A.

Durman SIMBOL BOGA I KRALJA

Vatra je bila zemaljski oblik božanskoga svjetla, slika izvorne svjetlosti – Sunca. Bila
je, isto tako, i kozmička sila povezana s izvorom i konačnim razaranjem svijeta
(Maringer, 1976: 180). Često se tvrdi da postignuta razina civilizacije razumijeva da
je čovjek pokorio prirodne sile. Međutim, čovjek tim silama nikada nije u potpunosti
ovladao.
On ne meže spriječiti kišu da pada ili munju da para nebo, vjetar da puše ili more da
se valja. Civilizaciju je stoga točnije opisati kao čovjekovo razumijevanje prirodnih sila
i suradnju s njima. Prva sila kojoj se približio bila je sila vatre (Yerkes, 1952: 93).
Ovladavanje vatrom ishodište je svih ljudskih pokušaja da promijene svijet koji ih
okružuje i prilagode ga svojim fizičkim potrebama. Prvi se ljudi skupljaju oko vatre i
njezinim posredstvom socijaliziraju. Razvija se jezik, prva pretpostavka svekolike
civilizacije. Tim se vještinama i sposobnostima uspostavila ključna razlika između
Prometejeva ‚titanskoga inelekta‘ i životinjskoga stanja. Antropolozi nam kazuju da je
s otkrićem kako da stvori vatru svojom voljom, čovjek započeo svoj dugi uspon od
pretpovijesnih spilja do suvremenoga svemirskoga doba (Gaddis, 1967: 115).
Vatra je vrlo primjeren simbol intelekta jer može simbolizirati spiritualizaciju (svjetlo),
sublimaciju (toplina) i izopačenost (destruktivno svojstvo vatre) (P. Diel, 1980: 207).

„Ako stalno kretanje karakterizira svemir, svijet ovaj je uvijek bio i jest vatra vječno
živa, koja se s mjerom pali i s mjerom gasi“ (Heraklit iz Efeza, oko 540 – 475 pr. Kr.).

Vatra – naš najvažniji izvor energije – osvjetljava i grije naše domove, omogućuje
spravljanje hrane. Pokreće naše automobile, zrakoplove i strojeve. U rasponu
između električne struje i nuklearne energije manifestira se u različitim oblicima i
dolazi iz različitih izvora. Pa ipak, vatra je tajna. Ne postoji kemijska formula za vatru
kao što, primjerice, postoji za vodu. Ne razumijemo u potpunosti složeni proces što
se zbiva dok vatra gori. Znamo da će tamo gdje ima kisika, topline i zapaljivih tvari,
vatra – u obliku u kojem nam je najbolje poznata – moći plamtjeti i postati
zastrašujućom razornom silom i čovjekovim gospodarom.
Vatra vreba na nebu da bi svoju moćnu snagu otkrila tek za grmljavinskih oluja. Ona
čeka u čeliku, kremenu ili drvenim štapićima kako bi se pomolila udaranjem ili
trenjem. Može odjednom buknuti iz sretno pogođene mješavine sumpora, kalijeva
nitrata, drvenoga ugljena, glicerina i dušičnih i sumpornih kiselina. Ona spava među
nauljenim dronjcima zabijenim po rupama. (Gaddis, 1967: 120).

Stari su narodi vjerovali u tri obličja vatre: nebesku – Sunce, onu iz zraka – izašlu iz
groma i onu zemaljsku. Ima i onih koji su vatru dijelili na nebesku – Sunce – i
zemaljsku. Spoj nebeske i zemaljske nalazili su u udarcu munje jer je ona ostavljala
vatreni trag na zemlji.

Prvo je obličje vatre izraženo Suncem. Nesumnjivo, već su i najstariji ljudi mogli
shvatiti ulogu Sunca u cjelokupnom životu na Zemlji. Njihova dnevna, godišnja i
životna borba za opstanak i produljenje vrste uglavnom je bila određena sunčevim
kretanjem Nebom. Ta vječna ‘luč’ koja je u zoru osvjetlila nebo i trajala do njena
silaska za obzor, prva je odrednica u organizaciji ljudske zajednice. Kad je čovjek
shvatio da zemlja rađa sve što posije, ali u točno određeno vrijeme, izlazak sunca i,
shodno tomu, trajanje dana, poslužio mu je da počne planirati svoju proizvodnju.
Tako je najranijim zemljoradnicima Sunce postalo prvo i najvažnije božanstvo koje je
preuzelo primat praroditeljici svega živog - Velikoj Majci Zemlji. U izrazitim
zemljoradničkim civilizacijama – prije svega je to primjer starog Egipta, koji je imao
vrlo malo dodira sa sjevernim susjedima, ili barem nije bio izložen nasilnim
provalama na svoj teritorij - sunce je neprikosnoveno božanstvo (Ra, Amon, Horus) u
mnoštvu ostalih. Kod stočarskih naroda, koji se na prapovijesnoj pozornici pojavljuju
znatno kasnije jer je čovjeku trebalo znatno više vremena da pripitomi životinju negoli
biljku, suncu ne pripada glavno mjesto na ‘Olimpu’, ali ima izdvojen, neugrožen
položaj. Keramika je najčešći nalaz što ga arheolog može zateći u prapovijesnim
slojevima, a brojne keramičke posude svih prapovijesnih kultura nose naslikani,
urezani ili aplicirani ukras koji je nesumnjivo prikaz - Sunca. Taj likovni izraz jasno
ukazuje na značenje sunca u tim starim zajednicama. S pojavom pisma i zabilježenih

2
mitova sunce je češće, promatrač, svjedok, negoli sudionik mnogih zabilježenih
događanja. U arijskoj je religiji „duša pokretnoga i nepokretnoga svijeta“ (Bergaigne,
1978: 5).

Drugo obličje nebeske vatre je bljesak munje. Dakako, grom ima glasniji učinak u
planinama – zbog odjeka tvrde stijene o koji se prasak odbija i dalje prelama. I sama
riječ grmljavina onomatopejski odražava to što se događa na nebu nakon udara
groma.
U mnogim se grafičkim prikazima iz pretpovijesnih razdoblja munja dojmljivo
prikazuje kao kamen koji pada s neba ili kao kamena sjekira koju je netko zavitlao
s nebesa. Njezina razorna snaga koja se u prirodi manifestira raskoljenim drvećem,
razlomljenom stijenom ili mrtvim životinjama, uspoređuje se s učincima alata iz
kamenoga doba.
Taj se prilično imaginativan doživljaj u mnogim jezicima odrazio riječima poput;
Donnerkeil, Donnerstein; thunderstone; pierre de tonnerre;, piedra de rayo ili vayra (u
sanskrtu) (Prinz,1977: 4).

I danas često kažemo da ćemo nešto učiniti pa makar sjekire padale s neba. To je po
svoj prilici zaostala asocijacija na pradavna vremena kad su se, za iznenadne
promjene vremena, jedino kamene sjekire mogle kotrljati s neba kao obilježje
Gromovnika. Grom, za razliku od Sunca, ima dvostruko obilježje: razorno i korisno.

Stari su pastirski narodi, tijekom ljetnih mjeseci, u svom transhumantnom seljenju na

pašnjake u planinama bili posebno ugroženi od groma. Tada pastiri sa svojim
stadima odlaze u još nedirnute planinske pašnjake, kojima je dugo potrebno da se
nakon jake zime oporave i nanovo zažive. Za iznenadnih nevremena, čestih u tim
prostorima, stado se u panici sabija pod prvo najmoćnije drvo. Ono najveće koje i
privuče prvi grom. Kratka vijest iz ne tako davnih novina bilježi strašan epilog - ‘Jučer
je na Šar planini grom ubio 300 ovaca udarivši u stablo pod koje se su sklonile‘.
I tako je u stotinki sekunde uništena egzistencija čitava sela ili plemena. Nema toga
neprijatelja koji pastiru može više nauditi.

3
Gromovnik tako postaje neprijepornim vladarom svijeta pastirskih naroda.
No, njegovi su učinci dvojaki. I onaj drugi, pozitivni, opet je bliži pastirskim narodima,
premda i zemljoradnicima nosi nesumnjivu korist.

Kurganski narodi (protoindoeuropsko stanovništvo) koji karakterizira pretežno

stočarska privreda, naseljavali su stepska i šumsko-stepska područja. Tijekom
petoga i četvrtoga tisućljeća pr. Kr. ta je prostrana regija bila toplija, vlažnija i
pošumljenija nego u današnje doba pa je stoga nastupila prijeka potreba za
oslobađanjem prostora od šume. Na širem se području to, dakako, najlakše može
učiniti vatrom, a posebno ako je izazove grom. Povremeni požari i paljevine imaju
nezaobilaznu ulogu u održavanju većine ekosustava.
Velike hrastove šume imale su prehrambenu vrijednost, no bile su zbog svoje
gustoće prepreka sunčevu svjetlu i tako sprečavale rast biljojedima i bitno ugrožavale
nomadski način života. Važnost hrasta - koji je dominirao protoindoeuropskom
šumom - za prehranu ljudi te domaćih i divljih životinja može se ispravno procijeniti
tek kad uzmemo u obzir činjenicu da je i u današnjim šumama u umjerenim
klimatskim područjima razmjerno rijetki hrast još uvijek glavni izvor hrane za mnoge
životinjske vrste. Neke od njih uspijevaju preživjeti hladna razdoblja samo
zahvaljujući masnim zalihama koje uspiju nagomilati hraneći se žirom.
Crveni jelen i druge šumske životinje pokazuju dramatičan, gotovo četverostruk,
prirast populacije i bolje zdravlje, a na razmjerno nedavno opožarenim područjima
savane stoka raste tri puta brže (Newton Powell, 1979: 23).

No, i zemljoradničke kulture dio svoje mitologije posvećuju problemu krčenja šume.
Kako je zapisano u finskom nacionalnom epu Kalevali: „....u taj se pepeo baca žir i
iz njega u nebesa niče hrast koji svojim granama zakriva svjetlo sunca i mjeseca“... A
tada stari Väinamöinen iz valova prizove vodenoga duha u obličju patuljka koji, poput
hrasta, – sada zlokobnoga stabla – naraste do divovske veličine tako da mu glava
seže u oblake. ... Na treći udarac njegove sjekire izbije plamen is sjekire i iz stabla.

4
Hrast pada. Kad hrast bude posječen sunce i mjesec ponovo zasjaju. Väinamöinen
tada zamoli nebeskoga boga Ukoa da pusti kišu na čistinu da bi usjevi mogli rasti. I
ječam nikne. (Newton Powell, 1979: 11).

Premda se u Kalevali hrast hvali kao “božje drvo”, kad napokon pusti korijenje on
poprimi razmjere Kozmičkoga stabla i zakrije sunce. Stoga je on zastrašujuće i zlo
stablo.

