisegnule slušati đavla u svim stvarima,
što čini besmislenom tvrdnju da odredbe Kanona valja proširiti tako
da obuhvate i uključe svaki čin čarobnjaštva, jer vještice čine mnogo
više od tih žena i pripadaju posve drukčijoj vrsti.
Poslije ćemo u ovome djelu raspravljat o tome, prenose li se vješti­
ce svojim magijskim umijećem, zbiljski i tjelesno, s mjesta na mjesto,
ili se to događa samo u mašti, kao što je slučaj s onim ženama koje se
nazivaju pitijama, a raspravljat ćemo i o načinu na koji to čine. Dakle,
do sada smo objasnili dvije zablude i spoznali pravi smisao Kanona.
Nadalje, treća zabluda koja proizlazi iz pogrešnog razumijevanja
riječi Kanona, a prema kojoj su sve čarobne radnje prividne, može se
ispraviti riječima samoga Kanona. U njemu se, naime, kaže da onaj tko
vjeruje da se neko biće može stvoriti ili izmijeniti na bolje ili na gore, ili
preobraziti u neku drugu vrstu ili priliku, kako to može činiti samo Stvo­
ritelj, itd.... gori je od nevjernika. Ishitreno tumačenje tih triju tvrdnji,
očito protuslovi duhu Svetoga pisma i tumačenju crkvenih naučitelja.
Jer, Kanon jasno kaže da vještice mogu stvarati nova bića, premda su to
bez iznimke nesavršena stvorenja i vjerojatno imaju nedostatke. Jasno
je da se Kanon slaže s tvrdnjom sv. Augustina, koji nam kazuje o čaro­
bnjacima na faraonovu dvoru, koji pretvoriše svoje štapove u zmije,
kako sveti naučitelj piše o 1l. stihu 7. pogl. Knjige Izlaska: "Zovne fa­
raon mudrace i čarobnjake..." Možemo se uputiti i na tumačenja Stra-
bonova, koji kaže da demoni jure zemljom uzduž i poprijeko, kada ih vje­
štice svojim čaranjima koriste za najrazličitije operacije, a ti demoni
mogu skupljati raznovrsne klice ili sjemenje, kojima postižu da se iz njih
razviju razne vrste. Uputimo se i na djelo blaženoga Alberta Velikog11,
De animalibus, te na sv. Tomu (1. dio, pit. 114, čl. 4). Iz razloga jezgro-
vitosti, na ovome ih mjestu nećemo iscrpno navoditi, ali ostaje neprije­
pornom činjenica da neka stvorenja doista mogu biti na taj način stvorena.
Što se tiče druge točke, prema kojoj se stvorenje može promijeniti
na bolje ili na lošije, valja uvijek imati na umu da se to može učiniti
samo uz Božje dopuštenje i Njegovom voljom, i to isključivo radi očiš­
ćenja ili kažnjavanja, ali Bog veoma često dopušta demonima da dje­
luju kao njegovi pomoćnici i sluge, ali samo On može nanositi bol i

11) 'Blaženi Albert'. Albert Veliki, dominikanski naučavatelj, znanstvenik, filozof i teolog.
Rođen oko 1206., umro u Kolnu 15. studenog 1280. Zahvaljujući njegovu geniju i enciklope­
dijskom znanju, pridavani su mu naslovi 'Veliki' i 'Doctor Universalis' ('Opći naučavatelj'),
jer je u svim granama znanja nadmašivao sve svoje suvremenike. Albert Veliki nedvojbeno je
jedan od istaknutijih pripadnika Reda propovjednika. Ulrich Endelbert ovako ga opisuje: "Vir
in omni scientia adeo divinus, ut nostri temporis stupor et miraculum congrue vocari possit"
('De summo bono', III, iv). Njegov se izvanredni genij možda danas dovoljno ne cijeni, pre­
mda je bio jedan od najučenijih ljudi svoga vremena. Posljednje izdanje zbirke njegovih djela
(Pariz (Louis Vives), 1890.-99., u trideset osam svezaka (+quarto volumes), objavljeno je na
nalog opata reimske biskupije, Augusta Borgneta. Rasprava 'De animalibus' sadržana je u XI-
XIII. sv. Spomendan Alberta Magusa obilježava se 15. studenog. Papa Grgur XV. gaje beati-
ficirao 1622., radi čega mu u ovom prijevodu i pridajem naslov 'Blaženi'.
samo On može ozdravljati, jer: "Ja usmrćujem i oživljujem" (Pono­
vljeni zakon, xxxii, 39). Na taj način zli anđeli mogu izvršavati volju
Božju i to doista čine. I tomu svjedoči sv. Augustin kada kaže: "Doista
postoje zle čarolije i zazivi, kojima se u ljudi često izazivaju bolesti,
pa čak ih i izravno usmrćuju." Valja nam jasno uvidjeti, što se zapravo
događa danas kada se čarobnjaci i vještice, posredstvom đavolje moći
pretvaraju u vukove i druge divlje životinje. Kanon, doduše, govori o
nekoj tjelesnoj i trajnoj promjeni, ne raspravljajući o onim čudesnim
stvarima koje nastaju opsjenom, a o kojima govori sv. Augustin u 17.
poglavlju 18. knjige djela O državi Božjoj, gdje iznosi mnoštvo neo­
bičnih priča o onoj čuvenoj vještici Kirki i Diomedovim drugovima,
kao i o Prestancijevu ocu. O tome se iscrpno raspravlja u Drugome dijelu.

Je li vjerovanje u postojanje vještica hereza.


Drugi dio naše analize govori o tome je li čvrsto vjerovanje u postoja­
nje vještica hereza. Nameće se pitanje trebaju li se ljudi, koji tvrde da
vještice ne postoje, smatrati najgorim hereticima ili ih valja ozbiljno
sumnjičiti da gaje krivovjerna stajališta. Čini se da je prvo gledište to­
čno. Jer, ono je neosporno sukladno mišljenju mudroga Bernarda.
Ipak, osobe koje otvoreno ustraju u krivovjerju neprijeporno su hereti­
ci, što općenito potvrđuje jedan od tri dokaza: ili je ta osoba javno pro­
povijedala svoj krivovjeran nauk; ili je njezino krivovjerje dokazano
iskazom pouzdanog svjedoka; ili je dobrovoljno priznala da je heretik.
Ipak, postoje neki koji, nesmotreno suprotstavljajući se svakom auto­
ritetu, javno obznanjuju da vještice ne postoje ili, barem, da ni na koji
način ne mogu ljudskome rodu nanositi zlo i štetu. Stoga, strogo govo­
reći, oni optuženi za taj opaki nauk, mogu, u skladu s Bernardovim tuma­
čenjem, biti izopćeni, jer će bez sumnje biti javno osuđeni zbog lažnog
nauka. Čitatelj može pročitati Bernardova djela, koja će ga uvjeriti da
je takva osuda pravedna, ispravna i istinita. Međutim, takva se osuda
može činiti suviše strogom, prije svega zbog kazni koje za sobom po­
vlači ekskomunikacija: Kanon, naime, propisuje da će svećeniku biti
oduzeta služba, dok će laik biti predan vlasti svjetovnih sudova, koji
se upućuju da ga kazne u skladu s njegovim prijestupima. Nadalje, valja
imati na umu da će mnogi pojedinci, zbog svoga neznanja, nedvojbe­
no biti proglašeni krivima zbog te zablude. Budući da je ta zabluda
veoma uobičajena, kazna se može ublažiti milošću. Mi uistinu nasto­
jimo iznaći opravdanja okrivljenima, umjesto da ih optužujemo da su
zaraženi heretičkom opačinom. Stoga se preporučuje da se čak ni teško
osumnjičenoga za taj lažni nauk, ne osuđuje odmah za težak zločin
12
hereze. (Vidi Bernardov komentar pod riječju Osuđeni.) Takav se čo­
vjeka doista može teretiti sumnjom, ali ne smije ga se osuditi u njegovoj
odsutnosti i bez saslušanja. Sumnja, pak, može biti veoma teška i od nje
se ne možemo uzdržati, jer njihove isprazne tvrdnje uistinu onečišćuju
vjeru. Tri su vrste sumnje: laka, ozbiljna i teška. Njih se razmatra u po­
glavlju o optužbama o propustima i neposluhu, u 6. knjizi O hereticima.
Te stvari, pak, potpadaju pod nadležnost arhiđakonskoga suda. Vrijedi
13
uputiti se i na komentare Giovannija d'Andree , osobito na njegove
glose uz navode Optuženi i Pod teškom sumnjom, kao i na njegovu bilje­
šku o pretpostavci hereze. Neprijeporno je i da neki koji propisuju zakon
o toj materiji, ne uviđaju da gaje pogrešan nauk i zablude, jer mnogi
ne poznaju kanonski zakon, dok neki, uslijed svoje loše obaviještenosti
i nedovoljne načitanosti, posrću u svojim stajalištima i kolebljivi su, a
budući da se ideja zadržana u intimi svoga uma može smatrati krivo-
vjernom tek nakon što je javno iznesena i na kojoj se otvoreno ustraje,
valja naglasiti da takve osobe ne treba javno optužiti za zločin hereze.
Naime, može se ustanoviti da su oni koji su uslijed takvog neznanja
zastranili, počinili težak grijeh. Premda je mnogo stupnjeva neznanja,
dušobrižnici se ne mogu pozivati na neizlječivo neznanje, niti na ono
osobito neznanje, kako ga nazivaju filozofi, koje tumači kanonskoga
zakona i teolozi nazivaju Nepoznavanjem činjenice. No, tim osobama

12) 'Bernard'. Mlađi ili Modernus, kanonist koji je živio sredinom trinaestog stoljeća. Nosi i
naziv 'Compostellanus', jer je posjedovao crkveni beneficij u Compostelli. Bio je poznat i
pod nazivom Brignadius, prema mjestu svoga rođenja u španjolskoj Galiciji. Bernard je bio
kapelan pape Inocenta IV., koji je vladao od 1243.-54. i koji je i sam bio istaknuti kanonist.
Veoma su poznati Bernardovi opsežni komentari kanonskoga zakona. Naziv 'Modernus' pri­
daje mu se kako bi ga se odijelilo od Bernarda Antiquusa, kanonista s početka trinaestog sto­
ljeća iz Compostelle, koji je postao profesor kanonskoga prava na Bolonjskom sveučilištu.
13) 'Giovanni d'Andrea'. Ugledni kanonist rođen u Mugellu pokraj Firence, oko 1275., umro
1348. Obrazovao se na Bolonjskom sveučilištu, gdje je poslije predavao kanonsko pravo.
Prije toga je podučavao u Padovi i Pisi, a njegova je karijera predavača trajala gotovo pola
stoljeća. Djela: 'Glossarium in VI decretalium librum', Venecija i Lyons, 1472.; 'Glossarium
in Clementinas'; 'Novella, sive Commentarius in decretales epistolas Gregorii IX', Venecija,
1581.; 'Mercuriales, sive commentarius in regulas sexti'; 'Liber de laudibus S. Hieronymi';
'Additamenta ad speculum Durand' (1347.).
valja prigovoriti Opće neznanje, odnosno, nepoznavanje Božanskog
14
zakona koji, kako zahtijeva papa Nikola , moraju poznavati. Jer, on
kaže: "Širenje ovih Božanskih učenja povjereno je nama na dužnost, i
jao nama ne posijemo li dobro sjeme, jao nama ne podučimo li njima na­
še stado." Stoga dušobrižnici moraju temeljito poznavati Sveto pismo.
15
Točno je da dušobrižnici, prema Rajmundu iz Sabunde i sv. Tomi,
nikako ne trebaju biti ljudi izvanredne učenosti, ali neosporno trebaju
posjedovati stručno znanje, odnosno, znanje dovoljno za izvršavanje
svoje dužnosti.
Ipak, to bi moglo predstavljati malu utjehu, teoretska strogost za­
kona često je uravnotežena s njegovom praksom, pa neka imaju na umu
da se to nepoznavanje kanonskoga prava, iako katkad za sobom povla­
či krivnju i zaslužuje ukor, razmatra s dvije točke gledišta. Naime, katkad
ljudi ne znaju, ne žele znati, niti imaju ikakvu namjeru znati. Takve oso­
be nemaju opravdanje i zaslužuju osudu. A o njima psalmist govori:
"Za razumnost i dobro on više ne mari." Međutim, postoje i oni koji ne
znaju, ali ne stoga što ne žele znati. A to umanjuje težinu grijeha radi
nedostatka voljnog pristanka. To je slučaj kada netko nije kadar shvatiti
da treba nešto znati. O tome piše sv. Pavao u svojoj prvoj poslanici Ti-
moteju (I, 13): "Ali sam postigao milosrđe jer sam djelovao iz neznanja,
kad još nisam imao vjere." To se naziva neznanjem koje je, barem po­
sredno, nemar pojedinca, u toj mjeri što radi mnogih drugih zanimanja,
zanemaruje saznanje o stvarima koje treba znati i ne čini nikakve na­
pore da ih spozna, a to ga neznanje samo dijelom, a nikako u cijelosti,
ispričava. Tako sv. Ambrozije16, kada piše o sljedećem odlomku Posla-

14) 'Papa Nikola'. Nikola V., 1397,-1455., veliki zaštitnik učenjaka.


15) 'Rajmund iz Sabunde'(sabundijski). Rođen u Barceloni, Španjolska, krajem četrnaestog sto­
ljeća; umro 1432. Od 1430. do smrti, podučavao je bogoslovlje, filozofiju i medicinu na Sveuči­
lištu u Toulouseu. Od njegova velikog opusa sačuvano je samo jedno djelo, 'Theologia Naturalis',
izvorno napisano na španjolskome, koje je doživjelo više latinskih prijevoda: Deventer, 1487.;
Strasbourg, 1496.; Pariz, 1509.; Venecija, 1581., itd. Montaigne, koji je to djelo preveo na francu­
ski (Pariz, 1569.), svjedoči o izvanrednoj popularnosti koju je ta knjiga svojedobno uživala.

16) 'Sv. Ambrozije'. 'On designe depuis le XVIe siecle sous le nom d'Ambrosiaster (=pseu-
do-Ambroise) I 'auteur anonyme d 'un commentaire sur les Epitres de saint Paul (a I 'exclusion
de I 'Epitre aux Hebreux), qui au moyenage, peut-etre meme des I 'epoque de Cassiodore, fut
impute inexactement a saint Ambroise. Cette paraphrase est tout a fait remarquable; c 'est
Vune des plus interessantes que I'antiquite chretienne nous ait leguees.' Labriolle, 'Histoire
de la Litterature Latine Chretienne', c. III.
nice Rimljanima (ii, 4): "...a ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi
k obraćenju?", veli: "Ne znaš li svojom krivnjom, tvoj je grijeh, tada,
uistinu velik i strašan. A osobito u ovim danima, kada dušama prijete
tolike opasnosti, moramo svim silama nastojati izgnati sve neznanje, i
pred očima svojim uvijek moramo imati onu strašnu kaznu koja će nas
zadesiti, ne koristimo li, svatko prema svojim sposobnostima, ono što
nam je podareno. Na taj način naše neznanje neće biti ni tupo, ni glu­
po, jer, metaforički, tupima i glupima nazivamo ljude koji ne vide ono
što im otvoreno leži pred očima."
A u Flores regularum moralium, komentirajući drugo pravilo, rimski
kancelar kaže: "Kažnjivo nepoznavanje Božanskog zakona, ne utječe
nužno na neukoga. Razlog tomu je sljedeći: Duh Sveti može izravno
uputiti čovjeka u sve znanje neophodno za njegovo spasenje, ukoliko
te stvari nije sposoban dokučiti svojim prirođenim intelektom."
Dakle, odgovor na prvi prigovor jest jasno i točno razumijevanje
17
Kanona. Na drugi prigovor, Pierre de Tarentaise (Blaženi Inocent V. )
odgovara: "Đavao bi radi svoje mržnje prema ljudskome rodu, neprije­
porno uništio čovječanstvo da mu Bog to dopusti. Činjenica da mu Bog
katkad dopušta da čini zlo i da ga katkad u tome predusreće i sprječava,
jasno u đavlu izaziva još veći prezir i gnušanje, jer, koliko mu god to,
možda, bilo mrsko, Bog ga u svim stvarima, radi očitovanja Svoje slave,
koristi kao svoga slugu i roba." Što se tiče trećeg prigovora, da je iza­
zivanje bolesti ili nanošenje neke druge nesreće uvijek posljedica ljud­
skih napora, vještica se voljno podaje zlu, kao, uostalom, i svi drugi zlo­
tvori, te tako snagom svoje volje može izazivati bolesti ili nanositi štete
ili, pak, izvoditi neke opake radnje. Na pitanje može li se premještanje
materijalnih predmeta, od strane đavla, usporediti s kretanjem nebeskih
tijela, odgovaramo: 'Ne'. Jer, tijela se pritom ne pokreću svojom priro­
đenom silom, nego isključivo radi pokornosti đavlu koji, po svojoj nara­
vi, ima izvjesnu vlast nad tijelima i materijalnim stvarima; potvrđujem
da vrag posjeduje takvu moć, ali nije kadar stvorenim tjelesnim stvarima

17) 'Inocent V.' Petrus a Tarentasia, rođen u Tarentasieu oko 1225., izabran za papu u Arezzu,
21. siječnja 1276. Umro u Rimu 22. lipnja 1276. U dobi od šesnaest godina pristupio je domi-
nikanskome redu i zadobio velik ugled kao profesor pri Pariškom sveučilištu, odakle mu se i pri­
daje naslov Doctor Famosissimus. Autor je nekoliko djela o filozofiji, teologiji i kanonskome
pravu, od kojih neka nikada nisu bila objavljena. Među njima se osobito ističe 'Komentar o Sen-
tencijama Petra Lombarda'. Ovdje sam se služio izdanjem objavljenom u Toulouseu 1652.
dodati kakav oblik, bilo supstancijalan ili akcidentalan, bez primjese ili
pomoći druge prirodne stvorene stvari. No, budući da je voljom Božjom
stvarno kadar premještati tijela, tada stjecajem različitih tijela može
izazvati bolest ili neku drugu okolnost kako mu se prohtije. Stoga ča­
robnjaštvo nije podložno kretanju nebeskih tijela, niti je sam Vrag tomu
podložan, premda često može iskoristiti te okolnosti za ostvarenje svo­
jega nauma.

Odgovor na četvrti prigovor. Vrag može uništiti Božje djelo na na­


čin o kojemu govorimo, snagom čarobnjaštva i njegovim učincima.
No, budući da to može učiniti samo uz Božji pristanak, rečeno ne znači
da je vrag jači od Boga. Ipak, želi li uništiti djela Božja, ne može pri­
mijeniti onoliko snažnu silu koliko želi, jer bi, nesputan ograničenji­
ma, posve uništio sva Božja djela.
Odgovor na peti prigovor glasi: Planeti i zvijezde ne mogu svojom
moći prisiliti i natjerati demone da izvode kakva djela protivno svojoj
volji, iako se čini da su demoni spremniji pojaviti se na poziv čarobnja­
ka, koji su pod utjecajem određenih zvijezda. Izgleda da to čine iz dva
razloga. Prvo, znaju da će taj planet svojom moći potpomognuti ostva­
renje čarobnjakova nauma. Drugo, to čine kako bi obmanuli ljude, koji
stoga vjeruju da zvijezde imaju neku moć ili stvarnu božanstvenost, a
znamo da je u starini to štovanje zvijezda vodilo k najopakijoj idolatriji.

U svezi posljednjeg prigovora, koji se osniva na tvrdnji da alkemi­


čari stvaraju zlato, možemo iznijeti stajalište sv. Tome, koji raspravlja
o vražjoj moći i načinu njegova djelovanja: Premda izvjesni oblici koji
posjeduju supstanciju (materiju), mogu biti stvoreni umijećem i djelo­
vanjem prirodne sile, kao što, primjerice, vatra nastaje primijenjenim
umijećem na drvu: ipak, to nije moguće činiti na univerzalnoj razini,
jer se umijećem ne mogu uvijek pronaći ili izmiješati valjani agensi u
ispravnom omjeru, premda se time može proizvesti nešto slično. Tako
alkemičari stvaraju nešto nalik zlatu, odnosno, što se tiče vanjskih ozna­
ka, ali ne stvaraju pravo zlato, jer supstancija zlata ne nastaje toplinom
vatre kojom se služe alkemičari, već toplinom sunca koje djeluje i rea­
gira na određenu točku, na kojoj je usredotočena i skupljena snaga
minerala i stoga je takvo zlato istoga obličja, ali ne i iste vrste kao priro­
dno zlato. Isti argument vrijedi za sve ostale njihove operacije.
Dakle, naš je sud sljedeći: demoni svojim umijećem i posredstvom
čarobnjaštva, doista proizvode štetne učinke, ali istina je da bez pomoći
neke sile ne mogu stvoriti nikakav oblik, supstancijalan ili slučajan, te
ne držimo da mogu nanositi štetu bez neke vanjske sile, ali takva sila
može izazivati bolesti i sve druge nesreće ili slabosti, i one su stvarne i
zbiljske. Način na koji te sile ili sredstva proizvode učinke u suradnji
s demonima, razjasnit ćemo u sljedećim poglavljima.
PITANJE II.
e li sukladna katoličkoj vjeri tvrdnja, da Vrag mora prisno surađivati
J s vješticom kako bi mogao izazivati čarobnjačke učinke ili, pak, te
radnje izvode jedno bez drugoga, odnosno, Vrag bez vještice ili obrnuto.
Prvi argument: Vrag može izazvati učinak čarobnjaštva bez vještičje
suradnje. Tako smatra sv. Augustin. Sve vidljive pojave možda su (vje­
ruje se) djelo nižih zračnih sila. Ali, tjelesne bolesti i slabosti nisu nevi­
dljive, već posve bjelodane čulima, i stoga ih mogu izazvati demoni.
Nadalje, Sveto pismo nam kazuje o nesrećama koje zadesiše Joba, o to­
me kako je oganj koji je udario s neba udario spalio ovce i pastire, te ih
proždro, te kako je silan vjetar udario na sva četiri ugla kuće, oborivši
je na njegovu djecu, te ih pobio. Te je nesreće mogao izazvati sam Vrag,
uz pristanak Božji i bez pomoći vještica. Stoga on nedvojbeno može či­
niti mnoge stvari, koje se često pripisuju vještičjim radnjama.
O tome jasno svjedoči izvještaj o djevici Sari i njezinih sedam mu­
ževa, koje je ubio zloduh. Nadalje, sve što je viša sila kadra činiti, čini
to neovisno o njoj nadmoćnoj sili, a viša je sila kadra mnogo više činiti
neovisno o nižoj sili. Ali, niža sila može izazvati oluje i bolesti bez po­
moći sile veće od nje. Jer, Blaženi Albert Veliki u svom djelu De pa­
ssionibus aeris18 kaže da će gnjila kadulja, upotrijebi li se kako on obja­
šnjava i baci u vodu tekućicu, izazvati najstrašnije oluje i nevremena.
Nadalje, može se reći da se vrag ne služi vješticama jer mu je potreban
posrednik, već stoga što mu je cilj uništiti vješticu. Vrijedi uputiti se na
3. knjigu Airsotelove Etike. Zlo je čin volje, što dokazuje činjenica da
nitko ne čini nepravdu iz puke želje za činjenjem nepravde, pa onaj tko
počini silovanje, čini to radi užitka, a ne čini to zlo radi samoga Zla. No,
zakon kažnjava one koji su počinili zlo radi samoga Zla. Stoga, djelu­
je li vrag uz vještičju pomoć, ona mu jednostavno služi kao oruđe, a
budući da oruđe ovisi o volji osobe koja ga upotrebljava i ne postupa
po svojoj slobodnoj volji, krivnju ne valja nametati vještici te, stoga, ona
ne treba biti kažnjena.
Prema suprotnom, pak, stajalištu, vrag ne može toliko jednostavno
činiti zlo čovječanstvu sam, koliko posredstvom vještica, premda su
one njegove sluškinje. Prije svega, valja nam razmotriti čin stvaranja.

18) 'De passionibus'. Ova rasprava o znanosti fizike, može se pronaći u IX. svesku djela 'Opera
omina', koje je uredio opat Borgnet.
Naime, svaki čin koji ima posljedicu, iziskuje neku vrst dodira, a budu­
ći da vrag, koji je duh, ne može ostvariti takav dodir s ljudskim tijelom,
jer ih ništa ne veže, služi se ljudima kao oruđem koje, potom, obdaruje
moći ozljeđivanja tjelesnim dodirom. No, mnogi vjeruju da to potvrđuje
19
tekst 3. poglavlja Pavlove Poslanice Galaćanima i glosa: "O nera­
zumni Galaćani! Tko vas začara, vas kojima je Isus Krist kao razapeti
bio stavljen pred oči?" Glosa uz taj odlomak govori o onima koji svojim
zlim pogledom mogu nauditi drugim ljudima, osobito djeci. Na to se
20
osvrće i Avicena u posljednjem poglavlju 3. knjige djela Naturalium,
kada kaže: "Veoma često duša može utjecati na tijelo drugoga u istoj
mjeri kao i na svoje, jer takvu moć ima onaj koji svojim pogledom pri­
21
vlači i opčinjava druge." Isto tvrdi i Al-Gazali , u 10. pogl. 5. knjige
svoje Fizike. Avicena, nadalje, iznosi stajalište, ne predstavljajući ga,
međutim, kao nepobitno, da se vanjska tijela mogu stvarno ili prividno
promijeniti u neobuzdanoj mašti. Iz toga zaključujemo da se sposobnost
zamišljanja ne razlikuje od ostalih čovjekovih osjetilnih sposobnosti,
već im je istovjetna, a u izvjesnoj ih mjeri uključuje. To je točno, jer je
moć zamišljanja toliko snažna da može promijeniti obližnja tijela, kao,
primjerice, u slučaju kada čovjek hoda nekom uskom gredom koja leži
usred puta. No, kada bi ta greda bila položena iznad duboke vode, njome
se ne bi drznuo koračati, jer bi mu mašta u um snažno usadila misao
o opasnosti pada, uslijed čega bi mu tijelo i udovi pokleknuli, te ne bi
bez oklijevanja hodao dalje. Ta se promjena može usporediti s učinkom
pogleda osobe koja ima takvu moć da izazove duševnu promjenu, koja
nije zbiljska i tjelesna.

19) Galaćanima, 3:1. Tekst grčkog izvornika glasi:


; Curtius dvoji u etimološku povezanost između
i latinske riječi 'fascino', kojoj je, pretpostavlja se, korijen U doba klasike,
čarolija se poništavala pljuvanjem tri puta. Usp. Theocritus, VI, 39:

20) 'Avicena'. Abn Ali Al Hosian Ibn Addallah Ibn Sina, arapski liječnik i filozof, rođen 980.
u Kharmaithenu u pokrajini Bokhari; umro 1037. u Hamadanu u sjevernoj Perziji. Vrijedi is-
taknuti da skolastici, svjesni panteističkih tendencija u Aviceninim filozofskim djelima, nisu
bili skloni prihvaćati njegove komentare Aristotelovih djela.
21) 'Al-Gazali'. Abu Hamid Muhammad Ibn Muhammad, slavni arapski filozof, rođen 1038.
Tousu, Khorasan; umro 1111. u Nissapouru. U svom filozofskom razvoju, prešao je put od
posvemašnjeg skepticizma do sufijskog misticizma. Često se navode sljedeće riječi Blaženog
Alberta Velikog: "Non approbo dictum Avicennae et Algazel de fascinatione, quia credo quod
non nocet fascinatio, nec nocere potest ars magica, nec facit aliquid ex his quae timentur de tali-
bus." No, vjerodostojnost ovog odlomka je dvojbena.
Nadalje, tvrdi li se da takvu promjenu uzrokuje živo biće koje utječe
na um drugog živog bića, možemo odgovoriti na sljedeći način. U pri­
sutnosti ubojice, krv teče iz rana trupla osobe koju je usmrtio. Dakle,
tijela mogu bez ikakvih duševnih moći proizvoditi čudesne učinke. Stoga
se često događa da čovjeka koji prolazi pokraj trupla ubijenoga, premda
možda nije svjestan mrtvoga tijela, obuzima strah.
Ipak, u prirodi postoje neke stvari koje, iz čovjeku nepoznatog ra­
zloga, neosporno posjeduju skrivene moći. Tako, primjerice, magnetit
privlači željezo i mnoge druge slične predmete, koje sv. Augustin spo­
minje u 20. knjizi O državi Božjoj.

Tako se i žene katkad služe određenim predmetima koji nadilaze našu


spoznaju, u namjeri da izazovu promjene na tijelima drugih ljudi, ali to
čine bez pomoći vraga. A ta sredstva, zbog njihove tajanstvenosti, ne
smijemo pripisivati vražjoj moći, već vještičjim vradžbinama.
Nadalje, vještice se koriste određenim slikama i drugim neobičnim
amuletima, koje običavaju postavljati pod nadvratnike kuća ili na livade
na kojima pasu stada, ili čak na mjestima na kojima se okupljaju ljudi,
te tako bacaju čini na svoje žrtve, koje uslijed toga često znadu umirati.
No, budući da iz tih slika mogu proizlaziti takvi čudesni učinci, čini se
da one imaju istu moć kao i zvijezde kada utječu na ljudska tijela, jer,
kako nebeska tijela utječu na prirodna tijela, mogu utjecati i na umjetna.
Ali, neke skrivene, ali dobre sile mogu imati blagotvoran učinak na
prirodna tijela. Stoga i umjetna tijela mogu dobiti takvu moć. Iz toga
jasno proizlazi da oni koji liječe ljude, to mogu činiti i posredstvom tih
dobrih sila, bez ikakva utjecaja zlih sila.

Nadalje, čini se da najneobičnije i najčudesnije pojave nastaju dje­


lovanjem sila prirode. Jer, divne, zastrašujuće i nevjerojatne pojave
proizlaze upravo iz prirodnih sila. Na to ukazuje sv. Grgur u svom
Drugom dijalogu22. Sveci izvode čuda, katkad molitvom, a katkad sa­
mim svojim umijećem. Mnogo je takvih primjera: sv. Petar je molitvom
vratio u život Tabitu,23 a Ananiju i Safiru je ubio bez ikakve molitve,
prethodno ih ukorivši jer su lagali. Prema tome, čovjek je doista kadar

22) 'Drugi dijalog'. 'Dialogorum Libri IV jedno je od najpoznatijih djela sv. Grgura, koje je
doživjelo velik broj izdanja.
23) 'Sv. Petar'. 'Djela apostolska', 9:36-42; i 5:1-11
svojom duševnom sposobnošću, mijenjati fizička tijela ili ozdravljati
bolesna i obrnuto.
Nadalje, ljudsko je tijelo uzvišenije od drugih tijela, ali se, radi stra­
sti srca, mijenja i postaje vruće ili hladno, kao što je slučaj kod ljudi
obuzetih srdžbom ili strahom: još veću promjenu izaziva bolest ili smrt,
koji mogu znatno izmijeniti fizičko tijelo.
No, valja dopustiti izvjesne prigovore. Snagom uma ne može se utje­
cati na neki oblik bez posrednika, o čemu smo prethodno govorili. A
ovo su riječi sv. Augustina iz knjige iz koje smo već navodili: "Nevje­
rojatno je da se pali anđeli pokoravaju tjelesnim tvarima, jer oni slušaju
samo Boga." A još manje može čovjek svojom prirodnom moći, proiz­
voditi čudesne i zle učinke. Valja odgovoriti da čak i danas mnogi u toj
stvari griješe, opravdavajući vještice i pripisujući svu krivnju vragu ili,
pak, promjene koje oni izazivaju pripisuju nekim prirodnim mijenama.
Te se zablude mogu lako razjasniti. Prvo, opisom vještica koji izlaže sv.
Izidor u svojim Etimologijama (9. pogl.): "Koje se tako nazivaju zbog
odvratnosti svoga grijeha, naime, njihova su djela opakija od djela svih
drugih zlotvora." I nastavlja: "One uz vražju pomoć pokreću i uzburka-
vaju elemente i izazivaju strašna nevremena i oluje." Dalje kaže da
zavode pamet ljudima, nagoneći ih na ludilo, bjesomučnu mržnju i neu­
mjerene požude. A svojim strašnim čarolijama, kao i otrovnim napitkom,
mogu uništiti život.
O tome zbori i sv. Augustin u svojoj knjizi O državi Božjoj, kada nam
govori tko su stvarno čarobnjaci i vještice. Čarobnjaci, koje u narodu
nazivaju vješcima, nose to ime zbog veličine svojih zlodjela. To su oni
koji pristankom Božjim, uznemiruju elemente, obmanjuju pamet ljudi­
ma koji izgubiše vjeru u Boga i svojim zlim činima, bez ikakvih napita­
ka ili otrova, usmrćuju ljude. Kako veli Lukan: "Duša neiskvarena nekim
kobnim napitkom, uništava se izgovaranjem neke zle čarolije." Jer, za­
zivajući u pomoć demone, usuđuju se sijati zlo nad ljudskim rodom, pa
čak i uništavati svoje neprijatelje zlim činima. A vještica takve radnje
nedvojbeno izvodi u dosluhu s vragom. Drugo, postoje četiri vrste kazne:
blagotvorna, bolna, kazna izazvana čarobnjaštvom i prirodna. Blagotvor­
ne kazne se odmjeravaju posredovanjem dobrih anđela, kao što bolne
kazne proizlaze od zlih duhova. Mojsije je posredstvom dobrih anđela
izazvao deset pošasti kojima je udario Egipat, dok su vračevi uz vražju
pomoć uspjeli proizvesti samo tri od tih čudesa. A trodnevna kuga koja
je pogodila Izraelce radi grijeha Davidova, koji je naredio da se izradi
popis pučanstva i ubije 72.000 Sanheribovih vojnika u jednoj noći, čuda
su koja su izveli anđeli Božji, naime, dobri i bogobojazni anđeli koji
su znali da izvršavaju Njegove zapovijedi.
No, strašne nesreće koje su zadesile djecu Izraelovu u pustinji, pro­
uzročene su posredstvom zlih anđela. A nesreće koje su čisto zlo, izaziva
vrag koji djeluje uz pomoć vračeva i vještica. Postoje i prirodne nesre­
će, koje u nekim slučajevima ovise o konjunkciji nebeskih tijela, a te su
glad, suša, oluje i slični učinci sila prirode.
Očito je da postoji golema razlika između svih tih uzroka, okolnosti
i zbivanja. Jer, iako je vrag pogodio Joba teškom bolešću, to nije isto.
Propitkuje li tkogod suviše pametan i znatiželjan, zašto je vrag pogo­
dio Joba tom bolešću bez pomoći nekog vrača ili vještice, kaži mu da
se uzalud trudi i da se ne obavješćuje o pravoj istini. Jer, u Jobovo vrijeme
nisu postojali vračevi i vještice, niti su se ljudi bavili takvim gnusnim
umijećima. Ali, Bog je svojom providnošću želio na Jobovu primjeru
pokazati da se vražja moć može očitovati čak i na dobrim ljudima, kako
bismo naučili da se budno pazimo Sotone. Štoviše, primjer ovoga svetog
patrijarha svjedoči o slavi Božjoj, jer bez Njegova se dopuštenja ništa
ne događa.

Što se tiče podrijetla te zle supersticije, naime, čarobnjaštva, valja


nam prije svega ukazati na razliku između štovatelja vraga i običnih
idolopoklonika. Vincent iz Beauvaisa24 u svom djelu Speculum histo-
riale, pozivajući se na mnoge mudre autoritete, tvrdi da se umijećem
magije i astrologije prvi bavio Zaratustra25, za kojega se kazuje da je bio
Ham26, sin Noin. A sv. Augustin u Državi Božjoj piše da se Ham u tre-

24) 'Vincent'. 0 životu slavnog enciklopedista ne zna se mnogo. Premda ti podaci nisu posve
sigurni, uglavnom se smatra daje rođen 1190., a umro 1264. Pretpostavlja se daje oko 1218.
pristupio dominikanskome redu u Parizu, te da je gotovo čitav život proveo u samostanu u
Beauvaisu, zaokupljen radom na svom monumentalnom djelu 'Speculum maius', sastavlje­
nom od 80 knjiga, podijeljenih u 9885 poglavlja. U trećem dijelu, naslovljenom 'Speculum
Historiale', koje tvori 31 knjiga i 3793 poglavlja, izloženaje povijest svijeta do 1250. po Kr.
25) 'Zaratustra'. Plinije, ('Historia Naturalis', XXX, ii), o magiji veli sljedeće: 'Sine dubio illic
orta in Perside a Zoroastre, ut inter auctores convenit. Sed unus hic fuerit, an postea et alius.
non satis constat.' Apulej ( 'De Magia', XXVI) naziva Zaratustru i Ormuzda izumiteljima ča­
robnjaštva. 'Audistisne magiam ... artem esse dis immortalibus acceptam ...a Zoroastro et
Oromazo auctoribus suis nobilem, caelitum antistitam?'
nutku svoga rođenja glasno smijao, čime je pokazao da je vražji sluga,
a premda bijaše velik i moćan kralj, pokorio ga je Nin, sin Belov, koji
je podigao Ninivu i čija je vladavina obilježila početak Asirskog kra­
ljevstva u Abrahamovo doba.
U svojoj bezumnoj ljubavi prema ocu, Nin je nakon njegove smrti
zapovjedio da mu se izgradi kip, a sve zločince koji bi ondje pronašli
utočište, oslobodio bi moguće kazne. Od toga vremena ljudi počeše
štovati kipove kao da su bogovi. Ali, to bijaše nakon prvih početaka po­
vijesti, jer u najdrevnija vremena nije bilo idolopoklonstva, budući da
je u sjećanju ljudi još uvijek bila sačuvana živa slika o postanku svijeta,
kako kazuje sv. Toma (2. knjiga, 95. pit., 4. čl.). Možda ono potječe od
vremena Nimroda27, koji je prisilio ljude da štuju vatru. Tako početke
idolopoklonstva, preteče svih supersticija, (praznovjerja) valja tražiti
u drugome razdoblju svijeta. Njemu slijedi divinacija, a treće je pra­
znovjerno promatranje vremena i godišnjih doba.

26) 'Ham'. 'A. V.' Ham. Lenglet du Fresnoy u svojoj knjizi 'Povijest hermetičke filozofije',
iznosi drevnu predaju: 'Većina alkemičara drsko tvrdi da je Noin sin Ham ili Hem, bio posve­
ćenih magije, i vjeruju da su pojmovi 'kemija' i 'alkemija' možda izvedeni iz njegova imena.'
Lactantius ('De Origine Erroris', II) kaže o Hamovim potomcima sljedeće: 'Omnium primi
qui Aegyptum occupaverunt; caelestia suspicere, atque adorare coeperunt.'
Uknjizi 'Realite de la Magie et des Apparitions' (Pariz, 1819. (str. xii-xiii)) piše: "Le monde,
purge par le deluge, fut repeuple par les trois fils de Noe. Sem et Japhet imiterent la vertu de leur
pere, et furent justes comme lui. Cham, au contraire, donna entree au demon dans son coeur,
remit au jour l'art execrable de la magie, en composa les regies, et en instruisit son fils Misraim.
Cent trente aus apres le deluge, Sem habitait la Perse. Ses enfans pratiquaient la religion
naturelle, que Dieu mit dans le coeur du premier homme; et leurs vieillards se nommaient ma­
ges, qui veut dire 'sages' en notre langue. Dans la suite, les descendans de Cham se partager-
ent, et quelques-uns passerent en Perse; Cham, qui vivait encore, etait a leur tete. Il opera tant
de prodiges par ses charmes et ses enchantements, que les Bactriens lui donnerent le nom de
Zoroastre, c 'est-a-dire, 'astre vivant'; et transporterent a ceux de sa secte le nom honorable de
'mages', que les adorateurs du vrai Dieu abandonnerent, des qu 'ils le virent ainsi profane: et
c 'est de la qu nous est venu le nom de 'magie' pour signifier le culte du demon.
Cham, ou Zoroastre, fut encore l'inventeur de l'astrologie judiciaire; il regarda les astres
comme autant de divinites, et persuada aux hommes que tout leur destin dependait de leurs
bonnes ou mauvaises influences. Ainsi Von commenca a leur rendre un culte religieux, qui fut
l'origine de l'idolatrie. La Chaldee fut le premier theatre de ces egaremens; et alors, 'Cha-
ldeen, astrologue et magicien' etaient trois mots synonymes. "
27) 'Nimrod'. Sv. Augustin ('De Civitate Dei', XVI, 3) navodi: "Chus autem genuit Nebroth;
hic coepit esse gigans super terram. Hic erat gigans venator contra Dominum Deum. " Vjero­
valo se da je Nebroth, odnosno Nimrod, bio drevni majstor magije, dok se u potonja vremena
čak vjerovalo da je demon. Tako saznajemo: "Nembroth. Un des esprits que les magiciens con-
sultent. Le mardi lui est consacre, et on l'evoque ce jour-la: il faut, pour le renvoyer, lui jeter une
pierre; ce qui est facile. " Collin de Plancy ('Dictionnaire Infernal', sixieme edition, 1863).
Vještičje radnje pripadaju drugoj vrsti supersticija koja nosi naziv
divinacija, budući da one izričito zazivaju vraga. A tri su vrste te super-
sticije: nekromantija, astrologija ili, točnije, astromantija, praznovjerno
promatranje zvijezda, te oniromantija.
Sve navedeno iscrpno sam objasnio kako bi čitatelj shvatio da se ta
opaka umijeća nisu iznenada pojavila na svijetu, već da su se razvijala
postupno, tijekom dugog razdoblja, i stoga nije bilo suvišno naglasiti
da u Jobovo vrijeme nisu postojale vještice. Jer, kako su godine prola­
zile, kaže nam sv. Grgur u svom djelu Moralia, širila se spoznaja Sve­
taca, a istodobno se širilo i opako vražje umijeće. Prorok Izaija govori:
"Zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom." (11:9) Tako u ovom su­
tonu svijeta, kada grijeh posvuda i nadaleko cvate, a milosrđe vene, vje­
štica i njihovih zlodjela ima u obilju.
Budući da Zaratustra bijaše posvema predan magijskome umijeću,
sam ga je Vrag nadahnuo na proučavanje i promatranje zvijezda. Vra­
čevi i vještice od najranijih su dana sklapali ugovor s vragom, i s njime
se udruživali u nanošenju zla čovječanstvu. O tome svjedoči sedmo
poglavlje Knjige Izlaska, u kojemu se kazuje kako su faraonovi čarob­
njaci uz pomoć vraga činili nevjerojatna čuda, oponašajući pošasti ko­
jima je Mojsije udario na Egipat uz pomoć dobrih anđela.
Na tomu se osniva katoličko učenje da vještica pri izvođenju zlih
radnji, može surađivati s vragom i da to doista čini. A prigovorima na
tu tvrdnju može se ukratko odgovoriti na sljedeći način.
Prije svega, nitko ne poriče da određene nesreće i štete, koje stvarno
i vidljivo pogađaju ljude, životinje i plodove zemlje i koje često proiz­
laze iz utjecaja zvijezda, još češće mogu prouzročiti demoni kada im to
Bog dopušta činiti. Kako veli sv. Augustin u 4-oj knjizi djela O državi
Božjoj: "Demoni se mogu služiti vatrom i zrakom ukoliko im to Bog do­
pusti." A komentator primjećuje: "Bog kažnjava posredstvom zlih anđela."
Navedeno jasno odgovara na svaki prigovor koji se odnosi na Joba,
kao i na sve moguće prigovore našem opisu podrijetla magije u svijetu.
Što se tiče činjenice da trula kadulja bačena u tekućicu, proizvodi
neke zle učinke bez pomoći vraga, iako na to možda utječu i neke zvije­
zde, ističemo da nam nije nakana raspravljati o dobrom ili lošem utje­
caju zvijezda, već samo o čarobnjaštvu, i stoga to izlazi iz okvira ove
materije.
Što se tiče četvrte tvrdnje, neosporno je da se vrag koristi vješticama
kako bi ih uništio. Ali, zaključi li se da ih ne treba kažnjavati, jer pred-
stavljaju samo oruđa koja ne djeluju svojom voljom, već voljom dje­
latne sile, odgovaramo da one pritom uživaju potpunu slobodu, a to
stoga što su ljudska oruđa koja imaju svoju volju, iako su sklopile ugo­
vor s vragom: jer te žene, kako su same priznale - a govorim o osuđenim
i spaljenim ženama, koje bijahu prisiljene vršiti odmazdu i nanositi zla
i nesreće kako bi izbjegle vražje kazne i udarce - ipak surađuju s vra­
gom, jer su s njime vezane onim zavjetom kojim su se prvotno slobodno
i voljno predale njegovoj vlasti.

Što se tiče onih drugih tvrdnji da neke stare žene, zahvaljujući svojim
okultnim umijećima, proizvode čudesne i zle učinke bez pomoći vraga,
valja naglasiti da je protivno zdravome razumu izvoditi opći zaključak iz
samo jednoga suda. Budući da ni na jednome mjestu u Svetom pismu,
kako se čini, ne nalazimo takvog primjera, osim ondje gdje se kazuje
o čarolijama koje bacaju stare žene, ne smijemo zaključiti da je to uvijek
slučaj. Nadalje, tumači tih odlomaka ostavljaju otvorenim pitanje imaju
li te čarolije ikakva učinka bez uplitanja vraga. Ta opčinjavanja ili fas-
cinacije možemo podijeliti u tri vrste. Prvi je slučaj obmanjenosti čula,
koju možda doista može uzrokovati magija, odnosno vrag svojom moći,
dopušta li mu to Bog. A čula mogu prosvijetliti dobri anđeli. Drugo,
opčinjavanjem se nekoga može opsjeniti i zavesti, kao u slučaju kada
apostol govori: "Tko vas začara?" (Poslanica Galaćanima, 3:1). Treći
je slučaj kada je neka osoba kadra svojim pogledom začarati drugu
osobu28, čime joj može nauditi.
A upravo su o toj fascinaciji govorili Avicena i Al-Gazali; spominje
ju i sv. Toma (1. dio, 117. pit.). On tvrdi da jedan čovjek snagom svoga
uma može izmijeniti um drugoga čovjeka. A ta moć kojom se utječe
na drugoga, često izvire iz očiju, jer u njima može biti usredotočena
određena suptilna sila. Oči, naime, upravljaju pogled na neki predmet,
ne obraćajući pozornost na druge stvari i, premda je vid savršeno jasan,
oči će pogledom na neku nečistoću, kao, primjerice, na ženu u danima
njezine mjesečnice, privući izvjesnu nečistoću. O tome govori Aristo­
tel u svojem djelu O snu i bdjenju29, pa razjari li se duh nekog čovjeka

28) 'Pogledom začarati'. U Irskoj se vjerovalo da neke vještice mogu bacati čini pogledom,
a u narodu su se nazivale 'eyebiting witches' ('vještice ubojita pogleda').
29) 'O snu.' Ovo je jedna od manjih rasprava koja se povezuje s Aristotelovim velikim djelom
'O duši', (Peri psykhes)
zlobom ili srdžbom, kako to često biva u starih žena, tada taj nemiran
duh gleda kroz njihove oči, pri čemu im je pogled veoma zao i opasan,
i često njime zastrašuju djecu nježne dobi, koja su iznimno podložna
dojmovima. Moguće je da je tomu često prirodan uzrok koji dopušta
Bog. S druge strane, moguće je da takve zle poglede često svojom zlo­
bom nadahnjuje vrag, s kojim su stare vještice sklopile neki prešutan
ugovor. Potom se postavlja pitanje o utjecaju nebeskih tijela, u svezi
kojega nailazimo tri uobičajene zablude, koje ćemo razjasniti u nastav­
ku, prilikom objašnjavanja ostalih pitanja.

Što se tiče učinaka čarobnjaštva, smatramo da neki od njih nastaju


uslijed mentalnog utjecaja na druge, a u nekim slučajevima takav utje­
caj može biti dobar, ali ga pobuda čini zlim.
Četiri su osnovna argumenta kojima pobijamo tvrdnje onih, koji
poriču postojanje vještica ili magijskih radnji, koje se mogu izvoditi
uslijed konjunkcije nekih nebeskih tijela i zvijezda, kao i činjenicu da
ljudska bića mogu zlonamjerno izazivati štetu izrađivanjem figura, iz­
govaranjem čarolija i pisanjem tajanstvenih znakova. Svi teolozi i filo­
zofi se slažu da nebeskim tijelima upravljaju neki duhovi. Ali ti duhovi
natkriljuju naše umove i duše, kao što nebeska tijela natkriljuju druga
tijela, i stoga mogu utjecati na čovjekov um i tijelo, navodeći ga i usmje­
ravajući da izvodi neke ljudske radnje. No, u pokušaju potpunijeg obja­
šnjenja tih stvari, valja nam otkloniti izvjesne poteškoće raspravom koja
će nas dovesti bliže istini. Prije svega, duhovna bića mogu pretvoriti
tijela u neki drugi prirodan oblik samo posredstvom neke sile. S obzi­
rom na to, duševna sila, bez obzira na svoju snagu, ne može izazvati
promjenu u čovjekovu umu ili naravi. Nadalje, nekoliko je sveučiliš­
ta, osobito Pariško, osudilo sljedeću odredbu: "Čarobnjak može pukim
pogledom baciti devu u dubok jarak." Naime, iz te odredbe proizlazi
da se tjelesno biće pokorava nekom duhovnom biću, drugim riječima,
ako ta poslušnost rezultira nekom stvarnom promjenom ili preobraz­
bom. Ali, apsolutna se pokornost duguje samo Bogu. Imajući te prije­
porne točke na umu, lako ćemo shvatiti zašto je fascinacija ili snaga
pogleda, o čemu smo govorili, moguća i u kojem smislu to nije. Naime,
nije moguće da čovjek, prirodnom snagom svoga uma, usmjerava ta­
kvu silu iz svojih očiju da je kadar, bez sudjelovanja svoga tijela ili neke
druge sile, nauditi tijelu drugoga čovjeka. Niti je moguće da čovjek
svojom voljom i prirodnom snagom svoga uma, izaziva neku promjenu,
usmjeravajući tu silu svojim očima, u cijelosti preobrazi tijelo čovjeka
na kojega usredotočuje pogled, kako mu se prohtije.
S obzirom na to, čovjek ne može ni na koji od opisanih načina utje­
cati na drugoga čovjeka, niti ga može opčiniti, jer ljudski um ne posje­
duje takvu osobitu moć. Dakle, pokušava li se dokazati da neka priro­
dna sila može proizvesti zle učinke, znači tvrditi da je ta prirodna sila
vražja, što je uistinu daleko od istine.
Ipak, možemo još jasnije objasniti štetan učinak pogleda. Naime,
može se dogoditi da dijete, u koje muškarac ili žena nepomično zure,
svojim osjetilom vida i umišljanja, primi neki veoma snažan i izravan
dojam. Takav je dojam često popraćen i tjelesnom promjenom, budući
da su oči jedno od najosjetljivijih tjelesnih organa, veoma su podložne
takvim dojmovima. Stoga se može dogoditi da oči prihvate neki loš
dojam i promijene dijete na lošije, jer oči veoma često utječu na misli
ili pokrete tijela i odražavaju ih. Može se tako dogoditi, da se neki gnje­
van i zao pogled usredotočen na dijete, toliko utisne u sjećanje i maštu
djeteta, da se može odraziti u njegovu pogledu, iz čega će proizaći
stvarni učinci. Tako, primjerice, dijete može izgubiti tek i sposobnost
da jede, može oslabiti i oboljeti. A katkad se događa da pogled čovjeka,
koji trpi zbog svojih očiju, zaslijepi i oslabi vid ljudi koji ga promatraju,
premda je to uglavnom plod njihove mašte. Na ovome bismo mjestu
mogli razmotriti još nekoliko takvih primjera, ali ih iz razloga jezgro-
vitosti nećemo dalje iscrpno izlagati.
Sve to potvrđuju komentatori psalma, "Qui timent te videbunt me."30
Velika moć počiva u očima, a takvih slučajeva nalazimo čak i u prirod­
nim pojavama. Naime, čovjek će zanijemjeti ako ga vuk ugleda prvi.
Nadalje, pogled baziliska koji prvi ugleda čovjeka, koban je, no, ugle­
da li čovjek njega prvi, može ga ubiti. A bazilisk može usmrtiti čovje­
ka svojim pogledom, jer u tome času osjeti snažan bijes, uslijed kojega
njegovim tijelom počne kolati strašan otrov, koji izbacuje očima, ispu­
njavajući zrak smrtonosnim otrovom. Tako čovjek udiše okužen zrak,
koji ga skamenjuje i ubija. Ali, kada čovjek prvi ugleda zvijer, oko sebe
postavlja zrcala, a zvijer, ugledavši svoj odraz, izbacuje otrov koji se
odbija o zrcala, te životinja ugiba. Nije jasno, međutim, zašto ni čovjek

30) 'Qui timent.' Psalam 51:8: "Videbunt iusti et timebunt. "


koji na taj način ubije baziliska ne umire, pa nam preostaje samo za­
ključiti da je tomu neki skrovit uzrok.
Do sada su naša stajališta bila lišena svih predrasuda i uzdržavali
smo se od donošenja ishitrenih i nepromišljenih sudova, ne odstupa­
jući od naučavanja i pisanja svetaca. Stoga zaključujemo da je katolička
istina, da vještice i vrag uvijek zajedno izvode zlodjela koja su predmet
ove rasprave, te da takve stvari ne mogu činiti bez uzajamne pomoći.

O toj smo fascinaciji već raspravljali. Sada ćemo se osvrnuti na


drugi slučaj, naime, činjenicu da u prisutnosti ubojice iz trupla izbija krv.
Vincent iz Beauvaisa u 3. pogl. svog djela Speculum naturale, piše da
ubojica snagom svoga uma utječe na ranu koja upija atmosferu prože­
tu njegovom nasilnošću i mržnjom, a kada se ubojica približi, krv se
počinje nakupljati i u mlazu izbijati iz trupla. Naime, čini se da se taj
zrak (uzduh), koji ubojica stvara i koji ulazi u ranu, u njegovoj prisut­
nosti snažno uzburkava i giba, a upravo to gibanje izaziva istjecanje krvi
iz mrtvoga tijela. Neki izjavljuju da je to posljedica nekih drugih uzroka,
te da je izbijanje krvi njezin krik koji se prolama iz zemlje protiv pri­
sutnoga ubojice, radi prokletstva prvoga ubojice, Kajina. Što se, pak,
tiče straha koji obuzima osobu koja prolazi pokraj trupla ubijenoga
čovjeka, premda ne mora biti svjesna blizine mrtvoga tijela, taj je strah
psihički, utječe na zrak (uzduh) i u umu pobuđuje jezu. No, valja na­
glasiti da sva ta objašnjenja ni na koji način ne mijenjaju istinu o zlim
djelima koja čine vještice, jer su sva prirodna i proizlaze iz prirodnih
uzroka.
Na trećem mjestu, kako smo gore spomenuli, vještičje radnje i obredi
pripadaju onoj drugoj kategoriji supersticije koja se naziva divinacijom.
Tri su vrste te divinacije, premda se isti argument ne može primijeni­
ti na treću, jer čarobnjaštvo nije svaka divinacija, već samo ona koja se
izvodi izravnim i izričitim zazivanjem vraga; a to se može činiti na ra­
zličite načine, nekromantijom, geomantijom, hidromantijom, itd.
Stoga se ta divinacija kojom izvode svoje čarolije, valja smatrati
najodvratnijim zločinom, iako su je neki pokušali protumačiti s drugog
gledišta. Takvi tvrde da se vještice možda jednostavno služe, ili se na­
stoje služiti nama skrivenim i nepoznatim silama prirode: a, služe li se
uistinu prirođenim moćima prirodnih stvari da izazovu prirodni učinak,
tada je to posve dopušteno. Ili, pak, zamislimo da se praznovjerno služe
prirodnim stvarima, primjerice, da zapisuju određene znakove ili ne­
poznata imena sa svrhom da nekoga izliječe, potaknu nečije prijateljstvo
ili ostvare kakav koristan učinak, a ne s ciljem nanošenja štete ili boli.
Može se reći da u takvim slučajevima nema izričitog zazivanja demona.
Međutim, takve se čarolije uvijek izvode uz prešutna zazivanja, te ih se
stoga mora smatrati nedopuštenima.
Budući da se navedene i mnoge druge slične vradžbine mogu svr­
stati u treću kategoriju supersticije, naime, u besposleno i beskorisno
promatranje vremena i godišnjih doba, taj argument nije bitan u doka­
zivanju vještičje hereze. Ali postoje četiri različite vrste ove supersti­
cije: čovjek na temelju takvih promatranja možda želi steći kakve spo­
znaje: ili želi doznati o sretnim i nesretnim danima ili stvarima: ili iz­
govara svete riječi i molitve kao čarolije, bez obzira na njihovo značenje:
ili, pak, želi izazvati neku blagotvornu tjelesnu promjenu. Sve to sv.
Toma iscrpno razmatra u pitanju o dopuštenosti takvog promatranja,
osobito ako se ono izvodi s ciljem zazivanja blagotvorne tjelesne pro­
mjene, naime, s ciljem izlječenja ljudi. No, kada vještice promatraju
vrijeme i godišnja doba, neosporno je da takve njihove radnje pripadaju
drugoj vrsti supersticije, pa je, barem što se tiče vještica, posve suvišno
propitkivati tu treću kategoriju.
Sada ćemo prijeći na četvrtu tvrdnju, jer se na temelju gore spome­
nutih promatranja običavaju izrađivati izvjesne karte i slike, koje se
svrstavaju u dvije vrste: astronomske i nekromantske. Nekromantija
uvijek uključuje izravno i izričito zazivanje demona, jer to umijeće
pretpostavlja postojanje izričitog ugovora s demonom. Osvrnimo se,
stoga, samo na astrologiju. U astrologiji ne postoji ugovor s demonom
te, stoga, nema zazivanja, osim ukoliko ne postoji kakvo prešutno zazi­
vanje, budući da se na astrološkim kartama katkad pojavljuju demonski
likovi i imena. Dalje, nekromantski znakovi se pišu pod utjecajem od­
ređenih zvijezda, kako bi se poništilo djelovanje i opozicija drugih ne­
beskih tijela. Ti se magični simboli i znakovi često urezuju na prstene,
drago kamenje ili neku drugu dragocjenu kovinu, ali neovisno o zvije­
zdama i često na bilo kakvu tvar, štoviše, čak i na bezvrijedne i nečiste
tvari koje izazivaju štetu i bolest, zakopaju li se na određenim mjestima.
No, ovdje raspravljamo o kartama povezanima sa zvijezdama. A nave­
dene nekromantske karte i slike nisu povezane s nebeskim tijelima, i
stoga nisu predmet ove rasprave.
Nadalje, većina tih slika proizašlih iz praznovjernih obreda, ne pro­
izvodi nikakve učinke, barem što se tiče načina njihove izrade, jer ma­
terijal od kojih se izrađuju doista posjeduje izvjesnu moć, ali ne stoga
što se izrađuju pod utjecajem određenih zvijezda. Ipak, mnogi smatraju
da je nedopuštena i sama uporaba takvih slika. Ali, slike koje izrađuju
vještice nemaju nikakvu prirodnu moć, kao ni materijal od kojeg su
oblikovane. No, te slike izrađuju prema vražjoj zapovijedi i time se izru­
guju Stvoriteljevu djelu, kako bi izazvale Njegov gnjev i navele ga da
radi njihovih zlodjela kazni zemlju pošastima. Pritom osobito uživaju
izrađivati takve slike tijekom svetih dana u godini, čime dodatno poja­
čavaju svoju krivnju.
Što se tiče pete točke, sv. Grgur govori o snazi milosti, a ne o snazi
prirode. Budući da smo svi postali od Boga, kako tvrdi sv. Ivan, začuđu­
je li, onda, što sinovi Božji posjeduju izvanredne moći.
U svezi posljednje točke ističemo da sama sličnost nema nikakva
značaja, jer duša jedne osobe utječe na njegovo tijelo drukčije nego na
tijelo drugoga. Naime, kako je duša sjedinjena s tijelom, koje je svoje­
vrsno tjelesno obličje duše, a osjećaji su čin tijela, premda zaseban, um
svojom snagom može promijeniti osjećaj uslijed svake tjelesne pro­
mjene, vrućine, hladnoće ili kakve druge alteracije (promjene), čak i u
slučaju same smrti. Ali, tijelo se ne može promijeniti samo snagom uma,
osim ukoliko ne nastupi neka fizička posljedica koja mijenja tijelo.
Stoga vještice ne mogu izazvati štetne posljedice kakvom prirođenom
moći, već isključivo uz vražju pomoć. A sami demoni to mogu činiti
samo primjenom fizičkih predmeta kao svoga oruđa, kao što su kosti,
kosa, drvo, željezo i razni drugi takvi predmeti, o čemu ćemo podrobni­
je raspravljati na drugome mjestu.
Sada ćemo, u duhu Bule našeg Presvetog oca, pape, raspravljati o
podrijetlu vještica, i o tome zašto su se tijekom posljednjih godina, njiho­
va djela među nama toliko umnožila. Pri tome ističemo da se te radnje
mogu izvoditi stjecajem triju elemenata, naime, vraga, vještice i pristanka
Boga, koji takve stvari dopušta. Jer, sv. Augustin kaže da je čarobnjačka
opačina proizašla upravo iz nečiste veze između čovjeka i vraga. Iz
toga se jasno zaključuje da podrijetlo i širenje ove hereze proizlazi iz te
nečiste veze, koju činjenicu prihvaćaju mnogi pisci.
Osobito nam valja primijetiti da se čarobnjaštvo od svih ostalih he­
reza ne razlikuje samo po tome što jasno utvrđenim i izričitim, a ne
samo prešutnim ugovorom sklopljenim s vragom, bogohuli Stvoritelja
i svim ga silama nastoji profanirati i nanositi zlo Njegovim stvorenjima,
dok sve ostale hereze ne sadrže takav izričit, štoviše, ni prešutan ugovor
s vragom, premda njihove zablude i krivovjerja valja izravno pripisati
Ocu svih zabluda i laži. Nadalje, čarobnjaštvo se od svih drugih štetnih
i tajanstvenih umijeća razlikuje po tome, što je od svih supersticija
najopakije i najgnusnije, a i svoje ime izvodi iz činjenja zla i huljenja
prave vjere. (Maleficae dictae a Maleficiendo, seu a male de fide sen-
tiendo.)
Ukažimo i na činjenicu da ovo gnusno i opako umijeće iziskuje po­
stojanje četiriju uvjeta: najprofanije odreknuće katoličke vjere ili, barem,
poricanje određenih vjerskih dogmi; predavanje zlu tijelom i dušom;
žrtvovanje nekrštene djece Sotoni; odavanje najrazličitijim tjelesnim
požudama s inkubima i sukubima i svakojakim nečistim užicima.

Dao Bog da se možemo nadati da je sve to neistina i puka mašta, i


da naša sveta majka Crkva može biti spašena od te pogubne opačine.
Ali, avaj, sud Apostolske stolice, jedine ljubavnice i učiteljice istine,
taj sud, velim, izrečen u buli našega Svetog oca, pape, uvjerava nas i
prosvjetljuje da ti zločini i zla bujaju među nama, pa se ne usuđujemo
uzdržati od njihova istraživanja, ne bismo li ugrozili spasenje svojih duša.
Stoga nam valja iscrpno raspravljati o podrijetlu i širenju tih opačina.
A to je uistinu bio mukotrpan posao, iako vjerujemo da će oni koji su
pročitali ovu knjigu, najtočnije i najpažljivije procijeniti svaku pojedi­
nost, jer u njoj neće pronaći ništa protivno zdravome razumu, niti išta
što protuslovi Svetome pismu i predajama otaca.
Dvije su pojave danas veoma uobičajene. To je veza između vještica
i demona, inkuba i sukuba, te strašni obredi žrtvovanja male djece. Stoga
ćemo se tim stvarima osobito podrobno baviti. Prvo ćemo raspravljati
o tim demonima, potom o vješticama i njihovim radnjama, a na kraju
ćemo istražiti zašto se takve stvari uopće dopuštaju. Dakle, demoni dje­
luju tako što utječu na čovjekov um i njegovu slobodnu volju, i skloniji
su tjelesno općiti pod utjecajem određenih zvijezda, jer čini se da je nji­
hovo sjeme pogodnije za oplodnju tijekom određenih razdoblja. Shodno
tome, valja nam istražiti zašto demoni djeluju tijekom određenih konjunk-
cija i koja su to razdoblja.
Tri su glavne točke koje iziskuju objašnjenje. Prvo, mogu li te he­
retičke opačine proširiti svijetom oni, koji se podaju inkubima i suku­
bima. Drugo, imaju li njihove radnje izvjesnu nadnaravnu moć kada
se izvode pod utjecajem određenih zvijezda. Treće, šire li tu gnusnu
herezu oni, koji bogohulno žrtvuju djecu Sotoni. A prije nego li krenemo
razmatrati treću točku, valja nam reći nešto o zvijezdama i njihovu
utjecaju na čarobnjačke radnje.
U svezi prvog pitanja, tri su točke koje trebamo razjasniti.
Prva je općenito razmatranje o demonima koji se nazivaju inkubima.
Drugo je pitanje mnogo izravnije, jer iziskuje istraživanje o tome
kako ti inkubi mogu izvoditi ljudski spolni čin.
Treće, također posebno pitanje, razmatra kako se vještice povezuju s
tim demonima i s njima spolno opće.

PITANJE III.
Mogu li inkubi i sukubi stvarati djecu.
sprva se uistinu može činiti kako nije sukladna katoličkoj vjeri tvrd­
I 31
nja da demoni, odnosno inkubi i sukubi, mogu stvarati djecu: jer,
sam je Bog, prije nego li je grijeh sišao na zemlju, učinio da se ljudi
rađaju, tako što je stvorio ženu iz rebra muškarca da mu bude životna
družica: "I reče im: 'Plodite se, i množite'" (Knjiga Postanka, 1:28).
A čovjek, nadahnut od Boga, reče: "I bit će njih dvoje jedno tijelo"
(Postanak, 2:24). I kada se grijeh spustio na zemlju, Bog je rekao Noi:
"Plodite se, i množite!" (Postanak, 9:1) A Krist je potvrdio tu zajed­
nicu i u doba Novoga saveza: "Zar niste čitali: 'Stvoritelj od početka
muško i žensko stvori ih'?" (Evanđeljepo Mateju, 19:4) Iz toga, dakle,
jasno proizlazi da čovjek ne može biti stvoren ni na koji drugi način.

No, može se tvrditi da demoni sudjeluju u tom stvaranju, no ne kao


primaran, već sporedan i neprirodan uzrok, budući da se upliću u proces
prirodnog sparivanja i oplodnje, uzimajući i prenoseći ljudsko sjeme.
Prigovor. Vrag taj čin može izvoditi u svakom životnom stanju, nai­
me, u braku kao i izvan njega, ili, pak, u samo jednom stanju. U prvome
ga stanju ne može izvoditi, jer bi tada vražje djelo bilo snažnije od
djela Boga, koji je ustanovio i potvrdio to sveto stanje čistoće i braka.
Niti ga može izvoditi u kojemu drugom stanju: jer nigdje u Svetome

31) 'Inkubi'. Radi opsežnije rasprave o ovoj materiji, vidi: Sinistrari, 'Demoniality', popra­
ćeno mojim komentarima i glosama. (Fortune Press, 1927.)
pismu ne piše da djeca mogu biti stvorena u jednome, a ne u drugome
stanju.

Nadalje, samo živo biće može začeti dijete, a demoni ne mogu uda­
hnuti život tijelima koja poprimaju, jer život izvire iz duše, a čin stva­
ranja je čin tjelesnih organa. Stoga na taj način poprimljena tijela ne
mogu ni stvarati, ni rađati živa bića.
Prigovor. Kao što ni djelovanja anđela, dobrih ili zlih, nisu suvišna
i beskorisna, tako ništa suvišno i beskorisno ne postoji ni u prirodi.
Ali, vrag svojom prirođenom moći, koja daleko nadmašuje ljudsku
tjelesnu moć, može izvoditi sve duhovne radnje, iznova i iznova, iako
ih čovjek možda ne može razabrati. Tako je kadar izvoditi i ovu radnju,
jer čovjek ne može razabrati kada je izvodi vrag. Jer, sva su tjelesna i
materijalna bića niža od čistih i duhovnih inteligencija. Ali, anđeli,
dobri ili zli, čista su i duhovna bića. Stoga mogu upravljati sebi nižim
bićima. I stoga vrag može po volji skupljati i upotrebljavati ljudsko sjeme
sadržano u tijelu.
Ali, skupljanje sjemena jedne osobe i njegovo prenošenje u drugu,
pretpostavlja izvjesna gibanja. Demoni, međutim, ne mogu premještati
tijela. To se potvrđuje sljedećim argumentom. Duša je, kao i vrag, čista
duhovna esencija (bit): ali, duša ne može pokretati tijelo, osim ako to
nije tijelo u kojemu počiva i kojemu daje život: jer, uništenjem nekog
tjelesnog organa, ono umire i postaje nepokretno. Stoga demoni mogu
premještati samo ono tijelo kojemu daju život. Međutim, pokazali smo,
a to je činjenica, da demoni ne daju život i stoga ne mogu prenositi
ljudsko sjeme, naime, s mjesta na mjesto, iz tijela u tijelo.
Nadalje, svaka se radnja, osobito čin oplodnje, izvodi dodirom. No,
čini se nemogućim da bi između demona i ljudskih tijela moglo biti
ikakva dodira, jer s njima ne ostvaruje nikakav stvaran dodir. Stoga ne
može unijeti sjeme u ljudsko tijelo, a kako to iziskuje određenu tjele­
snu radnju, čini se da je vrag ne može izvršiti.
Osim toga, demoni nemaju moć pokretanja onih tijela koja su im,
prema sustavu prirode, mnogo bliža kao, primjerice, nebeska tijela, te,
stoga, ne mogu pokretati tijela koja su od njih udaljenija i različitija.
Prva je premisa dokazana, budući da su sila koja pokreće i kretanje isto,
kako tvrdi Aristotel u svojoj Fizici. Iz toga, dakle, slijedi da demoni
koji pokreću nebeska tijela moraju počivati na nebu, što smatramo ne­
točnim, a to je i stajalište platonista.
Nadalje, sv. Augustin (O trojstvu, III) kaže da demoni doista skupljaju
ljudsko sjeme, kojim potom proizvode tjelesne učinke: no kako je to
nemoguće činiti bez nekog gibanja, demoni mogu prenositi sjeme koje
su skupili i unositi ga u tijela drugih. Kako piše Walafrid Strabo u
svom komentaru Knjige Izlaska, 7:11: 'Zovne faraon mudrace i vračare':
Demoni diljem zemlje skupljaju svakojako sjemenje, kojim potom pro­
izvode najrazličitije vrste. Vidi i glosu uz taj odlomak. A, glosa uz 6.
odlomak Knjige Postanka: "Opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske
pristale", sadrži dva komentara. Prvo, pod 'sinovima Božjim' razumi­
jevaju se potomci Šetovi, a pod 'kćerima ljudskim' kćeri Kajinove.
Drugo, Nefilim (divovi, op. prev.) nisu stvorili ljudi nekom nevjerojat­
nom radnjom, već demoni koji su sramotno općili sa smrtnicama. U
Bibliji piše: "Na zemlji su bili Nefili". Nadalje, tijela muškaraca, ali i
žena, čak i nakon Potopa bijahu iznimno lijepa.

Odgovor. Mnogo smo toga o vražjoj moći i njegovu djelovanju u


izvođenju čarobnjačkih učinaka izostavili iz razloga jezgrovitosti; jer,
pobožni čitatelj to može prihvatiti kao dokazanu istinu ili se može upu­
titi, želi li to ispitati, na drugu knjigu Sentencija, 5, gdje je svaka točka
detaljno razjašnjena. Ondje će vidjeti da demoni sva svoja djela vrše
svjesno i voljno, jer njihova se narav nije promijenila. Vidi što o tome
piše Dionizije32 u četvrtom poglavlju svoga djela. Njihova je narav
ostala netaknuta i nadasve veličajna, premda je ne mogu upotrebljavati
u dobre svrhe.
A čitatelj će uvidjeti da natkriljuju svojom inteligencijom, naime,
suptilnošću svoje naravi, dugovjekog iskustva, te moći razotkrivanja
viših duhova. Potom će uvidjeti da demoni mogu pod utjecajem zvije­
zda spoznati osnovne značajke ljudske naravi, i tako otkriti da su neki

32) 'Dionizije'. Niz čuvenih spisa pripisivalo se sv. Dioniziju Areopagitu (Djela apostolska,
17:34), koji se u legendi poistovjećivao i s galskim mučenikom, prvim pariškim biskupom.
Sami tekstovi tvore zbirku od četiri rasprave i deset pisama, koja se nalazi u: Migne, 'Patres
Graeci', III. Rasprave su općenito poznate pod njihovim latinskim naslovima, 'De Divinis
nominibus'; 'Caelestis hierarchia'; 'Ecclesiastica hierarchia'; 'Theologia mystica'. U sred­
njemu vijeku, glavni je izvor znanja o Dioniziju i njegovu nauku, nedvojbeno bio latinski pri­
jevod Scotusa Eriugena, sastavljen oko 858. Postoji i obilje komentara mnogih velikih pisaca,
kao što su Hugo iz Saint-Victora, Blaženi Albert Veliki, sv. Toma i Dionizije Kartuzijanac. Sveci
i skolastici su prihvatili djela Dionizija Areopagita, kao i poistovjećivanje toga pisca sa sv.
Dionizijem, te nam, stoga, možda valja slijediti njihov primjer bez suvišnih neobičnih pitanja i
irelevantnih rasprava.
skloniji čarobnjaštvu od drugih, te da takve ljude napastuju poglavito
radi izvršenja takvih djela.
A što se tiče njihove volje, čitatelj će otkriti da ona nepromjenjivo
naginje zlu, i da demoni neprestano griješe ohološću, zavišću i pohlepom,
te da im Bog, radi svoje slave, dopušta da djeluju protiv Njegove volje.
Uvidjet će, dalje, kako, zahvaljujući tim dvama svojstvima intelekta i
volje, demoni čine čudesa, pa na zemlji ne postoji ništa što se s njima
može usporediti: Job, 41: "Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko
tako neustrašiv." No, glosa na ovome mjestu kaže: "Premda je neu­
strašiv, pokoren je zaslugama svetaca."
Dalje će uvidjeti da vrag poznaje misli našeg srca; da može temeljito
i katastrofalno preobraziti tijela uz pomoć neke sile; da može premještati
tijela i gotovo nepojmljivo mijenjati vanjska i unutarnja osjetila; i da mo­
že, iako posredno, utjecati na čovjekov razum i volju.
Premda je sve navedeno predmet ovog našeg istraživanja, želja nam
je da iz toga izvedemo neki zaključak o naravi demona i potom nastavimo
osnovnu raspravu.
Teolozi su demonima pripisivali izvjesna svojstva, pa su tako tvrdili
da su nečisti duhovi, iako takvi nisu po svojoj naravi. Jer, kako tvrdi
Dionizije, oni posjeduju neku prirođenu mahnitost, fanatičnu pohotu,
neobuzdanu hirovitost, o čemu svjedoče njihovi duhovni grijesi oho­
losti, zavisti i gnjeva. Iz toga su razloga oni neprijatelji ljudskoga roda:
razumni su, no umuju bez riječi; suptilni u svojoj opakosti, žude nanositi
zlo; vječno domišljati u novim obmanama, ljudima preobražavaju moć
zapažanja i zagađuju osjećaje, smućuju budne, a u snovima uznemiruju
usnule; donose bolesti, podižu oluje, prerušavaju se u anđele svjetlosti,
uvijek i posvuda oko sebe sijući zlo; odvraćaju vještice od Boga, navo­
deći ih da im odaju počast, te na taj način izvode čarolije; teže zavladati
dobrima, i svim ih svojim silama napastovati; odabranima su iskušenje
i uvijek budno iščekuju čas kada će uništiti ljudski rod.
Iako su kadri na tisuće načina nanositi zlo i još su od vremena svoga
pada pokušavali izazvati raskol u Crkvi, zlobnom zavišću okaljati milinu
djela svetaca, te na sve načine posijati razdor među ljudski rod; ipak,
njihova je moć ograničena samo na intimne organe na tijelu i pupak. Vidi
Knjiga o Jobu, 41. Jer, veliku vlast nad ljudima imaju upravo zahva­
ljujući tjelesnoj požudi. A u muškarcima je izvor požude u intimnim
organima, jer iz njih istječe sjeme, kao što u žena ono istječe iz pupka.
S obzirom na te stvari, koje nam pomažu u ispravnom razumijevan­
ju pitanja o inkubima i sukubima, valja reći da je katoličko stajalište
da ljudi katkad mogu biti začeti posredstvom inkuba i sukuba, dok tomu
oprečno stajalište protuslovi izrekama svetaca, pa čak i predaji Sveto­
ga pisma. A to se dokazuje na sljedeći način. Sv. Augustin na jednome
mjestu postavlja to pitanje, međutim, ne s obzirom na vještice, već u sve­
zi djela samih demona i izmišljotina pjesnika, te ostavlja tu stvar prili­
čno nerazjašnjenom, iako je poslije, na drugome mjestu, jasan po pi­
tanju Svetoga pisma. Tako u svojoj Državi Božjoj (3. knjiga, 2. pogl.)
veli: "Ostavljamo otvorenim pitanje je li Venera uistinu rodila Eneja
puteno se združivši s Anhizom." Slično pitanje nalazimo u Svetome
pismu, gdje se razmatra jesu li kćeri ljudske općile sa zlim duhovima,
nakon čega su zemljom hodali divovi, odnosno, nadnaravno veliki i sna­
žni ljudi. No, to pitanje rješava u 23. odlomku 5-te knjige, sljedećim
riječima: "Jer, veoma se često čuje govoriti, i mnogi tvrde da su sami
doživjeli, ili da su čuli od onih koji su to doživjeli i u čiju se vjerodostoj­
nost ne smije sumnjati, da su satiri i fauni (koje općenito nazivaju in­
kubima), napastovali pohotne žene želeći se s njima tjelesno sjediniti,
što i učine. A da neki demoni (što ih Gali nazivaju Duzijima) uspije­
vaju vršiti te prljavštine, potvrđuju mnogi takvi pouzdani svjedoci, da
bi bilo drsko to nijekati."
Dalje u istome djelu raspršuje drugu dvojbu, naime, da se taj odlomak
Postanka, koji govori o sinovima Božjim (koji je Set) i kćerima ljudskim
(odnosno Kainovim), ne odnosi samo na inkube, jer nije dokazano da
oni uistinu postoje. O tome govori i glosa koju smo gore spomenuli.
On tvrdi da nije nevjerojatno da divove, o kojima govori Sveto pismo,
nisu začeli smrtnici, već anđeli ili neki demoni koji su općili s ljudskim
kćerima. Isto kazuje glosa i odlomak iz knjige Izaijine (xiii)33, gdje
prorok pretkazuje uništenje Babilona i nemani koje će ga napučiti. On
veli: "Sove će im napuniti kuće ....satiri plesati." Pod satirima se na tome
mjestu podrazumijevaju demoni. Kako kazuje glosa, satiri su divlja i
kudrava šumska stvorenja iz skupine demona, koji se nazivaju inkubima.
I, iznova, Izaija (xxxiv), kada proriče uništenje zemlje Edomaca koji
progoniše Židove, veli: "Zaposjest će je jež i čaplja, sova i gavran pre-
bivat će u njoj. Počivat će ondje zvijeri pustinjske..." Glosa ih tumači

33) 'Izaija'. Vidi moju glosu uz taj odlomak, 'Demoniality', Uvod, xxvi-xxviii.
kao nemani i demone. A sv. Grgur na istome mjestu objašnjava da je
riječ o šumskim bogovima, ali ne onima koje Grci nazivaju Panima, a
Latini inkubima.
Slično govori i Blaženi Izidor u posljednjem poglavlju svoje 8. knji­
ge: "Satiri su oni koje na grčkome nazivahu Panima, a na latinskome
34
inkubima. A inkubima ih zovu jer se običavaju prerušavati , odnosno
odavati raskalašenosti. Jer, često pohotno žude za ženama i s njima spol­
35
no opće; a Gali ih nazivaju Duzijima jer su gorljivi u toj bestijalnosti.
Ali, demona koji se u narodu naziva inkubom, Rimljani nazivahu Fau­
36
nom , o kojemu pjeva Horacije: 'O, Faune, ljubavnice neuhvatljivih
nimfi, nježno prelazi mojim zemljama i nasmiješenim poljima.'"
A što se tiče Pavlovovih riječi (I Korinćanima, xi): "Svaka žena
treba da ima pokrivalo na glavi poradi anđela", mnogi katolici vjeruju

34) 'Prerušavanje'. Nider, 'Formicarius', ix, piše: "Incubi dicuntur ab incumbendo, hoc est
struprando."
35) 'Duziji'. 'De Civitate Def, XV, 23, gdje sv. Augustin piše: "Et quosdam daemones, quos
Dusios Galli nuncupant, adsidue hanc immunditiam et teniae et efficere, plures talesque adse-
uerant, ut hoc negare impudentiae videatur "
36) 'Faun'(a Fig Faun). 'Jeremija', 50:39, o uništenju Babilona, kaže: "Propterea habitabunt
dracones cum faunis ficariis: et habitabunt in ea struthiones: et non inhabitabitur ultra usque
in sempiternum, nec exstruetur usque ad generationem, et generationem. " A koji odlomak
Douay prevodi ovako: "Zato će se ondje nastaniti risovi s čagljama, i nojevi će ondje obitavat.
Dovijeka će ostat mjesto bez življa, nitko ondje neće živjeti od koljena do koljena." Engleska
glosa glasi: "'Fauni'. Pustinjske nemani ili demoni čudovišnih obličja: koje drevni nazivahu
'faunima' i 'satirima': a kako su zamišljali da žive na krošnjama divljih smokava, nazivahu
ih 'fauni ficarii' ili 'smokvini fauni'." Mirabeau, 'Erotika Biblion' (pseudo-rimska), 1783.,
pod rječju 'Behemah' piše: "Les satyres, les faunes, les egypans, toutes ces fables en sont une
tradition tres remarquable. Satan en arabe signifie bouc; et le bouc expiatoire ne fut ordon-
ne par Moyse que pour detourner les Israelites du gout qu'ils avoient pour cet animal laseif
(Maimonide dans le More Nevochin, p. III, c. xlvi, s 'etend sur les cultes des boucs.) Comme
il est dit dans 'Exode qu 'on ne pouvoit voir la face des dieux, les Israelites etoient persuades que
les demons si faisoient voir sous cette forme... On a ensuite confondu les incubes et les succubes
avec les veritables produits. Jeremie parle de faunes suffoquans. (Jerem., I, 39. Faunis sicariis
et non pas ficariis. Car des faunes qui avoient des figues ne voudroit n 'en dire. Cependant Saci
latraduit ainsi; car les Janseniestes affectent la plus grande purete des moeurs, mais Berruyer
soutient le 'Sicarii' et rend ses faunes tres actifs.) Heraclite a decrit des satyres qui vivoient dans
les bois, et jouissoient en commun des femmes dont ils s'emparoient. " Ali, u Vulgati nalazimo
izraz 'Fauni ficarii', što rješava dvojbu. Iz Niderova 'Mravinjaka' ('Formicarius') jasno proi­
zlazi da je tekst izazvao mnoge dvojbe, a u njemu autor piše: "Quern autem vulgo Incubonem
vocant, hunc Romani vicarium dicunt. Ad quern Horatius dicit: Faune Nympharum fugien-
tium amator meos per fines et aprica rura lenis incedas. Insuper illud Apostoli I Cor. xi.
Mulier debet velamen habere super caput suum propter Angleos: Multi Catholici exponunt
quod sequitur, propter angelos, id est Incubos. " Navod je iz Horacijeva 'Carminum',III, 18.
da su ti anđeli zapravo inkubi. Isto mišljenje iznosi Beda Časni u svo­
37 38
joj Povijesti Crkve engleskog naroda , kao i Vilim Pariški u knjizi
De Universo, posljednjem dijelu 6. rasprave. Nadalje, o tome govori i
sv. Toma (I. 25 i II. 6, te na drugim mjestima; i u komentaru Izaije, xii
i xiv). Stoga kaže da je ishitreno poricati te stvari. Jer, ono što mnogi
smatraju istinom, ne može biti posve netočno, kako tvrdi Aristotel (na
kraju svoje rasprave De somno et vigilia i u 2. knjizi Etike). A pri tome
ne spominjem mnoge vjerodostojne predaje, katoličke i poganske,
koje izričito potvrđuju postojanje inkuba.
Ali, demoni se ne pretvaraju u inkube i sukube radi pukoga užitka,
jer duh nema ni tijelo ni krv. Naime, to poglavito čine da ljudima, gri­
jehom pohote, nanesu dvostruku štetu, naime, i tijelu i duši, kako bi se
spremnije odavali svim porocima. I neosporno znaju pod kojim je zvi­
jezdama sjeme najkrepkije, a ljudi začeti na takav način, bez dvojbe će
vazda biti izopačeni i skloni čarobnjaštvu.
Kada je Svemogući Bog nabrajao sve poroke koji bujahu među ne­
vjernicima i poganima, od kojih htjede očistiti Svoj narod, reče mu u
Levitskome zakoniku, 18: "Ničim se od toga nemoj onečišćavati! Ta
svim su se tim onečišćavali narodi koje ja ispred vas tjeram. I zemlja
je postala nečista. Zato ću kazniti njezinu opačinu." Riječ 'narodi'
glosa objašnjava u značenju demona koji se, radi svoga mnoštva, naziva­
ju narodima svijeta i odaju se svim grijesima, osobito bludu i idolopo-
klonstvu, jer upravo oni onečišćuju tijelo i dušu i čitavoga čovjeka, koji
se naziva 'zemljom'. Jer, čovjek sagrješuje izvan svoga tijela, ali čovjek
koji počini blud sagriješio je u svome tijelu. Poželi li tkogod opsežnije
proučiti svjedočanstva o inkubima i sukubima, valja mu pročitati (kako
je već spomenuto) Bedinu Povijest Crkve engleskoga naroda, Vilimo-
va djela, te, konačno, knjigu Tome iz Brabanta O pčelama.

