Sie sind auf Seite 1von 144

PATROLOGIJ A

PA

IPAK ELI

SIUAN

TE HVALITI OVJEK, DJELI TVOGA STVORENJA.

PATROLOGIJA

TI

GA POTIE DA TRAI RADOST HVALEI JER SI NAS STVORIO ZA SEBE

TEBE, TEBI!

I NEMIRNO JE SRCE NAE DOK SE NE SMIRI U

Aurelije Augustin

PATROLOGIJA

Uvod
Znaenje pojma Da bi se moglo dobro definirati kolegij koji se zove Patrologija, potrebno je najprije objasniti samo znaenje pojma, te njegov odnos s drugim pojmovima koji se koriste da bi oznaili ovaj predmet, bilo u njihovim zajednikim karakteristikama, bilo u njihovim razlikama. Uz pojam patrologija koriste se jo patristika, kranska literatura, povijest dogmi i povijest teologije o Patrologija je povijesni, biografski, kritiki i egzegetski studij koji prouava nauavanje i ivot svetih otaca. Zato joj i ime kae da se radi o teolokoj znanosti koja prouava svete oce (pater+logia). Prvi put se ovaj pojam susree kod luteranskog teologa Johanesa Gerharda (+1637). Ovaj pojam je sve do 19. st. oznaavao povjest crkveno-teoloke literature do Srednjega vijeka, tj. sve do Reformacije. o Patristika pojam koji se odnosi samo na patristiku teologiju. o Kranska literatura sva djela ljudi koja su nastala u kranskom krugu (ambijentu), te su bila potaknuta kranstvom, premda autori ponekad nisu ostali pod okriljem Crkve nego su preli u herezu. Tu spadaju i apokrifna i gnostika djela, koja nisu nikada slubeno priznati od Crkve. o Povijest dogmi izraava jedan vid onoga ime se patrologija bavi i to prouava. Postoji mnogo sadraja koji su izvan dogamtskih definicija, a vani su, te pripadaju vjeri Crkve (liturgijski ivot i obredi na primjer) na kojoj ona gradi svoje postojanje. Postoji takoer mnogo kranske literature koja je suprotna dogmatskoj definiciji, te nije dogma, a vano je za utvrivanje vjerodostojnog ivota Crkve. To je ono to je ostalo definirano najjasnije. o Povijest teologije ne svodi se sve na povijest. Patrologija je samo dio kranske povijesti. To nas zatvara u jedan segment koji nas usko vee sa patristikom. Vanost ovog studija je u tome to je veoma bitno poznavati svoje korijene, tim vie to je Crkva prvenstveno zajednica koja poiva na tradiciji, prenoenju vjere i ivota putem navijetanja rijei Boje i dijeljenja sakramenata. Poznavanje patrologije, napose dogmatskih sadraja ranoga kranstva od iznimne je vanosti za dobro poznavanje teologije uope. Susreui se s razliitim i suprotnim miljenjima, Crkva je od samih poetaka bila prisiljena zauzimati stavove i pojanjavati vjeri onima koji su traili razloge nade. Stuidij patrologije ima svoju aktualnost u cjelini teoloke znanosti. Naime, polazei od aksioma da je vano upoznati poetak da bi upoznali bit, cilj i smisao onoga to se prouava, ako je sve uinjeno s odreenim ciljem, i danas postoje raliita tumaenje onoga to se dogodilo u poetku kranstva. Piu se studije, knjige i enciklopedije koji se pozivaju na situaciju u Crkvi na samim poetcima, ponekad na vrlo pristran i povran nain, te je potrebno imati cjelovitu i znanstvenu spoznaju teolokih sadraja

PATROLOGIJA

i dokaza da be se tono moglo (http://www.bartleby.com/67/259.html)

razumjeti

emu

se

radi.1

U prvim stoljeima kranstva do III. stoljea najee se govorilo o uiteljima, budui da je kranstvo i uzviena nauka koju je trebalo razumjeti i drugima prenositi, te ne udi da su bili potivani oni koji su imali dar i sposobnost navijetati drugima otajstva koja je Isus povjerio apostolima. Tek od IV. stoljea se poinje govoriti o Ocima. I u idovstvu se pojam otac koristio ne samo da izrazi bioloko oinstvo, ve takoer da izrazi i ono duhovno. Bioloko oinstvo, se ne odnosi samo na jednu osobu od koje je netko potekao, ve se u irem znaenju odnosi na prekte openito. No najasnije znaenje ovog pojma pripisuje se onima koji su bili primatelji Boje objave, oni ljudi koji su na poseban nain prijateljevali s Bogom kao npr. Abraham, Izak i Jakov, te se zato i zovu praoci patrijarsi. Meutim u kategoriju otaca ulaze i ostali Boji sluge i slavni ljudi iz prolosti izabranoga naroda (na primjer Mojsije). Iz ovakvog koritenja pojma razvidno je da je za idovstvo isprepleteno bioloko s duhovnim poimanjem do te mjere da postaje nerazdvojivo, budui da se duhovno oinstvo u Patrijarsima podudara s biolokim. Patrijarsi su u isto vrijem i oevi naroda i oevi u vjeri, jer su prvi primili vjeru od Boga, te su vlastitom vjernou usmjerili cijeli narod prema vjeri u jednoga Boga ostajui ujedno putokaz kroz cijelu povijest. Kranstvo koje se razvilo ne samo iz idovstva, ve se formiralo i iz poganstva malo po malo potpuno je spiritualiziralo ovaj pojam, premda pozna koritenje ovog pojma i na a kasnije su stavljani za uzor kranima. Kasnije se izraz kod idova koristi i za rabine, koji oznaava duhovno oinstvo. U Novom zavjetu Pavao se u poslanici Galaanima i Korinanima smatra Ocem svih onih koje je pokrstio i navijestio im evanelje. Nakon smrti apostola, u postapostolsko razdoblje izraz se poinje koristiti za biskupe oni koji se duhovno skrbe za Crkvu jer su biskupi "pater familias" Crkve. Sa Biblije se naglasak premjeta na ivot Crkve (tko nije sposoban brinuti se za svoju obitelj, kako moe voditi Crkvu). Od IV. stoljea za Oce se uzimaju velike osobe iz prolosti, najprije biskupi a onda i druge osobe, koji nisu bili biskupi, ali su bili branitelji Crkve i pravovjerja od hereza, otroumni pisci, i oni koji su doprinijeli irenju Crkve. Premda su uglavnom veliki oci bili biskupi, ipak je bilo i drugih odlinih pisaca sveenika, koji su zahvaljujui jasnoi nauka i gorljivim zalaganjem za pravovjernost stekli naslov crkvenog oca, kao to je to sluaj sa sv. Jeronimom koji je bio sveenik. Koncem IV. i poetkom V. st. sveti Vincenco Lerinki definira tko su to Oci: Oci su oni koji su ivjeli, pouavali i ostali vjerni katolikoj Crkvi; sveti, razboriti i postojani, te su zavrijedili ili umrijeti vjerni Kristu, ili dati ivot za njega. Ova definicija argumentira na sve one osobe koje su ivjele prije i koji su im predali vjeru. Postoje etiri tradicionalne karakteristike onoga tko je otac:
1

Primjer za to je The Encyclopedia of World History koja u svom internetskom izdanju na web stranicama (http://www.bartleby.com), govorei o ranom kranstvu u vrijeme Rimskoga carstava izmeu 14. i 284. godine iznosi vrlo aproksimativne i povrne ocjene, bez dubokih i utemeljenih zakljuaka. Aktualnost je potvrena i estim spornim temama koje uzimaju mnogo maha u dananje vrijeme. Tako je i roman Dana Browna podigao mnogo praine, a njegovu okosnicu su sainjavale krive povijesno-teoloke pretpostavke o Crkvi iz prvih stoljea. 4

PATROLOGIJA

pravovjerje, svetost ivota, crkveno odobrenje (prihvaanje) i starina. Augustin spominje i naziva Jeronima Ocem, iako je bio sveenik a ne biskup. Oci su ivjeli u grko-rimskom svijetu koji je bio i kulturni svijet. Svi koji su ivjeli izvan granica Rimskog carstva su bili barbari. Vremensko razdoblje kojim se bavi patrologija dijeli se na tri velike cjeline. Ova dioba je nastala na temelju drutvenih prilika u kojima je kranstvo ivjelo i razvijalo se. I. od Isusa Krista do 313. godine tj. do slobode kranstva Milanski edikt II. od 313. do 461. godine tj. smrti pape Leona Velikog III. od 461. do 636. godine tj. smrti Izidora Seviljskog (zapad) do 749. godine tj. smrti Ivana Damaanina (istok) Prostorno gledano radi se u prvom redu o zemljama koje su pripadale Rimskome carstvu, smjetenima uglavnom na podruju Mediterana, gdje je kranstvo doivjelo svoj procvat. Jezici na kojima je nastala starokanska literatura: U prvom redu su tu grki (do 180. godine iskljuivo samo grki) i latinski, ali postoje otaka djela i na sirskom, armenskom i koptskom.

PATROLOGIJA

1. Religiozni kontekst
Religiozni ambijent toga vremena je poganski. Njihovo poimanje religioznosti nije isto kao kod idova i krana. U grko-rimskom svijetu ne postoji osobna dimenzija religioznosti, oni ne stvaraju kontakt s Bogom kao osobom (politeizam). Religioznost je drutvena i dravna kategorija. Priznavanje bogova je priznavanje drutvene lojalnosti i neka vrsta dravne vjeroispovijesti. Religioznost se nije trebalo prakticirati. Kult je bio izvanjska pobonost, formalnost poput stavljanja zrnca tamjana na vatru. Nisu postojali etiki propisi vezani za religiju. Nije bilo moralnih principa jer su etiku pouavali tadanji filozofi. Religija je bila narodna tj. velikih masa. Bio je to politeizam sa mnotvom bogova za sve prigode. Religija je u to vrijeme bila na udaru filozofije koja se suprotstavljala religijskoj koncepciji ivota. Filozofi su morali razumski doi do toga to je prvi princip, te su kritizirali mitove i povrnu religioznost, a ovakva religioznost se najvie izraava preko forme mitova. Smisao kulta je bio u ouvanju reda u carstvu. Krane se smatralo protivnicima carstva, drutva i uzrocima nepogoda u carstvu kao npr. kuga, rat. Pogani su za sve nevolje koje su im se dogaale optuivali krane jer su za njih bili nepoboni. Evanelja se za razliku od poganske religije ne temelje na mitskom shvaanju nego na povijesti. Poganska dravna religija je tovala i careve tj. osobe kao bogove. Krane su optuivani i zbog toga to su govorili da vjeruju u jednoga Boga, tj. za njih prema tome ne potuju ni cara ni dravne zakone, a time su postajali i carevi neprijatelji. U pukoj poganskoj religioznosti je bio zastupljen svijet magije. U rimskom carstvu je bilo i tajnih religija s istoka koje su bile sklone misterioznosti. One su pokuavale uspostaviti osobni odnos s bogom; navijetale su i jamile ovjeku koji je u njih uao spasenje. Imali su svoje obrede koje su uvodili poetnike i uenike u tajne znanja koje je sposobno ovjeka privesti k spasenju. Bilo je potrebno se pripremati na putu inicijacije, i nije se bilo jednostavno u njih ukljuiti. Postojalo je nekoliko stupnjeva pripravnika. Ukoliko su pripravnici dostojni oni tada postaju savreni lanovi (npr. Augustin u maniheizmu). Kranstvo takoer ima sakramente inicijacije, uvoenje svojih novih lanova u zajednicu; no i tajne koje je uvalo. Poganske struje su temeljile nauku na tajnom znanju koje nije dostupno svima, dok kranstvo smatralo da postoje istine koje mogu svi znati, ali i tajne koje nisu dostupne za sve npr. Euharistiju koju su eljeli zatititi od poruga nekrana, a i katekumeni nisu mogli biti na euharistiji. U kranstvu je postojala sveta utnja (disciplina arcani) tj. ukoliko se netko ne uputi u vjeru nije mu se govorilo o euharistiji. Bog je objavio istinu za sve, samo su je postupno spoznavali. Iako u kranstvu postoje oni koji se pripremaju da krtenjem dobiju punopravno lanstvo tj. katekumeni, izmeu lanova i njih nema bitne ontoloke razlike. Jedna od takvih tajnih religija bio je i hermetizam koji je napao krane da blaguju djecu.

PATROLOGIJA

2. Filozofski kontekst
Kranstvo dolazi u svijet zapadne kulture. Osim puke pobonosti stvarala se metafizika, nain razmiljanja o istini i pravni sustav. Filozofi su uspjeli razum povezati s etikom to nije bilo mogue u poganskoj religioznosti. Ovakva filozofija je vodila prema nadvladavanju politeizma i dovodi do formiranja filozofskog monoteizma, a to je odgovaralo kranstvu. Krani su se pozivali na filozofiju kao dodirnu toku za dijalog izmeu kranstva i poganstva. Najznaajnije filozofske kole onoga vremena su: 2.1 Cinika kola predstavnik joj je bio Diogen koji je ostao poznat po svojoj reenici "Traim ovjeka" - dok je trgom po danu hodao sa upaljenom svijeom. Ovakav program teio je k tome da ovjeka dovede do lagodnog ivota bez ilousia koje bi ga uznemirivale, te ga tako dovesti do istinske sree. Cinika kola je smatrala da se srea postie zadovoljenjem animalnih nagona u ovjeku. Odbacuje se pokuaj metafizike i znanosti da se omogui kultura. Bili su destruktivna kola u pitanjima filozofije i kulture. Navijetali su ivot u potpunoj slobodi. Prezirali su brak jer su ga smatrali nepotrebnim vezivanjem, a predlagali su suivot. Bili su neka vrsta anarhista jer su smatrali da drutvo ograniava. Po njima svi bi trebali biti sinovi svijeta tj. kozmopoliti, a ne graani jedne drave. Njihovo nauavanje je izazvalo zgraanje tadanjeg svijeta, i nije bilo prihvaeno, a pogotovo u rimskom pravnom svijetu. 2.2 Epikureizam - Epikur je proveo duhovnu revoluciju. Na periferiji grada, a ne u centru, je osnovao svoju kolu. kola je bila otvorena za sve stalee, a ne samo za elitu. Prema spoznaji su se odnosili tako da su smatrali da samo osjeti mogu spoznati pravu istinu. I tu se njihovo nauavanje se protivilo Platonovu nauavanju. Smatrali su da nas osjeti ne mogu nikako prevariti, i oni su glavni kriterij istine. Stvarnost je sastavljena od atoma koji su materijalnog tipa njih se moe dotaknuti, osjetiti i detektirati. Oni na nas ostavljaju utjecaj, odreenu vrstu senzacije; iz sebe isijavaju sposobnost da se utisnu u drugoga. Ukoliko ovo nedostaje daljnja mogunost spoznaje istine je sjeanje na takve trenutke, a na poseban nain sjeanje na bol i zadovoljstvo. I to sjeanje koje ovjek najbolje pamti postaje kriterij spoznaje stvarnosti. Epikur smatra, to se tie fizike i kozmologije, da je sve nastalo zakonom kaosa. Iz njega je sve proizilo i to sluajnim sudaranjem atoma. Ljudska dua, koja je nakupina atoma, spada u stvoreni svijet koji je sastavljen od atoma koji funkcioniraju dok je ovjek iv, a rastavljaju se kada ovjek umre. Dua je podlona funkcioniranju materije. Njihov odnos prema boanstvima je bio takav da su smatrali da postoji mnotvo bogova, ali nemaju veze sa ovjekom i svemirom, i njihova sudbina nije vezana uz sudbinu ovjeka. Bog postoji ali nema veze sa stvarnou deizam. Bogovi su daleko izvan dohvata ljudske teorije ivota. Bogovi su sastavljeni od atoma i besmrtni, a dua je sastavljena od atoma i smrtna (tu je njegova kontradikcija).
7

PATROLOGIJA

Etika kod Epikura i njegove kole se temelji na tome da se dobro ovjeka u uivanju, no to nije banalni hedonizam. Epikur govori da je stvarni uitak odsutnost boli iz tijela i odsutnost nemira iz due. Tako je uitke podijelio u naravne i nune, naravne i nenune, nenaravne i nenune. Cilj je ovjeka znati zadovoljavati prva zadovoljstva a izbjegavati posljednja. Zlo koje se dogaa ovjeku nije pravo zlo tj. na fizikoj razini. Time se ustvari ovjek oslobaa svega. Smrt je dobro jer se ne osjea bol koja se dogaa ovjeku sve je razrijeeno. Nakon smrti ne osjeamo zlo. Ukoliko je zlo podnoljivo treba s njim ivjeti, a ukoliko vodi prema smrti ne osjeamo zlo. 2.3 Stoicizam trajao je od IV. stoljea prije Krista do II. stoljea poslije Krista. kola je bila prihvatljivija za kranstvo. Spoznajni element pitali su se o pravom kriteriju istine. Oni takoer govore o osjetu kao kriteriju istine, no to nije sve jer se trai se da ga potvrdi logos ljudske due. Postoji suodnos izmeu prirode (onoga to ovjek spoznaje) i ovjeka. Dogaa se promjena koju vre osjeti (senzacije) na ljudsku nutrinu i to su tragovi na dui. Oni tvrde da ovakvi tragovi ne ostaju samo na materijalnoj razini dojma, nego prelaze i na razum (duu), koji analizira doivljaj spoznaje kojeg ovjek ima. Za stoike postoji odnos izmeu spoznajne stvarnosti i osobe koji ne zavrava na osjetu nego sve ide prema razumu koji je posljednja distanca koja potvruje ono to je spoznato. Stoika kola je u fizici i kozmologiji stvorila monistiki panteistiki materijalizam. Postoje dva principa stvorenog svijeta, a to su materija i forma. Forma je identina boanskom logosu tj. samom bogu. A budui da je svemir sastavljen od forme on je boanstvo jer je svemir proet njime. Materijalni dio svemira proet je formom koja ja sam bog. Bog nije osobnost nego unutarnja imanentna forma stvarnosti. Svemir je proet duhom (pneuma) na tri razine: duh koji dri na okupu neivu materijalnu stvarnost (pneuma etikon); duh koji dri na okupu iva bia (pneuma zootikon), duh koji daje razumnost razumnim biima (pneuma logikon). Bog je onaj koji se podudara s kozmosom. On je sve svemir. I takav bog je imanentan, on je forma svijeta. Theoria rationes seminares - teorija prisutnosti boanskog logosa je u svakoj stvari kao sjemenju - logosu. Tako se nastojalo objasniti kako se priroda smanjuje i raste, tako je i bog podloan promjenama. Sjemenjima logosa je sve zadano i sve se na taj nain po zakonitostima razvija i raste.2 Doivljavaju prirodu i univerzum ne kao stvarnost nego kao svrhu koja ima svoj cilj. Svemir nije skup atoma koji se sluajno sudaraju, u svemu je prisutan boji logos i razvoj. Stoika etika nauava da u ovjeku postoji iskra logosa, dio due svijeta, i u ovom kontekstu nema prostora za ljudsku slobodu - sve ovisi o fatumu (sudbini) koji ga vodi. ovjek nema slobode slobodno se odreivati prema svom ivotu. Ne moe se slobodno odreivati prema spasenju. Stoici govore o zakonu sudbine, gdje sloboda nema nikakve vanosti. Ono to je sudbina to e se i dogoditi. Fatum vodi onoga koji hoe, a vue onoga koji nee. Ako ovjek nije slobodan kako e ostvariti sreu? U kranstvu srea je u slobodi odgovora na boji poziv. Za stoike srea se moe iskljuivo ostvariti ivei po prirodi i razumnosti, i to je prvi princip morala.
2

Sv. Augustin govori o Bogu Stvoritelju i kae da je sve postojalo u Bojem razumu. Stvaranje je sukladno Bojem promislu i prisutno u razumu. 8

PATROLOGIJA

Oni tvrde da dobro ili zlo dolaze iskljuivo iz ovjeka. Kategorija dobra i zla se javlja kad se pitamo jesmo li postupili u skladu sa svojom prirodom. Dobro je neto ukoliko je ovjek uinio neto u skladu sa svojom prirodom, a zlo je ukoliko nije. U duhu ovakvog pogleda na etiku stoici razvijaju vrlo jak osjeaj odgovornosti koja ja shvaena kao dunost. ovjek ivi etino kada vri svoju dunost. Tko ivi razumski, vri svoju dunost i tako ima osjeaj ostvarenja samoga sebe i to stvara odgovornost za drutvo. Odsutnost svih strasti tj. onoga to ovjek u sebi trpi stoici su nazivali apatija. Mudrost je biti neosjetljiv na podraaje izvana. ovjeku nije neprijatelj grijeh, nego neznanje glede vlastite prirode i puta kojim treba ii. 2.4 Neostoicizam razvio se u zapadnom dijelu Rimskoga carstva pod utjecajem filozofa i pisaca. Navijetao je spiritualizam i razvijao jak religiozni osjeaj tj. bio je obojen odreenom duhovnom koncepcijom. Najznaajniji predstavnik kole je Seneka. Isticao je potrebu i tenju da se nadie stoiki materijalizam i panteizam, jer oni nisu mogli dati zadovoljstvo kontakta ovjeka sa osobnim Bogom. Boanstvu se daju osobne karakteristike. Etikoj nauci se ne moe dati ostvarenje ako se vri iz dunosti jer se ne moe na taj nain ostvariti. Odnos s Bogom se postie pomou slobode jer je ovjek na taj nain odgovoran za svoje postupke. Seneka za razliku od stoika koji nisu govorili o grijehu, zlu i dobru, govori o svijesti dobra i zla, i smatra da svaki ovjek treba izgraivati takvu svijest. U ovoj filozofiji je prisutnija odgovornost i prisutnost grijeha. Seneka istie da volja (voluntas) ima presudnu ulogu, tj. htijenje da ono to znam stavim u praksu. Ovi termini su bili nepoznati za stari stoicizam. Seneka je bio protivnik ropstva, smatrao je da svi ljudi trebaju biti jednaki i imati isto dostojanstvo. Jeronim ga je ak stavljao meu krane. Epiktet je drugi predstavnik neostoicizma. Bio je rob a poslije osloboen. Govorio je o velikom naboju duhovnosti i o prisutnosti duha u svijetu. Na osoban nain doivljava boga. Govorio je mnogo o slobodi ukoliko ovjek slua Boga i stvara s Bogom osobni odnos. Marko Aurelije je bio rimski car i filozof. Kao car je naglaavao osjeaj dunosti i odgovornosti prema carstvu. ovjeka je dijelio u odnosu na antropoloku konstrukciju na: tijelo, duu kao dar ivota, uzvieni dio due ili nous. 2.5 Skepticizam razvio se u Platonovoj Akademiji. U poetku Platonova Akademija nije bila skepticistika kola. Skeptici dre da nije mogue spoznati istinu. Ne postoji nikakav kriterij da se spozna istina kao takva. Sve su svodili na razinu miljenja i osjeta. Treba uvijek slijediti vjerojatnost jer se ne moe doi do temelja istine. Augustin je pisao protiv akademika skeptika. 2.6 Eklepticizam nauk po kojem se odabire ono to se ovjeku svia iz ve postojeih filozofskih nauavanja. Njihova izreka je bila: "Ja ne znam da li postoji istina, ali znam da je ne poznajem.". Neki su smatrali da istina postoji, spoznatljiva je, samo je trebalo pronai sigurni kriterij kako je pronai i na temelju toga djelovati. 2.7 Neoskepticizam u doba Augustina bila je jaka neoskeptika struja koja je ila za tim da se oformi radikalni skepticizam. Sumnja je glavni kriterij i svaki sud
9

PATROLOGIJA

mora biti dokinut po objektivnoj stvarnosti. Nemogue je eliminirati filozofski postupak po kojem se od posljedica dolazi do uzroka. U moralnom ivotu ne postoji cilj. Zato postoji zakon obiaja ponaanje po abloni, sili i snazi navike, no nemam cilja. Ne moe se rei da svaka radnja vodi nekom cilju. Sve to se dogaa je san. 3 2.8 Aristotelizam najvaniji pojam kojega je dala ova kola je pojam razuma nousa. Postavljali su pitanje odnosa izmeu naega i boanskog razuma. Smatrali su da postoji participacija ljudskog razuma na boanskom.4 Iako se pojavilo nekoliko kola nije imao velikog zamaha. U doba prvih stoljea kranstva Aristotela se smatralo za Platonova uenika, i pripisivao mu se nauk da realni svijet participira na svijetu ideja. 2.9 Neopitagorizam oni su bili poznata i vana kola. Bili su poznati jer su razvili nauku i teoriju brojeva, sve je (itava stvarnost) sastavljeno po zakonu broja. Nauavali su i o nevidljivim duhovnim stvarnostima nauk o netjelesnosti ivih bia, nematerijalnosti due i poboanstvljenju nakon smrti ako je dobro ivjela. Dakle zastupali su besmrtnost due. U svakom ovjeku postoji broj na identian nain, duhovna stvarnost. U dui je upisan identini, nevidljivi zakon broja, svi imamo osjeaj za mjeru. Broj nas upuuje da imamo nevidljivu duu i razum. Brojevi su u temelju stvarnosti i oni su nematerijalni i nevidljivi. Augustin kae da je broj prva nematerijalna stvarnost koja nas upuuje na Boga. 2.10 Neoplatonizam glavni predstavnik kole je Plotin. Razvijena je nauka o jedinstvu boga. Bog je jedno i iznad svega je, on je nuno jedan. Iz njega izlaze emanacije svih ivih bia, sve iz njega potjee, sve je u njemu sadrano. Ono to je jedno personificira se s Platonovim bonum. Svu ostalu stvarnost iz sebe isijava. U bogu su sve ideje i razvoj. Ispod boga se nalazi nous, a ispod toga anima mundi. Augustin je zahvaljujui njima nadiao maniheizam i skepticizam (to je najrazumljivije rjeenje stvarnosti). Kod manihejaca je traio odgovor na dobro i zlo (dva principa). Dobro je duhovna, a zlo je materijalna stvarnost (meutim vjeni princip moe biti samo jedan i sve obuhvaa). Princip za krane je Bog koji sve stvara, ispod njega postoje aneli, a ispod njih ovjek i materijalni svijet. Vjeni princip je samo jedan.5 Prava se filozofija moe ostvariti uz veliku duhovnu askezu hod due prema vrhu. Plotin je smatrao da tijelo sprjeava duu u hodu k Bogu. Samo onaj koji je sposoban ivjeti ivotom askeze i tko moe prodirati u filozofska istraivanja moe doi do sjedinjenja s Bogom (razlika od kranstva). Po njima veina ljudi nije sposobna doi do Boga i spoznati ga.6 U kranstvu je Boja objava dana malenima koji vjeruju (krepost vjere koja se vri u ljubavi). Kranstvo je za njih bila filozofija koja nauava istinu i koja svakom omoguuje istinu.

Augustin je tvrdio da oni koji su govorili da nema istine, s tim su priznavali da istina postoji, jer kada neega nema o tome se uti. 4 Neko vrijeme, sve do srednjega vijeka Aristotelovo nauavanje je bilo neprihvatljivo za krane jer je odbacivalo providnost Boju, koja je bila kranima vana. 5 Krani prihvaaju neoplatonizam zbog nauke o Jednom jer iz njega izlaze aneli i vidljivi svijet materije 6 U kranstvu Bog je dostupan svima tj. malenima a ne samo filozofima to su nauavali neoplatonisti 10

PATROLOGIJA

3. idovstvo u prvim stoljeima


Krani nisu poznavali dobro idovstvo svoga vremena jer ondanja idovska nauka nije bila zapisana. Krani su poznavali Stari zavjet i apokrifna djela, i naslanja se na idovsku kulturu, misli i ideje. I kranstvo je u poetku bio samo navjetaj (Isus, apostoli i krani propovijedaju). Ono to se trebalo znati nije se zapisivalo nego memoriralo. Tek kasnije su zapisali ono to su propovijedali npr. evanelja kao kolekcija Isusovih izreka koja opisuju njegov ivot. Tako i za idove nema mnogo izvora osim Apokrifa Staroga zavjeta, te povijesnih izvjetaja Filona Aleksandrijskog i Josipa Flavija. idovska Biblija je zapisana na hebrejskom jeziku, dok su idovi Isusovog doba govorili aramejskim, to je dovelo do nerazumijevanja Biblije. Kasnije u doba helenista nastaju Targumi prijevodi sv. Pisma s komentarima koji nam pomau razumjeti druge kontekste. Rabinska literatura je imala dvije kategorije Minu i Talmud. idovstvo kakvo je bilo do 70. godine se promijenilo. Nakon ruenja Jeruzalemskog hrama 70 godine prevladala je farizejska struja, dok su saduceji nestali jer su bili levitska struja koji su se brinuli za odravanje vjerskog ivota hramskog kulta (vrili su bogosluje). Rabini su prenosili Zakon (Toru), te usmenu predaju idovske vjere koja je ostala nezapisana do 210. godine, kada nastaju Mina (to su bili razni kazusi sluajevi koje su rabini pokuali rijeiti), a tijekom vremena Mina je bila popunjavana mnogim elementima i tako je nastao Talmud. Usmena predaja se prenosila s koljena na koljeno. Vjerski ivot idova se mijenja nakon 70 godine, tj. od rimske okupacije. Vjerska sila se potpuno promijenila. Sredite kulta vie nije hram nego je to sada Tora, tj. ponovno pronalaenje Boga u Zakonu i Pismu. idovi u doba Isusa nisu imali kanon. Postojale su deuterokanonske knjige koje nisu bile na hebrejskom, a krani su ih prihvaali. Budui da je Crkva prihvatila Septuagintu, farizeji da bi napravili razliku fiksiraju kanon krajem I. stoljea. U gradu Jamniji se formira novi sinedrij (71 lan), koji se u poetku bavio prouavanjem zakona. Neke od knjiga nisu uvrtene iz razloga to su bile zapisane grkim jezikom. Godine 132. - 135. se dogodila pobuna idova i tada je sruena tvrava Masada. Ove godine je idovima zabranjen ulazak u Jeruzalem, a na mjestu jeruzalemskog hrama je bio sagraen Jupiterov hram, a na Golgoti Minervin. idovi nisu imali pristup Jeruzalemu slijedea 2 stoljea.

11

PATROLOGIJA

4. Judeokranstvo
Nakon Isusove smrti apostolska zajednica nastavlja Isuovo djelo shodno onome to im je Krist naredi da idu i da propovijedaju evanelje o Kraljevstvu Bojem svakom stvorenju. Kao to je i sam Gospodin za vrijeme svoga javnog djelovanja govorio da je doao najprije izgubljenim ovcama doma Izraelova, tako su i apostoli nastavili djelovati prvenstveno meu pripadnicima izabranog Bojeg naroda. Meutim, ve novozavjetni spisi nam svjedoe o nemalim problemima koji su se dogaali unutar kranske zajednice zbog meusobne razliitosti usljed koje nije svaka tradicija stavljala jednake teoloke naglaske na spasiteljske dogaaje koje su trebali navijestiti drugima, bilo da se radi o idovima, bilo o poganima. Temeljni dogaaj od kojeg je sve poelo i koji je bio pokretaka snaga navjetaja bilo je Kristovo uskrsnue kao mesijansko ispunjenje Bojih obeanja. I premda se stvaraju razliite teoloke tradicije, ak unutar apostolskog zbora i izmeu temeljnih novozavjetnih spisa (Sinoptici, Ivan, Pavao), ipak ostaje neupitan zajedniki temelj i okvir navijetanja, a to je uskrsnue Gospodinovo koje Svi naslovi koji su se pridavali Isusu shvaaju se u ondanjem kontekstu. Sve se tumai u ljudskom smislu. Isus je Krist (Pomazanik). Bio je prorok za sebe govori da je jedan od proroka. Takoer za sebe govori da je Sin Boji, Mesija, Sin ovjeji, uitelj. Roen je od djevice, muen, umro i uskrsnuo. Svi ovi nazivi mu kau da je on Bog. Ovo su samo kategorije koje se tiu Krista. Isus ima posebne privilegije. Bog ga poziva da uini dobro djelo. Dakle u poetku se nisu svi jednako odredili prema Isusu. Veina prvih krana su bili idovi, pa su se drali tradicionalnog idovstva, te zbog toga nisu Isusa shvaali sa boanskim karakteristikama, nego su mu davali ope znaenje Pomazanika. idovi su vjerovali u jednoga Boga, pa su nakon krtenja zadrali osjeaj monoteizma (Isus Sin Boji nije bio druga boanska osoba, on je samo izvrio poslanje). Postojale su etiri linije odreivanja prema Isusu: Juda; Petar-Marko-Matej; Pavao-Luka; Ivan. U prve tri tradicija nema definicije da je Isus druga boanska osoba, tek Ivan najjasnije govori o Isusu Sinu Bojem u smislu Boanske osobe. Judina tradicija je najvie uvala idovsku tradiciju vjere otaca. Petar, Marko i Luka su pripadali umjerenoj struju, dok je Pavao protivnik idovske tradicije. Apostol Ivan dokazuje Isusovo Boanstvo. Veina onih koji su u poetku vjerovali u Isusa bili su idovskog podrijetla, te su davali Isusu odreene atribute, no to nije bilo toliko radikalno da bi ih odvojili od prakse (obdravanje Zakona, obrezanje) . Oni ine judeokrane. Isus je za njih: Krist, Mesija, Prorok, Sin Boji. Nisu mu davali naziv Sin Davidov. Isus je roen od Djevice i od mrtvih je uskrsnuo. U kasnijoj fazi jedan dio judeokrana Isusa promatra kao: Uitelja, Pravednika, on je ovjek a nije Bog, on je posvojen u trenutku krtenja. Nije roen od Djevice, nije uskrsnuo, nije onaj koji je nepogrjeiv. Ova skupina nije vjerovala u Isusovu preegzistenciju7. Isusu su pridavali naslov Anela.8 Judeokrani su oni idovi koji su prigrlili vjeru u Isusa, ali su ostali vezani na idovski zakon i obiaje. Smatrali su da Zakon u svakom trenutku treba obdravati.
7 8

roen od Oca prije svih vjekova Poslanica Hebrejima poglavlja 1-2 pobija ovu skupinu i govori da je: Sin tj. Isus uzvieniji od anela 12

PATROLOGIJA

Prva faza judeokransva je bila u okvirima pravovjerja ali nije pokazivala pravu svijest tko je Isus. Kod njih od epiteta nema jedino naziva Sin Davidov. U drugoj fazi vie ga se promatra kao Sina ovjejega, uitelja i pravednika. On je samo ovjek, on nije Bog, on je posvojen u trenutku krtenja na Jordanu. Nije roen od djevice, nije uskrsnuo. Oni se distanciraju, Krist nije postojao prije vjekova, nema preegzistencije, on je nekakva vrsta anela. Javlja se Pavlovo propovijedanje i dolazi do sukoba izmeu njega koji navijeta evanelje poganima i idova koji su imali stavove da treba potivati Zakon. Pavao navijeta da je Isus Krist, Sin Boji, Bog. Isus spaava ovjeka, milou smo spaeni. U Kristu smo svi jedno (Usp. Kol 3,11).9 Napada obrezanje. Judeokrani su smatrali da svatko tko eli postati kranin se mora najprije obrezati tj. postati idov. Ekstremno judeokranstvo izlazi iz okvira pravovjerja jer nisu mogli prihvatiti da Pavao propovijeda o Isusu poganima i neobrezanima. Ova struja judeokrana je kasnije nazvana Ebioniti. Pavao (helenistika struja) za Isusa koristi naziv Gospodin (Kyrios), a to je prijevod hebrejske rijei Adonai, koju su idovi koristili jer nisu smjeli izgovoriti ime Jahve. Za razliku od druge faze judeokranstva, za koje je Isus ispod boanske dimenzije za Ivana je Isus Bog tj. Rije10. Pavao je bio idov, ali nije pripadao judeokranskoj struju. Isus je za njega Bog i Gospodin. U gradu Antiohiji gdje su propovijedali Pavao i Barnaba se prvi put koristi naziv krani, a ne vie idovi. Judeokranstvo oznaava one krane koji su se krstili u ime Kristovo, a ostavili su idovske obiaje kao npr. obrezanje jer je to potrebno za kranstvo (obrezanje prije Isusa). Oni potuju sve zapovijedi propisane Zakonom. Judeokrani Ebioniti su eljeli izopiti Pavla iz zajednice zbog njegovog propovijedanja ali Pavao im je dokazivao (osim toga da je idov od idova, farizej, odgojen kod nogu Gamalijelovih) da je on na autentian nain razumio Isusa. Ebioniti Za Ebionite ne postoji svijest da Evanelja pripadaju Svetom Pismu nego samo Stari zavjet. Nisu prihvaali naziv Sin Davidov jer je Isus bio siromah, oni su ga u tome slijedili, a taj naziv upuuje na kraljevstvo (kasnije je taj naziv upotrjebljavan kao oznaka mesijanskog kraljevstva). Boja obeanja se nalaze u Svetom pismu. Oni prihvaaju evanelja kao Isusovu rije koja tumai Stari zavjet, te ne prihvaaju da su evanelja nepogrjeiva. Takoer prihvaaju rijei koje su se pripisale Kristu logia (Kristove autentine rijei). Smatrali su da nisu sva prorotva nadahnuta. Sredinja stvarnost Starog zavjeta (koji je nepogrjeiv) je bio "Zakon" i trebalo ga je sluati. Nisu prihvaali Pavlovu i Lukinu tradiciju. Drali su da su Sinaj i Golgota dva brda na kojima je definiran Zakon (na Golgoti je potvren Sinajski Savez). Neobrezani s krtenjem po njima nisu mogli biti spaeni, jer obrezanje je temelj spasenja. Krtenje kao sakrament je vrlo naglaen. Voda isti i pere. Budui da propada Hram i rtve, krtenje to nadomjeta. Ebioniti su insistirali da obrezanje bude subotom.11 Slave Euharistiju, ali ne s kruhom i vinom nego kruhom i vodom jer su se gnuali krvi. Zadrali su strogo odreeni idovski Pashalni obred (npr. blagoslovne molitve). U
9

Tu vie nema: Grk - idov, obrezanje - neobrezanje, barbar - skit, rob - slobodnjak, nego sve i u svima - Krist U poetku bijae Rije i Rije bijae u Boga i Rije bijae Bog (Usp Iv. 1, 1-18) 11 Pavao svjedoi da se zajednica okuplja na Dan Gospodnji 13
10

PATROLOGIJA

sreditu obreda nisu izgovarali Kristove rijei (Ovo je moja krv). Pavao navijeta milost, a oni govore o zaslugama i dobrim djelima koja proizlaze iz vrenja Zakona. Nauavali su milenarizam tj. Kristov drugi dolazak kada bi vladao 1000 godina, a onda bi bio kraj svijeta. Tada bi Kristovo kraljevstvo bilo materijalno, a kranstvo koje polazi od otkrivenja nije prihvaalo materijalno kraljevstvo. Crkvena im se struktura sastojala od 72 prezbitera iz kojih su se svakih 6 godina birali biskupi. Ebioniti su po uzoru na Isusa bili misijski upueni ali su traili obrezanje obraenih. Ipak nisu bili u potpunosti konzervatori poput idova i ljubomorno uvali svoje. Bili su vegetarijanci jer su nebitne injenice "Zakona" preuveliavali. Smatrali su da je najvei grijeh enja za bogatstvom (svi su bili siromani), sve je moralo biti zajedniko. Podravali su monogamiju, ali su doputali do sedam rastava jer je po Mojsijevu zakonu bilo doputeno otpustiti enu.

14

PATROLOGIJA

5. Navijetanje Radosne vijesti u prvom stoljeu


Isus nije nita napisao, ali je propovijedao tri godine te je ostavljao svoju rije svojim apostolima. Od apostola nije traio da tu rije zapiu nego samo propovijedaju.12 Apostoli su dobili puninu spoznaje i puninu sadraja Isusove rijei te su kao uenici imali svijest poslanja, svijest da prenose ono to je Isus nauavao. I ne samo to, ve su svoje propovijedanje proirili navjeujui spasenje koje je Isus ostvario svojom mukom i uskrsnuem. Trebalo je navijestiti da Isus jest Krist, dugo oekivani Mesija i Spasitelj. ovjek onoga doba je bio vjernik koji slua rije, nije bio filozof koji promatra napisane tekstove i njihovu istinitost i autentinost. On se pita koji je temelj vjerodostojnosti rijei koju je uo, tj. pita se da li su oni ljudi koji su prenijeli tu rije vjerodostojni uenici Isusovi. Apostolima se vjeruje jer je postojala svijest da su oni kao Isusovi uenici primili cjelovitu objavljenu rije. Nakon Isusovog Uzaaa na nebo apostoli su odgojili svoje uenike, koji su takoer dijelili s njima isto poslanje, a to je propovijedanje (kerigma). Poinje se stvarati svijest o apostolskom naslijeu. U meuvremenu krajem prvog stoljee apostoli umiru te se ne moe vie potvrditi svjedoanstvo Isusa. Ali apostoli su imali valjane uenike koji su nastavili prenositi kerigmu. Apostolski uenici se sada javljaju kao jamci istine jer su "sjedili do nogu apostolskih". Na velikoj su cijeni bili oni koji govore da imaju apostolsku istinu. Sredinom prvog stoljea poinju se zapisivati evanelja, poslanice. Jedan dio je zapisan dok se drugi prenosio usmenom tradicijom jer mnogo ljudi u to vrijeme nije znalo ni itati.13 Dakle nakon Krista radosnu vijest su prenosili apostoli. Od apostola su nastali uenici koji su prenosili kerigmu (prenosi se ono to je Isus govorio, tumai se ono pisano), a s druge strane postojala je zapisana rije.14 Nakon to je rije zapisana Crkve je imala svijest da posjeduje autentine dokumente u borbi protiv gnostika a to su 4 Evanelja, poslanice.15 Crkva je uvijek imala svijest da ima pravovjerne dokumente. U doba sv. Ireneja (oko 200. god.), borca protiv gnosticizma javlja se po prvi put kanon biblijskih knjiga.16 Dolazi i do drugih spisa u okrilju Crkve, a autore nazivamo Apostolskim Ocima. U razdoblju apostolskog i postapostolskog doba nastaju spisi Apostolskih Otaca koji su bili nadahnuti propovijedanjem Radosne vijesti. Oni odraavaju tadanje propovijedanje Crkve. Neki spisi nisu imali dogmatsku namjeru. Isus nije samo prenio pisma, nego samoga sebe svojom mukom, smru i uskrsnuem. Kada gnostici nisu vjerovali na rije, tadanja Crkva i krani su se pozivali na zapisanu rije. Odraz kerigme se pojavljuje i u ostaloj literaturi toga vremena: Didache, Pseudo Branaba, Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, sv. Polikarp, Hermin Pastir.17
12 13

Poite po svem svijetu, propovijedajte evanelje svemu stvorenju. (Mk 16,15) Predaja ivota, sakramenata nisu mogli biti zapisani nego su se prenosili usmenom tradicijom 14 Kasniji protestantski pristup Samo pismo je pogrean jer je Crkva uvijek kroz povijest svoj nauk potkrepljivala pismom i naukom apostola 15 Gnostici govore i o tajnoj liniji Isusova nauavanja, koja je navodno od Crkve namjerno odbaena. Isus je uputio neke druge uenike u tajne istine i oni se toga dre. Koriste se apokrifima (izvankanonska literatura). 16 Kanon je zbirka knjiga to ih je Crkva primila i priznaje ih od Boga nadahnutima 17 Klement Rimski, Ignacije Antijohijski, sv. Polikarp i Papija su bili neposredni uenici Isusovih apostola 15

PATROLOGIJA

Djela Apostolskih Otaca18 napisana su prvenstveno za vjernike svih zajednica, tj. da budu pastoralno teoloka literatura, a ne s namjerom da budu apologetska literatura. To su djela koja su sadravala i moralne upute. U njima se ne nalaze sustavna izlaganja. Neki polemiziraju sa idovima jer ne priznaju Isusa za Boga (Pseudo Barnaba). Veina ih je nastala u judeokranskom ozraju. Nastaju kao pastoralno moralne pobudnice. Ova djela su prigodnog karaktera jer ih je potreba tadanjeg vremena tako definirala. U njima je takoer naglaeno eshatoloko iekivanje drugog Kristovog dolaska. Ova djela su najvaniji svjedoci Crkve onoga vremena. Odraavaju dijelom i ono to je Isus Krist propovijedao, a nije zapisano u kanonskim spisima.

18

Naziv Apostolski Oci je nastao tek u 17. stoljeu kada su njihova djela prikupljena 16

PATROLOGIJA

6. Apostolski oci
Apostolski oci je konvencionalno ime za skupinu najstarijih izvankanonskih kranskih pisaca ili djela koja su nastala u apostolskom ili postapostolskom razdoblju Crkve, a imali su, ili se dri da su imali, dodir s apostolima. Pod apostolskim razdobljem se podrazumijeva vremenski razmak od Gospodinova uzaaa do smrti posljednjeg apostola, a postapostolsko razdoblje je prijelazno vrijeme formiranja Crkve iz apostolske u patristiku, a ono se protee od konca 1. stoljea do polovice 2. Meu apostolske oce ubrajamo Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog, Polikarpa iz Smirne, Papiju iz Hijerapolija. Od dijela kojima se ne zna autor, a pripadaju ovom razdoblju imamo Didach, Pseudobarnabina poslanica i Hermin Pastir. 6.1 Didach je nastao u doba kada i evanelja i poslanice izmeu 50. i 70. godine, a najdalje do 100. godine. Mjesto nastanka je Sirija, a spis je napisao neki kranin iz judaizma. Citiraju ga mnogi autori. Neki su ga sve do IV. stoljea smatrali dijelom sv. Pisma, ali je tada definirano da Didache nije sv. Pismo, no drali su ga svetim. Poslije spis pada u zaborav a u 19. stoljeu ga je pronaao metropolita iz Nikomedije u Carigradu. Dijeli se na tri dijela: moralne upute, liturgijske upute, disciplinske upute. 6.2 Klement Rimski je trei Petrov nasljednik, tj. etvrti rimski biskup. O njeguvo uivotu ne zna se mnogo, osim to je u Rimu od 4. stoljea bio tovan kao muenik. Smatralo se da je bio plemikog podrijetla, te da ga je sam sv. Petar zaredio za sveenika. Njemu se pripisivalo vie spisa, ali je samo Poslanica Korinanima autentino njegova. U ime Rimske Crkve pie Poslanicu Korinanima oko 95. godine, i iz nje znamo o njemu najvie. Povod poslanici je bila pobuna koja se dogodila u Korintu protiv prezbitera i on intervenira kako bi zaustavio pobunu i uspostavio zakonitu i redovitu hijerarhiju i vlast. Naime, vjernici su se pobunili protiv prezbitera i svrgnuli ih, a Rimska Crkva se osjea pozvanom intervenirati u ovom sluaju. Poslanica, sastavljena od 65 poglavlja, dijeli se na dva dijela. Prvi dio (1-38) sadri opomene na ljubav, poslunost, pokoru, poniznost, vjeru i krepostan ivot uope, ime su se krani trebali razlikovati od pogana. poniznost, vjera u Isusov dolazak, uskrsnue, te naglaava da je put svetosti put blagoslova. No u njoj takoer govori o zavisti i oholosti. Savjetuje da ne ine neposluh, jer prezbiteri u zajednici su primili vlast od Boga. Poziva ih da budu jedinstveni, a raskolnike tj. one koji su napravili nered da se upokore i vrate u jedinstvo Crkve. Tu se nalazi i poziv na molitvu. Vana je injenica da se Klement pri opominjanju poziva na apostolsko naslijee, te istie kako je Bog poslao Sina Isusa Krista koji izabire apostole, apostoli izabiru svoje uenike koji su plod Boje volje i poslanja. U poslanici govori i o uskrsnuu. Mnogi su vjerovali u neumrlost due, dok krani vjeruju u uskrsnue tijela, jer je i Krist uskrsnuo.19 Smatra da je uskrsnue pravo ostvarenje ovjeka u jedinstvu due i tijela, jer se spaja s Bogom. Klement usporeuje Kristovo uskrsnue s priom o ptici feniks koja se die
19

Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaa. (1 Kor 15,17) 17

PATROLOGIJA

(uskrava) iz pepela. Upuuje i na odnos Papina primata i rimske Crkve koja intervenira na zajednicu u Korintu da se uskladi s naukom apostolskim. Klement takoer navodi Neronov progon, te muenitvo Petra i Pavla. Takoer govori i o Pavlovu putu u panjolsku. Iz Klementove Poslanice Korinanima vidi se da je Crkva ve u prvom stoljeu bila zajednica hijerarhijski ustrojena, te da je imala biskupe i prezbitere. 6.3 Druga poslanica Korinanima se takoer pripisivala Klementu Rimskom. Nastala je oko 140. godine. Kada se bolje analizira vidi se da odraava ambijent Korinta tj. nije je mogao napisati Klement, nego je autor morao biti iz Korinta. Poslanica obuhvaa moralne poruke, ima jedan teoloki, te eshatoloki dio. Naglaena je i polemika protiv duhovnjatva i slobodnjatva gnostika.20 Poslanica govori i o potrebi obraenja, te da zajednica ivi kao zajednica Kristovih vjernika. 6.4 Pseudo Barnaba je kratki apologetsko-katehetski traktat nepoznatog uitelja. Neko vrijeme se pripisivao Barnabi (Pavlovu ueniku). Spis govori o potrebi da krani posjeduju vjeru i savreno (mudrosno) znanje koje je Bog prenio vjernicima. U spisu je naglaena polemika protiv idova i idovskih institucija, tj. protiv tadanjih judeokrana koji su izili iz granica pravovjerja. Poziva se i na tumaenje SZ-a, nudi egzegezu koja nije materijalna nego alegorijsko duhovna; i tumai likove Starog zavjeta kao one koji su bili pralikovi, odnosno nagovjetaj onoga to se dogodilo u Novom zavjetu s Isusom Kristom.21 Djelo je nastalo u idovskom ambijentu a ne pod utjecajem helenista. 6.5 Ignacije Antiohijski bio je trei antiohijski biskup iza sv. Petra (Petar, Evodije, Atanazije). Svoju slubu je zapoeo prve godine cara Vespazijana tj. 70. godine. Mueniku smrt je podnio 107. godine u Rimu. Proao je cijeli put iz Antiohije u Rim, i s toga puta su sauvane poslanice. Sauvano je 7 autentinih poslanica: biskupu Smirne Polikarpu, ckvama u Maloj Aziji: Efezu, Magneziji, Trallesu, Filadelfiji, Smirni te Rimu. Ignacije moli rimsku crkvu da ne sprjeava njegovo muenitvo. Spisi su pouke i poticaju vjernicima da se uvaju hereza: judaizanata i doceta. Judaizanti su naglaavali Boji monoteizam i posinstvo Krista. Docete su drali da Isus ima prividno tijelo i da je samo prividno trpio (prelaze u intelektualnu liniju). Sila Boja je sila na ovjeka Isusa koji je imao nauk kao nitko do sada. Boanski duh se odmaknuo od Isusa dok je bio na kriu22. Krist je tijelo koje je trpjelo. Docete su nauavali da je nemogue prihvatiti da je Bog mogao trpjeti na kriu. Na ovaj nain docete su eljeli sauvati boju nedodirljivost. Bog je spasio ovjeka ali bez patnje, jer Bog ne trpi. Isus je ovjek a ne Bog, on nije sredinji lik povijesti spasenja, nego ljudsko sredstvo u rukama bojeg duha koji je imao poslanje. Docete ne prihvaaju Kristovo utjelovljenje. Docete su se temeljile na Ivanovoj
20

Gnostici su smatrali da su podreeni. Grijeha nema jer oni posjeduju duhovnu narav koje e se jednom sjediniti s nebeskom puninom. Gnostici su irili nemoral. Govore da tjelesni element nije ljudski, on je od zlog Boga. Krani su govorili da je tijelo dio ljudi, te da treba ivjeti s nadom u uskrsnue tijela. 21 Isus Krist je novi Adam i novi Mojsije 22 "Boe moj, Boe moj, zato si me ostavio?" (Mk 15,34) 18

PATROLOGIJA

tradiciji, iako Ivan kasnije polemizira protiv doceta23, on navijeta da je Isus trpio u tijelu. Kod spisa Ignacija Antiohijskog se vidi da eli vjernike Male Azije uputiti u prihvaanje vjerskih istina. Dotie glavne istine kranske vjere za koje mu je stalo da ih vjernici prihvate i u njih vjeruju. On govori o jedinstvu Bojem. Bog je za Ignacija jedan i vidi ga u Trojstvu. Bog je Otac i Sin i Duh Sveti. Ignacije nije mogao teoloki objasniti Trojstvo, jer tada trinitarna teologija nije bila dovoljno razvijena. Nije bio definiran njihov odnos (komunikacija). Kada Ignacije govori o Trojstvu, glavnu ulogu u povijesti spasenja igra Isus Krist. Sintetizirajui istine vjere govori o Isusu Kristu i dolazi do formulacija koje postaju sredite vjere: Isus je roen od Djevice, nauavao, stvarno je trpio, umro, pokopan i uskrsnuo. Isus nije privid i nije se sve dogaalo sluajno. Otajstvo Isusa Krista je bilo usmjereno na smrt i uskrsnue kao onoga koji spaava ovjeka. Ignacije nauava da su krani suoblieni Kristu uskrsnuem. Ovo se najvie oituje i doivljava u Euharistiji, ljubavi za ovjeka. Iz ovakve sakramentalne stvarnosti krani su pozvani nasljedovati tj. ivjeti po uzoru na Isusa Krista i tako biti uenici Boji. U spisima Ignacija Antiohijskog, u sreditu duhovne poruke, otkrivamo ve formiranu hijerarhiju Crkve u tri stupnja: akoni, prezbiteri i biskupi. Ignacije oekuje od njih da svi budu jedno s biskupom i kae da on predsjeda Crkvom u ime Boje. Prezbiteri su biskupovi pomonici, apostoli. Ignacije istie da je vano biti dio ive zajednice koja prenosi milost dara Bojega s generacije na generaciju. Ignacije promatra Crkvu u sjaju Otajstva Bojega u pozadini svega je Boji plan da pastiri vode svoj narod. 6.6 Polikarp roen je 69. godine. Povijesno je zapisano da je bio uenik Ivana apostola. Godine 155. je umro muenikom smru. Bio je kranin koji se obratio s poganstva i postao je biskup Smirne. Godine 154. je bio u Rimi i s papom Anicetom je raspravljao o datumu slavljenja Uskrsa (14. nisana po idovskom, ili prva nedjelja nakon proljetnog punog mjeseca). Napisao je vie pisama, a sauvano je Filipljanima. U pismima poziva da se slijedi Isusa u evaneoskoj kreposti i ljubavi. Daje razliite pastoralne poticaje po kategorijama vjernika npr. pie posebno enama, mukarcima, to moemo nai i u pastoralnim poslanicama (usp. 1 Tim 5). Potvruje Isusovo boanstvo, stvarnost muke, smrti i uskrsnua. Poziva zajednicu koja je sagrijeila da se pokaju i ponovno vrate u Crkvu i sam skrbi za grenike. U Polikarpovim spisima se nalazi dosta citata iz Novog zavjeta. Polikarp opisuje duboku vjeru krana koji su se eljeli poistovjetiti s Isusom. To su povijesni dokumenti koji pokazuju duboku vjeru prvih krana i njihova muenja. 6.7 Hermin Pastir Ovo djelo pripada knjievnoj vrsti apokrfne apokalipse, a u starini je uivalo velik ugled, napose u Rimu, u ijoj kranskoj zajednici je i nastalo. U poetku je na Zapadu Pastir bio tako aen da ga se italo na liturgijskim sastancima, no ve oko 200. godine Muratorijev fragment, svjestan da ovo djelo nije za odbacit zbog duhovne poruke koju posjeduje, zabranjuje ipak njegovo javno itanje u crkvi, jer mu autor nije ni prorok ni apostol. Na Istoku, do polovice 3. stoljea, ugled mu je bio
23

Po ovom prepoznajete Duha Bojega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist doao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga: on je Antikristov (usp. 1Iv 4, 2-3) 19

PATROLOGIJA

izniman, tako da su ga Klement Aleksandrijski i Origen smatrali nadahnutom knjigom, ali nakon toga je doivio sudbinu apokaliptike literature prema kojoj je Istok izgubio zanimanje. Po svjedoanstvu sv. Jeronima (usp. De vir. ill. 10) u drugoj polovici 4. stoljea u nekim istonim crkvama jo se javno ita, dok mu Latini nisu bilo toliko skloni, da bi ga konano Gelazijev dekre svrstao meu apokrifne spise. Autor mu je bio Herma, brat pape Pija I. (140-155.) Pisan je popularnim stilom, pouno i zanimljivo. Sadrajno je a judeokranski spis usko vezan za idovsku apokaliptiku literaturu. Sastoji se od tri dijela: vienje, prispodobe i zapovijedi, a sredinja tematika je pitanje pokore. U vrijeme progona krana bilo je mnogo ljudi koji su otpali i zanijekali svoje krtenje, a nakon progona su se htjeli moda vratiti u Crkvu. Isto tako, osim otpada od vjere, postavljalo se pitanje to uiniti s onim kranima koji su se drugim tekim grijehom (preljub, ubojstvo) ogrijeili protiv Bojih zapovijedi, a poslije su se pokajali, te su se htjeli vratiti u zajednitvo s Crkvom s kojom su grijehom raskinuli odnose. Pred tim problemom u Crkvi je ve prije postojalo vie struja, a nije Herma prvi pokrenuo to pitanje. Quasten (str. 94.) je miljenja da je pokora stara crkvena ustanova, a Herma je pokrenuo pitanja radi toga to su odreeni uitelji stajali na tvrdoj liniji odriui pravo grenicima na pokoru koja bi postojala izvan krtenja. Ovakav nepomirljiv stav nije mogao proi bez odjeka, to se vidi iz ovoga spisa. Meutim, ne stjee se dojam da Herma navijeta pokoru kao neku izvanrednu novost, niti se postavlja kao onaj koji bi prvi pokrenuo to pitanje, nego se njegova poruka grenicima pojavljuje kao posljednja prigoda za pokoru. Nadalje, pokora je univerzalna jer mogunost na pokoru ima svatko. Od mogunosti pokore ne iskljuuje nijedan grijeh, pa tako ni bludnost ni apostazija, ve je iskljuen samo onaj tko se ne eli pokajati. Istinska pokora mora biti neposredne i uiniti da pokajnik odmah popravi ponaanje. Postojanje pokore ne bi smjela biti progoda da se ponovno padne u grijeh, ve joj je intrinseni cilj unutarnje obraenje (metanoja), koje iziskuje potpunu obnovu i spremnost na okajavanje preko dragovoljnog nametanja kazne i posta, a sve je to popraeno molitvama za oprotenje grijeha. Opravdanje koje se postie pokorom ne moe se ograniiti samo na proiavanju, ve treba proizvesti pozitivno posveenje, slino onome koje daje izlijevanje Duha Svetoga u krtenju (Usporedba 5, 7, 1-2). U cijelom pokornikom postupku ne moe se zaobii nezamijenjiva uloga koju ima Crkva, jer je ona neophodna ustanova za spasenje, premda Herma nigdje ne spominje pomirenje. Osim to Pastir pokuavao odgovoriti na pitanje pokore koje se nametnulo kao gorue moralno pitanje, ovo djelo je sluilo jo u 4. stoljeu kao podloga za davanje katehetske poduke onima koji su se odluili pripravljati na krtenje, to navodi na zakljuak da je njegova upotreba bila mnogo ira od one prvotne, jer se u 4. stoljeu ne susree ista problematika kao dva stoljea prije. Stoga je vjerojatno da je bio koriten kao neki prirunik kranskog morala, uputa u kranski ivot, temeljno tivo za duhovnu izgradnju. U okviru moralnih uputa Herma dri da je dunost mua otjerati enu preljubnicu koja se ne eli popraviti, ali ne moe stupitu u novu branu zajednicu dok je prva iva, no ukoliko se popravi, doan je primiti je nazad. Iz ovog se iitava da je
20

PATROLOGIJA

Herma, za razliku od veine kranskih pisaca iz ovoga razdoblja, doputao mogunost druge enidbe. Hermina kristologija nije potpuno jasna. Uope ne koristi pojam Logos, niti ime Isus Krist, ve koristi pojmove Spasitelj, Sin Boji ili Gospodin. U jednoj prispodobi (9, 1, 1) ak kae da je Duh Sveti Sin Boji, te bi se tako radilo samo o dvjema boanskim osobama. Jo je znakovitija jedna druga prispodoba (5, 6, 6-7) u kojoj kae da je Duh Sveti, koji je preegzistirao i koji je stvorio svako stvorenje, siao u ljudsko tijelo; to tijelo je sluilo Duhu u svetosti i istoi, te ga je Bog uzeo k sebi da ga nagradi. Iz toga bi se dalo zakljuiti kako Herma Trojstvo poima kao dvojstvo kojemu je radi posebnih zasluga bio pridruen Stvoritelj u ijem se tijelu nastanio (adopcionizam) Duh Sveti. Od drugih dogmatskih naglasaka posebno vano mjesto zauzima ekleziologija. Herma dri da je Crkva stvorena prije svih stvorenja, te se stoga predstavlja u liku stare i asne ene. Cijeli svijet je bio stvoren samo za nju (Vienje 2, 4, 1). Osim u liku ene, Herma predstavlja Crkvu slikom otajstvene tvrave (Vienje 3, 3, 31; Prispodoba 8, 13, 1) koja predstavlja Crkvu predodreenih i izabranih, proslavljenu Crkvu, a ne onu cojujuu u kojoj sveci i grenici ive jedni pored drugih. Ova Crkva je utemeljena na stijenu, Sinu Bojemu. Meutim u Crkvu ne moe nitko ui tko nije primio krtenje koje je peat (sfragis). Uvjeren u apsolutnu nunost krtenja za spasenje, Herma ak tvrdi da su apostoli i nauitelji nakon smrti sili nad pakao (descensus ad inferos) da bi krstili one koji su umrli kao pravednici prije dolaska Sina Bojega.