Prema Newtonu Powellu (1979: 25) iz nordijskih, vedskih i protoindoeuropskih

dokaza može se zaključiti da su protoindoeuropska plemena bila svjesna važnosti
požara koje je izazivala munja i uloge hrasta kao vodiča atmosferskoga elektriciteta
što je dovodilo do oslobađanja prostora. Saskrtska riječ loka, koja znači ‘prostor’,
‘mjesto’, ‘svijet’, ‘nebo’ itd., može se pratiti do protoindoeuropskoga oblika louko i
srodna je mnogim riječima u indoeuropskoj porodici:
latinski lucus (starolatinski – louco – čistina u šumi ili niska, rijetka šuma; interlucare
– očistiti stablo od beskorisnih grana, okljaštriti ili prorijediti stablo
engleski leah (poet. lea) – pašnjak, polje, livada, otvoreni prostor,
staronorveški – lo – nizina koja se koristi kao pašnjak.
Temeljno je značenje zacijelo bilo ‘čistina, krčevina’ odnosno‘bilo kakav razmjerno
otvoren prostor u šumskom području. U “ekologiji vatre” krčevine su važne jer one
omogućuju prodor božanskoga svjetla. Takve su čistine – prema nekim autorima –
za Indoerupljane imale religiozno značenje, što se može dokazivati mogućim srodnim
riječima koje znače ‘svjetlo’ :
latinski lux - sunčevo svjetlo, dnevno svjetlo
gotski liuhap – svjetlo
staroslavenski luvv – svjetlo
sanskrt roka – svjetlo, sjajna svjetlost, također i rupa ili praznina.
U sve se ovo mogu idealno uklopiti hrvatske riječi - lug, luka, luč.
U tom kontekstu lako možemo razumjeti semantičku strukturu naše riječi lug koja
sjedinjuje suprotnost pojmova jer istovremeno znači i šumica, gaj (lugar), ali i pepeo.
A lako je razabrati koliko su joj blizu i pojmovi luka – koji može značiti i utočište, ali

5
označavati i livadu ili zemlju za obradu (najčešće uz vodu) - i luč (baklja, svijeća,
svjetlo).

Munja stiže s kamenjem ili gromadama koje padaju. To kamenje ustvari vitlaju
zaraćeni bogovi koji se razmahuju i božanskim udarima groma i munje ili i sami jesu
gromovi. Slična se distinkcija mora napraviti između nordijskoga Tora (po kojem je
nazvan dan u tjednu, npr. njem. Donnerstag, engl. Thursday) i slavenskoga Peruna i
njegova uzdignuta čekića ili kovačkoga malja. Torov čekić Mjöllnir (malj) predstavlja
munju. Grimm
(1966) je usporedio teutonski Mjöllnir sa slavenskim molnija (munja). Perun dolazi od
poljskoga piorun (što označava udar gorma), ali Perkun (poznat kao Perkonis u
Pruskoj, Perkons u Latviji, Perkunas u Litvi) je vjerojatno izveden iz arhaičnoga
indoeuropskoga imena za hrast. Torova se majka zvala Fiorgynn i to nas dovodi do
zajedničkih mitoloških izvora, do najstarije prošlosti iz koje su se iznjedrila slavenska,
baltička i germanska vjerovanja. Perun se jednostavno amalgamirao s prorokom
Ilijom.

Grimm upućuje na to da je veza između boga i hrasta bila praktične naravi jer je
upravo hrast najčešće pogađala munja.

Postoje dokazi da je u hramu boga groma kod starih Prusa gorjela vječna vatra u
svetištu od hrastova drveta. Valja imati na umu da je Torova moć nad munjom,
nebeskom vatrom, naglašavana imitiranjem groma u samome hramu. Čini se da se
Donara, Torova
prethodnika, kao i grčkoga Zeusa dovodilo u vezu s velikim hrastovima iz šuma koje
su pokirvale velik dio zapadne Europe.

Germani, Kelti (čiji se gromovnik nazivao Tanarosom), baltička plemena i Slaveni –

svi su u šumama imali posvećene lugove gdje se štovao bog groma (H. R. Ellis
Davidson, 1964: 86).

6
Prema starom običaju, francuski seljaci nose „kamen protiv groma“ (pierre de
tonnerre) u svojim džepovima kako bi odvratili munju za olujnoga nevremena pritom
recitirajući pjesmicu: „Kamene, kamene, čuvaj ti od groma mene“.

Istočni Jakuti, pak, oblo ili duguljasto kamenje koje nakon oluje nađu u polju smatraju
gromovim sjekirama što padaju s neba – atin sugata – i nose ga kućama kao zaštitu
od munje (Prinz, 1977: 4).

Mongolska svadbena molitva kaže: “Vatra se rodila kad su se nebo i Zemlja

razdvojili”.
(Santillana,1969: 323).

Mjesto koje je pogodila munja mora se ograditi i na njega se više ne smije kročiti, pa
se ni osobu koju je ubila munja ne smije micati već je valja pokopati na tom mjestu
(Nilsson, 1949: 80).

Gromovnik donosi i kišu, onu najpotrebniju, toliko željenu za vrućih ljetnih mjeseci, ali
često i požar s kojeg su ljudi mogli vatru prenijeti u svoje domove. I tako je ukrasti
bogovima?
Mitovi mnogih naroda razlažu ovu krađu vatre bogovima. No, ako vatra dobivena
gromom nije ukradena, mogla je ipak poslužiti kao poučan primjer kako je se zaista
može ukrasti – odnosno proizvesti. Udarac munje uz gromoglasan tutanj može sličiti
udarcu dvaju komada kamena. Zašto da to ne pokuša i čovjek i tako proizvede vatru.
Pripitomljavanje vatre ide u red ključnih „revolucija“ u prappovijesti. Mnogi autori
upućuju na to da su dva stadija domestikacije vatre: doba ‚upotrijebljene vatre‘ i
‚doba zapaljene vatre‘ (Frazer, 1930).
Kako se prema nalazima može utvrditi, vatra je svjesno paljena na ognjištima već od
vremena Srednjega paleolitika. Iz etnografskih izvora znamo da su dva načina kako
proizvesti vatru:
1. udaranjem ili struganjem kamena o kamen

7
2. trljanjem drveta o drvo.
Premda su za tu svrhu pogodne mnoge tvari, jednom se od najboljih čini
suha unutrašnjost kresive gube (Fomes fomentarius), gljive koja raste na starom ili
bolenom drveću. Kad guba počne tinjati njom se potpali neka lako zapaljiva tvar, na
primjer tanki smotci brezove kore (Stapert et al. 1999: 766). U Tirolskim je Alpama
1991. godine iz leda izvađen čovjek (znan kao Ledeni čovjek) kojem se vrijeme smrti
procjenjuje na oko 3200. pr. Kr. Među nađenom opremom koju je posjedovao,
Barfield (1994: 14) izdvaja:
1. Dvije sašivene posude od brezove kore. Jedna je od njih bila iznutra
zacrnjena i u njoj se nalazilo javorovo lišće. Vjerojatno se koristila za potpalu vatre.
2. Gruda organske tvari, vjerojatno kresiva guba (Fomes fomentarius) koja je
zacijelo bila upotrebljavana kao kresivo (mikroskopska je analiza otkrila tragove pirita
kao posljedice potpaljivanja).

Kako se pokazalo, udaranjem kamena o kamen, ili čak udaranjem kremena o

kremen ne može se proizvesti vatra (Collin et al., 1991:19). Uvelike je najraširenija
tehnika udaranje ili snažno trljanje kremenoga alata o komad
pirita (FeS2). Kad se o njega kresne kremenom, taj mineral proizvede prilično vruće
iskre koje razmjerno dugo traju. Stapert i Johansen (1999: 775) dokazuju da je
proizvodnja vatre putem kremena i pirita u Europi nedvojbeno starija od dviju tehnika.
Ovaj podatak se nesumnjivo podudara s mitološkom podlogom: Divovski je Hrungnir
bio oboružan brusom i kamenim štitom. Kad se Tor pojavio s gromom i munjom,
zavitlao je na Hrungnira svoj čekić, a div se na njega nabacio brusom. Brus se
smrskao u komade i jedan jekomadić ostao u Torovoj glavi i kažu da je još tamo.
Neobična priča o komadu brusa zaostalome u Torovoj glavi mogla bi se objasniti
laponskim vjerovanjem da je izvor vatre kojim su se služili zapravo glava boga
groma.
Susret orijaševa brusa i Torova željeznoga čekića bio bi svojevrsni ekvivalent
paljenju vatre kremenom i čelikom, a to se pak može predočiti bljeskom munje (Ellis
Davidson, 1964, 79).

8
Trenje drveta o drvo može se postići na mnogo načina. Neki dobro poznati uređaji
su, primjerice, drveno svrdlo za vatru (koje se često vrti pomoću luka), vatrena „pila“ i
vatreni „plug“ (Stapert et al., 1999: 766).

Mit Altajskih Tatara govori o Ulgenu koji bi uzeo dva kamena, bijeli i crni, i udarao
jednim o drugi dok iskra, doletjela s neba, ne bi zapalila suhu travu (Holmberg, 1927:
44).

Kako su stari narodi vjerovali, zemaljska je „pripitomljena“ vatra mogla stići samo
s neba ili iz zraka. Morala je biti ili ukradena bogovima ili odbačena od bogova.

U vedskoj se mitologiji kazuje da je vatru s neba donio Matarisvan, koji odgovara

grčkom Prometeju. Matarisvan je izvorno najvjerojatnije utjelovljenje munjina bljeska
koji pali vatru na zemlji. Pad Hefesta s neba možda je bio mitski izraz istoga
prirodnoga i čestoga fenomena (Frazer, 1930, 198).

Prema više verzija grčkih mitova Prometej je ukrao vatru bogovima (zapalivši je na
kotaču Helijevih kola; ukravši je s Olimpa ili Hefestove radionice na otoku Lemnu).
Kriomice ju je prenio na zemlju u zapaljenoj stabljici trske, da se ne vidi plamen i da
je vjetar ne ugasi (Cook, 1964, 323).
Po drugoj verziji biljka (narthex) u kojoj je Prometej nosio ukradenu vatru obično se
identificira kao divovski komorač (Ferula Communis) koji raste po cijelom
Mediteranu. Stabljika je ispunjena vrlo suhom bijelom srčikom koja se pali lako poput
stijenja. Vatra nastavlja tinjati u stabljici postupno izgarajući srčiku, pritom ne
oštećujući koru (Frazer, 1930: 198). Govoreći o vatri koju je Prometej ukrao s neba,
Hesiod kaže da ju je ovaj odnio u stabljici komorača.

Budući da je vatra agresivan muški element, i božanstva su vatre muška: vedsko

božanstvo Agni (usp. latinski ignis, hrvatski oganj, litavski ugnis), Hefest (grčko),
Vulkan (rimsko), dok su božanstva ognjišta - svojevrsnoga “domaćega sunca” i
simbola kućnoga zajedništva – ženska: Hestia (grčko) i Vesta (rimsko) (Cirlot, 1993:

9
142). Svećenice vezane uz održavanje vatre na zajedničkom svetom
gradskom/državnom ognjištu morale su biti djevice kao i njihove božice.

U staroj se Indiji vatra palila pomoću drvenoga svrdla za vatru, odnosno pomoću
ceremonijalnih štapića (arani). Do zapaljenja je dolazilo trljanjem štapića jedan o
drugi ili rotacijom štapića o drvenu podlogu (Walker, 1984: 359). Štapić za rotaciju
(pramantha = raspaljen /sanskrt/) izrađen je od tvrdoga drveta svete smokve, a
podloga za pripaljivanje bila je od mekana drveta mimoze. Stabla od kojih se pravilo
drvo za vatru obično su bila posađena nedaleko hramova i tako, kako su Hindusi
govorili – „vjenčavana“. Oltarska vatra u Jeruzalemu isto je tako potjecala od
smokvina drveta.

I Grci i Egipćani također su se služili smokvinim drvetom, a potonji su ga nazivali

falusovim drvetom (Forlong, 1964, 104).