37) 'Beda'. Rođen 672. ili 673., umro 735. U ovom velikom djelu, 'Historia Ecclesiastica
Gentis Anglorum', u kojemu je izložena povijest kršćanstva u Engleskoj od početka do pišče­
va vremena, učenjaci svih razdoblja i zemalja prepoznali su remek-djelo. Plummer je objavio
autoritativno izdanje toga djela u dva sveska, Oxford, 1896.
38) 'Vilim Pariški'. Vilim Auvergneški, čuveni filozofi teolog, rođen je u Aurillacu u Auver-
gneu, krajem 12. st, a umro u Parizu, gradu za čijega je biskupa posvećen 1249. Premda nije
riječ o 'Summa theologica', njegovo djelo 'de Universo ' praktično je nastojanje da se utemelji
znanost stvarnosti o načelima kao opreka onim arapskim tumačima Aristotela i otpadnicima
od njegova nauka. U svojim teološkim radovima najveću pozornost posvećuje pobijanju ne­
davno iznova oživjele manihejske hereze. Dobru studiju pružio je Valois u djelu 'Guillaume
d'Auvergne', Pariz, 1880.
Vratimo se glavnom predmetu našeg istraživanja. Pri tome nam
valja prvo razmotriti prirodni čin razmnožavanja, kako ga je utvrdio Bog,
naime, o onome između muškarca i žene. Može li se, uz Božje dopu­
štenje, poništiti sakrament braka uslijed čarobnjačkog djelovanja vraga,
kako je gore pokazano. To osobito vrijedi u slučaju svakog drugog spol­
nog čina između muškarca i žene.
No, na pitanje za što je demonu dopušteno opčinjavati spolni, a ne
koji drugi ljudski čin, odgovara se da naučitelji iznose mnoge razloge,
o čemu ćemo raspravljati poslije u dijelu koji se bavi Božanskim dopu­
štenjem. Za sada ćemo se morati zadovoljiti gore iznesenim razlogom,
naime, da vražja moć počiva u intimnim organima ljudskoga tijela. Jer,
od svih su bitaka najteže one koje se vode ondje gdje borba ne prestaje,
a pobjeda rijetko dolazi. I nerazborito je tvrditi da je takvo vražje djelo
snažnije od Božjeg djela, jer bračni čin, koji je ozakonio Bog, može
postati ništetan: naime, vrag ga ne poništava silom, jer nad njim ima vlast
samo kada mu Bog to dopušta. Stoga je bolje iz toga zaključiti da je
nemoćan.
Drugo, točna je tvrdnja da se čovjek rađa iz živoga tijela. Točno je
i da demoni ne mogu stvoriti život, jer on istječe iz duše; no, tjelesno,
život izvire iz sjemena, a inkub to može ostvariti spolnim činom, uz
Božje dopuštenje. No, pri tome sjeme ne izlučuje on, jer je to sjeme
drugoga čovjeka koji ga je od njega primio (vidi sv. Toma, I. 51, čl. 3).
Demoni koji opće s muškarcima su sukubi, a oni koji opće za ženama
inkubi. Na isti način uzimaju sjemenje drugih stvari da proizvedu rađa­
nje nekih bića, kako kaže sv. Augustin u djelu O Trojstvu (3. knjiga).
Sada valja postaviti pitanje tko se treba smatrati ocem tako rođenog
djeteta? Jasno je da ono nije potomak demona, već čovjeka od kojega
je sjeme uzeto. No, točna je tvrdnja da u djelima anđela, kao i u djelima
prirode, nema suvišnosti. A točna je i pretpostavka da vrag može nepri­
mjetno uzimati i uštrcavati sjeme, iako to radije čini u vidljivom obličju
sukuba i inkuba, kako bi tom nečistoćom okaljao tijelo i dušu čitavoga
ljudskog roda, naime, žena i muškaraca, jer pritom dolazi do stvarnog
tjelesnog dodira.
Nadalje, demoni mogu neprimjetno činiti više stvari no što im je
dopušteno u vidljivom obličju. A prvo im se dopušta radi iskušavanja
dobrih ili kažnjavanja pokvarenih. Konačno, može se dogoditi da neki
drugi demon preuzme mjesto sukuba, od njega primi sjeme i postane
inkub umjesto drugog demona. A tri su razloga zbog kojih to čini: prvo,
jedan demon, dodijeljen ženi, može primiti sjeme od drugoga demona,
dodijeljenog muškarcu, jer im je njihov gospodar naredio da izvrše neku
čaroliju; a to je stoga što čak i među zlim anđelima postoje nadređeni
i podređeni; ili, pak, to čine stoga što neki demon zazire učiniti neko
njemu gnusno djelo. Naime, mnoga su istraživanja jasno pokazala da
neki demoni, radi plemenitosti svoje prirode, zaziru od izvršavanja ne­
čistih djela. Ili je, pak, razlog taj da se inkub umetne između muškarca
i žene i, umjesto muškarčeva sjemena, u nju neprimjetno uštrca svoje
sjeme, odnosno ono koje je u nevidljivom obličju primio. A takvo ume­
tanje nije strano njegovoj naravi i moći, jer demon je kadar čak i u tjele­
snom obličju neprimjetno i bez fizičkog dodira, općiti sa ženom, kako
pokazuje slučaj mladića koji se zaručio s idolom.
Treće, kazuje se da moć anđela počiva u beskonačnom stupnju viših
stvari, odnosno, da njegovu moć niži redovi ne mogu dokučiti jer ih
natkriljuje, pa nije ograničena samo na jedan učinak. Jer, najviše sile
imaju neizmjernu vlast nad svim stvorenjima. Ali, kada se tvrdi da je
anđeo neograničeno nadmoćan, to ne znači da može izvršiti svako mu
povjereno djelo, jer tada bi se moglo reći da nije samo superioran, već
beskonačno inferioran.
Međutim, između posrednika i žrtve mora postojati neki razmjer,
dok između čisto duhovnog i tjelesnog bića takav razmjer nedostaje.
Stoga čak ni demoni nisu kadri prouzročiti posljedicu bez posredovanja
neke druge djelatne sile. I upravo se stoga koriste sjemenjem stvari u
proizvođenju svojih učinaka; vidi sv. Augustin, O Trojstvu, 3. Zato se
taj argument nadovezuje na prethodan, koji ga ne potvrđuje, no, čitatelj
se može uputiti na sv. Augustina koji objašnjava zašto Inteligencije imaju
beskonačne moći višeg, a ne nižeg stupnja, koje su im dodijeljene su­
kladno rasporedu tjelesnih stvari i nebeskih tijela, koja mogu izazivati
mnoge i beskonačne učinke. No, to nije radi slabosti nižih sila. Zaklju­
čuje se, dakle, da su demoni kadri, čak i bez poprimanja tijela, preo­
bražavati sjeme, premda taj argument ne pobija navedenu tvrdnju o
inkubima i sukubima, čije radnje ne mogu izvoditi bez preuzimanja tje­
lesnih obličja, o čemu smo gore raspravljali.
Što se tiče četvrtog argumenta da demoni ne mogu pokretati tijela
ili premještati sjeme, potvrđenog analogijom s dušom, valja reći da se
duhovna supstancija anđela ili demona razlikuje od duše. Razlog zbog
kojega duša može premještati samo ono tijelo kojemu je udahnula ži­
vot, ili zašto to može činiti uslijed dodira živog i neživog tijela je sljede­
ći: prema sustavu duhovnih bića, duša se nalazi na najnižem stupnju,
iz čega slijedi da između duše i tijela, koje je kadra pokretati dodirom,
mora nedvojbeno postojati neki proporcionalan odnos. No, to ne vrijedi
i za demone, čija moć daleko nadmašuje tjelesnu.
A na petome mjestu valja reći da dodir demona i tijela, koji se odvija
posredstvom sjemena ili na kakav drugi način, nije tjelesni, već zbiljski
i razvija se sukladno odgovarajućem razmjeru vražje moći i tijela koje
se pokreće, pod uvjetom da moć tijela koje se pokreće, ne premašuje
omjer moći demona. A takvu moć imaju nebeska tijela, pa čak i čitava
zemlja ili elementi prirode, čiju moć možemo nazvati višom, pozivajući
se na autoritet sv. Tome koji o tome govori u svojim pitanjima o gri­
jehu (10. pit., de Daemonibus). To možda proizlazi iz naravi ili osude
zbog grijeha. Jer, stvari su u sustavu prirode raspoređene sukladno svo­
joj naravi i svom gibanju. I, kao što viša duhovna bića, a takva su i do­
bri anđeli, pokreću nebeska tijela, tako i niža duhovna bića, kao što su
demoni, pokreću niža tijela. A, ako je ovo ograničenje demonske moći
posljedica njegove izvorne naravi, demoni, kako smatraju neki, ne pri­
padaju redu viših anđela, već ovom zemaljskom poretku koji je ustano­
vio Bog; tako smatraju filozofi. Ukoliko je, pak, tomu razlog osuda zbog
grijeha, kako tvrde teolozi, tada su demoni radi kazne protjerani iz ne­
beskih sfera i bačeni u ovu nižu atmosferu, i stoga je nisu kadri pokre­
tati, kao ni zemlju.
Ovo su odgovori na dva neodrživa argumenta: Prvi je taj da demo­
ni, budući da su kadri pokretati tijela, mogu pokretati i nebeska tijela
jer su svojom naravi bliži zvijezdama, na što aludira i posljednji argu­
ment. Odgovaramo da je ta tvrdnja neodrživa; jer, ako je prvo stajalište
točno, tada ta tijela svojom moći natkriljuju demone; ako je, pak, drugo
stajalište točno, to također znači da ih ne mogu pokretati radi kazne
zbog svoga grijeha.
Iznosi se i argument koji pobija tvrdnju o istovjetnosti kretanja cjeline
i dijela, kao što Aristotel u 4. knjizi Fizike navodi primjer (planeta op.
ur.) Zemlje i grumena zemlje; te tvrdnju da demoni, ukoliko su kadri
pokretati dio zemlje, mogu pokretati i čitavu Zemlju. Ali to nije točno,
što je jasno svakome tko sagleda razliku. No, sasvim je jasno da sku­
pljanje sjemena stvari u svrhu proizvođenja određenih učinaka, uz Bo­
žje dopuštenje, ne nadilazi njihovu prirodnu moć.
Dakle, unatoč nekim tvrdnjama da demoni u tjelesnom obličju ne
mogu stvarati djecu, i da se pod 'sinovima Božjim' razumijevaju sinovi
Šetovi, a ne demoni-inkubi, a pod 'kćerima ljudskim' potomci Kajinovi,
mnogi jasno dokazuju suprotno. A, ono što većina smatra točnim, ne
može biti posve pogrešno, kako tvrdi Aristotel u 6. knjizi Etike i na kraju
rasprave de Somno et Vigilia. I u današnje doba raspolažemo mnogim
vjerodostojnim iskazima samih vještica, koje stvarno izvode takve radnje.
Stoga izvodimo tri suda. Prvo, da ti demoni vrše najprljavije spolne
radnje, ali ne radi puke naslade, već radi onečišćenja duša i tijela onih
s kojima opće kao sukubi i inkubi. Drugo, da takvom radnjom mogu
oploditi ženu, koja nakon toga može roditi dijete, jer su kadri pohraniti
ljudsko sjeme u odgovarajuće mjesto u ženinoj utrobi, gdje se već na­
lazi odgovarajuća tvar. Na isti način mogu skupljati sjeme drugih stvari,
kojima proizvode određene učinke. Treće, da u činu stvaranja takve djece
demonima valja pripisati samo gibanje, a ne samo stvaranje, koje ne
proizlazi iz vražje moći ili tijela koje on poprima, već iz sjemena čo­
vjeka kojemu je ono uzeto; iz toga slijedi da dijete nije sin vraga, već
čovjeka.
A to je jasan odgovor onima, koji bi mogli prigovoriti da demoni
ne mogu stvarati djecu iz dva razloga: Prvo, da na stvaranje utječe
stvaralačka sila koja počiva u sjemenu
ispuštenom iz živoga bića, te da zbog
toga što tijelo koje je demon poprimio
nije takve vrste, stoga... itd. Odgovor
je jasan, naime, da vrag pohranjuje pri­
rodno stvaralačko sjeme na njegovo
odgovarajuće mjesto, itd. Drugo, može
se reći da sjeme posjeduje moć stvara­
nja samo toliko dugo koliko je u njemu
zadržana životna toplina, koja iščezava
kada se sjeme prenosi na velike udalje­
nosti. Odgovaramo da su demoni kadri
sigurno pohraniti sjeme; ili, čak, da ono
ne može lako ispariti uslijed velike br­
zine kojom ga prenose, s obzirom na .
superiornost pokretača nad stvari koja
se pokreće.
PITANJE IV
Koji demoni obavljaju radnje inkuba i sukuba?

e li katolička tvrdnja da svi nečisti duhovi izvode djela inkuba i su­


J kuba? Čini se da jest, jer, suprotno bi značilo tvrditi da među njima
postoji neki dobar poredak. Naime, kao što u Dobru postoje stupnjevi
i redovi (vidi što kaže sv. Augustin u svojoj knjizi o prirodi Dobra),
tako se Zlo osniva na neredu. No, kako među dobrim anđelima vlada
red, tako i među demonima vlada metež, te se stoga svi jednako odaju
takvim radnjama. Vidi Knjigu o Johu, 10: "U zemlju tame, u zemlju
sjene smrtne, u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična
noći najcrnjoj."
No, ne odaju li se svi takvim radnjama, to svojstvo, tad, u njima pro­
izlazi iz njihove naravi, grijeha ili, pak, kazne. A ne proizlazi iz njihove
naravi, jer se svi bez iznimke odaju grijehu, kako je pokazano u prethod­
nom pitanju. Jer, oni su samom svojom prirodom nečisti duhovi, no ne
toliko da zanemaruju svoja dobra svojstva; suptilni u svojoj opakosti,
željni nanositi štetu, naduti u svojoj oholosti, itd. Stoga ta zlodjela koja
čine proizlaze iz grijeha ili kazne. Nadalje, veći grijeh za sobom povla­
či i veću kaznu, a kako je grijeh viših anđela bio veći, oni radi kazne
moraju tim više izvoditi te nečiste radnje. Nije li to točno, objasnit
ćemo zašto se svi oni ne odaju takvim prljavštinama.
Nadalje, tvrdi se da ondje gdje nema reda ni poslušnosti, nema ni
razlikovanja; a dokazano je da među demonima nema ni reda (disci­
pline), ni poslušnosti, kao ni dogovora. Mudre izreke, 13: "Oholost rađa
samo svađu."
Nadalje, sukladno dodijeljenim im dužnostima, oni obitavaju u ni­
žim nebeskim prostranstvima, sve do Sudnjega dana, kada će svi, radi
svoga grijeha, biti izgnani u Pakao. Budući da nigdje ne piše da eman­
cipacija podrazumijeva jednakost, stoga jednakosti nema ni u dužnosti
i iskušenju.
Protiv toga govori prva glosa uz Prvu poslanicu Korinćanima, xv:
"Sve dok je svijeta, anđeli će biti podložni anđelima, ljudi ljudima, a
demoni demonima." A uz Job, xl, govori o Levijatanovim ljuskama,
koje simboliziraju đavolje sljubljene udove. Tako i među njima posto­
ji razlika u redu i dužnosti.
Nameće se i pitanje mogu li dobri anđeli obuzdavati demone i tako
ih sprječavati u vršenju tih opačina. U svezi toga valja istaknuti da se
anđeli, čijim se zapovijedima pokoravaju neprijateljske moći nazivaju
sile, kako vele sv. Grgur i sv. Augustin (O Trojstvu, 3). Buntovan i grje­
šan duh podložan je poslušnom, pobožnom i pravednom duhu. A ona
stvorenja koja su savršenija i bliža Bogu, imaju vlast nad drugima: jer
prvenstvo izvorno i isključivo pripada Bogu, iza kojega u poretku slijede
Njegova stvorenja, sukladno tome koliko su Mu bliža. Tako se dobri
anđeli nalaze iznad zlih duhova, jer uživaju Njegovu milost, koju su
demoni izgubili.
A kada se tvrdi da demoni nanose zlo bez ikakva posrednika (medija),
ili da to čine nesputano jer nisu podređeni dobrim anđelima koji ih u
tome mogu spriječiti; ili, ako su podređeni dobrim anđelima, da je zlo
koje počini podanik prouzročeno nemarom gospodara, a čini se da su
dobri anđeli doista katkad nemarni: odgovara se da su anđeli izvršitelji
božanske mudrosti. Iz toga, dakle, slijedi da dobri anđeli ne sprječavaju
uvijek opake ljude i demone u činjenju zla, jer Bog svojom providnoš-
ću dopušta zlim anđelima ili ljudima da čine zlo radi dobra koje On iz
toga izvlači.
Odgovor. Sukladna je katoličkom nauku tvrdnja da postoji određe­
ni red među unutarnjim i vanjskim djelovanjima, kao i poredak među
demonima. Iz toga slijedi da su neke opačine djela najnižih redova iz
koji su viši isključeni radi uzvišenosti svoje naravi. A općenito se tvrdi
da to proizlazi iz stjecaja triju okolnosti, naime, da takve stvari proiz­
laze iz njihove naravi, božanske mudrosti i njihove vlastite opakosti.
No, osvrnimo se podrobnije na njihovu narav. Općenito se smatra
da su neki od njih po svojoj naravi superiorni od samoga Postanka, bu­
dući da se među sobom razlikuju po obliku, jer ne postoje dva anđela
istoga oblika. To se nadovezuje na općeprihvaćeno stajalište, koje se
podudara i s mišljenjem filozofa. I Dionizije u desetom poglavlju svoga
djela O nebeskoj hijerarhiji izlaže, da u istome redu postoje tri zasebna
stupnja; a valja nam se s time složiti, jer oba su netjelesna i duhovna.
Vidi i što kaže sv. Toma (ii. 2). Jer, grijehom nisu izgubili svoju narav,
niti su demoni nakon Pada izgubili svoje darove, o čemu smo prije go­
vorili; tako i u svom djelovanju slijede svoja prirodna stanja. Stoga su
i njihove naravi i djelovanja različita i brojna.
To je sukladno i božanskoj mudrosti; "Koje postoje, od Boga su po­
stavljene" (Poslanica Rimljanima, 13.). No, budući daje Bog izaslao
demone kao iskušenje ljudima i kaznu prokletima, tako oni napastuju
ljude izvana, na najrazličitije načine.
To je sukladno i njihovoj opakosti. Naime, budući da su neprijatelji
ljudskoga roda, shodno tome se protiv njega i bore; stoga žele ljudima
nanositi što veća zla, što i čine. Iz toga slijedi da svi ne izvršavaju na isti
način svoje najgnusnije opačine.
To dodatno potkrjepljuje sljedeće razmatranje. Naime, kako je re­
čeno, budući da radnja proizlazi iz prirode stvari, oni podređenih nara­
vi moraju u svom djelovanju biti podređeni sami sebi, kao što je slučaj
s tjelesnim tvarima. Budući da se u prirodnom poretku niža tijela na­
laze ispod nebeskih tijela, a njihova su djelovanja i kretanja podložne
djelovanju i kretanjima nebeskih tijela; i, budući da se demoni, kako
je rečeno, također među sobom razlikuju u prirodnom sustavu; iz toga
slijedi da se među sobom razlikuju i svojim prirodnim radnjama, vanj­
skim i nutarnjim, što se osobito odnosi na izvođenje navedenih opačina.
Iz toga se zaključuje sljedeće. Budući da te opačine uglavnom nisu
svojstvene uzvišenoj anđeoskoj naravi, tako se i najopakija i najzvjer-
skija ljudska djela imaju razmatrati sama po sebi, a ne s obzirom na
funkciju ljudske naravi i uzroka.
I na kraju, budući da se vjeruje da su neki demoni izbačeni iz sva­
koga poretka, razumno je tvrditi da su oni demoni koji su ispali iz naj­
nižega kora, pa čak i najnižega reda, ovlašteni da čine te i druge opačine,
te da ih uistinu i čine.
Nadalje, valja osobito imati na umu da u Svetome pismu, premda
ono govori o inkubima i sukubima koji pohotno žude za ženama, nigdje
ne čitamo da su sagriješili protiv prirode. Ne govorimo samo o sodo-
miji, već o svakom drugom protuprirodnom grijehu koji predstavlja
nedopušteno djelo. A da je mnogo onih koji tako sagrješuju, pokazuje
činjenica da se demoni svih redova, gnušaju i stide takvih djela. Čini
se da o tome govori glosa uz xix. odlomak knjige proroka Ezekiela, gdje
se veli: "Predat ću te u ruke onih koji obitavaju u zemlji Izraelovoj,
naime zlih duhova, koji će se sramiti nad vašim opačinama, što znači,
grijeha protiv prirode". A onaj tko proučava uvidjet će što autoriteti
razumijevaju pod demonima. Jer, Bog nijedan grijeh nije toliko često
kažnjavao sramotnom smrću mnoštva.
Doista, mnogi vele i uistinu u to vjeruju, da nitko ne može nekažnjivo
činiti takve opačine dulje od smrtnoga života Kristova, koji trajaše
trideset i tri godine, osim ako ga Otkupitelj ne izbavi svojom posebnom
milošću. A to dokazuje činjenica da su u tom grijehu često zabludjeli
osamdesetogodišnjaci i stogodišnjaci, koji su do tada vodili život u
skladu s Kristovim naukom; a kada su Ga se jednom odrekli, teško su
se mogli osloboditi tih poroka i ishoditi osobno spasenje.
Nadalje, imena demona ukazuju na njihovo mjesto u poretku i na
njihovu službu. Naime, premda ih Sveto pismo zbog različitosti njihovih
svojstava sve naziva istim imenom, naime, imenom vraga, ono nas uje­
dno naučava da Jedan upravlja tim nečistim djelima, dok su Drugome
podvrgnute neke druge opačine. Naime, svi se nečisti duhovi u Svetom
pismu i u govoru, običavaju nazivati imenom diabolus, od dia, što
znači dva i bolus, što znači zalogaj, jer on ubija dvije stvari, tijelo i dušu.
To se podudara i s etimologijom, jer na grčkom jeziku diabolus znači
utamničen, što je također prikladno, jer mu nije dopušteno činiti zla ko­
liko želi. Nadalje, diabolus može značiti strmoglavljivanje, budući da
se strmoglavio, odnosno pao, metaforički i doslovno. Običava se nazivati
i demonom, naime, onime koji je žedan krvi, jer žudi za grijehom i na­
vodi na njega, zahvaljujući svojoj trostrukoj odličnosti, naime, suptilno­
sti svoje prirode, dugovjekog iskustva i moći otkrivanja dobrih duša.
Nazivaju ga i Belijal, što znači 'nepodjarmljen ili bez gospodara', jer
se bori protiv onoga kojemu je podčinjen. Nosi ime i Beelzebub, što
znači 'gospodar muha', odnosno duša grješnika koji odbaciše pravu vjeru
Kristovu. I Sotona, odnosno Protivnik; vidi Prvu Petrovu poslanicu,
5: "Protivnik vaš, đavao, obilazi..." I Behemot, odnosno 'zvijer', jer
navodi ljude da se odaju zvjerskim bludima.
Ali demon razvrata i gospodar te opačine zove se Asmodej, što znači
'Zatornik', jer zbog ovoga su grijeha Sodoma i četiri druga grada kažnje­
ni stravičnim uništenjem. Isto tako, zloduh oholosti zove se Levijatan,
što znači 'njihovo uvećanje', jer, kada je Lucifer iskušavao naše praro­
ditelje, oholo im je obećao pobožanstvenjenje. O njemu Gospodin pro­
govara kroz Izaiju: "U onaj dan kaznit će Jahve, mačem ljutim, velikim
i jakim Levijatana, zmiju hitru, Levijatana, zmiju vijugavu." A demon
lakomosti i pohlepa za bogatstvom naziva se Mamon, kojega Krist
spominje u Evanđelju (Matej, 6), "Ne možete služiti Bogu, itd."
Slijede argumenti. Prvo, dobro može biti otkriveno bez zla, ali zlo
ne može postojati i biti otkriveno bez dobra, jer ono se izlijeva na stvo­
renje koje je po naravi dobro. I stoga su demoni, ukoliko im je narav
dobra, dosuđeni prirodnim slijedom; a o njihovim djelima vidi Knjigu
o Jobu, 10.
Drugo, može se reći da demoni odaslani da djeluju, ne počivaju u
Paklu, već u nižim nebeskim sferama. Ondje među sobom imaju svoj
poredak, koji neće imati u Paklu. Iz toga slijedi da je među njima za­
vladao nered, jer su pokušali dosegnuti blaženstvo onoga dana kada su
nepovratno pali iz toga reda. Može se reći i da će čak i u Paklu među
njima postojati razlika u stupnjevima moći i kažnjavanja, jer će samo
neki imati odobrenje da napastuju duše. No, ti će stupnjevi, kao i muke,
proizlaziti od Boga, a ne od njih samih.
Treće, kada se kaže da su viši demoni strože kažnjeni, jer su više
griješili i da su, stoga, obvezni vršiti ta nečista djela, odgovara se da je
grijeh suodnosan kazni, a ne činu ili naravi; i stoga se oni, radi odlično-
sti svoje naravi ne odaju takvim opačinama, a ne radi svoga grijeha ili
kazne. Iako svi nečisti duhovi žude nanositi zlo, neki tomu teže više
od drugih, ovisno o tomu koliko su im naravi dublje porinute u tamu.

Četvrto, tvrdi se da se demoni među sobom slažu, no ne radi prija­


teljstva, već radi svoje opakosti, i to po tome što mrze ljudski rod i svim
svojim silama nastoje činiti nepravdu. A takvo slaganje nalazimo među
pokvarenima koji se udružuju i ovlašćuju one, koji se izdvajaju svojom
darovitošću da izvršavaju određena zlodjela.
Peto, premda svi trpe kaznu zatočeništva, sada, u nižoj atmosferi i
poslije, u Paklu, svima nisu određene iste kazne i dužnosti: jer, što im
je narav uzvišenija, a služba veća, podvrgnuti su težoj kazni. Vidi
Knjigu mudrosti, 6: "Moćnici će biti moćno kažnjeni."

PITANJE V.
Što je uzrok povećanju broja čarobnjačkih djela?
Zašto se čarobnjačko umijeće u tolikoj mjeri proširilo?
e li katolička tvrdnja da na podrijetlo čarobnjaštva i njegovo širenje
J utječu nebeska tijela; ili, pak, ono proizlazi iz opakosti kojom obi­
luje ljudska narav, a ne opačina inkuba i sukuba? A čini se da oni iz­
viru iz opakosti samoga čovjeka. Jer, sv. Augustin u Knjizi LXXXIII
kaže da uzrok čovjekove izopačenosti počiva u njegovoj volji, bez
obzira sagrješuje li na osobni ili tuđi nagovor. Ali, upravo grijeh čini
vješticu izopačenom, i stoga on proizlazi iz ljudske volje, a ne od vraga.
Na istome mjestu govori o slobodnoj volji, o tome da uzrok čovjekove
opakosti počiva u njemu samome. I zaključuje: čovjekov grijeh proi­
zlazi iz slobodne volje, koju vrag ne može uništiti jer bi to isključivalo
slobodu: stoga vrag ne može biti uzrok toga, niti kojega drugog grijeha.
Nadalje, u Knjizi crkvenog nauka piše: "Đavao ne pobuđuje sve naše
zle misli, već one katkad proistječu iz našeg osobnog rasuđivanja."
No, smatra se da pravi izvor čarobnjaštva nisu demoni, već da ono
proizlazi iz utjecaja nebeskih tijela. Jer, kao što se svako mnoštvo svodi
na jedinstvo, tako se i sve što ima više obličja svodi na neki jedinstven
uzrok. Ali, grješna su i krijeposna ljudska djela, dobra i loša, raznolika i
brojna, pa se čini da se mogu podvesti pod neke uzroke usklađenoga
kretanja i pokretanja. A takve možemo pripisati samo kretanjima zvi­
jezda, što znači da su ta tijela uzroci takvih djela.
Nadalje, da zvijezde uistinu nisu uzrok dobrih i zlih ljudskih djela,
astrolozi ne bi tako često pretkazivali ishode ratova i drugih ljudskih
postupaka: stoga su na neki način uzrok.
Nadalje, zvijezde mogu utjecati i na same demone u izvođenju od­
ređenih čarolija; s obzirom na to, još više mogu utjecati na ljude. Izlažu
se tri dokaza u potvrdu te pretpostavke. Neke ljude koje nazivaju mjese­
čarima, demoni napastuju češće tijekom određenih razdoblja, premda
bi ih radije stalno napastovali da i na njih ne utječu određene mjese­
čeve mijene. To potkrjepljuje činjenica da nekromanti promatraju od­
ređene konstelacije radi zazivanja demona, što čine upravo stoga jer znaju
da su ti demoni podređeni zvijezdama.
Kao dokaz se navodi i sljedeće. Demoni se, kako tvrdi sv. Augustin
(O državi Božjoj, 10), koriste nižim tijelima, kao što su biljke, kamenje,
životinje, stanoviti zvuci i glasovi, te slike. No, budući da su nebeska
tijela moćnija od nižih tijela, tako i zvijezde imaju daleko snažniji utje­
caj od tih stvari. I vještice su potčinjene po tome što njihova djela pro­
istječu iz utjecaja tih tijela, a ne od pomoći zlih duhova. Taj argument
potkrjepljuje xvi. odlomak Prve knjige o Samuelu, koji kazuje kako je
David zvucima svoje harfe protjerao zlog duha koji je opsjedao Šaula,
te ga tako umirio.
Ali, protiv toga. Posljedica mora proizaći iz uzroka; a vještičja su
djela takva da ne mogu biti učinjena bez pomoći demona, kako poka­
zuje sv. Izidor (Etika VIII) svojim opisom vještica. Vještice se tako
nazivaju zbog opakosti svojih vradžbina, jer one uznemiruju elemente
i smućuju pamet ljudima, te zazivima, bez primjene ikakva otrovnog
napitka, uništavaju duše, itd. Ali, takve učinke ne mogu prouzročiti
zvijezde posredstvom čovjeka.
Osim toga, Aristotel u svojoj Etici ukazuje na poteškoću spozna­
vanja izvorišta misli, i tvrdi da je taj uzrok sigurno vanjski. Jer, sve što
počinje ima svoj uzrok. Čovjek počinje činiti ono što želi, a počinje
željeti uslijed nekog prethodnog poticaja; a takav prethodan poticaj
nedvojbeno proizlazi iz beskonačnog ili, pak, proizlazi iz nekog vanj­
skog uzroka koji u čovjeku pobuđuje poticaj. Možda, pak, sve to proi­
zlazi iz slučaja, što bi značilo da su sve ljudske radnje nehotične (slu­
čajne), što je apsurdno. Dakle, tvrdi se da je uzrok dobra u dobrima
Bog, koji nije uzrok grijeha. Ali, što se tiče pokvarenih, kada čovjek
počinje težiti grijehu i voljan ga je počiniti, i tomu mora biti neki vanjski
uzrok. A taj uzrok može biti samo vrag, osobito u slučaju vještica, kako
je gore pokazano, jer zvijezde ne mogu izazvati takva djela. Istina je, da­
kle, jasna.
Nadalje, ono što utječe na motiv, utječe i na njime prouzročenu po­
sljedicu. Volju potiče ono što se opaža čulima ili intelektom, a oba su
podvrgnuta vražjoj vlasti. Jer, sv. Augustin u 83. knjizi kaže: "To zlo
koje proistječe od đavla, uvlači se kroz sva čula; smješta se u slikama,
prilagođava se bojama, sljubljuje se sa zvukovima, vreba u žučljivoj
raspravi, prebiva u mirisima, prožima aromama i ispunjava osobitim
parama sva korita razuma." Dakle, jasno je da je vrag kadar utjecati na
volju, koja je izravan uzrok grijeha.
Osim toga, sve što ima slobodu izbora iziskuje neki odlučujući
čimbenik, koji će ga usmjeriti na djelovanje. A čovjekova slobodna
volja ima izbor između dobra i zla; stoga ga nešto mora usmjeriti ka
zlu prije nego li počini grijeh. A čini se da je to poglavito vražje djelo,
osobito kada je riječ o vješticama, čija je volja prilagođena za zlo. Da­
kle, čini se da je vražja zla volja uzrok zle volje čovjeka, osobito vješti­
ca. Taj se argument može ovako potkrijepiti: kao što se dobri anđeo
naginje dobru, tako i zli anđeo naginje zlu; no, prvi usmjerava čovjeka
prema dobru, dok ga drugi usmjerava ka zlu. Jer, kako kaže Dionizije,
najniže ima svoj uzrok u najvišemu, što je nepromjenjiv i vječan bo­
žanski zakon.
Odgovor. Oni koji tvrde da čarobnjaštvo proizlazi iz utjecaja zvije­
zda, krivi su zbog tri zablude. Prvo, ono ne može potjecati od astroma-
nata, izrađivača horoskopa i gatalaca. Jer, postavi li se pitanje jesu li
zvijezde uzrokom čarobnjačke opačine u ljudima, tada, s obzirom na
raznovrsnost ljudskih naravi, i radi zagovaranja prave vjere, valja us­
trajati na razlikovanju. Naime, dva su načina kojima možemo utvrditi
da zvijezde utječu na ljudske naravi. Potpuno i iz prisile, ili voljom i
slučajem. A prvo nije samo netočno, već je uistinu krivovjerno i pro­
tivno kršćanskoj religiji da se prava vjera ne može održati na takvoj
zabludi. I stoga, onaj tko tvrdi da sve iz prisile proistječe od zvijezda,
oduzima svaku zaslugu, a time i svaku krivnju: oduzima i milost, a ti­
me i slavu. Jer, ta zabluda šteti čestitosti naravi, jer krivnja grješnika
se svaljuje na zvijezde, vjeruje se da je dopušteno griješiti bez krivnje,
te se čovjek odaje štovanju i klanjanju zvijezdama.
No, što se tiče tvrdnje da je različitost ljudskih naravi uvjetovana
rasporedom zvijezda, to je točno i ne protuslovi razumu ni vjeri. Naime,
očito je da tjelesno stanje na mnoge načine uzrokuje promjene dušev­
nog stanja i raspoloženja; jer duša općenito oponaša stanje tijela, kako
je rečeno u Šest načela. Zato su kolerici naprašiti, sangvinici dobrodu­
šni, melankolici zavidni, a flegmatici tromi. No to nije isključivo, jer
duša je gospodar svoga tijela, osobito kada ima pomoć milosti. Tako i
među kolericima nalazimo obzirne, a među melankolicima dobro­
dušne. Prema tome, kada zvijezde utječu na oblikovanje i svojstvo čo­
vjekova duševnog stanja, općenito se smatra da one, premda posredno,
utječu na čovjekovu narav, ali veoma slabo: naime, niže biće ima veći
utjecaj na duševna stanja od zvijezda.
Zato sv. Augustin (O državi Božjoj, V), kada razmatra pitanje o
dvojici braće, koja se istodobno razbolješe i ozdraviše, odobrava Hipo-
kratov sud nauštrb suda astronoma. Naime, Hipokrat je odgovorio da
je to radi sličnosti njihovih duševnih stanja, dok je astronom tvrdio da
se to dogodilo jer bijahu rođeni i začeti pod istim položajem zviježđa.
Liječnikov je odgovor bio bolji, jer je on naveo vjerodostojniji i izravniji
uzrok. Stoga, dakle, valja reći da utjecaji zvijezda u izvjesnoj mjeri do­
prinose vještičjoj zlobi, prihvati li se stajalište da su tijela doista podlo­
žna takvom utjecaju, koji ih čini sklonima takvoj opačini, umjesto kak­
vim drugim, grješnim ili krijeposnim djelima: no, pogrešno je tvrditi da
je takvo stanje neophodno, izravno i dovoljno, jer je posredno i slučajno.
Neodrživ je i prigovor koji se osniva na knjizi filozofa o svojstvima
elemenata, gdje se tvrdi kako se kraljevstva raspadaju i zemlje raseljuju
u vrijeme konjunkcije Jupitera i Saturna; a iz toga se zaključuje da se
takve stvari događaju neovisno o slobodnoj volji ljudi kojom, dakle,
upravljaju zvijezde. A odgovara se da filozof time ne podrazumijeva
da se ljudi ne mogu oduprijeti utjecaju toga zviježđa koje ih navodi na
neslogu, već da to ne žele. Jer, kako kaže Ptolemej u Almagestu39:
40
"Mudrac će gospodariti zvijezdama." Jer, budući da je utjecaj Sa-
turna turoban i loš, a Jupiterov veoma blagotvoran, konjunkcija tih dvaju
planeta može među ljudima izazvati svađe i razdor. Međutim, svojom
se slobodnom voljom ljudi mogu oduprijeti toj negativnoj inklinaciji,
a veoma lako uz pomoć Božje milosti.
Neodrživ je i prigovor koji se osniva na iskazu sv. Ivana Damaščan-
41
skog , koji kaže (II. knjiga, vi. pogl.) da kometi često navješćuju smrt
kraljeva. Naime, čak i da prihvatimo stajalište sv. Ivana Damaščanskog

39) 'Almagest'. Claudius Ptolemaeus je bio čuveni matematičar, astronom i geograf. Što se tiče
njegova života, poznato je samo da se 139. po Kr. nalazio u Aleksandriji i da je umro nakon ožuj­
ka 161., budući da je nadživio Antoniusa Piusa. Veoma je poznato njegovo djelo 'Geografija',
od kojega je možda poznatije , koje se običava nazivati arapskim
imenom, 'Almagest'. Budući da isti naslov nosi
i djelo 'Tetrabiblus', koje se bavi astrologijom, Arapi su, kako bi ih razlikovali, veće djelo
nazvali , poslije ; naslov Almagest' složenica je tog posljednjeg pridje-
va i arapskog člana. Djelo je podijeljeno na trinaest knjiga, od kojih su suvremenom astronomu
najzanimljivije VII. i VIII., jer sadrže katalog zvijezda. Najboljim prijevodom 'Almagesta'
smatra se: Halmino, Pariz, 1813.-16., dva sveska, 4 to.
40) "Sapiens homo dominabitur astris ". Ova čuvena izreka često se citira. Usp. Tomkisovu
dramu 'Albumazar' (izvedeno u Cambridgeu, ožujak, 1615.), I, 7, gdje Albumazar kaže:
"Doista, mudri ga je Egipćanin Ptolemej izgovorio kao istinito proročanstvo,
Sapiens dominabitur astris. "
U III Knjizi, Epigram 186, prvog objavljenog djela Johna Owena, čitamo:
"Fata regunt reges; sapiens dominabitur astris. "
Legenda o sir Sampsonu u Congreveovu komediju 'Ljubav za ljubav', izvedena u Lincoln's
Inn Fieldsu, 30. travnja 1695., II, I, zadirkujući staru Dalekovidnost, koja glasno kliče u po­
tvrdu utjecaja zvijezda, odgovara mu: "Kažem ti, mudra sam; i sapiens dominabitur astris; i
latinski ti to dokazuje." Prema bilješci W. Aldisa Wrighta o Baconovu djelu 'Unapređenje
znanja', II, xxiii, 12: "Gosp. Ellis kaže da Cognatus tu rečenicu pripisuje Ptolemeju." Riječ
je o Cognacijevoj zbirci drevnih izreka, koja se, zajedno s Erazmovim djelom 'Adagia' i dru­
gim riznicama čuvenih izreka i poslovica, može pronaći u svesku naslovljenom Adagia', a
koju je zbirku sastavio Joynaeus. Joannes Nevizanus, 'Sylva Nuptialis', II, 96, bilježi: "Dicit
tamen Bal. in c.j. at lite pand. quod sapiens dominabitur astris. " Bal. je Baldus, Baldo degli
Ubaldi (rođ. 1327.), najpoznatiji kanonist svoga vremena i profesor utriusque iuris pri Sveu­
čilištu u Padovi, Perugiji i Piacenzi, koji je napisao velik broj glosa o 'Corpus Iuris Civilis'.
Burton, Anatomija melankolije', citira 'sapiens', itd., a A. R. Shilleto u svojim bilješkama
piše da iste riječi navodi i Jeremy Taylor, te da njegov najbolji urednik, C. G. Eden, nije uspio
otkriti podrijetlo te izreke.
41) 'Sv. Ivan'. Sv. Ivan Damaščanski, crkveni naučitelj, rođen u Damasku oko 676., umro iz­
među 754. i 787. Navod uzet iz , trećeg
dijela jednog od njegovih najznačajnijih djela, , 'Vrela spoznaje'. Taj treći
koje je, kako jasno proizlazi iz spomenute knjige, oprečno stajalištu fi­
lozofa, ta tvrdnja nije dokaz neminovnosti ljudskih postupaka. Jer, sv.
Ivan smatra da komet nije prirodna pojava, niti je jedna od zvijezda
nebeskog svoda, stoga ni njegovo značenje ni utjecaj nisu prirodni. On
tvrdi da kometi nisu dijelovi zvijezda iz vremena postanka, već su stvo­
reni s posebnim ciljem i potom, božanskom zapoviješću, uništeni. To je,
dakle, mišljenje sv. Ivana Damaščanskog. Ali, Bog takvim znakom na­
vješćuje smrt kraljeva, a ne drugih ljudi, i to stoga što je kralj javna oso­
ba, čija smrt može izazvati pomutnju u kraljevstvu. I anđeli budnije
čuvaju kraljeve radi općeg dobra; a kraljevi se rađaju i umiru posredo­
vanjem anđela.
Održivo je i stajalište filozofa koji kažu da je komet vruća i suha
nakupina nastala u višem dijelu svemira u blizini vatre, te da oblikovana
kugla te vruće i suhe pare preuzima obličje zvijezde. Ali, nezdruženi
dijelovi te pare protežu se dugim krajevima spojenima o tu kuglu i
svojevrstan su joj dodatak. Prema takvom stajalištu, ona slučajno, a ne
po sebi, pretkazuje smrt, koja slijedi nakon izlaganja vrućini i suhoći.
Budući da se bogati uglavnom hrane vrućom i suhom hranom, mnogi
od njih pod takvim okolnostima umiru; a među njima najviše pozor­
nosti pobuđuje smrt kraljeva i prinčeva. Pomnim razmatranjem zaklju­
čujemo da takvo gledište ne odstupa znatno od stajališta sv. Ivana Da­
maščanskog, osim u pogledu djelovanja i suradnje anđela koje k ni
filozofi ne mogu zanemariti. Naime, čak i kada pare svojom suhoćom
i vrućinom ne utječu na stvaranje kometa, komet se ipak, iz već izlo­
ženih razloga, može oblikovati djelovanjem anđela.
Iz toga slijedi da ni zvijezda koja je navijestila smrt mudroga Tome,
nije bila jedna od zvijezda nebeskoga svoda, već ju je oblikovao anđeo
iz neke prikladne tvari i, nakon što je izvršila svoju funkciju, iznova
se raspršila.
Bez obzira kojemu se od ovih stajališta priklonili, iz rečenog vidi­
mo da zvijezde svojom prirođenom moći ne utječu na slobodnu volju,
a prema tome ni na ljudsku zlobu i narav.
dio, 'Prava vjera', o kojemu je ovdje riječ, valja se smatrati najmonumentalnijom raspravom
sv. Ivana Damaščanskog, koji je u njoj izložio svoje sveobuhvatno znanje o astronomiji svoga
vremena. Vrijedi istaknuti da Sprenger pridaje premali značaj autoritetu sv. Ivana, jer riječi
toga naučitelja imaju veliku težinu. Jedina potpuna zbirka djela sv. Ivana Damaščanskog je
ona Michaela Lequiena, O. P., objavljena u Parizu 1717. i Veneciji 1748. Migne je objavio
drugo izdanje djela 'Patres Graeci', XCIV-XCVI, uz dodatak nekih djela, koja se običavaju
pripisivati istom autoru.
Vrijedi, nadalje, istaknuti da astronomi često pretkazuju istinu, i da
se njihova pretkazanja uglavnom odnose na jednu zemlju ili jedan
narod. A to je stoga što svoja pretkazanja izvode iz promatranja zvije­
zda, koje, prema održivijem gledištu, imaju veći, premda ne nemino­
van utjecaj nad postupcima ljudskog roda općenito, odnosno, jednoga
naroda ili zemlje, nego nad radnjama pojedinca; a to je stoga što se
narod uglavnom više pokorava prirodnom stanju tijela od pojedinca.
No, to samo uzgred spominjemo.
Katoličko stajalište, nadalje, branimo pobijanjem zabluda izrađi­
42
vača horoskopa i matematičara koji štuju božicu sreće. O njima sv.
Izidor (Etika, VIII. 9) kaže da se oni koji izrađuju horoskope tako
nazivaju, jer promatraju zvijezde u trenutku rođenja ljudi, i općenito
se nazivaju matematičarima; a u istoj knjizi (2. pogl.) kaže da Fortuna
svoje ime izvodi iz slučaja, te da je to božica koja se hirovito poigra­
va ljudskim poslovima. A slijepom se naziva jer posvuda tumara ne
obazirući se na zasluge, dolazeći jednako i dobrima i lošima. Toliko o
Izidoru. No, vjerovanje da postoji takva božica, ili da nesreće koje po­
gađaju tijela i stvorenja, a koje se pripisuju čarobnjaštvu, ustvari treba
pripisati toj božice sreće, puka je idolatrija: tako je protivna vjeri, kao
i općem učenju filozofa, tvrdnja da su vještice rođene upravo sa svrhom
da izvade takva djela na svijetu. Tko želi može se uputiti na 87. pitanje
3. knjige Tomine Sume o vjeri protiv pogana, itd.

42) 'Matematičari'. Premda u Cicerona i Seneke 'mathematicus' znači matematičar, u kasni­


jem latinskom ta riječ uvijek označava astrologa, divinatora, čarobnjaka. Rimski je zakon
matematičare ('Mathematici') kazneno progonio kao posvećenike goeteije. Njihovo je umijeće
najstrože osudio Dioklecijan (A.D. 284.-305.) sljedećim riječima: "Artem geometriae discere
atque exercere publice interest, ars autem mathematica damnabilis interdictaest omnino."
Riječ 'matematičar' u engleskom je jeziku katkad označavala astrologa, gataoca. Tako, prim­
jerice, u Shirleyevoj komediji 'Sestre' (III, praizv. travanj 1642.), kada razbojnici prerušeni u
vračeve upadaju u dvorac, Giovanni ulazi vičući: "Gospodine upravitelju, ondje su neobični
momci! I odjeveni su u posve neobična ruha; nazivaju se matematičarima. " "Kojim razlogom
dolaze? ", upita upravitelj. "Da ponude svoje usluge mojoj Gospi i da pretkazuju budućnost",
odgovori. A kada ih Antonio ugleda, zagrmi:
Njezina je kuća otvorena za te šarlatane, varalice i akrobate, koji moju gospu Gewgaw ob­
manjuju i laskaju joj...
Što ste vi, gospodine?
Strozzo. Jedan od matematičara, plemeniti signior.
Antonio. Matematičari! Melezu,
Kako se usuđuješ nazivati sebe tako učenim imenom?
Ti si jedan od onih lupeža što tumaraju zemljom,
I preživljuju vadeći crve iz prstiju budala.
Bez obzira, radi onih koji možda ne raspolažu mnoštvom knjiga,
jedna se točka ne smije zanemariti. Ondje je spomenuto da su tri stvari
u čovjeku koje valja uzeti u obzir, a kojima upravljaju tri nebeska uz­
roka, naime, volja, intelekt (um) i tijelo. Prvom od njih izravno i is­
ključivo upravlja Bog, drugom anđeo, a trećom nebesko tijelo. Bog iz­
ravno upravlja izbor i volju ka dobrim djelima, kako veli Sveto pismo
(Izreke, xxi): "Kraljevo je srce u ruci Jahve kao voda tekućica; vodi ga
kuda god hoće." Riječima 'kraljevo srce' želi se naznačiti, da se veliki
ne mogu suprotstaviti Njegovoj volji, a to su još manje kadri ostali. I
sv. Pavao veli: "Bog koji učini da želimo i činimo dobro."
Ljudskim umom upravlja Bog posredstvom anđela. I onim tjelesnim
radnjama, vanjskim i unutarnjim, koje su prirodne čovjeku, upravlja
Bog posredstvom anđela i nebeskih tijela. Jer, Blaženi Dionizije (de
Divin, nom., IV) kaže da su nebeska tijela uzrok zbivanja na ovome
svijetu; premda pri tome ne spominje usud.
A budući da ljudskim tijelom upravljaju nebeska tijela, umom an­
đeli, a voljom Bog, može se dogoditi da čovjeka, odbije li Boga koji
ga nadahnjuje na dobro i vodstvo svojih dobrih anđela, njegove tjelesne
sklonosti navedu da čini one stvari, na koje ga navode zvijezde svojim
utjecajem, čime se njegova volja i um zapliću u zlobu i zabludu.
Međutim, zvijezde ni na koga ne mogu utjecati u toj mjeri da ga
navedu na grijeh u koji su se uplele vještice, kao što su krvoproliće,
krađa ili razbojništvo ili čak najgore prljavštine; a isto vrijedi i za druge
prirodne pojave.
Nadalje, kako govori William Pariški u svom djelu De Uniuerso,
iskustvom je dokazano da maslina, posadi li je bludnica, neće donosi­
ti plodove, a posadi li je čestita žena, urodit će plodom. A liječnik će
pri liječenju, ratar pri sijanju ili vojnik u borbi, činiti mnogo više uz
pomoć zvijezda od drugoga koji posjeduje iste vještine.
Katoličko stajalište branimo i pobijanjem vjerovanja u sudbinu.
Pritom valja istaknuti da je vjerovanje u sudbinu u jednom smislu su­
kladno katoličkoj vjeri, no u drugom je posve heretičko. Jer, sudbinu
možemo tumačiti na način na koji je razumijevaju neki neznabošci i
matematičari, koji smatraju da na različitost ljudskih naravi neminov­
no utječe položaj zvijezda. Tako je čarobnjak sudbinom predodređen
da bude čarobnjak, čak i ako mu je narav dobra, jer je na to utjecao po­
ložaj zvijezda u trenutku kada je bio začet ili rođen. A tu silu nazivaju
sudbinom.
Međutim, osim što je pogrešno, takvo je stajalište heretičko i gnus­
no, jer za sobom neizbježno povlači gubitak, kako je pokazano prilikom
pobijanja prve zablude. Naime, takva zabluda otklanja svaki razlog za
zaslugu ili krivnju, milost i slavu, što Boga čini tvorcem našega grije­
ha, i za sobom povlači i druge takve nesuvislosti. Stoga, dakle, to poi­
manje sudbine valja u cijelosti odbaciti jer ona ne postoji. A o tome sv.
Grgur u svojoj homiliji o epifaniji, kaže sljedeće: "Strana je srcu vjer­
nika pomisao da postoji sudbina."
Premda se čini, s obzirom na nesuvislost obaju stajališta, da se ovo
mišljenje podudara s onim koje se odnosi na astrologe, ona se ipak ra­
zilaze po pitanju utjecaja zvijezda i gibanja sedam planeta.
Ali, sudbina bi se mogla smatrati svojevrsnom drugom naravi, ili
sustavom posrednih uzroka koji izvode pretkazane božanske učinke.
U tome, pak, smislu, sudbina doista postoji. Jer, Bog svojom provid-
nošću ostvaruje učinke posredovanjem uzroka, u stvarima podvrgnu­
tima posrednim uzrocima; premda to ne vrijedi u nekim drugim stvarima,
kao što je stvaranje duša, očitovanje slave Božje i stjecanje milosti.
I anđeli mogu sudjelovati u udjeljivanju Božje milosti, nadahnjujući
i usmjeravajući razum i volju, pa se može reći da određeni sustav poslje­
dica na isti način proistječe iz providnosti ili čak sudbine. Naime, to
se razmatra na sljedeći način: da Bog posjeduje svojstvo koje se može
nazvati providnošću, ili se, pak, može reći da je odredio posredne uzroke
za ostvarenje nekih Svojih ciljeva; u toj je mjeri sudbina racionalna
činjenica. Na taj način Boetije govori o sudbini (De Consolatione IV
('O utjesi filozofije')): "Sudbina je prirođeno stanje promjenjivih
stvari kojim Providnost veže stvari uz ono što je predodredila."
Ipak, mudri su sveci zazirali od primjene toga naziva, radi onih koji
su iskrivili njegovo značenje, pripisujući ga utjecaju sile zvijezda.
Stoga sv. Augustin (O državi Božjoj, V) kaže: "Pripisuje li tko ljudske
poslove sudbini, kojom razumijevaju Božju volju i moć, neka zadrži
svoje mišljenje, ali vi ga ispravite."
Dakle, sve rečeno jasno odgovara na pitanje jesu li sve stvari,
uključujući čarobnjačka djela, podložne sudbini. Naime, tvrdi li se da
je sudbina poredak posrednih uzroka predodređenih božanskih učinaka,
odnosno, ostvarenje Božje volje posrednim uzrocima, tada su u toj mje­
ri podložne sudbini, odnosno posrednim uzrocima koje je odredio
Bog, a utjecaj je zvijezda jedan od tih posrednih uzroka. Ali, one stvari
koje izravno proizlaze od Boga, kao što je stvaranje, glorifikacija tje­
lesnih i duhovnih bića i druge takve stvari, nisu podložne takvoj sudbini.
To stajalište podržava i Boetije u spomenutoj knjizi, kada kaže da na
one stvari koje su bliže Bogu, ne utječe volja sudbine. Dakle, budući
da djela vještica ne pripadaju uobičajenom sustavu prirode, ona nisu
podložna tim posrednim uzrocima. Drugim riječima, po svom podrije­
tlu nisu podložne sudbini, već drugim uzrocima.

Čarobnjaštvu nisu uzrok sile koje pokreću zvijezde.


Iz navedenog, dakle, proizlazi da čarobnjaštvo, budući da nije poslje­
dica spomenutih uzroka, nije uzrokovano ni zasebnim bitima, odnosno
silama koje pokreću zvijezde; premda se čini da je takvo bilo stajalište
Avicene i njegove škole, i to iz sljedećih razloga. Oni su tvrdili da su
to zasebne sile više od naših duša; a i sama duša može katkad, snagom
mašte ili jednostavno uslijed straha, izazvati promjenu u svom, a katkad
čak i u drugom tijelu. Naprimjer, čovjek koji hoda daskom postavlje­
nom na visokome mjestu, lako će pasti, ali u svom strahu on zamišlja
da će stvarno pasti. No, leži li daska na tlu, neće pasti, jer nema razloga
da strahuje od pada. Tako se uslijed poimanja duše, tijelo pohotnog i
gnjevnog zagrijava, dok se tijelo strašljivog hladi. Isto tako čovjek može
umišljajući takve stvari, ili uslijed velikog straha, oboljeti od groznice
i kuge. I duša može utjecati na drugo tijelo, kao i na svoje, tako da i
ono ozdravi ili oboli; a tomu se kao uzrok pripisuje začaranost, o kojoj
smo prethodno govorili.
Budući da se prema tom stajalištu, vještičje radnje pripisuju silama
koje pokreću zvijezde, a možda i samim zvijezdama, valja nam onome
što smo o toj materiji već rekli dodati da je i to nemoguće. Jer, sile koje
pokreću zvijezde su dobre i inteligentne biti, ne samo svojom naravi,
već i voljom, što potvrđuje činjenica da one djeluju za dobrobit čitavoga
svemira. Ali, ono stvorenje koje pomaže izvršenju čarobnjačkih radnji,
ne može svojom voljom biti dobro, premda je možda dobro po svojoj
naravi. Stoga je nemoguće na te dvije biti primijeniti isti sud.
Činjenica, pak, da takva bit ne može imati dobru volju, dokazuje se
na sljedeći način. Naime, dobrohotna inteligencija ne može štititi one
koji postupaju protivno krijeposti, a takve su vrste vještičja djela. Jer,
u Drugom dijelu ćemo pokazati da one čine ubojstva, razvrate i da
žrtvuju djecu i životinje, te da se zbog svojih zlodjela nazivaju vješti­
cama. Stoga inteligencija uz čiju se pomoć vrše takve čarobnjačke
radnje, ne može biti naklonjena krijeposti; premda joj je izvorna narav
možda dobra, jer takva je narav svih stvari, što je očito svima koji o
tome razmišljaju. Isto tako, dobra inteligencija ne može biti duh zaštit­
nik zločinaca i njima, a ne krijeposnima, pružati svoju zaštitu. Jer, oni
su zločinci koji se služe čarobnjaštvom i poznati su po svojim djelima.
Prirodna je funkcija biti koje pokreću zvijezde da upravljaju svako
biće prema dobru, premda se često događa da se nekim slučajem to
biće iskvari. Stoga te biti ne mogu biti prvotni uzrok vještica.
Osim toga, dobri duh upravlja ljude ka onome što je dobro u ljudskoj
prirodi i što je na dobru glasu; prema tome, zao duh otklanja ljude od
takvih stvari i vabi ih prema zlu. A takav duh svojim lukavštinama sp­
rječava ljude da streme čestitim i vrlim stvarima, kao što su znanost i
krijeposti, vabeći ih ka zlim stvarima, kao što su krađe i tisuću drugih
zločina; stoga one ne izviru iz tih zasebnih biti, već iz neke zlonamjer­
ne sile protivne krijeposti.
Osim toga, duh kojega se zaziva kao pomoćnika u činjenju zločina,
ne može se smatrati dobronamjernim duhom. A vještice, pak, kako će
se pokazati, odriču se vjere i ubijaju nevinu djecu. U tim čarobnjaštvi­
ma im ne pomažu zasebne biti koje pokreću zvijezde, jer su dobre.
Zaključujemo, dakle, da takva djela ne mogu proizlaziti od sila koje
pokreću zvijezde, kao ni od samih zvijezda. Budući da im izvorište mo­
ra biti sila nekog bića, a ta sila ne može biti dobronamjerna, premda svo­
jom naravi može biti dobra, i budući da ovom opisu odgovaraju sami
demoni, slijedi da takve stvari proistječu od njih.
Naravno, netko bi mogao iznijeti tričav prigovor da čarobnjaštvo
proistječe iz ljudske zlobe, i da se njegovi učinci postižu kletvama, po­
stavljanjem slika na određeno mjesto i povoljnim utjecajem zvijezda.
Tako je, primjerice, jedna vještica postavila takvu sliku i rekla nekoj
ženi: "Oslijepit ću te i osakatiti", što se i ostvarilo. No, to se ostvarilo,
jer je žena u trenutku svoga rođenja bila zvijezdama predodređena na
takvu nesreću; a takve riječi i radnje, ne bi imale učinak na neku drugu
osobu. Na ovo ću iscrpno odgovoriti. Prvo, uzrok takvih čarobnjačkih
radnji ne može biti ljudska zloba; drugo, uzrok im ne mogu biti ni ma­
gične riječi ili slike, niti kakav položaj zviježđa.
Čarobnjaštvo ne proizlazi samo iz ljudske zlobe.
Prvo nam valja dokazati da vještičja djela ne mogu proizlaziti samo iz
ljudske zlobe, bez obzira koliko velike. Naime, čovjekova zloba može
biti običajna navika, jer on čestom praksom stječe naviku, koja ga čini
sklonim grijehu, ne iz neznanja, već uslijed slabosti; u tom se slučaju
smatra da sagrješuje radi opakosti. Ili je možda riječ o stvarnoj zlobi,
čime se podrazumijeva hotimičan izbor zla, što se naziva grijehom
protiv Duha Svetoga. No, ni u jednom slučaju on ne može bez pomoći
kakve više sile izvoditi čarolije, kojima bi mogao mijenjati elemente
ili nanositi štetu tijelima ljudi i životinja. A to dokazuje prije svega
uzrok, a potom učinak čarobnjaštva.
Naime, čovjek ne može izvoditi takva djela bez zlobe, odnosno,
slabljenja svoje prirode, a još manje kada mu je narav već otprije osla­
bljena, budući da je njegova djelatna sila već oslabljena. Ali, čovjekova
prirodna dobrota slabi činjenjem najrazličitijih grijeha i opakosti. To
dokazuju razum i autoritet. Tako Dionizije (O božanskim imenima,
IV) kaže: "Grijeh je posljedica prirodne navike", a pri tome govori o
grijehu krivnje. Dakle, nitko svjestan grijeha ne sagrješuje, osim uko­
liko to čini iz hotimičnog buntovništva.
Odgovaram ovako. Grijeh krivnje u istom je odnosu prema dobru
naravi, u kakvom je dobro milosti prema grijehu naravi. Ali milost
umanjuje prirodni grijeh, koji je poput kresiva sklono krivnji; stoga
krivnja u većoj mjeri umanjuje prirodno dobro. Neodrživ je prigovor
da začaranost proizlazi iz zlog pogleda stare žene uprtog u dijete, usli­
jed čega se ono mijenja i opčinjava. Naime, kako je već pokazano,
djeci se to može dogoditi samo radi njihove osjetljive naravi. No,
ovdje govorimo o tijelima ljudi i životinja, pa čak i o prirodnim ele­
mentima i olujama. Onoga tko želi podrobnije istražiti tu temu, upuću­
jemo na pitanja sv. Tome o zlu: "Može li grijeh iskvariti svo prirodno
dobro, itd."
Osvrnimo se sada na učinke čarobnjaštva. Učinci nas dovode do
spoznaje o uzroku. Učinci o kojima ovdje govorimo, ne pripadaju sus­
tavu prirode kakvu poznajemo, a izazvani su silom nekog nama nepo­
znatog stvorenja, iako nije riječ o čudima koja nadilaze sustav cjelo­
kupne stvorene prirode. Naime, čuda proizlaze iz moći Onoga koji
počiva izvan sustava prirode, a to je Blagoslovljeni Bog; kako je reče­
no: "Ti si Onaj koji sam čini velika čuda." Tako se i za vještičja djela
tvrdi da su čudesna, samo ukoliko su izazvana nekim nama nepozna­
tim uzrokom, i nadilaze nama poznat sustav prirode. Iz toga slijedi da
se čovjekova tjelesna moć ne može smatrati uzrokom takvih djela; jer
se uzrok s prirodnim učinkom, u slučaju čovjeka, prepoznaje kao pri­
rodan, a ne čudesan.
A vještičja se djela ne mogu nazivati čudesnima ukoliko nadilaze
ljudsku spoznaju, što jasno proizlazi iz same njihove prirode, jer se ne
izvode na prirodan način. To potvrđuju svi crkveni naučitelji, a oso­
bito sv. Augustin u knjizi LXXXIII, gdje kaže da se mnoga čudesa
izvode na sličan način na koji ih izvode sluge Božje. U istoj knjizi
kaže da i čarobnjaci izvode čuda po privatnom ugovoru, dobri kršćani
na temelju javne pravde, a loši znakovima javne pravde. To se objašnja­
va na sljedeći način. U čitavome svemiru vlada božanska pravda, kao
što u državi vlada javni zakon. Ali, svako biće odgovara za svoja djela
svemiru, kao što pojedinac za njih odgovara državi. S obzirom na to,
budući da dobri kršćani izvode čuda božanskom pravdom, tvrdi se da
ih izvode na temelju javne pravde. Ali, tvrdi se da čarobnjak, budući
da djeluje na temelju ugovora koji je sklopio s vragom, djeluje na te­
melju privatnog ugovora; jer, on djeluje uz pomoć vraga koji, zahva­
ljujući svojoj prirođenoj moći, može činiti stvari koje nadilaze red
prirode kakvu poznajemo, posredstvom nama nepoznatog bića; a to će
za nas biti čudo, premda ne zbiljsko čudo, jer ne može djelovati izvan
sustava stvorene prirode i posredstvom svih sila nama nepoznatih stvo­
renja. Naime, samo Bog na taj način može izvoditi čuda. I rečeno je:
"Ti si Bog koji sam čini velika čuda." Ali, loši kršćani djeluju posred­
stvom znakova javne pravde, primjerice, zazivajući ime Kristovo ili
izlažući neke sakramente. Čitatelj se može uputiti na sv. Tomu i prvi dio
pitanja, III, čl. 4., a može proučiti i zaključke Drugog dijela istog djela,
VI. poglavlje.

Da se čarobnjaštvo ne izvodi glasovima i riječima,


koje se izgovaraju pod povoljnim utjecajem zvijezda.
Čarobnjaštvo ne proizlazi iz riječi, koje ljudi izgovaraju nad slikama
u vrijeme povoljnih konstelacija. Jer u prirodi je čovjekova uma da
spoznaje na temelju stvari, dok fantazije mora racionalno ispitati.
Čovjekovoj naravi nije sukladno da pukom mišlju ili urođenim djelo-
vanjem uma, proizvede neke događaje samim izgovaranjem riječi. Jer,
kada bi postojali ljudi koji imaju takvu moć, njihova bi se narav vrstom
razlikovala od naše, i samo bi se neodređeno mogli nazivati ljudima.
No, tvrdi se da takve stvari proizvode riječima, ako je naklonjen
položaj zvijezda u trenutku rođenja; iz čega proizlazi da njihove riječi
imaju učinak samo pod određenim okolnostima, i da bi bez pomoći
zvijezda, koje su se nalazile u određenoj konstelaciji u času rođenja
njihove žrtve, bile nemoćne. No, s obzirom na ono što je prije rečeno
o astromantima, izrađivačima horoskopa i gatarima, to je očito netočno.
Osim toga, riječi izražavaju predodžbe uma, a zvijezde ne mogu
utjecati na um, niti to mogu sile koje ih pokreću, osim kada ga žele same,
neovisno o kretanju zvijezda, prosvijetliti; a mogu ga nadahnuti samo na
činjenje dobrih djela, jer um koji čini zla djela nije nadahnut, već pomra­
čen. Dakle, jasno je da na učinkovitost izgovorenih riječi ne utječu
zvijezde, već neka inteligencija koja je po svojoj naravi možda dobra,
ali je zlonamjerna jer uvijek čini zlo; a, kako smo gore pokazali, takva
je inteligencija Vrag.
Isto tako, učinci čarobnjaštva ne proistječu iz slika na koje utječu
sile zvijezda. Naime, takve slike, obilježene kakvim znakovima i liko­
vima, rezultat su čovjekova umijeća. Ali zvijezde proizvode prirodne
učinke, koje ne možemo primijeniti na učinke koje su proizvele zle
vještice na štetu živih bića, koji nadilaze uobičajen prirodni poredak.
Stoga taj argument nije održiv.
Nadalje, prethodno smo pokazali da postoje dvije vrste slika. As-
trološke i čarobnjačke slike nisu predodređene za proizvođenje štetnih
učinaka, već za ostvarenje kakve osobne svrhe. Ali, posve su drukčije
slike koje proizvode vještice, jer one ih đavoljom zapovijedi uvijek kri-
šom postavljaju na neko mjesto radi nanošenja šteta stvorenjima; tako,
prema priznanju samih vještica, nanose štetu onima koji po njima ho­
daju ili nad njima spavaju. Prema tome, njihovi učinci ne proistječu iz
zvijezda, već ih proizvode demoni.
Argumenti. Prvo, valja nam razumjeti riječi sv. Augustina, da uzrok
čovjekove pokvarenosti počiva u njegovoj volji, naime, volji u znače­
nju uzroka koji proizvodi posljedicu; što se ispravno naziva uzrokom.
Međutim, to nije točno u slučaju uzroka koji dopušta posljedicu ili je
određuje, predlaže ili pobuđuje, u kojem smislu se smatra da je demon
uzrok grijeha i izopačenosti; što Bog dopušta samo kako bi iz toga zla
proizašlo dobro. Kako kaže sv. Augustin: "Đavao daje unutarnji poti­
caj i aktivnijim podražajima uvjerava, iznutra i izvana. Ali daje upute
onima koji su potpuno u njegovoj vlasti, kao što su vještice, koje nije
potrebno napastovati iznutra, već samo izvana, itd."
Time dolazimo do drugog argumenta, naime, da je svatko, na temelju
izravnog sporazuma, uzrok svoje vlastite opakosti. A u svezi toga valja
reći da je protivno nauku o slobodnoj volji vjerovanje, da na čovjeka
može utjecati izravna zapovijed, dok je valjana tvrdnja da na njega
utječe pobuda.
Treće, porivi za činjenjem dobra ili zla mogu proizaći iz utjecaja
zvijezda, a poriv predstavlja prirodnu ljudsku sklonost ka krijeposti ili
poročnosti. No, vještičje radnje nadilaze uobičajen sustav prirode, i
stoga nisu podložne utjecajima tih sila.
Četvrti je argument također jasan. Naime, premda su zvijezde uzrok
ljudskih radnji, čarobnjaštvo nije prava ljudska radnja.
Što se tiče petog argumenta, da sile koje pokreću zvijezde mogu
utjecati na duše, shvati li se doslovno, tada na njih doista utječu, nada­
hnjujući ih da čine dobro, ali ih ne navode na čarobnjaštvo, kako smo
gore pokazali. No, shvati li se u posrednom smislu, te sile posredstvom
zvijezda, vrše indirektan i sugestivan utjecaj.
Šesto, tri su razloga zbog kojih demoni napastuju ljude tijekom od­
ređenih mjesečevih mijena. Prvi je taj što žele ozloglasiti Božje stvo­
renje, naime, Mjesec, kako tvrde sv. Jeronim i sv. Ivan Zlatousti. Drugi
je razlog što mogu djelovati samo posredstvom prirodnih sila, kako je
gore rečeno. Stoga proučavaju tijela da ustanove koliko su podložna
dojmovima, i zato što je mozak, kako tvrdi Aristotel, najvlažniji dio ljud­
skoga tijela, pa je podložan djelovanju Mjeseca koji utječe na duševna
stanja. Nadalje, u mozgu su usavršene čulne sile, pa demoni uznemi­
ruju ljudsku maštu sukladno određenim mjesečevim mijenama, kada
je mozak podložan primanju takvih utjecaja.
Dva su razloga zbog kojih demoni djeluju kao savjetnici o određenim
konstelacijama. Prvo stoga da zavedu ljude na zabludu da su zvijezde
svojevrsna božanstva. Drugo, stoga što misle da je pod utjecajem od­
ređenih konstelacija, tjelesno biće podložnije izvršiti djela koja mu oni
savjetuju.
Što se, pak, tiče tvrdnje sv. Augustina (O državi Božjoj, XXXVI) da
demone privlače raznovrsna kamenja, bilje, stabla, životinje, pjesme i
glazbeni instrumenti, ne onako kako životinje privlači hrana, već kako
duhove privlače znakovi, kao da im se objavljuju kao znak božanske
slave za kojom žude.
Ali često se tvrdi da biljke i glazba mogu odvratiti demone od na­
pastovanja ljudi, na što ukazuje i argument o Šaulu i zvukovima harfe.
Na temelju toga se pokušalo dokazati da neki ljudi mogu izvoditi ča­
rolije posredstvom određenih biljaka i tajanstvenih uzroka, bez pomoći
vraga, već pod utjecajem zvijezda koje imaju izravniju moć nad tjeles­
nim bićima pri izvođenju materijalnih učinaka, nego nad demonima
radi izvođenja učinaka čarobnjaštva.
Premda to pitanje iziskuje iscrpniji odgovor, vrijedi istaknuti da
biljke i glazba ne mogu, svojom prirodnom moći potpuno spriječiti
demona u napastovanju ljudi, za što ima dopuštenje Boga i dobrih an­
đela. Međutim, mogu ublažiti to napastovanje, a ukoliko je ono veoma
blago, kadri su ga u potpunosti zaustaviti. No, pri tome ne djeluju protiv
samoga demona, jer on je zaseban duh protiv kojega se nijedno tjelesno
biće ne može prirodno boriti, već protiv toga čina napastovanja. Naime,
svaki uzrok ograničene moći, može proizvesti snažniji učinak na pri­
kladnu, nego na neprikladnu materiju. Vidi: Aristotel, De Anima (O
duši). A tako djelatni uzroci to čine na predodređenom bolesniku. De­
mon je sila ograničene moći, i stoga može nanijeti snažniju bol čovjeku
sklonom toj boli ili boli koju kani nanijeti, nego li čovjeku suprotnog
duševnog stanja. Naprimjer, demon može izazvati u čovjeku sklonom
melankoliji snažniji osjećaj potištenosti, nego li u čovjeku nesklonom
takvom duševnom stanju.
Nadalje, neosporno je da biljke i glazba mogu promijeniti tjelesno
i, shodno tome, emocionalno stanje. To je vidljivo iz biljaka, od kojih
neke u ljudima pobuđuju radost, a druge tugu. Vidljivo je i iz glazbe,
kako pokazuje Aristotel (Politika, VIII) koji kaže da različite harmonije
mogu u čovjeku izazvati različite osjećaje. O tome govori i Boetije u
svom djelu Glazba i autor Rođenja spoznaje, koji govori o korisnosti
glazbe, pripisujući joj vrijednost u izlječenju ili ublažavanju različitih
bolesti.
No, ne uviđam kako biljke ili glazba mogu utjecati na čovjekovo
duševno stanje na taj način, da ga vrag ne može napastovati. Čak i da je
to točno, zloduh, koji se kreće samo u maglici duše (odnosno, ne pre­
lazi granice tijela), može teško naštetiti ljudima na natprirodan način.
Ali, biljke i skladbe ne mogu svojom prirođenom moći u čovjeku pro­
izvesti takvo stanje, koje će spriječiti demona da ga napastuje. Ipak,
demonu se katkad dopušta da u čovjeku izazove slabu uznemirenost,
koja će nestati uslijed nekog snažnog suprotnog stanja. Naprimjer,
demon može katkad uznemiriti čovjeka izazivanjem tuge, ali toliko
slabo da biljke ili glazba koje imaju moć uzdignuti ljudski duh, izazi­
vajući osjećaje oprečne tuzi, mogu tu tugu u cijelosti ukloniti.
Nadalje, u drugoj knjizi svoga djela O kršćanskom nauku, sv. Au-
gustin osuđuje talismane i neke druge predmete, o kojima ondje iscrp­
no piše, pripisujući njihovu moć magijskom umijeću jer sami nemaju
prirodnih moći. A to jasno proizlazi iz njegovih riječi. Takvi su pred­
meti svi talismani, čiju primjenu osuđuje medicinska znanost, jer svojom
prirodnom moći ne proizvode nikakve učinke.
Što se, pak, tiče xvi. odlomka Prve knjige o Samuelu, koji govori o
tome kako je zao duh napustio Šaula nakon što je David zasvirao u svoju
harfu, itd., valja imati na umu da je posve točno, da je prirođena moć
zvuka harfe, doista u izvjesnoj mjeri ublažila Šaulovo ludilo, jer je slu­
šanje glazbe uistinu umirilo njegova
osjetila, učinivši ga manje sklonim
srdžbi. Ali, pravi razlog zbog koje­
ga je David svojom harfom otjerao
zloduha počiva u moći Križa, što
jasno proizlazi iz glose koja kaže:
"David je bio vrstan glazbenik, koji
je vješto baratao različitim notama i
tonskim modulacijama. Pokazao je
suštinski sklad svakoga dana svira­
jući u različitim tonskim redovima.
David je otjerao zloduha harfom, no
ne stoga što je bio toliko vješt svi­
rač, već stoga što je ta harfa imala
oblik križa, drvenoga križa preko
kojega su bile rastegnute žice. Čak
su već i u to doba demoni od njega
bježali."
PITANJE VI.
O vješticama koje se podaju demonima.
Zašto se zlim supersticijama odaju poglavito žene.
pogledu vještica koje se podaju demonima, nameće se više pita­
U nja o načinu na koji se vrše takve opačine. Prvo, što se tiče demona,
iz kojeg je elementa načinjeno tijelo koje poprima; drugo, je li taj čin
uvijek popraćen uštrcavanjem tuđeg sjemena; treće, u pogledu vremena
i mjesta, vrši li demon tu radnju češće u neko određeno vrijeme; četvrto,
je li demon pritom vidljiv za prisutne. A u pogledu žena, valja istražiti
posjećuju li demoni češće samo one koje su same začete takvim prlja­
vim činom; ili, pak, one što su ih primalje u trenutku njihova rođenja
predale demonima; i treće, je li spolni užitak u takvih osoba slabiji. Za
sada, međutim, ne možemo odgovoriti na sva ta pitanja jer ovdje izlaže-
mo samo opću studiju, dok pojedinosti tumačimo u drugom dijelu ove
knjige na djelima vještica, kako će se vidjeti u četvrtom poglavlju, gdje
ćemo govoriti o pojedinim načinima. Stoga ćemo se ovdje poglavito
osvrnuti na žene, prije svega, zašto su pripadnice toga slabog spola češ­
će sklone toj opačini od muškaraca. Prvo ćemo općenito istražiti glavne
osobine žena; potom ćemo posebno istražiti koja je vrsta žena općenito
sklona praznovjerjima i čarobnjaštvu. Treće se pitanje odnosi na prima­
lje, koje svojom izopačenošću nadmašuju sve ostale.

Zašto su poglavito žene praznovjerne.


Što se tiče prvog pitanja, zašto vještice uglavnom nalazimo među pri-
padnicama krhkog ženskog spola, a ne među muškarcima, besmisleno
je tu činjenicu pobijati, budući da je osim usmenih svjedočanstava po­
uzdanih osoba, vjerodostojnom čini i samo iskustvo. Spomenimo, a da
pri tome ne podcjenjujemo spol u kojemu je Bog uvijek činio velike
stvari kako bi svima dokazao svoju moć, da različiti ljudi navode za tu
pojavu različite razloge koji se u osnovi uglavnom podudaraju. Stoga
je u svrhu opominjanja žena dobro govoriti o tome predmetu. A kako
je iskustvo često pokazalo, one željno slušaju, samo ako se to diskretno
iznosi.
Neki učenjaci, naime, navode sljedeći razlog. Tvrde da na svijetu
postoje tri stvari koje ne poznaju umjerenost u dobru i zlu: jezik, sveće­
nik i žena. A kada prekorače granicu normalnog stanja, dosežu vr-
hunce i najveće dubine dobra i zla. Vodi li ih dobar duh, postižu naj­
bolja djela, no, vodi li ih zao duh, prepuštaju se najgorim stvarima.
Za jezik je to utvrđeno, jer je njime većina država podvrgnuta krš­
ćanskoj vjeri; i Duh Sveti se ukazao Kristovim apostolima u obliku
plamenih jezika. I u drugih mudrih propovjednika nalazimo jezik pasa,
koji lizahu rane i čireve bolesnog Lazara. Kako je rečeno: "Jezik tvojih
pasa koji iz neprijatelja kidaju dušu."
43
Stoga i sv. Dominika , vođu i oca Reda propovjednika, prikazuju
u obličju psa koji laje i u ustima drži goruću baklju, tako da do dana
današnjeg može svojim lavežom tjerati heretičke vukove od stada ovaca
Kristovih.
To proizlazi i iz svakodnevnog iskustva, jer jezik mudrog čovjeka
može utišati prepiranje mnoštva, zbog čega je Salomon u Mudrim
izrekama (x) s pravom u njegovu slavu spjevao više stihova: "Na us­
nama razumnoga nalazi se mudrost" i, potom: "Pravednikov je jezik
odabrano srebro, a razum opakoga malo vrijedi." I dalje: "Pravedni­
kove su usne hrana mnogima, a luđaci umiru s ludosti svoje." Iz toga
razloga dodaje na drugome mjestu (Izreke, XVI): "Čovjek snuje u srcu,
a od Jahve je što će jezik odgovoriti."
O zlu jeziku naći ćeš izreke u Knjizi Sirahovoj, xxviii: "Treći je
jezik potresao mnoge i prognao ih od naroda do naroda; razorio je tvrde
gradove i porušio kuće kneževske." Trećim se jezikom naziva jezik
onoga, koji se neoprezno ili zlobno umiješa u svađu između dvije pro­
tivničke stane.
Drugo, što se tiče svećenika, pod kojim nazivom valja razumijevati
klerike i redovnike oba spola, o izreci: "Izgnao je sve koji su prodavali
i kupovali u Hramu" sv. Ivan Zlatousti44 veli: "Od svećenstva dolazi
svako dobro i svako zlo." A sv. Jeronim u pismu Nepotianu kaže: "Iz­
bjegavaj kao kugu svećenika koji se bavi novčanim poslovima, siroma­
ha koji se uzdigao do bogataša, neznatnoga koji je postao slavan." A

43) 'Sv. Dominik.' Majka sv. Dominika, blažena Joanna d'Aza, prije rođenja svoga sina usnu-
la je san u kojemu je na svijet donijela crno-bijelog psa, koji je u ustima nosio goruću baklju.
Tako je taj pas postao simbol ovoga sveca. Valja ukazati i na značenje naziva njegove braće-
dominicani, Domini canes, Psi Gospodnji.
44) 'Sv. Ivan Zlatousti'. Rođen u Antiohiji 347., umro u Komani u Pontu, 14. rujna 407. Ču-
vene su njegove homilije 'O Psalmima' (iv-xii, xli, xliii-xlix, cviii-cxvii, cxix-cl). Tih pedeset
i devet homilija iscrpno je izloženo u: Baur, 'Der urspriingliche Umfang des Kommentars des
hl. Joh. Chrysostomus zu den Psalmen' u , fasc. I, Rim, 1908.
Blaženi Bernard u svojoj 23. homiliji O Psalmima , govoreći o klericima
veli: "Ustane li otvoreni heretik, izopćite ga i ušutkajte; ako je divlji
neprijatelj, neka se svi dobri od njega skriju. No, kako ćemo znati koga
da izopćimo i od koga da se skrijemo? Jer, svi su istodobno prijatelji i
neprijatelji, miroljubivi i svadljivi, svi su naši bližnji, a svak traži svoje."
A na drugome mjestu veli: "Naši su prelati postali kopljonoše, a
naši pastiri strigači ovaca." Pod prelatima razumijeva one ohole opate
koji podčinjenima nameću teške terete, a sami neće ni prstom maknuti.
A Grgur o pastorima veli: "Nitko u crkvi ne čini veće štete od onoga
koji nosi ime ili red svetosti i pritom živi u grijehu; jer nitko se ne usu­
đuje optužiti ga za počinjenje grijeha, uslijed čega takva djela postaju
češća jer grešnika poštuju radi svetosti njegova reda." I blaženi Augustin,
kada se obraća Vincentu Donatistu govori o redovnicima: "Slobodno
priznajem vašoj dobrostivosti pred Gospodinom Bogom našim, koji je
svjedok moje duše otkako sam počeo Bogu služiti, da sam teško prona­
lazio gore, a isto tako i bolje ljude od onih koji su u samostanima grije­
šili ili pobožno živjeli."
O opakosti žena, pak, govori se u Knjizi Sirahovoj (xxv): "Nema go­
reg otrova nad otrovom zmijskim, niti mržnje od mržnje neprijateljske.
Volim više živjeti s lavom i sa zmajem nego živjeti sa ženom opakom."
A pored ostalog što o opakoj ženi na istome mjestu prethodi i što mu
slijedi, zaključuje: "Malena je svaka zloća prema zloći ženskoj." Stoga
veli sv. Ivan Zlatousti, govoreći o xix. poglavlju Evanđelja po Mate-
ju45, koji kaže da se ne treba ženiti: "Što je žena drugo do li neprijate-
ljica, neizbježna kazna, nužno zlo, prirodno iskušenje, poželjna nesreća,
kućna opasnost, ugodna šteta, zlo prirode naslikano lijepim bojama!
Ako je, dakle, grijeh da je otpustimo kada je trebamo zadržati, to je
uistinu nužna muka; jer, otpustimo je i time počinimo brakolomstvo ili
nam se valja s njome dnevno boriti." Ciceron u drugoj knjizi svoje Re­
torike veli: "Mnoge požude navode čovjeka na jedan grijeh, ali samo
jedna požuda navodi žene na sve grijehe; jer korijenje svih ženskih
grijeha lakomost." A Seneka u svojim tragedijama piše: "Žena ili ljubi
ili mrzi. Trećega nema. A ženine su suze varka, jer mogu poteći iz istin­
ske tuge ili su lukavština. Kada žena razmišlja sama, razmišlja o zlu."
O dobrim se ženama, međutim, širi tako velika hvala da čitamo kako
su usrećile muževe i spasile narode, zemlje i gradove; a tomu svjedoče

45) 'Sv. Matej.' Devedeset homilija o sv. Mateju napisano je oko 390. god.
Judita, Debora i Estera. Stoga veli Apostol u Prvoj poslanici Korinća-
nima (vii): "I žena koja ima muža nevjernika, te on privoli stanovati s
njome, neka ne otpušta muža. Ta muž nevjernik posvećenje ženom."
Veli se i u Knjizi Sirahovoj, xxvi: "Blago mužu žene čestite, jer je dvo­
struk broj dana njegovih." Mnogo toga vrlo pohvalnog o odličnosti dobrih
žena iznosi to poglavlje navedene knjige; a Mudre izreke u posljednjem
poglavlju, govore o vrsnoj ženi.
Sve se to jasno očituje i u Novome zavjetu, gdje se, primjerice, go­
vori o ženama i djevicama, te drugim svetim ženama koje su odvratile
narode i kraljevstva od poganstva i privele ih kršćanskoj vjeri. Čitatelj
će od Vincenta iz Beauvaisa (in Spe. Histor., XXVI. 9) saznati da je
46
ugarska država svojim obraćenjem pod najkršćanskijom Gilijom do­
47
živjela mnoge čudesne stvari, a franačka pod Klotildom , ženom Klod-
vigovom. U mnogim pogrdama koje čitamo protiv žena, običava se pod
ženom razumijevati tjelesna požuda, jer je rečeno: "Našao sam da je
žena gorča od smrti, a i dobra je žena podložna putenoj požudi."
I drugi su navodili razloge zašto su žene praznovjernije od muška­
raca. Prvi je taj da su lakovjerne; a budući da demon poglavito nastoji
pokvariti vjeru, radije napada žene. Vidi Knjigu Sirahovu, xix: "Tko
brzo vjeruje, laka je srca i bit će unižen." A drugi je razlog da su žene
po svojoj prirodi povodljivije i lakše primaju sugestije bestjelesnog duha;
a kada se tim svojstvom dobro služe, veoma su dobre, no koriste li ga
za zlo, tim su gore.

46) 'Gilija'. Isto: Gisela, odana sestra bavarskog vojvode Henrika (budućeg cara sv. Henrika
II.); 995. se udala za ugarskoga kralja sv. Stjepana, koji je 997. naslijedio prijestolje. Bila je
neumorna u svojim nastojanjima da proširi kršćansku vjeru diljem kraljevstva. Krunidbeni
plašt od grimiznog damasta iz 1031., koji je svilenim i zlatnim nitima izvezla kraljica Gisela,
pohranjen je u Budimpešti.
47) 'Klotilda'. Pretpostavlja se da je rođena u Lyonsu oko 474.; umrla u Toursu, 3. lipnja 545.
Blagdan sv. Klotilde obilježava se 3. lipnja. Vjenčanje Klodviga I., kralja salijskih Franaka i
Klotilde, koje se dogodilo 492. ili 493., od šestoga je stoljeća nadahnjivalo tvorce epskih
pripovijetki i legendi. Klotilda je ubrzo zadobila veći utjecaj od svoga supruga, koji je iskori­
stila u svrhu kraljeva obraćenja na katoličku vjeru. Premda se izvjesno vrijeme činilo da njezini
napori neće uroditi nikakvim plodom, Klodvig, suočen s gotovo neminovnim porazom svojih
vojnika u bitki protiv Alemana, prizvao u pomoć boga svoje supruge, obećavši mu da će po­
stati kršćaninom ishodi li pobjedu Francima. Ratna se sreća u tome trenutku okrenula u korist
Franaka, te je Klodvig, sukladno svom obećanju, pristao na svoje krštenje, koje je održano na
Božić 496. u Reimsu, a obred je predvodio sv. Remigije. Kršćansku je vjeru istoga dana pri­
grlila i njegova sestra, kao i tri tisuće njegovih najvećih ratnika. Tako je sv. Klotilda bila oruđe
obraćenja moćnoga naroda.
Treći je razlog da im je jezik hitar, pa ono što po svom zlom umi­
jeću znaju, ne mogu zatajiti svojim drugaricama; a budući da nemaju
snage, u čarobnjaštvu nalaze lak način da se tajno osvete. Vidi što kaže
Sirah u već spomenutom odlomku: "Volim više živjeti s lavom i sa
zmajem nego živjeti sa ženom opakom. Malena je svaka zloća prema
zloći ženskoj." Tomu se može dodati da tako i čine jer su povodljive.
Treći, pak, navode druge razloge koje propovjednici moraju veoma
oprezno iznositi i o njima govoriti. Naime, točno je da Stari zavjet uglav­
nom loše govori o ženama i to zbog prve grješnice, Eve i drugih koje
je oponašahu; ipak, poslije se u Novome zavjetu, ime Eve mijenja u Ave
(kako kaže sv. Jeronim), i sve zlo što ga je donijelo Evino prokletstvo,
odstranio je blagoslov Marijin. Stoga bi propovjednici o njima trebali
uvijek govoriti što je više moguće pohvalno.
No, budući da se u današnja vremena ta bezbožnost nalazi češće
kod žena nego kod muškaraca, kako nas uči samo iskustvo, možemo,
zanima li koga razlog, rečenom dodati da ne začuđuje da su žene, bu­
dući da su tjelesno i duševno slabije, sklonije čarobnjaštvu.
Naime, što se tiče razuma ili shvaćanja duhovnih stvari, čini se da
su žene drukčije od muškaraca; a tu činjenicu potvrđuju zdrava razma­
tranja autoriteta, potkrijepljena mnogim primjerima iz Svetoga pisma.
Terencije48 veli: "Žene su intelektom nalik djeci." A Laktancije (Insti-
tutiones, III): "Osim Temeste49, nijedna žena nikada nije razumjela
filozofiju." Mudre izreke (xi) ovako opisuju ženu: "Zlatan je kolut na rilu
svinjskom: žena lijepa, a bez razuma."
Ali, razlog tomu počiva u naravi, jer žene su u većoj mjeri podlo­
žne tjelesnoj strasti od muškaraca, kako se to vidi iz mnogih njenih
putenih opačina. Valja također istaknuti da je taj poremećaj obilježen
kod stvaranja prve žene, koja je oblikovana iz savinutog rebra, odnosno
iz prsnoga rebra koje je svinuto kao da je okrenuto od muškarca. A
budući da je radi toga nedostatka ona nesavršena životinja, žena je
uvijek prijetvorna. Tako Katon veli: "Kada žena plače, nastoji koga

48) 'Terencije'. 'Hecyra', III, i, 30-32: "Pueri inter sese quam pro levibus noxiis iras gerunt!
Qua propter? quia enim, qui eos gubernat animus, infirmum gerunt. Itidem illa mulieres sunt
ferme, ut pueri, levi sententia. "
49) 'Temesta'. "Denique nullas unquam mulieres philosophari docuerunt praeter unam ex
omni memoira Themisten. " III, xxv. Ali, Xistus Betulaeus (ur. 1556.) komentira: "Putat for-
tasse Leontii coniugem, ad quam Epicurus scripisse legitur. Quid dicemus de Thermistoclea,
Pythagorae sorore? quid de aliis pluribus quorum, bene longum catalogum Textor recenset? "
zavarati." I dalje: "Kada žena plače, nastoji prevariti muškarca." Tomu
svjedoči primjer Samsonove žene, koja ga je laskanjem namamila da
joj otkrije zagonetku, koju je zadao Filistejcima, a ona im je potom odala,
te ga tako prevarila. Da one po prirodi imaju manje vjere, vidi se i po
prvoj ženi; jer, kada ju je zmija upitala zašto ne jedu sa svakog rajskog
stabla, ona joj je odgovorila: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti.
Samo za plod ... da ne umrete!" Time je pokazala da sumnja i da ne
vjeruje Božjim riječima. Na to ukazuje i etimologija riječi: naime, riječ
femina potječe od riječi fe i minus, budući da je uvijek slaba da ima i
održi vjeru. To što je rečeno o vjeri proizlazi i iz njezine naravi; unatoč
tomu što se vjera Blažene Djevice, milošću i njezinom naravi, nikada
nije kolebala, čak ni u vrijeme Kristovih muka, dok se kolebala kod
svih muškaraca.
Stoga je, dakle, zla žena po svojoj naravi sklona brže sumnjati u
vjeru, a time i brže odricati se vjere, što je temelj za čarobnjaštvo.
Što se, pak, tiče njezine druge duševne moći, naime, volje; kada
žena mrzi onoga koga je prije ljubila, čitava joj se duša pjeni od gnje­
va i netrpeljivosti, baš kao što se more uvijek uzdiže i talasa. Na to
aludiraju mnogi autoriteti. Knjiga Sirahova (xxv) veli: "Malena je sva­
ka zloća prema zloći ženskoj." A Seneka (Tragedije, VIII): "Ni snage
plamena, ni nabujalog vjetra, ni strijele napete ne moraš se bojati ko­
liko požude i mržnje napuštene žene." 50
To potvrđuje i primjer žene koja je Josipa krivo optužila i time ga
dala zatvoriti, jer je odbio s njome počiniti zločin preljuba (Postanak,
xxx). A uistinu glavni uzrok koji doprinosi razmnožavanju vještica,
jest žalostan razdor među oženjenim i neoženjenim muškarcima i že­
nama. Štoviše, tako je čak i među svetim ženama, pa kako je tek onda
s drugima? U Postanku (xxi), naime, vidite kako je netrpeljiva i zavidna
Sara bila prema Hagari nakon što je ova začela: kako se Rahela odno­
sila prema Lei jer ona sama nije imala sinova (Postanak, xxx): i Ana
koja je bila nerotkinja, prema Penini koja je bila plodna (Prva knjiga
o Samuelu, i): i kako je Mirjam (Brojevi, xii) mrmljala i rogoborila
protiv Mojsija, zbog čega bude gubom pogođena; i kako je Marta bila
zavidna prema Mariji Magdaleni, jer je ova sjedila dok je Marta slu­
žila (Luka, x). Radi toga kaže Knjiga Sirahova (xxxvii): "Ne savjetuj
se sa ženom o njezinoj suparnici", čime se želi reći da je s njome be-

50) 'Seneka'. 'Medeja', 579-82


skorisno se savjetovati jer ljubomora, tj. zavist postoji uvijek u zloj
ženi. A, budući da žene tako međusobno postupaju, kako li će tek pre­
ma muškarcima.
Valerije Maksim nam kazuje kako je grčki kralj Foronej govorio
svome bratu Leonteju na dan svoje smrti, da mu do potpune sreće ništa
ne bi nedostajalo da mu je uvijek nedostajala žena. A na Leontejev upit
kako žena može stajati na putu sreći, ovaj mu odgovori da to svi ože­
njeni muškarci znaju. A kada su filozofa Sokrata upitali treba li čovjek
uzeti ženu, on je odgovorio: "Ne uzmeš li je, obuzet će te samoća, a
rod tvoj će propasti i stranac će naslijediti tvoj imetak; uzmeš li je, trp-
jet ćeš vječna uzrujavanja, tužbe i svađe, prigovore o mirazu, mrštenje
svojih rođaka, brbljav jezik svoje punice, ispast ćeš rogonja i nećeš
biti siguran hoćeš li dobiti nasljednika." Tako je govorio na temelju
51
osobnoga iskustva. Jer, kako veli sv. Jeronim u Contra Iovinianum :
"Imao je taj Sokrat dvije žene koje je podnosio veoma strpljivo, no nije
se mogao osloboditi njihovih psovki, ni njihove vike i prijekora. Tako
je jednoga dana, kada su na njega navalile pritužbama, izašao te sjeo
pred kuću da odahne od njihova dodijavanja, u kom času žene izliju na
njega prljavu vodu, na što se filozof ne obazre, već reče: 'Znao sam da će
nakon grmljavine uslijediti kiša.'"
Postoji i priča o nekom muškarcu čija se žena utopila u rijeci i koji
je, tražeći njezino truplo da ga izvadi iz vode, hodao obalom uzvodno.
A kada ga upitaše zašto traži uzvodno kada teški predmeti plivaju niz
vodu, a ne uz vodu, odgovori im: "Ta se žena za života uvijek, riječima
i djelima suprotstavljala mojim zapovijedima. Zato je tražim u suprot­
nom smjeru, nije li možda i nakon smrti zadržala svoju samovolju."
I, doista, kao što se radi prvog nedostatka, nedostatka razuma, žene
lakše odriču vjere, tako i radi drugog, naime, nesređenih čuvstava i stra­
sti, traže, smišljaju i provode različite osvete, bilo putem čarobnjaštva
ili kakvim drugim sredstvima. Stoga ne začuđuje što u tom spolu ima
toliko mnogo vještica.
Žene, nadalje, imaju i slabo pamćenje; naime, u njima je prirodan
porok da se ne daju ukrotiti, već slijede svoje porive bez ikakva obzira;
kada za nečim teže, samo to imaju na umu i to zadrže u sjećanju. Stoga
veli Teofrast: "Predaš li joj upravljanje čitavom kućom, a sebi zadržiš

51) 'Contra Iovinianum'. Ta rasprava je napisana 392.-93.


odlučivanje o nekoj većoj stvari, mislit će da joj ne vjeruješ i izazvat
ćeš svađu; a, ne umiriš li je brzo, pripremit će za tebe otrov i pitat će za
savjet gatare i vračare; tako će postati vještica."
Ali, čuj što o vlasti žena govori Ciceron (Paradaxa): "Može li se
slobodnim zvati čovjek kojemu žena upravlja, nameće zakone, zapo­
vijeda i zabranjuje da čini što želi, tako da ne može i ne usuđuje joj se
išta odbiti? Ja ga ne bih nazvao samo robom, već najjadnijim među ro­
bovima, makar i potjecao iz najuglednije obitelji." A Seneka progovara
52
kroz usta razjarene Medeje : "Što oklijevaš slijediti svoj sretan poriv?
Koliko je velik dio osvete u kojoj uživaš?", navodeći mnoge dokaze da
se ženom ne može upravljati, jer ona slijedi svoj poriv čak i pod cijenu
svoga uništenja. Tako čitamo o mnogim ženama koje su se ubile iz lju­
bavi ili tuge, jer nisu mogle izvršiti svoju osvetu.
Pišući o knjizi Danielovoj, sv. Jeronim kazuje priču o Laodiki, ženi
sirijskog kralja Antioha, koja je strahovala da će kralj više ljubiti svoju
drugu ženu, Bereniku. Stoga je prvo dala ubiti Bereniku i kćer koju je
ona imala s Antiohom, a potom je i sebe usmrtila otrovom. A zašto?
Zato što žena ne dopušta da se njome vlada, već hoće slijediti svoj poriv.
Stoga sv. Ivan Zlatousti s pravom veli: "O, zlo gore od svakog zla, zla
žena, bila ona siromašna ili bogata. Jer, ako je žena bogataša, ona ga
ne prestaje noću i danju lukavim govorom podbadati, podlo mu laskati
i žestoko ga salijetati. A, ima li siromašnoga muža, ni njega ne prestaje
podražavati na gnjev i svađu. Ako je, pak, udovica, prezire sve radi
svega, pa se duhom oholosti zagrijava za svaku obijest."
Istražujemo li, ustanovit ćemo da su gotovo sva kraljevstva na svi­
jetu bila uništena zbog žena. Naime, sretna država Troja bijaše razore­
na zbog otmice jedne žene, Helene, što je uzrokovalo pogibiju tisuće
Grka. Židovska je država trpjela mnoge nesreće i razaranja zbog pro­
klete Izebele i njezine kćeri Atalije, judejske kraljice, koja je dala ubiti
sinove svoga sina da nakon njegove smrti sama vlada; no, obje su žene
ubijene. Rimsko je carstvo pretrpjelo mnogo zla zbog Kleopatre, egi­
patske kraljice, najopakije među ženama. Isto tako i druge države. Sto­
ga ne začuđuje što svijet sada trpi od pakosti žena.
Razmotrimo sada putene prohtjeve samoga tijela, odakle proizlaze
najveće nevolje u ljudskom životu. Opravdano možemo s Catonom

52) 'Medeja', V, 895-6: 'Quid, anime, cessas sequere felicem impetum? Pars ultionis ista,
qua gaudes, quota est?'
Utičaninom reći: "Kada bi svijet mogao postojati bez žena, općili bismo
s bogovima. Jer, uistinu, bez ženske zlobe, a da ni ne spominjemo čarob­
njaštvo, svijet bi bio slobodan od nebrojenih opasnosti." Čujte što Va-
lerije veli Rufinu: "Ne znaš da je žena Himera, no moraš znati da je to
trostruko čudovište, ukrašeno licem sjajnog i plemenitog lava, unaka-
ženo tijelom smrdljive koze i naoružano otrovnim zmijskim repom."
Pritom misli daje žena lijepa izgleda, zarazna dodira, te da je općenje s
njome smrtonosno.
Čujmo nešto i o drugom ženinom svojstvu, glasu. Naime, ako je po
prirodi lažljiva, tako nas i njezin govor ubada, a ipak oduševljava. Zato
je i njezin glas poput pjeva sirena, koje svojom milom melodijom vabe
prolaznike i onda ih ubijaju. A ubijaju ih prazneći im novčarku, oduzi­
majući im snagu i tjerajući ih da se odreknu boga. Citirajmo još jednom
Valerija koji govori Rufinu: "Njezine su riječi užitak koji aromom začinju-
je grijeh; cvijet ljubavi je ruža, jer je ispod njezina purpura skriveno
mnogo trnja." Vidi Mudre izreke, 5:3-4: "Nepce joj je glatkije od ulja,
ali je ona naposljetku gorka kao pelin."
Osvrnimo se i na njezin hod, držanje i odijevanje, u čemu svojom
taštinom premašuje i najtaštije. Nema muškarca na svijetu koji se toliko
trudi ugoditi Bogu, koliko se čak i prosta žena trudi svojim taštinama
svidjeti muškarcu. Primjer pruža život Pelagije53, žene odane zemalj­
skim ugodama, koja je običavala raskošno urešena hodati Antiohijom.
Kada ju je ugledao sveti otac imenom Nonije, rekao je svojim drugovi­
ma da se on za čitavoga svog života nije toliko trudio svidjeti se Bogu;
a mnogo je o tome još rekao, što je sačuvano u njegovim govorima.
Takva je žena nad kojom nariče Propovjednik (vii), i nad kojom
Crkva čak i sada nariče zbog mnoštva vještica: "Otkrih da ima nešto
gorče od smrti-žena, ona je zamka, srce joj je mreža, a ruke okovi; tko
je Bogu drag, izmiče joj, a grešnik je njezin sužanj." Ona je gorča od
smrti, tj. od vraga. U Otkrivenju, 6:8 se veli: "Njegovo je ime Smrt."
Naime, premda je vrag naveo Evu na grijeh, Eva je zavela Adama.