21

PATROLOGIJA

7. Kranska apokrifina knjievnost


Novozavjetni spisi Da bi se moglo govoriti o aporkifnoj kranskoj knjievnosti potrebno ju je staviti u iru cjelinu svoga vremena. Kao to se vidi iz primjera Apostolskih otaca, novozavjetna kanonska knjievnost nije jedina kranska knjievnost koja nastaje u 1. i 2. stoljeu. Usporedno djelima koja su prepoznata i vrednovana kao pravovjerna, nastala su u 2. stoljeu i mnoga djela, napose u gnostikim krugovima, koja su se predstavljala kao apokryphoi apokrifi, to znai tajni, skriveni, nedostupni javnosti, namijenjeni samo onima koji su osposobljeni razumjeti taj nauk.24 U 1. stoljeu kad se kranstvo iri od Palestine, Male Azije pa sve do krajnjih granica Rimskoga carstva, nastaju mnogi spisi. Jedni nastaju prigodno (poslanice), drugima je cilj popratiti usmeni navjetaj kerigmu (Evanelja), koji je u tom razdoblju jo uvijek privilegirani nain prenoenja radosne vijesti. Kako se kranstvo sve vie irilo, osjeala se sve vea potreba takvih spisa koji e potkrijepiti, dokumentirati i argumentirati navjetaj. Apostolima nije bio potreban pismeni zapis da potkrijepi autentinost njihova propovijedanja, ali kako se Crkva irila, te oni nisu vie uspijevali biti prisutni na svim mjestima, njihovim uenicima i nasljednicima se inilo vrlo korisno zapisati, koliko je to bilo mogue i potrebno, sadraj njihova propovijedanja. Na poseban nain se to odnosi na Evanelja u kojima je sadran Isusov ivot, rijei i djela, sredinji sadraj njihova navjetaja. Nastao je tako izvor Isusovih izreka, najprije usmeno pa onda i pismeno, da kranskim misionarima poslui kao priruno sredstvo.25 Iza ovih dokumenata, koji su odraz i svjedoanstvo razliitih crkvenih tradicija, stajalo je jamstvo pojedinog od Apostola, to se prepoznaje u etiri Evanelja. Apostolstvo, to jest apostolsko jamstvo, daje pojedinom spisu autentinost i vjerodostojnost navjetaja. Meutim u novozavjetnom kanonu knjiga postoje i one koje nisu napisane rukom apostola, ali ih Crkva, kojoj su Apostoli prenijeli dar Kristova ivota i Duha, unutarnjom karizmom prepoznaje kao svoje, te im pripisuje apostolstvo proglaavajui ih spisom nekog od apostola. Crkva to nije uinila s ciljem da prevari ili falsificira, nego da posvjedoi kako u njima postoje istine vjere koje odraavaju dotinu kerigmatsku tradiciju, ime se takoer potvruje primat Crkve u odnosu na novozavjetne spise.26 U ovom prvom razdoblju ona jami za apostolicitet pojedinog spisa, premda nisu svi spisi u prvi mah pokazivali isti intenzitet vjerodostojnosti, tako da pojedine zajednice ne aste i ne itaju jednako sve knjige na svojim okupljanjima, to e rei da ih ne smatraju Svetim Pismom. Usprkos razliitosti koje su se u pogledu nekih knjiga pojavljivale na lokalnoj razini, prvo suglasje oko predaje postiglo se oko polovice 2. stoljea, te se tako oblikovao jedan odluujui kriterij za odreivanje novozavjetnok kanona (gr. kanon = mjera, metar, kriterij).27
24

Da bi se popunila slika onog vremena ne treba izgubit iz vida da kranska knjievnost nije jedina u tom razdoblju, ve postoji i druga, bilo da je religiozna ili nereligiozna. Izmeu 50. i 150. godine nastaju mnoga djela poganske (filozofija, povijest, knjievnost), ali i idovske knjievnosti. 25 Usp. Gnilka, str. 229-234. 26 U ovom razdoblju nastanka Pisma, nije mogao vrijediti aksiom Sola Scriptura, usvojen od protestantskih reformatora kao iskljuivi proncip objavljenih istina. 27 Usp. Drobner, str. 61-64. 22

PATROLOGIJA

U prvoj polovici 2. stoljea mnoge heterodoksne kranske sljedbe, na poseban nain gnosticiza, stvaraju i aste svete knjige, stavljajui ih pod apostolski autoritet, s ciljem ozakonjenja vlatitih devijantnih ideja. Srkva je stoga prisiljena autoritativno odrediti koje knjige sadre autentinu istinu vjere i mogu biti koritene javno na liturgijskim sastancima zajednice, ime se oblikuje korpus novozavjetnih knjiga. Ovaj proce se dogodio do konca 2. stoljea, premda je konani popis novozavjetnih knjiga odreen tek u 4. stoljeu. Muratorijev fragment, za koji se dri da je nastao oko 200. godine u Rimu, sadri 22 od 27 kanonskih knjiga, a cjeloviti kanon po prvi put se nalazi u jednom Atanazijevom uskrsnom pismu (Pismo 39) iz 367. godine, a na Zapadu je sadran u drugom dijelu Gelazijeva dekreta koji je plod jedne rimske sinode odrane za vrijeme pape Damaza 382. Bilo bi pogreno ovaj postupak drati pristranim, jer ovo to se definiralo u 4. stoljeu plod je iskustva i unutarnje svijesti kranskih zejednica koje su drale neke spise privilegiranim sredstvima posredovanja kranske objave, te su ih tako kanonizirale. Radi se o izboru valjanih svjedoanstava nastalih u konkretnom eklezijalnom kontekstu i po sebi odgovaraju na konkretne potrebe, ali uvrtene u kanon zadobivaju univerzalnu vrijednost. Viene kao autentina dokumentacija kojom se dolazi do izvornih sastavnica povijesti i nauke Isusove, ove knjige postaju povlatena sredstva posredovanja boanske objave. Odreivanjem kanona novozavjetnih knjiga Crkva daje odgovor na izazov koji su joj uputile razne kranske sljedbe kompromitirajui jedinstvo evaneoske poruke u mnotvo razliitih struja i nauka. Starokranski apokrifni spisi Kranski spisi prvih stoljea koji su naslovom, sadrajem ili knjievnom vrstom u vezi sa Novim zavjetom i teili su da zadobiju apostolski auktoritet, ali ih Crkva nije uvrstila u kanon, zovu se apokrifima. No, sam pojam apokrif zadobovia drukije znaenje u koritenju Crkve, nego to je to imao za gnostike. Dok se je za njih naziv apokrifne knjige odnosio na knjige koje su bile u najveoj cijeni, jer su sadravale tajne istine dostupne samo onima koji su posjedovali znanje, dotle je za Crkvu, nakon to je bila prisiljena radi gnostika definirati kanon, taj pojam zadobio znaenje lanih, heretinih, tendencioznih spisa. Meutim, po sebi ova rije ne znai da se radi o heretinoj knjievnosti, jer su mnogi od apokrifa sadravali valjanih doktrinalnih elemenata koji nisu bili zapisani u kanonskim knjigama, ali zbog mnotva legendarnih natruha, kao i nerazumljivih opisa uda, nisu bile prihvaene u kanon. Crkveni oci stoga ovim imenom oznaavaju nekoliko kategorije spisa: spisi kojima je nepoznato podrijetlo i lano je pripisivanje nekom od apostola; spisi koji zajedno s korisnim podacima sadre i doktrinalnih greaka; spisi kojima nije doputeno javno itanje u crkvama jer nisu kanonski; spisi koji su nastali u krivovjernim krugovima ili su ih koristili krivovjerci. to se tie pripisivanja heretinosti ovim spisima, bilo bi nepravedno, u ambijentu u kojem jo nisu bili jasno odreeni i omeeni pojmovi pravovjerja i krivovjerja, tvrditi za mnoge rane apokrife da su nastali kao heretika literatura, nego su bili odraz lokoalne situacije neke kranske zajednice ili skupine, ili pak
23

PATROLOGIJA

pojedinanog iskustva vjere punog jakih emocija. Prava je istina da su u kranskom ambijentu 1. i 2. stoljea kruile mnoge zbirke Isusovih izreka i djela neovisno od gnostikih krugova, te brojni spisi pod imenom apostola i uenika. Suvremeni istraivai su ipak skloniji ne rabiti definiciju koja apokrife dovodi u usku veze s novozavjetnim kanonom, jer bi se time ograniio vremenski raspon u kojem su nastali (od 1. do 4. stoljea), te se spis nastao u 3. stoljeu ne bi mogao u nikojem sluaju pozivati na apostolsko naslijee. Stoga se umjesto dosadanjeg koritenja imena Novozavjetni apokrifi radije koriste Starokranski apokrifi. Podjela apokrifa na Starozavjetne i Sovozavjetne ovisila je o naslovu ili osobi na koju se tekst pozivao. Ukoliko se radilo o starozavjetnoj osobi, spis bi bio svrstavan u kategoriju starozavjetnih apokrifa, meutim danas se nastoji razvrstati spise na temelju okruenja u kojem je nastao. Tako apokrifna djela koja su nastala u idovskim zajednicama pripadaju apokrifima Staroga zavjeta, dok spisi koji se pozivaju na novozavjetne sadraje, i kad nose ime neke od starozavjetnih osoba (npr. Izaijino uzaae), pripada novozavjetnoj tj. kranskoj apokrifnoj knjievnosti. E. Junod opisuje tri obiljeja kranskih apokrifa: - pozivanje na figure i dogaaje s poetaka kao preinaeni razvoj memorijalnih predaja, neovisno od bilo kakve ideje da se stvori normativna kolekcija; - preko prijevoda, dodataka i drugih zahvata tekst je preneen na nesreen nain zbog nedostatka auktoriteta koji bi nad njim bdio; - ove anonimne tekstove nemogue je svrstati u skupine sline po razdobljima, mjestu, teologiji ili ideologiji, knjievnoj vrsti. Nakon to je oblikovan kanona Svetoga pisma, postala je jo uestalija pojava da se spisi koji nastaju nakon toga pozivaju, bilo sadrajem bilo oblikom, na Novi zavjet. Shodno tome koncem 2. stoljea mogu se razlikovati tri vrste apokrifnih spisa: a) knjige, napose Evanelja i Djela, koje ele osvijetliti ili dopuniti odreene teme koje su u kanonskim tek samo dodirnute (npr. odnos Marije i Isusa, Isusovo djetinjstvo...). Cilje je zadovoljiti narodnu znatielju ili odreene teoloke prohtjeve. b) djela u suparnitvu s kanonskima, samo jer ele dati legitimnost devijantnim miljenjima pojedinih skupina ili sekta, ili pak lokalnim predajama; c) kasniji spisi koji, na temelju poveanog apostolskog auktoriteta, ele rijeiti aktualne apologetske ili dogmatske probleme. Prikupljanje apokrifa u odreeni corpus spisa umjetna je i naknadna inicijativa koja nema nita zajednikoga s nakanom pojedinoga teksta. Zbirke apokrifnih tekstova koje postoje u modernim izdanjima imaju samo praktinu korisnost, ali ni u kojem sluaju mogu posluiti za ozbiljni studij uz pomo meutekstualnog usporeivanja. Pojedini spisi su nastali kao pojedinane inicijative i na omeenom podruju, te ih se moe usporeivati samo s drugim kranskim djelima nastalima u isto vrijeme i na istom prostoru. Stoga se ne moe govoriti o apokrifima kao da bi se radilo o preciznom i artikuliranom planu da se predstavi kao homogeno tijelo, doktrinalna jasno i organski povezano. Za razliku od novozavjetnih knjiga, koje imaju univerzalno znaenje, ostala kranska literatura se nije itala na liturgijskim slavljima kranske zajednice diljem cijeloga Carstva. Apokrifna literatura nije nastala u namjeri da stvara vlastiti korpus knjiga i nije imala univerzalno znaenje, koji bi bilo suprotstavljeno organskoj cjelini
24

PATROLOGIJA

Novoga zavjeta, koje je zahvaljujui crkvenom auktoritetu postalo jedna nedjeljiva cjelina. Premda se apokrifno djelo u svom naslovu poziva na Isusa i apostole, to ne znai da je nastalo sa eljom i sa svijeu zajednitva s drugim nekanonskim spisima, ili pak stvaranja paralelnog korpusa, bilo da je htio zadobiti kanonski auktoritet od strane Crkve, bilo da je samo htjelo skrenuti pozornost itatelja na odreene sadraje. Otvorenim doktrinalnim sueljavanjem izmeu gnostika i Velike Crkve sredinom 2. stoljea nametnulo se logino pitanje: koji spisi prenose autentinu Isusovu predaju, ili pak izvornu predaju o Isusu, budui da su se i gnostici i Crkva pozivali na apostolstvo? Tko je u posjedu izvorne apostolske nauke koja se temelji na propovijedanju, gnostici koji su se pozivali na tajne predaje poevi od ovog ili onog apostola ili Crkva koja se pozivala na javnu predaju koja se prenosila apostolskim naslijeem u Crkvama diljem Carstva? Iz ovog sukoba je razvidno da je apostolicitet pojedinog spisa glavni kriterij njegove autentinosti. I u kronolokom smislu, to nije zanemarivo, i jedni i drugi su znali da apostilicitet stoji prije pojedinog spisa, kao to je Krist i osnovao apostolsku zajednicu koja je kerigmom i ivotom jamila istinitosti i autentinost njegova propovijedanje i djelovanja, a da sam nije nita napisao. Apostoli su bili najautentinije Kristovo pismo. Samo se postavljalo pravo pitanje tko posjeduje pravo apostolsko naslijee, oni koji zastupaju javnu predaju ili oni koji zastupaju tajnu. Za Crkvu autentino apostolsko naslijee je sadrano i odraava se u kerigmi koju potvruju svjedokim ivotom i muenikom krvlju, dok za tajne predaje i misteriozna znanja nitko nije poloio ivot. Apostolslo naslijee Crkva potvruje neprekinutim slijedom povezanosti koji se moe rekonstruirati unazad sve do apostola, dok gnostike sljedbe ne mogu to primijeniti niti za svoje zajednice niti za svoje spise. Naposlijetku, budui da je u raspravi oko autentinosti spisa kljuan pojam apostoliciteta, potrebno je odgovoriti na pitanja odakle taj pojam i argument. Kako je nastao i tko ga je stvorio? Tko god ga je stvorio, taj bi imao klju rjeenja ove zagonetke i imao bi pravo biti autoritativno mjerodavan. Povijesno je sigurno i dokumentirano da gnostici nisu ni stvorili ni razvili dokaz iz apostolskog naslijea, premda su eljeli usidriti svoj nauk u apostolskom pozivajui se na tajne predaje i dajui naslove svojim spisima po imenima apostola. Zato nisu u pravu oni koji polaze od pretpostavke da su svi spisi u poetku imali jednaku vrijednost, u kranstvu koje se na samim svojim poecima odlikovalo pluralnou. Po njihovu miljenju, tek nakon to je Rimsko carstvo podralo jednu sektu, pojmovi pravovjeran i krivovjeran postali su slubeni, nakon ega su prihvaani kao kanonski spisi samo 4 evanelja, Djela, 15 Pavlovih poslanica i jo nekoliko drugih spisa, dok su drugi proglaeni krivovjernima i spaljeni.28 Cijeli ovaj proces dogodio se je mnogo ranije nego je Crkva dobila slobodu i nije bio pristran, ve utemeljen na ivoj vjeri zajednice i apostolskoj predaji koju je bilo mogue kronoloki potvrditi iz pokoljenja u pokoljenje. Vjera zajednica koje su bile pouene usmenim putem, sainjavala je kriterij kojim se moglo raspoznati vjerodostojnost pojedinih spisa koji su kruili zajednicama pod razliitim imenima.
28

Usp. Peter N. Stearns, The Encyclopedia of World History, Ancient and Classical Periods, 2001., koja se moe konzultirat u internetskom izdanju na web stranicama http://www.bartleby.com, poglavlje pod naslovom The Rise of Christianity. 25

PATROLOGIJA

Premda Crkva u 4. stoljeu konano odbacuje apokrife kao neautentian pokuaj pribliavanja Kristu, apostolima i Bojoj objavi, ipak nikad nije odbacila one spise koji nisu u sebi sadravali krivovjernih elemenata, nego su posluili vrlo dobro za teoloku obradu pojedinih tema, pobonost i propovijedanje.29 Neki od njih su nastali kao plod puke pobonosti koja je na sebi svojstven nain htjela prepriati pojedine dogaaje s obilje matovitih elemenata, te su ostali u okvirima pravovjernosti ne kosei se s objavljenom istinom kanonskih spisa i crkvene predaje. Gnostike zajednice koje su htjele zadrati dodir s Crkvom bez radikalnog loma i razdvajanja irile su tezu u skladu s vlastitom antropolgijskom slikom. Po njima je bez daljnjega dobro sve ono to je sadrano u javnim (kanonskim) spisima Crkve, ali je to ostalo na razini puka, dok su oni posjedovali tajno znanje, sadrano u njihovim spisima, koje je samo za one koji su sposobni shvatiti dubinu njihove poruke i misli. Drali su da ni Isus nije sve obznanio svojim apostolima u javnom propovijedanju, nego da je poijedine istine i tajne prenosio apostolima u osami, ili pojedinim apostolima pojedinano u prikladnim trenucima (naroito nakon uskrsnua). Bilo bi prefantastino, nedosljedno i premalo znanstveno, prihvatiti varijantu da je Isus imao neke tajne nauke, kad nikakvi drugi povijesni dokumenti, ni dogaaji ni ivot zajednice vjernika to ne potvruje. Nigdje nema dokumentiranog spomena da je odmah nakon Isusa, uz jeruzalemsku crkvenu zajednicu okupljenu oko apostola, postojala druga crkvena zajednica koja je prenosila njegove tajne nauke, niti postoje spisi koji bi potvrivali vremenski neprekinuti slijed gnostikih teza. Pogotovo to nisu svi apokrifi nastajali u gnostikim zajednicama, te je onda potrebno traiti drugi hermenetski klju njihova nastanka. Ovaj klju se iitava u opem ozraju u kojem su ivjeli krani 1. i 2. stoljea koji su sadanji trenutak svoje povijesti ivjeli pod snanim misionarskim impulsom, eljni privesti obraenju i Isusovu nauku sve ljude. Pozivanje na izvore (Isusa i apostole) u slubi je njihova sadanjeg ivljenog trenutka na nain da ih ne zanima cijelokupna Isusova nauka, ve samo neki elementi propovijedanja. Tako se iri praksa da aktualiziraju prolost na temelju vlastitog religioznog iskustva i ambijenta, te se u tom kontekstu tumai i obnavalja Isusova poruka. Uvjerenja da je Isus trajno prisutan u zajednici ili u vjernicima, njegova ukazanja i uda koja prate i potvruju djelovanje misionara, bili su ivljeni i tumaeni kao izvor aktualne, posadanjene objave. U prilog tome je iao i snaan osjeaj za proroku karizmu, vrlo prisutnu u 2. stoljeu, koja je doprinosila stvaranju Isusovih izreka, a izreke proroka i njihovih uenika imale su velik auktoritet u dotinim zajednicama. Uslijed toga ne udi da je Crkva definirala kanon, listu spisa koji sadre vjerodostojna svjedoanstva, ime daje odgovor na zloporabu koju su inili gnostici u pogledu objave i nadahnutih spisa. Apokrifna literatura je doivjela svoj procvat u 2. i 3. stoljeu, nakon ega je, nemajui iza sebe auktoritet koji bi je podravao, ni snagu neprekinutog naslijea, polako nestajala. Definirajui kanon novozavjetnih spisa Crkva je u isto vrijeme osudila i odbacila apokrifne spise, no to se nije dogodilo na
29

Jakovljevo Protoevanelje je izvrilo golem utjecaj na umjetnost, pobonost i liturgiju, premda je u Gelazijevu dekretu osueno kao apokrifno. Naime, poznato je po tome to je spominje imena Marijinih roditeljia Jaokima i Ane, te pripovijeda Marijino udesno zaee i djetinjstvo, kao i vijest Marijna uvoenje u hram i ivot u hramu to rimska litugija slavi posebnim blagdanom. Nastalo je sredinom 2. stoljea. 26

PATROLOGIJA

pristran nain kao pobjeda jedne autoritativne sekte, ve u ime logike po kojoj nisu mogle biti tone sve istine o Isusu, nego samo jedna istina. Uz apostolicitet, koji nije mogao biti dovoljan kriteri u ambijentu u kojem su se svi pozivali na apostolstvo svojih spisa, bio je neophodan i drugi kriterij, a u ovom sluaju to je bio katolicitet, univerzalnost Crkve. Ova univerzalnost se oitaovala u meusobnom zajednitu i univerzalnom konsenzus glede prihvaanja spisa koje je trebalo uvrstiti u kanon. Od samih poetaka postojala je raznolikost tradicija i razliitih teolokih naglasaka, zasvjedoena i u kanonskim spisima (npr. 4 Evanelja), meutim isto tako od samog poetka postojala je svijest o zajednitvu apostola kojima je glavni zadatak bio propovijedati Kristovo uskrsnue. I kad meu njima nastaju rasprave (sukob Petra i Pavla), te svojevrsna razliitost kao to je bilo razliit odnos glede opsluivanja Zakona, svjesni su da unato svega moraju pronai zajednitvo, koje ih ini da budu Crkva, zajednica utemeljena Spasiteljevom voljom. I konano, univerzalnost se nije temeljila na nekom apstraktnom dokazu, ve se temeljila na liturgijskoj uporabi nekog spisa u javnom bogotovlju zajednice, kojoj cilj nije bio tek prenoenje jedne nauke, ve navijetanje novoga ivota u Isusu Kristu. Po svom sadraju apokrifi se mogu klasificirati u tri skupine: a) Predaje o Isusu i Mariji. - Evanelja. Meu ove prve se ubrajaju razliiti oblici evanelja i zbirke izrek, od kojih je najpoznatije Timino evanelje iz gnostike biblioteke pronaene u Nag Hammadiju. Analogni po obliku kanonskim evaneljima su evanelja upotrebljavana u heterodoksnim judeokranskim zajednicama (Evanelja Nazarena, Evanelje Ebionita, Evanelje Egipana). - Muke i uskrsnua. Najpoznatiji tekst koji se ograniava samo na muku i uskrsnue je Petrovo Evanelje, sastavljeno vjerojatno u Siriji oko 150. godine. Ovoj skupini pripadaju tekstovi, sastavljeni od 4. stoljea, koji priaju sudski postupak protiv Isusa u obliku slubenog zapisnika (npr. Acta Pilati ili Nikodemovo Evanelje). Isto tako postoje tekstovi koji opisuju samo Isusov silazak nad pakao i uskrsnue (npr. Bartolomejeva pitanja, Knjiga uskrsnua apotola Barolomeja, Gamalielovo Evanelje). - Roenje i djetinjstvo Marije i Isusa. Ova skupina spisa je svoju pozornost usmjerila prema suprotnom odsjeku Isusova ivota, a to je djetinjstvo, o emu se ve u kanonskim evaneljima (Matej i Luka) prikupila prva biblijska dokumentacija koja tumai Isusovo roenje kao udesno ostvarenje Bojih obeanja. Vjerojatno je nastanku Jakovljeva Protoevanelja pridonijela polemika sa idovima koji su, da bi obezvrijedili kranski navijetaj obezvrijeivali Isusa govorei o njegovu nezakonotom roenju. Sasvim razliita nakana je vodila autora Evanelja djetinjstva po Tomi koje sadrava niz Isusovih anegdota u dobi izmeu 5 i 12 godina. Vjerojatno je utnja kanonskih evanelja o tom razdoblju Isusova ivota poticala radoznalost pa se teilo nadomjestiti prazninu priama o anticipiranom objavljenju njegove boanske moi. - Uznesenje Marijino. to se tie Marijina uznesenja, kanonski spisi o tome apsolutno ne govore nita, meutim, to se tie izvankanonske starokranske
27

PATROLOGIJA

literature, o toj temi nam je ostalo ezdesetak djela na osam jezika. Najznaajnija od njih su: Pseudo Ivanova knjiga usnua, Transitus Pseudo Melitona iz Sarda, Transitus Pseudo Josipa iz Arimateje, Knjiga poinka itd. - Dijalozi Uskrsloga. Gnostiki nauk o tajnim predajama i istinama koje je Isus povjerio pojedinom apostolu potaknula je obilje tekstova kojima je u sreditvu Isusovo objavljivanje uenicima, ali veina tih tekstova formom pripada ili evaneljima ili apokalipsama (na primjer Jakovljev apokrif, dva Jakovljeva Otkrivenja, Tomina knjiga, Marijino Evanelje (Magdalena), od ega je veina nastala pod utjecajem gnosticizma. Od pravovjernih spisa koji tematiziraju dijaloge s Uskrslim najpoznatija je Poslanica apostola (polovica 2. st.), razgovor Uskrsloga s Dvanaestoricom u kojoj se prepoznaje antidocetsko usmjerenje. b) Predaje o apostolima - Poslanice. Meu apokrifima ova literarna vrsta je uglavnom rijetkost. Spominju se nadasve Poslanica Korinana sv. Pavlu i njegov odgovor (Trea Korinanima). Povijest je sauvala vijest o Pavlovim apokrifnim Poslanicama zajednicama u Laodiceji i Aleksandriji, a ostao je na latinskom jeziku sauvan niz od 14 pisama prepiske izmeu Pavla i Seneke, a poznata je jedno due pismo apostola Tita koje po svoj prilici dolazi iz priscilijanistikih enkratitskih krugova panjolske. - Djela. Za razliku od poslanica, literatura apostolskih Djela je iznimno bogata i stvorila je jednu vrstu apostolskog modela koji svojim udima objavljuje prisutnost i nadmonost Boju. Dok su Lukina Djela apostolska Djela svih apostola, dotle apokrifna Djela opisuju djelovanje pojedinog apostola. Najpoznatija apokrifna Djela su Ivanova, Petrova, Andrijina, Pavlova i Tomina (nastala izmeu 2. i 3. st.), i svi, barem djelomino, sadre gnostikih motiva. Meutim, ipak je na razini znanosti naputena ideja da bi apokrifna Djela kao cjelina bili gnostikoga porijekla. Zbog odreenih sumnjivih doktrinalnih elemenata, a i zbog toga to su se heterodoksne skupine pozivale na njih, bili su odbaeni i osuivani kao krivovjerni, no ipak ih se nastavilo itati u samostanima, ali zbog duine ne cjelovito ve fragmentarno (iznimka su Tomina djela). Kako su za liturgijska slavlja pojedinih apostola koriteni zavrni djelovi koji sadravaju opis muenitva, tako postoji mnotvo manuskripta koji sadravaju te opise. c) Otkrivenja Apokrifna otkrivenja su spisi u kojima ljudskim biima bivaju objavljene (redovito preko vizija) vlastitosti biti boanskog svijeta, redovito skrivene ljudskim oima, a koje imajo odluno znaenje za spasenje iz ovoga svijeta obiljeenog negativnou u koju neprestano tone. Razumljivo je da je kranstvo u svojim poecima usvojilo takav izriaj da bi razmiljalo o Spasiteljevoj osobi i djelu, jer je apokaliptiki izgled i sadraj omoguivao pristup boanskoj dimenziji onoga koji je u ovome svijetu djelovao kao ovjek Isus. U takvom ozraju Isusovo djelo se objavljuje kao uporite cijelokupne povijesti svijeta, takoer i nadasve u sukobima izmeu duhovnih sila dobra i zla, za koje se dri da djeluju iza vidljivih dogaanja. Ve je Ivan u kanonskom Otkrivenju doveo u suodnos sadanji trenutak kranske zajednice
28

PATROLOGIJA

s posljednjim vremenima, jasno imajui u vidu sredinje mjesto osobe Isusa Krista u takvom scenariju. Najznaajnija kranska apokrifna Otkrivenja su Izaijino uznesenje, Otkrivenje Petrovo (smatrano ak kanonskim spisom u nekim zajednicama), Otkrivenje Pavlovo, Otkrivenje Tomino, Pseudo Ivanovo Otkrivenje, Marijino Otkrivenje.

29

PATROLOGIJA

8. Apologeti
Opa obiljeja i vanost apologeta Imenom apologeti (gr. apologeistai = braniti se; apologetikos = spreman na obranu), ili grki apologeti jer svi ovi autori piu gkim jezikom, oznaena je skupina autora koji stavaljaju sebi u zadatak obraniti kransku vjeru od optubi i od poganskih progona i optubi tijekom 2. stoljea, premda e i u kasnijim vremenima biti autora i spisa kojima se brani vjera od napada izvana. Naime, u svom prvom irenju kranstvo i ne htijui izaziva odreena sukobljavanje. Kao religiozna organizacija sueljava se s poganskom dravam, kao monoteistika religija s poganskim politeizmom, kao vjera u Mesiju sa idovstvom, kao objavljena istina s poganskom filozofijom, te je radi toga progonjena na dotinim razinama. Za razliku od Apostolskih otaca koji piu prigodna pastoralno-duhovna i poticajno-simbolika djela za izgradnju vjernika, naslovnik apologetskih spisa nije iskljuivo kranska zajednica, nego izriito i izravno upravljaju spis sugovorniku, izvanjskom i drukijem od nje, bilo da se radi o pojedinanom ili kolektivnom. Upravo taj element je vana novost koja se ticala kranske literature jer se po apolegetima dogodio susret i sueljavanje izmeu kranske poruke i antike kulture. Njihova knjievna djelatnost svjedoanstvo je saopavajueg naboja samosvijesti kranske zajednice, koja svoj navjetaj nudi kao svjesno i razumsko svjedoanstvo kranskog identiteta (tko smo?) i sadraja kranske vjere (to vjerujemo?), iz ega se iitava do tada iskristalizirano uvjerenje da je kranstvo privilegirani put, ako ne jedini, pristupa Bogu, a time istini i spasenju koje iz toga proizlazi. Takav zahtjev je, bez sumnje, parao ui poganima 2. stoljea, koji su smatrali da su krani, gledano u odnosu prema kulturi priprosti, drutveno marginalni, ako ne ak i opasni, ali u svakom sluaju neupueni u asnu i staru predaju filozofske i teoloke grke misli, koja je do tada bila povlateni prostor ljudskog istraivanja o Bogu i istini. Apologeti, ueni obraenici, svojim spisima pokazuju da su svjesni novonastalog ozraja u kojem se odigrava evangelizacija. Ukoliko je u prvom trenutku misionarskog zanosa Crkve bio dovoljan navijetaj i pripovijedanje kranske poruke da odgovori na religiozne upite s kojima se susretalo kranstvo, sada se sukob dogaao na veoj razini. Optube koje su se dizale protiv kranstva dovodile su u pitanje zakonitost i vjerodostojnost kranske poruke, pa su se apologeti trudili sadrajno i razlono uobliiti kransku ponudu. Nali su se u situaciji da su se morali mjeriti s optuibama i upitima izvanjskog sugovornika u odnosu na zajednicu vjernika, te su morali posjedovati odgovarajuu intelektualnokulturoloku spremu da bi njihov odgovor bio razumljiv i uvjerljiv. Naavi se na dodirnoj toki izmeu kranske zajednice i izvanjskog sugovornika, zapala ih je zahtjevna dunost da opravdaju i preoblikuju kransku poruku u izriaj koji je pojmovno i kategorijski prikladan i jasan. Za njih je to znailo prihvatiti izazov i sii u polje sueljavanja uenim jezikom, prihvaajui sva izriajna pravila stvorena i usvojena u retorikoj predaji, logiko-dokazne mehanizme sukladne kriterijima te vrste komunikacije, te koristiti rjenik svojstven misaonim kategorijama poganskoga svijeta s kojim se sueljavaju.
30

PATROLOGIJA

Filozofsko i religiozno ozraje Glede vjerskog ozraja u kojem su djelovali, religioznost je bila obojena tradicionalnim politeistikim kultom kojemu su se prikljuivale odreeni inovativni oblici religioznosti kao to je Mitri kult ili pak misterijski kult koji su se redovito prakticirali na granicama magijskoga. S filozofsko-teoloke strane tijekom 2. stoljea polako je slabilo razlikovanje meu kolama i filozofskim predajama, to vodi prema gnerealnom sinkretizmu, obiljeenog ponajvie Srednjim platonizmom, iji je sredinji teoloki nauk sainjavala definicija prvog principa, boanskog i jedinog, potpuno neizrecivog i transcendentnog, opisanog po postupcima koji se pozivaju dijelom na Platona, dijelom na Aristotela. Ispod ovog prvog Boga, koji u sebi sadri kao svoje misli ideje iz Platonova svijeta ideja, nalazi se drugi princip (drugi bog) koji ima ulogu posrednika izmeu boanskog, aposolutno transcendentnog, i materije, koja od drugog boga prima vlastiti oblik i koji providonosno bdije nad njom. Ovaj drugi bog moe biti definiran u duhu stoicizma kao Logos, ili se konkretizirati u providnosti (pronoia) koja upravlja svjetovima, ili u boanskoj sili (dynamis), ili biti poistovjean s platonistikom duom svijeta (anima mundi). Pored ovih stoernih elemenata helenistike misli 2. stoljea, pojedini teoloki pravci su prihvaali postojanje niza demona, posrednika izmeu boanske i sfere i ovjeka, obdarenih as pozitivnim obiljejima, as negativnim i zlim ulogama. Shodno ovoj shemi na koju se pozivala uena poganska elita, tradicionalni politeistiki panteon je bio podvrgnut alegorijskom tumaenju, tako da se bogove dralo razliitim pojavcima jedinoga boanstva i njezinih svojstava, ili se dralo da je tovanje bogova plod poboanstvenja uglednih ljudi iz starine ili pak pozitivnih demona koji bi uzimali tjelesno oblije. I puka pobonost i filozofska promiljanja kretala su se u okvirima dvaju ishodinih toaka antike kulture: po principu predaje (nomos) samo ono to ima solidne korijene u prolosti, ima vrijednost; po pricipu razumnosti (logos) intelektualni i egzistencijalni izbori morali su biti plod paljivog utemeljenja, a ne iracionalnosti ili slijepe lakovjernosti. Sadraj antikranskih optubi Apologetski spisi u sebi sadravaju reakciju na stav i odnos koji je bio zauzet prema vjernicima, a nije bio primjeren ni njihovu stilu ivljenja u drutvu niti pravnim normama Rimskoga carstava. Optube koje su zavravale kaznama i progonima krana dolazile se s vie strana i na vie razina. 1) Poganski puk. Krane je najee prozivala neupuena svjetina koja nije shvaala niti pokuavala shvatiti kranska otajstva, nauk i istine. Radije je traila povod za nepovjerenje prema onima vjernicima iji je ivot i moralnost bio ivui ispit savjesti cijelom drutvu. eljan krvanih zabava koje su bile sukus antikranskih progona, poganski puk je optuivao krane za ateizam (crimen religionis) budui nisu potivali mnogobotvo niti su se podlagali javnim poganskim bogotovnim inima. U istu kategoriju religioznih optubi ulazi i optuba za nepotivanje carskog boanstva (crimen maestatis). Iz toga proizlazi da su krani bili sumnjieni kao protivnici opeg dobra koje se temeljilo na tovanju bogovova Carstva i cara koji je bio fiziki imbenik
31

PATROLOGIJA

jedinstva i blagostanja. Nadalje, na moralnoj razini krani su, na temelju kojekakvih glasina, bili optuivani za ubojstva i za protuprirodni blud. Navodno, na svojim susretima jedu djecu i piju njihovu krv (optube vjerojatno nastala zbog neshvaanja euharistije za vrijeme koje su vjernici blagovali Kristovo tijelo i krv). Kako su se krani drali i zvali braom i sestrama, tako je njihova bratska ljubav bila povod da ih se optui za incest, protuprirodni blud s rodbinom, koji ide dotle da sin bludno grijei s majkom (aluzija na mit o Edipu). 2) Kulturna poganska elita (pisci, filozofi, govornici...). Tijekom 2. stoljea mnogo znaajniji i izazovniji bili su pisani napadi poganske kulturne elita na kranstvo. Meu protivnicima kranstva na poseban nain se istiu: govornik Marko Kornelije Fronton,30 satiriki pisac Lucijan iz Samosate,31 filozof Celso.32 Na razini ivljenja ismijavali su kransko poimanje bratske ljubavi (skrb o brai, napose malenima), na kojoj se temeljio kranski socijalni nauk i praksa (odricanje od svojih dobara i dijeljenje s onima koji nemaju). Zbog spremnosti da pod mukama umru za svoja vjerska uvjerenja, svjesni da istniskim svjedoenjem postiu zalog ivota vjenoga koji e batiniti uskrsnuem od mrtviih u posljednji dan, krani su morali podnijeti dodatne napade i ismijavanja sa strane pogana.33 Helenistiki filozofi su u najboljem sluaju mogli prihvatiti govor o besmrtnosti due, ali vjera u uskrsnue mrtvih, i tijelom i duom, inila im se besmislena. Na razini intelektulne uvjerljivosti i povijesne vjerodostojnosti poganski pisci su napadali kranstvo kao novonastalu religiju bez tradicije, koja navodno nije imala svoje utemeljenje u prolosti, u velikim predajama filozofskih i religioznih kola. 3) idovi. U 2. stoljeu nesmiljeni protivnik kranstva je i idovstvo, vjera na ije povijesno-spasenjesko iskustvo su se pozivali i krani, svjesni da se ne mogu odrei upuenosti na starozavjetnu objavu, ije ispunjenje propovijedaju u Kristu. Meutim, idovsto je prema kranima zauzelo maehinski odnos (usp. Dj 13-14; 17-18), te su bili u mnogim krajevima zaetnici progona protiv krana.34 osjeali su se ugroenima u rimskom carstvu. Bojali su se da ih ne bi poistovjetili za vrijeme progona s kranima i zato ele napraviti distinkciju izmeu sebe i krana. Budui da puk reagira na krane bojali su se da e
30

Marko Kornelije Fronton (100-166) roen u Cirti u Numidiji, uitelj budueg cara Marka Aurelija, godine 143. vrio konzulsku slubu. Nije nam sauvan njegov spis o kojem postoji svjedoanstvo iz dijaloga Minucija Feliksa (Octavius 9 i 31). 31 Roen je 125., veoma cijenjen kao satiriki pisac, djelovao je pod Antoninom, Markom Aurelijem i Komodom. U dva svoja djele (De morte Peregrini i Alexander sive pseudopropheta) ismijava krane da su udna i naivna sekta, a istiu se po prijeziru smrti u progonima, ne mare za zemaljska dobra i neizmjerno su spremni na materijalne rtve za zajednicu. 32 Celso (Kelsos) je najvaniji i najozbiljniji teorietski protivnik kranstva. Oko 178. godine napisao je spis Istinski Logos (Alethes Logos) u etiri knjige u kojem prigovara kranstvu novost u smislu nedostatka tradicijske batine i utemeljenosti, ali i nepotivanje helenske kulture i rimskog drutvenog poretka brigom za robove, sirotinju, neznalice. Za njega je kranstvo barbarskog podrijetla; otvara se univerzalizmu, to je za svaku osudu; kranstvo desakralizira svijet jer ne vjeruje u demone koji sve pokreu; kao relgija nije nacionalnog karaktera i ne moe se uklopiti u Panteon rimske dravne religije; kranstvo je izdalo i idovstvo, pa tako nije religija nijednog naroda; vjeruje u Boju objavu i Boje zahvaanje u ljudsku povijest, to dri apsurdnim s filozofskof stajalita. 33 Prvo ismijavanje zbog vjere u uskrsnue Kristovo, tj. zbog govora o uskrsnuu mrtvih, morao je podnijeti ve sv. Pavao na Aeropagu u Ateni (usp. Dj 17, 22-32). 34 Usp. Justinov Dijalog s Trifonom 17, 1; Tertulijan, korpion 10, 10; Polikarpovo muenitvo 13, 1 i 17, 2. 32

PATROLOGIJA

napasti i njih. Zbog svoga drutvenog statusa potenciraju razlikovanje pa poinju napadati krane.35 idovi su kranima dovodili u pitanje vjersko naslijee i tradiciju. Krani su se pozivali na idovsko naslijee, odnosno shvaali sebe kao spontane nasljednike idova, dok su im idovi nijekali pravo na pozivanje na idovstvo (Mojsijev Zakon), jer nisu bili autentini da se mogu pozivati na ono to je Bog objavio. Tako se idovstvo postavilo kao maeha kranstvu. Nisu eljeli uzeti nijedan zajedniki element ve su potencirali diferencijaciju. Kranski odgovor na optube Kranski apologeti se hvataju u kotac sa svim ovim optubama i klevetama kojima je cilj obezvrijediti kransko ime i vjeru, te oblikuju kranski odgovor primjeren zahtjevima jedne takve polemike. injenica da je meu apologetima 2. stoljea bilo nekoliko filozofa (Justin, Atenagora, Tacijan), obraenika iz poganstva, svjedoi o prodornosti kranske vjere kojoj ne pristupaju samo nii slojevi drutva, ve i oni iz uenih krugova stvarajui kransku misaonu elitu, ime kranstvo stjee novu snagu misionarskog navjetaja. Apologeti imaju izravnog znanja i iskustva grke filozofije i poganske religioznosti, pa su u mogunosti ui u raspravu ukazujui na nedostatke misaonih obrazaca i religiozne prakse. Piu spise poganskoj intelektualnoj drutveno-upravnoj eliti svoga vremena apologeti ele obavijestiti ali i senzibilizirati javnost za problem krana koji su klevetani i osuivani samo radi svoje vjerske pripadnosti, bez ikakvog drugog povoda. U odnosu na prethodnu kransku knjievnost kojoj je naslovnik bila iskljuivo kranska zajednica, ovo je velika novost koja u sebi nosi i neke ograniavajue elemente u odnosu na teologko promiljanje i navjetaj kranskog otajstva. Naime, trai se razboritost onih to piu da prilagode sadraje koje iznose razini, mentalitetu i nainu sugovornika, a da u isto vrijeme ne povrijede pravilo uvanja vlastitih svetinja (disciplina arcani) koje je zahtjevalo od krana da ne bacaju bisere pred svinje. Teologija jedincatosti Boje Meu optubama koje su pogani iznosili protiv krana najznaajnija na teolokom planu bila je optuba za ateizam i bezbonost. Takva optuba je moda mogla i stajati gledano iz perspektive poganske religioznosti, meutim kranstvo se nije moglo pomiriti s time da se religioznosti i pobonosti dadne tako iskljuivo i povrno tumaenje. Zato su apologeti, osnaeni vjerom, mogli dosljedno nastupiti, te naposlijetku u ime razuma i uz pomo filozofije oblikovati teoloke principe, koji u odnosu na helenistike filozofske teorije nisu zvuala samo jedno od miljenja (doksa), ve su se predstavljala kao jasna i sigurna istina (aletheia).
35

idovi su u Rimskome carstu uivali pravnu povlasticu da budu izuzeti od tovanja rimskih bogova, pa tako i od aenja cara kao boanstva. Monoteizam, vjera u jednog Boga Jahvu, bio je stoer cijele njihove povijesti. Razdvajanjem kranstva od idovstva, krani su ostali na vjetrometini, jer im se nepotivanja rimske religije moglo tolerirati dok ih se smatralo idovskom sektom, ali kad su ostali kao zasebna religija, nisu bili vie zatieni nikakvim pozitivnim pravom ni zakonskim povlasticama. 33

PATROLOGIJA

Prvi takav teoloki kriterij odnosio se na Boju jedincatost. Dakle, ne samo da su vjerovali da Bog postoji, ve su uvjerljivo zastupala istinu da je Bog jedan jedini, to se podudaralo s filozofskom svijeu poganske kulture koja je dola do spoznaje da onaj prvi boanski princip moe biti samo jedan. Istina o jedincatosti Bojoj dovodi gotovo do poistovjeivanja ontolokog s gnoseolokim, jer se Bog poistovjeuje i s istinom i s dobrom. Bog je jedan i istiniti, istiniti jer je jedan. Ipak kranski monoteizam se odlikuje i drugim obiljejima, jer se predstavlja u svojoj iskljuivosti i aposolutnosti u odnosu na filozofsko poimanje prvog principa. Vjera u kranskog Boga, osobnog, jedinog i ivog po sebi podrazumjeva odbacivanje svih ostalih oblika tovanja, tako ne samo da apolgeti odbacuju optubu za ateizam, ve s pravom tvrde da posjeduju jedinu i ispravnu teologiju. Obiljeja koja se pripisuju boanskoj bitu su preuzeta iz grke filozofske tradicije, te dosljedno tome boja narav nije podlona trpnji (impassiblis), nepromjenjiva je (immutabils) i nespoznatljiva (incognoscibilis). to se tie ovog posljednjeg atributa, apologeti su mnogo radikalniji od poganskih pisaca zastupajui tezu da je ovjeku potpuno nemogue stei spoznaju Boga svojim snagama. Nadalje, u moru filozofske nedosljednosti tumaenja postojanja svijeta, kao i gnostiko-mitskih ideja, apologeti su, sukladno biblijskoj objavi, Bogu pripisivali stvarateljsku djelatnost u stvaranju svemira i ovjeka. To je odudaralo od uvrijeenog filozofskog miljenja koje je stvarateljsku funkciju pripisivalo drugom bogu (deuteros theos), budui da je filozofima bio nepojmiv bog koji se mijea s materijalnim svijetom. Bilo kakva njegova djelatnost prema materijalnom svijetu, ukljuivala bi i odreenu vrstu promjene u njegovoj biti, te su stoga filozofi izbjegavali dovoditi u izravnu vezu Boga i svijet. Teologija Logosa Meutim ovakvo je filozofsko poimanje Boga od kranstva, koje se predstavljalo kao objavljena religija, oekivalo odgovore kako pomiriti Boju nepromjenjivost i stvaranje svijeta, nespoznatljivost i objavu, nemogunost trpljenja i povijesnu istinu o Kristu patniku. A unutar samoga kranstva trebalo je pomiriti trojstveni obrazac vjere s krutim monoteizmom koji je bio zahtjev bilo folozofije bilo idovskog religioznog naslijea. Apologeti se stoga uputaju u teoloka promiljanja kojima pokuavaju pomiriti dvije naoko nepomirljive stvarnosti, a spona koja im to omoguava jest Logos. Stoicizam i srednji platonizam 2. stoljea pruaju im sliku Logosa kao razumnog principa koji ureuje i odrava u postojanju svemir. Ve je prije toga Filon Aleksandrijski, teei pomirenju idovskog obrasca vjere i grke filozofije, poistovjetio kozmiku stvarateljsku silu i boansku Rije s biem ne ba odreenih obiljeja, ali kojega ipak naziva prvoroenim sinom Bojim. Kreui se ovim smjerom promiljanja apologeti Logosa priznaju kozmikim ObjaviteljemUrediteljem i Isusom Kristom Spasiteljem, objedinjujui tako u njemu razliite funkcije. Ne treba podcijeniti niti utjecaj Biblije na ovakav iskorak, budui da svetopisamski tekstovi govore o Bogu ija rije (dabar) stvara (usp. Ps 33, 6. 9 i izvjetaj o stvaranju knjige Postanka), a to je Logos, rije proizila iz Bojih usta koja
34

PATROLOGIJA

se poistovjeuje sa starozavjetnom preegzistirajuom Mudrou koju Bog raa u funkciji stvaranja. S jedne strane Bog je u sebi transcendentan i nespoznatljiv, a s druge strane je Stvoritelj svega, meutim njegova transcendentnost nije ugroena budui je sve stvorio po svome Logosu. Tako je govor o boanskom Logosu doveo do identifikacije Krist-Sin-Logos, ime se uspijevalo pomiriti Boju nepromjenjivost i stvoriteljsku ulogu, te tako otvoriti teologiji vrata prema dubljem istraivanju tajne Trojstva. Ujedno je teologija Logosa bila jedini put za ispravno nadilaenje idovskog rigidnog monoteizma koji ne bi mogao dati zadovoljavajui odgovor niti na upit kako je mogue Boju transcendentnu bit, u sebi nepromjenjivu i ljudima neshvatljivu, pomiriti s istinom vjere da se Bog objavio i objavljuje u povijesti. Bilo zbog injenice da je stvaranje ve svojevrsna Boja objava, bilo zbog objave u pravom znaenju te rijei u rijeima i djelima (verbis gestisque), u emu je Logos imao kljunu ulogu, poela mu se pripisivati i objaviteljska funkcija. U ovom teolokom postupku razvidno je da je u konanici Logos zauzeo mjesto koje je u filozofskom okruenju 2. stoljea imao drugi bog (deuteros theos), s time to je, zahvaljujui naporu apologeta, izmeu Boga i Logosa uspostavljena jedna vrsta jae srodnosti, u odnosu na poimanje koje je o drugom bogu imala stoika i srednjeplatonska filozofska kola koja mu pripisuje samo kozmoloku dimenziju. Kranska perspektiva je mnogo bogatija, te umjesto iskljuivo kozmoloke, Logos ima jo objaviteljsku i spasiteljsku ulogu. Helenizacija kranstva? Kao posljednje pitanje se postavlja odnos kranstva i helenizacije. Postavljalo se pitanje je li se dogodila helenizacija kranstva u prihvaanju helenistike filozofije. Postojale su teze meu nekim znanstvenicima koji su govorili da je kranstvo izgubilo autentinost i da se religija helenizirala tj. pofilozofila (protestantski krugovi). Kranstvo je otvoreno svim kulturama i trai mogunost dijaloga. Da nije tako ostalo bi zatvoreno u uski krug idovstva. Prihvaa sve dobre stvari svih kultura. Ipak je prevladala teza da se malo-pomalo dogodila kristijanizacija helenizma tj. inkulturacija evanelja i evangelizacija kulture. Kranska poruka je uvijek ostala autentina iako je koristila sva sredstva i metode svog vremena. U ovakvoj literaturi i nainu pisanja se moe vidjeti i misionarska literatura tj. cilj apologeta je bio uvjeriti one kojima piu da postoje valjani razlozi da vjeruju u ono u to krani vjeruju. Osim pobijanja optubi je bio protunapad. Apologeti su dokazivali da je poganska religija nemoralna i apsurdna, s druge strane filozofija je bila nedostatna i u zabludama. Uz protunapad apologeti su tumaili kranski nauk. U pozitivnom se smislu iznosi ono to krani vjeruju. ele vlastima i narodu, onima koji nedovoljno poznaju kranski zajednicu i Crkvu protumaiti kranstvo. ele dokazati da je ona neto drugo od onih stereotipnih fraza koje se o njoj priaju. Krani su ljudi koji su moralni i poboni, jer im njihova vjera nalae da budu takvi, oni su neporoni i poteni. Druga stvar koju je trebalo dokazati bila je besmrtnost due. Besmrtnost due je bila vezana uz otajstvo vjenoga ivota. Filozofske kole nisu u nju vjerovale.
35

PATROLOGIJA

Trea stvar je bila otajstvo vjenoga ivota. Ove istine su bile izazovne ljudskom razumu pa se nisu mogle tumaiti Biblijom. Vjera u Boju transcendenciju prenijela se iz idovstva. Bog je toliko transcendentan da se ne moe svijetu objaviti u svojoj biti, nego ga se moe spoznati samo posredno u stvorenju. Ulogu posrednika imao je Logos tj. Boja Rije. Logos je razliit od Oca. Numeriki je prije svakog stvorenja. On je imanentan u Bogu. Bio je izgovoren i na taj nain je iziao od Oca. On je dio Boje imanencije. Svi koji su se sluili filozofijom bez Biblije pogrijeili su. U punini vremena Logos dolazi na zemlju. Prvi izlazi od Oca prije stvaranja (stvaranje + utjelovljenje). Pozitivno tumaenje stvaranja svijeta, ne kao otpad od eona nego kao in volje Boje koji se mogao eksteriorizirati samo preko Logosa.36 Taj Logos je iziao iz Oca, a bit e spoznatljiv samo u Sinu. Ova nauka o logosu je zanimljiva kao nauk u kojem se krani susreu s poganskom filozofijom (i trae zajedniku nit sa njima) traei njezine greke da bi ih ispravili i okrenuli ih kranstvu. Krani polaze od injenice da moe postojati samo jedna jedina istina. Ona je bila sadrana u logosu. Taj Logos je bio Sin Boji koji se utjelovio i koji je prosvijetlio sve iskrene traitelje istine. Sjene i estice logosa javljaju se i u grkoj filozofiji, ali taj logos nije cjelovit, on je raspren, premda je bilo ljudi koji su ivjeli po logosu, a da nisu pripadali kranstvu. Oni su bili batinici logosa. Neki apologeti su radikalno nijekali grku filozofiju37, dok su Justin, Atenagora i Klement Aleksandrijski vrednovali filozofiju i filozofske kategorije jer su ih smatrali potrebnima za kontakt sa svijetom. Prevagnula je prva struja koja je prihvaala dijalog s filozofijom, koritenje filozofskih kategorija, injenicu da filozofija ima dobrih stvari, ali su to bili samo raspreni djelii i fragmenti, te postavljaju model kranstva kao istinske filozofije, u kojoj je cjelovita istina i u kojoj se Logos cjelovito objavio. Za to je trebalo imati odreene postavke. Krani su se trudili objasniti da oni nisu nikakva nova religija bez tradicije, nego da oni batine tradiciju Staroga zavjeta i da je Mojsije njihov kao i idovski. ele rei filozofima da je Mojsije stariji od njih (filozofa); i da kranstvo kao religija nije nova, nego see na same poetke ovjeka.38 Neto o pojedinim apologetima. Neki su znaajniji i sauvana su im djela, a nekima nisu sauvana djela, pa emo ih samo nabrojiti: 8.1 Kvadratus. Najstariji je kranski apologet za kojega se zna, ali mu se djela nisu sauvala. Zna se da je uputio apologiju caru Hadrijanu, najvjerojatnije za Hadrijanova boravka u Maloj Aziji. Sauvan mu je samo fragment kod Euzebija, pa se pretpostavlja da je ivio i djelovao u treemu desetljeu 2. stoljea. 8.2 Aristid iz Atene. Najstarija sauvana Apologija je ona filozofa iz Atene Aristida, koju upravlja caru Hadrijanu, pretpostavlja se izmeu 124-126. godine, dok drugih podataka o njemu nemamo. Aristid zapoinje dokazivanjem Boje opstojnosti polazei od aristotelovskog dokaza iz gibanja, premda opisuje boanstvo u stoikim kategorijama. U apologiji
36 37

Ovakvom postavkom se spasilo Boje jedinstvo, transcendencija i njegova prisutnost u svijetu Tacijan, Tertulijan, Teofil Antiohijski su bili kritini prema grkoj filozofiji 38 Sveti Justin kae da su mnogi poganski pisci kopirali i izmijenili ideje iz Staroga zavjeta 36

PATROLOGIJA

objanjava kako je, meditirajui red i harmoniju svemira, doao do spoznaje Stvoritelja, Prvog Pokretaa, koji ujedno uzdrava cijeli svemir (argument iz reda u svemiru). Koristei razumsko zakljuivanje za dokaz o Bojoj, Aristidu je cilj pokazati poganima da vjera to je ispovijedaju krani nije nelogina niti u suprotnosti s ljudskim razumom, nego dapae proiana od svih primjesa la i opsjene. Promatrajui svijet kao svima nedvojbenu ureenu oevidnost, pokazuje da ni krani ne ispovijedaju drukije istine o Boga od onih koji se pronalaze u zahtjevima ljudske razumnosti. Takva apologetska metodolgija je vrlo promiljena i neophodna da bi se uspostavile dodirne toke sa sugovornikom argumentacijom iz razuma je nuan korak u ono vrijeme, jer kad se susreu s poganskom elitom nuno je da im argumentacija ne bude samo iz Pisma nego i iz razuma. Aristid tvrdi da je mogue doi do nekih Bojih epiteta razumom, i to negativnim nainom. Tako da se govori to Bog nije. Bog nije konaan, nije prolazan, nije izmjerljiv pa dajemo epitete kako je Bog neizmjeran, nedokuiv, beskonaan, vjean. utvruje da je istina ono to navjetavaju krani. I on tvrdi da je istinita rije Objave i rije razuma, ne suprotstavljaju se. Aristid dijeli ljude na 3 kategorije, ovisno o tome kakvo poimanje boanstva imaju, a shodno tome i o nainu kako ga tuju. Tako razlikuje mnogoboce tj. tovatelje bogova (Kaldejci, Grci i Egipani), od monoteista u koje spadaju idovi i krani koji tvore zasebne kategorije. Pripadnost pojedinoj kategoriji procjenjuje se na temelju spoznaje i tovanja Boga. - Mnogoboci: Kaldejci nemaju spoznaje pravoga Boga, pa su se dali u klanjanje stvorenja (nebo, zemlja, more, zvijezde, mjesec, nebeska tijela, ovjek) umjesto Stvoritelja. U drugu skupinu spadaju Grce, te premda se ponose svojom mudrou, ipak su i oni upali u zabludu mnogobotva, uei kako ima vie bogova meu kojima postoje muki i enski, podloni strasti poput ljudi, to bi bilo nedostojno pravoga Boga. Najgorom vrstom poganske religioznosti Aristid dri egipatsku religiju koja biima bez razuma, zemaljskim i vodenim, biljkama i sjemenju, pridaje boanske atribute, to ih je odvelo u ludost i nemoral najgore vrste. Svi autori patristikih prirunika39 govore kako Aristid dijeli ljude na etiri kategorije: barbare, Grke, idove i krane, meutim takva podjela ne odgovara Aristidovu tekstu i nakani. Istina, on na jednom mjestu (usp. 13, 5) spominje neke uene meu Grcima koji su spoznali odreene zakonitosti i stekli znanje o Bojoj prirodi, ali su bili nedosljedi, jer su se pod pritiskom politeizma morali odrei tih istih zakona. Samo ovaj tekst ne ovlatava nas vidjeti podjelu drukijom od onog to je definirao Aristid, koji i Grke ukljuuje u mnogoboaku skupinu naroda. - idovi. Za idove Aristid tvrdi da tuju samo jednoga Boga Stvoritelja svega, ali ga ne poznaju potpuno jer nijeu da je Isus Krist Sin Boji su na visokom stupnju jer imaju Objavu. Hvali ih zbog monoteizma, te stoga dri da su na veem stupnju spoznaje od ostalih naroda. No, zamjera im da se nisu odredili prema Isusu Kristu kao Spasitelju, ime su i sami upali u veliku zabludu.
39