Grčki povjesničar Diodor Sikulski objasnio je mit o Prometeju i njegovoj krađi vatre
pretpostavkom da je Prometej izumio štapiće čijim se trljanjem može izazvati iskra
koja će zapaliti vatru. A. Khun je tvrdio da je ime Prometej izvedeno iz pramantha,
sanskrtskoga imena za gornji dio svrdla za paljenje vatre. Tako je on Prometejevo
ime protumačio kao utjelovljenje primitivne naprave za proizvodnju vatre (Kuhn,
1886: 27). Za rad takva uređaja bila su potrebna dva svećenika – jedan bi čvrsto
pridržavao podlogu pritisnutu o tlo, a drugi je okretao svrdlo pomoću konopca
(Crooke, 1896: 194).

S druge strane, vrlo je vjerojatno da pramantha – svrdlo za vatru – objašnjava i naziv

Promantheus, pod kojim je štovan Zeus iz Turije, grčke kolonije u južnoj Italiji.
Likofron ga spominje supostavljajući ga Zeusu (Aithiops Gyrapsios) iz Hija
potkrepljujući tako svoju tvrdnju da ga treba smatrati i bogom svrdla za vatru (Cook,
1964: 325).
Vedski bog vatre Agni rođen je u drvetu, kao embrij biljaka i razmnožen biljkama
(Jobes, 1961: 49). Zbog snažna trenja potrebnoga za stvaranje vatre, Agni se naziva

10
i ‚sinom snage‘ (Griswold, 1923: 164). Agni je istodobno i mlad i star, i božanski i
zemaljski, i pritajen i vidljiv. Čim se rodi, Agni proždire svoje roditelje – dva štapa koja
su ga stvorila (Pramantha) (Forlong, 1964: 33). Ili, pak, kako je to zabilježeno u
vedskom tekstu (RV X, 156. 5) – kao obična vatra, Agni je dijete dviju majki (dvaju
štapova što su ga stvorila
udaranjem) i podižu ga prsti deset mladih djevica (svećenikovi prsti), a po drugoj
analogiji on je stijeg naroda (ketu) (Chandra Bose, 1966: 30).
Agni je najčešće prikazan troglav sa sedam ruku kao sedam sunčevih zraka i sedam
“vatrenih” jezika, jašeći na ovnu. On ima tri noge – jedna je vjerojatno eufemizam za
falus (Forlong, 1964: 33). Ipak, treba naglasiti da nosači za posude koji se postavljaju
iznad vatre jedino mogu funkcionirati kao tronošci.

Agni se opisuje i kao konj koji trese repom prolazeći kroz grmlje (RV 2.4.4.). Agni se
prvo najede sam pa onda osigura hranu za ljude. Agni je rođen u kolima koja vuku
crveni konji, a kotači su im sedam vjetrova. Brojna su imena i epiteti Agnijevi ...
između ostaloga i Rohitaswa – „onaj koji ima crvene konje“ (J. Dowson, 1961: 7).
Doista, nije teško zamisliti kako vjetrom raspaljena stepska vatra podsjeća na konja
u galopu raspletene grive i visoko podignuta repa.
Agni je jedino božanstvo koje u sumrak ostaje na zemlji da bi štitilo smrtnike do
sljedećega dana (Chandra Bose, 1966: 26).

Prvo lijevanje bakrenih predmeta u prapovijesti započelo je tehnikom istisnutoga

voska (a cire perdue). Taj najstariji način lijevanja bakra vezan je za jednodijelne
kalupe od gline koji se lijepe oko već oblikovana predloška izrađena od voska. Kad
se takav kalup zagrije, vosak kroz posebno načinjen otvor iscuri, a tekući se metal
ulije u nastalu šupljinu. Da bi se došlo do gotova predmeta, kalup se mora razbiti.
Tim načinom lijevanja, svaki je novoizrađeni predmet unikatan.
Najstariji ostaci takvih kalupa nađeni su na otoku Lemnu, u ranoj fazi tzv. ‚azzuro‘
sloja lokaliteta Poliohni iz prve polovice trećega tisućljeća (Bernabo Brea, 1964, tab.
85). O takvim se kalupima, nije posebno vodilo računa jer se jedino mogu naći
razbijeni i u dijelovima, a prema početcima bakrenodobne metalurgije, neki se

11
predmeti samo tako mogu načiniti - prije svega sjekire s križno postavljenim
sječivima.

Na Kreti je u minojsko vrijeme (rano brončano doba) - prema mitu – Hefest, bog vatre
i prvi ljevač, načinio Tala, brončanoga diva. Zeus je Tala dao kralju Minoju da čuva
Kretu. On je svakoga dana triput optrčavao otok i bacao stijenje na svaki brod koji se
približio. Imao je samo jednu žilu u tijelu koje se protezala od glave do pete gdje je
bila zatvorena čepom. Kad su Argonauti kriomice pristali na Kreti, čarobnica Medeja
iščupala je Talu čep i on je, izgubivši krv, umro. Ovaj opis Tala, s jednom žilom,
prikaz je tehnike lijevanja metala a cire perdue (Graves, 1955, 92).

Ovu priču o razvoju metalurgije na azijskom, europskom i afričkom tlu ne počinjemo

od samih njezinih početaka, već od vremenskoga razdoblja između 3500 - 2000.
godine pr. Kr., oko kojega se stručnjaci već dugo spore, a u metalurškom je smislu
samo logičan spoj bakrenoga i brončanoga doba. Premda u arheologiji više nema
dvojbi o tom novom “metalurškom” segmentu prapovijesti, koje je – izuzmemo li tek
proteklo 20. stoljeće – rezultiralo i najvećim civilizacijskim skokom u povijesti
čovječanstva (pojave države i pisma u Mezopotamiji, Egiptu i Kini), ono je izvan
arheologije još nepoznanica.
S prodorom naroda sa sjevernokavkaskih stepa početkom 4. tisućljeća pr. Kr. –
prema jugu i zapadu istodobno – dolazi do velikih etničkih i civilizacijskih promjena
na bliskoistočnom prostoru te u većem dijelu istočne, središnje i čitave jugoistočne
Europe. I dok se pojedini autori razilaze oko ishodišta ovih kretanja (Azerbajđan,
sjeverni Kavkaz, južne ruske i ukrajinske stepe), nesporno je da je njihov dolazak u
središnju i jugoistočnu Europu zatvorio jedno dugo mirno poglavlje europske povijesti
i otvorio put, mogli bismo danas reći, kontinuiranim prodorima orijentalnih naroda.
Vidljive promjene što ih oni donose očituju se u izrazito nomadsko-stočarskoj
orijentaciji, a njihovu posvemašnju etničku pokretljivost svakako su povećavala teška
teretna kola na četiri kotača. To su prva kola euroazijskog tla, a vukli su ih volovi. U

12
njihovim stadima, po prvi put na ovom tlu, dobar postotak čine ovce i koze, a vratio
se i davno iščezli konj.
Uz lagane zemuničke objekte, duboke cilindrično ukopane ostave u koje su, pored
ostalih njihovih namjena, na poseban način sahranjivali pokojnike, ali i ritualno
ubijene mlade primjerke domaćih i divljih životinja, pojavljuje se i široka lepeza novih
keramičkih oblika vezanih uz posude, idoloplastiku ili modele raznih predmeta (npr.
stola, kreveta, kola itd.).
Taj prodor stepskih naroda koje neki nazivaju i kurganskim narodima (a jedno od
obilježja su im grobni humci), M. Gimbutas (1980) veže uz drugi val indoeuropskih
seoba. Te narode možemo s velikom dozom sigurnosti okarakterizirti kao prve
Indoeuropljane koji su prešli Dunav.
Kulturu u kojoj su se susrele sve navedene karakteristike nazivamo badenskom.
U sinkroničkoj se tablici pojavila se na tlu istočne Slavonije znatno ranije - oko 3500.
pr. Kr. - i u sjevernim je dijelovima središnje Europe trajala do 3000. pr. Kr. tj. do
vremena protoliterarnog razdoblja u Mezopotamiji, do prve egipatske dinastije,
osnutka Troje I itd.
I premda ima dvojbi o tome je li ovdje riječ o čistim Indoeuropljanima ili pak
amalgamiranom inodoeuropskom i starosjedilačkom stanovništvu, ostaje činjenica
da je najveći dio naselja prethodnog razdoblja uništen u požarima. Nova se naselja
uglavnom podižu na naseljima prethodnika, prije svega zbog njihove svijesti, da će
svoju političku moć nad starosjediocima, najlakše moći iskazati ako nastave život
upravo na njihovim najvažnijim položajima. U vrijeme ranih faza badenske kulture s
njom nigdje nema suživota. Međutim, problem postaje zanimljiviji kada konstatiramo
da se badenska kultura - kao rezultat ovoga osvajačkog pohoda koji je krenuo od
sjevernoga ili istočnoga Kavkaza i završio na zapadu, u gornjem toku Dunava - sve
donedavna doimala kao kultura u kojoj je, ne samo došlo do zastoja već i
svojevrsnoga ocvata metalurške proizvodnje. Nalaza je bilo malo (igle, šila) i
doimaju se nedorasliji onima ranijim – masivnim sjekirama-čekićima, dlijetima te
sjekirama s dvama nasuprotno, križno, postavljenim oštricama. Premda metalni
predmeti izgledom nisu dojmljivi, postali su prvo pravo oružje. Po prvi se put kovinom
moglo rezati, sjeći i bosti.

13
 Kako se i s čime osvajalo ako su poraženi bili bolje opremljeni bakrenim
oružjem?

Mozaik badenske metalurgije počeo se zadnjih godina znatno popunjavati. S

lokaliteta Lanycsók-Egettmalom iz rane badenske kulture I. Ecsedy (1978, 1990)
izdvaja tri posude za koje pretpostavlja da služe za topljenje metala, no to su u stvari
tri otvorena kalupa za lijevanje širokih plosnatih sjekira zaobljenih ili četvrtasto
oblikovanih oštrica. U središnjoj Europi poznat je veći broj slučajnih nalaza plosnatih
sjekira, koje kao da su izvađene iz ovih kalupa, a slavonski ih prostor poznaje
desetak i svi su nađeni izvan konteksta lokaliteta. Zato se i nije moglo govoriti o
badenskoj metalurgiji. Jedini je zajednički element, uz oblik, i struktura metala, u
kojem se uz bakar uvijek nalazi i arsen. Od pet plosnatih badenskih sjekira (Sotin,
Orolik, Bobota, Kutjevo-Brdo, Kutjevo-Miholje) iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, tri
su od njih s većim postotkom arsena u sastavu (do 2,8%). Dva nalaza bakrenih
bodeža iz badenskoga sloja iz 1984. i 1985. godine na Vučedolu također imaju 5,5%
odnosno 1,5% arsena (Težak-Gregl, 1987: 74).

Badenska kultura primarno naseljava desnu dunavsku obalu od ušća Save pa

uzvodno do Njemačke, a Vučedol je najveće od svih naselja.