53) 'Pelagija'. 'Pelagia meretrix' ili 'Pelagia mirna', prekrasna glumica koja je u Antiohiji
vodila život prostitutke. Nakon što ju je sveti biskup Normus obratio na kršćanstvo, preruše-
na je u muškarca otišla na hodočašće u Jeruzalem, gdje je godinama živjela u najvećem trp­
ljenju i pokori u špilji na Maslinskoj gori. Ta 'bienheureuse pecheresse' je uživala glas velike
svetice, pa je i kanonizirana, a na Istoku se već dugo štuje njezin kult i svetkuje njezin blag­
dan 8. listopada, što je i njezin spomendan u rimskoj matrilogiji.
Gorča je od smrti, jer nam Evin grijeh ne bi donio ni duševnu ni tje­
lesnu smrt, da je Adam nije u grijeh slijedio, na što ga je navela Eva.
Gorča je od smrti i stoga što je smrt prirodna i uništava samo tijelo;
ali grijeh koji proizlazi od žene, uništava dušu oduzimajući joj milost,
a često i tijelo za kaznu zbog grijeha.
Gorča je od smrti i jer je tjelesna smrt otvoren i strašan neprijatelj,
a žena je prikriveni neprijatelj koji se umiljava.
Opasnija je od zamke, pri čemu se ne misli na lovačku, već na zam­
ku demona. Jer, ljudi kada vide i čuju žene, ne bivaju uhvaćeni samo
tjelesnim požudama: kako veli sv. Bernard: "Njihovo je lice vruć vjetar,
a glas siktanje zmije", nego one zlim činima začaravaju nebrojene ljude
i životinje. A kada se veli da joj je srce mreža, pritom se govori o ne­
dokučivoj zlobi koja vlada njezinim srcem. A ruke su joj okovi kojima
zarobljuje jer, kada rukama dotiču neko stvorenje da ga začaraju, uz po­
moć vraga postižu ono za čim teže.
Zaključimo. Sve čarobnjačke radnje proistječu iz tjelesne požude
koja je u ženama nezasitna. Vidi Mudre izreke, xxx: "Postoje tri stvari
nezasitne, i četvrta koja ne kaže: 'Dosta!'", naime, usta maternice. Sto­
ga se sjedinjuju čak i s demonima kako bi utažile svoju požudu. Ovdje
bismo mogli iznijeti još mnogo razloga, ali razumnome je dovoljno
jasno da ne začuđuje što nalazimo da se više žena nego muškaraca
okaljalo herezom čarobnjaštva. A, dosljedno tome, ispravnije je nazi­
vati je herezom vještica, a ne herezom čarobnjaka, da joj se ime izvodi
iz onih koje se u većoj mjeri time bave. Slava Svevišnjemu koji je mu­
ški spol do sada čuvao od tako velikog zločina: jer je htio da se za nas
rodi i pati, zato je muškome rodu dao takvu prednost.

Za koju se vrst žena ustanovljuje da su


u većoj mjeri supersticiozne i vještice.
Što se tiče drugog pitanja, tj. za koje žene ustanovljujemo da su više
od drugih supersticiozne i okaljane čarobnjaštvom, valja reći, kako je
pokazano u prethodnom pitanju, da se čini kako tri glavna poroka oso­
bito prevladavaju u zlim ženama, naime, nevjera, častoljubivost i blud-
nost. Stoga su one više od drugih sklone čarobnjaštvu, jer se više od
ostalih odaju tim porocima. Budući da posljednji od ta tri poroka uglav­
nom prevladava, jer je nezasitan, itd., iz toga slijedi da su među častolju-
bivim ženama okaljane one, koje s većim žarom zadovoljavaju svoje
prljave požude; a one su brakolomnice, bludnice i priležnice velikaša.
Kako se napominje u papinoj Buli (pape Innocenta VIII u dodatku
knjige, op. ur.), one čaraju sedmerostrukim čarobnjaštvom, kaljajući
spolni čin i začeće u utrobi. Prvo time što smućuju pamet ljudima na­
vodeći ih na neumjerene strasti; drugo, sprječavajući moć oplodnje;
treće, odstranjujući za to neophodne udove; četvrto, svojim opsjenar­
skim umijećem pretvarajući ljude u životinjske spodobe; peto, uništa­
vajući sposobnost rađanja u ženskih bića; šesto, izazivajući pobačaje;
sedmo, žrtvujući djecu demonima, te nanoseći mnogostruku štetu dru­
gim stvorenjima i plodovima zemlje. O tome ćemo poslije govoriti, a
za sada ćemo raspravljati o štetama koje nanose ljudima.
Prvo ćemo govoriti o onima koje čaranjem navode na neumjerenu
ljubav ili mržnju. Tu je materiju teško razmatrati bez općenitog pret­
hodnog razumijevanja. Ipak, valja zaključiti da je to činjenica. Naime,
sv. Toma (IV, 34), govoreći o ženidbenoj zapreci uzrokovanoj vještič-
jim čaranjem, pokazuje da je Bog dao vragu veću moć nad čovječjim
spolnim aktom, nego nad drugim ljudskim radnjama; a to obrazlaže
time da demoni više napastuju one žene koje se takvim radnjama više
bave, te one u većem broju postaju vještice.
On, naime, kaže da je Bog dao vragu veću moć nad tim, nego li nad
drugim radnjama, stoga što je prvi grijeh, kojim je čovjek postao rob
vragu, ušao u nas aktom oplodnje. Isto tako, vještičja se moć više očituje
u zmijama nego u drugim životinjama, jer je vrag pomoću zmije iskuša­
vao ženu. Isto tako, kako kasnije dodaje, premda je brak Božje djelo,
jer je i njega ustanovio, katkad ga đavolja djela unište: ne, doduše, svojom
silom, jer bi tada vrag bio jači od Boga, već Njegovim dopuštenjem,
sprječavajući izvršenje spolnog čina privremeno ili trajno.
Stoga možemo reći, a to nas uči iskustvo, da te žene zadovoljavaju
svoje prljave požude na sebi, ali i na moćnicima svoga vremena, svih
položaja i staleža, time što im uništavaju duše najraznovrsnijim čaroli­
jama, navodeći ih na neumjerenost u spolnoj ljubavi, na takav način
da ih nikakva sramota ili savjest ne može odvratiti od takvih radnji.
Budući da vještice ne dopuštaju da ih zadesi kakva šteta, ni od njih sa­
mih, ni od koga drugoga, jednom kada ih imaju u svojoj vlasti, od takvih
muškaraca prijeti velika opasnost našega vremena, naime, uništenje
vjere. Na takav se način njihov broj svakim danom uvećava.
Da nas barem iskustvo tomu nije naučilo! Ali čarobnjaštvo je uistinu
pobudilo takvu mržnju među onima vezanima sakramentom ženidbe,
time što je učinilo da spriječi moć oplodnje, tako da muškarci nisu
kadri izvršavati radnje neophodne za začeće potomstva. No, budući da
ljubav i mržnja počivaju u duši, u koju čak ni vrag ne može prodrijeti,
da se rečeno komu ne bi učinilo nevjerojatnim, o tome valja raspravljati
u drugom pitanju; jer će ta materija argumentacijom biti razjašnjena.

PITANJE VII
Mogu li vještice navesti ljudska srca na ljubav ili mržnju.
itanje je mogu li demoni posredstvom vještica, u ljudskim srcima
P pobuditi neumjerenu ljubav ili mržnju; a, slijedeći prethodne za­
ključke, tvrdi se da to nisu kadre učiniti. Naime, tri su stvari koje čine
čovjeka: volja, um i tijelo. Prvom upravlja sam Bog (jer je rečeno:
"Kraljevo je srce u rukama Gospodina."); um nadahnjuje anđeo; a tije­
lom upravljaju kretanja zvijezda. Budući da demoni ne mogu izazvati
promjene u tijelu, još su manje kadri u duši potaknuti ljubav ili mržnju.
Posljedica je jasna; naime, iako imaju veću moć nad tjelesnim nego li
nad duhovnim stvarima, ne mogu mijenjati čak ni tijelo, što se često
pokazalo točnim. Demoni ne mogu proizvesti nikakve supstancije ili
slučajne pojave, osim uz pomoć kakve druge sile koja ih proizvodi. S
time u svezi navodi se ono što je prethodno rečeno; naime, kako svatko
tko vjeruje da se bilo kakvo stvorenje može promijeniti na bolje ili na
lošije ili, pak, preobraziti u neku drugu spodobu ili drugo obličje, osim
djelovanjem samoga Stvoritelja, gori je od poganina i heretika.
Osim toga, sve što djeluje s naumom, poznaje svoj učinak. Prema
tome, da vrag ima moć da potakne ljudske umove na mržnju ili ljubav,
bio bi kadar vidjeti i unutarnje misli srca; to, pak, protuslovi Knjizi cr­
kvenog nauka: "Đavao ne može vidjeti naše unutarnje misli." I na dru­
gome mjestu: "Ne proistječu sve naše zle misli od đavla, jer katkad
nastaju našim izborom."
Nadalje, ljubav i mržnja stvar su volje, koja je duboko usađena u
duši; stoga ih vrag ne može uzrokovati nikakvim lukavštinama. Za­
ključujemo da u dušu može ući samo Onaj (kako veli sv. Augustin) koji
ju je stvorio.
Nadalje, neodrživa je tvrdnja da vrag može upravljati voljom, jer je
kadar utjecati na unutarnja čuvstva. Naime, čuvstva su jača od tjelesne
snage, a vrag ne može stvoriti ništa fizičko, kao što su tijelo i krv;
stoga ni preko čuvstava ne može ništa proizvesti.
Ali protiv toga. Veli se da vrag ne napastuje ljude samo izvana, već
i iznutra; no, to ne bi bilo točno da ne može u izvjesnoj mjeri utjecati na
dušu. I sv. Ivan Damaščanski veli: "Đavao je izvor svog zla i nečistoće."
A Dionizije (O božanskim imenima IV): "Mnoštvo je demona uzrok
svega zla, itd."
Odgovor. Prije svega valja ukazati na razliku medu uzrocima; drugo,
pokazat ćemo kako vrag može utjecati na unutarnje sposobnosti uma
(osjetila), naime, na čuvstva; i na kraju, izvest ćemo odgovarajući zaklju­
čak. Što se tiče prve točke, uzrok se može razumjeti na dva načina,
naime, kao izravan i neizravan. Kada nešto prouzroči neku posljedicu,
tvrdi se da je to slučajan i posredan uzrok posljedice. Tako možemo
reći da je onaj tko cijepa drva uzrok vatre. Slično tome, možemo reći da
je vrag uzrok svih naših grijeha, jer je on naveo prvog čovjeka na grijeh,
koji je prenesen na čitav ljudski rod, koji je radi toga sklon činjenju
svih grijeha. Na taj način valja razumjeti riječi sv. Ivana Damaščanina
i Dionizija.
Ali, izravan je uzrok onaj koji izravno prouzroči posljedicu; a u tom
smislu vrag nije uzrok svih grijeha. Naime, svi se grijesi ne čine na po­
ticaj vraga, već su izbor naše volje. Kako veli Origen: "Čak i da ne po­
stoji đavao, ljudi bi ipak žudjeli za hranom i bludom i ostalim takvim
stvarima. A iz tih neumjerenih požuda mogu proizaći mnoge stvari,
osim ukoliko te žudnje nisu razumno obuzdane. No, zauzdavanje takvih
neobuzdanih želja dio je čovjekove slobodne volje, nad kojom čak ni
vrag nema vlast."
Budući da navedeno razlikovanje nedovoljno objašnjava zašto vrag
katkad proizvodi mahnitu ljubavnu zasljepljenost, valja nam dodati da,
premda takvu neumjerenu ljubav ne može prouzročiti izravno utječući
na čovjekovu volju, to je ipak kadar učiniti uvjeravanjem. I to čini na
dva načina, u vidljivom i nevidljivom obličju. U vidljivom kada se vješti­
cama prikazuje u obličju čovjeka i s njima neposredno razgovara, nago­
varajući ih da počine grijeh. Tako je u obličju zmije iskušavao i naše
praroditelje u edenskom vrtu; tako je iskušavao i Krista u pustinji obja-
vivši Mu se u vidljivom obliku.
Nije, međutim, ispravno misliti da vrag samo na takav način utječe
na čovjeka, jer, u tom bi slučaju počinio samo one grijehe na koje ga
vrag potiče u vidljivom obliku, a ne bi sagriješio na njegov nagovor.
Stoga valja reći da vrag čak i u nevidljivom obliku navodi čovjeka na
grijeh. To čini na dva načina, uvjeravanjem ili utjecanjem na volju. Na
prvi način predstavlja čovjekovu razumu neku stvar kao dobru. To može
činiti na tri načina; predstavljanjem neke stvari umu ili, pak, unutarnjim
i vanjskim osjetilima Što se tiče uma, dobri anđeo može prosvijetliti
čovjekov um u poimanju neke stvari, kako tvrdi Dionizije; a, prema Ari­
stotelu, poimanje stvari istovjetno je trpljenju: dakle, vrag može u um
utisnuti neki oblik, čemu slijedi čin poimanja.
Tvrdi se da vrag to može činiti svojom prirodnom moći, koja, kako
je pokazano, nije oslabljena. Međutim, ističe se da to ne može činiti
prosvjetljenjem, već uvjeravanjem. Jer, čovjekov je um takvoga stanja
da, što je više prosvijetljen, lakše spoznaje istinu i lakše se može ob­
raniti od obmane. A kako vrag nastoji da njegova obmana bude trajna,
njegovo se uvjeravanje nikako ne može nazvati prosvjetljenjem: premda
se može nazvati bjelodanim jer on, prilikom uvjeravanja u nevidljivom
obličju, usađuje neku predodžbu u unutarnja i vanjska osjetila. Uslijed
toga, spoznavajući um je uvjeren da ima izvršiti neki čin.
Što se, pak, tiče njegove moći da utječe na unutarnja čula, ističe se
da je tjelesno biće po svojoj naravi takvo da ga pokreće duhovno biće;
što jasno proizlazi iz naših duša koje pokreću naša tijela; isto vrijedi i
za zvijezde. No, svojom naravi nije prilagođeno da bude izravno podlo­
žno utjecajima, pri čemu razumijevamo vanjske, a ne oblikujuće utje­
caje. Stoga je neophodan stjecaj neke tjelesne sile, kako je dokazano
u 7. knjizi Metafizike. Tjelesna se tvar u pogledu premještanja, prirod­
no pokorava dobrom ili zlom anđelu; i upravo radi toga demoni mogu
premještanjem skupljati sjeme i njime proizvoditi čudesne učinke. Na taj
su način i faraonovi čarobnjaci, stjecajem odgovarajućih aktivnih i pasiv­
nih sila proizveli zmije i životinje. Stoga demone samo Bog može sprije­
čiti u izvođenju učinaka koji se odnose na premještanje tjelesnih tvari
ili bića.
Razmotrimo sada kako vrag može premještanjem potaknuti čovje­
kovu maštu i opažanja unutarnjih osjetila pomoću utvara i impulziv­
nih radnji. Valja spomenuti da Aristotel (De Somno et Vigilia) pripisuje
uzrok utvara u snovima kretanju, činjenici da krv u životinje koja spava,
teče do najskrovitijeg sjedišta čula, odakle izviru kretanja i dojmovi,
koji su ostaci proteklih, zadržanih u umu ili unutarnjem osjetilu; a riječ
je o fantaziji ili mašti koje sv. Toma, kako ćemo vidjeti, izjednačuje.
Naime, fantazija ili mašta je riznica ideja primljenih čulima. A do­
gađa se da demoni toliko snažno uzbuđuju unutarnja osjetila, odnosno
sposobnost zadržavanja predodžbi, da se one u trenutku kada su primlje­
ne od vanjskih stvari, čine novim dojmovima.
Točno je da se s time ne slažu svi; no, želi li se tkogod podrobnije ba­
viti ovim pitanjem, valja mu imati na umu mnogobrojnost unutarnjih
osjetila i njihovih funkcija. Avicena u svojoj knjizi O duši tvrdi da ih
postoji pet: razbor, fantazija, mašta, misao i pamćenje. Ali, sv. Toma u
Prvom dijelu 79. pitanja kaže da ih ima samo četiri, jer on izjednačuje
fantaziju i maštu. Da izbjegnem suvišnu opsežnost, propuštam iznijeti
mnoga druga razmatranja o toj materiji.
Dovoljno je reći sljedeće. Fantazija je riznica ideja, dok je pamćenje
nešto posve drukčije. Fantazija je riznica ili spremište ideja primljenih
osjetilima, dok je pamćenje riznica poriva, koji nisu primljeni osjetilima.
Naime, čovjek koji ugleda vuka od njega bježi, no ne radi njegove ružne
boje ili izgleda, što su ideje primljene vanjskim osjetilima i sačuvane
u njegovoj mašti, već od njega bježi jer mu je vuk prirodni neprijatelj. A
ta spoznaja proizlazi iz nekog poriva ili straha, koji se razlikuje od misli
koja vuka prepoznaje kao neprijatelja, a psa kao prijatelja. A spremište
tih poriva je pamćenje. U životinjskoj su prirodi primanje i zadržava­
nje dvije različite stvari; naime, oni tjelesne sokove vlažnoga stanja lakše
primaju, ali teže zadržavaju; posve je suprotno u onih suhoga stanja.
Vratimo se pitanju. Utvare koje se spavačima pojavljuju u snovima,
proizlaze iz ideja zadržanih u spremištu njihova uma uslijed prirodnog
premještanja uzrokovanog istjecanjem krvi u prvo i najskrovitije sjedi­
šte njihovih sposobnosti opažanja; pritom mislimo na prirođeno premje­
štanje u glavi i moždanim stanicama.
Isto se može dogoditi uslijed sličnog kretanja koje proizvode demoni.
Osim toga, takve se stvari ne događaju samo spavačima, već čak i budni­
ma, jer i u njima demoni mogu uznemiriti i uzbuditi unutarnja osjetila i
tjelesne sokove, čime se izvlače ideje pohranjene u spremištima nji­
hovih umova, koje se potom očituju fantaziji i mašti, tako da ti ljudi
umišljaju da su te stvari istinite. To se naziva unutarnjim napastovanjem.
Ne začuđuje, stoga, da vrag to može činiti svojom prirodnom moći;
naime, budući da budan i razborit čovjek, može voljno izvlačiti iz svo-
jih spremišta predodžbe koje je u njima zadržao; na taj način može u
sebi prizvati svakovrsne željene predodžbe. S obzirom na to, lako mo­
žemo razumjeti neumjerenu ljubavnu zaslijepljenost.
Dva su načina na koja demoni mogu, kako je rečeno, pobuditi takve
predodžbe. Kako je objašnjeno u pitanju o napastovanju i primjerom
voljnog umišljanja, oni katkad djeluju ne sputavajući ljudski razum.
No, razum je katkad potpuno sputan, što potvrđuje primjer nekih ljudi
s prirodnom tjelesnom ili duševnom manom, te mjesečara i pijanaca. Sto­
ga ne začuđuje što demoni mogu, uz Božje dopuštenje, sputati razum;
a takvi se ljudi nazivaju deliričnima, jer im je vrag ugrabio čula. To
čine na dva načina, naime, uz pomoć vještica ili bez njih. Tako Aristotel,
u navedenom djelu, veli da svakoga tko osjeća strast pokreće i najmanja
stvar. Tako ljubavnika pokreće i najmanja sličnost s njegovom ljubavlju,
a slično je i s onime tko osjeća mržnju. Prema tome, demoni koji iz
ljudskih postupaka saznaju kojim se strastima najviše predaju, u njima
pobuđuju takvu neumjerenu ljubav ili mržnju, snažnije i učinkovitije im
utiskujući svoj cilj u maštu, budući da to mogu lakše činiti. To je naj­
lakši način da ostvare svoj cilj, kao što je ljubavniku lakše prizvati iz
pamćenja sliku svoje ljubavi, i u svojim je mislima zadržati ugodnom.
No, kada te stvari čine posredstvom i na zagovor vještica koje su s
njima sklopile ugovor, tada to čine čarobnjaštvom. Međutim, tu mate­
riju na ovome mjestu nije moguće iscrpno izložiti radi velikog broja
primjera, koje nalazimo i među svećenstvom i među laicima. Koliko je,
naime, preljubnika napustilo svoje najdivnije supruge zbog požude pre­
ma najopakijim ženama!
Poznata je priča o starici koja je, kako čak i danas pripovijedaju bra­
ća u jednom samostanu, na taj način začarala tri opata, te ih čak i ubila,
a četvrtoga otjerala u ludilo. Taj je zločin, naime, javno priznala, drz-
nuvši se pri tom reći: "Učinila sam to i činim i dalje, a oni se ne mogu
oduprijeti svojoj ljubavi prema meni, jer su pojeli suviše moga gnoja
[pri čemu je svojom rukom izmjerila određenu duljinu]." Priznajem,
međutim, da ona živi i danas jer nismo raspolagali dokazima dostatni­
ma da protiv nje podignemo optužbu ili je privedemo sudu.
Valja imati na umu da vrag, kako je rečeno, u nevidljivom obličju
navodi čovjeka na grijeh uvjeravanjem, ali i uz pomoć njegove volje.
Premda nije osobito primjereno, vrijedi spomenuti da sličnim utjecajem
na ljudsku volju i tjelesna stanja, neke ljude čini sklonijima gnjevu,
pohoti i drugim strastima. Naime, očito je da je čovjek takvog tjelesnog
stanja skloniji pohoti, gnjevu i sličnim strastima, a kada su one u nje­
mu pobuđene, spremnije će im se predati. No, budući da je ovdje teško
navoditi presedane, valja nam iznaći lakši način kojim ćemo ih obznaniti
ljudima radi njihova upozorenja. U drugom dijelu ove knjige rasprav­
ljat ćemo o sredstvima, pomoću kojih se tako začarani ljudi mogu izli­
ječiti.

Način propovijedanja ljudima o nezasitnoj ljubavi.


U svezi prethodno rečenog, propovjednik postavlja sljedeće pitanje:
"Je li sukladna katoličkoj vjeri tvrdnja da vještice mogu zaraziti ljud­
ske umove neumjerenom ljubavlju prema nepoznatim ženama, i toliko
zapaliti njihova srca, da ih ni sram, ni kazna, niti ikakve riječi ili djela
ne mogu odvratiti od takve ljubavi; nadalje, mogu li pobuditi toliku
mržnju među supružnicima koja će ih spriječiti u izvršenju svojih brač­
nih radnji; štoviše, u toj mjeri da u gluho doba noći oni prelaze velike
udaljenosti u potrazi za ljubavnicama.
Propovjednik se u razmatranju ove materije može, ako želi, poslu­
žiti nekim argumentima iz prethodnoga pitanja. U suprotnom, dovoljno
je reći da valja riješiti neke poteškoće vezane uz pitanja ljubavi i mr­
žnje. Naime, te strasti napadaju volju čiji je čin uvijek slobodan i može
ju obuzdati samo Bog, koji njome može upravljati. Iz toga jasno proiz­
lazi da ni vrag, ni vještica koja djeluje uz njegovu pomoć, ne mogu
prisiliti čovjekovu volju na ljubav ili na mržnju. Nadalje, budući da volja,
kao i razum počiva u duši, u koju može ući samo Onaj koji ju je stvorio,
to pitanje postavlja mnoge zapreke na putu otkrivanja istine.
No, usprkos tomu, valja nam prije svega govoriti o ljubavnoj zaslije­
pljenosti i mržnji, a potom o sprječavanju spolne moći opčinjavanjem.
Što se tiče prvoga, premda vrag ne može izravno utjecati na čovjekov
razum i volju, on je, kako tvrde mudri teolozi (2. Knjiga Sentencija),
kadar djelovati na tijelo ili na sposobnosti koje pripadaju tijelu, ili je s
njima povezan, naime, na unutarnja i vanjska osjetila. To je autoritetom
i razumom dokazano u prethodnom pitanju; a čitatelj se može uputiti
i na autoritet Knjige o Jobu (ii), koja veli: '"Neka ti bude!', reče Jahve
Satanu, 'U tvojoj je ruci'", što, naime, znači da je Job u njegovoj vla­
sti. No, vrag je imao vlast samo nad Jobovim tijelom, jer mu Gospodin
nikada ne bi predao njegovu dušu. Zato je i rekao: "Život mu sačuvaj",
dakle, da mu ne naudi. A osim vlasti koju mu je dao nad tijelom, dao
mu je i vlast nad svim tjelesnim sposobnostima, naime, nad četiri ili pet
unutarnjih osjetila, a to su razbor, fantazija ili mašta, misao i pamćenje.
U nedostatku drugih primjera, navedimo onaj svinja i ovaca. Zahva­
ljujući svome porivu, svinje znaju pronaći put do kuće. Tako i ovce,
na temelju prirodnog poriva, razlikuju vuka od psa, znajući da im je
jedan od njih prirodni neprijatelj, a drugi prijatelj.
Dakle, budući da sve naše razumne spoznaje proistječu iz čula (ka­
ko Aristotel u drugoj knjizi svoga djela O duši, tvrdi da razuman čovjek
mora opažati maštovite predodžbe), tako vrag može utjecati na maštu
i pomračiti razum. To ne znači da na um djeluje izravno, nego posred­
stvom maštovitih predodžbi. Stoga možemo voljeti samo ono što znamo.
Obilje nam primjera može pružiti zlato, koje škrtac voli jer poznaje
njegovu moć, itd. Prema tome, kada je razum pomračen, pomračena je
i volja. Vrag, štoviše, to može činiti uz pomoć vještice ili bez nje; a do
toga može doći čak i uslijed nedostatka sposobnosti predviđanja. Na­
vest ćemo primjere za svaki takav slučaj. Kako veli sv. Jakov u svojoj
poslanici: "Svakoga napastuje njegova vlastita požuda. Ona ga izvlači
i mami. Zatim požuda, pošto začne, rađa grijeh, a grijeh, kada je gotov,
rađa smrt." Pismo na drugome mjestu (Postanak, xxxiv) govori o tome
kako je Šekem, kada je opazio Dinu dok je izašla da posjeti neke žene
onoga kraja, na silu s njome legao, nakon čega mu je za nju srce prio-
nulo, te se zaljubio. A glosa veli: "Kada neodlučno srce zaboravlja sve
poslove i osvrće se, poput Dine, na poslove drugih ljudi, biva zavedeno
navikom i postaje grešno."
Drugo, pokazat ćemo da ta požuda ne mora biti izazvana samo ča­
robnjaštvom, već i vražjom kušnjom. Tako u Drugoj knjizi o Samuelu
(xiii) čitamo kako je Amnon silno ljubio svoju sestru Tamaru, što ga
je toliko mučilo da se radi nje gotovo razbolio. Tako strašnom i prljavom
zločinu može se odati samo čovjek, kojega je vrag posve iskvario i
podvrgao ga velikoj kušnji. Stoga glosa veli: "To nam je upozorenje,
a Bog nam je dopustio da uvijek budno pazimo da nama ne zavlada
porok i knez zla, koji obećava lažni mir onima kojima prijeti opasnost,
ne bi li nas nespremne dočekao i ubio."
O toj strasti uzgred govori i Knjiga svetih otaca, koji svjedoče da su
ih žene, unatoč tomu što su bježali od svih tjelesnih požuda, katkad pod­
vrgavale kušnji svojom ljubavlju više nego što bi se moglo vjerovati. Sto­
ga Apostol (Druga poslanica Korinćanima, xii) veli: "Stavljen mi je
trn u tijelo, sotonin poslanik, da me trajno muči da se ne uzoholim", na
što glosa dodaje: "Stavljen sam na kušnju požude. Ali, onaj koji ne pokle­
kne kušnji nije grešnik, jer time iskušava svoju krepost." A pod kušnjom
se podrazumijeva đavolja, a ne tjelesna kušnja koja je uvijek oprostiva
kao lak grijeh. Propovjednik može pronaći mnoge primjere za to.
O trećoj točki smo raspravljali gore, naime, da neumjerena ljubav­
na radnja proistječe iz zlih vražjih radnji; a govorimo o toj kušnji.
Na pitanje kako je moguće utvrditi proistječe li takva neumjerena
ljubav od vještice, a ne od vraga, odgovaramo da to možemo saznati na
više načina. Prvo, ako muškarac u iskušenju ima lijepu i čestitu ženu ili
obratno, u slučaju žene, itd. Drugo, ako mu je razum u tolikoj mjeri oko­
van da ga nikakvi udarci, ni riječi ili djela, čak ni sram, ne mogu odvra­
titi od te požude. I osobito treće, kada se ne može obuzdati da katkad
iznenada i usprkos tegobnom putovanju, danju i noću prevaljuje velike
udaljenosti (o čemu su mnogi takvi muškarci osobno svjedočili). Kako
veli sv. Ivan Zlatousti, komentirajući xx. odlomak Matejeva evanđelja,
koji govori o magarcu na kojemu je jahao Krist: "Kada zloduh opsjedne
čovjekovu volju grijehom, vodi ga svojom voljom kamo mu se prohtije."
Pritom navodi primjer broda u moru bez kormila, koji vjetrovi nose po­
svuda kako im drago; i čovjeka koji čvrsto jaše konja; i kralja koji vlada
nad silnikom. I, četvrto, to pokazuje činjenica da se katkad iznenada i
neočekivano zanose, a katkad i preobražavaju, što se ničim ne može
spriječiti. To je vidljivo i iz same njihove odvratne pojavnosti.
Prije nego li krenemo u razmatranje sljedećeg pitanja o vješticama,
koje se odnosi na sposobnost oplodnje, valja nam objasniti argumente.

Slijede objašnjenja argumenata.


Odgovor na argumente: prvi argument, da čovjekovom voljom upravlja
Bog, a njegovim razumom dobri anđeo, jasan je. Naime, dobri anđeo
nadahnjuje razum samo k spoznaji istine, iz čega proizlazi ljubav prema
dobrome, jer su istina i zbilja isto. Tako i zli anđeo može pomračiti razum
spoznavanjem prividne istine; a to čini pomutnjom ideja i predodžbi,
koje su osjetila primila i pohranila, iz čega, potom, proizlazi neumjerena
ljubav prema prividno dobrim stvarima, kao što su tjelesne naslade ko­
jima takvi ljudi teže.
Drugi, pak, argument, da vrag ne može proizvesti fizičke promjene
u tijelu, dijelom je točan, što se objašnjava trima vrstama mutacije.
Naime, vrag ne može u cijelosti promijeniti oblik i izgled tijela (što je
pravilnije nazivati novom sazdanošću, a ne promjenom) bez pomoći
neke sile ili bez Božjeg dopuštenja. No, govorimo li o promjeni svojstva,
kao u slučaju bolesti ili zdravlja, kako je prije pokazano, demon može
proizvesti u tijelu različite bolesti, pa čak i lišiti čovjeka razuma i izazvati
osjećaj neumjerene mržnje ili ljubavi.
Tomu možemo dodati i treću vrst mutacije, kada dobri ili zli anđeo
ulazi u tijelo, na isti način kao kada kažemo da samo Bog može ući u
dušu, dakle, životnu bit. No, kada govorimo o anđelu, osobito o zloduhu
koji ulazi u tijelo, kao u slučaju opsjednutosti, on ne prelazi granice tijela,
jer na taj način u dušu može ući samo Stvoritelj koji ju je učinio unutar­
njim životnim pokretačem. No, tvrdi se da vrag ulazi u tijelo kada izvodi
nešto oko tijela: kako veli sv. Ivan Damaščanski, ondje gdje djeluje tamo
jest. A tada djeluje unutar granica tijela, ali ne unutar duše.
Iz toga proizlazi da je tijelo sadržano od dva svojstva: materije i
duha. A to odgovara razlici između prividnog i zbiljskog. Stoga demoni,
ulazeći u tijelo, ulaze u moći tjelesnih organa i ostavljaju na njih dojmove.
Takvi, pak, dojmovi proizvode maštovite predodžbe u umu, kao što su,
primjerice, boje, o čemu se govori u Trećoj knjizi O duši. A taj dojam
prodire i u volju koja svoje poimanje dobrog osniva na razumu, sukla­
dno onome što razum prihvaća nešto kao zbiljski ili prividno dobro.
Što se tiče trećeg argumenta: dva su načina spoznavanja misli srca,
naime, promatranje njihovih učinaka ili njihovo čitanje iz razuma. Na
prvi ih način mogu spoznati anđeli, ali čak i čovjek, premda će se po­
kazati da je anđeo u tome mnogo vještiji od čovjeka. Naime, misli se
katkad očituju nekim vanjskim činom, pa čak i promjenom duševnog
stanja. I liječnici mogu razabrati osjećaje srca na temelju bila. Stoga sv.
Augustin (de Divin. Daem.) kaže da je koji put veoma lako razabrati čo­
vjekovo duševno stanje, ne samo na temelju njegovih riječi, već i samih
njegovih misli, čiji su znakovi izraženi na tijelu; premda u svojim Pre­
ispitivanjima veli da nema nikakva pravila kojim se to može otkriti; a
smatram da on nerado priznaje da vrag može saznati unutarnje misli srca.
S druge točke gledišta, samo Bog može znati misli uma i naklonosti
volje. Jer, volja je razumnoga stvorenja podložna samo Bogu, i na nju
može djelovati samo On, koji je prvi i konačan uzrok. Stoga samo Bog
poznaje ono što počiva u volji ili ono što samo o volji ovisi. Štoviše, ono
što ovisi samo o volji očituje se u vanjskim činima. Jer, čovjek koji ra-
spolaže sposobnošću spoznavanja i razumijevanja, koje iz njega proi­
zlazi, koristi se njome kada to želi.
Prema tome, sve rečeno dokazuje da duh ne može ući u dušu, što
znači da ne može ni vidjeti ono što je u umu, a osobito ne ono što poči­
va u najskrovitijim dubinama duše. Stoga, na tvrdnju da vrag ne može
vidjeti misli srca i da, prema tome, ne može u srcima ljudi pobuditi lju­
bav ili mržnju, odgovaramo da on uistinu može saznati ljudske misli
na temelju njihovih vidljivih učinaka, u čemu je vještiji od čovjeka; tako
suptilnim načinima može u ljudima pobuditi ljubav i mržnju stvarajući
privide i pomračujući um.
No, ovo moramo reći da utješimo krijeposne i oslobodimo ih bojazni:
kada je osjetilna vanjska i tjelesna promjena koja proistječe iz ljudskih
misli, toliko nezamjetna i neodređena da vrag na temelju nje ne može
saznati misli, osobito u vrijeme kada se krijeposni odmaraju od izučava­
nja i dobrih djela, on ih tada napastuje poglavito u snovima, o čemu svje­
doči iskustvo. No, kada je fizički učinak misli snažan i određen, demon
na temelju čovjekove vanjštine može saznati jesu li mu misli okrenute
ka zavisti ili pohoti. Ali, smatramo da valja ostaviti otvorenim pitanje
može li on na taj način saznati sve okolnosti; premda je točno da te
okolnosti može saznati na temelju njihovih kasnijih ishoda.
I četvrto: premda samo Bog može ući u dušu, dobri ili zli anđeo
može, na prethodno pokazan način, ući u tijelo i njegova osjetila. Na
taj se način u takvom čovjeku mogu pobuditi ljubav i mržnja. Na drugi
argument, da su duševne moći jače od tjelesnih i vrag ih ne može pro­
mijeniti, odgovaramo da vrag može promijeniti tjelesne moći u tom
smislu, da ih može ubrzati ili usporiti u mesu i kostima. No, to ne čini
radi sprječavanja ili poticanja unutarnjih ili vanjskih osjetila, već radi
osobne koristi, jer najveću korist izvlači obmanjujući osjetila i razum.
PITANJE VIII.
Mogu li vještice oslabiti reproduktivnu moć
ili spriječiti spolni čin.
injenicu da se čarobnjaštvu poglavito odaju preljubnice i bludni­
Č ce, potvrđuju vradžbine kojima vještice utječu na čin oplodnje.
Tu ćemo istinu potkrijepiti i pobijanjem argumenata, koje iznose oni
koji se s nama ne slažu u ovoj stvari. Prije svega, oni tvrde da takva op­
činjenost nije moguća, jer bi tada utjecala i na spolne radnje supružni­
ka; prihvatimo li je, to bi značilo da je vražje djelo snažnije od Božjeg,
budući da je brak Božje djelo, a čarobnjaštvo vražje. No, priznamo li
da se tako mogu začarati samo preljubnici i nevjenčani, vraćamo se sta­
jalištu da čarobnjaštvo ne postoji u zbilji, već samo u čovjekovoj mašti;
a tu tvrdnju pobijamo u Prvom pitanju. Ili se, pak, može navesti neki raz­
log zašto ta čarolija ne pogađa supružnike, već samo nevjenčane; jedini
je mogući razlog taj da je brak Božje djelo. Budući da taj razlog nije
održiv, kako tvrde teolozi, ostaje argument da je vražje djelo snažnije
od Božjeg; a kako je ta tvrdnja posve neprimjerena, neprimjereno je i
tvrditi da se spolni akt može spriječiti čarobnjaštvom.
Međutim, vrag ne može spriječiti druge prirodne radnje, kao što je
hranjenje, hodanje i stajanje, što jasno proizlazi iz činjenice da bi u su­
protnom bio kadar uništiti svijet.
Osim toga, spolni je čin uobičajen među svim ženama, pa bi njegovo
sprječavanje utjecalo na sve žene; no to nije točno, iz čega slijedi da
je prvi argument održiv. Naime, činjenice dokazuju da to nije točno; kada
muškarac kaže daje začaran, još je uvijek sposoban izvršavati spolne
radnje s drugim ženama, ali ne s onom s kojom ne može općiti; to je
stoga što ne želi, pa tako ni formalno ne može proizvesti nikakav učinak.
Tomu, naprotiv, istinom protuslovi dekretal ('Ako sortilegijem...
itd.'): što je i mišljenje svih teologa i kanonista koji govore o bračnim
zaprekama prouzročenima čarobnjaštvom.
Drugi je razlog sljedeći: budući da je Vrag moćniji od čovjeka, a
čovjek može spriječiti moć oplodnje neplodnim biljkama, ili kakvim
drugim sredstvima, tim je više vrag kadar to učiniti jer ima veće znanje
i lukaviji je.
Odgovor. Istinu potvrđuju dvije stvari o kojima smo već raspravljali,
premda nismo posebno opisali način takvog sprječavanja. Pokazali
smo, naime, da čarobnjaštvo ne postoji samo u ljudskoj mašti, već i u
zbilji; ali nebrojeni zbiljski i stvarni učinci čarobnjaštva mogu se izvesti
Božjim dopuštenjem. Pokazali smo i da ih Bog dopušta češće u slučaju
spolnih radnji, jer su prljavije od drugih ljudskih radnji. Ali, što se tiče
načina takvog opčinjavanja, valja istaknuti da on ne utječe samo na
moć oplodnje, nego i na moć mašte ili fantazije.
Peter de la Palude (III, 34) spominje pet načina. On veli da je demon,
koji je duh, kadar pokretati ili zaustavljati tjelesna bića. Tako može, iz­
ravno ili neizravno, spriječiti sjedinjenje dvaju tijela umećući se među
njih u nekom tjelesnom obličju. To se dogodilo jednom mladiću koji
se zaručio s idolom, ali se oženio mladom djevom, radi čega poslije s
njome nije mogao spolno općiti. Drugo, vrag može u muškarcu pobuditi
ili posve ugasiti želju za spolnim činom, pomoću nekih tajanstvenih pre­
dmeta, čiju moć samo on najbolje poznaje. Treće, može mu u tolikoj
mjeri poremetiti moć opažanja i maštu, da mu se žena učini odvratnom:
jer je kadar, kako je rečeno, utjecati na maštu. Četvrto, kao što je kadar
onemogućiti kretanje tijela, može izravno spriječiti i erekciju organa za
oplodnju. Peto, može spriječiti istjecanje životne esencije u organe u
kojima počiva pokretačka sila, zatvarajući sjemenovode tako da sjeme
ne može ući u kanale za oplodnju, ili od njih uzmiče ili iz njih izbija ili,
pak, na neki od mnogih drugih načina ne izvrši svoju funkciju.
U daljnjim izlaganjima se slaže s onime što su razmatrali drugi nau-
čitelji Crkve. Naime, Bog dopušta vragu veću slobodu djelovanja u ovom
činu, kojim se grijeh prvi put proširio svijetom, nego u drugim ljudskim
radnjama. Slično tomu, zmije su mnogo podložnije čarolijama od dru­
gih životinja. A dalje, na drugome mjestu veli: "Isto je i sa ženom, jer
joj je vrag kadar toliko pomračiti razum, da joj se suprug ogadi u toj mjeri
da mu više nikada ne dopusti da s njome legne."
Potom pokušava ustanoviti zašto su muškarci češće od žena zača­
rani u pogledu te radnje; pa veli da ta zapreka općenito nastaje u sjeme­
nom odvodu, ili se javlja kao nemogućnost erekcije, što se lakše do­
gađa muškarcima; stoga su muškarci začarani češće od žena. Mogli bismo
reći i da vještice, budući da su poglavito žene, više žude za muškarci­
ma nego za ženama. Nadalje, djeluju nauštrb udanih žena, vrebajući
svaku priliku za preljub, kada je muž kadar općiti s drugim ženama, ali
ne i sa svojom; radi čega i žena mora tražiti druge ljubavnike.
Tomu dodaje i da Bog dopušta vragu da napastuje grješnike češće
od krijeposnih. Stoga je anđeo rekao Tobiji: "On zloduhu daje vlast
nad onima koji ugađaju samo svojim strastima." Ali, katkad ima vlast
i nad krijeposnima, kako je bio slučaj s Jobom, ali ne i nad njihovim spol­
nim radnjama. Stoga im se valja posvetiti ispovijedi i drugim dobrim
djelima, ne bi li im strijela ostala zarivena u rani, protiv čega nema ni­
kakva lijeka. Toliko od Petra. O metodama uklanjanja čarobnjačkih
učinaka govorit ćemo u drugom dijelu ove knjige.

Razjašnjenje nekih uzgrednih dvojbi o tome može


li se spolni čin spriječiti zlim čarolijama.
Postavi li se, uzgred, pitanje zašto su samo neke žene podložne takvoj
začaranosti, sv. Bonaventura odgovara ovako. Čarobnica ili vještica na
taj način nanosi štetu osobama koje je vrag odabrao ili je, pak, tomu raz­
log što Bog ne dopušta da takva nesreća zadesi određene osobe. A da
je nedokučiva volja Božja, pokazali smo na primjeru Tobijine žene. I
dodaje:
Na pitanje kako to vrag čini, valja odgovoriti da on ne onemogućava
moć oplodnje iznutra, oštećujući ud, već izvana, čini ga beskorisnim. No,
budući da to nije prirodna, već umjetna zapreka, vrag može muškarca
učiniti impotentnim prema jednoj, ali ne i prema ostalim ženama: ga­
seći u njemu požudu prema njoj, ali ne i prema drugim ženama i to svo­
jom prirođenom moći, posredstvom nekog bilja, kamenja ili kakvim
tajanstvenim prirodnim sredstvima. To se podudara i s mišljenjem Pe-
tera Paludanusa.
Nadalje, kako ta impotencija kod spolnog općenja katkad proizlazi
iz hladnoće naravi ili nekog prirodnog nedostatka, postavlja se pitanje
kako je moguće utvrditi je li tomu uzrok čarobnjaštvo ili nije. Hostien-
sis na to odgovara u svojoj Sumi (no to se ne smije javno propovije­
dati): "Kada se ud ni na koji način ne može uzbuditi i izvršiti spolni čin,
to je znak prirodne impotencije; ali kada je uzbuđen i uspravljen, no
ipak ne može izvršiti svoju funkciju, to je znak začaranosti."
Valja također naglasiti da impotencija radi koje ud ne može izvršiti
spolni čin, nije jedini učinak takvog opčinjavanja, jer moguće je katkad
začarati i ženu tako da je nesposobna začeti ili, pak, pobacuje dijete.
Nadalje treba imati na umu da Kanon propisuje da je ubojica sva­
tko, tko iz osvete ili mržnje nekim radnjama sprječava muškarca ili
ženu u oplodnji ili rađanju. Kanon, osim toga, govori o raskalašenim
ljubavnicima, koji se koriste protuprirodnim kontracepcijskim sredstvi­
ma, poput otrova i trava, bez ikakve pomoći demona, kako bi spriječili
sramotu svojih ljubavnica. I takve grješnike valja kazniti kao ubojice.
Ali, zakon najstrožim kaznama kažnjava vještice koje takve stvari čine
čarobnjaštvom, o čemu smo govorili u Prvom pitanju.
Slijedi razjašnjenje argumenata; tvrdnji da takva nesreća ne može
zadesiti supružnike, valja dodati, iako je ta materija do sada vjerojatno
dovoljno razjašnjena, da se te stvari zbiljski i stvarno mogu dogoditi
supružnicima, kao što se događaju nevjenčanima. Mudar će se čitatelj,
koji raspolaže mnoštvom knjiga, osvrnuti na riječi teologa i kanonista,
osobito ondje gdje govore o impotentnima i začaranima. I uvidjet će da
se oni slažu u osudi dviju zabluda: da osobito pobijaju zabludu supru­
žnika koji, čini se, smatraju da takva nesreća ne može zadesiti one sje­
dinjene brakom, pri čemu iznose razlog da vrag ne može uništiti Božja
djela.
Prva zabluda koju pobijaju je tvrdnja da čarobnjaštvo ne postoji u
zbilji, već samo u mašti ljudi koji radi nepoznavanja skrivenih, ljudi­
ma nedokučivih uzroka, pripisuju neke prirodne učinke čarobnjaštvu,
kao da su ih proizveli demoni koji djeluju sami ili uz pomoć vještica.
Premda svi drugi naučitelji pobijaju tu zabludu kao pogrešnu, sv. Toma
je najoštrije napada i osuđuje kao herezu, tvrdeći da ona proizlazi iz same
nevjere. Budući da se nevjerništvo u kršćanina smatra herezom, takav
čovjek zaslužuje da ga se smatra heretikom. O toj smo materiji raspra­
vljali u Prvom pitanju, premda nedovoljno iscrpno. Želi li se tko upo­
znati s ostalim izrekama sv. Tome na drugim mjestima, pronaći će razlo­
ge zbog kojih on tvrdi da takva zabluda izvire iz same nevjere.
U svojim pitanjima o grijehu, naime, gdje raspravlja o demonima i
u svom prvom pitanju o tome imaju li demoni svoja prirodna tijela,
spominje, između ostalog, one koji svaku fizičku pojavu pripisuju utje­
caju zvijezda kojima su, kako tvrde, podložni skriveni uzroci zemalj­
skih pojava. Tako veli: "Valja imati na umu da su Aristotelovi sljed­
benici, peripatetici, smatrali da demoni stvarno ne postoje, ali da one
stvari koje se pripisuju demonima, proizlaze od sile zvijezda i drugih
prirodnih pojava." Stoga sv. Augustin veli (O državi Božjoj, X) da je
Porfirije vjerovao da ljudi pomoću trava, životinja, stanovitih zvuko­
va, glasova, likova, pa i promatranjem nekih gibanja nebeskih zviježđa,
proizvode sile nalik onima zvijezda, kako bi objasnili različite priro-
dne pojave. Očito je da je to netočno jer su tajanstvene uzroke pripisiva­
li zvijezdama, smatrajući da su demoni samo proizvod ljudske mašte.
Sv. Toma je u istom djelu jasno pobio to stajalište; naime, poznato
je da neka demonska djela nikako ne mogu proizaći iz prirodnog uzroka.
Naprimjer, kada čovjek opsjednut zloduhom govori nepoznatim jezi­
kom; mnoge druge primjere takvih demonskih djela nalazimo u rapso-
dijskim i nekromantskim umijećima, a koja može proizvesti samo neka
inteligencija koja je po naravi možda dobra, ali je zlonamjerna. Drugi
su filozofi upravo radi tih protuslovlja bili prisiljeni priznati da demoni
stvarno postoje. Poslije su, međutim, zapali u razne zablude, pa su neki
smatrali da ljudske duše, napuštajući tijelo postaju demoni. Radi toga
su mnogi vračevi ubijali djecu vjerujući da će zavladati njihovim du­
šama; nabrajaju se i mnoge druge zablude.
Iz navedenog proizlazi da sveti naučitelj s pravom kaže da takvo
stajalište izvire iz same nevjere. Tko hoće neka pročita djelo sv. Augu-
stina (O državi Božjoj, VIII, IX), gdje govori o raznim zabludama nevjer­
nika u pogledu demonske naravi. Doista, zajedničko je mišljenje svih
naučitelja, navedeno u spomenutom djelu, protiv onih koji na taj način
poriču postojanje vještica, veoma značajno, premda je izrečeno u samo
nekoliko riječi. Oni, naime, kažu da se svi koji smatraju da na svijetu ne
postoji čarobnjaštvo, suprotstavljaju stajalištu svih crkvenih naučitelja,
kao i Svetome pismu; i, dalje, izjavljuju da demoni postoje i da im Bog
daje vlast nad ljudskim tijelima i maštom. Stoga one koji su oruđa u ru­
kama demona, koji uz njihovu pomoć katkad nanose zlo živim bićima,
nazivaju vješticama.
Pobijajući prvu zabludu, crkveni naučitelj i ništa ne kažu o onima koji
su sjedinjeni u braku; to je, međutim, jasno iz njihova pobijanja druge
zablude. Naime, vele da ima onih koji vjeruju da čarobnjaštvo postoji na
svijetu i da ga ima u obilju, te da čak utječe i na čin tjelesnog sparivanja,
pogrešno misle da takva začaranost nije trajna i da stoga ne poništava već
sklopljen brak. Na tome mjestu govore o supružnicima. Pobijajući tu
zabludu (što činimo radi onih koji ne raspolažu velikim brojem knjiga,
premda ovdje nije osobito bitno), valja spomenuti da je pobijaju tvrdnjom
da ona protuslovi svim presedanima i svim drevnim i suvremenim za­
konima.
Stoga katolički naučitelj i čine razliku između privremene i trajne
impotencije uzrokovane čarobnjaštvom. Privremena ne poništava brak,
a takvom se smatra ako se začarani mogu izliječiti od te smetnje u ra­
zdoblju od tri godine od trenutka njihova zajedničkog života, primje­
nom svih mogućih sredstava, uključujući crkvene sakramente ili druga
sredstva za odstranjivanje te čarolije. No, ne odstrani li se ta smetnja
nijednim lijekom, od toga se razdoblja impotencija ima smatrati traj­
nom. U tom slučaju ona je nastala prije sklapanja i konzumacije braka,
i stoga sprječava sklapanje braka i poništava onaj koji je već sklopljen;
ili je, pak, nastala nakon sklapanja braka, ali prije njegove konzumacije,
te i u tom slučaju, smatraju neki, poništava sklopljen brak. (Kako je
rečeno u Knjizi XXXIII, I. pit., I. pogl., potvrda braka sastoji se u tje­
lesnom sparivanju.) Ili se, pak, ta zapreka pojavila nakon konzumacije
braka, uslijed čega se brak ne poništava. O impotenciji na tome mjestu
mnogo govore Hostiensis, Godfrid, te crkveni naučitelji i teolozi.
Argumenti. Prvi je dovoljno razjašnjen gore navedenim razmatran­
jima. No, neodrživ je argument da vražja djela mogu uništiti djela Bo­
žja, jer čarobnjaštvo učinkovito
šteti bračnim drugovima; nai­
me, istina je da demon ništa ne
može činiti bez Božjeg dopušte­
nja. On, naime, ne uništava svo­
jom primarnom silom, poput ti­
ranina, već posredstvom nekog
vanjskog umijeća, kako je gore
dokazano. Razjašnjenje i drugi
argument, naime, zašto mu Bog
dopušta da izvodi tu zapreku
češće u slučaju spolnih, a ne
drugih radnji. No, kada mu Bog
dopušta, vrag ima vlast i nad
drugih radnjama. Stoga je nera­
zborito tvrditi da vrag može
uništiti čitav svijet. I treći je pri­
govor pobijen prethodno reče­
nim.
PITANJE IX.
Mogu li vještice kakvim opsjenarskim umijećem proizvesti
privid da je muški ud posve odstranjen ili odvojen od tijela.
vdje se obznanjuje istina o demonskim radnjama povezanima s
O muškim udom. A radi razjašnjenja činjenica, postavlja se pitanje
mogu li vještice uz pomoć demona, stvarno i u zbilji odstraniti ud ili,
pak, to čine samo prividno, nekom opsjenom ili varkom. Da to stvarno
mogu činiti dokazuje se a fortiori (tim više), budući da demoni mogu
činiti i veće stvari, primjerice ubijati ljude ili ih tjelesno premještati (kako
je pokazano primjerima Joba i Tobije), tako mogu stvarno i u zbilji od­
stranjivati muške udove.
I taj se argument osniva na glosi o psalmima, koji govore o zlim an­
đelima: Bog kažnjava posredstvom zlih anđela, kako je često kažnja­
vao narod izraelski pošastima, stvarno im se osvećujući nad tijelima.
Stoga je i ud podložan takvim kaznama.
Može se reći da vrag to čini uz Božje dopuštenje. Kako je prethodno
rečeno, budući da Bog daje vragu veću vlast nad spolnim radnjama
radi prvog grijeha, koji je tim činom prenesen na ljudski rod, tako mu
daje veću vlast nad spolnim organom, dopuštajući mu čak da ga potpu­
no odstrani.
Nadalje, veće je djelo bilo pretvaranje Lotove žene u stup soli, nego
li je to odstranjivanje muškog uda; to je bio (Postanak, xix) stvaran, a
ne prividan preobražaj (jer se kazuje da taj stup i danas postoji). To je
bilo djelo zlog anđela, kao što su i dobri anđeli kaznili stanovnike Sodo-
me sljepoćom, kako ne bi mogli pronaći vrata svojih domova. Drugim
su kaznama pogodili i Gomoru. Glosa potvrđuje da je i Lotova žena bila
okaljana tim porokom, i da je stoga bila kažnjena.
Nadalje, onaj tko može stvoriti prirodan oblik, može ga i uništiti.
Ali, demoni su stvarali mnoga prirodna obličja, što se vidi iz primjera
faraonovih čarobnjaka, koji su uz pomoć demona stvorili žabe i zmije.
I sv. Augustin (Knjiga LXXXIII) veli da se vidljive pojave, koje proiz­
vode niže zračne sile, ne mogu smatrati prividima; no, čak i ljudi mogu
nekim umijećem odstraniti muški ud; stoga demoni mogu u nevidljivom
obličju činiti ono što drugi čine u vidljivom.
No, s druge strane, sv. Augustin (O državi Božjoj, XVIII) veli: "Ne
smije se vjerovati da demoni svojom moći ili umijećem mogu pretvarati
ljude u životinje; iz toga slijedi da je nemoguće odstraniti ono što je
bitno za postojanje ljudskoga tijela." Dalje kaže (O Trojstvu, III): "Ne
smije se misliti da je ta supstancija vidljive tvari podložna volji palih
anđela; jer, podložna je samo Bogu."
Odgovor. Nema nikakve dvojbe da neke vještice mogu izvoditi ču­
desne radnje u pogledu muških organa, jer to proizlazi iz svjedočansta­
va mnogih koji su to vidjeli i o tome čuli, kao i onome što o tome udu
znamo na temelju osjetila vida i dodira. Treba reći da se takva djela mogu
izvoditi na dva načina, naime, zbiljski i stvarno, što potvrđuje prvi ar­
gument, te nekim opsjenarskim umijećem. A vještice proizvode samo
opsjenu, premda žrtva to ne smatra prividom. Naime, žrtva stvarno umi­
šlja da mu neki organ nedostaje, jer ga ne opaža svojim vanjskim osje­
tilima, dakle, vidom ili dodirom.
Na temelju toga možemo reći da je ud odstranjen samo u mašti, a
ne i u stvarnosti, pri čemu moramo obrazložiti kako se to događa. Prvo
ćemo govoriti o dva načina kojima se proizvodi taj privid. Naime, ne
začuđuje da vrag može obmanuti čovjekova vanjska osjetila, jer, kako
je gore objašnjeno, zavarava unutarnja osjetila utiskujući u njih predo­
džbe pohranjene u mašti. Nadalje, on obmanjuje ljudske prirodne funk­
cije, tako što im predstavlja kao nevidljivo ono što je vidljivo, ono što
je opipljivo kao neopipljivo, a ono što se može čuti kao nečujno, te isto
čine i s drugim osjetilima. No, takve stvari nisu zbiljske, jer proizlaze
iz proizvedenog poremećaja nekog osjetila, primjerice vida, sluha ili
dodira, koji obmanjuje čovjekovo rasuđivanje.
To možemo potkrijepiti primjerima nekih prirodnih pojava. Slatko
se vino čini gorkim jeziku grozničava čovjeka, jer mu osjetilo okusa
ne zavarava stvarnost, već njegova bolest. Tako ni u slučaju o kojemu
raspravljamo obmana nije stvarna, jer se ud još uvijek nalazi na svome
mjestu; to je iluzija čula.
Nadalje, kako je rečeno gore u pogledu spolne radnje, vrag tu rad­
nju može spriječiti umetanjem nekog drugog tijela iste boje i izgleda,
tako da neko glatko tijelo u boji mesa umetne između osjetila vida i
dodira i između pravoga tijela žrtve, koja uslijed toga misli da vidi i
osjeća samo glatko tijelo bez spolnog organa. Vidi izreke sv. Tome (2.
dist. 8. čl. 5) o opsjenama i prividima, te Secunda Secundae 91, i nje­
gova pitanja o grijehu, gdje često navodi izreke sv. Augustina iz knjige
LXXXIII: "To đavolje zlo uvlači se kroz sva osjetila; prilagođava se
slikama i bojama, obitava u zvukovima, vreba u mirisima, prožima se
aromama."
Nadalje, treba imati na umu da ta obmana vida i dodira ne mora biti
prouzročena umetanjem nekog glatkog tijela bez uda, već i utiskivanjem
u fantaziju ili maštu, nekih oblika i ideja duboko pohranjenih u umu,
uslijed čega čovjek umišlja da neku stvar prvi put opaža. Naime, kako
je pokazano u prethodnim pitanjima, demoni mogu svojom prirođenom
moći premještati tijela; a kako na taj način mogu utjecati na volju ili
duševno stanje, mogu utjecati i na prirodne funkcije. Govorim o stvarima
koje mašti ili osjetilima izgledaju prirodne. Aristotel u raspravi O snu
i bdjenju, razmatrajući o uzroku utvara u snovima, veli da u unutarnju
svijest životinje koja spava, pritječe mnogo krvi, uslijed čega naviru
ideje i dojmovi proizašli iz stvarnih proteklih doživljaja pohranjenih u
umu. Već smo objasnili kako na taj način određeni prividi proizvode
nove predodžbe. A budući da se to može prirodno dogoditi, vrag je još
više kadar u mašti pobuditi privid glatkog tijela bez muškog spolovila,
na takav način da osjetila vjeruju da je ono stvarno.
Drugo, valja spomenuti neke druge metode, koje je lakše razumjeti
i objasniti. Kako tvrdi sv. Izidor (Etimologije, VIII, 9), opsjena je samo
varka osjetila, osobito osjetila vida. Radi toga se i naziva prestigijom
(opsjenom), od riječi prestringo, jer je vid toliko sputan da se stvari čine
drukčijima nego što jesu. Aleksandar iz Halesa54 (2. dio) veli da je presti-
gij iluzija vraga, koju ne uzrokuje nikakva stvarna promjena, već posto­
ji samo u umu onoga čija su vanjska i unutarnja osjetila zavarana.
Stoga u izvjesnom smislu možemo govoriti čak i o ljudskom opsje­
narskom umijeću, koje se može vršiti na tri načina. Prvo, bez pomoći
demona, jer opsjene proizvode vješti ljudi koji pokazuju i skrivaju
stvari, kako to čine opsjenari i trbuhozborci. Druga metoda također ne
iziskuje pomoć demona; kao u slučaju kada se ljudi služe nekom pri­
rodnom moći prirodnih stvari ili mineralima, kako bi izmijenili izgled
takvih predmeta. Stoga, prema sv. Tomi (I, 114, 4) i nekim drugima,

54) 'Aleksandar'. Aleksandar iz Halesa, franjevački teolog i filozof, Doctor Irrefragabilis, bio
je jedan od najvećih skolastika. Rođen je u Halesu ili Haillesu u Gloucestershireu, krajem 12.
st., a umro je u Parizu, u samostanu svoga Reda 1245. Glavno mu je djelo 'Summa Universae
Theologiae', koje je počeo pisati oko 1231., no nikada ga nije dovršio. To je djelo doživjelo
nekoliko izdanja: Venecija 1475., 1576.; Nurnberg 1481., 1-502.; Pavia, 1481.; Koln, 1622. Iz­
davači djela sv. Bonaventure iz Karachija obećali su objaviti veoma neophodno kritičko izda­
nje toga djela.
ljudi mogu pomoću dima vatre ili zapaljenih biljaka, proizvesti privid
da štapovi nalikuju zmijama.
Treća metoda obmanjivanja vrši se uz pomoć demona i uz neophodno
dopuštenje Boga. Naime, jasno je da demoni po svojoj prirodi imaju od­
ređenu moć nad nekim zemaljskim tvarima, kojom uz Božje dopušte­
nje, proizvode privide stvari, tako da se čine drukčijima nego što jesu.
Što se tiče treće metode, valja istaknuti da demon može na pet nači­
na zavarati ljude, tako da misle da je neka stvar drukčija nego što jest.
Prvo, kako je rečeno, to može činiti opsjenarskim umijećem, jer vrag se
takvim umijećem služi bolje od čovjeka. Drugo, o čemu smo govorili,
to čini na prirodan način, stavljanjem ili umetanjem neke tvari, koja skri­
va pravo tijelo ili ga zamjenjuje drugim u čovjekovoj mašti. Treći je
način kada se prikazuje u poprimljenom tijelu, predstavljajući se kao
nešto što nije; o tomu svjedoči priča koju pripovijeda sv. Grgur u svom
Prvom dijalogu, a govori o opatici koja je jela salatu, no vrag joj je rekao
da to nije salata, već on u njezinu obličju. Ili kada se prikazao sv. An­
tunu u obličju grumena zlata, koji je pronašao u pustinji. Ili kada dodi­
rom prividno pretvara čovjeka u zvijer, o čemu ćemo uskoro govoriti.
Četvrti je način kada obmanjuje organ vida tako da se neka jasna stvar
čini maglovitom ili, pak, organ govora, ili kada prividno pretvara star­
icu u mladu djevojku. Čak i svjetlo nakon plakanja izgleda drukčije i
nejasnije. Peti je način kada utječe na maštu i pobuđuje tjelesne soko­
ve, preobražavajući oblike opažene osjetilima, o čemu smo prethodno
raspravljali, tako da uslijed toga primaju svježe i nove predodžbe. Su­
kladno tome, vrag može na posljednja tri, pa čak i na druge načine, za­
čarati čovjekova osjetila. Stoga je kadar i skriti muško spolovilo nekom
varkom i opsjenom. A dokaz ili primjer toga, koji smo saznali izvrša­
vanjem naše inkvizitorske dužnosti, navest ćemo poslije, u Drugom
dijelu ove rasprave, kada ćemo više govoriti o tim i drugim stvarima.

Kako možemo razlikovati začaranost od prirodnog nedostatka.


Slijedi sporedno pitanje, koje za sobom povlači neke druge probleme.
Petrovo je spolovilo odstranjeno, i on ne zna je li to učinjeno čarobn­
jaštvom ili na neki drugi način, đavoljom moći i uz Božje dopuštenje.
Postoje li načini kojima možemo utvrditi ili razlikovati te uzroke? Od­
govoriti se može na sljedeći način. Prvo, takve se stvari češće događaju
preljubnicima i razvratnicima. Naime, kada takvi ljudi ne uspiju odgo­
voriti prohtjevima svojih ljubavnica, ili ih žele napustiti radi drugih
žena, tada te ljubavnice iz osvete izvode takve stvari, ili im posredstvom
kakve druge sile odstranjuju udove. Drugo, uzrok se može utvrditi na
temelju trajnosti tog učinka. Naime, nije li prouzročen čarobnjaštvom,
gubitak nije trajan i ud će se iznova pojaviti nakon nekog vremena.
To, međutim, nameće drugu dvojbu, naime, je li privremenost pro­
uzročena čarobnjaštvom. Odgovaramo da ta začaranost može biti trajna
i da može trajati do smrti, što se osniva na sudu kanonista i teologa koji,
raspravljajući o ženidbenoj zapreci prouzročenoj čarobnjaštvom, tvrde
da privremeno može postati trajno. Godfrid, naime, veli u svojoj Sumi:
"Začaranost ne može uvijek ukloniti onaj tko ju je uzrokovao ili stoga što
je mrtav ili ne zna kako je ukloniti ili, pak, stoga što je čarolija izgubljena."
Na temelju toga možemo reći da će čarolija, kojom je začaran Petar,
biti trajna ako ga vještica koja ju je izvela, ne može ukloniti.
Postoje, naime, tri vrste vještica. One koje istodobno mogu liječiti
i nanositi štetu; one koje nanose štetu, ali ne mogu liječiti; te, kako
ćemo pokazati poslije, one koje, čini se, mogu samo liječiti, odnosno,
uklanjati štetu. Takvom smo slučaju osobno svjedočili: Kada su se dvije
vještice prepirale, uzajamno se podrugujući, jedna reče: 'Nisam toliko
zla kao ti, jer znam izliječiti one kojima nanesem štetu.'" I čarolija će
biti trajna ako vještica, prije nego li je ukloni promijeni obitavalište ili
umre. Sv. Toma također tvrdi: "Svaka čarolija može biti trajna ako se
ne može ukloniti ljudskim sredstvima; ili, ako to sredstvo postoji, ali
ljudi za njega ne znaju ili je nedopušteno; premda je Bog može ukloniti
posredstvom svetog anđela, koji može silom obuzdati vraga, ako već
ne može vješticu."
Međutim, osnovno sredstvo protiv čarobnjaštva je sakrament pokore,
jer tjelesne bolesti često nastaju poradi grijeha. O uklanjanju vještičjih
čarolija govorit ćemo u Drugom dijelu ove rasprave i u drugom pitanju
VI. dijela, gdje razmatramo i objašnjavamo druga pitanja.

Razjašnjenja argumenata.
Prije svega, nema nikakve dvojbe da demoni mogu, uz Božje dopu­
štenje, stvarno ubijati ljude, iz čega proizlazi da su kadri i odstraniti
taj i druge udove. No, pritom demoni ne djeluju posredstvom vještica,
što smo prije spomenuli. Iz toga jasno proizlazi i odgovor na drugi ar­
gument. No valja reći sljedeće: Bog daje demonu veću vlast nad spol­
nim odnosima jer... itd.; stoga mu čak dopušta da taj ud stvarno i zbilj­
ski odstrani. Nije, međutim, točno da se to događa uvijek, jer to nije
sukladno prirodi čarobnjaštva. Čak ni vještice ne zamišljaju da nema­
ju moć iznova vratiti ud kada to žele i znaju učiniti. Iz toga jasno slijedi
da ud nije stvarno, već samo prividno odstranjen. Što se tiče trećeg ar­
gumenta, koji govori o preobražavanju Lotove žene, tvrdimo da je ta
preobrazba bila stvarna, a ne prividna. Što se, pak, tiče četvrtog argu­
menta, da demoni mogu stvarati neke tvarne oblike koje, shodno tomu,
mogu i odstranjivati; u svezi toga valja reći da su faraonovi čarobnjaci
proizveli prave zmije i da demoni mogu, uz pomoć neke druge sile, pro­
izvesti neke učinke na nesavršenim stvorenjima, koje ne mogu proiz­
vesti na ljudima o kojima skrbi samo Bog. Stoga je rečeno: "Zar je Bogu
do volova?" Međutim, demoni mogu, uz pristanak Božji, ljudima na­
nositi stvarnu štetu i stvoriti privid štete, što je jasan odgovor na poslje­
dnji argument.

PITANJE X.
Mogu li vještice kakvom opsjenom
pretvoriti ljude u životinje.
vdje obznanjujemo istinu o tome, mogu li vještice pretvarati lju­
O de u životinje i kako to čine. Tvrdi se da to ne mogu činiti, a ta
tvrdnja se osniva na sljedećem odlomku kanona 'Episcopi' (XXVI, 5):
"Tko misli da se neko stvorenje promijeni na bolje ili lošije, ili da se
preobrazi u neku drugu spodobu ili postane sličan nekom drugom liku
bez djelovanja samoga Stvoritelja, koji je sve stvorio i po kojemu je sve
nastalo, taj je bez sumnje nevjernik i gori je od poganina."
Citirat ćemo argumente sv. Tome iz 2. knjige Sentencija, VIII:
"Mogu li demoni nekom opsjenom obmanuti tjelesna osjetila." Tu
prvo tvrdi da to ne mogu činiti. Naime, premda vidljivo obličje životinje
mora negdje postojati, ne može postojati samo u osjetilima; jer, osjetila
ne opažaju oblik koji nije primljen od neke stvarne tvari, pa životinja
u stvarnosti ne postoji; pritom se poziva na autoritet Kanona. A ono što
samo prividno postoji, ne može postojati stvarno; tako je i u slučaju
žene koja prividno nalikuje životinji, jer dva tjelesna oblika ne mogu
istodobno postojati u istoj tvari. Prema tome, budući da taj prividan
oblik ne može nigdje postojati, tako ni opsjena ili privid ne može po­
stojati u oku promatrača; jer pogled se mora zaustavljati na nekom
predmetu.
Netočna je i tvrdnja da oblik postoji u atmosferi. Prvo stoga što
atmosfera ne može preuzimati nikakav oblik ili obličje, a drugo, jer zrak
koji okružuje osobu, radi svoje tekuće prirode nije uvijek stalan, oso­
bito kada se pokreće. U tom bi slučaju takva preobrazba bila svakome
vidljiva; no, to nije točno, jer čini se da demoni nisu kadri obmanuti vid
pobožnih ljudi.
Nadalje, osjetilo ili sposobnost vida pasivna je sposobnost, a svaku
pasivnu silu pokreće njoj sukladna aktivna sila. A dvije su aktivne sile
sukladne vidu: jedna je izvor kretanja ili predmet, a druga nositelj ili
medij. No, taj prividan oblik ne može biti predmet osjetila, niti može
biti medij kojim se on prenosi. Prvo, ne može biti predmet jer njime
ništa ne može upravljati, kako pokazuje gore spomenuti argument, bu­
dući da ne postoji u osjetima primljenim s predmeta, niti se nalazi u
stvarnom predmetu, pa čak ni u zraku kao mediju koji prenosi, o čemu
govori treći argument.
Nadalje, pobuđuje li vrag unutarnju svijest, to čini projicirajući se­
be u spoznajnom organu ili mijenjajući ga. No, to ne čini na taj način,
jer bi tada morao poprimiti tijelo, ali čak ni tada ne bi mogao prodrijeti
u unutarnji organ imaginacije; naime, dva se tijela ne mogu istodobno
nalaziti na istome mjestu; ili bi pak morao poprimiti prividno tijelo; ali
i to bi bilo nemoguće, jer svaka je utvara sačinjena od neke supstancije.
To ne može činiti ni mijenjajući spoznajnu moć. U tom bi je sluča­
ju trebao preinačiti permutacijom (pretvorbom), što nije kadar učiniti,
jer svaku preinaku uzrokuju aktivne moći koje demoni nemaju; ili bi
je trebao preobraziti ili premjestiti, što se čini nemogućim iz dva razlo­
ga. Prvo, jer preobrazba nekog organa nije moguća bez osjećanja boli.
Drugo, u tome bi slučaju vrag mogao učiniti vidljivima samo stvari po­
znatog oblika; ali sv. Augustin veli da on stvara takve oblike, poznate
i nepoznate. Stoga se čini da demoni ni na koji način ne mogu obma­
nuti čovjekovu maštu ili osjetila.
Protiv toga. Sv. Augustin (O državi Božjoj, XVIII) veli da preo­
bražavanje ljudi u zvijeri, koja se moć pripisuje demonima, nije stvarna,
već prividna. No, to ne bi bilo moguće da demoni nisu kadri preobrazi­
ti (transmutirati) ljudska osjetila. Tu se iznova valja pozvati na autoritet
sv. Augustina (knjiga LXXXIII): "Đavolje zlo uvlači se kroz sva osje­
tila, itd."
Odgovor. Čitatelj koji se želi obavijestiti o načinu preobrazbe, neka
pročita VI. poglavlje Drugog dijela ove knjige, gdje se raspravlja o
različitim metodama. No, za sada ostajući vjerni skolastičkom razma­
tranju, ističemo da se slažemo s mišljenjima triju naučitelja, da vrag
može obmanuti ljudsku maštu prividom čovjeka koji nalikuje životinji.
Posljednje od tih mišljenja, naime Tomino, mnogo je pronicavije od
55
ostalih. Prvo je, međutim, mišljenje sv. Antonina , izneseno u prvome
dijelu njegove Sume (V, 5), gdje izjavljuje da đavao katkad običava
zavaravati čovjekovu maštu, osobito obmanjujući mu osjetila; a to doka­
zuje razumnim promišljanjem, autoritetom Kanona i velikim brojem
primjera.
Prvo: Naša su tijela po svojoj prirodi podložna anđelima, koji ih
pokreću. No, premda su izgubili milost, zli anđeli nisu izgubili svoju
prirodnu moć, kako smo prethodno više puta istaknuli. A, budući da je
sposobnost mašte tjelesna, dakle, povezana s fizičkim organizmom, i
ona je prirodno podložna demonima koji je, dakle, mogu preobraziti
unoseći misli i opažanja u izvorno primljenu predodžbu. Tako tvrdi sv.
Antonin i dodaje da to dokazuje i Kanon (Episcopus, XXVI, 5): "Ne
smije se zaboraviti da neke opake žene koje je Sotona pokvario i zaveo
demonskim maštama i utvarama, vjeruju i tvrde da u noćne sate jašu
na nekim životinjama s poganskom božicom Dijanom ili s Herodija-
dom, te s nebrojenim mnoštvom drugih žena, i da u gluho doba noći
prevaljuju velike udaljenosti." I dalje: "Stoga svećenici moraju narodu
Božjem propovijedati da je sve to laž, i da takve utvare koje se uvlače u
pamet vjernika, ne dolaze od Boga, već od zlog duha. Jer, sam Sotona
preuzima obličje različitih osoba, te umom koji je zarobio i u snovima
obmanjuje i upravlja na najopakije načine."
Značenje ovoga Kanona objasnili smo u Prvom pitanju, u kojemu
raspravljamo o četiri stvari koje svećenici trebaju propovijedati. No,

55) 'Sv. Antonin.' Slavni dominikanac i firentinski nadbiskup, rođen u Firenci 1. ožujka 1389.,
umro 2. svibnja 1459. Spomendan: 10. svibnja. Glavno mu je književno djelo 'Summa Theo­
logica Moralis, partibus IV distincta', koje je napisao neposredno prije smrti, a predstavlja
znakovit razvoj u moralnoj teologiji. Crohns u svojoj knjizi 'Die Summa theologica des
Antonin von Florenz und die Schatzung des Weibes in Hexenhammer', Helsingfors, 1903.,
ukazuje na činjenicu da se uzroci velike mržnje prema ženama, koja je jasno izražena u djelu
'Malleus Maleficarum', mogu slijediti do 'Sume' sv. Antonina. Ali Paulus u svom djelu 'Die
Verachtung der Frau beim hl. Antonin' (u 'Historisch-Politische Blatter', 1904., str. 812-30.)
oštro kritizira tu tezu, ocjenjujući je neutemeljenom.
Pedeset godina nakon prvog pojavljivanja 'Sume' sv. Antonina, to je djelo doživjelo petna­
est izdanja objavljenih u značajnim središtima učenja. Tomu su uslijedila i druga izdanja, tako
i ono iz 1740., objavljeno u Veroni u četiri sveska, koje je uredio P. Ballerini; 1741. u Firenci,
koje su uredila dva dominikanca, Manachi i Remedelli.
pogrešno bi bilo protumačiti ga u značenju da se vještice ne mogu tako
prenositi kada to žele i kada Bog dopušta; jer, veoma često drugi ljudi,
dakle ne samo vještice, bivaju protiv svoje volje tjelesno prenošeni na
velike udaljenosti.
Da se te preobrazbe mogu proizvesti na dva načina, pokazat će gore
spomenuta Suma, kao i poglavlje u kojemu sv. Augustin veli da u po­
ganskim knjigama piše da je neka čarobnica imena Kirka, pretvorila
Odisejeve drugove u životinje, no da to nije učinila stvarno, već nekim
opsjenarskim umijećem, obmanjujući im maštu; to jasno dokazuje ne­
koliko primjera.
Tako u Životima otaca čitamo da je neka djevojka odbila mladića,
koji ju je preklinjao da s njome počini sramni čin. Razgnjevljeni je mla­
dić stoga zatražio od nekog Zidova da je čarolijom pretvori u kobilu.
Ta preobrazba, međutim, nije bila stvarna, već prividna, jer je demon
utjecao na maštu i osjetila djevojke i svih koji su je gledali, tako da su
svi umišljali da pred njima stoji kobila, premda je u stvarnosti i dalje bila
djevojka. A blaženi Makarije, kojemu su je doveli, u njoj je vidio pravu
djevojku, a ne kobilu, jer vrag nije mogao obmanuti njegova osjetila
kao u drugih ljudi, poradi njegove svetosti. Tako ju je svojim molitvama
oslobodio te utvare, a veli se da ju je ta nesreća zadesila, jer se dušom
nije predala svetim stvarima i stoga što se nije pridržavala sakramenata.
Radi toga je vrag imao vlast nad njom, premda je u svim drugim aspek­
tima bila čestita.
Dakle, vrag može, utječući na unutarnja osjetila i duševna stanja,
izmijeniti fizičke, duševne i emocionalne sposobnosti; to je sukladno
mišljenju sv. Tome (I, 91). Možemo smatrati da se takvim radnjama
služio i Šimun Mag pri svojim čarobnim zazivima o kojima se pripo­
vijeda. No, vrag takve stvari ne može činiti bez dopuštenja Boga, koji
posredstvom svojih dobrih anđela često obuzdava onoga, koji nas teži
obmanjivati i nanositi nam zlo. Stoga sv. Augustin (XXVI, 5), govo­
reći o vješticama, veli: "To su oni koji uz Božje dopuštenje, uznemiru­
ju prirodne elemente i smućuju pamet onima koji ne vjeruju u Boga."
Demoni, nadalje, mogu začarati muškarca tako da vidi svoju ženu
drukčijom nego što jest. Tako u svojoj mašti umišlja da mu je žena od­
vratna i strašna. Vrag pobuđuje predodžbe o gnusnim stvarima i u mašti
budnih, kao i u mašti spavača, da ih zavara i navede na grijeh. No, ka­
ko grijeh ne proizlazi iz mašte, već iz volje, čovjek ne čini grijeh u tim
fantazijama koje u njegovoj mašti pobuđuje vrag i u tim različitim pre­
obrazbama, osim ako svojom voljom ne pristane na grijeh.
Značajno je i drugo stajalište suvremenih naučitelja Crkve, koji ob­
jašnjavaju što je opsjena i na koliko načina vrag može izvesti takve
privide. Pritom mislimo na ono što je već rečeno u sudovima sv. Anto-
nina, koje stoga nije potrebno ponoviti.
Treće je stajalište sv. Tome, i ono predstavlja odgovor na pitanje:
"Gdje počiva vidljiv životinjski oblik; u osjetilima ili u stvarnosti ili,
pak, u okružujućoj atmosferi?" Toma smatra da vidljiv oblik životinje
postoji samo u unutarnjem osjetilu koje ga, uslijed maštovite predodžbe,
na neki način vidi kao vanjski predmet. Vrag taj privid može izvesti na
dva načina.
Prvo, možemo reći da životinjski oblici pohranjeni u riznici mašte,
djelovanjem demona prelaze u unutarnje osjetilne organe; na taj se
način to događa u snovima, kako smo gore objasnili. Kada se ti oblici
utisnu u vanjske osjetilne organe, kao što je oko, izgledaju kao zbiljski
vanjski predmeti i mogu se stvarno dodirnuti.
Drugi način uključuje mijenjanje unutarnjih osjetila, uslijed čega se
obmanjuje razum; kako je pokazano primjerom čovjeka s iskvarenim
osjetilom okusa, koji slatko osjeća gorkim; ovaj se način ne razlikuje
znatno od prvoga. Nadalje, to mogu izvesti čak i ljudi posredstvom
nekih prirodnih stvari, kao kada uslijed nekih dimnih isparavanja kućne
grede nalikuju zmijama; kako smo gore spomenuli, postoji još mnogo
takvih primjera.

Razjašnjenja argumenata.
Prvi argument se često navodi, ali se pogrešno tumači. Naime, govo­
reći o preobražavanju u drugi oblik ili sliku, jasno je pokazano kako se
to može učiniti opsjenarskim umijećem. A kada se tvrdi da vrag svojom
moći ne može načiniti živo biće, to je točno, razumijeva li se pod riječju
'načiniti' - 'stvoriti'. No, razumijeva li se pod riječju 'načiniti' prirod­
no proizvođenje, sigurno je da demoni mogu načiniti neka nesavršena
stvorenja. Sv. Toma nam pokazuje kako to čine. On, naime, veli da sve
preobrazbe tjelesnih stvari, koje proizlaze iz djelovanja prirodnih sila,
a koje su sastavljene od sjemena koje se nalazi u zemaljskim elementi­
ma, u zemlji ili u vodama (budući da zmije, žabe i ostale takve životi­
nje, polažu svoje sjeme), mogu proizvesti demoni koji su takvo sjeme
pribavili. Isto vrijedi i u slučaju pretvaranja nekih stvari u zmije ili žabe,
što se događa uslijed truljenja.
No, one preobrazbe tjelesnih stvari koje ne proizlaze iz djelovanja
prirodnih sila, ni na koji način ne mogu izazvati demoni. Naime, kada
se tijelo čovjeka promijeni u životinjsko ili kada mrtvo tijelo usrksne, ta­
kve se stvari ne događaju u zbilji, već su opsjena ili privid.
Navedeni su argumenti potkrijepljeni dokazima. Tako Blaženi Al-
bertus u svojoj knjizi O životinjama, gdje istražuje mogu li demoni ili,
recimo čak vještice, uistinu stvarati životinje, tvrdi da mogu, uz Božje
dopuštenje, stvarati nesavršene životinje. No, to ne mogu činiti trenu­
tačno, kako to čini Bog, već uslijed nekog iznenadnog gibanja, što je
jasno iz primjera vještica. Govoreći o vii. odlomku Knjige Izlaska, gdje
faraon poziva svoje mudrace i vračeve, veli: "Demoni jure svijetom i
skupljaju raznovrsne klice od kojih potom proizvode različite vrste."
A u glosi tumači: "Kada vještice pokušavaju izvršavati kakva djela pri­
zivajući demone, jure svijetom skupljajući sjemenje od kojih potom,
uz Božje dopuštenje, mogu proizvoditi nove vrste." O tome smo već
govorili.
Drugi je problem mogu li se takva demonska djela smatrati čude­
snima. Prethodni argumenti jasno odgovaraju na to pitanje, naime, da
svojim prirodnim moćima mogu izvoditi neka čuda. Premda su takve
stvari istinite, one se ne izvode radi očitovanja istine; u tom smislu mo­
žemo reći da su Antikristova djela varke, jer se izvode radi obmanji­
vanja ljudi.
Jasan je i odgovor na drugi argument, koji govori o obliku. Vidljiv
oblik životinje, kako je pokazano, ne postoji u zraku niti u stvarnosti,
već samo u predodžbi osjetila, kako je jasno iz gore navedenih stajali­
šta sv. Tome.
Održiv je argument da svaku pasivnu silu pokreće njoj sukladna
aktivna sila. Ali, kada se tvrdi da vidljiv oblik ne može biti predmet
koji pokreće vid, budući da ne proizlazi ni iz jednog osjetila, odgova­
ramo da on proizlazi iz neke osjetilne predodžbe pohranjene u mašti,
koju demon može izvući i predstaviti je mašti ili osjetilima, o čemu
smo gore govorili.
Što se tiče posljednjeg argumenta, valja reći da demon, kako je
pokazano, ne mijenja ljudska osjetila i maštu projicirajući sebe u njima,
nego ih preobražava; pritom ih, međutim, ne mijenja, već premješta.
Naime, demon, kako je rekao, ne može sam proizvesti nove oblike. No,
on ih mijenja preobrazbom, odnosno premještanjem. To također ne čini
lučenjem tvari osjetilnog organa, jer bi to rezultiralo osjećajem boli,
već pobuđivanjem osjetila i duševnih stanja.
Tomu bi se, međutim, moglo prigovoriti sljedeće: demon, s obzirom
na to, ne može predstaviti čovjeku nov oblik vidljive stvari. Valja is­
taknuti da se nova stvar može razumjeti na dva načina. S jedne strane,
može biti posve nova po sebi i svojim uzrocima; u tom smislu demon
ne može predstaviti ništa novo čovjekovu osjetilu vida: naime, ne može
slijepcu od rođenja predstaviti boje, niti gluhom zvukove. S druge
strane, stvar može biti nova s obzirom na narav svoje cjeline; tako mo­
žemo reći da su zlatne planine koje čovjek zamišlja da vidi, a koje
nikada nije vidio, prividno nova stvar; naime, budući da je već prije vidio
zlato i planine, uslijed neke prirodne radnje može zamisliti privid zlatne
planine. Na taj način demon može mašti predstaviti novu stvar.

Kako valja objasniti da vukovi katkad otimaju ljude i djecu


iz njihovih kolijevki i jedu ih: je li i to opsjena vještica.
Uzgred se postavlja pitanje o vukovima koji katkad otimaju ljude i
djecu iz njihovih domova, i toliko su hitri da ih se nikakvim umijećem
ili snagom ne može ozlijediti ili uhvatiti. Valja reći da je tomu katkad
prirodni uzrok, a katkad to proizvode vještice opsjenarskim umijećem.
Sto se tiče prvog, Blaženi Albert u svojoj knjizi O životinjama veli da
tomu može biti pet uzroka. Katkad se to događa u vrijeme velike gladi,
kada se jeleni i druge životinje približavaju ljudima. Katkad je to pora­
di njihove velike snage, kao u slučaju pasa u hladnim područjima. No,
mi tvrdimo da su takve stvari varka demona, koji ju proizvode kada Bog
kažnjava neki narod radi grijeha. Vidi Levitski zakonik, xxvi, koji veli:
"...Ne htjednete li me poslušati... Na vas ću pustiti šumsku zvjerad da
vas liši djece, blago vam podavi a vas prorijedi..." I Ponovljeni zakon,
xxxii: "Poslat ću na njih zub zvjerinji", itd.
Na pitanje jesu li to pravi vukovi ili demoni u njihovu obličju, ka­
žemo da to jesu pravi vukovi, ali opsjednuti demonima; a pobješnjeli
su iz dva razloga. Mogu ih razjariti vještice svojim radnjama, kako je
bio slučaj s četrdeset dva dječaka koja rastrgaše dva medvjeda iz šu­
me, jer se rugahu proroku Elizeju govoreći: "Hodi, ćelo! Hodi, ćelo!",
itd. I u slučaju kada je lav usmrtio proroka koji je odbio izvršiti Božju
zapovijedi (Prva knjiga o Kra­
ljevima, xiii). Govori se kako je
bečki biskup zapovjedio izgova­
ranje malih litanija određenih da­
na prije blagdana Uzašašća, kako
bi se grad spasio od vukova koji
su u njega ulazili i proždirali sta­
novnike.
S druge strane, to je možda
varka koju su proizvele vještice.
Tako nam William Pariški pripo­
vijeda o nekom čovjeku koji je
56
umišljao da je postao vuk i kat­
kad se skrivao u špiljama. I prem­
da iz njih nije izlazio, vjerovao je
da je vuk koji luta naokolo i pro­
ždire djecu: premda je to stvarno
činio demon koji je opsjeo vuka,
čovjek je umišljao da u snu od­
lazi u lov za plijenom. Razum mu
je toliko dugo bio pomućen, da su ga tek nakon dugo vremena prona­
šli kako mahnito luta šumom. Vrag uživa čineći takve stvari, pa je ob­
manuo pogane koji su vjerovali da se muškarci i stare žene pretvaraju
u vukove. Iz toga se vidi da se takve stvari događaju samo Božjim do­
puštenjem i djelovanjem demona, a ne radi nekog prirodnog nedostatka;
jer, takve se vukove ne može raniti ni uhvatiti nikakvim umijećem i sna­
gom. O tome govori i Vincent iz Beauvaisa (in Spec. Hist., VI, 40),
pripovijedajući kako je u Galiji, prije Kristova utjelovljenja i prije
Punskoga rata, vuk ugrabio mač iz stražarevih korica.

56) 'Vuk'. Postoje dvije vrste vukodlaka, hotimični i nehotični. Hotimični su, naravno, čarob­
njaci, poput Gillesa Garniera kojega je 18. siječnja 1573., sud u Doleu, Lyons, osudio na lo­
maču zbog 'gnusnih zločina likantropije i čarobnjaštva." Više od pedeset svjedoka potvrdilo
je da je napadao i ubijao djecu u poljima i vinogradima, proždirući njihovo sirovo meso. Obi­
čavali su ga vidjeti u ljudskom obličju, a nekad kao 'loup-garou'. Likantropija je u šesnaes­
tom stoljeću u Francuskoj bila veoma česta pojava, a brojna suđenja jasno pokazuju da su
ubojstva i kanibalizam obilovali u mnogim oblastima zemlje.
PITANJE XI
O vješticama-primaljama, koje na različite načine ubijaju
dijete začeto u utrobi i izazivaju pobačaje; ili, kada to ne
čine, žrtvuju novorođenu djecu demonima.
vdje iznosimo istinu o četiri strašna zločina, koja demoni čine nad
O djecom u majčinoj utrobi i nakon njihova rođenja. Budući da
demoni te zločine čine uz pomoć žena, a ne muškaraca, takvo se ubo­
jstvo češće povezuje sa ženama, a ne muškarcima. Slijedi izlaganje o
načinima na koji to čine.
Kanonisti mnogo podrobnije od teologa raspravljaju o zaprekama
prouzročenim čarobnjaštvom; tako tvrde da nemogućnost izvršenja spol­
nog čina nije jedina smetnja prouzročena čarobnjaštvom, nego da je to
i slučaj kada žena ne može začeti, ili kad je prisiljena pobaciti začeto
dijete. Treća je i četvrta radnja čarobnjaštva kad vještice ne uspiju iza­
zvati pobačaj, te stoga proždiru dijete ili ga žrtvuju demonu.
Prva su dva načina neosporna, jer čovjek može bez pomoći demona,
naime prirodnim sredstvima, kao što su biljke, primjerice somina ili
nekim drugim pripravcima, učiniti da žena ne može roditi ili začeti dijete,
o čemu smo gore govorili. Druga se dva načina, međutim, razlikuju jer
se njima služe vještice. Ovdje nema potrebe iznositi argumente, jer ćemo
istinu jasnije pokazati mnogim primjerima.
Najprije o prvoj od tih opačina. Činjenica je da neke vještice pro­
tivno prirodnom ljudskom nagonu, kao i prirodi svih životinja, uz mo­
žda iznimku vukova, običavaju proždirati i jesti malu djecu. U svezi
toga nam je komski inkvizitor, kojega smo prije spomenuli, rekao da
su ga stanovnici grofovije Barby pozvali da provede istragu u svezi
nekog čovjeka, čije je dijete nestalo iz kolijevke, i koji se zakleo da je
vidio skupinu žena kako u noći ubijaju njegovo dijete, pijući mu krv i
proždirući tijelo. Isto tako veli da je tijekom samo jedne godine, i to pro­
šle, spaljena četrdeset jedna vještica, dok su neke druge zatražile uto­
čište kod austrijskog nadvojvode Sigismunda. To potkrjepljuje John
Nider u svojoj knjizi Formicarius ('Mravinjak', op. prev.)57, sjećanje na
njega, kao i na događaje koje on opisuje, još je uvijek svježe u pamćenju
ljudi; stoga je jasno da takve stvari nisu nevjerojatne. Valja nam dodati
da u svim tim slučajevima, vještice-babice nanose još veće nesreće,
kako su pokajane vještice često u svojim iskazima priznavale nama i
drugima, govoreći: "Nitko ne može nauditi katoličkoj vjeri koliko ba­
bice. Naime, kada ne ubijaju djecu, one ih pod nekim izgovorom izno­
se iz sobe i podižu u zrak žrtvujući ih demonima." U Drugom dijelu
koji će uskoro uslijediti, raspravljat ćemo o načinu na koji čine takve
zločine. No, prije toga moramo istražiti još jedno pitanje, naime, ono o
Božjem dopuštenju. Naime, na početku ove knjige je rečeno da su za iz­
vršavanje čarobnjačkih djela neophodne tri stvari: demon, vještica i pri­
stanak Boga.