Usp. agi-Buni, Tenek-Pavi, Quasten, Altaner. 37

PATROLOGIJA

- Krani. Bilo po jasnoi spoznate istine, bilo po intenzitetu moralnoga ivljenja,

krani nadmauju sve ostale narode. Oni su spoznali Boga na najuzvieniji nain, jer su prihvatili Isusovo spasiteljsko djelo u kojem se Bog objavio u punini. Oni su nova vrsta ljudi koju je Bog oblikovao po svome Sinu, a prednjaei u kreposnom i moralnom ivljenju cilj im je i zadatak izvui ljudski rod iz nepoznavanja istine i blata nemorala. 8.3 Ariston iz Pele - pie apologiju protiv idova. Brani krane u prepirki protiv idova. Apologiju pie u obliku polemike izmeu kranina Jasona i idova Papiska. Mjesto polemike je Aleksandrija, a vrijeme je oko 140. god. Sredinja tema rasprave je imaju li se krani pravo pozivati na Stari Zavjet kao nasljedovatelji idova. Krani su nastavili koristiti Stari Zavjet kao svoju knjigu unato idovskim negodovanjima. Krani su govorili da oni ispravno koriste i tumae Stari Zavjet. Krani su govorili da su se proroanstva Starog Zavjeta ispunila u Kristu, a idovi to nijeu. Dijalog zavrava happy end-om tako da idov prihvaa Kranstvo i trai krtenje. Djelo nije sauvano izravno, nego preko Origenova svjedoanstva i navoenja odlomaka. 8.4 Sveti Justin, filozof i muenik. Roen je u Palestini u poganskoj obitelji, odgojen u kulturi svoga vremena, pohaao je filozofske kole stoika, peripatetika, pitagorejaca i naposljietku neoplatonista. Zavrivi kole djelovao je kao filozof u Ateni. Meutim, eljan spoznanja istine, osjeao je da ni u jednoj ovoj koli nije su No ni u jednoj nije mogao zadovoljiti e za pravom spoznajom Boga, sve dok se nije upoznao kranstvom, to moe zahvaliti jednom starcu kojeg je susreo na obali mora, koji mu je rekao da mu ni platonizam ne moe dati odgovor na istinu koju trai, nego samo proroci koji su navijestili istinu. Dajui se na prouavanje proroka postaje kranin (vjerojatno u Efezu oko 130. godine), da bi nakon toga posvetio ivot obrani kranstva kao putujui uitelj. Dolazi u Rim oko 140. godine za vrijeme cara Antonina Pia, te otvara i vlastitu filozofsku kolu u kojoj besplatno upuuje uenike u kransku vjeru. Optuuju ga radi ispovijedanja kranske vjere (vjerojatno od cinikog filozofa Krescenta), te mu rimski prefekt Junije Rustik daje odeubiti glavu oko 165. godine. Justin je napisao vie spisa, a samo su tri ostale sauvane: Prva apologija, Druga apologija i Dijalog s Trifonom. Prva apologija Prvu apologiju Justin upuuje caru Antoninu Piu (oko 153. godine) i dvojici njegovih posvojenih sinova: Marku Aureliju i Luciju Komodu. U prvome dijelu (pog. 1-12) ih molei, pozivajui se na njihovu razboritost i pobonost, da krane sude po pravdi, a ne samo radi zlog glasa koji ih bije koji niim nije motiviran. Stoga Justin osuuje nezakonitima sudske postupke protiv krana i pobija optube na njihov raun drei da se radi o klevetama. Ponajprije tvrdi da time to nose ime kranin ne bi smjeli biti podloni osudi i kazni, ve samo ukoliko su poinitelji zlih ina. Nadalje, krane se ne moe optuiti niti radi ateizma, nemorala ili pak mrnje prema domovinia. Ukoliko ne tuju boanstva, to je radi toga to nije u skladu s razumom, a vjera u zagrobni ivot i u Boga odvraa od bilo kakvog zla i grijeha, te su kao takvi najbolja
38

PATROLOGIJA

potpora dobrobiti Carstva. Dosljedno logici filozofskih principa i eshatolokih iekivanja krani ive asno i poteno U drugom dijelu (pog. 13-68) Justin nastoji izloiti temeljne kranske istine i temeljno kransko bogotovlje (krtenje i euharistija), uvjeren da je kranstvo progonjeno jer protivnici slabo poznaju njegov pravi nauk. Stoga raspravlja o velikim temama vjere u Boga, etike, eshatologije i kristologije, te potom dokazuje kako je kranska vjera jedina istinita, ujedno najstarija, a Isus Krist je Sin Boji, navijeten u starozavjetnim proroanstvima. Basne i mitove su izmislili demoni da bi krivotvorili kransku istinu, a znajui kako da se vjerodostojnost neke religije vrednovala i po starini, Justin dokazuje da je Mojsijev nauk stariji od Platonova, te da je Platon odreene elemente svoga nauka kopirao od Mojsija. Druga apologija Drugu apologiju Justin pie rimskom prefektu Urbiku, koji je dao pogubiti troje krana, to je navelo Justina da protestira protiv neopravdanih okrutnosti prema kranima pozivajui se izravno na rimsko javno mnijenje. Ujedno odgovara na dvije objekcije pogana: Zato se krani ne ubijaju sami ako toliko ele susret s Bogom i zato Bog doputa da ih se progoni umjesto da intervenira i oslobodi ih? Kao odgovor na prvo pitanje Justin odgovara da krani ne ine nita to je suprotno volji Bojoj, a odgovarajui na drugo tvrdi da su demoni krivi zbog progona jer ne trpe istinu i kreposti, pa izmiljaju o kranima kojekakve zloine. Meutim, preko kunji i potekoa Kristovi uenici stjeu zasluge, a odvanou u mukama dokazuju nadmo svoje vjere nad progonima i nad poganima, jer je to za njih put blaenstva. Naposlijetku Justin trai da se njegova knjiica obznani javnosti da bi se iskorijenila kriva miljenja i predrasude prema kranima, te da bi se progonitelji mogli obratiti, a carevi suditi sukladno naelima pravde i pobonosti. Dijalog s Trifonom Dijalog sa Trifonom (rabinom) je najstarija apologija koja je sauvana u kojoj se brani istinitost kranske vjere pred idovima. Radi se o zapisanoj dvodnevnoj raspravi sv. Justina s jednim uglednim idovom Trifonom40 koja se vjerojatno odrala u Efezu, premda je oito da Dijalog nije stenografska kopija stvarne rasprave, ali nije niti samo knjievna vrasta, opis zamiljenog dijaloga. Premda je Dijalog zamiljen kao polemika sa idovima, razvidno je da se Justin obraa svima koji ele saznati istinu (krani, pogani, idovi), jasno dajui do znanja da istina nije sadrana u poganskoj filozofiji nego u Pismu, a ispravno tumaenje Pisma ne nude idovi ve krani. Istina koju Pismo navijeta je sam Krist. U prvom dijelu izlae svoje vienje Staroga zavjeta, te prolaznu i tipoloku vrijednost propisa Mojsijeva zakona, dok je novi zakon, koji je donio Krist, sadran u kranstvu i odreen na vjeno trajanje. Drugi dio je usredotoen na Krista, te Justin nudi razloge radi kojih ga krani prihvaaju Mesijom i Bogom: u njemu su se ispunila proroanstva Staroga zavjeta. Dokazuje, nadalje, Kristovu preegzistenciju, utjelovljenje, otkupljenje po muci i smrti, uskrsnue, a bit svega je da je sve bilo navijeteno u Pismima.
40

Pretpostavlja se da se radi o rabinu Tarfonu kojeg spominje Mishna. 39

PATROLOGIJA

U treem dijelu govori o Crkvi. Oni koji vjeruju u Krista, koji je ispunjenje starozavjetnih proroanstava, slijedei njegov zakon sainjavaju novi Izrael i pravi izabrani narod. Stoga u zakljuku Justin poziva Trifona da se radije odlui za Krista i da uzvjeruje njemu radije nego svojim uiteljima. Tacijan Tacijan je podrijetlom iz Sirije, roen oko 125. godine, a obratio se u Rimu oko 160., nakon ega je bio uenik sv. Justina. Nakon Justinove smrti (oko 165. godine) i sam otvara kolu, ali se nije dugo zadrao jer je cinik Krescent, koji je spletkario protiv Justina, i protiv njega kovao zavjere. Stoga odlazi na Istok, a po Irenejevu svjedoanstvu upao je u gnosticizam dvanaeste godine cara Marka Aurelija (172/3.) postavi osnivaem sekte enkratita (enkrateia = uzdrljivost).41 Ova sekta je pozivala na krajnju uzdrljivost, pa je stoga odbacivala brak kao preljub, zabranjivala blagovanje mesa i nije doputala koritenje vina za slavljenje euharistije, ve samo vodu. Poznata su nam njegova dva spisa. Govor Grcima (Oratio ad Graecos) je polemiki spis, sastavljen nakon Justinove smrti, a prije nego je Tacijan preao u herezu, vjerojatno oko 170. godine u Grkoj. Rigorizam i nepopustljivost glavne su odrednice Tacijanova karaktera, to onda prelazi u estoko, nesmiljeno polemiziranje usljed kojeg potpuno odbacuje grku filozofiju, kulturu, poeziju, umjetnost, govornitvo, religiju kao apsurd, iluziju, nemoral, bez ikakve vrijednosti. Po njemu, sve to Grci imaju plod je perverzije, jer postoji starija i bolja civilizacija od njihove, a to je barbarska (idovsko-kranska), koja je jedina izvorna, a od koje su Grci plagirali. I sam je jedno vrijeme bio dionik helenistike mudrosti, a onda je prignuo koljeno jedino pred Pismom, ija jednostavna dubina osuuje ispraznu oholost grke filozofije. Premda i sam koristi bogatstvo grke filozofije, naposeban nain stoikih elemenata, ipak odbacuje u bloku helenistiku mudrost i uvjerenja, tako da njegova polemika postaje ruilaka vie nego apologetska. Ekstremni rigorizam i nepopustljivost su ga i udaljili od vjere, koju je ve bio tako arko prigrlio i branio. Diatesaron je jedna vrsta konkordancija etiriju evanelja, sastavljen vjerojatno nakon to se Tacijan vratio na Istok. Uzimajui dijelove iz sva etiri kanonska Evanelja sastavio je prvi ivot Isusov, koji se je nametnuo ak kao slubeno Evanelje sirijske Crkve u Edesi. Atenagora iz Atene Atenagora je bio Tacijanov suvremenik, rodom iz Atene. O njemu nema mnogo sigurnih informacija, pa tako nije potpuno sigurna ni vijest koju o njemu daje Filip iz Side (oko 430. godine), kad tvrdi kako je bio poganski filozof kojemu je stalo napisati neto protiv krana pa se dao na prouavanje boanskih Pisama da bi ih pobijao, to ga se toliko dojmilo da je postao uiteljem vjere koju je htio progoniti. Od njega su ostala sauvana dva djela: apologija Legatio pro Christianis (Poslanstvo za krane) i spis O uskrsnuu mrtvih.
41

Ipak je ope miljenje da Tacijan nije gnostik, premda postoje neke slinosti izmeu enkratizma i gnosticizma. 40

PATROLOGIJA

Legatio pro Christianis Apologiju Legatio pro Christianis caru pie Marku Aureliju i sinu mu Komodu, izmeu 176. i 180. godine, a najvjerojatnije 177. Kao i Justin, Atenagora se trai put pomirenja izmeu kranstva i carstva, kranskog nauka i poganske filozofije. Dri da su stari pjesnici i filozofi, prihvaajui u biti monoteizam, pripravili put kranstvu, a krani nastavljaju put najboljih tradicija poganskih filozofa, koji su takoer bili progonjeni, kao i krani, zbog izopaenosti demona. Upravo su demoni izobliili pogansku religiju i drutvo, te su ih okaljali i nemoralom. Atenagorina apologija je razumska obrana kranstva: on navodi i Sveto pismo, ali svoje dokazivanje temelji na razumu. Premda ne tedi kritika na raun poganskih mana, stav mu je dobrohotan a oblik uljudan. Kao mislilac se odlikuje jasnoom i savrenim ekvilibrijem. Teoloka mu je misao izraena jasno i logino, poduprta tonim formama i harmoninom stilom. Sredinje toke su: jedinstvo Boje (najstariji razumski dokaz monoteizma); boanstvo Kristovo i Duha Svetoga, jedinstvo i razlikovanje u Trojstvu; aneli i demoni; djevianstvo kao plod kranskog morala; raanje je primarni cilj braka; uskrsnue tijela. Na poseban nain, na planu kranske moralnosti, Atenagora opovrgava optube za ateizma, kanibalizam i incest. Krani su monoteisti, a to ne samo nije zloin, ve je i i skladu s rezultatima poimanja kod nekih poganskih filozofa i pjesnika koje nitko nije optuio za njihovo monoteistiko poimanje boanstva, premda potkrijepljeno nesavrenim dokazima, dok su krani za svoja monoteistika uvjerenja primili boansku objavau po prorocima koje je nadahnuo Duh Sveti. Stoga oni posjeduju obilje razumskih dokaza koji potvruju njihovu vjeru. Njihovo poimanje Boga je mnogo istije i savrenije od bilokojeg filozofskog, a svoju vjeru potvruju ne samo rijeima, ve i djelima. Zbog svoga monoteizma krani nisu mnogoboci. Ne moraju poput pogana prinositi rtve bogovima, niti vjerovati u njih. tovie, zabranjeno im je tovati svijet, nego aste svoga Stvoritelja. Krane, nadalje se ne moe optuiti radi ljudoderstva, jer oni imaju mnogo vie potovanje za ljudski ivot od pogana. Ne samo da ne ubijaju, nego im je zabranjeno i gledati kako se ljudi ubijaju, a osuuju abortuse i izlaganje novoroene djece kao zloin. Ova i slina nedjela kranima zabranjuje vjera u uskrsnue tijela na temelju koje se prema ljudskom tijelu ne mogu odnositi kao oni koji ne vjeruju u uskrsnue. Na optube za incest, Atenagora odgovara da si krani ne doputaju grijeiti niti milju, to pokazuje kransko poimanje braka i djevianstva, te se udi da pogani, koji su napunili drutvo svakom vrstom nemorala (homoseksualnost, preljub), prozivaju krane kao nemoralne. O uskrsnuu mrtvih Ovaj spis, u kojem Atenagora argumentima iz razuma dokazuje kransku vjeru u uskrsnue tijela, izrazito je filozofski.42 Dijeli se u dva dijela. U prvom dijelu raspravlja o Bogu i o uskrsnuu dokazujui kako se Boja mudrost, svemogunost i

42

U novije vrijeme ne pripisuju svi znanstvenici ovo djelo Atenagori, premda kodeks iz Arete iz 914. izriito tvrdi da je on autor ovog djela. 41

PATROLOGIJA

pravda ne protive uskrsnuu tijela nego je sukladna tome, napose jer je Bog svojom voljom autor uskrsnua. U drugom dijelu raspravlja o ovjeku i o uskrsnuu, predstavljajui uskrsnue tijela nunou ljudske prirode prije svega jer je ovjek stvoren za vjenost. Drugi vrlo vani argument proizlazi iz injenice da je ovjek jedinka sastqvljana od due i tijela. Njegovo se jedinstvo rui smru, no uskrsnuem od mrtvih ono mu se vraa da bi mogao ivjeti zauvijek. Isto tako i radi toga to tijelo takoer treba primiti nagradu ili kaznu za ljudska djela jer su oboje podloni moralnom redu, u protivnom bilo bi nepravedno nagraditi samo duu za dobra djela u kojima je suraivalo i tijelo. Naposlijetku, ovjek je stvoren da bude sretan, a kako se to ne moe ostvariti ovdje na zemlji, jasno je da se to mora dogoditi u drugom ivotu. Dakle, po Atnenagori, postoji uskrsnue tijela i Bog e cijelome ovjeku dati po njegovim djelima nagradu ili kaznu u ivotu vjenomu. Neki vidovi Atenagorine teologije

42

PATROLOGIJA

8.7 Teofil Antiohijski - roen je oko rijeke Eufrata od poganskih roditelja. Odgojen je u helenistikoj kulturi, u zreloj dobi se obratio. Kasnije postaje antiohijski biskup. Djelo mu je "Ad Antolychum". Pretpostavlja se da je nastalo nakon 180. god. i u tom djelu on pie prijatelju Antolihu. U prvoj knjizi govori o boanskoj biti i dri da je mogu vidjeti samo oi due, ne moe se vidjeti vanjskim oima. Osuuje idolatriju kao apsurd i zato krani ne ele tovati vie bogova. Krani potuju cara, a tuju samo Boga, ne mogu tovati cara kao Boga. Potvruje vjeru u uskrsnue, jer je to u to vrijeme bilo ismijavano. U drugoj knjizi govori o prorokim nadahnuima i usporeuje ih opet s poganskim djelima govorei koliko su isprazna. Tumaenje stvaranja svijeta uzima iz Knjige Postanka i to tumai alegorijski. U treoj knjizi je primjena kranstva u ivotu. Pokazuje koliko su krani na moralnom planu superiorniji od pogana. Pravi kronologiju da pokae kako je Mojsije stariji od grkih pjesnika i filozofa i da ima vjerodostojnost. 8.8 Pismo Diognetu. Radi se o tekstu nepoznatog autora osobi koja se zove Diognet, meutim nije jasno o kome je rije. Iz Uvoda se vidi da je u kontaktu s kranstvom i kranima, te eli dublje upoznati kranske tajne. Spis je nastao vjerojatno u Aleksandriji koncem 2. ili poetkom 3. stoljea. Sadrajem je doktrinalno-apologetski, a zbog svoje knjievne ljepote nazvan je draguljem kranske starine. U prvom redu ovo djelo upuuje kritiku idovstu i poganstvu, jer, po njemu, poganski bogovi nisu bogovi, a idovski kult je praznovjeran, te slii poganskome. Govorei o kranskom identitetu i odnosu krana prema svijetu, autor naglaava izvornost kranskih moralno-duhovnih vrijednosti, premda ivei na zemlji ive izmeu neba i zemlje, izmeu potrebe da kranstvo bude utjelovljeno i da bude trascendentno. Krani su, nakon pogana i idova, trea vrsta ljudi (tertium genus), i religija i drutvo, obiljeeni univerzalnou. Njihova uloga u svijetu je aktivna i pozitivna, jer ive u srcu svijeta, oivljavaju ga iznutra i u isto vrijeme ga nadilaze izmiui opasnoti da ostanu u njemu zarobljeni. tovie, njihova uloga u svijetu je kozmika, jer ne samo da obuhvaa drutvo i ovjeanstvo, nego se odnosi na cijeli svijet (krani dre svijet). Kranski nauk nije ljudski, nego boanski, jer je Bog poslao ljudima ne bilokakvo bie, ve Rije po kojoj je sve stvoreno, a on je doao da bi ljubio i spasio ljudski rod. Autor takoer dri da je ljudska filozofija nemona da spozna Boju bit, jer se Bog objavljuje samo po vjeri, jedinom putu kojim se moe pristupiti njemu i uivati plodove njegove dobrote i spasnja. Bog je dopustio da ljudi prethodnih narataja ostanu u grijehu da bi se oitovalo kako su nemoni opravdati se sami od sebe, nego da ima je potrebno milosno Boje djelovanje. Stoga ator poziva Diogneta da se obrati, jer samo vjera u Boju spasenjsku poruku uvodi u pravu spoznaju Oca, kojeg treba ljubiti i nasljedovati u dobru, to jest dijelit svoja dobra s potrebnima. Otvarajui se kraljevstvu Bojemu i prezirui fiziku smrt, dolazi se do stupnja kad se boji samo duhovne smrti i ognja neugasivoga. I za kraj autor izjavljuje da eli prenijeti apostolsku predaju onome koji eli postati uenik Rijei, koja, premda od poetka, pojavila se kao nova, a pronaena je kao stara, uvijek mlada u srcima svetih. Nezamjenjiva je, takoer, uloga Crkve koja
43

PATROLOGIJA

nastavlja poslanje utjelovljene Rijei, a povijest spasenje se ostvaruje na liniji kontinuiteta izmeu Starog i Novog zavjeta. Autor, nasljednik apostola, postavlja se kao vjerouitelj-navjestitelj evanelja poganima. Polemizirajui u posljednjem poglavlju protiv gnostika, cilj mu je takoer ideju gnoze istrgnuti iz ruku heretika, te predstaviti kranstvo kao pravu gnozu, koja se sastoji u tome da prihvate pravu spoznaju koju objavljuje Rije, ime se shvaa jedinstvo spoznaje i ivota. 8.9 Ostali apologeti od kojih nema sauvanih dijela, kao i Kvadratus, Milcijad, Meliton Sardski43, Apolijan iz Hijerapolisa i Hermija.

43

Meliton Sardski - Ima sauvana jedna propovijed, ali ne i apologetski spisi 44

PATROLOGIJA

9. Odnos svijeta i Boga, poetak promiljanja dogme o boanstvu Isusovu i Presvetom Trojstvu
Ovo razdoblje je vrlo bitno jer koritenjem filozofskih kategorija jaz razdvajanje Boga i svijeta - postaje jasan. Za idove postoji mnogo vie neposrednosti u kontaktu svijeta i Boga, a kod drugih naroda, koji su koristili filozofske kategorije u promiljanju o Bogu stvara se jasna granica. Ako Boga promatramo kao onoga koji je. kako onda protumaiti nastanak svijeta? Aristotel je govorio o nepokrenutom pokretau, ali on je ostao negdje gore, ne mijeajui se s ovim svijetom. Teko je protumaiti postojanje svijeta iz Boje perspektive. Ako je Bog nepromjenjiv, stalan, onda je savren. I kako protumaiti da savreni Bog stvara svijet. Jer ako je sm Bog sveobuhvatan, kako moe stvarati, kako moe sebi jo neto dati? Neki filozofski sustavi to tumae na nain da je svijet lo, to je svojevrsni otpad, neka emanacija ili neto to nema veze s Bogom. Ali krani kao i idovi znaju da svijet nije nikakav pad nego stvorenje. A kako onda protumaiti tu granicu izmeu sveobuhvatnog nedodirljivog Boga i svijeta. Ako je Bog nepromjenjiv kako moe biti stvoritelj, jer ne smije se mijeati sa svijetom ako je nepromjenjiv, a svaka akcija je mijenjanje pa i akcija stvaranja. to se dogaa? Bog mora ostaviti mjesto koje je nedodirljivo, granica izmeu svijeta i njega mora biti jasna. U ovoj problematici stvara se nova teologija koja pokuava objasniti kako iz nedohvatljiva Bojeg svijeta protumaiti stvaranje i na svijet, materiju. Sredinji pojam i kategorija je Logos, koji pomiruje ova dva svijeta, boanski nedodirljivi, i stvoreni svijet. Logos je onaj koji premouje granicu. Pa svi apologeti poinju definirati i injenicu Logosa. Poinje velika spekulacija jer on postaje sredinji, posredniki pojam. Logos se objavljuje u svojoj dvostranosti (ratio i verbum). Kako iz nedodirljivoga Boga moemo protumaiti stvaranje svijeta? Na temelju svetopisamskih datosti i na temelju onoga to je filozofija rekla o Logosu koncipira se uloga Logosa. Filozofija kae da je Logos bio ureditelj svemira. Prvi princip se nikad ne mijea u stvaranje svijeta, on mora ostati nepromjenjiv. Filozofski Logos je ureditelj. Sveto Pismo nam kae da je taj Logos Boji Sin i da je Bog44 sam. Postoji Rije Boja koja je Bog. Iz ovog dvostrukog vida i znaenja Logosa apologeti uspijevaju razviti teologiju. Smjestili su Logos u Boga, Logos je Bog, on je imanentan u Bogu. To je bio velik korak da je Logos unutar Boga - boanski. Zahvaljujui filozofiji moe se rei da Logos izlazi iz Boga i ureuje svijet, a i da bude jo bolje to i Sveto Pismo potvruje45, i tako se tumai stvaranje a da Bog ostane nepromjenjiv. Imanentni Logos (preegzistentni Logos) je u Bogu, Bog izgovara Rije i to je Logos Proforikos, a time sebe ne mijenja. I ta Rije izlazi van iz njega i izvrava poslanje (stvaranje). U Logosu su kao i u ratiu, sva mudrost, sve ideje i zakonitosti stvaranja svijeta. Naukom o preegzistanciji Logosa spaava se Boja nepromjenjivost. Tako se u biti Logosa poima kao preegzistentnog i onog koji ima stvaralaku funkciju. Logos se potpuno ostvaruje, pokazuje, utjelovljuje u Kristu, Logos =Krist. Za filozofe Bog je bio apsolutno transcendentan i nedodirljiv.
44 45

U poetku bijae Rije i Rije bijae u Boga i Rije bijae Bog. (Iv 1, 1) Ona bijae u poetku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade nita. (Iv 1, 2-3) 45

PATROLOGIJA

Poimanje ljubavi je sredinje u kranstvu dok je za filozofe to nezamislivo. Za filozofe Bog je bio hladan i racionalno nedodirljiv, nisu mogli Boga shvatiti kao krani i zato nema odnosa izmeu Boga i svijeta. Poimaju ga panteistiki, tj. da je Bog sve ili potpuno odijeljenoga. Za idove je Bog bio Bog ljubavi i milosti, providonosni Bog. Apologete prihvaaju idovsko poimanje veui se s filozofskim kategorijama. Pojava Boga na apologetskoj razini se odraava i na etikoj. Justin kae ako vjerujemo u dobroga Boga, nije mogue da mi inimo zlo. Apologeti su se doivljavali kao oni koje je Bog poslao da spaavaju druge.

46

PATROLOGIJA

10. Gnosticizam
Postavljaju se egzistencijalna pitanja46 koja ukljuuju ne samo spoznaju ovjeka nego i boanstva. Gnostiki mislilac Teodor uz pitanje tko smo vee i to smo postali; odakle smo vee gdje sam bio i gdje sam pao; uz pitanje kamo idem dodaje od ega sam otkupljen i spaen; te dodaje jo dva pitanja to je raanje, a to preporoenje. Na ovakva egzistencijalna pitanja koja ukljuuju ne samo spoznaju ovjeka nego i boanstva, gnostici odgovaraju formulirajui tzv. gnostiki mit. Boanstvo da bismo razumjeli ovjeka odgovor na to pitanje se nalazi u Bogu. Za gnostike je boanstvo ogdoada (to je osam prvih eona; etiri para) i dodekada (to je novi niz od jo dvanaest parova 12x2 parova eona). Ogdoada, dekada i dodekada zajedno ine puninu (pleromu = 8+24). Prvi par je u brojevnom nizu izuzet i to je nespoznatljivi otac, a iz njega se sve razvija i on je punina i savrenstvo svih eona. Iz prvog eona izlaze tri para, a iz ta tri 12 eona (dodekada). Iz svakog idueg para proizlazi drugi par. Eon je openiti atribut, kojemu gnostici daju personificirano znaenje, a ne vremensko znaenje. Boanska punina se sastoji od 30 eona. Posljednji eon u nizu ima naziv Sofija. Kako se eoni ire dalje, njihova se snaga gubi, tj. depotencira. U prvom eonu postoji potpuna punina, a u ostalih se sve vie gubi. Trideseti eon vie ne proizvodi novi par. Sofiju, tj. 30 eon je uhvatila strast da upozna prvi par eona tj. nespoznatljivog Oca. Ona ini grijeh te dolazi do loma i ona se razbija, pa pada ispod boanske sfere. Ona proizvodi eonski abortus i on naknadno raa Demijurga koji stvara materiju.47 Svaku stvar su smatrali androgenom (muko i ensko). Broj 30 je takoer broj Kristovih godina. Demiurg osim materije proizvodi ljude i materijalni svijet. Svijet nema nita zajedniko s boanskim, nego je plod pada. Dijelovi Sofije (komadii razbijenoga boanstva) padaju i u svijet, a kako Demiurg radi svijet, ti komadii bivaju zarobljeni u materiju i ti su komadii od Demiurga ugraeni u neke ljude. Za gnostike ovjek ima tri kategorije: pneumatici (oni u kojih je ostala Sofijina iskra boanstva); psihici (u njima vlada animalni princip ivota), hilici (materijalni ljudi). Pneumatici imaju u sebi iskru boanstva i oni su sigurno spaeni. Ta iskra je u njima zapala i treba je probuditi. Psihici i hilici su nia razina. U psihicima postoji nia kategorija boanstva. Hilici su unaprijed odreeni za propast, dok su psihici po nekim sustavima mogli zadobiti mogunost spasenja. Tijelo dolazi od pada, a duhovno dolazi od komadia Sofije i ona se poslije smrti vraa u puninu.48 ovjek iz svijeta ne moe sam ii prema punini nego njemu dolazi iz plerome pomo. To je Isus koji silazi i budi zaspale ljude da bi im objavio gnozu i jo neke tajne, pomou kojih e se nakon smrti uspeti do boanstva, ali bez tijela. Krist silazi u ovjeka Isusa u trenutku krtenja na Jordanu. Do tog trenutka je nevidljiv. U trenutku muke Krist odlazi od Isusa i vraa se nakon uskrsnua te 40 dana nauava apostole i njima objavljuje tajne spoznaje koje se kasnije ire tajnim putem od gnostika do gnostika. On im tumai tko su, to su i odakle su pali. Krist nema stvarnu spasiteljski
46

Tko sam? Odakle sam? Kamo idem? to sam postao? Gdje sam pao? Od ega sam spaen? to je raanje? to je preporoenje? Ovo su temeljna filozofska pitanja koja je gnosticizam prefolmulirao, a koja nam pomau da se lake shvati bit njihovih ideja. 47 Gnostici eone smatraju kao muki i enski par. Sofija je razbila to jedinstvo i daljnje stvaranje eona 48 Materija e se unititi, spaava se samo duhovno i vraa se u pleromu-puninu 47

PATROLOGIJA

ulogu da bi spasio ovjeka smru na kriu, nego ponuditi tajno znanje kojim bi gnostici (pneumatici) mogli spoznati svoju pravu narav i spasiti se poslije smrti. Gnostici smatraju da tajnim znanjem spoznaju puninu. Sofija je dio eona koji nikada ne moe propasti, ona se samo razmrvila. Boanski razmrvljeni element eka da se vrati u pleromu pomou Krista koji mu na zemlji daje nauku. Ovaj nauk nosi etike konotacije neprihvatljive kranstvu, kao npr. da svi ljudi nisu jednaki; da nai ini ne znae nita jer su materijalni i nemaju odnosa prema boanstvu. Ako je netko pneumatik njegov moral i nemoral se ne odraavaju i nemaju utjecaja na njega jer su to djela materije, a ne boanskoga u njima. Dua je slobodna. Spasenje ne ovisi od ljudskih ina nego do tajnog znanja. Moral nije izravno utjecao na sudbinu i nije bio vaan za spasenje. Ako su npr. hilici bili najmoralniji, oni se nisu mogli nikako spasiti jer su unaprijed predodreeni za propast. Cjelokupno zlo je plod materije. U boanskom nema podjele dobra i zla. Sve to nije pneuma propada u svijetu. Demiurg ureuje svijet i on je Jahve tj. Bog Starog zavjeta i on je zloesti Bog u kategoriji loeg svijeta i kategoriji materijalnoga (ispod plerome). Gnostici Jahvi daju negativne karakteristike. Nekim osobama koje su u Starom zavjetu imale negativno znaenje, daju pozitivno npr. zmija (u Edenskom vrtu je dola Adamu i Evi objaviti tajno znanje, koje ovjek treba znati, a Bog nije elio da oni dou do tog znanja i zato kanjava ovjeka i zmiju). U drugoj epizodi starozavjetni Bog je odluio zatrti duhovni element na svijetu i potopiti ljude. Noa gradi korablju i tajno spaava pneumatike od unitenja. ovjek je za gnostike bio bie koje je otueno od pravoga bitka, koje se mora probuditi i upoznati pravu narav bia svjetla. Zlo dolazi iz injenice da je Demijurg nekompetentni Bog (nepravi bog) i on stvara svijet. Spasenje u ovom duhu ne dolazi po obraenju (kao to govore krani) nego po gnozi tajno znanje objavljeno samo nekima koji imaju duhovni element i oni se mogu spasiti.49 Otklanja ovjekovu etiku odgovornost i prebacuje je u svijet boanskog. Definicija gnosticizma: Gnosticizam je skup svjedoanstava karakteriziranih dualizmom koji ukljuuje unutar boanstva odreeni lom koji se dogodio u samim poecima. Iz ovoga loma je stvoren svijet kao djelo jednog nieg boga (zovu ga demiurg, bog SZ-a, Jahve), i dolo je do zarobljavanja palih komadia boanstva koji su se inkorporirali u neke ljude, te su stoga ti isti ljudi istobitni s boanstvom. Ponovni povratak ovih komadia boanstva u boanski svijet ostvaruje se posredstvom objave koju donosi nebeski objavitelj koji radi toga silazi u svijet.50 Gnostici su svoju nauku tumaili Starim zavjetom. Ovakva gnostika nauka nosi u sebi odreenje prema svijetu. Promatraju ga u vidu dualizma. Gnostik je onaj koji nje od svijeta, on je otuen, stranac u svijetu i on svijet nadilazi po onom to u sebi nosi. Kada svi pneumatici umru stvorit e se pleroma i eoni e se nastaviti i dalje iriti, zato su protiv braka i reprodukcije. Ono to ima u Svetom pismu je i za psihike ali oni nemaju pravu egzegezu ili hermeneutiku. Pravi nain je znanje koje je Isus prenio svojim uenicima nauavajui ih 40 dana nakon uskrsnua, ali o tom
49

Gnostici su protiv enidbe jer su smatrali da kada svi pneumatici umru Sofija e se vratiti u pneumu, te e se eoni moi dalje nastaviti iriti 50 Ova nauka ima u sebi odreenje prema svijetu u kljuu dualizma negativizma. Gnostik je otuen od svijeta, stranac koji nadilazi svijet tj. transcendira ga u onomu to nosi. 48

PATROLOGIJA

nauavanju nije nita zapisano u Svetom pismu.51 Koristili su pisma na sustavan nain, a od Evanelja koriste Petrovo, Tomino i Ivanovo. Moderna teoloka kritika gnosticizma Neki danas postavljaju pitanje da li Crkva ovisi o gnosticizmu ili obratno, odnosno tko je iz ega proiziao. Uoava se da ima gnostikih dokumenata koji nisu obojeni kranstvom i kranskom terminologijom i duhom. Postavljala se i teza da je gnosticizam stariji od kranstva te da je upravo kranstvo nastalo iz gnosticizma, te je kasnije je zahvaljujui Crkvenoj hijerarhiji dolo do odvajanja izmeu Crkve i gnosticizma. Crkva je navodno definirajui svoju nauku iskljuila gnosticizam iz kranskog ozraja. Moderna kritika prouavajui dokumente pronalazi samo mlae dokumente. Ovi gnostiki dokumenti u ozraju kranstva se pozivaju na Isusa Krista. Oni koji ne spominju Isusa Krista su nastali pod utjecajem idova i nisu imali utjecaja na kranstvo. Gnosticizam se razvio kao pokret u nekim kranskim krugovima koji su prihvatili kransku terminologiju i istone religije i stvorili su nauk u vrijeme kada jo nije bila definirana razlika izmeu pravovjerja i krivovjerja unutar kranske zajednice. Kao to se uoava gnostika tendencija da prerauju, tj. daju vlastita tumaenja knjiga Staroga zavjeta, to je samo dokaz da oni rade na ve postojeem materijalu, to nas navodi da se ponaaju isto i sa novozavjetnim spisima, te nikako nije prihvatljiva njihova istovremenost ili paralelnost Novom zavjetu. Ne moe biti realna teza o istovrijdenosti njihovih i kanonskih spisa, ve je oita njihova ovisnost o injenicama koje su ispriane u Novom zavjetu, koje onda oni reinterpretiraju na svoj nain. Takvo ponaanje nema veze s povijesnim injenicama koje su zapisane, a i njihova teologija nije povijest spasenje kroz koju je Bog djelovao rijeima i djelima, ve vie mitsko uvoenje u istinu, sustav u kojem nije neophodno utvrditi povijesne injenice.

51

Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je iv, etrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Bojem (Usp. Dj. 1, 3). 49

PATROLOGIJA

11. Marcionizam
Marcionizam nosi ime po utemeljitelju sljedbe Marcionu, za kojega se zna da je roen u Pontu (u Sinopi), te da ga je vlastiti otac (vjerojatno biskup) izopio iz Crkve. Jedno vrijeme je bio lan rimske zajednice kojoj daruje svoja dobra, ali je 144. godine iskljuen i iz nje, a sve mu biva vraeno. Osniva potom vlastitu Crkvu, a umire oko 160. godine. Nije se sauvalo nijedno njegovo djelo, ali o njemu znamo iz spisa kranskih autora. Marcion nije htio biti utemeljitelj neke nove crkve, novotar ili revolucionar, pa niti prorok, nego je htio propovijedati izvornu istu Isusovu poruku, uvjeren kako ju je Crkva njegova vremena iskrivila. Bit Isusove poruke, po njemu, sadrana je u otkupljenju ovjeka koje je izvreno iskljuivo po milosru Bojemu u Kristu Isusu. Doavi do ovog uvjerenja Marcion potom ita SZ drugim oima, drei kako je starozavjetni Bog moni Sudac, pravedan, ali takoer kolerian, okrutan, prevrtljiv, bijedan. Kao takav ne moe biti Otac Isusa Krista koji je iskljuivo dobrohotan, to je dokazao aljui svoga Sina. Novozavjetni se objavio u Evanelju, starozavjetni u Zakonu; prvi je Spasitelj, drugi je Sudac; prvi je dobroduan, drugi je pravedan (po sebi nije zao); prvi objavljuje svoju bit aljui svoga Sina, drugi stvarajui ovaj propadljivi svijet. Posebna razlika se uoava u njihovu odnosu prema ovjeku. Starozavjetni Bog, Stvoritelj, stvara ovjeka na svoju sliku i priliku, istobitnim sebi, pa ipak mu doputa da sagrijei nepotivajui Zakon i da padne u smrt. Novozavjetni Bog naprotiv, premda nije imao nikakvu obvezu prema ljudima, koji su bia onog drugog Boga, smilovao se i poslao Krista da navijesti oprotenje grijeha. Tko uzvjeruje oslobaa se lanaca mrskoga legalizma, ulazi u novi ivot, osloboen straha, iz kojeg se, zadivljen Bojom ljubavlju i dobrotom, raa spontano novi moral. Etika marcionizma obiljeena je rigidnom askezom (dobrovoljnim odricanjem od materije, sastavnice ovoga svijeta, i njezinih napasti), uzdravanjem od enidbe i raanja (da se sprijei nastavljanje paloga svijeta). Kristovo djelo se sastoji u navjetaju oprotenja i ljubavi Boje, a da bi to izvrio dovoljno mu je samo prividno tijelo. Orunici Boga Stvoritelja ga ne prepoznaju, nego ga hvataju, mue, razapinju i ubijaju, ime mu daju prigodu da sie nad pakao i da dolje navijesti svoju poruku. Oni koji uzvjeruju jednog e dana duom uskrsnuti, tvrdi Marcion, iz ega se zakljuuje da nije vjerovao u uskrsnue tijela (posljedica dualizma). Posljedica ovakvog razlikovanja izmeu Boga Staroga zavjeta i Boga Isusa Krista, bila je odbacivanje knjiga Staroga zavjeta Nije bio gnostik jer ne prihvaa njihovo nauavanje. Ne prihvaa nikakav kompromis sa idovima. Krani su uvijek u svojim raspravama s judeokranima govorili da nije dovoljan samo Zakon nego je potrebna i milost Boja. U II. stoljeu mnogi su eljeli biti "Pavlovskiji" od Pavla i "kranskiji" od krana pa su milost Boju na to radikalniji nain nastojali naglasiti. Marcion je odluio kompletirati knjige koje je smatrao od Boga danima. Stari zavjet po njemu treba izbrisati. Od Novog zavjeta treba prihvatiti Luku i apostola Pavla, jer je to autentino kranstvo. Marcion ne prihvaa sve Pavlove poslanice tj.
50

PATROLOGIJA

stvara vlastiti kanon. Tako prihvaa slijedee Pavlove poslanice: Rimljanima, Korinanima, Galaanima, Efeanima, Solunjanima, Filomenu, odbija poslanice Timoteju i Titu. Ostale dijelove Novog zavjeta je takoer odbacio, kao i dijelove Lukinog evanelja. Marcion kae da je njegovo poslanje propovijedati iskonsku Kristovu poruku. Ona se ne moe pronai u Starom zavjetu jer Isusa tamo nema. Marcion uzima samo najradikalnije dijelove Novog zavjeta a ostale odbacuje iz razloga to je mislio kako su bili pomijeani idovskom naukom i dolo je do podmetanja koje su inili judaizanti. Nije se elio postaviti za proroka nego doi do isto Kristove nauke, a te iskonske nauke nema u SZ-u. Novozavjetni spisi bili su kontaminirani idovskom naukom i nisu se uspjeli sauvati u kranskoj istoi. U Lukinom evanelju pronalazi autentinost i jasnou. Drugi, milosrdni Bog je po Isusu Kristu navijestio oprotenje grijeha. Prvi Bog je Bog stvoritelj. On je stvorio ovjeka ali je tako zao da je dopustio ovjeku da padne u zlo i grijeh i da propadne. Dopustio je da bude rtva smrti i da u nju padne, da ne slua zakon i izgubi samoga sebe. Drugi Bog je dobar i nema veze s ovjekom to se tie stvaranja. Kada je vidio da je ovjek pao on alje svoga Sina da spasi ovjeka (i taj Bog nije otkupitelj u pravom smislu rijei, nego navjestitelj spasenja), iako to nije bio duan uiniti. Isusova uloga je bila navijestiti oprotenje grijeha. On nije Krist koji spaava ovjeka svojom mukom smru i uskrsnuem. On se nije utjelovio. On je objavio dobrog Boga i nije govorio jezikom Starog zavjeta. Uzeo je samo izvanjski izgled i prividno tijelo. Poruka Isusa Krista je sadrana u rijei, a ne u djelu. Iz ovoga izlaze Marcionove etike posljedice koje su se formulirale u rigoroznom asketizmu i bjeanju od svijeta drei da je evaneoska poruka vana i prisutna. Nijee vrijednost braka i raanja, da bi ljudi to prije umrli i spasili se pred Gospodinom.

51

PATROLOGIJA

12. Pravilo vjere


Nakon pojave krivovjernih nauka postavlja se pitanje tko je u pravu? Gnostici su sustavno razradili gnostiki nauk, i prvi su sustavno razvili teologiju, pa se postavljalo i pitanje autentinosti. Dogaalo se da su se kranski vjernici negativno odnosili prema znanju odnosno prema filozofiji, jer su smatrali da je vano samo vjerovati. Postavljalo se pitanje kako raspravljati s gnosticima koji su bili vrsni u dijalektici. Apologeti su traili mjesto susreta s filozofijom i grkom kulturom. Kranski pisci koji brane Crkvu od hereza nisu traili zajedniki jezik s njima jer se moglo dogoditi da bi gnostici bili mnogo sposobniji u dijalektici od krana. Autentinost se temeljila na tome koliko je neki nauk u skladu s naukom apostolskim. I gnostici su se pred kranima branili da imaju nauk apostolski i tajnu tradiciju preko kojeg dolazi njihova autentinost. Dakle, autentinost i apostolicitet nisu bili dovoljni. Kranski su se pisci pozivali na "regula fidei" pravilo vjere na kojemu se temelji svaki govor o apostolstvu i autentinosti, a to je saetak onoga to je Isus uinio i objavio. Samo ono to je s tim u skladu moe se pozvati kao autentino. Istina ne ovisi o sposobnosti govornitva nego na pravilu vjere. Ovo je dakle saetak kranske vjere i dovodi se u izravnu vezu s apostolima a koristi se u provjeri da li je u skladu s kranskom tradicijom. Postalo je pravilo istine i svake teoloke spekulacije. Pravilo vjere je temelj svega i ne moe se dalje ispitivati i provjeravati. Kada kranski pisci komentiraju heretike i njihovo nauavanje iskljuivo se pozivaju na pravilo vjere i postaje temeljni kriterij razluivanja. U hijerarhiji su se pozivali na apostolsko naslijee, putem pravila vjere, sve to nije u skladu treba odbaciti. Uz to to se formirao kanon pod utjecajem Marcionovog kanona, dolazi do pravila vjere. U pravu je onaj koji ima pravo na koritenje pisma i tko temelji svoju vjeru na pravilu vjere. U ovom razdoblju se fiksiraju temelji onoga to je pravovjerno. Pravilo vjere ima apsolutni prioritet prije Pisma i formiranja tradicije. Uspostavljajui ovaj temelj moe se polako graditi teologija u pozitivnom smislu rijei. Ako se izlazi iz okvira pravila vjere javlja se hereza.

52

PATROLOGIJA

13. Irenej Lionski


Presudna karika da se pobijede gnostike zablude. Roen je izmeu 135. i 140. godine u Maloj Aziji, u Smirni. Kao dijete sluao je Polikarpa i druge sveenike koji su bili uenici apostola. Ne zna se kad se iz Male Azije preselio u Galiju, ali postoji vijest da je godine 177. bio lan sveenikog zbora Lionske crkve. Kao gorljivi svjedok Kristova saveza te iste godine bio je poslan u Rim papi Eleuteriju sveenik da posreduje u nekim pitanjima zbog montanizma. U meuvremenu je u Lyonu car Marko Aurelije izvrio progon u kojem je muenikom smru umor biskup Pontin. Vrativi se u Galiju biva izabran za biskupa te svoj ivot potpuno posveuje apostolskom sluenju u tri smjera: a) irenju kranstva u Galiji b) propovijedanjem i spisima suprotstaviti se gnosticizmu c) rijeiti pitanje slavljenja Uskrsa s papom Viktorom I. s ciljem da uspostavi mir i zajednitvo izmeu njega i maloazijskih biskupa. 52 Papi koji je prijetio izopenjem biskupima Azije, Irenej je napisao jedno dugo pismo u ime Crkve u Galiji, pozivajui ga na blagost i razumijevanje, te da ne izopcuje cijele Crkve Boje radi toga to su vjerne svojoj staroj predaji. Svoj ivot i djelovanje zavrio je oko 202-203. godine kao muenik. Djela Napisao je djelo "Protiv hereza" (Adversus haereses, u pet knjiga). Sastoji se od dva dijela, otkrivanje i pobijanja gnoze: Detectio falsae agnitionis (1. knjiga) i eversio falsae cognitionis (2-5. knjiga). U prvom dijelu Irenej govori o gnosticima, napose o valentinovcima, o gnostikim sistemima i kolama. Drugom knjigom zapoinje pobijanje gnoze koritenjem dijalektike i dokaza iz razuma dokazujui apsurdnost gnostikih postavki i ispraznost njihove argumentacije. U treoj knjizi u sreditu je Predaja na temelju koje Irenej dokazuje da je pravilo vjere (regula fidei) dio apostolskog nauka, sauvana nepromijenjena u Crkvi po apostolskom naslijeu biskupa glavnih biskupskih sjedita. Apostolski nauk sadran u pravilu vjere je u suprotnosti s gnostikim naukom. U etvrtoj knjizi Irenej crpi svoj nauk iz Gospodinovih rijei, ukljuujui i Stari zavjet u opseg Isuova nauka, jer se je Rije oduvijek izraavala po svetim piscima. Tako Lionski biskup potvruje jedinstvo izvora dvaju Zavjeta, to su nijekali marcioniti i gnostici. U petoj knjizi takoer donosi argumente iz Novog zavjeta, a pie takoer o posljednjim stvarima iz ega se vidi da pristaje uz milenaristike ideje. Ovo je djelo od iznimnog znaenje za teologiju jer uspostavlja principe o doktrinalnom auktoritetu Crkve, na poseban nain one najvee i najstarije i svima poznte, koju su u Rimu utemeljili i uspostavili slavni apostoli Petar i Pavao (AH 3,3,2). Njegovo drugo djelo je "Dokaz apostolskog navjetaja" (Demonstratio praedicationis apostolicae), napisano prijatelju Marcijanu. Radi se o jednoj vrsti katehetskog saetka glavnih istina vjere (dogmatska kateheza) kojemu je cilj
52

Maloazijski su krani, pozivajui se na tradiciju sv. Ivana apostola slavili Uskrs, 14 nisana. Na Nicejskom saboru 325. godine je odlueno da se Uskrs slavi u prvu nedjelju nakon proljetnog utapa. 53

PATROLOGIJA

izgradnja vjernika, zbog ega je odsutno polemiziranje.53 Razmatrajui sadraje vjere (Presveto Trojstvo, stvaranje, pad ovjeka, utjelovljenje Rijei i otkupljenje), te dokazujui istinu kranske objave pozivajui se na proroanstva Staroga zavjeta zahvaljujui kojima Spasitelja predstavlja kao Sina Davidova i obeanog Mesiju, Irenej poziva itatelje da na dosljedan nain ive svoju vjeru uvajui se hereza i njihova bezbotva. Teologija Sredite Irinejeva teolokog nauka, sustava i ivotne preokupacije su soterioloka pitanja. ovjek je u sredini njegova razmiljanja, i on ga promatra pod soteriolokim vidom. Cilj mu je otkriti i razraditi pitanje ljudskog spasenja. Zanima ga zato se ovjek spaava? Pita se tko je ovjek?54 Valentin je tvrdio da je ovjek (homo) spiritus, a Origen da je anima. Za njega je ovjek je caro (tijelo ni duh, ni dua). Pravi ovjek je ovjek u tijelu. Irenej se dakle suprotstavlja svima onima koji kau da se nee spasiti tijelo jer je ono materijalni element. On vidi ovjeka kao duu i tijelo, tako da ne nijee spasenje due. Gnostici su govorili da je duhovni ovjek kao takav slika i prilika Prvoroenca. to se tie vidljive komponente gnostici tvrde da ga je komponirao Demiurg. Razbijaju ovjeka na dva djela. Jedan element dolazi od Boga (pleroma), a drugi element je od Demiurga (i taj nema nikakve veze sa Bogom i boanskim). Irenej kae da stvorenje ovjeka pripisuje samo i iskljuivo Bogu. ovjek je (ak i ukoliko ima vie elemenata) jedno i jedinstveno bie. Nije sloen na prisilan nain, nego napravljen na sliku i priliku Boju. Bog koji je sastavio ovjeka je Demiurg, ali taj Demiurg je Bog Stvoritelj (demiurg je samo pojam stvoritelja). Taj Stvoritelj je Bog u kojega vjerujemo. Taj Bog stvara ovjeka na svoju sliku, svojim rukama. Te ruke Boje su Sin i Duh. ovjek je homo caro tj. ovjek koji je tijelo. On ne kae da je ovjek po dui slika Boja, nego po tijelu. Po injenici da ovjek ima duu on je prilika. ovjek je po tijelu slika Sina, a po dui prilika Duha Svetoga. Duh mu je udahnut. Prvo je zamijeano tijelo ovjeka, a kasnije mu Bog udahnjuje Duh (poziva se na knjigu Postanka). Irenej kae da se Boja ekonomija spasenja koja se dogodila u Kristu oitovala u stvaranju ovjeka. Bog kada stvara ovjeka stvara ga u tijelu kojega e uzeti i Krist. Krist je supstancijalna slika Boja, a ovjek je stvoren po uzoru na Isusa Krista koji je slika. Ljudsko tijelo je boanska datost. Mi smo u stvaranju stvoreni na sliku Boju, a slika Boja je Krist. Isus nije samo pneuma, On ima i tijelo. I zato smo mi stvoreni na sliku Boju, jer je Bog odredio u vjenosti za sebe imati tijelo. Krist je budui, drugi Adam. Adam je stvaran na njegovu sliku, a ne Isus na sliku Adamovu. Irenej na spoju izmeu Boga i materije promatra ovjeka kao sponu (spona izmeu vidljivog i nevidljivog svijeta). Istinska spona izmeu Boga i materije je Isus Krist jer je sam preuzeo tijelo (postao caro). U Isusu je istodobno boanska snaga i materija. Na ovaj nain dolazi do komunikacije izmeu Boga i materije. Boji Jedinoroenac je pristao utjeloviti se i tako postati istobitan s Adamom. Isus ima
53

Ve prije je reeno da kranski pisci ne ulaze u raspravu s hereticima na podruju teologije nego samo iznose kerigmatski sadraj. Gnostici su bili prvi koji su imali razraenu teologiju. 54 Gnostici su govorili da je ovjek samo pneuma (duhovno) i samo to jer je tijelo (materija) propadljiva. Origen kae kako je ovjek anima (dua). Ona je primarni element u ovjeku jer je slina Bogu 54

PATROLOGIJA

ulogu posrednika izmeu onoga to je bilo nedodirljivo, izmeu Boga i materije. Irenej u Isusu Kristu spaja dva otajstva (spasenja ljudskog roda) : utjelovljenje tj. dolazak meu ljude i proslava tj. muka i smrt na kriu. Ni jedno otajstvo se nje moglo dogoditi bez tijela. Krist je proslavljen po tijelu. Ve u stvaranju Adama se oituju ova dva otajstva. Adam je kronoloki prije Isusa, ali nije prije Isusa u oima Bojeg predodreenja. Bog je predvidio da e ovjek pasti i pogrijeiti, ali nije ovjeka odveo u propast. Bog je svojom aktivnom voljom predodredio Krista za spasenje. Bog aktivno djeluje ne da nekoga upropasti, nego da ga spasi. Adam je jednako udaljen od Boga i od svijeta, od Boje besmrtnosti i materijalne propadljivosti (stavljen je u raj). ovjek je stvoren na poseban nain, ak na nain dostojansveniji od anela (oni su samo duhovna bia - spiritus). Bog anele nije stvorio rukama nego ovjeka. Tu nalazimo dostojanstvo ovjeka (to ga je Bog stvorio svojim rukama). Bog Adama stavlja u raj. Po sebi Adam je smrtan ali mu Bog daje nadnaravne darove tj. da bude besmrtan, kako bi osjetio Boju blizinu i da ga Bog gleda. I te mimonaravne darove (boju blizinu i besmrtnost je izgubio kad je pogrijeio). Budui da je Adam stvaran na sliku Isusovu Irenej tvrdi da bi se Krist kao ovjek takoer pojavio na zemlji i da ovjek nije sagrijeio s tim da ne bi podnio muku jer ovjek nije sagrijeio. Krist bi se u svakom sluaju utjelovio bez obzira da li je ovjek pao ili ne. Da nije sagrijeio Adam bi ekao Isusa tj. Onoga na iju je sliku stvoren. Unato ovjekovom grijehu Bog pokazuje koliko je velik i milosrdan. Po Bojem zahvatu svi e mu doi . Bog toliko ljubi ovjeka da mu nije bio problem preuzeti tijelo, a ne samo duu. ovjek se ne moe sam od sebe spasiti spontanim prijelazom i sjedinjenjem s boanskom puninom, nego zato to se Krist utjelovio i proslavio. Sve se odnosi na ekonomiju spasenja koju je Bog zapoeo i samo zahvaljujui Bojem djelovanju ovjek moe postati ono to jest. Spasenje podrazumijeva gledanje Boga licem u lice. Spasenje se postie jer je Boje djelovanje bilo efikasno i povelo ovjeka do punine. Zato naglaava da nije bilo dovoljno da se Krist samo pojavi i utjelovi na zemlji, nego da u svome tijelu podnese proslavu (na kriu) kako bi spasio ovjeka. Krist je homo verus, sve je po njemu i za njega stvoreno. Istoni grijeh gnostici nisu promatrali kao pad ovjeka, nego pad koji se dogaa kao pad eona u boanskoj sferi. Irenej tumai Istoni grijeh tako to ga objanjava da je ovjek pao (dao se zavesti), jer ga je zaveo lukavi zavodnik. Bog reagira tako to je ovjeka istjerao iz raja i blaenstva. Bog reagira tako da proklinje sotonu i ovjeku obeava novu pobjedu. Irenej istoni grijeh tumai na tri naina: 1. Grijeh pred Bogom - pobuna protiv Boje volje. ovjek se iz nezahvalnosti prema Bogu podloio volji neprijateljevoj. Olakavajua okolnost za ovjeka je ta da je to uinio iz neiskustva. Ta se kazna vie ne moe povui i Bog kanjava privremeno ovjeka. Bog je onaj koji je dobar i zato mu onemoguuje ostanak u grijehu. 2. Odnos prema neprijatelju neprijatelj je avao i njegova pobjeda je bila nepravedna jer je utemeljio pobjedu na lai i varkama. Taj avao je zarobio
55

PATROLOGIJA

Boje stvorenje, a to nije se smjelo dogoditi jer nije na njega imao nikakvo pravo. I zato Bog unitava smrt kako bi oslobodio svoje stvorenje. 3. Istoni grijeh je grijeh naravi. Ljudska narav je caro i ne grijei osoba nego caro. Po grijehu naravi cijeli ljudski rod se udaljio od Boga. To nije osobni grijeh nego grijeh naravi. Posljedica grijeha je smrt tijela (mors carnis), premda je ovjek bio izuzet od smrti dok je bio u raju. Bog mu je dao nadnaravni dar da ivi bez smrti. Nakon Adama cijeli ljudski rod je u suanjstvu grijeha. Kao to je Adamovo tijelo pogrijeilo tako e ga Isusovo tijelo spasiti. O proslavljenom tijelu ne govorimo kao o nunom nainu spasenja. Bog je mogao izabrati druge putove ali je izabrao najjednostavniji, i na taj nain opet pokazuje ljubav prema tijelu. Lako bi bilo zamisliti da Bog doe kao duh, a zadivljujue ja to da dolazi u tijelu. On dolazi u tijelu i spaava palog ovjeka koji je sagrijeio u tijelu. U tijelu e se dogoditi konani trijumf, tj. pobijedit e sadanju patnju tijela. On je bio teolog koji ve u svoje vrijeme nauava primat rimske Crkve koja uva tradiciju svih Crkava.

