Sie sind auf Seite 1von 131

PRVI DIO I

Bila je jugovina kad se, negdje potkraj mjeseca studenog, oko devet sati izjutra, vlak iz Varave primicao punom parom Petrogradu. Bilo je toliko vlano i maglovito da se jedva nekako razdanilo; na desetak koraka desno i lijevo od pruge jedva se to moglo razaznati kroz prozore vagona. Meu putnicima bilo je i onih koji su se vraali iz inozemstva, ali su krcatiji bili odjeljci treeg razreda, sve sitnim poslovnim svijetom koji nije putovao izdaleka. Svi su, kao i obino, bili umorni, svima su preko noi oteali kapci, svi su prozebli, svima bijahu lica blijedouta, poput magle. U jednom vagonu treeg razreda nala se u osvit dana suelice jedan drugome, do sama prozora, dva putnika obojica mladi ljudi, obojica gotovo bez ikakve prtljage, obojica priprosto odjevena, obojica prilino zanimljiva oblija i obojica, najzad, eljna da zavrgnu razgovor jedan s drugim. Da su znali jedan o drugom zbog ega su osobito zanimljivi u tom trenutku, zaudili bi se, dakako, sluaju to ih je tako neobino smjestio jednog nasuprot drugom u vagonu treeg razreda varavskog vlaka. Jedan je od njih bio onizak ovjek od nekih dvadeset sedam godina, kovrave i gotovo crne kose, sitnih, sivih, ali vatrenih oiju. Nos mu bijae irok i plosnat, jagodice na licu istrale; tanke mu se usne neprestance skupljale u nekakav drzovit, podrugljiv, pa ak i pakostan osmijeh, ali mu je elo bilo visoko i lijepo oblikovano, poljepavajui donji dio lica koji bijae neskladno razvijen. Napose je na tom licu udaralo u oi mrtvako bljedilo to je cijelom obliju toga mladog ovjeka pridavalo nekakav izmuen izraz, usprkos prilino vrstoj tjelesnoj grai, a ujedno se zapaalo i neto strastveno, gotovo patniko, to se nije slagalo s onim drskim i grubim osmijehom i otrim pogledom koji odavae zadovoljstvo samim sobom. Bio je toplo obuen, u irokom, crnom, dvostruko podstavljenom kouhu, pa nije zebao po noi, ali je zato njegov susjed morao iskusiti na svojim drhtavim leima svu slast vlane ruske noi u mjesecu studenom, noi za koju se,

oito, nije bio dobro spremio. Na njemu je bio prilino irok i debeo ogrta bez rukava, s golemom kukuljicom, upravo onakav kakav esto nose zimi putnici negdje daleko u tuini, u vicarskoj ili, primjerice, u sjevernoj Italiji, koji ne raunaju, naravno, i na takve krajeve na svom putu kao to je kraj izmeu Eydtkuhnena i Petrograda. AIi ono to je vrijedilo i potpuno dostajalo u Italiji, nije bilo sasvim prikladno u Rusiji. Vlasnik ogrtaa s kukuljicom bijae mlad ovjek, takoer od svojih dvadeset est ili dvadeset sedam godina, poneto vieg rasta od srednjeg, vrlo svijetle, bujne kose, upalih obraza i lagane, iljaste, gotovo posve bijele bradice. Oi mu bijahu krupne, plave i paljive; u pogledu mu bijae neto mirno, ali teko, nekako puno onog udnog izraza po kojem neki Ijudi otprve poznaju padaviara. Mladievo je lice, inae, bilo umiljato, profinjeno i suhonjavo, ali nekako bezbojno, a sad ak i pomodrelo od studeni. U rukama mu je visio tanak zaveljaj od starog, izblijedjelog fulara, i taj je zaveljaj, ini se, bio sva njegova prtljaga. Bio je obuven u cipele debelih potplata s gamaama - a sve to nije bilo ruski. Njegov crnokosi susjed u kouhu bio je, djelomice zato to nije imao drugog posla, sve to dobro promotrio i napokon ga priupitao, smjekajui se onim neuljudnim smijekom kojim se posve bezobzirno i nehajno kadto izraava ljudsko zadovoljstvo zbog nedaa blinjih: Hladno vam je? I slegne ramenima. Jo kako odgovori mu susjed neobino spremno a, vidite, jo je jugovina. to bi tek bilo da je smrzavica? Nisam ni mislio da je kod nas ovako hladno. Odvikao sam se. Dolazite, valjda, iz inozemstva? Da, iz vicarske. Oho! Tko bi reko!... Crnokosi fune i prasne u smijeh.

Zametne se razgovor. Spremnost plavokosog mladia zaogrnutog vicarskim ogrtaem da odgovara na sva pitanja svoga crnomanjastog susjeda bila je zaudna i nije odavala ni traga sumnji da su poneka pitanja posve bezobzirna, neumjesna i isprazna. U svojim odgovorima kazao je, izmeu ostalog, da zaista nije dugo bio u Rusiji, vie od etiri godine, da su ga poslali u inozemstvo zbog bolesti, zbog nekakve udnovate ivane bolesti, neto kao padavice ili vidovice, nekakve drhtavice i greva. Sluajui ga, crnomanjasti se momak nekoliko puta podsmjehnuo, a najvie se nasmijao kad mu je na pitanje: A ta, jesu li vas izlijeili? - plavokosi odgovorio: Ne, nisu me izlijeili. - Eh! Bit e da ste uludo potratili pare, a mi njima ovdje sve vjerujemo napomene crnomanjasti zajedljivo. - To je iva istina! uplete se u njihov razgovor loe odjeven gospodin koji je sjedio do njih, nalik na inovnika ogrezla u pisarskoj slubi, ovjek od svojih etrdeset godina, snano graen, crvena nosa i pritava lica. - To je iva istina, molit u lijepo, samo nam badava odvlae nae ruske sile. - O, kako se varate u mom sluaju prihvati vicarski pacijent tihim i pomirljivim glasom. - Ne mogu, naravno, nita tvrditi jer mi nije sve poznato, ali meni je doktor od svojih posljednjih para jo dao za put, a i gotovo me dvije godine uzdravao o svom troku. - ta, nije valjda imo tko da plati? priupita ga crnomanjasti momak. - Jest, gospodin Pavliev, koji me inae uzdravao, umro je prije dvije godine; tada sam pisao ovamo generalici Jepaninoj, svojoj daljoj roakinji, ali nisam dobio od nje nikakva odgovora. I tako sam sad, eto, doputovao. - A kome ste doli? - Mislite, kod koga u odsjesti?... Pa, ne znam jo zbilja... tako...

- Niste se jo odluili? I oba sluatelja ponovo prasnue u smijeh. - A u tom vam je zaveljaju valjda sav imutak? - zapita ga onaj crnomanjasti. - Kladio bih se da je tako - upade mu u rije inovnik crvena nosa, neobino zadovoljna izraza na licu - i da nemate nikakve druge prtljage u teretnim vagonima, premda opet valja priznati da siromatvo nije sramota. Pokazalo se da je upravo tako - plavokosi je mladi pohitao da to odmah prizna. - Taj vam zaveljaj ipak neto znai - produi inovnik poto su se nasmijali do mile volje (i sam je vlasnik zaveljaja, zaudo, udario napokon u smijeh gledajui ih, to ih je jo vie razveselilo) i premda bi se ovjek mogao mirne due okladiti da u njemu nema zlatnika, stranih zamotuljaka s napoleondorima i fridrihsdorima, ni s nizozemskim dukatima, to se moe zakljuiti ve i po samim gamaama na vaim stranim cipelama, ipak ... ako se tom vaem zaveljaju pridoda takva neka roakinja kao to je, recimo, generalica Jepanina, onda e i va zaveljaj poprimiti neko drugo znaenje; dakako, jedino ako vam je generalica Jepanina zbilja roakinja, ako se niste prevarili, iz puke rastresenosti... to je i te kako priroeno ovjeku, ako nita drugo... a ono zbog suvie bujne mate. - I opet ste pogodili - prihvati plavokosi mladi - zbilja sam se tako rei prevario, naime, gotovo da mi i nije prava roakinja, i zapravo se nisam ni najmanje zaudio to mi nisu onda odgovorili. To sam i oekivao. - Uludo ste potroili pare na potarinu. Hm... bar ste prostoduni i iskreni, a to je pohvalno! Hm... za generala Jepanina znamo, molit u lijepo, upravo zato to je svima dobro poznat, a poznavali smo, molit u lijepo, i pokojnoga gospodina Pavlieva koji vas je u vicarskoj uzdravao, samo

ako mislite na Nikolaja Andrejevia Pavlieva jer su bila dva bratia koja su se jednako zvala. Drugi je i sad na Krimu, a pokojni Nikolaj Andrejevi bio je estit ovjek i imao je dobre veze, a u svoje doba i etiri tisue dua, molit u lijepo... - Jest, jest, zvao se Nikolaj Andrejevi Pavliev - odgovori mladi pa se radoznalo zagleda u gospodina sveznadara. Na tu gospodu sveznadare nailazimo kadikad, pa ak i prilino esto, u odreenom drutvenom sloju. Oni sve znaju, sva nemirna radoznalost njihova uma i sposobnosti upravljena je neodoljivo na jednu stranu, naravno, zato to nemaju vanijih ivotnih interesa i pogleda, kako bi rekao suvremen mislilac. Uostalom, kad kaemo sve znaju, mislimo na prilino ogranieno podruje gdje taj i taj slui, s kim se poznaje, koliko ima imutka, gdje je bio gubernator, tko mu je ena, koliko mu je ena donijela u miraz, tko mu je brati u drugom, a tko u treem koljenu, i tako dalje, i tako dalje, i sve tako, u tom smislu. Ponajee su tim sveznadarima poderani laktovi na kaputu i primaju po sedamnaest rubalja plae na mjesec. Ljudi o kojima oni znaju sve tajne nemaju pojma, naravno, kakve su njihove pobude, a mnogima je od njih prava radost to znanje, to je ravno cijeloj znanosti, pa potuju zato sami sebe i, tovie, crpu odatle najvee duevno zadovoljstvo. Pa i jest to primamljiva znanost. Poznavao sam mnoge uenjake, knjievnike, pjesnike, politiare koji su upravo u toj znanosti traili i nali svoj mir i svrhu, koji su, tovie, upravo zahvaljujui tome napravili karijeru. Za sve vrijeme tog razgovora, crnomanjasti je momak zijevao, zurio rastreseno kroz prozor i jedva ekao da stignu na odredite. Bio je nekako rastresen, previe rastresen, malne uzrujan, a bivao je ak i nekako udan kadto je sluao i nije sluao, gledao i nije gledao, smijao se a da ponekad nije ni sam znao ni shvaao emu se smije. - A, dopustite, s kim imam ast... - obrati se odjednom pritavi gospodin plavokosom mladiu sa zaveljajem u rukama.

- Knez Lav Nikolajevi Mikin - odgovori mladi odmah i potpuno spremno. - Knez Mikin? Lav Nikolajevi? Ne poznajem vas, molit u lijepo. Nisam ak ni uo za vas odgovori ovjek zamiljeno. Naime, ne mislim na vae prezime, prezime je historijsko, moe se, valjda, i mora, nai i u Karamzinovoj povijesti, nego mislim na vas osobno, molit u lijepo, a ni knezova Mikina nekako nigdje vie nema, ak se i ne uje za njih, molit u lijepo. - Pa, jasno! odvrati odmah knez. Knezova Mikina uope vie i nema, osim mene; mislim da sam ja posljednji. A to se tie mojih predaka, bilo je meu njima i seljaka slobodnjaka. Uostalom, moj je otac bio armijski potporunik, zavrio je vojnu akademiju. Ali ne znam, bome, otkud je generalica Jepanina takoer bila kneginjica Mikina, takoer posljednja od svog roda... - He-he-he! Posljednja od svog roda! He-he! Kako ste to zgodno rekli zakikota se inovnik. Podsmjehnuo se i onaj crnomanjasti. Knez se pomalo zaudio to mu je polo za rukom da izvali dosjetku, uostalom, prilino lou. - A zamislite, nisam nita mislio kad sam to rekao objasni napokon zaueno. - Ama, jasno, molit u lijepo, jasno potvrdi inovnik veselo. - A jeste li, knee, onamo kod profesora uili i kakve nauke? zapita ga iznenada onaj crnomanjasti. - Jesam... uio sam... - A ja, vidite, nisam nikad nita uio.

- Pa i ja sam samo onako, poneto uio dometne knez gotovo kao da se ispriava. - Mene zbog bolesti nisu smatrali za sposobnog da sistematski uim. - Poznajete li Rogoinove? - priupita ga naglo onaj crnomanjasti. - Ne, ne poznajem, uope. Ja malo koga u Rusiji poznajem. A vi ste Rogoin? - Da, ja sam Rogoin, Parfjon. - Parfjon? Ama, da niste od onih Rogoinovih... - poe inovnik neobino vano. - Jesam, od onih, upravo od onih - presijee ga u rijei naglo, nestrpljivo i neuljudno crnomanjasti mladi, koji se, inae, ni jedan jedini put nije obratio pritavom inovniku, nego je od sama poetka govorio samo knezu. - Ali... kako to? - zabezekne se i izbei oi inovnik kome se na licu uas poe ocrtavati izraz pun strahopotovanja i poniznosti, pa i straha. - Jeste li ba od onog Semjona Parfjonovia Rogoina, nasljednog poasnog graanina, koji je umro prije mjesec dana i ostavio za sobom kapital od dva i pol milijuna? - A otkud ti zna da je ostavio dva i pol milijuna? - upade mu u rije crnomanjasti a da se nije ni ovaj put udostojio da pogleda inovnika. - Vidi ti njega! (Namigne knezu na njega.) I ta imaju od toga da se odmah prilijepe za ovjeka ko kakve priipetlje? A istina je da mi je umro otac, a ja se, evo, nakon mjesec dana vraam iz Pskova tako rei bos. Ni brat, gad, ni mati nisu mi poslali nita ni para ni obavijesti! Ba ko da sam pseto! Cijeli sam mjesec dana preleao u Pskovu u vruici!... - A sad ete lijepo odjednom primiti neto vie od milijunia, ko brat bratu, boe moj! pljesne inovnik rukama.

- Ma ta on ima od toga, recite mi, molim vas lijepo! mahne Rogoin Ijutito i pakosno opet glavom na njega. - Ama, neu ti dati ni pare, pa sve da tu preda mnom dubi. - I hou, dupst u. - Gle, gle! Ama, neu ti dati, neu ti dati, pa sve da mi sedmicu dana plee! - I ne daj! Tako mi i treba; ne daj! A ja u plesati. Ostavit u enu i djecu, ali pred tobom u plesati. Smiluj se, smiluj! - Fuj, gade! - otpljune crnomanjasti momak. - Prije pet sedmica sam, eto, ba tako ko i vi obrati se knezu samo s jednim zaveljajem, pobjego od ae u Pskov, k tetki, a tamo sam pao u vruicu, pa je tako otac i umro bez mene. Strefila ga kap. Bog mu dui dao lako, a umalo to me nije onda umlatio! Vjerujte mi, knee, tako mi boga! Da nisam onda uteko, ubio bi me naisto. - Da ga niste ime razljutili? - priupita ga knez promatrajui milijunaa u kouhu nekako osobito radoznalo. Ali, premda je i u milijunu i u nasljedstvu moglo biti neto vrijedno panje, kneza je iznenadilo i zainteresiralo jo neto drugo; a i Rogoin je nekako osobito rado zametnuo s knezom razgovor, iako mu je razgovor bio potreban vie mehaniki nego duevno; vie da se razonodi nego da se izjada, vie zbog zabrinutosti, zbog uznemirenosti, samo da moe koga gledati i o bilo emu mlatiti jezikom. Reklo bi se da je jo u vruici, ili bar da jo ima groznicu. to se pak tie inovnika, on se bio sav upio u Rogoina, gledao ga bez daha, lovio i vagao svaku njegovu rije, ba kao da trai medu njima biser. Dakako da se razljutio, a moda je imo i pravo odgovori Rogoin - ali najvie mi je brat zasolio. Materi svaka ast, stara ena, ita etji-Mineje, sjedi povazdan s babama, pa kako odlui moj brat Senjka, tako mora biti. Ali to mi nije nita javio na vrijeme? Znamo se! Istinabog, nisam tada bio pri sebi. A vele i da su mi brzojavili. Ali je brzojavka stigla u

tetkine ruke. A ona je ve tridesetu godinu udovica i neprestano, od jutra do mraka, sjedi s jurodivima. Da je kaluerica nije, al je jo gora od njih. Brzojavke se prepala, nije ju ni otvorila nego poslala u policiju, pa brzojavka jo i sad tamo lei. Jedino me Konjov spasio, Vasilij Vasilji, sve mi dojavio. Brat mi po noi odrezo zlatne rese s brokatnog pokrova na oevu lijesu, veli: Kojih li para samo stoje! Pa ve bih ga zbog toga mogo otpravit u Sibir, ako budem htio, jer to je svetogre. Ej ti, strailo! - obrati se inovniku. - ta kae zakon - je li to svetogre ili nije? Svetogre! Svetogre! povladi mu odmah inovnik. Zbog toga se ide u Sibir? - U Sibir! U Sibir! Odmah u Sibir! - Oni sve misle da sam ja jo bolestan - nastavi Rogoin obraajui se knezu - a ja lijepo, nikom ni rijei, kradom, sve onako bolestan, sjeo na vlak i evo me; otvaraj vrata, braco Semjone Semjoniu! Ocrnjivo me on pred pokojnim ocem, znam ja. A da sam onda zbilja zbog Nastasje Filipovne naljutio au, to je istina. Tome sam sam kriv. Grijeh me sablaznio. - Zbog Nastasje Filipovne? - izusti inovnik ponizno i nekako zamiljeno. - Ama, ne zna ti nju! - obrecne se Rogoin nestrpljivo na nj. - Bogme, znam! - odvrati inovnik slavodobitno. - Eto ga na! Ko da ima malo Nastasji Filipovnih! I kako si samo bezobrazan, evo, kaem ti otvoreno! Ma znao sam ja da e se zaas prilijepiti za mene takav jedan tip - nastavi govoriti knezu. - A, bome, moda i znam, molit u lijepo! - navaljivae dalje inovnik. - Zna Lebedev! Vaa svjetlost me izvolijeva koriti, a ta e biti ako dokaem da govorim istinu? Pa to je ona ista Nastasja Filipovna zbog koje vam je otac htio suditi hudikovim

tapom, a Nastasja Filipovna se inae zove Barakova, moe se ak rei da je ugledna dama, pa i nekakva kneginjica, i odrava veze s nekim Tockim, Afanasijem Ivanoviem, samo s njim, vlastelinom i krupnim kapitalistom, dioniarom mnogih kompanija i drutava, pa su stoga veliki prijatelji s generalom Jepaninom... - Ma, gle ti njega! napokon se uistinu zaudi Rogoin. Uh, do vraga, pa zbilja zna! - Sve zna! Lebedev sve zna! Ja sam, vaa svjetlosti, i s Aleksakom Lihaovom dva mjeseca tjerao kera, isto tako kad mu je otac umro, i sve, naime sve staze i bogaze znam, i dolo je dotle da nije mogao ni koraka dalje bez Lebedeva. Sad lei u zatvoru zbog dugova, ali je onda imao priliku da upozna i Armansu, i Koraliju, i kneginju Packu, i Nastasju Filipovnu, a imao je priliku da i kojeta naui. - Nastasju Filipovnu? Pa zar je ona s Lihaovom... - pogleda ga Rogoin pakosno, ak mu i usne problijedjee i zadrhtae. - N-nita! N-n-nita! Nita pod bogom nije bilo meu njima! -pouri se da doda inovnik. - N-nikakvim parama, naime, nije Lihaov mogao doi do nje! Ne, nije ona isto to i Armansa. Ona ima samo Tockoga. A uveer sjedi u svojoj loi u Velikom ili u Francuskom kazalitu. Oficiri tamo svata meu sobom govore, ali njoj ne mogu nita priiti. Samo vele: Eno, ono je Nastasja Filipovna glavom, i to je sve, a dalje - ni da pisnu. Jer i nema ta. - Upravo je tako i nikako drugaije potvrdi Rogoin sumorno i natmureno. - Isto mi je to onda reko i Zaljoev. Onda sam vam, znate, knee, upravo pretravo preko Nevskog prospekta u oevu kaputu koji nosim ve treu godinu, kad ona izlazi iz trgovine i sjeda u koiju. Mene ko da je grom oinuo. Sretnem vam ja onda Zaljoeva, a taj vam nije ko ja, nego obuen ko kakav brijaki kalfa, i monokl mu na oku, a mi smo kod mog oca mazali izme kolomazom i jeli posni i. I veli mi on: To nije tvoj par, to je, veli, kneginjica, a zove se Nastasja Filipovna, prezime joj je Barakova, i ivi s Tockim, a Tocki

opet ne zna kako da je se otrese, jer je, naime, dobrano zagazio u zrele godine, u pedeset i petu, i rad bi se oeniti prvom Ijepoticom u Petrogradu. Tad mi je odmah i reko da mogu jo iste veeri vidjeti Nastasju Filipovnu u Velikom kazalitu, na baletu, da e sjedit u svojoj loi, u prizemIju. Kod nas, kod mog oca, samo da proba otii na balet, zna ta te eka - ubio bi te! Ipak sam kradom trknuo onamo na sat vremena i opet vidio Nastasju Filipovnu. Cijele noi nisam mogo oka sklopiti. Sutradan mi pokojnik dade dva vrednosna papira na pet posto, po pet tisua svaki, i veli mi: Idi ih prodaj, pa sedam i pol tisua odnesi Andrejevima u kancelariju, plati raun, i nikud vie da nisi svrao nego ostatak od deset tisua donesi meni; ekat u te. A ja lijepo prodo papire i uzeo pare, ali k Andrejevima u kancelariju nisam ni svrao, nego se uputio pravo u Engleski magazin i izabro par naunica, u svakoj po jedan brilijant, ovako, bit e skoro ko orah velik, jo sam osto duan etiristo rubalja, reko sam im tko sam pa su mi dali na vjeru. Pa s naunicama odem do Zaljoeva: tako i tako, idemo, brate, do Nastasje Filipovne. Otputimo se. to mi je tad bilo pod nogama, to preda mnom, a to sa strane - nita pod bogom ne znam i ne sjeam se. Upadnemo k njoj pravo u veliki salon, a ona sama izila pred nas. Nisam joj ni reko tko sam, nego joj samo Zaljoev ree da je to od Parfjona, veli, Rogoina, za uspomenu vama na jueranji susret; izvolite primit. Ona otvori, pogleda i osmjehne se pa veli: Zahvalite vaem prijatelju gospodinu Rogoinu na njegovoj ljubeznoj panji, nakloni se i ode. Uh, to nisam onda na mjestu umro! Pa i poo sam bio k njoj samo zato to sam mislio: Svejedno mi je, iv se ne vraam kui! A najvie mi je bilo krivo to je ona ivotinja Zaljoev sve lijepo sebi pripisao. lonako sam niska rasta, i obuen ko kakav slugan, stojim, urim i buljim u nju, pa me stid, a on obuen po najnovijoj modi, napomaen i nakovran, rumen, oko vrata mu kockast rubac, pa se sve razmee, pa se sve klanja, tako da je valjda mislila da je on Rogoin! Pa mu velim kad smo izili: Pazi, da

se nisi tu usudio nita ni pomisliti, razumije? A on se smije: A kako e ti sad sredit raune sa Semjonom Parfjoniem? Ja sam, istinabog, htio odmah skoiti u vodu a da kui i ne svraam, ali si mislim: Ionako je svejedno, pa se vratim kui ko da sam proklet. - Uh! Uh! - bekeljio se inovnik, ak ga i drhtavica spopala. -A pokojnik nije samo za deset tisua, nego i za deset rubalja otpremao ljude na drugi svijet - mahne glavom knezu. Knez je radoznalo promatrao Rogoina; ovaj kao da je u tom asu bio jo nekako bljei. - Otpremo! - obrecne se Rogoin. - Ma ta ti zna! - Zatim nastavi obraajui se knezu: - Zaas je sve dozno, a kako i ne bi kad je Zaljoev sve izbrbljao svakom, koga bi god sreo. Odvede mene otac gore i zakljua, pa mi cijeli sat dri prodiku i veli ovako! Ovo te ja samo pripremam, a jo u naveer doi da ti poelim laku no. I ta misli? Otio stari do Nastasje Filipovne, do zemlje joj se klanja, moljaka i plae, pa mu ona napokon donese kutiju i hitne mu je: Evo ti, veli, stari bradonjo, te tvoje minue, iako mi sad deset puta vie vrijede kad znam emu se sve Parfjon izvrgnuo da ih se domogne. Pozdravi, veli, Parfjona Semjonia i zahvali mu u moje ime. E, a ja sam dotle, uz materin blagoslov, uzajmio od Serjoke Protuina dvadeset rubalja, pa se vlakom otputio u Pskov i stigo onamo u groznici; tamo mi babe uzele itati ivote svetaca ne bi li me izlijeile, a ja pijan sjedim, pa za posljednje pare zaredam po birtijama i cijelu no preleim mrtav pijan na ulici, izjutra padnem u vruicu, a obno su me i psi izgrizli. Jedva sam se povratio. - Jest, jest, molit u lijepo, ali sad e nam Nastasja Filipovna drukije zapjevati! zakikota se inovnik trljajui ruke. ta su sad naunice, gospodine moj! Sad emo je nagraditi takvim naunicama... - uje ti, ako samo rije pisne o Nastasji Filipovnoj, tako mi boga, izmlatit u te, ma koliko da si tjero kera s Lihaovom! -vikne Rogoin hvatajui ga vrsto za ruku.

- E, ako me izmlati, znai da ti je stalo do mene! Lemaj me! Ako me izmlati, samim tim u ti prirasti srcu... A, evo smo i stigli! I zaista je vlak ulazio u stanicu. Premda je Rogoin rekao da je krenuo bio potajno iz Pskova, ve ga je ekalo nekoliko Ijudi. Dovikivali su i mahali mu kapama. - Gle, i Zaljoev je tu! - promrmlja Rogoin gledajui ih i smjekajui se pobjedniki, pa i nekako pakosno. Iznenada se okrene knezu: - Knee, ne znam ni sam zato sam te zavolio. Moda zato to sam te sreo u ovakvu trenutku, ali, eto, i njega sam sreo (tu pokae na Lebedeva) pa ga nisam zavolio. Obii me, knee! Skinut emo ti te gamae, obui u te u najbolju bundu od kunovine; dat u ti saiti najljepi frak, bijeli prsluk ili kakav god hoe, depove u ti nabiti parama i... otii emo do Nastasje Filipovne! Hoe li doi ili nee? Posluajte ga, knee Lave Nikolajeviu! priklopi Lebedev vano i sveano. Ama, ne proputajte prilike! Ne proputajte prilike!... Knez Mikin ustane, uljudno prui Rogoinu ruku i Ijubezno mu ree: Vrlo u rado doi i od srca vam hvala to ste me zavoljeli. Moda u doi jo i danas, ako stignem. Jer, rei u vam otvoreno, i vi ste se meni neobino svidjeli, pogotovo onda kad ste priali o brilijantnim naunicama. Pa i prije toga ste mi se svidjeli, iako ste bili nekako smrknuti. Hvala vam i na obeanoj odjei i bundi, jer e mi zaista i odijelo i bunda uskoro zatrebati. A ovaj as nemam gotovo ni prebijene pare. Bit e para, doveer e ih biti, samo doi! Bit e, bit e priklopi inovnik bit e ih ve do sumraka. A jeste li, knee, popani na enske? Recite mi sad odmah!

Pa, n-n-nisam! Ja vam... Moda i ne znate, ali ja vam, zbog svoje priroene bolesti, uope i ne znam to je ensko. E, ako je tako - uzvikne Rogoin - onda si ti, knee, pravi jurodivi, a takve ko to si ti voli i Bog! Jest, takve voli Gospodin Bog - priklopi inovnik. A ti, piskaralo, hodi sa mnom ree Rogoin te svi izioe iz vagona. Lebedev je napokon doao na svoje. Ubrzo se buna druina otputila prema Voznesenskom prospektu. Knez je morao skrenuti prema Litejnoj. Bijae vlano i mokro; knez se raspita kod prolaznika i dozna da do mjesta kamo ide ima jo oko tri vrste, pa odlui da unajmi fijaker.

II
General Jepanin stanovao je u vlastitoj kui, malo po strani od Litejne, prema crkvi Spasitelja Preobraenja. Pored te (divne) kue, u kojoj je pet estina bilo iznajmljeno, general Jepanin imao je i golemu kuu u Sadovoj, koja mu je takoer donosila lijep prihod. Pored te dvije kue, imao je u blizini Petrograda vrlo unosno i veliko imanje; u petrogradskom je kotaru imao jo i neku tvornicu. Svi su znali da je neko general Jepanin sudjelovao u dravnim zakupima. Sad je sudjelovao i imao neobino vaan glas u solidnim dionikim drutvima. Bio je na glasu kao ovjek koji ima velik kapital, koji vodi velike poslove i ima dobre veze. Na nekim mjestima nisu mogli nita bez njega, izmeu ostaloga, i u njegovoj ustanovi. Meutim je isto tako bilo poznato da je Ivan Fjodorovi Jepanin neobrazovan ovjek i da je vojniki sin; ovo mu je potonje svakako moglo sluiti samo na ast, ali je general, premda je bio pametan ovjek, imao i nekih sitnih, sasvim razumljivih slabosti i nije trpio da mu se kojeta spominje. Ali nema sumnje da je bio pametan i spretan ovjek. Drao se, primjerice, pravila da se ne izlae gdje ne treba, pa su ga mnogi cijenili upravo zbog njegove prostodunosti,

upravo zbog toga to je svagda znao gdje mu je mjesto. A samo da su ti suci znali to se pokatkad zbiva u dui Ivana Fjodorovia koji tako dobro zna gdje mu je mjesto! Premda je doista imao mnogo prakse i iskustva u ivotnim poslovima, i neke zaista izvanredne sposobnosti, radije e pokazivao pred drugima kao ovjek koji provodi u djelo tue ideje nego kao ovjek koji misli svojom glavom, izigravao je ovjeka odana bez dodvoravanja i, tovie - ega li jo nee biti? - pravog Rusa i srdana ovjeka. Zbog ovog posljednjeg doivio je ak i nekoliko smijenih zgoda, ali general nije nikad klonuo duhom, ak ni u najsmjenijim prilikama; osim toga, sluila ga je i srea, ak i u kartama, a kartao se za neobino velike uloge i ne samo to navla nije tajio tu svoju sitnu tobonju slabost za karte, koja mu je vie puta donijela i lijepu dobit, nego ju je i isticao. Drutvo mu je bilo aroliko, ali svakako budovansko. Meutim, sve je jo bilo pred njim, bilo je vremena, uvijek je bilo za sve vremena i sve je moralo doi s vremenom i po redu. Pa i po godinama je general Jepanin bio jo, kako se ono kae, u naponu snage, bilo mu je naime pedeset est godina, ni jedne vie, a to su svakako najbolje godine, godine u kojima tek poinje onaj pravi ivot. Zdravlje, boja lica, snani premda crni zubi, temeljna, vrsta tjelesna graa, ujutro u slubi zabrinut izraz na licu, a naveer, za kartama ili kod njegove svjetlosti, veseo sve je ilo na ruku njegovim sadanjim i buduim uspjesima i posipalo ruama ivotnu stazu presvijetloga. Generalu je obitelj cvjetala. Tu, dodue, nisu bile same rue, ali je zato bilo mnogo ega na to su se ve poodavno poele ozbiljno i njeno usmjeravati najvee nade i ciljevi presvijetloga. Pa i to, koji je cilj u ivotu vaniji i svetiji od roditeljskih ciljeva? Za to da se vee ako ne za obitelj? Generalova se obitelj sastojala od supruge i triju odraslih keri. Oenio se bio general poodavno, dok je jo bio porunik, a uzeo je djevojku gotovo istih godina, koja nije bila ni lijepa ni naobraena i uz koju je dobio svega pedesetak dua ali je istina da su mu te due posluile kao temelj buduem bogatstvu. General se ipak nije nikad poslije tuio da se rano oenio, nikad nije tvrdio da ga je zanijela nepromiljena

mladost, a suprugu je toliko potovao i na mahove je se toliko bojao da ju je ak i volio. Generalica je bila iz kneevskog roda Mikinovih, roda koji, dodue, nije bio sjajan, ali je bio vrlo star te je zbog svoga porijekla mnogo drao do sebe. Netko je od tadanjih utjecajnih Ijudi, jedan od onih zatitnika koje, uostalom, zatitnitvo nita ne stoji, pristao da se pobrine za udaju mlade kneginjice. Otvorio je vrataca mladom asniku i gurnuo ga kroz njih; a ovoga nije ni trebalo gurati, samo mu je moda trebalo dati mig - i ve bi se sam snaao! Osim malobrojnih izuzetaka, suprunici su slono ivjeli u svom dugogodinjem braku. Jo vrlo mlada, generalica je, kao roena kneginjica i posljednja od svog roda, a moda i zbog svojih osobnih vrlina, umjela stei nekoliko vrlo monih zatitnica. Poslije, uz onoliko bogatstvo i poloaj svoga mua u slubi, nekako se ve i udomaila u tom otmjenom drutvu. U toku tih posljednjih godina bile su poodrasle i sazrele sve tri generalove keri Aleksandra, Adelaida i Aglaja. Sve su tri, dodue, bile samo Jepanine, ali su po majci bile kneevskog roda, imale povelik miraz, otac im je pucao, moda, i na vrlo visoko mjesto i, to je takoer prilino vano, sve su tri sestre bile neobino lijepe, ukljuujui tu i najstariju Aleksandru, koja je ve bila navrila dvadeset pet godina. Srednjoj je bilo dvadeset tri, a najmlaa Aglaja tek je bila napunila dvadeset. Ta je najmlada bila, tovie, prava ljepotica i poela je u otmjenu drutvu svraati na se veliku pozornost. Ali ni to jo nije sve sve su se tri sestre odlikovale naobraenou, pameu i nadarenou. Bilo je poznato da se neobino vole i da u svemu potpomau jedna drugu. Spominjalo se, tovie, da su se dvije starije sestre toboe nekako rtvovale u korist zajednikog kunog idola - najmlae sestre. U drutvu ne samo to se nisu voljele isticati nego su ak bile i preskromne. Nitko im nije mogao prigovoriti da su nadute i ohole, ali je bilo poznato da su ponosne i da znaju koliko vrijede. Najstarija je bila glazbenica, srednja je bila vrsna slikarica, ali o tome mnogo godina gotovo nitko nita nije ni znao, a otkrilo se to tek u posljednje vrijeme, pa i to sluajno. Ukratko, o njima se govorilo neobino lijepo. Ali, bilo je i pakosnika. Ljudi su se zgraali koliko su sestre knjiga proitale. S udajom se nisu

urile; bilo im je stalo do odreenog drutva, ali ne previe. To je jo vie udaralo u oi zato to su svi znali tenje, karakter, ciljeve i elje njihova oca. Bilo je ve oko jedanaest sati kad je knez pozvonio na generalovim vratima. General je stanovao na prvom katu, u stanu koji je bio razmjerno skroman, ali je opet odgovarao njegovu ugledu. Knezu je otvorio vrata livrirani sluga, i knez je morao poprilino dugo tumaiti to eli tom ovjeku, koji je od sama poetka odmjerio sumnjiavim pogledom njega i njegov zaveljaj. Napokon, poto je vie puta jasno i glasno rekao da je zaista knez Mikin i da zbog prijeko potrebnog posla treba svakako da porazgovara s generalom, nepovjerljivi ga sluga uvede u susjedno malo predsoblje, pred samom sobom za primanje, iza koje je bio kabinet, i tu ga preda drugom sluzi koji je prije podne slubovao u. tom predsoblju i najavljivao generalu posjetioce. Taj je drugi sluga bio u fraku, prevalio je bio etrdesetu godinu, lice mu je bilo zabrinuto, a bio je specijalan kabinetski posluitelj i najavljiva presvijetloga, zbog ega je dobro znao koliko vrijedi. - Priekajte u sobi za primanje, a zaveljaj ostavite ovdje prozbori on sjedajui polako i dostojanstveno u svoj naslonja i pogledajui strogo i zaueno kneza, koji je sjeo tik do njega na stolac, sa zaveljajem u rukama. - Ako doputate - ree knez - radije bih priekao ovdje s vama, jer to u tamo sam? - Vama nije mjesto u predsoblju jer ste posjetilac, drugim rijeima gost. elite li do samog generala? Lakaj se, oito, nije mogao pomiriti s milju da propusti takva posjetioca, pa se odvaio da ga jo jednom priupita. - Da, imam neki posao... - poe knez. - Ne pitam vas po kakvu poslu dolazite - moje je samo da vas najavim. Ali bez tajnika, kako rekoh, ne mogu vas najaviti.

inilo se da sumnjiavost toga sluge sve vie i vie raste; knez se isuvie razlikovao od svakodnevnih posjetilaca, pa premda je general prilino esto, gotovo svaki dan, morao u neko doba primati, osobito po poslu, gdjekad i vrlo arene goste, sobar je, usprkos naviknutosti i prilino potankim uputama, bio u velikoj nedoumici; bilo je prijeko potrebno da tajnik posreduje oko najave. - A vi ste zbilja... doputovali iz inozemstva? napokon ga zapita nekako i nehotice, te se zbuni; moda ga je htio zapitati: A vi ste zbilja knez Mikin? - Da, upravo dolazim s vlaka. ini mi se da ste me htjeli pitati jesam li zbilja knez Mikin, ali me niste zapitali iz pristojnosti. - Hm... promrsi zaueni lakaj. - Vjerujte mi da vam nisam lagao i da neete morati odgovarati zbog mene. A to to sam ovako obuen i to nosim ovaj zaveljaj, to nije nikakvo udo; trenutno mi prilike nisu sjajne. - Hm. Ne bojim se ja toga, znate. Ja sam duan da vas najavim, pa e doi tajnik da porazgovara s vama, osim ako ne... Eto, to je ba ono, to osim... Da niste doli da razgovarate s generalom zbog svoje neimatine, slobodan sam zapitati, ako smijem? - Ma nisam, moete biti bez brige to se toga tie. Doao sam drugim poslom. - Oprostite, ali to sam vas upitao gledajui vas ovako. Priekajte tajnika; general je sad zauzet s pukovnikom, a poslije e doi i tajnik... dionikog drutva. - Onda, ako moram jo dugo ekati, zamolio bih vas neto: ne bih li mogao ovdje gdjegod zapaliti? Imam sa sobom lulu i duhan.