Ljevačke peći, rudača, jednodijelni kalupi i posude za lijevanje iz badenskoga naselja

Saloš u Donjoj Vrbi kraj Slavonskog Broda, najbolje su ogledalo badenske
metalurgije (Lozuk, 1995: Durman, 2000). Posude za lijevanje, nisu velikih dimenzija
i kao da se u njima moglo topiti tek toliko bakra da se ispune najviše dva jednodijelna
kalupa. Ovaj je lokalitet, iz kasne faze kulture, umnogome pripomogao afirmaciji
metalurgije badenske kulture.
Rudača se na njega dopremala iz Bosne (iz doline Vrbasa), a dalje se prema
matičnom području uz Dunav otpremala uhodanim putom na kojem je čitav niz
badenskih lokaliteta.
Arsenski (ali isto tako i antimonski) bakar je ‚nevolja‘ ljevača, jer zbog sulfidne
rudače, koju su njihovi ljevači koristili - tipa tenantit, enargit ili tetraedrit - nakon

14
topljenja zaostane stanovita količina arsena (antimona), gdje i njegova minimalna
količina od samo 1% čini bitno novu strukturu materijala (Coghlan 1975).
Od W. Wittera (1938: 20) razvija se rasprava je li arsen namjerno dodavan element,
da popravi kvalitetu bakra te stvori prvu leguru ili je prirodni spoj iz sulfidnih minerala
bakra. Od 1983. sam godine dokazivao da je badenska kultura ovladala
eksploatacijom i metalurgijom prve sulfidne bakrene rudače – tenantita ili tetraedrita
te da je ostatak arsena (ili antimaona) koji je bakru donio novu kvalitetu, zaostajao
kao "nužno zlo" koje metalurg, i da je želio, nije mogao izbaciti. Tvrdoća novoga
metala po Mohsovoj skali se povećala s 2,5 (bakar) na 4, što odgovara i pravoj
bronci. Ova nova, slučajna legura prikladnija je za lijevanje od bakra jer izvanredno
ispunjava sve kalupne šupljine što čisti bakar ne može,. Badenska je metalurgija tako
prva započela proizvodnju tankih plosnatih sjekira, bodeža, lamela i noževa jer je i
tvrdoća ovog metala to dopuštala. Čitava metalurgija ranijeg razdoblja - bakrenoga
doba - koristi elementarni bakar ili oksidnu ili karbonatnu bakrenu rudaču. S
prijelazom na uporabu sulfidne bakrene rudače zbio se i jedan od najvećih pomaka u
čitavoj povijesti metalurgije:
1. otvara se mogućnost za eksploataciju znatno većih količina metala;
2. redukcijski proces u kupolastim pećima zamjenjuje se otvorenim ognjištima jer je
za odvajanje sumpora potrebno imati veću količinu kisika;
3. zbog nalaza veće količine metala javlja se i potreba za jednodijelnim, a nešto
kasnije i dvodijelnim glinenim kalupima.

Pojavom badenske kulture, a prije određivanja njezine specifične metalurgije, u

europskoj je prapovijesnoj kronologiji počinjalo razdoblje kasnog eneolitika. Kao kraj
eneolitičkog razdoblja u dobrom dijelu središnje i jugoistočne Europe uzima se
završetak vučedolske kulture, koji prema brojnim analizama radioaktivnog ugljika
pada u vrijeme između 2500. i 2400. godine pr. Kr. Njezin je nasljednik na istim
prostorima vinkovačko -somogyvarska kultura, prvi predstavnik brončanoga doba, s
kojom kraće vrijeme živi u suživotu.

15
Kad je prije stotinu godina njemački arheolog Paul Reinecke izradio
periodizaciju brončanog doba, a sam njegov početak postavio u 1800. godinu
pr. Kr., taj je datum postao najčvršćim bastionom čitave europske prapovijesne
arheologije. Gotovo puno stoljeće sve se moglo mijenjati, ali samo tako da
1800. godina pr. Kr. ostane nedirnuta kao početak brončanog doba.
S druge su pak strane, arheolozi koji su istraživali mezopotamski,
levantski, egipatski, anatolski, a shodno tome i egejski prostor, u svojoj su
kronološkoj shemi početak brončanoga doba postavili okvirno u 3000. godinu
pr. Kr., u vrijeme kad se na tim prostorima uspostavljaju prve dinastije, države i
pismo.
Tako je između jednog i drugog prostora nastao jaz od barem 1200 godina,
u korist bliskoistočnih kultura. Danas možemo reći da je, s jedne strane tome
pogodovala niska Reineckeova kronologija početka brončanog doba (sada
početak možemo postaviti u vrijeme prije 2400. pr Kr.), a s druge je pogrešna
bila pretpostavka da su bliskoistočne kulture svoj civilizacijski skok počele s
brončanim oružjem i oruđem u ruci.
Najraniji su nalaz bronce iz Mezopotamije četiri predmeta iz Groblja Y u Kišu, a
datiraju se u rano treće tisućljeće pr. Kr. No, povremeno pojavljivanje ne znači i
ozbiljno korištenje nove legure (Muhly, 1993, 129). Brončani se predmeti češće
počinju upotrebljavati u vrijeme ranodinastičkog III perioda, kako se vidi iz materijala
iz kraljevskoga groblja u Uru, iz Kafađe, a isto tako i u nalazima iz vremena rane
bronce III iz Suze, nakon 2600. godine pr. Kr. Oni upućuju na to da su brončani
predmeti možda u početku bili luksuzna roba čija je proizvodnja bila ograničena na
neke napredne gradove ili artefakte dostupne samo bogatijim članovima društva
(Moorey, 1972; 194).

U zapadnoj Anatoliji u kasnoj fazi ranoga brončanoga doba II i ranom brončanom

dobu III (oko 2500-1800. pr. Kr.) upravo se u tom razdoblju javlja prva legura bakra i
kositra (Efe, 2002: 55).
Stech (1999: 70) sugerira da je kositar ušao u Anatoliju preko Troje, položaja
koje se smatralo emporijem kositra za cijelu regiju.

16
 Drži se da je Troja dobivala kositar iz Afganistana preko mora - sa sjevera preko
Crnoga mora ili preko Sredozemnoga mora. Taj se metal na kraju proširo na istok
i dospio do sjeverno-središnjih anatolijskih položaja iz ranoga brončanoga doba II i
III.
Nalazi iz Troje i Poliohnija upućuju na to da je bronca doista ušla u uporabu u
razdoblju Troje IIg, istodobnom s lokalitetom Poliohni (žuti sloj) i, čini se,
s anatolijskim ranim brončanim dobom III, a ne ranim brončanim dobom II, kako se
obično vjeruje. To, drugim riječima, podrazumijeva vrijeme na kraju trećega tisućljeća
pr. Kr., znatno kasnije nego u Mezopotamiji gje je bronca u upotrebi već od ranoga
trećega tisućljeća nadalje
(Muhly, 1990, 215).

Na kraju trećega i početkom drugoga tisućljeća pr. Kr. u euroazijskoj se prapovijesti

po prvi put upotrebljava kositrena bronca ... To znači da se razdoblje najvećega
zamaha proizvodnje kositrene bronce u euroazijskim stepama grubo podudara
s njezinim prvim usponom u Mezopotamiji i Anatoliji tijekom druge polovice trećega
tisućljeća pr. Kr.
(Parzinger, 2002, 175). U razdoblju ranoga brončanoga doba legure se znatno
razlikuju od jednoga područja do drugog, pa tako u Egiptu. Palestini, na Kreti i u
kopnenom dijelu Grčke kositrena bronca uopće ne postoji ili je vrlo skromno
zastupljena (Eaton, 1976: 170). Moguće je da su najranije dosad analizom
identificirane kositrene bronce one s Kavkaza i iz Azerbejdžana (I. R. Selimkhanov,
1962; 71).
Tako se može zaključiti da nema bitne razlike između pojave kositrene bronce na
Balkanu, egejskom prostoru sa glavnim žarištem – Trojom, anatolskom visoravni i
Sirijom. Malu prednost ima Mezopotamija, a u Egiptu se pojavila kasnije premda na
svome tlu posjeduju kositar.
Na taj se način razdoblje arsenskog bakra (ili bronce) može uspostaviti od 3500.
pr. Kr. do kraja trećeg tisućljeća, a na nekim prostorima i dalje, posebno za visoko
cijenjene kultne predmete. Češći nalazi bronce, uz veoma rijetke ranije iznimke, od

17
2500. godine pr. Kr., mogu samo označiti sustavni prijelaz na pravu uspostavu
brončanoga doba.
Naravno, možemo se pravom upitati kako onda nazvati ovo razdoblje -
arsenskim bakrom ili arsenskom broncom.
Vjerojatno arsenska bronca ne bi tako lako bila izbrisana iz čovjekova povijesnoga
pamćenja da kemijski procesi u njezinoj prizvodnji nisu bili po život opasni metalurgu.
Zbog toga je prije svega kositar zamijenio i definitivno istisnuo arsen. Ali i arsenska
bronca je bila rezultat čovjekova svijesna izbora kada je njome istisnut čisti bakar.
Arsenska je bronca bila i velik izazov za ljevače, budući da tijekom procesa počinje
isparavati arsen. Do kraja procesa lijevanja svi koji bi se našli oko vatre mogli su
smrtno stradati. Kako tehnologija u svome razvoju ne posustaje, trebalo je iznaći
mogućnost opstanka.

UPOZORENJE

Uputa za rukovanje: isparavanje arsena izaziva teške posljedice za ljudski

organizam. Arsen koji se veže uz vodik u zraku – arsin (AsH3) – krajnje je
toksičan bezbojan plin koji može biti koban već 1 do 2 sata po udisanju
(Green, 1978: 96)

Isparavanje arsina može se uočiti po mirisu češnjaka pa je to bilo jedino

važno upozorenje da se ljevači udalje od vatre dok se osjeća takav miris. Ipak
svatko tko je dulje vrijeme topio takvu vrstu rudače, premda je naučio kako
preživjeti (osobito izbjegavajući vatru na temperaturi između 500-600° C),
kronično je obolijevao sustavno udišući male količine plina i prolazio sljedeće
faze (Webster, 1930 ; 581):

1. gubitak osjećaja u jagodicama prstiju

2. oduzimanje udova - prvo su pogođene noge, pa je uočljivo hramanje.
„Bolesnicima s težim stupnjem motornih oštećenja trebalo je dulje da se
oporave, a u najtežim je slučajevima nastupio trajan invaliditet. Bolesnici nisu

18
mogli hodati bosi, opisujući taj doživljaj kao „hodanje po vatri“ ili „hodanje po
užarenom šljunku“ (Sittig, 1981; 61).

3. paraliza
4. smrt
Arsen se s iskustvom ljevača od smrtonosnoga otrova preobrazio u otrov koji
obogaljuje (Jenkins, 1966: 48).

Ako se uzima u malim, kontroliranim, količinama arsen je afrodizijak.

Spominje se to i u alkemijskim receptima, a o tome je znala, krajnje oprezno, javljati i

medicinska literatura.Naravno, opasnost je prevelika, da bi se takvo što moglo
propisati receptom.

Zagrebački je ‘Vjesnik’ 8. svibnja 1993. prenio članak Maggie Fox, koji je objavila
agencija REUTER. U njemu je prikazana knjiga ‘Dnevnik Jacka Trbosjeka’. Iz
dnevnika Jamesa Maybricka, navodnoga Trbosjeka, saznaje se da je on bio
uspješan trgovac pamukom i okorjeli posjetitelj raznih bordela, koji je redovito uzimao
arsen radi poticanja svoga seksualnog života.

Prerastanje vatre s ognjišta u vatru metalurške peći, civilizacijska je nadgradnja

društva koju donosi metalurgija. Tako je Prometej zamijenjen Hefestom.

Hromost, kojom su obilježeni baš svi metalurški bogovi starih naroda, bila je
razlogom za traženje jedinstvenoga obješnjenja.

Neki znanstvenici smatraju da je Hefestava hromost bila odraz stvarnoga stanja.