56

PATROLOGIJA

14. Aleksandrijska kola


Da bi se moglo govoriti o kranskim kolama u starini, potrebno je shvatiti kakav je uope bio sustav kolstva u doba Antike. Naime, kad se govori o koli treba dobro razlikovati radi li se o koli kao mjestu pouavanja, ili pak o koli u prenesenom smislu, a odnosi se na ope miljenje ili stav glede nekog nauka. Osnove kolske pouke (ludus litterarius) su se davale djeci ve od 6. ili 7. godine ivota, a odnosile su se na elemente pisanja, itanja i raunanja, to je trajalo do 10. ili ak 12. godine. Pouke je davao redovito kuni uitelj ili u osnovnim kolama litterator/ludi magister (grammates). Nakon toga je slijedila pouka koju je davao grammaticus, a trajala je do 18. godine, pouavajui prvu od sedam slobodnih znanosti (7 artes liberales), a to je gramatika, tj. osnove jezika na temelju najpoznatijih knjievnih djela starine (Homer, Virgilije). Nakon toga je na scenu stupao rhetor koji bi pouavao u drugih est disciplina: dijalektika, retorika, aritmetika, muzika, geometrija i astronomija. Sve do ove toke osnove kolstva su bile zajednike svim uenim osobama. U antiko vrijeme nije postojala nijedna kranska kola koja bi imala vlastite osnove obrazovanja izvan ovog programa. Ujednaena knjievna pouka predstavljala je temelj svim zvanjima koja su pretpostavljala izvrsno vladanje jezikom (odvjetnici, govornici, politiari). Iznad ovog temeljnog obrazovanja dolazila je visoka kola misli i razumijevanja svijeta filozofija, u emu onda ovaj pojam kola poinje uzimati i jedan drugi smisao. Moglo se tako sluati predavanja nekog filozofa, ili pak, bez sluanja predavanja, prihvatiti odreenu filozofsku struju. Pored ovih slubenih kola, ve od polovice 2. stoljea, postojali su slobodni uitelji i kranski filozofi (npr. Justin), koji su slijedei primjer profanih kola okupljali kranske uenike da bi razmiljali o znaenju i o dogaanjima svijeta i ivota, ali i s nakanom da bi obratili one koji nisu bili krani, a ojaali vjeru onih koji su ve prigrili kranstvo. Jer jedna racionalna religija kao to je bila kranstvo, za ljude u starini je, naelno, predstavljala i filozofiju, to jest misaoni sistem koristan da se pomou njega tumai svijet i predloi sustav moralnih normi. U kranskom ozraju, ve tijekom 2. stoljea, u nekim veim centrima, gdje se moglo raunati na koritenje biblioteka, razvile su se biskupske kole za uvoenje katekumena u osnove kranske vjere. Redovito su ih organizrali kranski uitelji bez nekog posebnog ovlatenja mjerodavne crkvene vlasti. Najpoznatija i najutjecajnija kranska kola bila je Aleksandrijska u kojoj su djelovali Panten, Klement Aleksandrijski i Origen u razdoblju od 180. do 231. godine. Nakon to je Origen prekinuo odnose sa svojim biskupom u Aleksandriji, nastavio je svoju kolsku aktivnost u Cezareji (Palestina) koja je u 4. stoljeu bila poznata po svojoj veliini i utjecaju. Pantenu i Klementu treba biti zahvalni za inicijativu da ponude pouku kranske kulture na veoj razini ili niz predavanja o razliitim argumentima, bilo da s ciljem da predstave kransku vjeru, bilo da naznae njezin odnos s poganskom kulturom, bilo da produbljuju datosti vjere. Njihov osnovni cilj je bio suprotstaviti se gnosticima i preoteti im kulturoloku prevlast u oima uenih krana. Premda se filozofiju gledalo s dozom podozrenja, ipak su je drali
57

PATROLOGIJA

nezamjenjivim propedeutskim sredstvom za pristup studiju Svetoga pisma, ponajprije jer je nudila razumijevanje temeljnih pojmove, te izvoenje hermenutskih i dokaznih postupaka, to je bilo temeljno za razvoj egzegeze i kranske teologije. Vrlo je vjerojatno da su se Panten i Kelement zadovoljili davanjem privatne pouke, a da je tek s Origenom Didaskaleion, aleksandrijska katehetska kola, imao potporu i nadzor mjesnih crkvenih vlasti. Vjerojatno je tek s Origenom i postao kola u pravom smislu rijei oko 220. godine kad on povjerava pouku katekumena svom suradniku Herakli, dok sebi ostavlja pouku na vioj razini. Uz katekizam pouavalo se gramatiku i filozofiju, a, za naprednije, drala su se predavanja iz teologije i biblijske egzegeze. Aleksandrijska kola, via kola za pouku katekumena, prerasla je u kolu teolokih znanosti i biblijske egzegeze, tako da je postala prvo teoloko sveuilite kranske starine. Odlika ove kole je da je primjenjivala racionalnu filozofsku metodu za razumijevanje objavljenih istina, a filoloku, koja su obiavali koristiti poganski i idovski autori, na tumaenje Svetoga pisma. Stvaranjem teoloke znanosti crkvena knjievnost nije vie bila jednostavno sredstvo obrane protiv izvanjskog neprijatelja, kao u sluaju apologeta, ve postaje sredstva miroljubivog intelektualnog prodora i osvajanja unutar Crkve. Filozfski sistem koji je vrio najvie utjecaja na ovu kolu je nedvojbeno platonizam, to je imalo i svoje posljedice na teologiju (nekad pretjerano jak naglasak na Boju trascendenciju) i na biblijsku egezegezu (alegorija). to se tie Antiohijske kole ona u svojoj poetnoj fazi (oko 260. god.) nije bila ustanova, nego teoloka misao koja se pozivala na Lucijana iz Antiohije, a kolu u pravom smislu rijei e osnovati i voditi Diodor iz Tarza. Pripadnici Antiohijske kole su pridavali vei naglasak, u tumaenju Svetoga pisam, knjievno-povijesnom znaenju (ali ne iskljuivo), dok su se aleksandrinci posveivali vie prouavanju alegorijskog, moralnog i anagokog smisla Pisma trudei se otkriti u njemu onaj dublji, skriveni smisao. 14.1 Panten - o njemu govore Euzebije Cezarejski i Klement Aleksandrijski. Bio je prvi uitelj Aleksandrijske katehetske kole. Od njega nije sauvano spisa. On je stoiki filozof obraen na kranstvo. Roen je u junoj Italiji. Kad se obratio javljala mu se misionarska svijest i elja da ode do Indije. Godine 180. se nastanio u Aleksandriji i tu mu povjeravaju katehetsku kolu. To je bio znak da su krani eljeli svoj nauk sustavno prenositi. Krani su morali na institucionalan nain formirati svoj nauk. U svakoj Crkvi se pouavalo vjeru, a oni koji su eljeli prigrliti vjeru trebali su proi kateheze. Aleksandrija je bila razvijena kao i ostale tadanje filozofske kole, pa ak i na veoj razini. I filozofske i idovske struje koje su bile snane imale su u Aleksandriji svoje kole. Katehetska kola nije ostala samo na katehetskoj razini nego je s Origenom dobila otvoreni karakter i profilira se na znanstvenoj razini. Koncem 3. stoljea se u kranstvu formiraju i druge kole koje su imale tradiciju. Panten umire oko 200 godine. Novost ovakve pouke je u tome to su je davali vjernici laici sa filozofskom izobrazbom (proli su i poganske kole). Naslijedio ga je Klement.
58

PATROLOGIJA

14.2 Klement Aleksandrijski - roen je 150. godine u Ateni. Dolazi iz poganske obitelji, nema podataka kada se obratio na kranstvo. Kao mladi elio je stei filozofsku izobrazbu. Putovao je po junoj Italiji, Siriji i Palestini, gdje su bili tadanji uitelji i kole filozofije. Doavi do Palestine uo je za Pantena i za kransku kolu, pa odlazi u Aleksandriju i slua njegova predavanja. Bio je oduevljen onim to je uo. Aleksandrijska kola je imala pravo javnosti, tj. mogli su sluati i oni koji nisu bili krani. No uvoenje vjernika u sakramente kranske inicijacije nije bilo otvoreno za javnost i to je bilo samo za one koji su eljeli prijei na kranstvo. Klement postaje uenik i suradnik Pantena u voenju kole. Nakon Pantenove smrti od 200. godine postaje uitelj kole. Godine 202. i 203. rimski car Septinije Sever poinje proganjati krane. Klement bjei iz Aleksandrije u Malu Aziju kod uenika Aleksandra i vie se ne vraa. Umire 215. godine. Po onomu to je napisao smatra se pionirom kranske (crkvene) znanosti. Poznavao je arheologiju, filozofiju, poeziju i knjievnost. Napisao je trilogiju: Protreptik, Pedagog, Stromati. U djelu Quis dives salvetur Klement pie o tome da li se moe bogata spasiti i kae kako bogatstvo ne udaljava ovjeka od Kraljevstva Bojega. Cilj kranstva nije odrei se svega. Imati imanje nije negativno jer moe pomoi drugima. Negativno je ako ovjek ivi samo za novac i ako ne vidi ljude oko sebe,55 tj. loe koritenje bogatstva udaljava iz Kraljevstva Bojega. 14.2.1 Protreptik - je poticajni govor kojega upravlja Grcima. eli ih uvjeriti da odbace klanjanje svojim bogovima, nedostojnost i nedostatnost poganske vjere, te da se obrate na kranstvo, i prime istinski Logos koji je najavljen po prorocima i koji se utjelovio. Klement u ovom djelu navodi i dokaze poganskih pisaca i filozofa o monoteizmu kako bi im dokazao da su i oni vjerovali u jednog Boga. Djelo je apologetskog karaktera ali se ne opaa da Klement brani kranstvo od napada i optubi.56 Ovo nije obrana, nego poziv Grcima na obraenje. On navijeta, a argumenti koje koristi o povrnosti njihova obreda su filozofi (govori da je grka mitologija tako slaba te da je glupo u to vjerovati). Govori da je Stari zavjet stariji od poganskih filozofa. Uz ovu polemiku notu navodi ulogu Logosa kao odgojitelja. U svojem djelu Klement navijeta ulogu Logosa koju ima kroz povijest ljudi i ta uloga nije ograniena samo na idovski narod. Ljudski rod je proet odgojiteljskim djelovanjem Logosa. Vrhunac Logosa je u boanskoj objavi koja se dogodila po Svetom Pismu. 14.2.2 Pedagog - djelo je nastavak prethodnoga. Sloeno je u tri knjige. Logos naziva odgojiteljem ili pedagogom. Klement pie ovo djelo pretpostavljajui da su neki od Grka kojima je pisao u prethodnom djelu prigrlili kransku vjeru. Logos je odgojitelj tj. pedagog koji obraenika ui kako upraviti svoj vlastiti ivot. Klement imajui pred sobom ulogu pedagoga u Grkoj i ulogu gnostikog Krista kae - cilj pedagoga nije samo da nekoga poui intelektualnim istinama, nego uiniti duu boljom tj. uputiti ovjeka u krepostan ivot. Istinski pedagog je Krist. Krani su prihvatili Platonovsko-aristotelovsku podjelu ovjeka na duu i tijelo, gdje je dua
55 56

Najvei grenik se moe spasiti, ako shvati da je pogrijeio i izvri kajanje i pokoru za grijehe Apologeti imaju primarnu ulogu braniti kranstvo od kleveta, i poganskih ogovaranja 59

PATROLOGIJA

glavni element. Gnostici su se oslanjali samo na mit i mijeali su teologiju i filozofiju bez nekoga reda. Tako su ih krani mogli pobijati na razumskoj (filozofskoj) razini ovjek ima duu i tijelo. Dua ima sposobnost racionalnog promiljanja a to je nous. Kasnije se naglaavalo da nous ovjek nema sam po sebi nego mu je udahnut. Po racionalnosti Bog je slian ovjeku jer mu je udahnuo duu. Sama injenica razuma je poziv da s ovjek odredi prema Bogu. ovjeka se ne moe tumaiti samo po tjelesnoj razini nego i po Bojoj prisutnosti u njemu dok mu je Bog udahnuo u duu i po tome ovjek je vii od ivotinje. Duh razuma mu je od Boga udahnut. 57 Razumska dua nas upuuje prema Bogu, i kada otkrijemo da nam je on daje to nas otvara prema transcendenciji, i ne moemo se uputiti samo u granice imanentnog. Ukoliko se to odbije ini se abusus tj. da mi nous stavljamo ispod animalne psihe. Isusov cilj je poboljati kvalitetu due. Pedagog je ovjek koji odgaja djecu, a djeca smo svi mi krani koji rastemo u vjeri (opreka gnosticizmu i njihovim trima kategorijama). Biti dijete se mjeri prema naem odnosu koji stvaramo prema Ocu.58 Krani kao djeca ne mjere se u odnosu na intelektualnu sposobnost. Logos (Boja Rije) je Isus Krist i on je istinski pedagog koji odgaja djecu i podie ih. Ima i druga ljepota u ljudi, a to je ljubav, a ne samo intelektualna spoznaja. Pedagog (Logos) je onaj koji svoju djecu poziva na ljubav za razliku od onoga to su inili gnostici kad su pozivali na znanje. U druga dva dijela knjige (2. i 3. knjiga) Klement iznosi razna pravila za ponaanje u raznim podrujima ivota. Djelo poziva vjernika da se ne podlijee privlanosti svjetovnoga, u svakoj prilici za razliku od gnostika moraju imati kodeks moralnoga ponaanja. Klement ne trai od krana da se radikalno odreknu svakog kontakta s kulturom i svijetom onoga vremena. On naglaava koliko je bitan stav due. Ne eli da se krani naveu na dobra i mentalitet ovoga svijeta. Upozorava ih na isto srce jer trebaju svojim kranskim duhom trebaju proimati kulturu, duh i ivot svoga drutva. 14.2.3 Stromati (fino izvezena tapiserija) - raspravlja o odnosu kranske vjere i grke filozofije, i uope odnos znanosti i kranstva. Klement se susreo s nekim kranskim spisima koji govore kako kranin ne smije prihvatiti helenizam i filozofiju. Klement sintetizira stvari i postavlja se kao teolog koji brani potrebu filozofije. Drugi su govorili kako je potrebno samo evanelje, a ne filozofija. itav ambijent je bio takav da se naglaavala samo potreba vjere. Filozofiju treba prihvatiti kao vrlo korisno sredstvo za kranstvo. Filozofija je Boji dar u kome je prisutan logos. Klement pravi paralelu izmeu filozofije i Objave. Filozofija za Grke je isto to i Objava za idove. Boja providnost Grcima daje filozofiju, a idovima Zakon. Filozofija je dio ovog djelovanja Logosa i moe koristiti kranima da prodube vjeru na putu spasenja. Klement prvi postulira da je filozofija potrebna teolokoj znanosti. Ona je sredstvo kojim se eli pomoi da bi krani bolje shvatili i imali to jasniju spoznaju o tome to je npr. krepostan ivot. Teoloka misao nudi odgovore na rasprave s gnosticima i hereticima. Nije dovoljna samo kerigma navijetanje nego prihvaanje filozofije u tumaenju teologije i teolokih datosti. Stromati imaju 8 knjiga. U prve dvije se govori o odnosu filozofije i kranstva, a u ostalim se pobijaju
57 58

U filozofiji se ne postavlja pitanje razumnosti Boga Klement nije prihvaao da su gnostici duhovni, a ostali djeca koju treba hraniti 60

PATROLOGIJA

gnostike teze koje proizvode lane moralne principe. Pobijajui gnozu sam Klement navijestio je da je kranstvo prava gnoza i definira odnos onoga to bi trebala biti gnoza, a to vjera. Pravoj gnozi je cilj duhovno usavrenje ovjeka koje se sastoji u istoi kreposnog ivota i ljubavi Bojoj, a to heretikoj gnozi nije cilj. Samo krani su pravi gnostici jer posjeduju pravu vjeru i znanje.

61

PATROLOGIJA

14.3 Origen
Jedan od najveih mislilaca kranstva uope. I najvei predstavnik katehetske Aleksandrijske kole. Roen je u kranskoj obitelji oko 185 godine. Njegov otac Leonida umire muenikom smru 202. godine za vrijeme progona krana koje je pokrenuo rimski car Septimije Sever. Jo kao mladi Origen je elio postati muenik za vjeru, te tako na autentian nain nasljedovati Krista. Meutim njega nisu muili. U trenutku progona iz Aleksandrije bjei Klement, a na elo kole dolazi Origen . Na elo kole ga postavlja biskup Demetrije. On se kastrirao i to navodi kao razlog protivljenja nekih biskupa za njegova reenja za sveenika. Nakon njegove smrti nauk mu je osuen i na crkvenim saborima je proglaen heretikom. Na znanstvenoj razini danas je rehabilitiran. Sa svojim spisima je imao veliki utjecaj na kasnije kranstvo, ak ga u svojim djelima citira i sv. Toma Akvinski. Nikada njegov utjecaj nije nestao u Crkvi. Origena moemo promatrati kroz dva razdoblja njegova ivota: 1) Prvo razdoblje je ivot i djelovanje u Aleksandriji. Od 203 do 231. vodi kolu (neko vrijeme sam). kola se u njegovo vrijeme sastojala od dva stupnja. Prvi stupanje je bio pripravni teaj u kom su se uila svjetovna znanja: fizika, matematika, geometrija i astronomija, dijalektika tj. ope znanje kako bi se moglo prijei u vii stupanj. Vii stupanj se sastoji od predavanja iz grke filozofije i spekulativne teologije. Sam je drao predavanja na oba stupnja. Kasnije je Origen uvidio da mu kola oduzima mnogo vremena, pa je prvi stupanj prepustio svom ueniku Eraklu.59 2) Origen je bio kozmopolit i dosta je putovao. Od 212. do 216. godine putuje po Rimu, Arabiji i Palestini (kao laik). Biskupi u Palestini su ga molili da im kao laik propovijeda, ali je to njegov biskup zabranio, te se Origen ponovno vraa u Aleksandriju na njegov zahtjev. Godine 231. ponovno putuje u Palestinu, gdje su ga biskupi iz Jeruzalema i Cezareje zaredili za sveenika. Biskup Demetrije je digao uzbunu jer je bio kastriran (prava istina je da mu je zavidio na uspjehu koji je imao) i govori da je reenje nevaljano te ga ekskomunicira i nareuje mu da mora ponovno biti u stavu laika. Nije se mogao vratiti u Aleksandriju. Nakon biskupove smrti njegov nasljednik postaje Origenov uenik Erakla ali i on potvruje odluku koju je donio njegov prethodnik tj. odluku o ekskomuniciranju. Origen se vie ne vraa u Aleksandriju, ostaje u Cezareji, gdje je osnovao kolu po uzoru na onu u Aleksandriji. U vrijeme Decijevih progona 251. godine Origen je muen, a 253. godine umire u Tiru od posljedica tog muenja.

59

Iako su u to vrijeme bili progoni, u vremenima prestanka kolu je mogao pohaati tko je god elio 62

PATROLOGIJA

14.3.1 Najznaajniji Origenovi spisi Tekstualna kritika Svetog pisma - Heksapla - 6 varijanti Biblije. Origen je u ovom djelu napravio biblijsko kritiko izdanje u 6 stupaca hebrejski; transkripciju hebrejskog na grki; grki prijevod od Akvila; Simahov prijevod; Septuaginta; Teodocionov prijevod.60 Ostala egzegetska djela: Komentari - nisu sauvani cjelovito (Matej od 23 8, Ivan od30 8; a mnogi nisu sauvani).takoer komentar Pjesma nad pjesmama.61 Propovijedi - nekoliko desetaka sauvano a bilo ih je vie od 1000 zapisano. Origen je propovijedao dva puta tjedno a ponekad svaki dan. Njegove propovijedi su bile pisane za puk dok su komentari pisani za kolu strunije i teolokije. Origen pie na nagovor prijatelja 235. godine apologetsko djelo Contra Celsum (Protiv Celsa), iako nije bio apologet. Dogmatski spisi su: Poela - o poelima svega to postoji - 4 dijela - Bog, Svijet, Sloboda i Objava; O uskrsnuu i Rasprava s Heraklidom. Praktini spisi su: O molitvi - govori o vrijednosti kranske molitve i komentira Molitvu Gospodnju; Poticaj na muenitva - djelo u kojem Origen govori da je najvei vrhunac slijeenje kranskog savrenstva muenitvo jer je i Isus Krist bio muen i umro. 14.3.2 Origenova teologija Trojstvo Origen korist pojam Trojstvo (trias) bez ustruavanja i kao onaj koji ima jasnu teoloku svijest o postojanju boanskih osoba. On nastoi izraziti vie na dinamian nain nego ontolokim dokazom jedinstvo osoba Trojstva i osobnost svake od njih. Otac je izvor boanstva koje on komunicira Sinu vjenim i neprekinutim raanjem, a i Duhu Svetomu, na nain da Sin jest i ostaje u Ocu kao i Otac u Sinu: Sin ostaje u Ocu takoer i onda kad je na zemlju, utjelovljen, sa svojom ljudskom duom. to se tie Sinova vjeonog roenja, u Origena pronalazimo prvi put formulu ( ) da nije bilo vremena kad ga nije bilo. Isto tako Origen se bori protiv gnostiko-valentinovskog predstavljanja Sinova roenja kao probol ili prolatio, to jest raanja koje bi ukljuivalo, poput ljudskog ili ivotinjskog, podjelu u supstanciji. Otac je prvi ukoliko je poelo i zato to on daje poslanje Sinu i Duhu Svetome, to se tumailo u subordinacionistikom smislu, meutim razvidno je da nijedna origenova izjava ne podrazumijeva njihovu inferiornost u moi. prvi prebacio naglasak na Boga Oca. To je novost u odnosu na druge Oce prije njega koji su naglaavali Logosa (posrednika). On je nespoznatljiv, transcendentalan i apsolutan. Teologija se mora promatrati u odnosima Boga i svijeta, a ne samo u odnosu Logosa. Bog je apsolutni princip svemira, a to je i osobni Bog, koji je sve stvorio, tj. sve uzdrava i vodi. Origen se ovakvim tumaenjem vraa na kranskobiblijsko poimanje.62 Bog je izvor i poelo svega. Bog se stavljao u transcendenciju, svijet je bio odvojen, a Logos je bio posrednik i nije u potpunosti bio definiran kao boanstvo. Tek kasnije e Origen upotrebljavati i spominjati funkciju i svrhu Logosa.
60 61

sv. Jeronim spominje dijelove ovog Origenovog prijevoda Biblije Za ovo djelo sv. Jeronim kae da je njime Origen nadiao sam sebe 62 Logos je prije Origena bio posrednik a ne boanstvo 63

PATROLOGIJA

Prije su drali da je Logos bio bie u meusferi, manji od Boga, ali je bio vei od svijeta. Bog je za njega stvoritelj sve uzdrava i vodi. Origen pridaje Bogu Trojstveni karakter: Otac, Sin i Duh Sveti, premda nije do kraja razradio Trojstvenu teologiju. Origen razlikuje tri Osobe unutar boanstva, premda pripisuje svakoj odreenu funkciju (slino subordinacionizmu). Sin premda je unutar boanstva nii od Oca, a Duh Sveti od Sina. Origen eli izbjei opasnost od modalizma koji je govorio o jednom Bogu koji se objavljuje na razliite naine - ponekad kao Otac, Sin, Duh Sveti. Origen govori da postoje tri osobe unutar boanstva. Pokuava protumaiti proizlaenje Sina iz Oca, a da se ne dogodi podvojenost unutar Boanstva ili udvostruenje Bogova tj. pokuava zatititi cjelovitost boanstva. Trai prikladnu sliku kako Sin izlazi iz Oca, a da se ne udvostrui. Kao to volja izlazi iz razuma, a ostaje cjelina (uvijek jedan ovjek), ljudska volja se ne pretvara u drugog ovjeka, na isti nain Sin izlazi iz Oca. Taj Logos proizlazi iz boanskog razuma i zadrava sve karakteristike koje ima Boanstvo. Logos je nevidljiv, mudar, svjetlo, nije imao vremenskog poetka. Bog Sin nije nikada posvojeni sin, nego po naravi Boji sin, a ta narav je nevidljiva i savrena. Origen stvara pojam "istobitan" (homousios) s Ocem, Isus je iste naravi s Ocem. Poslanje Sina je da kao Logos i Mudrost djeluje na sve ljude koji imaju razum, a Duh Sveti djeluje na sve koji se posveuju tj. na sve one koji primaju milost Boju, a to su krani. Logos djeluje kao Boji Nous na sve ljude u kojima postoji razum, ne samo na krane. On Logosu pripisuje boanstvo i istobitnost, premda se kod njega uoava jedna nijansa subordinacionizma. Bog Otac je prva dobrota, a Sin je slika Oeva, manji od Oca (subordinacionizam), no time ne nijee boansko proizlaenje. Nekakvu hijerarhiju unutar boanstva zamilja ali ne izlazi iz granica boanstva, uvijek je to unutar boanstva, i nije samo u funkciji odnosa prema svijetu. Logos nije samo netko tko je u vremenu neto uinio. On nije samo u vremenu i materiji, Sin vjeno izlazi iz Oca bez obzira na svijet i on je od vjenosti. Postoji Boji dinamizam koji nije nuno vezan na svijet. Svijet je nastao od Oca, rukama Sina i Duha Svetoga. Bog je izvor svega stvaranja i stvorenoga. Logos je Bog u Bogu oduvijek. Bog je savren i nuan u odnosu na svijet. Svijet je stvoren po elji Oevoj. Boanstvo stupa u kontakt sa svijetom, ono postoji bez obzira na stvoreni svijet, i Trojstvo bi postojalo i da nije bio stvoren svijet. Logos ima Kristoloki naglasak Boji Logos identian je s Isusom Kristom. Origen s pita kako je mogue da se taj Logos pomijeao s tijelom i utjelovio se, jer Boanstvo se ne moe pomijeati s materijom. Za Origena je ovjek prvenstveno dua, i tu nalazi odgovor na ovo pitanje. Krist je uzeo ljudsku duu. Ljudske due preegzistiraju i u trenutku roenja spajaju se s tijelom i raa se novi ovjek. Tako se i boanski Logos spojio s Kristovom ljudskom duom, jer je dua nevidljive je naravi kao i Bog. Po njoj je ovjek slian Bogu i samo taj element je mogao biti onaj preko kojeg se Bog povezuje s ovjekom i ulazi u ljudsko tijelo tj. utjelovljuje se. Isus Krist je uzeo preegzistirajuu duu, i uao je u tijelo koje je uzeo od Bezgrene Djevice, po djelovanju Duha Svetoga. Kada se dua spojila s Logosom ta je dua postala je nepogrjeiva.
64

PATROLOGIJA

Sve e se due na koncu vremena uglaviti u Kristu. Cijeli svemir se treba uglaviti u Kristu i to e se nastavljati dok se to potpuno ne uini. Origen kae da je postojalo mnogo svjetova i ti svjetovi kao i ovaj danas e prestati uglavljenjem. Due e se proistiti vatrom i uglaviti u Kristu.63 Isusova ljudska dua je bila vrsta posrednika da bi se On mogao utjeloviti (da Bog doe u materiju). Put savrenstva u kranstvu nije samo u kontemplaciji nego i u ivljenju tj. prakticiranju kreposti (znanje + vjera + krepostan ivot). On je stvorio pojam bogoovjek. Bogoovjek je stvoren posredstvom ljudske due. Dua je po prirodi predodreena da uzme ljudsko tijelo. Ljudska dua i ljudsko tijelo tvore jedno bie s boanskim Logosom. Zato mu se daju atributi Boga i ovjeka. 14.3.3 Ekleziologija - Origen je promatrao Crkvu kao krane i kao Boji narod skup Svih svetih. Na tragu Pavlovske misli Crkvu je nazvao mistinim tijelom Kristovim. To je vrsta mistinog tijela u kojem ivi Logos. Kao to dua ivi u tijelu tako i Logos ivi u Crkvi. Crkva je Boji grad uspostavljen na zemlji.64 On je ustrojen i uspostavljen po Bojim zakonima koji nisu u suprotnosti s civilnim dravnim zakonima. Krani nisu protivnici drutvenog poretka, nego oni koji potuju zakone. Crkva u sebi nosi drukiju perspektivu kojom nadilazi civilne zakone. Kranima je cilj doi u nebesku domovinu, koja je njihova prava domovina (a ne ne biti kanjen na zemlji, no te se dvije datosti nadopunjuju). Boji zakon je savreniji od civilnog. Na koncu e prevladati i pobijediti Boji zakon, a ne kao rezultat nekog sukoba; trijumfalizirati e Boje gledanje na svijet. Origen je dosljedan evanelju i kae kako izvan Crkve nema spasenja. Svi koji ele stei spasenje trebaju ga stei u Crkvi i tu Crkva trijumfalizira kao ona koja navijeta puninu istine. Crkva je voena zakonodavstvom Logosa koje je zakonodavstvo istine i ljubavi. Izvan Crkve nema prave vjere, tako vjere heretika nije prava vjera. U Origenovim spisima se uoava praksa tadanje Crkve da krtenje primaju ve djeca, govorio je i o postojanju istonog grijeha, ali i o konanom uglavljenju s Kristom kada e se i Sotona spasiti i to je poslije osueno. 14.3.4 Pitanje pokore kod Origena dolo je do pitanja koliko puta i na koji nain se oprataju grijesi. U Origenovo vrijeme sakrament pokore jo nije bio strukturiran, jer su krtenje primali najee odrasli, a neki su to odgaali do same smrti. Krtenjem djece se vjerovalo da je dijete primilo dovoljno milosti Boje da vie ne grijee. Tako se smatralo i za odrasle krtenike. Krtenje brie grijehe, pa se u prvim stoljeima vjerovalo kako se vie nakon krtenja ne grijei jer je po krtenju primljena Boja milost. Budui da se krtenje nije moglo ponavljati postavljalo se pitanje kako e vriti pokoru oni koji su se odrekli vjere u vrijeme progona a kasnije su se eljeli vratiti, kao i to je s onima koji padnu u teki grijeh nakon krtenja. Origen je govorio o nekoliko naina oprosta grijeha: ako ti se posrei pa podnese muenitvo i smrt za Krista, ako je netko poinio neki grijeh dobro doe davanje milostinje siromanim, ako te netko uvrijedi pa oprata nanesene uvrede,

63 64

Origen je tvrdio da e se na koncu i Sotona spasiti Neki nain drave u dravi 65

PATROLOGIJA

ako propovijeda evanelje pa obrati nevjernike, ljubav i pokora, priznavanje grijeha pred sveenikom. Tadanja se ispovijed vie odnosila na pomirenje sa zajednicom. U poinjenom grijehu se automatski iskljuivalo iz zajednice i nije se moglo pristupiti euharistiji. Ve u ovo vrijeme je bila praksa osobnog ispovijedanja pred biskupom ili sveenikom, i nakon toga te sveenik ili biskup uvode u crkvu. Uoava se pravljenje razlike izmeu teih i lakih grijeha. Ostalo je jedino nejasno jesu li se mogli oprostiti svi grijesi na ovakav nain. Nije bilo jasno da li se priznanjem pred sveenikom oprataju svi grijesi (ako se poinio neki tei grijeh npr. odricanje od vjere za progona, nije se bilo mogue vratiti bez biskupa).Smatralo se da se krtenjem i vjerom primalo potpuno kransko savrenstvo.65 Takoer uoava da je Crkvipristupio vei broj vjernika nego prije, a meu njima ima i bogatih te se opet namee Klementovo pitanje da li se bogati mogu spasiti.Crkva nije bila zajednica istih, nego je imala i grenika. Iz ovoga se zakljuuje da svi ljudi imaju slabosti, pa treba imati razumijevanje prema onima koji su se odrekli vjere a kasnije se ele vratiti.66 No i dalje je ostala praksa da tee grijehe oprataju biskupi. to se tie euharistijske prakse kod Origena, on naglaava rtveni karakter Euharistije i euharistijski kruh je sveti kruh i tijelo Gospodnje. Tijelom i krvlju Gospodnjom hrane naa dua i nae tijelo.. kada Origen govori o Euharistiji kao rtvi Gospodnjoj i kad je promatramo kao rtvu Novoga Saveza ne podrazumijevamo je na doslovan nain da bi se tu trebalo vidjeti meso i krv, nego se na duhovni nain tumai Kristova prava prisutnost pod prilikama kruha i vina. 14.3.5 Sveto Pismo - je Boja rije (i SZ i NZ) i ono se moe tumaiti i na alegorijski nain. Za razliku od gnostika koji su eljeli alegorizirati samo SZ i marcionita koji su potpuno iskljuili Stari zavjet, Origen kae da je Sveto pismo jedna cjelina, a u sklopu te cjeline Novi zavjet je daleko uzvieniji sadrajem od Starog zavjeta. U Novom zavjetu se nalazi punina koja osvjetljava Stari zavjet. Bez ovoga tumaenja dolazi do radikalnog odbijanja Starog zavjeta to je pogreno. Uz pomo Novog zavjeta mogu se osvijetliti tamne sjene iz Starog zavjeta. Tri smisla Svetog pisma su: doslovni, moralni i duhovni. Alegorija pomae kod duhovnog tumaenja Svetog pisma, ali Origen ne nijee doslovni smisao Svetog pisma, za razliku od gnostika koji su govorili da to nema utjecaja na due vjernika. Origen eli pokazati slojevitost Svetog pisma. On koristei alegorijsku metodu pronalazi i moralno-duhovno znaenje. Svaka stvar je od Boga jer je on objavio iznimnu poruku ovjeku. Origen razlikuje i kransko savrenstvo koje je podijelio na tri stupnja: poetnici, napredni i savreni. Isto tako ovjeka dijeli na: tijelo, duh i duu.67

65 66

Neki krani su smatrali da je u doba progona bila mogua samo jedna javna pokora U doba sv. Ciprijana grenike bi sa zajednicom izmirivali confesoresi tj. oni koji su bili mueni za vrijeme progona ali nisu umrli. Otpadnici bi k njima dolazili kako bi im oprostili, zbog njihovog ugleda svetosti. Ciprijan je govorio da je takva praksa pogrena, jer sve treba initi sakramentalno 67 Za razliku od gnostika, Origen ne pravi podjele izmeu poetnika, naprednih i savrenih te im ne nijee spasenje na nain kako su to inili gnostici, dok su govorili kako se hilici ne mogu spasiti jer su unaprijed odreeni na propast. 66

PATROLOGIJA

Montanizam Kao pokret montanizam se pojavljuje u Frigiji oko 155-160. godine, a nazvan je po svom utemeljitelju Montanu koji je tvrdio da je glasnogovornik Duha Svetoga i da je u svojoj osobi utjelovio Paraklita kojega je navijestio sv. Ivan u svom Evanelju (usp. 14, 26; 16, 7). Montan dri da se nije dogodila konana objava Duha Svetoga, te da se s njime kao Paraklitom otvara nova etapa boanske objave koja ide dalje od novozavjetne. ak je i Tertulijan u svojim djelima prihvaao da Montan ima povijesno-spasenjsku ulogu koju je sebi pripisivao. Ne zna se izravno nita o motivima koji su navele Montana da izie s ovakvim tvrdnjama, meutima najvjerojatnije mu je pogodovao mlak odnos krana prema iekivanju drugog Kristova dolaska, to je za sobom donosilo uope mlak odnos prema kranskom ivotu kakav je bio posvjedoen u prvim vremenima. Montanovi spisi se nisu sauvali, pa tako jedine vijesti o njegovu ivotu imamo kod crkvenih povjesniara (Euzebije i Epifan), no znamo da je njegovo djelovanje nedjeljivo od pokreta novog prorotva, kojoj su naknadno protivnici dali ime montanizam. Najznaajni elementi novoga prorotva su glosolalija i duhovni govor kojemu je cilj pretoiti se u zanos i ekstazu. Montan i njegove dvije suradnice Priscila i Maksimila su uvjereni kako su upravo i samo oni glas Krista i Duha Svetoga, te s tim auktoritetom nastupaju i zahtjevaju bezuvjetnu vjeru i potpunu poslunost vlastitim odredbama. Shodno tome nijeu svaki crkveni auktoritet, a sami se nameu kao neprikosnoveni auktoritet svojim pristaama. Kao nositelji novoga prortva svoj prostor su traili zaotravajui odnose na liniji hijerarhija-karizma, propovijedajui prorotvo i darove Duha kojih su oni nositelji kao vrhovni auktoritet, osporavajui zakonitom auktoritetu Crkve autentinost. Montanisti su unato svemu stvorili jedan novi pokret bili su "karizmatici" onoga vremena (govor u duhu). Montan je Paraklit, bio je iznad svih biskupa, iznad hijerarhije i crkvenih struktura. Montanisti se javljaju kao novi proroci nisu traili naknadu, ali su eljeli biti vei od hijerarhije Crkve.68 Montanizam se javlja kao novo prorotvo koje je pretendiralo biti iznad hijerarhije Crkve. Pravi Duh Sveti nije siao nad apostole nego na Montana. Najznaajni sadraj njihova propovijedanja je najavljivanje neposrednog konca svijeta, koji je Maksimila najavila malo nakon svoje smrti (umrla je 179. godine), pa su se ratovi u vrijeme Marka Aurelija tumaili kao upozoravajui znakovi. Za sveretak svijeta se trebalo pripremiti asketskim moralnim rigorizmom, zabranom braka (kasnije samo drugog braka), otrim postovima, obilnim milodarima svake vrste. Poticali su na muenitvo, a zabranjivali su sklanjanje od progona. Pozivajui se na Otk 21, 1. 10 bili su uvjereni kako e se Novi Jeruzalem pojaviti u mjestu Pepuza ili Timion (Frigija), te su se vjernici trebali u tom trenutku nai tamo. Na dogmatskom planu ne moe im se spoitati krivovjernost, a izriito je potvreno kako su vjerovali i u uskrsnue tijela. Kao obnoviteljski i reakcionarni pokret vie su usredotoeni na proroke i apokaliptike predaje nego na rasprave o teolokim pitanjima. Cilj im je obnoviti, uz pomo i auktoritet Paraklita, staro stanje Crkve:
68

Pitanje vjerodostojnosti, pozivanjem na Duha Svetoga u ovom razdoblju je bilo riskantno jer je bilo onih koji su se drali nadahnutima i prorocima, a pravi proroci su bili oni koji se nisu zadravali u jednom gradu vie od tri dana i nisu uzimali naknadu. 67

PATROLOGIJA

djelotvornost Duha, govor u jezicima, iekivanje posljednjih vremena, rigorozna etika. Meutim, pozivajui se na izvornost crkvenih predaja koje su htjeli obnoviti i kojima su, navodno, htjeli biti vjerni, nali su se na teolokom polju koje je Crkva vrsto drala u rukama (ispovijesti vjere, kanonske odredbe, liturgijske predaje), te su nastradali od argumenata koje su drali svojim najjaim orujem. Povijest pokreta se dijeli u dva razdoblja: prvo do 200. godine, obiljeeno gorljivim iekivanjem konca svijeta i drugo razdoblje nakon toga. Premda konac svijeta nije dolazio po najavama, pokret se ipak nije tako naglo gasio, nego je svu pozornost usredotoio na moralni rigorizam kojim je privlaio nove pristae. U drugom razdoblju pokret doivljava vrhunac ulaskom Tertulijana u zajednicu (207. godine), no ve nakon njega nije imao znaajnijih predstavnika predam je montanistika ckrva sauvala svoju vitalnost sve do 4. stoljea u Frigiji, osobito u svom sreditu Pepuzi.

68

PATROLOGIJA

15. Tertulijan
15.1 ivot - Roen je u Kartagi 155. godine. Stekao je pravniku naobrazbu. Godine 193. se obratio na kranstvo. Ne zna se nita o njegovoj osobnosti, nego se samo nagaa o motivima njegovog obraenja. Od tada cijelo svoje znanje stavlja u slubu vjere.69 Jednom je rekao kako ga je zadivilo herojstvo muenika koji nije htio zanijekati vjeru. Takoer ga je impresioniralo i to kako su se krani u cjelini odnosili prema progonima. Njegov razvojni hod ga je kasnije odveo u montanizam tj. u herezu oko 207. godine.70 Pokuao je napraviti raskid sa dotadanjom tradicijom tj. s grkom misli, bio je protivnik filozofije. Kranstvo nije filozofija, a sve su hereze potekle iz filozofije. Imao je jako negativan stav o filozofiji. Iz Crkve treba biti uklonjena ljudska spoznaja jer je u Crkvi objavljena Boanska istina. Filozofija kvari mlade. S Tertulijanom pravni pojmovi ulaze u teologiju. Dok je jo bio kranin Tertulijan kae da heretici nemaju pravu raspravljati s kranima jer nisu u skladu sa zakonom istine. Ona je temeljni zakon koji dolazi od Krista. Tertulijan hereticima odrie pravo na koritenje sv. Pisma jer je ono dano samo Crkvi. Glavna opsesija Tertulijanu je bila istina. Kranstvo otkriva puninu istine. Sve drugo doivljava kao istinu pomijeanu s lai, a to je opasnoumro je oko 220. godine. 15.2 Djela - Tertulijan pie vatrenim stilom, a sva djela su mu polemika ili apologetska. Pie prodorno, racionalno i argumentirano, no on je i ovjek srca i muenitvo je smatrao najveim idealom. Tertulijanova djela se mogu podijeliti u tri grupe: 1. Apologetski spisi: Apologeticum, Ad nationes (O narodima, poganima), Adversus Iudeos (Protiv idova), De testimonio animae (Svjedoanstvo o dui) 2. Dogmatsko-polemiki spisi: De praescriptione haereticorum (Propisi za heretike), Adversus Hermogenem, Adversus Marcionem, De baptismo, De anima, Adversus Praxeam, De carne Christi (O tijelu Kristovu) 3. Praktino-asketski spisi: Ad martyres (Muenicima), De Corona (O kruni, vijencu), De fuga in persecutione (O bijegu pred progonstvom), De spectaculis (O priredbama), De idolatria, De oratione (O molitvi), De patentia (O strpljivosti), Ad uxorem (eni), De monogamia, De paenitentia (O pokori), De ieiunio adversus psychicos (O postu protiv psihika) Smatrao je da se u progonima ne smije bjeati. Kasnije je u Crkvi prevladalo miljenje da je bijeg doputen ukoliko to nee uzdrmati vjeru zajednice. A tamo gdje je to neizbjeno trebalo je oitovati svoju vjeru ivotom. Tako npr. Ciprijan nije pobjegao iz straha. Uvijek ga se u Crkvi potivalo kao velikog autora. Sva djela odaju njegov rigorozni mentalitet. Neka djela su nastala u razdoblju kada je bio u montanizmu. Tertulijan je smatrao grijehom drugi brak, kasnije dok je bio u montanizmu smatrao je da je svaki brak grijeh. Tertulijan pie o uskrsnuu tijela, koje
69

Sv. Jeronim spominje da je Tertulijan postao sveenik ali Tertulijan sam taj podatak ne iznosi, no po vanosti koju je imao to bi se moglo zakljuiti. 70 Iako je Tertulijan postao pripadnik montanizma, on nikada u Crkvi nije bio odbaen, kranski ga pisci spominju kao dobrog autora u ijim djelima su upoznali vrijedan rad i teoloke definicije. 69

PATROLOGIJA

je bitan faktor uskrsnua, kada je bio u montanizmu koji nijee tjelesno, Tertulijan ne zanemaruje tijelo, nego je pobornik njegova spasenja. 15.4 Tertulijanova teologija i ekleziologija - radikalno nijee odnos izmeu filozofije i vjere. Iz Crkve bi trebala biti uklonjena svaka ljudska spoznaja, kad ima neto vie od toga, a to je Objava. Svi filozofi kvare mlade, a sve hereze su proizile iz filozofije. U teologiju uvodi mnoge pravne pojmove, sa pomogne teologiji definirati stvari. Sve to imaju heretici nastalo je kasnije. Postoji regula fidei i ako netko nije u skladu s njom, nema pravo o tome ni razgovarati. Odrie im pravo na koritenje Svetog pisma, moe ga koristiti samo Crkva. to se tie teologije, ima posebnu vanost u trojstvenoj teologiji jer prvi koristi pojam trinitas, govorei da se radi o trojstvu jednog boanstva,71 a prvi je izradio dogmatsku formulu: Jedna bit u tri osobe. Trojica su iste biti, istih svojstava (stanja) i iste moi,72 ili pak tvrdi kako ima samo jedna supstancija u sjedinjoj trojici.73 Njih trojica su unum (jedno), a ne unus (jedan).74 Glede odnosa meu osobama Trojstva, Tertulijan tvrdi da je Sin drugi u idnosu na Oca, u smislu razlikovanja osoba, a ne podjele boanske biti.75 On izlazi od Oca, tonije iz Oeve supstancije,76 a Duh izlazi od Oca po Sinu.77 Tertulijan je, kako vidimo, prvi od crkvenih pisaca koji rabi izraz persona (osoba), primjenjujui je i za Sina i za Duha Svetoga, kojeg naziva treom osobom. 78 Tertulijan ipak nije izbjegao potpuno zamku subordinacionizma, jer i sam, na tragu apologeta, dri da se raanje druge boanske osobe iz Oeve biti dogaalo postupno. Premda je miljenja da su izrazi Mudrost i Rije (Logos) identini nazivi za drugu osobu Trojstva, Tertulijan razlikuje roenje Mudrosti, prvo roenje, prije stvarenja svijeta, od drugog roenja u trenutku stvaranja, savreno roenje (nativitas perfecta), kad je Logos iziao i postao Rije.79 Sin kao takav nije vjean, dakle nije vjean, premda je Logos bio osoba (res et persona) prije postanka svijeta po vlastitostima biti (per substantiae proprietatem). 80 Otac je cijela bit (tota substantia est), dok je Sin tek jedan dio koji istjee iz Oeve biti (derivatio totius et portio). Tertulijanov subordinacionizam potvruju i analogije kojima se slikovito izraava: Boja Rije je izila iz Boga kao to izdanci izlaze iz korijena, kao to rijeka izlazi iz izvora ili zrake svjetlosti iz sunca. Izdanci, rijeka i zrake su emanacije biti iz koje proizlaze, tako je izdanak sin korijena, rijeka sin izvora i zraka sin sunca, to se onda primjenjuje i na odnos Oca i Sina. U isto vrijeme Tertulijan naglaava da su izdanak i korijen, rijeka i izvor, zraka i sunca u jedinstvu, nedjeljivi premda ih treba razlikovati
71 72

De pud. 21, 16: Trinitas unius divinitatis Pater, Filius et Spiritus Sanctus. De pud. 2: Tres unius supstentiae et unius status et unius potestatis. 73 De pud. 12: Ubique teneo unam substantiam in tribus cohaerentibus. 74 Adv. Prax. 25: Qui tres unum sunt, non unus. 75 Adv. Prax. 12: Alium autem quomodo accipere debeas iam professus sum, personae non substantiae nomine, ad distinctionem non ad divisionem. 76 De pud. 4: Filium non aliunde deduco, sed de substantia Patris. 77 De pud. 4: Spiritum non aliunde deduco quam a Patre per Filium. 78 Adv. Prax 12, 3: ...quia iam adhaerebat illi Filius secunda persona, sermo ipsius et tertia, Spiritus in sermone, ideo pluraliter pronuntiavit 'faciamus' et 'nostram' et 'nobis'. 79 Usp. Adv. Prax. 7. 80 Usp. Hermog. 3. 70

PATROLOGIJA

kao dvoje. Tertulijan u tom smislu proiruje ovu sliku i na Duha Svetoga za kojega kae da se on odnosi prema Ocu i Sinu kao plod prema izdanku i korijenu, kao korito rijeke prema rijeci i izovru, kao vrak zrake u odnosu prema zraci i suncu. Na taj nain eli pokazati da se vjera u Trojstvo, u kojem iz Oca proizlaze u razliitom stupnju, ali s njime zdrueni, ne protivi boanskoj monarhiji, dok u isto vrijeme tumai i povijesno-spasenjski vid.81 Kartaanin ima pred oima monarhijanske tenje kojima je glavna teoloka postavka bila rigidno-monoteistika, uslijed ega su se bojali da bi govor o Logosu unutar Boga podrazumijevao dvobotvo, te su joj se estoko opirali. Stoga i sam trai izraze kojima opisuje jedinstvo boanske biti, meutim ne uspijeva obrazloiti boansku monarhiju bez da upadne u subordinacionizam. Kristologija Tertulijan je takoer dao svoj peat i kristologiji. On odluno tvrdi da u Kristu postoje dvije naravi u jednoj osobi.82 Time eli izraziti dvostrukost stanja koje se primjeuje u Kristu, a sjedinjuje se u jednoj osobi. Na taj nain su spaene vlastitosti i obiju naravi, tako da je s jedne strane Duh uini u Isusu sva djela koja su mu vlastita (udesa, udesne i mone stvari), dok je s druge strane tijelo pokazivalo svoje vlastitosti. U Kristu se nije dogodilo mijeanje dviju naravi na nain da se ne mogu vie razlikovati, poput smjese blijedog zlata (electrum = smjesa zlata u kojoj ima 2025% srebra). Naprotiv, dvije supstancije u Isusu su se ponaale svaka prema vlastitostima svojih obiljeja tako da su se njihovo djelovanje i uinci proizvodili na odvojen nain. Mariologija Kristoloka problematika je nagnala Tertulijana da se upusti u raspravljanje i o mariolokoj problematici. Naime, jasno je ispovijedao stvarnost Kristova ljudskog tijela, za razliku od teolokih miljenja koja su Kristu pripisivala neku vrstu nebeskog tijela. Stoga tvrdi kako je Isus uzeo tijelo od Marije (ex Maria), meutim u aru dokazivanja stvarnosti ljudskoga tijela, zanijekao je Marijino djevianstvo u porodu i nakon poroda (in partu i post partum). Premda je bila djevica kad je zaela, bila je ena kad je rodila, dri Kartaanin: Djevica u odnosu na mua, ne u odnosu na roenje, i ako je kao djevica zaela, raanjem se udala.83 tovie, evaneoski izraz braa Isusova Tertulijan tumai kao da se radi o brai po krvi. Nesigurnost prvih kranskih autora glede u ovom argumentu ovisi o motivu kojim su voeni, a radi se o docetistikom krivovjerju koje je nijekalo da je Krist imao stvarno ljudsko tijelo tvrdei kako su njegovo zaee i roenje bili prividni. Tertulijan povlai paralelu izmeu Marije i Eve, te tvrdi da je Marija druga Eva. Kao to je Eva dopustila da rije Zavodnika sagradi zgradu smrti, tako je trebalo da u jednu djevicu bude uvedena ona Rije Boja koja je trebala obnoviti spomenik ivota. Eva je povjerovala zmiji, Marija Gabrijelu. Nadalje, po Tertulijanu, i Eva je
81 82

Usp. Adv. Prax. 8. Adv. Prax. 27, 11: Videmus duplicem statum, non confusum sed coniuctum in una persona, Deum et hominem Iesum de Christo autem differo et adeo salva est utriusque proprietas substantiae. 83 De carne Christi 23: Virgo quantum a viro: non virgo quantum a partu, et si virgo conepit, in partu suo nupsit. 71

PATROLOGIJA

zaela po demonskoj rijei, te je rodila u izagnanstvu i bolovima sina koji je postao bratoubojica, dok je Marija nosila onoga koji je trebao zajamiti spasenje Izraelu.84 Ekleziologija Tertulijan je znaajan i po svom doprinosu ekleziologiji, premda je dodue u nekim pitanjima imao dvije faze: katoliku i montanistiku. Prvi je koji za Crkvu upotrebljava naziv majka. Kada Crkvu naziva gospodaricom majkom (Domina mater ecclesia)85 eli izraziti njezino dostojanstvo, potivanje i ljubav koja joj je svojstvena. Takoer, tumaei katekumenima rije Otac kojom zapoinje Molitva Gospodnja, Tertulijan naglaava da nas ta rije koja ima izravni odnos prema sinu, po sebi takoer asocira i na majku, a to je Crkva.86 Poimanje Crkve kao majke Tertulijan je zadrao cijeloga ivota. Kao to je Eva stvorena od Adamova rebra, tako Adamov san oznaava Kristovu smrt, tako da rana njegova otvorenog boka oznaava Crkvu, pravu majku svih ivih.87 U svom katolikom razdoblju Tertulijan je smatrao da je Crkva uvarica objave i prihvatiteljica vjere. Jedino je ona naslijedila istinu i spise koji je sadre. Samo njoj pripadaju Pisma i krivovjerci nemaju nikakvo pravo nad njima. Jedino ona sadrava apostolski nauk i njihov zakoniti slijed, te jedino ona moe pouavati bit njihove poruke.88 Kako se pribliavao montanizmu, tako je mijenjao svoje stavove, te je naposlijetku drao da je skup vjernika tijelo koje je iskljuivo i jedino duhovne naravi: Tamo gdje su Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti, tamo je Crkva koja je tijelo njih trojice.89 Potom dolazi do potpuno krivovjerne formulacije: Gdje su trojica, tamo je Crkva, pa i onda kad se radi samo o laicima.90 Vrhunac je bio u tvrdnji da je Crkva u pravom smislu i prvenstveno sam Duh, u kojem se nalazi Trojstvo jedinog boanstva, Otac, Sin i Duh Sveti. Ovu Crkvu organizira Duh, a Gospodin ju je uinio da bude u troje. Stoga, od tada, svaki broj osoba koje se okupljaju zajedno u ovoj vjeri, sainjava Crkvu, u oima Autora i Posvetitelja. Sigurno je takoer da Crkva oprata grijehe, ali Crkva Duha, posredstvom duhovnog ovjeka, a ne Crkva kao skuptina biskupa.91 Tako je Tertulijan, pod utjecajem montanista, suprotstavio duhovnu i organizirani Crkvu, Crkvu Duha i onu biskupa. Tertulijan i pokora Tertulijan je prvi autor koji opisuje postupak i formule koje je pokornika disciplina s vremenom usvojila. Na tragu Hermina svjedoanstva potvruje da je tradicionalno postojalo jedno oprotenje nakon krtenja, to je doputalu penitentu da se vrati u stanje milosti. Ovaj postupak se sastoji u obraenju i zadovoljtini. Zadovoljtina pak iziskuje, uz one osobne ine okajavanja grijeha, takoer i javnu ispovijed, to jest priznanje (exomologesis), to je bilo neophodno. Dok trai boansko oprotenje, grenika podrava posredovanje cijele Crkve, to je bitni element
84 85

De carne Chr. 17. Ad mart. 1. 86 Usp. De orat. 2. 87 De an. 43. 88 Ove stavove Tertulijan zastupa u De praescriptione. 89 De bapt. 6. 90 De exh. cast. 7: Ubi tres, ecclesia est, licet laici. 91 De pud. 21, 17. 72

PATROLOGIJA

oprotenja. Zavrni in je crkveno pomirenje ili odrijeenja, koje udjeljuje bisku (De pud. 18, 18; 14, 16) koji takoer ima vlast izopenja. Tertulijan donosi svjedoanstvo da je svaki grenik, pa i onaj najvei (preljubnici, idolopoklonici), imao mogunost pristupiti drugom oprostu. Tek nakon to je postao montanist, suava ovu mogunost tvrdei da to vrijedi samo za lake grijehe (leviora peccata), a proglaava neoprostivima preljub, ubojstvo i idolopoklonstvo. Pod utjecajem montanistikog rigorizma Tertulijan, dakle, pravi razlikovanje izmeu oprostivih i neoprostivih grijeha (peccata remissibilia i irremissibilia), to je novost u odnosu na prvotnu pokorniku crkvenu praksu. Tri glavna spomenuta grijeha po prvi put tvore zasebnu skupinu, ali na temelju nedosljednosti Tertulijanova svjedoanstva ne moe se prihvatiti da su bili neoprostivi. Stoga je ovakav stav samo naznaka kako je u nekim zajednicama postojalo usmjerenje prema rigorizmu pod utjecajem montanizma, te je dralo stav da uboojstvo i apostazija ne mogu biti oproteni nego na asu smrti. Crkveni piscu su suprotstavljali montanistikim stavovima lik Kirsta koji oprata sve grijehe, pa i preljub, meutim, Tertulijan je odgovarao da je to bila njegova osobna vlast koju nije prenio cjelini Crkve (De pud. 11). Naglaavajui naelo da samo Bog oprata grijehe (Solus Deus peccata dimittit), Tertulijan tumai i vlast koju Isus daje Petru (Mt 16, 18-19) takoer kao osobnu Petrovu vlast koja ne pripada drugim biskupima (De pud. 21). Vrhunac montanistikih stavova izraava na navedenome mjestu tvrdnjom da vlast opratanja grijeha pripada duhovnom ovjeku (homo spiritualis) a ne hijerarhiji.