PITANJEXII.
Je li pristanak Svemogućega Boga
popratni element čarobnjaštva.
vdje nam valja raspravljati o Božjem dopuštenju, pri čemu ćemo
O odgovoriti na četiri osnovna pitanja. Prvo, je li to dopuštenje
neophodna okolnost za izvođenje carobnjačkih radnji. Drugo, dopušta
li Bog u svojoj milosti grješnom stvorenju da se bavi čarobnjaštvom,
i da čini druge strašne zločine, pod pretpostavkom postojanja drugih
dviju neophodnih okolnosti. Treće, nadmašuje li zločin čarobnjaštva
sva druga zla koja Bog dopušta. Četvrto, na koji je način te stvari naj­
bolje propovijedati ljudima.
Što se tiče trećeg postulata iz Prvog dijela ove knjige, naime,
Božjeg dopuštenja, postavlja se pitanje: Je li katolički tvrditi da se te
vještičje radnje obavljaju uz Božje dopuštenje, kao što je heretički
protusloviti toj tvrdnji? Umuje se da nije heretička tvrdnja da Bog ne
daje vragu tako veliku moć u toj vrsti čarobnjaštva. Naime, katolički
je, a ne heretički pobijati takve stvari jer podcjenjuju Stvoritelja. Sma­
tra se da je sukladno katoličkom vjerovanju da vragu nije dana takva
moć da nanosi štetu ljudima, jer se čini da se suprotnim stajalištem
podcjenjuje Stvoritelj. Iz toga bi, naime, slijedilo da nije sve podložno

57) 'Nider'. John Nider, O.P., rođen 1380. u Švabiji, umro 13. kolovoza 1438. u Colmaru.
Stekao je velik ugled kao propovjednik i aktivno je sudjelovao na koncilu u Konstanzi. Bio
je energičan zagovaratelj najstrožih reformi, radi čega mu ljetopisi njegova reda udjeljuju ve­
like hvale. Najpoznatije djelo iz njegova velikog opusa je 'Formicarius', rasprava o teološ­
kim, filozofskim i društvenim pitanjima onoga vremena. Potpuna zbirka od 5 svezaka, objav­
ljena je u Douaiu 1602. Rasprava 'De Maleficis ' često se zasebno objavljivala.
božanskoj providnosti, jer Sveznajući Skrbnik otklanja sve zlo i nesre­
će od onih o kojima brine. A dopušta li Bog čarobnjačka djela, tada ih
On ne otklanja: a, ne otklanja li ih, tada Bog nije mudri Skrbnik i sve
nije podložno Njegovoj providnosti. Međutim, budući da to nije točno,
netočno je i da Bog dopušta čarobnjaštvo.
Nadalje, dopuštanje nekog djela pretpostavlja da onaj koji ga dopu­
šta, to djelo može spriječiti kada to želi, ili da ga ne može spriječiti čak
i kada to želi; nijedna se od tih pretpostavki ne odnosi na Boga. Jer, u
prvom bi se slučaju takav čovjek mogao smatrati zlobnim, a u drugom
nemoćnim. Uzgred se postavlja pitanje Petrove začaranosti: Ako ju je
Bog mogao spriječiti, a to nije učinio, tada je Bog pakostan ili ne skrbi
o svima; ali, ako je nije mogao spriječiti čak i da je to htio, tada nije
svemoguć. Međutim, kako nije točna tvrdnja da Bog ne skrbi o svima,
ne može se reći da se čarobnjačka djela izvode uz pristanak Božji.
Osim toga, onaj tko je slobodan i upravlja svojim postupcima, nije
podložan dopuštenju ili volji nijednoga gospodara. No, Bog je učinio
ljude slobodnima, kako veli Knjiga Sirahova (xv): "On je sam u
početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj." To
znači da ljudi griješe svojom slobodnom voljom, kako kaže tekst:
"Prepustio ga je njegovim sklonostima." Prema tome, nisu sva zla po­
dložna božanskom dopuštenju.
Nadalje, sv. Augustin u djelu Enchiridion, kao i Aristotel u devetoj
knjizi Metafizike, veli: "Bolje je ne znati neke opake stvari, nego ih
znati, ali sve što je dobro valja pripisati Bogu." Stoga Bog ne sprječa­
va zle radnje čarobnjaštva, bez obzira dopušta li ih ili ne. Vidi što veli
sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (ix): "Zar je Bogu do volo­
va?" Isto vrijedi i za druge nerazumne životinje. Stoga Bog ne brine
jesu li začarane ili ne, budući da nisu podložne Njegovu dopuštenju
koje proizlazi iz Njegove providnosti.
Nadalje, ono što nužno nastaje, ne iziskuje promišljeno dopuštenje
ili razboritost. To jasno pokazuje Aristotel u II. knjizi Etike: "Razbo­
ritost je pravilno rasuđivanje o stvarima koje se događaju i podložne
su savjetu i izboru." Neki, međutim, učinci čarobnjaštva proizlaze iz
nužde; kao kada iz nekog razloga ili pod utjecajem zvijezda, nastaju
neke bolesti ili kakve druge stvari koje pripisujemo čarobnjaštvu. Stoga
oni nisu uvijek podložni Božjem dopuštenju.
I dalje, ako su ljudi začarani Božjim dopuštenjem, postavlja se
pitanje: Zašto se to nekima događa češće nego drugima? Odgovorimo
li da je to radi grijeha kojemu su neki skloniji od drugih, to nije točno;
tada bi, naime, veći grješnici bili češće začarani, što očito nije istina,
jer trpe manje kazne na ovome svijetu. Kako je rečeno: "Dobro je
lažljivcima." Da je ovaj argument održiv i oni bi bili podložni čarob­
njaštvu. Konačno, to je jasno i iz činjenice da od čarobnjaštva najviše
trpe nedužna djeca i pravednici.
Pobijanje navedenih argumenata: tvrdi se da Bog dopušta zlo, pre­
mda ga ne želi; a to čini radi usavršavanja svemira. Vidi što veli Dio-
nizije (O božanskim imenima III): "Zlo će vječno postojati, čak i u
usavršenom svemiru." A sv. Augustin u Enchiridion-u veli: "U svim
dobrim i lošim stvarima počiva čudesna ljepota svemira. Stoga je ono
za što se veli da je zlo, dobro uređeno i, ako je postavljeno na pravome
mjestu, još više uznosi ono što je dobro; jer, dobre su stvari ugodnije
i pohvalnije kada se usporede s lošima." I sv. Toma pobija mišljenje
onih koji tvrde da je Bog, premda ne želi zlo (jer nijedno stvorenje ne
teži zlu, ni svojom prirodnom, životinjskom ili razumskom težnjom,
što je volja koja teži dobru), ipak suglasan da zlo postoji i da se počini.
On tvrdi da je to netočno, jer Bog ne želi činjenje ni nepočinjenje zla,
ali je voljan dopustiti činjenje zla i to radi usavršavanja svemira.
A zašto je pogrešno tvrditi da Bog želi da zlo postoji i da se čini
radi dobrobiti svemira, Toma navodi sljedeći razlog. Dobrim se može
smatrati samo ono što je dobro po sebi, a ne po svojoj pripadnoj osobi­
ni. Tako se krijepostan čovjek smatra dobrim po svojoj razumnoj, a ne
životinjskoj prirodi. No, zlo nije po sebi određeno za dobro, već akci-
dentalno. Jer, protivno naumu onih koji čine zlo, iz njega proizlazi dobro.
Tako se i protivno naumu vještica ili tirana, očitovalo strpljenje progo­
njenih mučenika.
Odgovor. Ovo je pitanje jednako teško razumjeti koliko ga je koris­
no razjasniti. Naime, neki mudraci, više negoli svjetovnjaci slažu se
oko sljedećega; oni ne vjeruju da Bog dopušta takva strašna čarobnja­
štva o kojima smo govorili, a to stoga što ne znaju razlog tog božanskog
dopuštenja. Čini se da se upravo radi tog neznanja vještice ne progone
dovoljno žestoko koliko to zaslužuju, pa se čini da su se namnožile po
čitavome kršćanskom svijetu. Stoga, da zadovoljimo učene i neuke, od­
govaramo u skladu sa stajalištem teologa, raspravom o dvjema pote­
škoćama. Prvo, da je svijet u tolikoj mjeri podložan božanskoj providno­
sti da On sam skrbi o svemu stvorenome. Drugo, da Svojom pravednošću
dopušta da na svijetu prevladava grijeh, koji se sastoji od krivnje,
kazne i gubitka, i to radi Svoja prva dva dopuštenja, naime, pada an­
đela i naših praroditelja. Iz toga će se jasno pokazati i da tvrdoglavo
nevjerovanje u tu istinu odiše herezom, jer se takav čovjek zapleće u
zablude nevjernika.
Što se tiče prvoga, uz pretpostavku Božje providnosti (vidi Knjigu
Mudrosti, xiv: "Njome upravlja tvoja providnost, Oče"), valja nagla­
siti da su sve stvari podložne Njegovoj volji i da On izravno skrbi o
svim stvarima. Radi objašnjenja ove tvrdnje, pobijmo najprije jednu
zabludu. Naime, neki su na temelju ovoga teksta iz Knjige o Jobu (xxii):
"Oblaci pogled njegov zaklanjaju, i rubom kruga on hoda nebeskog",
protumačili nauk sv. Tome (I, 22) u značenju da su božanskoj provid­
nosti podložne samo nepokvarljive stvari, dakle zasebne esencije i
zvijezde, te niže vrste koje su također nepokvarljive; ali, pritom tvrde
da pojedini pripadnici vrsta, budući da su pokvarljivi, nisu podložni
božanskoj providnosti. Stoga kažu da su sva niža stvorenja na svijetu
podložna božanskoj providnosti općenito, ali ne i konkretno ili pojedina­
čno. No, drugi taj argument nisu smatrali održivim, jer Bog brine za
druge životinje kao što brine i za ljude. Stoga je rabin Moše prihvatio
srednji put, te se složio s njihovim mišljenjem tvrdeći, da sve pokvar­
ljive stvari nisu pojedinačno u cijelosti podložne božanskoj volji, već
samo općenito, kako je gore rečeno; ali on izdvaja ljude od ukupnosti
pokvarljivih stvari radi uzvišenosti njihova intelekta, koji je usporediv
s umom zasebnih suština. Tako, prema njegovu mišljenju, svi učinci
čarobnjaštva koji pogađaju ljude proistječu od Božjeg dopuštenja; ali
ne i oni koji pogađaju životinje ili druge plodove zemlje.
Međutim, iako je ovo mišljenje bliže istini od onoga koje u cijelosti
poriče Božju providnost u zemaljskim stvarima, ističući, po uzoru na
Demokrita i epikurejce, da je svijet stvoren slučajno, ono je ipak pogre­
šno. Naime, ispravna je tvrdnja da je sve podložno božanskoj providno­
sti, ne samo u općem, već i u konkretnom smislu, te da opčinjavanje
ljudi, ali i životinja i plodova zemlje, proizlazi iz božanskog providnog
dopuštenja. To je posve jasno; providnost i red stvari u svijetu u izvjes­
noj mjeri sežu samo onoliko daleko, koliko seže njihova uzročnost.
Navedimo primjer stvari koje su podložne nekom gospodaru; one su
podložne njegovoj volji toliko dugo dok su pod njegovim nadzorom.
Ali, uzročnost koja proizlazi od Boga prvobitna je sila, i proteže se na
sva stvorenja, ne samo u općem, nego i u pojedinačnom smislu i ne samo
na nepokvarljive stvari. Prema tome, budući da je Bog neosporno uzrok
svih stvari, On brine o svim stvarima, odnosno uredio ih je za neku
svrhu i u nekom cilju.
O tome govori sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (xiii): "One koje
postoje, od Boga su postavljene." To znači da je Bog uredio sve stvari,
budući da ih je On stvorio i stoga su podložne Njegovoj providnosti.
A Božju providnost valja razumjeti kao razlog, odnosno kao uzrok
određivanja svrhe stvarima. Prema tome, kako sve stvari imaju jednu
svrhu, tako su i sve podložne Božjoj providnosti. Bog zna sve, ne samo
opće, već i konkretne i pojedinačne stvari. Božje znanje o stvorenom
može se usporediti sa znanjem zanatlije: dakle, kao što je sav rad zanatli­
je podložan njegovu redu i volji, tako su sve stvari podložne Božjem
redu i providnosti.
To, međutim, ne pruža zadovoljavajuće objašnjenje činjenice, da
Bog svojom pravednošću dopušta da na svijetu postoje zlo i čarobnja­
štvo, premda On skrbi o svim stvarima i svim stvarima upravlja; naime,
to bi značilo da On mora otkloniti sve zlo od onih o kojima brine. Me­
đu ljudima, naime, vidimo da mudar skrbnik čini sve što može da otkloni
svaku nesreću i štetu od onih o kojima brine; zašto, onda, Bog na isti
način ne otklanja sve zlo? Valja istaknuti da postoji velika razlika izme­
đu pojedinačnog i univerzalnog upravljača ili skrbnika. Naime, poje­
dinačan upravitelj mora iz nužde otklanjati svako zlo, jer nije kadar iz
zla izvući dobro. Ali, Bog je univerzalan upravitelj čitavoga svijeta,
koji može izvući mnogo dobra iz pojedinih zala; kao što je iz progona
silnika proizašla strpljivost mučenika, iz vještičjih djela proizlazi očiš­
ćenje ili dokaz istine vjere pravednika, kako ćemo poslije pokazati.
Stoga nije cilj Božji da spriječi sve zlo, jer bi tada svijet lišio uzroka mno­
gih dobrih stvari. Na to misli sv. Augustin (Enchiridion) kada veli:
"Svemogući je Bog tako milosrdan, da ne bi dopustio da se u Njegovim
djelima pojavi kakvo zlo, kad ne bi bio tako svemoguć i dobar da čak
i zlo pretvara u dobro."
Primjer možemo pronaći u djelovanju prirodnih stvari. Premda su
pokvarenosti i nedostaci u prirodnim stvarima, oprečni svrsi konkretne
stvari (kao kada je lopov kažnjen vješanjem ili kada se životinje ubi­
jaju radi hranjenja ljudi), ipak su sukladni univerzalnoj svrsi prirode
(da ljudski život i vlasništvo moraju ostati netaknutima); tako se čuva
univerzalno dobro. Jer, za očuvanje vrsta je bitno da smrt jedne vrste
znači očuvanje druge. Tako i lavovi opstaju ubijanjem drugih životinja.
S obzirom na božansko dopuštenje, objašnjava se da Bog
58
ne bi stvorio biće koje bi po naravi bilo bezgrešno.
Drugo, Bog svojom pravednošću dopušta da na svijetu postoji zlo,
koje proizlazi iz grijeha i iz boli, a osobito u današnjemu svijetu koji
se hladi i približava svojoj propasti; to ćemo dokazati dvjema tvrdnja­
ma. Prvo, da Bog ne bi, ili, recimo točnije, iz strahopoštovanja prema
Bogu, da je (ljudski govoreći) nemoguće da neko stvorenje, čovjek ili
anđeo, posjeduje takvu narav koja ga čini bezgrešnim. I drugo, da
samo Bog može dopustiti čovjeku da počini grijeh ili da padne u isku­
šenje. Prihvatimo li ova dva suda i, s obzirom na to da je Bog svojom
providnošću svako stvorenje prepustio svojoj prirodi (volji), valja na
temelju tih pretpostavki zaključiti da je nemoguće da Bog ne dopušta
da se čarobnjačka djela izvode uz pomoć demona.
Sv. Toma (II, 23, 1. čl.) je pokazao daje nemoguće nekome stvore­
nju prenijeti prirođenu bezgrješnost. Naime, da je to moguće, tada bi
mu to svojstvo prenio Bog, koji je Svojim stvorenjima prenio sve os­
tale prenosive vrline i odlike koje se mogu prenositi. Takvo je osobno
jedinstvo dviju naravi u Kristu, Majčinstvo i Djevičanstvo Bezgriješne
Marije, slobodna družba putnika, blaženo društvo odabranih i mnoge
druge stvari. Ali, čitamo da ta odlika nije darovana nijednom stvorenju,
čovjeku ni anđelu: jer je rečeno: "Grijeh je pronašao čak i u Svojim
anđelima." Iz toga jasno proizlazi da Bog neće prenijeti na čovjeka pri­
rođenu bezgriješnost, premda mu je može udijeliti kao zasluženu milost.
Nadalje, da je ta odlika prenosiva, a nije prenesena, svijet bi bio ne­
savršen. A njegovo se savršenstvo sastoji u činjenici, da su sve preno­
sive dobre odlike Božjih stvorenja već prenesene u naravi.
Neodrživa je i tvrdnja da bi Bog, koji je svemoguć i koji je na sliku
Svoju stvorio ljude i anđele, Stvorenja učinio po naravi bezgrješnima:
ili da je čak to stanje milosti, koje je uzrok potvrde u dobroti, učinio
suštinskim dijelom naravi anđela i ljudi, tako da bi oni, svojim prirodnim
podrijetlom i prirodnim stanjem bili potvrđeni u dobroti da ne bi bili
kadri počiniti grijeh.

58) 'Po naravi bezgrešno'. Ovo je veoma zamršena teologija koja iziskuje velik oprez. Sve
ima slobodnu volju i, prema tome, sklono je grijehu. Ali, naš Gospodin i naša Gospa nisu sa­
griješili; i bogohulna je tvrdnja da su možda sagriješili. Sv. Ivan kaže (Prva Ivanova poslani­
ca, iii:9): "Tko god je rođen od Boga, ne počinja grijeha, jer sjeme Božje ostaje u njemu; ne
može ostati u grijehu, jer je rođen od Boga."
Prvi je argument neodrživ. Naime, premda je Bog svemoguć i pre­
dobar, svoje stvorenje neće obdariti tom odlikom bezgrješnosti; no, ne
radi Svoje nesavršenosti svoje moći, već zbog nesavršenosti stvorenja; a
ta nesavršenost poglavito počiva u činjenici da nijedno stvorenje, dakle
ni čovjek, ni anđeo, ne može primiti tu odliku. Razlog je tomu sljedeći:
budući da je stvorenje stvoreno, njegovo postojanje ovisi o njegovu
Stvoritelju, kao što posljedica ovisi o uzroku njezina postojanja. Stvo­
riti, nadalje, znači sazdati nešto ni iz čega; a to, prepušteno sebi, iščeza­
va, ali opstaje toliko dugo dok zadržava utjecaj svog uzroka. To mo­
žemo objasniti na primjeru svijeće, koja gori samo toliko dugo koliko u
njoj ima voska. S obzirom na to, dakle, valja istaknuti da je Bog stvorio
čovjeka i prepustio ga njegovoj slobodnoj volji (Knjiga Strahova,
xvii). Tako je na početku stvorio anđele. To je učinio radi slobodne
volje koja ima svojstvo da nešto čini ili ne čini, da uzmiče ili ne uzmiče
od svog uzroka. A kako je uzmicanje od Boga, od slobodne volje grijeh,
čovjek ili anđeo nije mogao primiti, niti im je Bog htio dati, takvu na­
rav koja će ga istodobno obdariti slobodnom voljom i bezgrješnošću.
Druga nesavršenost radi koje se ta vrlina ne može prenijeti na čovje­
ka ili anđela, njezina je oprečnost; a budući da je oprečnost po svojoj
prirodi nemoguća, mi kažemo da Bog to neće učiniti. Ili bi pravilnije
bilo reći da Njegova stvorenja ne mogu primiti takvu osobinu. Naprim­
jer, ništa ne može biti istodobno živo i mrtvo. To implicira i sljedeće
protuslovlje: da čovjek ima slobodnu volju kojom se može udaljiti od
svoga Stvoritelja, i da istodobno bude nesposoban za činjenje grijeha.
No, da je nesposoban počiniti grijeh, ne bi bio kadar udaljiti se od svog
Stvoritelja. Jer to je grijeh: prezirati nepromjenjivo dobro i priklanjati
se promjenjivim stvarima. Ali, preziranje i nepreziranje proizlaze iz
slobodne volje.
I drugi je argument neodrživ. Naime, da je potvrda milosti bila toliko
bitan dio stvaranja da je bezgrješnost postala prirodna osobina svih
stvorenja, tada ta odlika ne bi proizlazila iz nekog vanjskog uzroka ili
milosti, već iz same njegove naravi; tada bi stvorenje bilo Bog, što je
apsurdno. Sv. Toma o tome raspravlja u spomenutom razjašnjenju po­
sljednjeg argumenta, gdje kaže da kada se stvorenju dogodi nešto čemu
uzrok može biti samo viša sila, niže biće ne može samo po sebi izazva­
ti tu posljedicu bez suradnje višeg bića. Naprimjer, dim nastaje paljenjem
vatre, a sam se, po svojoj naravi, ne može pojaviti.
Stoga kažem da, s obzirom na to da potvrda razumnog bića proiz­
lazi isključivo iz milosti, što je svojevrsno duhovno svjetlo ili slika
svjetla Postanka, stoga, dakle, nijedno stvorenje ne može samo, po
svojoj naravi, imati tu potvrdu ili milost, ako nije sjedinjeno s božan­
skom naravi; odnosno, samo ako mu je narav istovjetna Božjoj naravi,
što je posve nemoguće. Zaključimo, dakle, da bezgrješnost (nemoguć­
nost činjenja grijeha) pripada isključivo naravi Boga. Jer Onaj koji sve
stvara, ne odstupa od Svoje prirode, niti može odstupiti od pravičnosti
Svoje dobrote; a to Njegovo svojstvo proizlazi iz Njegove naravi. Svi­
ma drugima je ta odlika bezgrješnosti udijeljena potvrdom dobrote u
milosti, koja oslobađa sinove Božje grijeha, kao i one koji su na bilo
koji način sjedinjeni s božanskom prirodom.

PITANJE XIII.
Ovdje izlažemo pitanje o dva božanska dopuštenja, naime,
onome kojim Bog s pravom dopušta da Vrag, tvorac svega zla,
čini grijeh, i onome kojim je dopustio Pad naših praroditelja,
radi kojih se s pravom dopuštaju vještičja djela.

rugo je pitanje, kao i tvrdnja da je Bog s pravom dopustio nekim


D anđelima da čine grijeh, što ne bi mogao dopustiti da nisu bili
sposobni za grijeh; i da je milošću sačuvao neka stvorenja tako da
prije nisu bila podložna iskušenju; i da s pravom dopušta čovjeku da
bude u iskušenju i da čini grijeh. Sve navedeno jasno proizlazi iz slje­
dećega. Naime, Bog Svojom providnošću sve stvari prepušta njihovoj
naravi i ne sprječava ih u njihovim prirodnim radnjama. Kako veli
Dionizije (O božanskim imenima, IV): "Providnost nije uništavatelj,
već čuvar prirode." Iz toga jasno slijedi da dobrobit svemira natkriljuje
dobro svakog pojedinog stvorenja, kao što dobrobit vrste nadmašuje
dobrobit pojedinca (Aristotel, Etika, I). Stoga dodajemo da bi sprječa­
vanjem ljudskog grijeha bile uklonjene mnoge stube koje vode ka sa­
vršenstvu. Naime, to bi značilo ukloniti onu narav koja ima moć da
počini grijeh ili da ne počini grijeh; no, već smo pokazali da je to priro­
dno čovjekovo svojstvo.
Odgovorimo, stoga, ovako. Da nije bilo grijeha, već neposredne
potvrde, dobra djela nikada ne bi zaslužila milost Božju, niti bi bilo
onoga što grijeh može proizvesti, kao ni mnogih drugih stvari bez ko­
jih bi svijet trpio veliki gubitak. Sotoni dolikuje da počini grijeh, no ne
da čini grijeh na neki vanjski poticaj, već tako da se sam odluči na grijeh.
To je i učinio kada je poželio biti jednak Bogu. Rečeno se ne smije pro­
tumačiti doslovno, ali ni u prenesenom smislu, već uz ogradu; a prema
autoritetu proroka Izaije (xiv), ovako je rekao: "Uzaći ću u visine obla­
čne, bit ću jednak Višnjemu." Ne smije se protumačiti doslovno, jer
takvo je razumijevanje ograničeno i pogrešno, jer tada bi Sotona težio
nečemu što mu je nedostižno. A on je znao da je Božje stvorenje, i da
ne može postati jednak svom Stvoritelju. Isto tako, to ne valja razumjeti
ni metaforički; naime, budući da sva dobrota anđela i čovjeka počiva
u njegovoj podložnosti Bogu, kao što prozirnost zraka ovisi o suncu;
stoga anđeo ne može težiti ničemu što bi protuslovilo dobroti njegove
naravi. Ali, on je težio biti jednak Bogu, ne apsolutno, već do stanovite
mjere, i to na sljedeći način. Dva su svojstva Božje naravi, blaženstvo
i dobrota, a činjenica je da sve blaženstvo i sva dobrota Njegovih stvo­
renja izviru iz Njega. Stoga je anđeo, znajući da uzvišenošću (dosto­
janstvom) svoje naravi nadilazi sva druga stvorenja, zaželio, i od Boga
zatražio, da blaženstvo i dobrota svih nižih stvorenja proistječu od
njega. A tomu je težio po svojoj volji, jer je smatrao da radi uzvišenosti
njegove naravi, sva druga stvorenja trebaju primiti takve odlike, kojima
je on bio prvi prirodno obdaren. To je zatražio od Boga, spreman Mu
se pokoravati sve dok raspolaže tom darovanom mu moći. Stoga nije
želio da ga Bog učini apsolutno jednakim Sebi, već samo do određene
mjere.
Dalje vrijedi istaknuti da je tu želju iznenada obznanio drugima, s
naumom da je ostvari; a drugi su je anđeli također nesmotreno prihva­
tili. Stoga je grijeh prvoga anđela prethodio i nadmašio grijehe drugih,
s obzirom na veličinu njegove krivnje i uzročnosti, ali ne i s obzirom na
trajanje. Vidi Otkrivenje, xii: "Zmaj velik, ognjen ... a rep mu povlači
trećinu zvijezda nebeskih .... I živi u obličju Levijatana i kraljuje oho­
lima." A Aristotel (Metafizika, V) ga naziva vladarom nad vladarima,
jer prema svojoj volji i zapovijedi upravlja onima koji su mu podložni.
Stoga je njegov grijeh bio uzrok grijeha drugih, jer je on bio vanjsko
iskušenje drugima, sam nepotaknut vanjskim iskušenjem.
A da su se sve te stvari dogodile trenutačno, može se pokazati na
primjeru materijalnih stvari; naime, zapaljenje plina, plamen i dojam
koji proizvodi taj plamen, događaju se istodobno.
Ovu sam materiju odlučio podrobno izložiti; jer, imamo li na umu
da je ono vrhunsko božansko dopuštenje dano većini uzvišenih stvo­
renja da počine jedan grijeh oholosti, lakše ćemo razumjeti konkretna
dopuštenja dana vješticama za izvođenje radnji čarobnjaštva, koje su
u nekim okolnostima čak veći grijesi. Naime, u nekim su okolnostima
grijesi vještica veći od Sotonina ili grijeha naših praroditelja, kako
ćemo pokazati u Drugom dijelu.
Činjenica da je Bog u svojoj providnosti dopustio prvome čovjeku
da se nađe u kušnji i počini grijeh, dovoljno je jasno objašnjena onime
što je rečeno o prijestupu anđela. I čovjek i anđeo, naime, stvoreni su
radi istoga cilja, i ostavljena im je slobodna volja kako bi mogli zaslu­
ženo primiti nagradu blaženstva. Prema tome, kao što anđeo nije bio
pošteđen svoga pada, kako bi snaga grijeha s jedne i potvrda milosti,
s druge strane, mogli očitovati slavu svemira, tako valja promišljati i
o čovjeku.
Radi toga sv. Toma (II, 23, 2. čl.) veli: "Ono čime se veliča slava
Božja ne smije biti spriječeno iznutra." Ali, Božja se slava veliča grije­
hom kada On svojom milošću oprašta, a pravednošću kažnjava; i
stoga mu dolikuje da ne sprječava grijeh. Osvrnimo se sada ukratko
opet na naš sud da se čovjeku, pravednom providnošću Božjom, iz više
razloga dopušta griješiti. Prvo, radi očitovanja moći Onoga koji je je­
dini nepromjenjiv, dok je svako drugo stvorenje promjenjivo. Drugo,
da se obznani mudrost Onoga koji iz zla može izvući dobro, a to je
moguće samo jer Bog dopušta čovjeku da griješi. Treće, da se objavi
milost Božja kojom je Krist svojom smrću izbavio izgubljenog čovjeka.
Četvrto, da se obznani pravda Božja kojom nagrađuje dobre i kažnja­
va pokvarene. Peto, da stanje čovjekovo ne bude gore od stanja drugih
stvorenja, a Bog svima njima upravlja tako da im dopušta da postupaju
po svojoj naravi; radi toga Mu dolikuje da prepusti čovjeka njegovoj
slobodnoj volji. Šesto, radi slave ljudi ili, radije, slave čestitoga koji je
mogao sagriješiti, ali nije. I sedmo, radi usavršavanja svemira; jer, kao
što je grijeh sastavljen od triju zala, naime, krivnje, boli i gubitka, tako
je i svemir urešen trostrukim dobrom, pravednošću, ugodom i korisnoš-
ću. A pravednost je urešena krivnjom, ugoda s boli, a korisnost gubitkom.
Sve navedeno pruža jasan odgovor argumentima.
Razjašnjenja argumenata.
Prema prvom argumentu, heretički je tvrditi da je vragu dopušteno da
nanosi zlo ljudima. No, čini se da je istina upravo suprotna; jer heretička
je tvrdnja da Bog ne dopušta čovjeku, koji raspolaže slobodnom voljom,
da čini grijeh kada želi. A Bog, koji ima moć da nanosi štetu ljudima
kažnjavajući zle radi usavršavanja svemira, dopušta mnoga zla. Kako
veli sv. Augustin u Razgovorima sa samim sobom: "Ti si, Gospodine,
zapovjedio i tako jest, da sramota grijeha nikada ne bude bez slave ka­
žnjavanja."
To je neodrživ dokaz argumenta, koji se osniva na mudrom vladaru
koji nastoji što dalje otkloniti svaku štetu i zlo. Posve je drukčije s Bo­
gom koji brine o svemu stvorenome, za razliku od onoga koji brine
samo o konkretnim stvarima. Jer Bog koji brine o čitavome svemiru,
može iz zla izvući dobro, kako je gore pokazano.
Što se tiče drugog argumenta, jasno je da se Božja moć, kao i Nje­
gova dobrota i pravednost, očituje u Njegovu dopuštenju grijeha. Stoga
na dvojbu može li Bog ili ne može spriječiti zlo, odgovaramo da ga
može spriječiti, ali mu to, iz prethodno iznesenih razloga, ne dolikuje
činiti.
Neopravdan je i prigovor kako On želi da zlo postoji jer ga može, ali
ne želi spriječiti; jer, kako je dokazano argumentima u potvrdu istine,
Bog ne može željeti da postoji zlo. On ga ni ne želi, niti ga želi, ali ga
dopušta radi usavršavanja svemira.
U trećem smo argumentu citirali sv. Augustina i Aristotela, koji go­
vore o ljudskom znanju, tvrdeći da je čovjeku bolje da ne zna za ono
što je zlo i opako i to iz dva razloga: prvo, jer će tada imati manje prilika
razmišljati o zlu, stoga što ne može istodobno promišljati o više stvari.
I drugo, jer znanje o zlu katkad navodi njegovu volju ka zlu. No, ti se
argumenti ne mogu primijeniti na Boga, koji razumije sva ljudska i vje-
štičja djela, i to mu znanje ne može naškoditi.
Što se tiče četvrtog argumenta: sv. Pavao izuzima volove od Božje
skrbi, da pokaže kako razumno biće svojom slobodnom voljom upravlja
svojim postupcima, o čemu smo govorili. Stoga Bog o njemu skrbi po­
sebnom providnošću, kako bi mu mogao pripisati krivnju ili zaslugu,
te ga kazniti ili nagraditi; ali Bog na taj način ne skrbi o nerazumnim
životinjama.
Pozovemo li se, međutim, na taj autoritet i ustvrdimo da nerazumno
stvorenje nije zahvaćeno božanskom providnošću, bila bi to heretička
tvrdnja; to bi značilo da nisu sve stvari podložne Božjoj providnosti,
što se protivi Svetome pismu koje veliča božansku mudrost, koja svojom
silinom sve obuhvaća i sve dobro uređuje; kako je pokazano u argu­
mentima u potvrdu istine, to je zabluda rabina Mošea.
Što se tiče petog argumenta, čovjek nije uredio prirodu, ali svojim
umijećem i snagom na najbolji način iskorištava djela prirode. Stoga
ljudska providnost ne obuhvaća neizbježne prirodne pojave, kao što je
izlazak Sunca. Božja, međutim, providnost stvarno obuhvaća sve takve
stvari, jer On je tvorac prirode. Tako su i nedostaci u prirodi, čak i kada
proizlaze iz prirodnog reda stvari, podložni božanskoj providnosti.
Stoga su i Demokrit i ostali prirodni filozofi bili u zabludi, kada su sve
ono što se događa nižim bićima, pripisivali pukom slučaju.
I, na kraju, posljednji argument: premda Bog uvijek kažnjava radi
grijeha, najveći grješnici nisu uvijek žrtve čarobnjaštva. Tomu je možda
razlog što vrag ne želi napastovati one za koje smatra da mu s pravom
pripadaju ili, pak, ne želi da se vrate Bogu. Kako je rečeno: "Njihove
muke su se namnožile i oni su se okrenuli Bogu... itd." A da Bog ka­
žnjava radi grijeha, potvrđuje sv. Jeronim kada veli: "Sve naše patnje
zaslužujemo radi naših grijeha."
Rekli smo da su grijesi vještica gori od grijeha palih anđela i naših
praroditelja. I kao što se nevini kažnjavaju radi grijeha svojih otaca,
tako i mnogi nedužni bivaju prokleti i začarani radi grijeha vještica.

PITANJE XIV.
Koje razmatra težinu vjestičjih zločina i pokazuje da čitav
problem treba ispravno izložiti i obznaniti.
to se tiče težine zločina, postavlja se pitanje nadmašuju li zločini
Š vještica s obzirom na krivnju, bol i gubitak, sva zla koja Bog do­
pušta i koja je dopustio od postanka svijeta do danas. A čini se da to nije
točno, osobito što se tiče krivnje. Jer, grijeh koji počini čovjek kada ga
lako može izbjeći, veći je od grijeha koji počini neki čovjek koji ga
nije mogao lako izbjeći. To pokazuje sv. Augustin (O državi Božjoj):
"Grijeh je veliko zlo kada je tako lako ne sagriješiti." Ali, Adam i
drugi koji su sagriješili u stanju savršenstva, pa čak i milosti, mogli su
radi pomoći milosti (osobito Adam koji je stvoren milošću) još lakše
izbjeći druge grijehe od mnogih vještica, koje nisu bile obdarene tim
darovima. Stoga su njihovi grijesi veći od zločina vještica.
Što se, pak, tiče kažnjavanja: veća krivnja zaslužuje veću kaznu. No,
Adam je radi svoga grijeha bio kažnjen najvećom kaznom, što jasno
dokazuje činjenica da se i njegova krivnja i kazna očituju u svom njego­
vom potomstvu, koje je naslijedilo prvi grijeh. Stoga je njegov grijeh
veći od svih drugih grijeha.
Isto se umuje i o gubitku. Sv. Augustin veli: "Nešto je zlo jer uzima
od dobra; dakle, veće zlo je prošlo ondje gdje je izgubljeno više dobra.
Ali grijeh je naših praroditelja uzrokovao najveći gubitak našoj naravi
i milosti, jer nas je lišio nevinosti i besmrtnosti; nijedan grijeh nakon
toga nije prouzročio takav gubitak, stoga... itd."
Ali, s druge strane: ono što obuhvaća najviše uzroke zla, veće je zlo,
a takvi su grijesi vještica. One, naime, mogu, uz Božje dopuštenje, na­
nijeti svako zlo onome što je po svojoj naravi i obliku dobro, kako je ob­
znanjeno u papinskoj buli. Osim toga, Adam je sagriješio samo u tome,
što je počinio ono što je pogrešno iz jednoga od dva razloga; naime, nje­
govo je djelo bilo zabranjeno, ali ne i po sebi pogrešno: vještice, pak,
i drugi grješnici čine grijeh činjenjem djela koja su iz oba razloga po­
grešna, dakle, pogrešna su po sebi i zabranjena, kao što su ubojstva i
mnoga druga nedopuštena djela. Stoga su njihovi grijesi teži od grijeha
drugih.
Nadalje, grijeh koji proizlazi iz zlobe teži je od grijeha koji proi­
zlazi iz neznanja. A vještice iz velike zlobe preziru vjeru i sakramente
vjere, kako su mnoge od njih priznale.
Odgovor. Zla koja učine današnje vještice, nadmašuju sve druge
grijehe koje je Bog ikada dopustio, kako je rečeno u naslovu ovoga
pitanja. To se dokazuje na tri načina, ukoliko je riječ o grijesima koji
proizlaze iz izopačenosti naravi, jer je drukčije što se tiče grijeha op­
rečnima ostalim teološkim krijepostima. Prvi način se sastoji u općoj
usporedbi njihovih djela s drugim zemaljskim zločinima. Drugi način
se sastoji u konkretnom razmatranju vrsta supersticije i ugovora sklo­
pljenog s vragom. Treći način uključuje usporedbu njihovih grijeha s
grijesima zlih anđela, pa čak i s grijehom naših praroditelja.
Prije svega ističemo da se grijeh sastoji od tri elementa, naime, kri­
vnje, kazne i gubitka. I dobro se sastoji od tri elementa, pravičnosti,
sreće i koristi. Pravičnost odgovara krivnji, sreća kazni, a korist gubitku.
Činjenicu da krivnja vještica nadmašuje sve druge grijehe, jasno
potvrđuje sljedeće. Prema učenju sv. Tome (II, 22, 2. čl.), grijeh valja
razmatrati s obzirom na njegovu težinu ili lakoću; tako u određenoj
okolnosti, isti grijeh može biti težak ili lak. Naprimjer, možemo reći da
je razbludni mladić grješnik, a razbludni starac luđak. Međutim, jedno­
stavno govoreći, teži su oni grijesi koji nisu popraćeni samo obuhvatnim
okolnostima koje imaju mnogo snažniji učinak, već su i svojom priro­
dom i veličinom mnogo ozbiljniji.
Tako možemo reći sljedeće: premda je Adamov grijeh u nekim po­
gledima bio teži od svih drugih grijeha, jer je on pokleknuo manjoj
kušnji, koja je dolazila samo iznutra; i stoga što mu se mogao lakše
oduprijeti s obzirom na prvobitnu pravednost u kojoj je bio stvoren:
pa, ipak, sadržajem i veličinom grijeha, te drugim aspektima koji oteža­
vaju grijeh, jer je uzrokom mnogih težih grijeha, grijesi vještica nad-
mašuju sve druge grijehe. A to će se dodatno razjasniti na dva načina.
Za jedan se grijeh veli da je veći od drugoga zbog jednoga od slje­
dećih razloga: njegove uzročnosti, a takav je bio Luciferov grijeh; nje­
gove obuhvatnosti, kakav je bio Adamov grijeh; odvratnosti, kakav je
bio Judin grijeh; težinom njegova oprosta, kao što je grijeh protiv Duha
Svetoga; opasnošću, kao što je grijeh neznanja; neodvojivošću, kao
što je grijeh pohlepe; sklonošću, kao što je grijeh tijela; uvredom Bo­
žanskog Veličanstva, kao štoje grijeh idolatrije i nevjere; težinom nje­
gova iskorjenjivanja, kao što je grijeh oholosti; zasljepljenošću duha,
kao što je grijeh gnjeva. S obzirom na sve to, nakon Luciferova grijeha,
djela vještica nadmašuju sve druge grijehe i to svojom odvratnošću,
jer poriču Kristovo raspeće, sklonošću jer griješe bludno s demonima,
zasljepljenošću uma, jer iz puke zlobe nanose štetu dušama i tijelima lju­
di i životinja, kako je pokazano gore rečenim.
Na to ukazuje i sam njihov naziv, kako tvrdi sv. Izidor. Jer, nazivaju
se vješticama (maleficae) upravo zbog težine njihovih zločina, kako je
gore rečeno.
Iz sljedećeg izvodimo i našu tvrdnju. Dva su stupnja grijeha, nai­
me, odvraćanje od Boga i prevrtljivost. Vidi naš navod sv. Augustina:
"Griješiti znači odbaciti nepromjenjivo dobro i priklanjati se promjenji­
vim stvarima." Odvraćanje od Boga je formalni, a prevrtljivost materi­
jalni grijeh. Prema tome, grijeh je teži što se čovjek njime više udaljava
od Boga. A budući da je nevjerništvo glavni uzrok čovjekova udaljava-
nja od Boga, nevjerništvo se vještica izdvaja kao najveći grijeh. To se
naziva herezom, koja je otpadništvo od vjere; a taj grijeh vještice čine
tijekom čitavog svog života.
Grijeh nevjere sastoji se u osporavanju vjere, a može se počiniti na
dva načina. Osporavanjem vjere koja još nije primljena, ili osporavanje
primljene vjere. Prve je vrste nevjera pogana ili ne-Židova. Na drugi
se način kršćanska vjera može poricati na dva načina: poricanjem pro­
ročanstava o njoj, ili poricanjem stvarnih manifestacija njezine istine.
Prve je vrste nevjerništvo Židova, a druge ono heretika.
Iz toga jasno proizlazi da je hereza vještica najodvratnija od tri
vrste nevjerovanja; a to potvrđuje razum i autoritet. Tako se u Drugoj
Petrovoj poslanici (ii) veli: "Njima bi, uistinu, bolje bilo da uopće nisu
priznali put pravednosti, nego da, pošto su ga priznali, okrenu leđa
svetoj zapovijedi koja im je predana." Razumno je pretpostaviti daje
grijeh onoga tko ne ispuni svoje obećanje, veći od grijeha onoga tko ne
izvrši ono što nikada nije obećao. Tako je i nevjera heretika, koji iskri­
vljavaju i lažno propovijedaju vjeru Evanđelja, veći grijeh od grijeha
Zidova i pogana.
Nadalje, grijeh Zidova veći je od grijeha neznabožaca; jer, oni su
primili proročanstvo kršćanske vjere u starome Savezu, koju kvare po­
grešnim tumačenjima, što neznabošci ne čine. Stoga je njihova nevjera
veći grijeh od grijeha ne-Židova koji nikada nisu primili vjeru Evan­
đelja. No, sv. Toma (Secunda secundae, 12. pit.) o apostaziji veli slje­
deće: "Apostazija je odvraćanje od Boga i vjere, koje proizlazi iz više­
struke sjedinjenosti čovjeka s Bogom; naime, vjerom ili podvrgavanjem
volje posluhu ili, pak, religijom i svetim redovima." Sv. Rajmund i Ho-
stiensis vele da je apostazija nepromišljeno napuštanje stanja vjere, po­
sluha ili religije. A, ako je ono što prethodi uklonjeno, uklonjeno je i
ono što iz toga proizlazi; ali suprotno nije točno. Stoga je otpadništvo
od vjere veći grijeh od druge dvije vrste nevjere, jer njome je uklonje­
na prethodna vjera.
No, prema sv. Rajmunudu, čovjeka se može smatrati apostatom ili
otpadnikom, bez obzira koliko je daleko i dugo zastranjivao, tek ako svo­
jim kasnijim načinom života pokaže da se ne namjerava vratiti vjeri. To
pokazuje primjer svećenika koji se oženi ili počini neki sličan zločin.
Isto tako, otpadništvo neposluhom je kada čovjek prijezirno odbija
nauk Crkve i biskupa. Takvog čovjeka treba osuditi zbog njegova sram­
nog zločina i izopćiti ga iz Crkve.
Kada govorimo o apostaziji vještica, pri tome razumijevaju otpad-
ništvo nevjerom; a taj je grijeh još odvratniji, jer proizlazi iz ugovora
koji su sklopile s neprijateljem vjere i puta spasenja. A vještice su prinu­
đene sklopiti taj ugovor na koji ih, dijelom ili u cijelosti, prisiljava taj
neprijatelj. Naime, u svojoj smo se inkvizitorskoj službi susreli s nekim
vješticama koje su poricale sve članke vjere, dok su druge poricale samo
neke od njih; ali sve su one prinuđene poricati istinitu i sakramentalnu
ispovijed. S obzirom na to, čak se ni Julijanova apostazija ne čini toliko
velikom, premda je on, u nekim aspektima, Crkvi nanio više štete; na
ovome mjestu, međutim, o tome ne možemo govoriti.
No, možemo uzgred istaknuti kako je moguće da vještice samo iz­
vana štuju i slušaju vraga, dok i dalje čuvaju vjeru u svojim srcima, do
čijih misli, osim samoga Boga, ne može prodrijeti nitko, čak ni anđeli.
Na to se može odgovoriti pretpostavkom da postoje dvije vrste otpadni-
štva nevjerom. Jedno se sastoji u iskazivanju nevjere vanjskim djelima,
bez sklapanja ugovora s vragom, poput onoga koji živi u zemljama ne­
vjernika i prilagođava se životu muslimana. Drugu vrstu otpadništva
čini onaj koji živi u kršćanskim zemljama, a sklopio je ugovor s vra­
gom. U prvom slučaju, ljudi koji čuvaju vjeru u svojim srcima, ali je
poriču samo vanjskim postupcima, premda nisu otpadnici ili heretici,
čine smrtni grijeh. Takav je bio Salomonov grijeh, jer je on štovao bo­
gove svojih žena. I nitko se ne može ispričavati da to čini iz straha; jer
sv. Augustin veli: "Bolje je umrijeti od gladi nego uzimati hranu od ido­
lopoklonika." Međutim, bez obzira zadržavaju li vještice vjeru u svojim
srcima, dok je istodobno poriču riječima, moraju se smatrati otpadnica-
ma od vjere, jer su sklopile sporazum sa smrću i ugovor s paklom. Stoga
sv. Toma (II, 4), govoreći o takvim vradžbinama i o onima koji se na
bilo koji način utječu za pomoć vragu, veli: "Svi su oni otpadnici od
vjere jer su sklopili ugovor s đavlom, bilo riječju, kakvim zazivima ili
djelom, čak i kada nisu stvarno prinosili žrtve. Jer, nijedan čovjek ne
može služiti dvojici gospodara."
Isto piše blaženi Albert Veliki, na mjestu gdje raspravlja je li grijeh
čarobnjaka i astrologa otpadništvo od vjere. I odgovara: "Kod njih je
uvijek riječ o apostaziji, bilo riječju ili djelom. Jer zazivanja uvijek pre­
tpostavljaju sklapanje izričitog ugovora s đavlom, pa je jasno riječ o apo­
staziji riječju. A, izvode li čarolije djelima, tada je riječ o apostaziji dje­
lom. A budući da na oba načina oskvrnjuju vjeru, jer od đavla traže
ono što bi trebali tražiti od Boga, valja ih uvijek smatrati apostatima."
Dakle, jasno je da oni čine dvostruku apostaziju, pri čemu se podrazu­
mijeva i ona treća, naime, apostazija mišlju. Čak i kada ta treća vrsta
nedostaje, vještice se imaju smatrati otpadnicama od vjere riječju i
djelom. Stoga ih se, kako će se pokazati, mora kažnjavati kao heretike
i otpadnike.
A njihov je zločin teži i radi treće stvari, koja nadilazi sve druge
hereze. Jer, sv. Augustin (XXVIII, 1 i 2) nam kazuje da je čitav život
nevjernika grijeh; a glosa o Poslanici Rimljanima (xiv) veli da je gri­
jeh sve što ne izvire iz vjere. Što, dakle, trebamo misliti o životu vje­
štica, odnosno o njihovim drugim radnjama koje se ne dopadaju vragu,
kao što je post, odlazak u crkvu, primanje pričesti i druge stvari? Jer,
svim tim djelima, kako je pokazano, one čine smrtni grijeh. One su,
naime, toliko duboko zapale u grijeh, premda nisu izgubile svaku mo­
gućnost povratka dobru (jer grijeh ne kvari svu dobrotu njihove nara­
vi i u njima ipak ostaje prirodno svjetlo); ali, unatoč tomu, sva su njiho­
va djela, čak i kada se čine dobrima, zla, jer štuju vraga. A to nije slučaj
s drugim nevjernicima.
Kako na pitanje je li svako djelo nevjernika grijeh, sv. Toma (Se-
cunda Secundae, 10. pit.) odgovara da djela nevjernika koja su po sebi
dobra, kao što je post, milosrđe i slična takva djela, nisu zaslužna
djela, a to radi njihova nevjerništva koje je najteži grijeh. Ali, grijeh
ne kvari svu dobrotu njihove naravi i u njima ostaje prirodno svjetlo.
Stoga nije svako njihovo djelo smrtni grijeh, već samo ona koja proi­
zlaze iz njihove nevjere ili su s njome povezana. Naprimjer, Saracen
posti iz poslušnosti Muhamedovu zakonu o postu, kao što Židov odr­
žava svoje svetkovine; no, takvim radnjama on čini smrtni grijeh. Na
taj način valja razumjeti gore spomenutu tvrdnju sv. Augustina da je
čitav život nevjernika grijeh.

Da među svim zločincima svijeta,


vještice zaslužuju najteže kazne.
Dakle, zločini vještica nadmašuju grijehe svih drugih; ovdje objavlju­
jemo koje kazne one zaslužuju kao heretici ili apostati. Prema sv.
Rajmundu, heretici se kažnjavaju na različite načine, naime, izopćenjem
iz crkve (ekskomunikacijom), uklanjanjem iz službe, konfiskacijom
imovine, te smrću. Čitatelj će se o tome iscrpnije obavijestiti, uputi li
se na zakon koji propisuje kaznu ekskomunikacije. Doista, čak i njihovi
sljedbenici, zaštitnici, pomagači i branitelji na sebe navlače najteže ka­
zne. Naime, osim kazne ekskomunikacije, hereticima, kao i njihovim
pomagačima, zaštitnicima i braniteljima, te njihovoj djeci do drugog
naraštaja s očeve strane, i do prvog koljena s majčine strane, uskraću­
ju se sve crkvene časti i službe. A ukoliko su djeca heretika katolici,
ona će radi odvratnosti njegova zločina, biti lišena svog očinskog na­
sljedstva. A odbije li osuđenik, ako je svjetovnjak, obratiti se i pod
prisegom odreći svoje hereze, mora odmah biti spaljen. Jer, budući da
se na istu kaznu osuđuju krivotvoritelji novca, ne zaslužuje li još veću
kaznu onaj koji je krivotvorio vjeru? Ali ako je riječ o svećeniku, njega
se, nakon svečanog oduzimanja časti, predaje svjetovnom sudu koji ga
ima osuditi na smrt. Ali, vrati li se vjeri, bit će osuđen na doživotan za­
tvor. U praksi, međutim, prema njima se nakon odricanja krivovjerja,
mnogo blaže postupa nego što to zahtijevaju biskupi i inkvizicija, kako
ćemo pokazati u Trećem dijelu, gdje raspravljamo o različitim metoda­
ma izricanja presude; riječ je, naime, o onima koji su uhićeni i osuđe­
ni, nakon čega su se javno odrekli svog krivovjerja.
Međutim, takvo kažnjavanje vještica ne čini se dostatnim, jer one
nisu obični heretici, već otpadnici od vjere (apostati). Štoviše, takvom
svojom apostazijom one ne poriču vjeru uslijed kakvog straha ili radi
tjelesne ugode, kako je gore spomenuto; naime, osim što poriču nauk,
one štuju demone predajući im svoja tijela i duše. Iz toga jasno proi­
zlazi da ih ne valja kažnjavati kao druge heretike, doživotnim zatvorom,
već najstrožom kaznom, bez obzira jesu li se pokajale i ponovno prihva­
tile vjeru. Zakon to zahtijeva radi svjetovnih šteta, koje na različite na­
čine nanose ljudima i životinjama. Zakoni o gatarima propisuju da nije
kažnjivo samo podučavanje takvih opačina, već i njihovo izučavanje.
Toliko su, onda, još nedvosmisleniji zakoni o vješticama koji propisuju
kazne konfiskacije imovine i odrubljivanja glave. Osim toga, zakoni
dosta govore i o onima koji čarobnjaštvom potiču žene na blud, ili o
onima koji tjelesno opće sa životinjama. O tome smo, međutim, raspra­
vljali u Prvom pitanju.
PITANJE XV
Rečeno je da nedužni često bivaju začarani radi grijeha
vještica, a katkad čak i radi svojih grijeha.

Č injenica je da mnogi nedužni ljudi, uz Božje dopuštenje, trpe gu­


bitak i bivaju kažnjavani gore spomenutim nesrećama, ali ne radi
svojih, već radi grijeha vještica. Sv. Toma (Secunda Secundae, 8. pit.)
otklanja svaku paradoksalnost, dokazujući da to dopušta sam Bog po
svom pravednom sudu. On, naime, dijeli kazne ovoga života na tri vrste.
Prvo, jedan čovjek pripada drugome; dakle, ako je jedan čovjek kažnjen
na svom posjedu, moguće je da će drugi čovjek trpjeti tu kaznu. Jer, s
aspekta tijela, sinovi su vlasništvo oca, a robovi i životinje su vlasništ­
vo svojih gospodara; tako se sinovi katkad kažnjavaju radi zločina
svojih roditelja. Tako je i Davidov sin rođen iz preljuba, umro netom
nakon rođenja; radi toga je zapovjeđeno i da se pobiju životinje Amale-
čana. Međutim, nedokučiv je razlog zbog kojega se te stvari događaju.
Drugo, grijeh jednoga čovjeka može prijeći na drugoga, i to na dva
načina. Oponašanjem, kada djeca oponašaju grijehe svojih roditelja, a
robovi i vazali grijehe svojih gospodara, kako bi još smionije griješili.
Na taj način sinovi nasljeđuju nepošteno stečenu dobit, a robovi sudje­
luju u razbojništvima i nepravednim zavadama u kojima često pogiba­
ju. A oni koji su podvrgnuti vlasti upravitelja, još se smionije odaju
grijehu kada vide njih kako čine grijeh, čak i kada ne čine iste zločine;
stoga se s pravom kažnjavaju.
Nadalje, grijeh jednoga čovjeka zaslugom prelazi na drugoga, kao
kada grijesi pokvarenih podanika prelaze na lošeg upravitelja, jer gri­
jesi podanika zaslužuju lošeg upravitelja. Vidi Knjiga o Jobu: "On
postavlja licemjere da vladaju radi grijeha ljudi."
Grijeh i kazna koja iz njega proizlazi, mogu se prenijeti i pristan­
kom ili prikrivanjem. Naime, kada oni koji imaju vlast propuste preko­
riti grijeh, tada se uz zle često kažnjavaju i dobri, kako veli sv. Augu-
stin u prvoj knjizi O državi Božjoj. Za sljedeći smo primjer saznali u
našoj inkvizitorskoj službi. Jedan je grad gotovo opustošen zbog smrti
njegovih stanovnika. Naime, kolale su glasine da neka mrtva žena jede
pokrov u kojemu je pokopana, te da će kuga prestati tek kada ga čita­
voga pojede i probavi u svom želucu. Stoga se sastalo Vijeće, nakon
čega su velikaš i gradski upravitelj iskopali grob. Ustanovili su da je
pola pokrova posve probavljeno u želucu, u koji je ušao kroz usta i grlo.
Prestravljen tim prizorom, velikaš izvuče svoj mač iz korica, te njime
odrubi glavu mrtve žene i baci je iz groba. U istome je času kuga presta­
la. Grijesi su te žene, Božjim dopuštenjem, prešli na nedužne radi pri­
krivanja događaja iz prošlosti. Naime, inkvizicijskim postupkom je
ustanovljeno, da je ta žena tijekom svoga života dugo bila vračara i ča-
robnica. Drugi je primjer kažnjavanje naroda kugom radi Davida, koji
je zapovjedio da se izradi popis pučanstva.
Treće, grijeh se uz Božje dopuštenje, prenosi radi pohvale ljudskog
zajedništva, kako bijedan čovjek skrbio o dragome uzdržavajući se od
grijeha; i kako bi se grijeh učinio još odvratnijim, po tome što se gri­
jeh jednoga odražava na sve, kao da su svi jedno tijelo. Kao primjer
navodimo Akanov grijeh iz Knjige o Jošui (vii).
Navedenima možemo dodati još dva načina prenošenja grijeha: zli
se katkad kažnjavaju preko dobrih, a katkad preko zlih ljudi. Gracijan
(XXIII, 5) o tome veli da Bog katkad kažnjava zle preko onih, koji
izvršavaju svoju zakonitu vlast na Njegovu zapovijed; a to čini na dva
načina: zaslugom onih koji kažnjavaju, kao kada je kaznio grijehe Ka-
naanaca preko Svoga naroda; ili, pak, tako da oni koji kažnjavaju sami
trpe kaznu, kao kada je uništio Benjaminovo pleme, dopustivši samo
nekolicini da prežive. Katkad, pak, Bog kažnjava tako da pobuni Svoje
narode, zapoviješću ili dopuštenjem, ali ne s ciljem da Mu se pokore,
već radi svoje pohlepe koja, prema tome, dovodi i do njihova proklet­
stva. Tako danas kažnjava Svoj narod Turcima, a još je češće to činio
u starome Savezu, posredstvom stranih naroda.
Međutim, valja naglasiti da čovjek, bez obzira na razlog zbog koje­
ga je kažnjen, mora strpljivo podnositi svoje patnje, jer će ona inače
prerasti u muku, kojoj, međutim, cilj nije očišćenje, već osveta, odnosno,
kazna. Vidi Ponovljeni zakon, xxxii: "Da, moga gnjeva požar je us-
plamtio (odnosno, moja kazna; jer u Bogu nema drugog gnjeva) i gor­
jet će do dubina šeolskih (odnosno, osveta će početi ovdje i gorjet će
do posljednjega suda, kako objašnjava sv. Augustin)." I drugim dokazi­
ma potvrđuje kažnjavanje u svojoj Četvrtoj distinkciji. Ali, podnose li
ljudi strpljivo svoje muke i ako su strpljivi u stanju milosti, ustupit će
mjesto očišćenju, kako tvrdi sv. Toma u svojoj Četvrtoj knjizi. To vri­
jedi čak i za onoga tko je kažnjen zbog bavljenja čarobnjaštvom ili, u
većoj ili manjoj mjeri, za vješticu, u većoj ili manjoj mjeri, s obzirom
na njegovu pobožnost i veličinu zločina.
Ali, prirodna tjelesna smrt, kao posljednja smrt, nije očišćenje, jer
je posljedica prvoga grijeha. No, prema Skotu, kada se rezignirano i
pobožno iščekuje i u svojoj gorčini nudi Bogu, može prerasti u očiš­
ćenje. No, nasilna smrt, bez obzira zaslužuje li je čovjek ili ne, uvijek
je očišćenje, ako je podnesena strpljivo i u milosti. Toliko o kažnjava­
nju radi tuđih grijeha.
Bog, međutim, kažnjava ljude na ovome svijetu i radi njihovih gri­
jeha, osobito kada je riječ o začaranosti. Vidi što o tome veli Tobija
(vii): "Zao duh ima prevlast nad onima koji ugađaju svojim strastima."
To je jasno i iz onoga što smo govorili o muškom udu i spolnim moći­
ma, nad kojima Bog poglavito dopušta da se vrše djela čarobnjaštva.
Međutim, vrijedi istaknuti da, unatoč gore spomenutim kaznama
kojima Bog kažnjava ljude radi njihovih i tuđih grijeha, svećenik se u
svojoj propovijedi mora pridržavati sljedeće odredbe zakona kao os­
novnoga načela, koja kaže: "Nitko ne smije biti kažnjen bez krivnje,
osim ako za to postoji neki razlog." Ta odredba vrijedi na nebeskome,
odnosno Božjem sudu, kao i na zemaljskim sudovima, svjetovnim i
crkvenim.
Propovjednik se može pozvati na sljedeći iskaz o nebeskome sudu.
Naime, dvije su vrste Božje kazne, duhovna i svjetovna. Prva uvijek
pretpostavlja krivnju. Druga se katkad izriče bez krivnje, ali ne bez ra­
zloga. Tri su vrste duhovne kazne: prva je oduzimanje milosti, što čini
grijeh težim, a ta kazna uvijek proistječe iz krivnje patnika. Druga je
kazna gubitka, odnosno oduzimanje blaženstva, koja se kazna, kod
odraslih, nikada ne nanosi bez osobne krivnje, a sporazumnom krivnjom
kod djece rođene iz grijeha roditelja. Treća je kazna boli, odnosno, muka
paklenog ognja, koja jasno proizlazi iz krivnje. Stoga ono što se kaže
u Knjizi Izlaska (xx): "Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca
- onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena...", valja
protumačiti tako da je riječ o oponašateljima zločina svojih očeva, kako
objašnjava Gracijan u I. knjizi, 4. pit., gdje iznosi i druga tumačenja.
Što se tiče druge, svjetovne Božje kazne: ona, kako je rečeno, može
proizaći iz tuđeg grijeha, ili čak bez osobnoga ili tuđeg grijeha (ali ne
bez razloga) ili, pak, samo iz osobnoga grijeha. No, želite li znati
razloge zbog kojih Bog kažnjava čak i bez krivnje patnika ili drugoga
grješnika, pogledajte što Učitelj u IV. Knjizi, 15. dist, 2. gl. izlaže o
pet metoda. Pri tome uzmite u obzir prva tri razloga, jer se druga dva
odnose na osobnu krivnju.
On kaže da je pet razloga, radi kojih Bog prekorava čovjeka na
ovome svijetu ili ga kažnjava. Prvo, radi Svoje slave; a to se događa
kada neka kazna ili nesreća čudesno nestane, kao što se dogodilo slijep­
cu (Evanđelje po Ivanu, ix) ili Lazaru koji je uskrsnuo.
Bog, nadalje, kažnjava radi stjecanja zasluge strpljenjem i očito­
vanja drugima unutarnje, skrivene krijeposti. Primjeri su Knjiga o
Jobu, i i Tobija, ii.
Treći je razlog očuvanje krijeposti kroz poniženje kažnjavanja. Pri­
mjer pruža sv. Pavao koji u Drugoj poslanici Korinćanima, xii, ovako
govori o sebi: "Dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin", a Remigije taj
trn tumači kao slabost tijela. To su uzroci koji ne proizlaze iz osobne
krivnje.
Četvrti je razlog da vječno prokletstvo počne na ovome svijetu,
kako bi se grješnicima obznanilo kakve ih muke očekuju u paklu. Primje­
ri su Herod (Djela apostolska, xii) i Antioh (Druga knjiga o Makabej-
cima, ix).
Peti je razlog čovjekova očišćenja zatiranjem i brisanjem njegove
krivnje patnjama. Sv. Jeronim (XXIII, 4) nam navodi primjere Arono-
ve sestre Mirjam, koja je oboljela od gube, te lutanja Izraelaca u pu­
stinji. Ili, pak, razlog može biti ispravak grijeha, kako smo pokazali na
primjeru Davida koji bijaše istjeran iz kraljevstva nakon što mu je bio
oprošten preljub, o čemu govori Druga knjiga o Kraljevima, a komen­
tira sv. Grgur u svojoj raspravi o grijehu. Ustvari, može se reći da svaka
kazna koju trpimo, proizlazi iz našega osobnog grijeha, ili barem iz
prvoga grijeha s kojim smo rođeni i koji je pra-uzrok.
Što se, pak, tiče kazne gubitka, pod kojom se razumijeva vječno
prokletstvo na drugome svijetu, nema dvojbe da će svi prokletnici trpjeti
najveće muke. Kao što milost donosi blaženu viziju Kraljevstva Ne­
beskog, tako i smrtnome grijehu slijedi kazna pakla. I kao što su stupnje­
vi blaženstva u raju sukladni stupnjevima milosrđa i milosti na zemlji,
tako su i stupnjevi kazne u paklu sukladni težini zločina na ovome svi­
jetu. Vidi Ponovljeni zakon, xxv: "Neka mu odbroje onoliko udaraca
koliko odgovara njegovoj krivnji." To se odnosi na sve druge grijehe, a
osobito na one koje čine vještice. Vidi Poslanicu Hebrejima, x: "Za­
mislite koliko li će goru kaznu zavrijediti tko Sina Božjega pogazi, i ne­
čistom smatra krv Saveza kojom je posvećen, i Duha milosti pogrdi?"
Takvi su grijesi vještica koje poriču vjeru i izvode mnoge zle čaro­
lije kroz najsvetiji sakrament, kako ćemo pokazati u Drugome dijelu.
PITANJE XVI.
Iscrpno dokazivanje prethodno izloženih istina usporedbom
vještičjih radnji i drugih pogubnih supersticija.
vdje ćemo dokazati gore izloženu istinu o težini vještičjih zločina,
O uspoređujući ih s drugim radnjama čarobnjaka i divinatora. Četr­
naest je vrsta magije koje izviru iz tri vrste divinacija. Prva od te tri
vrste je otvoreno zazivanje demona. Druga je skriveno promatranje
položaja i kretanja neke pojave, kao primjerice, zvijezda, dana, sati i
sličnih stvari. Treće je promatranje neke ljudske radnje s ciljem otkriva­
nja skrivenih stvari i događaja, a ta se divinacija naziva sortilegijem.
Prvom obliku divinacije, naime, izričitom zazivanju demona, pri­
padaju sljedeće vrste: vračanje, oniromantija, nekromantija, proroštvo,
geomantija, hidromantija, aeromantija, piromantija i gatanje (vidi sv.
Toma, Secunda Secundae, 95., 26. i 5. pit.). Drugoj vrsti divinacije pri­
padaju horoskopija, haruspicina, augurij, promatranje znamenja, hiro-
mantija i spatulamantija.
Vrste treće kategorije međusobno se razlikuju s obzirom na one radnje
koje ulaze u kategoriju sortilegija, dakle otkrivanja skrivenih stvari,
primjerice, promatranjem trnja i slame, likova u rastaljenom željezu.
O tome govori i sv. Toma u gore spomenutim pitanjima.
Grijesi vještica, pak, nadmašuju sve te zločine, što ćemo dokazati
na temelju spomenutih vrsta divinacija. Stoga nećemo govoriti o lakšim
zločinima.
Razmotrimo, dakle, prvu vrstu kojom oni upućeni u umijeće vraća­
nja i opsjenarstva, obmanjuju ljudska osjetila nekim utvarama, tako da
im se neka tjelesna tvar čini drukčijom na pogled i na dodir, o čemu
smo raspravljali u pitanju koje se bavi načinima stvaranja iluzija. A
kako vješticama nije dovoljno vršiti takve radnje na spolnome organu,
koji nekom opsjenom čine da nestane (premda taj nestanak nije stva­
ran); stoga često svojim umijećima sprječavaju samu spolnu moć, tako
da žena ne može začeti, a muškarac ne može spolno općiti premda ima
ud. Osim toga, one stvarno izazivaju pobačaje koji su često popraćeni
mnogim drugim boljeticama. Nadalje, mogu preuzimati obličja raznih
životinja, kako je gore pokazano.
Nekromantija je umijeće prizivanja i razgovaranja s mrtvima, na što
upućuje i sama etimologija; naime, ta je riječ izvedenica grčke riječi
nekros, što znači truplo i mantheia, što znači gatanje. A to čine tako da
začaraju krv čovjeka ili neke životinje, znajući da vrag uživa u takvo­
me grijehu i da voli krv i njezino izlijevanje. Stoga kada misle da pri­
zivaju mrtve iz pakla da im odgovore na neka pitanja, pred njima se,
zapravo, pojavljuju demoni u obličju mrtvih i s njima govore. Takvim
se umijećem služila i ona velika vračara o kojoj govori Prva knjiga o
Samuelu (xxviii), koja je umjesto Šaula uskrsnula Samuela.
No, neka nitko ne misli da su takve radnje dopuštene, jer Sveto pi­
smo kazuje da se duh pravednoga proroka, zazvan iz Hada da navijesti
Šaulov rat, pojavio zahvaljujući ženi koja bijaše vještica. Jer, kako veli
sv. Augustin u svom pismu Simplicijanu: "Nije besmisleno vjerovati
da je to proizašlo iz volje providnosti, a ne snage kakva čarobnoga umi­
jeća, već nekom providnošću nepoznatom vračari i Saulu, kako bi se
duh toga pravednika mogao objaviti kralju, da mu navijesti božansku
kaznu koja će ga zadesiti. Ili to uopće nije bio duh Samuelov prizvan
iz njegova počivališta, već neko priviđenje i maštovna predodžba, koju
je vrag izveo svojim spletkama; Sveto pismo to priviđenje naziva ime­
nom Samuela, kao što se slike stvari nazivaju imenima stvari koje
59
predstavljaju." To veli u odgovoru na pitanje je li proricanje zazivanjem
demona dopušteno. U istoj će Sumi čitatelj pronaći odgovor na pitanje
postoje li stupnjevi proroštva među blaženima; pri tome neka pogleda
i izreke sv. Augustina u XXVI, 5. Navedeno se, međutim, ne može
osobito primijeniti na vještičje radnje, u kojima nema ni najmanjega
traga pobožnosti, o čemu jasno svjedoče njihova djela; jer one, pod
vodstvom demona, ne prezahu prolijevati krv nevinih radi otkrivanja
skrivenih stvari i, uništavajući dušu tijelom, ne pošteđuju nikoga, ni
žive, ni mrtve.
Oniromantija se može prakticirati na dva načina. Prvi je način kada
netko zaziva demone, s kojima je sklopio izričiti ugovor, kako bi mo­
gao zaviriti u stvari skrivene u snovima. Drugi je način kada čovjek na
temelju snova pretkazuje budućnost, ukoliko takva moć proizlazi iz
božanskog otkrivenja, a ne nekog prirodnog unutarnjeg ili vanjskog
uzroka; a takva divinacija tada nije nedopuštena, kako tvrdi sv. Toma.
Da bi propovjednici mogli razumjeti barem djelić ovoga o čemu
govorimo, valja nam prvo nešto reći o anđelima. Anđeo raspolaže og­
raničenom moći i lakše će razotkriti budućnost umu prilagođenome

59) 'Predstavljaju.' Opsežnija rasprava o Samuelovu pojavljivanju u Endoru, nalazi se u mo­


joj knjizi 'History of Witchcraft', c.v.: "The Witch in Holy Writ', str. 176-81.
takvim otkrićima, nego onome koji to nije. Naime, um je tako prilago­
đen poglavito nakon smirivanja vanjskih i unutarnjih gibanja, naime,
tijekom tihih noći kada su pare kretanja uspavane; takvi su uvjeti
najpovoljniji u zoru, kada je probava potpuna. A ovo kažem nama koji
smo grješnici i kojima anđeli, u svojoj božanskoj pobožnosti i u izvr­
šenju svoje službe, otkrivaju izvjesne stvari, da nam se neke skrovite
istine Svetoga pisma otkrivaju u zoru. A to je stoga što dobri anđeo
upravlja našim razumom, kao što Bog upravlja našom voljom, a zvije­
zde našim tijelima. No, nekim savršenijim ljudima anđeo može u bilo
koji trenutak otkriti istine, bez obzira je li budan ili usnuo. Međutim,
Aristotel (De Somno et Vigilia) tvrdi da su takvi ljudi sposobniji pri­
mati spoznaje u određeno vrijeme; a to vrijedi i za sve stvari povezane
s magijom.
Drugo, valja istaknuti da zbog Prirode, koja brine i upravlja tijelom,
određeni budući događaji imaju prirodan uzrok u čovjekovim snovima.
Tada ti snovi i vizije nisu uzroci, kako je rečeno s obzirom na anđele,
već samo znakovi koji pokazuju čovjeku što će mu se dogoditi u bu­
dućnosti, a što se tiče njegova zdravlja, bolesti ili opasnosti. Tako sma­
tra Aristotel. U snovima duha, Priroda predočava duševno stanje, radi
kojega će čovjeka u budućnosti prirodno zadesiti neka bolest ili kakva
druga nesreća. Dakle, kada čovjek sanja vatru, to je znak kolerične
naravi; a sanja li da leti ili tomu sličnu, to je znak sangvinične naravi;
sanja li vodu ili neku drugu tekućinu, to je znak flegmatika, a sanja li
krute tvari, to je znak melankolične naravi. Stoga liječnicima prilikom
postavljanja dijagnoza, veoma često pomažu snovi (o čemu govori i
Aristotel u spomenutoj knjizi).
To su, međutim, beznačajne stvari u usporedbi s bezbožnim snovi­
ma vještica. A, kako smo gore spomenuli, kada se ne žele tjelesno pre­
nijeti na drugo mjesto, jer žele vidjeti što njihove sestre vještice čine,
običavaju lijegati na svoju lijevu stranu, zazivajući svoje i imena svih
demona; te im se stvari, potom, otkrivaju u viziji. A kada žele saznati
neku tajnu, radi sebe ili drugih, demon im je otkrije u snovima, jer su
s njime sklopile izričit, a ne prešutan ugovor. A taj ugovor, ponovimo,
nije simboličan, zapečaćen žrtvovanjem neke životinje, nekim sveto­
grđem ili pristupanjem nekom neobičnom kultu; naime, one se stvarno
žrtvuju vragu tijelom i dušom, na temelju izričitog bogohuljenja i ho­
timičnog poricanja vjere. Štoviše, ne zadovoljavaju se samo time, nego
čak ubijaju ili žrtvuju demonima svoju i tuđu djecu.
Druga je vrsta divinacije umijeće kojim se koriste pitije, koje se
tako nazivaju prema imenu Apolona Pitijskog, kojega sv. Izidor ozna­
čava izumiteljem te divinacije. To umijeće se ne osniva na tumačenju
snova ili putovanju s mrtvima, nego uključuje žive ljude, kao što je
slučaj s onima koje đavao nagoni u ludilo, voljno ili prisilno, ali ne
radi činjenja nekih grozota, već radi pretkazivanja budućnosti. Tim se
umijećem bavila i djevojka o kojoj kazuju Djela apostolska (xvi), koja
je vikala za apostolima da su oni sluge pravoga Boga; Pavao, kojemu
je to dojadilo, zapovjedio je duhu daje napusti. Jasno je, međutim, da
se takve radnje ne mogu usporediti s djelima vještica koje se, prema
sv. Izidoru, tako nazivaju radi težine svojih grijeha i odvratnosti svojih
zločina.
Stoga radi nužne jezgrovitosti, na ovome mjestu nećemo iscrpnije
izlagati sporedne oblike divinacije, jer je o njima dovoljno rečeno izlaga­
njem o glavnim oblicima. Propovjednik, pak, ako želi, može primijeniti
te argumente na druge oblike divinacije: geomantiju, koja se bavi kru­
tim tvarima, kao što su željezo i glatki kamen; hidromantiju, koja se
bavi vodom i kristalima; aeromantiju, koja se bavi zrakom; piromantiju,
koja se bavi vatrom; te na gatanje, naime, proricanje iz utroba životi­
nja žrtvovanih na vražjim oltarima. Premda svi ti oblici divinacije uklju­
čuju izričito zazivanje demona, ne mogu se usporediti sa zločinima
vještica, jer im izravan cilj nije nanošenje štete ljudima i životinjama,
kao i plodovima zemlje, već isključivo predviđanje budućnosti. Oblici
divinacije koji uključuju prešutno, a ne otvoreno zazivanje demona su
horoskopija i astrologija, koji se tako zovu jer uključuju promatranje
položaja zvijezda u trenutku rođenja; haruspicina, odnosno promatra­
nje dana i sati; augurij, što je umijeće promatranja ponašanja i pjeva
ptica; mantika, što je proricanje na temelju ljudskih riječi; i hiromanti-
ja, proricanje na temelju linija dlana ili životinjskih šapa. Čitatelj se
može osvrnuti i na Niderova učenja u kojima će se obavijestiti o tome
kada su takve radnje dopuštene, a kada nisu. Vještičje radnje, među­
tim, nikada nisu dopuštene.
PITANJE XVII.
Usporedba njihovih zločina u četrnaest točaka,
s grijesima svih vrsta demona.

ločini su vještica toliko gnusni, da čak nadmašuju grijehe palih


Z anđela; a, ako je to točno o njihovoj krivnji, ne zaslužuju li, onda,
najgore kazne u paklu? Veličinu njihove krivnje možemo dokazati
mnogim argumentima. Prvo, premda je Sotonin grijeh neoprostiv, tomu
nije razlog veličina njegova zločina, uzmemo li u obzir anđeosku narav,
a osobito mišljenje onih koji tvrde da su anđeli stvoreni samo u stanju
naravi, a nikada u stanju milosti. Budući da dobrota milosti natkriljuje
dobrotu naravi, grijesi onih koji su izgubili milost, poput vještica jer
poriču vjeru primljenu krštenjem, nadmašuju grijehe anđela. Međutim,
pretpostavimo li čak da su anđeli stvoreni milošću, ali ne i njome po­
tvrđeni, moramo reći da su i vještice, iako u njoj nisu stvorene, milost
izgubile svojom voljom, kao što je i Sotona svojom voljom sagriješio.
Drugo, tvrdi se da je Sotonin grijeh neoprostiv iz mnogih drugih
razloga. Sv. Augustin veli da je Sotona sagriješio svojom voljom, te da
stoga njegov grijeh nitko ne može pravedno otkupiti. A sv. Ivan Damaš-
čanski tvrdi da je Sotona sagriješio svojim nerazumijevanjem Božje
naravi, i da je njegov grijeh bio veći radi uzvišenosti njegova uma.
Naime, sluga koji poznaje volju gospodara... itd. Isti autoritet tvrdi da
je Sotona nesposoban za oprost jer je nesposoban za pokajanje; a to
proizlazi iz njegove naravi, koja je duhovna, i stoga se može promije­
niti samo jednom, kada je ta promjena vječna; no, to ne vrijedi za ljude,
u kojima je tijelo uvijek zaraćeno s dušom. Ili stoga što je sagriješio na
nebu, dok čovjek griješi na zemlji.
No, unatoč tomu, njegov je grijeh mali u usporedbi sa zločinima
vještica. Kako je sv. Anselmo60 pokazao u jednoj od svojih propovijedi,

60) 'Sv. Anselmo'. Crkveni naučitelj; Canterburijski biskup, rođen u Aosti, burgundskom gradu
na granici s Lombardijom(?) 1033.-34., umro 21. travnja 1109. Visoka mu je počast odana u
Breviary Office for his Feast 21 April, 'Second Nocturn of Matins, Lection VI': "Obdormivit in
Domino, famam non solum miraculorum et sanctitatis (praecipue ob insignem devotionem erga
Domini nostri passionem, et beatam Virginem eius Matrem) assecutus, sed etiam doctrinae,
quam ad defensionem Christianae religionis, animarum profectum, et omnium theologorum, qui
sacras litteras shoclastica methodo tradiderunt, normam coelitus hausisse ex eius omnibus
apparet. " Postoji nekoliko zbirki Anselmovih djela, ali samo ih se nekolicina može smatrati kri­
tičkima, a sva su neprilagođena suvremenim zahtjevima. Postoji, međutim, velik broj zasebnih
izdanja, pa čak i prijevoda mnogo značajnijih rasprava, osobito traktata 'Cur Deus Homo'.
on je sagriješio svojom ohološću kada se grijeh još nije kažnjavao.
Vještice, pak, nastavljaju griješiti unatoč velikim kaznama koje su već
zadesile mnoge druge vještice, i usprkos onome što ih Crkva uči o kazna­
ma koje je pretrpio Vrag radi svoga pada; no one se na to ne obaziru,
već nepromišljeno srljaju čak i u smrtni grijeh, kao i drugi grješnici
koji griješe uslijed svoje slabosti ili opakosti, ali ne iz urođene zlobe,
već čine najstrašnije zločine iz duboke zlobe koja im počiva u srcima.
Drugo, premda je zli anđeo pao iz nevinosti u krivnju i, uslijed toga,
u jad i kaznu, pao je samo jednom, i to tako da se više nikada nije vratio.
Grješnik, pak, koji krštenjem vrati nevinost i onda je opet izgubi, pada
veoma duboko. To osobito vrijedi za vještice, što potvrđuju njihovi
zločini.
Treće, on je sagriješio protiv Stvoritelja, dok mi, a osobito vještice,
griješimo protiv Stvoritelja i Otkupitelja.
Četvrto, on se odrekao Boga koji mu je dopustio da griješi, ali mu
nije udijelio milost; dok se mi i nadasve vještice, udaljavamo od Boga
svojim grijesima, a premda nam dopušta da griješimo, On nam iznova
udjeljuje svoju milost i brani nebrojenim blagoslovima.
Peto, kada je on zgriješio, Bog ga je odbacio bez milosti, dok mi,
nesretnici, srljamo u grijeh premda nas Bog iznova poziva natrag.
Šesto, on je bezdušan prema onome koji kažnjava, dok smo mi bez-
dušni prema milosrdnom nagovaraču. Svi griješimo protiv Boga. No,
on griješi protiv vrhovnog Boga, a mi protiv onoga koji je za nas umro
i kojemu opake vještice, kako smo rekli, nanose najveću uvredu.

I ovdje izlažemo istinu usporedbom argumenata.


Prijeđimo na argumente. Odgovor na prvi jasno proizlazi iz onoga što
je izloženo na početku ovoga pitanja. Rečeno je da se jedan grijeh ima
smatrati težim od drugoga, i da su grijesi vještica teži od grijeha drugih
ljudi, s obzirom na krivnju, ali ne i s obzirom na kazne koje za sobom
povlače. Tomu valja dodati da se Adamova kazna, kao i njegova kriv­
nja, mogu protumačiti na dva načina, naime, kao osobna ili univerzalna
kazna, dakle, ona koja pogađa čitavo njegovo potomstvo. Što se tiče
prvog tumačenja, ljudi su nakon Adama počinili veće grijehe; jer, on
je sagriješio samo počinivši ono što nije zlo po sebi, već ono što je za­
branjeno: blud, preljuba i ubojstvo, pak, u oba su smisla grijesi, jer su
grijesi po sebi i zabranjeni. Stoga takvi grijesi zaslužuju težu kaznu.
Što se tiče drugog tumačenja, točno je da je prvi grijeh za sobom
povukao najveću kaznu; no, to je samo metaforički točno, jer je čitav
ljudski rod preko Adama okaljan prvim grijehom, jer on je bio prvi
otac svima koje je jedini Sin Božji mogao okajati kako je bilo određe­
no. Nadalje, Adam se u sebi i posredstvom božanske milosti, pokajao,
te je kasnije Kristovom žrtvom bio izbavljen. Grijesi vještica, među­
tim, neusporedivo su veći, jer se one ne zadovoljavaju samo svojim
grijesima i propašću, nego za sobom uvijek vuku nebrojeno mnoštvo
drugih ljudi.
I treće. Iz navedenog proizlazi da je Adamov grijeh slučajno uklju­
čivao veću štetu. Naime, kako je svijet na koji je došao bio neiskvaren,
nije ga svojom voljom napustio okaljanog, već je to bilo neizbježno;
stoga njegov grijeh u suštini nije bio veći od drugih. Štoviše, njegovo
bi potomstvo počinilo isti grijeh da je zateklo svijet u istome stanju.
Nadalje, onaj kojemu nije bila udijeljena milost, ne može počiniti tako
težak grijeh kao onaj koji ju je imao i izgubio. Tako objašnjava sv.
Toma (II, 21, čl. 2) u svom odgovoru na drugi argument. A da bi ga
čitatelj mogao u cijelosti shvatiti, mora imati na umu da Adam svoju
prvotnu nevinost, čak i da ju je zadržao, ne bi mogao prenijeti na po­
tomstvo; naime, kako tvrdi sv. Anselmo, svatko je nakon njega mogao
sagriješiti. Vidi i što sv. Toma (dist. 20) govori na mjestu gdje raspra­
vlja o tome, bi li i novorođena djeca bila potvrđena u milosti; i u dist.
101, gdje razmatra bi li oni koji su izbavljeni uopće bili izbavljeni da
Adam nije sagriješio.

PITANJE XVIII.
Ovdje izlažemo na koji način valja propovijedajući pobijati pet
argumenata svjetovnjaka i neukoga puka, a koje, čini se mnogi
prihvaćaju, naime, da Bog ne daje vragu i vješticama toliko
veliku vlast u izvođenju tako moćnih čarobnjačkih radnji.

na kraju, neka se propovjednik naoruža protiv izvjesnih argumenata


I svjetovnjaka, pa čak i nekih učenih ljudi koji u izvjesnoj mjeri poriču
postojanje vještica. Premda priznaju da vrag svojom zlobom i moći po
svojoj volji izvodi takva djela, poriču da on djeluje uz božanski prista­
nak i da Bog dopušta izvršenje takvih radnji. Iako svoje argumente ni-
čime ne uspijevaju potkrijepiti, već slijepo tapkaju u mraku, njihove
tvrdnje ipak valja svesti na pet argumenata na kojima osnivaju sve svoje
mudrolije. Prvi je od njih taj da Bog ne daje đavlu toliku vlast u njego­
vu divljanju protiv ljudi.
Postavlja se pitanje dopušta li Bog svako zlo koje đavao počini
posredstvom vještice. Tu se iznosi pet argumenata u dokaz tvrdnje da
Bog ne dopušta takva djela, i da stoga na svijetu nema čarobnjaštva.
Prvi argument se izvodi od Boga, drugi od đavla, treći od vještica, če­
tvrti od nesreća koje se pripisuju čarobnjaštvu, a peti od svećenika i
sudaca, pod pretpostavkom da su na takav način propovijedali protiv
vještica i kažnjavali ih, da im je ugrožen život.
Prvi je argument sljedeći: Bog može kažnjavati ljude radi njihovih
grijeha, a kažnjava ih ratovima, glađu i pošastima; kao i nebrojenim
drugim nesrećama kojima je ljudski rod podložan. I s obzirom da osim
navedenih, neophodnima ne smatra nikakve druge kazne, Bog ne do­
pušta čarobnjaštvo.
Drugo. Ako je točno ono što je rečeno o đavlu, naime, da je kadar
spriječiti moć razmnožavanja, tako da žena ne može začeti dijete ili da
izaziva pobačaje; ili, pak, da može ubiti novorođenčad; u tom bi slučaju
bio kadar uništiti čitav svijet; to bi značilo da su đavolja djela snažnija
od Božjih, jer sakrament braka je Božje djelo.
Treći argument izvode iz samoga čovjeka. Naime, tvrde da bi neki
ljudi, ukoliko na svijetu doista postoji čarobnjaštvo, bili podložniji
čarolijama od drugih; i da je pogrešno tvrditi da ljudi bivaju začarani
u znak kazne zbog njihovih grijeha, što potvrđuje neodrživost tvrdnje
da na svijetu postoji čarobnjaštvo. Nadalje pobijaju pretpostavku koja
proizlazi iz navedenih tvrdnji, naime, da veći grješnici trpe veće kazne;
naime, pravednici katkad trpe veće kazne od grješnika, kako se vidi iz
primjera nevine djece za koju se pretpostavlja da su začarana.
Četvrti se argument može pridodati njihovoj tvrdnji koju izvode iz
Boga, naime, da neko djelo koje čovjek može spriječiti, ali to ne učini,
već ga dopušta, proizlazi iz njegove volje. Međutim, Bog, koji je Sve-
dobar, ne može željeti i, stoga, ne može dopustiti činjenje zla koje On
može spriječiti.
Nadalje, što se tiče njihova argumenta koji izvode iz same nesreće,
čiji se uzrok pripisuje čarobnjaštvu; oni tvrde da je ona slična prirodnim
nesrećama i poremećajima, te da joj stoga uzrok može biti prirodni
poremećaj. Naime, čovjek može uslijed nekog prirodnog poremećaja
osakatiti, oslijepiti ili izgubiti razum, pa čak i umrijeti; stoga se takve
stvari ne mogu pouzdano pripisati djelovanju vještica.
I posljednje. Oni tvrde da bi životi svećenika i sudaca, da su na takav
način propovijedali i postupali protiv vještica, ako one uistinu postoje,
bili ugroženi upravo radi velike mržnje koju vještice prema njima is­
kazuju.
Ti argumenti, međutim, mogu se pobiti onime što je rečeno u Prvom
pitanju, koje se bavi trećom postavkom Prvoga dijela; te se točke mogu
izlagati za to najprikladnijim ljudima. Zašto Bog dopušta da postoji
zlo premda ga ne želi; ali dopušta ga radi čudesnog usavršavanja sve­
mira, o čemu svjedoči činjenica da su dobre stvari pohvalnije i ugodnije
u usporedbi s lošima; to potkrjepljuju i mišljenja autoriteta. Nadalje,
dopušta ga radi očitovanja dubine božanske mudrosti, pravednosti i
dobrote koja bi, inače, ostala skrivena.
Postoji više rasprava koje razmatraju ovo pitanje, a kojima se ljudi
obavještavaju o tome da je Bog s pravom dopustio dva Pada u grijeh,
naime, pad anđela i naših praroditelja; a kako su oni bili prouzročeni
najvećima od svih grijeha, ne začuđuje što Bog dopušta druge, lakše
grijehe. No, ta su dva pada bila najveća radi svojih posljedica, a ne okol­
nosti u kojima su počinjeni, a upravo u tom smislu, kako je pokazano
u posljednjem pitanju, grijesi vještica nadmašuju grijehe zlih anđela i
naših praroditelja. Na istome je mjestu pokazano kako je Bog s pravom
dopustio ta prva dva pada u grijeh, pa se čitatelj upućuje na ta, kao i
mnoga druga razmatranja.
Moramo, međutim, odgovoriti na njihove argumente. Na prvi argu­
ment, da Bog dovoljno kažnjava prirodnim nesrećama, ratovima i
glađu, odgovaramo na tri načina. Prvo, Bog nije ograničio Svoju moć
na prirodne pojave, čak ni na zvijezde, u toj mjeri da ne može prelaziti te
granice; naime, On ih je često prelazio kada je kažnjavao ljudski rod
radi njegovih grijeha, pošastima i drugim nesrećama bez ikakva utje­
caja zvijezda; kao onda kada je radi Davidova grijeha oholosti kaznio
narod kugom jer je dao izbrojiti narod.
Drugo, Bog u Svojoj mudrosti, tako upravlja svim stvarima pa im
dopušta da postupaju prema svojoj volji. S obzirom na to, nije Mu cilj
spriječiti sva đavolja zla, već ih dopustiti kada smatra da ona služe
dobrobiti svemira; premda je točno da dobri anđeli neprestano nadziru
vraga, kako ne bi činio svako zlo koje poželi. Isto tako, nije sukladno
Božjem naumu sprječavati grijehe koji proizlaze iz slobodne volje ljudi,
kao što je poricanje vjere i štovanje vraga. Iz navedenih dviju premisa
proizlazi da Bog, kada mu je nanesena najveća uvreda, opravdano
dopušta ona zla kojima poglavito teže vještice i radi kojih one poriču
vjeru, a koja proizlaze iz moći Vraga; a takva je moć nanošenja štete
ljudima, životinjama i plodovima zemlje.
Treće, Bog pravedno dopušta ona zla koja u vragu posredno izazi­
vaju veliko nezadovoljstvo i muke; a to su ona koja vještice čine uz
pomoć demona. Naime, vragu predstavlja veliku muku kada vidi da
Bog, protiv njegove volje, iskorištava sve zlo radi slave Svoga imena,
pohvale vjere, očišćenja odabranih i stjecanja zasluga. Jer, nema većeg
udarca vražjoj oholosti, koja ga iznova nagoni da se uzdigne iznad Boga
(kako je rečeno: "Oholost je onih koji Te mrze svakim danom sve ve­
ća"), nego kada Bog pretvara njegove zle spletke u Svoju slavu. Stoga
Bog s pravom dopušta sve te stvari.
Na drugi smo argument već odgovorili. No, dvije su točke tog argu­
menta koje iziskuju iscrpno objašnjenje. Prije svega, nije točno da su
vrag ili njegova djela snažnija od Božjih djela. Štoviše, njegova je
moć bez sumnje ograničena, jer ništa ne može činiti bez Božjeg dopu­
štenja. Stoga možemo reći da je vražja moć neznatna u usporedbi s
božanskim dopuštenjem, premda je veoma velika u usporedbi sa zemalj­
skim silama, koje svojom prirodom nadmašuje, kako pokazuje često
navođen odlomak iz Knjige o Jobu (xi): "Nijedna se sila zemaljska s
njime ne može usporediti."
Slijedi nam da odgovorimo na pitanje zašto Bog dopušta čarobnja­
štvu veću moć nad spolnim, nego li nad drugim ljudskim radnjama. 0
tome smo govorili u pitanju naslovljenom: 'Kako vještice mogu spri­
ječiti reproduktivnu moć i spolni čin.' Naime, tomu je uzrok gnusnost
toga čina, i činjenica da smo njime naslijedili prvi grijeh naših prarodi­
telja. Štoviše, taj čin simbolizira zmija, koja je bila prvo oruđe Vraga.
Na njihov treći argument odgovaramo da vrag radije želi napastovati
dobre nego pokvarene, premda potonje uistinu napastuje više nego do­
bre, jer su podložniji njegovu iskušenju od krijeposnih. Nadalje, premda
radije nanosi zlo dobrima nego opakima, nad opakima mu je to lakše
činiti. A sv. Grgur tvrdi da je to stoga, što se čovjek koji češće popušta
vragu, protiv njega teže uspijeva boriti. No, kako opaki najčešće popu-
staju vragu, njihove su kušnje najteže, jer se ne mogu obraniti štitom
vjere. O tome štitu govori sv. Pavao u svome pismu Efežanima (vi): "U
svemu uzmite veliki štit-vjeru; njime ćete moći ugasiti sve goruće stri­
jele Zloga!" No, s druge strane, vrag se žešće obrušuje na dobre nego
na pokvarene. A to je stoga što pokvarene već posjeduje, pa se više tru­
di pod svoju vlast podvrgnuti krijeposne koje ne posjeduje, napastujući
ih velikim kušnjama, nego pokvarene koje već posjeduje. Na isti način
i zemaljski vladar mnogo strože kažnjava one koji se ne pokoravaju
njegovim zakonima ili one koji nanose štetu njegovu kraljevstvu, od
onih koji mu se ne suprotstavljaju.
Odgovarajući na njihov četvrti argument, svećenik može, osim onoga
što je već napisano o ovoj temi, propovijedati istinu da Bog dopušta
zlo, ali ga ne želi, te da se to dopuštenje očituje kroz pet znakova božan­
ske volje, koji su zapovijed, zabrana, savjet, djelovanje i dopuštenje.
To veoma jasno izlaže sv. Toma, osobito u Prvom dijelu, 19. pit., 12.
čl. No, premda u Bogu postoji samo jedna volja, a to je sam Bog, kao
što je i Njegova bit jedno; Njegova nam se volja, radi njezina ostvarenja
očituje i obznanjuje na mnoge načine, o čemu govori psalam: "Silna djela
Gospodina su izvršena u...". Stoga postoji razlika između zbiljske Božje
volje i njezinih očitovanja; čak iako je volja, u pravom smislu te riječi,
izraz čovjekove dobre volje, u metaforičnom je smislu to volja izražena
vanjskim znakovima. Jer, Bog nam znakovima i metaforama očituje Svo­
ju volju.
Možemo se poslužiti primjerom zemaljskog oca koji, premda ima
samo jednu volju, tu volju izražava na pet načina, naime, osobno ili
posredovanjem. Osobno je izražava na dva načina, neposredno i posre­
dno. Neposredno, kada osobno nešto čini, a to je djelovanje. Posredno,
kada ne sprječava tuđe djelovanje (vidi Aristotelovu Fiziku, IV: "Za­
brana je posredan uzrok"), a to se zove znakom dopuštenja. Dalje, ze­
maljski otac obznanjuje svoju volju posredstvom drugoga na tri načina.
Ili zapovijeda nekome da nešto učini ili zabranjuje; to su znakovi za­
povijedi i zabrane. Ili, pak, uvjerava i savjetuje nekoga da nešto učini,
što je znak savjeta. I Božja se volja, kao i ljudska, očituje na tih pet
načina. Iz Evanđelja po Mateju (vi) vidimo da se Božja volja očituje
zapovijedi, zabranom i savjetom: "Budi volja tvoja kako na nebu tako
i na zemlji"; što znači da na zemlji moramo izvršavati Njegove zapovi­
jedi, izbjegavati Njegove zabrane i slijediti Njegov savjet. I sv. Augu-
stin u djelu Enchiridion, pokazuje da su dopuštenje i djelovanje zna­
kovi Božje volje: "Ništa se ne može učiniti bez volje Svemogućega,
koji to dopušta ili Sam čini."
Vratimo se argumentu; posve je točno da neko djelo koje je čovjek
u mogućnosti spriječiti, a to ne učini, proizlazi iz njegove volje. S ob­
zirom na naklonost Božje volje, kao i četiri znaka Njegove volje, točan
je i zaključak da Bog, koji je Svedobar, ne može željeti zlo; naime, ne­
potrebno je naglasiti da On ne može činiti zlo ni zapovjediti činjenje
zla, niti može trpjeti zlo ili savjetovati njegovo činjenje; ali, On može
dopustiti činjenje zla.
Na pitanje kako možemo ustanoviti je li bolest prouzročena čarob­
njaštvom ili nekim prirodnim fizičkim nedostatkom, odgovaramo da
to možemo učiniti na više načina. Prije svega, na temelju suda liječni­
ka. Vidi što kaže sv. Augustin u djelu O kršćanskom nauku: "Ovoj
vrsti supersticije pripadaju svi talismani i amuleti koji se vješaju ili za-
vezuju oko osobe, a koje medicinska znanost osuđuje." Tako, primje­
rice, liječnici mogu na temelju raznih okolnosti, kao što su dob i ten
bolesnika ili podražaj očiju, ustanoviti je li njegova bolest prouzroče­
na kakvim poremećajem u krvi ili želucu ili, pak, nekom drugom slaboš­
ću; iz čega, potom, zaključuju da bolest nije posljedica prirodnog
poremećaja, već nekog vanjskog uzroka. A, ako taj vanjski uzrok nije
neka otrovna zaraza, popraćena lošim tjelesnim sokovima u krvi i že­
lucu, imaju dovoljno razloga zaključiti da je bolest uzrokovana čarob­
njaštvom.
Drugo, to možemo utvrditi u slučaju neizlječive bolesti, kada bole­
sniku ne pomažu nikakvi lijekovi, već mu, štoviše, dodatno pogorša­
vaju stanje.
Treće, zlo može tako nenadano zadesiti čovjeka, da se ono može
pripisati samo čarobnjaštvu. S takvim smo slučajem osobno upoznati.
Jedan građanin Spiresa, čovjek visoka roda, imao je toliko samovoljnu
ženu, da joj nikako nije mogao udovoljiti, jer je na sve načine odbijala
pokoriti se njegovim željama, neprestano mu dodijavajući zajedljivim
pogrdama. Kada je jednoga dana odlučio izaći iz kuće da izbjegne nje­
zina uobičajena zadirkivanja i psovke, žena ga sustigne i zaključa pred
njim vrata, te svim glasom uzvikne da u njemu nema ni trunka poštenja
ni vjere ukoliko je ne izmlati. Čuvši te teške riječi, muž ispruži ruku,
ne naumivši joj nauditi, nego je otvorenim dlanom lagano udari po be­
dru; u tom se času sruši na zemlju i izgubi sva osjetila. Tjednima nakon
toga ležao je u krevetu pogođen strašnom bolešću. Očito je da to nije
bila neka prirodna bolest, već da ju je izazvala žena svojim čaranjem.
Upoznati smo s još mnogo sličnih slučajeva.
Neki mogu takvu bolest prepoznati izvodeći sljedeće radnje. Tako,
primjerice, neki nad bolesnikom izlijevaju rastaljeno olovo u posudu
s vodom. Zgusne li se pritom olovo u obličju neke slike, prosuđuju da
je bolest uzrokovana čarobnjaštvom. A na pitanje je li ta slika izvedena
kakvim demonskim radnjama, ili je posljedica prirodnog uzroka, odgo­
varaju da je nastala zbog Saturna koji vlada olovom, jer taj planet opće­
nito ima štetan utjecaj, te da Sunce na sličan način utječe na zlato. U
Drugom dijelu ove rasprave, pak, govorit ćemo o tome je li takvo umije­
će dopušteno ili ne. Naime, kanonisti vele da je praznovjerje dopušteno
suzbijati praznovjerjem; ali teolozi zastupaju posve suprotno stajali­
šte, te tvrde da nije ispravno činiti zlo kako bi iz njega proizašlo dobro.
U svom posljednjem argumentu iznose nekoliko prigovora. Prvo,
zašto se vještice ne bogate? Drugo, budući da uživaju naklonost vla­
dara, zašto se s njima ne združuju u uništenju svih svojih neprijatelja?
Treće, zašto nisu kadre nauditi svećenicima i drugim svojim progo­
niteljima?
Što se tiče prvog prigovora, treba reći da vještice ne stječu bogatstva
iz sljedećega razloga; demoni svoj prezir spram Stvoritelju vole poka­
zivati tako, što kupuju vještice po najnižoj mogućoj cijeni. Osim toga,
bogatstvom bi na sebe privukle sumnju.
Drugo, ne nanose štete vladarima jer žele zadržati njihovo prijatelj­
stvo koliko je moguće. A na pitanje zašto ne nanose zlo svojim neprija­
teljima, odgovara se da dobri anđeo, koji radi na drugoj strani, sprječava
takve čarobnjačke radnje. Usporedite s time odlomak iz knjige proroka
Daniela:61 "Knez kraljevstva perzijskog protivio mi se dvadeset i jedan
dan." Vidi što govori sv. Toma u Drugoj knjizi sentencija, gdje raspra­
vlja o tome spore li se među sobom dobri anđeli i radi čega.
Treće, tvrdi se da ne mogu nauditi inkvizitorima i drugim službeni­
cima jer oni izvršavaju javnu pravdu. To možemo potkrijepiti još mno­
gim dokazima, no vrijeme nas u tome priječi.

