Rječnik parlamentarnih termina

RJEČNIK PARLAMENTARNIH TERMINA

Rječnik u nastavku nudi objašnjenja pojmova iz domaće i strane parlamentarne teorije i

prakse. Ima za cilj da čitaocu posluži kao podsjetnik kada su u pitanju ovdašnji
parlamentarni pojmovi, da pojasni strane i da, gdje je moguće, pruži uporedni prikaz
pojedinih domaćih sa institutima iz međunarodnog parlamentarnog života. zagradama,
nakon navedenog pojma, možete naći i prevod istog na engleski jezik pod pretpostavkom da
ćete u vašem poslu imati priliku da se sretnete i sa njima.

Izvori su navedeni ispod definicija pojmova u italic-u. Tamo gdje nisu posebno naznačeni, u
pitanju su pojmovi koji su definisani od strane našeg tima zahvaljujući obimnoj literaturi
Nacionalnog demokratskog instituta.

Agenda – (eng. agenda) je takođe, program ili djelokrug rada, a u parlamentarnoj praksi
može se shvatiti i kao dnevni red. U mnogim parlamentima, međutim, agenda se razlikuje od
dnevnog reda po tome što sadrži i satnicu po kojoj se upravljaju aktivnosti odbora i
parlamenta. Vidi dnevni red.

Amandman – (eng. amendment) je predlog za izmjenu nekog zakonskog teksta i sama

izmjena koja je usvojena od strane nadležnog zakonodavnog tijela. Razlikuje se od ostalih
izmjena akata po tome što prvobitni tekst ostaje kakav jeste, dok se novi tekst dodaje na
kraju propisa na koji se odnosi.

(http://sr.wikipedia.org/sr-el/Амандман, pristupljeno: avgust, 2008.)

U Skupštini Crne Gore predlog za izmjenu predloga zakona podnosi se u obliku amandmana
u pisanoj formi i mora biti obrazložen. Vidi čl. 148-150 Poslovnika Skupštine Crne Gore

Anketna komisija – (eng. commission of inquiry) je parlamentarno radno tijelo koje se

obrazuje radi vršenja parlamentarne istrage. Vidi parlamentarna istraga.

Apsolutna većina – (eng. absolute majority) je vrsta većine koja je neophodna za donošenje
odluke. Vidi većina.

Backbenchers – su poslanici iz „zadnjih redova", tj. poslanici koji nijesu članovi rukovodstva
stranke i koji mogu ograničavati čelnike vladajuće i opozicionih stranaka artikulišući stav
javnosti na koji stranački čelnici ne obraćaju dovoljno pažnje. Ovo je posebno čest slučaj u
mnogim zemljama zapadne Evrope gdje je tradicionalna vjernost stranci počela nestajati, a
stranačka disciplina nije onako snažna kao što je nekad bila. Uzevši u obzir ovu realnost,
sve je češća situacija u kojoj članovi kabineta konsultuju backbenchere.

(Jačanje zakonodavnog kapaciteta u odnosima zakonodavne i izvršne vlasti, NDI Vašington,

2000.)

Čitanje – (eng. reading) obuhvata faze kroz koje prolazi predlog zakona do usvajanja, a u
skladu su sa poslovnikom parlamenta.

Parlamenti obično imaju od dva to tri (u nekim parlamentima čak pet) vremenskih okvira u
kojima se o predlozima zakona može javno raspravljati. Poznat pod nazivom „čitanja“, ovaj

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 1

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

proces omogućava sistematičnu i temeljnu raspravu u nekoliko vremenskih intervala, kao i

dobijanje inputa zainteresovanih građana. U Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, u prvom
čitanju se zakon predstavlja, bez rasprave, nakon čega se štampa. U drugom čitanju
raspravlja se o glavnim principima predloga zakona prije nego što odbori počnu sa radom. U
narednoj fazi, o detaljima predloga zakona raspravlja se na nivou odbora. Nakon toga, slijedi
faza izvještavanja Doma kada Dom pravi izmjene koje je vlada načelno prihvatila na
odborima, nakon čega slijedi rasprava se o novim pitanjima iz zakona. Tokom faze
izvještavanja o amandmanima se može glasati pojedinačno. Nakon toga slijedi treće čitanje.
Sastoji se od rasprave o prijedlozima zakona koji su prošli odbore i fazu izvještavanja i
ograničena je na sadržinu predloga zakona. Francuski prijedlozi zakona, na drugoj strani,
prolaze kroz dva čitanja. Prvo čitanje se uglavnom svodi na načelnu raspravu o principima
predloga zakona, dok se drugo odnosi na detaljnu analizu odredbi i amandmana koje su
predložili odbori. Bilo bi idealno, pošto je volja većine obično već reflektovana u sadržini
predloga zakona, da se preduzmu određeni koraci kako bi čulo stanovište opozicije, kao što
je slučaj u Italiji, gdje se opozicionim grupama daje više vremena za izlaganja u odnosu na
predstavnike vladajućih partija u slučaju kada je vlada predlagač.

(Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.)

U Skupštini Crne Gore zakon se donosi kroz sljedeće faze: razmatranje predloga zakona u
odborima (prvo čitanje), razmatranje predloga zakona na sjednici Skupštine koje obuhvata
načelni pretres o predlogu zakona (drugo čitanje) i pretres predloga zakona u pojedinostima
(treće čitanje). Vidi čl. 137-147 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Dijalog – (eng. dialogue) je stvaranje. Ulazimo u razgovor s jednim mišljenjem i

argumentima, a iz razgovora izlazimo s boljim argumentima i rješenjima. Biti spreman za
susret i razgovor, znači omogućiti sebi da čuješ drugačije mišljenje, viđenje i da se suočiš s
novim argumentima. Samo iz susreta različitih mišljenja i argumenata, moguće je naći izlaz i
pravi dogovor.

Stari Grci su najbolje i najpravednije odluke postizali govorom, razgovorom i dogovorom.

Tamo gdje se ne govori, ne razgovara i ne dogovara, nema valjanih odluka za sve. Smatrali
su da su sila i nasilje nijemi i da zato ne bi trebalo da imaju mjesta u politici. Kada se u
politici ne razgovara (vodi dijalog), onda se naređuje i upotrebljavaju sila i nasilje. I najteži
zajednički problem se dijalogom može riješiti. Dijalog ispravlja naša mišljenja o nama i
drugima, naše zablude i predrasude, naša ograničenja i moguća ogriješenja. Tamo gdje se
u politici ne razgovara, produbljuju se problemi, otvaraju se sukobi, proširuju krize i, na kraju,
vode ratovi.

Dijalog je sredstvo u političkom komuniciranju, a i jedan od važnih elemenata demokratske

političke kulture. Nema demokratske političke kulture bez dijaloga. Dobro uređen
demokratski poredak ne može se ni izgraditi, niti funkcionisati bez dijaloga.

(Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija, Beograd, 1993. i tekst prof.

Čedomira Čupića, Politika i zlo, Fakultet političkih nauka, Čigoja štampa, Beograd, 2002.)

Dnevni red – (eng. order of business) je spisak tačaka po kojem teče rasprava u
parlamentu. Vidi agenda.

Praksa pripreme dnevnog reda se razlikuje širom svijeta. U većini zemalja, dnevni red
određuje predsjedavajući parlamenta i članovi kolegijuma, u čiji su rad obično uključeni
predsjednici poslaničkih klubova, kao i potpredsjednici parlamenta. U drugim zemljama, pak,
postoje posebni odbori koji utvrđuju dnevni red. Dnevni red, nakon toga, obično može biti

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 2

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

izmijenjen ako to predloži određen, obično, manji broj poslanika. Ovakav je slučaj u Belgiji,
gdje 13 članova parlamenta može predložiti izmjenu dnevnog reda, kao i u Republici Koreji,
gdje tačka dnevnog reda može biti dodata na zahtjev 20 poslanika.