73

PATROLOGIJA

16. Sv. Ciprijan


16.1 ivot Sv. Ciprijan bio je druga velika figura Afrike crkve. Rodio se oko 210. god. a njegova aktivnost unutar crkve otpoela je 245. god. Bio je iz poganske, vrlo imune obitelji, kolovan i sposoban. U mladosti je mladovao pa se kasnije uhvatio studija. Postao je govornik, poeo sav uspjeh, no usprkos sveg uspjeha doivio je duhovnu krizu, i iz te krize izlazi kao obraenik. Obraa se na kranstvo u dobi od 35 godina. U narodu je to proizvelo odjek, ali i u kleru je izazvalo rezervu to to je nakon 2 godine postao sveenik, a ubrzo nakon toga i biskup. Pomagao je sirotinji i usmjeravao svoje imanje potrebama siromanih. elio se izvui od toga da postane biskup, ali puk ga je naao i privolili su ga da prihvati tu slubu. Njegovo biskupsko reenje izazvalo je polemiku i burne reakcije kod drugih sveenika, ali i laika. Sveenici Novatus i Fortunatus tvorili su kao nekakvu stranku protiv Ciprijana. Uslijedio je Decijev progon za kojeg su se progonili najistaknutiji u kranstvu. Poganima je smetao Ciprijan i htjeli su ga ubiti. No Ciprijan se sklonio i pisao poslanice i pisma vjernicima. Njegovi protivnici ga onda kleveu kao kukavicu koji naputa svoju zajednicu, a klevete su dole i do Rima. U to vrijeme nije bilo pape u Rimu, ali tu je bio biskup Novacijan odgovoran za stvari koje su se obraale Rimu. Skoro je bio povjerovao klevetama te je Ciprijanu poslao pismo. U to vrijeme pojavilo se pitanje izmirenja palih. Skupina protivna Ciprijanu je stvarala zabludu da se olako daju izmirenja. Ciprijan poradi toga alje svojoj zajednici upute na koji nain se trebaju vriti pomirenja s Crkvom. Trebaju se vriti na razborit nain i to ne smije biti samo puka formalnost. Pomirenje mora ii preko Crkve, hijerarhije tj. preko biskupa. Ovo je jo vie produbilo razdor izmeu Ciprijana i njegovih protivnika. 251 godine Ciprijan se vraa iz progonstva i odmah saziva koncil da rijei pitanja pomirenja sa zajednicom. Sabor postavlja neka pravila. Sacrificati (oni koji su rtvovali drugim bogovima) i turificati (koji su prinijeli tamjan na rtvenik) trebali su vriti pokoru na neodreeno vrijeme, dok su libellatici (nabavili su papire te nisu rtvovali) mogli pristupiti pokori i pomirenju. Oni koji su odbijali pokoru, njima nema pomirenja. Sveenike i biskupe koji su zanijekali vjeru treba svesti na laiki status i da ine pokoru. I oni koji nisu formalno otpali, ali imali su namjeru trebaju pristupiti pomirenju. Ovo su bile odluke dosta jasne ali i krute, posebno za sacrificate i turificate, no koncil godinu dana nakon toga (252.) i njima udjeljuje oprost jer se predviao novi progon u blizini. Tako im se dao znak dobre volje, znak da ih Crkva prihvaa, a to je uinjeno i zbog toga da ne bi umrli neizmireni. Za vrijem tog koncila pojavio se biskup Privat koji je bio ve prije izopen te je traio da se na koncilu raspravi o njegovom statusu, no koncil je odbio o tome raspravljati. Privat onda odlui Fortunata (protivnika Ciprijanovog) zarediti za biskupa, te je time nastala shizma u Kartagi koja se nije lako rijeila. Te godine u Kartagi je izbila i zaraza te koncil zavrava prekinut. U to vrijeme javilo se i pitanje valjanosti krtenja je li valjano krtenje koje udijeli neki heretik, shizmatik? Bilo je razloga i za i protiv. Uglavnom su bili razlozi za to da treba ponovno krstiti te ljude koje su heretici krstili prije, a ele onda doi u pravu Crkvu. Stajalite Ciprijana i Afrikih biskupa bilo je da moe biti samo jedno
74

PATROLOGIJA

valjano krtenje, ono koje je unutar Crkve, a ono koje nije unutar Crkve je nevaljalo (zbog moralne svetosti onoga tko krsti).92 Oko toga je nastao spor i dopisivanje izmeu Ciprijana i pape Stjepana. Papa je bio stajalita da ne bi trebalo ponovno krtavati jer sakramenti djeluju po samoj svojoj djelotvornosti (ex opere operato), ne po djelotvornosti djelitelja sakramenta (to je i dananje stajalite kat. Crkve). Papa je skoro Ciprijana izopio, ali doao je progon i prekinuo tu raspravu. Ciprijan uskoro umire muenikom smru godine 258. 16.2 Ciprijanovi spisi uglavnom je pisao pisma i traktate. Njegov epistolarij sadri 81 pismo: 59 njegovih pisama drugima, 16 koja su drugi pisali njemu te 6 pisama sa sinoda u Kartagi. Problematika pisama: a) od 1. do 4. pisma: disciplinska pitanja mjesne Crkve. b) od 5. do 68. pisma: pitanja koja se veu uz Decijev progon, pisma zajednici u kojima ih podrava. c) od 69. do 75. pisma: pitanja krtavanja heretika. d) od 76. do 81. pisma: pitanja koja se veu uz Valerijanov progon. Sauvano je njegovih 13 traktata, tri su poznata kao spisi prije biskupskog reenja: Quod idola Dii non suum, Ad Quirinum i Ad Donatum. Poslije reenja pie posveenim osobama, djevicama itd: O vladanju djevica, O jedinstvu Crkve, O otpadnicima, O smrti, O Gospodnjoj molitvi, O milostinji... Dotie i pitanje celibata u ono doba. Sveenici trebaju biti dostojne osobe, a duh sveenitva zahtjeva da ne ine brane ine, pretpostavlja da ne ive brani ivot. Neki vidovi Ciprijanove teologije Ako se za Tertulijana moe rei da se nikad nije upustio u sustavno izlaganje kranskog nauka, Ciprijan je jo manje bio za takav pothvat, pogotovo to su mu nedostajali i izvornost i spekulativna mo koju je imao Tertulijan. Ipak je ostavio velikog traga u zapadnoj teologiji i bio je jedan od najveih teolokih autoriteta sve do Augustina, posebno u ekleziologiji. Ekleziologija Ciprijan dri da je Crkva jedini put spasenja, to izraava poznatom formulom: Izvan Crkve nema spasenja.93 Isto tako Ciprijan tvrdi da ne moe imati Boga za Oca onaj tko nema Crkvu za Majku.94 Zato je neophodo biti dio Crkve i ostati u njoj, kao to ree na jednom drugom mjestu: Nije kranin onaj tko nije u Crkvi Kristovoj.95 Crkva je zarunica Kristova, te se prema njoj nitko ne smije odnositi kao prema preljubnici, to jest ne moe si dopustiti preljubniki odnos idui k drugoj, jer se tako liava svih obeanja koja su dana Crkvi. Tko napusti Crkvu ne moe pristupiti Kristu ni primiti nagradu. Postao je tuinac, neprijatelj, profan u odnosu prema vjeri.96 Shodno tome temeljno obiljeje Crkve je jedinstvo, to Ciprijan izraava slikovito usporeujui ga s Krristovom haljinom koja je bila iz jednog komada, koju vojnici
92 93

Kasnije je dola polarizacija u vezi onoga tko krsti, kakav on mora biti. Epist. 73, 21: Salus extra ecclesiam non est. U teolokoj tradiciji se ova formula prenijela i kao Extra ecclesiam nulla salus. 94 De unit. 6. 95 Epist. 55, 24. 96 Usp. De unit. 6. 75

PATROLOGIJA

nisu htjeli pokidati. Nedjeljivo jedinstvo Crkve dolazi od Oca nebeskoga i ne moe nitko ne moe posjedovati Kristovu haljinu tko bi kidao i razdirao Kristovu Crkvu.97 Nadalje, Ciprijan se slui i drugim slikama da iskae bogatstvo ekleziolokog sadraja: Crkva je poput Noine korablje izvan koje se nitko ne moe spasiti, poput mnotva zrnja koje oblikuje samo jedan euharistijski kruh, ili poput lae kojoj je za kormilom biskup. Meutim, najdraa mu je slika Majke koja okuplja svu svoju djecu u jednu veliku obitelj, i sretna je da moe priviti na grudi jedan narod, jedan tijelom i duom. Kranin koji se odvaja od Crkve, sebe osuuje na smrt (duhovnu).98 Jedinstvo Crkve, po Ciprijanu, temelji se na biskupu, vidljivom auktoritetu koji sainjava sredite zajednice. Biskup je u Crkvi i Crkva je u biskupu, a ako netko nije s biskupom, nije u Crkvi.99 Solidarnost ope Crkve se temelji na solidarnosti biskupa koji tvore jednu vrst senata. Oni su nasljednici apostola, a apostli su bili biskupi svoga vremena i na njima je utemeljena Crkva.100 Kristove rijei Tu es Petrus Ciprijan tumai kao davanje ovlasti cijelom episkopatu, ne samo Petru, jer oni sjedinjeni u ljubavi i slozi jedan s drugim tvore od ope Crkve jedno tijelo. to se tie primata rimskog biskupa, neki Ciprijanovi tekstovi njegovu jurizdikcijsku vrijednost nad drugom subraom. Naime, ak niti Petar ne bi imao vee ovlasti u odnosu na druge apostole.101 S druge pak strane sam Ciprijan odaje Rimskoj Crkvi najvee pohvale zbog njezine uloge oko jedinstva Crkve i vjere, slikovito govorei da je iz Petrove stolice izilo jedinstvo biskupa.102 Tako je, po njemu, Petrova katedra glavna Crkva (ecclesia principalis) i izvorino mjesto sveenikog jedinstva, premda jasno pokazuje da Rimskoj Crkvi ne doputa nikakvo pravo da bi odreivala umjesto drugih sjedita, to je rezervirano pojedinim pastirima, koji e samo Bogu polagati raun o vlastitom upravljanju. Vidljivi znak iskonskog jedinstva Crkve koja izlazi iz Oca i od jedinog Krista, iz jednog krtenja, iz jedne vjere i jednog kranskog poziva je Petar na kojem je Krist sagradio Crkvu. Svim biskupima je dana jednaka mo, ali u Petru se ogleda iskonsko jedinstvo biskupskog auktoriteta. Krtenje Za razliku od Tertulijana, Ciprijan je miljenja da krtenje treba dijeliti dijeci to je prije mogue, ne ekajui niti 8 dana od roenja, kao to je bio obiaj u to vrijeme. Uz to, u emu se slae s Tertulijanom, priznaje da postoji krtenje krvlju ili muenitvo, ega su dionici katekumeni koji umiru u progonima premda nisu primili sakrament. Glede nekih vidova krsne prakse Cirpijan je bio u sukobu s papom Stjepanom, vjeran predaji afrikih Crkava da ponovno dijele krtenje onima koji su bili krteni u shizmatikim ili heretikim zajednicama. Po njemu, krtenje je samo jedno, kao to je jedan Bog i jedna Crkva. Ono je neotuivo vlasnitvo Crkve i samo je unutar nje djelotvorno, te ga shizmatici i krivovjerci ne mogu podjeljivati. Oni, tovie, inei to samo oteavaju svoj poloaj i gomilaju grijeh na grijeh. Rimska predaja je bila
97 98

Usp. De unit. 7. Usp. De unit. 23. 99 Epist. 66, 8. 100 Epist. 3, 3. 101 Usp. Epist. 55, 21; De unit. 4; Epist. 71, 3. 102 Epist. 59, 14. 76

PATROLOGIJA

drukija, te se zadovoljavala primati one koji su bili krteni od raskolnika ili krivovjeraca samo uz polaganje ruku. Ciprijan polae pravo na jurizdikcijsku autonomiju svake Crkve da u takvim stvarima odluuje samostalno, odriui pravo rimskom biskupu da se mijea u takva pitanja koja su Pokora Ciprijanov stav o pokori nalazi se u sredini izmeu dva ekstrema: laksizam vlastitog sveenstva i rigorizma Novacijanovih pristaa u Rimu. U Ciprijanovim spisima se ne pronalazi nikakva naznaka da je u Rimskoj Crkvi postojalo razlikovanje oprostivih i neoprostivih grijeha, kao to to prethodno ini Tertulijan. tovie, Ciprijan izriito tvrdi da se ne moe govoriti o pokori, a da u isto vrijeme bude uskraen njezin plod, to jest da se tvrdi kako postoje grijesi koji ne mogu biti oproteni. Ne vidi se po niemo da bi praksa Crkve Ciprijanova vremena, da izmiruje one koji su iz svoje slabosti u progonima bili nevjerni (lapsi), u iemu bila suprotna dotadanjoj pokornikoj praksi Crkve. Po Ciprijanu javna pokora se sastoji od tri razliita ina: ispovijed, zadovoljtina proporcionalna grijehu i pomirenje. Vie od svih svojih prethodnika Ciprijan naglaava vanost ozdraviteljske kreposti i sakramentalno obiljeje ina pomirenja. Euharistija Svijest da je Crkva otajstvo jedinstva se upotpunjuje u Cipijanovom promiljanju euharistije, koja je nastavak rtve Kristove i Kristova stvarna prisutnost, kao hrane u kojoj se Krist daruje svim vjernicima da bi uveao i zapeatio crkveno jedinstvo. Krist, u sebi ispunjavajui pralik mane koja je dana u pustinji svakom Izraelcu u jednakoj mjeri bez obzira na dob i na spol, postaje hrana svakom vjerniku. Euharistija takoer daje snagu, titi od otpada od vjere, izgrauje muenike. Kada vjernik u molitvi Gospodnjoj moli kruh na svagdanji, moli, u duhovnom smislu, kruh ivota, hranu spasenja, da se ne odijeli od tijela Kristova i ne udalji od posveenja.

77

PATROLOGIJA

Arnobije Stariji Radi se o jo jednom kranskom piscu iz afrikog kruga pisaca. Rodom iz Sikke, gdje je bio uitelj retorike, a meu njegovim uenicima je bio i Laktancije. Dobrim dijelom svoga ivota i sam je bio protivnik kranstva, da bi se obratio u zreloj dobi, te poetkom 4. stoljea, vjerojatno za vrijeme Dioklecijanovih progona Crkve, napisao jedno apologetsko djelo u sedam knjiga Adversus nationes (Protiv pogana). Jeronim navodi da je ovaj spis nastao na poticaj Arnobijeva biskupa koji je htio neki dokaz o iskrenosti njegova obraenja. Umro je vjerojatno 327. godine. Arnobije pobija optube da su za svaku nesreu koja zadesi svijet krivi krani, te odbacuje kritiku da se klanjaju ovjeku i to pribijenom na kri, jer Krist je udesima i naukom dokazao da njegova boanska narav nije pretrpjela nikakvu tetu. Nadalje, Arnobije tvrdi da se Bog ne osveuje, jer Bog ne moe biti podloan promjenama ni ljudskim afektivnim stanjima. Krani se klanjaju svevienjem Bogu koji je iznad poganskih boanstava, ako uope ova postoje (u tom sluaju se radi o demonima). Arnobije posjeduje vrlo uzvien pojam Boga, te dri da je ovjeku uroena ideja postojanja prvog principa i temelja svih stvari. No zamilja boanstvo bez kontakta sa stvorenjima, izolirano u svojoj veliini, lien osjeaja, ne brine se za ono to se dogaa u svijetu. Ova ideja distance Boje je prisutna u cijelom njegovi djelu, te je hermeneutski klju poimanja Boga i svijeta. Dri da je ljutnja nepomirljiva s boanskom naravi, a sve to je podlono emocijama, slabo je i krhko, podlono patnji, i dakle nunu smrtno, te se takvo to ne moe Bogu pripisati. Tako Arnobije odbacuje i starozavjetno idovsko poimanje Boga, a vrela kojima se slui u svojoj argumentaciji o boanskoj ravnodunosti jesu epikurejska filozofija i stoika nauka o afektima (passiones). U drugoj knjizi raspravlja o Kristu i o skandalu utjelovljenja, ali se vidi velik utjecaj filozofije na njegove stavove, te predstavalja kao kranske razliite sadraje iz poganstva. Krist je uinio da nestanu poganski kultovi sa zemlje i umjesto njih je donio ljudima pravu vjeru. Ujedno Arnobije napada platonistiko poimanje besmrtnosti due. Dri da je dua kao takva podlona propadljivosti, te da ju je Bog uinio besmrtnom nagraujui njezine zasluge u ovom ivotu, a nije, kako kau odreene filozofske struje, sila s nebaa. Arnobije naglaava i skromnost njezine biti, koja, po njemu, nije boanskog podrijetla, kako su tvrdili mnogi ondanji filozofi, ve je u stanju posrednika izmeu Boga i materije. tovie Arnobije odbacuje biblijsko uvjerenje da je dua stvorena, jedina njezina odlika je medietas, postavljene na odreeno mjesto posrednitva odakle, ako ne prispiju do spoznaje Boga, mogu propasti, to jest vratiti se u smrt. Spoznajom Boga dua postie besmrtnost. Uvjerenje kako je ljudska dua smrtna slui Arnobiju da napadne neke nove ljude, po svoj prilici ili Porfirijeve sljedbenike, jer je ovaj platonist nekoliko godina prije napisao poznato djelo Protiv krana ili sljedbenike jedne hermetike sekte ili pak pogansku kulturu svoga vremena u kojoj su nalazile mjesto sve takve filozofske i religiozne ideje.

78

PATROLOGIJA

Laktancije Laktancije je roen oko 260. u Sjevernoj Africi, gdje je bio Arnobijev uenik u govornikoj koli, te je i sam postigao govorniku slavu. Laganim i tenim stilom jezika podsjea na Cicerona, pa su ga i prozvali u starini kranskim Ciceronom. Ostavio je rodnu provinciju Afriku kad ga je car Dioklecijan pozvao da u Nikomediji dri kolu latinskog govornitva, zajedno s uiteljem gramatike Flavijem. U meuvremenu se obratio na kranstvo. Gotovo je sigurno da je u Nikomediji upoznao Konstantina, budueg cara, a tada prisilnog gosta na Dioklecijanovu dvoru. Budui da nije bilo velikog zanimanja za takve studije, dao se na pisanje. Do 303. godine je ipak bio na katedri, dok nije poeo progon, pa se je morao povui radi toga to je bio kranin. Izmeu 305. i 306., u jeku progona, naputa Nikomediju, a nakon to je kranstvo ve dobilo slobodu, car Konstantin poziva starog govornika da bude uitelj prvoroenom mu sinu Krispu u Trijeru (vjerojatno oko 314.-315.). Iz Konstantinovih zakona, pisama i dekreta razvidno je da je bio i vie od uitelja carevu sinu, to jest bio je prijatelj i savjetnik samome caru. Pretpostavlja se da je umro u Trijeru, Galiji, oko 330. Napisao je vie djela od kojih su sauvana samo neka: De opificio Dei, Divine institutiones u 7 knjiga, Epitome, De ira Dei, De mortibus persecutorum, a pripisuje mu se i poema od 85 elegijskih dvostihova De Ave Phoenice. to se tie teolokih sadraja, poput Arnobija, nije u svemu dobar poznavatelj. Tako ne pozna Duha Svetog razliitog od Sina Bojega. Oni proizlaze iz Oca kao uinak dviju simultanih boanskih radnji, a u stvari su kao jedna osoba: ukoliko se radi o nadisanju je Duh, a ukoliko o razumijevanju je Rije. Poistovjeujui raanje Rijei s boanskim nadisanjem (spiratio), poistovjeuje Duha Svetoga s Rijeju, prvoroenim duhom Oevim. Kao za Tertulijana i apologete Sin nije vjean. Naime, Bog je od poetka stvorio jo jednog, ali je ovaj iz zavisti prema Sinu pogrijeio i od tada se zove avao. U ovakvoj postavci se nazire antropoloki i kozmoloki dualizam u koji se slijevaju elementi judeo-kranske, ali i pitagorejsko-platonistike predaje. Meutim Laktancije nije iao dotle da bi formulirao ontoloki ili teoloki dualizam, to se vidi po jasnom zastupanju teolokog monizma: prvi uzrok svemirskog sukoba svjetla i tame, ivota i smrti, dobra i zla, je stvarateljska volja Boja koja je htjela stvoriti dva suprotstavljena duha, jednog kao princip dobra, a drugog kao princip zla. Laktancije, opisujui ljepotu i funkcionalnost ljudskoga tijela protiv epikurejaca dokazuje postojanje boanske Providnosti,to jest Boga koji je savren, razuman i upravlja svijetom svojom providnou (usp. De opificio Dei). Isto tako je miljenja, opet protiv epikurejaca, da boanstvo nije ravnoduno u odnosu na moralnost i nemoral, a protiv stoika tvrdi da Bog nije samo dobrohotan, ve je Bog dobrohotan prema pravednima, a srdi se na grjenike (De ira Dei). Stoga u svom glavnom apologetskom djelu Divinae institutiones Laktancije se trudi dokazati vrijednost kranske vjere kao religije spasenja, odgovarajui ne na optube puka, ve na one koje su upuivali dravni inovnici (suci) i poganski intelektualci po kojima bi kranstvo bilo bezbona i tetna religija. Kranstvo je naprotiv, po njemu, religija objave, poput hermetizma i teozofije proroanstava, tovie kranstvo je na
79

PATROLOGIJA

viem stupnju od spomenutih oblika religioznosti. Slino drugim apologetima, Laktancije se slui svim tipinim motivima antiidolatrijske polemike, te je poput njih uvjerenja kako su idovska Pisma starija od sve mudrosti kojom se hvale Grci, ime takoer dri da je grka mudrost crpila iz istih. To ga onda potie da usmjeri pozornost na kronologiju. U duhu kronolokih istraivanja Laktancije je takoer zastupnik milenaristikih ideja, uvjeren kako je bilo preostalo jo oko 200 godina do ispunjenja 6 tisua godina postojanja svijeta. Tada e, nakon kratkotrajne Antikristove vladavine, biti poetak blaenstva tisugodinjeg kraljevstva, u kojem e vladati, s Kristom, takoer i pravednici koji uskrsnu, to je opisano slikama hedonistikog ivljenja. Na koncu tih tisuu godina opet e se dii bezbonici i posljednji sud e donijeti konanu podjelu izmeu neba i pakla. Usprkos svih teolokih nedostataka, Laktancije je znaajan za zapadnu kulturu i knjievnost jer je prvi zapadni pisac koji je sebi stavio u zadatak sustavno izloiti kranski nauk obraajui se uenoj klasi rimskoga svijeta, usljed ega je prihvaao s iskrenim uvjerenjem kulturnu i knjievnu tradiciju, ali takoer i drutvenu i politiku, nastojei ih stopiti s kranskom moralnom i religioznom porukom. S povijesnoknjievnog stajalita bio je prvi kranski pisac latinskog jezika koji je sebi dao zadatak osvijetlili kranski nauk, koji je drao pravom filozofijom i pravom mudrou, sjajem govornitva i klasine kulture, te je prvi svjesno formulirao potrebu da se stvori kranska kultura uslijed ega je promatrao autore koji su mu prethodili iskljuivo s knjievnog stajalita. Euzebije Cezarejski i kranska storiografija Euzebije Cezarejski (oko 265-340) znaajan je crkveni pisac jer je udario poetke kranske storiografije, stvarajui knjievni obrazac koji e nakon njega dugo biti normativan. U isto vrijeme je vaan je bio glasnogovornik konstatinvoske vizije odnosa izmeu Crkve i Carstva. U djelima se opaa osjeaj za filologiju, a nisu zanemarive ni apologetski ciljevi. ig aleksandrijske tradicije prati njegovo knjievno stvaralatvo. Spisi Pismo Karpianu tablice o slaganju Evanelja Onomasticon zemljopisno istraivanje Palestine Kronik Povijest Crkve Palestinski muenici Priprema i Dokazivanje Evanelja Konstantinov ivot Kronika je epitome Povijesti crkve Piui Kroniku Euzebije odluuje poreuzeti stari argument i odbaciti uvijek nove poganske optube koje se pojavljuju ve od drugog stoljee, a to su optube da je kranstvo mlada religija.
80

PATROLOGIJA

Po njemu idovsko-kranska predaja je starija od poganske filozofsko-religiozne batine... U tu svrhu je sastavio kronoloke tablice (chronikoi kanones) i opisuje povijest pojedinih poganskih naroda sve do Rimljana. Euzebije je ak i u odnosu na Julija Afrikanca i sve dotadanje kranske autore: on vie ne artikulira povijest u 6.000 godina, niti pravi svoju kronologiju poevi od biblijskog opisa stvaranja svijeta, ve od Abrahama. Jasnoa skruuloznog povjesniara Slui se opirnim navodima tako da je nezamjenjive vanosti dokumentarnost, obilje navedenih vrela Obrasci klasine storiografije, slui se dravnim arhivom Generalna tema Crkvene povijest je opis apostolskog naslijea glavnih sjedita (Rim, ALEKSANDRIJA, Antiohija, jeruzalem) Predstavlja prvu povijest kranstva, a u isto vrijeme daje opis hereza U posljednjem razdoblju opisivao je dogaaje o kojima se osobno osvjedoio. Na poseban nain predstavlja Konstantina

81

PATROLOGIJA

17. Novacijan
17.1 ivot Roen je u Rimu. Smatrao se opsjednutim i naknadno egzorciranim. Djelovao je oko polovice treeg stoljea. Jednom se prigodom razbolio i primio krtenje bez pouke i biskupskog interventa (klinicus). Nakon to ozdravlja ne prima druge sakramente. Bio je kolovan i nakon pristupanja kranstvu ipak je produbljivao sadraje koji su mu se nametali. Guralo ga se naprijed u zajednici, htjelo ga se za sveenika. Zaredilo ga se (nakon 240. godine) no krten je bez katekumenata to su neki smatrali preprekom za reenje. Kad papa Fabijan umire u mukama za progonstva 251. godine, Novacijan preuzima korenspondenciju rimske Crkve.103 Gurao se na mjesto pape no izabran je Kornelije. Novacijan je onda sam otiao u shizmu i postao prvi protupapa. Osniva sljedbu i kree u jo vei rigorizam te nijee vjerodostojnost papi Korneliju ( koji je bio libelatik). Neki izvori su govorili da je Novacijan ipak poslije umro kao muenik ali nema tonih podataka o tome. 17.2 Novacijanova teologija i spisi on je prvi od velikih teologa u Rimu koji piu latinskim jezikom, vjet je i obrazovan. Dri ga se zaetnikom rimske teologije, prije njega u Rimu nema nijednog znaajnijeg imena. Napisao je vie spisa. Nisu se sauvali: O Uskrsu, O suboti, O obrezanju, O sveeniku, O molitvi, O predstojeim stvarima... Sauvana djela: O Trojstvu, O idovskim jelima, O spektaklima i O dobru stidljivosti. Najznaajnije djelo je O Trojstvu. Najvie je teolokog doprinosa donio u tom djelu. Govori da su tri osobe u Boanstvu (nastavak na Tertulijana), mada je u nekim stvarima u odnosu na Tertulijana napravio korak nazad. Apsolutno podcrtava nematerijalnost Boanske supstancije.104 Naglaava Boju transcendenciju i nepogreivost, ali je temeljna ideje napromjenjivost (immutabilitas). Isto tako brani poimanje biblijskog Boga protiv onih koji dre da je zavidan. Nije previe razmatrao o samom Trojstvu. U djelu ne koristi pojam Trinitas (Trojstvo), premda djelo govori o Trojici. Stoga se pojavilo pitanje oko toga je li uope dobro shvaao Trojstvo. Duha Svetoga ne naziva ni Bogom ni osobom, dok je Sin druga osoba nakon Oca (secundam personam post patrem). Ne ukljuuje ga u raspravu o jedinstvu Bojem, nego uglavnom govori o njegovu djelovanju. Po njemu on je neto boanskoga, trei pored Oca i Sina, to nije zahtjev samo auktoriteta vjera (fidei auctoritas koja se temelji na krsnoj ispovijesti) nego i razumski red iziskuje vjeru u Duha. U svim ostalim tvrdnjama o Duhu, Novacijan je mnogo iza Tertulijana, to se moda temelji na odbacivanju montanizma. Kao to je Sin manji od Oca, tako je i Duh manji od Sina, kao to Krist prima poruku od Oca, tako i Duh prima od Sina, ime potvruje podreenost. Novacijan ipak daje neke zanimljive izjave o odnosu Duha Svetog i Crkve. Po njemu Duh Sveti, obean prije mnogo vremena, darovan u potrebnom trenutku, djelovao je ve na vremenit nain u prorocima, ali je tek na trajan nain u apostolima,
103 104

Pisao Ciprijanu kako se ponaati prema lapsima i shizmi. Dok Tertulijan kae da je dua neka vrsta spiritualizirane materije. 82

PATROLOGIJA

to se izravno suprotstavlja montanistikim uvjerenjima da je Montan Paraklet. Duh Sveti svojim darovima upotpunjuje i usavrava Crkvu, uva je neiskvarenu i netaknutu u svetosti vjenog djevianstva i istine. Mnogo je vie raspravljao o Kristu nego o problematici Trojstva. Odnose meu osobama Trojstva ne dotie. O Isusu je govorio na vrlo uzvien nain, da je Sin Boji, Logos, da je doao na zemlju u stvarnom tijelu: nije samo ovjek ve i Bog (protiv adopcionizma). Krist je stjecite dvaju biti (concordia utriusque supstantiae). Kao Boga ne treba ga poistovjeivati s Ocem, jer je on druga osoba u odnosu prema Ocu. Zahvaljujui injenici da je doao u naem tijelu, ima sposobnost spasiti nas. Meutim nigdje ne govori o osloboenju od grijeha, niti Kristovoj smrti daje rtveno znaenje, nego samo tvrdi da je to dokaz da je Krist pravi ovjek. Rije Boja (sermo, deus) u utjelovljenju oblai tijelo, koje odlae u smrti, kao haljinu, a koje o uskrsnuu opet uzima i to zauvijek. Time je proces oovjeenja koji je zapoeo utjelovljenjem postao konaan. Upravo jer je Sin Boji postao sinom ovjeijm i sin ovjeji Sinom Bojim, ludski rod moe biti priveden vjenom spasenju. Krist to izvruje kao uitelj, ija rije onima koji u nj vjeruju daje besmrtnost i boanstvo. ini se da Novacijan poistovjeuje vjeru i moral; grijeh idova je bio u tome da su odbacili zakon, dok je zasluga krana koji su doli iz poganstva da su doli do zakona evanelja, postavi dostojni pomoi Duha Svetoga. Teina ljudskih grijeha se sastoji ponajprije u smrtnosti, u podlonosti strastima i slabostima tijela. Spasenje se postie po vjeri i strogosti ivota. Moral i nauk se nalaze na prvom mjestu, sakramentalnost i milost su u drugom planu. Preuzima od Tertulijana pojmove kao to su dispositio, substantia, persona, te koristi mnoge druge. Za Krista je koristio pojmove incarnatus - incarnari, invisibilis, mediator, praedestinatio. Posjeduje dozu subordinacionizma, no uspio je donekle formirati Trinitarnu teologiju na zapadu (govori da Otac i Sin imaju iste vlastitosti). Ovakva teologija naslanja se na idovsko poimanje Boga (poimanje o jednom Bogu), no pojavilo se pitanje kako sad pokazati vanost Krista, odnos u Trojstvu naslanjajui se na to poimanje. Na ovoj idovskoj tradiciji nastaje pokret Monarhijanizam.

83

PATROLOGIJA

18. Monarhijanizam
injenica je da je vjera u jednoga Boga, naslijeena iz idovstva, od prvog trenutka za krane bila prepoznatljivi znak raspoznavanja u odnosu na pogansko mnogobotvo. Meutim, takvu vjeru je trebalo uskladiti s vjerom u Kristovo boanstvo, te je tako teoloko promiljanje u 2. stoljeu stavilo veliki naglasak na Logos teologiju, to jest na teologiju koja je poimala Krista, ukoliko boanski Logos, sjedinjena s Ocem i u isto vrijeme ga je razlikovala od njega kao njemu podreenoga (subordinacionizam), drei ga tumaem boanske volje u odnosu prema stvorenome svijetu. Takvu postavku, za koju se dralo da je previe pod utjecajem grke filozofije, mnogima su smatrali dvobotvom. Stoga se protiv nje i protiv gnostikih spekulacija o Logosu (i marcionita) razvila reakcija u monarhijanskom smjeru,105 to jest rigidno monoteistika, koja se radikalizirala u dvije struje: adopcionizam koji je drao Krista obinim ovjekom od Boga posvojenim zbog svojih zasluga; i patripasianizam (suvremeni ga zovu modalizam) koji je Krista drao obinim imenom ili nainom na koji se objavljuje Otac. To je pokret koji je pokuao afirmirati Boje jedinstvo. I jedni i drugi nastali su kao pobornici izrazitog monoteizma,a kako se razvijala teologija Logosa tako se suprotno teologiji Logosa razvijala teologija monarhijanizma (da se ne bi Bog shvatio kao triteizam, ako se puno naglasi Boanstvo Sina) te struje reakcija su na ono to se razvijalo meu uiteljstvom, i u Aleksandrijskoj koli. a) Patripasionizam patripasijanci su tvrdili da postoji samo jedan Bog, a to je Otac i tvrdili su da je upravo Otac trpio b) Adopcionizam javlja se koncem 2. st. Adopcionisti su drali da je Krist obian ovjek kojega je Bog posvojio radi njegovih zasluga. Ova struja je bila manje utjecajna i slabija od patripasijanaca. U startu su ove dvije struje monarhijanizma odbaene kao heretine, no stalno su bile prisutne. Teodot je zapoeo adopcionizam u Rimu koncem 2. st. Poznati adopcionist bio je i Artemon. Napsljetku u Pavlu Samosatskom iz Antiohije adopcionizam doivljava svoj vrhunac. 18.1 Pavao Samosatski on je najizriitiji predstavnik razvijenog adopcionizma. On je imao u vidu i teologiju Logosa, dakle, nije se zadravao samo na adopcionizmu to se tumaenja tie. Bio je biskup u Antiohiji i visoki dravni slubenik (brinuo za financije) izmeu 264. i 268. godine. Vie se ponaao kao dravnik nego kao biskup mjesne Crkve. Optuili su ga radi ponaanja i radi udnog nauka. 268. godine uspjeli su ga uvjeriti da je heretik i nagovorili ga da se odrekne slube no on je ipak elio zadrati svoje crkvene posjede (no u tom mu nije uspjelo). Pavao razvija nauku o posvojenju. Razlikuje da u Bogu postoji odreena sila, dynamis i ta sila je Logos. Ona nije osoba. U Starom zavjetu nazivaju tu silu Mudrost. To je neka vrsta Boje operativne sposobnosti, to je red i zapovijed Boja po kojoj Bog djeluje u svijetu. Postoji na zemlji ovjek Isus kojega ak naziva i Sin Boji. Logos nije Sin Boji ve Isus. U Isusa dolazi ta Boanska sila, Logos i u njemu boravi kao u atoru, hramu. Boji Logos zaogrnuo se ovjekom (Isusom) kao
105

Pojmom monarhijanci Tertulijan naziva Prakseu i patripasijance (usp. Adv. Prax. 10, 1). 84

PATROLOGIJA

haljinom. Postoji neko jedinstvo izmeu Isusa i Logosa to uzdie Isusa iznad svih stvorenja. Taj ovjek pio svojoj konstituciji razliit je od drugih ljudi, meutim to jedinstvo koje se stvara izmeu ovjeka i Logosa ostaje izvanjsko, na moralnoj razini, ne na ontolokoj. Za Logosa se ne moe rei incarnatus (da se utjelovio), on se samo nastanio u ovjeku. 18.2 Patripasionizam U moderno vrijeme naziva ga se i modalizam. Oni govore da je Otac trpio no, ako je Otac trpio, kako se onda u Novom zavjetu spominju Sin i Duh? Modalisti na to odgovaraju da se to Otac objavljuje na razne naine. U SZ-u objavio se kao Otac, a u NZ-u kao Sin. Sin nije osoba nego modus, nain na koji se otac objavljuje. Poetkom 3. st. u Rimu se pojavljuju Epikan, Prakseja, Sabelije i Kleoma. Naknadno Sabelije postaje najizrazitiji predstavnik. U Egiptu modalizam se susree s teologijom Logosa (Origen). Sabelije govori da se isti Bog javlja i u Duhu Svetom i ograuje se od Noeta koji govori da je Otac trpio. U elji da obrani monoteizam doao je do toga da se Bog objavljuje na razliite naine. Protivnik je Origenove teologije koja je razlikovala tri osobe u boanstvu tj. tri hipostaze u Trojstvu. Sabelijanci su govorili da Otac, Sin i Duh Sveti ine samo jednu osobu, jednu hipostazu. 18.3 Umjereni monarhijanizam Postojao je monarhijanizam koji nije bio radikalnog tipa. Zastupali su Boanstvo kao Boju monarhiju i time su izbjegavali protivljenje koje je mogla uzrokovati teologija Logosa. Ta teologija Logosa afirmirala je dvije osobnosti, ousia tj. biti - dvije zasebne osobe(mogli su lako ui u zabludu). Umjereni monarhijanizam bio je prisutan u Rimskoj zajednici do konca treeg stoljea. U Rimu je bio osuen ekstremni monarhijanizam. Vanost monarhijanizma je u tome to se zahvaljujui njemu oblikovala jasnije teologija Logosa (Isus tj. Logos je istobitan s Ocem).

85

PATROLOGIJA

19. Arijanizam
19.1 Arijev nauk - Arije je roen vjerojatno u Libiji oko 260. godine, a djelovao je u Aleksandriji. Bio je neko vrijeme uenik Lucijana iz Antiohije, ili barem u dodiru s njime. Jo prije nego je poeo propovijedati vlastiti nauk glede Trojstva, u vrijeme biskupa Petra Aleksandrijskog (300-311) pripadao je jedno vrijeme melicijanskoj shizmi, da bi se vratio opet u krilo Katolike Crkve. Oko 320. godine, kao sveenik zaduen za crkvu u Baukalisu, svojim propovijedanjem izazvao je estoke svae, biskupov interventi, javnu raspravu i naposljetku osudu, neto kasnije potvrenu od egipatskih biskupa. Nije napisao mnogo, a od toga imamo sauvano nekoliko pisama (Euzebiju iz Nikomedije, Aleksandru iz Aleksandrije), dijelove Thaliae (Gozba) i ispovijest vjere upuenu Konstantinu. Arije zasniva svoju teoloku postavku na origenovskoj trojstvenoj nauci koja je u to doba bila tradicionalna u Aleksandriji, a drala je Oca, Sina i Duha Svetoga trima hipostazama (to jest individualnim i subzistentnim stvarnostima) koje se meusobno razlikuju i podreene se (subordinacionizam) jedna drugoj, premda imajui udjela u jednoj boanskoj naravi. Naglaavajui na radikalan nain podreenost meu trima osobama, vjerojatno kao reakciju na sabelijanizam i odreeno pre materijalno poimanje Sinova roenja iz Oca, Arije zamilja Oca kao monadu potpuno transcendentnu u odnosu na Sina, koji je od njega potpuno manji, ne samo po hipostazi, ve i po naravi, tako da je Sin takoer Bog, ali po poloaju, auktoritetu i slavi na niem stupnju od Oca, te ne moe biti Sin u metafizikom smislu rijei ve samo u moralnom. Dok je Origen, a poslije i Aleksandar, tvrdio da je Sin suvjean Ocu, koji je antoloku princip ali ne kronoloki, Arije je uvjeren da, ako je Sin suvjean Ocu, onda mora biti i neroen kao i on. A poto u boanstvu ne mogu biti dva neroena, Sin, premda je prije svih vremena i svakog stvorenja, dolazi nakon Oca od kojeg vue svoje postojanje. Dakle, postojao je trenutak kad ga nije bilo. Isto tako Arije ne prihvaa da je Sin roen iz Oeve biti (= naravi), jer bi to navodno ukljuivalo diobu boanske monade. U poetku je tvrdio da je Otac stvorio Sina iz niega, da bi poslije izbjegavao ovaj izraz koji je pobuivao sablazan kod mnogih. Stoga je govorio o Sinovo roenju od Oca, ali je ipak nastavljao promatrati ovo raanje kao stvaranje: Sin je jedino stvorenje (ktisma, poiema) koje Otac stvara izravno, sva ostala stvorenja je stvorio Sin vrei Oevu volju. O Duhu Svetome govorio je vrlo malo, a svoj nauk je potvrivao nekim navodima iz Svetoga pisma koji, govorei o Sinu, ukljuuju izraze kao initi, stvarati i sline.106 Po Ariju na vrhu piramide stvorenja je Sin, a ispod njega su Duh sveti, aneli i pa sve ostalo to je stvorio Bog.107 Druge dvije hipostaze ne dijele istu bit s Ocem. Sin nije pravi Bog, niti postoji odvijeka s Ocem. Njegovo roenje se ne moe definirati prirodnim, tj. njega se ne moe zvati naravnim Sinom Oevim, jer nemaju istu narav. Sin je stvoren iz niega i stvoren je prije svih vjekova. Ne moe Otac biti spoznat po Sinu i od Sina zbog razliite naravi.
106

Izr 8, 22: Jahve me stvori kao poelo svoga djela, kao najraniji od svojih ina, u pradoba. Dj 2, 36: Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog uinio i Gospodinom i Kristom. Kol 1, 15: On je slika Boga nevidljivoga, Prvoroenac svakog stvorenja. 107 Arije se bojao rascjepkanog Boanstva, pa je stoga samo Otac Bog 86

PATROLOGIJA

Sina ne odlikuje ista razina transcendencije kao Oca, pa ga dri stvorenjem, a time onda po naravi manjim od Oca. Ukoliko ga se moe nazvati Bogom, to je na temelju asti i uloge koju mu dodjeljuje Otac uinivi ga Prvoroencom prije svakog stvorenja, iz ega nedvojbeno proizlazi da je vei od svih ostalih stvrenja, no to ne znai da se smije i moe drati da je iste naravi kao i Otac. Pravi i apsolutni Bog jest jedino Otac. Arije, pod utjecajem filozofskih ideje i logike, je zamijenio teze te je atribute boanske naravi (nepromjenjiv, vjean, neroen) primjenjivao samo na Oca, zbunjen formulom kojom se Sina ispovijedalo roenim od Oca. Dakle, Otac je nepromjenjiv, vjean i neroen, a Sin je roen od Oca pa ne moe biti boanske naravi jer je boanska narav neroena. Osuen u Aleksandriji Arije je pronaao istomiljenike na Istoku, gdje je njegove ideje prihvatila nekolicina biskupa uenika Lucijana iz Antiohije, meu kojima je najutjecajniji bio Euzebije iz Nikomedije. Od drugih pristaa veliku je ulogu odigrao Euzebije iz Cezareje, premda ne dijelei Arijev radikalni subordinacionizam, te je bio neka vrsta srednje linije izmeu Arija i Aleksandra. Dolo je do estokog spora koje je car Konstantin pokuao rijeiti aljui svog izaslanika (Osio iz Kordobe), to nije urodilo plodom, te je odluio sazvati ekumenski sabor u Niceji, koji je zakazan za proljee 325. godine. Nekoliko mjeseci prije samog sabora, odrao se u Antiohiji lokalni sabor pod Osijevim predsjedanjem, koji je osudio Euzebija iz Cezareje i Arijeve pristae. A u Niceji se okupilo vie od 250 biskupa koji su veinom pripadali dvjema teolokim tradicijama suprotnima arijanizmu. Umjerene origeniste je predvodio Aleksandar Aleksandrijski, dok su na elu monarhijanaca azijske tradicije bili Marcel iz Ancire i Eustazije iz Antiohije. Sastavljena je formula vjere koju su potpisali svi osim Arija i dvojice libijskih biskupa, nakon ega su prognani u Ilirik. Sabor je osudio arijanske ideje definiravi Sina istobitnim (homoousios) Ocu. Tekstovi:

Arije Rije (Logos) ne postoji s Ocem od vijeka. Rije je stvorena iz niega. Rije nije naravni sin niti se moe rei da u striktnom smislu da je Oev. Sinova narav ni proizlazi iz Oeve. Rije je poela postojati inom Oeve volje. Rije je po prirodi podlona promjenama, u fizikom i moralnom smislu.
87

Aleksandar Rije je suvjena s Ocem od poetka. Rije nije stvorena, ve je ona sve stvorila. Rije je sin, ne po posvojenju, ve po naravi. Sin posjeduje narav istu kao i Otac. Rije postoji po komunikaciji Oeve biti. Rije u svojoj boanskoj biti nije podlona promjenama niti patnjama.

PATROLOGIJA

19.2 Nicejski sabor (325. godine) U svom prvom dijelu donosi izriaj Vjerovanja (Credo),108 a u drugom dijelu osuuje Arijev nauk. Isus Krist je Logos istobitan s Ocem, pravi Bog od Pravoga Boga. Isus Krist je roen ne stvoren (Oci su to dodatno pojasnili i naglasili da je roen od Oeve biti). Nicejsko vjerovanje odraava najvei stupanj Kristova jedinstva s Ocem: istobitan (homoousios)109 je meutim, zbog svoje mnogoznanosti, mogao biti shvaen gotovo u sabelijanskom smislu, iz ega bi se moglo izvui da Sin nije samo iste naravi s Ocem, ve da je i iste hipostaze, to bi bilo opreno nauku o trima hipostazama koja se razvila na Istoku. Tako je ova formula ila za tim da zadovolji monarhijanske aspiracije, ali se mnogima, antiarijancima i antimonarhijancima, nije sviala, meutim potpisali su je pod Konstantinovim pritiskom. Plod ovog nezadovoljstva je snana arijanska reakcija koja je pokuala iskoristiti sva rasploiva sredstva da se rehabilitira i nametne svoje ideje. Monarhijanci su pojam "istobitan" ve ranije koristili da zanijeu osobnost Logosa. Iako je 268. na saboru u Antiohiji pojam osuen, na Nicejskom saboru postaje slubeni pojam. Istobitan (homousios) oznaava jednu, opu Boansku bit na kojoj participiraju i Otac i Sin (naravno i Duh Sveti). Arijancima je prihvaanje toga pojma na Nicejskom saboru bio izgovor da oni ne prihvate Nicejski sabor jer pojam istobitan nije biblijski pojam. Vjera se poela definirati dogmatski, pojmovi su esto uzeti iz filozofskog konteksta, te su pomogli jasnijoj definiciji vjere. Nicejski sabor je poetak drukijeg pristupa govora o Bogu na dogmatsko-teoloki nain ali je ostao vjeran Svetom Pismu. Samo se poela traiti jedna jasnoa. Na dogmatski nain se eljelo bolje tumaiti Sveto Pismo, jer se svatko pa i heretici u to vrijeme pozivao na njega. Revolucionaran je bio potez da se u ispovijest vjere, koja je dotad bila odraz kerigmatskog sadraja vjere, uvede i izvanbiblijski pojam (ousia) elei na nedvosmislen nain definirati sadraj vjere. Vode se rasprave na dogmatski nain, a ne samo na kerigmatski nain, to je bila praksa do sabora. Simbol je trojstvene strukture Isus Krist je priznat Sinom Bojim, jedinoroenac Oev To jest iz Oeve biti dakle ne radi se o inu stvaranja, ve o stvarnom raanju iz Oeve biti. Sin participira potpuno i cjelovito na boanskoj biti Pravi Bog od pravoga Boga Roen ne stvoren Istobitan (homoousios) s Ocem. Pojam nije biblijski ve pridjev od imenice ousia, a u to vrijeme je imao odreenu vieznanost. Ousia je mogla oznaavati ili
108

"Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemoguega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinoroenoga Sina Bojega. Roenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Roena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno" 109 Ovaj pojam su koristili gnostici valentinijanci u izrazito tehnikom smislu tvrdei da je duh ljudski istobitan s Bogom, dua s Demijurgom, a tijelo s avlom. Prvo sigurno koritenje ovog pojma u trojstvenom smislu, zanemarujui jedan Origenov redak za koji nije sigurna autentinost, pronalazi se kod Dionizija Aleksandrijskog kojeg su monarhijanci optuili da odbija priznati kako je Sin istobitan s Ocem, te on odgovara kako pojam nije biblijski, izjavljujui kako je spreman koristiti ga u opem smislu u kojem bi on oznaavao da su istog roda to jest iste naravi. Isto tako jedna vijest prenosi da su na saboru u Antiohiji oko 268. godine protivnici optuili Pavla Samosatskoga da proglaava Logosa istobitnim s Ocem. Pavao Samosatski je tvrdio da Sin nema vlastite biti (ousia), te po njemu homoousios znai da je Sin bio u Ocu kao rijeu u ovjeku, dakle Krist, Logos, bio tek neto slino kao rije koja izlazi iz usta ovjejih. Osuujui ovu tvrdnju Antiohijski sabor je bio prisiljen izjaviti da Sin nije istobitan Ocu ve je posebna hipostaza. Arije je takoer odbacivao tvrdnje Pavla Samosatskoga, jer po njemu, ukoliko bi dvojica dijelili istu bit, znailo bi da se radi diobi boanske biti na dva dijela. No, Arije je otiao u drugu krajnost. 88

PATROLOGIJA

jednu pojedinanu stvarnost, posebno bie (Aristotelova prva supstancija) ili jednu univerzalnu stvarnost i red pripadnosti odreenog broja individua (Aristotelova druga supstancija) ili pak samo supstancija ili materija. Ovaj pridjev je takoer mogao imati mnotvo znaenja, poevi od onog gnostikog koji je oznaavao slinost meu razliitim biima i njihovu pripadnost istom stupnju ili nainu postojanja. U teolokom kranskom kontekstu homoousios je bio koriten da oznai kako Otac i Sin imaju udjela monarhijanski na istoj individualnoj biti, ili pak da imaju udjela na jednoj opoj boanskoj naravi koja je zajednika obojici. Kako se nasuprot monarhijanskoj teologiji naglaavalo da je Sin osoba te da ima svoje individualno postojanje, tako se Arije bojao, imajui materijalistiko poimanje boanske biti, da bi time boanska bit bila podjeljena na dvoje. Koncilski oci su, naprotiv, su htjeli ovim pojmom donijeti konano pojanjenje o onome to je Sveto pismo govorilo o Sinovu izvoru u Ocu, a to je da boanska objava predstavlja dvostruki nain proizlaenja iz Boga. Prvi je imanentan u Bogu i to je na primjer Sinovo vjeno roenje od Oca. Drugi je izvan Boga, kao to je stvaranje svijeta ili pak Sinovo poslanje u svijetu. Arijanci su Sinovo proizlaenje poimali iskljuivo kao stvaranje izvan Boga (creatio extra Deum), dok je Niceja to potvrdila kao vjeno roenje unutar boanstva. Stoga pojam homoousios potvruje da je Sin ne samo slian Ocu, nego je i potpuno identian njemu, jer po svom vjenom roenju iz Oca ima udjela na istoj biti, to jest boanskoj naravi.

89

PATROLOGIJA

20. Teoloke struje nakon Nicejskog sabora


Nicejski sabor nije bio odmah prihvaen radi toga to je postojao spor oko tumaenja pojma homoousios koji je dodue uveden u antiarijanskom smislu, ali je bilo jo uvijek jakih monarhijanskih struja koje su ga shvaale na svoj nain. Uz to, pojam je po sebi, u filozofiji, bio vieznaan pa je u ovom teolokom kontekstu predstavljao odreenu dvostrukost: ousia je mogla biti individualna supstancija ili pak openita. Monarhijanci su ga prihvaali u prvom znaenju, a zastupnici trostvene teologije u drugom. Nakon Nicejskog koncila kao refleksija javljaju se 4 struje: 20.1 Homuozijci - Nazivaju se i Nicejci je struja koja je eljela biti nositeljica pravovjerja definiranog na saboru. Govorili su da su koncilski oci napravili ispovijest vjere koju je trebalo prihvatiti. Nicejsko vjerovanje je siguran temelj vjere. Nazivali su se homouzijci zbog sredinje rijei u vjerovanju homousios tj. istobitan. Sredinja osoba homouzijske struje je aleksandrijski biskup Atanazije, koji ga je nakon 355. godine, razdoblja teolokih nedoumica, odvano prihvatio i pozivao se na autentino i bezuvjetno tumaenje saborskih odredbi i ispovijesti vjere. Atanazijeve smjernice su bile uskoro prihvaene na Zapadu, meutim na Istoku, gdje su prevladavali homojuzijci, izazvao je mnoga protivljenja. Jedni su ga poeli prihvaati izmeu 363. i 365. tumaei ga ipak u homojuzijskom smislu, dok su drugi odbacili, sve dok ga Bazilije iz Cezareje nije uinio kompatibilnim s naukom o tri hipostaze uzimajui ga u smisli jedne supstancije, to jest boanske naravi zajednike trima hipostazama. Ovako shvaen konano je bio potvren na Carigradskom saboru 381. godine. 20.2 Homojuzijci Kad se je oko 355. opet pokrenula estoka rasprava oko teolokog nauka u kojem je Atanazije svu pozornost usmjerio prema pojmu istobitan kao najprepoznatljiviji izraz katolike vjere u Kristovo boanstvo i na njegovu savreno jedinstvo s Ocem, naiao je na Aecijevo i Eunomijevo protivljenje, ije radiklane arijanske teze je podravao Eudosije Antiohijski. U to doba su (357. godine) Valent osijeki, Zrzacije beogradski i Germinije srijemski, filoarijanski biskupi i poticatelji Konstacijeve vjerske politike, okupivi se u Sirmiju s jo nekolicinom objavili jednu ispovijest vjere, ne potvrujui jasno ideje anomejaca, o kojima su utjeli, a zabranjivahu koritenje izraza homoousios (pa ak i homoiusios o kojem se poelo raspravljati), to je izazvalo jaku reakciju i na Istoku i na Zapadu. U proljee 358. godine okuplja se jedan mali sabor u Anciri koji je objavio u ime Bazilija iz Ancire, Marcelova nasljednika, i Georgija iz Laodicije, jedno dugo sinodalno pismo kojim izjavljuju da je Sin suvjean Ocu, od Oca realno roen i stoga potpuno Bog; nadalje definirali su ga homoiusios, slian Ocu po biti (ousia), mislei da e ovom formulom izbjei opasnosti sabelijanizma koji su nazirali u pojmu homoousios, a da e ujedno naglasiti potpuno Sinovo boanstvo. Umjerenija struja koja je smatrala da treba nai put kompromisa prema arijevcima, ne elei da ih se radiklalno odbaci i izbaci iz Crkve, ali isto tako i zbog teolokih potekoa koje je predstavljao ovaj pojam. Oni istiu da je Sin, druga boanska osoba homoiousios, to jest sline biti s Ocem. Bojali su se da rijeju "istobitan" ne dovedu do poistovjeivanja Sina i Oca, da Sin ne izgubi svoju vlastitost. Drali su da su oni u pravu, bojei se sabelijanstva.
90

PATROLOGIJA

20.3 Homejci U prvom trenutku homoiusijska struja je imala uspjeha pa je car potvrdio njihova tumaenja na jednom saboru u Sirmiju 358. godine, gdje je bila carska prijestolnica. Trebao je potom biti jo jedan koncil u Riminiju za zapadnjake, a u Seleuciji za istonjake, no u meuvremenu Konstancije je se polako distancirao od Bazilija i poeo je podravati jednu drugu skupinu oko Marka iz Aretuze i Acacija iz Cezareje koja je traila jednu drugu jo neutralniju formulu. U Sirmiju 359. objavljuju novu ispovijest i zabranjuju koritenje pojma ousia, a govore da je Sin slian Ocu. Bili su autentina Arijanska struja. Isus je niti istobitan niti slino bitan ve samo slian Ocu (ne moe se govoriti o slinosti po biti). Isus ne moe ui u Boansku sferu. 20.4 Anomejci Nakon jednog razdoblja od tridesetak godina u kojem su Arijevi sljedbenici, poradi osude kojom je Nicejski sabor proglasio krivovjernim njegov nauk, odustali od najradikalnijih teza u korist umjerenijih, upravo te radikalne teze su bile preuzete i organski razvijene djelovanjem Aezija iz Antiohije i uenika mu Eunomija iz Cizika. Radi teza koje su zastupali, protivnici su ih definirali anomejcima, jer su drali da je Sin razliit (anomoios) od Oca, premda ovakva teza ne stoji nigdje napisana, ali se moe izvui iz cjeline nauka. Naime, njihova teoloka teorija polazi od ideje da je Otac aposolutno trascendentan, te da je njegov osnovni atribut da je jedini neroen, tako da je Sin, budui da je roen, razliit od Oca i po hipostazi i po biti, te je manji od njega i ne postoji odvijeka kao Otac. Premda odbacuje radikalnu Arijevu tezu da je Sin stvoren, Eunomije tvrdi da Sin nije stvoren iz niega, nego da je voljom onoga koji ga je stvorio, jedino bie roeno, stvoreno izravno Oevim zahvatom da bi bio njegov slubenik pri stvaranju svijeta, to i ini po volji Oevoj. Sin ima udjela u Oevim prerogativama i savrenostima (svjetlo, ivot, mo) ali na podreenoj razini, u toliko to je Otac neroeno svjetlo, ivot i mo, dok je Sin roeno svjetlo, ivot i mo. Njega se stoga moe smatrati slinim Ocu samo po djelovanju, ali ne i po biti. Ako je po njima Sin Bog, premda na nioj razini u odnosu na Oevo savreeno boanstvo, Eunomije ne pripisuje Duhu Svetom boanske odlike, drei ga samo najsavrenijim od stvorenih stvorenja koja stvara Sin po Oevu nalogu. I budui da tri hipostaze ne samo da su podreene jedna drugoj, nego su ak razliite po biti (= naravi), pojam Trojstva je potpuno stran Eunomiju i potpuno odsutan iz njegovih djela. Stoga i njegove pristae nisu dijelile sakrament krtenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, nego su krtavali u smrt Gospodnju. 60-tih godina 4. st. javlja se teoloka potekoa o teolokom razumijevanju utjelovljenja Bojega Sina i naina na koji uzima ljudsku narav. 20.5. Apolinarizam Apolinar se rodio oko godine 315. u Laodiceji, gdje je uz oca sveenika i sam bio lektor u mjesnoj Crkvi.110 Godine 335. obojica su na se navukli bijes mjesnog biskupa Teodota jer su pohaali predavanja sofista Epifanija. Kad se Atanazije 346. godine vraao iz drugog izagnanstva, zaustavio se kod njih, te
110

Njegov otac, takoer Apolinar, je bio sveenik i uitelj gramatike u Bejrutu (Berytus), prije nego su se konano skrasili u Laodiceji. 91

PATROLOGIJA

je s njima uspostavio vrlo iskrene prijateljske odnose. Teodotov nasljednik, atijanac, Georg iz Laodiceje, takoer ih je izopio. Na jednom lokalanom Carigradskom saboru 360. godine Georg je bio svrgnut, a ne njegovo mjesto je bio postavljen Pelagije, kandidat Akacijeve homejske stranke. Na takav razvoj dogaaja reagirao je Atanazije svom estinom, te se ini da je tom prigodom izabran Apolinar za biskupa da vodi nicejsku zajednicu u rodnome mjestu. U svim tokama svoga nauka nije imao jasnu predodbu o Isusu Kristu. Zato je teologiju u prologu Ivanova evanelja (da Logos uzima tijelo) razvio do ekstremne granice. Tvrdio je da se radi o biblijskoj datosti. Isus Krist je Logos i tijelo. Od ljudskoga faktora Logos je uzeo samo tijelo a ne duu. Isus kao bie nema ljudsku duu, namjesto due je postavljen Logos. Kasnije prihvaa trodijelnu podjelu ovjeka (tijelo + psihe + pneuma tj. racionalni dio). Isus je uzeo tijelo i psihe a nije uzeo racionalni dio (pneumu). Umjesto racionalnog dijela (pneume) je doao Logos (Isus = tijelo + psihe + Logos). Isus je ljudsko bie samo mu je umjesto razumskog dijela doao Logos. elio je na ovaj nain spasiti jedinstvo Logosa. Ukoliko u Isusu ustvrdi da je posjedovao i ratio (Logos + tijelo + psihe + pneuma) bojao se da ne bi Isus ispao podvojen. Logos + ovjek bi bila neka vrsta dualizma. Spaavajui jedinstvo Isusa Krista spaava i njegovo djelovanje, boanstvo i moralnu svetost. No kako cjelokupni ljudski princip djelovanja spojiti s boanstvom (Logos + sarx)? Princip njegovog djelovanja je samo Logos i to je Boanski princip.111 U Kristu je mia fisis, u njemu je jedno bie obdareno vlastitom pokretljivou, samoodreenjem, djelovanjem. U njemu je jedna bit, jedna osoba.112 Kapadoani su kasnije definirali i rekli da ono to Krist nije uzeo nije mogao ni otkupiti (ako nije uzeo razumsku duu, nije ju mogao ni otkupiti) 20.6 Pneumatomasi ili makedonijanci. Radi se o struji koja je proizila iz homojuzijske stranke, te je kao pokret bio u potpunom suglasju s naukom Nicejskog sabora vrlo zauzeti u obrani Sinove istobitnosti s Ocem. Ime nose po Makedoniju, carigradskom sveeniku, koji je sjeo na biskupsku stolicu godine 344. nakon to je biskup Pavao bio protjeran po etvrti put iz Carigrada. Kad se dvije godine nakon toga Pavao vratio, Makedonije je bio lien vlasti i asti sve do 350. kad je Pavao konano udaljen iz Carigrada te on ponovno preuzeo upravljanje biskupijom. Sudjelovao je na koncilu u Seleuciji Pripadao je hmojuzijskoj struji, te bio skinut s biskupske stolice na koncilu u Carigradu 360. godine, ali potvrdu o njegovu protuarijanskom djelovanju se nalaze i 362. Bio je jedan od inicijatora pitanja o boanstvu Duha Svetoga, jer mu je zajedno s drugim homojuzijcima odbijao priznati boanski karakter. Tako je ime makedonijanci u poetku oznaavalo carigradske homojuzijce okupljene oko njega, da bi od 380. godine oznaavalo one koji su, premda ne bijahu arijanci, nijekali boanstvo Duha Svetoga, te im odatle i drugi naziv pneumatomasi. Sudjelovali su na Carigradskom saboru predvoeni Eleuzijem iz Cizika i Marcijanom iz Lampsaka, no nisu htjeli potpisati nicejsko vjerovanje, pa su odmah napustili rad sabora, a tragovi njihova djelovanja su ostali do 5. stoljea. U njihove redove su uli i homojuzijci koji nisu htjeli prihvatiti homoousios Nicejskog
111 112

Kasnije je Crkva definirala da Isus preuzima cijelu ljudsku narav i duu i tijelo. Kapadoani kau: U Isusu Kristu je tada postojala boanska hipostaza s cjelokupnom ljudskom naravi. Bio je ovjek jer je imao cjelokupnu ljudsku narav ali nije bio ljudska osoba. 92

PATROLOGIJA

sabora, tako da se nisu vie odlikovali samo odbijanjem priznanja boanstva Duha Svetoga, ve i po neodustajanju od tvrdnje kako je Sin homoiusios u odnosu na Oca, to jest da posjeduje savrenu slinost, meutim to nije ukljuivalo identitet biti. A to se tie Duha Svetoga, izgleda da su ga neki od njih definirali stvorenjem, dok su drugi radije ostajali dosta neodreeni: priznavali su ga neim boanskim (theon), ali ne Bogom u pravom smislu rijei. Glavni predstavnik pneumtomaha je Eustatije iz Sebaste, koji je sa svojim pristaama najotvorenije i najee nijekao boanstvo Duha Svetoga. Svoj stvarni poetak ima 372. godine kada je Bazilije Veliki raskinuo zajednitvo s biskupom Eustotijem koji je tvrdio da prihvaa Bazilijevu nauku o Duhu Svetomu, a kad je u lipnju 372. trebao potpisati ispovijest vjere nakon dogovora s Bazilije, jednostavno je odbio, te optuio Bazilija za Apolinarstvo. Godine 376. Eustotije dri sinodu s Eleuzijem u Ciziku gdje prihvaa radikalne Eunomijeve i Aecijeve pneumatske postavke. Znaajna je potom sinoda u Karijskoj Antiohiji godine 378. gdje se na temelju homojuzijske stranke koja je bila u raspadu osnovala zasebna pneumatomaka stranka, da bi godine 380. postali i zasebna Crkva, iako e vlastitim reenjem poeti tek 387. Kao zajednica ostaju na ivotu do polovice 5. stoljea. Pneumatomasi (radikalni) govore da Duh Sveti nije Bog niti posjeduje ikakvo boanstvo. O istobitnosti Duha s Ocem i Sinom ne moe biti govora, pa ga se ne smije pribrajata boanskoj naravi. On je manji od Sina. Ukoliko bi se dralo da i on i Sin dolaze iz Boga, onda bi se moralo prihvatiti da je on brat Jedinoroencu. On nije ni iz Sina, jer bi u tom sluaju Otac njemu bio djed. Stoga je po njima Duh neko srednje bie izmeu Boga i stvorenja. Kad ga nazivaju stvorenjem, nadodaju ipak da se razlikuje od stvorenja. Makar je Duha stvorio Sin Htjeli su naglasiti uzvienost ali istodobno smanjiti ast Duha Svetoga u odnosu na Oca. Nisu govorili ni da je Duh sline biti s Ocem, on je bie druge vrste. Sin, koji je stvorio sav svijet i svemir, stvorio je i Duha, koji se ipak razlikuje od svega stvorenog. Duh sam nema udjela u stvaranju, ta on je sam stvoren. Pneumatomasi su tvrdili da Duh Sveti nije izvor ivota jer je svoj ivot dobio od Sina. Uloga mu je da vodi ljude Bogu, ui ih kreposti, oplemenjuje ljude, djeluje u ovjeku. Duh je neka vrsta Bojeg dara ovjeku, ali on nije Bog. Da je Duh Bog bio bi udaljen od ovjeka i bio bi mu stran. ovjeku je Duh Sveti blizak i zbog toga ne pripada boanstvu. Neki su preisticali njegovu prisutnost u ovjeku pa je iz tog preisticanja proizilo pitanje je li Duh uope osoba ili samo nekakva sila (prisutnost) koja ovjeka vodi Bogu. Neki su ak govorili da je on sluga Oca i Sina.113

113

Carigradsko vjerovanje je kasnije dopunilo nauk o Boanstvu Duha Svetoga. U njemu se ne kae izriito da je Duh Sveti Bog, ali to to se kae za njega da je ivotvorac i da se skupa asti s Ocem i Sinom nepobitno potvruje njegovo Boanstvo. 93

PATROLOGIJA

21. Atanazije
21.1 ivot - Roen je u Aleksandriji u poganskoj obitelji 295. godine. Obraa se na kranstvo u mladim danima i postaje lan aleksandrijske kranske zajednice te je zauzet u svome djelovanju. Proao je odreene kole i itao je grke pisce i filozofe, a kasnije, nakon obraenja, i kranske pisce: Ignacija, Atenagoru, Ireneja, Origena. Kao istaknuti lan zajednice, jo uz to i kolovan, postao je lektor, pa akon, a negdje oko 318. postaje tajnik svom biskupu. Pomagao je svoga biskupa u teolokom radu i s njim sudjeluje u Nicejskom saboru. Bio je estoki Arijev protivnik i doprinio je da se pobije Arijeva hereza. 328. godine umire njegov biskup Aleksandar i Atanazija izabiru za njegova nasljednika. Nije se nikoga bojao, pa ni cara. Nije se bojao niti podnijeti za vjeru i nije bio za nikakve kompromise. Atanazije je vie puta zavrio u progonstvu zbog obrane nicejskog pravovjerja.114 Dok je bio u progonstvu prenosio je svoju misao na zapad u Rim. Kao zagovornik monatva pridonio je da monatvo doe i proiri se i na zapad. Umro je 373. godine u Aleksandriji. 21.2 Teologija - Doprinos Atanazija teolokoj misli svoga vremena bio je velik, ne moda toliko po nekim originalnim teolokim postavkama ili formulacijama, koliko u tome to je bio gorljivi protivnik arijanaca i branitelj nicejske dogme (homousios). On sam u svom nauku o Bogu odbacuje svako antropomorfno poimanje Boga, kao i poganski politeizam. Na tragu filozofskih pozicija svoga vremena i na tragu nekih Otaca prije njega, Atanazije Boga opisuje uglavnom negativnim pojmovima: nematerijalan, netjelesan, nepromjenjiv. Bog je vjean i sveprisutan, transcendentan. Bog je sve stvorio, Logos je Bog i uvijek je odraz Boanske volje. to se tie Trojstva Atanazije pokuava definirati odnos Boga Oca i Boga Sina. Govori o vjenom roenju Logosa od Oca. Sin je od vjenosti roen od Oca (nije bilo kad ga nije bilo).115 Insistira na pojmu homoousios jer govori da je ta Nicejska formula potrebna da bi se objasnio odnos Oca i Sina, njihovo jedinstvo. Otac i Sin se razlikuju jedan od drugoga no nisu razliiti po biti, nisu odvojivi (nema Sina bez Oca i nema Oca bez Sina). Da bi pokazao da se razlikuju govori da Sin nije Otac ali je Oev jedinstveni izriaj. O Duhu Svetome nije mnogo govorio. Duh je onaj kojega daje Sin, koji govori u pismima i nadahnjuje svete. Pridaje mu Boanske atribute, tj. dri ga Bogom. Vjenu Boju Rije - Logosa je promatrao u tri podruja tj. funkcije: a) promatra ga kao vjeno sjedinjenje s Ocem. b) ima funkciju i u odnosu na svijet, osim to ga stvara, on i upravlja njime. c) promatra ga u funkciji utjelovljenja. Nigdje ne govori da je Logos imao ljudsku razumsku duu, ali je govorio da u Logosu postoji ljudsko iskustvo svjesnosti (doivljavanja) u tijelu. Postoje u njemu neke stavke koje se ne nalaze u Boanskoj naravi, kao npr. Isusova molitva u Getsemaniju.