- Za-pa-li-ti? - oine ga sobar prezirnim i zauenim pogledom, kao da ne vjeruje svojim uima. - Zapaliti? Ne, ovdje ne smijete puiti, sramota je ak i pomisliti na to. Ha... zbilja udno! - Ah, pa nisam mislio u ovoj sobi, znam valjda, nego bih nekamo iziao kad biste mi samo pokazali kamo. Navikao sam se da puim, a evo ve tri sata nisam puio. Uostalom, kako god kaete. Znate onu poslovicu: U ijoj zemlji ivi, njezine zakone... - Pa, dobro, kako da vas uope najavim? - gotovo i nehotice proguna sobar. - Pravo, vama ovdje i nije mjesto, nego u sobi za primanje zato to ste ovdje u svojstvu posjetioca, drugim rijeima, gosta, pa e mene pozvati na red... A to, kanite li se ovdje kod nas nastaniti, to li? - nadoda, pa opet pogleda ispod oka kneev zaveljaj koji mu, oito, nije davao mira. - Ne, ne kanim. Pa i da mi ponude, ne bih ostao. Doao sam jednostavno da se upoznam, i nita vie. - Kako? Da se upoznate? - zapita sobar zaudeno i jo trostruko nepovjerljivije. - A to ste onda prvo rekli da ste doli po poslu? - Pa, gotovo da i nisam po poslu! Naime, ako ba hoete, i jesam po jednom poslu, samo da molim za savjet, ali mi je najvanije da se predstavim jer sam knez Mikin, a generalica Jepanina takoer je bila posljednja kneginjica Mikina, pa osim mene i nje nema vie drugih Mikina. - Vi ste onda jo i njihov roak? - trgne se ve gotovo sasvim prestraeni lakaj. Pa nisam zapravo ni roak. Dodue, ako emo natezati, dakako da jesmo rodaci, ali toliko daleki da se zapravo ne moe ni smatrati za roake. Jednom sam se javio generalici iz inozemstva pismom, ali mi nije odgovorila. Ipak sam smatrao za potrebno da nakon povratka uspostavim vezu. Objanjavam vam sad sve ovo da ne biste vie nita sumnjali, jer vidim da

ste jo uznemireni najavite samo kneza Mikina, pa e se ve iz same najave vidjeti razlog mom dolasku. Ako me prime dobro, ako me ne prime opet e, moda, biti i te kako dobro. Samo mislim da e me sigurno primiti, jer e generalica ipak, naravno, poeljeti da vidi najstarijeg i jedinog predstavnika svoga roda, a ona, kako sam pouzdano uo, mnogo dri do svoje krvi. Kneeve su rijei bile naoko sasvim obine, ali to su bile obinije, to su u ovoj prilici bile besmislenije, te je iskusni sobar morao osjetiti da neto to bi inae dolikovalo eljadetu u razgovoru s eljadetom nikako ne dolikuje gostu u razgovoru s eljadetom. A kako je eljad kudikamo pametnija nego to njihovi gospodari obino misle, sobaru je odmah sinulo da je tu posrijedi jedno od ovoga dvoga: ili je knez neka protuha pa je valjda doao da prosi, ili je naprosto bena i nema ponosa, jer pametan i ponosit knez ne bi sjedio u predsoblju i s lakajem razgovarao o svojim poslovima; samo, da ne bi i u jednom i u drugom sluaju morao odgovarati za njega! - Ipak izvolite prijei u sobu za primanje - pripomene to je mogao odlunije. - Pa eto, vidite, da sam tamo sjedio, ne bih vam sve ovo objasnio nasmija se knez razdragano a svejedno biste jo bili zabrinuti gledajui ovaj moj ogrta i zaveljaj. A sad moda vie i ne bi trebalo da ekate tajnika, nego biste me mogli i sami najaviti. Takva posjetioca kao to ste vi ne smijem najaviti bez tajnika, a osim toga mi je i sam presvijetli maloprije izrijekom zabranio da ga nipoto ne smetam dok je kod njega pukovnik, samo Gavrila Ardalioni ulazi bez najave. To je onaj inovnik? Gavrila Ardalioni? Nije on inovnik. On je privatni namjetenik kompanije. A zaveljaj moete eno onamo metnuti.

Ve sam to i sam mislio, ako doputate. A znate ta, kako bi bilo da skinem i ogrta? Pa, naravno, neete valjda unutra s ogrtaem. Knez ustane, bre-bolje skine ogrta i ostane u sasvim pristojnu i dobro skrojenu, ali ve podosta iznoenu kaputu. Na prsluku mu ie visio elian lani, a o njemu enevski srebrni sat. Premda je knez bio neka bena kao to je lakaj bio ve zakljuio ipak se generalovu sobaru napokon uinilo da bi bilo neprilino da i dalje nastavi razgovor s posjetiocem, usprkos injenici to mu se knez nekako sviao, na svoj nain, dakako. Ali je s druge strane izazivao u njemu duboko i snano nezadovoljstvo. A kad prima generalica? priupita ga knez sjedajui opet na prijanje mjesto. To nije moja briga, molit u lijepo. Prima kako kad, i kako koga. Modisticu putaju i u jedanaest. Gavrilu Ardalionia takoder putaju ranije od drugih, ponekad ak i za vrijeme doruka. Ovdje je kod vas u sobama zimi toplije nego u inozemstvu pripomene knez ali je zato tamo na ulicama toplije nego kod nas, a zimi po kuama jedva da Rus moe nekako preivjeti. Ne loe? Ne loe, a i kue su im nekako drugaije ureene, naime, pei i prozori. Hm! A jeste li dugo izvoljeli biti na putu? Pa etiri godine. Dodue, gotovo sam neprekidno amio u istom mjestu, na selu. Odviknuli ste se od naeg ivota?

I to je istina. Vjerujete li da se udim sam.sebi kako nisam zaboravio ruski. Evo, sad s vama priam a sve mislim: Pa sasvim dobro govorim. Moda zato i ovoliko govorim. Zbilja, od juer sve bih nekako da govorim ruski. Hm! Aha! Jeste li prije ivjeli u Petrogradu? (Koliko se god lakaj opirao tome, nikako nije mogao da se okani ovako uljudna i lijepa razgovora.) U Petrogradu? Ma nisam gotovo uope, samo sam navraao. Ni prije nisam ovdje bogzna ta poznavao, a sad ujem da se toliko toga promijenilo da i onaj tko ga je poznavao mora sve iznova upoznavati. Ovdje se sad mnogo govori o sudovima. - Hm!... Sudovi. Sudovi su, dakako, sudovi. A to, jesu li njihovi sudovi pravedniji od naih? - Ne znam. O naim sam sudovima uo mnogo lijepih rijei. Eto kod nas ipak nema smrtne kazne. - A tamo kanjavaju smru? - Da, vidio sam u Francuskoj jedno smaknue, u Lyonu. Poveo me bio Schneider da ga vidim. - Vjeaju? - Ne vjeaju, u Francuskoj samo odrubljuju glave. - Pa ta, deru se? - Jo kako! Ali samo asak. ovjeka poloe, pa na njega padne irok, irok no, ima takva jedna maina, giljotina se zove, padne teko, svom snagom... Glava odleti dok nisi ni okom trepnuo. A pripreme su ono najgore. Mislim, kad izriu osudu, spremaju ga, veu, vode gore na stratite, to je ono jezivo! Svijet se sjati, ak i ene, iako ba ne vole da ene to gledaju. - To i nije za njih.

- Naravno! Naravno! Kakve su ono muke!... Zloinac je bio pametan, hrabar, jak, postariji ovjek, Legros se prezivao. Ali, eto, kad vam kaem, vjerovali ili ne, kad se penjao na stratite, plakao je i bio blijed kao krpa. Pa zar je to u redu? Zar to nije strahota? Tko jo plae od straha? Nisam ni mislio da bi od straha mogao zaplakati netko tko nije dijete, ovjek koji nikad nije plakao, ovjek od svojih etrdeset pet godina. A to se u tom asu zbiva u dui, kako li se samo dua gri? To je nasilje nad duom, nita drugo! Reeno je: Ne ubij! pa ako je on ubio, zar treba onda i njega ubiti? Ne, to nije u redu. Eto, vidio sam to prije mjesec dana, a jo i sad kao da mi je pred oima. Pet-est puta mi je dolo na san. Knez se u govoru ak i zanio, a laka mu rumen izbila na blijedom licu, premda je i dalje govorio tiho. Sobar ga je suosjeajno i pozorno sluao i kao da se nije mogao okaniti razgovora; moda je i on bio matovit i sklon razmiljanju. - Ipak je dobro to se mnogo ne mui - pripomene - kad mu glava odleti. - Znate ta? - plahovito e knez. - Eto, vi ste to zapazili, i svi to navlas isto tako zapaaju kao i vi, i maina je radi toga i izmiljena, ta giljotina. Ali meni je tada pala na pamet jedna misao: a ta ako je to jo gore? Vama se to ini smijeno, vama se to ini glupo, ali, uz malo mate, moe ovjeku i takva misao doi na um. Zamislite, na primjer, ovjeka koga su udarili na muke; tu su patnje i rane, tjelesne muke, a sve to odvlai panju od duevnih patnji, tako da te samo rane mue, sve dok ne izdahne. A moda ona glavna, najljua bol i nije u ranama, nego u tome to, eto, pouzdano zna da e ti, recimo, za jedan sat, pa onda za deset minuta, pa za pola minute, pa sad, ovaj as - dua izletjeti iz tijela, i da vie nee biti ovjek, i da je to neopozivo; najgore je to je neopozivo. Eto, recimo, kad poloi glavu pod sam no i uje kako ti huji nad glavom, eto, ta etvrt sekunde najstranija je od svega. I znate da to nije moja izmiljotina, nego da su to isto ve mnogi rekli? Ja toliko u to vjerujem da u vam otvoreno rei to mislim. Ubiti nekog zbog ubojstva kudikamo

je gore nego sam zloin. Ubojstvo na temelju osude kudikamo je groznije nego razbojniko ubojstvo. Onaj koga razbojnici ubiju, koga zakolju po noi, u umi, ili tako nekako, svakako se jo nada da e se spasiti, sve do posljednjeg daha. Bilo je takvih sluajeva da su mu ve grlo prerezali, a on se jo nada, ili bjei, ili moli za milost. A ovamo mu tu posljednju nadu, s kojom je deset puta lake umrijeti, oduzimaju neopozivo; tu je osuda i ba u tome to joj nikako ne moe izmaknuti i jest sva ta uasna muka, i nema na svijetu Ijue muke od nje. Dovedite i postavite vojnika u bici pred sam top i pucajte u njega, on e se jo neemu nadati, ali proitajte tom istom vojniku neopozivu osudu, i on e pomjeriti pameu ili e proplakati. Tko je rekao da Ijudska narav moe to podnijeti a da ne poludi? emu takva poruga, runa, nepotrebna, uzaludna? Moda postoji i takav ovjek kome su proitali osudu, ostavili ga da se mui, a onda mu rekli: Odlazi, pomilovan si. Eto, takav bi nam ovjek moda mogao rei istinu. Upravo o tim mukama i o toj strahoti govorio je Krist. Ne, ne smije se tako postupati s ovjekom. Premda sobar ne bi umio sve to tako kazati kako je kazao knez, ipak je razumio, ako ne sve, naravno, a ono glavno, a to se vidjelo ak i po njegovu ganutom licu. Ako vam je ba toliko stalo do puenja prozbori moda biste i mogli zapaliti, samo morate to bre jer e vas odjednom pozvati, a vas nema. Eno tamo, ispod onih malih stepenica, vidite vrata. Kad uete na njih, zdesna vam je komorica tamo moete zapaliti, samo otvorite prozori jer ipak nije red... Ali knez nije dospio otii da popui. U predsoblje je iznenada uao mlad ovjek sa spisima u rukama. Sobar mu uze svlaiti bundu. Mladi pogleda poprijeko kneza. - Eto, Gavrila Ardalioniu - poe sobar povjerljivo i tako rei familijarno - kau da su knez Mikin i milostivin roak, doputovali vlakom iz inozemstva, i zaveljaj im u ruci, samo...

Dalje nije knez uo jer je sobar poeo neto aptati. Gavrila Ardalionovi sluao ga je pozorno i pogledavao kneza vrlo radoznalo, a na kraju je prestao sluati i nestrpljivo priao knezu. - Vi ste knez Mikin? - upita ga neobino ljubazno i pristojno. Bio je to vrlo lijep mlad ovjek, takoer od svojih dvadeset osam godina, stasit i plavokos, srednjeg rasta, s napoleonskom bradicom, pametna i vrlo lijepa lica. Samo mu je smijeak, uza svu Ijubeznost, bio nekako odve neprirodan; zubi bi mu se tada nekako odve isticali, kao niska bisera; pogled mu je, uza svu razdraganost i oitu prostodunost, bio nekako odve uporan i ispitljiv. Bit e, kad je sam, da uope tako ne gleda, a moda se nikad i ne smije pomisli knez. Knez mu na brzinu objasni sve kako je najbolje znao i umio, gotovo isto onako kako je prije toga objasnio sobaru, a jo prije toga Rogoinu. Gavrila Ardalionovi kao da se dotle neeg prisjeao. Napokon ga priupita: - Niste li vi izvoljeli prije otprilike godinu dana, ili jo manje, uputiti jedno pismo, ini mi se iz vicarske, Jelizaveti Prokofjevnoj? - Jesam. - Onda ovdje znaju za vas i sigurno vas se sjeaju. Htjeli biste do presvijetloga? Odmah u vas najaviti... Za koji as e biti slobodan. Samo biste mogli... izvolite u sobu za primanje... Zato je gospodin ovdje? zapita strogo komornika. - Kaem vam, gospodin nije htio ui... Uto se iznenada otvorie vrata kabineta i izie neki oficir, s torbom u ruci, govorei neto glasno i klanjajui se na rastanku.

- Jesi li tu, Ganja? - vikne netko iz kabineta. - De, izvoli ovamo! Gavrila Ardalionovi klimne knezu glavom i bre-bolje ode u kabinet. Nakon dvije-tri minute ponovo se otvorie vrata i dopre zvuan i prijazan glas Gavrile Ardalionovia. Izvolite, knee!

III
General Ivan Fjodorovi Jepanin stajao je nasred svoga kabineta i neobino radoznalo gledao kneza kako ulazi, ak mu je i poao dva koraka u susret. Tako - ree general - to izvolite? Nemam nikakva hitna posla; doao sam jednostavno zato da se upoznam s vama. Ne bih vas htio smetati, a ne znam ni u koje dane primate ni kakav vam je raspored... Ali upravo dolazim s vlaka... doputovao sam iz vicarske... General se ovla nasmijei, ali porazmisli i zastane; zatim jo malo porazmisli, zakilji, odmjeri jo jednom svoga gosta od glave do pete, pa mu bre mahne rukom prema stolici, a sam sjedne poneto ukoso i nestrpljivo se okrene knezu. Ganja je stajao u kutu kabineta, pokraj pisaeg stola, i slagao spise. - Za poznanstva openito nemam mnogo vremena ree general - ali kako, naravno, va posjet ima izvjestan cilj... Nekako sam predosjeao upade mu u rije knez da ete svakako mom posjetu pripisati nekakav posebni cilj. Ali, tako mi boga, osim asti da se upoznam s vama nemam nikakvog drugog osobitog cilja. I meni je, naravno, izvanredna ast, ali nije sve puka zabava, ponekad, znate, ima ovjek i poslova... Osim toga,

nikako jo ne mogu da razaberem meu nama neto zajedniko... razlog, da tako kaem... Nikakva razloga nema, jasno, a i zajednikog je, naravno, vrlo malo. Jer to to sam ja knez Mikin i to vaa supruga iz naeg roda, to nije, dakako, nikakav razlog. To mi je sasvim jasno. Pa ipak, povod je mom posjetu upravo u tome i ni u emu drugom. etiri godine, pa i vie, nisam bio u Rusiji; a i kakav sam otiao - gotovo da nisam bio pri zdravoj pameti! Ni onda nisam ovdje nikog poznavao, a sad poznaj'em jo manje. Potrebni su mi dobri ljudi; a imam i jedan posao i ne znam kamo da se okrenem. Jo sam u Berlinu pomislio: To mi je tako rei rodbina, pa u poeti od njih; moda emo dobro doi jedni drugima, oni meni a ja njima - ako su dobri ljudi. A uo sam da ste dobri ljudi. - Zahvaljujem vam - u udu e general. - Dopustite da vas upitam gdje ste odsjeli? - Nisam jo nigdje. - Dakle, pravo s vlaka k meni? I to... s prtljagom? - Pa, od prtljage imam samo jedan mali zaveljaj s rubljem i nita vie; obino ga nosim u ruci. A sobu mogu i naveer uzeti u hotelu. - Dakle, ipak kanite uzeti sobu u hotelu? - Pa da, naravno. - Sudei po vaim rijeima, pomislio sam ve da ste doli pravo k meni da ostanete. - Moglo se i tako dogoditi, ali jedino da ste me pozvali. A moram vam priznati da ne bih ostao kod vas i da ste me pozvali, ni zbog ega napose nego onako... zbog karaktera. - E pa, onda e biti dobro to vas nisam pozvao i to vas ne pozivam. Dopustite jo, knee, da odmah sve izvedemo

naistac kako smo se, evo, upravo sporazumjeli da o nekakvu srodstvu meu nama ne moe biti ni govora, premda bi mi, dakako, takvo srodstvo i te kako laskalo, onda, dakle... - Dakle, da ustanem i odem? - ustane knez i ak se nekako razdragano nasmije, premda je bilo sasvim oito da je u grdnoj neprilici. - Pa, bogami, generale, iako ne znam praktiki ama ba nita ni o ovdanjim obiajima ni uope o tome kako Ijudi ovdje ive, ipak sam sve nekako mislio da e se meu nama svakako dogoditi ba ovo to se sad dogodilo. ta ete, moda tako i treba da bude... Pa ni onda mi niste odgovorili na pismo... E pa, zbogom, i oprostite to sam vam smetao. Kneev je pogled u tom asu bio toliko prijazan, a u njegovu smijeku nije bilo ni trunka bilo kakva pritajena neprijateljskog osjeaja, da je general naglo zastao i odjednom nekako drugaije pogledao svoga gosta; sva se ta promjena zbila u tren oka. - Pa znate, knee ree gotovo sasvim drugaijim glasom ja vas ipak ne poznajem, a moda e i Jelizaveta Prokofjevna zaeljeti da vidi svog prezimenjaka... Priekajte malo ako hoete, ako imate vremena. - Ah, imam vremena; gospodar sam cijelog svog vremena (i knez odmah odloi svoj mekani eir sa irokim obodom na stol). Moram priznati da sam raunao na to da e se moda Jelizaveta Prokofjevna sjetiti da sam joj pisao. Maloprije je va sluga, dok sam ekao da me primite, posumnjao da sam doao da vas zamolim za novanu pomo; primijetio sam to, a valjda ste im i izdali stroge instrukcije to se toga tie; ali zbilja nisam doao radi toga, nego zbilja samo zato da se upoznam s Ijudima. Jedino mi se nekako ini da sam vas omeo u poslu, pa me to mui. - Znate ta, knee - ree general smijeei se razdragano ako ste zaista takvi kakvi se inite da jeste, bit e mi moda i ugodno da vas upoznam; samo, vidite, imam mnogo posla, i evo, sad u opet sjesti da kojeta pregledam i potpiem, a onda u otii do njegove svjetlosti, pa onda u slubu, i tako

nekako ispada da se radujem ljudima... dobrim, naravno... ali... da... A koliko vam je godina, knee? - Dvadeset est. - Oho! Mislio sam da ste mnogo mlai. - Da, kau da sam mladolik. Nego, brzo u ja shvatiti i nauiti da vam ne smetam, jer i inae ne volim nikom smetati... I, napokon, ini mi se da smo toliko razliiti... po mnogo emu, da moda i ne moemo imati mnogo zajednikih toaka, ali, znate, u ovu posljednju ideju ba i ne vjerujem jer se vrlo esto samo tako ini da nema zajednikih toaka, a ima ih i te koliko... to vam dolazi od lijenosti ljudske to se Ijudi meu sobom tako odoka razvrstavaju pa ne mogu nita nai... A, uostalom, moda sam vam ve pomalo i dosadio? Nekako ste... - Samo dvije-tri rijei, molit u lijepo: imate li bar kakav-takav imutak? Ili ste, moda, nakanili da se bavite ime? Oprostite to ovako... - Za boga miloga, vae pitanje neobino cijenim i potpuno razumijem. Nikakva imutka zasad nemam i niim se ne bavim, bar zasad, iako bi trebalo. A novaca sam sve dosad imao samo tuih, dao mi ih je na put Schneider, moj profesor, kod koga sam se lijeio i uio u vicarskoj, dao mi je taman toliko da mi dotee dovde, tako da mi je sad, na primjer, ostalo svega jo nekoliko kopjejaka. Imam dodue neki posao i potreban mi je savjet, ali... - Recite mi od ega kanite sad ivjeti, to ste namjeravali? upade mu general u rije. - Mislio sam potraiti kakav posao. - O, pa vi ste filozof! Uostalom... imate li kakva dara, sposobnosti, bilo kakvih, naime od onih kojima se zaraduje kruh svagdanji? Oprostite jo jednom...

- Ma nemojte se ispriavati. Ne, molit u lijepo, mislim da nemam nikakva dara ni osobitih sposobnosti; naprotiv, bolestan sam ovjek i nisam nita uio kako treba. to se pak tie kruha, ini mi se... General mu opet upade u rije i opet ga poe ispitivati. Knez mu ponovo ispripovjedi sve ono to je ve bio ispripovijedao. Pokazalo se da je general uo za pokojnog Pavlieva i, tovie, da ga je osobno poznavao. Zato se Pavliev brinuo za njegov odgoj, ni sam knez nije umio objasniti - uostalom, moda se brinuo naprosto zbog starog prijateljstva koje ga je vezalo s njegovim pokojnim ocem. Kad su mu umrli roditelji, knez je bio jo nejako dijete i cijeli je ivot proveo i odrastao po selima jer mu je i za zdravlje bio potreban seoski zrak. Pavliev ga je bio povjerio nekim starim vlastelinkama, svojim roakinjama; radi njega su najprije drali guvernantu, a onda odgojitelja; kazao je, uostalom, da se, dodue, svega sjea, ali da malo ta moe objasniti kako valja, jer mu tota nije onda bilo jasno. esti napadi njegove bolesti nainie od njega tako rei pravog idiota (knez je upravo tako rekao: idiota). Ispriao je, napokon, kako se Pavliev upoznao jednom u Berlinu s profesorom Schneiderom, vicarcem, koji se bavi upravo takvim bolestima, ima svoj sanatorij u vicarskoj, u kantonu Valais, lijei po svojoj metodi hladnom vodom i tjelovjebom, lijei i od slaboumnosti i od ludila, a uz to pouava i brine se, uope, za duevni razvoj; kako ga je Pavliev uputio k njemu u vicarsku prije otprilike pet godina, pa kako je Pavliev umro prije dvije godine, iznenada, a da nije ostavio nikakvu oporuku; kako ga je Schneider drao kod sebe i lijeio jo dvije godine; kako ga nije izlijeio, ali mu je vrlo mnogo pomogao; i kako ga je, napokon, na njegovu elju i zbog neega to se zbilo, otpravio natrag u Rusiju. General se udom udio. I u Rusiji nemate nikoga, ama ba nikoga? priupita ga. Sad nemam nikog, ali se nadam... a dobio sam i jedno pismo...

Pa ipak presijee ga general u rijei a da nije ni uo to o pismu neto ste uili, i ta vaa bolest nee vam smetati da obavljate kakav, recimo, laki posao u nekoj slubi? O, sigurno mi nee smetati. A to se tie posla, vrlo bih rado togod radio jer bih i sam volio vidjeti za to sam sposoban. A uio sam neprekidno sve ove etiri godine, iako nisam ba kako treba, nego onako, po nekakvu njegovom posebnom sistemu. Uz to sam proitao i vrlo mnogo ruskih knjiga. Ruskih knjiga? Pismeni ste, dakle, i znate pisati bez greke? O, jo kako! Izvrsno; a kakav vam je rukopis? Pa rukopis mi je divan! Eto, za to moda imam i dara; piem kao pravi kaligraf. Dajte mi da vam sad odmah napiem togod za probu - oduevljeno e knez. Izvolite samo. To je ak i potrebno... I drago mi je to ste tako spremni, knee, zbilja ste zlatni. A vi opet imate krasan pribor za pisanje, i koliko imate samo olovaka, koliko pera, kakav vrst, krasan papir ... I kako vam je krasan kabinet! Evo, ovaj mi je ovdje pejza poznat, to je iz vicarske. Uvjeren sam da je slikar slikao ovo u prirodi, i uvjeren sam da sam to mjesto vidio to je u kantonu Uri... Moe biti vrlo lako, iako je ovdje kupljeno. Ganja, dajte knezu papira; evo vam pera i papira, evo izvolite za ovaj stoli. ta je to? obrati se general Ganji, koji je dotle izvadio iz svoje torbe i pruio mu fotografiju velika formata. Oho! Nastasja Filipovna! Je li ti to sama poslala, od svoje volje? zapitkivae general ivo i vrlo radoznalo Ganju. Maloprije mi je dala, kad sam bio kod nje da joj estitam. Odavno sam je ve bio zamolio. Ne znam nije li me time htjela upozoriti na to da sam joj doao praznih ruku, bez dara, na takav dan dometne Ganja smjekajui se nekako odbojno.

Ama, nee biti upade mu general odluno u rije. Kako uope moe tako neto pomisliti! Ne bi ona tako izdaleka... niti uope misli na svoj interes. A, osim toga, ime bi je ti mogao darivati - pa tu su potrebne tisue! Da joj da svoju sliku? A je li, zbilja, nije jo traila od tebe tvoju sliku? Ne, nije jo traila; a moda nee nikad ni traiti. Vi, Ivane Fjodoroviu, neete, naravno, zaboraviti to je veeras? Jer, vi ste jedan od onih koji su specijalno pozvani. Neu, neu zaboraviti, naravno da u doi. Kako bih zaboravio, roendan, pa jo dvadeset peti! Hm... A zna ta, Ganja, hajde de, otkrit u ti neto, budi spreman! Afanasiju Ivanoviu i meni je obeala da e veeras rei posljednju rije: da ili ne! Pazi, dakle, da zna! Ganja se najednom toliko zbuni da ak malko i problijedje. Je li to zbilja rekla? priupita, a glas kao da mu zadrhta. Prekjuer nam je dala rije. Toliko smo obojica navaljivala da smo je natjerali. Samo nas je zamolila da tebi jo nita ne kaemo. General je uporno promatrao Ganju; Ganjina mu zbunjenost, oito, nije bila po volji. Nemojte zaboraviti, Ivane Fjodoroviu ree Ganja uzrujano i neodluno da mi je dala punu slobodu da se odluim sve dok sama ne bude naistu, pa i onda e jo moja rije biti posljednja. - Pa zar ti... zar ti... - prepade se odjednom general. - Nita ja. - Zaboga, to si to naumio da nam uini? - Nita ja ne odbijam. Moda se nisam sasvim dobro izrazio ...

- Jo i da odbija! - kivno e general, ne trudei se ni da prikrije kivnost. Tu, brate, nije vie rije o tome da ti neto ne odbija, nego samo o tome da spremno, zadovoljno i radosno prihvati njenu rije... A to kau kod kue? - Ma ta kod kue? Kod kue je onako kako ja kaem, samo to otac po obiaju luduje, zbilja se ve sasvim obezobrazio; vie i ne govorim s njim, ali ga svejedno drim u stezi, a da nije majke, zbilja bih ga istjerao iz kue. Majka, naravno, neprestano plae, sestra se jedi, ali napokon sam im otvoreno rekao da sam sam gospodar svoje sudbine, i da u kui elim da me... sluaju. Sestri sam bar sve to skresao u lice, pred majkom. - Ali ja, brate, nikako ne mogu neto da shvatim pripomene, general zamiljeno, poto je malko uzvio ramenima i ovla rairio ruke. I Nina Aleksandrovna, kad je ono nedavno dola, sjea li se, sve neto kuka i uzdie. to vam je? pitam je. To je za njih toboe nekakva sramota. A kakva tu moe biti sramota, molim te lijepo? Tko moe Nastasji Filipovnoj bilo to zamjeriti ili rei togod na njen raun? Zar moda to to je bila s Tockim? Ali, pa to je ve obina besmislica, pogotovo kad se uzmu u obzir izvjesne okolnosti! Valjda je, veli, neete primiti u drutvo svojih keri? Eto ti ga na! I to kae Nina Aleksandrovna! Naime, kako ne shvaa, kako ne shvaa... Svoj poloaj? priskoi Ganja u pomo generalu koji se muio da nae pravu rije. Shvaa ona svoj poloaj; nemojte se ljutiti na nju. Uostalom, jo sam im onda natrljao nos, da ga ne zabadaju u tue poslove. Pa ipak, sve se to kod nas u kui podnosi samo zato to jo nije pala posljednja rije, ali bez bure nee proi. Ako veeras padne posljednja rije, onda e valjda sve izbiti na vidjelo. Knez je sjedio u kutu zabavljen svojom kaligrafskom probom i uo cijeli taj razgovor. Poto je zavrio posao, prie stolu i prui papir.