Dnevni red je obično dio šireg zakonodavnog rasporeda kojom se definiše redosljed i
procedura po kojoj parlament raspravlja za jedan duži vremenski period, obično nekoliko
mjeseci i u skladu sa godišnjim parlamentarnim planom rada kojim se preciziraju dani
namijenjeni različitim parlamentarnim aktivnostima.

(Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.)

U Skupštini Crne Gore, Kolegijum predsjednika se dogovara o sazivanju Skupštine i

predlogu dnevnog reda sjednice. Potom se dnevni red sjednice utvrđuje se na sjednici. Vidi
čl. 21, 86 i 92 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

D’Ontov sistem – (eng. D’Hondt method) je jedna od metoda raspodjele mandata u

proporcionalnom izbornom sistemu. Nazvan je imenom svoga pronalazača, profesora
d'Honta. Srijeće se i pod nazivima sistem takmičenja lista ili sistem najmanjeg zajedničkog
djelitelja. Prvi put je primijenjen u Belgiji 1899. godine.

Primjena d’Ontovog sistema nalaže da se najprije izračuna biračka masa svake kandidatske
liste. Biračka masa kandidatske liste je broj glasova koji je lista osvojila u izbornoj jedinici.
Potom se biračka masa svake liste dijeli brojevima 1, 2, 3,...N (N je broj poslaničkih mjesta u
izbornoj jedinici). Poslije rezultata dobijenih primjenom navedenog metoda izdvaja se
onoliko najvećih biračkih masa koliko konkretnoj izbornoj jedinici pripada poslaničkih mjesta.
Biračke mase za svaku od lista se potom rangiraju s obzirom na njihovu veličinu, i to od
najveće do najmanje. Najmanja od njih je zajednički djelitelj. Zajednički djelitelj je kriterijum
raspodjele mandata između kandidatskih lista. Svakoj listi pripada onoliko mandata koliko je
puta zajednički djelitelj sadržan u njenoj biračkoj masi.

(Rječnik osnovnih pojmova i termina o izborima, prof. dr Marijana Pajvančić, Centar za

slobodne izbore i demokratiju, CESID, 2001.)

Evropski parlament (EP) – (eng. European Parliament) je jedino tijelo Evropske unije koje
se bira na direktnim izborima. Ima 785 članova koji se biraju svake pete godine u 27
zemalja. Parlament ima tri osnovne funkcije:

1. Dijeli sa Savjetom moć ozakonjenja, tj. usvaja Evropske zakone (direktive, regulative,
odluke). Njegovo učešće u donošenju zakona pomaže garantovanju demokratskog
legitimiteta usvojenih tekstova;
2. Zajedno sa Savjetom rukovodi budžetom i tako utiče na troškove EU. Na kraju
procedure, usvaja budžet u cjelini;
3. Praktikuje demokratski nadzor nad Komisijom. Potvrđuje nominaciju za članove
Komisije i ima pravo cenzure Komisije. Takođe, praktikuje i politički nadzor nad svim
institucijama.

(www.europarl.europa.eu/, pristupljeno: avgust 2008)

(www.wikipedia.org, pristupljeno: avgust 2008)

Frakcija – (eng. fraction) je ranije korišćen pojam u ravnopravnom značenju sa pojmom

partija. Sada se, međutim, pojam frakcija češće koristi za označavanje dijela ili grupe u

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 3

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

okviru veće organizacije, obično političke partije. Iako frakcije mogu da budu stabilne i trajne,
kao i da imaju formalnu organizaciju i članstvo, njihovi ciljevi i organizacioni status u skladu
su sa partijom kojoj pripadaju. Ukoliko to nije slučaj, grupa se onda smatra „partijom u okviru
partije“. Ponekad se pravi razlika između frakcija i tendencija, pri čemu se ove druge slabje
povezane i neformalnije grupe koje se izdvajaju samo zajedničkom političkom ili ideološkom
prirodom. Frakcionaštvo se odnosi ili na nastanak frakcija, ili na ogorčenu borbu među
njima. Pojam frakcija koristi se obično u pogrdnom značenju i pod njim su podrazumijevaju
unutrašnji sukobi koji slabe organizaciju.

Glasanje o povjerenju/nepovjerenju vladi – (eng. vote of confidence/no-confidence)

predstavlja jedno od najsnažnijih sredstava za pokretanje političke odgovornosti vlade u
parlamentarizmu.

Vlada svoju funkciju može obavljati jedino dok ima povjerenje parlamenta. Kada se takvo
povjerenje dovede u pitanje od strane poslanika, u parlamentu se obavlja glasanje o
nepovjerenju vladi. Vlada, takođe, može u parlamentu postaviti pitanje svog povjerenja i
tada se glasa o povjerenju vladi. Ukoliko vlada na glasanju izgubi povjerenje, podnosi
ostavku, a nakon toga se imenuje mandatar za sastav nove vlade ili se raspisuju novi
parlamentarni izbori.

Mađarska i Poljska imaju opciju izglasavanja povjerenja pojedinom ministru, što ne

predstavlja referendum o cjelokupnoj vladinoj politici, nego o radu te osobe. Bivši poljski
poslanik, Jerzy Wiatr opisuje proceduru kao „vrlo neugodno iskustvo za ministra…Njegovi
kritičari izlaze za govornicu i govore o njegovim manama. On se može braniti, ali ima
odbrambeni stav. Sve je to prikazano na televiziji, kako bi građani mogli gledati“. Prema
Wiatru, konačan rezultat glasanja nije jako bitan, budući će se vladina većina svejedno
nadglasati opoziciju. „Ali sve te kritike ostaju u pamćenju naroda. Stoga je ipak važno
izbjeći ovakvu situaciju. To opoziciji daje određenu prednost“.

(Jačanje zakonodavnog kapaciteta u odnosima zakonodavne i izvršne vlasti, NDI Vašington,

2000, str. 30)

U Crnoj Gori, Vlada može u Skupštini postaviti pitanje svog povjerenja, a predlog da se glasa
o nepovjerenju Vladi može podnijeti najmanje 27 poslanika. Vidi čl. 107 i 108 Ustava Crne
Gore i čl. 194-197 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Inauguraciona sjednica – (eng. inaugural sitting) Vidi konstituvna sjednica.

Interpelacija – (eng. interpellation) Termin interpelacija potiče od engleske riječi to

interpellate što znači pitati, ali i pitajući protestvovati. Interpelacija je kvalifikovano pitanje
upućeno članu vlade ili vladi u cjelini, putem kojeg poslanici traže odgovor o izvjesnim
činjenicama, razjašnjenje pojedinih vladinih stavova i postupaka i sl.

Interpelacije su slične poslaničkim pitanjima, ali među njima, ipak, postoji razlika. Jedna od
razlika između interpelacije i poslaničkog pitanja je pretres. Kod interpelacije pretres se vodi
zbog toga što se traži da vlada objasni i opravda svoj postupak, koji joj poslanici u
parlamentu osporavaju. Pitanje sadržano u interpelaciji po pravilu je krupno pitanje od
opštedržavnog značaja koje izaziva interesovanje javnosti. Dok su kod poslaničkog pitanja
na sceni poslanik koji pita i član vlade koji odgovara, povodom interpelacije u raspravi mogu
učestvovati svi poslanici i svi članovi vlade. Interpelacija, za razliku od poslaničkog pitanja,

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 4

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

obično završava glasanjem. Cilj interpelacije nije informacija kao kod poslaničkog pitanja,
nego diskusija i rasprava, a potom eventualno i sankcija prema vladi.

Vidi poslaničko pitanje.

U Skupštini Crne Gore, interpelaciju za pretresanje određenih pitanja o radu Vlade može
podnijeti najmanje 27 poslanika. Vidi čl. 108 Ustava Crne Gore i čl. 141-146 Poslovnika
Skupštine Crne Gore.