114

Rimski carevi nisu znali tko je u pravu, samo su eljeli sauvati mir u carstvu, kako bi krani bili unutarnja snaga carstva. Oni su bili jedina nada jer su se carevi ranije odrekli pogana. 115 Arije je govorio da je bilo vremena kada nije bilo Sina 94

PATROLOGIJA

22. Kapadoani
22.1 Bazilije Veliki. Bazilije je roen oko 330. godine u aristokratskoj obitelji, kolovao se u najboljim retorikim kolama (koje su ukljuivale filologiju, filozofiju i administraciju) svoga vremena u Cezareji, Carigradu, Ateni (oko 350.-355.), gdje je uspostavio prijateljstvo s Grgurom Nazijanskim. Vrativi se u zaviaj oko godine 355. s uspjehom predaje neko vrijeme govornitvo. Od djetinjstva mu je baka Makrina (strarija) usadila kranski odgoj, da bi on nakon oeve smrti 358. godine odustao od karijere, prodao svoja dobra, zatraio krtenje i povukao se na imanje u Anizi, na Ikrisu, s majkom i sestrom Makrinom (mlaa) gdje je nastavio svoju duhovno-teoloku formaciju u trajanju od nekoliko godina. U tom razdoblju takoer putuje u Siriju i Egipat da bi se upoznao sa stilom monakog ivota koji se njegova u njihovim sredinama. Iz tog razdoblja je i njegovo prvo djelo, to jest svojevrstan dossier od 1500 novozavjetnih redaka koje u vidu Moralnog pravila sadre saetak kranskih dunosti u odnosu prema krizi ondanjeg drutva. U isto vrijeme se s Grgurom Nazijanskim posveuje izuavanju Origenovih spisa, iz kojih izvlae egzegetsku i filozofsku metodologiju, te sastavljaju djelo nazvano Filokalija. Razvidno je iz Filokalije da poznaju i Euzebija Cezarejskoga, premda je Bazilije nakon 360. godine, kada zauzima jasne stavove protiv anomejaca, vrlo oprezen prema subordinacionistikom origenizmu. Malo prije 364. godine pie tri knjige Protiv Eunomija, cizikog biskupa, ija je Apologija bila neposredni motiv za ovakav spis. Ovo djelo je imalo utjecaja na Eustacija i biskupe okupljene na sinodi u Lampsaku da se usmjere prema skupinama koje su prihvaale nicejsku vjeroispovijest, te su naposljetku i potpisali kljuni izraz homoousios. Bazilije je uivao potporu asketskih monakih zajednica, koje, premda neovisne, pozivahu se na njegov autoritet. Pozivali su ga da odgovori na upite koji su se ticali nekih nejasnih evaneoskih mjesta, te je tako nastao njegov Asceticon, izraen u dvije verzije: Mali i Veliki. Nakon smrti cezarejskog biskupa Euzebija 370. godine, Bazilije je voljom puka izabran za nasljednika, premda je imao i velikih protivnika. Njegov izbor je bio od velike pomoi nicejskoj struji jer se on sam pourio pridruiti se Atanaziju u toj nesmiljenoj borbi kojoj se jo nije bio nazirao kraj. Uz dotadanju aktivnost, dunost mu je sada i propovjednika, te mnoge njegove propovijedi ostaju zapisane (9 propovijedi o Heksameronu, O stvaranju svijeta, O raju), a u upravljanju crkvom nezaobilazna je tema krtenje, o emu pie dvije knjige De baptismo. Uz svoje teoloke sposobnosti unio je i osjeaj za crkveno vodstvo, jer je znao da se jedinstvo i pravovjerje ostvaruje i dobrim upravljanjem, te je kao metropoli pri izboru biskupa imao je posebnog utjecaja, trudei se na biskupske stolice postaviti dobre i vjerne pastire. Kada je car Valent podijelio Kapadocija na dvije provincije (Prva i Druga Kapadocija), Bazilijevo biskupsko metropolitansko sjedite Cezareja ostala je sjedite Prve, a Tijana je postala glavni grad Druge Kapadocije. Biskup Tijane Antim je pretendirao biti metropolit poput Bazilija, smatrajui da je neophodan paralelizam i u crkvenoj podjeli provincija, ime je izravno prisvajao pravo na neke biskupije koje su bile sufraganske Bazliju. Bazilije se suprotstavio i odlui osnovati jo neke nove biskupije na spornom teritoriju, da bi tako pokazao da
95

PATROLOGIJA

uivao sve ovlasti i prava, te da bi ojaao svoju poziciju. Jedan od gradova je tako bio i Sazim, gdje je imenovao prijatelja Grgura Nazijanskoga i posvetio ga za biskupa, usprkos njegovu odbijanju. Premda je imao jaku sklonost prema monatvu, ipak je prihvatio biskupsku stolicu u Cezareji gdje je i umro 1. sijenja 379. godine. Na planu meucrkvenih odnosa bio je iznimno aktivan, nastojei pridobiti biskupe za pravovjernost, ali isto tako i izmiriti zavaene struje, kao to je bio sluaj u Antiohiji gdje su u isto vrijeme bila tri biskupa: Melecije, Paulin i Euzoj, od kojih su prva dvojica bili protivnici arijanizma. I u drugim situacijama se zauzimao za teoloku umjerenu liniju koja bi jamila izraavanje vjere bez nametanja pojedinim tradicijama vie od onog to je zahtjevalo Pismo: Nicejska vjeroispovijst i prekidanje s onima koji nijeu boanstvo Duha Svetoga snizujii ga na razinu stvorenja, bez da im se namee neka nova formula. Meutim, i tu je doivio razoaranja jer je s nekim biskupima bilo nemogue odrati zajednitvo. Naime, Eustatije iz Sebaste i krug oko njega, premda je bio u dosta dobrim odnosima s Bazilijem, te su se i susreli 373. godine u Sebasti gdje su se sloili da budu jedno u aenju Oca i Sina i Duha Svetoga, Eustatije se povukao i optuio Bazilija za krivjerje. Nakon dvije godine utnje Bazilije je morao proglasiti raskid s Eustatijem i objaviti spis o Duhu Svetomu. U poetku je Bazilije pripadao umjerenoj struji homojousiaca, vjerojatno s ciljem da se trae prikladni izriaji za jedinstvo, te da se izgradi most dijaloga kojim bi se privelo arijevce u krilo Crkve. Stoga u svom prvom djelu Protiv Eunomija ne spominje nigdje izraz istobitan. Nakon preuzimanja biskupske slube, pod Atanazijevim utjecajem potpuno prihvatio nicejsko vjerovanje. Teologija: Govor o boanskoj biti: teologija negativa i iroko koritenje platinizma, neoplatonizma i Filonove filozofije. Trojstvena teologija: Bazilije jasno razlikuje tri osobe u Trojstvu, nastalo iz potrebe da se pobija sabelijanizam koji je govorio o jednoj hipostazi. Zato je jasno razlikovanje pojmova ousia i hypostasis, termina koje su esto drali istoznanima (redovito upotrebljavani u smislu supstancije). Dok je za Bazilija pojam ousia mnogo openitiji i naznaava cjelokpunost vlastitosti zajednikih trima osobama Trojstva, dotle se hypostasis odnosi na jednu individualnu jedinku (sutinu, bitnost), te dobija znaenje koje se u biti podudara s pojmom osoba. Izmeu pojma ousia i hypostasis postoji razlika kao izmeu onog to je ope i to je pojedinano: stoga doputamo da je u boanstvu jedna jedina bit (supstancija)..., ali takoer drimo da postoji individualnost hipostaze, na nain da je ideja koju imamo o Ocu, Sinu i Duhu Svetome lieno zbrke i vrlo jasna. Otac je princip svega, uzrok postojanja svih bia, korijen svih ivih bia, korijen i izvor Sina i Duha Svetoga. Otac ne proizlazi iz nijednog drugog bia, neroen je i nepropadljiv, neizmjeran je i nije podloan kronologiji vremena (starosti i mladosti). injenica da je Otac neroen, Bazilije ne tumai kao Eunomije koji je tvrdio da je to izraz njegove biti, te posljedica njegove prethodnosti u odnosu na sva bia. No u toj injenici da je Otac neroen Bazlije vidi tek jednu sporednu posljedicu i steenu vlastitost, te dakle stranu iskonskoj biti (sporedna posljedica i steena vlastitost ne mogu pripadati biti ousia). Bazilije tako odbacuje Eunomijevu
96

PATROLOGIJA

definiciju Oca i njegove biti (neroena bit, nedostatak roenja) kojom je arijanac htio dokazati razliitost izmeu njegove biti i Sinove. Druga osoba presvetoga Trojstva je Logos, izraz Oeve volje, prvi pokret njegova razuma. Posoji prije vjekova, njegovo roenje iskljuuje bilo kakvu ideju stvaranja, Zajednitvo naravi praktiki se poistovjeuje s formulom homoousios; potvruje jednakost dostojanstva Sina sa Ocem. Sin je roen bez (senza pasione) da ukljui ikakvu promjenu u Oevoj biti. Otac ostaje savren kakav je i bio, kao to je savren i Sin. Sina nije mogue lokalizirati na nekom odreenom mjestu, nego je on neizmjeran i posvudanji je; poput Oca lien je oblika i lika, nema veliine ni kvantitete, niti je sloen. Po Bazliju Logos ima ne samo ulogu Demijurga, ve je mo koja stee, dri zajedno i upravlja svemir. Valja takoer naglasiti da identitet biti izmeu Oca i Sina Bazilije ne shvaa kao jednu vrstu koja je postavljena iznad dviju osoba niti kao neki izvorni i prethodni supstrat iz kojeg bi izili kao dva brata usljed procesa podjele. U svojoj teologiji je insistirao na jednoj ousiji (biti) a tri hipostaze. Ousia je bitak i bit tj. supstancionalno jedinstvo koje postoji u Bogu. Hipostaza je oznaavala postojanje na odreeni nain. Kod Bazilija je to postojanje pojedinih Osoba. Jedna ousia je opa za cijelo Boanstvo, a hipostaza je nain na koji pojedina osoba posjeduje to Boanstvo. Druga boanska osoba je homousios. Bazilije pie traktat o Duhu Svetomu. Za Duha Svetoga ne kae nigdje da je Bog, ali je implicitno ukljueno njegovo Boanstvo. Ustruavao se objanjavati ali je rekao da Duh Sveti nije drugi Oev Sin. 22.2 Grgur Nazijanski - roen je po svoj prilici 329. godine u Atijanzu blizu Nazijanza, gdje mu je otac bio biskup od 325. Zavrio je studij knjievnosti u Cezareji (kapadokoj i palestinskoj), Aleksandriji i Ateni. Ve za studija u Cezareiji, a potom u Ateni, upoznaje Bazilija i postoju prijatelji. Krtenje je primio godine 358. i odlui ivjeti monaku filozofiju, ali ne odluujui se ostaviti, kako je bio obeao, obitelj da bi ostao s Bazilijem, premda mu se monaki ivot neobino dopadao, te ga je stoga esto posjeivao da bi zajedno dopunjavali to je nedostajalo njihovoj teolokoj formaciji, iz ega se rodila Filokalija. Ostao bi ivjeti u samoi da ga otac nije prvilio da se zaredi za sveenika da mu pomae u vrenju slube, budui da je ve bio u poodmakloj dobi. Oko Boia 361. godine otac ga redi za sveenika, no ne elei prihvatiti slubu bjei k Baziliju u Pont, da bi se malo nakon toga vratio i prihvatio slubu, svjestan odgovornosti i dunosti, da bi od tada vjerno vrio slubu upravljanja i skrbi za due. Godine 371. Bazilije ga redi za sveenika Sazime, ali nikad ne preuzima svoje biskupsko sjedite, ve ostaje u Nazijanzu pomaui ocu sve do smrti 374. godine, da bi nakon toga sam preuzeo upravljanje nad biskupijom, no ve sljedee godine se povlai u Seleuciju posveujui se kontemplativnom ivotu. Vjernici iz Carigrada ga mole da im pomogne u borbi protiv arijanaca, koji su bili zauzeli gotovo sve crkve u gradu, pa je tako od 379. do 381. bio biskup u glavnom gradu Carstva. Nicejska zajednica je u tom trenutku bila doista malo stado, a nije
97

PATROLOGIJA

imala niti jednu crkvu u svojim rukama, te je Grgu kuu jednog roaka posvetio za crkvu Uskrsnua u kojoj je vrio svoju biskupsku slubi, istiui se nadasve svojim propovijedima kojima privlai veliko sluateljstvo. Na ruku mu je ilo i to to je sljedee godine (380.) Teodozije postao carem, pa je njegovim sveanim ulaskom u gradi Grgur uspio dobiti natrag crkvene objekte iz ruku arijanaca. Car je potom, potaknut Melecijem Antiohijskim, u svibnju 381. sazvao drugi ekumenski sabor, koji je prihvatio Grgura biskupom glavnog grada, to je izazvalo reakciju makedonskih i egipatskih biskupa zbog kanonskih razloga.116 Isto tako, zbog prijateljstva s Melecijem, koji umire za vrijeme koncila, nije uivao ni potporu Rima i Aleksandrije, a protiv njega su bili arijanci i pneumatomasi. Postavi predsjednikom sabora htio je mnogo jasnije proglaenje boanstva i istobitnosti Duha Svetoga, a s druge strane je htio zadovoljiti zapadnjake glede Melcijeva nsaljednika, ali je jednostavno razoarao i jedne i druge, te se nakon toga obeshrabrio, odrekao carigradske biskupske stolice i vratio u Nazijanz. Dvije godine poslije za dostojnog nasljednika njegova oca posveen je prijatelj i roak Eulalije, da bi se onda Grgur povukao u Arijanz dovravajui nedovrena djela i ivei monakim ivotom svo do smrti godine 390. Grgur nije bio osobito plodan pisac. Pisao je uglavnom teoloke govore, pjesme (teoloke) i pisma (prvi je autor koji je objavio vlastita pisma). Jedini je pjesnik meu velikim teolozima 4. stoljea. Nazivali su ga i Grgur Teolog jer je raspravljao o naravi i vanosti teologije kao znanosti, o teolokoj metodi u pravom smislu rijei, o njezinim izvorima, o poslanju teologa, o Crkvi koja pouava i ui (ecclesia docens i ecclesia discens), o predmetu teologije i njezinu duhu, o vjeri i razumu, o ovlasti Crkve da formulira obvezujue dogmatske izriaje. Inzistirao je malo vie na pojmu Bojeg jedinstva. Govorio je o Bojoj monarhiji ne zaboravljajui pojasniti odnose meu Boanskim osobama. Postoji potpuni identitet izmeu Boanskih osoba u odnosima koji se tiu Boanstva tj. Boanskog izvora. Boanske kvalitete tj. kategorije imaju sve tri osobe. Ne moe biti jedna manje Bog od druge osobe. No, postoje razlike i svaka od osoba ima svoje vlastitosti koje se tiu odnosa meu njima, a ne Boanstva kao takvog tj. Boanskog izvora. Razlike izmeu njih su samo u njihovim meusobnim unutar Trojstvenim relacijama, a ne po naravi. Grgur intenzivnije ukljuuje i Duha Svetoga.117 Dok je Bazilije bio nemoan oznaiti vlastitosti tree osobe u Boanstvu (samo je rekao da je ona od Oca po Sinu), Grgur ide korak dalje i pronalazi modus koji e oznaiti i vlastitost Duha Svetoga. Trebalo je, dakle, jasnije protumaiti proizlaenje Duha Svetoga a da se ne pomisli da je on unuk Oca, drugi Sin, brat Krista... Grgur kae da je Otac neroen, Sin roen, a Duh Sveti je onaj koji izlazi. Odnos izmeu Oca i Sina je raanje, a izmeu Oca i Duha Svetoga je izlaenje. 118 Time je Grgur dao smjernicu za razlikovanje osoba u Bojoj biti. Duh Sveti je i Bog!! To je imalo utjecaj i na njegovu Kristologiju. Brani puninu Boanstva Logosa, on je istobitan s Ocem, ali brani i puninu Kristova ovjetva. ovjetvo je jedan fisis koji obuhvaa i ljudsko tijelo i duu. Odbacuje onu shemu Logos sarx, a prihvaa shemu Logos anthropos. U Kristu se nalaze dvije naravi i te dvije naravi postaju
116

Navodno imenovanje se protivilo 15. kanonu Nicejskog sabora koji nije doputao da biskup prelazi iz jedne biskupije u drugu biskupiju. 117 Duh Sveti nije drugi Oev Sin ili Oev unuk 118 Jedino se razlikuju unutar Boanske biti 98

PATROLOGIJA

jedno po zajednitvu tj. po kombinaciji jer se Boanstvo uinilo ovjekom, a ovjetvo se poboanstvenilo (to dvoje se kombiniralo). Na Spasitelj je sastavljen od jedne i druge naravi premda ono nevidljivo nije identino s vidljivim, niti je ono nevremenito identino s onim to je podlono vremenu. Ovdje nije rije o dva razliita subjekta nego o dvije stvarnosti (subjekt ovjek + subjekt Bog to NE).119 Grgur naglaava dvije naravi u Kristu, Isus je bio jedno no sastavljen iz dvije naravi.120 Marija je za Grgura Bogorodica (Teotokos) i to je za njega nosivi pojam crkvene nauke o Kristu. 22.3 Grgur iz Nise Brata Bazilija Cezarejskoga, roen je oko 335. godine. Svoj odgoj i obrazovanje duguje bratu, kojega esto naziva uiteljem. Nakon to je nio lektor u ckrvenoj zajednici, odluuje se na civilonu karijetu i postaje uitelj govornitva. Oenio se, ali pod utjecajem Grgura Nazijanskoga odlui ui u samostan koji je Bazilije osnovao na Irisu na Crnom moru. U jesen 371. brat ga imenuje biskupom u Nisi. Premda nije bio sklon administraciji i upravljanju, niti imenovan biskupom dragovoljno, ipak odlazi u Nisu, ali nije imao potrebnu vrstou pred pukom, niti sposobnost za crkvenu politiku, a jo manje za upravljanje materijalnim dobrima. To su iskoristili arijevci te su ga u odsutnosti, na jednoj sinodi odranoj 376. godine, skinuli s biskupske katedre. Godine 378. Grgur se nakon pada arijevski naklonjenog cara Valenta ponovno vraa na biskupsku stolici i ostaje sve do smrti 394. godine, s time da je oko 380. nekoliko mjeseci upravljao kao metropolit nadbiskupijom Sebaste u Ponutu. Znaajna je bila njegova uloga na Carigradskom saboru zajedno s Nazijancem. Napisao je vie dogmatskih spisa koji su velikim dijelom usmjereni na pobijanje krivovjerja koje je bilo prisutno u njegovo vrijeme: Adversus Eunomium Adversus apollinaristas ad Theophilum episcopum Alexandrinum Antirrheticus adversus Apollinarem Sermo de Spiritu Sancto adversus pneumatomachos macedonianos Ad Ablabium quod non sint tres dii Ad Graecos ex communionibus notionibus Ad Eustathium de sancta Trinitate Ad Simplicium de fide sancta Dialogus de anima et resurrectione qui inscribitur Macrina Contra Fatum Oratio catechetica magna Iz Grgurovih gzegetskih djela jasno se pokazuje koliko je zadivljen Origenom ije hermeneutske principe prihvaa. De opificio hominis Explicatio apologetica in Hexaemeron De vita Moysis
119

To dovodi do kasnije definicije hipostatske unije u Kristu. Postoje dvije stvarnosti, ali jedan subjekt. Grgur je na tragu toga. 120 Pojam naravi se bolje definiran. U Bogu na jednoj naravi participiraju tri osobe. Ako Isus kao jedna od tri osobe moe sudjelovati na jednoj Boanskoj naravi onda moe sudjelovati i u ovjekovoj. 99

PATROLOGIJA

In psalmorum inscriptiones, In canticum canticorum homiliae XV, In ecclesiasten homilae VIII Orationes VIII de beatitudinibus De oratione dominica Grgurov duhovni nauk sadran je najvie u asketskim spisima, na temelju kojih ga se s pravom moe zvati otac misticizma. Dok mu je brat Bazilije bio zakonodavac istonog monatva, a sestra Makrina imala vanu ulogu u razvoju enskih zajednica, Grgur je dopunio bratove i sestrine napore dajui svemu duhovni nauk. Ako istono monatvo Baziliju duguje organizaciju, Grguru duguje svoj religiozni smjer. De virginitate De perfectione christiana ad Olympium, et qualem oporteat esse christianum De instituto christiano Vita sanctae Macrinae Bio je najdublji mislilac od trojice Kapadoana, pa je prozvan mistikom, ali u odnosu na drugu dvojicu njegovo izlaganje vjere je organino i sistematino. U 4. stoljeu nijedan otac ne koristi tako obilato filozofiju poput Grgura koji se trudi pribliiti otajstva vjere ljudskom razumu. Filozofiju usporeuje sa zarunicom iz Pjesme nad pjesmama, to ne znai da se ustruava kritizirati pogansku filozofiju usporeujui je s faraonovom sterilnom i neplodnom keri (usp. Iz 2, 1-10). Ipak dri da je neophodno koristiti na diskretan nain pogansku mudrost, usporeujui ih s egipatskim bogatstvom koje je dobilo bolju upotrebu kad je dolo u ruke Izraelaca. Filozofija je pomonica u rjeavanju teolokih problema, ali ne moe biti apsolutnim i neovisnim kriterijme istine, jer je Sveto pismo mjera kranskih dogmi. Ona jedino u kontaktu sa sadrajima vjere moe ostvariti svoj smisao tj. donijeti ploda. Grgur se tako vraa Origenovoj teolokoj predaji koja je zastupala primat Pisma u odnosu na filozofiju, ali isto tako i nunost filozofije za solidan teoloki govor i poniranje u dubinu kranskih otajstava. U Trojstvenoj teologiji dosta je jasan i dosljedan, korak je ispred ostali Kapadoana. Tri Boanske osobe treba razlikovati jednu od druge, razlika je samo u njihovim meusobnim imanentnim odnosima. Svi ostali atributi Boanstva su zajedniki i pripajaju se svoj trojici bez iznimke. On govori o Bojim djelima prema vani (ad extra). Sve to se ini ad extra djelo je sve trojice. Sva trojica su svuda prisutna, ne moe se neto pripojiti jednom, neto drugom...121 Stvaranje je djelo sve trojice, otkupljenje se takoer pripisuje cijelom Trojstvu (bio je prisutan i Duh Sveti, a to je i Oeva volja), tako i utjelovljenje. Boja djela ad extra aktivnost su cijeloga Trojstva a ne pojedine osobe. Grgur jasno govori o Duhu Svetomu kao Bogu. Govori o njegovu izlaenju od Oca po Sinu. On neposredno izlazi iz Sina a posredno dolazi od Oca.122
121

Origenova tradicija govori da je Otac stvoritelj svijeta, Sin je se objavio ljudima, Duh je posvetitelj krana. Origen, dakle ima specifinu funkciju za svakoga, no to je dosta povrno. 122 Slikovito bi se to moglo objasniti pomou tri baklje, kod kojih prva baklja pali drugu, a druga pali treu. Neposredno je trea upaljena od druge ali moe se rei i da je upaljena od prve, posredno. Slikovito tumaenje moe dovesti i do pogrenog shvaanja teologije Trojstva, jer u Bojoj biti nema vremena i materijalnog dogaanja, to se moe rei za baklje iz slikovitog primjera. 100

PATROLOGIJA

Grgur jasno razlikuje dvije naravi u Kristu. Te dvije naravi nalaze se u jedinstvu jedne osobe. U Kristu nema dvije, nego jedna cjelovita osoba. Zahvaljujui jedinstvu osoba, Grgur uoava da se moe jednoj naravi pripisati neto to pripada po svojoj biti drugoj i obrnuto. Time dolazi do formuliranja istine o komunikaciji vlastitosti u Kristu (communicatio idiomatum): Poradi dodira i sjedinjenja dviju naravi, atributi vlastiti svakoj pripadaju objema; tako da Gospodin prima udarce namjenjene sluzi, dok je sluga proslavljen slavom Gospodinovom. Stoga se za kri kae da je kri Gospodina slave (usp. Fil 2, 2), a svaki e jezik priznati da Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca. I nakon uskrsnua i proslave dvije naravi ostaju odvojene u smislu da ih se moe razlikovati, a nijedna se ne umanjuje ili gubi zbog toga to postoji s drugom. Meutim, u Kristu je samo jedna osoba. Protiv Apolinara i njegovih pristaa Grgur brani cjelovitost ljudske naravi u Kristu, to jest da je imao pravu ljudsku duu, ljudski , i da je imao slobodunu volju, inae njegov ivot ne bi mogao biti pravi primjer i moralni model ljudima, niti bi mogao otkupiti ljudski rod. Sin Boji je sebi priredio ljudsku narav od tijela blaene Djevice, koju radi toga treba zvati Majkom Bojom, te pet puta, na tragu nauka o komunikaciji vlastitosti, koristi pojam Bogorodica, a odbacuje ovjekorodica, pojam koji su usvojili neki Antiohijci. Neraskidivo prirodno jedinstvo dviju naravi doputa i usmjerava prema koritenju ovakve logike, u protivnom svako drugo jedinstvo u Kristu bilo bi nesavreno i manje vrsto, te bi onda soterioloke posljedice takvog nauka bile katastrofalne. Da se pokae da je Bog otkupio ovjeka, te da je se ovjek poboanstvenio, bitno je Mariju zvati Bogorodicom.123 Isusove zasluge i in otkupljenja se pripisuju i ljudskoj i boanskoj Kristovoj naravi, kao to se i soterioloke efekt ne mogu pripisati samo ljudskoj naravi.124 Na tragu Origenove eshatologije Grgur dri da paklene kazne nisu vjene, ve vremenite, jer su sasvim medicinalne naravi. Premda grijenicima prijeti vjenim kaznama, ipak ne moe zamisliti vjenu odvojenost Boga i razumskog stvorenja. Vjeruje da e se dogoditi potpuna obnova () na koncu vremena i potpuna pobjeda dobra nad zlom, premda odbacuje Aleksandrinevo miljenje da je svijet samo prolazna faza, jedan jednostavan trenutak u neogranienom susljeu svjetova, u kojem se otpad od vjere i povratak Bogu se dogaaju naizmjenice bez kraja. Grgur u apokatastazi vidi velianstveni i skladni svretak cijele povijesti spasenja, kad e svaki stvor zapjevati Spasitelju zahvalni himan. Grgur je razvio i mistini nauk koji se moe nazvati i mistina teologija. On povezuje Filona i aleksandrince, preko Plotina, s Pseudo Dionizijem i Maksimom Ispovjedaocem. Nauk o slici Bojoj u ovjeku je jedna od temeljnih Grgurovih ideja i tvori temelj njegova nauka, ne samo o intuiciji Boga, ve i o mistinom usponu ovjeka. ovjek je, po njemu, mikrokozmos koji posjeduje isti red i sklad poput svemira, makrokozmosa. Ovu filozofsku ideju ipak nadilazi kranskim shvaanjem da je
123

Ako je Marija rodila samo ovjeka, moralo se dogoditi odreeno useljenje Boga u ljudsku narav nekim drukijim putem od prirodnoga, te bi onda takvo jedinstvo bilo moralno poput onog to su govori kroz povijest razni predstavnici adopcionizma. U tom sluaju radilo bi se o dva odvojena subjekta koji bi se postupno spajali u povijesno-duhovnom procesu do konanog jedinstva u Kristovoj proslavi na kriu. 124 Bog nas je otkupio po svom ovjetvu koje je trpjelo ali po Bojem planu utjelovljenja 2. boanske Osobe. 101

PATROLOGIJA

ovjek i vie od toga, jer se njegova veliina i izvienost ne temelji na slinosti svijetu ve na slinosti Stvoritelju, na iju je sliku stvoren. Slinost sa Stvoriteljem ostvaruje prvenstveno po dui, po kojoj je vjerna slika svog tvorca, tonije po razumu, slobodnoj volji i nadnaravnoj milosti kojom je obdarena. Po toj slinosti i slici, postajemo s Bogom rodbinski vezani i zahvaljujui tome sposobni smo ga spoznati, jer samo slian moe spoznati slinoga. Ujedno ova slinost nae ljudske due s Bogom je nuni uvjet (conditio sine qua non) da moemo spoznati Boju narav. Boja slika u ljudskoj dui omoguuje ovjeku mistino gledanje Boga. Boga se ne spoznaje najbolje razumom, jer se najvea spoznaja Boga dogaa po mistinom gledanju. Mistino gledanje kompenzira razum. Vjera ovjeku omoguuje da se uputi mistinom gledanju koje je najvei domet ljudske spoznaje (a ne razum). Ovo gledanje je anticipacija blaenog gledanja Boga u vjenosti. Ono se moe postii ako se vrati iskonskoj slici Boga u sebi, a to se moe postii preko katarze, ienja srca, borbe protiv grijeha u sebi. Kada se ovjek oisti, tada je mogu uspon prema Bogu. Grgur daje i nacrt i koordinate kranske mistike kojom se Boga promatra i dolazi do njega: treba se udaljiti od zala ovoga svijeta bijegom. Nakana bijega ve proizvodi slinost s Bogom, a postati mu slian znai biti praveda, svet, dobar... Onaj tko to ostvari na ovome svijetu, prijei e bez napora iz ovog zemaljskog ivota u nebeski. Udaljenost ljudskog i boanskog se ne savladava tjelesnim prelaskom iz jednog mjesta u drugo, ve krepou koja nas izolira od zla, ostaje jedina unutar slobodnog ljudskog izbora, da bi bila tamo gdje je nosi elja, te se tako dua izravno nalazi u nebu kad je Boga shvatila svojim duhom.

102

PATROLOGIJA

23. Kranski pisci na Zapadu


23.1 Hilarije iz Poitiersa Roen je poetkom 4. stoljea. Godine 350. postaje biskup u Poitiersu. Sudjeluje na koncilu u Bziersu 356. godine s ciljem da suzbije djelovanje arijevaca u Galiji, ali je nakon toga kao pristaa nicejskog vjerovanja optuen i osuen na izagnanstvo u Frigiju do 360. godine.125 Tamo prouava Origena, istonu teologiji, stjee znanje i zavrava svoju duhovnu, te egzegetsko-teoloku nauku te se dublje upoznaje s problemom arijevstva. U kontaktu s homojuzijcima bio je prisiljen produbiti saznanja o arijanskom krivovjerju, ali takoer uvati se suprotnosti koja je vrebala iz sabelijanizma. Uvjerio se da je bilo mogue ispovijedati pravovjerje i bez nicijeske formule homoousios, pa je nakon toga pokuao oformiti zajedniki antiarijanski front sastavljen od zapadnjaka nicenaca i istonjaka antinicenaca. Pie djelo De Trinitate a 359. sudjeluje na koncilu u Seleuciji. Vraa se u Galiju, meutim pod uvjetom da ne vri biskupsku slubu, no kako je Galija u to vrijeme dola pod upravu cara Julijana, tako je Hilarije bio slobodan kretati se pa je bio na elu antiarijanske reakcije koja je doivjela svoj uspjeh na Parikom saboru 361. godine: pobijedila je teoloka linija kompatibilna i s homojuzijanskom i homoouzijanskom strujom. Zasluga mu je bila takoer to nije pribjegavao otrim mjerama prema onima koji su u Riminiju potpisali filoarijansku ispovijest vjere. Nakon uspjeha u Galiji ide u Italiju, gdje je u Milanu imao misiju 364. godine da s Euzebijem iz Vercelija zbaci arijevce na elu sa biskupom Auksencijem, no nije uspio. Umire 367. godine. Djela: O sinodama ili o vjeri Istonjaka, Isjeci iz povijesnog djela, Protiv arijevaca ili Auksencija Milanskog, Komentar Mateja, O otajstvima SZ, Rasprava o psalmima, Himni, De Trinitate, Liber I ad Constantium, Libere II ad Constantium, Komentar psalama. Raspravljajui o jedinstvu i razliitosti Oca i Sina u svom De Trinitate, Hilarije se koristi Tertulijanovom, Novacijanovom i teologijom homojuzijaca, ali u vlastitoj vrlo izvronoj obradi. Tvrdi, naime, da postoji jedinstvo naravi i razlikovanje osoba u Ocu i Sinu, poimajui takvo jedinstvo kao potpuno proimanje jednog u drugome, tako da se razlikuju samo po iskonskim odnosima: Otac je stvarno rodio Sina bez da izgubi ita od svoje naravi, a Sin je primio i sadri sve Oevo, njemu jednak po djelovanju, kreposti, asti, moi, slavi, ivotu (operatio, virtus, honor, potestas, gloria, vita). Da bi napravio odmak od arijanaca koji su navodili kako je Kristova patnja dokaz njegova nesavrenog boanstva, Hilarije tvrdi da je Kristovo tijelo stvarno, ali nebesko, sposobno osjetiti snagu patnje, ali ne i bol. to se tie nicejskog pojma homoousios Hilarije kae da, ako ga se prihvaa, treba osloboditi od tumaenja u sabelijanskom smislu, to zapadnjaci nisu inili. U isto vrijeme tvrdi kako pojam homojusios, koji brane istonjaci jer bolje odgovara biblijskim datostima i navodima jer definira Sina slikom Oevom, a Oca veim od Sina, nije suprotan vjeri Nicejskog sabora.
125

Hilarije je bio jedan od malobrojnih biskupa koji se nisu nije htjeli podvrgnuti carskim odredbama na koncilima u Arlesu (353.) i Milanu (355.) da potpiu Atanazijevu osudu, pa je zato morao u progonstvo. 103

PATROLOGIJA

Trebalo je, nadalje, pojasniti da homoousios kojim se potvruje Sinova istobitnost ne upuuje na neku preegzistirajuu supstanciju od koje dolaze Oeva i Sinova supstancija i da oni koji podravaju ovu formulu iskljuuju mogunost da se ona shvaa u smislu jednoosobnosti, kao da bi homoousios znailo tautoousios (bez razlike od iste supstancije). Arijevci su govorili da ako bismo rekli da su Otac i Sin iste biti (homousios), da bi to znailo da postoji neka preegzistentna bit na kojoj Otac i Sin participiraju. Hilarije govori da homousios ne upuuje na to da postoji neka preegzistirajua Boanska bit na kojoj Otac i Sin participiraju nego postoji jedna te ista Boanska bit koju njih dvojica dijele. Ne moe se govoriti o Ocu i Sinu u vremenskim kategorijama niti se ono istobitan smije shvatiti u jednoosobnom smislu, nego je Sin Bog zajedno s Ocem, on je pravi Bog kao i Otac. Ne ispovijedamo Boga koji je samac, niti ispovijedamo 2 Boga. Ispovijedamo Boga koji ima vie osoba, ni Otac ni Sin nisu samotnjaci, niti su dva Boga jer posjeduju jedinstvo biti i supstancije. Da bi objasnio odnos Otac Sin, Hilarije se najvie bazira na pojmu roenja. Isusovo roenje je vjeno roenje iz vjene Oeve biti. Budui da je roen iz biti, Sin dijeli sve atribute boanske naravi: jednostavnost, nepromjenjivost i beskonanost. Sinovo roenje mora iskljuiti ideje razlamanja, umanjivanja, protenosti i isputanja i podlonosti trpljenju supstancije koja raa: to je raanje bez analogije raanju stvorenja, roenje nepojmljivo i neizrecivo. Trojstvena shema koja je bila poznata na Zapadu, premda se ne pojavljuje tekstualno, ipak predstavlja, raznoliko formulirana, srednji put izmeu sabelijanskog monarhijanizma i arijanskog dvoteizma: Otac i Sin su potouno jedan jedini Bog, ne po jedinstvu osobe, ve po jedinstvu biti.126 Nije bio sklon tumaenju pomou slika. Uz pojam roenja da bi dokazao Boanstvo sina, koristi i pojam slave drei da je slava stanje u kojem se nalaze Otac i Sin po vjenosti. Takva slava se kod Sina utjelovljenjem skriva, ali se Sin time ne odrie svoga Boanstva, nego se ona skriva u ljudskom tijelu do trenutka uskrsnua.127 to se tie slave, arijevci su govorili da je Sin trpio jer da boanstvo ne moe trpjeti. No, Hilarije govori da Isus svoju slavu skriva u tijelu a svoju besmrtnost komunicira ljudskoj naravi. On trpi radi ovjeka i ovjeanstva jer eli trpjeti. Hilarijeva slaba toka je govor o o Duhu Svetomu o kojem nije mnogo govorio, u emu je bio uvjetovan arijanskom raspravom koja je usredotoila pozornost samo na odnos Oca i Sina. Ne vidi se jasno daje li osobni identitet Duhu Svetom, nego ga doivljava kao neku vrstu dara (usus, donum, munus), vie boanske sile nego osobe, kojeg Isus komunicira svojem ovjetvu, te bi po tome njegova pneumatologija bila dio kristologije. U Hilarijevo misli se uoava postupna evolucija u shvaanje osobnosti Duha u odnosu na Oca i Sina, no ipak se mnogo manje zanima za ovu problematiku, koja u njegovo vrijeme nije bila osobito izraena. Govorei o Duhu, Hilarije ga je vie drao darom i boanskom silom, nego osobom, premda ga razlikuje od duha svaenog kao opu boansku supstanciju. Pa niti u posljednjim poglavljima traktata O Trojstvu, pisanima oko 360. godine, kad su na Istoku ve kolale razne hipoteze o Duhu, vjerojatno nije imao potpuno jasno poimanje Duha kao osobe, jer veli da Duh nije ni roen od Oca kao Sin, niti je stvoren kao stvorenja, ali
126

127

De Trinitate 4, 42, 149. Oe, doao je as: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe (Iv 17,1) - Isusova sveenika molitva 104

PATROLOGIJA

ga ni tada ne definira osobom (persona) ve neim (res) to izlazi od Oca po Sinu. Po svoj prilici Hilarije je povezivao pojam osoba s pojmom raanja, po kojem prepoznaje jedinstvo ali i razliitost Oca i Sina, te se tako tumai da u odnosu na Tertulijana ide korak nazad glede shvaanja osobnosti Duha Svetoga unutar Trojstva.

105

PATROLOGIJA

23.2 Ambrozije Milanski - roen je u Trieru 339. ili 337. godine. Studirao je retoriku i jedno vrijeme je vrio slubu retotra u prefekturi u Sirmiumu tj. dananjoj Srijemskoj Mitrovici. 370. godine je imenovan carskim legatom u Milanu. etiri godine poslije umire milanski biskup Auksencije, arijanac po teolokom uvjerenju, a narod, i katolici i arijanci, za novog biskupa jednoduno aklamacijom bira Ambrozija iako je bio samo katekumen. Prima krtenje, a tjedan dana nakon toga zareen za biskupa. Da bi se pripravi za vrenje slube, morao je nadoknaditi nedostatnost teolokog znanja, pa je pod Simplicijanovim128 vodstvom studirao je sustavno Bibliju, ali je poslije takav studij nastavio cijeloga ivota. Razumijevanje pisma je postajalo sve temeljitije zahvaljujui poznavanju spisa grkih otaca, ali i idovskih (Filon) i poganskih pisaca. Ovakav studij, uz maditiranje Rijei Boje je u temelju teoloke misli, ali i sveukpne pastoralne, socijalne i politike aktivnosti. Od poetka svoga biskupstva se pokazao kao protivnik arijanstva. Ambrozije je najzaslunija osoba na zapadu za prevladavanje arijevske hereze na Zapadu.129 Izmeu Ambrozija i cara Valentinijana (umro 375.) vlada uzajamno potivanje, ali car se ne uplie u vjerske stvari. Nakon njega dolazi Gracijan koji je u poetku provodio vrlo liberalnu politiku prema nekatolicima. U to vrijeme Ambrozijevi interventi protiv arijanaca postaju uestaliji. Ukljuen je tako 376-377. da smiri jednu pobunu koji je podigao arijanski sveenik Julijan iz Ptuja, nakon to ga je vjerniki katoliki puk udaljio sa slube. Iste 376. godine intervenira u Sirmiumu i uspijeva za biskupa postaviti Anemija, vjernog nicejskom vjerovanju. Oko 378. godine se u Sirmiu susree s Gracijanom, koji ga moli da ude pouen o vjeri da bi se znao zatititi od arijanske hereze. Ambrozije tada pie djelo De Fide, pouavajui ga vjeri u Trojstvo. Nakon jo jednog susreta 379. Gracijan poinje potiskivati arijanstvo, da bi u travnju 380. godine potpisao dekret kojim se predviaju jae sankcije protiv heretika, a Ambrozijevim djelovanjem 379. godine je katolicima vraena bazilika u Milanu. U ljeto 380. godine Ambrozije predaje caru tri knjige o Duhu Svetomu, ime dovrava pouku koju je zapoeo prethodnim djelom. Piui pisma carevima (Gracijanu, Valentiniajanu II. I Teodoziju) ntervenira i 381. prigodom koncila u Akvileji. Ambrozije se ne ustruava niti u drugim prigodama potaknuti cara na neke inicijative. Godine 382. car iz Senata izbacuje poganski rtvenik pobjede. Takva politika je bila provoena sve do Gracijanove smrti 383. kad ga ubija Maksim i uzurpira vlast. Slijedi pokuaj pogana da 384. vrate rtvenik pobjede, ali ne uspijevaju, moda i radi toga to je mladi Valentinijan II. bio Ambrozijev dunik u mirovnim pregovorima s Maksimom. Novi sukob je izbio 386. godine kada arijanski biskup Auksencije odlazi na cariin dvor (Justina je bila sklona arijancima) i trai da im se dadne bazilika Porcijana. Meutim, Ambrozije okupira baziliku s pukom, te pjevajui himne ne doputa da je preuzmu arijanci.130 U trenutku kad se pogoravaju odnosi izmeu Valentinijana II. i Ambrozija, pogoravaju se takoer i oni izmeu dvojice careva, pa je Ambrozije ponovno prisiljen posredovati kod Maksima. Kada, meutim, Maksim daje pogubiti Priscilijana Ambrozije ga ekskomunicira, tako da se i meu njima
128 129

Milanski sveenik, vrlo dobar poznavatelj neoplatonizma. U to vrijeme neki carevi su podravali arijevce, pa je prijetila opasnost da arijevstvo prevlada na Zapadu 130 To je bio poetak ambrozijanske himnologije (usp. Ispovijesti IX, 7). 106

PATROLOGIJA

odnosi pogoravaju. Kad se meu carevima odnosi smiruju, prigoda je to Ambroziju da pojaa svoje pastoralno djelovanje, da bi 387. Maksim izvriio invaziju na Milano prisilivi dvor da pobjegne, no ve sljedee godine se vraa Valentinijan II. s Teodozijem koji uspijeva pobjediti Maksima, nakon ega se politika situacija stabilizirala, premda je i u politikom smislu ostalo jo mnogo prostora za odmjeravanje snaga. Car Teodozije ve u lipnju 388. godine izdaje zakon kojim udara heretike, no i on i Ambrozije osjeaju da trebaju postaviti granice uplivu svoga djelovanja. Koncem 388. godine u Kaliniku krani spaljuju sinagogu i hram valintinijanaca, to je car potom namjeravao obnoviti da nadoknadi uinjenu tetu, meutim Ambrozije se opire prisiljavajui cara da to ne ini, te uspijeva odnijeti pobjedu u ovom sporu. Sljedee godine Senat trai od Teodozija da povue Gracijanove dekrete kojima je ukinuo povlastice poganske religije, no i ovaj put Ambrozije uspijeva utjecati na cara da to ne ini. Nakon toga car povlai nekoliko poteza koji se izravno tiu Ambrozija. Naime, zabranio je lanovima dvora da proputaju u javnost ono to se radi na dvoru, da bi ak donio nekoliko odluka koje nisu ile u prilog Crkvi. Napetost je kulminirala 390. godine nakon pokolja u Solunu131, kada Ambrozije gotovo izopuje Teodozija prisilivi ga na javnu pokoru, to je car i izvrio da bi do izmirenja dolo na Boi 390. godine. Odnosi s Teodozijem ostaju zategnuti i nakon pogibije Valentinijana II. (u svibnju 392.) kada na vlast dolazi Eugenije, kojeg Teodozije ne prihvaa, a Ambrozije mu je priznao naslov cara (clementissimus imperator). Ipak nakon to je Teodozije 394. godine porazio Eugenija i preuzeo svu vlast, odnosi meu njima su se izgladili. Uza sve potekoe u odnosima meu ovom dvojicom velikih ljudi, ne moe se rei da nije bilo uzajamnog potivanja. Ambrozije je svoje potivanje izrazio drei nadgrobni govor caru, a Teodozije jednom znamenitom reenicom: Ja poznam samo jedno ime koje je dostojno biskupske asti, a to je Ambrozije. U vremenu kada ocnosi izmeu Crkve i Carstava dolaze u krizu, Ambrozijev je stav jasan, razborit i vrst u isto vrijeme. Nije doputao da se carska vlast mijea u autoritet i upravu Crkve, ve je branio autonomiju crkvene vlasti, drei ipak da i carevi trebaju biti na strani religije koja propovijeda istinu (utjecao je da se ne daje potpora poganskom kultu). Isto tako to nije doputao da politika uprava gazi pravednost i moralne zakone (osuda pokolja u Solunu), to ne znai da dvije vlasti ne trebaju ivjeti pomirene za dobrobit cijeloga drutva. Djela Egzegetska: Hexaemeron, De Cain et Abel, De Noe, De Abraham, De Isaac et anima, De bono mortis, de fuga saeculi, De Jacob et vita beata, De Joseph, De Patriarchis, De Helia et Ieiunio, De Nabuthae historia, De Tobia, De interpellatione Iob et David, De apologia prophetae David, Expositio Psalmi CXVIII, Expositio Evangelii secundum Lucam, Expositio Isaiae prophetae.
131

U Solunu je car u cirkusu dao poubijati 7. 000 ljudi. Povod je bila jedna pobuna za vrijeme koje je ubijen jedan Teodozijev general Buterik (magister militum), pa je Teodozije dao organizirati igre da bi okupio na jednom mjestu to je mogue vie ljudi, te je potom naredio voojnicima pokolj. Naki povjesniari tvrde da je povod bio jedan od trkaa koji je imao homoseksualne sklonosti, ali organizatori nisu posluali cara koji je zabranio da taj sudjeluje. 107

PATROLOGIJA

Moralna: De Officiis ministrorum, De virginibus, De viduis, De virginitate, De institutione virginis, Exhortatio virginitatis. Dogmatska: De fide ad Gratianum, De Spiritu Sancto, De Incarnationis Domincae Sacramento, Explanatio Symboli ad initiandos, Expositio fidei, De Mysteriis, De Sacramentis, De poenitentia Govori Poezije Pisma su jedan od znaajnih izvor informacija i spoznaja Sauvano nam je 91 pismo Teologija: Okolnosti u kojima je doao do biskupske slube, te u kojima je ivio i djelovao, sigurno su uvjetovale Ambrozija u tolikoj mjeri da nije bio orginalan ni dubok poput Hilarija, niti spekulativac poput Augustina, ali je bio iznimno vana figura koja je pridonijela nadvladavanju arijanske krize. Svojim djelom De fide zakljuuje arijansku raspravu na Zapadu dajui jasnu i potpunu sliku trojstvenog i kristolokog nauka u tom trenutku, neposredno prije Carigradskog sabora. Ambrozije ima u vidu arijanske teze koje su se oblikovale na koncilu u Riminiju:132 Sin nije slian Ocu po naravi, imao je poetak u vremenu, stvoren je, nije dobar (na nain na koji je dobar Otac), nije pravi Sin Boji, nije svemugu, ne tvori s Ocem istu boansku narav. Milanski biskup je dao stvarni doprinos tumaenju pojma hypostasis, koji se, naime, koristio u dvostrukom znaenju, kao substantia i kao persona, to je unosilo ne malo azbune. Stoga Ambrozije umjesto pojma substantia uvodi pojam natura, to je poslije prihvatio i sv. Augustin, ime je pojam konano uao u teoloku upotrebu u zapadnoj teologiji. U svojim djelima Ambrozije bez rezerve koristi teologiju istinih teologa da bi pobijao krivovjerce: u egzegezi su mu uitelji Filon i Origen, u trojstvenoj teologiji se nadahnjuje Atanazijem, a u pneumatologiji slijedi aleksandrijskog uitelja Didima Slijepca.133 Premda Ambrozijev traktat O Duhu Svetomu nije orginalno djelo, ipak je za Zapad iznimno vano, jer je po njemu latinska Crkva stekla pneumatoloke spoznaje mnogo naprednijih grkih teologa. Malo nakon toga, s Carigradskim saborom bit e potpuno dovrena slika trojstvenog nauka po kojem je Duh Sveti trea osoba iste
132

Koncil odran 359. godine, s poetkom koncem svibnja, na kojem su predstavnici nicejske struje imali poetnu prevagu, da bi se potom zahvaljujii djelovanju Valenta i Urzacija, kao i utjecaju cara Konstanca, dolo do definicije da je Sin slian Ocu po Pismima, te se zabranilo upotrebu pojma ousia u doktrinalnom kontekstu jer nije svetopisamski. Svi biskupi okupljeni u Riminiju bili su prisiljeni potpisati ovu formulu koju je poetkom 360. godinu potvrdio i Carigradski sabor. Ovom formulom se htjelo pronai srednje rjeenje daleko od svakog ekstremizma, bilo arijanskoga bilo antiarijanskog, te su stoga poslani u izagnanstvo predstavnici homojuzijske struje, ali su bili udareni i anomejci. 133 Didim je roen u Aleksandriji vjerojatno oko godine 310. ili 313., a umro 398. godine. Izgubio je vid kao djeak (u 4. ili 5. godini). Imao je zapanjujuu memoriju i stekao je nevjerojatno znanje, to potvruju njegova djela. Osim uenou odlikovao se i pobonou i askezom. Rufin ga predstavlja kao uitelja crkvene aleksandrijske kole kojega je potvrdio Atanazije (HE II, 7). Meutim, nije neophodno zamiljati ovu kolu kao stalnu ustanovu u koju je netko odlazio, pa je stoga mogue da je Didim pouavao u svojoj kui, te da su k njemu dolazili monasi i drugi zainteresirani na pouku, kao to je sluaj Paladija, Rufina i Jeronima. Najpoznatija su mu djela: Protiv manihejaca, O Duhu Svetomu, De dogmatibus et contra Arianos. Osim ovih traktata ostali su fragmenti mnogobrojnih djela, ponajvie biblijskih komentara. U Turi u Egiptu 1941. otkriveni su dugi izvodi iz komentara o knjizi Postanka, Joba i Zaharije. Didim razlikuje boanske osobe po njihovim meusobnim odnosima koji se razumijevaju po izlaenjima: genesis i ekpreusis. Kod njega se susree i pojam Theotkos, ali i Patre Filioque. Origenov je pristaa, ali u trinitarnim pitanjima ide mnogo dalje od Uitelja. Njemu se duguje formula jedna narav a tri osobe ( , ), to se ne susree u Atanzijevim djelima. Polazei od samo jedne boanske biti, dokazuje da ne moe biti nego samo jedno djelovanje u boanstvu, a na pojedinim mjestima dokazuje i obrnuto. 108

PATROLOGIJA

naravi s Ocem i Sinom, dajui i definicije unutartrojstvenih odnosa: Sinova raanja i proizlaenja Duha Svetoga od Oca i od Sina.