To je, dakle, Nastasja Filipovna? prozbori poto je pozorno i radoznalo pogledao fotografiju. Kako je lijepa! nadoda odmah ushieno. Na fotografiji je doista bila neobino lijepa ena. Imala je na sebi crnu svilenu haljinu posve jednostavnog ali otmjenog kroja; kosa joj je, zacijelo, bila tamnoplava, jednostavno zaeljana, kao za kuu; oi tamne, duboke, elo zamiljeno; izraz lica strastven i nekako uznosit. Bila je neto mrava u licu, pa moda i blijeda... Ganja i general pogledae u udu kneza... - Kako to mislite, Nastasja Filipovna? Pa zar ve poznajete i Nastasju Filipovnu? - zapita ga general. - Da, tek sam jedan dan u Rusiji a ve poznajem takvu Ijepoticu odgovori knez i odmah im ispripovjedi svoj susret s Rogoinom i sve ono to mu je Rogoin ispriao. - Eto nam opet novosti! - uznemiri se ponovo general, koji je neobino pozorno sasluao kneevo kazivanje, pa radoznalo pogledao Ganju. - Vjerojatno je posrijedi tek puka nepodoptina promrsi Ganja koji se takoer malko smeo. Trgovaki sin tjera kera. uo sam ve neto o njemu. - Pa i ja sam, brate, uo - priklopi genetal. - Odmah onda, poslije tih minua, ispriala nam je Nastasja Filipovna cijelu tu zgodu. Ali, sad je to ve neto drugo. Sad je moda zbilja i milijun posrijedi i... strast, niska strast, recimo, ali opet mirie na strast, a zna se, hvala bogu, to su sve takva gospoda kadra da uine, kad su treteni pijani!... Hm!... Samo da se ne izlegne kakav skandal! zavri general zamiljeno. - Milijuna se plaite? naceri se Ganja. - A ti se, naravno, ne plai?

- to vi mislite, knee - obrati se iznenada Ganja knezu - je li to neki ozbiljan ovjek ili samo onako, obian klipan? Kakvo je vae miljenje? U Ganji se zbivalo neto osobito dok je zadavao knezu ovo pitanje. Ba kao da mu je neka nova i osobita ideja sijevnula u glavi i nestrpljivo se zakrijesila u oima. General, koji se iskreno i prostoduno uznemirio, takoer pogleda isprijeka kneza, ali kao da ne oekuje bogzna ta od njegova odgovora. - Ne znam ta da vam kaem odgovori knez samo mi se uinilo da je u njega mnogo strasti, tovie, nekakve bolesne strasti. Ba kao da je i sam jo bolestan. Vrlo se lako moe dogoditi da ve prvih dana u Petrogradu opet padne u postelju, pogotovo ako pone baniti. - Je li? Tako vam se uinilo? - uhvati se general za tu ideju. - Da, tako mi se uinilo. - Meutim, tako se neto moe zbiti ne samo za nekoliko dana nego jo veeras, jo danas moe togod iskrsnuti - osmjehne se Ganja generalu. - Hm!... Naravno... Moe biti, a onda sve zavisi od toga to e njoj sunuti u glavu - ree general. - Pa valjda znate kakva ona koji put moe biti. - Ama, kakva to moe biti? - navali opet general, koji se ve bio posve smeo. - Sluaj, Ganja, molim te da joj danas ne protuslovi, i potrudi se da bude, zna, onako ... jednom rijeju da joj ugodi ... Hm! ... to se sad tu ceri? Sluaj, Gavrila Ardalioniu, zbilja, sad je upravo prilika da se upitamo: oko ega se tu nateemo? Valjda ti je jasno da sam ja, to se mog osobnog probitka tie, ve odavno osiguran; bilo ovako ili onako, sve u okrenuti u svoju korist. Tocki se tvrdo odluio, pa se ni ja nemam ega bojati. I zato, ako mi je sad do ega stalo, stalo mi je samo do tvog dobra. Prosudi i sam, zar zbilja nema povjerenja u mene? A jo si uz to ovjek ... ovjek ...

jednom rijeju, pametan ovjek, pa sam se pouzdao u tebe... a to je, u ovom sluaju, to je... to je... - To je najvanije - dovri Ganja pomaui opet smetenom generalu, te skupi usne u neobino zajedljiv smijeak, koji vie nije htio ni prikrivati. Gledao je svojim uagrenim oima pravo u oi generalu, ba kao da eli da mu general proita u pogledu cijelu misao. - Pa da, pamet je tu najvanija! potvrdi general gledajui otro Ganju. Nego, smijean si ti ovjek. Gavrila Ardalioniu! Ba kao da se raduje, vidim ja, tom trgoviu, kao da e te on spasiti. A tu je ba trebalo pametno od samog poetka; tu je ba trebalo shvatiti i... i postupati meusobno poteno i otvoreno, jer, inae... trebalo je unaprijed upozoriti, da se drugi ne obrukaju, pogotovo kad je bilo i dovoljno vremena, pa i sad ga jo ima dovoljno (general znaajno uzvi obrvama), iako je ostalo jo svega nekoliko sati... Jesi li me razumio? Jesi li? Ma zbilja, hoe li ili nee? Ako nee, reci i molim lijepo! Nitko vas, Gavrila Ardalioniu, ne zadrava, nitko vas ne vue silom u zamku, ako ve tu vidite nekakvu zamku. - Hou - izusti Ganja u pola glasa, ali odluno, pa obori oi, smrkne se i uuti. General je bio zadovoljan. Bio se raestio, ali se ve, oito, pokajao to je pretjerao. Iznenada se obrati knezu i kao da mu preko lica preletje i kao da ga uznemiri pomisao da je knez, eto, tu i da je ipak sve uo. Ali se zaas umiri dostajao je samo jedan pogled na kneza pa da se ovjek potpuno umiri. - Oho! - usklikne general gledajui uzorak iz kaligrafije koji mu je dao knez. - Pa, ovo je uzoran krasopis! I to rijetko uzoran! Pogledaj samo, Ganja, kakav je to talent! Na debelom velinskom listu papira knez je napisao srednjovjekovnim ruskim pismom ovu reenicu: Ponizni iguman Pafnutij napisa ovo svojom rukom.

Evo, vidite razjasni knez neobino zadovoljno i ushieno ovako se potpisao iguman Pafnutij, prema snimci iz etrnaestog stoljea. Predivno su se potpisivali svi ti nai stari igumani i mitropoliti, kako su to samo inili ponekad ukusno, kako brino! Zar nemate bar Pogodinovu knjigu, generale? Zatim sam, evo ovo, napisao drugaijim rukopisom ovo je okruglo, krupno francusko pismo iz prolog stoljea, poneka su se slova i drukije pisala, to je priprosto pismo, pismo javnih pisara, a preuzeo sam ga iz njihovih uzoraka (imao sam jedan primjerak) - priznat ete i sami da nije bez vrijednosti. Pogledajte samo ova okrugla slova d i a. Prenio sam francuski karakter u ruska slova, to je vrlo teko, ali je dobro uspjelo. A evo jo jednog prelijepog i originalnog pisma, evo vidite ovu reenicu: Revnost sve prevladava. To je rusko pismo, pisarsko ili, ako hoete, vojnopisarsko. Tako se pie slubeni spis uglednim linostima, to je takoer okruglo pismo, divno, priprosto pismo, jednostavno ispisano, ali izvanredno ukusno. Kaligraf ne bi dopustio ovih vitica ili, bolje rei, ovih zaetaka vitica, evo ovih nedovrenih repia, vidite, ali u cjelini, pogledajte, upravo to daje tom pismu karakter i, zbilja, tu se oituje sva vojno-pisarska dua - htio bi da se razmahne, i talent ga vue, ali ga kopa na ovratniku vrsto stee, stega se ogleda i u rukopisu, divota jedna! Nedavno me takav jedan uzorak prenerazio, sluajno sam ga naao, ta mislite gdje? U vicarskoj! A, evo, ovo je jednostavno, obino i najistije englesko pismo ne moe biti nieg otmjenijeg, tu vam je sve divota, biserje, perle, to je savreno; a evo i jedne varijante, i opet francuske, preuzeo sam je od jednog francuskog trgovakog putnika - isto ono englesko pismo, ali je puna linija malice punija i deblja nego u engleskom pismu, i gle - naruen je raspored svjetlosti; a pazite i na ovo: izmijenjen je oval, malice je okrugliji i uz to je jo doputena vitica, a vitica je najkakljivija od svega! Vitica iziskuje izvanredan ukus; ali, ako poe za rukom, ako se nae prava proporcija, s takvim se pismom ne moe nita mjeriti, moe se ovjek ak u njega i zaljubiti.

- Oho! U kakve se to samo tanine vi uputate - nasmije se general. - Pa vi, dragi moj, niste samo kaligraf, vi ste i umjetnik, a? Ganja? - udo jedno ree Ganja - i tu se odmah vidi i spoznaja o svom pozivu - dometne smijui se podrugljivo. - Smij se ti samo, smij, ali od ovoga se moe napraviti karijera -ree general. - Znate li, knee, kojoj ete linosti odsad pisati spise? Pa vama se moe odmah, od sama poetka, odrediti plaa od trideset pet rubalja na mjesec. Ali ve je dvanaest i pol - zavri poto je pogledao na sat. - Da prijeemo na posao, knee, jer se moram pouriti, a danas se moda neemo vie ni vidjeti! Sjedite na asak; ve sam vam kazao da vas neu moi ba esto primati; ali iskreno elim da vam bar malice pomognem, malice, razumije se, onoliko, naime, koliko je najnunije, a poslije - kako vas bude volja. Nai u vam jedno skromno mjesto u kancelariji, nee biti teko, ali e iziskivati savjesnost. A sad o onom to slijedi - u kui, to jest u obitelji Gavrile Ardalionia Ivolgina, evo ovog mog mladog prijatelja s kojim se izvolite upoznati, njegova mamica i sestrica ispraznile su u stanu dvije-tri namjetene sobe pa ih iznajmljuju, s hranom i poslugom, podstanarima koji imaju najbolje preporuke. Uvjeren sam da e moju preporuku Nina Aleksandrovna prihvatiti. A vama e, knee, to zlata vrijediti, prvo, zato to neete biti sami, nego, da tako kaem, u krilu obitelji, a po mom miljenju ne bi valjalo da se ve na prvom koraku naete sami u ovakvoj metropoli kao to je Petrograd. Nina Aleksandrovna, mamica, i Varvara Ardalionovna, sestra Gavrile Ardalionia, jesu dame koje ja neobino potujem. Nina Aleksandrovna je supruga Ardaliona Aleksandrovia, umirovljenoga generala, koji mi je nekad bio drug, na poetku mog slubovanja, ali s kojim sam, iz izvjesnih razloga, prekinuo odnose, to me inae ne prijei da ga potujem, u odredenom smislu. Sve vam ovo razlaem, knee, kako biste shvatili da vas, da tako kaem, osobno preporuujem, pa dakle i jamim za vas, u neku ruku. Najamnina je vrlo umjerena, pa se nadam da e vaa plaa uskoro biti sasvim dovoljna za tu svrhu. ovjeku je, dodue, prijeko potreban i deparac, pa

makar i najskromniji, ali nemojte se, knee, naljutiti kad vam kaem da e za vas biti bolje da nemate deparca, pa da i inae nemate novaca u depu. Ovo vam govorim na temelju svog miljenja o vama. Ali, budui da vam je sad novarka sasvim prazna, dopustite da vam za poetak ponudim, evo, ovih dvadeset pet rubalja. Poslije emo se, naravno, obraunati, a ako ste tako iskren i duevan ovjek kako se moe suditi po vaim rijeima, ni tu nee biti meu nama nikakvih neprilika. A to se ovoliko zanimam za vas, to je zato to radi neega ak i raunam na vas; poslije ete vidjeti o emu se radi. Eto, vidite, govorim s vama sasvim otvoreno; nadam se, Ganja, da ti nema nita protiv toga da kneza smjestimo u vaem stanu? - Ama, naprotiv! I mamici e biti vrlo drago... - potvrdi Ganja uljudno i susretljivo. - Kod vas je, ini mi se, jo i sad samo jedan podstanar. Onaj, kako se ono zove, Ferd... Fer... - Ferdienko. - Ma da, ne svia mi se taj va Ferdienko, ima poganu jeziinu. I nikako ne shvaam zato mu Nastasja Filipovna toliko povladuje. Je li joj zaista neki rodak? - Ma nije, sve je to ala! Nema u tome ni trunka istine. - Ama, do vraga i on! E pa, ta je, knee, jeste li zadovoljni ili niste? - Zahvaljujem vam, generale, postupili ste sa mnom kao neobino dobar ovjek, pogotovo to vas uope nisam nita molio; ne govorim vam to iz neke oholosti; zaista nisam znao kamo da sklonim glavu. Maloprije me, dodue, Rogoin pozvao k sebi. - Rogoin? Ma nemojte; savjetovao bih vam, onako oinski, ili, ako vie volite, prijateljski, da zaboravite toga gospodina

Rogoina. I inae bih vam savjetovao da se drite obitelji kod koje ete stanovati. - Kad ste ve tako dobri - poe knez - imam jedan posao na dui. Dobio sam obavijest... - E, oprostite - presijee ga general u rijei - sad vie nemam ni aska vremena. Odoh da kaem za vas Lizaveti Prokofjevnoj - ako zaeli da vas odmah primi (a potrudit u se da vas tako preporuim), savjetujem vam da iskoristite priliku i da joj ugodite, jer vam Lizaveta Prokofjevna moe i te kako dobro doi; pa vi ste ipak prezimenjaci. Ako ne bude sad htjela, nemojte zamjeriti, primit e vas drugi put. A ti, Ganja, pregledaj dotle ove raune, maloprije smo se Fedosejev i ja natezali s njima. Ne smijemo ih zaboraviti priloiti... General izie, i tako mu knez nije dospio izloiti svoj posao o kojem je valjda ve po etvrti put zausdo da govori. Ganja pripali cigaretu i ponudi kneza; knez prihvati, ali ne zapodijevae razgovora jer nije htio smetati, nego poe razgledati kabinet; meutim, Ganja jedva da je i pogledao papir ispisan brojkama koji mu je ostavio general. Bio je rastresen - njegov osmijeh, pogled i zamiljenost uinie se knezu jo nekako sumorniji, otkako su ostali nasamu. Iznenada Ganja prie knezu, koji je u tom asu opet stajao pred fotografijom Nastasje Filipovne i promatrao je. - Svia vam se, znai, takva ena, knee? - upita ga iznenada, motrei ga prodornim pogledom. Ba kao da je imao na umu nekakvu posebnu namjeru. - Neobino lice! - odgovori knez. - I uvjeren sam da joj ni sudbina nije obina. Lice joj je veselo, ali mora da je negdje strahovito patila, a? O tome joj oi govore, evo, ove dvije kotice, ove dvije toke ispod oiju, na vrhu obraza. To je lice ponosito, strahovito ponosito, a bogme ne bih znao rei je li dobra. Eh, da je bar dobra! Tada bi sve bilo u redu! - A biste li se vi oenili takvom enom? - produi Ganja ne odvajajui od njega svojih uagrenih oiju.

- Ne mogu se ja nikakvom enom oeniti jer nisam zdrav ree knez. - A bi li se Rogoin oenio njome? to mislite? - Pa ujte, mogao bi se, mislim, ve sutra oeniti, i oenio bi se, a za tjedan dana bi je moda i zaklao. im je knez to izgovorio, Ganja odjednom tako zadrhta da knez umalo to ne krikne. - to vam je? ree hvatajui ga za ruku. - Vaa svjetlosti! Presvijetli vas mole da izvolite doi do milostive - javi lakaj koji se pojavio na vratima. Knez odmah poe za njim.

IV
Sve tri mlade Jepaninke bile su jedre, bujne, stasite gospoice, divnih plea, razvijenih grudi, snanih ruku, gotovo kao u mukaraca, i dakako da su, onako snane i zdrave, voljele katkad dobro pojesti, to nisu uope tajile. Njihova mamica, generalica Lizaveta Prokofjevna, koji put je prijeko gledala na taj njihov neskriveni apetit, ali kako su neka njezina miljenja, ma koliko da su ih keri naoko potivale, uglavnom ve odavno bila izgubila onaj nekadanji neosporni autoritet, tovie, toliko da je uobiajena slona konklava triju djevojaka poela redom nadvladavati njena miljenja, generalica je, da bi sauvala dostojanstvo, drala da je pametnije ne prepirati se, nego poputati. Njena narav, dodue, vrlo esto nije htjela sluati i pokoriti se odlukama zdravog razuma; Lizaveta Prokofjevna bivala je iz godine u godinu sve muiavija i netrpeljivija, postala je ak i nekakva udakinja, ali, kako je uvijek imala pri ruci svog neobino pokornog i dresiranog mua, obino bi se sav onaj viak to se bio nagomilao, izlio na njegovu jadnu glavu, pa bi ponovo u obitelji zavladala harmonija i sve je dalje teklo kao po loju.

Uostalom, ni sama generalica nije gubila teka, i obino je u dvanaest i pol sjedala s kerima za obilat doruak koji je gotovo nalikovao na ruak. Gospoice bi jo prije toga popile po alicu kave, tono u deset sati, u postelji, im bi se probudile. To im je bilo po volji i to su bile jednom zauvijek uvele. U dvanaest i pol prostirao se stol u maloj blagovaonici, blizu mamiinih odaja, i na taj obiteljski i intimni doruak dolazio je katkad i sam general, kad je imao vremena. Pored aja, kave, sira, meda, maslaca, posebnih nekakvih utipaka to ih je oboavala sama generalica, kotleta i ostaloga, iznosio se na stol i krepak, vreo bujon. Toga dana kad je poela naa pripovijest okupila se bila cijela obitelj u blagovaonici, oekujui generala koji je obeao da e doi u dvanaest i pol. Da je zakasnio samo asak, odmah bi bili poslali po njega, ali je doao na vrijeme. Kad je priao supruzi da se pozdravi i poljubi joj ruku, zapazio je na njenu licu neto osobito. I premda je jo juer naslutio da e danas biti upravo tako zbog jednog sluaja (kao to se navikao izraavati), pa se sino, prije nego to je zaspao, bio zbog toga zabrinuo, ipak se sad opet nekako ueprtljio. Prioe mu keri da ga poljube; nisu se, dodue, srdile na njega, ali i tu kao da neto nije bilo u redu. General je, istinabog, zbog izvjesnih razloga, bio postao pretjerano sumnjiav; ali kako je bio iskusan i spretan otac i suprug, odmah je poduzeo stanovite mjere. Moda neemo suvie nauditi slikovitosti naeg kazivanja ako ovdje zastanemo i posluimo se nekim objanjenjima kako bismo izravno i to tonije prikazali stanje i prilike u kojima zatjeemo obitelj generala Jepanina na poetku ove pripovijesti. Ve smo maloprije rekli da general nije, dodue, bio osobito naobraen ovjek, nego, naprotiv, kao to je sam o sebi govorio, ovjek samouk, ali je svakako bio iskusan suprug i spretan otac. Izmeu pstalog, drao se naela da ne pouruje keri na udaju, naime, da im ne kljuca po glavi i da im ne dodijava preko svake mjere svojom roditeljskom ljubavlju i skrbi za njihovu sreu, kao to i nehotice, ali prirodno, biva posvuda, pa i u najpametnijim obiteljima u kojima su keri dorasle za udaju. Uspio je ak predobiti i Lizavetu Prokofjevnu za to svoje naelo, iako to nije bilo

nimalo lako nije bilo lako zato to nije bilo prirodno; ali su generalovi argumenti bili neobino jaki i poivali su na opipljivim injenicama. Pa i udavae, potpuno preputene same sebi i svojim odlukama, morat e napokon, sasvim prirodno, doi k pameti, a tada e sve ii samo od sebe, jer e se zduno prihvatiti posla, okaniti se muica i pretjerane izbirljivosti; roditeljima e pak samo ostati da budno i to neprimjetnije paze da ne doe do kakva udna izbora ili neprirodna odstupanja, pa da onda uvrebaju pravi trenutak i u jedan mah potpomognu svim svojim silama i utjecajem da se sve obavi kako treba. Napokon, njihov imutak i drutveni ugled, na primjer, rasli su svake godine geometrijskom progresijom pa su, prema tome, to je vie odmicalo vrijeme, i keri sve vie dobivale na vrijednosti, ak i kao udavae. Ali, pored svih tih nepobitnih injenica, pojavila se jo jedna najstarijoj keri Aleksandri odjednom, i tako rei preko noi (kao to to svagda biva), mine dvadeset peta godina. Nekako u to isto vrijeme i Afanasij Ivanovi Tocki, ovjek iz otmjena drutva, s dobrim vezama i neobino bogat, ponovo izrazi svoju davnanju elju da se oeni. Bio je to ovjek od svojih pedeset godina, elik-znaaj, neobino razvijena ukusa. Htio je da se to bolje oeni, a mnogo je drao do enske ljepote. Budui da je od nekog vremena ivio s generalom Jepaninom u velikom prijateljstvu, to se osobito bilo razvilo zbog njihova zajednikog ulaganja u neke financijske pothvate, povjerio mu se i, tako rei, zatraio od njega prijateljski savjet i uputu smije li ili ne smije pomiljati na enidbu s jednom od njegovih keri? U mirnom i divnom toku obiteljskog ivota generala Jepanina dolazilo je do oita preokreta. Neosporna je ljepotica u obitelji bila, kako rekosmo, najmlaa, Aglaja. ak je i sam Tocki, neobino sebian ovjek, shvatio da tu nema ta traiti i da Aglaja nije za njega. Moda su poneto slijepa Ijubav i odvie arko prijateljstvo izmeu sestara pridonijele tom pretjerivanju, ali su one posve iskreno predviale da Aglajina sudba nee biti obina, nego pravi ideal zemaljskog raja. Aglajin budui mu morao je posjedovati sve vrline i prednosti, a da i ne govorimo o bogatstvu. Sestre su se ak dogovorile, i to nekako preutno, da e se, ako zatreba, i

rtvovati u korist Aglaje - za nju je bio predvien golem i izvanredan miraz. Roditelji su znali za taj sporazum izmeu dviju starijih sestara, pa kad je Tocki zatraio savjet, nisu gotovo ni sumnjali da jedna od starijih sestara nee odbiti da ispuni njihove elje, pogotovo to Afanasij Ivanovi nee zacijelo mnogo mariti za miraz. Sam je general, na temelju svoga bogatog ivotnog iskustva, neobino mnogo drao do ponude Tockoga. Budui da je i sam Tocki, zbog nekih svojih razloga, postupao zasad vrlo oprezno i tek ispitivao teren, roditelji su takoder samo izdaleka nabacivali pred kerima izvjesne pretpostavke. Na to su od njih dobili odgovor, koji je takoer bio prilino neodreden, ali ih je bar mogao umiriti, da najstarija meu njima, Aleksandra, moda i nee odbiti tu ponudu. Aleksandra je, dodue, bila djevojka vrsta karaktera, ali dobra, razborita i neobino miroljubiva; moda bi se ak i vrlo rado udala za Tockoga, a kad bi jednom dala rije, poteno bi je odrala. Sjaja nije voljela, a ne samo to od nje nisu prijetile nikakve brige i nagli obrati, nego je mogla ak i zasladiti i srediti muu ivot. Bila je vrlo lijepa, iako nije svakom zapinjala za oko. to je mogao Tocki vie eljeti? Pa ipak se i dalje samo na mjestu tapkalo. Tocki i general prijateljski se dogovorie da e se do daljnjega kloniti svakog formalnog i neopozivog koraka. Pa ni roditelji jo nisu poeli govoriti sa kerima sasvim otvoreno; pojavila se kanda i nekakva nesuglasica - generalica Jepaninka, majka obitelji, nije bila zbog neega zadovoljna, a to je bilo i te kako vano. Posrijedi je bila jedna okolnost koja je svemu smetala, jedan zakuast i kakljiv sluaj koji je sve skupa mogao upropastiti, jednom zauvijek. Taj zakuasti i kakljivi sluaj (kao to je govorio sam Tocki) zaeo se bio jo davno, prije otprilike osamnaest godina. Blizu jednog od najbogatijih imanja Afanasija Ivanovia, u jednoj od sredinjih gubernija, tavorio je neki jadni vlastelin na svom skromnom posjedu. Bio je to ovjek poznat po neprestanim i upravo poslovinim nedaama - umirovljen oficir iz odline plemike obitelji, jos odlinije od obitelji Tockoga, neki Filip Aleksandrovi Barakov. Zaduen do grla, sa zaloenim

imanjem, uspio je, napokon, poto se namuio kao robija i naradio gotovo kao seljak, srediti koliko-toliko svoje malo gospodarstvo. im bi mu togod polo za rukom, odmah bi se neobino osokolio. Osokolio se on, obasjala ga nada, pa je otiao na nekoliko dana u kotarski gradi da se sastane s jednim od svojih glavnih vjerovnika, pa ako bude mogao, da se najzad nekako i nagodi s njim. Treeg dana nakon dolaska u grad, doe mu njegov seoski knez na konju, oprena obraza i nagorjele brade, i javi da mu je oevina izgorjela, juer, u samo podne, te da su mu izvoljeli izgorjeti i supruga, a djeica ostala iva. ak ni Barakov, koji je bio navikao na udarce sudbine, nije mogao podnijeti takva iznenaenja; pomjerio je pameu, a nakon mjesec dana umro u vruici. Izgorjelo imanje, s kmetovima, koji su se razmiljeli po svijetu, prodano je na ime dugovanja, a dvije djevojice, od po est i sedam godina, Barakovljevu djecu, primio je k sebi, onako velikoduan kakav je bio, Afanasij Ivanovi Tocki, da ih o svom troku odgaja. Iz poetka su se djevojice odgajale s djecom pana Afanasija Ivanovia, umirovljena inovnika sa mnogo djece, koji je jo uz to bio Nijemac. Uskoro je ostala jo samo jedna djevojica, Nastja, jer je mlaa umrla od hripavca. Tocki ih je, ivei u inozemstvu, bio uskoro obje sasvim zaboravio. Nakon pet-est godina, prolazei jednom onuda, Afanasij Ivanovi naumi da obie svoje imanje i iznenada spazi u svojoj kui na selu, u obitelji svoga Nijemca, predivno dijete, djevojicu od svojih dvanaest godina, nestanu, dragu, pametnu, na kojoj se vidjelo da e biti prava ljepotica; to se toga tie, Afanasij Ivanovi bijae nepogreiv znalac. Taj put je ostao na imanju svega nekoliko dana, ali je stigao da se pobrine za djevojicu; u njenu odgoju nastala je velika promjena - pozvana je estita i postarija guvernanta, iskusna u boljem odgoju djevojaka, naobraena vicarka, koja ju je, pored francuskog jezika, pouavala i u razlinim naukama. Nastanila se na imanju, pa je kolovanje male Nastasje poprimilo neobine razmjere. Tono nakon etiri godine kolovanje je bilo zavreno; guvernanta je otputovala, a po Nastju je dola neka gospoa, takoer nekakva vlastelinka i takoer susjeda gospodina Tockoga, ali u jednoj drugoj, dalekoj guberniji, i odvela Nastju sa sobom, u skladu s

uputama i ovlatenjima koja joj je dao Afanasij Ivanovi. I na tom omanjem imanju bila je drvena kua, malena, dodue, ali netom sagraena; namjetena je bila vrlo otmjeno, a i seoce se, kao navla, zvalo Otradno. Vlastelinka je dovela Nastju ravno u tu mirnu kuicu, a kako je sama bila udovica bez djece i stanovala samo jednu vrstu dalje, nastanila se s Nastjom u toj kuici. Uz Nastju se stvorila stara gazdarica i mlada, vjeta sobarica. U kui se nala i glazbala, lijepa djevojaka biblioteka, slike, bakrorezi, olovke, kistovi, boje, divna hrtica, a nakon dvije sedmice udostojao se da doe i Afanasij Ivanovi glavom... Otada je nekako posebno zavolio to svoje zabitno stepsko seoce, dolazio je svakog ljeta, ostajao po dva, pa i tri mjeseca, i tako je prolo poprilino vremena, oko etiri godine, sretno i mirno, otmjeno i lijepo. Jednom, negdje na poetku zime, oko etiri mjeseca nakon jednog od ljetnih boravaka Afanasija Ivanovia u Otradnom, gdje je taj put ostao svega dvije sedmice, pronio se bio glas ili, bolje rei dopro je bio do Nastasje Filipovne nekako glas, da se Afanasij Ivanovi eni u Petrogradu nekom ljepoticom, bogatom i uglednom - ukratko da ima solidnu i sjajnu partiju. Poslije se pokazalo da taj glas nije bio potpuno istinit - i tada je enidba bila tek u planu, i sve je bilo jo vrlo neodreeno, ali je u ivotu Nastasje Filipovne ipak dolo do velikog preokreta. Iznenada je pokazala neobinu odlunost i oitovala sasvim neoekivan karakter. Bez mnogo razmiljanja, ostavila je svoju drvenu kuicu i iznenada osvanula u Petrogradu, kod samog Tockoga, sama samcata. Tocki se zabezeknuo, zaustio da neto kae, ali se odjednom pokazalo, gotovo od prvih rijei, da mora potpuno promijeniti stil, raspon glasa, prijanje predmete ugodnih i lijepih razgovora to ih je do tada onako uspjeno vodio s njom, logiku - sve, sve, sve! Pred njim je sjedila potpuno druga ena koja nije bila ni najmanje nalik na onu koju je poznavao do tada i ostavio je bio jo nedavno, u srpnju mjesecu, u seocetu Otradnom. Pokazalo se da ta nova ena, prvo, neobino mnogo zna i razumije - toliko da se ovjek morao udom uditi otkud je stekla sve to znanje, dola do takvih tonih pojmova. (Nije

valjda iz svoje djevojake biblioteke?) tovie, ak je i pravnu stranu svog poloaja izvanredno dobro shvaala i posjedovala pozitivno znanje, ako ne o samom svijetu a ono bar o tome kako se neki poslovi obavljaju na svijetu; drugo, njen je karakter bio posve drugaiji nego prije, naime, to vie nije bilo ono plaljivo stvorenje, internatski neodreeno, gdjekad arobno zbog svoje originalne nestanosti i bezazlenosti, gdjekad nujno i zamiljeno, zaueno, nepovjerljivo, uplakano i nemirno. Naprotiv, tu se pred njim kikotalo i peckalo ga najotrovnijim sarkazmima neobino i neoekivano stvorenje, koje mu napreac kaza da nikad nije u svom srcu osjealo prema njemu nita doli najdubljeg prezira, prezira od kojeg je hvata munina i koji se javio odmah nakon njene prvotne zadivljenosti. Ta mu je nova ena rekla da bi joj u punom smislu rijei bilo potpuno svejedno kad bi se on sad odmah i bilo s kim oenio, ali da je dola da ga u tome sprijei, i to da ga sprijei iz pakosti, jedino zato to joj se tako hoe, te e tako i biti - pa ako nita drugo da ti se dosita nasmijem jer sad hou i ja, napokon, da se smijem. Tako je bar govorila; a moda i nije izrekla sve to joj je bilo na pameti. Meutim, dok se ta nova Nastasja Filipovna kikotala i sve to razglabala, Afanasij Ivanovi razmiljao je o svemu tome i pokuavao koliko-toliko srediti svoje pomalo uskomeane misli. To je razmiljanje poprilino potrajalo; mozgao je i donosio konanu odluku gotovo dvije sedmice - ali se nakon dvije sedmice napokon odluio. Valja imati na umu da je Afanasiju Ivanoviu bilo u to vrijeme ve oko pedeset godina, pa je bio nadasve solidan i staloen ovjek. Svoj poloaj u svijetu i u drutvu bio je ve odavno uvrstio na najsolidnijim temeljima. Sebe, svoj mir i udobnost volio je i cijenio vie od svega na svijetu, kao to i prilii sreenu ovjeku. Nije smio dopustiti da se imalo poremeti, imalo pokoleba ono to je stvarao cijelog ivota i to je poprimilo tako divotan oblik. S druge strane, iskustvo i pronicav pogled na zbivanja poeli su vrlo brzo i neobino pouzdano govoriti Tockome da ima pred sobom sasvim neobino stvorenje, da je

to upravo onakvo stvorenje koje nee samo prijetiti, nego e svakako i uiniti ono ime prijeti i, to je najgore, da nee ama ba ni od ega prezati, pogotovo to ama ba ni do ega ne dri, pa ga ne moe niim ni sablazniti. Tu je, oito, bilo neto drugo posrijedi, nasluivao se neki mute u dui i srcu - neto kao neko romantino ogorenje bogzna na koga i zato, nekakav neutaiv prezir koji je prevrio svaku mjeru - ukratko, neto nadasve smijeno i nedopustivo u pristojnu drutvu i neto to je prava boja kazna za pristojna ovjeka, kad naie na to. Dakako da je Tocki, onako bogat i s onakvim vezama, mogao u tren oka poiniti kakav neznatan i sasvim nevin zloin da se izbavi iz neprilika. S druge strane, bilo je oito da ni sama Nastasja Filipovna nije kadra da mu bogzna kako naudi, pa makar, recimo, i u pravnom smislu; ak ne bi mogla izazvati ni bogzna kakav skandal jer ju je bez po muke mogao svagda zauzdati. Ali sve to samo pod uvjetom da je Nastasja Filipovna odluila da postupa onako kako obino Ijudi postupaju u takvim prilikama, da nije suvie svojeglavo iskakala iz koloteine. Ali upravo je tu Tockom dobro doao njegov pronicav pogled - dokuio je da Nastasja Filipovna i sama dobro zna koliko je nemona u pravnom smislu, ali da joj je neto sasvim drugo na pameti i ... u oima kojima je sijevala. Kako joj nije bilo ni do ega stalo, a najmanje do same sebe (trebalo je vrlo mnogo pameti i pronicavosti da se u tom asu dokui da njoj ve odavno nije stalo do same sebe, i da on, onakav skeptik i mondeni cinik, povjeruje u ozbiljnost toga njenog osjeaja), Nastasja Filipovna bila je kadra da upropasti samu sebe, neopozivo i nedostojno, Sibirom i robijom, samo da osramoti ovjeka koji joj se dozlaboga zgadio. Afanasij Ivanovi nije nikad tajio da je pomalo plaljiv ili, bolje rei, konzervativan u najveoj mjeri. Kad bi, recimo, znao da e ga ubiti na vjenanju ili da e se dogoditi togod tako nezgodno, smijeno i u drutvu neuobiajeno, dakako da bi se uplaio, ali se ne bi toliko uplaio toga to e ga ubiti, ili raniti, ili to e mu pred cijelim svijetom netko pljunuti u lice, i tako dalje, i tako dalje, koliko toga to e mu se to dogoditi u takvu neprirodnu i neuobiajenu obliku. A upravo je to Nastasja Filipovna nagovijetala, premda je zasad jo utjela o tome; znao je da ga je skroz-naskroz prozrela i prouila, pa da