Izvjestilac – (eng. rapporteur) Riječ rapporteur vodi porijeklo iz francuskog i koristi se u

međunarodnom i evropskom pravnom i političkom kontekstu da označi osobu određenu od
nekog tijela koje donosi odluku da ispita određeno pitanje i o tome podnese izvještaj datom
tijelu. Izvjestilac je zapravo osoba koja podnosi izvještaj ne nekom sastanku. Autori
izvještaja pripremljenih od odbora Evropskog parlamenta se takođe zovu izvjestioci. Osobe
koje pomažu izvjestiocima se zovu izvjestioci u sjenci i njihov broj može varirati u zavisnosti
od teme.

(http://en.wikipedia.org/wiki/Rapporteur, pristupljeno: avgust, 2008.)

U Skupštini Crne Gore, odbori imenuju izvjestioce koji, po sopstvenoj inicijativi ili na zahtjev
Skupštine, obrazlažu mišljenja i predloge odbora. Vidi član 70 Poslovnika Skupštine Crne
Gore.

Neposredni izbori – (eng. direct elections) predstavljaju oblik izbornog sistema u kome
građani (birači), koristeći se neposredno i lično svojim biračkim pravom, biraju svoje
predstavnike u predstavnička tijela (centralna, regionalna ili lokalna), kao i druge organe
državne vlasti (npr., predsjednika republike). Suprotnost neposrednim izborima su posredni
izbori (eng. indirect elections) u kojima je izbor poslanika ili drugih organa vlasti povjeren
užim ili širim izbornim kolegijumima (izbornici, elektori), koji su neposredno izabrani od strane
građana.

(Rečnik osnovnih pojmova i termina o izborima, prof. dr Mirjana Pajvančić, CESID, Beograd,
2001.)

Kolegijum – (eng. collegium) je interno parlamentarno tijelo, poznato je pod različitim

nazivima kao što su „predsjedništvo“, „biro” ili „konferencija predsjednika“, koje obavlja
političku ulogu organizovanja zakonodavnog rasporeda, određivanja i vođenja debate i
utvrđivanja redosljeda predloga. Članovi kolegijuma ove zadatke sprovode u skladu sa
interesima izvršne vlasti i političkih partija, ali i u skladu sa zakonodavnim planovima. Pošto
im je povjerena uloga „čuvara kapije“ u zakonodavnim aktivnostima, veoma je važno da
njihov izbor ili odabir i procedure u vezi s tim počivaju na jasno definisanim kriterijumima u
poslovniku.

(Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.)

U Skupštini Crne Gore, Kolegijum predsjednika Skupštine, primarno zaduženog za pitanja

organizacije i rada Skupštine i odbora, čine predsjednik Skupštine, potpredsjednici Skupštine
i predsjednici klubova poslanika. U radu Kolegijuma učestvuje generalni sekretar Skupštine,
a po potrebi i predsjednici pojedinih odbora. Vidi čl. 25 i 26 Poslovnika Skupštine Crne
Gore.

Konsenzus – (lat. i eng. consensus) označava jednodušnost i opštu saglasnost bez

formalnog izjašnjavanja putem glasanja. Konsenzus može prethoditi glasanju, ali se ne

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 5

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

izjednačava sa jednoglasnim donošenjem odluke. U sociološkom smislu konsenzus znači

opštu saglasnost u mišljenjima i osjećanjima koja ima za cilj da uspostavi red u oblasti u kojoj
su postojali sukobi i razlike. Takva opšta saglasnost može biti praćena razlikama u mišljenju
o detaljima. Konsenzus je kooperativno rješenje konflikata (razlika), sporazum između
strana koje imaju jednaku moć. O. Kont smatra da je konsenzus spona koja drži društvo na
okupu.

(Pravna enciklopedija, Savremena administracija, Beograd, 1985.)

Konstitutivna sjednica – (eng. inaugural sitting) je prva sjednica održana poslije

objavljivanja rezultata na izborima. Obično tokom ove sjednice, parlament bira predsjednika
i članove kolegijuma parlamenta, a poslanici polažu zakletvu.

Skupštinu na prvu sjednicu, poslije završenih izbora, saziva predsjednik Skupštine

prethodnog saziva. Vidi čl. 5-7 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Konsultativna saslušanja – (eng. consultative hearing) Vidi zakonodavno saslušanje.

Kontrolno saslušanje – (eng. oversight hearings) je vrsta parlamentarnog saslušanja.

Kontrolna saslušanja tretiraju predmetni zakon, neko posebno pitanje ili neku predloženu
aktivnost često se fokusirajući na kvalitet vladinih programa, kao i nivo performansi vladinih
zvaničnika. Kontrolno saslušanje, takođe, pomaže da izvršavanje zakona od strane izvršne
komponente vlasti bude u skladu sa namjerom zakonodavca, kao i da administrativna
politika odražava interese javnosti. Težnja ove vrste saslušanja je unapređivanje efikasnosti,
ekonomičnosti i efektivnosti vladinih operacija.

U Skupštini Crne Gore, kontrolno saslušanje podrazumijeva pravo odbora da, radi
pribavljanja informacija i stručnih mišljenja o pojedinim pitanjima iz svog djelokruga, kao i o
pojedinim pitanjima utvrđivanja i sprovođenja politike i zakona ili drugih aktivnosti Vlade i
organa državne uprave, koja izazivaju nejasnoće, dileme ili principijelna sporenja, u cilju
razjašnjenja tih pitanja, pozove na sjednicu odgovornog predstavnika Vlade ili drugog organa
državne uprave i od njega tražiti da se izjasni o tim pitanjima. Vidi čl. 75-77 Poslovnika
Skupštine Crne Gore.

Vidi parlamentarno saslušanje i zakonodavno saslušanje.

Kvorum – (eng. quorum) je najmanji broj poslanika koji mora biti prisutan na
sastanku/sjednici da bi se moglo nastaviti sa radom ili obaviti glasanje.

Skupština Crne Gore ima kvorum ako je prisutna većina ukupnog broja poslanika. Vidi čl. 90
Poslovnika Skuptštine Crne Gore.

Kvalifikovana većina – (eng. qualified majority) je vrsta većine. Vidi većina.

Legitimitet – (eng. legitimacy i lat. legitimus) upućuje na pravednost državne vladavine.

Državna vladavina i njeno sprovođenje je legitimna samo onda kada se slaže sa
predstavama o pravu i pravednosti, te sa etičkim vrijednostma i normama koje leže u njihovoj
osnovi i koje su opšte priznate u društvu ljudskih jedinki nad kojima država ima vlast. Svaka
državna vlast treba da ima opravdanje (legitimitet) ukoliko želi da vlada i sa najmanjim
odobravanjem građana, a ne samo sa fizičkom i psihičkom silom i primenjujući teror kao svoj
sastavni dio.

U demokratiji državna vlast je legitimna kada: a) ona proizilazi iz naroda i kada je stvorena sa

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 6

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

većinom glasova „za“ od samog naroda, tj. kada su oni koji su u posjedu državne vlasti
direktno ili indirektno izabrani od samog naroda i to samo na određeni period i kada ih i u tom
periodu narod kontroliše; i, b) se državna vlast sprovodi u skladu sa principima navedenim u
Ustavu, posebno principima o njenoj legalnosti, raspodjeli vlasti i važenju osnovnih ljudskih
prava.

(Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o

političkom obrazovanju, Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon, 1997.)

Lobi – (eng. lobby) je organizacija ili društvena skupina koju obrazuju lica koja nijesu članovi
zakonodavnog tijela, s ciljem da utiču na rad zakonodavca. Ovim terminom označavaju se i
radnje ovih skupina preduzete u pomenutom cilju. Njime se obuhvataju samo oni oblici
djelovanja na državnu vlast i njihovi nosioci koji su usmjereni na jednu granu državne vlasti-
zakonodavnu. U tom smislu treba razlikovati značenje obuhvaćeno terminom „interesne
grupe“ od značenja obuhvaćenog ovim treminom. Djelovanje interesnih grupa usmjereno je
na državnu vlast u cjelini, najčešće na izvršnu vlast, dok je djelovanje lobija svedeno na
zakonodavnu vlast. Pored toga, lobiranje je samo izraz i oruđe neke interesne grupe, a ne i
sama ta grupa. Oblici i metode uticaja na zakonodavno tijelo su različiti. Izvorno, oni su se
sastojali u neposrednom dodiru članova lobija sa članovima zakonodavnog tijela, ali su
širenje biračkog prava, i nagli i ogromni razvitak sredstava masovnog komuniciranja naveli
lobi da upotrebljavaju posredne oblike uticaja na članove zakonodavnog tijela, prvenstveno
odgovarajućim mobilisanjem javnog mnjenja. Jedno vrijeme metodi takvog uticaja bili su
podmićivanja i druga nemoralna sredstva, ali su se oni uglavnom danas iskorijenili. Pod
uslovom da postoje institucionalizovani oblici zaštite opštedruštvenih interesa, postojanje
lobija ne može se uzeti a priori kao političko zlo.