Biblijska znanost i filologija: rimski krug U vrijeme pape Damaza rimski kranski krugovi su dobili velik zamah, zahvaljujui upravo papinu djelovanju i poticaju koji je dao kulturi. Bio je pjesni i Jeronimov podupiratelj i zatitnik, te premda Jeronim nije napisao mnogo za vrijeme Damazova ivota, niti je pisao u Rimu, ipak svoje djelovanje moe zahvaliti i ovom papi kojem je bio tajnik. Stoga ga se moe smjestiti u rimski krug kranskih autora, jer je boravak u rimu definirao njegovu djelatnost, te je u Beltehemu samo dovrio ono to mu je bila elja napraviti u Rimu. Isto tako ovaj papa je dao neizravni poticaj studiju kranske knjievnosti jer je jedan nepoznati autor, takozvani Ambroziaster, u rimskom abijentu pisao polemizirajui s njime. Ambroziaster Ovim imenom je nazvan nepoznati autor jednog Kementara na Pavlove poslanice (osim poslanice Hebrejima). Poevi od Kasiodora pa kroz cijeli Srednji vijek dralo se da se radi o Ambrozijevu djelu, ali je naknadno Erazmo Roterdamski dokazao da se radi o Pseudo Ambroziju, ili, kako ga nazva, Ambroziastru. Iz unutarnje kritike teksta sa sigurnou se odreuje razdoblje u kojem je djelovao, a to je vrijeme pape Damaza, dok Julijana Apostatu spominje kao posljednjeg cara koji je prije aktualnog cara na vlasti. Pripisuje mu se i jedno drugo djelo sauvano meu Augustinovim traktatima, a to je Quaestiones Veteris et Novi Testamenti. Tumaei Pavlove poslanice Ambroziaster se slui povijesno-literarnom egzegezom iskljuujui alegoriju, ne odbijajui ipak koristiti starozavjetnu tipologiju koja je postala ve tradicionalna. Njegova vanost je i u tome to prije svog komentara donosi svetopisamski tekst, te je tako vaan za poznavanje biblijskog teksta predjeronimske vulgate. Religiozno-kulturni ambijent je rimski iz doba pape Damaza, s ijim se odlukama koje se odnose na doktrinalu problematiku autor uglavnom usklauje: potvruje nicejsku vjeru drei kako su osobe Trojstva u svemu i po svemu jednake u boanskoj naravi, u kreposti (virtus) u biti (substantia) i u liku (figura). Nadalje osuuje apolinarizam na nain kako je to formulirao Damaz osudom 375. godine. ambroziaster takoer iskljuuje iz pravovjerja arijance i sabelijanca, dvije heretine i dijametralno suprotne teoloke tendencije, te potvruje boanstvo Duha Svetoga. Protiv arijanaca tvrdi kako su Otac, Sin i Duh Sveti istobitni, premda razlikuje njihove meusobne uloge. Otac je neroen i stovritelj je svih stvari, Sin je roen da bi se po njemu mogao stvoriti svijet, ali je njegova posebna uloga otkupljenje. Protiv Sabelija tvrdi da je Bog jedan, ali ne jedna osoba (non singularis). Osoba i djelo Isusa Krista, za kojeg koristi nazive Spasitelj i Gospodin i identificiran s snagom i mudrou Bojom, u sreditu su njegova teolokog sustava. Krist je Bog i
109

PATROLOGIJA

ima iste prerogative kao i Otac, ali je i pravi ovjek, sastavljen od tijela i due, budui da se utjelovio da bi razorio avolsko djelovanje i potpuno se objavio stvorenju. Tako je ostvario proroanstva koja su najavljivala njegovo utjelovljenje i otkupiteljsko djelo; izvrio je i nastavlja izvravati ulogu posrednika izmeu Oca i ljudi; njegovo boanstvo se nije umanjilo utjelovljenjem niti smru; umirui i uskriavajui oslobodio je ljude moi demona, a uskrsnuem im se na najvei mogui nain objavio kao Sin Boji. Ambroziaster je u svom komentaru uprvo poslanice Rimljanima dotaknuo jednu temu koja e se nekoliko godina kasnije nai u sreditu polemike koju je Augustin vodio s pelagijancima.134 Naime, na vie mjesta naglaava kako se ovjek, bilo idov bilo poganin, spaava samo na temelju vjere. S njime zapoinje rasprava i o pojmu Bojeg predznanja koje ima udjela pri pozivu kojim Bog poziva vjernika: izabranje (electio) kojim Bog poziva ovjeka je nepromjenjivo, to jest od vijeka je (ab aeterno) i ne moe ne biti pravedno. Pred vjerom Zakon je postao nekoristan, ali samo u onom to se odnosi na obredne odredbe, a da sredite Zakona sadrava otajstvo Boje i moral, injenice su koje su prele i u kranstvo. Na autor tako razlikuje mojsijev zakon na tri glavna dijela: boanski, prirodni ili moralni, obredni ili zakon djela, kojima nadodaje i zakon pravednosti odmazde (usp. Lev 24, 17-22). Po njemu samo moralni zakon zadrava svoju vrijednost i s Kristovim dolaskom, dok prvi i etvrti zakon Krist nadopunja, dotle zakon djela potpuno dokida. Novi zakon koji Krist proglaava u isto vrijeme predstavlja saetak i usavrenje staroga. Opravdanje se ostvaruje iskljuivo vjerom u Krista (sola fide, sine operibus legis), ime za djela zakona podrazumjeva samo obredni dio. Tako vjera, a ne Zakon, imaju zaslugu pred Bogom i temelj je za vjenu naknadu. Ambroziaster takoer stavlja velik naglasak na ljudsku volju i na njegove slobodne odluke koje ovjeka ine kovaem svoje sudbine, a Bog potpomae napore i poziva na spasenje one koje poznaje po svom predznanju da e posluati i spasiti se. Ambrozijaster pokazuje prilino dobro poznavanje idovstva, te veliko zanimanje za idovske obrede i obiaje. Priznaje vanost i prerogative idovskog imena, potvrujui ipak nunost vjere da bi se i oni opravdali. Jeronim
Kronologija ivota Eusebius Hieronymus se rodio oko 347. godine (ne zna se pouzdano) u Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije.135 Ne znamo gdje je bio ovaj lokalitet. Nikad sebe ne naziva Dalmatincem, ali ga Paladije, koji ga je dobro poznavao to ini. Obitelj mu je bila bogata. Prvu naobrazbu je stekao u Stridonu, pa su mu roditelji omoguili da ide u Rim na usavravanje (oko 360-367.). Proao je onodobne kole, a u njima se uilo klasike latinske knjievnosti (i grke ukoliko su postojali prijevodi ili ako su uenici poznavali i grki). Krstio se u Rimu (vjerojatno papa Liberije).
134

Prvi koji se koristio Ambroziasterovim komentarom bio je upravo Hiponski biskup koji ga i navodi u Contra duas epistolas pelagianorum. 135 Neki su tvrdili da je roen 331. godine, ali je vjerojatnije da je bilo oko 347. Isto tako glede lokacije mjesta u kojem je roen, ne zana se tono gdje bi to moglo biti. 110

PATROLOGIJA

Bitna je takoer njegova psiholoka formacije, zatim dogaaji koji su obiljeili njegov ivot. Ako se radi o obraenju, onda ono esto baca svjetlo na daljnje ponaanje, radikalizam, zaokrete. Poeo skupljati knjinicu. Kad se zna to je itao, onda se rekonstruiraju i njegovi izvori. Iz Rima ide u Trier, carsku prijestolnicu gdje usavrava svoju naobrazbu. Tu raste njegov interes za kranske teoloke pisce, te prepisuje Hilarijeva djela. U isto vrijeme upoznaje se s monatvom egipatskog tipa koje je u Trieru utemeljio sv. Atanazije za vrijeme svojih prognanikih boravaka. Nakon to je obiao Galiju, vraa se u rodni kraj, pa onda ide u Akvileju (370-373) gdje se upoznaje s vjerskim ivotom koji je u cvatu u to vrijeme u Akvileji. Uvrijeen odreenim ogovaranjima koja su nastala u Stridonu i Akvileji, te estim prepirkama, otiao je iz Akvileje na Istok (vjerojatno s Evagrijem Antiohijskim) uzimajui za odredite Kalcidijsku pustinju u kojoj prakticira monaki ivot nepune dvije godine (375.-377.). Monaki ivot koji je pronaao u Siriji nije se podudarao s idealom koji je nosio u sebi, a to je potputno odricanje od svijeta te stvarno i pravo obraenje, to ne podrazumijeva odbacivanje studija. Zato je temeljito studirao grki, te od jednog obraenog idova uio osnove hebrejskoga, a uio je i sirijski. Intenzivno ita Sveto pismo, te se upoznaje s teolokom problematikom koju jo nije mogao dobro razumjeti. Iz ovog razdoblja je i njegova uvena vizija prema kojoj je pred Kristovim sudom optuen da je ciceronijanac a ne kranin. Nakon iskustva pustinje vraa se u Antiohiju, pristupa skupini kojoj je na elu bio biskup Paulin, te biva zareen za sveenika, ali uvjetuje da ostane monah bez pastoralne slube. Takoer slua egzegetska tumaenja Apolinara iz Laodiceje. Godine 380. putuje u Carigrad gdje upoznaje biskupa Grgura Nazijanskog, ija ga je rjeitost i teoloka izobrazba potaknula da pone studirati Origena. Iz Carigrada, dvije godine kasnije, odlazi u Rim na koncil koji je sazvao papa Damaz, kojemu je vrlo brzo postao tajnik, te se nametnuo kao duhovni voa rimske aristokracije. Uz to, na Damazovo traenje, zapoinje reviziju Svetoga pisma, koju e nastaviti kasnije. Nakon Damazove smrti (koncem 384. godine), papa Siricije ne pokazuje veliko zanimanje za Jeronimov rad, a budui da se javno mnijenje promijenilo, poele su kritike na raun njegova rigorizma, koje su ile dotle da su gra optuile ak i za smrt djevojke Blesile, kojoj je on bio duhovni voa, a koja je navodno umrla zbog odricanja. Stoga 385. godine naputa Rim i konano odlazi na Istok. Zaustavlja se kratko na Cipru, pa onda u Antiohiji, obilazi Svetu Zemlju i Aleksandriju gdje upoznaje Didima Slijpca, da bi se onda poao u Betlehem (vjerojatno u ljeto 386. godine), gdje gradi samostan i gostinjac, najprije za muke, a onda i za ene. Premda se zna za datum njegove smrti, 30. rujna, ne zna se je li to bilo 419. ili 420. godine. Spisi A) Prijevodi a) Biblijske revizije i prijevodi Vulgata Jeronim nije preveo cijelo Sveto pismo, jer je za neke dijelove naino samo reviziju postojeeg latinskog prijevoda. - Revizija prijevoda Evanelja. Za Jeronimova boravka u Rimu 382. godine papa Damaz mu povjerava reviziju prijevoda itavog Novog zavjeta (Itala) i Psaltira prema LXX. Pretpostavlja se da je ispravljeni tekst odmah uveo u liturgiju sam papa (Psalterium romanum) koji se sve do novijih vremena koristio u bazilici sv. Petra, ali nema dokaza da je Psaltir koji se pjevao u bazilici Jeronimovo djelo, nego se pretpostavlja da se Jeronimov izgubio, a da je dotini rimski stariji od Jeronimove revizije. - Revizija Starog zavjeta. Boravei u Beltehemu 386. godine Jeronim revidira latinski prijevod Starog zavjeta prema Origenovoj Hexapli. Od toga je sauvana danas knjiga o Jobu i Psaltir kojim se slui Rimska Crkva i koji se nalazi u Vulgati (Psalterium gallicanum). - Novi prijevodi Starog zavjeta s hebrejskog. b) Prijevodi crkvenih otaca
111

PATROLOGIJA

- Origena: In Jeremiam, 28 homilija In Ezechielem, In Canticum Canticorum, In Lucam, In Isaiam, De principiis. - Euzebije: Kronika - Didim Slijepac: De Spiritu Sancto - Ostalo: Epifanijevu poslanicu Ivanu Jeruzalemskom, vie poslanica Teofila Aleksandrijskog, Pahomijeva pravila B) Komentari Liber quaestionum C) Dogmatsko-polemiki spisi D) Biografije i povijesna djela E) Homilije i pisma Asketski ideali koji su ga nadahnjivali najoitiji su u epistolariju, ali su izraeni i u teoretskim traktatima.

Rufin Akvilejski Rufin je roen oko 345. godine u Concordiji, blizu Akvileje, a sve svoje darove i sposobnosti posvetio je prevoenju i irenju na Zapadu grkih obrazaca, premda bi bilo prereduktivno promatrati Rufina iskljuivo kao prevoditelja. Studirao je u Rimu gdje je upoznao Jeronima, a i sam je osjetio privlanost za asketske ideale, te je 371. bio lan monake zajednice koja je djelovala u Akvileji. U isto vrijeme kad i Jeronim odluuje otii na Istok, ali on od 373. do 380. provodi u Egiptu u drutvu monaha i koli Didima Slijepca. Povezan s Melanijom Starijom dolazi u Jeruzalem, na Maslinsko brdo, gdje ostaje do 397. kad se vraa u Rim, a dvije godine kasnije u Akvileju. Gotska invazija 407. godine ga prisiljava da ponovno sie prema Jugu Italije, najprije u Rim, pa potom u samostan Pinetum na Tirenskom moru, te naposlijetku u Siciliju gdje umire 410. godine. Jo za vrijeme jeruzalemskog boravka odvojio se od Jeronima, ne elei s njime studirati hebrejski, a jaz se produbio u trenutku kad nastaje origenistika polemika, Rufin staje na stranu jeruzalemskog biskupa Ivana, dok je Jeronim pristao uz Epifanija. Do svog povratka na Zapad Rufin nije niti preveo niti napisao nijedno djelo, no tada zapoinje njegova iznimna djelatnost. Prvo djelo koje je preveo bio je Bazilijev Ascetikon (397.), a godinu kasnije objavio je prijevod Origenovih Poela (De principiis), to je izazvalo veliku polemiku izmeu njega i Jeronima. Potom prevede Pamfilovu i Euzebijevu Apologiju za Origena, te napisa Apologiju protiv Jeronima i Apologiju rimskom biskupu Anastaziju, nakon ega odustaje od daljnje polemike s Dalmatincem, posveujui se prijevodima Origenovih djela: propovijedi o knjizi Postanka, Izlaska, Levitskog zakonika, Brojeva, Pjesme nad pjesmama, poslanice Rimljanima. Preveo je vie Bazilijevih i Nazijanevih propovijedi, Evagrijeve asketske sentencije, Sikstove
112

PATROLOGIJA

sentencije, Euzebijevu crkvenu povijest dopunivi je sve s dvije knjige do Teodozijeve smrti, Gelazijevu Crkvenu povijest, Povijest egipatskih monaha, Pseudoklementine (Recognitiones). Okuao se takoer i s dva osobna kraa spisa: Komentar Apostolskog simbola vjere i komentar O blagoslovima patrijarha.

Antiohijska kola Meu bliskoistonim gradovima jedan od najznaajnih bila je Antiohija, sirijska metropola, u kojoj se kranstvo rairilo jo od apostolskih vremena (usp. Dj 11, 1926), te je postala jedno od najvanijih biskupskih sjedita. U Antiohiji je u IV. stoljeu djelovao jedan od najpoznatijih svjetovnih (poganskih) govornika i uitelja svoga vremena Libanije, iji su uenici bili Ivan Zlatousti i Teodor Mopsuestijski. S kranske toke gledita poganski odgoj je sadravo nemoralnih elemenata, te su se obraenici na kranstvo redovito u svojim spisima odricali poganskog naslijea. Krani nisu imali vlastite odgojne strukture kojima bi se mogli suprotstaviti poganskom sustavu kolstva, te je stoga monaki odgoj sluio da zatiti djecu od negativnih utjecaja koje je vrila poganska kola. U ovom gradu se s vremenom poela prakticirati drukija egzegeza od alegorijske aleksandrijeske koja je snano zaivjela jo od Origenova vremena,136 te je s vremenom nazvana antiohijska egzegetska kola, jer je egzegeza sainjavala njen najvaniji vid. Dok je aleksandrijska kola bila usmjerena za pronalaenjem duhovnog smisla u svetopisamskom tekstu, dotle je aleksandrijska ila za tim da se protumai literarni smisao teksta. Arijanska kriza je bez sumnje pridonijela razvoju dublje kranske mislu u antiohijskom ambijentu. Kolikogod se htjelo poetke aleksandrijeske kole pripisati Teofilu ili barem Lucijanu Antihijskom, ne postoji nikakav dokaz da se moe govoriti o postojanju kole prije Diodora iz Tarza, koji je prvi koji na izriit nain govori o egzegetskoj metodi razvijenoj u onim krajevima. Jedan od pripadnika kole Teodor Mopsuestijski naglaava da se tuma, autor egzegetskih spisa, mora razlikovati od propovjednika, premda se i propovjednik esto uputa u egzegezu. Egzegeta se ne moe uputati u okolianje, ve u izlaganju mora biti rigorazan i sintetian, hvatajui se u kotac s najteim dijelovima. Shodno ovakvoj metodologiji, tuma se posveuje egzegzi teksta s filoloke, gramatike, povijesne i knjievne toke gledita. Pretpostavlja se da su se egzegeti antiohijske kole koristili tehnikama i instrumentima tumaenja teksta koje su koristili i poganski retori za tumaenje knjievnih i filozofskih tekstova. Razlike izmeu antiohjijeske i aleksandrijske kole su se oitovale i u rezultatima i nakani. Antiohijskoj egzegezi je bilo strano kristoloko usmjerenje svetog teksta, to je bilo od presudne vanosti za aleksandrince, te se promijenio nain promatranja odnosa izmeu Krista i Starog zavjeta. Ujedno nije vie bilo neophodno, u antimgnostikoj funkciji, podcrtavati kontinuitet dvaju dijelova Svetoga pisma, niti
136

Uz Origena koji je bio glavni predstavnik aleksandrijeske kole, veliki predstavnici na Istoku bili su jo Atanazije, Didim i Kapadoani, a na Zapadu Hilarije, Ambrozije i dijelom Jeronim. 113

PATROLOGIJA

promatrati napredak iz Staroga u Novi zavjet, te je u vrijeme kad se arijanska kriza pribliavala svretku, dolo do paradoksa da se smanjio interes promatranja Kristova specifinog djelovanja u svijetu na samo utjelovljenje, upravo kad se bez ikakve sumnje potvrdila njegova boanska narav Sina Bojega. Diodor Tarski Diodora se smatra prvim antiohijskim egzegetom. Roen je u Antiohiji, bio je uenik Silvana Tarskog i Euzebija Emekog, u Ateni je stekao klasinu izobrazbu. U rodnom gradu je bio na elu jedne ili vie asketskih zajednica, a vjerojatno je bio duhovni voa antiohijskih krana, osim to je bio duhovnih Ivana Zlatoustog i Teodora Mopsuestijskog. Oko 378. godine postaje biskup u Tarzu, a umro je prije 394. Za ivota su ga smatrali stupom pravovjernosti jer je bio gorljivi branitelj vjere protiv pogana i krivovjeraca, no stoljee nakon smrti bio je optuen za krivovjerje i proglaen zaetnikom nestorijanizma.137 Diodor je napisao mnotvo spisa, od kojih nije sauvano nita osim ulomaka. Postoje povjesna svjedoanstva da je sastavio komentare na sve knjige Staroga zavjeta, te veinu knjiga Novoga, a sam pogled na naslove njegovih traktata, kojih je napisao vie od ezdeset, pokazuje da se radi o iznimno sposobnom i kolovanom autoru: De eo, quod sit unus Deus in Trinitate; Contra Melchisedecitas: Contra Iudaeos; De resurrectione mortuorum; De anima, contra diversas de ea haereticorum opiniones; Ad Gratianum capita; De providentia; Contra Platonem de Deo et diis; De natura et materia, in quo opere tractatur de eo quod iustum est; De Deo et falsa graecorum materia; Contra astronomos et astrologos et fatum; Contra Aristotelem, de corpore caelesti; itd. Napisao je i djelo u kojem pokuava teorijski obrazloiti egzegetske stavove i tehniku: O razlici izmeu teorije i alegorije. Diodor reagira na pretjerano alegorijsko tumaenje koje su prakticirali aleksandrijci, trudei se dati na vanosti ponajprije doslovnom znaenju svetog teksta, od kojeg treba poi, ne iskljuujui pri tom mogunost da pojedini dogaaji Starog zavjeta mogu u sebi sadravati i teoriju (theoria), to jest tipoloku i proroku anticipaciju dogaaja i injenica koje se odnose na Krista i Crkvu. Po njemu prednost ima povijesno tumaenje Pisma, dok bi alegorijsko doputalo previe proizvoljnosti kojom se pravi nasilje nad svetim tekstom. Stalo mu je na temelju filolokog istraivanja svetog teksta ustanoviti povijesni i literarni kontekst, da bi se tek potom dolo do praktine primjene samog teksta, pomno odstranjujui svaku proizvoljnost, a egzegeti je cilj harmoniki uskladiti tekst u to je mogue irem kontekstu. Teodor Mopsuestijski Didorov uenik, rodio se takoer u Antiohiji, u utjecajnoj, vjerojatno kranskoj, obitelji oko godine 350. Studirao je retoriku i knjievnost kod poznatog sofiste Libanija, gdje upoznaje Ivana Zlatoustoga s kojim uspostavlja prijateljstvo, s kojim onda dijeli iskustvo i potrebu duhovnog 'obraenja' na gorljivije kranstvo, te se prije dvadesete godine ivota prikljuuju asketskoj zajednici koju je vodio Diodor. Oevom smru imao je kriznih trenutaka tako da je napustio takav nain ivota, ali
137

iril Aleksandrijski je 438. godine proglasio Diodora odgovornim za nestorijanizam u svom Contra Diodorum et Theodorum, to je pridonijelo njegovoj konanoj osudi na jednom saboru u Carigradu 499. 114

PATROLOGIJA

nakon dva pisma Ivana Zlatoustoga vraa se monakom ivotu. Nakon Diodorova odlaska u Tarz, Teodor ostaje najvaniji egzegeta u Antiohiji, posveujui se potpuno ovoj aktivnosti do konca ivota. Glede antiohijskog raskola, bio je na strani biskupa Melecija i nasljednika mu Flavijana, koji ga 383. zareuje za sveenika. Nakon to jedan njegov dogmatski spis o Kristovu utjelovljenju dolazi na glas, odreen je 392. godine kao pravovjerni teolog da u Anzarbu u Ciliciji raspravlja s biskupima makedonijancima. Da bi se rasprava mogla voditi na istoj razini hijerarhijskog dostojanstva posveen je za biskupa. Nakon uspjeha koji je osvario prigodom te rasprave, dodjeljuju mu biskupusku stolicu Mopsuestije (Cilicija) na kojoj ostaje 36 godina, sve do smrti. Od tog vremena glas o njemu se proirio i izvan Sirije. Kad je poetkom 5. stoljea Ivan Zlatousti doao u spor s carskim dvorem u Carigradu, te je prisiljen na progonstvo, Teodor mu ostaj vjeran prijatelj. to se tie spisa, Teodor je doivio Diodorovu sudbinu. Za ivota je bio potivan i cijenjen, a poslije smrti je kao predstavnik antiohijske kole bio optuivan kao pretea nestorijanizma, te kao takav osuen na Drugom carigradskom saboru 553. godine, radi ega su gotovo sva njegova djela nepovratno izgubljena, jer je bilo nareeno da se spale. Ipak je bio bolje sree od Diodora jer su sauvani Komentari na 12 manjih proroka na grkom izvorniku, te mnoga druga djela u sirijskom prijevodu, to treba zahvaliti nestorijancima meu kojima je slovio kao neprijeporan uitelj. Djela Teodro je komentirao gotovo sve knjige Staroga i Novoga zavjeta, sauvan je tek jedan dio: Komentari na 12 manjih proroka, Komentari na Ivana (sirijski), Komentari na 10 Pavlovih poslanica (latinski). Nije sauvani Komentari Psalama, Komentari Knjige postanka, Petkonjija, Velikih proroka, Joba, Izlaska, Propovjednika. Joba dri poganskom deklamacijom, a Pjesmu nad pjesmama Salomonovom profanom ljubavnom pjesmom koju je spjevao nekoj egipatskoj princezi. Doktrinalna djela: O Duhu Svetomu, O utjelovljnju, Protiv alegorizanata, O istonome grijehu, Protiv magije, Protiv Eunomija, 16 katehetskih homilija... Egzegeza i Teologija Teodor je prije svega egzegeta, tipini predstavnik antiohijske kole u suprotnosti s aleksandrijskim alegorizmom. Prije samog komentara obiava napraviti uvod u kojem opisuje obiljeja pojedine knjige, zatim govori o autoru i o kronologiji. Od velike su vanosti njegove opaske povijesnog karaktera.138 Tumaenje tekstova je usredotoeno na doslovni smisao, obogaene zapaanima povijesnog, jezinog i gramatikog karaktera, a rijee i doktrinalnog. Prvren je Diodorovim egzegetskim naelima, s time to jo vie suava mogunost tipolokog tumaenja pojedinih odlomaka koji se odnose na Krista i na Crkvu. Tako je Jona Kristov pralik, a osloboenje iz Egipta, zakonske odredbe, dogaaj s mjedenom zmijom su pralikovi (typoi) Kristove smrti i osloboenja od grijeha koje je on izvrio. Da bi neki odlomak Staroga zavjeta mogao biti pralik Novoga (typos), mora imati slinosti s njime, biti
138

Tako je na primjer Teodor shvatio da su povijesne situacija u pojedinim psalmima kasnije u odnosu na vrijeme kralja Davida koji je tradicionalno smatran autorom cijelog Psaltira. Da bi spasio Davidov autorite, Teodor onda tvrdi da je David, kao prorok, opisao situacije koje su se zbile kasnije. 115

PATROLOGIJA

koristan u svome vremenu i nii u odnosu na buduu stvarnost.139 On stoga radije dri da su se odreeni tekstovi, koji su tradicionalno bili tumaeni bilo kristoloki bilo eklezioloki, ispunjeni u vrijeme Zorobabela i Makabejaca. Opaa se tendencije da starozavjetna dogaanja promatra kao izraz idovske monoteistike zatvorene ekonomije, koja je u suprotnosti s poganskim viebotvom i kranskim trojstvenim poimanjem. Isto tako njegov nauk o dva razdoblja, po kojem se ono sadanja, dob grijeha, suprotstvlja onom buduem, dobu osloboenja i sree, te tumaei aktualni trenutak sadanjeg razdoblja, zapoet Kristovim utjelovljenjem, kao anticipaciju budueg razdoblja, dovodi ga do toga da Novi zavjet promatra prvenstveno u projekciji prema budunosti umjesto u kontinuitetu s prolou. Tako uslijed teolokih pretpostavki i programatske reakcije na aleksandrijski alegorizam minimalizira Kristovu prisutnost u Starom zavjetu. Novi zavjet mu ne stvara takvih problema jer mu u njemu doslovni smisao svetog teksta predstavlja Krista i Crkvu, pa je stoga njegovu tumaenja programatski literarno. Radi toga je, s jedne strane, tumaenje etvrtog evanelja, neobino bogatog simbolikim detaljima, vrlo osiromaeno ovim prizemljenim doslovnim tumaenjem, ali je, s drugu stranu, Teodor u velikom skladu s Pavlom milju, koristei potpuno Pavlovo suprtstavljanje Zakona i Milosti, ropstvo staroga ovjeka i slobodu novoga. U prethodnim vremenima takvo radikalno tumaenje Pavlova nauka je bilo nemogue zbog antignostike preokupacije da se dokae jedinstvo dvaju zavjeta. to se tie teologije, Teodorove Katehetske homilije predstavljaju nam trojstvenu teologiju ve tradicionalnu u antiarijanskome smislu: postoji jedinstvo boanske biti koja se artikulira u tri osobe (hipostaze) jednakog dostojanstva. Odgovor na kristoloko pitanje ima u vidu potekoe koje su izile na vidjelu u apolinarskoj polemici. Kao predstavnik antiohijske kole, Teodor veoma vrednuje ljudskost koju uzima boanski Logos i njezinu sposobnost da djeluje na neovisan nain: ona je pravi i istinski subjekt, koji Teodor voli definirati Sinom Davidovim u odnosu prema Sinu Bojemu, Logosu. Na posve normalan nain Teodor koristi izraz homo asumptus da predstavi jedinstvo ljudske i boanske dimenzije u Kristu (Logos se nastanjuje u tijelu koje preddstavlja hram). Imajui u vidu kritike koje su upuivali apolinaristi na raun ovakve divizionistike kristologije, Teodor se brine vie od drugih autora antiohijske kole da izrazi jedinstvo izmeu dviju komponenti, ljudske i boanske. Odrie stoga mogunost da se moe govoriti o dva Sina ili dva Gospodina, jer su dvije naravi sjedinjene na neizreciv nain i vjeno nerazdvojiv u jednoj osobi (prosopon). Kao to jedinstvo ne dokida razlikovanje meu dvijema naravima, tako razlika ne sprjeava da dvije naravi budu jedno. Teodor se tako trudi spasiti Kristovo jedinstvo bez da oslabi cjelovitost i autonmiju ljudske naravi, premda nekom aleksandrincu mogu djelovati sredstva i terminologija kojom to izraava. Nije potpuno jasno kako se ostvaruje jedinstvo, isto kao to je izraz prosopon (= lik, vanjski izgled) bio manje snaan od pojma hipostaza da izrazi takvo jedinstvo. Tako doista, na poseban nain u Komentaru Ivanova evanelja, Teodor govori o Kristu ovjeku i Kristu Bogu kao o dva subjekta razliita jedan od drugoga.
139

Teodor je u stvarnosti suzio broj starozavjetnih odlomaka koji se mogu tumaiti kao pralikovi u odnosu na Novi zavjet samo na nekoliko tekstova, od ega samo etiri psalma (2, 8, 44, 109), te nekoliko prorokih navjetaja, odbacujui i tradicionalne tipologije, kao to je ona koja se odnosila na Krista sunce pravde (usp. Mal 4, 2). 116

PATROLOGIJA

Kristologija Teodora Mopsuestijskog koja se temelji na obrascu lgos-nthropos ima za cilj ustanoviti sljedee: a) savrenstvo dviju naravi u Kristu, napose cjelovitost i autnomiju njegove ljudske naravi; b) razliku boanske naravi od ljudske; c) i u isto vrijeme njihovo jedinstvo u Kristu, izraeno pojmom sjedinjenja. Uz sve reeno ne bi bilo dovoljno tono tvrditi, poput Teodorovih protivnika, da po njemu jedinstvo dviju naravi u Kristu ne podrazumijeva jedinstvo biti i djelovanja, ve samo moralno jedinstvo, jer u Osmoj krsnoj homiliji naglaava da je to usko jedinstvo dviju cjelovitih i savrenih naravi jae od isto moralnog jedinstva: najue i nedjeljivo jedinstvo. Ivan Zlatousti Ivan se rodio izmeu 344. i 354. (vjerojatno izmeu 348. i 350.) u Antiohiji u uglednoj kranskoj obitelji koja mu je osigurala klasinu naobrazbu i kranski odgoj.140 Nakon to je proao retoriku izobrazbu, oko dvadesete godine ivota se dao krstiti (izmeu 367. i 372. godine),141 te odluuje okrenuti se askezi i izuavanju Svetog pisma (zajedno s Teodorom Mopsuestijskim), u emu mu je meu ostalima uitelj bio Diodor iz Tarza. U poetku je dodue provodio isposniki ivot u obiteljskoj kui, da bi potom ivio etiri godine pod vodstvom jednog anakorete i dvije godine samostalno u jednoj peini u brdima blizu Antiohije. Pritisnut zdravstvenim problemima vraa se u grad, gdje je 381. godine zareen za akona, a 386. i za sveenika.142 Od tada se narednih 12 godina posveuje propovjedanju kao katedralni propovjednik, na temelju ega je u 7. stoljeu prozvan nadimakom Zlatousti.143 Kada 397. godine umire carigradski patrijarh Nektarije, Ivana izabiru za njegova nasljednika, emu se on sam opirao i nerado prihvatio.144 Za biskupa ga je, preko volje, u veljai 398. godine zaredio aleksandrijski patrijarh Teofil, koje je bio snovao na tako vanu biskupsku stolicu staviti nekog od sebi odanih ljudi. Premda se oko njegova izbora sloio car i carica, dvor i biskupi patrijarhata, ipak je uskoro doivio mnoge nedae i od strane dvora i od crkvenih ljudi. Povod da se carski dvor okrene protiv njega je zatita i utoite koju je u prvostolnoj crkvi pruio carskom slubeniku Eutropiju kad je pao u cariinu nemilost. Eutropiju to nije spasilo ivot,145 a Zlatoustome je priskrbilo neprijateljstvo dvora, pogotovo nakon propovijedi koju je odrao tih dana o nepostojanosti drutvenog ugleda i svjetovne moi i ovozemne vlasti. A esto je propovijedao protiv raskoi, rasipnosti,
140

O njemu je ponajvie skrbila majka Antuza koja je ostala udovica s 20 godina i nije se vie htjela udavati. Uitelji su mu bili poganski filkozof Androgacije i poznati govornik Libanije. 141 Krstio ga je antiohijski biskup Melecije, ijoj je zajednici Ivan pripadao, a koji je bio biskup od 360. do 381. godine. Nakon krtenja povjerena mu je sluba itaa u zajednici. 142 Za sveenika ga je zaredio Melecijev nasljednik Flavijan. 143 Pio X. ga je proglasio zatitnikom kranskih propovjednika. 144 Vanu ulogu pri ovom izboru imao je car Arkadije i njegova ena carica Eudoksija, to jest jedan dravni ugledik Eutropije. 145 Eutropije je takoer bio na udaru Ivanova propovjedanja kao ovjek neumjereno raskonog ivota, pa je stoga elio ograniiti prava Crkve, na poseban nain pravo azila. Gotovo se inilo da e pobjediti u toj borbi, ali nakon jedne pobune gotskih vojnika u carskom garnizonu, Eudoksija ga je zbacila s poloaja. U prvi tren je pronaao utoite u Ivanovoj crkvi, ali kako nije imao povjerenja, tako je napustio crkvu, nakon ega su ga uhvatili i osudili na smrt. 117

PATROLOGIJA

svjetovnih zabava, razuzdanosti i bogatstva, u emu se je posebno pogoenom osjeala carica Eudoksija. S crkvene pak strane, uz Teofila Aleksandrijskog, imao je estoke protivnike u trojici biskupa koji su esto dolazili u Carigrad: Severijan iz Gabale, Antioh iz Ptolomaide i Akacije iz Bereje. elja da iskorijeni zlouporabe i nepravilnosti kojih je bilo mnogo meu klerom, priskrbila mu je neprijateljstvo i nekih drugih predstavnika sveenstva.146 Sukob s Teofilom je se rasplamsao 402. godine nakon to je Zlatousti pruio utoite, gostoprimstvo i zatitu etvorici monaha (Duga braa) koje je Teofil bio prognao u pustinju radi origenizma.147 Tom prigodom Teofil je trebao doi u Carigrad da se opravda pred biskupskom sinodom radi svog ponaanja prema etvorici brae i premda drugimna koji su bili na njihovoj strani. Meutim, Teofil je iskoristio ovu prigodu da prijee u protunapad, te da podmiivanjem i prijevarama izmijeni tijek dogaanja.148 Naime, nije se pojavio pred Ivanovom sinodom, ve je sam sazvao sabor kod hrasta u blizini Kalcedona godine 403. Uz pomo 36 biskupa, ponajvie egipatskih, osuuje Zlatoustoga na temelju 29 izmiljenih toaka optube, veinom moralno-disciplinske vrste,149 proglaava Ivana svrgnutim s carigradske biskupske stolice. Car prihvaa osudu, te alje Ivana u izagnanstvo u Bitiniju, no nedugo nakon toga, na Eudoksijin zahtjev, vraa se iz progonstva.150 Meutim, ve nakon nekoliko mjeseci nakon toga bio je optuen i prozvan da propovijeda protiv carice,151 a Teofil je k tome dodao svoje optube da se Ivan vratio iz progonstva nezakonito i mimo crkvenih propisa.152 Kritike i napadi su se pojaali, tako da je car prije Uskra 404. traio od Ivana da se zahvali na slubi i napusti grad. Ivan je to odbio, usljed ega mu je zabranjen ulazak u katedralu. Kad je ipak odluio slaviti uskrsno bdjenje i krstiti katekemune, sprijeila ga je carska vojska. Konani dekret o izagnanstvu car je potpisao u lipnju te iste godine, ime je Ivan poslan u Kukuz (Armenija), gdje ostaje tri godine. Uspijevajui odrati kontakte s prijateljima u Carigradu i Antiohiji, car odlui prognati ga u udaljeni i nepristupani Pityus na istonoj obali Crnoga Mora, da bi na tom putu preminuo 14. rujna 407. godine. Papa Inocent I. i cijeli Zapad stali su u Ivanovu obranu, te su stoga bili ak prekinuti odnosi s Carigradom, a zahvaljujui Papi Zlatousti je posthumno rehabilitiran (412.), da bi onda njegove posmrtne ostatke Teodozije II., Eudoksijin sin, sveano prenio u Carigrad (438.) u crvku svetih Apostola.153
146 147

Na jednoj sinodi u Efezu svrgnuo je s polaaja neke biskupe koji nisu prezali od simonije. Radi se o Dioskuru (biskup), Amonu, Euzebiju i Eutimiju pozmatim isposnicima i uenim teolozima, a ime su dobili radi iznimno visokog stasa. U egzegezi su slijedili, dodue, Origena, ali su odbacivali neke njegove doktrinalne postavke. 148 Teofil je uspio okrenuti protiv Zlatoustoga ak i biskupa Epifanija iz Salamine, zakletog antiorigenistu, koji je tek nakon razgovora s jednim od etvorice brae poeo shvaati kako ga je prepredeni Teofil prevarom iskoristio za svoju stvar. 149 Jedna od optubi bila je optuba za uvredu carskog veliansva. 150 Vjerojatno je carska odluka bila uvjetovana pritiskom i pobunom vjernika. Neki govore da je te noi kad je Zlatousti otiao u progonstvo bio potres u Carigradu, a drugi opet da je carica izgubila dijete u spontanom pobaaju, a drugi opet da joj je preminula najstarija ki, to je carica protumaila kao znak i opomenu s neba da vrati Ivana. 151 Na trgu pred prvostolnicom bio je podignut srebrni kip u ast carice, to se proslavilo plesom, raskalaenim veseljem i raznim igrama, to je Zlatousti drao neprimjerenim da se dogaa u blizini katedrale. 152 Crkveni propisi su predviali da biskupovu povratku iz progonstva prethodi biskupski skup koji mu omoguuje da preuzme svoju slubu. 153 Od 1626. njegovi posmretni ostaci uvaju se u bazilici sv. Petra u Rimu, a Zapad ga asti, zajedno s Atanazijem, Bazlijem i Grgurom Nazijanskim kao jednog od etvorice velikih doktora Istone Crkve. 118

PATROLOGIJA

Djela - Egzegetske homilije: In Genesim, In Isaiam, In Psalmos, InMattheum, In Ioannem, In Act. Apostolorum, te homilije na Pavlove poslanice. - Dogmatske i polemike homlije: De incomprehensibili Dei natura, Krsne kateheze, Adversus Iudaeos orationes, De Sancto Babyla - Moralni govori: In Kalendas, De diabolo tentatore, De paenitentia, De elemosyna - Prigodni govori i panegirici: De statuis, ad populum antiochenum, In Eutropium, Sermo antequam iret in exilium i Sermo cum iret in exilium, De laudibus sancti Pauli apostoli. - Rasprave: De sacerdotio, Ad Theodorum lapsum, De compunctione, Adversus opugnatores vitae monasticae, De virginitate, Contra eos qui subintroductae habent virgines, Quod regulares feminae viris cohabitare non debeant, Ad viduam iuniorem, De non iterando coniugio, Ad eos qui scandalizzati sunt, Quod nemo laeditur, nisi a semetipso. Ivan Zlatousti je prije svega pastir dua i plodan propovjednik, nedostian po stilu i koliini djela u emu mu nije ravan nijedan istoni kranski pisac. Spisi su mu neiscrpan rudnik, ne samo za teologe, ve i za arheologe i povjesniare kulture. Njegovi govori ujedinjuju sadraj s uspjenim govornikim stilom izlaganja, kranski duh i lijepu helenistiku formu. U egzegezi je vjeran zasadima antiohijske kole trajnim prijanjanjem uz slovo teksta, ime ostavlja malo prostora za tipoloko tumaenje. esto koristi prigoda za polemiziranje protiv pogana, idova i krivovjeraca, osobito arijanaca. Misao - U nauci o Presvetom Trojstvu stoji na stajalitima Nicejskog sabora. Razlikuje narav (ousia i phisis) od osobe (hypostasis i prosopon), mada se ustruava upotrijebiti rije prosopon zbog tadanjeg njezina dvojakog znaenja (1. maska, izvanjska strana naravi; 2. hipostaza). Logosu priznaje istobitnost ali i posebnu osobnost odijeljenu od Oca. Za Duha Svetoga kae takoer da po prirodi ima istu bit s Ocem, ostajui u svojoj vlastitoj osobi. O nainu izlaenja Duha Svetoga, Zlatousti ne govori. - Protiv arijanaca govori o potpunom i savrenom karakteru boanstva u Kristu, a protiv apolinarista o njegovom ovjetvu. Krist ima ljudsko tijelo, ali ne greno poput naega, premda identino po naravi. Usprkos dvojstva naravi, radi se o samo jednom Kristu. U nekim sluajevima koristi usporedbu koja je Nestorija odvela u krivovjerje govorei da Logos prebiva u ovjeku Kristu kao u hramu ili u svetinji. No sjedinjene naravi nisu se smijeale niti je jedna prela u drugu, nego su obje ostale cjelovite. - to se tie mariologije u nijednom od svojih spisa ne spominje da je Theotokos, pa niti Christotokos ili Anthropotokos (Diodor), to pokazuje da se eli uzdrati od raprave koja je zapoela ve 380. godine. Na vrlo jasan nain formulira vjeno Marijino djevianstvo, ali ipak ima mjesta na kojima govori na vrlo udan nain o Nazaretskoj Djevici. - Ve su pelagijanci pokuali rei da je Zlatousti nijekao postojanje istonoga grijeha, to je Augustin opovrgavao, meutim injenica je da, premda esto tvrdi kako posljedice i kazne Adamova grijeha nisu pogodile samo praroditelje, nego i njihove
119

PATROLOGIJA

potomke, nijednom ne kae izriito da smo mi nasljedili taj isti grijeh roenjem i da je on spojen s ljudskom naravi. - Najznaajnija Ivanova teoloka dostignua odnose se na kransku duhovnost i sakramentalnu teologiju. Na polju duhovnosti Zlatousti je znao vrlo precizno naznaiti mjesto kontemplativnog ivota u Crkvi.154 Za krane koji ostaju u svijetu naznauje jasan put u branom i obiteljskom ivotu nadahnut evaneoskim smjernicama: meusobna ljubav suprunika i ljubav prema djeci; ljubav prema blinjemu koja izvire iz ljubavi prema Bogu. Na polju sakramentalne teologije Zlatousti tumai kristolko i eklezioloko znaenje sakramenata. Oni su znakovi jedinstva kojemu je Krist temelj. Krtenje je predstavljeno u Krsnim katehezama kao novo roenje. Euharistija je u isto vrijeme zahvala i rtva, trajna i stvarna Kristova prisutnost meu ljudima. Prigodom velikih vjerskih slavlja zajednica postaje svjesna svog jedinstva oko sveenika koji slavi euharistiju s cijelim narodom to ga okruuje, a nebeska Crkva se pridruuje zemaljskoj.

154

Hom 14. o 1 Tim 3: Monasi su svjetionici koji stoje visoko onima koji dolaze izdaleka. Postavljeni u luci, privlae sve ljude miru koji oni uivaju, ne ostavljajui da se utope oni koji upravljaju svoj pogled prema njima. 120

PATROLOGIJA

24. Nestorijanizam
Godine 428. carigradskim patrijarhom postaje Nestorije.155 U sklopu nekih inicijativa da u Carigradu uspostavi istou vjere, javno se usprotivio uporabi pojma kojim je puk Mariju zvao Majkom Bojom (Theotokos). Naime, antiohijska kola se trudila s velikom jasnoom razlikovati u Kristu boanske vlastitosti u odnosu na ljudske, tako da je Mariju trebalo astiti (stricto sensu) samo kao majku ovjeka Isusa. Nestorije je ipak radije upotrebljavao obuhvatniji izraz Christotokos. Nestorije se u pismu papi ali na injenicu da izraz Bogorodica nije ni biblijski ni koncilski, ve je proiziao iz arijanskih i apolinristikih krugova.156 Stoga predlae da se uzme pojam Kristorodica, koji ne bi izazivao otpor i odbojnost poput pojma ovjekorodica. Nezadovoljstvo i protest puka potakli su irila Aleksandrijskog da intervenira, to je zacijelo imalo i primjese politikih motiva zbog razlika i rivaliteta izmeu Aleksandrije i Antiohije. Nakon to su izmijenili nekoliko pisama, obojica se obratie papi Celestinu za pravorjek, koji bez dubok promiljanja daje za pravo irilu, te nakon jednog sabora koji se u kolovozu 430. godine odrao u Rimu poziva Nestorija da se odrekne svojih zabluda. Papa je ujedno zaduio irila da dostavi Nestoriju rimske odredbe, to u iril ini u studenome dodajui ispovijest vjere i popratnih 12 anatematizama, koji su predstavljali aleksandrijsku kristologiju u vrlo radikalnom obliku. U njima, izmeu ostaloga, govori o jedinstu boanske i ljudske naravi (hnosis phisik) u Kristu, to nijedan antiohijac ne bi mogao potpisati. Kao antiohijac Nestorije tei k tome da spasi, protiv apolinarista i arijanaca, cjelovitost ljudske naravi u Kristu shvaene kao potpune osobnosti, sposobne za slobodnu inicijativu, dok su je aleksandrinci reducirali na obini pasivni instrument kojim se slui Logos. Stoga Nestorije brino razlikuje vlastitosti dvaju naravi i nazive koji se njima pripisuju, ime se tumai zato je Mariju nazivao Christotokos umjesto Theotokos. Usprkos ovakvom razlikovanju, Nestorije ipak odbacuje optubu da propovijeda dva Krista, stalno potvrujui nedjeljivost i jedinstvo utjelovljenog Logosa, Krista. Govorei o ujedinjenju dviju naravi koristi i pojam neizrecivo jedinstvo (hnosis), ali radije rabi pojam sjedinjenja vienog kao priljubljenje (synpheia), da izbjegne poimanje jedinstva kao mijeanje. Nadalje, slui se tradicionalnom antiohijskom terminologijom na temelju koje govori o Logosu koji sebi pripaja ovjeka (homo asumptus); o hramu u kojem se Logos nastanio, to jasno ocrtava razlikovanje ovjeka i Boga u Kristu. Budui da mu je primarni interes i predmet zanimanja sauvati cjelovitost ljudske naravi i pokazati njezinu puninu, koja nije dolazila do izraaja u aleksandijrskoj teologiji u kojoj je ljudska narav bila puko sredstvo Logosa, te Nestorije ne moe prihvatiti irilove formule o naravnom jedinstvu ili o hipostatskom jedinstvu u Kristu. irilova formula mia phisis mu se inila nedovoljna i previe izloena opasnosti apolinarizma. Za njega narav nema postojanje, povijesnu konkretnost ukoliko nije i hipostaza, tako da
155

Roen je oko 381. godine u Germaniciji u Siriju, antiohijskog je obrazovanja i usmjerenja, a moda ak i uenik Teodora iz Mopsuestije. Bi monah, a potom i sveenik u sirijskoj metropoli, gdje je doao na glas kao propovjedinik. Njegov izbor za patrijarha vjerojtano su podravali odreeni dvorski krugovi na temelju njegove kreposti i govornitva. U Carigradu je uskoro postao omraen kod znatnog dijela vjernika i sveenika zbog svojih otrih i nasilnih postupaka protiv svih koji su mu bili nepoudni. 156 Arijevci i apolinaristi su pojmom Bogorodica eljeli samo rei kako je Isus manji od Oca jer je roen od ene. Nije bila namjera prikazati Marijino dostojanstvo, nego Isusa pokazati manjim u odnosu na Oca. 121

PATROLOGIJA

mu je naravno ili hipostatsko jedinstvo izgledalo kao mijeanje dviju naravi i dviju hipostaza na Apolinarev nain. Radije stoga govori o jedinstu po dobrohotnosti, dopadnosti, elji (kat'eudokan), to su protivnici napadali kao adopcionizam, a emu je pravi smiso bio da naglasio voljno sjedinjenje Logosa s ovjekom. Da bi bolje izrazio ovaj pojam, Nestorije je esto govorio o samo jednoj osobi (prosopon) u kojoj se sjedinjuju dvije naravi, ali nije lako precizirati ovaj pojam zbog openitosti znaenja koje mu se pridaje, jer odgovora latinskom izrazu persona, ali uvijek zadrava odreenu konotaciju vanjskog izgleda. Prosopon je postojao ve u Teodora Mopsuestijskog, ali ga je iril odbacio od prvog dana drei ga nedostatanim. Mislilo se da bi mogao oznaavati psiholoku ili moralnu osobnost u koju se slijevaju dobro razlikovane vlastitosti dviju naravi, od kojih je svaka obdarena vlastitom hipostazom i vlastitim izvanjskim vidom (prosopon = nain postojanja, predstavljanja svakog stvarnog bitka). Nastorije je, dakle, poput Teodora, naslutio da antiohijska kristologija nosi u sebi opasnost da kompromitira jedinstvo u Kristu, te se trudio izbjei joj, ali nije svoje dobre nakane uspio konkretizirati besprijekornim teolokim pojmom. Ipak u antiohijskom ambijentu nisu svi prihvatili njegovu osudu, tako da su za nestorijansku vjeru (dvije naravi, dvije hipostaze, jedan prosopon u Kristu) pridobili kransku crkvu u Perziji koja je preivjela do modernih vremena. Efeki sabor (431.) Nestorije je u meuvremenu traio od cara da sazove sabor, koji je zakazan za Duhove (7. lipnja), ali se zbog kanjenja papinih predstavnika i antiohijskih biskupa na elu s patrijarhom Ivanom otvorio s 15 dana zakanjenja (22. lipnja 431.) pod irilovim predsjedanjem, ne doekavi dotine sudionike.157 Nakon uvoda u raspravu proitano je drugo i tree irilovo pismo, kao i Nestorijev odgovor na drugo irilovo, koje je imalo posebnu vanost na saboru. Naime, svi sudionici su sveano prihvatili to pismo kao izraz pravovjernosti, dok je tree s 12 anatematizama samo proitano i stavljeno meu saborske akte. Potom su osuene Nestorijeve teze, a Nestorije je svrgnut. Naposljetku, u znak potvrde da prihvaa nauk sadran u drugom irilovu pismu, sabor slubeno proglaava Mariju Bogorodicom (Theotkos). Papini legati koji su prispjela na zasjedanje 10. i 11. srpnja potvrdili su te odluke s prve sjednice. Ivan Antiohijski i njegovi pristae, nakon to su pristigli s nekoliko dana zakanjenja, proglasili su iril zaetnikom nepravilnosti (nepotivanje pravnih uredbi i carskog naloga), tako da su ga osudili i svrgnuli. To je izazvalo daljnju irilovu rekaciju kojom je na petoj sjednici 17. srpnja izopio Ivana i njegove pristae. Vidjevi nepravilnosti, car Teodozije odluuje prihvatiti i jednu i drugu odluku, uslijed ega Nestorije odbija daljnju obranu povlaei se u jedan samostan u Antiohiji, dok irlova osuda nikad nije izvrena. Nakon ove dosta zaotrene situacije dolazi do pregovora izmeu irila i Ivana Antiohijskog koji dovode do pomirenja 433. godine: antiohijci se odriu Nestorija, potvrujui njegovu osudu,158 a iril se odrie svojih 12 anatematizama. Obje strane
157

iril nije mogao dugo ekati one koji su kasnili, jer se je iz dana u dan situacija u Efezu pogoravala, ne samo radi rasprava predstavnika razliitih struja, ve i radi velike vruine, bolesti i smrti nekihi od sudionika. 158 Nestorije je nakon nekog vremena (godine 436.) morao u progonstvo u Petru u Arabiji, a onda u Veliku Oazu u libijskoj pustinji. ivio je jo dosta nakon svoje osude, gotovo sve do Kalcedonskog sabora (451.), a u jednoj svojoj kasnijoj apologiji (Knjiga Heraklida Damaanina) je ustvrdio je da postiji sukladnost izmeu njegova nauka i Tomusa ad Flavianum pape Leona Velikga. 122

PATROLOGIJA

prihvaaju obrazac vjere (formula jedinstva) u kojem se tvrdi da je u jedinom Kristu, Sinu i Gospodinu, dolo do spajanja dviju naravi, ljudske i boanske, bez mijeanja, tako da je on istobitan Ocu po boanstvu i istobitan ljudima po ovjetvu, a Marija je proglaena Majkom Bojom. Potvrujui zajedniku vjeru Crkve i pronalazei konani sklad u dogmatskim formulacijama izmeu dviju kristolokih postavki, aleksandrijske i antiohijske, stvorili su pretpostavke za rjeavanje budue krize na Kalcedonskom saboru, za koju nisu ni slutili da e teko brzo uslijediti. iril Aleksandrijski iril je roen izmeu 370. i 380. godine u Aleksandriji. Kao neak aleksandrijskog patrijarha Teofila, odgojen je u religioznom duhu,159 te je 403. bio u ujakovoj pratnji na saboru Ad Quercum na kojem je bio svrgnut Ivan Zlatousti.160 Nakon Teofilove smrti, izabran je u listopadu 412. godine za aleksandrijskog patrijarha, usprkos protivljenja mnogih koji su drali da je estok i autoritativan kao i Teofil, osim to je bio okretan u politici i neumoljiv opor prema protivnicima. Takav se pokazao prema novacijancima, idovima (dao da se uniti njihovu koloniju u Aleksandriji), pa ak i s carskim namjesnikom u Aleksandriji. Politika nasilja koju je provodio dovela je do toga da je horda fanatinih monaha zapalila Ipaciju, poznatu neoplatonsku filozofkinju, unitivi ujedno sva njezina djela. Djela Najpoznatija irilova egzegetska djela su: De adoratione et cultu in spiritu; Glaphyra seu Commentaria scita et elegantiora (Elegantni i znalaki komentari) 13 knjiga; Commento al Vangelo di Giovanni, 12 libri di cui due perduti; Commenti a Isaia e ai dodici profeti minori. Dogmatska djela su mu: Contro gli ariani scrive il Thesaurus de sancta et consubstantiali Trinitate e il De sancta et consubstantiali Trinitate. Contro i nestoriani scrive Adversus Nestorii blasphemias contradictionum libri quinque, Apologeticus pro duodecim capitibus adversus orientales episcopos, Epstola ad Evoptium adversus impugnationem duodecim capitum a Theodoreto editam e la Explicatio duodecim capitum Ephesi pronuntiata. Sauvana su takoer tri pisma Nestoriju, od kojih je drugo i tree potvreno na saboru u Efezu i Kalcedoniji. Napisao je pismo i Ivanu Antiohijskom, nazvano Efeki simbol. Iz posljednjeg razdoblja ivota mu je djelo u deset knjiga protiv Julijana Apostate Pro sancta christianorum religione adversus libros athei Juliani. Korizmene poslanice, epistolarij, govori (Sermo in laudem Deiparae) Nauk Za razliku od antiohijskih teologa, koji stavljaju u prvi plan Kristovo ovjetvo i jedinstvo dviju naravi, koje ostaju cjelovite u jednoj osobi, irilova kristoloka misao se nadahnjuje na shemi Logos-sarx polazi od Kristova boanstva i jedinstva osobe boanskog Logosa koji postoji od vjenosti i utjelovljuje se na koncu vremena. Takav pristup ipak ostavlja vie otvorenih pitanja, ponajprije ostaje problem kako objasniti
159 160

Nije sigurno je li jedno vrijeme bio monah. Premda je Zlatousti bio rehabilitiran 412. godine, iril tek 417. doputa da ga se stavi njegovo ime na diptihe aleksandrijske crkve. 123

PATROLOGIJA

jedinstvo u osobi Logosa, to jest na koji nain nakon utjelovljenja postoji ljudska narav, moe li postojati a da je ne apsorbira ona boanska. Isto tako se postavlja pitanje ostaje li cjelovita, sjedinjena a ne pomijeana, u zajednitvu s boanskom a da se u nju ne pretopi. iril dri da se radi o otajstvu i kao takvom mu treba pristupiti. Da bi objasnio jedinstvo dviju naravi u osobi Logosa, iril odbacuje pojmove kao to je zajedniko stanovanje, spajanje ili odnos pribliavanja i dodira (synapheia), kako vele antiohijci, a koristi izraz hipostatsko jedinsto (hnosis kat' hypostasin). Takoer jedan drugi irilov izriaj jedna utjelovljena narav Boga Logosa (mia physis tou Theou logou sesarkomenee) dovodi u pitanje odnos ljudske i boanske naravi u Kristu, te ostavlja prostora za krivo razumijevanje, to e se kasnije i dogoditi s monofizitima.161 Meutim, iril je objasnio da pod pojmom narav (physis) pretpostavlja individualnu, konkretnu, subzistentnu narav, to odgovara pojmu osobe (=hypostasis), tumaei ovu formulu u smislu da se, u teoriji, prije sjedinjenja, mogu zamisliti dvije Kristove naravi, ljudska i boanska, meutim nakon sjedinjenja je ostala samo jedna samostojea (subzistentna) narav, to jest samo jedna hipostaza, a to je ona Logosova, obdarena takoer svim vlastitim odlikama ljudske cjelovite naravi, ujedinjenima a ne pomijeanima s vlastitim odlikama boanske naravi, tako da je potvrivao Krista cjelovitim Bogom i cjelovitim ovjekom u samo jednom subjektu, onom boanskog Logosa. Ovakvi izriaji imaju za cilj potvrditi prirodno jedinstvo, to jest prirodni neraskidivi spoj (Anat. 3). Stoga se iril opire Nestorijevu pokuaju razdvojenog gledanja dviju naravi u Kristu, radi ega Mariju naziva samo majkom Kristovom (Christotokos), a dri da je nuno rabiti naziv Bogorodica (Theotokos), ime se potvruje da u Kristu postoji samo jedna osoba, osoba Sina Bojega, koji se po tijelu rodio od Marije, osobno sjedinjen s tijelom. Marija je stoga Bogorodica ne u smislu da je Logos od nje primio svoje postojanje, ve u smislu da je Logos, nakon to je odluio uzeti ljudsku narav, prihvatio je biti roen po tijelu iz njezina krila. Dvije naravi, boanska i ljudska, u Kristu su potpune i ne pomijeane u jednoj osobi, te stoga mogu se pripisivati boanskoj osobi sve vlastitosti (idimata) ljudske naravi, pa tako i rei da se Bog raa, trpi i umire, premda je roena, trpjela i umrla samo njegova ljudska narav (communicatio idiomatum). Ako se moe rei da se Bog raa, onda je i Marija Bogorodica. irilova kristologija je nadahnuta tradicionalnom aleksadnrijskom teolokom postavkom Logos-sarx, prisutnom u tom kranskom sreditu od posljednjih desetljea 3. stoljea. Premda naglaavajui prednost boanske naravi u odnosu na ljudsku, koja je samo pasivno sredstvo boanske, iril se trudi potvrditi cjelovitost ljudske Logosove naravi. Takvim subordinacionizmom irli predstavlja suprotnost antiohijskoj koli koja vrijednuje autonomiju ljudske Kristove naravi do te mjere da je dri jo jednim subjektom uz boanski Logos, to, po njemu, dovodi do podjele u Kristu. On stavlja veliki naglasak na jedinstvo subjekta u kojem se dogaa sjedinjenje, tumaei da postoji samo jedna hipostza (osoba), osoba boanskog Logosa, koja je sebi pridruila potpuno i cjelovito ovjetvo, ne kompromitirajui pri tom jasno razlikovanje naravi (uvijek se opirao, s odreeni iznimkama, da pridrueno
161

iril je bio uvjeren da se radi o Atanazaijevoj sintagmi, a u biti radilo se o reenici preuzetoj iz djela Apolinara iz Laodiceje. 124

PATROLOGIJA

ovjetvo u Kristu definira pojmom narav). tovie, postupno je postajao nepovjerljiviji prema tradicionalnoj antiohijskoj terminologiju u sreditu koje je bila ideja da je boanski Logos sebi pridruio ovjeka (homo assumptus), to jest da je ovjeka zaogrnuo svojim boanstvom, u toliko to mu se inilo da se takvim izrazima jedinstvo predstavlja na vrlo izvanjski nain, pa je zato radije govorio o Logosu koji je postao ovjekom (usp. Iv 1, 14), odbacujui antiohijske izraze koji su govorili o hramu u kojem se nastanilo boanstvo. iril je stoga bio vrlo jasan i precizan govorei da se pri ujedinjenju vlastitosti ovjetva i boanstva nisu izmijeane, premda se, na temelju jedinstva, moe pripisati jednoj ono to je vlastito drugoj. Svoje stavove potkrijepljuje primjerom jedinstva due i tijela u ovjeku u kojem se ljudskom subjektu pripisuju vlastitosti i due i tijela ne razdjeljujui u govoru njihove vlastite funkcije.