zna i kako e ga najbolnije pozlijediti. A kako je bio tek naumio da se oeni, Afanasij Ivanovi se pokori i popusti Nastasji Filipovnoj. Toj njegovoj odluci pripomogla je jo jedna okolnost - teko je bilo i zamisliti koliko se ta nova Nastasja Filipovna razlikovala u licu od one nekadanje. Nekad je to bio samo vrlo zgodan djevojurak, a sad ... Tocki nije dugo mogao oprostiti sam sebi to ju je etiri godine gledao a da je nije vidio. Mnogo, dodue, znai i to to je s obje strane, u njima i odjednom, nastao preokret. Sjeao se, uostalom, kako su mu i nekad, u nekim trenucima, padale na um udne misli pri pogledu, primjerice, na njene oi - kao da je nasluivao u njima nekakav dubok i tajanstven mrak. Taj pogled kao da je zadavao nekakvu zagonetku. U posljednje dvije godine esto se udio kako se u Nastasje Filipovne mijenja boja lica; iznenada bi strano problijedjela i - za divno udo - bivala jo ljepa. Tocki, koji je, kao i svi dentlmeni koji su se nauivali u svom vijeku, isprva prezirao jeftin nain na koji je doao do te djevianske due, poeo je u posljednje vrijeme sumnjati u istinitost tog svog miljenja. Kako bilo da bilo, naumio je bio jo proljetos da to prije odlino i bogato uda Nastasju Filipovnu za kakva razborita i estita gospodina koji slui u nekoj drugoj guberniji. (O, kako se strano i kako pakosno sad tome smijala Nastasja Filipovna!) Ali sad se Afanasij Ivanovi pomamio za neim novim pa je ak pomislio da bi opet mogao iskoristiti tu enu. Odluio je smjestiti Nastasju Filipovnu u Petrogradu i okruiti je raskoi i udobnou. Ako ne bude jedno, bit e drugo Nastasjom Filipovnom mogao se pohvaliti, pa ak i podiiti u stanovitu drutvu. A Afanasij Ivanovi je mnogo drao do svoje slave na tom polju. Prolo je bilo ve pet godina ivota u Petrogradu, i dakako da se za to vrijeme tota ustalilo. Poloaj Afanasija Ivanovia nije bio ugodan; najgore je od svega bilo to to se, kad se jednom prepao, nikako vie nije mogao smiriti. Bojao se - ni sam nije znao ega - naprosto se bojao Nastasje Filipovne. Neko vrijeme, prve dvije godine, sve je neto mislio da Nastasja Filipovna eli da se uda za njega, ali da uti zbog

prevelike tatine i da uporno eka da je on zaprosi. Takva bi elja bila udna, ali je Afanasij Ivanovi postao sumnjiav, pa se mrtio i zapadao u teke misli. Na svoje veliko i (takvo je ljudsko srce!) pomalo nemilo udo, odjednom se, u jednoj prilici, uvjerio da bi ga ona odbila, ba kad bi je i zaprosio. Dugo nije mogao to shvatiti. inilo mu se da je mogue samo jedno tumaenje - da oholost uvrijeene i udljive ene dosee ak i takvu mahnitost da vie uiva u tome da bar jednom pokaze svoj prezir odbijanjem, nego da zauvijek sredi svoj poloaj i dovine se do nedostupnih visina. Najgore je bilo to to je Nastasja Filipovna uzela previe maha. Ni na korist nije bila lakoma, ak ni na veliku korist, i, premda nije odbila ponueni komfor, ivjela je vrlo skromno i gotovo nita nije u tih pet godina utedjela. Afanasij Ivanovi se bio odvaio na vrlo lukavo sredstvo ne bi li se oslobodio svojih okova neprimjetno i vjeto poeo ju je sablanjavati, uz spretnu pomo, razlinim zamamnim napastima; ali konkretni ideali: knezovi, husari, tajnici, poslanstava, pjesnici, romanopisci, pa ak i socijalisti - nita od svega toga nije ostavilo nikakav dojam na Nastasju Filipovnu, kao da joj je u njedrima mjesto srca kamen, kao da su joj osjeaji presahli i jednom zauvijek zamrli. ivljela je uglavnom povueno, itala, ak je i uila, voljela je glazbu. Malo je imala znanaca; sve se neto druila s nekim siromanim i smijenim inovnicima, poznavala je nekakve dvije glumice, neke starice, osobito je voljela veliku obitelj jednog estitog uitelja, a u toj su obitelji i nju voljeli i rado je primali. Poesto se uveer okupljalo kod nje pet-est znanaca, ne vie. Tocki je dolazio vrlo esto i redovito. U posljednje se vrijeme, ne ba lako, upoznao s Nastasjom Filipovnom i general Jepanin. U isto se vrijeme sasvim lako, bez po muke, upoznao s njom i jedan mladi inovnik koji se prezivao Ferdienko, vrlo nepristojan i raskalaen lakrdija, sklon neslanim alama i piu. Poznavala se i s jednim mladim i udnim ovjekom koji se prezivao Pticin, skromnim, urednim i zalizanim, koji se bio izvukao iz neimatine l postao lihvar. Upoznao se s njom, najposlije, i Gavrila Ardalionovi ... Na kraju je Nastasja Filipovna stekla udnu slavu - svi su znali za njenu ljepotu, ali nita vie od toga; nitko se nije mogao niim pohvaliti, nitko nije mogao nita priati na njen raun. Takav

ugled, njena naobraenost, lijepo vladanje, duhovitost, sve je to napokon uvrstilo Afanasija Ivanovia u njegovu poznatom naumu. Eto, upravo u tom trenutku poeo je i sam general Jepanin igrati vanu i neobinu ulogu u ovoj pripovijesti. Kad mu se Tocki onako ljubezno obratio za prijateljski savjet u vezi s jednom od njegovih keri, odmah mu je, na najplemenitiji nain, sve priznao, potpuno i otvoreno. Odao mu je da je nakanio da ne preza ni od kakvih sredstava, samo da se domogne slobode; da se ne bi umirio ak ni kad bi mu Nastasja Filipovna sama kazala da e ga ubudue ostaviti na miru; da mu nisu dovoljne rijei, da su mu potrebne najvre garancije. Sporazumijee se i odluie da rade zajedniki. Ponajprije se dogovorie da iskuaju najblaa sredstva i da dirnu, da tako kaemo, samo u plemenite ice srca. Pohodie obojica Nastasju Filipovnu, a Tocki napreac poe tako da joj kaza kako je u uasnu i nepodnosivu poloaju; za sve je sam sebe okrivio; otvoreno je rekao da se ne kaje zbog svog prvotnog postupka s njom zato to je okorjeli bludnik te se ne moe svladati, ali da se sad eli oeniti i da je sva sudbina nadasve potena i drutveno dolina braka u njenim rukama; ukratko, da se uzda u njeno plemenito srce. Zatim je preuzeo rije general Jepanin, kao udavain otac, i govorio je razborito, klonio se ganutljivosti, samo je spomenuo da joj priznaje puno pravo da odlui o sudbini Afanasija Ivanovia, vjeto se podiio svojom smjernou i predoio joj da sudbina njegove keri, a moda i dviju njegovih keri, ovisi sad o njenoj odluci. Na pitanje Nastasje Filipovne: to zapravo od nje hoe? - Tocki joj isto onako sasvim otvoreno i ljudski prizna da je jo od prije pet godina toliko zaplaen da se jo ni sad ne moe sasvim smiriti, sve dok se sama Nastasja Filipovna ne uda. Odmah dometne da bi ta njegova molba bila, naravno, besmislena kad ne bi za nju imao neke osnove. Sam je dobro primijetio i pouzdano doznao da jedan mlai ovjek iz dobre kue, koji ivi u vrlo estitoj obitelji, a zove se Gavrila Ardalionovi Ivolgin, koga ona poznaje i prima, odavno ve nju voli svom silinom strasti i da bi, naravno, dao pola ivota za puku nadu da e zadobiri njenu naklonost. To je njemu, Afanasiju Ivanoviu, priznao sam Gavrila Ardalionovi, i to ve

poodavno, onako prijateljski i ista, mlada srca, a to ve odavno zna i Ivan Fjodorovi, koji je mladiev dobrotvor. Napokon, ako se on, Afanasij Ivanovi, ne vara, i sama Nastasja Filipovna ve odavno zna za ljubav toga mladia, a ak mu se nekako ini da i dobrohotno gleda na tu ljubav. Njemu je, naravno, tee nego ikome drugom govoriti o tome. Ali, kad bi Nastasja Filipovna htjela povjerovati da u njemu, Tockom, pored sebinosti i elje da udesi svoj udes, postoji i nekakva elja za njeno dobro, onda bi shvatila da je njemu ve odavno krivo, pa i teko, da je gleda tako osamljenu; da je oko nje samo pusti mrak, puko nevjerovanje u obnovu ivota, ivota koji bi se mogao tako lijepo preporoditi u ljubavi i u obitelji, i na taj nain zadobiti nov cilj; da joj sposobnosti, moda i sjajne, propadaju, da od svoje volje uiva u svom jadu, ukratko, da pati ak i od nekakve romantinosti koja nije vrijedna ni zdrave pameti ni plemenita srca Nastasje Filipovne. Poto je ponovio da je njemu tee govoriti nego drugima, zavrio je kako ne gubi nadu da mu Nastasja Filipovna nee uzvratiti prezirom, ako on pokae svoju iskrenu elju da joj osigura budunost i ponudi joj svotu od sedamdeset pet tisua rubalja. I doda, kao objanjenje, da joj je ta svota ionako ve namijenjena u njegovoj oporuci; ukratko, da tu nipoto nije rije o nekakvoj odteti ... i, napokon, zato se njemu ne bi priznala i oprostila ljudska elja da bar malo olaka sebi savjest, i tako dalje, i tako dalje, sve ono to se obino govori u takvim zgodama. Afanasij Ivanovi govorio je dugo i rjeito i uzgred ubacio, da tako kaemo, vrlo zanimljiv podatak da se o tih sedamdeset pet tisua sad prvi put izlanuo i da za njih nije znao ak ni Ivan Fjodorovi, koji, eto, tu sad s njima sjedi, jednom rijeju, ne zna nitko. Odgovor Nastasje Filipovne zapanjio je oba prijatelja. Ne samo to se na njoj nije zapaao ni najmanji trag prijanje podrugljivosti, prijanje kivnosti i mrnji, prijanjeg kikota od kojeg su Tockoga jo podilazili srsi, im bi ga se sjetio, nego, naprotiv, kao da se obradovala prilici to moe, napokon, porazgovarati s nekim otvoreno i prijateljski. Priznala je kako i sama odavno eli da zatrai prijateljski savjet i kako ju je u

tome prijeio samo ponos, ali sad kad je led probijen, nita bolje ne bi mogla ni poeljeti. Isprva se turobno nasmijeila, a onda se veselo i obijesno nasmijala, i priznala da onakve nekadanje bure nikako vie nee biti, da je ve odavno donekle izmijenila svoje miljenje o svemu, i premda se u dui nije promijenila, ipak mora mnogo ta priznati kao gotove injenice; to je bilo, bilo je, bilo pa prolo, pa joj je ak i udno to je Afanasij Ivanovi jo onako zaplaen kao nekad. Tada se okrene Ivanu Fjodoroviu i ree mu, s izrazom najdubljeg potovanja, da je ve odavno ula vrlo mnogo o njegovim kerima i da se ve odavno navikla da ih duboko i iskreno potuje. Sama pomisao da bi im mogla ime god biti od koristi ispunja je, reklo bi se, radou i ponosom. Istina je da joj je sad teko i vrlo muno; Afanasij Ivanovi je pogodio kakvi su njeni snovi; eljela bi se preporoditi, ako ne ba u ljubavi a ono bar u obitelji, otkriti nov cilj u ivotu; ali da o Gavrili Ardalinoviu ne moe gotovo nita rei. ini se da je on zaista voli; sluti da bi i ona njega mogla zavoljeti kad bi mogla povjevorati u postojanost njegove naklonosti; ali, sve da je i iskren, jo je vrlo mlad; tu se nije lako odluiti. Inae, najvie joj se svida kod njega to radi, trudi se i sam uzdrava cijelu obitelj. ula je da je energian ovjek, ponosit, da eli napraviti karijeru, da se eli probiti. Isto je tako ula da je Nina Aleksandrovna Ivolgina, majka Gavrile Ardalionovia, divna ena, zaista vrijedna potovanja; da je njegova sestra, Varvara Ardalionovna, izvanredna i energina djevojka; mnogo je ula o njoj od Pticina. ula je da hrabro podnose svoje nevolje; vrlo bi se rado upoznala s njima, ali jo je pitanje bi li je oni rado primili u svoju obitelj. Openito nema nita protiv mogunosti toga braka, ali o tome treba jo dobro promisliti; ne bi voljela da je pouruju. A to se tie onih sedamdeset pet tisua, nije trebalo da se Afanasij Ivanovi toliko ustruava da govori o njima. I sama zna koliko novac vrijedi, i dakako da e ga primiti. Zahvaljuje Afanasiju Ivanoviu na njegovoj obzirnosti, na tome to nije ak ni generalu govorio o tome, a kamoli Gavrili Ardalionoviu, ali, uostalom, zato ne bi i on unaprijed znao za to? Ona se nema ta stidjeti zbog tih novaca ako stupi u njihovu obitelj. Bilo kako mu drago, nikog ne kani moliti za oprotenje i eli da to svi znaju. Nee poi za Gavrilu

Ardalionovia dok se ne uvjeri da ni kod njega ni u njegovoj obitelji nema nikakve skrivene misli o njoj. Bilo kako mu drago, ni za to ne smatra sebe krivom, i neka Gavrila Ardalionovi radije dozna kako je ona proivjela ovih pet godina u Petrogradu, u kakvim odnosima s Afanasijem Ivanoviem, i je li zgrnula mnogo imutka. Napokon, ako sad i prima taj kapital, ne prima ga nipoto kao plau za svoju djevojaku sramotu za koju nije sama kriva, nego jednostavno kao nadoknadu za svoju zlehudu sudbinu. Pri kraju se ak, razlaui sve to, toliko raestila i uzrujala (to je, uostalom, bilo sasvim prirodno) da je general Jepanin ostao vrlo zadovoljan i drao da je spor okonan, ali ve jednom zaplaeni Tocki nije joj ni sad dokraja povjerovao, i dugo je strepio ne krije li se i tu ispod cvijea guja. Ipak su pregovori zapoeli; osnova na kojoj je poivao cijeli manevar dvojice prijatelja, naime mogunost da se Nastasja Filipovna zagrije za Ganju, poela je malo-pomalo izbijati na vidjelo i pokazivati se opravdanom, tako da je ak i Tocki na mahove vjerovao u mogunost uspjeha. Dotle je i Nastasja Filipovna preistila raune s Ganjom -malo je rijei kazano, ba kao da je njena ednost patila u tome razgovoru. Ipak je doputala i pristala da je on voli, ali je izriito rekla da se ne eli niim vezati; da sve do vjenanja (ako do njega doe) zadrava sebi pravo da kae ne, pa ma i u posljednji as; isto takvo pravo daje i Ganji. Uskoro je Ganja pouzdano doznao, zahvaljujui jednom zgodnom sluaju, da Nastasja Filipovna ve tono zna za nesklonost cijele njegove obitelji tom braku i Nastasji Filipovnoj osobno, nesklonost koja se oituje u kunim scenama; nikad nije sama o tome zapodjela razgovor s njim, iako se on tome svaki dan nadao. Uostalom, moglo bi se jo tota ispriati o svim dogaajima i okolnostima koje su pratile tu prosidbu i pregovore; ali ve smo se ionako previe zatrali u pripovijedanju, pogotovo to su neke od tih okolnosti bile tada poznate jo u obliku neodreenih glasova. Na primjer, Tocki je toboe odnekud doznao da je Nastasja Filipovna uspostavila nekakve neodreene i tajne veze s mladim Jepaninkama - to je bilo sasvim nevjerojatno. Ali je zato jednom drugom glasu i preko volje povjerovao i bojao ga se

kao more do njega je dopro pouzdan glas da Nastasja Filipovna i te kako dobro zna da e je Ganja uzeti za enu samo radi para, da je Ganjina dua crna, pohlepna, nesnoljiva, zavidna i beskrajno, preko svake mjere tata; da je Ganja, dodue, prije strastveno elio da osvoji Nastasju Filipovnu, ali, kad su ona dva prijatelja odluila da iskoriste tu strast, koju mu je ona poela uzvraati, i da kupe Ganju time to e mu prodati Nastasju Filipovnu za zakonitu enu, omrznula mu je kao mora. U njegovoj dui kao da su se udno ispreplele strast i mrnja, i premda je najposlije, nakon muna dvoumljenja, pristao da se oeni tom opakom enom, navodno se zakleo u dui da e joj se zbog toga ljuto osvetiti i da e joj prisjesti udaja, kako se toboe sam izrazio. Sve je to Nastasja Filipovna toboe znala i u potaji neto spremala. Tocki je ve bio toliko prestravljen da je ak prestao povjeravati Jepaninu sve svoje strepnje; ali je bilo trenutaka kad bi se, kao pravi slabi, opet neobino ohrabrio i naglo osokolio - ohrabrio se, primjerice, kad je Nastasja Filipovna napokon zadala rije dvojici prijatelja da e uveer, na svoj roendan, kazati svoju posljednju rije. Ali se zato vrlo neobian i sasvim nevjerojatan glas, koji se ticao potovanog Ivana Fjodorovia glavom, pokazivao, jao, sve istinitijim i istinitijim. Tu se sve na prvi pogled inilo pukom besmislicom. Jer, teko je bilo povjerovati da se toboe Ivan Fjodorovic, pod svoje asne stare dane, uza svu svoju veliku pamet i dobro poznavanje ivota, i tako dalje, i tako dalje, i sam pomamio za Nastasjom Filipovnom i to jo toboe tako, toboe u tolikoj mjeri, da je ta njegova muica tako rei nalik na strast. emu se nadao u ovoj prilici teko je i zamisliti; moda ak i pomoi od samog Ganje. Tocki je bar nasluivao tako neto, nasluivao je da postoji nekakav, gotovo preutan sporazum, zasnovan na uzajamnom razumijevanju, izmeu generala i Ganje. Uostalom, poznato je da ovjek, suvie zanesen strau, pogotovo kad je jo u godinama, postaje potpuno slijep i da je sklon nazrijeti nadu ondje gdje je uope nema; tovie, gubi razum i vlada se kao ludo dijete, pa ma koliko inae imao soli u glavi. Znalo se da je general spremio za

roendan Nastasji Filipovnoj dar divan biser koji je stajao grdne pare, i da mu je bilo mnogo stalo do tog dara, iako je znao da Nastasja Filipovna nije koristoljubiva ena. Uoi roendana Nastasje Filipovne, bio je kao u nekoj groznici, premda se vrlo dobro svladavao. Upravo o tom biseru doula je nekako i generalica Jepaninka. Jelizaveta je Prokofjevna, dodue, ve zarana bila naslutila da joj je mu vjetrenjast, pa se ak donekle i navikla na to; ali opet nije mogla olako prijei preko ove zgode i te kako ju je zanimao taj glas o biseru. General je pak to na vrijeme nanjuio; jo dan prije toga pale su izvjesne rijei; predosjeao je da e doi do velikog obrauna i bojao ga se. Eto, zato mu se toga dana, od kojega smo zapoeli ovu pripovijest, nikako nije ilo na doruak u krilo obitelji. Jo prije nego to je doao knez, naumio je bio da se izgovori poslovima i da se ukloni. Ukloniti se znailo je gdjekad kod generala prosto-naprosto klisnuti. elio je da mu bar jo taj dan i, to je najvanije, ta veer proe bez neugodnosti. I iznenada mu je doao knez kao naruen. Ba kao da ga je sam Bog poslao! - pomisli general dok je ulazio u odaje svoje supruge.

V
Generalica je bila ponosna na svoje porijeklo. Kako li joj je, prema tome, moralo biti kad joj je napreac i bez ikakve pripreme reeno da taj posljednji potomak knezova Mikinih, o kojem je ve neto bila ula, nije nita drugo doli bijedan idiot i tako rei prosjak, te da prima i milostinju. General je upravo i teio za takvim uinkom, da odmah pobudi zanimanje, da odvue panju na drugu stranu. U najteim je prilikama generalica ponajee neobino iskolaivala oi, zabacivala tijelo poneto unatrag i neodreeno gledala preda se, ne govorei ni rijei. Bila je to sjenita ena, istih godina kao i mu, tamne, dobrano prosijede, ali jo bujne

kose, poneto kukasta nosa, suhonjava, utih upalih obraza i tankih uvuenih usana. elo joj bilo visoko ali usko; u sivim, pokrupnim oima javljao se gdjekad pove neoekivan izraz. Neko je patila od slabosti da vjeruje da joj pogled izaziva neobian uinak, i to je uvjerenje ostalo kod nje nepokolebljivo. - Da ga primim? Kaete da ga primim sad, ovaj as? - i generalica izvali irom oi na Ivana Fjodorovia to se bio uzvrtio pred njom. - O, to se toga tie, ne morate se nimalo ustruavati, samo ako je tebi, draga moja, po volji da ga vidi - pouri se da joj objasni general. - Pravo dijete, i to jo tako jadno; ima nekakve bolesne napade; upravo je stigao iz vicarske, doao je ravno s vlaka; udno je obuen, kao kakav Nijemac, a uz to nema ni kopjejke u depu, doslovce; samo to ne plae. Poklonio sam mu dvadeset pet rubalja i htio bih mu nai kod nas u kancelariji kakvo skromno pisarsko mjesto. A vas, mesdames, molim da ga poastite neim jer je, ini mi se, i gladan. - Iznenaujete me nastavi generalica isto onako kao i prije. Gladan i jo napadi! Kakvi napadi? - Ah, ne hvataju ga suvie esto, a osim toga je gotovo pravo dijete, ali je, inae, obrazovan. Ba sam vas htio zamoliti, mesdames - obrati se opet kerima - da ga malo ispitate, jer bi ipak bilo dobro da znamo za to je sposoban. - Da ga is-pi-ta-ju? - otegne generalica i, kao gromom oinuta, opet poe prevaljivati oi sa kerki na mua i natrag. - Ah, draga moja, nisam tako mislio... uostalom, kako te volja; htio sam da ga prigrlim i uvedem u nau kuu jer bi to bilo, tako rei, dobro djelo. - Uvesti ga u nau kuu? Iz vicarske?

- vicarska tu nije vana; ali, uostalom, kako god eli. Mislio sam samo zato to ti je, prvo, prezimenjak, a moda ak i roak, i drugo, to nema kamo glavu da skloni. ak sam pomislio da e te zanimati da ga vidi jer je ipak iz naeg roda. - Pa, naravno, maman, ako se ba ne moramo ustruavati pred njim. Osim toga, dolazi s puta i gladan je, pa zato ga ne bismo nahranili kad nema kome da ode? - ree joj najstarija kerka, Aleksandra. - A uz to je i pravo dijete, s njim se moete jo igrati i murke. - murke se igrati? Kako to? - Ah, maman, prestanite se prenavljati, molim vas - upade joj Aglaja zlovoljno u rije. Srednja, Adelaida, smjeljivica, nije mogla da se ne nasmije. - Pozovite ga, papa, maman pristaje - odlui Aglaja. General pozvoni i naloi da pozovu kneza. - AIi samo pod uvjetom da mu se svakako svee ubrus oko vrata kad sjedne za stol - odlui generalica. - Zovnite Fjodora, ili, radije, Mavru... pa neka stoji iza njega i pazi dok bude jeo. Je li bar miran kad ima te napade? Ne razmahuje se rukama? - Naprotiv, vrlo je dobro odgojen i ima divne manire. Samo je koji put malo previe priprost... Ali, evo i njega glavom! Evo, da vas upoznam, posljednji potomak knezova Mikina, prezimenjak, a moda ak i roak, primite ga, prigrlite! Sad e doruak, knee, pa izvolite... A ja ve, oprostite, kasnim, urim se... - Znamo kamo se urite dobaci mu generalica dostojanstveno. - urim se, urim, draga moja, zakasnit u! Nego, dajte mu svoje spomenare, mesdames, neka vam togod napie, da znate kakav je krasopisac, prava rijetkost! Talent! Kod mene

se vrlo kieno potpisao starinskim pismom: Iguman Pafnutij potpisa ovo svojom rukom... E pa, do vienja. - Pafnutij? Iguman? Ama, stanite, stanite, kamo ete, i kakav vam je to sad Pafnutij? vikne generalica zlovoljno i gotovo uzrujano za muem koji je bjeao. - Da, da, draga moja, bio je u staro doba takav jedan iguman... a ja sad idem do grofa, eka me ve dugo, a to je najgore, sam je odredio vrijeme... Do vienja, knee! I general ode hitrim koracima. - Znam ja kakvom grofu on to ide! - odsijee Jelizaveta Prokofjevna i srdito pogleda kneza. - ta je ono bilo? - doda prisjeajui se gadljivo i mrzovoljno. - Ma, vrlo vano! Ah, da, a kakav vam je to iguman? - Maman zausti Aleksandra, a Aglaja ak topne nogom. - Nemojte me sad prekidati, Aleksandro Ivanovna! odbrusi generalica. - I ja hou da znam. Sjedite, evo, ovamo, knee, evo, u ovaj naslonja, suelice meni, ne, nego ovamo, na sunce, primaknite se blie svjetlu, da vas bolje vidim. E pa, kakav je to bio iguman? - Iguman Pafnutij - odgovori knez sabrano i ozbiljno. - Pafnutij? E, to je zanimljivo; pa ta je bilo s njim? Generalica je pitala nestrpljivo, brzo, otro, ne odvajajui oiju od kneza, a dok joj je knez odgovarao, klimala je glavom na svaku njegovu rije. - Iguman Pafnutij, iz etrnaestog stoljea - poe knez upravIjao je manastirom na Volgi, u dananjoj kostromskoj guberniji. Bio je poznat po svetakom ivotu, odlazio je u Hordu, pomagao da se srede neki tadanji poslovi i potpisao se na jednoj povelji, a ja sam vidio snimku tog potpisa. Svidjelo mi

se to pismo pa sam ga nauio. Kad je general maloprije htio da vidi kako piem, ne bi li mi naao kakvo namjetenje, napisao sam nekoliko reenica razliitim pismima, pa izmeu ostaloga i Iguman Pafnutij napisa ovo svojom rukom, onako kako se potpisao sam iguman Pafnutij. Generalu se to svidjelo, pa se sad toga sjetio. - Aglaja - ree generalica - upamti: Pafnutij, ili, jo bolje, zapii, jer inae uvijek sve zaboravim. Mislila sam, dodue, da e biti neto zanimljivije. A gdje vam je sad taj potpis? - Ostao je, ini mi se, kod generala u kabinetu, na stolu. - Poaljite odmah nekoga da ga donese! - Ama, radije u vam ponovo to isto napisati, ako vam je po volji. - Naravno, maman - ree Aleksandra - a sad e biti bolje da dorukujemo; gladne smo. - Pravo kae - odlui generalica. - Idemo, knee; jeste li poteno ogladnjeli? - Jesam, prilino sam gladan i mnogo vam hvala. - To je vrlo lijepo to ste tako uljudni, i rekla bih da uope niste onakav... udak kako su vas izvoljeli prikazati. Idemo. Sjedite, evo, ovamo, nasuprot meni - uurba se ona posjedajui kneza kad uoe u blagovaonicu - hou da vas gledam. Aleksandro, Aleksandro, ponudite kneza. Je li da uope nije onako... bolestan? Moda i nee trebati ubrus... Jesu li vam, knee, prije jela vezali ubrus oko vrata? - Nekad, kad mi je bilo sedam-osam godina, mislim da su mi vezali, a sad obino, kad jedem, stavljam sebi ubrus na koljena. - Tako i treba. A napadi?

- Napadi? - malko se zaudi knez. - Sad imam prilino rijetko napade. Uostalom, ne znam; kau da e mi ovdanja klima nakoditi. - Sasvim lijepo govori pripomene generalica kerima klimajui i dalje glavom na svaku kneevu rije. - Nisam se ni nadala. Bit e da su sve ono bile izmiljotine i lai; kao i obino. Jedite, knee, i priajte nam: gdje ste sc rodili, gdje ste se kolovali? Hou sve da znam; neobino me zanimate. Knez joj zahvali i, jedui u slast, poe iznova kazivati sve ono o emu je ve vie puta morao govoriti toga dana. Generalica je bivala sve zadovoljnija i zadovoljnija. Djevojke su ga takoer prilino pozorno sluale. Pretresoe svu rodbinu; pokazalo se da knez pnlino dobro poznaje svoje rodoslovlje, ali, koliko god da su natezali injenice, nisu otkrili izmeu njega i generalice gotovo nikakve rodbinske veze. Izmeu djedova i baka jo bi se nekako moglo utvrditi da su neki daleki rod. Ova se suhoparna tema osobito svidjela generalici koja gotovo nikad, koliko god to inae eljela, nije imala prilike da govori o svom rodoslovlju, pa je ustala od stola prilino razdragana. - Idemo sad svi u dnevnu sobu - ree ona - onamo e nam donijeti i kavu. Imamo jednu takvu zajedniku sobu - obrati se knezu vodei ga - jednostavnije reeno, moj mali salon, gdje se, kad smo same, okupljamo, pa se svaka bavi svojim poslom: Aleksandra, evo, ova, najstarija moja ki, svira na klaviru, ili ita, ili ije; Adelaida slika pejzae ili portretira, i nita ne moe da dovri, a Aglaja sjedi, nita ne radi. Ni meni ne ide posao od ruke, nita poteno da uradim. E pa, evo nas; sjedite, knee, evo, ovamo, do kamina, i priajte nam. Hou da ujem kako priate. Hou ba da se dokraja uvjerim, pa kad se naem sa starom kneginjom Belokonskom, da joj ispriam sve o vama. Htjela bih da se i svi oni zainteresiraju za vas. De, govorite, dakle! - Maman, pa to je vrlo neobino, tjerati tako ovjeka da pria napomene Adelaida, koja je dotle namjestila svoj tafelaj, uzela kistove, paletu i nastavila preslikavati s bakroreza pejza koji je ve odavno bila zapoela kopirati. Aleksandra i Aglaja

sjedoe na mali divan, prekriie ruke i spremie se da sluaju razgovor. Knez opazi da je sa svih strana okruen neobinom panjom. - Ja ne bih znala nita ispriati kad bi mi ovako zapovjedili pripomene Aglaja. - Zato ne? to je tu neobino? Zato ne bi priao? Valjda ima jezik. Hou da znam kako govori. Eto, bilo o emu. Ispriajte nam kako vam se svidjela vicarska, va prvi dojam. Evo, vidjet ete, evo, sad e on poeti, i lijepo e poeti. - Prvi je dojam bio snaan... - poe knez. - Eto, vidite preuze nestrpljivo Lizaveta Prokofjevna obraajui se kerima poeo je. - Pustite ga bar da govori, maman - upade joj Aleksandra u rije. - Ovaj je knez moda velik prepredenjak, ali uope nije idiot - apne ona Aglaji. - Sigurno, odmah sam to primijetila - odvrati joj Aglaja. - I nije poteno od njega to igra takvu ulogu. to li zapravo hoe, da izbije kakvu korist? - Prvi mi je dojam bio snaan - ponovi knez. - Dok su me vodili iz Rusije, kroz kojekakve njemake gradove, samo sam utio i gledao oko sebe, i sjeam se da se ni o emu nisam raspitivao. Bilo je to nakon niza snanih i munih napada moje bolesti, a kad god bi mi se bolest pogorala i napadi se ponovili nekoliko puta za redom, obuzela bi me posvemanja tupost, potpuno bih izgubio pamenje, pa ako mi je pamet i radila, logini tok misli nekako mi se prekidao. Nisam mogao povezati redom vie od dvije-tri misli. Tako mi se bar ini. A kad bi napadi jenjali, opet bih postao i zdrav i jak, kao to sam, evo, sada. Sjeam se kako me obuzimala nesnosna tuga; dolazilo mi je i da plaem; sve sam se neto udio i brinuo - strahovito me titalo to mi je sve to tue; to mi je bilo jasno. Ta me tuina ubijala u pojam. Potpuno sam se prenuo iz te tmine, sjeam se, naveer, u Baselu, kad smo uli u vicarsku, a prenulo me

njakanje magarca na gradskoj trnici. Magarac me strano iznenadio i nekako mi se neobino svidio; i u isti mah kao da mi se odjednom posve razbistrilo u glavi. - Magarac? udno - pripomene generalica. - A, uostalom, nema tu niega udnog, po neka bi se od nas jo mogla i zaljubiti u magarca - pripomene i gnjevno pogleda nasmijane djevojke. -Toga je bilo ve i u mitologiji. Nastavite, knee. - Od tada strano volim magarce. To vam je kod mene kao neka simpatija. Poeo sam se raspitivati o njima jer ih do tada nisam nikad vidio, i ubrzo sam se uvjerio da je to neobino korisna ivotinja, radna, snana, strpljiva, jeftina, izdrljiva; i preko tog magarca odjednom mi se poela cijela vicarska sviati, tako da me je sasvim napustila ona tuga. - Sve je to vrlo neobino, ali ostavimo sad magarca i prijeimo na neku drugu temu. A to se ti neprestano smije, Aglajo? I ti, Adelaido? Knez je vrlo lijepo ispriao to o magarcu. On je bar vidio magarca, a to si ti vidjela? Jesi li uope bila u inozemstvu? - Ja sam vidjela magarca, maman - ree Adelaida. - A ja sam ga i ula - priklopi Aglaja. Sve se tri djevojke opet nasmijae. I knez se nasmija. - To nije nimalo lijepo od vas pripomene generalica oprostite im, knee, inae su dobre. Vjeito ih grdim, ali ih volim. Vjetrenjaste su, lakoumne, lude. - Pa ta onda? - nasmijao se knez. - Ni ja ne bih na njihovom mjestu propustio priliku. Ali svejedno u i dalje braniti magarca - magarac je dobro i korisno eljade. - A jeste li vi, knee, dobri? Pitam vas onako, iz radoznalosti zapita generalica. Svi se ponovo nasmijae.