(Pravna enciklopedija, Savremena administracija, Beograd, 1985.)

Lobiranje – (eng. lobbying) po Klaiću (Veliki rječnik stranih riječi), lobiranje potiče od
engleske riječi koja označava predvorje, i to na prvom mjestu parlamenta. Lobist je, prema
istom izvoru, političar koji privatnim razgovorima nastoji pridobiti predstavnike naroda
(poslanike) za svoju politiku. U Engleskoj, a posebno američkoj pravno-političkoj tradiciji i
praksi, međutim, lobiranje znači nešto drugo. To je praksa uticanja na odluke vlada od
strane agenata koji zastupaju neke posebne interese, npr. sindikata, farmera, kapitala, žena
... Riječ datira iz prve polovine 19. vijeka kad su se zastupnici raznih interesa sakupljali u
predvorju američkog Kongresa i hvatali kongresmene za rukav ne bi li ih uvjerilli u zastupanje
njihove stvari. Iako lobiranje nije u početku bilo institucionalizovano i legalizovano,
Amerikanci negdje sredinom 20. vijeka stvar ozakonjuju na saveznom nivou.

(Javno zagovaranje, Miriam Kervatin, Star Projekt, Delphi International, X-PRESS, Zagreb,
1998.)

Manjinska vlada – (eng. minority government) je Vlada koju čine partije koje nemaju većinu
u parlamentu.

Ministar – (eng. minister) član vlade odgovoran za jedan ili više vladinih resora.

Odbor – (eng. committee) je vrsta parlamentarnog radnog tijela. Pravo parlamenta da

postavlja zadatke pred odbore je uspostavljeni princip demokratske vlasti. Iako se njihova
ovlašćenja razlikuju od zemlje do zemlje, odbori su prihvaćeni kao praktičan način za
organizivanje rada parlamenta, s obzirom na to da obezbjeđuju fokusirani radni ambijent koji

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 7

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

se ne može obezbijediti na plenarnoj sesiji. Odbori mogu biti posebno pogodni za nadzor
izvršne vlasti. Odbori, u tom smislu, olakšavaju rad parlamenta u cjelini, ali njihova uloga ne
smije biti toliko ekstenzivna da počnu djelovati kao zamjena za parlament. O broju odbora i
njihovoj nadležnosti odlučuje parlament. Mogu se obrazovati na stalnoj ili privremenoj
osnovi.

(Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.)

U Skupštini Crne Gore, odbori se obrazuju za razmatranje predloga akata, predlaganje

akata, parlamentarnu kontrolu i vršenje drugih poslova iz nadležnosti Skupštine. Vidi čl. 33
Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Opozicija – (eng. opposition) Opoziciju čine različiti oblici suprotstavljanja politici vladajuće
stranke od strane političkih stranaka koje nijesu na vlasti, i koje, polazeći od jednog
alternativnog političkog programa, teže da u borbi za glasove birača osvoje vlast i vrše je sve
dotle dok uživaju podršku biračkog tijela. Kako je središnje područje djelovanja opozicionih
stranaka u parlamentu, politička opozicija se naziva i parlamentarnom opozicijom.

(Enciklopedija političke kulture, Savremena administracija, Beograd, 1993.)

Opozicija je – rečeno je s pravom – pored vlade drugi pokretač politike. Postojanje opozicije
sprečava da se vladajuća partija identifikuje sa državom, da postane državna partija i da
svoje interpretacije opšteg dobra proglasi jedinim, važećim i apsolutnim.

(Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokratiju, Sastavni djelovi

slobodnog državnog uređenja, Bonn, 1990.)

Opština – (eng. municipality) dio teritorije kojim upravlja sopstvena lokalna vlada.

Parlament – (eng. parliament) je zakonodavno tijelo koje ima moć da kreira, mijenja i donosi
zakone. Naziv potiče od francuskih riječi parlement, parler što znači govoriti. Parlament je
dakle mjesto za priču, diskusiju, odnosno sastanak ili skup ljudi gdje se diskutuje o
određenim pitanjima. Parlamenti se sastoji od domova i mogu biti jednodomni ili dvodomni,
mada postoje ili su bar postajali i kompleksniji modeli. U donjem domu gotovu uvijek nastaju
predlozi zakona, dok je gornji dom tijelo koje obično još jednom provjerava i odlučuje o tome
da li će dati veto ili odoboriti određeni predlog akta. Pored zakonodavne, parlament takođe
obavlja kontrolnu i representativnu funkciju.

(http://en.wikipedia.org/wiki/Parliament, pristupljeno: avgust, 2008.)

U Crnoj Gori, zakonodavnu vlast vrši Skupština koja je jednodomni parlament. Vidi čl. 82-94
Ustava Crne Gore.

Vidi zakonodavna vlast.

Parlamentarizam – (eng. parliamentarism) je ustavni sistem u kojem parlament izabran od

naroda kontroliše i utiče na državnu izgradnju političke volje. Parlamentu onda opet pripada
osnova zakonodavstva (legislativa). Pod pojam parlamentarizam mogu se svrstati različiti
tipovi vlada, npr. predsjednički sistem (kao u SAD-u), parlamentarni sistem (kao u Velikoj
Britaniji i Saveznoj Republici Nemačkoj).

(Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o

političkom obrazovanju, Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon, 1997.)

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 8

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

Parlamentarna istraga – (eng. parliamentary inquiry) je jedan od instituta parlamentarne

kontrole nad radom izvršne vlasti. Većina parlamenata ima moć da sprovodi parlamentarne
istrage, ali se razlikuju u mjeri u kojoj koriste ovakvo ovlašćenje. Parlamentarna istraga se
obično pokreće sa ciljem da se istraže okolnosti u vezi sa pitanjima od javnog interesa.

U pogledu istrage, parlamentarni sistemi većine evropskih zemalja podrazumijevaju

formiranje posebnih odbora za istragu npr. u Holandiji, Grčkoj, Njemačkoj, Švajcarskoj,
Poljskoj, Češkoj, Finskoj, Francuskoj, Litvaniji, Rumuniji, Belgiji, Estoniji, Sloveniji,
Mađarskoj, Danskoj, kao i u Evropskom parlamentu. Drugi pak ne podrazumijevaju
formiranje posebnih odbora za istragu, već se istraga sprovodi od strane parlamentarnih
odbora kroz redovne sastanke i javna saslušanja npr. u Irskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj i
Italiji.

Pravni okvir za parlamentarnu istragu je u većini evropskih zemalja definisan ustavom i

parlamentarnim poslovnikom (npr. Finska, Austrija, Italija, Grčka, Švedska, Češka, Slovenija,
Mađarska, Danska, Španija, Poljska, itd.). Specifična priroda i značaj ovog instrumenta
parlamentarne kontrole u nekim zemljama doveli su do izrade posebnih aneksa poslovnika
kojim se definiše postupak istrage (npr. Češka, Austrija, Evropski parlament/Aneks 8) ili
posebnih zakona (Litvanija – Zakon o ad hoc odborima Seimas-s za istragu, Holandija –
Zakon o parlamentarnoj istrazi, Poljska – Zakon od 21 Januara 1999 o odborima za istragu
Sejm-a, Španija – Zakon 5/1984 o saslušanjima i odborima za istragu).

(Parlamentarna istraga, NDI, maj 2005.)