61) 'Daniel', x:13: "Knez kraljevstva perzijskog protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael,
jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć. Ostavih ga nasuprot Knezu perzijskome..." Per­
zijski knez je anđeo-zaštitnik Perzije, koji je, u skladu sa svojom službom, težeći duhovnoj
dobrobiti Perzijanaca, nastojao da među njima ostanu mnogi Židovi.
DIO DRUGI

KOJI GOVORI O NAČINIMA IZVOĐENJA


RADNJI ČAROBNJAŠTVA I KAKO SE
MOGU DOPUŠTENO UKLONITI
SVEDENO NA SAMO DVA PITANJA,
ALI RAZLOŽENO U VIŠE POGLAVLJA

PITANJE I.
Koje govori o onima protiv kojih moć vještica ne djeluje.
rugi glavni dio ove knjige bavi se načinima kojima vještice vrše
D svoje čarobnjačko umijeće; njih izlažemo u osamnaest poglavlja,
polazeći od dvaju osnovnih problema. Prvi od njih, o kojemu raspravlja­
mo na početku ovoga dijela, odnosi se na zaštitna sredstva kojima se
čovjek štiti od čarobnjaštva; drugi, koji razmatramo na kraju ovoga di­
jela, bavi se ljekovitim sredstvima pomoću kojih se začarani mogu
izliječiti. Jer, kako tvrdi Aristotel (Fizika, IV), prevencija i lijek su
međusobno povezani, i nečim su prouzročeni (dakle, posljedica su ne­
čega što se dogodilo). Na taj ćemo način moći razjasniti podrijetlo ove
strašne hereze.
U dvjema navedenim podjelama poglavito ćemo ukazati na sljedeće
točke. Prvo, na posvećenje vještica i njihovo bezbožno umijeće. Drugo,
na načine kojima vrše svoje umijeće i izvode svoja strašna djela. Treće,
na preventivna sredstva protiv njihovih čarolija. Budući da se ovdje
bavimo pitanjima morala i ponašanja, pa nije potrebno iznositi mnogo
argumenata i iscrpnih objašnjenja, jer su stvari o kojima ovdje govo­
rimo dovoljno razjašnjene u prethodnim pitanjima; molimo Boga da
čitatelj neće tražiti dokaze za potvrdu svakog slučaja, jer je posve do­
voljno iznijeti primjere slučajeva kojima smo osobno svjedočili, ili smo
o njima čuli, ili su prihvaćeni na temelju iskaza pouzdanih svjedoka.
U prvoj od spomenutih točaka, poglavito ćemo istražiti dva problema:
prvi se odnosi na različite načine napastovanja kojima se služi sam Vrag,
a drugi na različite načine kojima vještice izvode svoja heretička djela. A
u drugoj od glavnih točaka, redom ćemo istražiti šest problema, koji se
odnose na postupak vršenja čarobnjačkih radnji i njihova odstranjivanja.
Prvi se odnosi na radnje vještica koje su povezane s njima i njihovim
tijelima, a drugi na njihove radnje protiv drugih ljudi. Treći se odnosi
na radnje protiv životinja. Četvrti na štete koje nanose plodovima zemlje.
Peti govori o vrstama čarobnjačkog umijeća kojima se bave samo mu­
škarci, a ne žene. Šesto je pitanje uklanjanja čarolija i načina liječenja
začaranih. S obzirom na to, Prvo pitanje smo podijelili na osamnaest
poglavlja, jer su njihove radnje toliko raznovrsne i mnogobrojne.
Postavlja se pitanje može li čovjek uživati toliku zaštitu dobrih an­
đela, da ga vještice ne mogu začarati ni na jedan od načina koje ćemo
opisati. A čini se da ne može, jer je već dokazano da demoni često na­
pastuju čak i nevine i krijeposne, kakav je bio i Job; a vidjeli smo da
su začaranosti pokleknula i mnoga nevina djeca, kao i mnoštvo drugih
pravednika, iako ne u istoj mjeri kao grješnici; naime, demoni takve ne
napastuju radi uništenja njihovih duša, već samo njihovih zemaljskih
dobara i tijela. Međutim, vještice u svojim priznanjima tvrde suprotno,
naime, da ne mogu nauditi svakome, već samo onima o kojima od de­
mona saznaju da su lišeni božanske pomoći.
Odgovor. Tri su kategorije ljudi koji uživaju Božji blagoslov, i kojima
ta gnusna vrsta ne može nauditi svojim čarobnjaštvom. U prvu spadaju
oni koji protiv njih izvršavaju javnu pravdu ili ih progone u nekom
službenom svojstvu. Drugu kategoriju čine oni koji se, prema tradicio­
nalnim i svetim običajima Crkve, zakonito koriste moćima i sredstvi­
ma kojima se služi Crkva u svojim egzorcizmima, naime škropljenjem
blagoslovljenom vodom, uzimanjem posvećene soli, nošenjem blago­
slovljenih svijeća na dan očišćenja Naše Gospe, palminih grančica na
Cvjetnu nedjelju, a ljudi koji se na takav način štite, čine to kako bi osla­
bili moći demona; a o njima ćemo govoriti poslije. Treću kategoriju čine
oni koji na nebrojene različite načine uživaju blagoslov svetih anđela.
Razlog zbog kojega oni iz prve kategorije uživaju Božji blagoslov,
iznijet ćemo i potkrijepiti mnogim primjerima. Naime, kako tvrdi sv.
Pavao, budući da sva vlast dolazi od Boga, kao i mač osvete protiv
opakih i ponovne uspostave dobra, ne začuđuje da su demoni sprije­
čeni djelovati kada se provodi pravda s ciljem odmazde toga strašnog
zločina.
I crkveni naučitelji ističu da postoji pet načina kojima se može, u
cijelosti ili dijelom, spriječiti vražja moć. Prvo, Božjim ograničenjem
njegove moći, kako vidimo u I. i II. odlomku Knjige o Jobu. Drugi je
primjer slučaj čovjeka o kojemu čitamo u Niderovu Formicariusu
('Mravinjaku'), a koji je sucu priznao da je prizvao vraga da ubije nje­
gova neprijatelja, ili mu nanese tjelesnu štetu ili da ga, pak, pogodi
munjom. U svom je iskazu rekao: "Kada sam prizvao đavla u pomoć,
odgovorio mi je da nije kadar učiniti ništa takvog, jer je taj čovjek do­
bar vjernik, koji se marljivo zaštitio znakom križa, te da, stoga, ne može
nauditi njegovu tijelu, već da može nanijeti štetu samo jedanaestini plo­
dova njegove zemlje."
Drugi je način sprečavanja vražje moći primjenom neke vanjske sile,
kao u slučaju Bileamove magarice (Knjiga o Brojevima, xxii). Na treći
se način to može učiniti izvođenjem nekog čuda. Neki su ljudi blago­
slovljeni jedinstvenim darom, kako ćemo pokazati poslije, na mjestu
gdje govorimo o trećoj kategoriji ljudi koji ne mogu biti začarani. Če­
tvrto, to Svojom providnošću čini Bog, koji uređuje sve stvari i šalje
dobrog anđela da spriječi vražji naum, kao kada je Asmodej ubio sedam
muževa djevice Sare, ali ne i Tobiju.
Peti uzrok proizlazi iz opreza samoga Vraga, koji se katkad uzdr­
žava od svoga opakog nauma kako bi iz toga proizašlo još veće zlo.
To se, primjerice, događa kada ne napastuje izopćenike, premda je to
kadar činiti, kao u slučaju izopćenog Korinćanina (Prva poslanica
Korinćanima, v), a to stoga da oslabi vjeru Crkve u snagu takvog pro­
gonstva. S obzirom na to, možemo reći da čak i ako izvršitelji javne
pravde ne uživaju božansku zaštitu, demoni često svojom voljom odlu­
čuju više ne podržavati i štititi vještice, a to stoga što strahuju od njihova
obraćenja ili, pak, jer žele i ubrzavaju njihovu propast.
I tu činjenicu potvrđuje iskustvo. Naime, gore spomenuti naučitelj
tvrdi, da su vještice u svojim iskazima priznavale da su u trenutku nji­
hova uhićenja od strane pravosudnih vlasti, izgubile sve svoje čarob-
njačke vještine. Naprimjer, kada je sudac imena Peter, kojega smo
prije spomenuli, naredio svojim službenicima da uhite vješca imena
Stadlin1, u tome su im trenutku ruke počele toliko snažno drhtati i od­
vratan im je smrad zapuhnuo nosnice, da ga se nisu usudili dotaknuti.
Sudac im stoga zapovijedi: "Možete sigurno uhititi bijednika, jer će u
trenutku kada ga dotakne ruka javne pravde, izgubiti svu opaku moć."
Tako i bi, jer su ga uhitili i spalili zbog mnogih čarobnjačkih djela koje
je počinio, a koja spominjemo na odgovarajućim mjestima u ovoj
knjizi.
Mnogim smo sličnim slučajevima svjedočili u našoj inkvizitorskoj
službi, a koji bi čitatelje nedvojbeno potaknuli na razmišljanje, da nam
je svrsishodno ovdje ih navesti. No, kako je samohvala prljava i pokva­
rena osobina, bolje ih je ovdje prešutjeti nego se izložiti biljegu hvali-
savosti i taštine. Moramo, međutim, navesti one slučajeve koji su posta­
li toliko poznati da ih ne možemo prešutjeti.
Nedavno su magistrati grada Ratisbona osudili vješticu na smrt spa­
ljivanjem. Kada su ih upitali zašto mi, inkvizitori nismo podložni ča­
rolijama poput drugih ljudi, odgovorili su da su im vještice često bezu­
spješno pokušavale nauditi. A kada su ih upitali zašto u tome nisu
uspijevale, odgovorili su da ne znaju razlog, no da je to možda stoga što
su ih demoni upozorili da to ne čine. Naime, rekli su, nemoguće je na­
brojati koliko su nam puta danju i noću dodijavali, čas u obličju majmu­
na, čas pasa ili koza, uznemirujući nas svojim krikovima i uvredama;
otimajući nas iz naših postelja svojim bogohulnim molitvama, tako da
bismo se našli zatočeni izvan prozora njihova zatvora, koji se nalazio
toliko visoko da se do njega ni najvišim ljestvama nije moglo uspeti;
potom se činilo da nas ubadaju iglama, kojima su čvrsto privezivale
svoje kapuljače, a koje bismo ugledali kada smo se probudili, jer činilo
se da tim iglama žele probosti naše glave. No, zahvaljujemo Svemo­
gućem Bogu koji nas je svojom milošću, a ne našom zaslugom, zaštitio
i sačuvao, nas, nedostojne javne sluge pravde vjere.

1) 'Stadlin'. Stedelein, kojega se nazivalo 'grandis maleficus' - 'najozloglašeniji čarobnjak',


živio je u Boltingenu, gradu u vojvodini i biskupiji Lausanne. Jedan od prisjednika na njegovu
suđenju bio je John Nider. Vidi 'Formicarius', c. III.
Razlog zbog kojih određeni ljudi pripadaju u navedenu drugu kate­
goriju, sam je po sebi jasan. Naime, egzorcizmi koje provodi Crkva
služe upravo toj svrsi, i posve su učinkovita sredstva zaštite protiv zlih
radnji vještica.
No, prije nego li odgovorimo na koji se način čovjek valja služiti
tim zaštitnim sredstvima, moramo reći nešto o onim sredstvima, koja
ne pretpostavljaju izgovaranje svetih riječi, a potom i nešto o samim
svetim zazivima. Prije svega, dopušteno je u svakoj doličnoj ljudskoj
ili životinjskoj nastambi škropiti blagoslovljenu vodu radi sigurnosti i
zaštite ljudi i životinja, uz zazivanje Presvetoga Trojstva i Očenaša.
Naime, u službenoj molitvi (oficiju) egzorcizma se tvrdi da se takvim
škropljenjem prostorije očišćuje sva nečistoća, otklanja sva šteta i u njoj
ne može obitavati zao duh, itd. To je stoga što Bog, kako govori Prorok,
spašava svakog čovjeka i životinju prema njegovu položaju i vrsti.
Drugo, osim škropljenja svetom vodom, neophodno je i škropljenje
blagoslovljenom svijećom, premda je mnogo prikladnije zapaliti je, pri
čemu se njezin vosak može prskati po kućama i nastambama. I treće,
osobito je korisno postaviti ili zapaliti posvećeno bilje na nekim priklad­
nim mjestima u prostorijama.
U gradu Spiresu, iste godine u kojoj smo započeli pisati ovu knjigu,
dogodilo se da je jedna pobožna žena razgovarala sa sumnjivom vje­
šticom, pri čemu su se, kako je to uobičajeno kod žena, međusobno
počele vrijeđati pogrdnim riječima. Kada je uvečer naumila polegnuti
svoje dojenče u kolijevku, sjetila se da se toga dana sukobila sa ženom
za koju se sumnjalo daj e vještica. Stoga je, strahujući da će mu se nešto
dogoditi, pod dijete stavila posvećeno bilje, poškropila ga blagoslov­
ljenom vodom, na usne mu stavila malo posvećene soli, prekrstila ga
znakom križa i marno zaštitila kolijevku. Oko ponoći je začula dijete
kako plače, te ga je, kao svaka žena, poželjela zagrliti i podići dijete
na svoj krevet. No, u tom je času ustanovila da u njoj nema djeteta.
Prestravljena žena poče očajnički naricati zbog gubitka svoga djeteta,
te zapali svijeću i ugleda kako joj dijete neozlijeđeno leži u kutu sobe
ispod stolca i plače.
Iz ovoga primjera se vidi kolika je snaga egzorcizma koji provodi
Crkva protiv vražjih zamki. Očito je da Svemogući Bog, svojom sve­
obuhvatnom milošću i mudrošću, nadzire djela tih opakih ljudi; i da
upravlja čarobnjaštvom demona tako da oni, pokušavajući je umanjiti
i oslabiti, ustvari vjeru jačaju i još je čvršće ukorjenjuju u srcima ljudi.
Vjernici mogu izvući veliku korist iz tih opačina; jer demoni svojim
djelima osnažuju vjeru i očituju Božju milost i moć, te ljude navode
da u Njemu traže zaštitu i da štuju Kristovu muku, te da ih nadahnju­
ju ceremonije Crkve.
Jedan gradonačelnik grada Wiesenthala, koji je bio začaran najstra­
šnijim bolima i tjelesnim grčevima, sam je, a ne uz pomoć drugih vje­
štica otkrio kako je na njemu izvršena ta čarolija. Naime, rekao je da
se svaku nedjelju običavao zaštititi blagoslovljenom soli i vodom, no
da je jedne nedjelje to zaboravio učiniti, jer je bio na svadbi; upravo
je toga dana na njega bila bačena čarolija.
U Ratisbonu je jednoga čovjeka napastovao vrag u obličju žene,
koja je uporno s njime htjela spolno općiti. Nesretan je čovjek shvatio
da se treba zaštititi blagoslovljenom soli, jer je tako čuo na jednoj pro­
povijedi. Stoga je prije ulaska u kupaonicu uzeo malo posvećene soli.
Žena ga je bijesno pogledala, proklinjući demona koji ga je to naučio,
te je istoga časa nestala. Naime, vrag se može, kada mu Bog dopusti,
pokazivati u obličju vještice ili opsjednuti tijelo stvarne vještice.
Postoji i priča o tri prijatelja koji su hodali cestom u trenutku kada
dvojicu od njih pogodi munja. Treći se zaprepastio kada je u zraku čuo
glasove kako govore: "Pogodimo i njega." No, drugi glas odgovori: "Ne
možemo, jer je danas čuo riječi 'I Riječ je tijelom postala.'" Čovjek
shvati da je bio spašen jer je toga dana slušao svetu misu, na kraju koje
je svećenik izgovorio riječi iz Ivanova Evanđelja: "U početku bijaše
Riječ, itd."
Čudesnu moć zaštite imaju i svete riječi koje se izgovaraju nad tije­
lom, uz pridržavanje sedam uvjeta. Na njih ćemo se, međutim, osvrnuti
u posljednjem pitanju ovoga, Drugog dijela knjige, gdje govorimo o
ljekovitim sredstvima, budući da na ovome mjestu govorimo o zaštitnim
sredstvima. Te svete riječ nemaju samo zaštitnu, već i moć ozdravljenja
začaranih.
Međutim, najsigurniju zaštitu mjesta, ljudi ili životinja, pružaju
riječi trijumfalnog naslova našega Spasitelja, napisu li se na četiri mjesta
u obliku križa: IESUS NAZARENUS REX IUDAEORUM .
Tomu se može dodati i ime Djevice MARIJE i evangelista, ili sljedeće
riječi sv. Ivana: "I Riječ je tijelom postala."
No, najosobitija je treća kategorija ljudi kojima vještice ne mogu
nauditi; oni, naime, uživaju posebnu anđeosku zaštitu, iznutra i izvana.
Iznutra, ulijevanjem milosti, dok ih izvana štite zvijezde, odnosno sile
koje ih pokreću. Ta kategorija se dijeli na dvije skupine odabranih: jedni
su zaštićeni od svih oblika čarobnjaštva, tako da im ništa ne može nauditi;
dok krijepost drugih čuvaju dobri anđeli, osobito s obzirom na njihove
spolne moći, kao što zli duhovi svojim vradžbinama, u nekim pokva­
renim ljudima rasplamsavaju požudu prema jednoj ženi, uništavajući
im želju prema drugoj.
Njihova unutarnja i vanjska zaštita, koja proizlazi iz milosti ili utje­
caja zvijezda, ovako se objašnjava. Premda sam Bog izlijeva u duše
svoju milost, jer nijedno drugo stvorenje nema tako veliku moć (kako
je rečeno: "Gospodin će dati milost i slavu"); kada Bog poželi udijeliti
neku osobitu milost, to čini posredstvom dobrog anđela, o čemu nas
uči sv. Toma u Trećoj knjizi Sentencija.
Ovo je nauk koji izlaže Dionizije u četvrtom poglavlju O božan­
skim imenima: "Utvrđen je i nepromjenjiv božanski zakon da viši
dolazi do nižega preko posrednika; prema tome, sve dobro koje do nas
stiže iz izvora cjelokupne dobrote, dolazi posredovanjem dobrih anđe­
la." To je potkrijepljeno primjerima i argumentom. Naime, premda je
isključivo božanskom moći, Riječ Božja je začeta u Blaženoj Djevici,
preko koje je Bog postao čovjekom; tek je anđeo svojim Pozdravom
nadahnuo Bogorodičino srce i spoznajom joj osnažio razum, te ga tako
predodredilo za dobrotu. Ova se istina može obrazložiti i na sljedeći
način: Gore spomenuti naučitelj smatra da čovjek posjeduje tri svojstva,
naime, volju, razum te unutarnja i vanjska osjetila, koja pripadaju tjeles­
nim udovima i organima. Na prvo može utjecati samo Bog: Jer srce je
kralja u rukama Gospodina. Dobri anđeo može utjecati na razum usmje­
ravajući ga k jasnijoj spoznaji istine i dobra, što znači da i Bog i dobri
anđeo prosvjetljuju čovjekovo drugo svojstvo. Što se tiče trećeg svojstva,
dobri anđeo na sličan način može obdariti čovjeka dobrim vrlinama, a
zli ga anđeo, uz Božje dopuštenje, može napastovati zlim kušnjama. Me­
đutim, čovjek svojom slobodnom voljom odlučuje hoće li prihvatiti ili
odbaciti te zle utjecaje; a pri tome uvijek može zazivati milost Božju.
Što se tiče vanjske zaštite, koja proizlazi od Boga posredstvom po­
kretača zvijezda, o tome postoje mnoge predaje koje se slažu sa Svetim
pismom i naravnom filozofijom. Naime, sva nebeska tijela pokreću
anđeoske sile, koje Krist naziva Pokretačima zvijezda, a Crkva nebeskim
Silama; isto tako, svim tjelesnim stvarima ovoga svijeta upravljaju nebe­
ske sile, o čemu svjedoči Aristotel (Metafizika I). Na temelju toga mo­
žemo ustvrditi da Bog svojom providnošću nadzire sve Svoje odabra-
nike, ali neke od njih podvrgava nesrećama ovoga života radi njihova
ispravljanja (popravljanja), dok ostale štiti tako da im ništa ne može
nauditi. Taj dar primaju od dobrih anđela koje im šalje Bog kao zaštit­
nike, ili on usljeđuje utjecajem nebeskih tijela ili Sila koje ih pokreću.
Dalje valja naglasiti da su neki ljudi zaštićeni od svih, a drugi samo
od nekih oblika čarobnjaštva. Naime, neke ljude dobri anđeli u toj mjeri
očišćuju u njihovim spolnim radnjama, tako da ih vještice, s obzirom na
te radnje, ne mogu začarati. Ali u jednom je smislu suvišno govoriti o
tim ljudima, premda je u drugom to neophodno iz ovoga razloga: oni
začarani u spolnoj moći, u tolikoj su mjeri lišeni zaštite dobrih anđela,
da su uvijek u stanju smrtnoga grijeha ili, pak, uživaju u tim nečistoćama
s prevelikim žarom. U svezi toga, u Prvom dijelu ove knjige smo pokaza­
li da Bog dopušta vragu veću vlast u spolnom činu, ne toliko radi njegove
nečistoće, koliko stoga što je taj čin uzrok pokvarenosti naših prarodi­
telja i što je, poput pošasti, zarazio čitav ljudski rod koji je naslijedio
njihov prvi grijeh.
No, poslužimo se nekim primjerima kako dobri anđeo katkad blago­
slivlja pravedne i svete, osobito njihove spolne nagone. Tako Kasijan2
u svojoj knjizi Propovijedi Otaca, u prvom izlaganju o opatu Serenu,
pripovijeda što se tomu opatu dogodilo. Taj čovjek, kazuje nam, silno
je radio na postizanju unutarnje čistoće svoga srca i duše, moleći se da­
nju i noću, postom i bdjenjima, dok nije shvatio da je milošću Božjom
u sebi ugasio sve tjelesne požude. Konačno je, potaknut još većim žarom
za čistoćom, svim gore navedenim svetim radnjama molio Svemogu-

2) 'Kasijan'. Ivan Kasijan, redovnik i duhovni pisac iz južne Galije. Prvi je uveo pravila
istočnog redovništva na Zapadu. Pretpostavlja se daje rođen u Provansi oko 360., a umro je
u blizini Marseillesa oko 435. Dva su glavna Kasijanova djela 'De institutis coenobiorum et
de octo principalium vitiorum remediis libri XII' ('0 cenobitskim uredbama') i 'Propovijedi'
ili ' Conlationes XXIV.' Sam je autor ovako prokomentirao povezanost tih dvaju djela: "Ove
knjige ('Uredbe') ... uglavnom se bave vanjskim čovjekom i cenobitskim običajima; druge
('Conlationes') govore o uvježbavanju duha i usavršavanju srca." Najbolja zbirka Kasijano-
vih djela ona je Petschenigova, objavljena u Beču 1885.-88.
Premda nikada nije službeno kanoniziran, Kasijan je već za života uživao ugled sveca. Nje­
gov se blagdan (s osmodnevnim svetkovanjem) u Marseillesu obilježava 23. srpnja, a ime mu
nalazimo u julijanskom kalendaru.
ćega i Svedobroga Boga, da mu tom čistoćom koju je osjećao u srcu,
obdari i tijelo u vidljivome bbličju. Tada mu se u snu prikaže anđeo
Gospodnji, koji kao da mu je otvorio utrobu i iz nje izvadio goruću iz­
raslinu mesa, te mu povratio utrobu na mjesto i rekao: "Gle! Izvađena
ti je napast tijela i znaj da si danas stekao vječnu čistoću tijela, čemu
si posvetio svoje molitve i tako te više nikada neće nagoniti ona priro­
dna želja, koja se budi čak i u djeci i dojenčadi."
Slično pripovijeda sv. Grgur u prvoj knjizi svojih Dijaloga, o bla­
ženome opatu Ekviciju. Taj je čovjek, kazuje nam, u svojoj mladosti
trpio veliku kušnju spolne želje; no upravo se radi te kušnje gorljivije
predavao molitvama. Tako mu se jedne noći, kada je svim srcem molio
Svemogućega Boga da mu pomogne da ukloni tu napast od njega, pojavi
anđeo u viziji i učini mu se da ga je načinio eunuhom i da su mu sva
osjetila u spolnome udu nestala; i od toga ga trenutka napusti sva ku­
šnja kao da nikada na tijelu nije imao spolovilo. Pogledajte kolika je
dobrobit proizašla iz toga očišćenja; jer on bijaše toliko ispunjen krije-
pošću, da je uz pomoć Svevišnjega, postao najuzvišeniji među žena­
ma, kao što je prije toga bio najuzvišeniji među muškarcima.
Nadalje, u Životima otaca koje je skupio onaj presveti čovjek Hera-
klid3, u knjizi koju naziva Raj, pripovijeda nam o nekom svetom ocu,
redovniku imena Helias. Taj je čovjek potaknut samilošću, okupio tri­
deset žena u samostanu i njima zavladao. Ali, dvije godine potom, kada
je napunio trideset ljeta, odlučio je pobjeći napasti tijela, te se povukao
u osamu gdje je dva dana postio i molio se Bogu, zazivajući ga: "O
Gospodine, ubij me ili me izbavi od ove kušnje." I u snu mu se pojave
tri anđela, koja ga upitahu zašto je pobjegao iz toga samostana punog
djevica. No, stid ga je spriječio da im odgovori, pa ga anđeli opet upitaju:
"Izbaviš li se od napasti, hoćeš li se vratiti da skrbiš o tim ženama?"
Odgovori im da rado hoće, i anđeli mu odluče ispuniti molitvu i učini­
ti ga eunuhom. Čini se da ga je jedan držao za ruke, drugi za noge, dok
mu je treći nožem odsjekao mošnje; premda to nisu stvarno učinili, već
samo prividno. I kada ga upitahu osjeća li se izliječenim, odgovori im
da je posve izbavljen. Petoga se dana vratio ucviljenim ženama, koje
je nakon toga predvodio još četrdeset godina i do kraja života više nije
osjetio iskru te prve kušnje.

3) 'Sv. Heraklid.' Episcopus Tamasi in Cypro, cuius Festum agitur die xvii Septembris. Vidi:
'Analecta Bollandina', XXVI, 238-9; i Fr. Nau, 'Revue de l'Orient chretien', XII (197), 125-38.
4
Čitamo i da je isti blagoslov primio Blaženi Toma , naučitelj naše­
ga Reda, kojega su braća zatočila jer je pristupio ovome Redu; želeći
ga podlegnuti kušnji, poslali su mu zavodljivu i raskošno nakićenu blu­
dnicu. No, kada ju je naučitelj ugledao, odjurio je do ognjišta, ugrabio
goruću baklju i njome istjerao to oruđe požude iz svoje tamnice; potom
se ispruži na tlu moleći Boga da mu podari čistoću, te tako zaspe. U snu
mu se pojave dva anđela govoreći mu: "Gle, na Božji te nalog opasuje­
mo ovim pojasom nevinosti, koji ne smiješ izgubiti nijednom sličnom
kušnjom; niti se može steći zaslugom ljudske krijeposti, već ga može
darovati samo Bog." Potom osjeti kako mu se oko tijela steže pojas, te
krikne i probudi se. Od toga je trenutka znao da mu je darovan tako
velik dar nevinosti, da je od tada zazirao od svih tjelesnih ugoda, toli­
ko da čak nije mogao razgovarati sa ženom, osim pod prisilom, no bio je
uporan u svojoj savršenoj krijeposti. Navedeno izvodimo iz Niderova
Mravinjaka.
Dakle, osim te tri kategorije ljudi, nitko nije siguran od vještičjih vra-
džbina. Jer svi su ostali podložni čarolijama ili kušnji kakve vradžbine,
i to na osamnaest načina koja ćemo sada izložiti. Prvo nam valja redom
opisati te načine, kako bismo poslije mogli iscrpnije izložiti kojim se
sredstvima začarani mogu izliječiti. A kako bismo jasnije opisali tih
osamnaest metoda, izložili smo ih u mnogim poglavljima koja slijede.
Prvo ćemo pokazati na koje se sve načine vještice uvode u čarobnjaštvo,
i kako navode nevine djevojke da u što većem broju napučuju njihovu
nevjerničku družinu. Potom opisujemo kako vještice ispovijedaju svoje
svetogrđe i kakvim se prisegama zaklinju na poslušnost vragu. Treće,
pokazat ćemo kako se tjelesno ili duševno prenose s mjesta na mjesto.
Četvrto, kako opće s demonima inkubima. Peto, kako vrše svoje čaroli­
je crkvenim sakramentima, i osobito, kako uz Božje dopuštenje mogu
nanositi štetu svim stvorenjima, osim nebeskim tijelima. Šesto, opisat
ćemo na koji način sprječavaju regenerativne moći. Sedmo, kako mogu

4) 'Blaženi Toma'. Na nagovor svoje majke Teodore, grofice Teana, Landolfo i Rinaldo,
vojnici u službi cara Fridrika, oteli su svoga brata sv. Tomu, koji je otprilike u razdoblju iz­
među 1240. i kolovoza 1243., pristupio dominikanskome redu, dok je putovao iz Napulja u
Rim, na cesti pokraj Aquapendentea. Gotovo su ga dvije godine držali zatočenog u utvrdi San
Giovanni u Rocca Secci. Svoju viziju svetih anđela, koji ga obdariše bijelim pojasom nevinosti,
povjerio je svom odanom prijatelju Reginaldu od Piperna. Jedan od simbola pripadnika do­
minikanskog reda, bijeli je pojas koji se nosi u znak sjećanja na taj događaj, i za koji je propi­
san poseban blagoslov: "Benedictio Cinguli S. Thomae aquinatis Ad Servandam Castiatem. "
opsjenom odstraniti muški ud. Osmo, kako pretvaraju ljude u životinje.
Deveto, kako demoni nekom opsjenom ili prividom, mogu ući u um ne
ozljeđujući mu dušu. Deseto, kako demoni uz pomoć vještica katkad
opsjedaju ljudska tijela. Jedanaesto, kako izazivaju svakojake bolesti,
i to općenito. Dvanaesto, pobliže ćemo opisati izvjesne slabosti. Trina­
esto, kako vještice-primalje nanose najveću štetu, ubijajući djecu ili ih
bezbožno žrtvujući demonima. Četrnaesto, kako izazivaju najrazličitije
pošasti kojima nanose štetu životinjama. Petnaesto, kako izazivaju tuče
i oluje, grmljavine i munje, kojima pogađaju ljude i životinje. Šesna­
esto, sedamnaesto i osamnaesto, tri načina kojima se samo muškarci,
a ne žene priklanjaju čarobnjaštvu. Nakon toga će uslijediti pitanje o
načinima, kojima se učinci tih vrsta čarobnjaštva mogu odstraniti.
No, neka nitko ne pomisli da će ovdje izloženim različitim načinima,
kojima se vrše razni oblici čarobnjaštva, steći potpuno znanje o tim
radnjama; jer, takvo bi mu znanje malo koristilo, štoviše, moglo bi mu
štetiti. Takvo znanje nije zapisano čak ni u zabranjenim nekromantskim
knjigama; jer, čarobnjaštvo se ne uči iz knjiga, niti se njime bave upu­
ćeni, već posve neuki i to bez potvrde ili iskustva, bez kojega se nitko
ne može baviti čarobnjaštvom u svojstvu vještice.
Nadalje, te smo načine nabrojali ovdje na početku, ne bi li se njihova
djela učinila nevjerojatnima, kako se to često do sada mislilo, što je
nanijelo veliku štetu vjeri i doprinijelo povećanju broja vještica. No,
tvrdi li itko da, s obzirom na to, nekim ljudima čarobnjačke radnje ne
mogu nauditi, jer (kako je gore dokazano) uživaju zaštitu zvijezda,
zvijezdama valja pripisati i nečiju začaranost, kao da je predodređeno
hoće li neki čovjek biti imun ili podložan čarobnjaštvu, takav onda ne
razumijeva ispravno tvrdnje naučitelja, i to u nekoliko pogleda.
Stoga, prvo što se može reći jest, da nebeska tijela upravljaju trima
ljudskim svojstvima, naime, slobodnom voljom, činom poimanja i tje­
lesnim radnjama. Prvim, kako je rečeno, izravno i isključivo upravlja Bog,
drugim anđeo, a trećim upravlja, premda ne prisiljava, nebesko tijelo.
Drugo, iz onoga što je rečeno jasno proizlazi da Bog izravno uprav­
lja izborom i voljom, kako veli sv. Pavao: "Bog je Svojom dobrom vo­
ljom učinio da želimo i da djelujemo": a ljudskim razumom upravlja
Bog posredstvom anđela. Sukladno tomu, sve tjelesne osobine, bilo one
unutarnje, kao što su moći i spoznaja stečena unutarnjim tjelesnim mo­
ćima, ili one vanjske, kao što su bolest i zdravlje, raspodjeljuju nebe-
ska tijela posredstvom anđela. A kada Dionizije u četvrtome poglavlju
knjige O božanskim imenima, veli da su nebeska tijela uzrok zbivanja
na ovome svijetu, to valja razumjeti kao prirodno zdravlje i bolest. Ali
bolesti o kojima govorimo su nadnaravne, jer ih izaziva vrag svojom
moći i uz pristanak Božji. Stoga ne možemo reći da je čovjek začaran pod
utjecajem zvijezda; premda ne možemo pouzdano reći da neki ljudi ne
mogu biti začarani pod utjecajem zvijezda.
Ali na prigovor da ta dva suprotna učinka moraju imati isti uzrok,
te da se klatno mora gibati na obje strane, odgovaramo da kada zvijezde
štite čovjeka od tih nadnaravnih bolesti, to čine posredno, jer ta zaštita
proistječe iz anđeoske sile, koja može osnažiti njihov utjecaj, tako da ga
neprijatelj ne može svojom zlobom nadvladati; a ta se anđeoska sila može
prenositi posredstvom zvijezda. Naime, može se dogoditi da Bog Svojom
moći, koja u takvim slučajevima uvijek djeluje posredno, iznenada
promijeni tijek života čovjeka na samrti, šaljući neku silu očuvanja,
umjesto prirodnoga nedostatka u čovjeku i u njegovoj prevladavajućoj
moći. Slično tomu, možemo reći da čovjek podložan čarobnjaštvu, može
biti od njega zaštićen, ili da ta zaštita proizlazi od anđela, kojega mu
je Bog poslao kao zaštitnika; a ta vrsta zaštite natkriljuje sve ostale.
I kada se kaže u Jeremiji (xxii): "Upišite za ovoga čovjeka: Bez
djece. Život mu se nije posrećio", to valja razumjeti s obzirom na izbor
volje, kojim jedan čovjek napreduje, a drugi ne; i to se može pripisati
utjecaju zvijezda. Naprimjer: na jednoga čovjeka zvijezde mogu utje­
cati tako da donese pravi izbor, kao što je pristupanje nekom vjerskom
redu. A kada mu um prosvjetljenjem bude potaknut na promišljanje o
toj odluci, i kada mu Bog usmjeri volju ka ostvarenju te odluke, za ta­
kvoga se čovjeka kaže da je dobro napredovao. Slično vrijedi za čovje­
ka koji naginje kakvome zvanju ili kakvoj drugoj korisnoj stvari. S
druge strane, nesretnim ćemo nazvati čovjeka čiji izbor više sile usmje­
re k nekim nekorisnim stvarima.
U svojoj trećoj knjizi Summe protiv pogana, kao i na nekim drugim
mjestima, sv. Toma govori o tim i mnogim drugim mišljenjima kada
raspravlja zašto je neki čovjek visoka, a drugi niska roda, zašto je netko
sretan, a netko nesretan, ili zašto neki imaju dobro vodstvo i zaštitu.
Naime, za nekoga se čovjeka kaže da je visoka ili niska roda i, shodno
tomu, da je rođen sretan ili nesretan zbog određenog položaja zvijezda;
a ukoliko ga prosvjetljuje anđeo i on slijedi takvo prosvjetljenje,
kažemo da uživa dobru ili lošu zaštitu. A s obzirom na to kako ga Bog
upravlja k dobru i on dobro čini, tvrdi se da se njime dobro upravlja.
No, ovdje nema mjesta raspravi o tim izborima, jer se ovdje bavimo
načinima zaštite od čarobnjaštva; a o toj smo temi dovoljno rekli. U
nastavku ćemo opisati vještičje obrede, a prije svega načine kojima
vabe nedužne da sudjeluju u njihovim bezboštvima.

I. POGLAVLJE
O nekoliko načina kojima demoni uz pomoć vještica,
potiču i vabe nedužne da u što većem broju napučuju
tu opaku družbu.
ri su glavna načina kojima demoni posredstvom vještica podjar-
T mljuju nedužne, i neprestano uvećavaju to bezbožno umijeće. Prvo,
to čine klonulošću, nanoseći strašne gubitke njihovim svjetovnim do­
brima. Kako veli sv. Grgur: "Đavao nas često iskušava da pokleknemo
umoru." A iz toga valja razumjeti da čovjek ima moć oduprijeti se takvom
iskušenju, ali Bog ga dopušta kako bi nas upozorio da ne pokleknemo
lijenosti. U tome smislu valja protumačiti izreku iz Sudaca (ii), gdje
se kaže da Bog nije uništio one narode kako bi njima stavio Izrael na
kušnju; i govori se o susjednim narodima, Kanaacima, Jebusejcima i
drugima. I danas ne dopušta uništenje husita i ostalih heretika. Stoga
demoni uz pomoć vještica, nanose svjetovne gubitke njihovim nedužnim
susjedima, prisiljavajući ih, tako, da preklinju vještice za pomoć i od njih
traže savjet; tomu nas je mnogo puta poučilo iskustvo.
Poznajemo stranca iz augsburške biskupije, koji je prije nego li je
navršio četrdeset ljeta, čarobnjaštvom izgubio sve svoje konje. Njego­
va je žena radi toga klonula duhom, pa se utekla za pomoć vješticama
i, slijedeći njihov savjet, premda bezbožan, sve konje koje je muž nakon
toga kupio (jer bio je vozar), zaštitila je od čarobnjaštva.
Koliko smo još takvih iskaza čuli u našoj inkvizitorskoj službi, a u
kojima su nam žene priznavale kako su radi svojih krava, koje više nisu
davale mlijeka, ili su trpjele od kakve druge štete, zatražile savjet sum­
njivih vještica, koje su ih čak opskrbljivale potrepštinama, pod uvjetom
da nekom duhu nešto obećaju; a kada su ih upitale što mu moraju obe­
ćati, vještice su im odgovorile da nije riječ ni o kakvoj velikoj stvari,
već da moraju pristati izvršiti upute toga gospodara u svezi određenih
radnji tijekom svete mise, ili da štogod prešute u svojoj ispovijedi sve­
ćenicima.
Ovdje valja istaknuti, a što smo prethodno navijestili, da su te opa­
čine u početku neznatne i tričave, tako, primjerice, u vrijeme uznesenja
Tijela Kristovog pljuju na zemlju, zatvaraju oči ili izgovaraju neke
isprazne riječi. Poznajemo ženu koja još uvijek živi pod zaštitom svje­
tovnoga zakona, a koja u trenutku kada svećenik na misnoj svečanosti
blagoslivlja ljude govoreći Dominus vobiscum, uvijek u sebi tiho izgo­
vara proste riječi: "Kehr mir die Zung im Arss umb." ("Gurni jezik u
moj čmar" op. ur.). Ili čak slične riječi izgovaraju prilikom ispovijedi,
nakon što su primile odrješenje ili ne ispovijedaju sve svoje grijehe, oso­
bito one smrtne, pa se tako polako i postupno približavaju potpunom
odbacivanju vjere i prihvaćanju te svetogrdne opačine.
Na takav ili sličan način vještice namamljuju čestite žene, koje se
ne predaju tjelesnim porocima, već su zaokupljene svjetovnim koristi­
ma. Ali što se tiče mladih djevojaka, koje se mnogo više odaju tjelesnim
požudama i ugodama, vještice se služe drukčijim načinom, ugađajući
njihovim putenim željama i strastima.
Ovdje valja istaknuti da vrag radije napastuje dobre nego zle, premda
u stvarnosti zle napastuje češće nego dobre, jer su skloniji iskušenju
od dobrih. Stoga je vrag ustrajniji u svojim nastojanjima da zavede one
pobožnije među djevicama i djevojkama; a postoji i razlog tomu, kao
i mnogo primjera.
Naime, budući da već posjeduje pokvarene, ali ne i dobre, žešće se
trudi zavladati dobrima koje nema u svojoj vlasti. Tako i zemaljski
vladar ratuje protiv onih koji ne priznaju njegovu vladavinu, a ne protiv
onih koji mu se ne opiru.
Navedimo jedan primjer. U Ratisbonu su spaljene dvije vještice, o če­
mu ćemo govoriti poslije na mjestu gdje opisujemo njihove metode iza­
zivanja oluja. Jedna od njih, koja bijaše pralja, među ostalim je stvarima
priznala i da joj je vrag nanio mnoge štete iz sljedećega razloga. Nai­
me, postojala je jedna bez sumnje pobožna djevica, kći veoma bogatoga
čovjeka čije ime ovdje nema potrebe navoditi, jer je djevojka danas mrt­
va i prepuštena božanskoj milosti, a i stoga da ne bismo u um čitatelja
uvukli kakve izopačene zle misli; vještici je bilo naređeno da je na dan
jedne svetkovine pozove u svoju kuću i zavede, kako bi sam Vrag u
obličju mladića s njome mogao razgovarati. I premda je to veoma če­
sto pokušavala učiniti, svaki put kad je s njome razgovarala, djevojka
se zaštitila znakom svetoga križa. Nema dvojbe da je to činila na poti­
caj dobroga anđela, kako bi spriječila zle vražje radnje.
Jedna druga djevica koja živi u strasburškoj biskupiji, priznala je
jednome od nas da ju je jedne nedjelje, dok je bila sama u očevoj kući,
posjetila izvjesna starica iz toga grada, i prostačkim joj riječima, između
ostaloga, predložila sljedeće; naime, da će je odvesti na mjesto gdje se
nalaze neki mladići, koje ostali građani nisu poznavali. Djevica pristade,
te za njom ode u njezinu kuću, gdje joj starica reče: "Vidiš, otići ćemo
u gornju sobu gdje se nalaze mladići; ali ne mari učiniti znak križa." To
sam joj i obećala, pripovijedala nam je djevica, no, dok sam se iza nje
uspinjala stubama, krišom sam se prekrižila. Kada smo stigli pred sobu,
koja se nalazila na vrhu stubišta, vještica se okrene, mrko me pogleda
i zaviče: "Prokletnice! Zašto si se prekrižila? Odlazi odavde. Idi u ime
đavla." Tako sam se neozlijeđena vratila kući.
Iz ovih primjera se vidi kako se vješto taj stari neprijatelj trudi za­
voditi duše. I spomenuta nam je pralja, koja je na kraju bila spaljena,
priznala da ju je na sličan način zavela neka starica. No, njezina je dru­
garica bila zavedena na drukčiji način. Naime, ona je susrela vraga u
ljudskom obličju, dok je hodala cestom na putu do svoga ljubavnika,
s kojim je činila bludne radnje. Inkub ju je ugledao i upitao prepoznaje
li ga. Nakon što mu je odgovorila da ga ne poznaje, demon joj reče: "Ja
sam đavao. Želiš li, uvijek ću ti ugoditi i svaki put kada me zatrebaš,
neću te napustiti." Vještica je pristala i nakon toga se osamnaest godi­
na, do kraja svoga života, njemu predavala u demonskim prljavštinama,
potpuno se odrekavši vjere, što je bio jedan od vražjih uvjeta.
Postoji i treći način kušnje, tugom i siromaštvom. Naime, iskvarene
djevojke koje su njihovi ljubavnici odbacili, nakon što su s njima besram­
no općili pod ispraznim obećanjem braka, razočarane i prezrene od
svih traže pomoć i zaštitu demona. Tako iz osvete bacaju čine na svoje
ljubavnike ili njihove vjenčane supruge, ili se pak dobrovoljno predaju
svakojakim pohotama. Avaj! Iskustvo nas uči da ima mnogo takvih
djevojaka, i da je bezbroj onih iz takve vrste koje postaju vještice. Nave­
dimo samo nekoliko od mnoštva primjera.
Jedan mladić iz briksenške biskupije dao je sljedeći iskaz o začara-
nosti njegove supruge.
"Dok sam bio mladić, volio sam djevojku koja me uporno nagovarala
daje oženim. Međutim, odbio sam je i oženio djevojku iz druge zemlje.
No, radi prijateljstva sam joj odlučio ugoditi, pa sam je pozvao na svadbu.
A kada je stigla, umjesto da nam poput drugih poštenih žena poželi
sreću i udijeli darove, ona je podigla ruku i pred svim ostalim ženama,
koje su ondje bile prisutne, rekla: 'Bit ćeš zdrava još samo nekoliko dana
od dana današnjeg.' Moja se nevjesta prestrašila jer ju nije poznavala
(naime, kako sam rekao, potjecala je iz druge zemlje), pa se raspitala
među okupljenima tko je ta žena koja joj prijeti; uzvanici joj rekoše da
je to neka raspuštenica. I dogodilo se upravo ono što je rekla. Nekoli­
ko dana nakon toga, moja je žena bila začarana, tako da su joj popu­
stili svi udovi, pa se njima više nije mogla služiti i čak se i danas, na­
kon deset godina, na njezinu tijelu mogu vidjeti tragovi čarolije."
Da skupimo primjere svih sličnih slučajeva koji su se dogodili u je­
dnome gradu te biskupije, za to bi nam trebala čitava knjiga; no oni su
zapisani i pohranjeni u kući briksenškog biskupa, koji je još živ i može
posvjedočiti o njihovoj istini, koliko god zaprepašćivali i zvučali ne­
vjerojatno.
Sada nam, međutim, valja navesti jedan nevjerojatan i zapanjujući
primjer. Izvjesni grof iz Westericha u štrasburškoj biskupiji, oženio je
plemkinju istoga roda; no, nakon što su se vjenčali, tri godine lije s njome
mogao tjelesno općiti i to, kako se pokazalo, radi neke čarolije koja ga
je štitila. Zabrinut, jer nije znao što da učini, poče glasno zazivati Božje
svece. Kada je jednoga dana otišao u državu Metz kako bi ugovorio neki
posao, hodajući ulicama i trgovima grada, u pratnji svojih slugu, susreo
je izvjesnu ženu koja mu nekoć bijaše ljubavnica. Ne razmišljajući o
čaroliji koja je na njega bačena, spontano joj se i ljubazno obratio u ime
nekadašnjeg prijateljstva, upitavši je, je li dobro. Ona se, pak, ohrabrena
njegovom ljubaznošću, počne osobito zanimati za njegovo zdravlje i
poslove; a kada joj je odgovorio da mu je zdravlje dobro i da mu po­
slovi uspješno cvjetaju, žena se iznenadila i na trenutak zašutjela. Zbu­
njen njezinom reakcijom, grof joj se opet ljubazno obrati, pozvavši je
na razgovor. Tako se raspitivala o njegovoj ženi i dobila je isti odgovor,
da je s njome sve u redu. Potom ga je upitala imaju li djecu, a grof joj
odgovori da ima tri sina rođena u razdoblju od tri godine. To ju je još
više iznenadilo, te je opet zašutjela. Grof ju na to upita: "Zašto, draga
moja, postavljate tako neobična pitanja? Siguran sam da mi želite če-
stitati na mojoj sreći." Ona mu odgovori: "Naravno da vam čestitam;
ali proklinjem onu staricu koja je rekla da će vam začarati tijelo tako,
da se nikada ne možete tjelesno sjediniti sa svojom ženom! A to će vam
dokazati vrč u bunaru u vašemu vrtu, u kojemu se nalaze neki predmeti
začarani zlom čini, koji je ondje postavljen da vas priječi u općenju sa
ženom dokle god ti predmeti budu netaknuti. Ali, eto, sve je bilo uzalud
i drago mi je, itd." Vrativši se kući, grof je istoga trenutka naredio da
se bunar isprazni. U njemu je pronašao vrč, spalio njega i sve što se u
njemu nalazilo, te je istoga časa povratio muževnost koju je izgubio.
Nakon toga je grofica pozvala sve plemstvo na novu svadbu, govoreći
da je konačno, nakon što je dugo vremena bila djevica, gospodarica
zamka i posjeda. Radi grofova ugleda, neumjesno je ovdje navesti ime
njegova zamka i posjeda; ali ovu smo priču ispripovijedali da izložimo
istinu o onome što ovdje govorimo, i izvrgnemo taj strašan zločin jav­
nome preziru.
Iz ovoga što je rečeno jasno proizlazi da se vještice služe različitim
načinima kako bi se što više namnožile. Tako je i spomenuta žena, lju­
bomorna što je grof oženio drugu ženu, začarala groficu uz pomoć druge
vještice; na taj način jedno čarobnjaštvo za sobom povlači bezbroj
drugih.

II POGLAVLJE
O načinu sklapanja izričitog ugovora s đavlom.
ačin na koji vještice vrše svoje bezbožno umijeće na temelju iz­
N ričitog ugovora o vjernosti sklopljenog s demonima, razlikuje se
s obzirom na različite metode kojima pojedine vještice izvode svoje
vradžbine. Da bismo to razumjeli, prije svega nam valja primijetiti da
postoje tri vrste vještica, kako je utvrđeno u Prvome dijelu ove rasprave.
Naime, jedne nanose štetu, ali ne mogu liječiti; druge liječe, ali zbog ne­
kog posebnog ugovora sklopljenog s đavlom ne mogu nanositi štetu;
treće nanose štetu i liječe. Među onima koje nanose štetu, jedna se vrsta
osobito izdvaja, a njoj pripadaju one vještice koje mogu izvoditi sve
vrste čarobnjaštava i vradžbina. Opišemo li, dakle, njihovu metodu ča­
robnjaštva, objasnit ćemo i sve ostale. A tu kategoriju čine one vještice
koje, protivno svim nagonima ljudske i životinjske naravi, običavaju
proždirati i jesti djecu svoje vrste.
To je najmoćnija vrsta vještica, a one nanose i nebrojene druge štete.
Tako proizvode oluje, opake tuče i nevremena, uzrokuju neplodnost kod
ljudi i životinja, žrtvuju demonima djecu koju ne proždiru ili ih inače
ubijaju. No, to čine samo djeci koja nisu krštena, jer ne mogu proždi-
rati krštenu djecu, ali ni koju drugu bez Božjeg dopuštenja. Nadalje,
one mogu pred očima roditelja, kada ih nitko ne vidi, baciti u vodu djecu
koja šeću obalom; kadre su prestrašiti konje pod jahačima; letjeti zra­
kom od mjesta do mjesta, tjelesno ili u mašti; kadre su utjecati na suce
i prisjednike tako da ih ne mogu kazniti; umiju proizvesti da one same
ili drugi ne priznaju pod mučenjem; mogu proizvesti veliku drhtavicu
u rukama i izazvati strah u onih koji ih žele uhititi; umiju drugima ot­
krivati skrivene stvari i predviđati neke buduće događaje prema uputama
đavla, premda je tomu katkad prirodan uzrok (vidi pitanje: Mogu li
demoni predvidjeti budućnost u Drugoj knjizi Sentencija); mogu vid­
jeti odsutne stvari i pojave kao da su prisutne; mogu u ljudskim srcima
pobuditi neumjerenu ljubav i mržnju; kada im se prohtije, mogu munjom
pogoditi, pa čak i ubiti neke ljude i životinje; kadre su posve umanjiti
spolnu želju ili spriječiti spolnu moć, izazivati pobačaje, ubijati djecu
u majčinoj utrobi pukim dodirom; katkad običavaju pogledom opči­
njavati i ubijati ljude i životinje, ne dodirujući ih; vlastitu djecu predaju
demonima. Ukratko, kako je rečeno, mogu izazivati sve štete koje dru­
ge vještice mogu samo dijelom proizvoditi, naime, kada im to Svojim
pravednim sudom dopusti Bog. Sve te, dakle, radnje umiju vršiti vje­
štice koje spadaju u ovu najvišu vrstu, ali ih nisu kadre poništiti.
Međutim, svima im je zajedničko da spolno opće s demonima; pri-
kažemo li, stoga, način kojim se služi ta vrsta vještica u vršenju svog
bezbožnog umijeća, čitatelj će lako shvatiti što čine druge vještice.
Takvih je vještica bilo nedavno, prije trideset godina, u savojskome
okrugu u smjeru države Bern, kako priča Nider u svome Mravinjaku.
Danas ih ima u Lombardiji, u smjeru posjeda austrijskog vojvode, gdje
je komski inkvizitor, kako rekosmo u Prvome dijelu, u jednoj godini
dao spaliti četrdeset jednu vješticu; tada je imao pedeset i pet godina,
i danas još gorljivo obavlja inkvizitorsku službu.
Ugovor s Vragom može se sklopiti na dva načina. Prvi obuhvaća
svečano polaganje zavjeta, dok je drugi privatan ugovor, pa se Savez
s demonom može sklopiti u bilo koje vrijeme. Prvi, svečani čin, izvodi
se kada se vještice okupe utvrđenoga dana na tajnome sastanku, gdje
im se vrag objavljuje u ljudskome obličju, opominjući ih na vjernost
koju mu duguju, zauzvrat im obećavajući svjetovnu sreću i dug život.
Prisutne mu potom preporučuju novakinju, koju vrag pita hoće li se
odreći vjere i odbaciti svetu kršćansku religiju i štovanje debele žene
(kako, naime, nazivaju presvetu Djevicu Mariju) i sakramenata. Usta­
novi li da je novakinja ili učenica sve to spremna učiniti, vrag pruža
ruku, što i ona čini, zaklinjući se na vjernost tome savezu. A kada vrag
nakon toga kaže da to nije dovoljno i učenica ga upita što još treba uči­
niti, on joj zapovijeda da mu oda počast, što čini prisegom kojom mu
se predaje zauvijek, dušom i tijelom i obećava da će svim svojim silama
nastojati podvesti pod njegovu vlast druge muškarce i žene. Konačno
joj vrag preporuča da iz kosti i udova djece, osobito krštene napravi
pomast; a svim će tim sredstvima uz njegovu pomoć moći ostvariti sve
svoje želje.
O ovom smo načinu kojim se služe vještice, mi inkvizitori, stekli
pouzdano iskustvo u gradu Breisachu u baselskoj biskupiji, kada nas
je o tome obavijestila mlada obraćenica, čija je teta također bila spalje­
na u strasburškoj biskupiji. Rekla nam je da je sama postala vještica
na način kojim ju je teta prvi put pokušala zavesti.
Jednoga ju je dana, naime, navela da s njome ode u sobu na katu
kuće, gdje je ugledala petnaest mladića u zelenim odijelima, kakve
nose njemački vitezovi. Teta joj je rekla: "Izaberi jednoga od ovih mla­
dića i dat ću ti ga, pa će te zaručiti." A kada joj je djevojka rekla da ne
želi nijednoga, teta ju je počela toliko snažno udarati, daje morala pri­
stati i sudjelovati u navedenome obredu. Nadalje nam je priznala da je
s tetom često noću letjela na velike udaljenosti, štoviše, od Strassburga
do Kolna.
To je ona o kojoj smo govorili u pitanju Prvoga dijela, gdje smo is­
tražili mogu li demoni uistinu zbiljski i tjelesno prenositi vještice od
mjesta do mjesta. A to se pitanje postavlja u svezi odredbe Kanona Epi­
skopi (6, pit. 5), iz koje se dade zaključiti da se tako prenose samo u ma­
šti, dok katkada ipak stvarno i tjelesno lete.
Naime, kada su tu vješticu upitali lete li one samo u mislima i mašti
jer ih demoni obmanjuju, odgovorila je da to čine na oba načina; a da
je to istina, pokazat ćemo poslije u izlaganju o načinu na koji putuju
od mjesta do mjesta. Osim toga, rekla je da najveće štete nanose pri­
malje, jer imaju obvezu ubijati ili žrtvovati djecu demonima, te da ju
je njezina teta jednom strahovito pretukla jer je otvorila neki skriveni
lonac u kojemu je našla mnoštvo dječjih glava. Još nam je mnogo toga
rekla u svom priznanju, nakon što je zakonito prisegnula da će govo­
riti istinu.
Njezin iskaz o načinu na koji vještice izvršavaju vražju volju, ned­
vojbeno se slaže s onime što piše uvaženi naučitelj Johann Nider, koji
se u naša vremena istakao divnim i nadahnjujućim djelima; a osobito
valja ukazati na ono što je saznao iz izvještaja inkvizitora u Aedueru,
koji je u toj biskupiji vodio mnoge istrage protiv vještica, od kojih je
mnoge dao spaliti.
On, naime, kaže da mu je taj inkvizitor rekao da su neke vještice iz
lausannske vojvodine, kuhale i jele vlastitu djecu, a da su u takve radnje
bile upućene na sljedeći način. Kada su se vještice okupile na sijelu,
svojim su umijećem prizvale vraga, koji im se pojavio u tijelu čovjeka.
Učenica mu je morala prisegnuti da će se odreći kršćanstva, da nikada
neće štovati pričest i da će gaziti po križu svugdje gdje će to moći kri-
šom činiti.
Slijedi drugi primjer iz istoga izvora. Sudac Petar u Boltingenu izvje­
štava o jednome iskazu, za koji je nedavno saznao, da su vještice u dr­
žavi Bern proždrle trinaestoro djece, radi čega je i javna pravda mora­
la poduzeti oštre mjere protiv tih ubojica. A kada je Petar upitao jednu
od uhićenih vještica na koji su način jele djecu, ova mu je odgovorila:
"Način je ovaj. Osobito smo vrebale nekrštenu djecu, ali čak i onu kršte-
nu, naročito ako nisu bila zaštićena znakom križa i molitvama." (Čita­
telju, uoči da one na vražju zapovijed, poglavito uzimaju nekrštenu
djecu kako bi spriječile njihovo krštenje.). "Njih ubijamo", nastavila
je vještica, "našim čarolijama dok leže u kolijevci ili pokraj roditelja,
na takav način da kasnije izgleda kao da su bila prignječena ili da su umr­
la prirodnom smrću. Potom ih krišom ukrademo iz grobova i kuhamo
u kotlu tako dugo dok im se meso ne odvoji od kostiju, od kojega, onda,
radimo pitku juhu. Iz tvrde mase spravljamo pomast, koja nam poma­
že da bez poteškoća ostvarimo naša umijeća, želje i letove, a tekuću
masu ulijemo u čuturicu ili mijeh. Tko pije tu tekućinu, vršeći pritom
neke druge obrede, bit će upućen u najveće tajne naše sljedbe i postati
njezin predvodnik."
Slijedi još jedan jasniji i razgovjetniji primjer. Neki čovjek bijaše u
Bernu uhićen zajedno sa svojom ženom, a oboje su se bavili vještičjim
umijećem. Njega su zatvorili u posebnoj kuli. Na suđenju je dao slje­
deći iskaz: "Kada bih mogao dobiti oprost za moje grijehe, rado bih
otkrio sve što znam o čarobnjaštvu, jer vidim da ću morati umrijeti."
Kad su mu prisutni učeni ljudi rekli da će dobiti potpun oprost ako se
iskreno pokaje za svoja nedjela, radosno je prihvatio smrt i opisao kako
se prvi put zarazio tom herezom. "Slijedi", rekao je, "način na koji sam
bio zaveden. Prije svega, budući učenik mora u nedjelju, prije posve­
ćenja vode, ući u crkvu s čarobnjačkim učiteljima i ondje se pred njima
odreći Krista, vjere, krštenja i cjelokupne Crkve. Potom mora odati po­
čast "malome gospodaru", jer tako i nikako drukčije nazivaju đavla."
Tu valja primijetiti da se taj način podudara s onima koje smo spome­
nuli. Naime, nebitno je, je li vrag ili nije osobno prisutan kada mu se
odaje počast, jer u tom slučaju on postupa lukavo, promatrajući raspo­
loženje budućega učenika, kojega bi njegova prisutnost mogla pre­
strašiti tako da odustane od prisege, radi čega bi njegovi poznanici i
prijatelji na njega mogli lakše utjecati. Stoga ga u njegovoj odsutnosti
nazivaju malim gospodarom, kako bi se novak ohrabrio, zamišljajući da
nije tako opak. "Potom pije iz spomenutog mijeha, i u istome trenutku u
sebi osjeća kako spoznaje sve tajne našega umijeća, obrede i ceremo­
nije. Na taj sam način i ja bio zaveden. No, vjerujem da je moja žena
toliko okorjela, da će radije otići ravno na lomaču nego li priznati i naj­
manju istinu. Ali, jao, oboje smo krivi!" Sve što je čovjek rekao u svome
iskazu, pokazalo se istinitim. Naime, mladoga smo čovjeka koji je već
prije bio pripravan pokajati se, vidjeli umrijeti u velikoj skrušenosti.
Njegova žena, međutim, kojoj je krivnja bila dokazana iskazima svje­
doka, nikako nije htjela priznati istinu, čak ni pod mukama, a ni uoči
smrti. No, kada je krvnik zapalio lomaču, proklela ga je najstrašnijim
riječima i tako bijaše spaljena. Navedeni primjeri pokazuju u čemu se
sastoji svečani čin sklapanja ugovora s Vragom.
Privatni ugovor se sklapa na različite načine. Katkad, naime, vrag
pristupa nekim muškarcima i ženama koji su zapali u kakvu tjelesnu ili
svjetovnu nevolju. Nekada to čini osobno, a nekada im se obraća progo­
varajući kroz druge osobe. Pri tome im obećava da će im ispuniti svaku
želju pristanu li postupati po njegovu savjetu. A sve polazi od malih ra­
dnji, kako je rečeno u Prvome poglavlju, pa ih postupno vodi do većih
stvari. Mogli bismo u dokaz toga navesti mnogo primjera, s kojima smo
se susreli kada smo provodili inkviziciju, ali budući da u ovoj materiji
nema poteškoća, možemo je sažeto uključiti u prethodnu.
Nekoliko točaka na koje valja ukazati
u objašnjenju njihove prisege štovanja.
Sada nam valja ukazati na izvjesne točke koje se odnose na štovanje
vraga, naime, zašto to vrag zahtijeva i kojim načinima to postiže. Očito
je da je glavna vražja pobuda što veća uvreda Božjeg Veličanstva, koju
mu nanosi tako da zavlada onima koji su Bogu posvećeni, i na taj način
što pouzdanije osigura prokletstvo svoga učenika, što mu je glavni cilj.
Ipak, često smo otkrivali da su mu ljudi takvu počast odavali tijekom
utvrđenog broja godina od trenutka polaganja bezbožne prisege, te da
vrag nekad zahtijeva samo polaganje prisege, odgađajući štovanje za
poslije.
Valja nam reći da polaganje prisege uključuje potpuno ili djelomično
odricanje vjere. Potpuno odricanje vjere, kako je prethodno rečeno,
pretpostavlja odbacivanje cjelokupne vjere, a djelomično kada je vješti­
ca, na temelju prvotnog ugovora, obvezna održavati izvjesne ceremo­
nije, koje se protive odredbama Crkve, kao što je nedjeljni post, jedenje
mesa petkom, neispovijedanje određenih zločina ili kakva druga sveto­
grđa. No, valja nam primijetiti da se štovanje sastoji u predavanju ti­
jela i duše.
Navest ćemo četiri razloga zbog kojih vrag zahtijeva izvršavanje
takvih radnji. U Prvom dijelu ove rasprave, kada smo istraživali mogu
li demoni potaknuti ljudska srca na ljubav ili mržnju, pokazali smo da
demoni ne mogu saznati unutarnje misli srca, jer one pripadaju samo
Bogu. Ali, kako ćemo poslije pokazati, vrag može naslutiti ljudske mi­
sli. Stoga, kada taj lukav neprijatelj ustanovi da će novakinju biti teško
uvjeriti, pristupa joj obzirno, zahtijevajući od nje izvršenje samo nekih
manjih stvari, kako bi je poslije mogao postupno navesti na veće radnje.
Drugo, valja istaknuti da se oni koji poriču vjeru međusobno razli-
kuju po tome što neki to čine riječju, ali ne i srcem, dok drugi to čine
i riječju i srcem. Stoga, kada vrag želi utvrditi jesu li mu se njegovi uče­
nici zavjetovali i srcem, a ne samo riječju, izvjesno vrijeme promatra
njihova djela i ponašanje kako bi pronikao u njihove misli.
Treće, kada nakon proteka određenog razdoblja, vrag utvrdi da je
njegova učenica manje sklona izvršiti određene radnje i da mu je odana
samo riječju, a ne i srcem, pretpostavlja da joj je božanskom milošću
dodijeljen anđeo čuvar, za kojega zna da ima veliku moć. Tada je tjera
od sebe i nastoji joj nanositi svjetovne nevolje, ne bi li iz njezina očaja
za sebe izvukao neku korist.
Sve rečeno je istina. Naime, postavi li se pitanje zašto neke vještice
ne priznaju čak ni pod najvećim mukama, dok druge spremno priznaju
svoje zločine prilikom ispitivanja (a neke se od njih, nakon danog prizna­
nja, pokušavaju objesiti), odgovaramo ovako. S pravom se može reći
da vještica koja priznaje istinu i odbacuje zavjet šutnje, to čini uslijed
anđeoskog prosvjetljenja. U suprotnom, pak, na nju utječe vrag koji je
navodi na šutnju ili priznanje svojih zločina. Prvi se slučaj odnosi na
one za koje vrag zna da su porekli vjeru riječju i srcima i da su mu odali
počast, jer je siguran u njihovu odanost. No, u drugom slučaju povlači
svoju zaštitu, jer zna da od njih neće imati nikakvu korist.
Često smo od onih koje smo predali lomači čuli priznanja, da nisu
dobrovoljno postali posrednici vraga. A to nisu rekli nadajući se da će
izbjeći vječno prokletstvo, jer o tome svjedoče rane i ožiljci koje su im
nanijeli demoni jer su odbili izvršiti njihove zapovijedi, a često su im
i lica bila otečena i modra. Isto tako, nakon što su pod mučenjem priznale
svoje zločine, uvijek su se pokušale objesiti; a to znamo kao pouzdanu
činjenicu, jer su im nakon priznanja bili dodijeljeni čuvari da ih stalno
nadziru, no unatoč tome, uspijevale su iskoristiti njihovu nepažnju, pa
su ih čuvari pronalazili obješene o vezice s cipela ili dijelove odjeće. Nai­
me, kako smo rekli, na to ih navodi vrag ne bi li se pokajale i ispovije­
dale i tako dobile oprost. A one čija srca ne može zavesti i odvratiti od
Božje milosti, pokušava natjerati u očaj radi kakvog svjetovnog gubitka
ili strašne smrti. Međutim, pobožno je vjerovati da velikom milošću
Božjom mogu dobiti oprost ako se skrušeno pokaju i iskreno ispovje­
de, i to ako nisu dobrovoljno sudjelovale u tim prljavim opačinama.
O tome svjedoči nekoliko slučajeva, koji su se dogodili prije tri godine
u strasburškoj i konstancijskoj biskupiji, te u gradovima Hagenauu i
Ratisbonu. U prvome se gradu jedna vještica objesila pomoću otrcanih
komadića odjeće. Druga, koja se zvala Walpurgis, bila je na zlu glasu zbog
svoje moći šutnje i običavala je učiti druge žene kako da steknu tu moć,
pečenjem svojih prvorođenih sinova u pećnici. Osobno smo čuli za mno­
ge takve slučajeve, kao i za one vještice spaljene u drugome gradu, neke
od kojih ćemo poslije nabrojati.
Četvrti je razlog zbog kojega vrag zahtijeva od učenica da mu odaju
različite stupnjeve počasti, a u nekim slučajevima zahtijeva iznimno
malu počast, taj što je upućeniji od astronoma u spoznavanju dužine
ljudskog života, radi čega može lako odrediti razdoblje koje će prethoditi
smrti ili, pak, na već opisan način, može nekim slučajem predvidjeti pri­
rodnu ili nesretnu smrt.
Ukratko, sve navedeno može se pokazati na primjeru vještičjih djela
i ponašanja. No, prvo nam valja razmotriti umješnost i pronicavost vraga
5
u takvim stvarima. Tako sv. Augustin u De Natura Daemonis navodi
sedam razloga zbog kojih demoni mogu predvidjeti moguće buduće
događaje, premda ih ne mogu pouzdano znati. Prvi je razlog prirodna
suptilnost njihova uma, koja im omogućuje da stječu spoznaje bez čina
promišljanja, što mi nismo kadri. Drugo, zahvaljujući svom dugovjekom
iskustvu i otkrivenjem uzvišenih duhova, znaju mnogo više od nas. A
sv. Izidor veli da su naučitelji često tvrdili da zapanjujuća pronicavost
demona izvire iz tri izvora, suptilnosti njihove naravi, dugovjekog is­
kustva i otkrivenja uzvišenih duhova. Treći je razlog njihova iznimno
velika brzina kretanja, tako da su kadri čudesnom brzinom na zapadu
izvijestiti o stvarima, koje se događaju na istoku. Četvrto, kao što su ka­
dri, uz Božje dopuštenje, proizvesti bolesti i glad, mogu ih i predvidjeti.
Peto, mnogo vještije opažaju znakove smrti od liječnika, koji to čini pro­
matranjem urina ili otkucajima srca. Naime, kao što liječnik vidi na
bolesnome znakove koje laik nije kadar opaziti, tako i demon vidi ono
što nijedan čovjek prirodno ne može vidjeti. Šesto, na temelju znakova
koji se očituju iz čovječjega uma, mogu pronicljivije od najvećih mudra­
ca utvrditi što neki čovjek misli ili što će misliti. Naime, mogu otpri­
like predvidjeti porive i njihove posljedice. Sedmo, bolje od ljudi ra­
zumiju djela i izreke Proroka, a budući da o njima ovise mnogi budući
događaji, na temelju njih mogu predvidjeti buduća zbivanja. Stoga ne
začuđuje što znaju koliko će prirodno trajati čovjekov život, premda je
drukčije kada je riječ o nesretnoj smrti vještice koja je spaljena. Naime,
tu smrt vrag uzrokuje kada, kako je rečeno, ustanovi da je vještica ko­
lebljiva i da se želi obratiti, dok s druge strane, štiti čak i od prirodne
smrti one za koje zna da će mu biti vjerni sluge.
Navedimo poznate nam primjere obaju slučajeva. Jedan je skromni
župni svećenik u gradu Oberweileru na rijeci Rajni, koji se nalazi u
baselskoj biskupiji, čvrsto vjerovao ili, točnije, bio u zabludi, da na

5) 'De Natura Daemonis.' 'De Divinatione Daemonum', napisano 406.-11. Migne, 'Patres
Latini', XL, str. 581-92.
svijetu nema čarobnjaštva, već da ono postoji samo u mašti ljudi koji
takve stvari pripisuju vješticama. Bog ga, stoga, odluči izbaviti od te
zablude tako da shvati da demoni mogu predvidjeti dužinu života vje­
štice. Kada je jednoga dana žurno prelazio most, radi nekoga posla koji
je trebao hitro obaviti, susreo je neku staricu i, ne želeći je propustiti,
toliko ju je snažno odgurnuo da je žena pala u blato. Srdita ga starica
potom zaspe bujicom pogrdnih riječi, te mu veli: "Oče, nećeš proći ne­
kažnjeno." Premda nije obraćao mnogo pozornosti na te riječi, kada se
u noći probudio i poželio izaći iz kreveta, osjetio je da mu je tijelo od
struka nadolje začarano. Nakon toga je svaki put kada je odlazio u crkvu,
morao hodati pridržavajući se o druge ljude. A takvo mu se stanje za­
držalo tri godine, tijekom kojih je o njemu skrbila majka. Nakon toga je
stara vještica, za koju je uvijek sumnjao da ga je začarala svojim pogr­
dama i prijetnjama, oboljela i zatražila da pošalju po njega da mu se
ispovijedi. I premda je svećenik bijesno odgovorio: "Neka se ispovijedi
svome gospodaru đavlu", na nagovor je svoje majke otišao u njezinu
kuću, hodajući uz pomoć dvojice slugu. Ondje je sjeo na rub kreveta
u kojemu je vještica ležala. A sluge su prisluškivale pred prozorom,
iščekujući da čuju hoće li vještica priznati da ga je začarala. I, premda
starica nije priznala da je ona uzrokovala njegovu nesreću, rekla mu
je: "Oče, znate li tko vas je začarao?". On joj nježno odgovori da ne zna,
na što mu ona reče: "Sumnjate na mene, i to s pravom. Jer, ovu sam ne­
sreću na vas navukla iz sljedećega razloga", pri čemu mu je stala obja­
šnjavati što smo prethodno opisali. A kada ju je svećenik zamolio da
ga oslobodi čarolije, rekla mu je: "Evo! Stiglo je vrijeme kada moram
umrijeti. Ali učinit ću da za nekoliko dana nakon moje smrti ozdra­
vite." Tako i bi. Starica je umrla kada je vrag utvrdio da je vrijeme, a
jedne noći, trideset dana nakon toga, svećenik je iznenada posve oz­
dravio. Ime je toga svećenika otac Hasslin i danas živi u strasburškoj
biskupiji.
Sličan se događaj zbio u baselskoj biskupiji, u selu Buchelu, u bli­
zini grada Gewylla. Ondje je uhićena i potom spaljena jedna žena, ko­
ja je šest godina spolno općila s inkubom, čak i kada je sa suprugom
ležala u postelji. A to je činila tri puta tjedno, nedjeljom, utorkom i če­
tvrtkom, kao i nekih drugih svetih noći.6 No, obvezala se da će štovati

6) 'Svete noći.' Nedjelja se, međutim, uvijek osobito izbjegavala, jer je to sveti dan Bezgrešne
Majke Božje. Vidi moju 'Povijest čarobnjaštva' ('History of Witchcraft'), IV. pogl, str. 115-116.
vraga na takav način, da mu se sedam godina morala predavati tijelom
i dušom. Ali, Bog je u svojoj milosti učinio da šeste godine bude uhi­
ćena i osuđena na lomaču. A budući da se iskreno ispovijedala, vjeruje
se da joj je Bog oprostio. Naime, toliko se spremno predala smrti, go­
voreći da bi radije pretrpjela još strašniju smrt kada bi se mogla oslo­
boditi vražje vlasti.

III. POGLAVLJE
Kako se vještice prenose s mjesta na mjesto.
ada nam valja razmotriti njihove obrede i način na koji vrše svoje
S radnje, i to prvo one koje se odnose na njih osobno. Među njima
se osobito izdvajaju radnje tjelesnog prijenosa s mjesta na mjesto, te
spolnog općenja s inkubima, o čemu ćemo posebno govoriti, počevši
od prve. No, ovdje valja istaknuti da takvi letovi povlače za sobom
izvjesnu poteškoću, kako je često spominjano, a koja proizlazi iz samo
jednoga autoriteta koji kaže: "Nije istinita tvrdnja da neke opake žene,
koje je Sotona pokvario i zaveo demonskim opsjenama i utvarama, stvar­
no, kako vjeruju i ispovijedaju, u noćne sate lete na nekim životinjama
s poganskom božicom Dijanom ili s Herodijadom i nebrojenim mnoš­
tvom drugih žena, te da u gluho doba noći prelijeću preko golemih
prostranstava, te da joj se moraju pokoravati kao da im je gospodarica,
itd. Stoga svećenici trebaju propovijedati narodu da je to u svakom
smislu laž, i da takve utvare ne izviru od Boga, već od zloduha koji
zavodi pamet vjernika. Jer, sam se Sotona preobražava u najrazličitija
obličja i prilike i, u snovima obmanjujući umove koje zarobljava, na­
vodi na najopakija djela, itd."
Postoje neki koji, pozivajući se na primjer sv. Germana i nekih dru­
gih ljudi, koji je bdio nad svojom kćerkom da utvrdi je li to istina, katkad
propovijedaju da je to posve nemoguće. Dalje tvrde da je nesmotreno
pripisivati vješticama takve levitacije, kao i štete koje pogađaju ljude,
životinje i plodove zemlje, jer one u svojoj mašti umišljaju takve leto­
ve, kao što umišljaju da nanose štetu živim bićima.
Ali, to smo stajalište u Prvom pitanju pobili kao heretičko. Naime,
ono ne uzima u obzir dopuštenje Boga, koji vragu daje vlast čak i u
većim stvarima od ove koju opisujemo: a protivi se i značenju Svetoga
pisma i nanijelo je nesagledivu štetu svetoj Crkvi. Naime, zbog tog
pogubnog nauka, vještice već godinama izmiču ruci pravde, jer su svje­
tovni sudovi izgubili ovlast u njihovu kažnjavanju. Stoga će revni čita­
telj zadržati u pamćenju gore izložene argumente koji pobijaju takvo
stajalište, te će za sada obratiti pozornost na način kojim se tako tjelesno
prenose, a koji ćemo obrazložiti i nekim primjerima.
Prethodno smo opisali na koje se sve načine mogu tako tjelesno
prenositi, a to prije svega čine posredstvom radnji drugih čarobnjaka.
Naime, ukoliko to ne mogu činiti, to je stoga što to Bog ne dopušta ili,
pak, vrag to nije kadar učiniti jer je protuprirodno. No, prvi je razlog
neodrživ, jer se Božjim dopuštenjem mogu činiti veća i manja djela; a
veća se djela često čine na štetu djece i ljudi, čak i pravednika potvr­
đenih u milosti.
Postavlja se pitanje mogu li demoni podmetati djecu i prenositi čo­
vjeka s mjesta na mjesto protiv njegove volje; a na prvo odgovaramo
potvrdno. Naime, William Pariški u posljednjem poglavlju svoga djela
De Universo, veli: "Podmetanje je djece moguće uz Božje dopuštenje,
tako da đavao može podmetnuti neko dijete ili ga čak preobraziti. A
takva su djeca uvijek nesretna i plačljiva. I, premda im je za hranjenje
jedva dovoljna količina mlijeka četiriju ili pet majki, ona nikada nisu
debela, premda su neuobičajeno teška. No, to se ženama nikada ne smije
priznati ni poreći, jer to u njima može izazvati velik strah, ali ih valja
uputiti da zatraže savjet mudrih ljudi. Naime, Bog to dopušta radi gri­
jeha roditelja, jer katkad muškarci proklinju svoje trudne žene govoreći:
"Dao Bog da nosiš đavla!" ili sličnim riječima Slično često govore i
nestrpljive žene. Mnoge su druge primjere naveli i neki pobožni ljudi.
Vincent iz Beauvaisa (Spec. Hist., XXVI, 43) pripovijeda priču ko­
ju je kazivao Petar Damijanski7, a govori o petogodišnjem sinu neko­
ga plemića, koji je izvjesno vrijeme živio u samostanu. Jedne je noći
bio prenesen iz samostana u zaključan mlin, u kojemu su ga ujutro
pronašli. Kada su ga o tome upitali, rekao je da su ga neki ljudi odnijeli
na veliku svečanost i ondje ga prisilili da jede, te ga potom kroz krov
unijeli u mlin gdje su ga i ostavili.
A što je s onim čarobnjacima koje općenito nazivamo nekromantima,
a koje demoni često prenose zrakom na velike udaljenosti? Katkad čak

7) 'Sv. Petar Damijanski'. Crkveni naučitelj, kardinal-biskup Ostije, rođen u Ravenni 1007.,
umro u Faenzi, 21. veljače 1072. Njegova djela, više puta sakupljena u zbirkama, mogu se
pronaći u: Migne, 'Patres Latini', CXLIV-CXLV.
nagovaraju druge da s njima jašu na konju, koji je zapravo vrag u nje­
govu obličju i, kako tvrde, tako upozoravaju svoje drugove da se ne
prekrižuju.
A jedan od nas autora ove knjige, veoma je često znao viđati i upo­
znavati takve ljude. Tako je neki čovjek, koji je nekoć bio učenjak, a
pretpostavlja se da danas obnaša službu svećenika u freisinškoj bisku­
piji, običavao govoriti da ga je demon jednom tjelesno prenio zrakom
do nekih veoma dalekih mjesta.
U Oberdorfu, gradiću pokraj Landshuta, živi drugi svećenik s kojim
je jedan od nas u to doba prijateljevao. On je rekao da je svojim očima
vidio nekog čovjeka kako ispruženih ruku uzlijeće visoko u zrak, glasno
vičući, ali ne i zapomažući. A to je objasnio na sljedeći način. Jednoga
se dana okupila nekolicina učenjaka da zajedno popiju pivo. Pritom se
dogovoriše da onaj tko donese pivo, za njega ništa neće morati platiti.
Jedan od njih, tako, izađe da donese pivo. A kada je otvorio vrata, ugle­
dao je gust oblak ispred sebe. Prestravljen, vrati se drugovima i ispripo-
vjedi im zašto ne želi otići po piće, na što onaj koji je letio, ljutito reče:
"Pribavit ću pivo makar ondje bio i đavao." Potom izađe i pred očima
svih prisutnih, uzleti i počne letjeti zrakom.
A valja priznati da se takve stvari ne događaju samo budnima, već
i usnulima. Naime, oni mogu letjeti čak i dok čvrsto spavaju.
To se događa ljudima koji u snu hodaju krovovima kuća i najviših
zgrada, i nitko ih pri tome ne može zaustaviti. A kada ih slučajni pro­
laznici zazovu njihovim imenom, u istome se trenutku obrušavaju na
zemlju.
Mnogi s pravom smatraju da su to vražja djela. Naime, postoji mnogo
različitih vrsta demona, od kojih su neki, koji su pali iz nižih anđeoskih
razina, kažnjeni lakšim kaznama radi manjih grijeha, kao i kaznom
vječnog prokletstva. Ti demoni, pak, nikome ne mogu nauditi, barem
ne ozbiljno, jer uglavnom samo zbijaju šale na tuđi račun. Drugi su de­
moni inkubi i sukubi, koji napastuju ljude noću, onečišćujući ih grije­
hom pohote. Ne treba iznenaditi da katkad izvode i neslane šale poput
opisane.
Istinu možemo izvesti iz Kasijanovih riječi (Collationes I), koji ka­
že da nema nikakve dvojbe da postoji onoliko vrsta nečistih duhova,
koliko je u ljudima najraznovrsnijih želja. Naime, među njima ima i
takvih lakrdijaša i šaljivdžija, koje običan puk naziva faunima, a mi
trolovima, kojih u Norveškoj ima u obilju, a koji haraju nekim mjestima
i putovima i, premda im ne mogu nauditi, zadovoljavaju se umaranjem
prolaznika izrugujući im se i obmanjujući ih. Neki od njih, pak, napastu­
ju ljude bezazlenim noćnim morama. No, drugi su toliko divlji i surovi,
da se ne zadovoljavaju nanošenjem okrutnih boli tijelima koja opsjedaju,
već se na njih obrušuju s visina zadajući im divljačke udarce. Naš pisac pri
tome misli da ti demoni, osim što opsjedaju ljude, napadaju ih najstrašnijim
mukama, kako su činili oni koje opisuje Matej u svom evanđelju (viii).
Iz toga možemo zaključiti sljedeće. Prije svega da je neodrživa tvr­
dnja da vještice ne mogu stvarno letjeti jer to Bog ne dopušta. Jer, dopu­
šta li pravednima i nedužnima, kao i drugim čarobnjacima da to čine,
zašto isto ne bi dopustio i onima koji su i dušom i tijelom predani vragu?
A ovo velimo s dužnim štovanjem: Nije li vrag odveo našega Spasitelja
navrh visoke gore, kako svjedoči Evanđelje?
I drugi je argument naših protivnika neodrživ, naime taj da vrag to
nije kadar činiti. Kako smo prije pokazali, njegova prirodna moć nadma-
šuje sve tjelesne moći, i nijedna se zemaljska sila s njime ne može uspo­
rediti; kako je zapisano: "Nijedna se zemaljska sila s njime ne može
usporediti, itd." Uistinu, svojom prirođenom moći ili silom, Lucifer
natkriljuje sve dobre anđele na nebu. Jer, njegova je narav bila i ostala
vrsnija od naravi svih drugih anđela, budući da je svojim padom izgubio
samo milost, ali ne i tu narav, premda je ona danas pomračena i spu­
tana. Stoga glosa uz izreku: "Nijedna zemaljska sila" veli: "Premda
natkriljuje sve stvari, podložan je zaslugama Svetaca."
Netko bi ovdje mogao iznijeti dva, također neodrživa prigovora.
Prvi je taj da se ljudska duša može oduprijeti takvoj sili, te da se tekst
vjerojatno odnosi na jednog osobitog demona, budući da govori u jedni­
ni, naime na Lucifera. A budući da je upravo on iskušavao Krista u
pustinji i zaveo prvoga čovjeka, danas je zauzdan. Drugi anđeli nisu
toliko moćni, jer on ih svojom snagom sve natkriljuje. Stoga drugi du­
hovi ne mogu zrakom prenositi pokvarene ljude s mjesta na mjesto.
Ti su argumenti neodrživi. Naime, što se tiče anđela, moć je čak i
najnižeg anđela neusporedivo veća od svih ljudskih moći, što se može
dokazati na više načina. Prvo, duševna je moć veća od tjelesne, pa je
stoga i moć anđela ili čak duše, veća od tjelesne. Drugo, što se tiče duše,
sva tjelesna obličja duguju svoju posebnost tvari, a ljudi, pak, duši koja
joj udahnjuje život. No, bestjelesna bića su čiste inteligencije i stoga
imaju apsolutnu i univerzalnu moć. Iz toga razloga, duša sjedinjena s
tijelom, ne može na takav način iznenada prenijeti svoje tijelo ili ga
uzdići u zrak, premda to može učiniti ako je odvojena od svoga tijela
i to uz pristanak Božji. S obzirom na to, bestjelesan duh, kao što je dobri
ili zli anđeo, to je još više kadar učiniti. Tako je dobri anđeo za vrlo
8
kratko vrijeme prenio Habakuka iz Judeje u Kaldeju. Stoga zaključu­
jemo da one koji noću u snu lete ponad visokih zgrada, ne prenose nji­
hove duše, niti ih pokreću zvijezde, već neka mnogo veća sila, kako je
gore pokazano.
Treće, sukladno je prirodi tijela da ga pokreće duh. Kako tvrdi Ari­
stotel {Fizika, VIII), lokalno gibanje je prvo i najsavršenije od svih tje­
lesnih gibanja. To dokazuje izrekom da lokalno gibanje ne proizlazi iz
prirođene moći tijela, već ga uzrokuje neka vanjska sila.
Iz toga filozofi, češće od crkvenih naučitelja, zaključuju da najviša
tijela, dakle, zvijezde, pokreću duhovne esencije i zasebne inteligencije,
koje su po svojoj naravi i intenciji dobre. Jer vidimo da je duša prvi i
glavni uzrok gibanja u tijelu.
Stoga valja reći da se ljudsko tijelo svojom fizičkom, kao ni duševnom
moći ne može oduprijeti duhovnoj esenciji koja ga, uz pristanak Božji,
iznenada prenosi i koja je po svojoj naravi i intenciji dobra; ili esenciji
koja je po svojoj naravi, ali ne i po intenciji dobra, a koja tako prenosi
pokvarene. Čitatelje koji su voljni opsežnije se o tome obavijestiti, upu­
ćujemo na izreke sv. Tome u tri članka Prvoga dijela, 90. pit., kao i na
njegovo pitanje o grijehu, te na Drugu knjigu Sentencija, dist. 7, gdje
se govori o vlasti demona nad tijelom.
Sada ćemo opisati način na koji lete. Kako smo prije rekli, vještice se
služe pomasti9 koju su po uputama Vraga izradile od udova djece, oso-

8) 'Habakuk'. 'Daniel', xiv, 33-38: 33: "A prorok Habakuk bijaše u Judeji: upravo bijaše
skuhao kašu i nadrobio kruha u posudu te pošao da odnese žeteocima u polje."
34: "I Anđeo Gospodnji reče Habakuku: 'Odnesi ručak koji imaš u Babilon, Danielu u lav­
ljoj jami!'"
35: "Habakuk odgovori: 'Gospodine, Babilon ne vidjeh i za jamu ne znam!'"
36: "Anđeo ga Gospodnji uhvati za vrh glave i noseći za kiku spusti ga u Babilonu povrh jame
hitrinom svoga duha."
37: "1 povika Habakuk: 'Daniele, Daniele, uzmi ručak što ti ga šalje Bog!'"
38: "A Daniel reče: 'Spomenuo si se mene, Bože, i nisi zapustio one koji tebe ljube.'"
39: "I ustade Daniel i blagova, a Anđeo Gospodnji odmah vrati Habakuka u njegovu zemlju."
9) Henry Boguet, 'Discours des Sorciers', Lyons, 1590., XVI, 4, tvrdi da je ta pomast za letenje
sama po sebi beskorisna. Formula za njezino spravljanje je sačuvana, a većina demonologa
tvrdi da nema nikakva učinka jer je riječ o uzaludnoj i ispraznoj Sotoninoj ceremoniji, kojom
on zavarava svoje sljedbenike.
bito one koju su ubile prije njihova krštenja. Tom pomasti, potom, pre­
mazuju stolac ili metlu kojom se uzdižu u zrak, danju ili noću, te u vidlji­
vom ili, kada im se prohtije, nevidljivom obličju. Jer, vrag može pri­
kriti tijelo umetanjem neke druge tvari, kako smo pokazali u Prvome
dijelu ove rasprave, kada smo govorili o opsjenama i prividima koje
izvode demoni. I premda se vrag pri tome uglavnom služi spomenutom
pomasti, kako bi lišio djecu milosti krštenja i spasenja, čini se da često
prenosi tijela i bez takve pomasti. Tako katkad prenosi vještice na živo­
tinjama koje su, ustvari, demoni u životinjskom obličju; a katkad se
one vidljivo prenose čak i bez kakve vanjske pomoći, već pukom vra­
žjom silom.
Slijedi primjer vidljivog leta danju. U konstancijskoj biskupiji, u
gradu Waldshutu na Rajni, živjela je neka vještica koju su građani to­
liko prezirali, da je nisu pozvali na svadbeno veselje, premda su mu
prisustvovali gotovo svi ostali stanovnici toga grada. Vješticu je to stra­
šno rasrdilo, pa im se odlučila osvetiti. Tako je zazvala vraga, povjerila
mu razlog svoje srdžbe i zamolila ga da stvori oluju i rastjera sve uzva­
nike, koji su se zabavljali plešući. Vrag pristane, te ju uzdigne visoko
u zrak i postavi navrh obližnjeg brda pokraj nekih pastira. A, kako je
poslije priznala, budući da nije imala vode kojom bi napunila jarak (što
je jedan od načina kojim izazivaju oluje, kako ćemo poslije pokazati),
koji je sama iskopala, umjesto toga ga je napunila svojim urinom, koji
je promiješala prstom, kako je to vještičji običaj. Vrag, koji je sve to
promatrao, iznenada podigne tu tekućinu u zrak i stvori razornu oluju s
tučom, koja pogodi plesače na svadbi i stanovnike grada. Nedugo na­
kon što su se uzvanici razišli, raspravljajući među sobom o mogućem
uzroku te oluje, vještica se vrati u grad, što je u njima izazvalo velike
sumnje. A te su se sumnje potvrdile nakon što su im pastiri rekli što su
vidjeli. Stoga su uhitili vješticu, koja im je priznala da je to učinila jer
nije bila pozvana na svadbu. A radi te, kao i mnogih drugih vradžbina
koje je počinila, bila je spaljena.
Budući da neprestano, čak i među običnim pukom kolaju potvrđe­
ne priče o takvim vještičjim letovima, ovdje ih nije nužno dodatno do­
kazivati. Nadamo se, međutim, da će rečeno biti dovoljno za pobijanje
stajališta onih, koji posve poriču zbiljnost takvih letova ili, pak, onih koji
uvjeravaju da su oni samo proizvod mašte i opsjene. Uistinu, tu zablu­
du ne bi bilo nužno pobijati da ona ne štete vjeri. Jer, valja primijetiti
da oni na toj zabludi drsko ustraju i drugima je javno obznanjuju, čime
doprinose povećanju broja vještica i nanose veliku štetu vjeri, a to stoga
što tvrde da čarobnjaštvo, koje se stvarno pripisuje vješticama kao đa­
voljem oruđu, postoji samo u ljudskoj mašti i fantaziji, kao da je posve
bezopasno, te su tako prividni i njihovi letovi. Upravo iz toga razloga
mnoge vještice ostaju nekažnjene, na veliko poniženje Stvoritelja i u
korist njihova svekolikog umnažanja.
A argumenti na kojima osnivaju svoju zabludu ne mogu se dopusti­
ti. Tako se prije svega pozivaju na odlomak Kanona (Episcopi, 26, 5.
pit.), gdje se kaže da se vještice prenose samo u mašti; no, tko je toliko
nerazborit da iz toga zaključi da se ne mogu i tjelesno prenositi? Osim
toga, na dnu toga odlomka se veli da se onaj tko vjeruje da se čovjek
može promijeniti na bolje ili na lošije, ili da se može preobraziti u neko
drugo obličje, ima smatrati gorim od nevjernika ili neznabošca; no tko iz
toga može zaključiti da se ljudi ne mogu kakvom opsjenom pretvoriti u
životinje, ili da zdravi ne mogu tako oboljeti ili se promijeniti s boljega na
lošije? Stajalište onih koji samo površno tumače riječi Kanona, suprot­
stavlja se mišljenju svih crkvenih naučitelja i, uistinu, učenju Svetoga
pisma.
Tomu suprotno stajalište potkrijepljeno je mnoštvom dokaza na
različitim mjestima Prvoga dijela ove rasprave. A neophodno je prou­
čiti i skriveno značenje riječi Kanona. To smo učinili u Prvome pitanju
Prvoga dijela, pobijajući drugu od tri zablude koje ondje osuđujemo,
i na mjestu gdje je rečeno da svećenici moraju narodu propovijedati
četiri stvari. Jer, vještice se uistinu prenose tjelesno i u mašti, što su i
same priznale, i to ne samo one koje su bile spaljene, već i druge koje
su se pokajale i ponovno primile vjeru.
Među njima je i jedna žena iz grada Breisacha, koju smo pitali
mogu li se vještice prenositi samo u mašti ili i stvarno, dakle, tijelom.
Odgovorila nam je da to mogu činiti na oba načina. Jer, kada ne žele
biti tjelesno prenesene, već žele vidjeti što se događa na sastanku njiho­
vih sestara, tada čine sljedeće radnje. Zazivajući sve demone, liježu u
krevet na svoju lijevu stranu, i tada im iz usta počinje izbijati nekakva
plavičasta para, kroz koju mogu jasno vidjeti sve što se događa. No,
kada im se prohtije da budu tjelesno prenesene, čine radnje koje smo
gore opisali.
Nadalje, tko je toliko glup da čak i iz površnog tumačenja Kanona,
bez ikakvih dodatnih objašnjenja, zaključi da su sva njihova čarobnja­
štva i povrede koje nanose, samo prividne i umišljene, kada se suprotno
očituje svim osjetilima? Osobito stoga što postoji mnogo vrsta super-
sticija, točnije, četrnaest; a vještičja, snagom svojih čarolija i povreda,
nalazi se na najvišem stupnju, dok se pitije, pod koju se vrstu one mogu
podvesti, i koje se mogu prenositi samo u mašti, nalaze na najnižem
stupnju.
Nadalje, smatramo da se njihova zabluda ne može potkrijepiti legen­
10
dama o sv. Germanu i nekim drugima, jer demoni mogu osobno lije-
gati uz usnule muževe dok nad njihovim ženama bdije straža, tako da
se čini kao da spavaju sa svojim muževima. A tvrdimo da se na toga
sveca ne pozivaju iz poštovanja prema njemu, jer ističu da se ne može
vjerovati da je nemoguće suprotno od onoga što kazuje legenda.
Na isti način možemo pobiti i ostale njihove argumente: pa ističe­
mo da se neke vještice mogu prenositi samo u mašti, ali da iz pisanja
naučitelja proizlazi da su se mnoge od njih i tjelesno prenosile. Čita­
telje koji su voljni upućujemo na raspravu O pčelama Tome iz Braban-
ta, gdje će pronaći mnoge čudesne stvari o zamišljenom i tjelesnom pre­
nošenju ljudi zrakom.