- Opet smo doli do toga prokletog magarca, a nisam ni mislila na njega! - vikne generalica. - Vjerujte mi, molim vas, knee, da mi nije bilo ni na... - Ni nakraj pameti? Ama, vjerujem vam, zato ne? I knez se neprekidno smijao. - Vrlo je lijepo od vas to se smijete. Vidim da ste zbilja predobar mladi ree generalica. - Ponekad i nisam - odvrati knez. - A ja sam dobra - neoekivano umetne generalica - i, ako ba hoete, uvijek sam dobra, i to mi je jedina mana jer ne valja uvijek biti dobar. Vrlo se esto Ijutim, eto, na njih, a osobito na Ivana Fjodorovia, ali je nevolja u tome to sam najbolja ba onda kad se Ijutim. Maloprije, pred va dolazak, naljutila sam se i pravila se da nita ne razumijem niti da mogu razumjeti. Tako mi doe ponekad; ba kao da sam dijete. Aglaja mi je oitala lekciju; hvala ti, Aglajo! Uostalom, sve su to triarije. Nisam jo tako glupa kako se inim i kako me keri ele prikazati. Karakterna sam i nisam ba stidljiva. Ne govorim to zato to sam Ijuta. Doi amo, Aglajo, poljubi me, tako... a sad dosta njenosti - pripomene poto je Aglaja osjeajno poljubi u usta i u ruku. - Nastavite, knee! Moda ete se sjetiti i neeg to je zanimljivije od magarca. - Ja opet ne razumijem kako se tako, iz ista mira, moe neto ispriati - pripomene opet Adelaida. - Ja to nikako ne bih mogla. - A knez moe zato to je neobino pametan, pametniji je od tebe bar deset puta, a moda i dvadeset. Nadam se da e to i sad pojmiti. Dokaite im to, knee; nastavite! A tog magarca biste zbilja napokon mogli ostaviti na miru. E pa, ta ste jo, osim magarca, vidjeli u inozemstvu? - Pa i ono o magarcu bilo je pametno - pripomene Aleksandra knez je vrlo zanimljivo priao o svojoj bolesti i o tome kako mu

se sve poelo sviati na jedan poticaj izvana. Mene je oduvijek zanimalo kako Ijudi polude, pa onda opet ozdrave. Osobito kad se to naglo dogodi. - Je li? Je li? - uplete se generalica. - Vidim ja da si i ti koji put vrlo pametna; e, dosta je smijeha! Stali ste, ini mi se, knee, kod svicarske prirode, dalje? - Stigli smo u Luzern pa su me vozili po jezeru. Osjeao sam da je Iijepo, ali mi je bilo uasno teko oko srca - ree knez. - Zato? - upita ga Aleksandra. - Ne bih vam znao rei. Uvijek mi je teko i obuzima me nemir kad prvi put gledam takvu prirodu; i lijepo mi je i muno; uostalom, tada sam jo bio bolestan. - Ja bih to vrlo rado vidjela - ree Adelaida. - I nije mi jasno zato nikako ne idemo u inozemstvo. Evo, ve dvije godine ne mogu nai motiv za sliku: Istok i Jug opisani su odavno... Naite mi, knee, motiv za sliku. - U to se zbilja ne razumijem. Meni se ini da treba samo pogledati i naslikati. - Ali ja ne znam pogledati. - Ama, ta sad tu govorite u nekakvim zagonetkama? Nita ne razumijem! - uplete se generalica. - Kako to: ne znam pogledati? Ima oi pa gledaj. Ako ne zna ovdje pogledati, nee ni u inozemstvu nauiti. Radije nam priajte, knee, kako ste vi to gledali. - E, da, to e biti bolje - dometne Adelaida. - Knez je bar u inozemstvu nauio gledati.

- Ne znam; ja sam se tamo samo zdravstveno oporavio; a ne znam jesam li nauio gledati. Uostalom, bio sam gotovo cijelo vrijeme vrlo sretan. - Sretan! Vi znate biti sretni? - usklikne Aglaja. - Pa to onda govorite da se niste nauili gledati? Jo biste mogli i nas nauiti. - Nauite nas, molim vas - nasmije se Adelaida. - Nita vas ne mogu nauiti - nasmije se knez. - Gotovo sam cijelo vrijeme u inozemstvu proveo u tom vicarskom selu; malo sam kad odlazio u okolicu; pa to bih vas onda mogao nauiti? Iz poetka mi samo nije bilo dosadno; ubrzo sam poeo prizdravljati; zatim mi je svaki dan postajao dragocjen, i to dalje, to su mi dani bivali sve dragocjeniji, tako da sam to poeo primjeivati. Lijegao sam vrlo zadovoljan, a ustajao jo sretniji. Zato je to bilo tako - prilino je teko rei. - Nikamo vam se, znai, nije ilo? Nikamo vas nije vukla elja? - priupita ga Aleksandra. - U poetku, u samu poetku, jest, vukla me elja, i obuzimao me velik nemir. Sve sam mislio kako u ivjeti; htio sam iskuati svoju sudbinu, a osobito sam se u nekim trenucima uznemirivao. Znate i sami da ima takvih trenutaka, pogotovo kad je ovjek sam. Bio je tamo kod nas jedan slap, omanji, s visoka se ruio, i to u sasvim tanku mlazu, gotovo okomito bijel, zahuktao, zapjenjen; ruio se s visoka, a inio se prilino nizak. Bio je oko pola kilometra daleko, a reklo bi se da do njega ima pedeset koraka. Obno sam rado sluao njegov um, ali, eto, u tim trenucima obuzimao me katkad velik nemir. A katkad i o podne, kad zae nekud u brda, pa ostane sam usred ume, oko tebe borovi, stari, veliki, smolavi; gore, navrh litice, stari srednjovjekovni dvorac, ruevine; nae seoce daleko dolje, jedva da ga vidi; sunce arko, nebo plavo, stravina tiina. I, eto, tad me sve nekud vukla elja, i sve mi se inilo, ako poem samo ravno, pa idem dugo, dugo, i prijeem, eno, onu crtu, upravo onu gdje se nebo sa zemljom spaja, da se ba ondje krije odgonetka, pa

da u odmah ugledati nov ivot, koji je tisuu puta ivlji i buniji nego to je kod nas; sve mi se prividao takav neki veliki grad kao to je Napulj, a u njemu same palae, vreva, tutnjava, ivot... Da, ta mi se sve nije privialo! A poslije mi se opet inilo da i u zatvoru moe biti bogat ivot. Ovu sam posljednju mudru misao proitala jo u svojoj itanci, kad mi je bilo dvanaest godina ree Aglaja. Sve je to pusta filozofija - pripomene Adelaida - vi ste filozof i doli ste samo da nas pouavate. Moda imate i pravo - nasmijei se knez - moda sam zbilja i filozof, i tko zna, moda zaista imam namjeru da pouavam... To je mogue, zbilja je mogue. A vaa je filozofija ista onakva kao i filozofija Jevlampije Nikolajevne prihvati opet Aglaja. To je jedna inovnika ena, udovica, koja nam dolazi, nekakva gotovanka. Njoj je sav cilj u ivotu jeftinoa; samo da to jeftinije proivi, samo o kopjejkama govori, a da znate, ima novaca, prefrigana je. Upravo je takav i taj va bogati ivot u zatvoru, a moda i ta vaa etvorogodinja srea na selu za koju ste prodali svoj grad, Napulj, a ini mi se da ste bili ak i na dobitku, iako ste ga prodali za kopjejke. to se tie ivota u zatvoru, ovjek se i ne mora s tim sloiti ree knez. uo sam to je jedan ovjek priao koji je odsjedio dvanaest godina u zatvoru; bio je to jedan od pacijenata moga profesora i s nama se lijeio. Imao je napade, katkad je bio nemiran, plakao je i ak se jednom pokuao ubiti. ivot mu je u zatvoru bio vrio tuan, uvjeravam vas, ali je, naravno, vrijedio opet vie od nekoliko kopjejaka. Jedini su mu znanci bili pauk i drvce to mu je niklo ispod prozora... Nego, radije u vam ispriati kako sam se upoznao lani s jednim drugim ovjekom. Tu je bila posrijedi jedna udna okolnost - udna zato to se zapravo tako neto vrlo rijetko dogodi. Taj je ovjek, zajedno s drugima, bio jednom izveden na stratite gdje mu je proitana smrtna kazna strijeljanjem, zbog nekog politikog zloina. Nakon dvadesetak minuta

proitano je i pomilovanje i odreena druga vrsta kazne; ali opet, u razmaku izmedu te dvije osude, proivio je dvadesetak minuta, ili najmanje etvrt sata, u nesumnjivu uvjerenju da e za koju minutu naglo umrijeti. Neobino sam rado sluao kad bi se gdjekad prisjeao svojih ondanjih dojmova, i nekoliko sam ga puta poeo ponovo ispitivati o njima. Svega se sjeao neobino jasno i tvrdio je da nee nikad nita zaboraviti od tih asova. Na dvadesetak koraka od stratita, oko kojeg je stajao svijet i vojnici, bila su pobodena tri stupa jer je bilo nekoliko osuenika. Prvu trojicu doveli su do stupova, privezali ih za njih, obukli ih u mrtvako ruho (dugake bijele ogrtae), a na oi im nabili bijele kape, da ne vide puke; zatim je pred svaki stup stao red vojnika. Moj je znanac stajao osmi po redu pa je, prema tome, trebalo da prie stupovima u treoj skupini. Sveenik ih je sve obiao s kriem. Ostalo im je jo oko pet minuta ivota, nita vie. Taj mi je ovjek rekao da mu se tih pet minuta inilo beskrajno dugim, golemim bogatstvom; inilo mu se da e u tih pet minuta proivjeti tolike ivote da jo i ne treba pomiljati na posljednji trenutak, pa je jo rasporedio preostalo vrijeme - izraunao je koliko mu treba da se oprosti s drugovima, za to je predvidio dvije minute, zatim je predvidio jo dvije minute da posljednji put porazmisli o sebi, pa onda da jo posljednji put pogleda oko sebe. Dobro se sjeao da je upravo tako rasporedio vrijeme, na tri dijela, i da je upravo tako raunao. Morao je umrijeti u svojoj dvadeset sedmoj godini, zdrav i snaan; opratajui se s drugovima, sjeao se da je jednog od njih neto prilino nevano zapitao, a da ga je njegov odgovor ipak neobino zanimao. Zatim, kad se oprostio s drugovima, slijedile su one dvije minute to ih je bio odredio da misli o sebi; unaprijed je znao o emu e misliti - htio je predoiti sebi, to god moe bre i jasnije, ono to e se dogoditi: sad jo postoji i ivi, a za tri minute bit e ve neto, netko ili neto - a tko zapravo? I gdje? Sve je to namislio razrijeiti u te dvije minute! U blizini je bila crkva kojoj se toranj, s pozlaenim krovom, Ijeskao na jarkom suncu. Sjeao se da se bio netremice zagledao u taj krov i u zrake to su odsijevale od njega; nije se mogao odvojiti od tih zraka - inilo mu se da su te zrake njegova nova priroda, da e se za tri minute nekako stopiti s njima... Neizvjesnost i

odvratnost prema onom novom to e za koji as nastati bile su uasne; ali kae da mu nita nije bilo u tim trenucima tee od neprekidne misli: Kad bar ne bih morao umrijeti! Kad bi mi bar vratili ivot - kakav bi to bio beskraj! I sve bi to bilo moje! Tada bih svaku minutu pretvorio u cijeli vijek, nita ne bih propustio, svaku bih minutu dobro odvagnuo, nita vie ne bih uludo potratio! Rekao je da mu je ta misao napokon toliko dozlogrdila da je ve poelio da ga to prije ustrijele. Knez iznenada uuti; svi su oekivali da e produiti i izvui nekakav zakljuak. - Zavrili ste? - priupita ga Aglaja. - Molim? Zavrio sam - ree knez poto se prenuo iz asovite zamiljenosti. - A zato ste nam to ispriali? - Tako... palo mi na pamet... onako, u razgovoru... - Nekako ste nesreeni - pripomene Aleksandra - valjda ste, knee, htjeli izvesti zakljuak da se nijedan trenutak ne moe mjeriti kopjejkama, i da ponekad pet minuta vie vrijede nego ne znam kakvo blago. Sve je to hvale vrijedno, pa ipak, dopustite, ta je poslije taj va prijatelj, koji vam je ispriao te strahote... jer, preinaili su mu kaznu, poklonili su mu, dakle, taj beskrajni ivot. Pa ta je onda uinio od tog bogatstva? Je li vagao svaku minutu? - Ma nije, sam mi je rekao, pitao sam ga poslije i sam, uope nije tako ivio i mnogo je, mnogo minuta uludo potratio. - Eto vam, dakle, pouke, ne moe se, dakle ivjeti tako da se uistinu vae svaka minuta. Tko zna zato, ali se ne moe. - Da, tko zna zato, ali se ne moe - ponovi knez - to sam i ja pomislio... A ipak ovjek sve nekako nee da vjeruje...

- To znai da mislite da ete proivjeti svoj vijek pametnije od svih? - upita ga Aglaja. - Da, i to sam koji put pomislio. - Jo i sad mislite? - Pa... mislim - odgovori knez i nasmijei se isto onako mirno i ak plaljivo, gledajui Aglaju, ali se zaas ponovo nasmije i razdragano je pogleda. - Zbilja ste skromni! - ree Aglaja gotovo srdito. - A kako ste vi, ipak, hrabre! Eto, smijete se, a mene jesve to u njegovu kazivanju toliko potreslo da sam poslije i sanjao, upravo sam tih pet minuta sanjao... Ispitivaki i ozbiljno obie jo jedanput pogledom svoje sluateljice. - Ne ljutite se valjda na mene? upita ih iznenada, kao da je u neprilici, ali im je i dalje svima gledao pravo u oi. - Zbog ega? - uzviknue sve tri djevojke u udu. - Pa eto, zato to sve nekako kao da vas pouavam... Svi se opet nasmijae. - Ako se ljutite, nemojte se ljutiti - ree on - jer i sam znam da sam proivio manje od drugih, i da shvaam ivot slabije od svih drugih. Moda ponekad i vrlo udno govorim ... Tu se dokraja zbuni. - Ako kaete da ste bili sretni, onda niste proivjeli manje, nego vie; to se onda tu prenemaete i ispriavate? poe Aglaja strogo i nasrtljivo. - I nemojte se, molim vas, suvie brinuti da li nas pouavate, jer nemate jo zbog ega likovati. Uz taj va kvijetizam moe se i sto godina ivota ispuniti sreom. Da vam ovjek pokae smrtnu kaznu ili mali prst, vi

biste i iz jednog i iz drugog izveli podjednako hvale vrijednu misao, i jo biste ostali zadovoljni. Tako je lako ivjeti. - A to se ti neprestano neto ljuti, ne razumijem - preuze rije generalica, koja je ve dugo motrila lica onih to su govorili. - A isto tako ne razumijem o emu to govorite. Kakav to mali prst, i kakve su to gluposti? Knez vrlo lijepo govori, samo malo alosno. Zato ga obeshrabruje? Kad je poeo priati, smijao se, a sad je sasvim klonuo. - Dobro, maman. Ali teta je, knee, to niste vidjeli nijedno smaknue, jer bih vas onda neto pitala. - Vidio sam jedno smaknue odvrati knez. - Vidjeli ste? - usklikne Aglaja. - Kako samo nisam pogodila! To je kruna svemu. Ako ste vidjeli, kako onda moete rei da ste cijelo vrijeme bili sretni? - Pa zar su u tom vaem selu izvravali smrtnu kaznu? - zapita ga Adelaida. - Ne, to sam vidio u Lyonu, a onamo sam otiao sa Schneiderom, koji me bio poveo sa sobom. im sam doao, naiao sam ba na to. - Pa to, je li vam se mnogo svidjelo? Je li vrlo pouno? Korisno? - zapitkivae ga Aglaja. - Ni najmanje mi se nije svidjelo, a nakon toga sam se i razbolio, ali moram priznati da sam stajao kao ukopan i gledao, nisam mogao odvojiti oiju od tog prizora. - Ni ja ne bih mogla ree Aglaja. - Tamo ba ne vole kad ene dou da gledaju, ak i u novinama poslije piu o tim enama. - Kad, dakle, misle da to nije enski posao, valjda hoe rei (a moda i opravdati) da je to muki posao. Svaka im ast na takvoj logici. I vi, naravno, mislite kao i oni?

- Priajte nam o tom smaknuu - umetne Adelaida. - Ne bih nikako sad htio... smete se i nekako natmuri knez. - Ba kao da vam je teko da nam to ispriate bocne ga Aglaja. - Nije, nego sam ve maloprije priao o tom istom smaknuu. - A kome ste priali? - Vaem sobaru, dok sam ekao. - Kojem sobaru? - zaori sa svih strana. - Pa, onome to vam sjedi u predsoblju, onom prosijedom, crvenkastog lica; ekao sam u predsoblju da me primi Ivan Fjodorovi. - udno - pripomene generalica. - Knez je demokrat - odsijee Aglaja e pa, ako ste Alekseju priali, onda ne moete ni nas odbiti. - Svakako bih htjela da to ujem - ponovi Adelaida. - Maloprije sam zaista obrati joj se knez koji se opet malo zanio (reklo bi se da se vrlo brzo i iskreno zanosi) maloprije sam zaista pomislio, kad ste traili od mene motiv za sliku, da vam predloim ovaj motiv: da naslikate lice ovjeka osuenog na smrt minutu prije nego to e mu giljotina odrubiti glavu, dok jo stoji na stratitu, dok jo nije legao na onu dasku. - Kako to mislite, lice? Zar samo lice? - priupita ga Adelaida. udan bi to bio motiv, i kakva bi to bila slika? - Ne znam, ali zato ne? ostajae knez vatreno pri svome. Nedavno sam u Baselu vidio takvu jednu sliku. Ba bih vam je rado opisao... Ispriat u vam jednom... neobino me potresla...

- O toj slici u Baselu priat ete nam svakako poslije - ree Adelaida - a sad mi rastumaite sliku tog smaknua. Moete li mi je opisati onako kako je sami zamiljate? Kako da naslikam to lice? Kaete, samo lice? A kakvo je to lice? - To je taman minutu prije smrti - poe knez sasvim spremno, zanosei se uspomenom, i bilo je oito da je namah zaboravio sve ostalo. - Upravo u onom trenutku kad se popeo uza stepenice i stupio nogom na stratite. Tada je zirnuo na moju stranu; pogledao sam ga u lice i sve shvatio ... Uostalom, kako da vam to ispriam! Strano bih, strano volio kad biste vi ili tkogod drugi to naslikali. Najbolje bi bilo da to budete vi! Odmah sam tada pomislio da bi ta slika bila korisna. Tu, znate, treba prikazati sve ono to je bilo prije, sve, sve. Leao je u zatvoru i oekivao da e ga smaknuti najranije tek za sedmicu dana; raunao je valjda na uobiajene formalnosti, da spisi jo moraju nekamo otii, pa da e se tek za tjedan dana vratiti. A sad se odjednom, tko zna zato, postupak skratio. U pet sati izjutra jo je spavao. Bilo je to u mjesecu listopadu; u pet sati je jo hladno i mrak. Uao je upravitelj zatvora, sasvim tiho, i polako mu dodirnuo rame; osuenik se pridigao, nalaktio - vidi svjetlo: to je? - U devet sati izvrit e se smrtna kazna. Onako bunovan, nije povjerovao, poeo se buniti da e spisi stii tek za tjedan dana, ali kad se sasvim razbudio, prestao se buniti i uutio je - tako su mi priali - a onda je rekao: Ipak je teko ovako napreac... i opet uutio, i vie nije htio ni rijei izustiti. Zatim prooe tri-etiri sata u uobiajenim poslovima sveenik, doruak uz koji daju vino, kavu i govedinu (pa zar to nije sprdnja? Eto, sve misli kako je to okrutno, a u drugu ruku, opet, ti neduni ljudi ine to iz posve istih pobuda i uvjereni su da je to jo neko ovjekoljublje), zatim toaleta (znate li kakva je toaleta na smrt osudenog?) i napokon ga voze kroz grad do stratita ... Mislim da mu se i tada jo ini, dok ga voze, da mu ostaje beskrajno mnogo vremena. Rekao bih da je putem zacijelo mislio ovako: Jo dugo, jo tri ulice ostaje mi da ivim; evo, kad ovu proem, ostat e mi jo ona, pa onda u kojoj je s desne strane pekar ... gdje je jo pekar! Oko njega svjetina, graja, buka, deset tisua lica, deset tisua pari oiju - sve to treba podnijeti, a najgora je pomisao: Eto,

ima ih deset tisua, i nikoga od njih nee smaknuti, i ba mene hoe! Ali sve je to ve prolo. Do stratita vode male stepenice; tu je, pred stepenicama, odjednom proplakao, a bio je to snaan i odvaan ovjek, velik zlikovac kau da je bio. Uza nj je neprekidno bio sveenik, i u kolima se s njim vozio i neprestano mu neto priao - ali on teko da ga je uo: pone ga sluati, ali ga ve kod tree rijei nita ne razumije. Mora da je tako bilo. Napokon se poeo penjati uza stepenice; noge su mu svezane pa sve hoda sitnim koracima. Sveenik je valjda bio pametan ovjek pa je prestao govoriti, ali mu je neprestano pruao kri da ga poljubi. Podno stepenica bio je osuenik vrlo blijed, a kad se popeo na stratite, odjednom je postao bijel kao papir, ba kao bijeli pisai papir. Sigurno su mu noge slabile i trnule, i bilo mu je zlo - kao da ga neto gui u grlu, pa ga zato i, rekao bi, kaklja - jeste li to kadgod osjetili, kad vas je strah, ili u onim groznim trenucima kad ste potpuno pri sebi, ali uope vie ne vladate sobom? Meni se ini, ako vam, recimo, prijeti neminovna propast, ako se kua rui na vas, da vas odjednom spopadne luda elja da sjednete i zamurite i ekate - pa ta bude da bude! ... Eto, ba tu, kad ga je obuzimala ta slabost, sveenik mu je bre-bolje, naglim pokretom i bez rijei, podmetnuo kri pod sama usta, nekakav mali kri, srebrn, etverokrak - esto mu ga je podmetao, svaki as. I im bi mu kri dotaknuo usne, otvorio bi oi i opet na dvije-tri sekunde nekako ivnuo, i noge su ga opet sluale. Kri je pohlepno ljubio, urio se da ga ljubi, ba kao da se uri da ne zaboravi zagrabiti togod, da mu se nae pri ruci, za svaki sluaj, ali teko da je u tom asu bio svjestan kakva vjerskog osjeaja. I tako je bilo sve do daske ... udno je to u tim posljednjim trenucima malokad padaju u nesvijest! Naprotiv, bit e da glava grozniavo ivi i radi, onako punom parom, punom parom, kao stroj u pogonu; mislim da sve neto lupaju kojekakve misli, sve nedovrene, a moda i smijene, nevane neke misli: Eno, onaj me gleda, ima bradavicu na elu, a eno, u krvnika je jedno donje dugme zaralo ... a meutim sve zna i sve pamti, i ima samo jedna toka koju nikako ne moe zaboraviti, i ne moe pasti u nesvijest, i sve se kree i vrti oko nje, oko te toke. I kad samo pomisli da e tako biti sve do posljednje etvrti

sekunde, kad ve glava na panju lei, i eka, i ... zna, i odjednom zauje nad sobom kako je kliznulo eljezo! Jer, to se svakako uje! Ja bih, kad bih leao, navla oslukivao i uo! To je moda samo desetinka sekunde, ali se svakako mora uti! I pomislite samo, jo se i dan-danas spore oko toga da moda glava, kad odleti, moda jo oko sekundu zna da je odletjela! Kakva ideja! A ta ako to potraje i pet sekunda! ... Nariite stratite tako da se jasno i izbliza vidi samo posljednja stepenica; osuenik je stupio na nju: glava, lice, blijedo kao papir, sveenik mu prua kri, on poudno prua svoje modre usne i sve zna. Kri i glava eto vam slike, a lice sveenikovo, krvnikovo i dvojice njegovih pomonika, pa dolje nekoliko glava i oiju - sve to moete narisati tek tako da bude kao u treem planu, u magli, kao neto sporedno ... Eto, takva je ta slika. Knez uuti i pogleda ih sve redom. To, naravno, nije ni nalik na kvijetizam ree Aleksandra vie za se. E, a sad nam ispriajte kako ste bili zaljubljeni kaza Adelaida. Knez je u udu pogleda. ujte - nekako zabrza Adelaida duni ste nam jo priati o slici u Baselu, ali sad bih htjela uti neto o tome kako ste bili zaljubljeni; nemojte poricati, bili ste zaljubljeni. Osim toga, im ponete pripovijedati, niste vie filozof. A im prestanete pripovijedati, posramite se onoga to ste ispripovijedali pripomene iznenada Aglaja. Zato to? E, ovo je ve zbilja glupo odsijee generalica gledajui ogoreno Aglaju. Nije ba pametno potvrdi Aleksandra.

Ne vjerujte joj, knee - obrati mu se generalica - ona to navla ini, iz neke zloe; inae nije uope tako glupo odgojena; nemojte pomisliti togod loe zato to vam ne daju mira. Mora da su neto naumile, ali vas ve vole. Poznajem im ja lica. I ja ih poznajem ree knez, nekako posebno naglaavajui te rijei. Kako to mislite? zapita ga Adelaida radoznalo. to to vi znate o naim licima? htjele su da znaju i ostale dvije. Ali je knez utio i uozbiljio se; sve su oekivale njegov odgovor. Poslije u vam rei izusti tiho i ozbiljno. Vi biste ba poto-poto htjeli da izazovete nau radoznalost - usklikne Aglaja a kako ste samo dostojanstveni! Pa dobro zabrza opet Adelaida kad ste ve tako dobar poznavalac lica, onda ste sigurno bili i zaljubljeni; ipak sam, dakle, pogodila. De, priajte nam! Nisam bio zaljubljen odgovori knez isto onako tiho i ozbiljno. - Ja sam ... bio sretan na drugi nain. A kako, zbog ega? Pa dobro, ispriat u vam ree knez, nekako duboko zamiljen.

VI
Eto, sad me sve gledate tako radoznalo - poe knez - da biste se moda i naljutile na mene kad vam ne bih udovoljio. Ama, alim se nadoda bre-bolje i osmjehne se. Tamo ... tamo su bila sama djeca, i cijelo sam vrijeme tamo bio s

djecom, sa samom djecom. Bila su to djeca iz tog sela, cijeli opor koji je iao u kolu. Ne mogu rei da sam ih uio; nisam, za to je tamo bio kolski uitelj. Jules Thibaut; ja sam ih, moda, i neto uio, ali sam vie bio onako s njima, i sve su mi etiri godine tako prole. Nita mi drugo nije ni trebalo. Sve sam im govorio, nita nisam od njih tajio. Njihovi oevi i roaci naljutili su se svi na mene zato to djeca najposlije nisu mogla bez mene i neprestano su se jatila oko mene, a uitelj mi je na kraju postao najljui neprijatelj. Mnogo sam neprijatelja tamo stekao, a sve zbog djece. ak me i Schneider grdio. A ega su se toliko bojali? Djetetu se moe sve rei, sve; oduvijek sam se udio kako odrasli slabo poznaju djecu, pa ak i oevi i majke roenu djecu. Djeci ne treba nita tajiti pod izgovorom da su malena i da je jo rano da to znaju. Kakva alosna i nesretna misao! I kako dobro sama djeca zapaaju da ih oevi dre za premalene i misle da nita ne razumiju, a zapravo sve razumiju. Odrasli ne znaju da dijete moe dati neobino ozbiljan savjet ak i u najteoj neprilici. O, boe! Kad nas gleda taj zgodan pti, onako povjerljivo i blaeno, ovjeka je naprosto stid da ga prevari! A zovem ih ptiima zato to nema nieg ljepeg na svijetu od malih ptica. Uostalom, na mene su se svi u selu naljutili vie zbog neega drugog ... a Thibaut mi je jednostavno zavidio; isprva je neprestano vrtio glavom i udio se kako djeca razumiju sve to im ja kaem, a kod njega ne razumiju gotovo nita, a onda mi se poeo rugati, kad sam mu rekao da ih ni on ni ja neemo nita nauiti, nego da e jo oni nas neto nauiti. I kako mi je samo mogao zavidjeti i klevetati me kad je i sam ivio s djecom! Djeca duu lijee ... Tamo, u Schneiderovu sanatoriju, bio je jedan bolesnik, vrlo nesretan ovjek. Bila je to takva uasna nesrea da joj se teko moe nai ravna. Dali su ga bili da se lijei od ludila, ali, po mom miljenju, on nije bio lud nego je samo strano patio u tome je bila cijela njegova bolest. I kad biste samo znali to su mu napokon postala naa djeca ... Ali o tom u vam bolesniku radije priati drugi put, a sad u vam ispriati kako je sve to poelo. Djeca me isprva nisu voljela. Bio sam prevelik i uvijek nekako nezgrapan; znam da sam i ruan ... napokon, bio sam i stranac. Djeca su mi se iz poetka rugala, a onda su poela i kamenje bacati na mene, kad su vidjela da sam

poljubio Marie. A samo sam je jedanput poljubio ... Ne, nemojte se smijati - pouri se knez da osujeti podsmijeh svojih sluateljica - tu nije bila posrijedi nikakva ljubav. Da samo znate kako je to bilo nesretno stvorenje, i sami biste se raalili nad njom, kao to sam i ja. Bila je iz naeg sela. Mati joj je bila vrlo stara, a kod nje je, na njihovoj maloj, posve tronoj kuici koja je imala dva prozora, bio jedan prozor pregraen, po doputenju mjesnih vlasti, i kroz njega je smjela prodavati uzice za cipele, konac, duhan, sapun, sve za sitne pare, i tako se prehranjivala. Bila je bolesna, noge su joj neprestano bile nateene, pa je neprestano sjedila na jednom mjestu. Marie joj je bila kerka, od svojih dvadeset godina, slabaka i mrava; odavno je patila od bolesti plua, ali je i dalje ila po kuama da obavlja teke poslove za dnevnicu - prala je podove, rublje, mela dvorita, redila stoku. Neki ju je francuski trgovaki putnik zaveo i odveo sa sobom, a nakon tjedan dana ostavio je samu na cesti i kriomice otputovao. Vratila se kui prosjaei, sva blatna, sva u prnjama, u poderanim cipelama; pjeaila je sedmicu dana, noila u polju i teko se prehladila; noge su joj bile izranjavane, ruke nateene i ispucane. Uostalom, ni prije nije bila lijepa; samo su joj oi bile mirne, dobre, bezazlene. Bila je dozlaboga utljiva. Jednom je, jo prije, bila iznenada zapjevala za poslom, i sjeam se da su se tada svi zaudili i nasmijali: Marie je propjevala! ta? Marie je propjevala! a ona se strano zbunila i nakon toga zauvijek umuknula. Onda su jo bili ljubezni prema njoj, ali, kad se vratila bolesna i izmuena, nitko je nije nimalo alio! Kako su oni u tome okrutni! Kako su im shvaanja teka! Mati ju je prva doekala pakosno i prezirno: Osramotila si me pred cijelim svijetom. Prva ju je i izvrgnula ruglu: kad su u selu uli da se Marie vratila, svi su pohitali da je vide, pa umalo to se cijelo selo nije sabilo u babinu kuicu starci, djeca, ene, djevojke, svi, silno uurbana, pomamna rulja. Marie je leala na podu, do starinih nogu, gladna, odrpana, uplakana. Kad su se svi strali, pokrila se svojom raupanom kosom i ostala leati niice na podu. Svi su je obilazili i gledali kao kakva gmaza; starci su je kudili i grdili, mlaarija se ak i smijala, ene je grdile, kudile, gledale je prezirno kao kakva pauka. Mati je njena sve to doputala, i sama je sjedila meu njima, klimala glavom i