(Izvještaj o parlamentarnoj proceduri i odnosima, Organizacija za ekonomsku saradnju i
razvoj - OECD, decembar 2000.)

Skupština može, na predlog najmanje 27 poslanika, obrazovati anketni odbor radi

prikupljanja informacija i činjenica o događajima koji se odnose na rad državnih organa. Vidi
čl. 109 Ustava Crne Gore i čl. 78-82 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Parlamentarno saslušanje – (eng. parliamentary hearings) se može definisati kao

mehanizam za prikupljanje informacija koje koriste parlamentarni odbori. Parlamentarna
saslušanja se mogu sprovoditi o pitanjima kao što su nedostatak određenih zakonskih
rješenja, ali mnogo uobičajenije je vođenje parlamentarnog saslušanja o već predloženim
zakonima i drugim aktima. Svrha parlamentarnog saslušanja je i da prati ispunjavanje
programa i aktivnosti vlade. Parlamentarna saslušanja daju mogućnost i građanima da
učestvuju u procesu izrade stavova o određenim pitanjima i tako pruže pomoć u izgradnji
javnog mišljenja o nekoj mjeri ili pitanju. Većina parlamentarnih saslušanja se odvijaju u
sjedištu parlamenta ali ponekad radno tijelo parlamenta može odlučiti da postoji potreba da
se parlamentarno saslušanje sprovede na terenu. Nevladine organizacije mogu predstavljati
bogat izvor informacija za parlamentarne odbore. Visoko obrazovani ljudi i članovi drugih
organizacija su često voljni da pruže pomoć odborima kroz predočavanje konkretnih
podataka, analiza i izjava. Dosadašnje studije pokazuju da svjedočenje pred parlamentarnim
odborom tokom parlamentarnog saslušanja predstavlja važan i efikasan metod uticanja na
zakonodavstvo. Pored pomenutog, kroz proces konsultovanja eksperata i interesnih grupa,
odbori dobijaju informacije i pomoć običnih građana koji imaju direktno iskustvo naspram
predloženog zakonodavnog akta ili pitanja i na koje će direktno uticati odluke donesene od
strane odbora i parlamenta. Saslušanja se obično dijele na zakonodavna i kontrolna. Vidi
zakonodavno saslušanje i kontrolno saslušanje.

U Skupštini Crne Gore se radi pribavljanja informacija, odnosno stručnih mišljenja o predlogu
akta koji je u proceduri u Skupštini, razjašnjenja pojedinih rješenja iz predloženog ili
postojećeg akta, razjašnjenja pitanja značajnih za pripremu predloga akta, kao i radi

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 9

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

uspješnijeg ostvarivanja kontrolne funkcije Skupštine, u nadležnim (matičnim) odborima

Skupštine mogu organizovati parlamentarna saslušanja i istrage. Vidi čl. 72 Poslovnika
Skupštine Crne Gore.

Parlamentarna grupa – (eng. parliamentary group) Vidi poslanički klub.

Parlamentarni imunitet – (eng. parliamentary immunity) Vidi poslanički imunitet.

Parlamentarni sistem – (eng. parliamentary system) je pojava reprezentativnog sistema i

parlamentarizma koju karakteriše sljedeće:

1. uska veza između vlade (izvršne vlasti) i parlamenta (zakonodavne vlasti);

2. kompatibilnost vladine službe i poslaničkog mandata, tj. premijer i ministri pripadaju u
svakom slučaju većinskim poslaničkim frakcijama;
3. politička odgovornost vlade prema parlamentu, koji može opozvati vladu
izglasavanjem nepoverenja;
4. pravo vlade da raspusti parlament i raspiše nove izbore.

Što se tiče osnovnog kriterija, tj. parlamentarne odgovornosti, izglasavanjem nepovjerenja

prema vladi, šefu vlade, ili prema pojedinim ministrima on može biti doveden u vezu sa
odbijanjem zakona sa čijim je sadržajem povezano pitanje izglasavanja nepovjerenja vladi.
Ukoliko vlada u ovim slučajevima bude lišena povjerenja, ona ima obavezu da se povuče.
Ipak, do osnivanja nove vlade, ona obavlja svoju funkciju kao vlada - vršilac dužnosti.

(Parlamentarni vodič, Centar za demokratsku tranziciju, Podgorica, 2006.)

Partija – (eng. party i lat. pars partis) Riječ potiče od latinskog pojma koji znači dio neke
cjeline. Političke partije ili stranke su organizovane političke grupe čiji je cilj osvajanje vlasti,
zadržavanje i učešće u vlasti. Da bi funkcionisale moraju imati dvije osnove: program - u
kome izlažu svoje političke poglede (obrazovanje, zdravstvo, sigurnost, vojska, penzije,
ekologija i druge), što je osnova za okupljanje političkih pristalica i onih koji imaju slične
stavove i zajedničke ciljeve i interese da ih ostvare i organizacionu strukturu - putem koje
ostvaruju svoje političke ciljeve. Većina teoretičara uočava da su stranke osnova stvaranja
građanskog društva i pretpostavka demokratizacije i humanizacije međuljudskih odnosa, ali i
poštovanja i ostvarivanja ljudskih prava. Nastaju u periodu značajnih društvenih reformi, a to
je krajem 18. vijeka u Engleskoj i SAD-u (demokratska i republikanska) dok u većini
evropskih zemalja u 19. vijeku.

(http://sr.wikipedia.org/wiki/, pristupljeno: avgust, 2008.)

Plenarna sala – (eng. plenary chamber) je sala u kojoj se održavaju sjednice parlamenta.

Poslanička grupa – (eng. Club of MPs) Vidi poslanički klub.

Poslanički imunitet – (eng. MP immunity) je privilegija članova parlamenta (i drugih

predstavničkih tijela) da ne odgovaraju za izvjesne svoje postupke. Uspostavljen u doba
nastanka parlamentarizma i demokratije uopšte, parlamentarni imunitet je imao za cilj da
obezbijedi nezavisan i nesmetan rad parlamenta i garantuje uslove za puno i slobodno
angažovanje njegovih članova u obavljanju funkcije za koju su izabrani. S obzirom na ovaj
cilj, parlamentarni imunitet ne postoji zbog članova parlamenta samih i u njihovom interesu
nego u opštem interesu. Upravo zbog toga članovi parlamenta se po pravilu ne mogu sami
odreći svog parlamentarnog imuniteta.

(Pravna enciklopedija, Savremena administracija, Beograd, 1985.)

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 10

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

Parlamentarni imunitet je pravo poslanika da ne odgovara za izrečeno na plenumu ili odboru

parlamenta, u poslaničkim prijedlozima zakona ili odluka, prilikom glasanja, postavljanja
usmenih ili pisanih pitanja ili drugog govora koji je očigledno sastavni dio obavljanja
poslaničke funkcije. Značaj parlamentarnog imuniteta se ogleda u posebnoj podršci koju ima
širom svijeta. Interparlamentarna unija, na primjer, je odlučila da je „zaštita prava poslanika
neophodan preduslov kako bi se istima omogućilo da štite ljudska prava i fundamentalne
slobode u njihovim zemljama; pored toga, predstavnička priroda parlamenta umnogome
zavisi od poštovanja prava članova parlamenta“.

Princip parlamentarne privilegije koji se odnosi na slobodu govora je već ustavno garantovan
u velikoj većini parlamenata. Pojedine zemlje ograničavaju tu privilegiju na primjenu samo
unutar zgrade, iako su te zemlje u međunarodnom kontekstu u manjini. Izuzetak u smislu
zaštite koju pruža imunitet za sve izgovorene riječi u parlamentu može se napraviti u
slučajevima flagrante delicto, kada je poslanik uhvaćen u vršenju krivičnog djela. U tim
rijetkim slučajevima, iako sam govor nije sastavni dio krivičnog djela, on se može iskoristiti
kao dokaz protiv optuženog poslanika. Parlamentarni imunitet s jedne strane treba da
ostvari zaštitu poslanika od npr. politički motivisanih optužbi, ali se, na drugoj strani, mora
spriječiti mogućnost njegove zloupotrebe kako bi se, u krajnjem, obezbijedila jednakost svih
građana pred zakonom.

(Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.)

U Crnoj Gori, poslanik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost ili pritvoren za
izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju svoje poslaničke funkcije. Vidi čl. 86 Ustava Crne
Gore i čl. 58 i 59 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Poslanički klub ili klub poslanika – (eng. MPs club, club of MPs, ili parliamentary caucus)
predstavlja partijsku grupu u parlamentu koja je ključna u prevođenju partijskih programskih
politika i predizbornih obećanja u zakonodavnu realnost. Partijske grupe dozvoljavaju
grupama građana da nastave da budu organizovani i aktivni i nakon što su izabrani u
parlament. Opravdanje za postojanje partijskih grupa je zasnovano na jednoj od dvije
premise: da u izbornom sistemu sa nepartijskim listama, poslanici uživaju pravo na slobodu
udruživanja, kao i slobodu da se pridruže ili ne pridruže udruženju (u ovom slučaju partijskoj
grupi); ili u sistemu partijskih lista, da političke partije moraju imati mogućnost da djeluju i
aktuelizuju njihove programe u parlamentu. Ove partijske grupe imaju fundamentalnu ulogu
u parlamentu. Osim što mogu predlagati zakone, partijske grupe imaju važnu ulogu u
postavljanju poslanika u odbore, kao i u izradi rasporeda rasprava u parlamentu. Na ovaj
način, partijske grupe obavljaju krucijalnu funkciju u nacionalnom političkom životu. Članstvo
u grupi može, ali i ne mora biti obavezno; za formiranje grupe može biti potreban jedan ili
deset poslanika; grupa može dozvoliti prijem članova samo iz jedne partije ili iz nekoliko njih.
Minimalni standard je, međutim, da kriterijum za formiranje partijske parlamentarne grupe,
njenih prava i obaveza, mora biti jasno definisan u poslovniku parlamenta.

(Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.)

U Skupštini Crne Gore obrazuju se klubovi poslanika. Vidi čl. 31-32 Poslovnika Skupštine
Republike Crne Gore.

Poslanička pitanja – (eng. MP question) U doslovnom značenju „vrijeme za pitanja" (eng.

question time) su mehanizam pomoću kojeg predstavnici parlamenta mogu tražiti informacije
od čelnika izvršne vlasti i pozivati ih da obrazlože svoje postupke u vezi sa sprovođenjem
političkih mjera – tradicionalni su oblik nadzora u parlamentarnim sistemima. Premda
porijeklo vode iz britanskog Donjeg doma, ova je praksa danas uobičajena u čitavom svijetu.
Poslanička pitanja najpoznatija su u svom usmenom obliku kada poslanici iz opozicije
ispituju vladu ili pojedinog njenog člana o pitanjima u vezi sa pojedninim političkim mjerama,

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 11

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

u toku foruma poznatog pod nazivom „vrijeme za pitanja". Vrijeme za pitanja je po pravilu
dinamičan i vrlo javan proces. Vrijeme za pitanja ima u osnovi dvije svrhe. Jedna od njih je
nadzor. Prisiljavanje izvršne vlasti da odgovara na pitanja, omogućuje poslanicima i široj
javnosti da preispitaju (i na kraju krajeva da prosude) vladinu politiku i mjere. Druga je svrha
političke naravi. Poslanička pitanja pružaju forum kako vladajućoj tako i opozicionim
strankama da se uključe u stranačku debatu, često u korist zainteresovane javnosti.

(Jačanje zakonodavnog kapaciteta u odnosima zakonodavne i izvršne vlasti, NDI Vašington,

2000, str. 27)

U Skupštini Crne Gore poslanik ima pravo da, u cilju pribavljanja potrebnih informacija o
pojedinim pitanjima iz rada Vlade, odnosno sprovođenja utvrđene politike, Vladi, odnosno
nadležnom ministru postavi poslaničko pitanje i da na njega dobije odgovor. Vidi čl. 187-193
Poslovnika Skupštine Crne Gore. Vidi takođe interpelacija.

Poslovnik – (eng. rules of procedure) predstavlja jedan od najvažnijih dokumenata koje

usvaja jedan parlament, a kojim se obezbjeđuje osnova za njegov rad. Poslovnikom se
utvrđuje način organizacije, procedure u parlamentu i druga pitanja od značaja za njegov
rad. Od izuzetnog je značaja da samo parlament može kreirati, uspostavljati, sprovoditi i
mijenjati pravila procedure koja regulišu njegovo funkcionisanje. Ova moć nad sopstvenim
pravilima procedure je jedan od mehanizama koji daje na značaju autonomiji parlamenta.

Poslovnikom Skupštine Crne Gore uređuje se: konstituisanje, organizacija i način rada
Skupštine Republike Crne Gore; prava i dužnosti poslanika; postupci u Skupštini; odnos
Skupštine i drugih državnih organa; saradnja Skupštine sa parlamentima drugih država;
načela za organizaciju Službe Skupštine i druga pitanja od značaja za rad i ostvarivanje
funkcija Skupštine. Vidi čl. 1 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Pravo predlaganja zakona – (eng. legislative initiative) ima vlada i često je najaktivnija u
korišćenju tog prava u odnosu na ostale ovlašćene predlagače. Pored vlade, obično jedan ili
više poslanika ima pravo da predloži zakon, a u nekim zemljama to pravo se daje
poslaničkom klubu, parlamentarnom odboru i/ili određenom broju birača.

U Crnoj Gori, u skladu sa Ustavom, pravo predlaganja zakona i drugih akata imaju Vlada i
poslanik. Pravo predlaganja zakona ima i šest hiljada birača, preko poslanika koga ovlaste.

Predlog akta – (eng. bill) predstavlja predloženi zakon, odluku ili drugi akt koji je podnešen
parlamentu a još nije usvojen.

Premijerski sat – (eng. Prime Minister’s Hour) je vrsta poslaničkog pitanja. U Ujedinjenom
Kraljevstvu, pitanja za premijera predstavljaju dio ustavne tradicije, koja podrazumijeva da
svake srijede kada je Donji dom parlamenta u zasijedanju premijer provodi pola sata
odgovarajući na pitanja članova parlamenta. U Kanadi, slična tradicija je poznata pod
imenom Period za pitanja i sprovodi se u saveznom i provincijskim parlamentima. U
Australiji i na Novom Zelandu, ovaj je termin poznat pod nazivom Vrijeme za pitanja. U
Irskom Dáil-u se ova praksa naziva Pitanja od lidera. U Škotskom parlamentu, parlamentu
Sjeverne Irske i Parlamentu Velsa ova praksa je poznata pod nazivom Prva ministarska
pitanja. Švedski premijer, takođe, odgovara direktno na pitanja u parlamentu svakog
četvrtka.

(http://en.wikipedia.org/wiki/Prime_Minister's_Questions, pristupljeno: avgust, 2008.)

Vidi Poslaničko pitanje.

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 12

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

Prvi dio sjednice posvećen postavljanju poslaničkih pitanja, u trajanju do jednog sata,
određen je za postavljanje pitanja predsjedniku Vlade i njegove odgovore o aktuelnim
pitanjima iz rada Vlade. Vidi čl. 187-193 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Pretres – (eng. debate) U parlamentarnom kontekstu, ovaj termin se odnosi na izlaganja u

prilog ili protiv određenog predloga zakona, amandmana ili drugog akta. Vidi čitanja.

Proporcionalna zastupljenost – (eng. proportional representation) je sistem raspodjele

glasova koji je dizajniran da raspodjeli mjesta u parlamentu proporcionalno broju osvojenih
glasova od strane kandidata ili partije. Vidi D’Ontov sistem.

Prosta većina – (eng. simple majority) je vrsta većine. Vidi većina.

Raspuštanje parlamenta – (eng. dissolution of parliament) okončanje rada parlamenta prije

vremena na koji je izabran nakon čega slijede parlamentarni izbori.