125

PATROLOGIJA

25. Kalcedonski sabor


Efeki sabor je potvrdio irilovu teologiju, na kojoj se gradilo tumaenje Osobe Isusa Krista. Oni koji nisu znali dobro protumaiti tu formulu, donosili su i svoja tumaenja. Utjecajni carigradski monah Eutih je oko 445. godine primjerice tumaio formulu mia phisis bez preciznosti koju je imao iril, tako da je nijekao Isusovo ovjetvo. Eutih se predstavljao kao autentini tuma irilove teologije. U tom zagrljaju boanske i ljudske naravi gubi se ljudska narav, stapa se u boansku.162 Rezultat njegove teologije je da se izgubilo Isusovo ovjetvo. Takva struja se kasnije nazvala monofiziti. Najprije ga pobija Teodoret Cirski (447.), ne spominjui mu ime, a prozivajui ga da nijee Kristovo ovjetvo. Godinu kasnije reagira i Euzebije iz Dorilea, tako da se u studenome saziva jedan mali sabor s biskupima koji su se u tom trenutku nali u Carigradu, pod predsjedanjem lokalnog ordinarija Flavijana. Eutih je tvrdio da ne umanjuje Kristovu ljudsku narav na Apolinarov nain. Tvrdio je, naime, da Isus nije homousios (istobitan) s nama, nego je rezultat spajanja dviju naravi u jednu narav. Prije spajanja su bile dvije naravi, a nakon spajanja samo jedna. Nakon to je Eutih na saboru osuen da nijee stvarno Kristovo ovjetvo na nain Apolinara i Valentina, odmah su se podigle i otre reakcije irilovih pristaa (Dioskur Aleksandrijski) koji su to protumaili kao napad na irilovu teologiju. Odmah je sljedee godine (449.) dolo do sabora u Efezu koji je rehabilitirao Eutiha, a osudio protivnike (Teodoreta i Flavijana). Crkva je osudila Eutihov nauk, kao i sve njegove pristae. Eutihove pristae su eljeli na silu nametnuti njegovu teologiju, pozivajui se na irilovo nasljee. Nisu htjeli prihvatiti pismo pape Lava Velikog te ih papa osuuje. U Kristu postoje dvije naravi. Godine 451. je sazvan opi sabor u Kalcedonu. Htjelo se definirati problem monofizita. Sabor nije donio novu ispovijest vjere nego je donio dogmatsku definiciju koja je postala teoloki temelj za Kristologiju i dan danas ova definicija je nenadmaiva: Slijedei dakle svete Oce svi mi jednoduno nauavamo da Gospodina Isusa treba priznavati za jedinoga Sina. Isti je savren u Boanstvu, isti je savren u ovjetvu, isti je pravi Bog i pravi ovjek iz razumom obavijene due i tijela. Isti je po Boanstvu istobitan s Ocem, a po ovjetvu istobitan s nama, u svemu nama jednak osim u grijehu. Isti je po Boanstvu roen od Oca prije vjekova, a s druge strane u posljednje vrijeme po ovjetvu roen od Marije djevice i Bogorodice radi nas i naega spasenja. Jedan je i isti Krist, Sin, Gospodin i Jedinoroenac za koga se priznaje da je u dvije naravi nepomijean, nepromjenjiv, nepodvojen i nedjeljiv. Kod toga nigdje nije radi jedinstva zanijekana neoitost naravi, tovie isto je sauvana vlastitost svake od naravi koje se sjedinjuju u jednoj osobi i jednoj hipostazi. Jedinoroeni Sin, Bog Rije i Gospodin Isus Krist nije podijeljen niti podvojen u dvije osobe, nego je jedan te isti kao to su nas ve prije proroci pouavali o njemu, a i On sam nas je u tome pouio, a time i kako nam je simbol vjere Otaca prenio.163 To je bio vrhunac teologije onoga vremena. U ovoj definiciji se osjea utjecaj antiohijska, Aleksandrijska i Rimska kola. Glavni naglasak u ovoj definiciji je na
162 163

Kao kap vina u oceanu, ni ne primjeti se (Eutih). Misli se na nicejsko carigradski simbol vjere.) 126

PATROLOGIJA

jedincatosti Osobe Isusa Krista, i to je njegov osobni identitet. Naglaava se posjedovanje i ljudske i boanske naravi, te se ne ostavlja prostora herezama koje je Eutih htio progurati jer Kristova ovjenost nije bila neto sporedno, usputno. Naglaava nepromjenjivost i neopozivost Boje ekonomije spasenja. Osoba Isusa Krista je najljepi i nenadmani nain jedinstva Boga s ovjekom. U Isusove dvije naravi potvruje se stvarnost i opstanak ljudske naravi. U spoju s boanskom naravi ne gubi se (ljudska narav) nego je uzdignuta na najvei stupanj asti. Te dvije naravi se ne mijeaju (inconfuse). Ne mogu se vie mijenjati (immutabiliter), ne mogu se dijeliti (indivise) i nikad se ne mogu rastaviti (inseparabilite). Dvije naravi to ne oznaava jedinstvo kao zbroj (1+1) nego na poseban nain afirmira neunitivost ljudske naravi u ovom spoju u Isusu. U Njemu se spaava i Boanska i ljudska dimenzija (ne stapa se ljudska u boansku). Tako se na jedinstven nain uva Boja ekonomija spasenja koja bi u svakoj drugoj formulaciji imala negativne posljedice. Javilo se jo jedno pitanje: je li ljudska narav u Bogu neto mijenja ako je uznesena na nebo s Boanskom naravi? Je li ona dodaje neto Bogu? Je li sada gore Trojstvo ili etverstvo? Ako Isusu ljudska narav ne znai nita onda je ona gore nepotrebna. Ako se Bogu neto doda onda On nije neizmjeran, nije nepromijenjiv. No Kalcedonska definicija govori da su te dvije naravi nedjeljive. Odgovor na to je sadran u ovome: Bog je to od vjenosti planirao (predestinacija). Bog je imao oduvijek tu namjeru, ideju, predvidio je. Predvidjevi, automatski je realizirao (Bogu su ideja i realizacija isto). Ako Krist neto mijenja u Bogu onda i svaki ovjek kad umre neto mijenja u Njemu, a time spasenje postaje upitno.
Teodoret Cirski (oko 393.- oko 466.) Biskup Cira i teolog, rodio se u Antiohiji oko 393. godine. Od malena je odgojen u sirijskim monastikim krugovima gdje je bio pouen u klasinoj i kranskoj kulturi. Neke nepotvrene predaje govore da su mu uitelji bili Ivan Zlatousti i Teodor Mospuestijski, a da su zajedno s njim studirali Nestorije i Ivan Antiohijski. S 23 godine stupa u samostan u Nicerti (kod Apomene), a 423. je imenovan biskupom sirijskog gradia Cira, kod Antiohije. Osim to je pobijao idove, arijance, moakedonijance i marcionite, postoje naznake da je na poetku svog biskupstva pobijao i razna krivovjerja prisutna u zajednicama tog kraja. Iz prvog razdoblja njegova ivota je i djelo Dokazivanje evaneoske istine pomou grke filozofije (Graecorum affectionum curatio), apologija kojom pobija grko poganstvo.164 Nakon to iril pie svoje Anatematizme protiv Nestorija, Teodoret se ukljuuje u raspravu, te na zahtjev Ivana Antiohijskog pobija irila u djelu Reprehensio duodecim capitum seu anathematismorum Cyrilli.165 U ovom trenutku teoloke rasprave izmeu dviju kola, Teodoret tvrdi kako irilova postavka ovisi o Apolinaru iz Laodiceje, te da se time izlae opasnosti osporiti Kristovo puno ovjetvo. U isto
164

Radi se o posljednjoj kranskoj apologiji, potpuno sauvanoj, koja se sastoji od 12 govora u kojima postavlja temeljna filozofska pitanja, te stavlja jedne pored drugih kranske i poganske odgovore na njih, dokazujui da kranska vjera nije inferiorna u odnosu na grku misao 165 Ovo djelo se izgubilo jer je 553. godine na Drugom carigradskom saboru osueno, ali ga se gotovo cjeloviti tekst moe rekonstruirati na temelju irilova odgovora na isto u jednom pismu: Epistola ad Euoptium adversus impugnationem duodecim capitum a Theodoreto editum. 127

PATROLOGIJA

vrijeme ukazuje na opasnost arijanske nauke koja u utjelovljenom Logosu ne razlikuje ovjetvo od boanstva. Iz tog razdoblja su i druge dvije Teodoretove knjige De sancta et vivifica Trinitate i De incarnatione Domini, sauvane pod irilovim imenom. U njima se Teodoret poziva na atanazijevsku tradiciju da bi razluio teologiju od ekonomije, na temelju ega opravdava takozvanu dijelnu kristologiju.166 Nakon Efekog sabora Teodoret objavljuje Pentalogus, pet knjiga protiv irila i saborskih odluka.167 Bez sumnje je bio ukljuen u izradu formule sjedinjenja iz 433., ali je sam nije potpisao jer se istovremeno trailo da se potpie i Nestorijeva osuda. Novo pogoranje odnosa izmeu Antiohije i Aleksandrije nastupilo je 438. godine, kad je irli prozvao Diodora iz Tarza i Teodora Mopsuestijskog kao Nestorijeve uitelje i oce nestorijanizma, s ime se Teodoret nije mogao sloiti, ve zasebnim spisom (Za Diodora i Teodora) brani uspomenu na ovu dvojicu teologa i utemeljitelja antiohijske kole. Nakon odreenog mirnog razdoblja, Teodoret 447. godine pie Eranistes seu Polymorphus (=Prosjak), pobijajui Eutihovo monofizitsko nauavanje koje se irilo u Carigradu i u Egiptu, gdje ga je podupirao irilov nasljednik Dioskor. Djelo je sastavljeno u etiri knjige i u obliku dijaloga izmeu pravovjernog i vjernika i jednog monofizite, prosjaka ili ovjeka mnogih oblika jer se u njegovu nauku nalaze mnogi elementi preuzeti od prethodnih krivovjerja, poevi od doketizma do apolinarizma. Teodoret brani pravovjernu nauku po kojoj Utjelovljenje nije proizvelo nikakvu promjenu u boanskoj naravi Kristovoj, a jo manje upijanje ljudske naravi u boansku. Nakon sjedinjenja dvije su naravi ostale razline bez mijeanja, tako da boanska narav nije mogla trpjeti na kriu.168 Za vrijeme sabora nazvanog Efeko razbojstvo (Latrocinium Ephesi) odranog 449. godine na kojem se prisilno uz pomo Cara Teodozija II. nametnulo Eutihovo oslobaanje od krivnje,169 da bi onda Teodoret bio svrgnut s biskupske stolice. Nakon Teodozijeve smrti carica Pulherija i car Marcijan sazivaju sabor u Kalcedonu (451.) koji Teodoreta vraa na poloaj, ali pod uvjetom da osudi Nestorija. Ovaj put Teodoret je to uinio, oito ne zbog osobnog interesa, ve zbog osjeaja susretljivosti prema stvarnim potrebama cijele Crkve, jer se na saboru dolo do formulacije koja je imala u vidu temeljne zahtjeve i rezultate antiohijske kristologije. Teodoret je ostao na eli cirske crkve do svoje smrti (oko 466.). Skoro 100 godina nakon smrti Teodoret je osuen kao heretik zajedno s Nestorijem posthumno na Drugom carigradskom saboru.170
166

Kljunu ulogu ima tekst Fil 2, 5-8: Krist Isus, nije se kao plijena drao svoje jednakosti s Bogom... nego sam sebe 'oplijeni', uzevi lik sluge.... 167 Sauvani su samo ulomci ovog djela. 168 Eranistes je znaajan i radi metode vrednovanja i sinteze tradicije, jer u njemu Teodoret koristi opsene izvore, tako da je sauvano 238 ulomaka iz 88 patristikih vrela. Takav postupak je vrlo vaan radi osjeaja za tradiciju koji se stvara, ali ima i svojih ogranienja jer je opasnost zloporabe meterijala koji se koristi. Ovo djelo je sauvano u izdanju koje je proireno nakon Kalcedonskog sabora. 169 Aleksandrijski biskup Dioskor nije dao da se proita pismo pape Leona Flavijanu (Tomus ad Flavianum), pa su papini legati protestirali i napustili sabor, koji je papa kasnije nazvao razbojnikim. 170 Ve 544. godine je car Justinijan obznanio edikt kojim post mortem osuuje Teodora Mopsuestijskog, Teodoreta i Ibu iz Edese (Tria Capitula), jer su ih mrzili monofiziti kao poticatelje Nestorijeva krivovjerja. Papa Viglije je odbijao potpisati ovu osudu, nakon ega je car dao da ga se dovede u Carigrad (poetkom 547.), opirui se carskoj volji sve dok nije u travnju 548. potpisao Iudicatum u kojem osuuje Tria Capitula, a potvruje vrijednost Kalcedonskog sabora. Uslijed otre reakcije zapadnog episkopata, papa je povukao osudu, traei sazivanje crkvenog sabora. U iekivanju saziva sabora i okupljanja sudionika morao je dodatno pretrpjeti mnogo nasilja, ali njegov Constitutum od 14. svibnja 553. godine, premda osuuje mnoge doktrinalne izjave izvuene iz djela Teodora Mopsuestijskog, odbija osuditi sjeanje na nj, kao i na Teodoreta i Ibu. Ali koncil koji je zapoeo s radom bez njega nekoliko dana prije, osudio je Tria 128

PATROLOGIJA

Teodoret je napisao i mnoga egzegetska djela koja se mogu podijeliti u dvije vrste: a) cjeloviti komentari (Razlaganje psalama, Razlaganje Pjesme nad pjesmama, Tumaenje Pavlovih poslanica; b) komentari u obliku pitanja i odgovora (Pitanja o Osmoknjiju i knjigama Kraljeva i Ljetopisa). Egzegeza mu je preteno literarna, ali u odnosu na ostale antiohijce, samostalan je i mnogo vie prostora daje alegorijskom tumaenju, naroito kad je rije o tradicionalnoj tipologiji. Uz ve spomenutu apologetsku djelatnost, Teodoret je napisao i Deset govora o Providnosti, a znaajan je i kao pisac povijesnih djela. Napisao je va u mladosti Povijest monaha i o njihovom pobonom ivotu (Historia religiosa seu ascetica vivedni ratio), opisujui ivot nekih asketa i monahinja, a najznaajnije mu je djelo ove vrste Crkvena povijest (Historia ecclesiastica),171 te Saetak krivovjernikih pria (Haereticorum fabularum compendium) u 5 knjiga. Prve etiri opisuju krivovjerja od imuna Vraa do Nestorija i Eutiha, a peta je sustavno suoavanje glavnih krivovjerja s crkvenim naukom.

Capitula, a Vigilije je potvrdio osudu 8. prosinca iste godine. 171 Teodoret nastavlja Euzebijevu Crkvenu povijest od 323. do 428. godine. 129

PATROLOGIJA

26. Sveti Augustin


26.1 ivot - Bio je najvei mislilac kranske starine. Svojim duhom i spisima zaduio je Crkvu svoga vremena i kasnije generacije. Imao je veliko iskustvo vjere i uspio je stvoriti sintezu kranskog ivota. Kod njega nalazimo na genijalan nain ono o emu je Crkva mislila. Roen je 354. godine u Tagasti u Africi. Studira retoriku i gramatiku. Sa 17. godina odlazi u Kartagu. Sa 18 godina ima nezakonitog sina Adeodata. Sa 19 godini ima prvo od svojih obraenja obraenje na filozofiju (zaokret u ivotu). U istom razdoblju se razoarao Biblijom jer u njoj nije mogao pronai ljepote ni stila i smatrao ju je knjigom za puk. Bibliju i vjeru svoje majke smatrao je nedoraslom. Augustin je traio racionalne odgovore na filozofske probleme oko sebe. elio je otkriti istinu o Bogu, svijetu i ljudskoj dui. U to vrijeme Augustinu su manihejci172 obeali da e mu dati odgovore na sva njegova pitanja.
172

Zaetnik maniheizma je Manes o Manichaeus, roen u travnju 216. godine. Otac mu je bio Patik ili Patek, partskog visokog roda arsacidskog podrijetla, i majke Mirjame, vjerojatno judeokranke iz iste plemike loze. Ve od djetinjstva ivio je s baptistima, a s 12 godina je primio od Duha, svog nebeskog alter-ega, prvi poziv da se odijeli od Elkasaita, a prima i objavu rata izmeu svjetla i tame. S 24 godine dobio poziv da se proglasi apostolom Svjetla i Spasenja, bojim poslanikom jednakim Taratustri, Isusu i Budi. Proputovao je od Indije, gdje upoznaje budizam, pa sve do Egipta i cijelog Perzijskog carstva. Maniheizam je sinkretizam judeokranskih i indoiranskih uenja, nadahnut iranskim, babilonskim, budistikim i kranskim uenjima. Temeljna dogma je izgraena na dulizmu, a sastoji se od borbe izmeu Svjetla i Mraka, Dobra i Zla, Boga i Materije, kao dva suprotna principa, koji su jednako vjeni i poetno meusobno nezavisni. Spasenje poprima vrlo komplicirane oblike, ali se u biti svodi na povijest istog heroja koji je pao u carstvo mraka i pozvan na svjetlo, Spaeni Spasitelj. Tijek spasenja se dogaa u tri momenta: prolost - onaj koji prethodi mijeanju Duha i Materije; sadanji - srednji, u kojem se dogaa mijeanje dvaju Korijena; zavrni, to jest budui u kojem e doi do uspostavljanja Dobra i Zla u njihovoj samostojnosti u dvije odijeljene Zone. Zona dobra je Sjever, a Zona zla je Jug, a svaka od njih ima na elu jednog kralja: Oca Svjetla i Kneza Tame. Svako je kraljevstvo sastavljeno od 5 elemenata ili stabala. Boanskom svjetlu pripadaju Inteligencija, Misao, Razbor, Volja, Rasuivanje, a demonskim tamama Zamraujui Dim, Zatornika Vatra, Ruilaki Vjetar, Mutna Voda, Bezdanska Tama. I maniheistika antropologija je bitno dualistika. U ovjeku dua i tijelo predstavljaju dva iskonska principa: svjetlo i tamu, te se njihov moral temelji i razvija na nastojanju da se doa oslobodi tijela. Kad sva svjetlost i sve zarobljene due budu osloboene i uziu na sunce, nebo i zemlja (materija) e se uruiti i odijeliti, dok e kraljevstvo svjetlosti trajati vjeno. Manihejski vjernici dijele se na Izabrane i na Sluatelje. Prvi se dijele na Uitelje, Biskupe, Sveenike, Istinoljupce kojima je na elu Manijev predstavnik Archegs, te su duni obdravati celibat, odricati se mesa i izbjegavati poudu i la. Sluatelji imaju pravo stupati u brak, mogu raditi, moraju se uvati istima i ne teiti bogatstvu. Konano osloboenje ovjeka dogaa se prosvjetljenjem koje Izabranici (electi) prenose Sluateljima (audientes), koji su s onim privima povezani putem milostinje. Milostinja, molitva i post su tri stoera manihejske etike. Prilozi koji se daju Svetima osiguravaju odmor u Crkvi, oslobaajui svjetlosni dio hrane i dajui oprotenje grijeha onima koji daju priloge. Molitva je poput svjetla koje se uzdie prema nebu, te anticipacija konanog putovanja u Stupu Slave, na Mjeseev i Sunev Brod, i odatle u Kraljevstvo. Post je pokorniko okajavanje koje unitava lava, oslobaajui grenika od tjeskobe. Grijesi se (ustiju, ruku i grudi) odrijeuju u ispovijedi. Manihejci ne doputaju krvne rtve, niti slike boanstva. Prakticirali su krtenje, priest i primali su odrijeenje prije smrti. I gnosticizam je na njih dijelom izvriio utjecaj, utoliko to su bili protivnici Staroga zavjeta i idvostva, koje su smatrali religijom tame. Manihejski je moral zaokupljen spasenjem ovjeka koji je roenjem doao u materijalni svijet, koji mu je stran i nepodnoljiv. Svijet i tijelo su samo izvorite kunja i padova. ovjek osjea zarobljenim u tijelo, u vrijeme, u svijet, a i budunost je upravljena smrti, zlu, pod stalnom prijetnjom da se okalja, te se stoga javlja potreba za osloboenjem. Prema maniheizmu izmeu due i Boga (principa svjetla) vlada istobitnost, pa je dua dio boanske biti. Spaavajui ljude, bog u stvari spaava sama sebe, ime je i spasitelj i spaenik. Budui da je ovjek zatvoren u materiju koja je u svojoj biti pouda, zli nagon za uitkom, instinkt smrti, koji se dade usporediti ili gotovo poistovjetiti sa seksualnom eljom (libido), to je zapravo ona prodirua vatra u samoj materiji. Taj se nagon nezaustavljivo razvija u naem nesvjesnom ili kao u nekoj podsvjesti. Materija je, prema manihejcima, ono nesvjesno ili instrument nesvjesnoga, ali kad se ovjek uputi putem spasenja, potiskuje ju Svjetlost koja je Dobro i Svijest. Dua koja je istobitna s Bogom u ropstvu je ovog zlog stanja. Maniheizam u biti ne govori o dvije due u ovejku, nego o dvije naravi, izmeu due koja je izila iz Boga i Svjetlosti (via narav), te tijela roenog iz poude i Tame (nia narav). U ovakvom stanju u ovjeku se zainje nostalgika enja za osloboenjem od materije, a budui da materija ima u poudi svoj najvei izriaj, najtei grijeh e biti blud koji pripada kategorijhi niskoga, ivotnjskoga, otuenja i nesvjesnosti. Njegova posljedica je raanje djece, te tako ljudi postaju sukrivci i orue plana Zloga koji ljude gura da kroz tijelo svojih 130

PATROLOGIJA

Augustin odbacuje kransku vjeru svoje majke, iako je bio katekumen, nije bio krten. Devet godina je bio u prvoj kategoriji manihejaca tj. sluatelj. Augustin meutim nije bio zadovoljan ni s manihejcima jer mu oni nisu zadovoljili njegovu e za istinom, za poelima svega.173 Razoaran, jer nije dobio odgovore naputa manihejce i preputa se gnoseolokom skepticizmu.174 Uz ovaj skepticizam vezan je i moralni relativizam.175 Godine 383. odlazi u Rim, a u Milano godinu dana kasnije.176 Tu je poeo predavati retoriku i gramatiku. Manihejci su eljeli i u Rimu s njime stupiti u kontakt. Augustin ih odbija jer eli do istine doi sam. U Milanu Augustin se susree sa kranskim filozofskim krugovima koji su okupljeni oko sveenika Simplicijana i biskupa Ambrozija. Oni su tvorili kranski krug intelektualaca koji su svoja razmiljanja temeljili na neoplatonizmu. Neoplatonizam polazi od nematerijalnih principa, pa je stoga bio filozofija koja je najblia kranstvu. Pomou neoplatonistikih hipostaza moglo se poblie objasniti pojam kranskog Boga. Kod njih je bila i alegorijska egzegeza177 to je posebno zanimalo Augustina. Ono to je uo kod Ambrozija zaintrigiralo ga je i iznenadilo. Otkriva mogunost tumaenja Svetog pisma, na drukiji nain, alegorijski nain.178 Otkriva da je mogue pomiriti ivu vjeru svoje majke Monike (vjeru srca) sa intelektualnim zahtjevima. Augustin poinje itati neoplatonistiku literaturu. Otkriva da je Bog u svojoj biti nematerijalan. Uz pomo filozofije otkriva principe koji opisuju Boansku bit. Spoznao je da kranstvo ne navijeta nita drukije. Malo pomalo odluuje se na kranstvo. Na Uskrs 387. Augustin prima krtenje u Milanu od biskupa Ambrozija. Kasnije odlazi u Cassiciacum i poinje pisati svoja djela. Pie protiv materijalistikog shvaanja filozofije.179 Otkriva da kranstvo i filozofija mogu ii zajedno. Otkriva autentinu kransku filozofiju i nakon toga pie filozofima. 26.2 Augustin postaje biskup - Godine 388. se vraa u Afriku sa svojim prijateljima sa eljom da se i dalje bavi kranskom milju.. Na putu u Ostiji mu umire majka Monika. U Africi mu se javlja elja da osnuje samostan i da ivi kao monah, ali ne eli ivjeti asketskim ivotom, nego kao neka vrsta filozofskog monatva, gdje bi mogao nesmetano razmiljati180. Odluuje osnovati samostan u Hiponu jer je imao biskupa, a u Tagasti, koja nije imala biskupa, postojala je mogunost da ga uhvate i zarede181. Iako je osnovao samostan i u Hiponu su ga odmah traili za sveenika i zaredili, a 395. godine biskup Valerije ga uzima za pomonog biskupa.182 Kao biskup Augustin se dao jo intenzivnije na studij Svetog
potomaka produuju robovanje djelika Svjetla, ivotvorne due koja je bila u njima. Od tri spasenjska peata (signaculum oris, manus et sinus), manihejci su najvie naglaavali izbjegavanje irenja potomstva jer je po njima bio izvor irenja zla. Po njima vei je grijeh bio odnos mua i ene u cilju raanja, nego odnos oenjenog ovjeka s prilenicom. Brak je bio samo ustuk ljudskoj slabosti, a djevianstvo pravilo ivota. 173 Manihejci su mu govorili: "Doi e taj i taj i on e ti sve objasniti" 174 Istina se ne moe spoznati ako i postoji. 175 Ako ne moe spoznati istinu, nema temelja ni za moral. 176 I majka Monika dolazi za sinom u Milano 177 Utjecaj Origena na Ambrozija. 178 Manihejci su svojim nauavanjem Starom zavjetu pripisivali princip zla a Novom zavjetu princip dobra. Alegorijska egzegeza nadilazi manihejsko razmiljanje. 179 Contra Academicos, De Vitae beata. 180 Za bavljenje filozofijom je potrebno vremena za itanje i razmiljanje i potrebno se odmaknuti od svih briga. 181 U to vrijeme bilo je malo pismenih ljudi, pa Augustin nije mogao proi ne zapaen. 182 Mada je bilo protupravno da dva biskupa budu u istom mjestu, zbog heretika. Naime heretici su znali unaprijed sebi izabrati zamjenika. 131

PATROLOGIJA

Pisma. Sveto Pismo mu postaje primarni izvor nadahnua, filozofija mu vie nije sredite nego sredstvo da doe do punine istine. Komentira Pavlove poslanice Rimljanima i Galaanima.183 Kao biskup poinje rjeavati i neke pastoralne probleme. Raspravlja i bori se protiv donatista i istie da je samo jedna prava autentina Crkva, ona koju je ustanovio Isus Krist. Ne moe se na pravi nain posjedovati milost ukoliko nije u zajednici Crkve. U petnaestak godina uspio je postii da se do 410./411. ostvari opadanje donatizma. Borei se protiv manihejaca rijeio je svoje probleme i odgovore ne egzistencijalna pitanja koja su ga muila. Godine 410. dogaa se pustoenje Rima i Augustin poinje pisati djelo De Civitate Dei, a godinu dana kasnije se pojavljuje Pelagije koji propovijeda da se ovjek moe spasiti svojim zaslugama. Augustin se tu upustio u veliku polemiku s njim to je trajalo do njegove smrti. Augustinova misao Razum i vjera Metodoloki gledano, Augustinova misa se moe saeti s ova dva pojma: razum i vjera. Zaveden manihejskom zabludom i promidbom, u prvom trenutku je odbacio vjeru u ime razuma. Povratak u Katoliku Crkvu zapoinje otkrivanjem odnosa suradnje umjesto suprotnosti izmeu vjere i razuma. Dva su puta kojima ovjek dolazi do spoznaje istine: auktoritet i razum. U kronolokom smislu prednost ima auktoritet, a u vanosti razum, to jest znanost. Njegova teloka pozicija se smjeta izmeu fideizma i racionalizma. Svojim vjeruj da bi razumio (crede ut intellegas) Augustin se opire racionalizmu i svima koji ne dre vjeru korisnom za razumijevanje istine. S druge pak strane, onima koji obezvrijeuju znaenje razuma, Hiponac veli: razumijevaj da bi vjerovao, jer se ne moe vjerovati bez razuma. Ne moe se vjerovati ako prije nije doao do toga da mora vjerovati. Uz to razum pokazuje komu se mora vjerovati, tako da i vjera ima svoje oi kojima na neki nain vidi da je istina i ono to jo ne vidi. Zato Augustin stalno poziva da se u procesu vjere ne zanemari razum (intellectum valde ama), kao to je i sam dokazivao vjerodostojnost katolike vjere i produbljivao joj sadraje s ciljem da ljude privede k nadi da mogu pronai istinu, to jest da u konanici prionu uz Krista. Traenje istine na koje potie ljude je u isto vrijeme je filozofsko i teoloko, sastavljeno od tri momenta koja nee nikad odijeliti: korist vjere za spoznaju; poziv na razumsku oevidnost, gdje je to mogue; upuenost na mudrost, koja nije samo spoznaja, ve i ljubav, posjedovanje, uivanje istine, koja je vrhovno ovjeje dobro. Filozofija Jo kao mladi profesor Augustin je itao i napamet znao djela mnogih filozofa (Ciceron, Varon, Apuleo, Seneka, Aulio Gellio i Celso), a u Milanu je itao Plotina i Porfirija, koje su ostali njegova povlatena filozofska literatura. Neoplatonski filozofi su mu bili najdrai iz dva razloga: najblii kranskoj misli i zato jer su stvorili zajedniko pouavanje prave folozofije, tvrdei kako postoji sklad izmeu Platona i Aristotela, te da samo neupueni mogu misliti da se razilaze. Meutim, u isto je vrijeme nadiao i ispravio mnoge zablude u koje su upali filozofi nemajui svjetlo
183

Dok nije postao biskup napisao je tumaenje Knjige postanka i borio se protiv manihejskog nauavanja. 132

PATROLOGIJA

vjere (postojanje manjih bogova, nunost i vjenost stvaranja, preegzistencija i grijeh dua, ciklika povijest, poimanje nenaravnog jedinstva izmeu due i tijela, ideja o postojanju reinkarnacije). Ve od samih poetaka uhvatio se u kotac s razjanjavanjem pojedinih nejasnih elemenata, te je uskoro roena nova filozofija u kojoj mjesto pronalaze mnogi elementi kranskog nauka, odbacujui platonsku ili neoplatonsku etiketu, a doputajui samo jednu, onu kransku.184 Tri su temeljna principa na kojima se temelji njegova filozofija: nutrina, participacija i nepromjenjivost. Filozofija poinje ulaskom u nutrinu, ali ne da bi ostao u njoj, ve da bi traio ono to ovjeka nadilazi, a skriveno je u nutrini, a to je prisutnost istine. Istina je u nutrini i nadilazi ljudski razum, ne mogu je otkriti osjeti ve samo razum. Predstavlja se s odreenim oznakama: objektivnost, nunost i univerzalnost, te kao takva neosporna. Ova trostruka sigurnost se pokazuje djelotvornom protiv skepticizma jer je nesumnjiva, protiv materijalizma jer objavljuje razumsku narav istine, protiv subjektivizma jer razum samo otkrive sigurnosti razuma, a ne stavara ih. S ovim principom nutrine, koji ima metafiziko a ne psiholoko znaenje, povezane su tri temeljne teze augustinovske filozofije: dokaz o Bojem postojanju, dokaz o duhovnosti due i dokaz njezine besmrtnosti. Drugi temeljni princip se moe ovako saeti: svako dobro ili je dobro po svojoj naravi ili biti, ili je dobro po participaciji. U prvom sluaju radi se o vrhovnom Dobru ili Bogu, a u drugom o nekom ogranienom dobru. U odnosu prema stvaranju, ovaj princip se izraava na sljedei nain: Svako dobro ili je Bog ili proizlazi iz Boga.185 I kako ljudski ivot ima trijadian oblik, to jest biti, spoznati i ljubiti, tako se i princip participacije protee na svaki pojedini element, te Augustin govori o participaciji na bitku, na istini i na ljubavi. Iz toga proizlazi poimanje Boga kao onog koji je uzrok bitka, svjetlo spoznaje i izvor ljubavi, iz ega onda dolazi i trostruka podjela filozofije na prirodnu, racionalnu i moralnu, te naposljetku i bitno rjeenje ovih triju dijelova na stvaranje, prosvjetljenje i srea, to su tri naina da se izrazi jedna te ista nauka o participaciji. Trei princip je princip nepromjenjivosti, a glasi ovako: Pravi, istinski, autentini bitak je samo nepromjenjivi bitak.186 Zato svaka stvar, ukoliko promjenjiva, utoliko je podloena i ne bivanju, jer nema pravog bitka tamo gdje ga u isto vrijeme iskljuuje ne-bivanje. Ne-biti je ogranienje, sastavljenost i promjenjivost. Ovaj princip slui da se razlikuje postojanje bitka po biti i bitka po participaciji, to jest Stvoritelja od stvorenja, da bi se popeli do Boga po stupnjevima bia, da bi uspostavili ljestvicu bia, to su stupnjevi njihove promjenjivosti u vremenu i prostoru. Sredinje filozofske teme: Bog i ovjek Augustinova filozofija se razvija oko dvije bitne teme: Bog i ovjek. Ne iskljuuje niti spoznaju svemira, ali je podreuje ovjeku koji je kruna i cilj svega. Ove dvije teme se razlikuju ali su neodvojive zahvaljujui injenici da je ovjek slika Boja, a slika je neodvojiva od svog originala. Stoga je simultano nastojanje o boanskoj imanenciji i transendenciji tipino augustinovsko: najudaljeniji i najprisutniji, najvii i najblii, najintimniji od najdublje intime, prisutan i odsutan.
184 185

Augustin nije nita manje antiplatoniar nego platoniar. De v. rel. 18, 35. 186 Usp. Serm. 7, 7; Conf. 7, 11, 17. 133

PATROLOGIJA

Filozofija kao put duha prema Bogu artikulira se u tri momenta: poetak je uvijek u materijalnome svijetu, te ide od izvanjskih stvari prema unutarnjima, od unutarnjih prema onima koje ih nadilaze, ili reeno openito: ide se od promjenjivoga prema nepromjenjivome u tri kljuna trenutka: istraivati svijet, ui u se, nadii se. Augustinski put nije samo metafiziki dokaz iz promjenjivoga svijeta o postojanju nepromjenjive stvarnosti, ve je u isto vrijeme i duhovno uzdizanje koje ukljuuje cijeloga ovjeka, koji mora prepoznati sebe da bi pronaao Boga. Sebe prepoznaje kad intuitivno shvaa da je bie koje postoji, misli i ljubi. Stoga se moe popeti do Boga koristei jedan od ova tri puta: bitak, istina i ljubav.187 Ako se Boju opstojnost moe lako spoznati, govorei o spoznaji Boje naravi, Augistin naglaava da je nespoznatljiva i neizreciva, jer nadnaravna izrsnost Boje uzvienosti nadilazi ljudski jezik. Zato i ree: Deus melius scitur nesciendo quam sciendo. Uz svu nespoznatljivu uzvienost boanske naravi, ipak postoji put da se doe do pozitivne spoznaje Boga, a to je put afirmacije, negacije i eminencije. Pojam Boga koji redovito izlae je trostruk, kao to je trostruk put koji vodi k njemu. Bog je vrhovni bitak, prva istina i vjena ljubav. Drugo sredite prema kojem je usredotoeno augustinovo filozofko promiljanje je ovjek, ije otajstvo, narav, slobodu i duhovnost prouava vrlo strastveno. Imajui u vidu ljudsku narav, sastavljenu od tako razliitih elemenata kao to je dua i tijelo, Augustin nadilazi helenistike spiritualizam koji je drao da je tijelo zatvor due. Za Hiponskog biskupa nije tijelo zatvor due, ve propadljivo tijelo je njezin zatvor, a ona je roena da bi dala formu tijelu, te je po svojoj naravi k njemu usmjerena i bez njega ne moe biti blaena. To ipak ne znai da ne insistira na osobnoj duhovnosti i besmrtnosti due, dokazujui da je duhovna spoznajom koju duh ima o samome sebi, a drugu prisutnou neumrlih istina u njoj. Upravo ove ope i nepromjenjene istine (logike, etike, estetike...) kojima je podvrgnut ljudski razum tvore Augustinov psiholoki dokaz za postojanje Boga. Bez Boga ih nije mogue protumaiti, jer kao to u ontolokom redu materijalni svijet dolazi od Boga, tako i ovaj svijete misli i duhovnih stremljenja mora dolaziti od Boga. Augustina je dugo muilo pitanje porijekla ljudske due. Odbacujui maniheistiku ideju da je dua komadi boanske supstancije i da ne proizlazi transformacijom iz neke druge naravi, nego da je stvorena iz niega, ali odbacujui i ideju materijalnog traducijanizma, Augustin se je stalno kolebao izmeu duhovnog traducijanizma (generacionizam) i kreacionizma, ne skrivajui simpatije za drugu mogunost. Ni Sveto pismo ni razum nisu mu davali dovoljno uvjerljivih argumenata, a obje ih je nastojao razumjeti u odnosu prema istonome grijehu. Sredinja tema koja osvjetljuje otajstvo ovjeka i objavljuje njegovu veliinu polazi od injenice da je stvoren na sliku Boju. Biti slika Boja vlastitost je unutarnjeg ovjeka, to jest duha a ne tijela. Slika je utisnuta na besmrtan nain u besmrtnu narav due, a sastoji se u sposobnosti da bude uzdignuta do neposrednog posjedovanja Boga, to grijeh izobliuje, a milost obnavlja. ovjek je slika Boja ukoliko je sposoban stupiti u odnos s Bogom (capax Dei) i moe biti dionik njegove uzviene naravi. Iz injenice da je ovjek capax Dei, proizlazi i injenica da je
187

Drugi mu je najei i najtipiniji, a to ovisi o injenici to se Augustinu svia polaziti od najnesumnjivijih istina, kao to je samosvijesti ili samohtijenje, da oduzme skepticizmu eventualne izgovore. 134

PATROLOGIJA

potreban Boga (indigens Deo). Premda posjeduje iznimno dostojanstvo, ipak je igranien, smrtan i promjenjive, te da bi ostvario potpuno blaenstvo, mora prionuti uz nepromjenjivo dobro, da bi zasitio svoju potrebu, neophodan mu je Bog, to jest samo on je dostatan. Ali ako slika govori o slinosti, stvorena slika govori o razliitosti. Slinost objanjava najveu prikladnost milosti, a razliitost pretpostavlja njezinu besplatnost i transcendenciju, ime se objanjava susret Boga i ovjeka. Vrlo vane teme augustinove antropologije su jo sloboda, strasti (passiones) i znaenje jezika. Protiv manihejaca je obranio nunost ljudske slobode, a nije je zanijekao niti u raspravi s pelagijancima. U unutarnjoj borbi prije obraenja dolazi do zakljuka da u sebi nema dvije due, kako su uili manihejci, ve jednu, kao to je jedna volja. Kao otroumni psiholog govorio je o strastima svodei ih na zajedniki korijen ljubavi, razlikujui strasti od osjeta, to jest da se moe dogoditi da ih netko nema, ili da ih podloi razumu ili da mu budu neuredne (pouda). Stvaranje Na tri velika filozofska podurja i problema (bitak, spoznaja, ljubav) Augustin nudi tri temeljna rjeenja: stvaranje, prosvjetljenje i mudrost ili blaenstvo. Stvaranje je nauk koji pripada i vjeri i razumu, a njime se razjanjava pitanje postojanja stvari. Produbio ju je i obranio protiv manihejaca (panteista) i protiv neoplatonista, koji premda su zastupali teoriju stvaranja, govorili su da je nuno i vjeno. Stvar moe nastati na tri naina: raanjem, proizvodnjom ili stvaranjem. Bog je stvorio sve stvari ne iz svoje biti ve iz niega (ex nihilo). Nadalje, stvaranje se dogodilo u vremenu (in tempore) to jest s vremenom (cum tempore), a samo je Bog vjean. Bog stvara iz niega po svojim vjenim namislima, to nisu drugo nego ideje uzorci koje postoje u Bojem umu, na kojima ima udjela sve to postoji. Vrlo vano kreacionistiko uenje je ono o rationes seminale, nevidljivim sjemenima bitka, kojima tumai nastajanje stvari i bia koja Bog nije stvorio od poetka u vidljivom obliku. Bog ne stvara iz potrebe niti iz nunosti, ve zato to to hoe, te radi toga nita nije zlo od svega to je stvorio. to se tie postojanja zla, Augustin tvrdi da ono nije supstancija, ve da je nedostatak, pokvarljivost, pomanjkanje ili mjere ili ljepote ili moralnog reda. Stoga ne moe postojati osim unutar dobra, ali ne vrhovnog Dobra, jer je nepokvraljivo, nego unutar promjenjivog dobra jer je stvoreno iz niega. Stvari ne bi bile podlone propadljivosti kad bi bile stvorene od Boga, umjesto iz niega. Postojanje zla nije dokaz protiv Boje dobrote, jer Bog ne stvara zlo, ve ga samo doputa. Zla koja se dogaaju na povijesnoj razini imaju penalno obiljeje, te pretpostavljaju istoni grijeh. Vezano sa stvaranjem je i pitanje vremena, koje je vezano uz kretanje, ali pronalzi svoju mjeru u dui koja uva sjeanje na prolost, intuiciju sadanjosti i iekivanje budunosti. Prosvjetljenje Augustin je drao da je prosvjetljenje participacija na Rijei koja je Svjetlo koje prosvjetljuje ljude. Bog je uzrok bitka, a kao takav i svjetlo spoznaje. Stoga je on unutarnji uitelj koji pouava ovjeka istini. Narav razumske due je takva da, sjedinjena, sa stvarima razumske naravi, po prirodnom redu koji je rasporedio Stvoritelj, spoznaje ih u netjelesnom svjetlu, na nain na koji tjelesne oi spoznaju ono to ih okruuje, budui da su stvorene sposobnima za ovo svjetlo i prema njemu
135

PATROLOGIJA

usmjerene. Ovo uenje je bilo tumaeno na liniji s platnizmom, ontologizmom, inatizmom, i skolastikom apstrakcijom, meutim prve tri solucije ne odgovaraju tekstovima. Naime, on i predlae ovo rjeenje da zamijeni platonsku ideju sjeanja (reminiscencije); iskljuuje neposrednu spoznaju Boga Boga spoznajemo kao uz pomo ogledala (per speculum), to jes preko slika, te iskljuuje u Bogu spoznaju ne samo osjetilne stvarnosti ve i razumske; i pretpostavlja da duh nema i sebi zadane ideje, ve ih stjee (prije spoznaje osjetilni svijet, pa po njemu trai uzroke, da bi preko njih na neki nain vidio nevidljive stvarnosti). to se tie etvrte mogunosti, ako se misli na prosvjetiteljsku ulogu koju su razumu (intellectus agens) pripisivali skolastici, shvaenog kao participirana slinost nestvorenoga svjetla, usporedba moe stati. Augustin dri da ljudski razum ne moe biti svjetlo sam sebi, ve je on svjetlo koje svijetli jer je prosvjetljeno, to jest stvoreno. Samo Bog je svjetlo sam sebi, te stoga pravo svjetlo. Boansko prosvjetljenje temelji sigurnost naih sudova i njihov univerzalni i nuni karakter. Blaenstvo ovjek prima blaenstvo s istog izvora s kojeg participira na bitku i posjeduje svjetlo spoznaje, to jest od Boga. To blaenstvo ne moe biti nego sam Bog. Augustin definira blaenstvo radou istine, te dri da ne moe biti blaen tko ne posjeduje ono to voli, niti onaj koji posjeduje to voli a voli neto to je tetno, niti onaj tko ne voli ono to ima ma koliko ono bili izvrsno. Blaen je samo onaj koji posjeduje sve ono to hoe, a ne e nita loe. Hiponski biskup tako identificira blaenstvo s mudrou i protiv neoplatonista tvrdi da blaenstvo nije istinito ako nije vjeno, iskljuujui odluno teoriju vjenog povratka, te dokazuje kako je iluzorno pogansko poimanje blaenstva koje je smatralo da se blaenstvo temelji na duevnim ili tjelesnim dobrima, ili pak na onim ovozemnim prijateljskim, obiteljskim ili drutvenim. Blaenstvo se postie ljubavlju, ijem redu (ordo amoris) se podvrgavaju sve kreposti i cjelokupna stvarnost koje treba ljubiti vie ili manje, ovisno o vjenom zakonu (lex aeterna) kojem su podvrgnute. Ujedno nauk o uivanju i koritenju (frui i uti), razlikujui stvari koje treba voljeti kao cilj kojemu e se doi, od onih koje slue kao sredstva do cilja, temelj je njegova morala. U tom kontekstu valja razumjeti i njegovu poznatu izreku ljubi i ini to hoe. U sreditu morala je ljubav prema Bogu, koja se poistovjeuje s autentinom ljubavi prema samome sebi. Zato i kroz povijest, bilo osobnu bilo sveopu, postoji nit vodilja u kojoj se iitava dramatini sukob izmeu dvaju ljubavi, prema Bogu i prema sebi, ukoliko se ne potuje istinski red ljubavi.

Teologija
Teoloka metoda Teoloki principi koji su ga vodili su sljedei: a) Potpuno prihvaanje autoriteta vjere, koji je, jedan u svom poelu, to jest u Kristovu autoritetu, objavljuje se u Svetom pismu, u Predaji i Crkvi. Pismo je boanski nadahnuto, te je dua sve njegove teologije, ali on ita Pismo u Crkvi i u duhu crkvene Predaje, ije su odlike univerzalnost i starina. Crkva odreuje
136

PATROLOGIJA

svetopisamski kanon, prenosi Predaju, te tumai i jedno i drugo, prekida kontroverzije i propisuje pravilo vjere (regula fidei). b) iva elja da dostigne spoznaju vjere, i stoga rabi sve ljudske resurse da upozna svetopisamski nauk (tekstualna kritika, poznavanje jezika, svete i profane povijesti, hermeneutskih pravila, dijalektike, filozofije). c) vrsto uvjerenje jedincatosti i izvornosti kranske vjere koju prepoznaje i brani protiv svih (pogani, krivovjerci, judaizanti). d) Snaan osjeaj za otajstvo koji ini da teoloko istraivanje bude arko i trijezno u isto vrijeme, raspolaui ga da se zaustavi na vratima boanske transcendencije. e) Postojano podreivanje teologije ljubavi, a time ivotu Crkve, jer je ljubav punina Pisma. f) Budna skrba da teoloki jezik bude precizan. Trojstveni nauk Augustin je cijeli ivot prouavao jedinstvo i vlastitosti triju boanskih osoba, objanjavajui da proizlaenja i poslanja o kojima govori Sveto pismo naznauju red izvora jedne osobe od druge, a ne podreenost. Isto tako naglaava kako je sve trojstveno djelovanje prema vani (ad extra) zajedniko (stvaranje, teofanije Starog i Novog zavjeta), premda se je samo Sin utjelovio. U meuboanskim odnosima vidi jedini put da se izbjegne Arijeve i Sabelijeve zablude, jer su pretpostavka da se moe govoriti o jednakosti i razlikovanju boanskih osoba. to se tie boanskih apsolutnih atributa, ne postoji razlika izmeu cijelog boanstva i pojedine osobe ili izmeu osoba, Osobe se poistovjeuju s boanskom naravi (potpuna jednostavnost Boja), koja nije njima zajednika kao neto etvrto, nego je ona sama Trojstvo, a odnosi upuuju na razlikovanje triju osoba. Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina kao iz jednog poela, ali prvenstveno (principaliter) od Oca jer je Otac, koji je poelo boanstva, dao Sinu da nadie Duha. Ujedno Duh proizlazi kao Ljubav, te stoga nije roen, jer je to vlasitos ljubavi: da nije slika, ve teina, dar, zajednitvo. Volja (= ljubav) proizlazi iz misli, ali ne kao slika iz misli. Tako Augustin naznauje odreenu razliku izmeu raanja i proizlaenja, jer nije ista stvar vidjeti milju, te eljeti i uivati voljom. Doprinos shvaanju Trojstva Hiponski biskup je dao i takozvanim psiholokim tumaenjem. U ljudskoj nutrini (homo interior), u duhu pronalazi sliku Trojstva, izraavajui je formulom: duh, spoznaja kojom se spoznaje i ljubav kojom ljubi sebe i spoznaju (mens, notitia, amor). Drugu sliku dri jo oitijom: sjeanje, razum i volja (memoria, intelligentia, voluntas). U substancijalnom jedinstvu ljudskog duha postoji trojstvo moi ili djelovanja koji mogu osvijetliti, analogijom, razlikovanje i nerazdvojivo jedinstvo boanskih osoba. Tako tri razliita ina u jedinstvu ljudskog duha predstavljaju Trojstvo: spoznaja sebe (notitia) raa se iz sjeanja na se (memoria), ija postaje slika, jer je ona njezina repordukcija, a postoji i etvrti in (volja), koji je poveznica koja povezuje ove dvije stvarnosti. Ali ljudsko bie nije slika Boja jer se sjea, spoznaje i ljubi sama sebe, nego ukoliko se sjea, spoznaje i ljubi Boga. Kristologija
137

PATROLOGIJA

Augustinov kristoloki nauk ne razlikuje se od tradicionalnog, osim to je jo jasniji (una persona in utraque natura), te zbog estog i produbljenog koritenja primjera jedinstva due i tijela, te zbog pobijanja svih krivovjerja koji su negirali ili nejasno tumaili pravu boansku i ljudsku narav u Kristu. Jedinstvo u Kristu je neizrecivo, a Krist kao takav je bitno razliit od ljudi koje Bog posveuje. Rije ovjek (Verbum homo) je neto sasvim drugo od Rijei u nekom ovjeku. A kao to je ovjek jedna osoba, razumska dua i tijelo, tako je i Krist jedna osoba, Rije i ovjek. Iz toga Hiponac razvija uenje o komunikaciji vlastitosti (communicatio idiomatum), govorei o roenom Bogu, raspetom Bogu, umrlom Bogu, i to na temelju jedinstva osobe po kojem je Bog ovjek i ovjek Bog. Bog nije bio ubijen, a ipak po svojoj ljudskoj naravi je ubijen. ovjek je, to jest ljudska narav, pridruena Rijei od samog poetka u osobno jedinstvo, na nain da otkad je poeo biti ovjek, nije poeo biti drugo nego jedini Sin Boji. To je razlog zato je Krist ovjek najjasniji primjer potpune besplatnosti milosti. Mariologija Najvanije toke: a) Boansko materinstvo b) Trajno djevianstvo: djevica zae, djevica rodi, djevica osta. c) Svetost: protiv pelagijanaca dri da je Marija potpuno sveta, osloboena svakog grijeha. d) Odnos Marije i Crkve: model Crkve po sjaju svojih kreposti i po daru da tjelesno bude ono to Crkva mora biti duhovno, to jest djevica i majka: djevica poradi cjelovitosti vjere, a majka po aru ljubavi. Soteriologija a) Narav i jedinstvenost posrednitva: Krist je kao ovjek posrednik, to jest ukoliko Bogo-ovjek. Posrednik je izmeu dvije krajnosti, s njima sjedinjen, ali i razlikovan. Izmeu pravednog i besmrtnog Boga, te nepravednih i smrtnih ljudi, on je pravedan i smrtan, pravedan kao Bog, a smrtan kao ovjek. Stoga je Krist, Bogoovjek, svim ljudima posrednik slobode, ivota, jedinstva i spasenja. b) Krist je posrednik jer je otkupitelj. S tim ciljem istrauje svetopisamske tekstove te dolazi do zakljuka da je otkupljenje bilo razlog utjelovljenja. Nitko ne moe pripadati Kristu ako nema potrebu za ivotom, spasenjem, osloboenje, prosvjetljenjem. S time se veu temeljne vlastitosti otkupljenja: nunost, jer se nitko ne moe spasiti bez Krista; objektivnosti, jer se ne sastoji samo od kreposnog primjera, ve izmirenja s Bogom; univerzalnost, jer je umro za sve ljude. Iz teologije otkupljenja, Augustin izvodi teologiju istonoga grijeha, a ne obrnuto. Istoni grijeh predstavlja odvajanje od Boga, jer nas je Krist pomirio s Bogom; svi su dionici toga, jer je Krist otkupio sve; nije samo imitiranje Adamova loeg primjera, jer otkupljenje nije samo imitiranje dobrog Kristova primjera. Dakle radi se o dvjema suprotnim solidarnostima, onoj s Kristom i onoj s Adamom. Ukoliko je Augustin i govorio o ljudskom rodu pesimistikim tonom kao o osuenoj masi (massa damnata), govorio je s drugu strani i o otkupljenoj masi (massa redempta). U temelju svega postoji optimizam usidren u kristolokoj nauci, koja
138

PATROLOGIJA

osvjetljuje otajstvo milosti, to se saimlje u dvostrukoj solidarnosti, s Adamom i s Kristom. c) Krist je otkupitelj jer je sveenik i rtva. Krist je bio sveenik pomazan ne vidljivim uljem, nego mistinim i nevidljivim kad se Rije utjelovila, to jest kad je ljudska narav bila sjedinjena s Rijeju Bojom u krilu Djevice Marije. Ali Krist je htio biti ne samo sveenik, nego i rtva. Prikazao je Ocu najistinskiju, najslobodniju i najsavreniju rtvu. Nadnaravna antropologija etiri su temeljna argumenta koje Augustin razvija u antipelagijanskoj polemici: istoni grijeh, opravdanje, gratia adiuvans i predestinacija Istoni grijeh: postojanje grijeha (Biblija, liturgija, patristika i razum). Ovaj grijeh se iri ne imitiranjem, ve irenjem vrste. Opravdanje: Augustin je razlikovao izmeu oprotenja grijeha i unutarnje obnove; i poetno opravdanje i potupno opravdanje. Otputenje grijeha je sveobuhvatno i potpuno, puno i savreno; oprataju se svi grijesi. Unutarnja obnova je progresivna i nikad savrena dok se ne doe do uskrsnua. Poetnim opravadnjem se ovjeku vraa slinost s Bogom, a potpuno opravdanje e se dogoditi tek u onostranosti. Milost: narav milosti nije samo stvorenost, kako su htjeli pelagijanci, premda su govorili o stvaranju kao o besplatnom Bojem daru. Njezina narav se ne poistovjeuje niti sa objavljenim zakonom, niti opravdanje vieno ljudskim kriterijima. Uz ova tri naina postoji i etvrti: boanska milosna pomo (gratia adiuvans) da bi se izvrilo ono to Bog zapovijeda, da bi se dolo do opravdanja i ustrajalo u njemu. Dunost ove milosti je otkloniti zapreke koje sprijeavaju volju da ini dobro, a zapreke se neznanje i slabost. Ova milost je aposlutno neophodna (necessitas) da bi se izbjegao grijeh, da bi se ovjek obratio i stigao do spasenje. Premda Bog ne trai od ovjeka nemogue, Augustin, za razliku od pelagijanaca, zakljuuje da je nuna molitva da se zadobije milost, a samo milost omoguuje opsluivanje zapovijedi. Ujedno dri da je djelotvorna, ime se dotie argumenta slobode. Kranska sloboda je etverostruka: od grijeha, od sklonosti na zlo, od smrti, od vremena. Ova milost je takoer besplatna (gratis data), to ne iskljuuje ljudske zasluge, ali ih dri ovisnima o milosti.188 Augustin dri da Bog kruni nae zasluge, kruni u biti svoje darove, jer su ljudima i zasluge njegov dar. U samom poetku svoga pastirskog djelovanja drao je da je pristanak na vjeru, to jest poetak vjerovanja (initium fidei) ljudska zasluga, a sve ostalo Boja milost. Meutim, poslije stjee uvjerenje i ostaje dosljedan cijeloga ivota tvrdei kako je sve Boji dar, pa i poetak vjere.189 Upravo jer je besplatni Boji dar, milost se ne moe zasluiti, ve samo primiti od Boga. Predestinacija: nunost da obrani besplatnost milosti dovelo ga je do toga da produbi temu predestinacije, koja joj je uzrok i tvrava obrane. Ona se sastoji u
188

Kao dokaz besplatnosti milosti Augustin je navodio primjer krtene i nekrtene djece koja umiru. Krtena djeca su bez ikakvih zasluga, snagom sakramentalne milosti, spaena, dok su nekrtena, takoer bez zasluga ili osobnog razloga za kaznu, nisu spaavala. Presudnu ulogu u ovakvom tumaenju imalo je poimanje istonoga grijeha, te vjere Crkve temeljena na evanelju u apsolutnu nunosti krtenja. 189 Nit vodilja bila mu je Pavlova reenica: to ima da nisi primio? 139

PATROLOGIJA

Bojem predznanje i pripravljanju darova onima koji se sigurno spaavaju. Bog moe osuditi, ali ne moe biti uzrok nepravde. Primjer besplatnosti Bojeg predodreenja je Gospodin Isus, Bogi i ovjek. Besplatna Boja ljubav prema izabranima i ljubav prema svim ljudima djeluju naizgled kao suprotstavljeni pojmovi. Oni koji se spaavaju, spaavaju se po Bojem daru, a koji propadaju, propadaju po vlastitoj zasluzi. Augustin se drao principa univerzalnosti, to jest tvrdio je da je Bog stvoritelj i ureditelj svih prirodnih stvari, ali ne i grijehe, iji je samo ureditelj. Bog moe osudit, ali ne i prouzroiti grijeh; razluivao je izmeu predznanja i predodreenja pojanjavajui kako su grijesi predmeti boanskog predznanja, a ne predodreenja; ustvrdio je da Boja pravednost zahtjeva da ne bude nekanjenih grijeha; dao je do znanja da je Krist, vrhovno sjedoanstvo ljubavi Boje prema ljudima, umro za sve ljude, pa i one koji se ne spaavju, te iz toga proizlazi sveoa Boja volja da se svi ljudi spase. U posljednjem razdoblju ivota Augustin je tvrdio da Bog ima uvijek u priuvi milost kojoj se nijedno srce, bez obzira koliko tvrdokorno, ne moe oduprijeti, jer je dana upravo da bi otklonila tvrdou srca. Iz toga se rodio veliki, za Augustina nerjeivi upit, zato je Bog ne primjenjuje na svakome. Odgovor je bio da ne zna, ali zna da Bog nije nepravedan. Stoga Augustin, u posljednjim spisima koje pie o predodreenju, ne tumai Boju univerzalu volju da spasi sve ljude kao matematiku univerzalnost zbroja svih ljudi. On dri da pojam svi oznaava sve kategorije ljudi, te univerzalnost naroda koji su zastupljeni u Crkvi, a dolaze sa sve etiri strane svijeta. Stoga taj broj oznaava sve spaene, jer svi koji se spaavaju spaavju se jer je to Bog htio. 190 No ovjek nije predodreen u smislu da ne mora nita initi da se spasi. Augustin nije toliko elio naglasiti nespaene koliko je elio naglasiti vanost primanja krtenja. Krtenje je nama dano da ga mi prihvatimo, ono je dar. No ne moe se tek tako krstiti bez priprave. Svojom voljom ne moemo postii spasenje bez Krista. No ako Bog eli da se svi spase zato to ne ini? On je svemoan i to moe uiniti. To je kasnije definirano uz pomo efikasne, dostatne milosti gdje se mjesto ostavlja i slobodi. No to je s onima prije Krista. Zato Bog neke izvue iz osuenika, a neke ne? Na to nije znao odgovoriti. U treem valu rasprave su se monasi upitali: to mi onda radimo ovdje u samostanu, ta mi ne moemo molitvom sami proizvesti spasenje ako ima predodreenje. Augustinov odgovor je bio: Ako sam svjestan Boje prisutnosti ja ne mogu nego sada ovom Bogu zahvaliti i nastaviti taj ivot s Bogom, prepustiti mu se a ne ispitivati i teoretizirati. Vie vrijedi predati se Bogu nego sve rasprave. Ako i ne znam odgovor ne mogu sumnjati u Boju dobrotu. U Trinitarnoj teologiji Augustin je doao do vrhunca kao i oci Kapadoani.

190

Rim 8, 30: Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi. 140

PATROLOGIJA

Sadraj Uvod 1. Religiozni kontekst 2. Filozofski kontekst


2.1 Cinika kola 2.2 Epikureizam 2.3 Stoicizam 2.4 Neostoicizam 2.5 Skepticizam 2.6 Eklepticizam 2.7 Neoskepticizam 2.8 Aristotelizam 2.9 Neopitagorizam 2.10 Neoplatonizam
2 3 4 4 4 5 6 6 6 6 7 7 7 8 9 11 13 13 13 13 14 14 15 15 16

3. idovstvo u prvim stoljeima 4. Judeokranstvo 5. Navijetanje Radosne vijesti u prvom stoljeu 6. Djela Apostolskih Otaca
6.1 Didahe 6.2 Klement Rimski 6.3 Druga poslanica Korinanima 6.4 Pseudo Barnaba 6.5 Ignacije Antiohijski 6.6 Polikarp 6.7 Hermin Pastir

7. Apokrifi

141

PATROLOGIJA

8. Apologeti
8.1 Kvadratus 8.2 Aristid iz Atene 8.3 Ariston iz Pele 8.4 Sveti Justin 8.5 Tacijan 8.6 Atenagora iz Atene 8.7 Teofil Antiohijski 8.8 Pismo Diogenetu 8.9 Ostali apologeti

17 19 19 20 20 21 22 23 23 23 24 26 29 30 31 34 34 34 35 35 36 37 38 38 40 40 41

9. Odnos svijeta i Boga, formiranje dogme o boanstvu Isusovu i Presvetom Trojstvu 10. Gnosticizam 11. Marcionizam 12. Pravilo vjere 13. Irenej Lionski 14. Aleksandrijska kola
14.1 Panten 14.2 Klement Aleksandrijski 14.2.1 Protreptik 14.2.2 Pedagog 14.2.3 Stromati

14.3 Origen
14.3.1 Najznaajniji Origenovi spisi 14.3.2 Origenova teologija 14.3.3 Ekleziologija 14.3.4 Pitanje pokore kod Origena 14.3.5 Sveto Pismo

142

PATROLOGIJA

15. Tertulijan
15.1 ivot 15.2 Djela 15.3 Montanizam 15.4 Tertulijanova teologija i ekleziologija 15.5 Tertulijanov odnos prema pokori

42 42 42 43 43 44 45 45 46 47 47 47 48 48 49 49 50 50 51 52 52 52 52 52 52 53 54 54 54

16. Sv. Ciprijan


16.1 ivot 16.2 Ciprijanovi spisi

17. Novacijan
17.1 ivot 17.2 Novacijanova teologija i spisi

18. Monarhijanizam
18.1 Pavao Samosatski 18.2 Patripasionizam 18.3 Umjereni monarhijanizam

19. Arijanstvo
19.1 Arijev nauk 19.2 Nicejski sabor (325. godine)

20. Kranske struje nakon Nicejskog sabora


20.1 Homuozijci 20.2 Homojuzijci 20.3 Homejci 20.4 Anomejci 20.5. Apolinarstvo 20.6 Pneumatomasi

21. Atanazije
21.1 ivot 21.2 Teologija

143

PATROLOGIJA

22. Kapadoani
22.1 Bazilije Veliki 22.2 Grgur Nazijanski 22.3 Grgur iz Nise

55 55 55 56 59 59 60 61 61 61 63 64 64 65 65

23. Kranski pisci na Zapadu


23.1 Hilarije iz Poitiersa 23.2 Ambrozije Milanski

24. Nestorijanstvo
24.1 Nestorije 24.2 iril Aleksandrijski

25. Kalcedonski sabor 26. Sveti Augustin


26.1 ivot 26.2 Augustin postaje biskup 26.3 Augustinova teologija

144