odobravala. Stara je u to vrijeme bila ve teko bolesna i, tako rei, na samrti; nakon dva mjeseca doista je i umrla; znala je da je na samrti, ali se nije htjela pomiriti s kerkom sve do smrti, ak nije ni rijei progovorila s njom, tjerala ju je da spava na trijemu, gotovo je nije ni hranila. esto je morala drati bolesne noge u toploj vodi; Marie joj je svaki dan prala noge i njegovala je; stara je primala sve njene usluge nijemo i nikad je nije oslovila nijednom prijaznom rijeju. Marie je sve to podnosila, a poslije sam primijetio, kad sam je malo bolje upoznao, da je i sama sve to odobravala, i sama je drala sebe za najgoreg stvora na svijetu. Kad je starica posve pala u postelju, dolazile su da je njeguju babe iz sela, sve po redu, takav je tamo obiaj. Tada su sasvim prestali hraniti Marie, a u selu su je svi tjerali od sebe i nitko joj ni posla vie nije htio dati, kao nekad. Svi ba kao da su pljuvali po njoj, a mukarci je nisu vie drali ni za ensko, takve su joj gadarije neprestano govorili u lice. Ponekad, vrlo rijetko, kad bi se u nedjelju izopijali, dobacivali bi joj, ale radi, po koji gro, onako, ravno na zemlju; Marie je bez rijei podizala novie. Ve je tada poela bacati krv. Napokon su one krpe na njoj postali pravi dronjci, tako da ju je bilo sram da se i pokae u selu; a sve otkako se vratila, hodala je bosa. I eto, tada su je, osobito djeca, cijeli opor - bilo je vie od etrdeset uenika poeli draiti i ak su se blatom nabacivali na nju. Zamolila je pastira da je pusti da mu uva krave, ali ju je pastir otjerao. Tada je sama, bez doputenja, poela sa stadom odlaziti na cijeli dan na pau. Kako je bila od velike koristi pastiru, on je to zapazio pa je vie nije tjerao, a koji put joj je ak davao ostatke od svoga ruka, sira i kruha. Drao je da joj time iskazuje veliku milost. A kad joj je mati umrla, pastor se u crkvi nije acao da osramoti Marie pred cijelim svijetom. Marie je stajala iza lijesa onakva kakva je bila, u dronjcima, i plakala je. Bilo se okupilo mnogo svijeta da gleda kako e to ona plakati i stupati za lijesom; tada se pastor bio je to jo mlad ovjek, a sva mu je ambicija bila da postane velik propovjednik obratio svima i pokazao na Marie. Eto tko je skrivio smrt ove estite ene (to nije bila istina jer je stara bila ve dvije godine bolovala), eto, tu stoji pred vama i ne usuuje se dii pogleda zato to je obiljeena prstom Bojim;

eto je tu bose i u dronjcima - primjer onima koji gube krepost. A tko je ona? To je ki njena! i sve tako, u tom stilu. I zamislite, ta se gadarija gotovo svima svidjela, ali ... tada se dogodilo neto neobino; umijeala se djeca jer su u to vrijeme djeca bila ve sva na mojoj strani i zavoljela su bila Marie. Evo kako se to zbilo. Htio sam neto uiniti za Marie; njoj su bili najpotrebniji novci, ali ja tamo nisam nikad imao ni prebijene pare. Imao sam malu brilijantnu iglu pa sam je prodao nekom prekupcu, koji je obilazio sela i trgovao starom odjeom. Dao mi je osam franaka, iako je vrijedila najmanje etrdeset. Dugo sam vrebao priliku da se naem s Marie nasamu; napokon smo se sreli izvan sela, pokraj ivice, na stazi koja vodi u brda, iza jednog drveta. Tu sam joj dao osam franaka i rekao joj neka ih dobro uva jer vie neu imati novaca, a onda sam je poljubio i rekao joj neka ne misli da imam kakve zle namjere, i da je ne ljubim zato to sam zaljubljen u nju, nego zato to je neobino alim, i da je od sama poetka nisam drao nimalo krivom, nego samo nesretnom. arko sam elio da je odmah i utjeim i uvjerim da ne treba sebe pred svima smatrati za tako nedostojnu, ali mi se ini da me nije shvatila. Odmah sam to primijetio, premda je gotovo neprekidno utjela i stajala preda mnom oborenih oiju i strano posramljena. Kad sam zavrio, poljubila me u ruku, a ja sam je odmah uhvatio za ruku i htio je poljubiti, ali ju je ona bre-bolje istrgla. Odjednom su nas u tom asu spazila djeca, cijeli opor; poslije sam doznao da su me ve odavno vrebali. Poeli su fukati, pljeskati rukama i smijati se, a Marie je nagla bjeati. Htio sam im neto kazati, ali su me poeli gaati kamenjem. Istog su dana sve doznali, cijelo selo; sve se opet svalilo na Marie - jo im je vie omrznula. uo sam, tovie, da su joj htjeli suditi, meutim, hvala bogu, prolo je bez toga; ali joj zato djeca nisu vie davala mira, draila su je jo vie nego prije, bacala se blatom na nju; gone je, a ona bjei pred njima, onako slabih prsa, zadie se, a oni za njom viu, psuju. Jednom sam ak poletio da se tuem s njima. atim sam im poeo govoriti, govorio sam im svaki dan, kad sam god mogao. Katkad su zastajali i sluali me, ali su me i dalje grdili. Kazao sam im kako je Marie nesretna; uskoro su me prestali grditi i poeli se utke razilaziti. Malo-pomalo poeli

smo razgovarati, nita im nisam tajio, sve sam im govorio kako jest. Vrlo su me radoznalo sluali i uskoro su poeli aliti Marie. Po neki od njih, kad bi je sreli, poee je prijazno pozdravljati; kod njih je obiaj, kad se sretnu, poznavali se ili ne poznavali, da se pozdrave i kau: Dobar dan. Mogu zamisliti kako se Marie tome udila. Jednom su dvije djevojice dobavile jela pa joj ga odnijele, a onda su dole do mene da mi to kau. Rekle su mi da se Marie rasplakala i da je sad one mnogo vole. Uskoro su je sva djeca zavoljela, a u isto vrijeme zavoljela su odjednom i mene. Poela su esto dolaziti do mene i neprestano me molila da im priam; valjda sam im lijepo priao jer su me vrlo rado sluali. A poslije sam i uio i itao samo radi toga da bih im imao to priati, i sve sam im te tri godine priao. Kad su me poslije svi okrivljavali, pa i Schneider, da s djecom razgovaram kao s odraslima i da im nita ne tajim, odgovorio sam da je sramota lagati djeci, da oni ionako sve znaju, koliko god tajili od njih, i da e moda nauiti togod runo, a od mene nee nauiti nita runo. Treba samo da se svak sjeti kako je i sam bio dijete. Nisu se sloili sa mnom... Poljubio sam bio Marie jo dvije sedmice prije nego to joj je mati umrla; kad je pastor drao prodiku, sva su djeca ve bila na mojoj strani. Odmah sam im ispriao i protumaio pastorov postupak; svi su se rasrdili na njega, a neki ak toliko da su mu kamenjem porazbijali prozore. Obuzdao sam ih zato to to nije bilo lijepo, ali su zaas svi u selu doznali o tome, i eto, tada su me poeli kriviti da sam im iskvario djecu. Zatim su svi doznali da djeca vole Marie, i strano se isprepadali, ali je Marie ve bila sretna. Djeci su zabranili da se i viaju s njom, ali su ona kriomice trkom odlazila do nje, do stada, prilino daleko, oko pola kilometra od sela; nosili su joj darove, a neki bi joj dotrali samo da je zagrle, poljube i kau: Je vous aime, Marie! pa bi trali navrat-nanos natrag. Marie samo to nije poludjela od takve nenadane sree; nije ni sanjala o njoj; stidjela se i radovala, a to je najvanije, djeci je, a pogotovo djevojicama, bilo najvie stalo do toga da odjure do nje i kau joj da je ja volim i da im vrlo mnogo o njoj priam. Kazali su joj da sam im sve ispripovjedio i da je sad oni vole i ale, i da e je dovijeka voljeti i aliti. Zatim bi trknuli do mene pa bi mi radosnih,

uzbuenih lica rekli da su maloprije bili kod Marie i da me Marie pozdravlja. Uveer bih odlazio do slapa; tamo je bilo jedno mjesto posve zaklonjeno od sela, a oko njega su rasli jablanovi; tamo su se djeca uveer jatila oko mene, poneki su ak dolazili kradom. ini mi se da su neobino uivali u mojoj ljubavi prema Marie, i eto, jedino sam ih u tome, za sveg svog boravka kod njih, prevario. Nisam ih razuvjeravao da volim Marie, to jest da nisam zaljubljen u nju, nego da je samo neobino alim; vidio sam po svemu da mnogo vie ele da bude onako kako su sami zamislili i medu sobom zakljuili, pa sam utio i pravio se da su dobro pogodili. I koliko su samo bila obzirna i njena ta srdaca - inilo im se, na primjer, nemoguim da njihov dobri Leon toliko voli Marie, a da je Marie onako runo odjevena i da nema cipela. Pomislite samo, pribavili su joj i cipele, i arape, i rublje, pa i nekakvu haljinu; otkud su sve to smogli nemam pojma; radili su sve u oporu. Kad sam ih pitao, samo su se razdragano smijali, a djevojice su pljeskale rukama i ljubile me. I ja sam ponekad kriomice odlazio da se vidim s Marie. Bila je tada ve teko bolesna i jedva je hodala; napokon je posve prestala sluiti u pastira, ali je svejedno svako jutro odlazila za stadom. Sjedala bi postrance; tamo je na jednoj strmoj, gotovo okomitoj stijeni bila izboina, pa bi sjela ispod nje u sam kut, zaklonjena od svih, na kamen, i prosjedila bi tako gotovo cijeli dan, od jutra pa sve do onog asa kad se stado vraalo. Bila je ve toliko oslabila od suice da je ponajee sjedila sklopljenih oiju, glave naslonjene na stijenu, drijemala i teko disala; lice joj je bilo kao u kostura, a znoj joj izbijao po elu i sljepoonicama. Takvu sam je svagda nalazio. Dolazio sam tek naasak i nisam htio da me tko vidi. im bih se pojavio, Marie bi uzdrhtala, otvorila oi i pohrlila da mi ljubi ruke. Nisam se vie branio jer je nju to usreivalo; cijelo vrijeme dok sam sjedio uz nju drhtala je i plakala; nekoliko bi puta, dodue, zaustila da neto kae, ali ju je bilo teko razumjeti. Ponekad je bila kao sumanuta, strano uzbuena i zanesena. Katkad su i djeca dolazila sa mnom, pa bi tada obino stala malo dalje od nas i toboe nas uvala od nekoga ili neega, to im je neobino godilo. Kad bismo otili, Marie bi opet ostala sama, nepomina kao i prije, sklopljenih oiju i glave naslonjene na stijenu;

moda je sanjarila o neemu. Jednog jutra nije vie mogla poi za stadom, pa je ostala u svojoj pustoj kuici. Djeca su to zaas doznala i gotovo je sva redom obila toga dana; leala je u svojoj postelji sama samcata. Dva dana njegovala su je sama djeca, svraala se redom do nje, ali onda, kad se u selu proulo da je Marie ve uistinu na samrti, poee joj dolaziti babe iz sela da sjede i paze na nju. ini se da su u selu poeli saaljevati Marie, bar nisu vie branili djeci da joj dolaze i nisu je grdili kao nekad. Marie je neprekidno drijemala, imala je nemiran san strano je kaljala. Starice su tjerale djecu, ali su djeca dolazila trkom pod prozor, ponekad samo naasak, tek toliko da joj kau: Bonjour, notre bonne Marie. A ona bi, im bi ih ugledala ili zaula, sva ivnula i odmah, ne sluajui babe, nastojala se pridii na lakat, mahala im glavom, zahvaljivala. Donosili su joj, kao i prije, darove, ali gotovo nita nije okusila. Zahvaljujui njima, vjerujte mi, umrla je gotovo sretna. Zahvaljujui njima, zaboravila je svoju grdnu nevolju, kao da je od njih dobila oprotenje, jer je sve do kraja drala samu sebe za veliku grenicu. Djeca su joj, kao ptiice, lupkala krilcima o prozore i dovikivala joj svako jutro: Nous t'aimons, Marie. Umrla je vrlo brzo. Mislio sam da e mnogo dulje poivjeti. Uoi njene smrti, pred zalazak sunca, svratio sam bio do nje; mislim da me je prepoznala i posljednji put sam joj stisnuo ruku; kako joj se ruka bila sasuila! A sutradan su mi izjutra doli javiti da je Marie umrla. Sad vie nitko nije mogao zadrati djecu - okitili su joj cijeli lijes cvijeem i ovjenali joj glavu vijencem. Pastor nije vie u crkvi ruio pokojnicu, a na sprovodu je bilo vrlo malo svijeta, doli su samo neki, iz radoznalosti. Meutim, kad je trebalo ponijeti lijes, sva su djeca odjednom pohrlila da ga sama nose. Kako ga nisu ipak mogla nositi, pomagali su im ljudi, a svi su oni trkali za lijesom i plakali. Otada su djeca neprestano obilazila Marijin grob - svake ga godine kite cvijeem, a oko njega su i rue posadili. Ali upravo nakon tog sprovoda poelo me cijelo selo progoniti zbog djece. Glavni su hajkai bili pastor i uitelj. Djeci su strogo zabranili ak i da se viaju sa mnom, a Schneider se sam obvezao da e pripaziti na mene. Ali smo se svejedno viali i sporazumijevali se izdaleka znacima. Slali su mi svoje poruke na ceduljicama. Poslije se sve to izgladilo, ali

je i tada bilo vrlo lijepo - jo sam se vie zbliio s djecom zbog tog progonjenja. Posljednje godine sam se gotovo i pomirio s Thibaudom i pastorom. Schneider mi je pak mnogo govorio i prepirao se sa mnom oko tetnosti mog sistema s djecom. A kakav je u mene bio sistem! Napokon mi je Schneider iznio jednu svoju vrio udnu misao - bilo je to ve pred moj odlazak - rekao mi je da se dokraja uvjerio da sam pravo dijete, to jest obino dijete, da sam samo po stasu i licu nalik na odrasla ovjeka, a da po svom razvoju, dui, karakteru, pa moda i po pameti, nisam odrastao, i da u takav i ostati, makar poivio i ezdeset godina. Slatko sam se tome nasmijao dakako da nema pravo jer kakvo sam ja dijete? Samo jedno je istina, da zbilja ne volim biti s odraslima, s ljudima, s velikima to sam odavno zapazio ne volim zato to ne umijem s njima. to mi god govorili, koliko god bili dobri prema meni, ipak mi je uvijek nekako teko s njima, i strano mi je drago kad mogu to prije otii do svojih drugova, a moji su drugovi oduvijek bila djeca, ali ne zato to sam i sam dijete, nego zato to me naprosto vukla elja za djecom. Kad sam, jo na poetku svoga ivota u tom selu - onda dok sam odlazio sam u brda da tugujem kad sam, lunjajui onako sam, ponekad sretao, osobito oko podne, u vrijeme kad su putali iz kole sav onaj buan opor djece to juri sa svojim torbicama i ploicama, viui, smijui se, igrajui se odjednom bi mi sva dua poela teiti za njima. Ne znam zato, ali me pri svakom susretu s njima poeo obuzimati nekakav neobino snaan i blaen osjeaj. Zastajao sam i smijao se od sree gledajui one njihove sitne noice kako promiu i vjeito nekud trkaraju, i gledajui smijeh i suze (jer su se mnogi ve bili stigli poupati, rasplakati i opet se pomiriti i poigrati dok bi iz kole dotrali do kue), zaboravljao sam svu svoju tugu. Poslije, za sve te tri godine, nisam uope mogao pojmiti kako tuguju, i zato tuguju, ljudi. Svim sam se svojim biem odao bio njima. Nisam ni raunao da u ikad otii iz toga sela i nije mi bilo ni nakraj pameti da u se ikad vratiti ovamo, u Rusiju. Mislio sam da u zauvijek ostati tamo, ali sam napokon uvidio da me Schneider ipak ne moe dalje uzdravati, a iskrsnulo je jo neto to je, ini mi

se, bilo toliko vano da me i sam Schneider pourivao da odem i u moje ime pisao ovamo. I tako u sad, eto, pogledati to je posrijedi i s nekim se jo posavjetovati. Moda e mi se sudbina sasvim preokrenuti, ali nije sad o tome rije i nije to ono glavno. Glavno je to to mi se ve promijenio cijeli ivot. Mnogo sam tamo ostavio, i previe. Svega toga vie nema. Sjedio sam u vlaku i mislio: Sad odlazim meu ljude; moda i nita ne znam, ali zapoinjem nov ivot. Naumio sam obaviti svoj posao poteno i odluno. S ljudima e mi moda biti dosadno i teko. Za prvo sam vrijeme naumio biti sa svima pristojan i otvoren; vie od toga i nee nitko traiti od mene. Moda e me i ovdje drati za dijete - pa neka! Isto me tako svi, ne znam zato, dre za idiota, nekad sam zaista bio toliko teko bolestan da sam i bio nalik na idiota; ali kako mogu biti idiot sad, kad i sam znam da me dre za idiota? Ulazim i sve mislim: Eto, dre me za idiota, a ja sam ipak ipak pametan, a oni o tome nemaju ni pojma... esto mi padne na um ta misao. Kad sam u Berlinu primio nekoliko pisamaca koja su mi ve djeca bila stigla napisati, tada sam tek pojmio koliko ih volim. Vrlo je teko primiti prvo pismo! Kako su samo tugovali kad su me ispraali! Ve su me mjesec dana prije mog odlaska poeli ispraati: Leon s'en va, Leon s'en va pour toujours! I dalje smo se svake veeri okupljali kod slapa i neprestano razgovarali o tome kako emo se rastati. Ponekad je bilo isto onako veselo kao i nekad; samo to su me, odlazei na spavanje, snano i vatreno grlili, ega prije nije bilo. Poneki su mi od njih dolazili trkom i kriomice od svih, sami, samo radi toga da me zagrle i poljube nasamu, bez svjedoka. Kad sam ve polazio na put, svi su me odreda otpratili do stanice. eljeznika je stanica oko kilometar daleko od sela. Svladavali su se da ne zaplau, ali se mnogi nisu mogli svladati pa su plakali na sav glas, pogotovo djevojice. urili smo se da ne zakasnimo, ali bi gdjekoji odjednom nasred ceste pohrlio prema meni da me zagrli svojim ruicama i izljubi, pa je samo radi toga zaustavljao cijelu gomilu, a mi smo, premda smo se urili, svi zastajali i ekali dok se ne oprostimo. Kad sam sjeo u vagon i vlak krenuo, svi su mi doviknuli: Hura! i dugo su jo stajali na mjestu, sve dok se vlak nije posve izgubio. I ja sam gledao za njima... Znate, kad sam ono maloprije uao ovamo i

pogledao vaa draga lica sad vrlo pozorno gledam sva lica oko sebe i zauo vae prve rijei, nekako mi je, prvi put odonda, postalo lako oko srca. Maloprije sam pomislio da sam moda uistinu pravi sretnik - znam da ovjek ne susree ba esto ljude koje odmah zavoli, a eto, s vama sam se naao im sam doputovao. Vrlo dobro znam da se svi srame govoriti o svojim osjeajima, a ja vam, evo, govorim o njima i nije me stid pred vama. Nisam ba drutven i moda vam dugo neu opet doi. Nemojte mi to uzeti za zlo nisam vam ovo rekao zato to mi nije stalo do vas, a isto tako nemojte misliti da sam se zbog ega moda uvrijedio. Pitali ste me za svoja lica i to sam zapazio na njima. Vrlo u vam rado rei. U vas je, Adelaido Ivanovna, sretno lice, od sva tri lica najsimpatinije. Ne samo to ste vrlo lijepi, nego, kad vas ovjek pogleda, odmah pomisli: Lice joj je kao u dobre sestre. Prilazite ovjeku bezazleno i radosno, ali znate i brzo upoznati srce. Eto, takvo mi se ini da je vae lice. I vae je lice, Aleksandro Ivanovna, divno i vrlo milo, ali moda se u vama krije neki potajni jad; dua vam je, svakako, predobra, ali niste veseli. Na licu vam je nekakva posebna sjenka, kao u Holbeinove Madone u Dresdenu. Eto, toliko o vaem licu; jesam li dobro pogodio? Pa, sami ste me proglasili za pogaaa! Ali, po vaem licu, Lizaveto Prokofjevna obrati se iznenada generalici po vaem licu ne samo to mi se ini, nego sam naprosto uvjeren da ste pravo dijete, u svemu, u svemu, u svemu dobrom i u svemu loem, unato vaim godinama. Ne ljutite se valjda na mene to vam ovako govorim? Pa znate valjda to mislim o djeci? I nemojte misliti da sam vam iz nekakve prostodunosti sad ovako otvoreno govorio o vaim licima; nisam, nipoto nisam! A moda sam imao i neku primisao na umu.

VII
Kad je knez uutio, sve se veselo zagledae u njega, ak i Aglaja, ali napose Lizaveta Prokofjevna. E, ala ste ga dobro ispitale! uzvikne ona. ta je, milostive gospodine, mislile ste da ete vi njega tititi kao siromaka, a kad tamo, on se jedva udostojao da vas odabere,

i to jo uz napomenu da e nam samo od vremena do vremena dolaziti. Ba nas je namagario, svaka mu ast, a najvie Ivana Fjodorovia. Bravo, knee, a maloprije nam jo rekoe da vas treba malo ispitati. A ono to ste rekli o mom licu, to je iva istina - ja i jesam dijete, i znam to. Znala sam i prije vas; upravo ste izrazili moju misao jednom jedinom rijeju. Va je karakter sasvim nalik na moj, ba mi je drago, kao dvije kapi vode. Samo to ste vi muko, a ja ensko, i to ja nisam bila u vicarskoj; u tome je sva razlika. - Nemojte se prenagliti, maman - uzvikne Aglaja. - Knez kae da je u cijelom tom svom izlaganju imao na umu neku osobitu misao i da nije samo onako govorio. - Jest, jest - nasmijahu se ostale dvije. - Nemojte se podsmjehivati, drage moje, jer je on moda lukaviji od vas sve tri skupa. Vidjet ete. Nego, to niste, knee, nita rekli za Aglaju? Aglaja eka, a i ja ekam. - Nita jo ne mogu kazati, poslije u. - Zato? Zar nije upadljiva? - O, da upadljiva je; izvanredna ste ljepotica, Aglaja Ivanovna. Toliko ste lijepi da se ovjek ne usuuje gledati vas. - I nita vie? A osobine? navaljivae dalje generalica. - O ljepoti je teko suditi; nisam jo za to spreman. Ljepota je zagonetka. - A sad ste vi Aglaji zadali zagonetku - ree Adelaida. - De je odgonetni, Aglaja! A lijepa je, knee, je li da je lijepa? - Izvanredno lijepa! - vatreno potvrdi knez i ushieno pogleda Aglaju. - Gotovo kao Nastasja Filipovna, iako joj je lice sasvim drugaije!... Sve se zagledae u udu.

- Kao tko-o-o? otegne generalica. - Kao Nastasja Filipovna? A gdje ste to vidjeli Nastasju Filipovnu? Koja Nastasja Filipovna? - Pa maloprije je Gavrila Ardalionovi pokazivao njezinu sliku Ivanu Fjodoroviu. - ta, njezinu je sliku donio Ivanu Fjodoroviu? - Da mu je pokae. Nastasja Filipovna poklonila je danas Gavrili Ardalionoviu svoju sliku, pa ju je on donio da je pokae. - Da je vidim! - plane generalica. - Gdje je ta slika? Ako je njemu poklonila, onda mora biti kod njega, a on je, naravno, jo u kabinetu. U srijedu uvijek dolazi ovamo da radi i nikad ne odlazi prije etiri. Pozovite odmah Gavrilu Ardalionovia! Ne, ne ginem ba od elje da njega vidim. Budite tako dobri, knee dragi, otiite u kabinet, uzmite od njega tu sliku i donesite je ovamo. Recite, samo da pogledamo. Molim vas. Dobar je, ali je malo previe naivan ree Adelaida kad je knez iziao. Jest, ipak je malo previe naivan potvrdi Aleksandra - pa je ak pomalo i smijean. I jedna i druga kao da nisu do kraja izgovorile to misle. Uostalom, dobro se izvukao s naim licima - ree Aglaja. Svima nam je polaskao, pa ak i mami. Ne zbijaj sad ale, molim te! - vikne generalica. Nije on meni polaskao, iako sam ja polaskana. Misli da se izvlaio? priupita Adelaida. Meni se ini da i nije ba tako naivan.

Eto je opet! - rasrdi se generalica. - A ja mislim da ste vi jo smjenije od njega. Naivan je, ali je promiljen, u najplemenitijem smislu te rijei, naravno. Ba kao i ja. Dakako da ne valja to sam se izbrbljao o toj slici, razmiljao je knez idui prema kabinetu i osjeajui pomalo grinju savjesti. Ali... moda je i dobro to sam se izbrbljao... U glavi mu je poela svitati jedna udna misao koja mu, dodue, jo nije bila sasvim jasna. Gavrila Ardalionovi svejednako je sjedio u kabinetu, zadubljen u spise. Bit e da zaista nije uzalud primao plau od dionikog drutva. Neobino se smeo kad ga je knez zamolio za sliku i ispriao mu kako su ondje doznali za tu sliku. E-e-eh! I ba ste morali brbljati! uzviknuo je ljutito i kivno. - Ba nita ne znate... Idiot! - promrsi, vie za se. Oprostite, nisam uope nita mislio, omaklo mi se u razgovoru. Rekao sam da je Aglaja gotovo isto onako lijepa kao i Nastasja Filipovna. Ganja ga zamoli da mu to potanje ispripovjedi; knez mu ispripovjedi. Ganja ga ponovo podrugljivo pogleda. to vam je ta Nastasja Filipovna neprestano na pameti... promrsi, ali ne dovri reenicu, nego se zamisli. Bio je, oito, uznemiren. Knez ga podsjeti na fotografiju. ujte, knee iznenada e Ganja, kao da ga je obasjala nenadana pomisao zamolio bih vas neto... Ali, zbilja, ne znam... Smete se i ne dovri; odluivao se na neto i kao da se borio sam sa sobom. Knez je nijemo ekao. Ganja ga jo jednom odmjeri ispitljivim, upornim pogledom. Knee poe iznova tamo se sad na mene... zbog jedne sasvim neobine okolnosti... i smijene... i za koju ja nisam

kriv... ama, ukratko, nije vrijedno spomena... tamo se na mene, ini mi se, malo ljute tako da neko vrijeme ne idemo onamo bez poziva. A morao bih hitno porazgovarati s Aglajom Ivanovnom. Napisao sam joj, za svaki sluaj, dvije-tri rijei (u rukama mu se stvori omanji, presavijeni papiri), a eto, ne znam kako da joj ovo dostavim. Ne biste li vi, knee, uzeli na sebe da predate ovo, sad odmah, Aglaji Ivanovnoj, ali samoj Aglaji Ivanovnoj, naime, tako da nitko ne vidi, razumijete? Nije to bogzna kakva tajna, nema tu niega takvog... ali... hoete li? Nije mi ba drago odvrati knez. Ah, knee, ali meni je to prijeko potrebno! zaokupi ga Ganja. - Moda e mi i odgovoriti... Vjerujte mi da sam vam se sad u krajnjoj nudi, zbilja u krajnoj nudi, obratio... Po kome inae da joj poaljem?... A neobino je vano... Strahovito mi je vano... Ganja je upravo strepio da knez nee pristati, pa mu je plaljivo i umolno zirkao u oi. Pa dobro, predat u joj. Ali samo tako da nitko ne vidi zamoli ga obradovani Ganja i znate ta, knee, uzdam se u vae potenje, a? Nikome neu pokazati - ree knez. Pisamce nije zapeaeno, ali... izlane se Ganja koji je bio odvie uzrujan, pa je zbunjen zastao u rijei. Ama, neu proitati, ne bojte se odvrati knez posve jednostavno, uze fotografiju i poe iz kabineta. Ostavi sam, Ganja se uhvati za glavu. Samo jedna njena rije pa u... pa u zbilja, moda, i raskinuti...

Nije vie od uzrujanosti i iekivanja mogao sjesti za spise, nego se ushodao po kabinetu iz kuta u kut. Knez je iao zamiljen; nemilo ga se dojmio taj zahtjev, a nemilo ga se dojmila i misao da Ganja pie Aglaji. Ali, ne doavi jo ni do tree sobe pred salonom, iznenada zastane, kao da se neeg sjetio, obazre se, prie prozoru, blie svjetlu, i zagleda se u sliku Nastasje Filipovne. Kao da je htio odgonetnuti neto to se krije na tom licu i to ga je nedavno onako prenerazilo. Taj maloprijanji dojam gotovo ga nije ostavljao, pa je sad pohitao kao da eli neto ponovo provjeriti. To lice, neobino po svojoj ljepoti i po jo neemu, dojmilo ga se sad snanije. Na njemu kao da se ogledala neizmjerna oholost i prezir, pa gotovo i mrnja, a u isti mah i neto lakovjerno, neto izvanredno prostoduno; te dvije opreke kao da su izazivale ak i nekakvo saaljenje pri pogledu na te crte lica. Ta blistava ljepota bila je ak nepodnosiva, ljepota blijedog lica, ovla upalih obraza i uagrenih oiju; udna ljepota! Knez je asak gledao, a onda se prenuo, pogledao oko sebe, bre-bolje prinio fotografiju ustima i poljubio je. Kad je asak nakon toga uao u salon lice mu je bilo posve smireno. Ali, tek to je stupio u blagovaonicu (odvojenu jo jednom sobom od salona), umalo to se ne sudari na vratima s Aglajom koja je upravo izlazila. Bila je sama. Gavrila Ardalionovi zamolio me da vam ovo predam ree knez pruajui joj ceduljicu. Aglaja zastane, uze ceduljicu i nekako udno pogleda kneza. U njenu pogledu nije bilo ni traka zbunjenosti, moda je samo sijevnulo neto kao uenje, ali i ono se, ini se, ticalo samo kneza i nikog drugog. Ba kao da je svojim pogledom zahtijevala od njega objanjenje kako se u ovoj prilici udruio s Ganjom? zahtijevala je mirno i s visoka. Stajali su asak-dva jedno spram drugog; napokon, na njenu licu jedva primjetno zatitra neto podrugljivo; ovla se osmjehne i proe mimo njega.

Generalica je neko vrijeme bez rijei, sa stanovitom primjesom omalovaavanja na licu, promatrala fotografiju Nastasje Filipovne to ju je drala pred sobom u ispruenoj ruci, odmaknui je predaleko i efektno od oiju. Jest, lijepa je prozbori naposljetku. tovie, vrlo lijepa. Vidjela sam je dva puta, ali samo izdaleka. Vama se, dakle, svia takva ljepota? obrati se najednom knezu. Da... takva... odgovori knez nekako s nategom. Ba takva? Ba takva. Zato? Na tom licu... ima mnogo tragova patnje... - izusti knez nekako preko volje, kao da razgovara sam sa sobom, a ne da odgovara na pitanje. Uostalom, moda vi i buncate presudi generalica i bahatom kretnjom baci fotografiju dalje od sebe na stol. Aleksandra prihvati sliku, a njoj prie Adelaida, pa se obje zagledae u nju. U taj mah vrati se Aglaja u salon. Kakva je to sila! uzvikne najednom Adelaida motrei poudno sliku preko sestrina ramena. Gdje? Kakva sila? otro je zapita Lizaveta Prokofjevna. Takva je ljepota sila plahovito e Adelaida takvom ljepotom moe preokrenuti cijeli svijet! Zamiljeno se vrati do svog tafelaja. Aglaja pogleda fotografiju samo letimice, prikilji, napui donju usnu, ode i sjede postrance, skrtenih ruku. Generalica pozvoni.