U Crnoj Gori, Skupština se raspušta, ako ne izabere Vladu u roku od 90 dana od dana kada
predsjednik Crne Gore prvi put predloži mandatara. Pored toga, Vlada može, pošto sasluša
mišljenje predsjednika Skupštine i predsjednika klubova poslanika u Skupštini, raspustiti
Skupštinu. Vidi čl. 92 Ustava Crne Gore.

Relativna većina – (eng. relative majority) je vrsta većine. Vidi većina.

Replika – (eng. reply) je kratka usmena reakcija na izlaganje drugog poslanika.

U Skupštini Crne Gore, ako se poslanik ili drugi učesnik u radu sjednice u svom izlaganju u
negativnom kontekstu izrazi o drugom poslaniku, navodeći njegovo ime ili funkciju, poslanik
na koga se to odnosi ima pravo da zatraži i dobije riječ (pravo na repliku). Vidi čl. 101
Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Rezolucija – (eng. resolution) je akt kojim poslanici izražavaju stavove o nekom pitanju u
parlamentu. Za razliku od zakona, rezolucija nema pravno obavezujući karakter. Poslanici
ih upotrebljavaju kako bi podstakli organe izvršne vlasti ili druge strukture u vladi da
preduzmu neke konkretne korake ili da osnuju povjereništvo za istragu povodom nekog
slučaja. Povremeno, poslanici koriste rezolucije da bi odali priznanje, u sjećanje na, ili kao
znak poštovanja prema pojedincu ili skupini. Predmet rezolucija nema nikakvu pravnu
obavezu da udovolji bilo kakvim zahtjevima/traženjima. Stoga rezolucije treba upotrebljavati
mudro, kako ne bi postale besmislene. Svejedno, rezolucije mogu učinkovito podići svijest o
nekom pitanju, posebno ako poslanici uspiju uvjeriti medije i nevladine organizacije da
željenu poruku prenesu u javnost.

(Jačanje zakonodavnog kapaciteta u odnosima zakonodavne i izvršne vlasti, NDI Vašington,

2000, str. 12)

Sjednice – (eng. sittings) su pojedinačni sastanci parlamenta ili odbora koji se održavaju u
periodima kada je parlament u zasijedanju. Vidi zasijedanja.

Služba parlamenta – (eng. Parliamentary Service) pruža stručnu i drugu podršku radu
parlamenta.

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 13

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

Obim podrške članovima parlamenta u obavljanju njihovih dužnosti značajno varira od zemlje
do zemlje. Podršku poslanicima može pružati administrativno osoblje i asistenti za
istraživanje, službe u njihovim poslaničkim grupama, parlamentarno osoblje po komisijama i,
na kraju, opšta parlamentarna služba koja stoji na raspolaganju svim poslanicima (biblioteka
i informativna služba, pravna služba i istraživačka služba). Veličina parlamentarnih
sekretarijata i spektar usluga koje isti pružaju značajno variraju od zemlje do zemlje. Većina
ima biblioteku i informativnu službu, mnogi imaju zakonodavno-pravnu službu, dok negdje
postoje i posebne istraživačke jedinice.

(Izvještaj o parlamentarnoj proceduri i odnosima, Organizacija za ekonomsku saradnju i

razvoj - OECD, decembar 2000.)

Stručne i druge poslove za potrebe Skupštine, odbora Skupštine, poslanika u Skupštini i

određene poslove za klubove poslanika vrši Služba Skupštine. Službom Skupštine rukovodi
generalni sekretar Skupštine. Vidi čl. 28 i 218 -221 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) – (eng. Stabilization and Association

Agreement) je međunarodni ugovor koji uspostavlja pravni okvir za uzajamnu saradnju i
postepeno približavanje država zainteresovanih za prijem u EU evropskim standardima.

Potpisivanjem SSP-a, 15. oktobra 2007 u Luksemburgu, Crna Gora je dobila status države
pridružene Evropskoj uniji. Između Crne Gore i EU se stvara ugovorni odnos ovim
sporazumom, odnosno počinje institucionalizacija odnosa sa Unijom. SSP je ratifikovan u
Skupštini Crne Gore 13. novembra 2007. godine, a Evropski parlament dao je saglasnost 13.
decembra 2007. godine. Da bi SSP stupio na snagu potrebno je da ga ratifikuju parlamenti
svih 27 država članica EU i taj proces obično traje dvije do četiri godine.

Odnos Crne Gore i Evropske unije utvrđen ovim ugovorom definiše međusobna prava i
obaveze do momenta stupanja Crne Gore u članstvo Evropske unije i potvrđuje mogućnost
pristupanja Crne Gore Uniji, u zavisnosti od razvoja društva i napretka u reformama. Dvije
najvažnije obaveze koje je naša zemlja preuzela ovim sporazumom je uspostavljanje zone
slobodne trgovine i usklađivanje zakonodavstva sa pravom EU. Međutim, ekonomski aspekti
ugovora, tj. fazno uspostavljanje zone slobodne trgovine, počinje nakon ratifikacije tzv.
Privremenog sporazuma. On je sastavni dio SSP-a, a ratifikuju ga samo Evropski
parlament i Skupština CG, što skraćuje proceduru ratifikacije na nekoliko mjeseci.
Privremeni sporazum je počeo da se primjenjuje od 1. januara 2008.

(http://www.gom.cg.yu/potpredsjednikint/index.php?akcija=vijesti&id=159157, pristupljeno:
septembаr 2008)
(Pojmovnik Evropskih Integracija, Vlada Crne Gore, Ministarstvo za ekonomske odnose sa
inostranstvom i evropske integracije, Podgorica, april 2004)

Šef ili predsjednik poslaničkog kluba – (eng. chair or president of MP club) je odgovaran
za funkcionisanje kluba poslanika.

U Skupštini Crne Gore, u skladu sa Poslovnikom, predsjednik kluba poslanika učestvuje u

radu Kolegijuma predsjednika Skupštine. Poslovnikom je takođe, predviđeno da, ako odbor
nema potrebnu većinu za rad, zbog odsutnosti ili spriječenosti pojedinog člana, predsjednik
kluba može zamijeniti, sa pravom odlučivanja, odsutnog člana odbora. Vidi Vip.

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 14

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

Većina – (eng. majority) u širem smislu, je veći dio (preko 50%) određenog tijela (npr. većina
naroda, većina biračkog tijela, parlamentarna većina); u užem smislu, je broj saglasnih
glasova potreban prilikom vršenja izbora, odnosno drugog odlučivanja, za sam izbor,
odnosno, donošenje odluke. Zahtjev za poštovanjem volje većine predstavlja jedno od
osnovnih načela demokratije. Gdje demokratije nema, odlučujuća je volja bilo pojedinca bilo
manjine. Demokratija, kao „vladavina naroda“, nužno mora da se izražava voljom većine, jer
je jednoglasnost svih nemoguće, odnosno vrlo teško postići. Ono što želi većina, to se, uz
poštovanje mišljenja manjine, uzima kao volja naroda.

Prilikom izbora, većina koja se traži može da bude apsolutna ili relativna.

Apsolutna je ona većina koja predstavlja polovinu više jedan bilo ukupno datih
glasova bilo glasalih u odnosu na cijelo biračko tijelo (zbog toga se ona naziva i
natpolovičnom većinom). Tako je, npr. apsolutnom većinom izabran neko za koga je od
1.000 birača glasalo najmanje njih 501.

Relativna pak je ona većina koja je dobijena glasovima manje od 50% glasalih,
odnosno cjelokupnog biračkog tijela, dok su ostali glasovi raspodijeljeni. Otuda je npr. u
gornjem primjeru biračkog tijela od 1.000 birača relativnom većinom izabran neko ko je dobio
400 glasova, dok je ostalih 600 podijeljeno po 300 na dvojicu drugih kandidata. Prema tome,
samo je apsolutna većina prava većina, dok relativna to nije. S obzirom na to, strogo uzev,
samo je apsolutna većina u skladu s demokratskim načelima, jer relativna većina u stvari
predstavlja manjinu u odnosu na cjelinu. Međutim, iz praktičnih razloga, često se mora
zadovoljiti i njome, jer bi insistiranje na apsolutnoj većina u slučaju postojanja 3 ili više
kandidata između kojih treba izvršiti izbor moglo da stvara velike teškoće.