IV POGLAVLJE
Slijedi izlaganje o načinu na koji vještice spolno opće
s demonima koji se nazivaju inkubima.
to se tiče načina na koji vještice spolno opće s demonima-inkubima,
Š valja ukazati na šest točaka. Prvo, od kakvog je elementa načinjen
demon i tijelo koje on preuzima. Drugo, je li taj spolni čin uvijek popra­
ćen unošenjem sjemena, primljenog od drugog muškarca. Treća se to­
čka odnosi na mjesto i vrijeme, naime, je li ta radnja učinkovitija u neko
određeno vrijeme. Četvrto, mogu li žene vidjeti taj čin, i opće li demoni
samo s onima koji su na takav način začeti. Peto, vrše li takve radnje
demoni samo s onima, koje su primalje žrtvovale vragu kao novorođen-
čad. Šesto, pruža li takav čin veći ili manji spolni užitak. A prvo ćemo
govoriti o tvari i svojstvu tijela koje demon poprima.
Valja primijetiti da demon poprima zračno tijelo, koje je u nekim
aspektima zemaljsko, naime kada kondenzacijom poprima zemaljsko

10) 'Sv. German'. Biskup Auxerrea, rođen oko 380., umro u Ravenni 31. srpnja 448. Posmrtni
su mu ostaci vraćeni u Auxerre i pokopani na mjestu na kojemu je poslije podignuta čuvena
benediktinska opatija koja nosi ime sv. Germana.
svojstvo. To se objašnjava na sljedeći način. Zrak sam po sebi ne može
preuzeti neki konkretan oblik, već samo oblik nekog drugog tijela koji
obuhvaća. U tom slučaju nije sputan svojim, već ograničenjima nečega
drugog. A jedan se dio zraka nastavlja na sljedeći. Stoga demon ne mo­
že jednostavno poprimiti takvo zračno tijelo.
Nadalje, treba imati na umu da je zrak u svim pogledima veoma
promjenjiva i tekuća tvar, na što ukazuje činjenica da nitko nije uspio
prerezati ili mačem probosti tijelo koje je demon poprimio, a to stoga
što se odijeljeni dijelovi zraka u trenutku iznova spajaju. Iz toga slije­
di da je zrak po sebi veoma dostatna tvar, ali stoga što može preuzeti
oblik tek kada se s njime združi neka druga (kruta) zemaljska tvar, ne­
ophodno je da se zrak koji oblikuje tijelo koje je poprimio demon, na
neki način zgusne i poprimi svojstva bliska svojstvima zemlje, istodo­
bno zadržavajući svoje izvorno svojstvo. Demoni i bestjelesni duhovi
mogu proizvesti takvo zgusnuće posredstvom gustih isparina iz zemlje,
koje potom sjedinjuju u oblike u kojima obitavaju, pri čemu ih, međutim,
ne oskvrnjuju, već predstavljaju pokretačku silu koja tom tijelu privi­
dno daje život, slično kao što duša nadahnjuje tijelo. Štoviše, demoni
u tim poprimljenim i oblikovanim tijelima obitavaju kao mornar u bro­
du koji pokreće vjetar.
Dakle, na pitanje kakve je vrste tijelo koje demon poprima, odgo­
varamo da se tvar od koje je načinjeno, razlikuje prije i nakon toga čina.
Naime, u početku je to samo zrak, a potom zgusnuti zrak koji pokazuje
neka svojstva zemlje. A demoni sve to mogu činiti svojom prirodnom
moći i uz Božje dopuštenje, jer duh natkriljuje tijelo. Stoga se tjelesna
bića pokoravaju demonima kada ih pokreću, no nisu im podložna s
obzirom na preuzimanje prirodnih obličja, akcidentalnih ili substanci-
jalnih (suštinskih), osim u slučaju nekih malih stvorenja (a i tada samo
uz pomoć neke druge sile, kako smo gore spomenuli). No, što se tiče
gibanja, nijedan im se oblik ne može oduprijeti. Tako ih demoni mogu
pokretati kako im se prohtije, i pod svim okolnostima.
Ovo može nametnuti sljedeći problem, naime, kako objasniti činje­
nicu da dobri ili zli anđeo izvodi neke životne funkcije posredstvom
pravih, a ne zračnih tijela. Takav je bio slučaj s Bileamovom magaricom
kroz koju je progovorio anđeo, a to se događa i u opsjednutim tijelima.
Treba istaknuti da se takva tijela ne nazivaju poprimljenima, već zapo­
sjednutima. Vidi što kaže sv. Toma u II. 8, kada govori o tome mogu
li anđeli poprimati tijela. No, zadržimo se na našem argumentu.
Kako objasniti činjenicu da demoni razgovaraju s vješticama, da ih
vide, čuju, s njima objeduju i tjelesno se sjedinjuju? A to je drugi dio ovog
prvog problema.
Prije svega, valja reći da čin govora iziskuje tri neophodne stvari:
pluća kojima se uvlači zrak, čime se ne proizvodi samo glas, već se i
hladi srce; a čak i mutavi posjeduju to svojstvo.
Drugo, tijelo mora u zraku proizvesti neki udarac, kao što udarac o
drvo u zraku ili o zvono proizvodi jači ili slabiji zvuk. Naime, kada se
predmetom koji proizvodi zvuk udari neka, na zvuk osjetljiva tvar,
ona će proizvesti zvuk sukladan svojoj veličini, koji se potom prenosi
zrakom do ušiju slušatelja, kojemu se taj zvuk, ako je daleko, čini kao
da dolazi iz svemira.
Treće, za govor je potreban glas, a može se reći da ono što se naziva
Zvukom u tijelima bez duše, naziva Glasom u živih bića. Pri tome jezik
udara izdahnuti zrak o predmet ili živi, prirodni organ koji je stvorio
Bog. A to nije zvono, koje se naziva zvukom, već glas. A taj treći neop­
hodan sastojak može se objasniti na primjeru drugoga. Ovo sam izložio
radi svećenika, koji se time mogu poslužiti u svojim propovijedima.
I četvrto, onaj tko proizvodi glas mora tim glasom htjeti izraziti
neku ideju svoga uma drugome, te sam mora razumjeti što govori. Pri
tome tako proizvodi glas, da iznova jezikom udara o zube, otvarajući
i zatvarajući usta i šaljući zrak koji mu se stvara u ustima, u vanjski
zrak, na koji se način zvuk proizvodi određenim redom, dopirući do
ušiju slušatelja koji potom razumijeva njegovu misao.
Vratimo se predmetu našeg istraživanja. Demoni nemaju ni pluća,
ni jezik, premda potonji mogu pokazati, kao i zube i usne, koje su umje­
tno stvorene ovisno o stanju njihova tijela; stoga ne mogu razgovarati
na pravi način. No, budući da imaju razum, kada žele izraziti svoje mi­
sli, tada posredstvom nekih gibanja zraka u svom poprimljenom tije­
lu, a ne zraka koji se udiše i izdiše, kako to čine ljudi, oni proizvode
zvukove, a ne glasove, koji nalikuju glasovima, te ih razgovijetno šalju
kroz vanjski zrak do ušiju slušatelja. A da se nešto nalik glasu može
proizvesti bez udisanja i izdisanja zraka, jasno je iz primjera drugih stvo­
renja koja ne dišu, ali se čini da proizvode zvuk, kao i nekih drugih in­
strumenata, kako Aristotel veli u knjizi O duši. Naime, neke uhvaćene
ribe netom prije smrti proizvode neki krik.
Sve navedeno može se primijeniti na ono što ćemo u nastavku govo­
riti, barem što se tiče generativne funkcije, ali ne i na ono što se odnosi
na dobre anđele. Želi li se tkogod podrobnije obavijestiti o tome kako
demoni progovaraju kroz opsjednuta tijela, neka se uputi na Drugu
knjigu Sentencija sv. Tome, dist. 8, čl. 5. Naime, oni se pri tome služe
organima opsjednuta tijela, budući da zaposjedaju samo tjelesnu tvar,
ne prelazeći granice njegove biti (esencije), bilo tjelesne ili duševne.
Uočite razliku supstancije (promjenjive materije) i količine ili pripa-
dnoga slučajnog svojstva. No, to je nebitno za ovo razmatranje.
Sada nam valja opisati kako demoni uspijevaju gledati i slušati.
Naime, dvije su vrste vida, duševan i tjelesan, a prvi beskonačno nad-
mašuje drugi, jer prodire svugdje, neometan daljinom, a to postiže slu­
žeći se svjetlošću. Stoga treba reći da anđeo, bilo dobar ili zao, nikada
ne gleda očima poprimljenog tijela, niti se služi kakvim tjelesnim svoj­
stvom, kako to čini pri govoru, kada se služi zrakom i zračnim titraj ima
da proizvede zvuk koji dopire do ušiju slušatelja. Stoga su im oči nasli­
kane. A ljudima se slobodno prikazuju u takvome obličju i očituju im
svoja prirodna svojstva, i s njima na taj način duhovno razgovaraju.
Upravo su se iz toga razloga sveti anđeli često objavljivali očima na
zapovijed i pristanak Božji. Zli se, pak, anđeli prikazuju pokvarenima,
kako bi ljudi prepoznali njihova svojstva i s njima se udruživali u gri­
jehu ili kazni.
Sv. Dionizije na kraju svoga djela O nebeskoj hijerarhiji veli: "U
svim dijelovima ljudskoga tijela, anđeo nas uči da spoznamo njihova
svojstva", te zaključuje da demoni imaju samo nešto nalik tjelesnim
funkcijama, kao što imaju nešto nalik udovima, pa s obzirom na to, ne­
maju ni pravi vid, jer tjelesan je vid posljedica djelovanja tjelesnog
organa ljudskog tijela, koji organ demoni nemaju.
Na isti način možemo objasniti i njihov sluh, koji je mnogo istan­
čaniji od tjelesnoga, jer demoni mnogo istančanije shvaćaju ideju uma
i razgovor duše od čovjeka, kada sluša misao posredstvom izgovore­
nih riječi. Vidi što kaže sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 8.
Jer, ako se skrivene misli čovjeka mogu ocrtati na njegovu licu, i ako
liječnici mogu saznati misli srca slušajući njegove otkucaje ili prateći
otkucaje pulsa, takve stvari još više mogu saznati demoni.
Što se tiče jedenja, možemo reći da se cjelokupan čin jedenja odvija
u četiri postupka. To su žvakanje u ustima, gutanje hrane koja odlazi
u želudac, njezino probavljanje i, četvrto, izmjena neophodnih hranji­
vih tvari i izbacivanje suvišnih. Prve dvije radnje mogu u poprimljenim
tijelima izvršiti svi anđeli, ali ne i treću i četvrtu. No, umjesto probav-
ljanja i izbacivanja hrane, oni posjeduju drugu moć kojom hranu izne­
nada rastvaraju u okružujućoj tvari. Krist je bio kadar izvršiti cjeloku­
pnu radnju jedenja, jer je posjedovao hranidbenu i metaboličku spo­
sobnost. No, on nije imao potrebu pretvarati hranu u Svojemu tijelu,
jer su te moći, kao i Njegovo tijelo, bile uzvišene. Tako se hrana u Nje­
govu tijelu iznenada rastvarala, kao voda kada se baca na vatru.

Kako u današnja vremena vještice spolno opće s demonima-


inkubima, i kako se tim činom razmnožavaju.
Ovo o čemu smo upravo govorili, ne postavlja nikakve poteškoće glav­
nom predmetu našega istraživanja, a taj je način na koji inkubi u popri-
mljenim tijelima spolno opće s vješticama: osim ako tkogod, možda,
dvoji vrše li današnje vještice takve prljave radnje, i jesu li rođene iz
takve opačine.
Odgovarajući na te dvije dvojbe reći ćemo, što se tiče prve, nešto o
radnjama vještica koje su živjele u prošlosti, otprilike 1400 godina
prije Uskrsnuća našega Gospodina u tijelu. Tako, primjerice, nije pozna­
to jesu li se odavale tim nečistim radnjama kao što to čine današnje
vještice, jer povijest nam o tome ništa ne kazuje. No, svi koji čitaju po­
vijesne knjige znaju, da su vještice oduvijek postojale, i da su svojim
zlodjelima nanosile velike štete ljudima, životinjama i plodovima zemlje,
te da su i inkubi i sukubi oduvijek postojali; a o tome svjedoče više­
stoljetne predaje kanona i svetih naučitelja, koji su budućim naraštajima
ostavili mnoge zapise o tome. Međutim, postoji razlika. U dalekoj pro­
šlosti, inkubi su uglavnom obeščašćivali žene protiv njihove volje, kako
često pokazuje Nider u svom Mravinjaku, kao i Thomas iz Brabanta u
svojoj knjizi o Univerzalnom Dobru ili o Pčelama.
Ali, teoriju da su današnje vještice okaljane tom demonskom prljav-
štinom, ne potkrjepljuje samo naše stajalište, već i iskazi samih vještica
koje su o tome stručno posvjedočile. A istina je i da se danas ne predaju
demonima protiv svoje volje, kao u prošlosti, već dobrovoljno prigrlju-
ju to najopakije i najbjednije ropstvo. Koliko smo, naime, žena ostavili
u rukama svjetovnih sudova u različitim biskupijama, osobito u Kon-
stanzi i gradu Ratisbonu, a koje su se godinama predavale tim opači­
nama, neke od svojih dvadesetih, a neke od dvanaeste ili trinaeste go­
dine, i sve su se uvijek u cijelosti ili djelomično odrekle vjere. Tomu
mogu posvjedočiti svi stanovnici tih mjesta. Naime, ne ubrajajući one
koje su se tajno pokajale i one koje su se vratile vjeri, u pet je godina
spaljeno čak četrdeset osam vještica. A nema nikakve dvojbe u vjero­
dostojnost njihovih iskaza, jer su se te žene dobrovoljno pokajale i sve
su priznale da su bile prinuđene odavati se tim prljavštinama, kako bi
uvećale svoje bezbožne redove. No o tome ćemo podrobnije govoriti
u Drugome dijelu ove knjige, gdje posebno opisujemo njihove radnje,
osim onih koje je istraživao komski inkvizitor u burbijskoj grofoviji,
a koji je u jednoj, naime godini Gospodnjoj 1485., dao spaliti četrdeset
i jednu vješticu. A sve su one javno priznale, kako se tvrdi, da su vršile te
opačine s vragovima. Stoga je, dakle, ta materija u cijelosti potkrije­
pljena neposrednim svjedočanstvima, glasinama i iskazima pouzdanih
svjedoka.
Što se tiče druge dvojbe, naime, jesu li vještice rođene iz takvih
opačina, složit ćemo se sa sv. Augustinom, koji tvrdi da sve supersticije
proizlaze iz pogubnih veza ljudi i demona. On, naime, u svom djelu O
kršćanskom nauku, veli sljedeće: "Sve takve radnje, od onih tričavih
do štetnih supersticija, proizašle su iz neke pogubne veze ljudi i demona,
s kojima kao da su sklopili neko bezbožničko i izdajničko prijateljstvo,
i stoga ih sve valja iskorijeniti." Iz rečenoga primjećujemo da postoji
više vrsta supersticija ili magijskih umijeća, kao i različitih društava
onih koji se tim umijećima bave. Tako je od četrnaest vrsta toga umijeća,
najgore ono kojim se bave vještice, jer one sklapaju izričit i otvoren,
a ne prešutan Ugovor s Vragom i, štoviše, takvim se odricanjem vjere
obvezuju na štovanje vraga. Iz toga, dakle, slijedi da se vještice na naj­
gori način povezuju s demonima, što se osobito odnosi na one žene koje
uvijek uživaju u zadovoljavanju svoje taštine i pohote.
Čitatelj se upućuje i na riječi sv. Tome u Drugoj knjizi Sentencija
(dist. 4, čl. 4), gdje, odgovarajući na argument, postavlja pitanje jesu
li oni začeti na takav prljav način moćniji od drugih ljudi. A odgovara
da je to točno, što potkrjepljuje tekstom Knjige postanka (vi): "To su
oni od starine po snazi glasoviti ljudi", ali i sljedećim razlogom. De­
moni znaju utvrditi kolika je moć sjemena i to, prvo, na temelju raspo­
loživosti tjelesnog, onoga od kojega uzimaju sjeme; drugo, utvrđivanjem
koja je žena najprikladnija da to sjeme primi; treće, utvrđivanjem koja
je konstitucijom najpodesnija za ostvarenje učinka takve radnje; a kao
četvrto dodajemo da iz iskaza samih vještica znamo da su one, začete
na takav način, najviše sklone izvršenju vražjih djela. Tako zaključujemo
da, uz ispunjenje svih navedenih uvjeta, ljudi začeti takvim radnjama
imaju veliku moć i tjelesnu snagu.
Vratimo se, stoga, pitanju jesu li vještice proizašle iz takvih opačina,
na koji odgovaramo da su proizašle iz nekog pogubnog odnosa s de­
monima, kako smo i prije ustanovili. Ali, nitko ne može pouzdano reći
da se vještice nisu množile posredstvom takvih prljavština, premda
demoni taj čin izvršavaju s ciljem kvarenja duša, a ne radi ugode. A
čini se da tu radnju izvode na sljedeći način. Demon-sukub izvlači sjeme
iz pokvarenog čovjeka. A ako je on njegov osobni demon, i ne želi se
pretvoriti u inkuba kako bi općio s vješticom, prenosi to sjeme demonu
dodijeljenom ženi ili vještici. Taj, pak, demon postaje inkub koji opći
s vješticom, ako tomu pogoduje konstelacija koja će svojim utjecajem
ostvariti njegov cilj, da takvim činom začeta žena ili muškarac budu
dovoljno snažni za izvođenje čarobnjačkih radnji.
A nema nikakve dvojbe da oni o kojima tekst govori, nisu bili vještice
i vješci, već samo divovi i čuveni i moćni ljudi. Jer, kako je prije rečeno,
čarobnjaštvo nije postojalo u vrijeme zakona Prirode, jer je u pamćenju
ljudi još uvijek bilo živo sjećanje na Postanak, koje ih je sprječavalo
da se odaju idolopoklonstvu. Ali kada se zlo počelo širiti među ljudima,
vrag je iznalazio više prilika da po svijetu sije to bezboštvo. Ipak, ne
smijemo tvrditi da su osobe koje spominjemo, svoju slavu stekle poradi
svojih dobrih vrlina.

Je li tjelesno sjedinjenje inkuba s vješticom


uvijek popraćeno unošenjem sjemena.
Na ovo pitanje odgovaramo da je demon kadar na tisuće načina nano­
siti zlo, i da od vremena prvoga Pada pokušava razoriti jedinstvo Crkve,
i pod svaku cijenu uništiti ljudski rod. Stoga se na ovu materiju ne
može primijeniti nikakvo pouzdano pravilo, premda ukazujemo na mo­
guću distinkciju: da je vještica stara i neplodna ili, pak, to nije. A ako jest,
tada se demon s njome povezuje bez unošenja sjemena, budući da ono
neće postići nikakav učinak, pa u takvim slučajevima izbjegava sve
suvišne radnje. No, nije li vještica neplodna, zavodi je tjelesnim nasla­
dama. A ako se nalazi u stanju u kojemu može začeti, demon ne oklijeva
što prije pribaviti sjeme nekoga muškarca da ga u nju unese, i tako
onečisti njezine potomke.
Ali, na pitanje može li demon skupiti sjeme izbačeno noćnim polu-
cijama u snu, kao što skuplja sjeme potrošeno u spolnom činu, odgo­
varamo da to vjerojatno ne može činiti, premda neki smatraju drukčije.
Naime, valja imati na umu ono što je rečeno, da demoni obraćaju po­
zornost na moć oplodnje sjemena, koja je bolje očuvana u sjemenu pri­
bavljenom spolnim činom, dok se ona gubi u sjemenu izbačenom u
noćnim polucijama, jer proizlazi samo iz suvišnih tjelesnih tekućina, i
nema toliko veliku moć oplodnje. Stoga vjerujemo da se demon pri
oplodnji služi takvim sjemenom samo kada zna da ono sadrži takvu
neophodnu moć.
Ne može se posve odbaciti ni mogućnost, da demon može zaraziti
dijete začeto u utrobi udane vještice koju je oplodio njezin muž, tako
da s njegovim izmiješa sjeme drugoga muškarca.

Djeluje li inkub češće u određeno vrijeme


i na određenome mjestu.
Na pitanje pazi li demon na okolnosti vremena i mjesta, odgovaramo
da, osim što promatra vrijeme i konstelacije kada mu je cilj onečistiti
potomke, to čini i kada želi spolno zadovoljiti vješticu. A to čini u naj­
svetije dane u godini, kao što je Božić, Uskrs, Duhovi i druge svetkovine.
Demoni to čine iz tri razloga. Prvo stoga što žele usaditi u vješticu
grijeh nevjere, navodeći je na apostaziju, ali i grijeh svetogrđa, kao i
nanijeti što veću uvredu Stvoritelju, koji će njezinu dušu, stoga, osu­
diti na veće prokletstvo.
Drugi je razlog taj da Bog, kada mu je nanesena takva uvreda, daje
demonima veću vlast u nanošenju zla čak i nedužnima, kažnjavajući
ih u njihovim poslovima ili tijelima. Jer, kada se kaže: "Sin neće trpjeti
radi pokvarenosti svoga oca", itd., to se odnosi samo na vječnu kaznu,
jer nedužni veoma često trpe svjetovne kazne radi grijeha drugih. Stoga
Bog na drugome mjestu kaže: "Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubo­
moran. Kažnjavam grijeh otaca, onih koji me mrze, na djeci do trećeg i
četvrtog koljena."11 Takvom je kaznom kaznio djecu Sodome radi gri­
jeha njihovih očeva.
Treći je razlog taj da imaju više prilike promatrati ljude, osobito
mlade djevojke, koje se u dane svetkovina češće predaju dokolici i

11) 'Koljena'. 'Izlazak', xx:5; xxxiv:7


znatiželji, pa ih stoga stare vještice mogu lakše zavesti. Priča koja sli­
jedi dogodila se u rodnome kraju jednoga od nas inkvizitora (jer obo­
jica pišemo ovo djelo).
Jednu je mladu pobožnu djevicu neka starica navela da ode s njome
u sobu na katu kuće, gdje su se nalazili neki lijepi mladići. Kada su se
uspinjali stubama, starica je opomene da se ne smije prekrižiti. Premda
je pristala, djevojka se krišom prekrižila radi čega u sobi nije vidjela
nikoga, jer joj se ondje prisutni demoni nisu mogli pokazati u poprim-
ljenim tijelima. Bijesna starica je stoga počne proklinjati govoreći: "U
ime svih demona, odlazi! Zašto si se prekrižila?" To mi je iskreno pov­
jerila ta dobra i čestita djevica.
Kao četvrti razlog možemo navesti da demoni na taj način mogu lakše
zavoditi ljude, koji su stoga skloni vjerovati da to nije tako težak grijeh,
ako im Bog dopušta da takve stvari čine u najsvetije dane.
Što se tiče pitanja izvode li demoni takve radnje na nekim određenim
mjestima, odgovaramo da riječi i djela samih vještica dokazuju da te
opačine ne mogu činiti na svetim mjestima. A to jasno pokazuje koliko
je učinkovita zaštita anđela čuvara. Vještice, nadalje, tvrde da ih de­
moni ne napastuju samo u crkvi, kada su nazočne svetoj misi. Stoga
one u crkvu prve ulaze, i posljednje iz nje izlaze. Međutim, zapovije­
daju im da vrše neke druge bezbožne radnje, kao što je pljuvanje pri­
likom podizanja hostije, izgovaranje, riječima ili na koji drugi način,
najprljavijih misli, kao primjerice: "Želim da si na tome i tome mjestu."
O tome ukratko govorimo u Drugome dijelu.

Izvode li inkubi i sukubi taj čin u obličju


vidljivome vješticama ili promatračima.
Što se tiče pitanja izvode li demoni te prljavštine u vidljivom ili nevi­
dljivom obliku, odgovaramo da je u svim slučajevima o kojima smo
čuli, demon uvijek djelovao u obličju vidljivome vještici. Naime, te
radnje s njome ne mora činiti u nevidljivom obličju, jer je vještica s
njime sklopila otvoren i izričit ugovor. No, što se tiče promatrača, oni
su često znali viđati vještice kako u poljima ili šumama leže na svojim
leđima gole do pupka, i mogli su po položaju njihovih udova i spolnih
organa koji su dovedeni do orgazma, kao i iz položaja njihovih nogu i
bedara, utvrditi da se sjedinjuju s inkubima, premda ih nisu vidjeli. Nai­
me, katkad, premda rijetko, na kraju toga čina iz vještice izlazi crna
para u obličju muškarca. A to je stoga što Spletkar zna da na taj način
može zavesti ili iskvariti misli djevojaka ili drugih prisutnih, koji taj čin
promatraju. No, o tim radnjama i načinu na koji su se one obavljale na
određenim mjestima, u gradu Ratisbonu i na posjedu rappolsteinskih
plemića, te u nekim drugim zemljama, govorit ćemo u Drugome dijelu.
Neosporno je da se događaju i sljedeće stvari. Muževi su katkad
znali stvarno vidjeti inkube kako se okreću oko njihovih žena, premda
su mislili da su to drugi muškarci, a ne demoni. A kada su se laćali
oružja da ih potjeraju, demoni bi iznenada iščeznuli. No, žene su ih i
dalje grlile svojim rukama, premda su katkad bile ozlijeđene, te su se
stale izrugivati muževima da nemaju oči, i da ih je možda same opsjeo
vrag.

Da inkubi ne napastuju samo one žene koje su začete tim


prljavim radnjama ili one koje su im predale primalje, već
i sve ostale, pružajući im veći ili manji spolni užitak.
Na kraju možemo zaključiti da ti demoni-inkubi ne napastuju samo
one žene koje su rođene iz takvih opačina, ili one koje su im žrtvovale
primalje, već da svim svojim silama pokušavaju, uz pomoć raskalašenih
i pohotnih vještica, zavesti sve pobožne i krijeposne djevice u čitavome
kraju ili gradu. A to veoma dobro iz svoga iskustva znaju magistrati.
Tako su u gradu Ratisbonu te bijednice, prije izricanja presude i spalji­
vanja, priznale da su im njihovi gospodari zapovjedili da svim sred­
stvima pokušaju zavesti pobožne djevice i udovice.
Postavi li se pitanje pruža li im spolni čin manju ili veću ugodu kada
ih izvode s inkubima u poprimljenim tijelima, nego s muškarcima u
stvarnim fizičkim tijelima, odgovorit ćemo sljedeće. Premda bi ugoda
prirodno trebala biti veća kada se slični zabavljaju sa sličnima, taj pre­
predeni Neprijatelj umije spojiti aktivne i pasivne elemente, premda
ne na prirodan, već na takav način da proizvede određenu toplinu i raspo­
loženje, da se čini da puteni žar nije ništa slabiji. O tome ćemo, međutim,
raspravljati poslije, kada ćemo govoriti o svojstvima ženskoga spola.
V POGLAVLJE
Vještice izvode svoje čarolije pomoću crkvenih
sakramenata. Kako oslabljuju spolnu moć i kako
nanose druge štete svim Božjim stvorenjima. Ovdje
ćemo raspraviti pitanje o utjecaju zvijezda.
vdje nam valja razmotriti nekoliko stvari, koje se odnose na na­
O čine kojima vještice nanose štetu drugim stvorenjima oba spola,
kao i plodovima zemlje. Prvo ćemo govoriti kako to čine muškarcima,
potom životinjama i na kraju, plodovima zemlje. Što se tiče muškaraca,
prije svega moramo razmotriti kako vještice mogu zlom čarolijom spri­
ječiti prokreativnu moć, pa čak i spolni čin, tako da žena ne može začeti,
a muškarac izvršiti čin oplodnje. Drugo, kako tu moć mogu oslabiti
samo u nekih, a ne i drugih žena. Treće, kako mogu prikriti muški ud,
tako da izgleda kao da je posve odstranjen. Četvrto, je li moguće utvrditi,
uzrokuje li navedene štete vrag osobno ili uz pomoć vještica. Peto, kako
vještice nekom opsjenom ili prividom pretvaraju muškarce i žene u ži­
votinje. Šesto, kako primalje na različite načine ubijaju tek začetu djecu
ili, kada to ne čine, žrtvuju novorođenu djecu demonima. A čine li se
te radnje nevjerojatnima, ističemo da su sve one dokazane u Prvome
dijelu ove rasprave, argumentiranim pitanjima i odgovorima, pa sum­
njičavog čitatelja upućujemo da se ondje obavijesti o istini.
Za sada nam je jedini cilj iznijeti stvarne činjenice i primjere, koje
smo osobno skupili ili su ih zapisali drugi, koji se gnušaju tog strašnog
zločina, kako bismo potkrijepili navedene argumente da ih svi mogu
lako razumjeti. I da onime što je rečeno u ovome Drugome dijelu, vra­
timo vjeru svima koji u zabludi misle da na svijetu ne postoje vještice,
kao ni čarobnjaštvo.
A što se tiče prve vrste šteta koje vještice nanose ljudskome rodu,
valja istaknuti da, osim radnji kojima nanose štete drugim stvorenjima,
postoji još šest načina kojima nanose štete ljudskome rodu. Prvi se sa­
stoji u tome da muškarca potiču na zlu ljubav prema ženi, ili ženu pre­
ma muškarcu. Drugi je taj da u njih usađuju mržnju ili ljubomoru. Na
treći ih način opčinjavaju tako da muškarac ne može izvršiti spolnu
radnju sa ženom ili obrnuto, ili, pak, različitim sredstvima izazivaju po­
bačaje, o čemu smo gore govorili. Četvrti je način da izazivaju obolje­
nja nekih ljudskih organa. Peto, ubijaju ljude. Šesto, oduzimaju razum.
S tim u svezi valja reći da demoni mogu i bez utjecaja zvijezda,
svojom prirodnom moći stvoriti stvarne poremećaje i bolesti, a to čine
svojom prirođenom duševnom moći, koja natkriljuje svaku tjelesnu moć.
Jer, svaka je pojedina bolest osobita, što je točno i u slučaju prirodnih
poremećaja, koji ne proizlaze ni iz kakve fizičke bolesti. Stoga se slu­
že različitim metodama u izvođenju pojedinih bolesti ili poremećaja. Pri­
mjere tih metoda iznijet ćemo u ovome djelu kako će tekst zahtijevati.
No, da otklonimo čitateljeve sumnje, prije toga ćemo navesti tri ra­
zloga zbog kojih demoni ne mogu utjecati na sile zvijezda. Prvi je razlog
činjenica da su im zvijezde nadmoćne čak i u području kazne, koje se
nalazi u nižim nebeskim sferama, a to proizlazi iz dužnosti koja im je
dodijeljena. Vidi II. pitanje Prvoga dijela, gdje raspravljamo o inkubima
i sukubima.
Drugi je razlog taj, što zvijezdama upravljaju dobri anđeli. Vidi mno­
ga mjesta gdje govorimo o silama koje pokreću zvijezde, osobito 90.
pit., I. dio Tomine knjige. A u tome se filozofi i teolozi općenito slažu.
Treći je razlog taj, da bi za opći red i dobrobit čitavoga svemira bilo
veoma pogubno, kada bi zlim duhovima bilo dopušteno da mijenjaju
utjecaj zvijezda. Stoga je one čudesne promjene o kojima govore Stari
i Novi zavjet, učinio Bog posredstvom dobrih anđela, kao, primjerice,
kada je za Jošuu zaustavio Sunce, a za Ezekiju je učinio da ono ide
unatrag, ili kada se nebo čudesno smračilo u vrijeme Kristove muke.
Ali, u svim drugim stvarima demoni mogu izvoditi svoje čarolije uz
Božje dopuštenje, sami ili uz pomoć vještica što je, ustvari, očito.
Drugo, valja istaknuti da demoni prilikom svih svojih zlodjela, go­
tovo uvijek upućuju vještice da izrađuju svoje čarolije pomoću sakra­
menata, crkvenih sakramentalnih predmeta, ili kakve druge blagoslo­
vljene stvari. Tako katkad postavljaju voštane figure ispod oltarnika,
uvlače konac u svetu pomast, ili se na takav način koriste nekom drugom
posvećenom stvari. A to čine radi tri razloga.
Iz sličnog razloga običavaju izvoditi svoje vradžbine svetih dana u
godini, osobito na dan Došašća našega Gospodina i na Božić. A to
stoga, kako bi ljude učinili krivima ne samo za grijeh vjerolomstva, već
i svetogrđa, zakužujući sve što je u njima božansko; i stoga da tim radnja­
ma nanesu još veću uvredu svome Stvoritelju, osude im duše na vječno
prokletstvo i još ih mnoge navedu na grijeh.
Drugi je razlog što žele da Bog, zbog tako velike uvrede, dade vra­
gu još veću moć u mučenju ljudi. A sv. Grgur veli da Bog u Svom
gnjevu katkad odgovara opakima na njihove molitve i zamolbe, koje
drugima milostivo odbija. Treći je razlog taj, da vrag pod prividom
dobra može lakše zavarati neke proste ljude, koji misle da su učinili
neko pobožno djelo i stekli božansku milost, premda su zapravo još
više sagriješili.
Tomu možemo dodati i četvrti razlog, koji se odnosi na neke svetije
dane i na svetkovinu Nove Godine. Jer, kako tvrdi sv. Augustin, osim
preljuba, i drugi smrtni grijesi mogu ugroziti štovanje svetkovina. Jer,
praznovjerje i čarobnjaštvo koji proizlaze iz najpodlijih vražjih radnji,
protivni su štovanju koje se duguje Bogu. Stoga demon, kako je rečeno,
nastoji navesti čovjeka da sve dublje pada u grijeh, čime nanosi veću
uvredu Stvoritelju.
Što se tiče Nove Godine, sv. Izidor u svojim Etimologijama (VIII. 2)
veli da je Janus, po kojemu se naziva mjesec januar, koji također poči­
nje na dan Obrezanja, bio idol s dva lica, od kojih je jedno predstavljalo
kraj stare, a drugo početak nove godine, i bio je zaštitnik i milosrdni tvo­
rac nadolazeće godine. Pogani su u njegovu ili, točnije, u čast vraga u
obličju toga idola, održavali razuzdane pijanke na kojima su se odavali
raskalašenom plesu i gozbi. Njih blaženi Augustin spominje na više mje­
sta, a u svojoj ih Dvadeset šestoj knjizi veoma slikovito opisuje.
Danas, pak, loši kršćani oponašaju te prljave običaje, kada raskala­
šeno tumaraju uokolo u vrijeme karnevala12, prerušeni u maske, zbijajući
šale i odajući se drugim praznovjerjima. I vještice se služe tim đavoljim
slavljima za svoju korist, kao i u vrijeme Nove Godine, kada izvode
vradžbine povezane s božanskim službama i štovanjem; isto čine i na
blagdan sv. Andrije i Božić.
Sada ćemo opisati kako izvode svoja čarobnjaštva pomoću sakrame­
nata, a potom i sakramentalnih predmeta, pri čemu ćemo se osvrnuti na ne­
koliko poznatih činjenica, koje smo otkrili u našoj inkvizitorskoj službi.
U gradu čije ime ovdje nije milosrdno i primjereno navesti, jedna
je vještica, u trenutku kada je primila Tijelo našega Gospodina, izne-

12) 'Karneval'. Te poganske običaje oštro osuđuje sedmi Canterbury]ski nadbiskup, sv.
Teodor u 'Liber Poenitentialis'. U XXXVII Knjizi piše: 'Tumara li tkogod unaokolo tijekom
siječanjskih kalenda, prerušen u jelena ili tele, odnosno, pretvara li se da je divlja životinja,
odijeva u kožu životinja iz stada i prekriva lice životinjskim glavama; oni koji se na takav
način prerušavaju u divlje životinje imaju biti kažnjeni trogodišnjom pokorom, jer to što čine
đavolje su radnje.' Vidi moju knjigu 'Geography of Witchcraft', II. pogl., 65-73. str. Na kon­
cilu u Auxerreu 578. (ili 585.), donesena je odredba kojom se svakome zabranjuje: "preruša-
vanje u tele ili jelena prvoga dana mjeseca siječnja, kao i prodaja demonskih amajlija."
nada spustila glavu, kako te žene znaju gnusno činiti, pokrila usta ha­
ljinom, te iz njih izvadila Tijelo Gospodinovo i zamotala ga u maramicu.
Nakon toga ga je po uputi vraga stavila u vrč, u kojemu se nalazila žaba
krastača, te ga zakopala pokraj skladišta u blizini svoje kuće, zajedno s
nekoliko drugih stvari neophodnih za izvođenje vradžbina. Ali, Božjom
je pomoći taj strašan zločin razotkriven. Naime, kada je sljedećega
dana neki radnik prolazio pokraj te kuće na putu do svoga posla, čuo
je zvuk nalik djetetovu plaču. A kada se približio kamenu ispod koje­
ga je bio skriven vrč, taj je zvuk bio još glasniji, pa je pomislio da je
neka žena ondje zakopala dijete. Stoga je obavijestio gradonačelnika
ili predsjednika suda, i rekao kako vjeruje da je počinjen zločin čedo­
morstva. Gradonačelnik odmah posla svoje sluge na to mjesto, koje se
uvjeriše u radnikovu priču. No, nisu željeli iskopati dijete, smatrajući
mudrijim postaviti stražu i čekati hoće li se kakva žena približiti tome
mjestu. Naime, nisu znali da je ondje skriveno Tijelo Kristovo. Poslije
se uistinu pojavila ona ista vještica, koja je pred njima krišom uzela
vrč i sakrila ga pod svoju haljinu. A kada su je uhitili i odveli na ispiti­
vanje, priznala je svoj zločin, rekavši da je u vrč sa žabom sakrila Tijelo
Gospodinovo, kako bi uz pomoć njihova praha mogla nanositi štete
ljudima i drugim stvorenjima.
Valja istaknuti i da vještice iste radnje vrše i prilikom uzimanja svete
pričesti. Naime, kada to mogu neprimjetno učiniti, primaju Tijelo Kri­
stovo ispod, umjesto na vrh jezika. A koliko je poznato, to čine jer nikada,
ne žele primiti nikakav lijek, koji bi mogao poništiti njihovo odreknuće
vjere, bilo ispoviješću ili primanjem sakramenta pričesti. Drugi je ra­
zlog taj da bi lakše izvadile Tijelo Gospodinovo iz ustiju, kako bi ga
poslije mogle iskoristiti za svoje zle ciljeve, naime, kako je rečeno, radi
veće uvrede Stvoritelja.
Upravo radi toga, svim župnicima i onima koji pričešćuju vjernike,
nalaže se da osobito budno prate kada pričešćuju žene, tako da im usta
budu dovoljno otvorena i jezik isturen, a odjeća u cijelosti vidljiva. I
što će se više paziti na takve stvari, to će više vještica biti na taj način
razotkriveno.
Nebrojeno mnogo drugih praznovjerja vještice izvode pomoću sa-
kramentalnih predmeta. Katkad postavljaju voštane likove ili neku mi­
13
risnu tvar ispod oltarnice , kako smo prije spomenuli, i potom ih skri-

13) Oltarnica'. Ti običaji postoje još i danas.


vaju pod pragom kuće, kako bi osobu za koju su ih ondje postavili,
začarali kada preko njih prijeđe. Ovdje bismo mogli nabrojati još bezbroj
drugih primjera tih manjih vradžbina, no dovoljno su potkrijepljene
većima.

VI. POGLAVLJE
Kako vještice oslabljuju i sprječavaju prokreativnu moć.
to se tiče načina na koji vještice sprječavaju prokreativne funkcije
Š ljudi i životinja obaju spolova, čitatelj se o tome može obavijestiti iz
onoga što je prije napisano pod pitanjem: 'Mogu li demoni uz pomoć
vještica potaknuti ljudska srca na ljubav ili mržnju', gdje nakon odgo­
vora na argumente, spominjemo na koji način one mogu uz Božje do­
puštenje spriječiti prokreativnu funkciju.
No, valja istaknuti da to čine iznutra i izvana, a iznutra na dva načina.
Prvo, kada izravno sprječavaju erekciju organa za oplodnju. A to nije
začuđujuće, uzmemo li u obzir činjenicu da su kadre onemogućiti pri­
rodnu funkciju svih organa. Na drugi način to čine i kada sprječavaju
protok životnih esencija u organe, u kojima počiva pokretačka moć,
zatvarajući sjemenovode, tako da sjeme ne može stići do organa za ra­
zmnožavanje ili se ne može izbaciti, ili se, pak, jalovo izlijeva.
Izvana to katkad čine pomoću slika, bilja ili se služe nekim drugim
vanjskim sredstvima, poput pijetlovih mošnji. No, ne smije se vjero­
vati da te stvari imaju moć izazvati impotenciju, jer vještice pomoću
demonskih opsjena proizvode takvu impotenciju u muškarca, koji sto­
ga ne može spolno općiti i u žene, koja radi toga ne može zanijeti.
Razlog tomu je što im Bog daje veću vlast nad tim činom, kojim je
prvi grijeh prešao na čitav ljudski rod, nego nad drugim ljudskim radnja­
ma. A imaju i veću vlast nad zmijama, koje su od svih životinja najpo-
dložnije vradžbinama. Tako smo mi, kao i drugi inkvizitori, često otkrivali
da vještice tu smetnju izvode uz pomoć zmija, ili drugih sličnih stvari.
Neki je čarobnjak, naime, nakon svoga uhićenja priznao da je godi­
nama svojim vradžbinama izazivao sterilnost među ljudima i životinja­
ma nekog domaćinstva. Štoviše, Nider pripovijeda o čarobnjaku ime­
na Stadlin14, uhićenome u lausanskoj biskupiji, koji je priznao da je u
nekoj kući u kojoj je živio bračni par, svojim čarolijama ubio sedmoro

14) 'Stadlin.' 'Formicarius', III. pogl.


djece u ženinoj utrobi, tako da je ona godinama iznova imala pobača­
je. I da je na isti način začarao svu stoku i domaće životinje, tako da
tijekom toga razdoblja nikada nisu mogle na svijet donijeti žive mlade.
A kada su ga upitali kako je to činio i kakva bi mu se kazna trebala
izreći, razotkrio je svoj zločin: "Stavio sam zmiju pod vanjski prag
kuće. Uklonite li tu zmiju, stanarima će biti vraćena plodnost." Tako
je i bilo, jer, premda se zmija već pretvorila u prah, uklonjen je čitav
komad zemlje pod pragom, i iste su godine žena i sve životinje ponov­
no postali plodni.
Sličan slučaj se dogodio prije otprilike četiri godine u Reichshofe-
nu. Ondje je živjela zloglasna vještica, koja je mogla pukim dodirom
začarati žene i izazivati pobačaje. Kada je žena nekog gradskog ple­
mića zatrudnjela, zaposlila je primalju da o njoj skrbi, koja ju je upozo­
rila da ne izlazi iz dvorca, i da ni pod kojim uvjetima ne razgovara sa
spomenutom vješticom. Nekoliko tjedana poslije, nesmotrena je žena
otišla posjetiti žene koje su se okupile na nekoj gozbi. Kada je nakra­
tko sjela da se odmori, priđe joj spomenuta vještica, te joj stavi obje
ruke na trbuh, kao da je želi pozdraviti. U tom trenutku žena osjeti
snažan trzaj djeteta u svojoj utrobi. Prestrašena, vrati se kući i o tome
obavijesti primalju, koja joj reče: "Jao! Već ste izgubili dijete!" Tako
se i pokazalo kada je stiglo vrijeme poroda, jer žena nije odjednom
pobacila, već su iz nje povremeno izlazili komadići djetetove glave, no­
gu i ruku. Tu je veliku nesreću dopustio Bog kako bi kaznio njezina
supruga, koji je imao dužnost izvesti vještice pred sud pravde i osvetiti
njihove zločine pred Stvoriteljem.
U gradu Mersburgu u konstancijskoj biskupiji, živio je jedan mla­
dić koji je zbog neke čarolije koja je na njega bila bačena, mogao spolno
općiti samo s jednom ženom. Mnogi su ga čuli govoriti daje često po­
kušavao odbiti tu ženu i pobjeći u neku drugu zemlju, ali ga je svake
noći nešto nagonilo da se pobuni i veoma brzo vrati, pri čemu bi kat­
kad hodao zemljom, a katkad letio zrakom.
VII. POGLAVLJE
Kako vještice, takoreći, odstranjuju muški ud.
rethodno smo pokazali da vještice mogu odstraniti muško spolo­
P vilo, no pri tome ga ne otkidaju stvarno s tijela, već ga prikrivaju
nekom opsjenom, i to na način koji smo već opisali. Navest ćemo neko­
like primjera kako to čine.
U gradu Ratisbonu živio je neki mladić koji je, u želji da ostavi dje­
vojku s kojom je imao vezu, ostao bez svoga spolovila. Ili, točnije, ud
mu je bio skriven nekom opsjenom, tako da ga nije mogao vidjeti, ni
dotaći. To ga je veoma uznemirilo, pa je otišao u tavernu da se napije
vina. Sjedio je ondje nekoliko sati, razgovarajući s nekom ženom, kojoj
je povjerio svoju nesreću i pokazao joj tijelo kako bi je uvjerio da je
ono što govori istina. Žena se dosjeti što bi tomu mogao biti uzrok, te
ga upita sumnja li na koga. A kada je mladić imenovao osobu u koju
je sumnjao, žena mu reče: "Ne uspiješ li je nagovoriti, moraš je prisiliti
da te izliječi." Iste noći mladić odluči čekati vješticu na putu kojim je
običavala hodati. Kada ju je susreo, počeo ju je preklinjati da ga oz­
dravi. A kako ga je vještica uvjeravala da je nedužna i da o tome ništa
ne zna, mladić je ugrabi i omota joj ručnik oko vrata, te ju stade daviti
govoreći: "Ne izliječiš li me, ubit ću te svojim rukama." Ne mogavši
vikati jer joj je lice već počelo otjecati i poprimati plavičastu boju, vje­
štica mu reče: "Pusti me i izliječit ću te." Mladić je pusti, a ona ga
potom rukom dotakne između bedara, te reče: "Sada imaš što želiš." I
mladić, ne pogledavši ga, ni dodirnuvši, osjeti da mu je ud vraćen pukim
vještičjim dodirom.
Sličnu nam je priču ispripovijedao časni otac iz dominikanske "Kuće
tornjeva", koji je u Redu uživao glas čestitoga i učenoga čovjeka. "Je­
dnoga dana", rekao je, "dok sam slušao ispovijedi, neki mi mladić tu­
žno povjeri da je izgubio svoje spolovilo. To me iznenadilo i nisam bio
spreman tako lako povjerovati u njegovu priču, jer mudri vele da je
lakoumnost obilježje bezbrižnih, no kada je mladić skinuo sa sebe
odjeću i pokazao mi to mjesto na tijelu, osobno sam se uvjerio da govori
istinu. Stoga sam ga nakon dugog promišljanja upitao sumnja li da ga
je netko začarao. Mladić mi potvrdi da sumnja u nekoga, ali da ta žena
sada živi u Wormsu. Rekao sam mu: 'Savjetujem te da je što prije po­
sjetiš, i pokušaš je omekšati najumilnijim riječima i obećanjima.' Tako
je i učinio i kada se nakon nekoliko dana vratio, zahvalio mi je govo­
reći da je sada potpun. Premda sam mu povjerovao, zatražio sam da
mi pokaže dokaz."
Valja, međutim, ukazati na neke stvari radi jasnijeg razumijevanja
onoga što je rečeno o ovoj materiji. Prvo, ne smije se vjerovati da ti
organi bivaju uistinu odstranjeni, jer ih demoni nekim opsjenarskim
umijećem prikrivaju tako da ih ljudi ne mogu ni vidjeti, ni osjetiti. A
to dokazuju autoriteti i argumenti, premda smo o tome prije govorili,
kada smo spomenuli riječi Aleksandra iz Halesa, koji tvrdi da je pres-
tigij vražja iluzija, koja ne nastaje nekom materijalnom promjenom,
već postoji samo u predodžbi čovjeka kojemu su omamljena unutarnja
ili vanjska osjetila.
S time u svezi valja istaknuti da su u slučaju o kojemu govorimo,
čovjeku bila omamljena dva vanjska osjetila, naime vid i dodir, a ne i
unutarnja, dakle, zdrav razum, mašta, mišljenje i pamćenje. (Ali, sv.
Toma tvrdi da ih ima samo četiri, jer on iz nekog razloga poistovjećuje
maštu i fantaziju, među kojima je mala razlika. Vidi sv. Toma, I, 79.)
Ta su osjetila, a ne samo vanjska, zavarana kada se čovjeku nešto priviđa
najavi ili u snu, a ne kada nešto ne može vidjeti.
To je slučaj kada se budnome čovjeku priviđaju stvari, kao, prim­
jerice, kada vidi da nešto proždire konja i jahača, ili kada misli da vidi
kako se čovjek pretvara u životinju ili, pak, misli da je on sam životinja
i da mora općiti s drugim životinjama. U tim slučajevima mu unutarnja
osjetila zavaravaju vanjska. Jer, vrag uz Božje dopuštenje, izvlači men­
talne slike, koje su dugo pohranjene u svojoj riznici, odnosno pamćenju,
ali ne iz uma u kojemu su pohranjene, već iz pamćenja koje je riznica
mentalnih slika i nalazi se u stražnjem dijelu glave, te ih unosi u maštu.
Pri tome ih toliko snažno utiskuje u maštu, da čovjek uslijed neodoljivog
poriva zamišlja konja ili životinju kada vrag iz njegova pamćenja izvla­
či takve slike. Stoga je prisiljen misliti da svojim vanjskim očima vidi
tu životinju, premda ona stvarno ne postoji. No, to mu se privida, jer
vrag u njegovoj mašti izaziva takve predodžbe.
A nimalo ne začuđuje što demoni mogu to činiti, kad isti učinak
proizvode i neki prirodni nedostaci, kao što je pokazano na primjeru
mahnitih melankoličnih ili manijakalnih ljudi, kao i pijanaca, koji nisu
sposobni razaznati vanjske pojave. Tako luđaci misle da vide neke
neobične zvijeri ili druge strahote, premda ih u stvarnosti ne vide. Vidi
što je o tome rečeno u pitanju naslovljenom: "Mogu li vještice navesti
ljudska srca na ljubav i mržnju."
I na kraju, razlog tomu je očit sam po sebi. Naime, budući da vrag
ima vlast nad nižim stvarima, osim nad dušom, kadar je u njima pro­
izvesti neke promjene kada mu to dopušta Bog, tako da se stvari čine
drukčijima nego što jesu. A to čini, kako sam spomenuo, zavaravajući
ili obmanjujući organ vida, tako da zamućuju neku jasno vidljivu stvar,
kao što se čovjeku nakon plača, radi nakupljenih tjelesnih sokova,
svjetlost čini drukčijom. Ili, pak, kako je gore rečeno, demon djeluje
na maštu preobražavajući mentalne slike. Ili uzburkava razne tjelesne
sokove, tako da krute i suhe tvari nalikuju vatri ili vodi. Tako neki ljudi
prisiljavaju ukućane da sa sebe skinu svu odjeću, jer umišljaju da pli­
vaju u vodi.
U svezi navedenoga, može se postaviti i pitanje jesu li takvim pri­
vidima u istoj mjeri podložni dobri i pokvareni, jer i vještice mogu
proizvesti neke druge tjelesne slabosti čak i u onima, koji su u stanju
milosti. Pozivajući se na Kasijana i ono što je u Drugom nagovoru na­
pisao o opatu Sirenu, odgovaramo da to ne mogu činiti. Iz toga proizlazi
da se za sve, koji su na takav način obmanjeni, ima pretpostaviti da
čine smrtni grijeh. Jer, on kaže, kako jasno proizlazi iz riječi sv. Antuna:
"Đavao ni na koji način ne može ući u čovjekov um ili tijelo, niti je
kadar prodrijeti u njegove misli, već samo onda ako je takva osoba prije
toga prestala razmišljati o svetim stvarima, i ako joj je um posve ogoljen
i lišen duhovnih misli."
Isto kazuje i Boetije u Utjesi filozofije15: "Dali smo ti takvo oružje
koje bi te sačuvalo od slabosti da ga nisi odbacio."
Kasijan na istome mjestu pripovijeda o dvije poganske vještice, od
kojih svaka bijaše zla na svoj način, koje su svojim čarolijama nepre­
stano slale demone u ćeliju sv. Antuna kako bi ga odande istjerali svojim
kušnjama. A toliko su mrzile toga sveca, jer su ga svakodnevno posje­
ćivali brojni ljudi. I, premda su mu ti demoni salijetali misli najoštrijim
trnjem, istjerao ih je čineći znak križa na čelu i prsima, i predajući se
dubokoj molitvi.
Stoga možemo reći da su svi koje demoni na takav način obmanjuju,
ne izazivajući kakve druge tjelesne slabosti, lišeni dara božanske mi-

15) 'Boetije'. 'De Consolatione Philosophiae'. Liber I, Prosa ii. "Atqui talia contuleramus
arma, quae nisi prius abiecisses, invicta te firmitate tuerentur. "
losti. Kako govori Tobija (vi): "Zao duh ima vlast nad onima koji uga­
đaju samo svojim strastima."
Navedeno potkrepljuje i odgovor na pitanje iz Prvoga dijela o tome,
mogu li vještice pretvarati ljude u životinje. Ondje smo govorili o dje­
vojci koja bijaše pretvorena u kobilu, u što je sama bila uvjerena, kao
i svi drugi koji su je vidjeli, osim sv. Makarija. Ali, kako demon nije
mogao zavarati svečeva osjetila, kada su mu doveli djevojku da je izli-
ječi, svetac u njoj nije vidio ždrebicu, već pravu ženu, iako su svi drugi
tvrdili da je nalikovala konju. Tako ih svetac svojim molitvama sve
oslobodi tog privida, govoreći da joj se to dogodilo jer se nije dovoljno
predavala svetim stvarima, niti se dovoljno često ispovijedala i pričeš-
ćivala. A kako zbog svoje čestitosti nije pristala na sramotan prijedlog
jednoga mladića, demon je preko nekog Zidova, koji je bio vještac,
začarao djevojku tako da ju je pretvorio u kobilu.
Naše zaključke možemo ukratko ovako izložiti: Demoni mogu radi
svoje koristi i iskušavanja, nanositi štetu dobrima u svjetovnim stvarima,
kao što su bogatstvo, slava i tjelesno zdravlje. O tome svjedoči primjer
Blaženoga Joba, kojega je demon napastovao u takvim stvarima. Ali,
dobri ne uzrokuju sami takve štete, jer ne mogu biti zavedeni ili natje­
rani u kakav grijeh, premda mogu podlijegati unutarnjim i vanjskim
tjelesnim kušnjama. Demoni, međutim, ne mogu dobre aktivno ili pa­
sivno napastovati takvim opsjenama.
Aktivno to ne mogu činiti, dakle, obmanjujući im osjetila, kao što
čine onima koji nisu u stanju milosti. Niti to mogu činiti pasivno, od­
stranjujući im spolovila kakvom opsjenom. Takvim radnjama nisu
mogli nauditi Jobu, a osobito nisu mogli nanijeti pasivnu štetu njegovoj
spolnoj moći. Jer Job bijaše tako krijepostan da je mogao reći: "Sa
svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu." ("...
a kamoli ženu drugoga čovjeka" - vulgata) Ipak, vrag zna da ima ve­
liku vlast nad grješnicima (vidi Luka, xi: "Dokle god jaki i naoružani
čuva svoj stan, u miruje sav njegov posjed.")
No, što se tiče prikrivanja muškoga uda opsjenama, može se posta­
viti pitanje je li demon kadar to činiti aktivno, pretpostavlja li se da
takvom opsjenom ne može pasivno zavarati one u stanju milosti. A to
se dokazuje time, da je onaj koji je u stanju milosti obmanjen, jer ne vidi,
a trebao bi vidjeti svoj ud na pravome mjestu, dok ga onaj koji misli
da mu je taj organ odstranjen, kao i drugi promatrači, ne vidi. No, ta se
tvrdnja suprotstavlja gore rečenome. Može se reći da je aktivan gubi-
tak manji od pasivnog, pri čemu se pod aktivnim gubitkom razumije­
va gubitak onoga koji izvana vidi taj gubitak, a ne onaj koji ga osobno
trpi. Dakle, premda čovjek u stanju milosti može vidjeti tuđi gubitak, a
u tom je smislu vrag zavarao njegova osjetila, on ne može pasivno trpjeti
taj gubitak na svome tijelu, odnosno, ne može, primjerice, trpjeti gu­
bitak svoga uda jer nije podložan požudi. S obzirom na to, točna je i
suprotna tvrdnja, kako je anđeo rekao Tobiji: "Zao duh ima vlast nad
onima koji ugađaju samo svojim strastima."
Što nam, dakle, valja misliti o onim vješticama, koje na takav način
običavaju skupljati muške udove u velikome broju, katkad dvadeset ili
trideset odjednom, koje potom stavljaju u ptičja gnijezda, ili ih zatva­
raju u sanduk, gdje se pokreću kao živi organi i jedu zob i žito, što su
mnogi svojim očima vidjeli i posvjedočili? Valja reći da su sve to vražja
djela, jer on na opisan način obmanjuje osjetila onih koji ih gledaju.
Tako jedan čovjek pripovijeda da mu je neka vještica obećala da će mu
vratiti ud koji je izgubio. Naredila mu je da se uspne na određeno drvo,
i da iz gnijezda u kojemu je bilo više muških udova, odabere jedan i
da ga uzme. A kada je uzeo najveći, vještica mu reče: "Ne smiješ uzeti
taj, jer on pripada župnom svećeniku."
Sve te stvari izvode demoni opsjenama na način kako smo opisali,
obmanjujući organ vida tako što u mašti pretvaraju predodžbe iz uma.
I ne smije se tvrditi da su ti vidljivi organi demoni u poprimljenim or­
ganima, kako se katkad prikazuju vješticama i ljudima u poprimljenim
zračnim tijelima i s njima tako opće. A to je stoga, što taj privid proiz­
vode na lakši način, naime, izvlačeći iz riznice pamćenja unutarnju
mentalnu sliku, koju potom utiskuju u maštu.
A ako bi itko želio reći da bi one to mogle raditi na sličan način, kada
se govori da opće s vješticama i drugim ljudima u poprimljenim tijelima;
tj. da bi mogle uzrokovati takve prikaze promjenom mentalnih slika u
mašti, tako da kada su ljudi mislili da su u poprimljenim tijelima bili
prisutni demoni, zapravo je to bila tek iluzija prouzročena takvom pro­
mjenom mentalnih slika u unutarnjoj percepciji.
Valja primijetiti da demon, koji se samo želi pokazati u ljudskom
obličju, ne mora poprimati tijelo, jer to može učiniti i spomenutom ilu­
zijom. No, nije točno da demon pri tome ne želi ostvariti i neku drugu
svrhu, jer je možda naumio s njima razgovarati, jesti i izvoditi druge
opačine. A da bi to mogao činiti, mora biti prisutan, radi čega im se
prikazuje u poprimljenom tijelu. Kako veli sv. Toma: "On djeluje ondje
gdje je anđeoska sila."
Nadalje se može postaviti pitanje postoji li razlika između načina
odstranjivanja spolovila, ako ga demon može odstraniti sam i bez po­
moći vještice. Uz ono što je već rečeno u Prvome dijelu pod pitanjem:
"Mogu li vještice odstraniti muško spolovilo", dodajemo da demon,
kada to čini sam, tada stvarno odstranjuje spolovilo i ponovno ga vraća
kada je to potrebno. Nadalje, odstranjivanje toga organa popraćeno je
povredom i osjećajem boli. Treće, demon to čini samo kada ga na to pri­
sili dobri anđeo, jer ga time lišava velikog izvora njegove osobne dobiti.
Naime, dobri anđeo zna da vrag ima veću vlast nad spolnim činom, nego
nad drugim ljudskim radnjama, jer mu takvu vlast, kako je rečeno, do­
pušta Bog. Međutim, nijedna gore navedena točka ne može se primi­
jeniti na vražje radnje, koje čini posredstvom vještica i uz Božje dopu­
štenje.
Postavi li se pitanje nanosi li demon radije štetu ljudima i ostalim
stvorenjima sam ili uz pomoć vještice, odgovaramo da se ta dva slučaja
ne mogu usporediti. Naime, demon je bez dvojbe pripravniji nanositi
zlo posredstvom vještica, poglavito stoga što time nanosi veću uvredu
Bogu, jer mu otima vlast nad Njegovim stvorenjem. A kada je Bogu
nanesena tako velika uvreda, On vragu daje veću moć u nanošenju zla
ljudima. I treće, vrag to čini radi svoga najvećega cilja, naime, unište­
nja duša.

VIII. POGLAVLJE
O načinu na koji pretvaraju ljude u životinje.
ještice, međutim, uz pomoć đavla pretvaraju ljude u životinje (jer
V to je njihov glavni način transmutacije), premda je to dovoljno
dokazano u X. pitanju Prvoga dijela ove knjige, gdje razmatramo mogu
li vještice činiti takve stvari. Ipak, budući da se ondje izneseni argu­
menti i odgovori, nekima možda mogu činiti nejasnima, osobito jer
nisu potkrijepljeni stvarnim primjerima, a nije objašnjeno ni na koji se
način tako preobražavaju, u ovom izlaganju razjašnjavamo neke dvojbe.
Prije svega ističemo da se riječi Kanona (26, Q. 5, Episcopi), ne smiju
tumačiti na način na koji ih pogrešno razumijevaju čak i mnogi učeni
ljudi, koji se ne ustručavaju javno propovijedati da čak ni demoni svojom
moći ne mogu izvoditi takve opsjenarske transmutacije. Često smo
ukazivali na štetnost takvoga učenja po vjeru koje, osim toga, prido­
nosi povećanju broja vještica koje uživaju u takvim propovijedima.
Takvi propovjednici, kako smo ustvrdili, dotiču samo vanjsku po­
vršinu Kanona, zanemarujući unutarnje značenje njegovih riječi. Jer
se tvrdi: "Svatko tko vjeruje da se neko stvorenje može načiniti ili
promijeniti na bolje ili na gore, ili preobraziti u kakvo drugo obličje ili
priliku, bez djelovanja samoga Stvoritelja, koji je sve stvorio i po
kojemu je sve nastalo, bez sumnje je nevjernik..."
Čitatelj tu mora obratiti pozornost na dvije osnovne stvari. Prvo, na
riječ 'načiniti' i, drugo, na rečenicu 'preobraziti u neko drugo obličje'.
Riječ 'načiniti' valja razumjeti na dva načina, naime, u značenju 'stva­
ranja' ili prirodnog sazdavanja. A što se tiče prvoga značenja, 'stvarati'
može samo Bog, koji u Svojoj beskonačnoj moći može stvoriti nešto ni
iz čega.
No, što se tiče drugoga značenja, valja ukazati na razliku među stvore­
njima. Naime, neka su stvorenja savršena, kao što je čovjek, magarac,
itd., dok su druga nesavršena, a takve su zmije, žabe, miševi i dr., koje
mogu nastati zbog truljenja. Kanon jasno govori o prvoj, a ne o drugoj
vrsti stvorenja. Naime, to dokazuje blaženi Albert u svojoj raspravi O
životinjama, gdje postavlja pitanje mogu li demoni stvoriti prave ži­
votinje, pri čemu odgovara da mogu stvarati samo nesavršene životinje,
ali da to ne mogu činiti trenutačno, poput Boga, već zbog nekog, čak
i iznenadnog kretanja, o čemu svjedoči primjer čarobnjaka iz Knjige
Izlaska (vii). Čitatelj se po želji upućuje na neke primjedbe uz pitanje
koje navodimo u Prvome dijelu, kao i na odgovor na prvi argument.
Drugo, tvrdi se da demoni ne mogu transmutirati stvorenja. U svezi
toga, možemo reći da postoje dvije vrste transmutacije, naime, supstan­
cijama i akcidentaina. A dvije su vrste akcidentalne transmutacije. Jedna
se očituje u prirodnom obliku neke vidljive stvari, a druga u obliku
koji prirodno ne pripada vidljivoj stvari, već postoji samo u organima
i osjetilima promatrača. Kanon govori o prvoj vrsti, a osobito o formal­
noj i stvarnoj transmutaciji, koja je pretvaranje jedne tvari u drugu. A
to može činiti samo Bog, koji je Tvorac takvih zbiljskih tvari. No, Ka­
non govori i o drugoj vrsti transmutacije, koju đavao može izvršiti uz
Božje dopuštenje, kada izaziva neke bolesti i pridaje neko prividno
obličje akcidentalnom tijelu. To je slučaj kada se čovjeku privida da mu
je lice gubavo ili tomu slično.
No, ovdje nije riječ o takvim stvarima, već o prividima i opsjenama,
zbog kojih stvari izgledaju kao da su preobražene. A tvrdimo da Ka­
non ne može isključiti takve transmutacije, jer je njihovo postojanje
potvrđeno autoritetom, razumom i iskustvom. Tako sv. Augustin iznosi
neka iskustva u 17. poglavlju XVIII. knjige Države Božje i argumen­
tima kojima ih dokazuje. On, naime, između ostalog, spominje i onu
čuvenu čarobnicu Kirku, koja je opsjenom pretvorila Odisejeve drugove
u svinje; kao i slučaj kada su neke gostioničareve žene pretvorile svoje
goste u tovarne životinje. Spominje i Diomedove drugove, koji bijahu
pretvoreni u ptice, što su još dugo nakon toga letjele iznad Diomedo-
va hrama, te Prestancija koji je izjavio da se njegov otac pretvorio u
konja, i da je zajedno s drugim konjima nosio žito.
Odisejevi su drugovi bili samo prividno pretvoreni u životinje, ili im
je vid bio obmanjen, jer ta je čarobnica iz riznice njihova pamćenja
izvukla slike životinja, i utisnula ih u njihovu maštu. Tako je, na način
koji smo već objasnili, utječući na druga osjetila i organe promatrača,
proizvela maštovnu predodžbu, radi koje su mislili da vide životinje.
Kasnije ćemo, međutim, pokazati kako te stvari mogu činiti demoni bez
nanošenja ikakvih povreda.
Valja istaknuti da je u slučaju gostiju, koje su žene pretvorile u to­
varne životinje, te Prestancijeva oca koji je mislio da je konj i da nosi
žito, bila riječ o trostrukoj obmani.
Prvo, ti su ljudi zbog opsjene mislili da su pretvoreni u tovarne ži­
votinje, a to je pretvaranje bilo izvedeno na način koji smo već opisali.
Drugo, demoni su u nevidljivim obličjima sami nosili teške terete.
Treće, oni kojima su drugi nalikovali životinjama, isto su mislili i za
sebe. To se dogodilo Nabukodonozoru, koji je sedam godina jeo travu
poput goveda.16
A što se tiče Diomedovih drugova pretvorenih u ptice, koje su letjele
iznad njegova hrama, valja reći daje taj Diomed bio jedan od Grka koji
je sudjelovao u opsadi Troje. Kada je odlučio vratiti se kući, potonuo
je zajedno sa svojim drugovima u moru. Nakon toga je neki idol pre­
dložio da ga uvrste među bogove i izgrade mu hram. Stoga su demoni,
a ne njegovi drugovi, dugo vremena nakon toga zavaravali ljude tom
neistinom, leteći oko toga hrama u poprimljenim ptičjim tijelima.

16) 'Govedo'. 'Daniel', 4:30: "I smjesta se riječ izvrši na Nabukodonozoru: bi izgnan iz dru­
štva ljudi, jeđaše travu kao goveda, prala ga rosa nebeska; vlasi mu narastoše poput orlova
perja, a njegovi nokti kao ptičje pandže."
Na pitanje jesu li demoni mogli zavarati promatrače na gore spo­
menut način, naime utječući na njihove mentalne slike, a ne preuzima­
jući zračna tijela nalik pticama, odgovaramo da jesu.
Jer, neki misle (kako kazuje sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija,
dist. 8, čl. 2) da nijedan anđeo, dobar ili zao, nije nikada poprimio tje­
lesno obličje, već da su sva njihova pojavljivanja o kojima čitamo u
Svetome pismu, bila rezultat kakve uobrazilje ili maštovite predodžbe.
Mudri svetac ovdje ukazuje na razliku između uobrazilje i mašte. Jer,
uobrazilju može izazvati vanjski predmet koji je vidljiv, ali izgleda
drugačiji nego što jest, dok maštovita predodžba ne mora nužno biti
izazvana nekim vanjskim predmetom, već i unutarnjim mentalnim sli­
kama utisnutima u maštu.
S obzirom na takvo njihovo stajalište, zaključujemo da demoni nisu
u poprimljenim ptičjim tijelima letjeli umjesto Diomedovih drugova,
već da je to bila samo fantastična i zamišljena predodžba, proizašla us­
lijed utjecaja na mentalne slike, itd.
Ali, učeni svetac osuđuje takvo stajalište kao pogrešno (premda ga
ne označuje heretičkim jer proizlazi iz pobožnog vjerovanja), premda
su takva pojavljivanja dobrih i zlih anđela katkad možda uistinu bila
prividna, i nije bilo riječ o poprimljenim tijelima. Međutim, kako veli,
sveci se slažu da su se anđeli pojavljivali i pred tjelesnim očima i to u
poprimljenom tijelu. A Sveto pismo više govori o tjelesnim, nego li o
prividnim ili opsjenarskim pojavljivanjima. Stoga za sada možemo o
vizijama, poput onih u slučaju Diomedovih drugova, reći da, premda
su se njegovi drugovi možda doista, zbog neke demonske radnje, pri­
kazivali u mašti promatrača na način koji smo opisali, vjerojatnije je
da su to bili demoni u zračnim tijelima nalik pticama ili su, pak, demo­
ni poslali neke druge, prirodne ptice da ih predstavljaju.

IX. POGLAVLJE
Kako demoni mogu ući u ljudsko tijelo i glavu bez njihova
povređivanja, kada opsjenom proizvode takve preobrazbe.
to se tiče načina izvođenja takvih prividnih transmutacija, može­
Š mo postaviti i sljedeća pitanja: nalaze li se pritom demoni u tijelima
i glavama onih koje obmanjuju, i imaju li se potonji stoga smatrati op­
sjednutima; kako se mentalna slika može bez povrede unutarnjih osje-
tila, prenijeti iz jednog u drugo unutarnje osjetilo; i ima li se takva radnja
smatrati čudesnom.
Prvo nam valja iznova ukazati na razliku između takvih privida, jer,
katkad se pri tome utječe samo na vanjska osjetila, a katkad obmanjena
unutarnja osjetila utječu na vanjska.
U prvom slučaju vrag može izvesti opsjenu vanjskim prividom i ne
ulazeći u vanjska osjetila; kao u slučaju kada želi sakriti neko tijelo
umetanjem nekog drugog tijela, ili na kakav drugi način; ili kada sam
poprima tijelo i prikazuje se promatraču.
No, demon u drugom slučaju mora ući u glavu i osjetila. A to do­
kazuje autoritet i zdrav razum.
Neodrživa je tvrdnja da se dva stvorena duha ne mogu istodobno
nalaziti na istome mjestu i da duša prožima čitavo tijelo. To se pobija
autoritetom sv. Ivana Damaščanskoga, koji kaže: "Anđeo je ondje gdje
djeluje." A sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 7, 51. 5, veli: "Svi
anđeli, dobri i zli, svojom prirođenom moći, koja natkriljuje svu tjele­
snu moć, mogu preobražavati naša tijela."
To je posve točno, ne samo s obzirom na odličnost njihove naravi,
već i stoga što anđeli upravljaju čitavim mehanizmom svijeta i svim
tjelesnim bićima. Tako tvrdi sv. Grgur u 4. dijalogu: "U ovome vidlji­
vome svijetu nevidljivo stvorenje sve uređuje." Dakle, svim tjelesnim
stvarima upravljaju anđeli koje crkveni naučitelji, ali i filozofi nazivaju i
silama koje pokreću zvijezde. To jasno proizlazi i iz činjenice da duše
upravljaju tijelima, kao što zvijezde i sile koje ih pokreću, upravljaju
svim drugim tvarima. Čitatelj se upućuje na izreke sv. Tome u Prvome
dijelu, 90. pit, 1. čl.
Iz navedenoga zaključujemo da su demoni, budući da djeluju ondje
gdje su prisutni, prisutni i u mašti i unutarnjim osjetilima kada ih ob­
manjuju.
Nadalje, premda u dušu može ući samo Bog koji ju je i stvorio,
demoni mogu, uz Njegovo dopuštenje, ući u naša tijela. Pritom mogu
utjecati na unutarnje moći povezane s tjelesnim organima. Na taj način
utječu na organe u onoj mjeri, u kojoj utječu na unutarnja osjetila, kako
smo prethodno pokazali: demon, naime, može izvući neku sliku pohra­
njenu u jednome od osjetila; kao što iz pamćenja, pohranjenog u straž­
njem dijelu glave, izvlači sliku konja i tu fantazmu premješta u središnji
dio glave, gdje se nalazi osjetilo mašte; i na kraju ih premješta u osjetilo
promišljanja, koji se nalazi na prednjoj strani glave. Pritom izaziva
takvu iznenadnu promjenu i zbrku, da čovjek neizbježno misli da vidi
zbiljske stvari. To se može jasno pokazati primjerom luđaka i drugih
umobolnika.
Jednostavno je odgovoriti na pitanje kako to može činiti, a da ne uz­
rokuje bol u glavi. Jer, prije svega, on ne izaziva stvarnu fizičku prom­
jenu u organima, već samo pokreće mentalne slike. I, drugo, ne izaziva
te promjene ubacivanjem kakvog aktivnog svojstva, koje bi neizbje­
žno uzrokovalo bol, budući da sam demon nema takvih tjelesnih svoj­
stava, pa stoga može djelovati bez uporabe takvog svojstva. Treće, kako
je rečeno, te transmutacije vrši samo premještanjem iz jednog organa
u drugi, a ne drugim gibanjima koja katkad uzrokuju bolne preobrazbe.
A što se tiče prigovora da dva duha ne mogu istodobno postojati na
istome mjestu, i da se demon ne može nalaziti u glavi, budući da u njoj
počiva duša, odgovaramo kako se smatra da duša počiva u središtu srca,
kroz koje izlijeva život u sve organe. To možemo pokazati na primjeru
pauka, koji u središtu svoje mreže osjeća kada je dotaknut neki njezin dio.
Međutim, sv. Augustin u knjizi O duhu i duši17 veli da je duša sve
u svemu i sve u svakome dijelu tijela. Pretpostavimo li da duša počiva
u glavi, vrag u njoj ipak može djelovati, a pri tome djeluje drukčije od
duše. Duša djeluje u čitavome tijelu, nadahnjujući ga i prožimajući
životom. Tako ona ne postoji samo na jednome mjestu, već u čitavom
biću. Vrag, međutim, djeluje u određenom dijelu tijela i na određenome
mjestu, izazivajući promjene u mentalnim slikama. Prema tome, budući
da se njihova zasebna djelovanja međusobno ne sukobljavaju, oba
mogu istodobno postojati u istome dijelu tijela.
Postavlja se i pitanje treba li smatrati da su takvi ljudi opsjednuti ili
pomahnitali, odnosno, jesu li ih opsjeli demoni. To pitanje valja razmo­
triti s dva gledišta. Naime, može li demon posredstvom vještica opsje­
dnuti čovjeka, odnosno, njime stvarno i tjelesno zavladati. S obzirom
na težinu ovoga pitanja, posebno ga raspravljamo u sljedećem poglavlju.
No, što se tiče dvojbe imaju li se svjetovne radnje vještica i demona
smatrati čudima ili nadnaravnim djelima, odgovaramo da to doista je­
su, ukoliko nadilaze prirodni red kakav poznajemo, i ako ih čine nama
nepoznata stvorenja. No, nisu u pravom smislu čuda, poput onih koja

17) 'O duši'. Rasprava 'DeNatura et Origine Animae' napisana je krajem 419. god.
nadilaze red čitave stvorene prirode, kao što su to čuda Božja i sveta­
ca. (Vidi što je napisano u Petom pitanju Prvoga dijela ove knjige, u
pobijanju treće zablude.)
No, neki tvrde da se takva djela ne smiju smatrati čudima, već vražjim
djelima, a to stoga što je svrha čudesa osnaživanje vjere, pa se ona ne
smiju pripisivati njezinu neprijatelju. Isto i radi toga, što Apostol naziva
18
znakove Antikristove lažnim znamenjem.
Prije svega valja istaknuti da je mogućnost izvođenja čuda dar slo­
bodno udijeljene milosti. A izvoditi ih mogu zli ljudi i duhovi u granica­
ma svoje prirođene moći.
Stoga se čuda koje izvode dobri razlikuju barem na tri načina od
onih koje izvode zli. Prvo, dobri očituju znakove posredstvom božanske
moći, na takav način da ona nadilaze granice njihove prirođene moći,
kao što je moć uskrsavanja mrtvih i slična takva djela, koja demoni ne
mogu izvoditi u stvarnosti, već samo prividno. Tako je i Simun Mag
okrenuo glavu mrtvaca. No, takva su očitovanja kratkotrajna. Drugo,
ta se čuda razlikuju prema njihovoj korisnosti. Tako su čuda koja iz­
vode dobri ljudi korisna, jer njima ozdravljaju ljude i čine slična djela.
Ali, čuda koja izvode vještice su štetna i beskorisna, kao kada lete zra­
kom, obamiru udove ljudima ili čine slične radnje. A sv. Petar ukazuje
na tu razliku u Klementovu Itinerariumu.19
Treća se razlika odnosi na vjeru. Čuda koja izvode dobri služe osna­
živanju vjere i krijeposnoga života, dok su čuda opasnih izrazito štetna
za vjeru i pravednike.
Razlikuju se i prema načinima izvođenja. Tako dobri izvode čuda
pobožnim i bogobojaznim zazivanjima božanskog imena, dok ih vje­
štice i pokvareni izvode svojevrsnim mahnitim zazivanjima demona.
I Apostol je s pravom nazvao vražja djela lažnim čudesima20, jer su
takva čuda koja se izvode uz Božje dopuštenje, u jednom smislu istinita,
a u drugom lažna. Istinita su jer ih vrag izvodi u granicama svoje moći,
a lažna kada on prividno izvodi djela koja nadilaze njegovu moć, kao
što je uskrsavanje mrtvih i ozdravljenje slijepih. Jer, kada navodno

18) 'Apostol'. Sv. Pavao, '2 Poslanica Solunjanima, 2:8,9'


19) 'Itinerarium.' Pseudo-Klementine.
20) 'Lažna čudesa'. Druga poslanica Solunjanima, 2:8,9: "Tada će se otkriti Bezakonik ...
njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima."
izvodi prvo čudo, on zapravo ulazi u tijelo mrtvaca, ili ga na neki način
uklanja i prikazuje se umjesto njega u poprimljenom zračnom tijelu; a
u drugome slučaju oduzima vid opsjenom, i potom ga iznenada ponov­
no vraća, uklanjajući tu nesposobnost koju je sam izazvao, a ne oba­
sjavajući unutarnja osjetila, kako kazuje legenda o Bartolomeju. Uistinu,
može se reći da su sva čudesa koja izvode Antikrist i vještice lažna
znamenja jer, im je jedini cilj obmana. Vidi što kaže sv. Toma u de Vir-
tute Daemonum, dist. 8.
Ovdje možemo navesti i razlikovanje čudesnoga djela i čuda, izlo­
ženo u Kompendiju teološke istine. Čudo pretpostavlja ispunjenje četi­
riju uvjeta. Prvi je taj da ga izvodi Bog; prema drugome, ono mora
nadilaziti sustav prirode kakvu poznajemo; treći je uvjet da se čudo mora
očitovati; i četvrto, mora doprinositi potvrdi vjere. A kako vještičja
djela ne ispunjavaju prvi i posljednji uvjet, valja ih nazivati čudesnim
djelima, a ne čudima.
To možemo objasniti i na sljedeći način. Premda se za vještičja djela
u izvjesnom smislu može reći da su čudesna, neka su čuda nadnaravna,
neka neprirodna, a neka vrhunaravna. Nadnaravna su kada se ne mogu
usporediti ni sa čime svojstvenim prirodi ili prirodnoj moći, kao što je
djevičansko rođenje. Neprirodna su kada protuslove uobičajenom
tijeku prirode, ali ne nadilaze njezine granice, kao što je ozdravljenje
slijepca. A vrhunaravna su kad su učinjena na način sukladan prirodi,
kao što je pretvaranje štapova u zmije, što se, međutim, može proiz­
vesti i na prirodan način, uslijed dugog truljenja sjemena, pa se stoga
djela čarobnjaka mogu nazvati čudesnima.
To vrijedi pokazati na stvarnome primjeru, koji ćemo podrobno obja­
sniti. U jednome gradu u strasburškoj biskupiji, čije bi ime ovdje bilo
neprimjereno navesti, neki je radnik sjekao drva za potpalu. Iznenada
se pred njim pojavila velika mačka i počela ga napadati, a dok ju je od
sebe odbijao, pojavila se druga, još veća mačka, koja ga poče još žešće
napadati. I, gle, dok se tako pokušavao od njih obraniti, jer su mu ska-
kale po glavi i licu, pojavi se i treća mačka, koja mu stade gristi i grepsti
noge. Prestravljen i, kako je sam rekao, obuzet panikom kakvu do tada
nikada nije doživio, čovjek se prekriži i krene se boriti s mačkama koje
su u skupinama izlazile iz šume, bacajući mu se na lice i grlo, te ih s
velikom mukom uspije od sebe odbaciti, udarajući ih u glave, noge i leđa.
Nakon gotovo sat vremena, kada se čovjek ponovno vratio svome po-
slu, dođoše do njega sluge gradskih magistrata, te ga kao zločinca od-
vedoše pred sudskog podvornika i suca. A taj sudac, koji mu se odbijao
približiti i saslušati ga, zapovijedi da ga bace u najdublju tamnicu je­
dne kule ili zatvora, gdje bijahu utamničeni osuđenici na smrt. Čovjek
je tri dana očajnički uvjeravao zatvorske čuvare da mu ondje nije mjesto,
jer nije počinio nikakav zločin. No, što su češće čuvari pokušavali za
njega ishoditi saslušanje pred sucem, ovaj ih je iznova odbijao, najoš­
trije izražavajući svoju srdžbu i ogorčenost, što se tako veliki zločinac
usuđuje isticati svoju nedužnost, kada sve činjenice nepobitno doka­
zuju strahotu njegova zločina. Ali, premda ga čuvari nisu uspjeli prido­
biti, drugi su ga magistrati savjetovali da odobri zatvoreniku saslušanje.
Kada je, tako, izveden pred suca, koji ga je i dalje odbijao pogledati,
siroti se čovjek u nazočnosti ostalih prisjednika, baci pred njim na ko­
ljena, preklinjući da mu kažu zašto ga je zadesila takva nesreća. I sudac
mu se ljutito obrati riječima: "Ti opaki i pokvareni čovječe, zašto ne
priznaš svoj zločin? Toga si dana u toliko sati pretukao tri ugledne žene
ovoga grada, koje još uvijek leže nepokretne u svojim posteljama." I
siroti se čovjek prisjeti događaja koji su se zbili toga dana u određeno
vrijeme, te reče: "Nikada u svome životu nisam udario ili pretukao ženu,
a pouzdani će svjedok potvrditi da sam toga dana u određeno vrijeme
sjekao drva. A sat vremena nakon toga, vaše su me sluge zatekle kako još
uvijek obavljam taj posao." Sudac iznova srdito reče: "Čujte kako po­
kušava prikriti svoj zločin! Žene plaču od nanesenih im udaraca, po­
kazujući svoje ožiljke i javno su posvjedočile da ih je pretukao." Siroti
se čovjek potom konačno prisjeti toga događaja, te reče: "Sjećam se da
sam tada udarao neka stvorenja, ali to nisu bile žene." Zapanjeni mu suci,
stoga, narede da im opiše ta stvorenja i on im ispripovijeda sve što se tada
dogodilo, a kako sam gore opisao. Zaprepašteni suci shvatiše da je to bilo
vražje djelo, te oslobodiše sirotoga čovjeka, zapovjedivši mu da o tome
nikome ne govori. No, ti događaji se nisu mogli sakriti od ondje prisutnih
pobožnih i gorljivih vjernika.
U svezi te priče možemo postaviti pitanje, jesu li se sami demoni
pokazali tome čovjeku u poprimljenim obličjima, ili su to bile vještice,
koje su se nekom opsjenom preobrazile u te životinje. Odgovaramo da
je vjerojatnije bila riječ o drugome slučaju, premda je moguće da su to
učinili sami demoni. Jer, ako su demoni u obličju mačaka napali radnika,
mogli su iznenada prenijeti zrakom žene njihovim kućama, s ožiljcima
i masnicama koje je čovjek nanio demonima u poprimljenim tijelima
mačaka. I nema nikakve dvojbe da su žene prije toga s njima sklopile
ugovor. Jer, na isti način mogu nauditi osobi koju žele začarati, proba­
dajući iglama neku sliku ili voštanu figuru, koja predstavlja tu osobu.
To se može potkrijepiti mnogim primjerima.
Neodrživ je prigovor da su žene koje su pretrpjele takve povrede bile
nedužne, jer iz prethodno navedenih primjera jasno proizlazi da se po­
vreda može nanijeti čak i nedužnome, koji nije ni svjestan da mu vješti­
ca nanosi štetu pomoću neke umjetne slike. No, taj primjer nije prikla­
dan, jer posve je drukčija situacija kada povredu nanosi vrag pomoću
vještice, nego kada to čini bez nje. Naime, demon u poprimljenom živo­
tinjskom tijelu prima udarce, koje potom prenosi na osobu koja je s njime
vezana ugovorom, i koja dobrovoljno na to pristaje. Stoga na takav
način može povređivati samo one, koji su s njime sklopili ugovor i koji
su radi toga krivci, a nikada nedužni. No, kada demon želi nanositi po­
vrede pomoću vještica, tada uz dopuštenje Boga, koji želi osvetiti tako
velik zločin, često povređuju čak i nedužne.
Demoni, ipak, katkad sami, uz Božji pristanak, povređuju čak i ne­
dužne. Tako su strašnim kušnjama napastovali blaženoga Joba, premda
nisu osobno izvodili ta djela, niti su se poslužili kakvom utvarom, kao
u primjeru one mačke koji smo naveli, životinje koja je u Svetome pismu
prikladan simbol podmuklih nevjernika, kao što je pas simbol propovje­
dnika. Mačke, naime, uvijek jedne drugima postavljaju zamke. A sim­
bol je utemeljitelja Reda propovjednika pas koji laje na heretike.
Stoga se pretpostavlja da su one tri vještice napale radnika na drugi
način, ili stoga što im prvi nije bio po volji ili, su, pak, drugim zadovo­
ljile svoju znatiželju.
A to su učinile ovako. Prije svega, na to ih je nagovorio demon, da­
kle, to nisu učinili demoni na nagovor vještica. Jer, kako vještice često
priznaju u svojim iskazima, demoni ih neprestano potiču na zlodjela,
tako da su ih prisiljene činiti više nego što to žele. I posve je vjerojatno
da vještice nisu same odlučile napasti sirotoga čovjeka.
Štoviše, nema nikakve dvojbe da su ih na to nagovorili demoni, koji
su dobro znali da će Bogu veću uvredu nanijeti očitim zločinom koji
ostane nekažnjen, što će istodobno potkopati katoličku vjeru i doprinijeti
povećanju broja vještica. Nadalje, ishodivši njihov pristanak, demoni
su zahvaljujući svojoj duhovnoj moći, koja nadmašuje svu tjelesnu
moć, s lakoćom prenijeli njihova tijela. Treće, nakon što su ih na opisan
način nekom opsjenom pretvorili u životinje, morale su napasti radnika.
Demoni ih pri tome nisu branili od njegovih udaraca, premda su i to
mogli s lakoćom učiniti. Umjesto toga, dopustili su radniku da ih pretuče,
znajući da će ljudi koji nisu bili tako gorljivi branitelji vjere, ostaviti
taj zločin nekažnjen.
Poznata nam je i priča o svecu, koji je ugledao demona u obličju
pobožnoga svećenika koji je propovijedao u crkvi. Znajući u svome
srcu daje to vrag, svetac je budno pratio njegove riječi, kako bi usta­
novio propovijeda li ljudima istinu ili laž. Uvjerivši se da je besprije­
korno i pokudno govorio o grijehu, pristupi mu nakon završetka mise
i upita zašto je tako govorio, na što mu vrag odgovori: "Propovijedam
istinu znajući da će to Boga više uvrijediti, jer oni samo slušaju riječ,
ne provodeći je u djelo, čime dodatno ostvarujem svoj cilj."