Vješt kovač je bio rijedak i cijenjen čovjek i suplemenici su često obogaljili dobrog
kovača da bi spriječili njegov odlazak ili bježanje (Owens, 1994). Ljudi biraju posao
za koji su sposobni i zbog toga u primitivnim uvjetima slijep čovjek postaje guslarom,
a hrom kovačem (Nilsson, 1949: 66). Kao i drugi bogovi-čarobnjaci, Hefest je platio
svoje znanje lijevanja i umjetničkoga stvaranja svojim fizičkim osakaćenjem. Nigdje
drugdje jedinstvenost magijske i tehničke savršenosti nije bolje prikazana nego u
mitologiji o Hefestu (Eliade, 1978: 267).

19
Prije pola stoljeća E. Rosner (1955) prvi je pretpostavio da bi se Hefestova hromost
mogla vezati uz rukovanje arsenskom broncom, ali je ta lucidna ideja, iz nekog
razloga ostala po strani od općih razmišljanja o Hefestu.

Bakreni, brončani, zlatni i srebrni predmeti proizvode se lijevanjem, a ne kovanjem,

kojim se obrađuje željezo. Kovač, koji je došao sa željezom, može stajati između
vatre i nakovnja i ne treba se posebno kretati, ali je teško zamisliti hrome ljevače
kako nose pune posude tekućeg metala i precizno ih lijevaju u kalupe.

Ljevači su proizvodeći arsenski bakar, uz sve znanje o smrtnosti koju krije ova
‚legura‘ postajali ‚samo‘ hromi. Tako je mogao biti obilježen i njihov bog. Prema mitu,
kako naglašava Eliade (1978: bilj. 7) Hefest je učio zanat kod Eurinome (Smrti), a
prema drugoj verziji mita Hera je tek rođenog sina odvela na otok Naks, patuljku
Kedalionu (što prema Hesihiju, dolazi od stare riječi kedalon – falus) koji mu je bio
učitelj u ljevaonici.

Ako se hromost u poslu s arsenom nije mogla izbjeći, prikazali su tako i svoga boga,
ali su njegove afrodizijačke elemente ipak istaknuli na njegovu učitelju i kasnije
prvom pomoćniku, Kedalionu.

Prema davnoj tradiciji, potvrđenoj i književnim izvorima i postojećim

spomenicima, patuljcima se pripisuje nesrazmejrno velik falus, nedvojbeno
kao znak seksualne moći.Takvo se vjerovanja nalazi i u Aristotela (HA 577b 27-
29) kad patuljke (nanoi) uspoređuje s malim mazgama (ginnoi) jer i jedne i
druge obilježuju velike genitalije. Ista se tvrdnja može naći i u djelima triju
leksikografa - Hesihija, Fotija i Suide (Shapiro,1984, 391).
Među statuetama helenistističkoga i rimskoga razdoblja patuljak izobličena lica i i
golema falusa standardna je groteskna figura.
Ova se tradicija najbolje održala u germanskim pričama o patuljcima, dobro poznatim
metalurzima i obrtnicima nadljudskih vještina, u kojima je patuljačko blago nekad
igralo važnu ulogu u mitovima i u folkloru, a njihova se obrtnička vještina naširoko
cijenila (Albright, 1954: 2).

20
Hefestov se kult u Grčku proširio s vulkanskih prostora Male Azije (anatolske
visoravni) preko otoka Lemna (koji je i u klasično vrijeme antike imao aktivni vulkan
Moschil), pa preko grčkih kolonija na Siciliju do vulkana Etna. Ovo jasno ukazuje na
azijsko božanstvo vulkanske vatre, a njegove radionice u podzemlju Lemnosa i Etne
dovode ga u vezu sa Velikom majkom zemlje - Magnom mater (u ovom slučaju
Herom). Ona ga je u nekim verzijama mita rodila sama iz bijesa i ljubomore prema
Zeusu. Hera (Majka Zemlja) rađa Hefesta (vulkansku vatru), koja izaziva sveopće
taljenje.

Hefest je u odnosu na bogove ono što je Dedal u odnosu na ljude: genijalni izumitelj
izuzetnoga zanatskoga umijeća.
On je istodobno i bog vatre i ljevačkog zanata i ima mnoge zajedničke osobine
s drugim bogovima Staroga svijeta vezanima uz lijevanje (bakar i bronca) i kovanje
(željezo) kao što su primjerice Ptah (egipatski), Tvastr (vedski), Vulkan (rimski),
Wayland/Wieland (germanski), Volundr (skandinavski), Vainamoinen (finski), Goibniu
(irski), Govannon (velški) itd.

Ovo nas po D. W. Owensu ne bi trebalo iznenaditi: „Tehnologija i obrada metala

polako su se širile starim svijetom, obično se prenoseći s jedne osobe na drugu, a
izuzetno vješti kovači i drugi specijalizirani zanatlije tvorili su virtualno medjunarodno
bratstvo nalik masonima.“

Najčešća zajednička osobina ljevačkih i kovačkih bogova jest hromost.

Zašto ih se često povezuju s patuljcima i jesu li i oni sami patuljci?

Grci su često smještali male patuljaste statue nalik Hefestu u blizinu ognjišta i čini se
da je podrijetlo tih kipova vrlo staro (Herodot 3, 37; Aristofan. Av. 436).

I Ptaha su ponekad prikazivali kao izobličena patuljka iskrivljenih nogu, s rukama na

bokovima i goleme glave. Postojala je tijesna veza izmedju štovanja velikoga Boga
Donjega Egipta – Ptaha (Phtthaha) i feničkoga kulta štovanja pataikoia. Ptah

21
 „Zanatlija“ često je prikazivan kao pigmejski lik, u ideji povezan s embrijem. Simbol
Ptaha (prema grčko-egipatskom piscu Horapolonu) bila je žaba – prispodoba čovjeka
u embrionalnu obliku. Embrij je i kovina u utrobi Velike Majke.

Slijedimo li dalje simboliku patuljaka, oni nalikuju Kabirima s Lemnosa i feničkim

Patajcima – koji su bili kovači. Gotovo svi patuljci u skandinavskom epu Edda isto su
tako domišljati kovači. Patuljci su vrlo blizu kovačima-junacima i kovačkim bogovima
(Wielant, Vulkan).... Germanske narodne priče vrve patuljcima koji kuju u spiljama i
planinama.

1. Čini se da jedna odredjena skupina obrtnika fizički simbolizira boga Ptaha kao
božanskoga
zanatliju. To su patuljci koji se pojavljuju i u prizorima iz radionica, obično kao
draguljari u
grobnicama piramida u Starom kraljevstvu u Sakari.
(Slika patuljaka kako lijevaju)

2. Timna na Sinaju bila je u doba devetnaeste i dvadesete egipatske dinastije (1300

pr. Kr.) poprište intenzivnoga metalurškoga rada. Čini se da se najveći dio te
aktivnosti odvijao u hramskim radionicama gdje su se lijevali zavjetni predmeti od
kojih je jedan – falusni idol – odista i nadjen. Tu jenadjeno mnoštvo metalurškoga
utpada: dijelovi ljevačkih peći i šljaka te komadi sopalja za mijeh i posuda za
lijevanje. (crtež patuljka iz Timne)

3. Patuljak iz Kouriona s Cipra (bakrenoga otoka) iz istoga vremena kao i patuljak iz

Timne (British Museum, London) (crtež patuljka iz Kouriona)

4. Figurica patuljka iz sloja kasne vučedolske kulture s Marić gradine u selu

Mikleuška kraj Kutine.

(Uz Kedaliona)

22
Hefest je naučio svoj ljevački zanat u podmorskoj spilji kod božice Eurinome (Smrti) i
patuljka Kedaliona (prema starogrčkom leksikografu Hesihiju - ime dolazi od kedalon
što znači falos).

Tako možemo razlučiti da je kult Hefesta postavljen u početke 3. tisućljeća pr. Kr. u
vrijeme korištenja arsenskog bakra/ arsenske bronce. Smrtno se opasni zanat
(Eurinome), zahvaljujući iskustvu ljevača, koji su znali prepoznati arsen po miris
češnjaka i izbjeći ga, pretvorio u kronično obolijevanje koje rezultira hromošću
(Hefest). Udišu li se pak male količine arsena - on postaje afrodizijak (Kedalion).
Hefestov je simbol jarebica, ptica koja u nevolji hramlje, a koja je zbog velike količina
jaja u gnijezdu i oličenje plodnosti (veza s Kedalionom ili možda i sa samim
Hefestom).

Na glinenoj pločici iz hetitskoga carstva, nadjenoj u prijestolnici Hatuši (današnji

Bogazkoj u središnjoj Turskoj), u 13. st. pr. Kr. klinastim su pismom zabilježene
vračarije protiv spolne nemoći: „Ako muškarčeva snaga spadne u mjesecu nissanu,
uhvati mušku jarebicu, iščupaj joj krila, udavi je i pospi solju. Istuci je i izmiješaj u
prah zajedno s planinskom biljkom dadanu! Uspi mu u pivo i daj mu da pije i
muškarcu će se vratiti spolna moć.”

„Uzmi udo muške jarebice, slinu bika u erekciji, slinu jarca u erekciji. Stavi u vodu i
daj mu da pije. Potom smotaj u dlaku s repa i vunu uzetu blizu spolovila ovce i stavi
na njegova stegna i vratit će mu se muška snaga.” (Arheološki muzej, Istambul.
Inv. br 4884.)

Vučedolska je kultura ( 3000 – 2400. g. pr. Kr.) istodobna sumerskom razdoblju u

Mezopotamiji (pojavi gradova-država i klinastoga pisma), Starom carstvu u Egiptu
(stvaranje države i hijeroglifskoga pisma) i početcima Troje (I. i II. sloj). U matičnoj
zoni nastanka - Srijemu i istočnoj Slavoniji - visoki je gospodarski standard
ostvarivala stočarstvom. Kultura koja živi isključivo u Panonskoj nizini, svoje je
stočne viškove morala razmjenjivati za metalne predmete nastale u široj regiji.
Ljevači nisu dolazili s velikom količinom gotovih predmeta, već samo s predlošcima
za moguće lijevanje izradjenima od arsenske bronce i s bakrenom sirovinom. Kako
se cijeli ljevački proces odvijao pred očima Vučedolaca, a trajao je nekoliko tjedana

23
(otiskivanje i dugo sušenje glinenih kalupa, pravljenje peći te, naposljetku, samo
lijevanje) mogli su se u cijelosti upoznati s tajnama zanata i usvojiti ih.

U kasnoj se fazi kultura snažno proširila na gotovo cijelu središnju i jugoistočnu

Europu. Pažljiva analiza novih naselja pokazuje da su zauzeli sva područja
s ležištima bakra. Tako su svoju bogatu regiju djelomice napustili i zamijenili je
brdsko-planinskim područjima i novom vrstom gospodarstva – metalurgijom. Razlog
je tomu, prvo (u Europi) primijenjeno lijevanje u dvodijelne glinene kalupe kojima se
postizala serijska proizvodnja potpuno identičnih predmeta. U takve se glinene
predmete može lijevati samo jednom, ali se otiskivanjem serije glinenih kalupa istim
metalnim predloškom postizala masovna proizvodnja. Po prvi se put mogu naći
ostave s 50 istovjetnih metalnih predmeta. Tako se začinjala prva europska vojska,
naoružana bojnim sjekirama, kopljima i bodežima, a bila je istovremena i potpuno
identična onoj Mezopotamskoj (primjer „Stele jastrebova“ iz Lagaša).