Prilikom odlučivanja pravi se razlikovanje na prostu (običnu) i kvalifikovanu (naročitu)

većinu.

Prosta većina je svaka natpolovična većina glasalih. Međutim, natpolovična većina

biračkog tijela već je kvalifikovana. Otuda, npr. u tijelu od 10 članova, prosta većina je
dobijena ako je za jednu odluku glasalo 3, a protiv 2, dok se ostalih 5 uzdržalo ili bilo
odsutno.

Obratno, ako se traži kvalifikovana većina, potrebno je da za odluku glasa bar 6

članova. Kvalifikovana većina može da bude vrlo različito određena, tako da se kreće od
pomenutog primjera većine biračkog tijela (a ne većine glasalih), preko dvotrećinske, tri
četvrtinske, itd. većine sve do zahtjeva za jednoglasnošću, u kom slučaju u stvari postoji
neka vrsta veta. Izbor između proste i kvalifikovane većine vrši se po pravilu u skladu s
važnošću odluke koju treba donijeti; za važnije odluke traži se kvalifikovana većina, dok je u
pogledu ostalih dovoljna i prosta.

(Savezna centrale za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o

političkom obrazovanju, Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon, 1997.)

Većinska vlada – (eng. majority government) je vlada koju čine partije koje imaju većinu u
parlamentu.

Vip – (eng. whip) je termin nastao u britanskom parlamentu i preveden sa engleskog znači
bič, šiba, bičevati, ili šibati. U političkom smislu, vip je član političke partije čiji je zadatak da
u parlamentu obezbijedi prisustvo poslanika prilikom glasanja. Istovremeno, vip se vrlo često
brine o tome da poslanici glasaju u skladu sa politikom partije.

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 15

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

U britanskom parlamentu, na primjer, značaj glasanja se naznačava podvlačenjem

zakonskih predloga na listi, koja se zove vip lista. Svaki od ovih predloga na listi se podvlači
jednom, dva ili tri puta u zavisnosti od značaja zakona. Najznačajniji zakoni se podvlače sa
tri linije. Od poslanika se očekuje da kada su u pitanju ovi zakoni, glasaju na isti način kao i
ostali poslanici iz partije, što bi trebalo da odslikava disciplinu unutar same partije.

U crnogorskim kontekstu, funkcija vipa je najbliža funkciji koju u parlamentu obavlja šef
poslaničkog kluba.

Vlada – (eng. government) predstavlja organ koji čine partija ili partije koje imaju podršku
parlamenta. Predstavlja dio vlasti zadužen za definisanje i sprovođenje politika i koji je
odgovoran parlamentu.

Izvršnu vlast u Crnoj Gori vrši Vlada u skladu sa Ustavom. Vidi čl 100-112 Ustava Crne
Gore.

Zakon – (eng. law) je sistem pravila kojim se obezbjeđuje osnova za harmonično i efikasno
funkcionisanje društva. Zakon se može definisati i kao akt koji donosi zakonodavno tijelo,
odnosno parlament.

U Crnoj Gori, zakonom se, u skladu sa Ustavom, uređuju: način ostvarivanja ljudskih prava i
sloboda, kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje; način ostvarivanja posebnih
manjinskih prava; način osnivanja, organizacija i nadležnost organa vlasti i postupak pred tim
organima, ako je to neophodno za njihovo funkcionisanje; sistem lokalne samouprave i druga
pitanja od interesa za Crnu Goru. Vidi čl. 16 Ustava Crne Gore.

Zakonodavna inicijativa – (eng. legislative initiative) Vidi pravo predlaganja zakona.

Zakonodavno saslušanje – (eng. legislative hearing) je vrsta javnog saslušanja.

Zakonodavna saslušanja sprovode parlamentarni odbori o pitanjima i problematici iz
podnešenih predloga ili ih organizjuju sa ciljem razmatranja riješenja koja mogu kasnije postati
predlozi akata. Ponekad parlamentarni odbori održavaju javna saslušanja kako bi se lakše
odredili prema postojećem pitanju u pogledu daljeg djelovanja odbora i parlamenta.

U Skupštini Crne Gore, konsultativno saslušanje podrazumijeva pravo odbora da radi

izvršavanja poslova iz svog djelokruga (razmatranje predloga akta, pripremu predloga akta ili
proučavanje određenih pitanja), a u cilju pribavljanja potrebnih informacija i stručnih
mišljenja, naročito o predlozima rješenja i drugim pitanjima koja su od posebnog interesa za
građane i javnost, odbor može, po potrebi ili za određeni period, angažovati naučne i stručne
radnike za pojedine oblasti, predstavnike državnih organa i nevladinih organizacija, koji
nemaju pravo odlučivanja. Vidi čl. 73 i 74 Poslovnika Skupštine Crne Gore. Vidi takođe
parlamentarno saslušanje i kontrolno saslušanje.

Zakonodavna vlast – (eng. legislative power) je onaj dio državne vlasti, koji ima zadatak da
donosi zakone. Funkcija zakonodavne vlasti (legislative) je, dakle, da uspostavi pravo, što
znači da razradi nove zakone, da ih donese, da mijenja postojeće zakone, dopunjava ih ili
stavlja van snage. U pravnoj državi, organizovanoj po principu raspodjele vlasti
zakonodavna vlast je u nadležnosti parlamenta; parlament donosi zakone, koje onda izvršna
vlast (egzekutiva) mora da sprovede, odnosno izvrši. Činjenica da je zakonodavstvo u jednoj
demokratiji u rukama poslanika u parlamentu koje je izabrao narod, daje joj najviše mesto na
ljestvici državne vlasti.

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 16

NDI/Crna Gora, septembar 2008.
 Rječnik parlamentarnih termina

(Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokratija 1, Informacije o

političkom obrazovanju, Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon, 1997.)

Zasijedanja – (eng. sessions) su vremenski periodi u toku kojih se parlament redovno

sastaje. Da bi mogao da odgovori zadacima koji se pred njega postavljaju, parlament se
mora redovno sastajati u intervalima koji omogućavaju poslaniku i svim organizacionim
jedinicama parlamenta da ispune svoje obaveze, pri čemu se mora voditi računa o tome da
sjednice ne budu predugačke i da nepotrebno ne produžavaju zakonodavni proces. Potreba
za redovnim zasijedanjem parlamenta je široko prepoznata i u skoro svim zemljama,
održavanje parlamentarnih sjednica je predviđeno ustavom što obavezuje parlament, a
istovremeno i izvršnu vlast da rade efikasnije. U sistemima stalnog zasijedanja, zasijedanja
nijesu zakonom predviđena. Umjesto toga, dužina zasijedanja odgovara dužini mandata na
koji je parlament izabran. U slučajevima kada to dobro funkcioniše, sistem omogućava
parlamentu da posveti koliko želi vremena efektivnom obavljanju svojih dužnosti i
istovremeno garantuje njegovu nezavisnost od izvršne vlasti. No, ako parlament ne ograniči
svoja zasijedanja, to ipak može doprinijeti njegovoj neproduktivnosti. Da bi se podstaklo
ekspeditivno zakonodavstvo i omogućilo adekvatno vrijeme za rad odbora i kontakte sa
biračima, bilo bi idealno da se parlament sastaje između 100 i 200 dana godišnje. Autoritarni
i neaktivni parlamenti provedu u zasijedanju manje od 50 dana godišnje.

(Ka razvoju međunarodnih standarda u demokratskim parlamentima, NDI, januar 2007.)

U Crnoj Gori, Skupština radi na redovnim i vanrednim zasijedanjima. Vidi čl. 90 Ustava
Crne Gore i čl. 83 i 128 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

Priručnik za službenike Skupštine Crne Gore 17

NDI/Crna Gora, septembar 2008.