X. POGLAVLJE
O načinu na koji demoni posredstvom vještičjih radnji,
katkad stvarno opsjedaju ljude.
prethodnom smo poglavlju pokazali, kako demoni mogu ući u
U glavu i druge dijelove ljudskoga tijela, i premještati unutarnje
mentalne slike s mjesta na mjesto. No, netko bi mogao prigovoriti, da
demoni ne mogu na nagovor vještica u potpunosti opsjednuti ljude ili
bi, pak, mogao dvojiti o različitim načinima na koji tako opsjedaju ljude,
bez obzira na vještice. Kako bismo uklonili te dvojbe, valja nam objasni­
ti tri stvari. Prvo, različite metode opsjedanja. Drugo, kako demoni na
nagovor vještica i uz pristanak Božji, katkad opsjedaju ljude. A na kon­
cu nam valja potkrijepiti naše argumente činjenicama i primjerima.
Što se tiče prvog objašnjenja, moramo izdvojiti onaj uobičajen na­
čin na koji demon opsjeda čovjeka koji čini smrtni grijeh. O tome govori
sv. Toma u 3. pitanju 3. knjige, gdje razmatra dvojbu da li demon uvi­
jek supstancijalno (suštinski) opsjeda čovjeka koji čini smrtni grijeh.
A ta dvojba izvire iz činjenice da Duh Sveti koji prebiva, uvijek proži­
ma čovjeka milošću, kako veli Prva poslanica Korinćanima, iii:
"Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama." A budući da je grijeh
opreka milosti, čini se da na istome mjestu djeluju dvije suprotstavlje­
ne sile.
Ondje dokazuje da se opsjednutost čovjeka može protumačiti na
dva načina: s obzirom na dušu, ili s obzirom na tijelo. A što se tiče prvo­
ga, demon ne može opsjesti dušu, jer u nju može ući samo Bog. Stoga
demon nije na taj način uzrok grijeha, jer Duh Sveti dopušta duši da
ga sama počini. Stoga među njima nema sličnosti.
No, što se tiče tijela, možemo reći da demon može opsjesti čovjeka
na dva načina, kao što postoje i dvije vrste ljudi: oni koji su u stanju gri­
jeha, i oni koji su u stanju milosti. S obzirom na prvi način, možemo
reći da se smatra kako čovječji um, uznemiren svakojakim kušnjama,
poput broda bez kormila, nastanjuje vrag, budući da činjenjem smrt­
noga grijeha počinje služiti upravo njemu, ukoliko ga on izvana potiče
na grijeh, utječući mu na osjetila ili maštu.
Vrag može i stvarno opsjednuti čovjeka, kao u slučaju mahnitih
ljudi. No, kako ćemo pokazati, to potpada pod pitanje kazne, a ne grijeha.
A tjelesne kazne nisu uvijek posljedica grijeha, već se katkad nanose
grješnicima, a katkad nedužnima. Prema tome, nedokučivom dubinom
Božjeg suda, demoni mogu opsjedati i one, koji nisu i one koji jesu u sta­
nju milosti. A premda takvo opsjedanje nije osobito bitno za naše istra­
živanje, naveli smo ga kako bismo otklonili dvojbe onih, koji misle da
demoni na zahtjev vještica i uz pristanak Boga, ne mogu katkad sup-
stancijalno opsjedati ljude.
S obzirom na to, možemo reći da demoni i na nagovor vještica mogu
na pet načina povređivati i opsjedati ljude, kako to čine i sami, bez nji­
hove pomoći. A to stoga što time nanose veću uvredu Bogu, koji im
tada daje veću moć u napastovanju ljudi posredstvom vještica. Sada
ćemo ukratko opisati te načine, izuzimajući činjenicu da nekad napadaju
ljude u njihovim vanjskim dobrima: tako katkad napastuju samo njihova
tijela; nekad i tijela i unutarnja osjetila; katkad ih napastuju samo iz­
vana i iznutra; neke, pak, ljude lišavaju razuma, a neke pretvaraju u ne­
razumne životinje. O tim ćemo načinima posebno govoriti.
No, prije toga, da održimo slijed našeg istraživanja, iznova ćemo
obrazložiti pet razloga, zbog kojih Bog dopušta demonima da opsjedaju
ljude. Naime, čovjek nekad biva opsjednut radi njegove osobne koristi;
katkad radi njegova lakog grijeha; nekad radi teškog grijeha drugoga
čovjeka ili radi svog teškog grijeha. I neka nitko zbog svega toga ne
misli da Bog dopušta demonima da čine takve stvari na zahtjev vještica.
Stoga nam vrijedi svaki od tih razloga dokazati riječima Svetoga pi-
srna, a ne primjerima koji su se dogodili u novije vrijeme, jer se nove
stvari uvijek potkrjepljuju starim primjerima.
Primjer prvoga razloga jasno je pokazan u Dijalogu Sulpicija Se-
21
vera , veoma odanog učenika sv. Martina, gdje pripovijeda o jednom
veoma pobožnom ocu, koji je velikom milošću posjedovao moć istje­
rivanja demona, a njih nije izgonio samo riječima, već čak i svojim pi­
smima i košuljom od kostrijeti. A kada se taj otac nadaleko proslavio,
osjetio je kako ga obuzima taština i, premda se hrabro odupirao tom
poroku, usrdno je preklinjao Boga da ga unizi i dopusti vragu da ga pet
mjeseci opsjeda. Tako i bi, jer demon ga je toliko nenadano opsjeo, da
su ga morali svezati u lance i primijeniti sve uobičajene metode kojima
se u takvim slučajevima pribjegava. No, odjednom je, potkraj petog
mjeseca, osjetio da je oslobođen kušnje i da ga je demon napustio. No,
u tome djelu ne čitamo, niti za sada tvrdimo da vrag može iz toga razloga
opsjednuti čovjeka posredstvom tuđih vradžbina. Ipak, kako rekosmo,
sudovi su Božji nedokučivi.
A sv. Grgur nam iznosi primjer slučaja opsjednutosti, radi tuđeg lakog
grijeha. Veoma pobožan čovjek, blaženi opat Eleuterije, prenoćio je u
blizini samostana djevica, koje su krišom naredile da u ćeliju pokraj nje­
gove smjeste nekoga dječaka, kojega je vrag svake večeri napastovao.
No, zbog opatove prisutnosti, vrag je iste noći napustio dječaka. Opat
je za to saznao, a dječak je poslije premješten u njegov samostan. Mnogo
dana nakon toga, svetac se počne neprimjereno veseliti zbog dječakova
izbavljenja, govoreći svojoj braći: "Đavao se poigravao s tim sestrama,
ali mu se nije usudio pristupiti jer je došao k slugama Božjim." I, gle!
Vrag istoga trenutka počne napastovati dječaka. A svetac i njegova braća
ga istoga dana teškom mukom izbaviše svojim suzama i postom. Uistinu,
dakle, ne iznenađuje da vrag može opsjednuti nedužnoga čovjeka radi
tuđeg lakog grijeha, kada opsjedaju ljude radi njihovih lakih prijestu­
pa, ili radi tuđih teških grijeha ili, pak, radi njihovih teških grijeha, a
nekima to čine i na zahtjev vještica.
Kasijan u Prvoj propovijedi, gdje piše o opatu Serenu, navodi primjer
Mošea koji bijaše opsjednut radi svoga lakog grijeha. Taj Moše, pri-

21) 'Sever'. Sulpicije Sever, prozvan kršćanskim Sallustom, rođen u Akvitaniji oko 360.,
umro oko 420-425. Bio je osobni prijatelj i vjerni učenik sv. Martina, a živio je u blizini Eauzea,
u Toulouseu i Luzu u južnoj Francuskoj. Njegovo djelo 'Život sv. Martina', bilo je u srednjemu
vijeku veoma popularno, kao i njegova 'Dva dijaloga', prvotno podijeljena na tri. Njegova
djela nalaze se u: Migne, 'Patres Latini', XX, 95-248.
povijeda, bijaše pustinjak koji je vodio krijepostan i pobožan život.
Ali, kada je jednom prilikom žustro raspravljao o nekoj stvari s opatom
Makarijem, suviše se zanio u iznošenju svoga mišljenja, pa ga je isto­
ga trenutka opsjeo strašan demon, koji učini da mu iz usta izađe vlastiti
izmet. A njegovo čudesno ozdravljenje jasno dokazuje, da mu je tu kaznu
nanio Bog da ga očisti svakog traga trenutačnog prijestupa. Naime,
tog je zloduha ubrzo iz sebe istjerao neprestanim molitvama i pokor-
nošću prema opatu Makariju.
Sličan nam slučaj iznosi sv. Grgur u svom Prvom dijalogu, gdje ka­
zuje o redovnici koja je jela salatu prije nego li se prekrižila, a od vraga
22
ju je izbavio blaženi otac Ekvitije.
U istome Dijalogu sv. Grgur navodi primjer četvrtoga slučaja, kada
je neki čovjek bio opsjednut radi tuđeg teškog grijeha. Blaženi biskup
Fortunatus je iz njega istjerao vraga, koji je nakon toga tumarao ulicama
prerušen u hodočasnika, vičući: "O, sveti biskup Fortunatus! Gledajte.
istjerao je mene, hodočasnika iz moga prebivališta, i nigdje ne mogu
naći mira." Tada ga je neki čovjek, koji se ondje nalazio sa svojom
ženom i sinom, pozvao da kod njih prenoći, a kada ga je upitao zašto je
izbačen iz svoga stana, ovaj mu počne pripovijedati izmišljenu priču
o svecu. I u tome času vrag uđe u njegova sina, baci ga u vatru i ubije.
Nesretni je otac tek tada shvatio koga je ugostio u svojoj kući.
I peto, u Svetome pismu, kao i u zapisima o mukama svetaca, čitamo
o mnogim primjerima ljudi koji bijahu opsjednuti radi svojih teških
grijeha. Tako Prva knjiga o Kraljevima (xv) kazuje, da je Šaula opsjeo
zloduh jer je bio Bogu neposlušan. I, kako rekosmo, sve smo te primjere
naveli da uklonimo dvojbe onih, koji misle da demoni ne mogu opsje­
dati ljude radi zločina vještica i na njihov zahtjev. A različite načine
kojima demoni to čine objasnit ćemo na stvarnim primjerima.
Jedan od nas svjedočio je ovome događaju iz vremena pape Pia II 23 ,
prije nego li je preuzeo službu inkvizitora. Neki Čeh iz gradića Dac-
hova, doveo je svoga sina jedinca, svjetovnoga svećenika, u Rim da iz
njega istjeraju demona koji ga je opsjeo. Jednom sam prilikom ja, jedan
od nas inkvizitora, otišao u refektorij, gdje su mi se za stolom pridru­
žili svećenik i njegov otac. Izmijenili smo pozdrave i započeli uobiča-

22) 'Ekvitije'. Ekvitije je 487. bio biskup Matelice, biskupije danas pridružene Fabrianu. Po­
znat je još samo jedan biskup (Florentius) iz drevne biskupije.
23) 'Pio II.' Enea Silvio de' Piccolomini rođen je u Corsignanu u blizini Siene, 18. listopada
1405. Izabran je za papu 19. kolovoza 1458. Umro je u Anconi 14. kolovoza 1464.
jen razgovor, tijekom kojega se otac jadao i molio Svevišnjega da mu
putovanje sretno okonča. Veoma sam se sažalio nad njime, pa sam ga
upitao koji je razlog njegova putovanja i tuge. Na to mi otac, u prisut­
nosti svoga sina koji je sjedio pokraj mene za stolom, odgovori: "Jao!
Moga je sina opsjeo đavao, pa sam ga uz veliku muku i trošak doveo ov­
dje da bude izbavljen." A kada sam ga upitao tko mu je sin, pokazao mi
je muškarca koji je pokraj mene sjedio. Pomalo prestrašen, pozornije
sam ga pogledao, budući da je veoma skromno uzimao hranu i pobožno
odgovarao na sva pitanja, počeo sam dvojiti u njegovu opsjednutost,
pretpostavljajući da ga je zadesila kakva druga nesreća. Tada mi je
sam sin rekao što se dogodilo, objašnjavajući mi kako je i koliko dugo
bio opsjednut: "Jedna mi je vještica nanijela to zlo, jer sam joj zamjerio
neka stajališta o crkvenom nauku, veoma je oštro ukorivši zbog njezi­
ne tvrdoglavosti. Stoga mi je rekla da će me nakon nekoliko dana zade­
siti ova nesreća. A demon koji me opsjeda rekao mi je da je vještica
sakrila talisman pod neko drvo, i da neću biti izbavljen sve dok on ne bude
uklonjen. Ali, nije mi želio otkriti pod kojim je drvetom zakopan." No,
ne bih povjerovao nijednoj njegovoj riječi, da me istoga časa nije oba­
vijestio o činjenicama toga slučaja. Jer, kada sam ga upitao koliko mu
dugo traju trenuci lucidnosti, jer su bili neuobičajeno duži nego u drugih
opsjednutih osoba, odgovorio mi je: "Lišen sam razuma samo kada že­
lim razmišljati o svetim stvarima ili posjetiti sveta mjesta. Jer, demon mi
je izričito, svojim riječima izgovorenim kroz moja usta, rekao da su ga
moje propovijedi do sada toliko vrijeđale, da mi neće dopustiti da dalje
propovijedam." Naime, njegov mi je otac rekao da je bio veoma po­
božan i omiljen svećenik. No, želeći se u to osobno uvjeriti dokazima,
četrnaest sam ga dana, pa i više, vodio po raznim svetim mjestima, a
osobito u crkvu sv. Djevice Praksede24, gdje se nalazi dio mramornoga
stupa o koji bijaše vezan naš Spasitelj dok je trpio muke bičevanja, kao
i na mjesto na kojemu je razapet sv. Petar Apostol. Na svim je tim mje­
stima tijekom egzorcizama ispuštao strašne krikove, u jednome trenut-

24) 'Sv. Prakseda'. Prakseda i Prudencijana bile su kćeri senatora Pudensa, učenika sv. Petra.
U Rimu je nekoć postojala crkva 'titulus Pudentis', poznata i kao 'ecclesia Pudentiana'. Mo­
zaik svoda crkve sv. Pudencijane, na putu prema Urbani, prikazuje Pudencijanu i Praksedu.
U četvrtom je stoljeću u blizini Santa Maria Maggiore, izgrađena nova crkva, 'titulus Praxedis',
a kada je Paskal I. 822. izgradio današnju crkvu (baziliku i crkvu sv. Prassede all' Esquilino),
prenio je u nju tijela sv. Praksede, sv. Prudencijane i mnogih drugih mučenika. Ispod glavnoga
oltara nalaze se najznačajnije relikvije svetaca. U kapeli sv. Žena, koja potječe iz devetoga
ku govoreći da želi izaći, da bi odmah potom rekao suprotno. I, kako
smo prije spomenuli, čitavo se vrijeme ponašao veoma trezveno, ne iz­
vodeći nikakve ekscentričnosti, osim tijekom egzorcizama. A nakon
egzorcizama, kada mu je stola bila skinuta s vrata, svećenik nije poka­
zivao nikakve znakove mahnitosti, niti je izvodio kakve nedolične radnje.
No, kada bi ušao u neku crkvu i kleknuo u znak štovanja Svete Bogo­
rodice, vrag ga je tjerao da isplazi jezik. A kada su ga upitali zašto se
od toga ne može uzdržati, odgovorio je: "Ne mogu si pomoći, jer on
kada mu se prohtije pokreće moje udove i organe, moj vrat, jezik i pluća,
prisiljavajući me da govorim ili vičem. I pritom čujem riječi kao da ih
sam izgovaram, ali ih nikako ne mogu obuzdati. A kada se pokušavam
moliti, još me žešće napada i izbacuje mi jezik." U crkvi sv. Petra na­
lazio se stup donesen iz Salomonova hrama, uz pomoć kojega mnogi
bijahu izbavljeni od vraga, jer je Krist pokraj njega stajao kada je pro­
povijedao u Hramu. No, čak ni ondje nisu mogli iz njega istjerati de­
mona, a to radi skrovitoga nauma Božjeg, koji ga je odlučio na drugi
način izbaviti. Naime, premda je čitav dan i noć proveo zatvoren uz
stup, sljedećega dana i nakon mnogih egzorcizama koji su na njemu
izvedeni u prisutnosti velikog broja ljudi, upitali su ga uz koji je dio stupa
Krist stajao. U tom je času zagrizao stup i počeo vikati: "Ovdje je sta­
jao! Ovdje je stajao!" I potom: "Ne idem van." A kada su ga upitali zašto,
odgovorio je: "Radi Lombarda." Kada su ga tražili da objasni zašto ne
želi izaći radi Lombarda, na talijanskom je jeziku odgovorio (premda
siroti svećenik taj jezik nije razumio) da svi oni čine takva i takva djela,
navodeći najgori porok bludnosti. A poslije me svećenik pitao: "Oče, što
su značile te talijanske riječi koje su izlazile iz mojih usta?" Odgovo­
rio sam mu, a on mi reče: "Čuo sam riječi, ali ih nisam razumio." Poslije
se pokazalo da je taj demon bio iste vrste, kao i onaj o kojemu Spasitelj
govori u Evanđelju: "Ta se vrsta može istjerati samo molitvom i postom."
Naime, štovani biskup kojega su Turci istjerali iz njegove biskupije,
pobožno mu se smilovao te je, posteći četrdeset dana na kruhu i vodi,

stoljeća, nalazi se sveti Stup bičevanja, koji je 1223. iz Jeruzalema donio kardinal Giovanni
Colonna. Drugi dio Svetoga stupa čuva se u crkvi Svetoga groba u Jeruzalemu, gdje je izložen
javnosti svake godine na Uskrs. Crkva sv. Prassede jedna je od relikvijama najbogatijih crkvi
u Rimu. U njoj su pohranjeni ostaci sv. Zoe, sv. Feldiana, sv. Kandida, sv. Bazila, sv. Celestina
I., sv. Nikomeda; bitni ostaci sv. Mateja, Luke, Bartolomeja, Filipa, Andrije, Petra, Pavla i Ivana
Krstitelja; neki ostaci Bogorodičine odjeće; djelić neobrubljene halje Našega Gospodina; tri
trna iz Trnove krune; i četiri komadića drveta Pravoga križa.
moleći se i izvodeći egzorcizme, milošću Božjom istjerao iz njega demo­
na i radosnog ga poslao kući.
Bilo bi pravo čudo da itko na ovome svijetu može podrobno objasniti,
na koliko je sve načina demon kadar opsjedati ljude i nanositi im zlo.
Ipak, možemo reći da ih ima pet, izostavljajući način na koji nanosi zlo
ljudima u njihovim svjetovnim stvarima. Naime, nekima nanosi štetu
u tijelima; drugima u tijelima i unutarnjim osjetilima; nekima samo u
unutarnjim osjetilima; neke kažnjava tako da povremeno gube razum;
a drugi se prividno preobražavaju u nerazumne životinje. Svećenik o
kojemu smo govorili, bio je opsjednut na četvrti način. Naime, nije mu
bila nanesena nikakva šteta u svjetovnim posjedima, niti u tijelu, kako
se dogodilo blaženome Jobu, o kojemu nam Sveto pismo jasno govori
da je Bog dao Sotoni vlast rekavši mu: "Sa svime što ima radi što ti
drago; samo ruku svoju na nj ne diži." A to se odnosi na vanjske stvari.
Ali, poslije mu je Bog dao vlast i nad njegovim tijelom, govoreći: "U
tvojoj je ruci, život mu samo sačuvaj!"
Možemo reći da je vrag napastovao Joba i na treći način, naime, pre­
ko njegovih unutarnjih duševnih i tjelesnih osjetila. Jer kako piše (Job,
vii): "Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke', sno­
vima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim", premda
je te snove izazivao zloduh, kako tvrde Nikola iz Lyra25 i sv. Toma:
"Snovima me preplavljuješ tada, prepadaš me budnog viđenjima mučnim,
izvrćući mi unutarnje oćute." Jer, utvare koje se danju javljaju u mislima,
mogu prestraviti spavače u snovima, a takve je doživio i Job uslijed
tjelesne bolesti. Stoga nikako nije mogao pronaći utjehu niti pobjeći od
nevolje, te je, prestravljen, spas vidio samo u smrti. I nitko ne dvoji da
vještice mogu uz pomoć demona tako nauditi ljudima, kako ćemo po­
kazati u nastavku, gdje govorimo o tome kako tučama nanose štetu
ljudskim posjedima i tijelima ljudi i životinja.
A mogu nauditi tijelu i unutarnjim osjetilima i na treći način, bez
oduzimanja razuma. Kako je rečeno, to čine tako da raspaljuju ljudski
duh nedopuštenom pohotom koja ih, zarobljene u mreži tjelesne požude,
nagoni da noću putuju svojim ljubavnicama na daleke udaljenosti.

25) 'Nikola iz Lyra'. 'Doctor planus et utilis', slavni egzeget, rođen je 1270. u Lyri u
Normandiji, a umro je u Parizu 1340. Autor je brojnih teoloških djela, od kojih je najpoznati­
ji njegov monumentalan spis 'Postillae perpetuae in universam S. Scripturam', koji je bio
toliko popularan da se počeo smatrati prvim biblijskim komentarom ikada objavljenim.
Možemo spomenuti događaj koji se navodno zbio u gradu Hesseu u
marburškoj biskupiji. Nekog je svećenika opsjeo zloduh, a kada su ga
prilikom egzorcizma upitali koliko dugo nastanjuje toga svećenika,
odgovorio je: "Sedam godina." A kada mu je egzorcist rekao: "Ali, mu­
čiš ga tek tri godine. Gdje si, onda, bio svo ovo vrijeme?", demon mu
odgovori: "Skrivao sam se u njegovu tijelu." A kada su ga upitali u ko­
jem dijelu tijela, rekao je: "Uglavnom u njegovoj glavi." Potom su ga
opet upitali gdje je bio kada je svećenik slavio pričest, odgovorio je: "Sa­
krio sam se pod njegovim jezikom." Na to mu egzorcist reče: "Bijedni­
ce! Zar si se drznuo ostati u prisutnosti svoga Stvoritelja?" A demon
mu odgovori: "Svatko se može sakriti pod mostom kada njime prolazi
svetac, sve dok se pritom ne zaustavlja." No, božanskom milošću, sve­
ćenik bude izbavljen, bez obzira je li, ili nije govorio istinu, jer su i on
i njegov otac lašci.
Četvrta se metoda može primijeniti na slučaj svećenika koji je bio
izbavljen u Rimu, pod pretpostavkom da demon može ući u tijelo, ali
ne i dušu u koju može ući samo Bog. Ali, kada kažem da demon može
ući u tijelo, time ne mislim da može prijeći granice tijela.
U nastavku ću to podrobnije objasniti, a pri tome ću pokazati kako
demoni katkad mogu opsjedati ljudsko tijelo, a katkad ga lišiti razuma.
Naime, možemo reći da postoje dvije granice ljudskoga tijela: fizičke
i esencijalne. Kad god neki anđeo, dobar ili zao, djeluje unutar fizičkih
tjelesnih granica, ulazi u tijelo na takav način da utječe na njegove fizi­
čke moći. Na taj način dobri anđeli izazivaju vizije u dobrima. Ali, oni
nikada ne ulaze u tjelesnu bit, jer to ne mogu niti kao dio nje, niti kao
njezino svojstvo. Ne mogu u nju ući kao njezin dio, jer se anđeoska i
ljudska bit posve razlikuju. Niti mogu u nju ući kao njezino svojstvo,
kao da joj pridaje narav, jer joj je tu narav dao Bog stvaranjem. Naime,
samo Bog može utjecati na unutarnju tjelesnu bit i sačuvati je kada to
Svojom milošću odluči.
Zaključujemo, dakle, da - govoreći o svim drugim savršenstvima
dobrih ili nedostacima pokvarenih, kada ih uzrokuje duh koji djeluje
u glavi i njezinim svojstvima - taj duh tada ulazi u glavu ne prelazeći
fizičke granice fizičkih tjelesnih moći.
No, kada duh djeluje na dušu, i tada djeluje izvana, ali na različite
načine. Tvrdi se da bestjelesni duhovi djeluju na dušu kada umu pred­
stavljaju utvare ili oblike, a ne samo razumu i vanjskim osjetilima. A
kada na takav način djeluju zli anđeli, oni izravno utječu na um, napa-
dajući ga kušnjama, zlim mislima i osjećajima. Dobri anđeli, pak, izazi­
vaju viđenja koja prosvjetljuju um. Po tome se i razlikuju: dobri anđeli
mogu izravno u um utisnuti prosvjetiteljske fantazije, dok zli anđeli svo­
jim prividima ne prosvjetljuju, već pomračuju um i ne mogu na njega
utjecati izravno, već samo neizravno, ovisno o tome hoće li um o njima
promišljati.
No, tvrdi se da čak ni dobri anđeo ne može ući u dušu, premda ju
prosvjetljuje. Isto tako ni viši anđeo ne može ući u nižega, premda ga
prosvjetljuje, ali pritom djeluje samo izvana i s njime na opisani način
surađuje. Stoga još manje može zli anđeo ući u dušu.
Tako je demon na tri načina opsjeo svećenikovo tijelo. Prvo, budući
da je mogao ući u njegovo tijelo unutar fizičkih granica, stvarno se na­
stanio u njegovoj glavi. Drugo, mogao je izvana djelovati na njegovu
dušu, pomračivši mu um i lišivši ga razuma. Tako ga je mogao napasto­
vati neprestano, bez prekida i odgoda. Možemo, međutim, reći da je
svećenik od Boga primio taj dar da ga demon ne može neprestano na­
pastovati. Treće, premda ga je demon lišio moći suvisloga govora,
uvijek je bio svjestan svojih riječi, premda ne i njihova značenja. Po
tome se taj način opsjedanja razlikuje od drugih, jer uglavnom čitamo
da demoni opsjednute napastuju bez prestanka. O tome jasno svjedoči
primjer opsjednutoga mjesečara iz Evanđelja, čiji je otac rekao Isusu:
"Gospodine, smiluj se mojemu sinu jer je mjesečar i zlo mu je" (Matej,
xvii); te žene koja je osamnaest godina bila zgrbljena, jer ju se opsjeo
zao duh, te se nikako nije mogla uspraviti (Luka, xiii). Na te načine
demoni bez sumnje mogu na nagovor vještica i uz pristanak Božji,
mučiti ljude.

XI. POGLAVLJE
O načinu na koji izazivaju svakojake, uglavnom teže bolesti.
e postoji tjelesna bolest, uključujući čak kugu ili padavicu, koju
N vještice ne mogu izazvati Božjim pristankom. To dokazuje činje­
nica da naučitelji Crkve ne isključuju nijednu vrstu bolesti. Točnost te
tvrdnje potkrijepit će se i pozornim razmatranjem onoga, što je prije
rečeno o moći demona i vještičjoj zlobi. Tom se materijom bavi i Nider
u svojoj Knjizi pravila26 i Mravinjaku, gdje postavlja pitanje: "Mogu

26) 'Knjiga pravila'. 'Praceptorum divinae legis Liber', a postoji sedamnaest izdanja te knji­
ge objavljenih prije 1500. Ovdje se koristim onim objavljenim u Douaiu 1612.
li vještice stvarno nauditi ljudima svojim vradžbinama", pri čemu ne
izostavlja niti jednu bolest, pa i one neizlječive. I odgovara da to stvarno
mogu činiti, nakon čega objašnjava kako i kojim sredstvima.
Što se tiče prve dvojbe, odgovara kako je pokazano u Prvom pitanju
Prvoga dijela ove rasprave. To potvrđuje i sv. Izidor gdje opisuje vje-
štičje radnje (Etimologije, gl. 8, 9.) i kaže da se nazivaju vješticama
zbog težine svojih zločina, jer one uz pomoć vraga uznemiruju elemente
podižući oluje, na već spomenute načine smućuju pamet ljudima, po­
sve im oduzimajući razum, ili ga na drugi način teško oštećuju. Dalje
dodaje da su kadre bez ikakvih otrova, već samo svojim pogubnim
zazivima oduzeti i život ljudima.
To dokazuje i sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 7 i 8, te u
IV. Knjizi, dist. 34, a općenito svi teolozi pišu da vještice mogu uz
pomoć vraga nanositi štetu ljudima i njihovim poslovima, na one načine
kojima vrag sam može činiti zlo ili obmanjivati ljude, dakle, u njihovim
poslovima, ugledu, tijelu, razumu i životu. To znači da te štete koje
nanosi vrag bez vještice, mogu uzrokovati i vještice, što čak spremni­
je čine da nanesu što veću uvredu božanskom Veličanstvu, kako smo
naprijed pokazali.
U I. i II. odlomku Knjige o Johu nalazimo jasan primjer nanošenja
štete svjetovnim stvarima. O povredi ugleda govori povijest blaženoga
Jeronima, koji kazuje kako je vrag preuzeo obličje njegova prijatelja,
nazaretskog biskupa sv. Silvana. Taj se zloduh noću uvukao u postelju
jedne ugledne žene, počevši je zavoditi prostim riječima, nagovarajući
je da s njime počini grješni čin. A kada ga je odbila, zloduh se u obličju
svetoga biskupa sakrije ispod njezina kreveta. I kada su ga tražili i
ondje pronašli, demon prljavim riječima slaže da je on biskup Silvan.
Ujutro kada je demon nestao, svetac bijaše izvrgnut javnoj sramoti. No,
kada je demon poslije na grobu sv. Jeronima priznao da je to učinio on
u poprimljenom tijelu, biskup je ponovno povratio svoj dobar ugled.
O povredi tijela svjedoči primjer blaženoga Joba, kojega je vrag
pogodio strašnim čirevima, za koje se pretpostavlja da je bila guba. A
Sigisbert27 i Vincent iz Beauvaisa (Spec. Hist. XXV. 37) kazuju kako
27) 'Sigisbert'. Sigisbert iz Gemblouxa, čuveni benediktinski povjesničar, rođen je u Gem-
blouxu (pr. Namur) oko 1035., gdje je i umro 5. studenog 1112. Bio je veoma plodonosan
pisac, a najpoznatije mu je djelo 'Chronicon sive Chronographia', na kojemu se osnivaju
mnogi kasniji povijesni tekstovi, a doživjelo je više izdanja. Sigisbertova se djela mogu pron­
aći u: Migne, 'Patres Latini', CLX. Vrijedi uputiti se i na Hirschovu studiju 'De vita et scrip-
tis Sigeberti Monachi Gemblacensis', Berlin, 1841.
je u majnskoj biskupiji u doba cara Luja II 28 , neki demon počeo obasi­
pati kuće kamenjem, udarajući po njima kao maljem. Potom je javnim
izjavama i širenjem glasina, izazvao svađu i zabrinutost među ljudima.
Nakon toga je sve potaknuo na srdžbu protiv jednog čovjeka, tako da
je zapalio sva konačišta u kojima je noćio, govoreći ljudima da svi pate
zbog njegovih grijeha. Stoga je taj čovjek na kraju bio prisiljen spavati
u poljima. A kada su svećenici radi te nesreće izgovarali molitve, demon
je počeo toliko snažno udarati ljude kamenjem, da su mnogi od njih po­
čeli krvariti. Povremeno bi se primirio, da bi potom opet počeo divljati,
a to se nastavilo još tri godine, dok nije spalio sve kuće u gradu.
Što se tiče načina na koji demon može lišiti ljude razuma ili im
uznemirivati unutarnja osjetila, možemo navesti primjere opsjednutih
i mahnitih ljudi o kojima govore Evanđelja. A što se tiče smrti i činje­
nice da demoni mogu ubiti neke ljude, o tome svjedoči knjiga Tobijina
(vi), koja kazuje o sedam muževa djevice Sare, koji bijahu ubijeni radi
svoje raskalašenosti i neobuzdane pohote prema toj djevici, kojoj nisu
bili dostojni da joj budu muževi. Stoga zaključujemo da demoni mogu
sami i još više uz pomoć vještica, na sve načine nanositi ljudima zlo.
Postavi li se, međutim, pitanje treba li te štete pripisati demonima,
a ne vješticama, odgovaramo da ih valja pripisati njima kada ih oni
izravno uzrokuju. Ali kada djeluju posredstvom vještica s ciljem podcje­
njivanja i vrijeđanja Boga i radi uništenja duša, znajući da će im On,
u svom gnjevu, dati veću vlast u činjenju zala; i stoga što oni uistinu čine
nebrojena čarobnjaštva koja Bog ne bi dopustio samim demonima,
već Svojim pravednim i nedokučivim sudom dopušta da ih čine po­
sredstvom vještica radi njihova nevjerništva i odricanja katoličke vjere;
takve se nesreće, stoga, opravdano pripisuju vješticama, premda je
vrag možda njihov glavni pokretač.
S obzirom na to, kada žena uranja šibu u vodu i prska vodom zrak
da izazove kišu, premda je sama ne uzrokuje i radi toga se ne može
okriviti, ipak, budući daje sklopila ugovor s vragom, koji joj omogu­
ćuje izvoditi takve radnje kao vještica, premda vrag izaziva kišu, ona
ipak zaslužuje kaznu jer je nevjernica i izvodi vražje djelo, predajući
se njegovoj službi.
Isto tako, kada vještica izrađuje voštanu figuru, ili neki drugi sličan
predmet kako bi nekoga začarala; ili kada se izlijevanjem rastaljenog
28) 'Luj II.' Sin Lotara I., rođen oko 822. Godine 849. je postao suvladar, a 855. je naslijedio
carsku krunu. Umro je 875.
olova u vodu prikaže nečija slika, koja se potom probada ili na neki
drugi način oštećuje, uslijed čega čovjek kojega ta slika prikazuje, trpi
bol; premda vještica ili neka druga osoba oštećuje samo sliku, dok pravu
bol demon u nevidljivom obličju nanosi začaranome, to djelo ipak valja
pripisati vještici. Jer, bez nje, Bog nikada ne bi dopustio vragu da nanosi
povredu, niti bi on sam pokušao ozlijediti čovjeka.
Međutim, tvrdnja da demoni mogu sami i bez suradnje vještica, na­
nijeti štetu čovjekovu ugledu, nameće dvojbu o tome mogu li demoni
obeščastiti poštene žene, tako da ih se počne smatrati vješticama, kada
se prikazuju u njihovu obličju prilikom opčinjavanja. Takve bi žene
tada bez razloga izgubile ugled.
Odgovarajući na tu dvojbu moramo iznijeti nekoliko napomena.
Prvo, rečeno je da demoni ništa ne mogu činiti bez Božjeg pristanka,
kako je pokazano u posljednjem pitanju Prvoga dijela. Vidjeli smo i da
im Bog ne daje toliko veliku vlast u činjenju zla pravednima i onima
u stanju milosti, koliko grješnicima. A kako demoni imaju veću vlast
nad grješnicima (vidi tekst: "Dokle god jaki29 i naoružani... itd."), Bog
im dopušta da ih napastuju više nego pravedne. Konačno, premda im
Bog dopušta da nanose štetu pravednima u njihovim poslovima, ugle­
du i tjelesnome zdravlju, jer znaju da im je ta moć dana poglavito radi
povećanja zasluga pravednika, demoni im stoga oklijevaju činiti zlo.
U svezi toga vrijedi razmotriti nekoliko točaka, a prva se odnosi na
Božji pristanak. Druga se bavi pitanjem čovjeka za kojega se pretpo­
stavlja da je pravednik, jer oni koji uživaju takav glas nisu uvijek i stvar­
no u stanju milosti. Treća, zločinom za koji se sumnjiči nedužan Čovjek.
Naime, taj zločin samim svojim podrijetlom nadmašuje sve zločine
svijeta. Stoga valja reći da uz Božji pristanak, nedužnom čovjeku, bez
obzira je li ili nije u stanju milosti, može biti naneseno zlo u njegovim
poslovima ili ugledu. No, s obzirom na osobitost i težinu toga zločina
(jer često smo navodili riječi sv. Izidora da se one nazivaju vješticama
radi veličine svojih zločina), čini se da demon iz više razloga nikada ne
može na opisan način štetiti ugledu nedužnoga.
Prije svega, postoji razlika između klevete za zločine, koji se čine
bez sklapanja izričitog ili prešutnog ugovora s vragom, kao što su plja­
čka, razbojstvo ili preljub, od klevete za zločine, koji se mogu pripisati
nekome čovjeku samo ako je sklopio izričit ugovor s vragom. A takva

29) 'Jak'. 'Evanđelje po Luki' xi, 21.


su djela vještica, koja im se mogu pripisati samo ako uz pomoć vraga
opčinjavaju ljude, životinje i plodove zemlje. Prema tome, iako vrag
može štetiti ugledu ljudi s obzirom na neke druge zločine, čini se da
ne može to činiti s obzirom na zločin, koji se ne može počiniti bez nje­
gove suradnje.
Štoviše, do sada nije poznato je li vrag ikada uništio ugled nekom
nedužnom čovjeku, i da je radi nekog zločina bio osuđen na smrt. Nadalje,
osumnjičenom se izriče samo ona kazna, koju Kanon propisuje za nje­
govo očišćenje, kako ćemo pokazati u Trećem dijelu ove rasprave, na
mjestu na kojemu opisujemo drugi način izricanja presude vješticama.
Ondje je određeno da se osumnjičeni koji se ne uspije očistiti, mora
smatrati krivim, ali da prije izricanja i izvršenja kazne zbog njegova
grijeha, treba položiti svečanu prisegu kojom se odriče svih svojih za­
bluda. No, ovdje govorimo o stvarnim događajima, jer do sada nije
poznato je li neka nedužna osoba ikada bila kažnjena pod sumnjom za
čarobnjaštvo, a neosporno je da Bog nikada neće dopustiti da se takvo
što dogodi.
Osim toga, budući da On ne dopušta ni da nedužni, koji uživaju an­
đeosku zaštitu, budu osumnjičeni za manje zločine, kao što su pljačka
i slična zlodjela, tim će više željeti sačuvati one koji uživaju takvu za­
štitu, od sumnje za zločin čarobnjaštva.
Neodrživ je prigovor koji se osniva na legendi o sv. Germanu, kada
su demoni poprimili tijela drugih žena i sjeli za stol i ušli u postelju s
muževima, obmanjujući ih da su to stvarne žene u svojim tijelima, koje
su s njima jele i pile, kako smo prije spomenuli. Jer, žene se iz ovoga
slučaja ne smiju smatrati nevinima. Kanon (Episcopi 26, pit. 2) takve
žene osuđuje, jer misle da se stvarno prenose, iako to samo u svojoj
mašti umišljaju, premda ih katkad, kako smo gore pokazali, demoni
stvarno tjelesno prenose.
Ovdje, međutim, izlažemo pretpostavku da vještice mogu, uz prista­
nak Božji, izazivati sve bolesti. A iz svega do sada rečenog valja zaklju­
čiti da je to točno. Jer, crkveni naučitelji ne isključuju nijednu bolest,
za što, uostalom, nema ni razloga jer, kako smo često ukazivali, priro­
đena moć demona nadmašuje sve tjelesne moći. To nam je potvrdilo i
naše iskustvo. Naime, premda je mnogo teže vjerovati kako su vješti­
ce kadre izazvati gubu ili padavicu, jer te bolesti uglavnom proizlaze
iz neke dugotrajnog fizičkog stanja ili poremećaja, više smo puta usta-
novili da su takve bolesti bile uzrokovane čarobnjaštvom. Tako se u
baselskoj biskupiji, u okolici Alsacea i Lorraine, dogodilo da se jedan
čestiti radnik grubo obratio nekoj svadljivoj ženi, koja mu je zato ljutilo
zaprijetila da će mu se uskoro osvetiti. Čovjek tomu nije pridavao mno­
go pozornosti, no iste je noći osjetio kako mu na vratu raste prišt. A
kada ga je počešao, cijelo mu je lice i vrat oteklo, a čitavo mu je tijelo
bilo prekriveno strašnim čirevima. Istoga je trenutka zatražio savjet pri­
jatelja, rekavši im za ženinu prijetnju, te kako je uvjeren da mu je ta
ista vještica to učinila nekom čarolijom. Ukratko, žena je uhićena i nakon
ispitivanja je priznala svoj zločin. No, kada ju je sudac upitao zašto je
i kako to učinila, odgovorila je: "Kada me taj čovjek uvrijedio, razljutila
sam se i otišla kući. Moj me duh zaštitnik upitao zašto sam neraspolo-
žena. Odgovorila sam mu, na što mi je ponudio svoju pomoć. Rekla
sam mu da želim da mu je lice uvijek natečeno. Demon je potom otišao
i nanio mu štetu bez moga znanja, jer nisam očekivala da će ga pogo­
diti tako teškom gubom." I žena je nakon toga bila spaljena.
A u konstancijskoj biskupiji, između Breisacha i Freiburga, posto­
ji jedna gubava žena (osim ako tijekom ove dvije godine nije otplatila
dug grješne naravi), koja je ljudima pripovijedala, kako ju je ta ista
nevolja zadesila radi slične svađe s drugom ženom. Naime, jedne noći
kada je izašla pred kuću da obavi neki posao, lice joj zapuhne topli
vjetar koji je dolazio iz smjera kuće druge žene, koja se nalazila nasu­
prot njezine. Istoga je trenutka dobila gubu od koje i danas pati.
I konačno, kada je u istoj biskupiji, u području Schwarzwalda, tam­
ničar podizao vješticu na lomaču na kojoj je trebala biti spaljena, ova
mu reče: "Osvetit ću ti se" i puhne mu u lice. I tijelo mu istoga časa
prekriju tako strašni čirevi da je nekoliko dana potom umro. Vrijeme
nas priječi da na ovome mjestu nabrajamo strašne zločine te vještice,
kao i mnoge druge primjere. A često smo se osobno uvjerili kako su
neki ljudi bili začarani padavicom, pomoću jaja spaljenih s truplima,
osobito vještica, kao i mnogim drugim čarolijama o kojima ne može­
mo govoriti, a osobito kada bi se takva jaja podmetnula u njihovo jelo
ili piće.
XII POGLAVLJE
O načinu na koji izazivaju druge slične bolesti.
ko bi mogao nabrojati sve one druge bolesti kojima su napadale
T ljude, kao što su sljepoća, najstrašniji bolovi i tjelesni grčevi? Ipak
iznijet ćemo nekoliko primjera, kojima smo osobno svjedočili, ili su o
njima obavijestili jednoga od nas inkvizitora.
Kada je u gradu Innsbrucku provedena inkvizicija protiv nekih vje­
štica, na svjetlo dana je, između ostalih, iznesen i sljedeći slučaj. Jedna
čestita žena koja je bila zakonita supruga jednog člana kućanstva nad-
vojvodine obitelji, dala je sljedeći službeni iskaz. Prije svoje udaje,
obavljala je posao sluškinje u domu nekog građanina, čija je žena patila
od velikih glavobolja. Jednoga ju je dana posjetila žena koja joj je rekla
daje može izliječiti, te je počela izgovarati neke čarolije i izvoditi ob­
rede, tvrdeći da će joj time ublažiti bolove. Pozorno sam promatrala
(pripovijedala je spomenuta žena) što radi, i uočila sam da je izlila vodu
u vazu, u kojoj se na neprirodan način počela uzdizati, pri čemu je iz­
vodila i neke druge obrede koje ovdje nije potrebno opisivati. Uvidjev­
ši da glavobolja moje gospodarice ne jenjava, prilično sam se srdito
obratila vještici ovim riječima: "Ne znam što radite, ali što god da jest,
to je čarobnjaštvo koje izvodite radi svoje koristi." Vještica joj na to
odgovori: "Za tri dana ćeš znati jesam li ili nisam vještica." Tako je i
bilo, jer kada sam trećega dana sjela za vreteno, iznenada sam u tijelu
osjetila strašnu bol. Isprva je to bila unutarnja bol, tako da mi se činilo
kao da mi oštrice probadaju svaki djelić tijela. Potom mi se učinilo da
mi je glava toliko užarena, kao da u njoj neprestano izgara vrući ugljen.
Osim toga, čitavo mi je tijelo, od tjemena do vrhova prstiju, bilo toliko
gusto prekriveno bijelim prištevima da se među njih nije mogla umetnuti
ni igla. Te sam neizdržive bolove trpjela zapomagajući i prizivajući smrt
do četvrtoga dana. Konačno, gospodaričin mi je muž rekao da odem s
njime u jednu tavernu. Slijedila sam ga teško hodajući, i kada smo stigli
rekao mi je: "Gle! Na nadvratniku taverne leži hljepčić bijeloga kruha."
"Vidim", odgovorih, na što mi on veli: "Skini ga ako možeš, jer će ti
možda donijeti dobro." To sam i učinila, jednom se rukom jedva pri­
državajući o vrata dok sam ga drugom uhvatila. "Otvori ga", reče mi
gospodar, "i pozorno pogledaj što je unutra." Kada sam raspolovila hljeb,
ugledala sam u njemu mnogo stvari, među kojima i neko bijelo zrnje
nalik prištevima na mojemu tijelu. Vidjela sam i neko sjemenje i bilje
koje nisam mogla ni pogledati, a kamoli jesti, te kosti zmija i drugih
životinja. Začuđeno sam upitala gospodara što mi valja učiniti, na što
mi je rekao da sve to bacim u vatru. To sam i učinila. I, gle! Nije prošlo
ni nekoliko minuta i u cijelosti sam ozdravila.
Protiv- supruge građanina, u čijoj je službi bila spomenuta žena,
izneseno je još mnogo optužbi, koje su je teretile teškom sumnjom,
osobito stoga što je održavala veoma bliske veze s poznatim vješticama.
Pretpostavljalo se da je upravo ona rekla suprugu za hljeb koji se nala­
zio iznad vrata taverne, jer je znala za vještičju čaroliju u njemu skri­
venu, a sluškinja je nakon toga na opisani način ozdravila.
Da uvjerimo ljude u odvratnost tako velikoga zločina, vrijedi ispri­
povijedati i priču o drugoj ženi iz istoga grada, koja je također bila
začarana. Čestita i udana žena dala je sljedeći iskaz pod prisegom.
"Iza moje kuće", rekla je, "nalazi se staklenik koji graniči sa su­
sjednim vrtom. Jednoga sam dana uočila da iz susjedina vrta do moga
staklenika vodi staza, koja je prilično oštećivala moju zemlju. I dok sam,
tako, stajala ispred vrata staklenika razmišljajući i jadikujući zbog te
staze i štete koja je njome nanesena, iznenada mi pristupi susjeda i
upita me sumnjam li na nju. Prestrašila sam se, jer je tu ženu pratio zao
glas, pa sam joj samo odgovorila: "Otisci stopala na travi dokazuju
štetu." Srdita, jer je nisam optužila kako se nadala, otišla je tiho mrml­
jajući neke riječi. I, premda sam ih čula, nisam ih razumjela. Nekoliko
dana poslije osjetila sam bolove u trbuhu i izrazito bolno probadanje,
koje se širilo s lijeve na desnu stranu tijela, te kao da mi prsa probadaju
dvije oštrice mača ili noža. Čitav sam dan i noć uznemirivala susjede svo­
jim krikovima. A među ljudima koji su me sa svih strana dolazili utješiti,
bio je i jedan glinar koji je održavao preljubničku vezu sa spomenutom
vješticom. Sažalio se nad mojom bolešću i izrazio mi nekoliko riječi
utjehe, te otišao. No, sljedećega je dana užurbano došao i, utješivši me,
rekao: "Ispitat ću je li uzrok tvoje bolesti čarobnjaštvo i ako jest, izliječit
ću te." I, dok sam tako ležala u krevetu, uzeo je rastaljeno olovo i izlio
ga u posudu s vodom koju je stavio na moje tijelo. Kada se olovo ukru-
tilo i poprimilo određeni oblik, rekao je: "Gle! Tvoja je bolest uzroko­
vana čarobnjaštvom, a jedan od predmeta kojom je čarolija bačena,
skriven je ispod tvoga kućnog praga. Izvadimo ga, pa će ti biti bolje."
Potom ga je moj suprug otpratio do ulaznih vrata, gdje je glinar podigao
prag i rekao mome mužu da stavi ruku u rupu koja se pojavila, i izva­
di sve što u njoj nađe. Tako je i učinio. Prvo je izvadio voštanu figuru
veličine dlana, koja je bila posvuda izbušena i na stranama probodena
dvjema iglama, točno na mjestima na kojima sam osjećala jaku bol. Potom
je izvadio male vrećice u kojima su bili svakojaki predmeti, poput zrnja,
sjemenja i kostiju. Nakon što su sve te stvari spalili, osjećala sam se bolje,
premda ne u cijelosti. Naime, iako su probadanja i bockanja u tijelu
prestala, i premda mi se povratio tek, čak ni danas nisam u potpunosti
zdrava." Kada smo je upitali zašto nije posve ozdravila, odgovorila je:
"Postoje neki drugi čarobnjački predmeti koji su skriveni i ne mogu ih
pronaći. A kada sam upitala čovjeka kako je znao gdje su skriveni prvi
predmeti, rekao mi je: 'Saznao sam to ljubavlju, koja navodi prijatelja
da svome prijatelju odaje tajne. Naime, tvoja mi je susjeda to otkrila kada
me nagovarala da s njome počinim preljub.'" To je priča o bolesnoj ženi.
No, kada bih počeo pripovijedati o svim slučajevima koji su se do­
godili u tome gradu, trebao bih napisati čitavu knjigu. Jer, nebrojeno
je mnogo muškaraca i žena koji su bili slijepi, hromi, klonuli ili pogo­
đeni različitim bolestima, prisegnulo da su bili gotovo uvjereni da su
njihove bolesti uzrokovale vještice, i da su te bolesti trpjeli određeno
razdoblje ili čak do smrti. I sve što su rekli i posvjedočili bilo je istinito,
s obzirom na konkretne bolesti ili smrt drugih osoba. Jer, ta zemlja
obiluje štitonošama i vitezovima, koji se lako odaju porocima i zavode
žene, koje potom odbacuju kada im se prohtije oženiti se čestitim že­
nama. A njihove im se prezrene ljubavnice odlučuju osvetiti uglavnom
preko njihovih žena, nadajući se da će se nakon njihove smrti ti mu­
škarci vratiti svojim bivšim ljubavnicama.
Kada je, tako, nadvojvodin kuhar oženio skromnu djevojku iz stra­
ne zemlje, vještica koja mu je bila ljubavnica, zaustavila ih je oboje na
cesti i, u prisutnosti drugih čestitih ljudi, pretkazala djevojčinu začaranost
i smrt, ispruženih joj ruku govoreći: "Nećeš još dugo uživati u svome
suprugu." I sljedećega dana djevojka oboli i nakon nekoliko dana po­
dlegne kletvi. Umirući uzvikne: "Jao! Umirem jer me žena, kako joj Bog
dopusti, ubila svojim čarobnjaštvom. Ipak, rado odlazim u drugi, bolji
brak s Bogom."
Na isti način, prema službenom izvješću, jedan vojnik bijaše ubijen
čarobnjaštvom, kao i mnogi drugi koje ovdje neću spomenuti.
No, među njima je bio i jedan javnosti poznat gospodin, kojega je
ljubavnica pozvala da kod nje prenoći. Ali, gospodin je poslao svoga
slugu da joj veli, da je ne može posjetiti te večeri jer je zaposlen, na
što se žena razbjesni i reče slugi: "Idi i reci svome gospodaru da me neće
dugo uznemirivati." Istoga je dana obolio, a tjedan dana potom i umro.
Postoje i vještice koje mogu začarati svoje suce pukim pogledom,
i u javnosti se hvale da ne mogu biti kažnjene. Isto tako, te vještice
mogu začarati utamničene zločince takvom upornom šutnjom, da ni
pod najstrašnijim mučenjima ne priznaju svoja zlodjela.
A neke, pak, radi ostvarenja svojih opakih vradžbina, udaraju i pro­
badaju raspelo i izgovaraju najprljavije riječi protiv čistoće Presvete
Djevice Marije, najopakijim kletvama poričući rođenje našega Spa­
sitelja iz Njezine netaknute utrobe. Na ovome mjestu nije umjesno po­
noviti te odvratne riječi, niti opisivati njihove gnusne zločine, kako
pisac ne bi uvrijedio pobožne. Ali, sve su one sačuvane i zapisane na
drugim mjestima, uz iscrpan opis načina na koji je neka krštena Židovka
upućivala mlade djevojke u tajne čarobnjaštva. A jedna je od njih, ime­
na Walpurgis, koju su iste godine okupljeni oko njezine smrtne postelje
preklinjali da ispovijedi svoje grijehe, izjavila: "Tijelom sam se i dušom
predala đavlu. Nema nikakve nade za moj oprost." I tako je umrla.
Te primjere nismo spomenuli radi sramote, već radi pohvale i slave
preuzvišenog nadvojvode. Jer, on je uistinu bio pravi katolički princ,
koji je veoma gorljivo surađivao s crkvom u Brixenu na istrebljenju
vještica. Spomenuli smo ih, naime, s mržnjom i prijezirom spram tog
velikog zločina, i s ciljem da ohrabrimo ljude da nikada ne prestanu
osvećivati njihova zlodjela i uvrede, koje te bijednice nanose Stvoritelju
i našoj svetoj vjeri, da ne spominjemo tek one svjetovne gubitke koje
uzrokuju. A upravo je odricanje vjere njihov najveći i najstrašniji zločin.

XIII. POGLAVLJE
Kako primalje koje su vještice, čine najstrašnije zločine kada
ubijaju djecu, ili ih na najopakiji način žrtvuju demonima.
e smijemo propustiti spomenuti kakve štete vještice-primalje na­
N nose djeci i to, prvo, ubijajući ih i, drugo, bogohulno ih žrtvujući
demonima. U gradu Zabernu u biskupiji Strasburg, nalazi se čestita
žena posvećena Blaženoj Djevici Mariji, koja pripovijeda svoju priču,
koju u nastavku iznosimo, svim gostima koji dolaze u njezinu tavernu
poznatu pod imenom 'Crni orao'.
"Dok sam bila trudna", priča, "sa svojim zakonitim mužem, koji je
danas mrtav i kako mi se vrijeme (poroda) približavalo, jedna me prima­
lja neprestano nagovarala da je zaposlim kako bi mi pomogla pri poro­
đaju mojega djeteta. No, znala sam da je prati zao glas i, premda sam
uposlila drugu ženu, utješnim sam je riječima uvjeravala da ću pristati
na njezin zahtjev. A kada su mi počeli trudovi, pozvala sam k sebi onu
drugu primalju, što je prvu veoma razljutilo, tako da je jedne noći, ot­
prilike tjedan dana nakon poroda, ušla s još dvije žene u moju sobu i
stala pokraj moga kreveta. Kada sam pokušala dozvati muža, koji je
spavao u drugoj sobi, svi su mi udovi i jezik obamrli, tako da sam mogla
samo gledati i slušati, jer nisam mogla pomaknuti nijedan drugi mišić.
Tada vještica, koja je stajala između druge dvije žene, reče: "Gledajte!
Ova opaka žena koja mi nije dopustila da joj budem primalja, neće proći
nekažnjena!" Druge su je dvije preklinjale da me poštedi, govoreći joj:
"Nijednoj od nas nije nikada naudila." Ali vještica im odgovori: "Stavit
ću joj nešto u utrobu jer me uvrijedila. No, da vam udovoljim, neće
pola godine osjetiti nikakvu bol, no nakon toga će iskusiti dovoljno muka."
Potom mi je prišla i dotaknula mi trbuh rukama. I učinilo mi se kao da mi
je izvadila utrobu i stavila je u nešto što, nažalost, nisam mogla vidjeti.
A kada su otišle, ponovno sam zadobila sposobnost govora, te sam od­
mah pozvala svoga muža i rekla mu što se dogodilo. On je to, međutim,
pripisao mojoj trudnoći i rekao: "Vi trudnice uvijek patite od mašte i
privida." I nikako ga nisam mogla uvjeriti da govorim istinu, pa sam
mu rekla: "Smilovala mi se na šest mjeseci. Neću li nakon toga osjetiti
nikakve muke, vjerovat ću ti.""
Isti je događaj povjerila i svome sinu koji ju je toga dana posjetio,
a obavljao je službu nad-đakona u tome kraju. I što se dogodilo? Na­
kon točno šest mjeseci, žena osjeti u svome trbuhu tako strašnu bol, da
je svojim krikovima danju i noću uznemirivala sve susjede. Budući da
je osobito štovala Djevicu Mariju, kako je sama rekla, svake je subote
postila jedući kruh i vodu, i bila je uvjerena da je bila izbavljena Nje­
zinim posredovanjem. Naime, jednoga dana kada je poželjela obaviti
prirodnu radnju, iz njezina tijela ispadoše sve one nečiste stvari. Stoga
je pozvala svoga muža i sina i rekla im: "Jesu li ovo prividi? Nisam li
rekla da će se istina obznaniti nakon pola godine? Je li me itko vidio
da jedem trnje, kosti i iverje?" Jer, među izmetom se nalazilo trnje dugo
poput dlana, kao i mnoštvo drugih stvari.
Nadalje (kako smo rekli u Prvome dijelu), sluga kojemu se sudilo
u Breisachu, priznao je da vjeri najviše štete nanose primalje koje su
vještice. A to su jasnije od dana pokazala svjedočanstva nekih vještica,
koje su kasnije spaljene.
Tako je u gradu Dannu u baselskoj biskupiji, vještica prije svoga
spaljivanja priznala da je ubila više od četrdesetoro novorođenčadi,
probadajući im tjemena iglom sve do mozgova.
Konačno, jedna je druga žena u strasburškoj biskupiji priznala da
je ubila više djece nego što ih može nabrojati. A bila je uhićena dok je
to činila. Naime, neka ju je žena iz drugoga grada pozvala da joj bude
primalja, a nakon što je obavila svoj posao, vratila se kući. Međutim,
dok je izlazila kroz gradska vrata, kroz ogrtač u koji se omotala, ispade
ruka novorođenčeta. To vidješe ljudi koji su sjedili pokraj kapije. I kada
je žena odmakla, podigli su sa zemlje nešto za što su mislili da je komad
mesa. No, kada su bolje pogledali, shvatili su da je riječ o prstima dječje
ruke. O tome su odmah obavijestili magistrate, koji su ustanovili da je
to ruka djeteta koje je umrlo prije krštenja. Vješticu su uhitili i ispitali,
pri čemu je priznala svoj zločin i rekla, kako smo spomenuli, da je ubila
više djece nego što ih može nabrojati.
Vještice takva djela čine iz sljedećega razloga. Pretpostavlja se da
to čine na zapovijed zlih duhova, a katkad i svojom voljom. Naime,
30
demon zna da takva djeca, radi kazne gubitka ili radi prvoga grijeha,
ne mogu ući u Kraljevstvo Nebesko. Na taj način odgađaju posljednji
sud, na kojemu će demoni biti osuđeni na vječne muke, budući da se
tako broj odabranih sporije popunjava, a čijim će ispunjenjem svijet biti
uništen. Osim toga, kako je prije pokazano, vrag uči vještice kako da iz
udova takve djece izrade pomast, koja je veoma korisna za njihove vrad-
žbine.
Da ukažemo na odvratnost toga grijeha, ne smijemo prešutjeti slje­
deći strašan zločin. Naime, kada ne ubijaju djecu, vještice ih bogohulno
nude vragu i to na ovaj način. U trenutku kada se dijete rodi, primalja,
nije li sama majka vještica, iznosi novorođenče iz sobe pretvarajući se da
ga ide ugrijati, te ga podiže u zrak i nudi Princu svih demona, naime,
Luciferu i svim zlim duhovima. A to čine ispred kuhinjskog ognjišta.
Jedan čovjek pripovijeda da njegova žena, u trenutku kada je tre­
bala roditi, protivno uobičajenom ponašanju trudnica, nije dopustila

30) 'Kazna gubitka'. Poena damni.


nijednoj dragoj ženi da pristupi njezinu krevetu, osim svojoj kćeri koja
joj je pomagala pri porodu. Kako je htio otkriti razlog, muž se sakrio
i promatrao čitav svetogrdni obred posvećivanja djeteta vragu koji smo
opisali. Pri tome mu se učinilo da se dijete samo, vražjom moći, uspinja-
lo lancem o koji bijahu obješeni kuhinjski lonci. Prestravljen strašnim
čarolijama kojima su zazivale vraga i drugim nečistim obredima koje su
izvodile, muškarac je oštro zahtijevao da dijete bude odmah kršteno. I
dok su prelazili preko mosta iznad rijeke, da odvedu dijete u drugo
selo gdje se nalazila crkva, muškarac je izvukao svoj mač i nasrnuo na
kćer koja je nosila dijete, govoreći u prisutnosti drugih dviju osoba:
"Nećeš prenijeti dijete preko mosta. Ili će ga prijeći samo ili ću te utopi­
ti u rijeci." Kći se prestrašila, kao i druge dvije žene u njezinu društvu,
upitavši ga je li sišao s uma (jer čovjek nikome osim dvojici muškaraca
koji su bili s njime, nije odao što je vidio). I on odgovori: "Pokvarena
kurvo! Svojim si čarolijama učinila da se dijete uspinje lancem u ku­
hinji. Sada učini da samo prijeđe preko mosta ili ću te utopiti u rijeci."
Kći, stoga, spusti dijete na most i svojim umijećem zazove vraga. I od­
jednom ugledaju dijete na drugoj strani mosta. A kada su se vratili
kući nakon što je svećenik krstio dijete, muž, budući daje sada imao
svjedoke koji su mogli potvrditi da mu se kći bavi čarobnjaštvom (jer
prije nije mogao dokazati zločin žrtvovanja vragu jer mu je jedini
svjedočio), optužio je pred sucem kćer i ženu nakon proteka vremena
njihova očišćenja. I obje bijahu spaljene, a zločin primalja koje su
obavljale taj bezbožni obred žrtvovanja, bijaše razotkriven.
No, ova priča nameće dvojbu s kojim ciljem ili svrhom se izvodi to
bezbožno žrtvovanje djece, i kakvu korist od njega imaju demoni?
Možemo odgovoriti da demoni to čine iz tri razloga, koji služe njihovim
najopakijim ciljevima. Prije svega to čine radi svoje oholosti, koja
31
nikada ne jenjava; kako je rečeno: "I mrzitelji tvoji glave podižu."
Jer, svim se silama trude pokoriti se božanskim obredima i ceremoni­
jama. Drugi je razlog taj, da ljude lakše zavaravaju prividno pobožnim
djelima. Na isti način zavode i mlade djevice i dječake. Premda ih mogu
vabiti posredstvom zlih i pokvarenih ljudi, radije ih obmanjuju čarobnim
zrcalima i odrazima iz vještičjih noktiju, navodeći ih da vjeruju kako
vole nevinost, premda je preziru. Jer, vrag iznad svega prezire Blaženu
Djevicu jer mu je glavu satrla. Tako i tim prinošenjem djece, obmanju-

31) 'Glave podižu.' Psalam 83:3


ju vještice i navode ih na grijeh nevjere pod prividom krijeposnoga
čina. A treći je razlog taj da prisiljavajući vještice da im posvećuju
djecu dok su još u kolijevci, doprinose umnažanju njihova bezbožna
umijeća radi svoje koristi.
To svetogrđe, pak, na tri načina šteti djetetu. Prije svega, vidljive se
žrtve Bogu izrađuju od vidljivih stvari, kao što su vino, kruh ili plodo­
vi zemlje, a sve su to znaci štovanja i pokornosti Bogu, kako je rečeno
u Knjizi Sirahovoj (xxxv): "Ne pokazuj se pred Gospodom praznih
ruku." A takve se žrtve ne smiju poslije upotrijebiti u profane svrhe.
Stoga sveti otac Ivan Damaščanski veli: "Žrtve koje se prinose u crkvi
pripadaju samo svećenicima, no oni ih ne smiju upotrijebiti u svoje svrhe,
veći ih imaju pobožno raspodijeliti tako da dio posvete Bogu, a dio udje­
ljuju siromašnima." Iz toga slijedi da dijete, koje je žrtvovano vragu u
znak njegova štovanja i pokornosti, katolici nikako ne mogu posvetiti
pobožnome životu i predati dostojnoj i plodnoj službi Bogu za nje­
govu i dobrobit drugih ljudi.
Tko, naime, tvrdi da djeca ne trpe kazne radi grijeha majki i drugih
ljudi? Možda će se netko pozvati na prorokove riječi: "Sin neće trpjeti
radi očeva grijeha." No, odlomak iz Izlaska (xx) veli: "Jer, ja, Jahve,
Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca, onih koji me
mrze, na djeci do trećeg i četvrtog koljena." A značenje je tih izreka slje­
deće. Prva govori o duhovnoj kazni, koja proizlazi iz Nebeskoga ili
Božjega, a ne ljudskog suda. A to je kazna koja pogađa dušu, kao što
je gubitak ili uskrata milosti ili kazna boli, odnosno vječnih muka pak­
lenog ognja. Takvom se kaznom čovjek kažnjava samo radi svojih gri­
jeha, onoga naslijeđenoga prvim grijehom ili osobnoga grijeha.
Drugi tekst govori o onima koji oponašaju grijehe svojih otaca,
kako objašnjava Gracijan32 (I, 4. pit., itd.), koji pruža druga objašnjenja
zašto Bog kažnjava čovjeka drugim kaznama, ne samo radi grijeha
koje je počinio ili bi ih mogao počiniti (u čemu ga sprječava kazna koju
taj grijeh za sobom povlači), već i radi grijeha drugih ljudi.

32) 'Gracijan'. Malobrojne poznate podatke o autoru djela 'Concordantia discordantium ca-
nonum' ('Usklađenje neusklađenih kanona'), poznatijeg pod naslovom 'Decretum Gra-
tianum' ('Gracijanov dekret), valja sakupiti iz samoga njegova djela. Gracijan je rođen u Italiji,
vjerojatno u gradu Chiusiju. Pripadao je Kalmaldoleškom redu i predavao je na bolonjskoj
školi. Nije sigurno kada je točno dovršio svoj 'Dekret', no općenito se smatra da je ta zbirka
sastavljena 1151. Neki suvremeni autoriteti, međutim, skloniji su isticati 1140. godinu. Gra­
cijan je umro prije 1179. ili, prema nekima, 1160. Smatra se utemeljiteljem znanosti kanon­
skoga prava.
Stoga se ne može tvrditi da čovjek trpi kaznu bez razloga i bez gri­
jeha, koji je uzrok kazne. Naime, zakon propisuje da nitko ne smije biti
kažnjen bez grijeha, osim ako za to ne postoji kakav razlog. No, uvje­
reno tvrdimo da takav razlog uvijek postoji, premda ga mi možda ne
poznajemo. Vidi što kaže sv. Augustin (XXIV, 4.) Ne možemo li, pak,
prodrijeti u dubinu Božjega suda, znamo da je ono što On kaže istina,
i da je ono što čini pravedno.
Valja, međutim, ukazati na razlikovanje nedužne djece, koju demo­
nima ne žrtvuju njihove majke koje su vještice, već primalje, koje ih
krišom, kako smo spomenuli, kradu iz zagrljaja i utrobe čestite majke.
Takva djeca nisu izgubila milost u toj mjeri da moraju biti sklona ta­
kvim zločinima. Ali pobožno je vjerovati da bi lako mogla prihvatiti
majčine vrline.
Djeca koja su tako svetogrdno žrtvovana trpe i sljedeću štetu. Kada
čovjek sebe žrtvuje Bogu, tada Ga prihvaća kao svoj Početak i Kraj.
Ta je žrtva najvrednija od svih njegovih vanjskih žrtava, jer počinje
njegovim stvaranjem, a završava njegovom slavom. ("Žrtva Bogu duh
je raskajan; srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti" Psalam 51:19.)
Slično tomu, kada vještica žrtvuje dijete vragu, predaje (posvećuje)
mu njegovo tijelo i dušu kao njihov početak i kraj u vječnome proklet­
stvu. Stoga dijete može samo nekim čudom biti izbavljeno od plaćanja
tako velikoga duga.
Često u povijesnim knjigama čitamo o tek rođenoj djeci, koju su nji­
hove majke, obuzete nekom strašću ili duševnim poremećajem, nepro­
mišljeno žrtvovale vragu, i kako se tek u odrasloj dobi, s velikom mukom
i uz pristanak Božji, uspijevaju osloboditi vražjeg ropstva. A o tome
Knjiga primjera, Presveta Djevica Marija pruža obilje primjera od
kojih osobito vrijedi istaknuti slučaj čovjeka, kojega vrhovni pontif-
eks nije mogao izbaviti od vražjih kušnji. No, kada su ga poslali ne­
kome svecu koji živi na Istoku, ovaj ga je nakon mnogo muka oslobo­
dio od ropstva posredovanjem same Presvete Bogorodice.
Čak i da Bog tako oštro kažnjava nepromišljenu (neću se poslužiti
izrazom žrtvu) posvetu srdite majke, kojoj muž nakon tjelesnoga sje­
dinjenja kaže: "Nadam se da će iz ovoga nastati dijete", a ona mu odgo­
vori: "Neka dijete ide do vraga!" Koliko je, onda, veća kazna za gore
opisanu uvredu Božanskog Veličanstva!
Treća posljedica tog svetogrdnog žrtvovanja je usađivanje u dijete
sklonosti ka opčinjavanju ljudi, životinja i plodova zemlje. To pokazuje
sv. Toma u 108. pitanju 2. knjige, gdje govori o svjetovnoj kazni, i o
tome kako neki bivaju kažnjeni radi tuđih grijeha. On, naime, veli da su
sinovi, u smislu tjelesnog, vlasništvo svojih očeva i da sluge i životinje
pripadaju svojim gospodarima. Iz toga slijedi da sinovi često ispaštaju
radi svojih očeva, kada su oni kažnjeni u svom imetku.
Taj se slučaj posve razlikuje od onoga što je rečeno o tome kako
Bog, radi grijeha očeva, kažnjava djecu do trećega i četvrtoga naraštaja.
Jer, ondje je riječ o onima koji oponašaju grijehe svojih očeva, dok ovdje
govorimo o onima koji ispaštaju umjesto svojih očeva, a nisu opona­
šali njihove grijehe, već samo nasljeđuju posljedice tih grijeha. Na taj
je način Davidov sin rođen iz preljuba prerano umro; i radi toga su na
zapovijed bile pobijene sve životinje Amalečana. Ipak, mnogo je toga
nedokučivo.
Na temelju svega što smo do sada izložili, možemo zaključiti da su
takva djeca do kraja života, sklona čarobnjaštvu. Jer, kao što Bog očiš-
ćuje od grijeha sve što Mu je posvećeno, čemu svjedoče djela sveta­
ca, kada roditelji predaju Bogu plodove koje su izrodili, tako i vrag ne
prestaje kužiti zlom ono što mu se žrtvuje. To potkrepljuju mnogi pri­
mjeri iz Staroga i Novoga zavjeta. Tako su mnogi patrijarsi i proroci,
poput Izaka, Samuela i Samsona, kao i Aleksije i Nikola33 i mnogi dru­
gi, bili milošću vođeni u sveti život.
I na kraju, iz osobnoga iskustva znamo da se kćeri vještica uvijek
sumnjiče za bavljenje sličnim umijećima, jer oponašaju zločine svojih
majki, i da je uistinu sve vještičje potomstvo zaraženo. A tomu je ra­
zlog, kao i svemu što je do sada rečeno, činjenica da vještice radi ugo­
vora koje su sklopile s vragom, za sobom uvijek moraju ostaviti naslje­
dnika i pozorno ga uputiti u tajne svoga umijeća, kako bi mogle ispuniti
34
svoj zavjet da će učiniti sve za umnažanje broja vještica. Jer, kako je
moguće, a što se često pokazalo točnim, da nježne djevojčice u dobi

33) 'Aleksije'. Sv. Aleksije, ispovjednik. Spomendan: 17. srpnja. U bazilici i crkvi svetih Bo-
nifacija i Alesija all'Aventina u Rimu, ispod glavnoga oltara, pohranjeni su ostaci tijela sv.
Bonifacija i sv. Aleksija. Sv. Agla pokopan je u ispovjedaonici.
34) 'Broj vještica.' Francesco Maria Guazzo u 'Compendium Maleflcarum' (Milano, 1608.),
veli da vještice obećavaju vragu: "da će svim svojim silama i nagovorima nastojati privući druge
muškarce i žene svojim gnusnim umijećima i pridobiti ih za štovanje Sotone." Tako je Janet
Breadheid iz Auldearnea, njezin muž "potaknuo na bavljenje tim umijećem." (Pitcaim,
'Criminal Trials', Edinburgh, 1833.) U Salemu su neke vještice optužile svećenika Georgea
Burroughsa da ih je: "zaveo i uhvatio u zamku čarobnjaštva." Vidi moju knjigu 'History of
Witchcraft', III. pogl., str. 83-84.
od osam ili deset godina, podižu oluje i tuče, osim ako ih njihove majke
nisu žrtvovale vragu na temelju takvoga s njime sklopljenoga ugovora?
A djeca ne mogu sama činiti takva djela odričući se vjere, čime zapo­
činju odrasle vještice, a to stoga što nisu upoznata ni s jednim člankom
vjere. Izložit ćemo primjer jednog takvog djeteta.
Jedan ratar iz vojvodine Švabije, poveo je svoju mladu kćer, koja
je tek navršila osam godina, sa sobom na polje da provjeri kako mu rastu
usjevi. Kada se počeo žaliti zbog suše govoreći: "Jao! Kada će pasti
kiša?", djevojčica ga, u svoj nevinosti srca, upita: "Oče, želiš li kišu mogu
ti je brzo poslati." A otac joj veli: "Što? Zar ti znaš proizvesti kišu?"
Na što mu djevojčica odgovori: "Znam proizvesti kišu, kao i oluje i tuče."
I otac ju upita: "Tko te to naučio?" "Moja majka", odgovori, "ali rekla
mi je da to nikome ne kažem." A otac će na to: "Kako te to naučila?",
na što mu kći odgovori: "Poslala me učitelju koji će učiniti sve što ga
zatražim u bilo koje vrijeme." A otac joj veli: "Jesi li ga ikada vidjela?"
"Katkad sam viđala muškarce kako dolaze k mojoj majci i odlaze, a kada
sam je pitala tko su oni, rekla mi je da su to naši gospodari kojima me
predala, i da su veoma moćni i bogati zaštitnici." Otac se zaprepasti i
upita je može li onda uistinu izazvati oluju. I kći mu odgovori: "Da,
ako imam malo vode." Potom odvede djevojčicu do obližnjega potoka i
reče joj: "Učini to, ali samo iznad naše zemlje." I djevojčica uto stavi
svoju ruku u vodu i promućka je zazivajući ime svoga gospodara, kako
ju je majka naučila i, gle! Kiša se spusti samo na njihovo polje. Vidjevši
to, otac reče: "Učini da sada padne tuča, ali samo na jedno od naših polja."
I kada je djevojčica i to učinila, otac se posve uvjerio, te je optužio
svoju ženu pred sucem. Ženu su uhitili i osudili na lomaču. No, kćeri
bijaše oprošteno i svim se srcem posvetila Bogu, jer od tada više nikada
nije mogla izvoditi te vradžbine.
XIV POGLAVLJE
Ovdje izlažemo različite načine kojima vještice nanose štetu stoci.
35
ada je sv. Pavao rekao: "Zar je Bogu do volova?" , time je mislio
K da su sve stvari podložne Božanskoj providnosti, dakle i ljudi i
36
životinje, kako veli psalmist , no da sinovi čovječji uživaju Njegovu
osobitu zaštitu. Stoga kažem, ako vještice uz pristanak Božji nanose
zlo ljudima, nedužnima i grješnicima, i ako su roditelji začarani po svojoj
djeci, koja se smatraju njihovim vlasništvom, tko, tada, može dvojiti da
vještice, uz pristanak Božji, mogu nanositi razne štete stoci i plodovima
zemlje, koji su također njihovo vlasništvo? A vrag je tako udario i na
Joba, da mu je pobio svu stoku. Stoga nema ni najmanje farme na kojoj
žene jedna drugoj ne povređuju krave, isušujući im mlijeko i često ih
ubijajući.
No, razmotrimo prvo najmanju od tih šteta, naime, isušivanje mlijeka.
Na pitanje kako to čine, odgovaramo pozivajući se na blaženoga Al­
berta, koji u svojoj knjizi O životinjama veli da je mlijeko prirodna
mjesečnica kod svih životinja. I, poput svake druge tekućine u ženi, nije
li zaustavljena nekim prirodnim uzrokom, tomu je uzrok čarobnjaštvo.
Istjecanje mlijeka prirodno se zaustavlja kada je životinja bremenita.
A zaustavlja se bolešću izazvanom nekim vanjskim uzrokom, kada ži­
votinja jede neko bilje koje je takve naravi da isušuje mlijeko, i krava
radi toga obolijeva.
A vještice to mogu uzrokovati na različite načine čarobnjaštvom.
Tako će u noći nekih svetkovina, radi veće uvrede božanskog Veličanstva
i slijedeći upute vraga, vještica sjesti u kut svoje kuće s vjedrom među
nogama, zabost će nož ili kakvo oruđe u zid, i pretvarati se kao da ga
svojim rukama muze. Potom će pozvati svoga duha zaštitnika, koji s
njome uvijek surađuje i reći mu da želi mlijeko određene krave iz od­
ređene kuće, koja je zdrava i ima ga u obilju. I zloduh će u času izmu­
sti mlijeko iz vimena te krave, i odnijeti ga vještici na mjesto na koje­
mu sjedi, tako da izgleda kao da istječe iz noža.
Kada se o tome javno propovijeda ljudima, time ne stječu nikakvo
pogubno znanje, jer, bez obzira može li tkogod prizvati vraga misleći

35) 'Volovi.' 1 Korinćanima, 9:9.


36) 'Psalmist' Psalam 36:7,8.
da će mu to biti dovoljno da izvede takvu čaroliju, obmanjuje se, jer
svoju nevjeru nije potvrdio prisegnuvši na štovanje vraga ili odricanjem
vjere. Ovo sam izložio radi onih koji misle da neke stvari o kojima pišem,
ne bi trebalo propovijedati ljudima jer bi mogli steći loše spoznaje.
Međutim, nema nikakve opasnosti da će itko od svećenika saznati kako
se izvode radnje koje ovdje spominjemo. A zapisane su upravo s ciljem
odvraćanja ljudi od toga gnusnog zločina, i korisno ih je javno propovi­
jedati kako bi se suci potaknuli da gorljivije kažnjavaju strašan zločin
poricanja vjere. Ipak, ne valja ih uvijek propovijedati na takav način, jer
laici uglavnom razmišljaju o svjetovnim gubicima, poglavito se zamara­
jući zemaljskim, negoli duhovnim stvarima. Stoga suci revnije kažnja­
vaju vještice optužene za nanošenje svjetovnih gubitaka. No, tko može
dokučiti prepredene naume vraga?
Poznajem ljude iz jednoga grada, koji su se u svibnju zaželjeli svi­
banjskog maslaca. Dok su, tako, šećući stigli do livade, sjeli su uz potok
i jedan od njih, koji je sklopio nekakav izričit ili prešutan ugovor s
vragom, reče: "Pribavit ću vam najbolji svibanjski maslac." I istoga tre­
nutka svuče sa sebe odjeću, uđe u potok, te sjedne leđima okrenut struji
i, dok su ga ostali promatrali, izgovori neke riječi i prebaci vodu preko
leđa, te u kratko vrijeme iz nje izvadi veliku količinu masla, kakvo su
lokalne žene u svibnju prodavale na tržnici. Ostali ga kušaše i izjaviše
da je uistinu veoma dobar maslac.
Iz toga o njima možemo zaključiti sljedeće. Ili je riječ o pravim vješ-
cima, koji su sklopili izričit ugovor s vragom, ili na temelju kakvog
prešutnog dogovora znaju da će vrag učiniti što ga zatraže. Prvi slučaj
nije potrebno objašnjavati, jer takve su prave vještice. No, ako je riječ
o drugoj vrsti, tada su ih primalje ili njihove majke još kao djecu bo­
gohulno žrtvovale vragu, koji im stoga pomaže.
Može se, međutim, prigovoriti da je sam vrag pribavio maslac bez
ikakva izričitog ili prešutnog ugovora, i bez prethodno iskazanog mu
štovanja od strane ljudi. Odgovaramo da nitko nikada ne može prib­
jeći vražjoj pomoći u takvim stvarima bez njegova zazivanja, i da je
onaj tko na takav način traži njegovu pomoć, otpadnik od vjere. Tako tvrdi
sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 8, u pitanju: 'Može li se otpa­
dnikom od vjere smatrati onaj, koji se utječe za pomoć đavlu.' I premda
se blaženi Albert Veliki slaže s ostalim naučiteljima, on izričitije tvrdi
da je u takvim slučajevima riječ o apostaziji riječju ili djelom. Jer se
zazivanja, zaklinjanja, kađenja i klanjanja izvode kada je s vragom
sklopljen otvoren ugovor, čak i kada mu čovjek nije predao dušu i tijelo,
niti se u cijelosti ili dijelom odrekao vjere. Naime, čovjek pukim zazi­
vanjem vraga čini otvorenu verbalnu apostaziju. No, nema li izričitog
zazivanja, već samo radnje koja rezultira nekom posljedicom, koju
može uzrokovati samo vrag, i bez obzira izvršava li je čovjek odmah
zazivanjem vraga, izgovaranjem nekih drugih nepoznatih riječi ili bez
izgovaranja riječi, ali s tim naumom - to je slučaj, kako tvrdi blaženi
Albert, apostazije djelom, jer tu radnju zahtijeva vrag. Ali, kako je
očekivanje ili prihvaćanje vražje pomoći uvijek uvreda vjere, i to je apo-
stazija.
Zaključuje se, dakle, da je vračar, bez obzira na koji je način pribavio
maslac, učinio to uslijed prešutnog ili izričitog ugovora sklopljenog s
vragom. A da je bila riječ o izričitom ugovoru, ponašao bi se na način
uobičajen vješticama. Stoga je vjerojatnije da je s njime bio vezan pre­
šutnim ili tajnim ugovorom, koji je s vragom sklopio osobno ili je to uči­
nila njegova majka ili primalja. A tvrdim da ga je sklopio osobno, jer
je on izveo samo neke radnje, očekujući da vrag proizvede posljedicu.
Drugi zaključak koji izvodimo iz opisane i sličnih radnji jest sljedeći.
Vrag ne može stvarati nove vrste. Stoga, kada je prirodni maslac izne­
nada izronio iz vode, vrag ga nije proizveo pretvarajući vodu u mlijeko,
već je uzeo maslac s nekog mjesta na kojemu se čuvao, i stavio ga u
čovjekove ruke. Ili je, pak, uzeo prirodno mlijeko iz stvarne krave, i
hitro ga smućkao u prirodan maslac. Jer, kako su umješne žene kadre
veoma brzo proizvesti maslac, vrag to može učiniti u najkraćem roku
i odnijeti ga čovjeku.
Na isti način neki čarobnjaci, kada im se prohtije piti vino ili požele
nešto drugo, jednostavno noću izađu u selo s čuturom ili vrčem, koji se
ubrzo napuni vinom. Naime, to čini demon koji ih puni prirodnim vi­
nom uzetim iz neke bačve.
Što se, pak, tiče načina na koji vještice ubijaju životinje i stoku, va­
lja reći da tada postupaju isto kao s ljudima. Mogu ih začarati dodirom
i pogledom ili samo pogledom. Ili, pak, tako da ispod praga stajskih
vrata ili u blizini pojilišta, sakriju kakav talisman ili drugu čaroliju.
Na takav su način, vještice spaljene u Ratisbonu, o kojima ćemo
poslije nešto više govoriti, demoni uvijek nagovarali da začaraju naj­
bolje konje i najugojeniju stoku. A kada su ih upitali kako su to radile,
jedna od njih, imena Agnes je rekla da su običavale skrivati određene
predmete ispod praga stajskih vrata. A upitavši je koji su to bili pred­
meti, odgovorila je: "Kosti različitih vrsta životinja." Potom su je pitali
u čije je ime to činila, na što je rekla: "U ime vraga i drugih zlih duho­
va." Druga vještica imena Anna, ubila je dvadeset tri konja nekog gra­
đanina koji je bio vozar. Kada je taj čovjek kupio dvadeset četvrtog
konja, radi čega je posve osiromašio, ušao je u staju i rekao vještici koja
je stajala pred vratima njegove kuće: "Gle, kupio sam konja i zaklinjem
se Bogom i Njegovom Svetom Majkom da ću te svojim rukama ubiti
ugine li taj konj." To prestraši vješticu, te ona ostavi konja na miru.
No, kada su je uhitili i pitali kako je činila te stvari, odgovorila je da je
jednostavno iskopala malu rupu, u koju je vrag potom stavio neke njoj
nepoznate predmete. Iz toga se zaključuje da vještica surađuje s vra­
gom makar i svojim dodirom ili pogledom. Jer, Bog ne dopušta vragu
da nanosi zlo stvorenjima bez nekog oblika suradnje vještice, o čemu smo
prije govorili. A on to čini radi veće uvrede božanskog Veličanstva.
Pastiri su često običavali vidjeti, kako životinje na polju prije smrti
tri ili četiri puta skoče visoko u zrak. A to izazivaju vještice na nagovor
vraga.
Jedan veoma bogati čovjek iz područja između grada Fiessena i
planine Ferrer u strasburškoj biskupiji, potvrdio je da je u Alpama tije­
kom godine dana uginulo više od četrdeset volova i krava u njegovu i
vlasništvu drugih ljudi, koje su bile začarane jer u to vrijeme nije vla­
dala nikakva prirodna pošast ili bolest. To je dokazao tvrdnjom da
stoka, kada je riječ o nekoj prirodnoj pošasti ili bolesti, ne ugiba odjed­
nom, već postupno, a da je u slučaju o kojemu govori, sva stoka bila
začarana nekom čarolijom koja im je iznenada oduzela svu snagu, radi
čega su svi zaključili da je pobijena čarobnjaštvom. Premda sam spome­
nuo da je uginulo četrdeset grla, mislim da je rekao veći broj. Međutim,
posve je točno da je u nekim područjima, osobito u Alpama, bilo zača­
rano mnogo stoke. A poznato je da je takav oblik čarobnjaštva, nažalost,
veoma raširen. Slične ćemo slučajeve razmotriti poslije, u poglavlju u
kojemu raspravljamo o načinima uklanjanja takvih čarolija.
XV. POGLAVLJE
Kako izazivaju i podižu tuče, oluje i munje,
kojima udaraju ljude i životinje.
injenicu da demoni i njihovi učenici mogu čarobnjačkim umi­
Č jećem izazivati munje, tuče i oluje i da demonima Bog daje moć
da izvode takva djela, a njihovi učenici to čine uz Njegovo dopuštenje,
dokazuje Sveto pismo u I. i II. odlomku Knjige o Johu. Naime, u trenut­
ku kada mu je Bog dao svoje dopuštenje, vrag je učinio da Sabejci ukra­
du Jobu petsto jarmova goveda i petsto magarica, a potom je s neba
udario oganj i spalio sedam tisuća deva, a oluja je izbrisala kuću sa ze­
mlje, ubivši sedam Jobovih sinova i tri kćeri i sve sluge, osim onoga koji
ga je o tome izvijestio. I, na kraju, vrag udari sveca najstrašnijim pri-
števima, pa se njegova žena i tri prijatelja nad njim strašno sažališe.
U svome komentaru o Jobu, sv. Toma piše: "Moramo priznati da su
demoni kadri, uz pristanak Božji, gibati zrak, podizati vjetrove i činiti da
s neba pada vatra. Jer, premda tjelesnim bićem, kada ono preuzima
različita obličja, ne upravlja nikakav anđeo, ni dobar ni zao, već samo
Bog Stvoritelj, tijelo se pri gibanju pokorava duhovnom biću. A tu istinu
jasno potvrđuje primjer čovjeka. Jer njegovi se udovi pokreću na za­
povijed njegove volje, koja počiva u duši, čineći ono što im nalaže volja.
Stoga sve što se postiže gibanjem, mogu svojom prirođenom moći či­
niti ne samo dobri, već i zli duhovi, osim ako im to Bog ne zabranjuje.
Međutim, vjetrovi, kiša i druga slična gibanja zraka, mogu biti izazvana
isparavanjima iz zemlje ili vode. Stoga demoni svojom prirođenom
moći mogu prouzročiti takve stvari." Tako veli sv. Toma.
Jer, Bog se Svojim pravednim sudom, koristi demonima kao svojim
posrednicima u kažnjavanju, kada nas pogađa nesrećama na ovome
svijetu. Stoga glosa uz psalam: "Prizvao je glad na zemlju... itd" veli:
"Bog je zlim anđelima koji su zaduženi za takve stvari, dopustio da
počine to zlo" A pod glađu se razumijeva anđeo koji upravlja glađu.
Upućujemo čitatelja i na ono što je gore napisano pod pitanjem,
moraju li se vještice uvijek utjecati za pomoć demonima, kao i na ono
što je rečeno o tri vrste šteta koje demoni katkad nanose bez pomoći
vještica. No, demoni radije čine zlo ljudima uz pomoć vještica, jer time
nanose veću uvredu Bogu, koji im, stoga, daje veću vlast u napastova­
nju i kažnjavanju.
Za navedeno je razmatranje bitno i to, što su naučitelji napisali u Dru­
goj knjizi Sentencija, dist. 6, o pitanju je li zlim anđelima dodijeljeno
posebno mjesto u zračnoj sferi. Naime, tri su stvari povezane s demonima
koje valja imati na umu, a to su njihova narav, dužnost i grijeh. A po svo­
joj naravi, oni pripadaju najvišoj nebeskoj sferi, svojim grijehom naj­
nižem paklu, a dodijeljenom im dužnošću, jer, kako smo rekli, oni su
posrednici u kažnjavanju pokvarenih i u iskušavanju dobrih, njihovo je
mjesto u zračnoj sferi. Demoni, naime, ne obitavaju s nama na zemlji
kako nas ne bi suviše napastovali. No, u zraku i u području oko vatre,
mogu na taj način sjedinjavati aktivne i pasivne sile da, kada im to Bog
dopusti, s neba izbacuju vatru i munje.
37
U Mravinjaku se pripovijeda o nekom čovjeku kojega su vlasti
uhitile i, kada ga je sudac pitao kako su izazivali tuče i oluje i jesu li to
lako činili, odgovorio je: "Možemo lako izazivati tuče, ali zbog zaštite
dobrih anđela ne možemo proizvoditi sve štete koje poželimo." I dodao
je: "Možemo nauditi samo onima, kojima je uskraćena Božja pomoć,
ali ne i onima koji čine znak križa. A ta djela činimo ovako: prvo u polju
izgovaramo određene riječi, kojima prizivamo glavnog demona da po­
šalje jednoga od svojih slugu da napastuje čovjeka kojega imenujemo.
A kada se taj demon pojavi, žrtvujemo mu crnoga pijetla na raskrižju38
puta, bacajući ga u zrak. I, kada ga demon primi, ispunjava nam želju
i uzburkava zrak, ali ne uvijek na mjestima koja mu spomenemo, a onda,
uz pristanak Božji, šalje tuče i munje."
U istome djelu saznajemo o nekom vještičjem vođi ili herezijarhu
imena Staufer39, koji je živio u Bernu u susjednoj zemlji, i posvuda se
u javnosti hvalio da može kada mu se prohtije, pretvoriti se pred svojim
suparnicima u miša i skliznuti kroz ruke svojih smrtnih neprijatelja. A
tvrdio je da je često na takav način izbjegao pogibiju u rukama svojih

37) 'Mravinjak'. III. poglavlje


38) 'Raskrižja.' Prilikom suđenja Dame Alice Kyteler iz Kilkennyja 1324., ustanovilo se da
je na raskrižjima žrtvovala žive životinje (Holinshed veli devet crvenih pijetlova) svom duhu za­
štitniku, Roberta Artissonu: "qui se facit appellari Artis Filium. " U grčkoj predaji,
, ili poltergeist je duh koji obitava na raskrižjima. Lemoine (VI, str. 109) nam kazuje: "Celui
qui veut devenir sorcier doit aller a un 'quatre chemins' avec une poule noire', ou bien encore
au 'cimetiere', sur une 'tombe' et toujours a 'minuti'. Il vient alors quelqu'un qui demande: 'Que
venez-vous faire ici?' 'J'ai une poule a vendre', repond-on. Ce quelqu'n (est) le Mechant. "
39) 'Staufer.' Staufus. 'Mravinjak', iii. pogl. U frankfortskom izdanju iz 1588., svez. I, str. 722,
piše 'Scavius', a u bilješci na dnu stranice piše 'Schasius'. (Bilješka na dnu stranice: "De Scha-
sio in murem se convertente. ")
smrtnih neprijatelja. No, kada je pravedni Bog odlučio okončati ta nje­
gova zlodjela, neki su ga njegovi neprijatelji čekali u zasjedi. Ugledav­
ši ga kako sjedi u košari pokraj prozora, iznenada su ga proboli svo­
jim mačevima i kopljima, tako da je bijednom smrću umro radi svojih
zločina. No, za sobom je ostavio učenika imena Hoppo, kojemu je
učitelj bio onaj isti Stadlin kojega smo spomenuli u šestome poglavlju.
Ta su dvojica, kada im se prohtjelo, mogla učiniti da trećina gnojiva,
slame ili žita neprimjetno prijeđe sa susjedova polja na njihovo; izazi­
vali su najveće tuče, razorne vjetrove i munje; mogli su pred očima ro­
ditelja u vodu bacati djecu, koja su hodala uz obalu kada nikoga dru­
goga nije bilo u blizini; mogli su osljepljivati ljude i životinje; ljudima
otkrivati skrivene stvari; mogli su na razne načine nanositi štetu ljudskim
poslovima ili tijelima; katkad su ubijali ljude munjama; i mogli su prou­
zročiti mnoge druge pošasti, kadgod im je to pravedni Bog dopustio
da čine.
Na ovome je mjestu vrijedno spomenuti i primjer iz našega iskustva.
U konstancijskoj biskupiji, dvadeset osam njemačkih milja od grada Ra-
tisbona u smjeru Salzburga, razorna je tuča uništila voćke, usjeve i vino­
grade u pojasu širokom jednu milju, nakon čega loza nije tri godine uro­
dila vinom. O tom je događaju obaviještena inkvizicija, jer su stanovnici
zahtijevali da se provede istraga. A mnogi su, osim građana, bili uvje­
reni da je ta nesreća bila prouzročena čarobnjaštvom. Konačno je nakon
petnaestodnevne rasprave, utvrđeno da je uistinu bila riječ o čarobnja­
štvu, što smo trebali dokazati. Među velikim brojem osumnjičenih,
nalazile su se dvije žene, koje smo osobito podrobno ispitali. Jedna od
njih bila je pralja imena Agnes, a druga Anna von Mindelheim. Dvije
su žene bile zatvorene u različitim zatvorima, tako da nijedna nije znala
što se s onom drugom događa. Sljedećega su dana glavni sudac imena
Gelre, veoma gorljivi branitelj vjere i drugi prisjednici, veoma blago
ispitali pralju u prisutnosti bilježnika. I premda je nedvojbeno bila za­
čarana onom moći šutnje, koja je uvijek velika smetnja sucima, na prvom
je suđenju izjavila da nije počinila nijedan zločin protiv muškarca ili
žene. Ipak, kako tako veliki zločin božanskom milošću nije mogao ostati
nekažnjen, kada su je oslobodili okova, jer se nalazila u prostoriji za
mučenje, odjednom je priznala sve zločine koje je počinila. Naime, prili­
kom ispitivanja od strane inkvizicijskog bilježnika, o optužbama koje
su protiv nje podnesene, a koje su se odnosile na štete koje je nanijela
ljudima i stoci, i teretile su je teškom sumnjom za zločin čarobnjaštva,
premda nijedan svjedok nije mogao dokazati da se odrekla vjere ili da
je tjelesno općila s demonom inkubom (jer je o tome uporno šutjela),
ipak je priznala štetu koju je nanijela životinjama i ljudima; a kada su
je pitali je li se odrekla vjere i spolno općila s inkubom, odgovorila je
da mu se tjelesno predavala više od osamnaest godina, i da se u cijelosti
odrekla vjere.
Nakon toga su je pitali zna li što je prouzročilo tuču o kojoj smo
govorili, na što je odgovorila potvrdno. Naredivši joj da to objasni,
rekla je: "U podne toga dana došao je moj duh zaštitnik i rekao mi da
uzmem malo vode i odem na polje ili ravnicu Kuppel (kako se naziva
ta ravnica). A kada sam ga upitala što je naumio učiniti s vodom, rekao
mi je da od nje želi proizvesti kišu. Poslušala sam ga i kada sam izašla
kroz gradska vrata, ugledala sam demona kako stoji pokraj drveta." Sudac
je želio znati pokraj kojeg drveta, na što mu je odgovorila pokazujući
prstom: "Pokraj drveta nasuprot onoga tornja." A na pitanje što je ondje
radila, rekla je: "Demon mi je rekao da iskopam malu rupu i u nju izlijem
vodu." Sudac ju je upitao jesu li zajedno sjedili: "Ja sam sjela, a demon
je stajao." Potom joj je sudac naredio da opiše kojim je riječima i na
koji način uzburkala vodu, na što je odgovorila: "Uzburkala sam je
svojim prstom, i zazvala ime samoga Vraga i drugih demona." Sudac
ju je opet upitao što je učinila s vodom: "Voda je nestala jer ju je demon
podigao u zrak." Potom su je upitali je li imala pomoćnika. Odgovo­
rila je: "Pod drugim drvetom nasuprot toga, stajala je moja drugarica
(pri čemu je imenovala drugu uhićenu vješticu, Annu von Mindelheim),
ali ne znam što je ona radila." Konačno su je upitali koliko je vremena
prošlo od podizanja vode u zrak i tuče, na što je odgovorila: "Prošlo
je dovoljno vremena da se prije oluje vratim u kuću."
Međutim (što je veoma zanimljivo), kada su sljedećega dana naj­
blažim načinima ispitivali drugu vješticu, koja je pritom bila palčevima
svezana o mučilo, nakon što su je oslobodili, priznala je svoj zločin, a
njezin se iskaz u svim pojedinostima podudarao s iskazom prve vje­
štice. Naime, potvrdila je da je bilo podne, kako je uzburkala vodu koju
je ulila u rupu prizivajući vraga i sve demone, da je proteklo isto onoliko
vremena, naime, da je oluja nastupila nakon što je demon podigao vodu
u zrak i nakon što se ona vratila kući. Obje su vještice trećega dana
bile spaljene. Pralja se prije smrti pokajala i predala Bogu, izjavivši da
će umrijeti smirena srca ako bude izbavljena od vražjih muka, pri čemu
je poljubila križ koji je držala u rukama. No, druga joj se vještica radi
toga prijekorno izrugivala. A ona je više od dvadeset godina spolno
općila s inkubom, potpuno se odrekavši vjere i nanijela je mnogo više
štete ljudima, stoci i plodovima zemlje od prve, o čemu svjedoče saču­
vani zapisi s njezina suđenja.
Smatramo da su navedeni primjeri dostatni, jer, uistinu postoji ne­
brojeno mnogo drugih primjera takvih zlodjela. Nadalje, demoni svo­
jom moći veoma često izazivaju munje kojima pogađaju ljude, živo­
tinje i spremišta. A izgleda da je uzrok tomu mnogo tajniji i skrovitiji,
jer čini se da se takve stvari često događaju pristankom Božjim i bez
vještičje suradnje. Međutim, vještice su dobrovoljno priznavale da su
izvršavale takva djela, o kojima svjedoče mnogi primjeri koji bi se mo­
gli pridodati gore navedenima. Stoga je razumno zaključiti da vještice
mogu izazivati munje i oluje na moru, jednako lako kako proizvode i
tuče, te o tim pitanjima više nema nikakve dvojbe.