Godine 1938. na istaknutom platou „Gradac“ na lokalitetu Vučedol, Robert R.

Schmidt otkopao je „Megaron (Kuću) ljevača bakra“ - kako je nazvao veliki objekt od
16 x 9 metara površine. Na kućnoj podnici središnje prostorije bili su ostatci dviju
ljevačkih peći (izvan kuće još tri), kalup za lijevanje plosnatih sjekira i komadići
bakrene šljake i bakra.
Ispod kuće, u stariji badenski sloj, ukopana je katakombna grobnica vučedolske
kulture s petoro djece (tri novorodjenčeta, jedno od nekoliko mjeseci i jedno od četiri
godine), a nalazi se ispod idealnoga središta glavne prostorije„Megarona“.
M. Eliade dokazuje da stari narodi poistovjećuju izvore, rudnike, spilje s rodnicom
Zemlje-Majke, pa je sve što prebiva u utrobi zemlje živo, u stanju dozrijevanja.
Minerali iskopani iz rudnika u neku su ruku embriji. Vadjenje je rude neka vrsta
prisilnoga porodjaja, a talionička peć postaje umjetnom rodnicom, gdje će minerali
ubrzavajući rast koji je započeo u Zemlji-Majci, dovršiti svoje dozrijevanje.
Suvremeni primjer iz plemena Acheva u Njasi, gdje se izazivaju namjerni trudovi kod
žene, a fetus se spaljuje u iskopanoj jami uz odredjene ljekarije, pa se iznad toga
gradi peć.

24
Stari babilonski tekst: „Kada budeš pripravljao plan peći za rude, treba da izabereš
pogodan dan. Dok oni budu gradili peć ti ćeš donijeti embrije (rodjene prije vremena).
Ti ćeš im donijeti dužne žrtve ljevanice: na dan kada staviš rudu u peć, prinijet ćeš
pred embrijima žrtvu; postavit ćeš kadionicu s tamjanom.....“

Stari ljevači radije za žrtvu odabiru fetus nego odraslu osobu jer taljenje –
„sazrijevanje“ metala - jest prijevremeno radjanje i u tome je magijska uloga fetusa.
Ljevači su „gospodari vatre i peći“ i kad im se doda po život opasna metalurgija
arsenske bronce, onda „Megaron ljevača bakra“ nije samo radionica već i hram
posvećen nekom vučedolskom bogu vatre i lijevanja.

Na „Gradcu“ je 1938. iskopana i grobnica „bračnog para“ s muškarcem koji je zagrlio

ženu i s bogatim keramičkim prilozima. Kako je cijeli „Gradac“ jedinstvena cjelina od
svega 600 četvornih metara površine, može se pretpostaviti da je muškarac u bliskoj
vezi s „Megaronom ljevača“. Metalurg je u tim vremenima obnašao i ulogu
svećenika-šamana.

Cijeli je Gradac u vučedolsko vrijeme bio dubokim jarkom odvojen od ostatka naselja

jer je kao „ljevačko središte“ zbog otrovnih plinova bio vrlo opasan za ostale
stanovnike. Ispred samog ulaza u „Megaron“, u jami II B, otkopana je keramička
ptica, koja je u arheološki dnevnik ubilježena kao „kokoš“. Vrlo vjerojatno se pisac
dnevnika, dr. M. Šeper, ubrzo dosjetio da kokoš u ove krajeve Europe dolazi 2000
godina kasnije, pa je prekrižio prvi navod i zapisao „golub“. Kada je golub postao
golubica, teško je reći, ali nesumnjivo je ova ptica danas simbol Vukovara.

Na „Gradcu“ je sve vezano uz ljevački zanat, ali je golubicu teško dovesti u vezu
s njim.

Mali hram u Kafadži u području Dijala (nedaleko današnjega Bagdada).

25
Početak gradnje Maloga hrama može se vremenski smjestiti na kraj protoliterarnoga
ili na početak ranoga dinastičkoga razdoblja (3000. pr. Kr.), a zadnja dva sloja ovoga
hrama (od njih ukupno deset) pripadaju ranom dinastičkom razdoblju III (2500.pr.
Kr.).

Sloj pepela koji je prekrivao ruševine hrama sezao je do naselja što upućuje na to da
se razaranje Maloga hrama vremenski podudaralo s rušenjem prvoga Ovalnoga
hrama. U početnim fazama Mali je hram imao samo jednu prostoriju, a na oltarnom
zidu jednu dvije ili tri stepenice i ognjište, dok je u kasnijim fazama sadržavao u nizu
tri, pa na kraju dvije prostorije.

Nakon iskapanja 1934. P. Delougaz zaključuje: „ Božanstvo kojem je ovaj hram bio
posvećen nažalost ostaje nepoznato jer nije pronadjen nikakav natpis niti predmet
koji bi mogao pomoći da se utvrdi o kojem je božanstvu riječ.“
Žrtvena posuda u obliku ptice iz šestog sloja Maloga hrama. Premda je
pronadjena u gradjevini koja se pripisuje ranom dinastičkom razdoblju II, način na
koji je oslikana upućuje na to da potječe još iz protoliterarnoga razdoblja (3000. pr.
Kr.). Dakle ptica se prenosila iz starijih hramova u mladje i dugo je bila kultna veza
s bogom kojem hram pripada.
Četvrtasti hram - Svetište I u Tell Asmaru u području Dijala - najveće je od svih
svetišta. Od cjelovitih nalaza osobito se ističe kamena posuda u obliku ptice nadjena
unutar oltara, a datira se oko 2500. pr. Kr.

U sklopu „Minojeve palače“ na Kreti u Knosu A. Evans je otkopao i oslikani

Stepenasti Paviljon s malim portikom s četiri stepenice i tankim središnjim stupom.
Friz širine 28 cm protezao se duž tri zida pavilijona i u cijelosti je bio oslikan prizorima
jarebica u različitim krajolicima. Dio friza pokazuje jarebice u dnevnom, a dio u
noćnom okruženju.

Keramički nalazi vremenski smještaju paviljon u vrijeme neposredno nakon1700. pr.

Kr.
U tim slikarijama ne bismo trebali gledati ništa osim samoga umjetničkoga žanra,

26
i premda se zaključak sam nameće ne bismo friz smjeli povezivati s Perdikom,
mladim izumiteljem, Dedalovim nećakom, koji se, prema priči, u zraku pretvorio u
jarebicu kad ga je ljubomorni stric gurnuo sa stijene.
Perdika je u grčkom drugo ime za Tala, brzoga Minojeva demona, i moglo bi se
nagovijestiti da je Tal zapravo prijevod staroga eteokretskoga (ili minojskoga) naziva
za ‚jarebicu‘.

Crvenonoga jarebica jedna je od najizrazitijih trkačica medju pticama - što je

zabilježeno već od starine – i niska letačica.

Jarebica je uglavnom poljska ptica. Zadržava se najradije u kultiviranim poljima,

stepama, na obroncima uz šume i na čistinama. Autohtona je na širokom području od
zapadnih azijskih stepa preko Sredozemlja do Zapadne Europe. Vjerna je staništu
gdje se izvalila, a najčešće joj je kretanje u promjeru do 2 km. Gnijezdo ima u travi
(do 18 jaja), pa su je smatrali simbolom plodnosti i vezali uz božice poput grčke
Afrodite. Premda i mužjak i ženka čuvaju gnijezdo, ono je veoma ugroženo.
Dok ženka sjedi na gnijezdu mužjak je na straži. Kad opazi da bi netko mogao
ugroziti ili uništiti gnijezdo služi se varkom da odmami neprijatelja. Potrči pa zastane
kao da je upravo slomio nogu te tako hramajući izgleda lak plijen za lovca. Kad lovca
dovoljno udalji od gnijezda, odleti. Ubzo se kroz travu vraća do gnijezda na stražu.
Mužjak za razliku od ženke, ima tamnosmedju mrlju u obliku slova U na prsima.
Arapska riječ ya’qubu(n) — naziv za jarebicu — sugerira da je „Jakob“ izvorno moglo
biti jedno od brojnih osobnih imena kojima su se nazivale divlje životinje.
U Knjizi Postanka (32, 25-33) opisana je borba Jakova s Bogom...“Videći da ga ne
može svladati, ugane mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk iščašio dok su se
hrvali .... Onom mjestu Jakov nadjene ime Penuel, jer – reče – „Vidjeh Boga licem u
lice, i na životu ostadoh.... Sunce je nad njim bilo ogranulo kad je prošao Penuel.
Hramao je zbog kuka.“
U grčkoj se mitologiji spominju dva Tala – atenski i kretski, a jedino ih može svojim
životnim putom povezati ljevač Dedal iz Atene koji se kasnije spominje na Kreti.
Mladi je Tal (Sofoklo ga zove Perdika), oponašajući riblju kralježnicu, izmislio pilu.
Njegov ga je ujak i učitelj u ljevačkom zanatu Dedal, u nastupu ljubomore gurnuo
s atenskih bedema (prema Diodoru) i usmrtio. Tom se prilikom Talov duh pretvorio u

27
jarebicu (perdika). Prema Apolodoru Talova se majka Perdika (Jarebica) nakon toga
ubila. Dedal je, potom, pobjegao na Kretu gdje je kralju Minoju (prema Diodoru)
izgradio labirint.
R. Graves pretpostavlja da su mitografi pojednostavmili priču pripisujući zaslugu za
Talovu konstrukciju Hefestu, a ne Dedalu. On nadalje smatra da Talova jedina krvna
žila pripada umijeću lijevanja brončanih predmeta u kalupu tehnikom istisnutog voska
(a cire perdue).
Ako Polikasta (Graves, 92, 6), drugo ime Talove majke Perdike, znači polycassitere,
tj. ‚puno kositra‘ , onda ona pripada mitu o brončanom čovjeku, Talovu imenjaku.

U vremenu koje odgovara vučedolskoj kulturi nije do sada nadjena pila, ali su brojni,
vrlo precizno izvedeni rezovi na kostima i rogovima izvadjenima iz otpadnih jama
vučedolske kulture jedino mogli biti izvedeni pilom. Preciznost reza odgovara pili koja
je iskopana na Vučedolu 1984., ali u mladjem sloju, onom koji u južnopanonskoj
nizini u rano brončano doba (2400-1800. pr. Kr.) nastavlja život nakon vučedolske –
Vinkovci-Somogyvar kulturi. Pila, sitno nazubljena s obje strane, duljine 183 mm i
širine 19 mm i svojim se sastavom počela udaljavati od vremena arsenske bronce jer
uz 95,8% bakra i 1,1% arsena u sastavu ima i 2,21% kositra i uvodi vinkovačku
kulturu u pravo brončano doba.

Ipak rezovi na kostima, koje je jedino moguće napraviti pilom, dovode mitove o
Dedalu i oba Tala u vezu s vučedolskom kulturom.