Pozovite mi Gavrilu Ardalionovia, u kabinetu je naloi sluzi koji je uao. Maman! usklikne Aleksandra znaajno. Hou da mu kaem dvije-tri rijei, i gotovo! odsijee generalica kao na panju, otklanjajui svaki prigovor. Bila je, oito, srdita. Kod nas su vam, vidite, knee, sve neke tajne. Sve neke tajne! Takva vam je tu neka etiketa, gluposti, i to u neemu gdje je potrebna najvea iskrenost, jasnoa i potenje. Zasnivaju se brakovi, ali se meni ti brakovi ne sviaju ... Maman, to to govorite? opet se pouri Aleksandra da je uutka. A ta ti hoe, draga moja keri? Pa zar se tebi moda sviaju? A to to knez slua, nita ne smeta, prijatelji smo. Bar ja i on. Bog trai ljude, dobre, naravno, a opake i muiave ne treba; osobito muiave koji danas kau ovako, a sutra onako. Razumijete li, Aleksandro Ivanovna? One vele, knee, da sam udakinja, a ja znam ta je ta. Jer, srce je glavno, sve ostalo su trice. I pamet je, naravno, potrebna... moda je pamet i najvanija. Ne podsmjehuj se, Aglajo, ne proturjeim sama sebi budala sa srcem a bez pameti ista je takva nesretna budala kao i budala s pameu ali bez srca. To je stara istina. Ja sam, eto, budala sa srcem a bez pameti, a ti si budala s pameu bez srca; i obje smo nesretne, i obje patimo. A zbog ega ste vi toliko nesretni, maman? - ne otrpje Adelaida, koja jedina, ini se, od cijelog drutva nije bila izgubila dobro raspoloenje. Prvo, zbog uenih keri odsijee generalica a kako je to samo po sebi dovoljno, o ostalom nije potrebno ni raspredati. Dosta je bilo naklapanja. Ba da vidimo kako ete vas dvije (Aglaju ne raunam) proi s tom vaom pameu i priama, i hoete li vi, veletovana Aleksandro Ivanovna, biti sretni sa svojim potovanim gospodinom... A!... usklikne poto ugleda Ganju gdje ulazi. Evo nam jo jedne brane

veze. Dobar dan! uzvrati Ganji pozdrav, ali mu ne ponudi da sjedne. ujem da stupate u brak? U brak?... ta?... Kakav brak?... promrmlja oamueni Gavrila Ardalionovi. Smeo se preko svake mjere. Pitam vas da li se enite, ako vam je moda taj izraz drai? N-ne... ja... ne-ne slaga Gavrila Ardalionovi, a lice mu obli rumenilo od stida. Zirne na Aglaju koja je sjedila postrance, pa hitro odvrati pogled od nje. Aglaja ga je gledala hladno, netremice, mirno, ne odvajajui oiju od njega, i promatrala njegovu zbunjenost. Ne? Rekoste: ne? uporno ga zapitkivae neumoljiva Lizaveta Prokofjevna. - Dobro, zapamtit u da ste mi danas, u srijedu poslije podne, na moje pitanje odgovorili ne. to je danas, srijeda? ini mi se da je srijeda, maman odgovori Adelaida. Nikad ne znaju koji je dan. A koji je datum? Dvadeset sedmi odgovori Ganja. Dvadeset sedmi? To je zbog neega i dobro. Zbogom, vjerojatno imate mnogo posla, a ja se moram obui i krenuti; uzmite tu svoju sliku. Pozdravite sirotu Ninu Aleksandrovnu. Do vienja, dragi knee! Dolazi nam ee, a ja u se ba svratiti do stare Belokonske da joj kaem za tebe. I ujte, dragi moj, vjerujem da vas je Bog ba radi mene doveo iz vicarske u Petrograd. Moda ete imati i drugih poslova, ali najvie ste tu radi mene. Bog je ba tako odredio. Do vienja, drage moje! Aleksandra, doi naas sa mnom, mila moja. Generalica izie. Ganja, utuen, zbunjen, ozlojeen, uze sa stola fotografiju, i lica nacerena od smijeka, obrati se knezu. Knee, ja sad idem kui. Ako se niste predomislili da se nastanite kod nas, povest u vas jer ni adresu ne znate.

ekajte, knee ree Aglaja ustajui naglo sa svoga naslonjaa jo ete mi neto napisati u spomenar. Tata je rekao da ste krasopisac. Sad u vam odmah donijeti spomenar... I izie. Do vienja, knee, odoh i ja ree Adelaida. vrsto stisne ruku knezu, nasmijei mu se prijazno i umiljato te izie. Ganju nije ni pogledala. To ste im vi izbrbljali da se enim zakrguta Ganja zubima i naglo nasrne na kneza im sve enskinje izaoe. Promrsio je bio te rijei brzoreicom i poluapatom, razbjenjela lica, pakosno sijevajui oima. - Vi, bezoni brbljave! Uvjeravam vas da se varate odvrati knez mirno i pristojno. Nisam ni znao da se enite. uli ste maloprije kako je Ivan Fjodorovi rekao da e veeras pasti odluka kod Nastasje Filipovne, pa ste im to rekli! Laete mi! Odakle su inae mogle doznati? Tko im je, do vraga, mogao to rei osim vas? Zar nije to stara i natuknula? Vi ete najbolje znati tko im je mogao kazati, ako vam se ba ini da su vam neto natuknule, a ja im nisam ni rijei zucnuo. - Jeste li predali cedulju? A odgovor? - upade mu Ganja u rije grozniavo i nestrpljivo. Ali se ba u taj as vrati Aglaja, pa mu knez nije dospio odgovoriti. Izvolite, knee ree Aglaja i stavi spomenar na stoli odaberite stranicu koju elite i napiite mi togod. Evo vam pera, jo je novo. Nee smetati to je elino? ula sam da krasopisci ne piu elinim perima. Razgovarajui s knezom, kao da nije ni vidjela Ganju. Ali, dok je knez pripremao pero, traio stranicu i pripravljao se, Ganja prie kaminu uz koji je stajala Aglaja, odmah desno od kneza,

te joj ree gotovo na samo uho drhtavim i isprekidanim glasom: Samo jedna rije, samo jedna vaa rije, i ja sam spasen. Knez se naglo okrene i oboje ih pogleda. Na Ganjinu licu ogledao se istinski oaj; kao da je te rijei izgovorio nekako bez razmiljanja, navrat-nanos. Aglaja ga je gledala nekoliko sekundi navlas isto onako mirno i zaudeno kao maloprije kneza, a ini se da je ta njena mirna zaudenost, ta nedoumica zbog, reklo bi se, posvemanjeg neshvaanja onoga to joj govore, bila u tom asu Ganji uasnija od najgoreg prezira. A to da vam napiem? zapita knez. Pa, evo, sad u vam izdiktirati ree Aglaja okreui se opet njemu. Jeste li spremni? Napiite ovako: Ja se ne uputam u cjenkanje. A ispod toga napiite dan i mjesec. Da vidim! Knez joj prui spomenar. Izvrsno! Divno ste to napisali; imate prekrasan rukopis! Hvala vam. Do vienja, knee... ekajte doda, kao da se iznenada neeg sjetila. Hodite sa mnom, hou da vam neto poklonim za uspomenu. Knez pode za njom; ali, kad uoe u blagovaonicu, Aglaja stane. Proitajte ovo ree knezu pruajui mu Ganjino pisamce. Knez uze pisamce i u nedoumici pogleda Aglaju. Znam dobro da to niste proitali i da ne moete biti pouzdanik toga ovjeka. Proitajte, elim da to proitate. Pisamce je, oito, bilo napisamo na brzu ruku. Danas e se odluiti o mojoj sudbini, znate na koji nain. Danas u morati dati svoju neopozivu rije. Nemam nikakva

prava na vae suosjeanje, ne usuujem se gajiti nikakve nade; ali jednom ste bili izgovorili jednu rije, samo jednu rije, ta je rije obasjala svu mrklu no moga ivota i postala mi svjetionik. Izrecite sad jo samo jednu takvu rije pa ete me spasiti od propasti! Recite mi samo: raskini sve, pa u jo danas sve raskinuti. O, pa to je vama to rei! U toj rijei molim vas samo za znak da suosjeate sa mnom i da ste se smilovali na me samo to, samo to! Nita, nita vie! Ne usuujem se ni zamisliti bilo kakvu nadu jer je nisam dostojan. Ali nakon te vae rijei pomirit u se ponovo sa svojom bijedom, radosno u opet podnositi svoj oajni poloaj. Stupit u u borbu, radovat u joj se, preporodit u se u njoj i prikupiti nove snage! Uputite mi, dakle, tu rije smilovanja (pukog smilovanja, kunem vam se!). Ne ljutite se na drskost oajnika, ovjeka koji se utaplja, to se usudio da uini posljednji napor ne bi li se izbavio od propasti. G. I. Taj me ovjek uvjerava otro e Aglaja kad knez proita pisamce da me rijei raskinite sve nee kompromitirati, ni na bilo ta obvezati, i daje mi za to, kako vidite, pismeno jamstvo, eto, tim pisamcetom. Pazite samo kako je naivno pohitao da potcrta neke rijei i kako odatle grubo izviruje njegova potajna misao. On, uostalom, zna, kad bi raskinuo sve, ali sam, bez iije pomoi, ne oekujui moje rijei, pa i ne govorei mi o tome, bez ikakve nade u mene, da bi se tada izmijenili moji osjeaji prema njemu i da bih mu moda postala prijateljica. On to pouzdano zna! Ali je njegova dua prljava zna a ne moe da se odlui; zna a ipak trai jamstvo. Nije kadar da se odlui na vjeru. Hoe da mu ja, za onih sto tisua, dadem neke nade. A to se tie one moje rijei koju u tom pisamcetu spominje i koja mu je toboe obasjala ivot, tu bezono lae. Naprosto sam ga jednom bila poalila. Ali je on drzak i bestidan - njemu je tada odmah sinulo da bi se mogao neemu nadati; odmah sam to shvatila. Otada me poeo loviti,

i lovi me i sada. Ali dosta o tome; uzmite to pisamce i vratite mu ga, sad odmah, im iziete iz kue, ne prije, naravno. A ta da mu odgovorim u vae ime? Nita, naravno. To je najbolji odgovor. Nego, vi, ini mi se, kanite stanovati kod njega? To mi je maloprije preporuio sam Ivan Fjodorovi ree knez. Onda ga se uvajte, upozoravam vas; nee vam oprostiti to ete mu sad vratiti ovo pisamce. Aglaja mlako stisne knezu ruku i izie. Bila je ozbiljna i namrtena, nije se ni osmjehnula kad je na rastanku klimnula knezu glavom. Odmah, samo da uzmem svoj zaveljaj ree knez Ganji pa moemo poi. Ganja topne nogom od nestrpljenja. ak mu je lice potamnjelo od bijesa. Napokon obojica izioe na ulicu, knez sa svojim zaveljajem u ruci. Odgovor? Odgovor? navali Ganja na njega. to vam je rekla? Jeste li joj predali pismo? Knez mu bez rijei prui ceduljicu. Ganja se osupne. ta? To je ono isto moje pisamce! vikne. Nije ga ni predao! O, kako se nisam dosjetio! O, pr-r-ro-kleti... Onda je jasno da maloprije nije nita shvatila! Ama, kako, kako, kako to da ga niste predali, o, pr-r-rokleti... Oprostite, naprotiv, odmah sam joj uspio predati vae pisamce, onaj isti as kad ste mi ga dali, i upravo onako kako ste me zamolili. A pisamce se opet nalo kod mene zato to mi ga je Aglaja Ivanovna ovaj as vratila. Kad? Kad?

im sam joj napisao ono u spomenar, kad me je pozvala da iziem s njom. (uli ste je?) Kad smo uli u blagovaonicu, dala mi je vae pisamce, rekla mi da ga proitam, a onda mi je rekla da vam ga vratim. Da ga pro-i-i-tate! prodere se Ganja gotovo iz sveg glasa. Da ga proitate? Pa, jeste li ga proitali? I ponovo zastane osupnut nasred plonika, ali toliko preneraen da je ak i zinuo. Jesam, proitao sam ga, maloprije. I sama, sama vam je dala da ga proitate? Sama? Sama, vjerujte mi da ga ne bih itao da mi nije sama rekla. Ganja je asak utio i muno neto premiljao, a onda odjednom vikne: Ne moe biti! Nije vam mogla rei da ga proitate. Laete! Sami ste ga proitali! Istinu vam govorim odvrati knez istim onakvim, posve mirnim glasom i vjerujte mi da mi je vrlo ao to vas se to tako neugodno dojmilo. Pa dobro, nesretnie, valjda vam je ipak jo neto rekla? Neto mi je valjda ipak odgovorila? Jest, naravno. Pa govorite, govorite ve jednom, do vraga!... I Ganja dvaput topne o plonik svojom desnom nogom u kaljai. im sam proitao, rekla mi je da je vi lovite, da biste je eljeli kompromitirati kako biste dobili od nje neku nadu i kako biste mogli, uzdajui se u tu nadu, raskinuti bez vee tete s onom drugom nadom u sto tisua. Kad biste to uinili ne

cjenkajui se s njom, kad biste sve sami raskinuli ne traei od nje unaprijed nikakva jamstva, moda bi vam i postala prijateljica. To je sve, ini mi se. Da, jo neto: kad sam ve uzeo pisamce od nje i upitao je kakav je njen odgovor, rekla mi je da e nikakav odgovor biti najbolji odgovor tako nekako, ini mi se; oprostite to nisam tono upamtio njene rijei, nego vam ih prenosim onako kako sam ih shvatio. Neizmjeran gnjev obuze Ganju te iz njega provali neobuzdan bijes. A! Tako, dakle! krgutao je zubima. Moja se pisma, dakle, bacaju kroz prozor! A! Ako se ona ne uputa u cjenkanje ja u se ipak upustiti! Pa da vidimo! Imam ja jo mnogo toga da kaem... pa da vidimo!... Stjerat u ja nju u kozji rog!... Cerio se, blijedio, pjenio se, prijetio akom. Tako su proli jo nekoliko koraka. Nimalo se nije ustruavao pred knezom, ba kao da je sam u svojoj sobi, jer je knez za nj bio nitko i nita. Ali najednom mu neto pade na pamet, pa se prene. Ali kako okrene se naglo knezu kako ste to vi (idiot! dometne za se) odjednom stekli takvo njeno povjerenje, dva sata poto ste se upoznali? Kako je to mogue? Povrh svih muka, nedostajala mu je jo samo zavist. Odjednom ga je bila ujela za samo srce. To vam ne bih znao protumaiti - odgovori knez. Ganja ga pakosno pogleda. Da vas nije pozvala u blagovaonicu da vam pokloni svoje povjerenje? Zar nije rekla da vam eli neto pokloniti? Pa ja to i shvaam upravo tako. Ali otkud sad to, do vraga! to ste to tamo kod njih uinili? Zbog ega ste joj se svidjeli? ujte - uzvrpolji se sav (sve je u

njemu u tom asu bilo kao ispreturano i komealo se bez ikakva reda, pa nikako nije mogao sabrati misli) - ujte, moete li se bar donekle prisjetiti i redom izloiti o emu ste zapravo s njima razgovarali, rije po rije, od sama poetka! Jeste li togod zapazili, upamtili? O, jo kako odgovori knez od sama poetka, im sam doao i upoznao se s njima, poeli smo razgovarati o vicarskoj. Ama, do vraga i vicarska! Zatim o smrtnoj kazni... O smrtnoj kazni? Da, u povodu jednog dogaaja... onda sam im priao o tome kako sam ivio tamo tri godine, i o jednoj sirotoj seljanci... Ama, do vraga i sirota seljanka! Dalje! - trzao se Ganja od nestrpljenja. Onda, kako mi je Schneider kazao svoje miljenje o mom karakteru i natjerao me... Vrag odnio i tog vaeg Schneidera, i fuka mi se za njegovo miljenje! Dalje! Nadalje sam, ne znam u povodu ega, poeo govoriti o licima, to jest o izrazima lica, pa sam rekao da je Aglaja Ivanovna gotovo isto onako lijepa kao i Nastasja Filipovna. I tada sam, eto, izlanuo ono o slici... Ali niste im ispriali, niste im valjda ispriali ono to ste prije toga uli u kabinetu? Niste? Niste? Ponovo vam kaem da nisam. Pa kako onda, do vraga... Ha! Da nije Aglaja pokazala pisamce staroj?

to se toga tie, mogu vam jamiti da ga nije pokazala. Cijelo sam vrijeme bio tamo, nije imala ni vremena da joj pokae. Ali, moda vam je togod promaklo... O! Idiot pr-ro-kleti uzvikne posve izbezumljeno ne zna nita ni ispriati! Poto je jednom poeo psovati a nije naiao ni na kakav otpor, Ganja je malo-pomalo odbacio sve obzire, kao to svagda biva kod nekih Ijudi. Jo malo pa bi moda poeo i pljuvati, toliko se bio razbjesnio. Ali je upravo zbog te razbjenjelosti i oslijepio inae bi ve bio odavno zapazio da taj idiot, s kojim tako postupa, nekako isuvie brzo i dobro umije ponekad sve shvatiti i neobino valjano izloiti. Ali najednom se dogodi neto neoekivano. Moram vam napomenuti, Gavrila Ardalionoviu ree iznenada knez da sam nekad bio zbilja tako bolestan da se zaista moglo rei da sam idiot; ali sam ve odavno ozdravio, pa mi je pomalo krivo kad mi netko u oi kae da sam idiot. Vama, dodue, moe ovjek oprostiti kad uzme u obzir te vae neuspjehe, ali ste me ipak u svojoj srdbi ve dva puta izgrdili na pasja kola. Nije mi to nimalo drago, pogotovo kad ste me ovako, otprve, izgrdili, pa budui da smo stigli na ovo raskre, ne bi li bilo bolje, da vi podete desno svojoj kui, a ja u lijevo. Imam dvadeset pet rubalja, a zacijelo u nai kakav hotel garni. Ganja se zbuni preko svake mjere i ak pocrveni od stida. Oprostite, knee klikne vatreno i najednom zamijeni svoj psovaki ton izvanrednom uljudnou oprostite, za miloga boga! Vidite u kakvoj sam nevolji! Vi gotovo jo nita i ne znate, a kad biste sve znali, sigurno biste mi bar donekle oprostili; iako, naravno, ne zasluujem da mi oprostite... O, ja i ne traim da mi se toliko ispriavate pohita knez da mu odgovori. Jer, shvaam da vam je vrlo neugodno pa da ba zato i psujete. Pa dobro, poimo k vama. Bit e mi drago.

Ne, ne mogu ga sad ovako pustiti, mislio je Ganja pogledajui putem pakosno kneza, taj je prepredenjak ispipao od mene sve a sad je najednom skinuo masku... Tu se neto krije. Pa dobro, da vidimo! Sve e izii na vidjelo, sve, sve! Jo danas! Ve su bili pred njegovom kuom.

VIII
Ganekin stan bio je na drugom katu do kojeg je vodilo vrlo isto, svijetlo i prostrano stubite, a sastojao se od est ili sedam soba i sobica koje su bile sasvim obine, ali nisu ba odgovarale depu inovnika koji ima obitelj, pa ma imao i dvije tisue rubalja plae. Stan je, meutim, bio namijenjen za iznajmljivanje s hranom i poslugom, i Ganja se s obitelji bio uselio u njega tek prije dva mjeseca, na najvee nezadovoljstvo samog Ganje, a na navaljivanje i molbe Nine Aleksandrovne i Varvare Ardalionovne, koje su eljele da i one budu od koristi i bar donekle poveaju obiteljske prihode. Ganja se na to mrtio i nazivao iznajmljivanje soba nedostojnim; nekako se stidio toga u drutvu gdje je bio navikao da se pojavljuje kao mladi s izvjesnim sjajem i budunou. Svi ti ustupci ivotu i sva ta muna skuenost sve su to za nj bile duboke duevne rane. Od nekog se doba poeo uzrujavati zbog svake sitnice uludo i preko svake mjere, a jo je pristajao da neko vrijeme poputa i trpi samo zato to je ve bio odluio da sve to ubrzo promijeni i preinai. Medutim je sama ta promjena, sam taj izlaz na kojem je zastao, bio poprilian zadatak, takav zadatak da mu je njegovo rjeenje prijetilo jo gorom brigom i mukom od svega onog to je do tada proivio. Stan je bio razdijeljen hodnikom koji je poinjao od samog predsoblja. S jedne strane hodnika bile su one tri sobe to su se iznajmljivale "osobito toplo preporuenim" podstanarima. Pored toga, na istoj strani hodnika, na samu njegovu kraju,

pokraj kuhinje, bila je etvrta sobica, tjenja od ostalih, u kojoj je stanovao sam umirovljeni general Ivolgin, otac obitelji. Spavao je na iroku divanu, a morao je ulaziti u stan i izlaziti iz njega kroz kuhinju i stubite za poslugu. U toj istoj sobici stanovao je i trinaestogodinji brat Gavrile Ardalionovia, gimnazijalac Kolja; i on se tu morao tiskati, uiti i spavati na drugom, vrlo starom uskom i kratkom divaniu, na poderanoj ponjavi i, to je najvanije, dvoriti i uvati oca, kome je to bilo sve potrebnije i potrebnije. Knezu su dodijelili srednju od te tri sobe; u prvoj zdesna bio je Ferdienko, a trea slijeva bila je jo prazna. Ali Ganja je najprije odveo kneza u obiteljsku polovicu stana. Ta se polovica sastojala od sobe za primanje, koja se pretvarala, kad zatreba, u blagovaonicu, od salona koji je, uostalom, bio salon samo prije podne, a uveer se pretvarao u Ganjin kabinet i spavau sobu, i napokon od tree sobe, tijesne i vazda zatvorene spavaonice Nine Aleksandrovne i Varvare Ardalionovne. Jednom rijeju, sve je u tom stanu bilo nekako skueno i stijenjeno; Ganja je samo kradom krgutao zubima. Premda je elio biti uljudan prema majci, vidjelo se odmah da je velik despot u obitelji. Nina Aleksandrovna nije bila sama u salonu, s njom je sjedila Varvara Ardalionovna, a obje su bile zabavljene nekakvim pletivom i razgovarale s gostom, Ivanom Petroviem Pticinom. Nini Aleksandrovnoj moglo je biti pedesetak godina, a lice joj je bilo mravo, koato, s velikim podonjacima. Doimala se bolesno i nekako sjetno, ali joj lice i pogled bijahu prilino ugodni; im bi progovorila, oitovao se njen pravi karakter ozbiljan i pun istinskog dostojanstva. Uza svu njenu nujnu vanjtinu, nasluivala se u njoj postojanost, pa ak i odrjeitost. Odjevena je bila vrlo skromno, u neto tamno, ba kao starica, ali njene manire, rijei, cijelo njeno dranje odavae enu koja se neko kretala i u boljem drutvu. Varvara Ardalionovna bila je djevojka od svoje dvadeset tri godine, srednjega rasta, prilino suhonjava; lice joj nije bilo osobito lijepo, ali je krilo u sebi tajnu kako da se i bez Ijepote svidi i, tovie, izazove strastvene osjeaje. Neobino je nalikovala na majku, pa i odjevena je bila gotovo jednako kao

majka, jer se nikako nije voljela kititi. Pogled njenih sivih oiju bivao je gdjekad vrlo vedar i prijazan, ali je ponajee bio ozbiljan i zamiljen, kadto ak i previe, pogotovo u posljednje vrijeme. Postojanost i odlunost ogledali su se i na njenu licu, ali se zapaalo da bi ta odlunost mogla biti jo upornija i poduzetnija nego u njene majke. Varvara Ardalionovna bijae prilino naprasita i bratac joj se ponekad ak i pribojavao te njene naprasitosti. Pribojavao se i gost koji je sad sjedio kod njih, Ivan Petrovi Pticin. Bijae to jo prilino mlad ovjek, tridesetih godina, skromno, ali lijepo odjeven, ugodnih, ali nekako opet preozbiljnih manira. Tamnoplava bradica pokazivala je da taj ovjek nije dravni inovnik. Umio je govoriti pametno i zanimljivo, ali je inae bio mualjiv. Openito se ugodno doimao. Bilo je oito da nije ravnoduan prema Varvari Ardalionovnoj, nije krio svoje osjeaje. Varvara Ardalionovna drala se prema njemu prijateljski, ali je jo zatezala da odgovori na neka njegova pitanja, tovie, nije ih voljela; meutim, Pticin nije nipoto bio obeshrabren. Nina Aleksandrovna bila je prema njemu prijazna, a u posljednje vrijeme ukazivala mu je i veliko povjerenje. Bilo je, inae, poznato da on stjee novac tako da ga pozajmljuje uz velike kamate na manje-vie sigurne zaloge. On i Ganja bili su veliki prijatelji. Poto je Ganja (koji se vrlo hladno pozdravio s majkom, sestru uope nije pozdravio a Pticina je odmah odveo nekamo iz sobe) opirno, ali otrito predstavio kneza, Nina Aleksandrovna ree knezu dvije-tri ljubezne rijei i naloi Kolji, koji je bio provirio na vrata, da ga odvede u srednju sobu. Kolja je bio djeak vedra i prilino umiljata lica, otvoren i prostoduan. A gdje vam je prtljaga? upita kneza uvodei ga u sobu. Imam samo zaveljaj; ostavio sam ga u predsoblju. Odmah u vam ga donijeti. Kod nas su vam posluga samo kuharica i Matrjona, pa zato i ja pomaem. Varja sve nadzire i Ijuti se. Ganja kae da ste danas doputovali iz vicarske? Jesam.

A je li lijepo u vicarskoj? Vrlo lijepo. Planine? Da. Sad u vam odmah donijeti stvari. Ue Varvara Ardalionovna. Matrjona e vam odmah raspremiti krevet. Imate li koveg? Nemam, samo zaveljaj. Va je brat otiao po njega u predsoblje. Nema tamo nikakva zaveljaja, samo ovaj zaveljaji; kamo ste ga metnuli? zapita Kolja vraajui se u sobu. Pa i nemam niega drugog osim toga odgovori knez uzimajui svoj zaveljaji. A-a! A ja mislio da ga nije moda Ferdienko zdipio. Ne priaj kojeta strogo e Varja, koja je i s knezom razgovarala vrlo hladno i tek jedva uljudno. Chere Babette, sa mnom bi mogla biti i njenija, nisam ja Pticin. Mogla bih ja tebe jo istui, Kolja, toliko si jo glup. Za sve to budete trebali moete se obratiti Matrjoni; ruak je u etiri i pol. Moete ruati s nama, a moete i u svojoj sobi, kako god elite. Hajdemo, Kolja, nemoj smetati! Hajdemo, elik-znaaju! Izlazei, skobie se s Ganjom.

Je li tata kod kue? zapita Ganja Kolju, a na Koljin potvrdni odgovor, apne mu neto na uho. Kolja klimne glavom i izie odmah za Varvarom Ardalionovnom. Samo dvije-tri rijei, knee, zaboravio sam vam neto rei zbog svih onih... briga. Jedna mala molba: budite tako dobri samo ako vam ne bude previe teko nemojte ni ovdje brbljati o onom to se maloprije zbilo izmeu mene i Aglaje, ni tamo o onome to ete ovdje vidjeti; jer i ovdje ima podosta gadarija. Uostalom, nek ide sve do vraga... Suzdrite se bar jo danas. Uvjeravam vas da sam mnogo manje brbljao nego to mislite odvrati knez poneto srdito na Ganjine prijekore. Nikako se, oito, nisu mogli sloiti. Pa, ujte, dosta sam ve danas pretrpio zbog vas. Jednom rijeju, lijepo vas molim. Imajte i to na umu, Gavrila Ardalionoviu, da do maloprije nisam jo bio niim vezan, pa zato onda nisam smio spomenuti onu sliku! Niste me bili nita zamolili. Uh, kako je gadna ova soba pripomene Ganja gledajui prezirno oko sebe mrana je i gleda na dvorite. Zaista ste nam doli u najnezgodnije vrijeme... Eh, ali to nije moja briga; ne iznajmljujem ja sobe. Pticin zaviri u sobu i zovne Ganju; Ganja ostavi bre kneza i izie, iako mu je jo neto htio rei. Meutim, oito se skanjivao i ba kao da se stidio povesti rije o neemu; pa i sobu je pokudio, ini se, samo zato to se bio zbunio. Tek to se knez umio i koliko-toliko sredio svoju toaletu, otvorie se opet vrata i na njima se pojavi nova prilika. Bio je to gospodin tridesetih godina, povisok, pleat, goleme, kutrave, rie glave. Lice mu bilo mesnato i rumeno, usne

debele, nos irok i plosnat, oi sitne, utonule u salo i podrugljive, kao da neprestance namiguju. Sve u svemu, bio je nekako prilino drzak. Odjea mu je bila poneto prljava. Isprva je odkrinuo vrata tek toliko da promoli glavu. Glava to se promolila ogledavae pet-est sekunda sobu, zatim se vrata poee polako otvarati i na pragu se ocrta cijela spodoba, ali gost jo ne ue u sobu nego i dalje promatrae, mirkajui, kneza. Napokon zatvori za sobom vrata, priblii se knezu, sjede na stolac, uhvati kneza vrsto za ruku i posjede ga ukoso od sebe na divan. Ferdienko ree zagledajui se paljivo i upitno knezu u lice. Pa? odvrati knez koji samo to ne prasne u smijeh. Podstanar kaza opet Ferdienko zagledajui se kao i prije u kneza. elite da se upoznamo? E-eh! ree gost, razbarui kosu i uzdahne, pa se zapilji u suprotni kut. Imate li para? priupita okreui se iznenada knezu. Malo. Koliko? Dvadeset pet rubalja. De mi pokaite. Knez izvadi novanicu od dvadeset pet rubalja iz depa na prsluku i prui je Ferdienku. Ovaj je razmota, pogleda, pa okrene i prinese svjetlu. Bome, udno ree kao da neto premilja zato tako tamne? Te novanice od dvadeset pet rubalja ponekad strano potamne, a neke druge opet sasvim izblijede. Izvolite.

Knez uze svoju novanicu. Ferdienko ustane sa stolca. Doao sam da vas upozorim: prvo, ne pozajmljujte mi novaca, iako u vas svakako moliti da mi pozajmite. Dobro. Kanite li ovdje plaati? Kanim. A ja ne kanim; hvala lijepa. Ja sam ovdje desno od vas, prva vrata, jeste li vidjeli? Gledajte da mi ne dolazite ba esto; ja u dolaziti k vama, ne bojte se. Jeste li vidjeli generala? Nisam. Niste ga ni uli? Dakako da nisam. E pa, onda ete ga vidjeti i uti; a, osim toga ak i od mene trai da mu pozajmim novaca! Avis au lecteur. Zbogom ostajte! Recite, kako se moe ivjeti s prezimenom Ferdienko? A? A zato se ne bi moglo? Zbogom. I poe prema vratima. Knez je poslije doznao da taj gospodin kao da se zarekao da e sve zaprepatavati svojom originalnou i dobrom voljom, ali mu to nikako nije polazilo za rukom. Na neke je Ijude ostavljao ak i neugodan dojam, to ga je uistinu alostilo, ali svejedno nije htio da se odrekne svoje uloge. Na odlasku mu poe za rukom da donekle popravi dojam jer se sudario s jednim gospodinom koji je ulazio; propustivi toga novog i knezu nepoznatog gosta u sobu, on odostraga nekoliko puta namigne knezu da ga upozori na njega, te tako ipak nekako osvjetla sebi obraz.

Doljak je bio visoka rasta, moglo mu je biti pedeset pet godina, pa i vie, bio je podebeo, grimiznocrvena, mesnata i podbuhla lica uokvirena bujnim sijedim zaliscima, brkat, krupnih, pomalo izbuljenih oiju. Vanjtina bi mu bila prilino naoita da nije na njoj bilo neega zaputenog, pohabanog, pa i uprljanog. Obuen je bio u neki stari redengot na kojem samo to mu nisu ispali laktovi; rublje mu je bilo takoer zamaeno - po domau. Izbliza se osjeao zadah votke, ali mu je vladanje bilo dojmljivo, poneto namjeteno i odavalo je arku elju da zadivi svojom dostojanstvenou. Taj se gospodin polako priblii knezu, prijazno se smijeei, utke ga uhvati za ruku i, drei je u svojoj ruci, zagleda mu se u lice kao da prepoznaje poznate crte. - On je! On! - prozbori tiho, ali sveano. - Kao da je iz groba ustao! ujem kako neprestano spominju poznato mi i drago prezime, pa se prisjetih nepovratne prolosti... Knez Mikin? - Upravo tako. - General Ivolgin, umirovljen i nesretan. Vae ime i oevo ime, ako smijem pitati? - Lav Nikolajevi. - Jest, jest! Sin moga prijatelja, mogu rei, druga iz djetinjstva, Nikolaja Petrovia? - Moj se otac zvao Nikolaj Lavovi. Lavovi - popravi se general, ali bez urbe, posve uvjerljivo, kao da nipoto nije zaboravio nego se samo sluajno zabunio. Sjede i takoer uhvati kneza za ruku i posjede ga pokraj sebe. Na rukama sam vas nosio, molim lijepo. - Ma nemojte? - ree knez. - Moj je otac umro jo prije dvadeset godina. - Jest, prije dvadeset godina; dvadeset godina i tri mjeseca. Zajedno smo ili u kolu; ja sam otiao ravno u vojnu slubu...

- Pa i moj je otac bio u vojnoj slubi, bio je potporunik u Vasiljevskoj pukovniji... - U Belomirskoj. Prekomandiran je bio u Belomirsku gotovo pred samu smrt. Ja sam bio tamo i blagoslovio ga na samrti. Vaa mamica... General zastane u rijei, kao da ga more tune uspomene. - Pa i ona je nakon pola godine umrla od prehlade - ree knez. - Nije od prehlade. Nije od prehlade, vjerujte meni, starcu. Ja sam bio kraj nje, i nju sam sahranio. Od alosti za svojim knezom, a ne od prehlade. Jest, molit u lijepo, sjeam se i kneginje! E, mladi dani! Zbog nje knez i ja, prijatelji od malih nogu, umalo to ne ubismo jedan drugog! Knez ga poe sluati nekako nepovjerljivo. - Strastveno sam bio zaljubljen u vau majku, jo dok je bila zaruena - zaruena s mojim prijateljem. Knez je to primijetio i bio frapiran. Dolazi mi ujutro, oko sedam sati, budi me. Oblaim se u udu, utimo i jedan i drugi; sve sam odmah shvatio. Vadi iz depa dva pitolja. Pucat emo kroz rupi. Bez svjedoka. to e nam svjedoci kad za pet minuta aljemo jedan drugoga u vjenost? Nabavili pitolje, rastegnuli rupi, stali, uperili pitolje jedan drugome u srce i gledamo se oi u oi. Najednom obojici grunu suze na oi, zadru ruke. Obojici, obojici, u isti mah! I onda, dabome, zagrljaji, nadmetanje u velikodunosti. Knez vie: tvoja je! Ja viem: tvoja je! Jednom rijeju... jednom rijeju... hoete li kod nas... stanovati? - Hou, neko vrijeme, moda - izusti knez, pomalo zamuckujui. - Knee, mama vas moli da doete do nje dovikne Kolja koji je provirio na vrata. Knez se ve pridigne da poe, ali mu general stavi desnu ruku na rame i prijateljski ga opet potisne na divan.

- Kao pravi prijatelj vaeg oca, elim vas na neto upozoriti ree general. - Vidite i sami da sam nastradao, u traginoj katastrofi, a bez suda! Bez suda! Nina Aleksandrovna je izvanredna ena. Varvara Ardalionovna, moja ki, izvanredna je ki! Okolnosti su nas prisilile da iznajmljujemo sobe, neuven pad! Za mene koji samo to nisam postao generalgubernator!... Ali vi ste nam uvijek dobro doli. Nego, kod mene vam je u kui prava tragedija! Knez ga je gledao upitno i vrlo radoznalo. Sprema se brak, i to neobian brak. Brak izmedu sumnjive ene i mlada ovjeka koji bi mogao biti i kamerjunker. I ta ena treba sad da ue u kuu u kojoj su moja ki i moja ena! Ali, dok je u mene ivota, nee ui! Lei u na prag pa neka prekorai preko mene!... S Ganjom gotovo vie i ne govorim, klonim se ak i susreta s njim. Navla vas upozoravam, jer ako budete stanovali kod nas, svejedno ete ionako biti svemu svjedok. Ali, budui da ste sin moga prijatelja, imam pravo nadati se... Molim vas lijepo, knee, doite naas do mene u salon pozva kneza Nina Aleksandrovna, poto se i sama pojavi na vratima. ta misli, draga moja uzvikne general ustanovili smo da sam kneza tetoio na rukama dok je bio mali. Nina Aleksandrovna pogleda generala prijekorno a kneza ispitIjivo, ali ne izusti ni rijei. Knez poe za njom; ali tek to su doli u salon i sjeli, a Nina Aleksandrovna poela vrlo brzo i u pola glasa neto govoriti knezu, pojavi se najednom u salonu i general. Nina Aleksandrovna istog asa uuti i, oito, zlovoljno nagne se nad svoje pletivo. General moda i zapazi tu zlovolju, ali ostane svejednako izvrsno raspoloen. Sin moga prijatelja! uzvikne obraajui se Nini Aleksandrovnoj. Pa jo tako nenadano! Odavno sam se ve prestao nadati. Ama, draga moja, zar se ti zbilja ne sjea pokojnog Nikolaja Lavovia? Jo si ga zatekla... u Tveru?