XVI. POGLAVLJE
O tri vrste čarobnjačkog umijeća kojima se predaju
muškarci, a ne žene, podijeljeno u tri poglavlja,
od kojih prvo govori o čarobnjaštvu strijelaca.
aše istraživanje zahtijeva da na ovome mjestu razmotrimo po­
N sljednju kategoriju čarobnjaštva, kojim se bave muškarci i to na
tri načina. A prvo nam valja raspraviti o sedam smrtnih i strašnih grijeha,
koje čine čarobnjaci koji su "strijelci". Prvi je od tih načina sljedeći.
Ti čarobnjaci na blagdan Muke Gospodnje, odnosno, na Veliki Petak,
kako se taj dan naziva, tijekom održavanja presvete službe Božje, ga­
đaju svojim strijelama kao u metu, presvetu sliku Raspela. O, kakve li
okrutnosti i uvrede protiv Spasitelja! Drugo, premda nije sigurno da su
uz tu apostaziju djelom prinuđeni počiniti i apostaziju riječju, sigurno
je da nijedan kršćanin ne može nanijeti veću štetu vjeri. Jer, nema ni­
kakve dvojbe da bi takva djela bila bez učinka da ih počine nevjernici,
kojima se ne ukazuje takva zahvalnost zbog njihova neprijateljstva
prema vjeri. Stoga ti bijednici imaju spoznati istinu i snagu katoličke vje­
re, radi čije potvrde Bog dopušta činjenje takvih zločina.
Treće, takav strijelac mora izbaciti tri ili četiri strijele na opisan na­
čin i, uspije li u tome, dobiva mogućnost da istoga dana ubije isti broj
ljudi. Četvrto, vrag im obećava sljedeće: premda prvo moraju svojim
očima pogledati osobu koju žele ubiti, i na taj se naum posve usredo­
točiti, demon ih uvjerava da se ta osoba pred njima nigdje ne može sa­
kriti, jer će upravo on odnijeti strijele koje izbace i njima ih pogoditi.
Peto, strijelu40 mogu tako precizno izbaciti, kao da kovanicom ga­
đaju glavu nekoga čovjeka a da ga pritom ne povrijede, i to mogu čini­
ti beskonačno dugo. Šesto, da bi zadobili tu moć, moraju se tijelom i du­
šom predati vragu. Navest ćemo neke primjere toga umijeća.
Izvjesni je princ Rajnske oblasti, poznatiji pod imenom Eberhard
Dugobradi, jer nije nikada šišao bradu, prije svoje šezdesete godine
osvojio neku carsku zemlju i postavio opsadu pred zamkom Lenden-
brunnen radi pljačkaških pohoda, koje su organizirali stanovnici toga
zamka. U njegovoj se vojsci nalazio čarobnjak vrste kakvu smo opi­
sali, a zvao se Puncker, i toliko je mučio branitelje zamka da ih je sve
osim jednoga, pobio svojim strijelama. A ovo je način na koji je to činio.
Kadgod je pogledao nekog čovjeka, bez obzira gdje se ovaj skrio ili
otišao, izbacio je svoju strijelu koja ga je u istome trenutku smrtno ranila
i ubila. A bio je kadar svakoga dan izbaciti tri takve strijele pred slikom
Spasitelja. Možda je vragu broj tri miliji od drugih brojeva, jer simbo­
lizira poricanje Svetog Trojstva. No, nakon što bi izbacio takve tri stri­
jele, gađao je jednako neprecizno kao i drugi strijelci. Nešto poslije,
zazove ga neki branitelj zamka i podrugljivo mu vikne: "Punckeru,
hoćeš li, barem, poštedjeti prsten koji visi o kapiji?" A on mu izvana od­
govori: "Ne, odnijet ću ga onoga dana kada osvojimo zamak." I ispu­
nio je svoje obećanje, jer, kako smo spomenuli, nakon što su poginuli
svi, osim jednog stanovnika zamka, koji je konačno osvojen, čarobnjak
je uzeo taj prsten i objesio ga na svoju kuću u Rorbachu u wormskoj
biskupiji, gdje se i danas može vidjeti. Poslije su ga, međutim, svojim
lopatama ubili neki seljaci kojima je naudio, te je, tako, zasluženo umro
zbog svojih grijeha.
Postoji i druga priča o tome strijelcu, koja kazuje kako se neki veo­
ma ugledan čovjek želio uvjeriti u njegovu vještinu, pa je postavio svoga
mladoga sina ispred mete, stavivši mu novčić na kapu, naredivši mu da
pogodi novčić strijelom tako da ne sruši kapu. Čarobnjak je nevoljko

40) 'Strijelu.' Ova drevna tradicija tema je i čuvene Weberove opere 'Der Freischutz', libreto
za koju je napisao Kind. Prvi je put izvedena u Berlinu 1821., a englesku premijeru je
doživjela 22. srpnja 1824. u Lyceum Theatre u Londonu, pod naslovom Der Freischutz ili
Sedmi metak'.
pristao, jer nije bio siguran obmanjuje li ga to vrag koji ga je naumio
ubiti. Ipak, popustivši kneževim nagovorima, stavio je jednu rezervnu
strijelu u tobolac koji mu je visio o ramenu, a drugu umetnuo u luk, te
izbio novčić s kape ne ozlijedivši dječaka. Vidjevši to, knez ga upita zašto
je stavio strijelu u tobolac, na što mu ovaj odgovori: "Da je to bila vražja
varka i da sam ubio svoga sina, radi čega bih trebao umrijeti, odmah
bih te pogodio drugom strijelom da osvetim svoju smrt."
I premda Bog katkad dopušta takva zlodjela radi iskušavanja i ka­
žnjavanja vjernika, Spasitelj svojom milošću izvodi mnogo veća čuda
radi osnaživanja i slave vjere.
Naime, u konstancijskoj biskupiji, pokraj dvorca Hohenzorna i sa­
mostana redovnica, nalazi se novoizgrađena crkva u kojoj se može vidje­
ti slika našega Spasitelja probodena strijelom, iz koje teče krv. A sljedeća
priča svjedoči o istinitosti toga čuda. Jedan je nesretni bijednik poželio
da mu vrag osigura tri ili četiri strijele, kojima će moći ubiti koga želi,
na način koji smo opisali. Tako je strijelom (koja ondje i danas stoji)
probo raspelo koje je stajalo na raskrižju puta, a kada je iz njega počela
čudesno istjecati krv41, bijednik se nije mogao pomaknuti s mjesta, jer
bi pogođen Božanskom kaznom. A kada ga je neki prolaznik upitao zašto
ondje nepokretno stoji, klimnuo je glavom, a ramena i ruke u kojima je
držao luk, a potom i čitavo tijelo, počeše mu se tresti i nije mogao iz­
govoriti ni riječ. Prolaznik tada ugleda raspelo sa strijelom i krvlju, te
mu reče: "Razbojniče, proboo si lik našega Gospodina!" Potom pozva
druge ljude i naredi im da se pobrinu da ne pobjegne (premda se, kako

41) 'Istjecati krv.' Dana 29. svibnja 1187., neki su plaćenici i razbojnici bacali kocku ispred
vrata crkve u Deolsu. Jedan od njih, koji je izgubio jedno bacanje, počeo je srdito psovati, pa
je uzeo kamen i bacio ga o kip Naše Gospe s Djetetom koji je stajao iznad svetoga portala. Ruka
djetešca Isusa u istome se času prepolovila. "Iz ruke slomljenoga kipa je počela istjecati krv
praveći lokvu na zemlji. Bijednik koji je bacio kamen počeo je mahnito divljati i na mjestu se
srušio mrtav." Krv je pažljivo skupljena u staklenu bočicu, koja je pohranjena u Gospinoj ka­
pelici. Poslije je njome izliječeno mnogo ljudi i u sjećanje na to čuda utemeljeno je Bratstvo,
koje je djelovalo do Revolucije. Ponovno je osnovano 1830., a 31. svibnja se u crkvi Naše Gospe
u Deolsu održava svečana misa posvećena tom Prolijevanju krvi.
Nakon posljednje propovijedi sv. Pavla od Križa (1694.-1775.) koju je održao u crkvi u Pia-
garu, vjernici su vidjeli kako iz Raspela, koje je stajalo iznad jednoga od sporednih oltara,
izbija krv. Tisuće je ljudi svjedočilo tome čudu, a poslije je izgrađena kapela u kojoj je pohra­
njen Čudesni Križ. Godine 1630. u Spaletu, iz glave kipa Našega Gospodina s Trnovom kru­
nom, počela je istjecati krv. Čak i u ovo nevjerničko doba, iz Presvetoga Raspela u Limpiasu,
u El Santo Cristo de la Agonia, istječe krv, a neki svjedoče da su vidjeli kako mu teku suze iz
očiju, koje se okreću lijevo-desno, a glava se katkad pomiče kao u znak slabosti i velike patnje.
Mogli bismo navesti mnoštvo drugih primjera sličnih čuda.
je rečeno, nije mogao pomaknuti), te odjuri u dvorac da izvijesti što se
dogodilo. Kada su stanovnici dvorca stigli, našli su ga na istome mjestu.
I prilikom ispitivanja je priznao svoj zločin, a sudske su ga vlasti od­
vele iz te oblasti i osudile na bijednu smrt, kakvu je zaslužio radi ispa-
štanja svojih grijeha.
Radi toga se takvi zaštitnici, branitelji i pomagači imaju smatrati
hereticima, ali i apostatima, i valja ih kazniti na način koji ćemo opisati.
Ti čarobnjaci čine sedmi smrtni grijeh. Prije svega, zakon za njih od­
ređuje kaznu izopćenja iz crkve, a ako su ti zaštitnici svećenici, bit će
uklonjeni iz službe i lišeni svih časti, a služba im može biti vraćena samo
posebnim papinskim oprostom. Nadalje, nastave li se ti zaštitnici i tije­
kom godinu dana nakon izricanja kazne izopćenja, baviti svojim djeli­
ma, valja ih osuditi kao heretike.
To je sukladno kanonskome zakonu, koji se u VI. knjizi bavi pitanjem
izravnog ili neizravnog uplitanja u postupke dijecezanskih biskupa i
inkvizitora u stvarima vjere, i određuje da se gore spomenuta kazna ima
izvršiti nakon jednogodišnjeg razdoblja. Ondje, naime, piše: "Zabra­
njujemo svako uplitanje velmoža, svjetovnih gospodara, vladara i nji­
hovih službenika, itd." Čitatelj se upućuje na taj odlomak.
Nadalje, iz odredbe Kanona, koja govori o iskorjenjivanju čarob-
njačke hereze, jasno proizlazi da se vještice i njihovi zaštitnici imaju
zakonski ekskomunicirati, osobito iz odredbe: "Mi izopćujemo i istje­
rujemo iz Crkve sve heretike, katare, sektaše .... i druge, kakvim se god
imenima nazivaju, itd." A među njih uključuje sve njihove pristaše,
zaštitnike i druge, nastavljajući: "Također izopćujemo iz Crkve sve
sljedbenike, zaštitnike, branitelje i pomagače takvih heretika."
Kanonski zakon propisuje različite kazne koje na sebe navlače ti
heretici u razdoblju od godinu dana, bez obzira jesu li laici ili svećenici,
te veli: "Stavljamo pod kaznu izopćenja sve njihove zaštitnike, pomagače
i branitelje, tako da će se svaki među njima koji je tako osuđen, a odbio
je odreći se svoje hereze, godinu dana nakon toga smatrati odmetnikom
od zakona, i neće mu se dopustiti da uđe ni u jednu službu ili vijeće,
niti će moći sudjelovati u izboru takvih službenika, niti će moći davati
iskaze; neće ga se smjeti pozivati kao svjedoka, niti će mu se omogu­
ćiti da iznosi dokaze o svom slučaju; neće moći biti nasljednikom
ikakve imovine, niti će tko snositi odgovornost pri sklapanju poslova
s njime. Ako je takav čovjek sudac, njegova će presuda biti nevažeća,
i pred njim se neće iznositi nijedan slučaj. Ako je odvjetnik, neće mu
biti dopušteno obraćati se sudu. Ako je bilježnik, nijedna isprava koju
je sastavio neće biti važeća, već će biti proglašena štetnom kao i njezin
autor. Slične se kazne određuju i za druge javne službenike. Međutim,
ako je riječ o svećeniku, bit će mu oduzeta služba, sve časti i povlastice,
jer njegov je grijeh veći, pa zaslužuje težu kaznu. I ako itko od tih he­
retika, koje je kao takve označila Crkva, prezrivo zanemari svoju kaznu,
nad njima se ima provesti kazna izopćenja iz Crkve do krajnjih granica
osvete. A svećenstvo neće smjeti takvim hereticima udjeljivati crkve­
ne sakramente, niti ih pokapati u skladu s kršćanskim obredom, ili pri­
mati njihove milodare i prinosnice, jer će u suprotnom biti lišeni svo­
jih službi, koje im se mogu vratiti tek posebnim papinskim oprostom."
Konačno, postoje mnoge druge kazne koje na sebe navlače takvi
heretici, čak i kada ne ustraju u svojoj herezi godinu dana, kao i njihova
djeca i unuci. Njih, naime, biskup ili inkvizitor može suspendirati, lišiti
svih naslova, posjeda, časti i crkvenih povlastica, ukratko, svih vrsta jav­
nih službi. No, to se događa samo ako su okorjeli ne-pokajnici. I njihovi
potomci do drugoga naraštaja mogu biti lišeni prava na unapređenje u
crkvenim ili javnim službama. No, to se odnosi samo na potomke s očeve
strane, a ne i majčine i samo na okorjele ne-pokajnike. Isto tako, svi nji­
hovi sljedbenici, zaštitnici i pomagači bit će lišeni prava na podnošenje
molbi ili žalbi. A to valja protumačiti tako, da se nakon izricanja presude
koja ih proglašava hereticima, ne mogu žaliti na tu presudu, bez obzira
je li se prema njima na bilo koji način loše i okrutno postupalo. Još bismo
mnogo toga mogli ovdje reći u potvrdu našega stajališta, no navedeno
je sasvim dostatno.
Radi boljeg razumijevanja svega što je do sada rečeno, u nastavku
nam valja raspraviti nekoliko točaka. Prije svega, uposli li princ ili svje­
tovni gospodar takvoga čarobnjaka radi osvajanja kakvoga zamka u
opravdanome ratu, kako smo gore opisali, i uz njegovu pomoć okonča
tiraniju zlih ljudi, imaju li se svi njegovi vojnici smatrati zaštitnicima
i braniteljima toga čarobnjaka, i radi toga kazniti na gore spomenut
način? Čini se da je ispravan odgovor da radi njihova velikoga broja
pravda mora biti snošljivija. Naime, vođa, njegovi povjerenici i savje­
tnici imaju se smatrati pomoćnicima i poticateljima takvoga čarob­
njaštva, radi čega prema zakonu na sebe navlače gore spomenute kazne,
ako i nakon upozorenja njihovih duhovnih savjetnika, ustraju u svom
opakom naumu. U tom ih slučaju valja smatrati zaštitnicima i pomaga­
čima, i s obzirom na to ih kazniti. Što se tiče ostalih vojnika, budući
da oni ne sudjeluju u savjetovanju svojih vođa, već su jednostavno
spremni žrtvovati živote u obranu svoje zemlje, premda možda oprav­
davaju čarobnjačke pothvate, neće biti izopćeni iz Crkve. Međutim,
dužni su priznati krivnju čarobnjaka i svom ispovjedniku, koji ih od-
rješuje od grijeha, moraju svečano prisegnuti da će zauvijek uzmicati
od takvih djela, i da će svim silama nastojati iz svoje zemlje istjerati
sve takve čarobnjake.
Postavlja se pitanje od koga takvi prinčevi mogu tražiti odrješenje
grijeha, nakon što uvide odvratnost svoga zločina, naime, da li od svojih
duhovnih savjetnika ili inkvizitora? Odgovaramo da to mogu učiniti i
njihovi duhovni savjetnici i inkvizitori, ukoliko se takvi zločinci pokaju.
To proizlazi iz odredaba kanonskoga zakona, koje se bave načinom na
koji valja postupati, u strahu od Boga i radi upozorenja ljudi, protiv
heretika, njihovih sljedbenika, zaštitnika, branitelja i pomagača, kao i
protiv svih koji su optuženi ili se terete sumnjom za herezu. No, ako tko
od njih pod svečanom prisegom prizna svoj pad u herezu i želi biti ponov­
no primljen u zajednicu crkve, sveta ga Crkva može odriješiti grijeha.
Za princa ili nekog drugog vladara može se reći da se priveo pame­
ti, kada je predao čarobnjaka sudu da ga kazni radi njegovih prijestupa
protiv Stvoritelja; kada je iz svojih zemalja istjerao sve optužene za
čarobnjaštvo ili herezu; kada se iskreno pokajao radi svojih prošlih
grijeha; i kada je čvrsto u svom srcu odlučio da kao katolički vladar
neće pokazivati nikakvu naklonost drugim takvim čarobnjacima.
Možemo, međutim, postaviti pitanje, kojoj vlasti takvoga čovjeka treba
predati, koji mu sud valja presuditi i treba li ga smatrati otvorenim he­
retikom? O prvoj dvojbi, naime, o tome trebaju li takve ljude kažnjavati
svjetovni ili crkveni sudovi, posebno raspravljamo na početku Trećega
dijela. Kanonski zakon jasno propisuje, da nijedan magistrat ili svjetovni
sudac ne može presuđivati u slučaju hereze bez dopuštenja biskupa i
inkvizitora ili, barem, osobe koju su oni ovlastili. Međutim, čini se da
ta odredba, prema kojoj svjetovni sudovi nemaju ovlast presudivanja
u zločinima hereze, ne vrijedi u slučaju vještica. A to stoga što zločini
vještica ne ulaze isključivo pod jurisdikciju crkvenih, već i svjetovnih
sudova, s obzirom na svjetovne štete koju nanose. Međutim, kako ćemo
poslije pokazati, premda crkveni sudac mora presuđivati u tom slučaju,
svjetovni sudac je ovlašten izricati i izvršavati kazne, kako pokazuju
odredbe Kanona o poništenju optužbe za herezu i o izopćenju iz Crkve.
Prema tome, čak i da preda čarobnjaka na suđenje ordinariju, svjetovni
sudac zadržava ovlast kažnjavanja nakon što mu biskup ponovno preda
osuđenika. Štoviše, svjetovni sudac može uz pristanak biskupa, izvr­
šavati obje službe, dakle, izricati i izvršavati kaznu.
Nadalje, neodrživa je tvrdnja da su takvi čarobnjaci apostati, a ne
heretici, a to stoga što su i jedni i drugi zločinci protiv vjere. Međutim,
dok heretik gaji neku zabludu o vjeri, čarobnjaštvo pretpostavlja nami-
sao otpadništva od vjere. Jer, veći je grijeh kvariti vjeru koja daje život
duši, nego krivotvoriti novac koji je oslonac tijela. Budući da svje­
tovni sudovi izriču trenutačne smrtne kazne krivotvoriteljima novca i
drugim zločincima, nije li još pravednije spomenute heretike i otpad­
nike od vjere osuditi na smrt, neposredno nakon izricanja presude?
Ovime smo odgovorili i na drugu dvojbu, naime, koji sudovi i suci
trebaju kažnjavati takve ljude. O tome ćemo, međutim, podrobnije ra­
spravljati u Trećem dijelu ove knjige, gdje govorimo o metodama kažnja­
vanja zločinaca i otvorenih heretika (vidi osmu i dvanaestu metodu),
te odgovaramo na pitanje treba li pokajnike osuditi na smrt.
Naime, kanonski zakon propisuje da se običan heretik i pokajnik, koji
ponovno upadne u svoj grijeh, ima osuditi na smrt. A sv. Toma tvrdi
da je to primjereno i razumno radi opće dobrobiti svih ljudi. Jer, ako se
povratničkim hereticima iznova oprašta i dopušta da žive i zadrže svoja
svjetovna dobra, to bi moglo ugroziti spasenje drugih, i to stoga što bi
ih mogli zaraziti ako opet zapadnu u svoju herezu, a izbjegnu li kaznu,
drugi će manje strahovati da će biti zaraženi herezom. A ponovnim za­
padanjem u herezu potvrđuju da nisu postojani u svojoj vjeri, pa ih se
stoga s pravom valja osuditi na smrt. U svezi toga moramo reći sljedeće.
Ako je sama nedosljednost crkvenome sucu dovoljna, da takvog, koji
ponovno zapada u stari grijeh preda svjetovnome sudu radi izricanja
smrtne kazne, tada to još više mora učiniti u slučaju onoga, koji odbija
dokazati da se uistinu pokajao tako što će svjetovnome sudu predati
apostata, ili kakvog čarobnjaka ili vješticu, već onemogućuje svjetov­
nome sucu da takvu osobu ispita i osudi na smrt pod optužbom za bav­
ljenje čarobnjaštvom, na temelju zakona i radi svjetovnih šteta koje je
počinila. No, pokaje li se takav vještac ili vještica, crkveni sud prvo mora
poništiti presudu o izopćenju, koju mu je izrekao radi čarobnjačke
hereze. Isto tako, pokajani heretik može biti ponovno vraćen pod okrilje
Crkve, radi spasenja svoje duše. Budući da o tome raspravljamo u
Prvom pitanju Trećega dijela, navedeno je na ovome mjestu dostatno.
Ukazujemo, međutim, na to da svi vladari moraju znati da neće moći iz­
bjeći sudu strašnoga Suca, jer, uistinu, najteže će kazne trpjeti svi oni
na vlasti, koji dopuštaju takvim čarobnjacima da žive i da izvode svoja
djela protiv Stvoritelja.
Druge dvije vrste čarobnjaka pripadaju općoj kategoriji, u koju ulaze
svi koji se služe kakvim zazivima i bogohulnim čarolijama, kako bi
proizveli oružja koja ih ne mogu ozlijediti ili raniti. Takvi se dijele u
dvije skupine. Pripadnici prve skupine nalik su čarobnjacima-strijelcima
o kojima smo gore govorili, po tome što i oni unakazuju sliku raspetoga
Krista. Naprimjer, kada žele da im oružja ili udarci ne ozlijede glavu,
skidaju glavu s Raspela; žele li da ne budu ranjeni u vrat, skidaju mu vrat;
žele li zaštititi ruku, skidaju ili, barem, prepolovljuju ruku s križa, itd.
Katkad, pak, uzimaju dio tijela kipa do struka ili ispod njega. Sve to
dokazuje činjenica, da na raskrižjima putova gotovo nema nijednog posve
netaknutog Raspela. Neki čarobnjaci sa sobom nose tako otrgnute udove,
a drugi izgovaraju svete ili nepoznate riječi kako bi postali neranjivi.
Po tome se, dakle, razlikuju. Čarobnjaci prve vrste mogu se usporediti s
onim strijelcima po tome, što preziru vjeru i unakazuju Spasiteljev lik,
te ih stoga valja smatrati pravim apostatima i izvesti pred sud. No, ne
smije im se suditi tako strogo kao strijelcima, jer je očito da ih prvi daleko
nadmašuju svojom opakošću. Naime, čini se da oni te radnje izvode
samo radi zaštite čitavoga svoga tijela, ili njegova gornjeg i donjeg dijela.
Stoga ih valja smatrati pokajanim, a ne okorjelim hereticima kada ih
se nakon pokajanja optuži za čarobnjaštvo. A kazniti ih treba na osmi
način opisan u Trećem dijelu ove rasprave, pokajanjem uz svečanu pri­
segu i utamničenjem.
Čarobnjaci druge vrste kadri su začarati oružje tako, da po njemu
mogu bosi hodati i izvoditi druga neobična djela (kako tvrdi sv. Izidor
u Etimologijama VIII, čarobnjaci su oni koji su kadri nekim umijećem
izvoditi čudesne radnje izgovaranjem riječi). A među njima postoji ra­
zlika. Neki, tako, izvode čarolije izgovaranjem svetih riječi ili zapisi­
vanjem čarolija iznad bolesnika, a te su radnje zakonom dopuštene
ako je ispunjeno sedam neophodnih uvjeta, kako ćemo poslije pokazati
na mjestu gdje govorimo o metodama liječenja začaranih. Sudac, me­
đutim, mora razmotriti slučajeve opčinjavanja oružja izgovaranjem
svetih riječi, ili uklanjanja čarolija zapisanih radi izlječenja bolesnih.
Naime, kada ti čarobnjaci izgovaraju riječi, čije značenje ni sami ne
razumiju, ili se služe kakvim slovima i znakovima, a ne znakom križa,
takve su radnje nedopuštene i dobri se ljudi moraju paziti opakih radnji
tih čarobnjaka. A ako ustraju u takvim djelima, mora ih se teretiti sum­
njom, premda lakom, i kazniti ih na način koji opisujemo nešto poslije.
Ti su ljudi, naime, okaljani grijehom hereze, jer takva se djela mogu izvr­
šavati samo uz vražju pomoć, a, kako smo pokazali, onaj koji se utječe
vražjoj pomoći ima se smatrati otpadnikom od vjere. Ipak, brani li se
čarobnjak svojim neznanjem ili prisegne da će se popraviti, prema njemu
se može postupati blaže nego prema čarobnjacima-strijelcima.
Općenito je poznato da zanatlije i trgovci običavaju sa sobom nositi
takve talismane i rune. Budući da sudjeluju u izvođenju takvih čarolija,
moraju biti izbavljeni od grijeha, što može učiniti svećenik u ispovjedao-
nici, ili crkveni sudac u sudnici. Naime, te nepoznate riječi i slova pretpo­
stavljaju sklapanje prešutnog ugovora s vragom, koji se krišom koristi
takvim stvarima za svoju korist, ispunjavajući želje onima koji ih nose,
kako bi ih mogao namamiti na mnogo gore stvari. Takvi se ljudi, stoga,
moraju u sudnici upozoriti i kazniti na temelju druge metode. Svećenik
u ispovjedaonici mora proučiti talisman i, odluči li ga uništiti, mora iz­
brisati nepoznate riječi i znakove, pri čemu može ostaviti zapisane
riječi Evanđelja ili znak križa ako ih ima.
Nadalje, što se tiče svih tih vrsta čarobnjaka, a osobito strijelaca, valja
odgovoriti, kako smo gore spomenuli, trebaju li se oni smatrati otvore­
nim hereticima. O tome smo ukratko govorili u Prvom pitanju Prvoga
dijela ove rasprave, gdje smo ukazali na tvrdnju sv. Bernarda da čovjek
može biti optužen za herezu na tri načina. Prvo, dokazom činjenice,
kada javno propovijeda svoju herezu; drugo, iskazom pouzdanih svjedo­
ka; i treće, osobnim priznanjem. Osim toga, sv. Bernard objašnjava zna­
čenje nekih s time povezanih odredaba kanonskoga zakona, kako je po­
kazano u Prvome pitanju Prvoga dijela.
Iz toga, dakle, jasno proizlazi da se čarobnjaci-strijelci i oni magovi,
koji opčinjavaju svoja oružja, imaju smatrati krivima za očitu herezu
koja se osniva na sklapanju kakvog izričitog ugovora s vragom, i to
stoga što je očito da svoje majstorije ne bi mogli izvoditi bez vražje
pomoći.
Nadalje, također je jasno da se takvima imaju smatrati i zaštitnici,
branitelji i pomagači takvih ljudi, koje valja podvrgnuti propisanim
kaznama. Jer, u njihovu slučaju ne možemo dvojiti zaslužuju li teretiti se
lakom, ozbiljnom ili teškom sumnjom. Naime, takvi su ljudi uvijek teški
grješnici, i Bog ih uvijek kažnjava bijednom smrću.
Tako saznajemo o nekome princu koji je u svojoj službi imao takve
čarobnjake, koji su mu pomagali da neprimjereno trgovinski ugnjetava
stanovnike određenog grada. Kada mu se jedan od njegovih vazala zbog
toga požalio, zavikao je na njega, bez ikakva strahopoštovanja prema
Bogu: "Molim Boga da ovoga časa umrem ako ih nepravedno ugnjeta­
vam." Božanska ga je osveta veoma brzo dostigla i princ je umro. A ta
osveta nije uslijedila samo zbog njegove nepravednosti, već još više jer
je bio zaštitnik hereze.
Treće, jasno je da se i svi biskupi i vladari, koji ne ustraju svim silama
istrebljivati i potiskivati takve zločine, njihove tvorce i zaštitnike, imaju
smatrati očitim suučesnicima u zločinu i kazniti ih propisanom kaznom.

II. PITANJE
Postupak uništavanja i uklanjanja čarolija.

Uvod u kojemu razmatramo poteškoću


koja proizlazi iz ovoga pitanja.

e li dopušteno uklanjanje čarolija čarobnjaštvom, ili kakvim drugim


J nedopuštenim sredstvima?
Odgovara se da nije, jer već smo pokazali da se u Drugoj knjizi
Sentencija i u 8. Distinkciji, svi crkveni naučitelji slažu da je nedopu­
šteno služiti se vražjom pomoći, jer to pretpostavlja apostaziju. Tvrdi
se da se nijedna čarolija ne može odstraniti bez pomoći demona, a to
stoga što se može ukloniti samo ljudskom, demonskom ili Božanskom
moći. A prvom se ne može ukloniti, jer niža sila ne može poništiti učinak
više sile, budući da ne može djelovati izvan granica svoje moći. Ne
može se ukloniti ni božanskom moći, jer bi to tada bilo čudo, a Bog
izvodi čuda samo Svojom voljom, a ne na zahtjev ljudi. Jer, kada je
Marija zatražila Krista da čudom stvori vino, odgovorio joj je: "Ženo,
što ja imam s tobom?" A naučitelji to tumače u značenju: "Što imam
s tobom da izvedem čudo?" 42 Osim toga, čini se da ljudi veoma rijetko
bivaju oslobođeni začaranosti, zazivajući Božju pomoć ili moleći se
svecima. Iz toga, dakle, proizlazi da se mogu osloboditi čarolija samo
uz pomoć demona, što je nedopušteno.
Nadalje, začarani se često, premda je to zabranjeno, umjesto sveće­
nicima ili egzorcistima, utječu za pomoć mudrim ženama, koje ih ne­
rijetko ozdravljaju. Iskustvo pokazuje da se takva izlječenja ishode od
demona, čiju je pomoć zabranjeno tražiti. Stoga je nezakonito na takav
način uklanjati začaranost, već je začarani mora strpljivo podnositi.
Nadalje se ističu riječi svetih Tome i Bonaventure (IV. Knjiga, 34.
dist.), koji tvrde da je začaranost trajna kada se ne može ukloniti ljud­
skim sredstvima, jer, postoji li takvo sredstvo, ono je ljudima nepoznato
ili je nedopušteno. Te se njihove riječi tumače u značenju da je ta bo­
lest neizlječiva, i stoga se ima smatrati trajnom, a pritom dodaju da, čak
i da Bog prinudi vraga da pribavi lijek kojim će ukloniti to zlo s čovjeka,
nakon čega ovaj ozdravi, takav lijek sigurno nije ljudski. Prema tome,
ako ga Bog ne izliječi, čovjek ne smije ni na koji način pokušati priba­
viti lijek.
Na istome mjestu ta dva naučitelja dodaju, da je nedopušteno čak i
uklanjanje čarolije drugom čarolijom. Oni, naime, tvrde da se začara­
nost ima smatrati trajnom, čak i kada se na takav način prva čarolija
uspješno ukloni, a to stoga što je zabranjeno čarobnjaštvom zazivati
vražju pomoć.
Nadalje, tvrdi se da egzorcizmi koje provodi Crkva nisu uvijek učin­
43
kovito sredstvo istjerivanja demona u slučaju tjelesnih bolesti, jer ta­
kve ljude ozdravlja samo Bog. Učinkoviti su, međutim, protiv takvih
demonskih napasti protiv kojih su poglavito i ustanovljeni, kao, primje­
rice, protiv demonske opsjednutosti ili za istjerivanje demona iz djece.
Nadalje, nije točno da vlast, koju je Bog dao demonu nad nekim
čovjekom radi njegovih grijeha, prestaje nakon prestanka grijeha. Jer,
često se događa da čovjek prestane griješiti, a da time ne nestaje i njegov
grijeh. Iz navedenoga, dakle, možemo zaključiti da gore spomenuti

42) 'Čudo.' Pravo je značenje toga odlomka ovdje posve pogrešno protumačeno. Ispravno bi
tumačenje bilo: "Gospo, je li moja i tvoja briga" imaju li ovi ljudi vina? Naš Gospodin je
začuđen velikodušnošću i milosrdnošću Naše Gospe. Prvo je čudo izveo na Marijin zahtjev.
Quod Deus imperio tu prece, Virgo, potes. Možemo reći da se sva čuda izvode na zahtjev
Naše Gospe jer, kako veli sv. Bernard, Bog želi da kroz Nju sve postižemo (pribavljamo).
Totum nos voluit habere per MARIAM.
43) 'Demoni.' Uzrok neučinkovitosti egzorcizma je nedostatak vjere.
naučitelji smatraju da je nedopušteno uklanjati začaranost, već je za­
čarani mora trpjeti, jer ju je dopustio sam Gospodin Bog, koji je može
i ukloniti kada Mu se prohtije.
Protiv navedenog stajališta iznosi se tvrdnja da Bogu i Prirodi ne
nedostaje potrebitosti, kao što ne obiluju suvišnostima. A vjerniku je
protiv takvih vražjih djela potrebno pružiti zaštitna (o čemu smo govorili
na početku ovoga Drugog dijela), kao i ljekovita sredstva. Jer u suprot­
nom Bog ne bi dovoljno skrbio o vjernicima, i činilo bi se da su vražja
djela jača od Božjih.
Treba ukazati i na onu glosu uz odlomak Knjige o Johu: "Nijedna
zemaljska sila... itd." Glosa veli da je zloduh, premda ima vlast nad
svim ljudskim stvarima, podložan zaslugama svetaca, pa čak i zaslu­
gama pobožnih ljudi na ovome svijetu.
44
Nadalje, sv. Augustin (De moribus Ecclesiae) veli: "Nijedan an­
đeo nije snažniji od naše duše kada čvrsto prianjamo uz Boga. Jer, ako
je snaga vrlina na ovome svijetu, tada je duša predana Bogu uzvisenija
od čitavoga svijeta. Stoga takve duše mogu poništiti đavolja djela."
Odgovor. Dva su stajališta koja proizlaze iz navedene izreke, a koja
su naizgled posve suprotstavljena.
Naime, neki teolozi i kanonisti smatraju, da je dopušteno uklanjati
čarobnjaštvo čak i praznovjernim i drugim jalovim sredstvima. A takvo
je stajalište Dunsa Skota45, Henrika iz Segusija, Godfrida i svih kano-
nista. Drugi, pak, teolozi, osobito oni drevni, kao i neki suvremeni, poput
sv. Tome, sv. Bonaventure, blaženoga Alberta, Petera Paludanusa i mno­
gih drugih, smatraju da zlo nikako ne može rezultirati dobrim, i da je
čovjeku bolje umrijeti nego li pristati na izlječenje praznovjernim i
drugim jalovim sredstvima.
Razmotrimo njihova stajališta u pokušaju da ih što više približimo.
U svojoj Četvrtoj knjizi, 34. dist, gdje govori o smetnjama i impotenci­
ji uzrokovanoj čarobnjaštvom, Skot veli da je nesmotreno ustrajati na

44) 'De Moribus.' Djelo 'De Moribus ecclesiae catholicae et de moribus Manichaeorum'
napisano je 388.-389.
45) 'Duns Skot.' Ivan Duns Skot (Johannes Duns Scotus), Doctor Subtilis ['Oštroumni nau-
čitelj', op. prev.], čuveni franjevački skolastik, umro 8. studenog 1308. Živio je i predavao u
Oxfordu i izvjesno vrijeme u Parizu. Zbirka njegovih djela, popraćena komentarima i sabrana
u dvadeset šest svezaka, objavljena je u Parizu 1891 .-95., kao drugo izdanje zbirke od dvana­
est spisa, koju je prvi puta objavio Luka Wadding 1639. u Lyonsu.
nedopuštenosti uklanjanja čarolija praznovjernim i drugim beskorisnim
sredstvima, koje se ne protivi vjeri. Naime, onaj tko uništava takva vra­
žja djela nije njegov suučesnik, ali vjeruje da vrag ima moć i nakanu
nanositi takvo zlo samo onoliko dugo, koliko traje vanjski biljeg ili obi­
lježje te nesreće. Stoga, kada se takav biljeg uništi, uklanja se i nesreća.
I dodaje da je pohvalno uništavati vražja djela. No, s obzirom da spo­
minje obilježja, navest ćemo jedan primjer.
Neke žene otkrivaju vješticu na temelju sljedećeg obilježja. Kada
začarana krava više ne donosi mlijeka, žene vješaju vjedro s mlijekom
iznad vatre, koje potom udaraju štapom izgovarajući neke praznovjer­
ne riječi. I premda to vjedro udaraju žene, demon te udarce odnosi na
vještičja leđa, što ih oboje veoma oslabljuje i umara. Međutim, demon to
čini kako bi naveo ženu, koja udara vjedro, na činjenje još gorih djela.
Dakle, bez te opasnosti koju takva radnja za sobom povlači, mogli bismo
s pravom prihvatiti mišljenje ovoga mudrog naučitelja. Postoje još
mnogi slični primjeri.
U svojoj nadahnjujućoj Summi o spolnoj impotenciji prouzročenoj
čarobnjaštvom, Henrik iz Segusija veli da u takvim slučajevima valja
pribjeći medicinskim sredstvima i, premda se neka od njih čine posve
beskorisnim i praznovjernim čarolijama, vrijedi vjerovati onima koji
obavljaju svoju profesiju, pa stoga i Crkva mora biti snošljiva prema
suzbijanju praznovjerja drugim praznovjerjima.
Slično stajalište iznosi i Ubertinus46 u svojoj Četvrtoj knjizi, kada
kaže: "Začaranost se može ukloniti molitvom ili istim umijećem kojim
je čarolija izvedena."
Godfrid u svojoj Summi veli sljedeće: "Začaranost ne može uvijek
ukloniti onaj koji ju je prouzročio, i to stoga što je mrtav, ili je ne zna
ukloniti, ili je neophodna čarolija izgubljena. No, dopušteno mu je
odstraniti čaroliju, zna li proizvesti lijek protiv nje." Spomenuti autor
govori protiv onih, koji su tvrdili da nemogućnost izvršenja spolnoga
čina ne može biti prouzročena čarobnjaštvom, i da ona nikada ne može
biti trajna, te da stoga ne poništava već sklopljen brak.
Nadalje, oni koji su tvrdili da nijedna čarolija nije trajna, pozivali
su se na sljedeće razloge. Mislili su da se svaka začaranost može uklo-

46) 'Ubertinus.' Ubertino iz Casala, vođa spirituala, koji je izražavao radikalna stajališta o
evanđeoskom siromaštvu. Rođenje 1259., a umro je oko 1330. Radi izrazito gorljivog zago­
varanja radikalnih ideja, vlasti su ga oštro osudile, pa je njegova povijest veoma dvojbena.
Općenito se smatra da mu je glavno djelo 'Arbor vitae crucifixae JESU Christi. '
niti drugom čarolijom, propisnim egzorcizmima Crkve ili, pak, iskrenim
pokajanjem, jer vrag ima vlast samo nad grješnicima. Stoga se slažu s
ostalima, da čarolija može biti uklonjena supersticioznim sredstvima.
No, sv. Toma gaji suprotno stajalište: "Može li se čarolija ukloniti
samo nedopuštenim sredstvima, dakle uz vražju pomoć ili na kakav
sličan način, čak i kada se zna da ju je moguće tako ukloniti, i dalje se
ima smatrati trajnom radi nedopuštenosti navedenoga sredstva."
Isto smatraju sveti Bonaventura, Peter Paludanus, Blaženi Albert i
svi teolozi. Iz njihovih kratkih osvrta na pitanje prešutnog ili izričitog
prizivanja vraga, možemo zaključiti da oni smatraju kako se takve ča­
rolije mogu ukloniti samo dopuštenim egzorcizmom ili iskrenom po­
korom (kako izlaže i kanonski zakon u odredbi o sortilegiju), a to staja­
lište, čini se, osnivaju na razmatranjima koja izlažemo na početku ovoga
pitanja.
Vrijedi, međutim, pokušati što uspjelije pomiriti stajališta tih mudrih
naučitelja, a to možemo učiniti na sljedeći način. U svrhu ovoga istraži­
vanja, valja ukazati na sljedeće metode uklanjanja čarolije: prvo, ona
se može ukloniti posredstvom druge vještice i druge čarolije; ili posred­
stvom vještice, ali magijom i nedopuštenim ceremonijama. Potonja se
metoda može podijeliti na dvije, koje uključuju nedopuštene i besko­
risne, odnosno beskorisne, ali dopuštene radnje.
Prvo je sredstvo u cijelosti nedopušteno, dakle, što se tiče posrednika
i samoga sredstva. Međutim, ono se može primijeniti na dva načina:
povređivanjem onoga tko je čaroliju izveo, ili magijom i nedopuštenim
obredima, ali bez spomenutog povređivanja. U potonjem se slučaju to
sredstvo može uključiti u drugu metodu, odnosno metodu uklanjanja
čarolije bez pomoći vještice, već magijom i nedopuštenim obredima.
I takva se radnja, međutim, ima smatrati nedopuštenom, premda u manjoj
mjeri od prve.
Navedeno stajalište možemo ukratko objasniti na sljedeći način. Tri
su okolnosti koje neko sredstvo čine nedopuštenim. Prva je kada čaroli­
ju uklanja druga vještica kakvim drugim magijskim umijećem, odnosno,
uz pomoć vraga. Druga je okolnost kada ju uklanja neka čestita osoba,
a ne vještica, no na takav način da čaroliju nekom magijom prenosi s
jedne osobe na drugu, što je također nedopušteno. Treći je slučaj kada
se čarolija ne prenosi na drugu osobu, već se uklanja izričitim ili prešut­
nim zazivanjem demona, što je također nedopušteno.
Upravo na to misle teolozi kada tvrde da je čovjeku bolje umrijeti,
negoli prihvatiti pomoć Vraga. Postoje, međutim, još dvije metode ukla­
njanja čarolija, koje kanonisti smatraju dopuštenima ili ih, barem, ne
smatraju beskorisnima i uzaludnima. Osim toga, tvrde da se takve metode
mogu primijeniti nakon što zakažu crkvena sredstva, poput egzorcizama,
molitvi upućenih svecima i pokore. Radi jasnijeg razumijevanja tih
sredstava, iznijet ćemo neke primjere iz našeg iskustva.
U doba pape Nikole, u Rim je nekim poslom došao jedan biskup iz
Njemačke, kojega ovdje ne bi bilo dobrostivo imenovati, premda je
već platio radi svojih grijeha. Ondje se zaljubio u neku djevojku, koju
je u pratnji dvoje slugu, poslao u svoju biskupiju, povjerivši joj i neku
svoju imovinu, uključujući dragocjen nakit. Na putu se djevojka, kako
je svojstveno ženskoj naravi, polakomila za tim nakitom koji je uistinu
bio veoma dragocjen, te je u sebi počela razmišljati kako bi bilo dobro
da biskup nekom vradžbinom umre, čime bi ona prisvojila njegove pr­
stene, privjeske i lance. Sljedeće noći biskup iznenada oboli, a njegovi
liječnici i sluge ozbiljno posumnjahu da je otrovan. Naime, prsa su mu
iznutra toliko gorjela, da je neprestano pio hladnu vodu da ugasi žeđ.
Trećega je dana, kada više nitko nije vjerovao da će preživjeti, došla neka
starica, preklinjući da joj dopuste da ga vidi, jer ga ona može izliječiti.
Odobrili su joj molbu i kada je došla k biskupu, obećala mu je da će ga
izliječiti ako pristane na njezine zahtjeve. Biskup je upita na što mora pri­
stati da bi ozdravio, što je veoma želio, a starica mu odgovori: "Tvoja
je bolest prouzročena čarolijom i možeš ozdraviti samo drugom čaro­
lijom, koja će prenijeti tu bolest s tebe na vješticu, koja ju je prouzro­
čila i koja će, tako, umrijeti." Biskup se zaprepasti, no uvidjevši da će sa­
mo tako ozdraviti i ne htijući donijeti ishitrenu odluku, odluči zatražiti
papin savjet. A Sveti Otac ga je veoma volio i kada je saznao da će pre­
živjeti samo uz pomoć vještice, dopustio mu je da od dva zla počini ono
manje, a to je dopuštenje potpisao i zapečatio. Nakon toga su opet po­
zvali staricu, i izvijestili je da su i biskup i papa pristali na vještičinu smrt,
pod uvjetom da biskup potpuno ozdravi. Starica ode, obećavši mu da
će ozdraviti sljedeće noći. I, gle! Kada je usred noći osjetio da je posve
ozdravio, biskup pošalje glasnika da sazna što se dogodilo djevojci.
Glasnik se vratio s viješću da je djevojka te večeri, dok je spavala uz
svoju majku, iznenada oboljela.
Treba imati na umu da je, posredovanjem vještice, bolest u istome
trenutku napustila biskupa i pogodila mladu vješticu. Čini se, dakle,
da je zloduh slučajno ozdravio biskupa, prestajući ga napastovati, no
zapravo mu je Bog dopustio da ga napastuje i upravo mu je On povra­
tio zdravlje. A demon je na temelju ugovora, koji je s njime sklopila
druga vještica, koja je zavidjela djevojci na njezinoj sreći, morao nauditi
biskupovoj ljubavnici. I treba istaknuti da te dvije zle čarolije nije pro­
izveo jedan demon, koji je pomagao dvjema osobama, već dva demona
47
koja su služila dvjema vješticama. Jer demoni ne rade protiv sebe ,
već pokušavaju što više surađivati s ciljem uništenja duša.
Konačno, biskup se sažali nad djevojkom i odluči ju posjetiti. No,
kada je ušao u sobu, ona ga počne proklinjati: "Neka ti i ona koja te
izliječila budete zauvijek prokleti!" A biskup je umilnim riječima po­
kuša nagovoriti da se pokaje, govoreći joj da joj je oprostio sva zlodjela.
No djevojka okrene od njega lice i reče: "Za mene nema oprosta, jer
sam predala svoju dušu svim demonima u paklu" i u tom času umre.
Ali biskup se vratio kući sretan i zahvalan.
Ovdje valja istaknuti da blagoslov udijeljen jednome čovjeku ne
predstavlja univerzalan presedan, te da papinski oprost dan u ovom slu­
čaju, nije nužno dopušten u svim drugim slučajevima.
O tome govori i Nider u svom Mravinjaku, gdje veli: "Sljedeća se
metoda katkad primjenjuje za uklanjanje čarolije ili osvećivanje zbog
začaranosti. Osoba koja je začarana u tijelu ili svom imetku, dolazi
vještici kako bi od nje saznala tko joj je nanio štetu. Vještica, potom,
izlijeva rastaljeno olovo u vodu, sve dok se ono nekom vražjom radnjom,
ne ukruti. Potom vještica pita začaranog kojem dijelu tijela želi nauditi
svome neprijatelju, kako bi ga po toj ozlijedi mogla prepoznati. A kada
osoba odabere mjesto, vještica istoga trenutka počinje nožem probadati
ili ozljeđivati olovni lik na tome dijelu, te joj pokazuje mjesto po kojemu
će prepoznati krivca. A iskustvo je pokazalo da vještica, koja je bacila
čaroliju, trpi bol na onome mjestu na kojemu se oštećuje olovni lik."
Za opisanu metodu, međutim, tvrdim da je nedopuštena, kao i sva
druga slična sredstva, premda ljudi u svojoj slabosti, nadajući se da će
im Bog oprostiti, često padaju u zamku takvih umijeća, skrbeći se više
za zdravlje svoga tijela negoli duše.
Druga vrsta lijeka, koji proizvode vještice koje uklanjaju čarolije,
također pretpostavlja sklapanje izričitog ugovora s vragom, ali ne i
47) 'Protiv sebe.'Evanđelje po Mateju, 12:26: "Et si Satanas Satanam eiicit, adversus se divi-
sus est: quomodo ergo stabit regnum eius?" ("Ako Sotona Sotonu izgoni, u sebi je razdijeljen.
Kako će dakle opstati kraljevstvo njegovo?"
ozljeđivanje druge osobe. Poslije ćemo, na mjestu gdje opisujemo pet­
naestu vrstu presude protiv vještica, reći kako valja postupati protiv
takvih vještica, i kako se one mogu prepoznati. Velik je broj takvih
vještica, a može ih se pronaći u svakome mjestu u razmacima od jedne
ili dvije njemačke milje, i čini se da one mogu izliječiti svakoga koga
je začarala druga vještica iz njezina kraja. Neke od njih tvrde da to mogu
činiti uvijek, druge da mogu izliječiti samo začarane u susjednom vla­
stelinstvu, a treće da mogu liječiti samo uz pristanak vještice koja je
bacila prvu čaroliju.
Poznato je da su te žene sklopile otvoren ugovor s vragom, jer otkri­
vaju tajne začaranima koji se k njima dolaze izliječiti. Naime, otkrivaju
im uzrok njihove nesreće, govoreći im da su začarani u tijelu ili u svojoj
imovini, radi neke svađe sa susjedom ili nekom drugom ženom i muškar­
cem. A nekad, kako bi zatajile svoja zlodjela, preporučuju začaranima
da odlaze na hodočašća ili čine druga pobožna djela. Tražiti pomoć
takvih žena, međutim, veoma je pogubno, jer čini se da one nanose mno­
go veću štetu vjeri od onih, koje uklanjaju čarolije na temelju prešut­
nog ugovora sklopljenog s vragom.
A oni koji se utječu za pomoć takvim ženama, više razmišljaju o
zdravlju svoga tijela nego li o Bogu i, osim toga, Bog ih kažnjava skra­
ćujući im život, jer se osobno osvećuju zbog svojih prijestupa. Tako je
božanska osveta sustigla Šaula jer je prvo iz zemlje istjerao sve vrača­
re i čarobnjake, a potom je zatražio savjet vještice, radi čega je zajedno
sa svojim sinovima poginuo u bitki. Vidi Prvu knjigu o Samuelu, xxvi-
ii i Prvu knjigu Ljetopisa, x. Iz istoga je razloga morao umrijeti i bo­
lesni Ahazja48 (Druga knjiga o Kraljevima, i i A. V).
Ozloglašenima se imaju smatrati i oni koji se savjetuju s takvim
vješticama, koji stoga nemaju pravo iznositi tužbe, kako ćemo poka­
zati u Trećem dijelu. Zakon za njih propisuje smrtnu kaznu, kako je
rečeno u Prvom pitanju ovoga djela.
Ali, jao, Gospodine Bože, koji si tako pravedan u svim Svojim su­
dovima, tko će izbaviti sirote koji su začarani, i nariču nad svojim bes­
krajnim bolovima? Jer, naši su grijesi tako veliki, a naš neprijatelj tako

48) 'Ahazja', koji, nakon što oboli: "posla glasnike kojima reče: 'Idite, pitajte Baal Zebuba,
boga ekronskog, hoću li ozdraviti od ove bolesti.' Ali je Anđeo Jahvin rekao Iliji Tišbijcu:
'Ustani! Idi u susret glasnicima samarijanskoga kralja i reci im: 'Zar nema Boga u Izraelu te
se idete savjetovati s Baal Zebubom, bogom ekronskim?' I zato veli Jahve ovako: 'Nećeš sići
s postelje u koju si se popeo; sigurno ćeš umrijeti.'"
snažan. Gdje su, onda, oni koji mogu poništiti vražja djela dopuštenim
egzorcizmima? Čini se da smo jedan lijek izostavili, a to je onaj koji
zahtijeva da suci što je više moguće obuzdavaju to zlo, kažnjavajući
vještice koje ga uzrokuju, kako bi spriječili bolesne da se s njima savje­
tuju. Ali, jao! To nitko u svome srcu ne uviđa, jer svi teže samo svojoj
koristi, zanemarujući Isusa Krista.
Mnogi su ljudi, tako, odlazili onoj vještici u Reichshofenu, koju smo
prije spomenuli, da ih oslobodi začaranosti, tako da je grof zamka po­
stavio mitnicu, u koju su svi koji su bili začarani u tijelu ili u svojoj imo­
vini, morali ubaciti novčić prije nego li su mogli ući u njezinu kuću. I
grof se hvastao da je tako zaradio poprilično veliku svotu novca.
Iz osobnoga iskustva znamo da u konstancijskoj biskupiji živi velik
broj takvih vještica. To ne znači, međutim, da je ta biskupija zaražena
herezom više od ostalih, jer takva je vrsta nevjere veoma uobičajena u
svim biskupijama. Ali, navedena je biskupija temeljitije istražena. Ondje
smo ustanovili da prosti puk svakodnevno posjećuje čovjeka imena
Hengst, a osobno smo vidjeli kako se takva svjetina okuplja u selu
Enigenu, a sigurno je da se siromasi nikada nisu okupljali u tolikom
broju ni u jednome svetištu Blažene Djevice, na Svetome vrelu ili u
ermitažu, koliko ih je odlazilo tome vraču. Jer, svjetina je k njemu od­
lazila čak i tijekom najhladnijih zimskih dana iz okolnih područja uda­
ljenih dvije ili tri milje, usprkos snijegu kojim su sve ceste i putovi bili
zatrpani. A neke bi od njih izliječio, no mnoge nije. Pretpostavljam, nai­
me, da se ne mogu sve čarolije na isti način lako odstraniti i to zbog
različitih smetnji, kako je gore rečeno. A takve vještice uklanjaju čaro­
lije otvorenim zazivanjem demona, dakle na drugi opisani način koji
je nedopušten, no u manjoj mjeri od prvoga.
Treća metoda uključuje izvođenje određenih praznovjernih obreda,
ali bez povređivanja drugih osoba, i bez posredovanja vještice. Slijedi
primjer:
Neki je trgovac u gradu Spiresu dao sljedeći iskaz o svom osobnom
iskustvu. Rekao je: "Odsjeo sam u Švabiji u zamku jednog poznatog
plemića. Kada sam se nakon večere u pratnji slugu otišao prošetati poljem,
ondje smo naišli na neku ženu. No, moji su je pratioci iz daljine prepo­
znali, te mi rekli: 'Brzo se prekrižite.' Upitavši ih čega se boje, odgo­
vorili su mu: 'U susret nam dolazi najopakija vještica u čitavoj pokrajini,
koja može začarati čovjeka pukim pogledom.' Pohvalio sam se da nikada
nisam strahovao od takvih stvari, no, u trenutku kada sam to izgovorio,
osjetio sam tako strašnu bol u lijevome stopalu, da se nisam mogao ni
pomaknuti. Moji sluge stoga brzo pošalju po konja, kojim su me odveli
natrag u zamak. No, još sam tri dana nakon toga trpio neizdržive bolove.
Shvativši da sam začaran, stanovnici zamka ispripovijedaju taj do­
gađaj jednome seljaku koji je živio oko milje daleko, i za kojega su znali
da je kadar uklanjati čarolije. Kada je taj čovjek pregledao moje stopa­
lo, rekao mi je: 'Ispitat ću je li uzrok tim bolovima prirodan, a ustano­
vim li da su izazvani čarobnjaštvom, uz Božju ću vas pomoć izliječiti.
Ali, ako nisu, morat ćete pribjeći prirodnome lijeku.' Odgovorio sam
mu: 'Možete li me izliječiti bez ikakve magije, već samo uz Božju
pomoć, pristajem. No, ne želim imati ikakve veze s vragom, niti želim
njegovu pomoć.' I seljak mi obeća da će se služiti samo dopuštenim
sredstvima, i izliječiti me uz Božju pomoć, ako se uvjeri da su bolovi
prouzročeni čarolijom. Pristao sam na to, nakon čega je uzeo željeznu
kutlaču u koju je stavio rastaljeno olovo (kako je učinila i vještica o
kojoj smo gore govorili), i počeo ga izlijevati u posudu s vodom, koju
je stavio iznad mog stopala. Istoga su se trenutka u posudi počeli obli­
kovati različiti oblici, nalik trnju, kosi i kostima. Seljak potom reče: 'Vi­
dim da ova bol nije prirodna, nego je bez sumnje prouzročena čaro­
bnjaštvom.' Zanimalo me kako je to mogao zaključiti iz rastaljenog
olova, na što mi je odgovorio: 'Postoji sedam metala kojima vlada sedam
planeta. A kako je Saturn gospodar olova, kada se ono izlije iznad za­
čarane osobe, svojom prirođenom moći otkriva čaroliju. To se dokazalo
i vašem slučaju, pa ćete uskoro ozdraviti. No, morat ću vas posjećivati
onoliko dana koliko ste bili začarani.' Odgovorio sam mu da je prošlo tri
dana od kada sam prvi put osjetio bol. Stoga me posjećivao sljedeća
tri dana, tijekom kojih mi je ispitivao i dodirivao stopalo, izgovarajući
u sebi neke riječi, kojima je posve odstranio čaroliju i povratio mi zdra­
vlje."
Iz ovoga slučaja jasno proizlazi da iscjelitelj nije bio vještac, prem­
da se poslužio prilično praznovjernom metodom. A valja ga pohvaliti što
je obećao izliječiti ga uz Božju, a ne vražju pomoć, i jer je rekao da Sa­
turn utječe na olovo. Dvojbeno je, međutim, kakvom je moći uklonjena
vještičina čarolija, i čijim su se djelovanjem iz olova oblikovali likovi.
Jer, nijedna se čarolija ne može ukloniti prirodnim sredstvima, prem­
da se njezino djelovanje može ublažiti, kako ćemo pokazati poslije, na
mjestu gdje govorimo o liječenju opsjednutih. Stoga se čini da je seljak
sklopio barem neki prešutan ugovor s vragom. A prešutno sklopljen
ugovor s vragom pretpostavlja, da se sudionik barem krišom služi vra­
žjom pomoći. Na takav se način izvode mnoge supersticiozne radnje,
kojima se, međutim, ne nanosi jednako velika uvreda Stvoritelju.
Međutim, budući da je spomenuti seljak bio siguran da će ga izlije­
čiti, i stoga što je posjećivao bolesnika onoliko dana koliko je bio bo­
lestan i, premda se nije poslužio prirodnim lijekovima, već ga je izliječio
onako kako mu je obećao, iz tih, dakle, razloga, premda nije sklopio
otvoreni ugovor s vragom, valja ga ne samo sumnjičiti, već ga smatrati
nedvojbeno krivim za herezu, te ga kazniti barem onim kaznama izlo­
ženima u opisu drugog načina izricanja presude. Ta kazna, međutim,
mora biti popraćena svečanom prisegom odricanja hereze, osim ako
nije zaštićen drugim zakonima, čija je svrha posve suprotna. U razja­
šnjenju argumenata ćemo pokazati što ordinarij u takvom slučaju mora
činiti.
Četvrta kategorija protu-čarobnjačkih lijekova smatra se beskorisnom,
u čemu se kanonisti i neki teolozi djelomično slažu, jer je riječ o pukom
praznovjerju, i ne uključuje sklapanje ugovora s vragom s obzirom na
nakanu ili svrhu počinitelja. A ističem da se kanonisti i neki teolozi
samo djelomično slažu da se takva metoda može dopustiti, stoga što
njihovo međusobno slaganje ili neslaganje ovisi o tome, uključuju li
takva sredstva u treću kategoriju. To smo protu-čarobnjačko sredstvo
pokazali na primjeru žene, koja udara vjedro s mlijekom iznad vatre kako
bi naudila vještici koja je začarala kravu, premda se ta radnja može
izvršiti zazivanjem vraga, ali i bez njegove pomoći.
Ovdje možemo navesti i neke druge slične primjere. Tako se u slu­
čajevima kada krava zbog neke čarolije više ne daje mlijeko, pa se želi
ustanoviti tko ju je začarao, istjeruje na polje tako da joj se na glavu
ili leđa stave hlače ili neka druga prljava stvar. Te radnje se isključivo
obavljaju tijekom blagdana i svetkovina, i vjerojatno uz neki oblik zazi­
vanja vraga. Potom kravu tjeraju udarajući je štapom, a ona trči prema
kući vještice, i glasno mučući rogovima udara o njezina vrata. Pritom
vrag tjera kravu da to čini, sve dok se kakvom drugom čarolijom ne umiri.
Gore spomenuti naučitelji tvrde da se takva djela mogu dopustiti,
ali da nisu zaslužna, kako neki žele dokazati. Jer, sv. Pavao veli da sve
što činimo riječju ili djelom, moramo činiti u ime Našega Gospodina,
Isusa Krista. Nadalje, opisana radnja ne mora uključivati izričito zazi­
vanje vraga, premda se njegovo ime može spomenuti. Pri tome nije
nužno da čovjek koji uklanja čaroliju, ima nakanu sklopiti kakav izri-
čit ili prešutan ugovor s vragom, premda može reći: "Želim to učiniti
bez obzira na vražju pomoć." A samom svojom drskošću vrijeđa Stvo­
ritelja, jer zanemaruje svoj strah od Boga, koji stoga daje vragu moć
da proizvodi takve lijekove. Stoga se one koji izvode takve radnje mora
izvesti na put pokajanja, i prisiliti da se okane takvih stvari i pribjegnu
sredstvima o kojima ćemo poslije govoriti, premda smo ih prije već
ukratko spomenuli, a ta su blagoslovljena voda, posvećena sol, egzor­
cizam, itd.
Na isti način valja postupati i prema onima, koji čine sljedeće rad­
nje. Kada je neka životinja ubijena čarobnjaštvom, i oni žele otkriti
vješticu koja ju je začarala ili, pak, ustanoviti je li smrt prirodna ili po­
sljedica čarobnjaštva, odlaze na mjesto na kojemu se guli koža životinja,
te vuku njezinu utrobu zemljom do vještičine kuće. No, pritom ne ula­
ze u kuću kroz glavna vrata, već preko stražnjeg praga u kuhinju. Ondje
životinjsku utrobu vješaju na ogradu iznad ognjišta. I kako smo prije
opisali, kako se utroba uginule životinje kuha na vatri, tako i vještica
koja je prouzročila čaroliju osjeća strašne bolove u svojoj utrobi.49 No,
prije izvođenja tog pokusa, pobrinu se da su vrata čvrsto zatvorena i za-

49) 'Bolove u utrobi.' Sljedeći je navod uzet iz članka lady Peirse, naslovljenog 'Čarobnjašt­
vo u prošlosti i sadašnjosti', objavljenom u časopisu 'World-Lore', svez. I, br. 3 (str. 122-28),
svibanj-lipanj 1926. Navedeni se događaj zbio u mjestu opisanom kao: "selo najugu Engleske".
"Lokalni farmer čije su krave i ovce tajanstveno oboljele, pokazujući sve uobičajene znakove
začaranosti 'zlim pogledom', te radi nesreća koje su ga općenito zadesile, obratio se za pomoć
nekoj vračari, koja mu je rekla da uvečer ponavlja određene čarolije, da pribije ovčju glavu na
ulazna vrata, te ih zakračuna, a kuću obloži daskama, te da u nju sjedne sam i da ni pod kojim
uvjetima do jutra ne otvara vrata, bez obzira što se dogodilo.
Tako je i učinio, a kada je njegova obitelj otišla na spavanje, sjeo je pred kuhinjsko ognjište i
budno stražario. Nakon određenog vremena, čuo je neko glasno kucanje na vratima i glas kako
govori: 'Otvori i pusti me unutra.' Premda se počeo tresti od straha, farmer je odlučno ostao
sjediti na stolcu. Potom je opet začuo kucanje i glas s druge strane, koji ga je očajnički prekli­
njao da ga pusti, no farmer se nije dao pokolebati. Nakon toga iznova začuje tiho udaranje i
jecanje koje se postupno utišalo. Prestrašeni je farmer, tako, nepomično ostao sjediti do jutra,
kada je otvorio vrata i ugledao susjeda kako mrtav leži na njegovu pragu.
Liječnik je bio uvjeren, kako je rečeno mom prijatelju, daje susjed umro od srčanog udara.
Možemo samo pretpostaviti da su se farmer i njegova obitelj oglušili o kucanje i glasove, a
možda ih je čuo samo on. Za liječnikaje to bio jednostavan, premda tragičan slučaj, a za far­
mera strašna osveta. Javnost bi, pak, tu priču mogla protumačiti na različite načine. Ipak, neka
ta priča posluži kao lekcija svima koji je pročitaju, naime, da se bavljenje čarobnjačkim umi­
jećem nikada ne isplati, kao ni udovoljavanje osobnom hiru uz pomoć kakvoga vrača koji živi
u vašem susjedstvu, jer izgleda da je posve lako ubiti vješticu uz pomoć kakva okultnog znanja!
Čini se da su vještice stoljećima gotovo uvijek izvlačile kraći kraj. Kao što su one svoju snagu
crpile iz vjere i straha vjernika, tako su i pravednici imali pomoć vjere i ljubavi."
kračunata, jer ako bi vještica u strahoti svojih bolova uspjela ući u kuću
i maknuti ugljen s vatre, sve bi njezine muke okončale. Često su nam
govorili da vještica koja to ne uspije učiniti, obavije kuću gustom ma­
glom i proizvode tako strašna gibanja i komešanja, da oni koji su u
njoj misle da će se sam krov na njih srušiti ne otvore li vrata.
Postoje i drugi slični pokusi. Tako ljudi katkad odabiru vještice me­
đu ženama u crkvi, sprječavajući ih da iz nje izađu bez njihova dopu­
štenja, čak i nakon završetka svete mise. A to čine ovako. U nedjelju
namažu cipele mladića uljem, mašću ili svinjskim salom, pretvarajući
se da to čine kako bi očuvali svježinu kože. Potom mladići ulaze u
crkvu, iz koje vještice nikako ne mogu izaći prije onih koji su ih odlu­
čili uhoditi, ili im sami dopuste da odu kućama.50
Jednako su učinkovite i određene riječi, koje ovdje nije umjesno
spomenuti, ne bi li tkogod bio zaveden od vraga da ih upotrijebi. A suci
i magistrati ne smiju pridavati suviše težine dokazu onih, koji se pre­
tvaraju da na takav način otkrivaju vještice, ne bi li ih taj prepredeni
neprijatelj zaveo tako da pod tim izgovorom kleveću nedužne žene. Sto­
ga se takvim osobama mora narediti izvršenje pokore. Međutim, opi­
sane se radnje u nekim slučajevima mogu trpjeti i dopustiti.
Prije nekoliko godina, jedan farmer i njegova žena iz nekog sela izvan Milana, zaključiše
daje njihovu kćer, koja je dugo patila od tajanstvene bolesti, koju najbolji liječnici u Milanu
nisu mogli dijagnosticirati ni izliječiti, začarala stara žena iz njihova sela, ozloglašena bijednica,
koju je djevojka nehotice neznatno uvrijedila. Stoga su njezini roditelji zatražili pomoć 'mu­
draca', koji je živio u gradiću prilično udaljenom od njihova sela. On im je dao snop nekog
bilja, rekavši im da ga stave u vodu, i pri tom izgovaraju neke čarobne riječi koje ih je naučio.
Rekao im je i da će u slučaju daje njihovoj kćeri uistinu netko zlobno naudio, u trenutku kada
voda u loncu počne kuhati, vještica koja je proizvela čaroliju osjetiti strašne muke i odjuriti u
njihovu kuću, gdje će im se razotkriti preklinjući je da uklone lonac s vatre. Potom im je pre­
poručio da prisile vješticu da prije toga izliječi djevojku. Roditelji učiniše sve što im je rekao.
U trenutku kada je voda u loncu počela ključati, do njih dotrči stara vještica na koju su sum­
njali, i u očitoj agoniji radi neizdrživih bolova, počne ih preklinjati da bace sadržaj lonca. Od­
bili su to učiniti prije nego li je uklonila čaroliju s njihove kćeri. Stoga očajna starica obeća
da će ozdraviti djevojku. U tom času djevojka počne iznenada ozdravljati, sve dok nije ponov­
no postala snažna i krepka poput drugih čilih djevojaka u selu.
50) Navedeni tekst dijelom je iskrivljen i razlikuje se od onoga u kasnijim izdanjima ove knji­
ge. U najstarijem primjerku 'Malleusa' pohranjenom u British Museum-u, piše: "Nam die
dnico sotularia iuvenu fungia seu pinguedie porci ut moris e p restauratoe fieri pungut et sic
ubi ecclesia intrat tadiu malefice exire eccias non poterut quo adusq: exploratores aut exeunt
aut illis licentia sub expssione ut sup exeundi peedat. " 'Die dnico 'je gotovo odmah promije­
njeno u 'die dominica'. Uobičajen tekst glasi: "die Dominica Sotularia, iuvenum fungia... ".
U izdanju iz 1576. objavljenom u Veneciji, nalazimo drugu pogrešku: "die dominica
Solutaria iuvenum fungia... " U lyonskom izdanju iz 1669. navedena je pogreška izvrsno i ne­
dvojbeno točno ispravljena: "die Dominica Sotularia iuvenum axungia... "
Time smo odgovorili na tvrdnje o nedopustivosti uklanjanja čarolija.
Prva dva lijeka su nedopuštena, dok zakon tolerira treći, premda je
dužnost crkvenoga suca da takve slučajeve podrobno ispita. O onome
što svjetovni zakon dopušta govorimo u poglavlju o vješticama, gdje
piše da oni koji su kadri kakvim umijećem sprječavati da tuče i oluje
unište plodove ljudskoga rada, zaslužuju nagradu, a ne kaznu. I sv. An-
tonin u svojoj Sumi ukazuje na taj nesklad između kanonskoga i svje­
tovnog zakona. Naime, čini se da svjetovni zakon dopušta takve radnje
s ciljem očuvanja usjeva i zaštite stoke, te da nije samo snošljiv prema
ljudima koji se koriste takvim umijećima, već propisuje da ih zato treba
i nagraditi. Stoga crkveni sudac mora osobito paziti, podudaraju li se
radnje kojima se sprječavaju tuče i oluje, s duhom zakona ili su na bilo
koji način supersticiozne. U tom slučaju, ako nisu protivne vjeri, mogu
se dopustiti. Međutim, takve radnje ne spadaju u treću, već u četvrtu i
petu kategoriju, o kojoj ćemo govoriti u sljedećim poglavljima, gdje
se bavimo crkvenim i dopuštenim sredstvima, uz koje se katkad pri­
mjenjuju neke supersticiozne radnje koje spadaju pod četvrtu metodu.

1. POGLAVLJE
Sredstva koja propisuje Sveta Crkva
protiv inkuba i sukuba.
prethodnim poglavljima vezanima uz Prvo pitanje, govorili smo
U o načinima kojima se mogu začarati ljudi, životinje i plodovi ze­
mlje, a osobito o ponašanju vještica, naime, kako zavode mlade djevoj­
ke i tako uvećavaju svoju opaku družbu, kako ispovijedaju svoju
herezu i kome odaju počast, kako demonima žrtvuju svoju i tuđu djecu,
i kako lete s mjesta na mjesto. U svezi toga tvrdim da protiv takvih opa­
čina nema lijeka, poradi čega su suci dužni svim silama nastojati isko­
rijeniti vještice, ili ih barem kažnjavati, kako bi od tog zlog umijeća
odvratili druge koji bi ih htjeli oponašati. No, o tome ćemo govoriti u
posljednjem dijelu ove rasprave, gdje izlažemo dvadeset načina pos­
tupanja protiv vještica i njihova kažnjavanja.
Za sada ćemo se usredotočiti samo na ona sredstva, kojima se od­
stranjuju štete koje one nanose. Tako ćemo prvo govoriti o tome kako
se mogu izliječiti začarani ljudi, potom životinje i, treće, kako se plo­
dovi zemlje mogu zaštiti od snijeti ili trsne uši.
Što se tiče začaranosti ljudi od strane demona inkuba i sukuba, tvr­
dimo da se to može dogoditi na tri načina. Prvo, kao u slučaju samih
vještica, kada se žena dobrovoljno predaje inkubima. Drugo, kada mu­
škarci spolno opće sa sukubima, premda se čini da oni ne čine taj vražji
blud grješno kao žene, a to stoga što se muškarci, budući da su po svojoj
naravi razboritiji od žena, mnogo više gnušaju nad takvim radnjama.
Treće, može se dogoditi da muškarci ili žene protivno svojoj volji, a
uslijed nekog čarobnjaštva, nečisto opće s inkubima i sukubima. Pritom
se čini da su takve začarale vještice koje, kao i pri izazivanju drugih
sličnih bolesti, zazivaju demone da napastuju djevice u obličju inkuba,
kako bi ih zaveli da se pridruže njihovu opakom društvu. Navedimo
jedan primjer.
U gradu Koblenzu živi jedan siroti čovjek, koji trpi od takve zača­
ranosti. Naime, sa svojom se ženom ponaša onako kako se muškarac
ponaša prema ženi, naime, s njome izvršava spolni čin, ali to radi bez
prestanka, i nikakvi ga povici i preklinjanja njegove žene ne mogu od
toga uzdržati. I nakon što tako dva ili tri puta počini razvratan blud,
uzvikne: "Počet ćemo ispočetka", premda pokraj njega ne leži nijedan
smrtnik. A nakon nebrojeno mnogo takvih napada, nesretnik konačno
iscrpljen padne na pod. A kada ga upitaju kako mu se to dogodilo, i je
li s njime bila kakva žena, odgovara da nije nikoga vidio, već da mu je
um bio na neki način opsjednut, pa se nikako nije mogao uzdržati od
pohote. I, uistinu, sumnjao je da ga je jedna žena začarala jer ju je uvri­
jedio, radi čega ga je proklela prijetnjama, govoreći mu što bi željela
da mu se dogodi.
Nikakvi zakoni, međutim, ni izvršitelji pravde ne mogu zajamčeno
osvetiti tako velik zločin, na temelju kakve nesigurne optužbe ili teške
sumnje. A to stoga što nitko ne može biti osuđen bez osobnoga priz­
nanja ili iskaza tri pouzdana svjedoka, budući kako sama činjenica da
je počinjen zločin, popraćena čak i najtežim sumnjama protiv neke oso­
be, nije dovoljna da osigura njezino kažnjavanje. 0 tome ćemo, međutim,
podrobnije govoriti poslije.
Što se tiče slučajeva kada su inkubi na takav način napastovali mla­
de djevice, valja reći da ih ima suviše mnogo da bismo ih na ovome
mjestu nabrajali, a uistinu postoji velik broj vjerodostojnih priča o takvim
začaranostima. No, činjenicu da se takve začaranosti mogu veoma
teško odstraniti, potvrđuje i priča koju pripovijeda Toma iz Brabanta
u svojoj Knjizi o pčelama.
"Vidio sam", piše on, "i čuo ispovijed pobožne djevice, koja je
prvotno tvrdila da nikada nije dobrovoljno sudjelovala u razvratu, no
iz njezinih sam riječi mogao shvatiti da je već dugo radi toga bila na zlu
glasu. Kako u to nisam mogao povjerovati, preklinjao sam je i nagova­
rao, te je tako teškom mukom uvjerio da progovori istinu radi spasenja
svoje duše. Konačno je u suzama priznala da joj je duša bila pokva-
renija od tijela, ali premda se poslije radi toga pokajala i svakodnevno
se ispovijedala, nikakvim se sredstvima, naporima, ni umijećima nije
mogla osloboditi inkuba51, pa tako ni uz pomoć križa, ni blagoslovlje­
nom vodom kojima se istjeruju demoni, pa čak ni sakramentom Tijela
Našega Gospodina, od kojega čak i anđeli zaziru. No, nakon mnogo
godina molitve i posta, ipak je bila izbavljena."
Iz navedenog primjera možemo zaključiti (u nedostatku boljeg
objašnjenja) da je taj inkub, nakon što se djevojka pokajala i ispovje­
dila svoj grijeh, predstavljao kaznu radi njezina grijeha, a ne sam grijeh.
Jedna pobožna redovnica iz brabantske vojvodine, koja se zove
Christina, rekla mi je sljedeće o toj ženi. Večer uoči blagdana Duhova,
ta ju je žena posjetila kako bi joj se požalila da se ne usuđuje uzeti sa­
krament, jer ju vrag neprestano napastuje, na što joj Christina suosje­
ćajno reče: "Idi i budi uvjerena da ćeš sutra primiti Tijelo Našega Go­
spodina, jer ja ću na sebe preuzeti kaznu." I radosna je žena napusti i
te je noći nakon molitve mirno spavala. Ujutro se ustala i spokojne duše
sudjelovala u svetoj službi. Ali, Christina, ne razmišljajući o kazni
koju je na sebe preuzela, te je noći, kada je otišla na počinak, odjednom
osjetila kako je nešto snažno napada. Uhvatila je svojim rukama tu
nevidljivu spodobu za vrat, i pokušala je od sebe odbaciti. A kada je opet
legla, iznova je nešto počne napastovati, pa je prestrašena ustala. To se
dogodilo više puta, jer joj je sva slama s kreveta bila posvuda razbacana.
I Christina konačno shvati da je progoni zloduh. Stoga je odlučila da
ne legne ponovno u svoju slamnjaču, već da tu noć probdije. A kada
se pokušala moliti, vrag ju je tako silno napadao, da je poslije rekla da
nikada prije nije iskusila takve patnje. Stoga je ujutro rekla onoj ženi:
"Premda sam gotovo mrtva od slabosti, odričem se tvoje kazne", i ta-

51) 'Inkub.' Sinistari pripovijeda o slučaju iz osobnoga iskustva, kada je jednoga redovnika i
đakona iz Certose di Pavije, teško napastovao inkub. Svi su se egzorcizmi pokazali uzaludni­
ma, jer je sam inkub u obličju priora blagoslovio to mjesto posvećenom vodom. No, demon
je poslije ipak istjeran. Vidi moj prijevod, 'Demoniality', str. 57-59. i dr.
ko je pobjegla od nasilja tog zlog napasnika. Iz navedenoga se može
vidjeti kako je teško odstraniti takvo zlo, bez obzira je li ili nije prou­
zročeno čarobnjaštvom.
Postoje, međutim, još neki načini kojima se ti demoni mogu istje­
rivati, a o kojima Nider piše u svome Mravinjaku. On veli da se djevojke
ili muškarci mogu osloboditi demona na pet načina. Prvo, sakramental-
nom ispovijedi; drugo, svetim znakom križa ili izgovaranjem Anđeos­
kog pozdrava; treće, egzorcizmima; četvrto, preseljenjem na drugo
mjesto; i peto, pomoću izopćenja koje oprezno provode sveti ljudi. Iz
navedenoga jasno proizlazi da prva dva načina nisu pomogla redovnici,
no ne smijemo ih radi toga zanemariti, jer ono što izliječi jednu osobu,
ne pomaže nužno i drugoj i obrnuto. A u zapisima je potvrđena činje­
nica, da su se inkubi često uspješno istjerivali molitvom Očenaš ili pr­
skanjem blagoslovljene vode, a osobito Anđeoskim pozdravom.
52
A sv. Cezarije u svom Dijalogu veli, da je nakon smrti nekog sve­
ćenika koji se objesio, njegova ljubavnica pristupila samostanu, gdje
ju je demon neprestano spolno napastovao. Istjerala ga je znakom
križa i blagoslovljenom vodom, no demon se iznova vraćao. No, kada
je izgovorila 'Zdravo Marijo', iščeznuo je poput strijele odapete iz luka.
Premda se i nakon toga vraćao, nije se usudio prilaziti, upravo radi
molitve Ave Maria.
Sv. Cezarije spominje i sredstvo sakramentalne ispovijedi. Tako
veli da je inkub posve napustio gore spomenutu ljubavnicu, nakon što
se ona ispovijeđu očistila. Pripovijeda i o čovjeku iz Leydena, koji je
sakramentalnom ispovijedi istjerao sukuba koji ga je napastovao.
Pritom dodaje i primjer jedne kontemplativne redovnice, koju in­
kub nije ostavljao na miru unatoč svim njezinim molitvama, ispovi­
jedima i drugim religijskim obredima. A bio je uporan u svom naumu
da joj se uvuče u postelju. No, kada je na savjet jednog crkvenjaka,
izgovorila riječ Benedicite, demon je istoga trena iščeznuo.
O četvrtoj metodi, naime, preseljenju na drugo mjesto, veli da je
kći nekog svećenika poludjela od tuge jer ju je inkub onečistio. No,
52) 'Cezarije.' Učeni redovnik iz cistercitskog samostana u Heisterbachu pokraj Bonna, rođen
oko 1170. u Kolnu, umro oko 1240., kao prior navedenog samostana. Opat Henrik je zatražio
od Cezarija da napiše kratak pregled svojih učenja, što je rezultiralo njegovom čuvenom knji­
gom 'Dialogus magnus visionum atque miraculorum, Libri XII', a bez pretjerivanja možemo
reći da je to bila vjerojatno najpopularnija knjiga u Njemačkoj toga doba. Od toga djela, saču­
vano je više od pedeset rukopisa, a poznato je da je tiskano u sedam izdanja. Posljednja dva
sveska uredio je Strange (Koln, 1851.), kojima je uslijedio registar (Koblenz, 1857.).
kada se odselila u mjesto na drugoj obali rijeke Rajne, više je nije na­
pastovao. Međutim, njezina je oca, radi toga što ju je odaslao daleko,
demon pogodio strašnom bolešću kojoj je nakon tri dana pokleknuo.
Dalje spominje i slučaj žene koju je inkub često napastovao u njezinoj
postelji, radi čega je pozvala vjernu prijateljicu da s njome spava. Ova
je pristala, no iste je noći osjetila strašan nemir i nelagodu, dok je prva
žena spokojno spavala. William Pariški također veli da inkubi uglavnom
napastuju žene i djevojke s prekrasnim kosama, čemu je možda razlog
pretjerana pažnja koju posvećuju njezinu uređivanju, želja da njome
zavedu muškarce, ili su jednostavno suviše tašte ili, pak, Bog u Svojoj
dobroti to dopušta kako bi prestrašio žene, koje na takav način žele za­
vesti i uzbuditi muškarce, na što ih potiče vrag.
Peta je, metoda izopćenja, koja bi se mogla usporediti s egzorcizmom,
a sv. Bernard navodi mnogo primjera takvih slučajeva iz povijesti. Ne­
ku je žena u Akvitaniji inkub šest godina napastovao svakojakim ne­
vjerojatnim razbludnim radnjama. Pri tome je čula kako joj je prijetio
da se ne približava svecu koji je onuda putovao, govoreći: "To ti neće
pomoći, jer kada on ode, ja, koji sam ti do sada bio ljubavnik, postat
ću ti najokrutniji neprijatelj." Ipak je otišla sv. Bernardu, koji joj je rekao:
"Uzmi moj štap i stavi ga u postelju, i neka ti demon pokuša prići." I
kada je to učinila, demon se nije usudio ući u njezinu sobu, već joj je
izvana prijetio da će je progoniti kada sv. Bernard ode. A kada je sv.
Bernard za to saznao, okupio je ljude i naredio im da u ruke uzmu za­
paljene svijeće, te je pred svima njima prokleo vraga, zabranivši mu
da se ikada više približi toj i drugim ženama. Tako je žena bila oslo­
bođena te kazne.
Ovdje valja istaknuti da je moć ključeva, koje je Bog predao sv.
Petru i njegovim nasljednicima, a čiji zvuk odjekuje zemljom, ustvari
moć izlječenja dana Crkvi u korist svih putnika pod papinskom juris­
dikcijom. Stoga se čini čudesnim da svojom moći mogu suzbiti čak i
zračne Sile. No, valja imati na umu da osobe koje demoni napastuju,
potpadaju pod jurisdikciju Pape i njegovih ključeva. Stoga ne začuđuje
što ti ključevi posredno štite od takvih sila, kao što i u čistilištu posre­
dno izbavljaju duše od muka paklenog ognja; kako ta sila štiti i na zemlji
i izbavlja duše pod zemljom.
Ovdje nam, međutim, nije mjesto raspravljati o moći ključeva pre­
danih crkvenome poglavaru kao Kristovu Namjesniku, jer poznato je
da je Krist radi njezine dobrobiti, dao Crkvi i Svome Namjesniku ono­
liku vlast, koliku Bog može dati nekome smrtniku.
I pobožno je vjerovati, da nakon što bolesti i štete, koje su nanijele
vještice uz vražju pomoć, kao i same vještice i demoni, budu izgnani,
njihove žrtve više neće bivati napastovane; a još će prije biti izbavljene
istodobnom primjenom drugih dopuštenih egzorcizama.
Prema jednom službenom izvješću tvrdi se da su se privolom Bo­
žjom, u području oko rijeke Etsch, kao i na drugim mjestima, pojavili
rojevi skakavaca koji su uništili sve vinove loze, zelenilo i usjeve na
polju, te da su se nakon takvog izopćenja i proklinjanja, iznenada ra­
spršili i nestali. Želi li tkogod pripisati to moći kakvog sveca, a ne
Ključeva, neka to u ime Gospodina i učini. Ali, uvjereni smo da i moć
izvođenja čuda, kao i moć Ključeva, nužno pretpostavlja stanje milo­
sti u onome tko takvo djelo izvodi, budući da obje te moći proizlaze
iz posebnoga dara milosti.
Nadalje, također treba istaknuti da u slučaju kada zakažu sva nave­
dena sredstva, valja pribjeći uobičajenim egzorcizmima, o kojima će­
mo govoriti poslije. No, pokažu li se i oni uzaludnima u istjerivanju
vražjeg zla, tada se ta bolest mora smatrati kaznom okajanja zbog gri­
jeha, koja se mora skrušeno trpjeti, kao i sve druge slične bolesti, koje
nas terete kako bi nas odvele na put ka Bogu.
Osim toga, međutim, treba spomenuti da neki ljudi katkad samo mi­
sle da ih napastuju inkubi, što je češći slučaj kod žena nego muškara­
ca, jer su one sklonije zastrašivanju i umišljanju nevjerojatnih stvari.
S tim u svezi često se na