‚Spaljena kuća‘ iz Sitagroia u sjevernoj Grčkoj, kako ju je nazvao Renfrew (1970:

131/134) ima elemente koji je usko vežu uz ‚kuću ljevača bakra‘ iz kasne faze
vučedolske kulture na lokalitetu Vinkovci-Hotel (Durman, 1983). Apsidalna ‚Spaljena
kuća‘ u Sitagroiu, za koju Renfrew kaže da je jedina kuća u Grčkoj izrađena u tehnici
pletera i kućnog lijepa, tipična je kuća vučedolske kulture.I jedna i druga kuća u
centru glavne sobe imaju neobično ognjište koje ima oštri središnji greben. Ovakva
ognjišta nisu znana u matičnoj zoni vučedolske kulture. Uz kuću iz Vinkovaca bila je
ukopana duboka cilindrična jama na čijem je dnu nađeno više čitavih posuda,
kolekcija višedijelnih kalupa za sjekire s cilindričnim produžetkom za nasad drške,

28
jednodijelni kalup za dlijeto i posuda za lijevanje metala. I‚ Spaljena kuća‘ u Sitagroiu,
za koju Renfrew kaže da je jedina kuća u Grčkoj izrađena u tehnici pletera i kućnog
lijepa, je metalurška radionica, gdje su u apsidalnom dijelu kuće bile dvije peći za
lijevanje. Uz nalaze inkrustirane keramike na jednom i drugom lokalitetu, ističu se
neukrešeni vrčevi s jednom drškom, kojima se u ovoj fazi kulture gornji dio naslanja
na sam vrh posude. Posude ovog tipa, kojima je uz to i trbuh lagano bikoničan,
zaostatak su ranijeg trenda posuda s izrazitom bikoničnom profilacijom i veoma su
kratko u uporabi. Svakako su starije od pojavljivanja sličnih vrčeva vinkovačko-
somogyvarske kulture kojima se gornji dio ručke spušta na vrat, a trbuh je
zaobljen.Vrčevi, iz kasnog sloja vučedolske kulture s lokaliteta Vučedol (takvi se
češće susreću na položaju Vinkovci-Hotel) i iz Sitagroia, pokazuju da su načinjeni u
istom dijelu kasne faze vučedolske kulture koja prethodi sličnom nalazu vrča iz groba
pod humkom s lokalitata Tološi (Boljevića Gruda) kraj Podgorice. I metalni prilozi iz
grobova u Maloj i Velikoj Grudi u Tivatskom polju, tipološki su također nešto mlađi od
panonskoh nalaza i samo potvrđuju raniji zaključak.

Iz matične zone vučedolske kulture uz kalupe s Vučedola, Vinkovaca i Sarvaša

(Osijek) te ostave lepezastih sjekira iz Borinaca (Vinkovci), put širenja kulture
možemo pratiti prema zapadu, preko Brekinjske (Pakrac) do najudaljenijeg zapadnog
nalaza sjekire s cilindričnim produžetkom za nasad drške, na krajnjem sjeveru
Jadrana, u Akvileji. Širenje vučedolske kulture prema središnjem i južnom Jadranu
može se pratiti i po ostavama metalnih predmeta kako u Bosni (ovdje smo izdvojili
tri): Vranovići (Gračanica), Griča (Mrkonjić Grad), Kozarac (Prijedor), prema ostavi na
gradini Topolje (Knin). I ostava iz Petralone kod Soluna, sa zapadne strane
Halkidika, uz korito Vardara, čuva čitav spektar metalnih nalaza vučedolske kulture.
Lokalitet Sitagroi s istočne je strane Halkidika, a nalazi se na najprohodnijem putu iz
Podunavlja dolinom Morave, Strumice i Strimona prema Egeji. Tako su ostave i
nalazi metalnih predmeta vučedolske kulture spojile Jadran (od krajnjeg sjevera do
juga) i sjeverni dio Egejskog mora s Podunavljem. U mnoštvu različitih tipova sjekira
s rupom za nasad drške, vučedolska se izdvaja po duljem cilindričnom nasadu za
dršku pa je nazvana – vučedolska bojna sjekira (Durman, 1983: 63).

29
U tradiciji nekih europskih naroda, ali isto tako i u Vijetnamu, slučajno nađenu
kamenu sjekiru nazivaju ‚grmljavinskim kamenjem‘. Kad se govori o sjekiri prije
svega se misli na kamenu glačanu alatku, koja redovito ima parelelno postavljenu
oštricu s izbušenom rupom za nasad drške. Druga joj je strana uvijek zaravnana
poput čekića. Zato ih možemo s pravom nazivati sjekire-čekići.
Takve se kamene sjekire javljaju od vremena razvijenoga neolitika, a na prostoru
jugoistočne Europe mogu se datirati i znatno ranije od 5000. godine pr. Kr. Posebno
je zanimljivo da su se takve kamene sjekire istodobno pojavile s
identičnim bakrenima. Premda bi se moglo očekivati da su bakrene sjekire došle
nešto kasnije te da im je kamena poslužila kao predložak, to se iz brojnih nalaza još
uvijek ne može dokazati. Ovom su tipu, u ranom neolitiku, prethodili glačani klinovi i
plosnate sjekire koje su se morale vezivati u procijep načinjen na drvenoj dršci.
Kamene sjekire- čekići izgledale su kao potpuno savršen alat i nije čudno što su se
rabile gotovo dva i pol tisućljeća, do duboko u razvijeno brončano doba. Njih su
pratile bakrene, istoga oblika, ali vrlo kratko vrijeme, a već s ranim eneolitikom
nastupaju sjekire s križno postavljenim nasuprotnim oštricama. Jedna je strana
paralelna s drškom za nasad, a druga uvijek okomita na nju. Sliče na ono što danas
nazivamo pijukom i ne treba nas čuditi da ih se velik broj nalazi u okolici rudokopa.

Nasljeđuju ih badenske sjekire za koje je već rečeno da su neatraktivne, mogli bismo

reći primitivne, u odnosu na prethodne, ali zbog arsenskoga bakra u njihovu sastavu
- i znatno ubojitije. U vrijeme od 3000. g. pr. Kr. počinje proizvodnja sjekira s rupom
za nasad, onih kojima se koristi samo oštrica. Znatno su lakše od eneolitičkih, a
njihov se razvoj usmjerava isključivo ka oružju. Brojne su i ostave takvih sjekira iz
brončanoga doba, sve do pojave željeznih, koje zbog raznih pridodanih ukrasa uz
prostor za dršku teško mogu biti funkcionalne i više su statusni simbol. Tako možemo
izravno uočiti da su mnoge i proizvedene da posluže prije svega u ceremonijalnoj
funkciji i dominantnoga položaja onih koji ih posjeduju kao znamen vlasti.
No, sjekire su taj status imale i u znatno ranije vrijeme, kao prilog grobovima, kada to
nije bilo tako lako uočiti upravo zbog ‚primitivna‘ materijala od kojeg su načinjene.

30
Glasovita Schliemannova ostava ‚L‘ pokazuje da se još u Troji II (prema Eastonu u
vrijeme oko 2150. pr. Kr.), još u rano brončano doba, moglo naći gotovo nedirnutih
kamenih sjekira za čiju je obradu bila potrebna nevjerojatna vještina, a nisu ništa
drugo do paradno oružje ili vladarska insignija. Posebno onda kad je svuda uokolo
metalnoga oružja bilo napretek. Kamena je insignija očito imala posebno značenje, a
isto se tako pokazuje da se na Bliskom Istoku i arsenski bakar upotrebljavao za neke
posebne kultne predmete sve do kraja II tisućljeća pr. Kr., kad je već davno za sve
drugo bio zaboravljena legura. Četiri izuzetne kamene sjekire iz ove trojanske
ostave, izrađene od jadeita i nefrita, pokazuju da se materijal za njih morao nabaviti u
istočnoj Aziji, negdje između Pamira i Sajana. Takav je materijal vjerojatno u Troju
dolazio zajedno s kositrom iz istih prostora (Korfmann, 2000: 95). Možda je ovdje
prikladno istaknuti da je u sloju Troje III nađena ptica od jadeita ili nefrita, koja jako
podsjeća na jerebicu.

Najspektakularniji nalazi sjekira u grobovima iz eneolitičke su nekropole u Varni uz

crnomorsku obalu iz 4500. pr. Kr (Gimbutas, 1977: 43). U toj je nekropoli zabilježeno
više načina pokopavanja: u muškim grobovima u ispruženu položaju, u ženskima u
zgrčenu položaju, te simbolični grobovi bez pokojnika, ali s vrlo bogatim prilozima. Za
takve grobove bez ljudskih kostiju - s glavom oblikovanom u glini i sa zlatnim
aplikama koje predočavaju dijelove lica, s diademom, naušnicama i brojnim drugim
zlatnim ukrasima koje pokrivaju ‚položaj‘ tijela – M. Gimbutas pretpostavlja da
pripadaju Božici Obnove. U njima su i kamene sjekire (s drškom sa zlatnom
oplatom), ali i bakrene sjekire s rupom za nasad. Tri su muška groba bila posebno
bogato opremljena. Primjer iz groba 43. su dvije sjekire (kamena i bakrena) položene
u desnu ruku sa zlatnom oplatom za držak. Može se zaključiti da su sjekire
najprestižniji prilog u grobovima. Tako simbolično pokopana božica, primarno
božanstvo ovih stanovnika, diijeli svoj status s muškarcem dominantna položaja.
Vrijeme je to prijelaza u patrijarhalno društvo.

U Mikeni je u prostoriji, uz metaluršku radionicu, nađena freska sa ženskom likom.

Chadwick vjeruje da je to Potnija, a ona je najvjerojatnije predhelenistička Velika

31
majka zemlja. Zanimljivo je da se uz ime mikenske Potnije vezuje i pridjev izveden iz
njezina imena kojim su se opisivali ljevači bronce u Pilu (Chadwick, 1976, 93).

Jedan kalup iz minojskog grada Palekastra prikazuje moćnu božicu, najvjerojatnije

Potniju, s dvostrukom sjekirom u svakoj ruci. (Castledan, 1993, 135). Istodobno
s minojskim se božanstvom na hetitskom tlu javlja bog neba i oluje Teshub, koji u
jednoj ruci drži dvostruku sjekiru, a u drugoj munje (Castledan, 1993, 135). Na
jednom nalazu iz rimskoga vremena na piramidalnom brončanom reljefu iz Kömlöda
u Mađarskoj prikazan je Jupiter Dolichen kako stoji na biku s munjama u jednoj i
visoko podignutom dvostrukom sjekirom u drugoj ruci (Roscher 1884: 1194).

Tradicija ovakva prikazivanja gromovnika iz rimskih vremena iz grada Doliche u

Komageni (u današnjoj Siriji) proteže se, na istom prostoru, od srednjega brončanog
doba i već spomenutog boga Teshuba iz hetitskog vremena. U susjednoj Kariji, na
grčkim je tetradrahmama iz 4. i 3. stoljeća pr. Kr. sličan prikaz Zeusa iz Labraunde,
sa dvostrukom sjekirom (pelekuj) u istoj, desnoj ruci, dok mu je u lijevoj umjesto
munja skiptar.
Tako se zorno iskazuje zamjena staroga ženskog boženstva (Velike majke)
gromovnicima, koji preuzimaju vodeću ulogu na novouspostavljenom Panteonu. Dok
na obim obalama Egejskoga mora glavni bogovi vitlaju dvostrukom sjekirom, oni
izvan toga prostora nose običnu.

U Uru, u mezopotamskom prostoru, na velikom je kamenom reljefu u sjedećem

položaju prikazan bog mjeseca Nana (kojega su bogovi odredili za kralja Ura). U ruci
mu je sjekira, dok ispred njega, u obredu libacije, stoji Ur-Namu – vladar i
zakonodavac, osnivač najznačajnije, III dinastije iz Ura – “Kralj Ura, Sumera i Akada”,
kako se prozvao. Reljef je iz 22. stoljeća pr. Kr. Njihov je međusobni odnos jasno
određen simbolom statusa – sjekirom.
Reljefni prikaz boga nalazimo i s unutrašnje strane Kraljevskih vrata u Hatuši
(Bogazkoyu ), jednoj od hetitskih prijestolnica. Veći od naravne veličine, postavljen je

32
da čuva vrata i ljude koji prolaze njima. Najljepši je primjer umjetnosti velikoga
hetitskog kraljevstva (Reimschneider, 1955: T. 41).

Iz znatno kasnijih vremena, iz druge polovice 8. st. pr. Kr. prikaz je gromovnika
Adada kojega nose četvorica asirskih ratnika na postamentu kojemu su munje u
lijevoj i sjekira u desnoj ruci (Klengel-Brandt, 1987: 12).
Najznačajniji spomenik nastao u ranodinastičkom razdoblju Lagaša, iz sredine trećeg
tisućljeća pr. Kr., jest “Stela jastrebova” koja opširnim tekstom i reljefom veliča
pobjedu kralja Lagaša Eanatuma nad susjednim gradom ) Umom (Parrot, 1970:
135).
Ako bismo s ovom mezopotamskom vojskom, usporedili egipatsku, i još k tome
tisuću godina mlađu, onu sa svečane procesije na najvišim tersama hrama kraljice
Hatšepsut u Deir el–Bahariju, lako je uočiti da im je zajednička sjekira, naravno nešto
drukčijega tipa, ali da je nose na isti način – visoko podignutu na ramenu, u visini
glave.

Ista tip sjekire iz Egipta, koja iz nerazumljivih razloga nama šupljinu za nasad ručke,
već se poput badenskih učvršćuje vezivanjem, iz grobnice kraljica Ahotep iz 16.
stoljeća pr. Kr., na kojoj je ime njezina sina i novog kralja Ahmosea, u prikazu
pobjede nad Hiksima, pokazuje svu pažnju koja se posvećivala ovakvom grobnom
prilogu. Kako vidimo
u Egiptu je sjekira (neter) važan simbol. Kao oružje je kraljevski simbol, a kao vjerski
predmet nosi božansku moć, odnosno univerzalni je simbol božanstva. Jedna sjekira
označava jednoga boga, dok tri predstavljaju sve bogove (Vallis Budge, 1895; 67).
Sjekira, kao pojam na natpisima, u kombinacijama s drugim hijeroglifom - jest bog,
veliki bog, može ju upotrijebiti kralj, ali i za mrtvog kralja (Faulkner, 1988: 142).
U Memfisu je jedno od imena za Ptaha bilo Veliki bog sjekire; jedno je od najstarijih
imena za Horusa bilo “Veliki gospodar sjekire”, a simbolizirali su ga sjekira ili
dvostruka sjekira ili pak čekić (Churchward, 1924: 173).
Tako sjekiru kao prilog u grobu i na drugim prostorima možemo tumačiti kao simbol,
mrtvoga vladara koji je i bog. Istu ovu simboliku očito imaju i prilozi sjekira u

33
grobovima pod humkama, koji se mogu pripisati kasnoj vučedolskoj kulturi, na
prostoru Crne Gore – Velika i Mala Gruda u Tivatskom polju te Boljevića Gruda kod
Podgorice (o tome prilog M. Guštin: Prvi vladari između Egejskog i Jadranskog
mora).

Sjekira je na euro-azijskim prostorima simbol najveće moći, a Gromovnik ju je

preuzeo od Magne Mater. Ali ona je i simbol vatre pa ju mogu imati i oni vezani za
vatru kao što su Prometej i Agni, a na čestim prikazima i bog ljevača i kovača, poput
Ptaha i Hefesta. On s njom smije i može raskoliti glavu i jednom Zeusu. Dobar je
primjer za to traka s brončanoga štita iz Olimpije, iz 6. stoljeća pr. Kr., na kojem je
prikazan Zeus iz čije raskoljene glave iskače Atena, a Hefest se udaljava s
dvostrukom sjekirom u ruci (Carpenter, 1978, sl. 98). Kovač, kako vidimo, donosi
mudrost, znanje i praktične vještine, sve ono što ima i božica Atena.
Rad rudara, ljevača (kovača) ulazi u strukturu postojanja, jer metal se dobiva iz
kamena pomoću vatre, i nije drugo do komad zemlje pročišćen vatrom. Metali su,
poput zemlje iz koje su potekli, bili podložni svemirskim zakonima rađenja, rasta i
smrti (Forbes, 1964: 76).
Značaj kovača u društvu, iz druge polovine četvrtog i u trećem tisućljeću pr. Kr.,
ostala je u ljudskom pamćenju i u kasnijim vremenima. Mitska uloga kovača-
stvaratelja s njegovim simbolom sjekirom-čekićem (Zeus sa sjekirom, Tor s čekićem),
potekla je sa sjeverno-kavkaskih stepa, pa se ne treba čuditi staroj tradiciji vezanoj
za njega. Vladari konjaničkih naroda sa stepa, ali samo oni najelitniji, mogli su ispred
svoje carske titule dodati kovač. Među, takvim rijetkima, bio je i ‘gospodar svijeta’,
najveći vojskovođa i osvajač kojeg svijet pamti – Đingis Kan ili Temudžin (od imena
mongolskog nebeskog kovača) (Prilog, A. Alfoldy, Podrijetlo dostojanstva tarshan –
prijevod iz ,Magyar Nyelv’, 1932, vol. 28: str. 205-225).
Kovač je bio uistinu moćan čovjek i bilo mu je čak dodijeljeno mjesto među
bogovima. Nije slučajno što je čak i danas ime “Kovač” (i njegove inačice) najčešće
ime među europskim narodima (Asimov, 1965: 5).
Afrodita (Venera) je od najstarijih dana (kao i u današnjoj alkemiji) bila simbol za
bakar. Uostalom rodjena je na Cipru (cuprum – bakar). Bračna veza s Hefestom -

34
bogom ljevača (bakra i bronce) čini se logičnom. Ipak brak je pomutila njezuna
ljubavna veza s Aresom (u rimskoj religiji Marsom – planetom koji je zbog svoje
crvene boje simbol za željezo).
Ova priča o kratkotrajnoj vezi Venere (bakra) i Marsa (željeza) ima i realnu
vremensku i metaluršku podlogu.
Na samom kraju vučedolske kulture u Vinkovcima, u sloju koji dijeli vučedolsku i
ranobrončanodobnu Vinkovačku kulturu nadjena su četiri predmeta (igle i šila) koji u
svom sastavu imaju veću količinu željeza (do 9%), a nema arsena, niti drugih
sastojaka.

Metalni predmeti iz vinkovačke kulture načinjeni su od prave bronce (slitine bakra i

kositra), pa se može reći da s njom počinje brončano doba u Panoniji.

Tako se može zaključiti da se na samom prijelazu iz arsenke u pravu broncu zbio

nesretan spoj bakra i željeza, koji je trajao kratko, kao i veza Venere i Marsa.

Ares i Afrodita
Pri kraju vučedolske kulture počela je eksploatacija novih, dubljih, slojeva bakrene
rudače. To su bili halkopiritni (i danas najvažniji) slojevi bakrene rudače u kojima uz
dominaciju željeza ima još samo bakra. Željezo (topivo na 1550 Celzijevih stupnjeva)
iz rudače tog tipa djelomice se otopi na puno nižoj temperaturi od uobičajene zbog
ugljika iz drvenoga ugljena — tada jedinog goriva za peći — koji kao katalizator
snižava temperaturu topljenja na onu na kojoj se topi i bakar (1100 Celzijevih
stupnjeva). Željezo bakru ne može povećati tvrdoću, već je nepotreban sastojak ili
još više smetnja, poput zrnca pijeska u oku, pa ga je nužno odstraniti.

Nevolju sa željezom riješili suVučedolci (kao i napredni metalurzi toga vremena) tako
što su u peći za topljenje rudače dodali puhaljke ili mijeh kojima se upuhivao kisik.
Kisik je ugljik pretvarao u ugljični dioksid i željezo se više nije topilo. Od puhaljki su
ostali sačuvani keramički dijelovi (sopalji) koji su sprečavali da šuplji drveni nastavak
ne izgori. Sopalji se mogu naći u najkasnijim slojevima vučedolske kulture u Slavoniji,
Bosni i Hercegovini te Ljubljanskom Barju, i najstariji su do sada nadjeni uopće.

35
Na prostoru koji pokriva kasna vučedolska kultura u zapadnoj Srbiji, na planinama
Bukulji i Ceru, uz ležišta kasiterita (kositrove rudače) nalaze se i rudnici bakra
(halkopirita), a dijeli ih udaljenost manja od nekoliko sati hoda. Najvažniji vučedolski
lokalitet ovog prostora je Djurdjevačka Glavica — tridesetak kilometara udaljena od
planina Bukulje (nalazi aluvijalnoga kositra) i Rudnika (bakar), nedaleko rijeke
Morave, tradicionalnoga puta za Grčku.

Sitagroi

Sloj V a na lokalitetu Sitagroi u Egejskoj Makedoniji Collin Renfrew veže za

vučedolsku kulturu. U tipičnoj vučedolskoj kući („Burnt House“), u kojoj su i peći za
topljenje bakra, našao je dva najstarija brončana predmeta na svijetu s 3,4% i 8%
kositra. Tako se može tumačiti da je Sitagroi bio neka vrsta emporija na mogućem
tranzitu prve bronce iz prostora vučedolske kulture prema Maloj Aziji (Troja II) preko
Hefestova otoka Lemna.

Kültepe — Kanis - Karum)

Turski je arheolog T. Özgüc podno hetitske prijestolnice Kültepe — Kanis otkopao i

asirsko trgovište „Karum“ za broncu i brončane predmete iz vremena 2000-1900. pr.
Kr. U naselju se izdvajaju veliki ljevačke radionice koje su istodobno i stambeni
objekti. U njima je, u sobama uz velike peći, nadjeno obilje keramičkih kalupa za
lijevanje (sjekire, bodeži ukrasi), kao i gotovih predmeta. U tim je objektima T. Özgüc
opisao i keramičke modele ptica – kako ih naziva — jarebice.
Posebno se ističe velika radionica iskopana 1984. u kojoj su dvije peći, obilje
keramičkoga materijala, kalupi za sjekire, a ističe se i velik jarebičji riton. Na jednoj je
prostranoj posudi nalijepljen i čovjek (možda patuljak) s izraženim falosom.

36
Pogled na ljevačku radionicu — prema grobnom prikazu iz Tebe u Egiptu oko 1500.
pr. Kr. Posebno valja uočiti otvoreno ognjište na kojem je postavljena posuda za
lijevanje, mijehovi za raspirivanje vatre i način kako se drži posuda puna rastopljene
bronce u trenutku lijevanja.

Uvodjenje bezopasne bronce s kojom se usto i lako rukuje, uzrokovalo je velik

tehnološki skok, ali je na neki način i degrediralo metalurški zanat jer ga je lišilo
privilegirana statusa. Tako je, na primjer, prema nadjenim zapisima na pločicama
s linearnim B pismom (oko 1200. pr. Kr.), na relativno malom teritoriju grada-države
Pilos, zabilježeno više od 400 ljevača.
Ovakav razvoj metalurgije objašnjava zašto je Hefesta, ovoga puta kao odraslu
osobu, Zeusa bacio s Olimpa, no pravi je razlog njegovu padu već u Homerovo
vrijeme bio zaboravljen.

37