Ne sjeam se nikakvog Nikolaja Lavovia. Je li vam to bio otac? - priupita ona kneza. Jest; ali nije, mislim, umro u Tveru, nego u Jelisavetgradu plaljivo napomene knez generalu. Pavliev mi je bar tako rekao... U Tveru ponovi general prije same smrti bio je prekomandiran u Tver, dapae, jo prije nego to se bio razbolio. Vi ste bili jo posve mali pa se ne moete sjeati ni premjetaja ni putovanja; a Pavliev, iako je bio dua od ovjeka, mogao se i prevariti. Poznavali ste i Pavlieva? Bio je to izvanredan ovjek, ali sam ja osobno bio svjedok. Blagoslovio sam vam oca na smrtnoj postelji... - Ali, moj je otac umro pod sudskom istragom - pripomene opet knez - iako nisam nikad mogao pravo doznati zato je bio pod istragom; umro je u bolnici. - Ah, to je bilo zbog onog sluaja s redovom Kolpakovom, knez bi svakako bio osloboen krivnje. - Je li? Jeste li sigurni? - upita ga knez neobino radoznalo. - Kako ne bih bio! - vikne general. - Sud se raziao a da nije nita rijeio. Nevjerojatan sluaj. Moglo bi se ak rei, misteriozan sluaj. Umro kapetan druge klase Larionov, komandir ete; i knez bude privremeno postavljen za vrioca dunosti; dobro. Redov Kolpakov poinio krau - ukrao svom drugu kou za izme - i zapio pare; dobro. Knez, a pazite dobro, bilo je to u prisutnosti strametra i kaplara, knez izgrdi Kolpakova i zaprijeti mu ibama. Vrlo dobro. Kolpakov ode u kasarnu, legne na svoj leaj i nakon etvrt sata umre. Krasno, ali je sluaj neobian, gotovo nevjerojatan. Bilo kako mu drago, Kolpakova pokopaju; knez podnosi raport, a Kolpakova zatim briu iz popisa. Reklo bi se, sve je u najboljem redu. Ali tono nakon pola godine, na brigadnoj smotri, redov Kolpakov

javlja se, kao da nita nije bilo, u treoj eti drugog bataljona Novozemaljske pjeake pukovnije, u istoj brigadi, u istoj diviziji! ta! vikne knez zgranut od uda. Ma nije tako bilo, vara se! obrati se iznenada Nina Aleksandrovna muu, gledajui ga gotovo turobno. - Mon mari se trompe. - E, draga moja, lako je rei se trompe, ali daj razmrsi ti takvu zavrzlamu! Svi se zgranuli. Ja bih prvi rekao qu'on se trompe. Ali sam, na alost, bio svjedok i lan komisije. Sva su suoenja pokazala da je to onaj isti, ama ba isti redov Kolpakov koji je pola godine prije toga bio pokopan, uz uobiajenu paradu i bubnjanje. Zaista neobian sluaj, gotovo nevjerojatan, priznajem, ali... Tatice, ruak vam je na stolu javi Varvara Ardalinovna ulazei u sobu. - A, divno, krasno! Ba sam ogladnio... Ali taj je sluaj, moe se rei, ak i psiholoki... - Juha e vam se opet ohladjeti - nestrpljivo e Varja. - Odmah, odmah - promrmlja general izlazei iz sobe i pored svih kasnijih istraivanja - dopre jo iz hodnika. - Morat ete tota oprostiti Ardalionu Aleksandroviu ako ostanete kod nas - ree Nina Aleksandrovna knezu. - Dodue, on vam nee mnogo smetati jer rua sam. Priznajte i sami da svatko od nas ima svojih mana i svojih... osobitih crta, drugi moda i vie od onih na koje smo navikli prstom upirati. Neto u vas napose zamoliti: ako vam se moj mu kadgod obrati radi stanarine, recite mu da ste ve meni platili. Naime, kad biste platili Ardalionu Aleksandroviu, opet bi vam se raunalo kao da ste i meni platili, ali vas molim jedino reda radi... to je to, Varja?

Varja se vratila u sobu i bez rijei pruila majci fotografiju Nastasje Filipovne. Nina Aleksandrovna zadrhti i, najprije nekako prestraeno, a onda kao da zatomljuje u sebi neku gorinu, promatrae neko vrijeme fotografiju. Napokon pogleda upitno Varju. Danas ju je od nje dobio na dar ree Varja a veeras e pasti odluka. Veeras! ponovi Nina Aleksandrovna u pola glasa, nekako oajno. Pa ta moemo? Tu vie nema nikakve sumnje, a nema vie ni nade; tom je slikom sve rekla... Pa zar ti ju je on sam dao? doda u udu. Ma, znate da ve mjesec dana nismo ni rijei progovorili. Pticin mi je sve rekao, a slika je leala kod njega na podu pokraj stola, pa sam je podigla. Knee obrati se iznenada Nina Aleksandrovna knezu htjela sam vas pitati (radi toga sam vas zapravo i pozvala) poznajete li ve dugo mog sina? ini mi se da je rekao da ste tek danas odnekud doputovali? Knez joj ukratko ispria poneto o sebi, ali izostavi vie od polovice. Nina Aleksandrovna i Varja sasluae ga pozorno. - Nisam vas to pitala da bih saznala togod o Gavrili Ardalionoviu - pripomene Nina Aleksandrovna. - Kaem vam to da ne biste togod loe pomislili. Ako postoji neto to mi on sam ne moe priznati, onda to i ne elim doznati mimo njega. Ovo vam govorim zato, zapravo, to mi je Ganja maloprije pred vama, i poslije, kad ste otili, na moje pitanje o vama odgovorio: On sve zna, ne morate se pred njim sustezati! ta to znai? Naime, htjela bih znati koliko... Iznenada uoe Ganja i Pticin; Nina Aleksandrovna istog asa umukne. Knez ostane sjediti na stolcu pokraj nje, a Varja se makne u stranu; fotografija Nastasje Filipovne leala je na najistaknutijem mjestu, na radnom stoliu Nine Aleksandrovne, upravo nred njom. Spazivi fotografiju, Ganja

se smrkne, zlovoljno je uze sa stolia i baci na svoj pisai stol koji je stajao na drugom kraju sobe. - Onda, danas, Ganja? - upita ga odjednom Nina Aleksandrovna. - to danas? - trgne se Ganja i naglo nasrne na kneza. A, sad mi je jasno, i tu ste ve!... Ama, to je vama, uostalom, je li vam to neka bolest, to li? Ne moete se savladati? Ama, shvatite ve jednom, vaa svjetlosti... - Tome sam ja kriv, Ganja, i nitko drugi - presijee ga u rijei Pticin. Ganja ga upitno pogleda. - Pa, bolje je ovako, Ganja, pogotovo kad je na jednoj strani ve sve svreno - promrmlja Pticin, te se skloni u stranu, sjede za stol, izvadi iz depa neki papiri ispisan olovkom i zadubi se u nj. Ganja je stajao namrgoen i uznemireno iekivao obiteljsku scenu. Nije mu bilo ni nakraj pameti da se ispria knezu. - Ako je ve sve svreno, onda Ivan Petrovi ima, naravno, pravo ree Nina Aleksandrovna. Nemoj se mrtiti, molim te, i ne Ijuti se, Ganja, nita te neu sad ispitivati ako nee sam da kae, i vjeruj mi da sam se sa svime pomirila, ne uzrujavaj se, molim te! Izrekla je to ne diui glave od posla i, reklo bi se, zaista mirno. Ganja se zaudio, ali je iz opreza utio i gledao majku oekujui da se jo jasnije izrazi. Jer, bile su mu ve dozlogrdile sve te domae scene. Nina Aleksandrovna zapazi taj oprez i doda, smijeei se gorko: - Ti jo sve neto sumnja i ne vjeruje mi; ne boj se, nee biti ni suza ni molbi, kao ono prije, bar to se mene tie. Jedina je moja elja da bude sretan, i ti to zna; pokorila sam se sudbini, ali e mi srce dovijeka biti s tobom, ostali mi zajedno

ili se razili. Dakako da govorim samo u svoje ime; ne moe to isto zahtijevati i od sestre... - Uh, opet ona! - vikne Ganja gledajui sestru podrugljivo i kivno. - Mamice! Kunem vam se ponovo da e biti onako kako sam vam obeao: nitko i nikad vas nee smjeti omalovaavati dok sam ja tu, dok sam ja iv. Bilo o kome da je rije, zahtijevat u da vam iskazuje najdublje potovanje, tko god prekoraio na prag... Ganja se toliko obradovao da je gotovo pomirljivo, gotovo njeno gledao majku. Nisam se ja ni bojala za sebe, Ganja, i sam zna; nisam se zbog sebe brinula i kinjila sve ovo vrijeme. ujem da e se danas kod vas sve svriti? A to e se svriti? Obeala je da e se veeras odluiti: pristaje li ili ne pristaje odgovori Ganja. Ima ve skoro tri tjedna kako izbjegavamo razgovor o tome, i tako je bilo najbolje. Ali sad, kad je ve sve svreno, usudit u se samo jedno da te priupitam: kako ti je mogla dati pristanak, pa jo i svoju sliku darovati, kad je ne voli? Pa zar e ti nju, onakvu... onakvu... Kakvu, iskusnu, valjda? Nisam tako mislila. Zar si joj toliko uspio zamazati oi? Neobina je razdraljivost odjeknula odjednom u tom pitanju. Ganja popostane asak, porazmisli malo i ree, ne skrivajui podsmijeha: Zanijeli ste se, mamice, i opet se niste mogli suzdrati, a tako je, eto, svagda kod nas sve poinjalo pa se onda rasplamsavalo. Rekli ste: nee biti ni ispitivanja ni prijekora, a ve ste poeli! Okanimo se toga; zbilja, okanimo se; bar ste vi kanili... Nikad vas i nipoto neu ostaviti; svaki bi drugi bar od

takve sestre pobjegao - pogledajte samo kako me gleda! Neka ostane na tome! Ve sam se bio obradovao... I otkud znate da zavaravam Nastasju Filipovnu? A to se Varje tie, kako joj drago, i dosta! E, sad je ve zbilja dosta! Ganja se uza svaku rije sve vie estio i mehaniki hodao po sobi. Takvi bi se razgovori zaas bolno doimali svakog lana obitelji. Ve sam rekla: ako ona ovamo ue, ja u izii, pa u i odrati rije ree Varja. Iz tvrdoglavosti! vikne Ganja. Iz tvrdoglavosti se i ne udaje! to sad tu rei na mene? Ba mi se fuka, Varvara Ardalionovna; ako vam je po volji izvolite sad odmah izvriti svoju namjeru. Ve ste mi se popeli navrh glave. to! Odluili ste, napokon, da nas ostavite, knee vikne knezu kad je opazio da ovaj ustaje. U Ganjinu se glasu ve razabirao onaj stupanj ozlojeenosti na kojem ovjek ve gotovo i sam uiva u svojoj ozlojeenosti, predaje joj se bez ikakva sustezanja i gotovo u sve veu i veu slast, na ta bude da bude. Knez se ve okrenuo na vratima da mu neto odgovori, ali, kad je po bolnom izrazu na licu svog uvreditelja vidio da tu jo nedostaje samo kap koja e preliti au, okrene se i izie bez rijei. Nakon nekoliko trenutaka razabrao je po glasovima to su dopirali iz salona da je razgovor za njegova izbivanja postao jo buniji i otvoreniji. Proe kroz sobu za primanje i ue u predsoblje da bi doao do hodnika koji je vodio u njegovu sobu. Prolazei pored ulaznih vrata, zau i zapazi kako se netko pred vratima svim silama trudi da pozvoni, ali se zvonce, po svoj prilici, pokvarilo jer jedva da se trzalo i nikakva glasa nije davalo od sebe. Knez povue zasun, otvori vrata i - ustukne u udu, tovie, sav se strese: pred njim je stajala Nastasja Filipovna. Odmah ju je po slici prepoznao. Sijevnula je oima od bijesa kad ga je ugledala; brzo je ula u predsoblje, odgurnula ga ramenom s puta i gnjevno rekla zbacujui sa sebe bundu:

Kad si ve lijen da popravi zvonce, onda bar sjedi u predsoblju da bude tu kad tko pokuca. Eto, sad ti je jo i bunda ispala iz ruku, klipane! Bunda je doista leala na podu; jer Nastasja Filipovna nije doekala da joj knez svue bundu, pa ju je sama zbacila njemu na ruke, ne gledajui iza sebe, ali knez nije stigao da je prihvati. Tebe treba otjerati. Hajde, najavi me! Knez zausti da neto kae, ali se toliko bio smeo da nita ne izgovori, nego s bundom, koju je podigao s poda, poe u salon. Eto ga na, sad opet s bundom ide! A to nosi tu bundu? Ha-ha-ha! Ama, jesi li ti pobenavio? Knez se vrati i zapilji u nju kao opinjen; kad se nasmijala, nasmijei se i on, ali jo nikako nije mogao pomaknuti jezikom. U prvi mah, kad joj je otvorio vrata, bio je problijedio, a sad mu je odjednom rumen oblila lice. Ama, kakav je ovo idiot? - srdito vikne Nastasja Filipovna i topne pred njim nogom. - Ama, kamo si poao? Koga e najaviti? Nastasju Filipovnu promuca knez. A otkud ti mene poznaje? upita ga brzo ona. Ja tebe nikad nisam vidjela! De, najavi me... Kakva je ono ondje vika? Svaaju se odgovori knez i poe u salon. Uao je u, tako rei, presudnom asu Nina Aleksandrovna bila je ve sklona da potpuno smetne s uma da se svemu pokorila; uostalom, branila je Varju. Do Varje je stajao Pticin koji je ve bio ostavio papiri ispisan olovkom. Varja se i nije bila uplaila, a niti je bila djevojka plaljiva soja; ali bratova je grubost postajala svakom rijeju sve neuljudnija i nesnosnija. U takvim bi zgodama ona obino umuknula i samo utjela gledajui podrugljivo brata, ne odvajajui pogleda od njega.

Takvo bi ga njeno vladanje, kao to je i sama znala, obino razbjesnilo preko svake mjere. Ba u tom asu ue u sobu knez i objavi: Nastasja Filipovna!

IX
Nastao je muk; svi su gledali kneza kao da ga ne shvaaju i... kao da ne ele da ga shvate. Ganja se skamenio od straha. Dolazak Nastasje Filipovne, pogotovo u ovom asu, bio je za sve sasvim neobino i neugodno iznenaenje. Ponajprije, Nastasja Flipovna udostojala se sad prvi put da ih pohodi; sve do tada drala se toliko uznosito da u razgovorima s Ganjom nije nijednom iskazala elju da se upozna s njegovom obitelji, a u posljednje vrijeme nije ju ak ni spominjala, ba kao da je i nema na svijetu. lako je Ganji bilo donekle ak i drago to se odgaa taj neugodni razgovor, u dui joj je zamjerio tu uznositost. Kako bilo da bilo, oekivao je prije od nje da e ismijavati i bockati njegovu obitelj nego da e je pohoditi; pouzdano je znao da joj je poznato sve to se zbiva u njega kod kue oko njegove prosidbe, i to njegovi najblii misle o njoj. Njen posjet, sada, poto mu je darovala svoju sliku, na sam njen roendan, na dan kad je obeala da e odluiti o njegovoj sudbini, gotovo da je znaio samu tu odluku. Nije dugo potrajalo udenje koje je bilo obuzelo sve dok su gledali kneza - na vratima salona pojavi se i sama Nastasja Filipovna i opet, ulazei u sobu, malko odgurne kneza. Jedva sam nekako ula... a zato uope veete to svoje zvonce? veselo ree pruajui ruku Ganji, koji joj bre-bolje pohrli u susret. - to ste se tako zabezeknuli? Pa, upoznajte me, molim vas ... Posve zbunjen, Ganja je najprije predstavi Varji, i njih se dvije, prije nego to e pruiti jedna drugoj ruku, zagledae udnim pogledima. Nastasja Filipovna se, dodue, smijala i maskirala dobrim raspoloenjem, ali Varja se nije htjela maskirati pa ju

je gledala mrko i netremice; na licu joj nije bilo ni traga smijeka, to ie zahtijevala ve i puka pristojnost. Ganja je protrnuo; moliti je nije vie bilo smisla, a ni vremena, pa je oinuo Varju takvim prijeteim pogledom da je ona, po silini tog pogleda, pojmila to bratu znai ovaj trenutak. Tada kao da se odluila da mu popusti, pa se nekako jedva jedvice osmjehne Nastasji Filipovnoj. (Svi su se oni u obitelji jo i te kako voljeli.) Sve to popravi donekle Nina Aleksandrovna koju je Ganja, zbunivi se dokraja, predstavio tek nakon sestre i, tovie, doveo do Nastasje Filipovne. Ali, tek to je Nina Aleksandrovna zaustila da kae kako joj je "osobito drago", Nastasja se Filipovna, ne sasluavi je, naglo okrene Ganji i, sjedajui (a da joj nisu ni ponudili) na divani, u kutu do prozora, vikne: - A gdje vam je kabinet? I... gdje su vam podstanari? ula sam da drite podstanare? Ganja pocrveni kao rak i zausti da joj neto odgovori, ali Nastasja Filipovna odmah doda: - Pa gdje tu moete drati podstanare? Ni kabineta nemate. A imate li kakve koristi od toga? obrati se naglo Nini Aleksandrovnoj. - Briga je to velika odgovori joj ona a dakako da mora biti neke koristi. Uostalom, istom smo ... Ali je Nastasja Filipovna nije i opet sluala - gledala je Ganju, smijala se i dovikivala mu: - Kako se to drite? O, boe moj, da znate kakvo vam je lice u ovom trenutku! Taj smijeh potraja nekoliko asaka, a Ganji se lice uistinu neobino izobliilo naglo je bilo nestalo njegove ukoenosti, one smijene, kukavike zbunjenosti, ali je strano problijedio, usne mu se iskrivile od gra; nijemo, upornim i opakim pogledom, netremice, zurio je u lice svoje goe koja se i dalje smijala.

Tu je bio jo jedan promatra koji se takoder jo nije bio oporavio od zaprepatenja to ga je bilo obuzelo kad je ugledao Nastasju Filipovnu; ali, premda je stajao kao ukopan na istom mjestu, na vratima salona, uspio je zapaziti bljedilo i zlokobnu promjenu na Ganjinu licu. Taj je promatra bio knez. Gotovo prestravljen, iznenada mehaniki zakorakne. - Popijte malo vode apne on Ganji. I nemojte tako gledati... Bilo je oito da je to izgovorio bez ikakve primisli, bez neke osobite namjere, onako, kako mu je dolo; ali su njegove rijei izazvale neobian uinak. Kao da se sav Ganjin gnjev odjednom izlio na kneza zgrabi ga za rame i pogleda ga nijemo, osvetniki i pakosno, kao da ne moe ni rijei izustiti. Svi se uskomeae Nina Aledsandrovna ak i vrisne, Pticin zabrinuto zakorakne, Kolja i Ferdienko pojavie se na vratima i zastadoe u udu. Samo je Varja i dalje gledala ispod oka, ali je sve pozorno promatrala. Nije bila ni sjela, nego je stajala postrance, pokraj majke, prekrienih ruku na prsima. Ali Ganja se zaas pribra, gotovo pri prvoj svojoj kretnji, i nervozno prasne u grohotan smijeh. Opet se posve snaao. Pa, ta ste vi, knee, lijenik, to li? uzvikne to je mogao veselije i prostodunije. - ak me i uplaio! Nastasjo Filipovna, da vam ga predstavim, to vam je sjajan tip, iako ga tek od jutros poznajem. Nastasja Filipovna pogleda u udu kneza. Knez? On da je knez? Zamislite, a ja maloprije, u predsoblju, mislila da je lakaj pa ga poslala ovamo da me najavi! Ha-ha-ha! Ne smeta, ne smeta! preuze Ferdienko pa im bre prie, sretan to su se Ijudi poeli smijati. Ne smeta: se non e vero...

Ama, umalo to vas nisam ispsovala, knee. Oprostite, molim vas! Ferdienko, otkud vi ovdje, u ovo doba? Mislila sam da bar vas neu ovdje nai. Tko? Kakav knez? Mikin? priupita Ganju, koji je dotle, drei svejednako kneza za rame, uspio da ga napokon predstavi. Na podstanar ponovi Ganja. Oito su predstavljali kneza poput kakve rijetke ptice (koja je svima dobro dola kao izlaz iz nezgodna poloaja), gurali ga, tako rei, na Nastasju Filipovnu; knez je ak jasno uo rije idiot koju je iza njega proaptao, ini se, Ferdienko, kao objanjenje Nastasji Filipovnoj. Recite mi, a zato me niste maloprije ispravili kad sam se onako grozno... zabunila? produi Nastasja Filipovna motrei kneza od glave do pete, nimalo se ne ustruavajui; nestrpljivo je ekala odgovor, kao da je tvrdo uvjerena da e i odgovor biti toliko glup da nee moi odoljeti da se ne nasmije. Zaudio sam se kad sam vas onako nenadano ugledao... promrmlja knez. A kako ste znali da sam ja? Gdje ste me ve vidjeli? Pa zbilja, to je to, kao da sam i ja njega negdje vidjela? I dopustite da vas upitam zato ste se maloprije onako skamenili? to je to na meni da se Ijudi preda mnom tako skamene? Ma hajde, govori! kreveljio se i dalje Ferdienko. to eka! O, boe, to bih ja svata nadrobio na takvo pitanje! Ama, hajde... Sad se zbilja moe rei, knee, da si eprtlja! Pa i ja bih svata nadrobio da sam na vaem mjestu nasmije se knez Ferdienku. Nedavno me se vaa slika snano dojmila nastavi obraajui se Nastasji Filipovnoj zatim sam s Jepaninovima razgovarao o vama... a jutros rano, jo prije nego to sam stigao u Petrograd, priao mi je mnogo o vama Parfjon Rogoin... I u onom trenutku kad sam

vam otvarao vrata mislio sam na vas, a najednom - vi preda mnom. A kako ste znali da sam to ja? Prepoznao sam vas po slici i... I po emu jo? I po tome to sam vas ba tako zamiljao... I ja vas kao da sam ve negdje vidio. Gdje? Gdje? Ba kao da sam negdje vidio te vae oi... ali to je nemogue! To ja onako ... Nisam nikad prije ni bio ovdje. Moda u snu... Vidi ti kneza! vikne Ferdienko. E, povlaim ono svoje: se non e vero! Dodue... dodue, sve je to kod njega iz puke bezazlenosti! - nadoda samilosno. Knez je izgovorio ono nekoliko svojih reenica nemirnim, isprekidanim glasom, brzo prediui. Sve je na njemu odavalo neobino uzbuenje. Nastasja Filipovna gledala ga je radoznalo, ali se vie nije smijala. U tom istom asu iza skupine, to se bila sjatila oko kneza i Nastasje Filipovne, dopre iznenada snaan, nov glas koji tako rei razmakne skupinu i prepolovi je. Pred Nastasjom Filipovnom stajao je otac obitelji glavom, general Ivolgin. Bio je u fraku, sa istim plastronom; brkovi su mu bili netom obojeni... To Ganja vie nije mogao podnijeti. Njegovo samoljublje i tatina graniili su s bolesnom osjetljivou, s hipohondrijom; cijela ta dva mjeseca traio je bar kakvu-takvu toku na koju bi se mogao osloniti kako bi djelovao to dostojanstvenije i otmjenije; slutio je da je jo neiskusan na odabranom putu pa da se, moda, nee odrati na njemu do kraja; iz oaja je, napokon, odluio da kod kue,

gdje je bio despot, bude drzak do krajnosti, ali se nije usudio da bude takav pred Nastasjom Filipovnom, koja ga je do posljednjeg asa drala u neizvjesnosti i nemilosrdno gospodarila njime; bio je nestrpljiv goljo, kako ga je okrstila sama Nastasja Filipovna, to su mu drugi ve oili dojavili; zakleo se bio svim kletvama da e mu ona poslije sve to skupo platiti, a u isto je vrijeme gdjekad djetinjasto matao o tome kako e se sve nekako opet izgladiti i suprotnosti izmiriti - a sad mora ispiti jo i ovu groznu au, i to, to je najgore, ba u ovom trenutku. Zapala ga je jo jedna nepredviena, ali najstranija muka za tata ovjeka - muka da se crveni zbog svoje obitelji, pa jo u svojoj kui! Zar je vrijedna, najposlije, svega toga i sama nagrada? - sijevne u tom asu Ganji kroz glavu. U tom se istom trenutku zbivalo ono to mu je u posljednja dva mjeseca dolazilo samo obno na san, poput more, tako da se ledio od uasa i gorio od stida - dolo je napokon do susreta njegova oca s Nastasjom Filipovnom u krilu obitelji. Gdjekad je, draei i ljutei sam sebe, pokuavao zamisliti generala za svadbenim obredom, ali nikad nije bio kadar dokraja doarati sebi tu sliku, nego ju je bre-bolje potiskivao od sebe. Moda je i preuveliavao svoju nevolju preko svake mjere, ali u tatih Ijudi svagda tako biva. U ta dva mjeseca imao je vremena da dobro promisli i odlui se, te se zarekao da e poto-poto pritegnuti nekako oca, bar na neko vrijeme, i da e ga ukloniti ak i iz Petrograda, ako ikako mogne, svialo se to njegovoj materi ili ne svialo. Prije deset minuta, kad je ula Nastasja Filipovna u sobu, bio je toliko preneraen, toliko oamuen, da je posve smetnuo s uma da bi Ardalion Aleksandrovi mogao stupiti na scenu, pa nije nita ni poduzeo da to sprijei. I sad je, eto, general tu, pred svima, i to jo sveano uparaen, u fraku, i ba u trenutku kad Nastasja Filipovna samo trai priliku da opaspe porugama njega i njegove najblie. (U to je bio uvjeren.) Pa i zbilja, to bi drugo mogao znaiti njen sadanji posjet? Je li dola da se sprijatelji s njegovom majkom i sestrom, ili da ih izvrijeda u njihovoj kui? Ali, prema onome kako su se razmjestile obje strane, nije vie moglo biti nikakve sumnje - njegova mati i sestra sjedile su podalje kao

popljuvane, a Nastasja Filipovna kao da je i zaboravila da su u istoj sobi s njom... A kad se tako vlada, dakako da neto i smjera! Ferdienko poduhvati generala ispod ruke i privede ga. General se nakloni, osmjehne i dostojanstveno prozbori: Ardalion Aleksandrovi Ivolgin, stari nesretni vojnik i otac obitelji, koja je usreena nadom da e primiti u svoje krilo takvu divnu... Nije dovrio; Ferdienko mu bre odostraga podmetne stolac, a general, neto slab na nogama u taj sat nakon ruka, svali se ili, bolje rei, skljoka na stolac, ali se zbog toga nimalo ne zbuni. Sjeo je ba suelice Nastasji Filipovnoj i, umiljato se prenemaui, polagano i dojmljivo, prinio njene prstie svojim usnama. Generala je i inae bilo prilino teko zbuniti. Njegova je vanjtina, osim stanovite neurednosti, bila jo prilino pristojna, to je i sam vrlo dobro znao. Neko je imao priliku da se kree i u boljem drutvu, iz kojeg je bio prije svega dvije-tri godine dovijeka izopen. Od tog se doba sasvim razuzdao i odao nekim svojim slabostima, ali je sauvao vjete i ugodne manire. inilo se da se Nastasja Filipovna neobino obradovala dolasku Ardaliona Aleksandrovia, o kome je, naravno, bila tota ula. - ujem da moj sin... poe Ardalion Aleksandrovi. - Jest, va sin! A krasni ste i vi, tatice! Zato vas nikad nema do mene? ta, da li se to sami sakrivate ili vas sin sakriva? Vi biste bar mogli doi do mene a da nikog ne kompromitirate. - Djeca devetnaestog stoljea i njihovi roditelji... - poe opet general. - Nastasja Filipovna! Pustite, molim vas, Ardaliona Aleksandrovia samo naasak, treba ga netko - glasno e Nina Aleksandrovna.

- Da ga pustim! Ali, zaboga, toliko sam ula o njemu i odavno sam eljela da ga vidim! I kakvih sad ima poslova? Pa zar nije u penziji? Neete me sad valjda ostaviti, generale, neete otii? - Dajem vam rije da e doi do vas, ali sad treba da se odmori. - Ardalione Aleksandroviu, kau da se morate odmoriti! uzvikne Nastasja Filipovna kreveljei se nezadovoljno i gadljivo, ba kao nevaljalo derite kad mu oduzmu igraku. A general, opet, kao da se upeo da sam sebe izvrgne ruglu. - Zlato moje! Zlato moje! - ree prijekorno, obraajui se eni i drei ruku na srcu. - Zar jo neete otii, mama? - glasno zapita Varja. - Neu, Varja, ostat u do kraja. Nastasja Filipovna nije mogla da ne uje i pitanje i odgovor, ali njeno dobro raspoloenje kao da je zbog toga jo vie poraslo. Odmah ponovo obaspe generala pitanjima, i nakon pet minuta general je likovao i besjedio uz gromoglasan smijeh nazonih. Kolja potegne kneza za skut. - Ma odvedite ga bar vi bilo kako odavde! Zar zbilja ne moete? Molim vas! - Sirotom djeaku navrle od jada i suze na oi. Uh, taj prokleti Ganjka! - doda vie za se. - S Ivanom Fjodoroviem Jepaninom vezalo me zaista veliko prijateljstvo - razveze general odgovarajui na pitanja Nastasje Filipovne. - Ja, on i pokojni knez Lav Nikolajevi Mikin, ijeg sam sina zagrlio ponovo danas nakon dvadeset godina, bili smo nerazdruiva trojka, da tako kaem, kavalkada: Athos, Porthos i Aramis. Ali, eto, jao, jedan poiva u grobu pogoen

klevetom i tanetom, drugi je, evo, pred vama i jo se bori s klevetama i tanetima... - S tanetima! usklikne Nastasja Filipovna. - Evo ih ovdje, u mojim grudima, zadobio sam ih kod Karsa i osjeam ih kad god je runo vrijeme. Inae, ivim kao filozof, hodam, etam se, igram dame u svojoj kavani, kao buruj koji se okanio poslova, i itam Independence. A s naim Porthosom, Jepaninom, raskrstio sam jednom zasvagda, nakon onog to mi se preklani dogodilo u vlaku, s onim psiem. - Sa psiem! A to je to bilo? zapita Nastasja Filipovna neobino radoznalo. Sa psiem? to ne kaete, pa jo u vlaku!... - ree kao da se neega prisjea. - Ama, glupa jedna zgoda, ne vrijedi ni priati - a sve zbog guvernante kneginje Belokonske, Mistress Smith, ali... ne vrijedi ni priati. - Ama, ispriajte nam, svakako! - razdragano usklikne Nastasja Filipovna. - To nisam jo ni ja uo! pripomene Ferdienko. C'est du nouveau3. - Ardalione Aleksandroviu! - razlegne se opet umolni glas Nine Aleksandrovne. - Tatice, trae vas! - vikne Kolja. - Glupa zgoda, a moe se ispriati u dvije-tri rijei - poe general, zadovoljan sam sobom. - Prije dvije godine, da, ili neto manje, ba je bila otvorena nova .. .ska eljeznika pruga, imao sam (a bio sam ve u civilu) neke poslove koji su bili neobino vani, u vezi s predajom svoje dunosti, pa sam kupio kartu, za p'rvi razred, i lijepo vam ja udem, sjednem i puim. Naime, puim i dalje jer sam ve prije toga bio zapalio. Sam u kupeu. Puenje nije zabranjeno, ali nije ni doputeno;

onako, napola je doputeno, kao i obino; a ovisi i o tome tko pui. Prozor je otvoren. Najednom, pred sam polazak, ulaze dvije dame sa psiem i sjedaju ba nasuprot meni; okasnile; jedna je raskono obuena, u svijetloplavoj haljini; druga skromnije, u crnoj svilenoj haljini, s pelerinom. Ljepukaste su, ali nekako nabusite, govore engleski. Ja, dabome, nita; puim. Naime, bio sam neto pomislio, ali svejedno puim i dalje, kroz prozor, jer je prozor otvoren. Psi se lijepo namjestio u krilu one gospoe u svijetloplavom, sasvim mali, jedva kao moja aka, crn, a apice mu bijele, prava njetkost. Ogrlica mu srebrna, s nekakvim natpisom. Ja i dalje nita. Vidim samo da se dame kao neto srde, zbog cigare, naravno. Jedna se zagledala u mene kroz lornjon od kornjaevine. Ja opet nita jer, znate, nita ne govore! Da su mi bar ta rekle, upozorile me, zamolile me, jer emu, napokon, slui Ijudima jezik! Nego ute... Kad najednom, i to, kaem vam, bez ikakva upozorenja, ama ba bez ikakva, nego onako, ba kao da je enula pameu, ona u svijetloplavom api mi cigaru iz ruke pa s njom kroz prozor! Vlak juri gledam je kao sumanut. Divljakua neka; prava divljakua, ba kao da je dola iz divljine; a inae krupna ena, punana, visoka, plavua, rumena (isuvie), sve me iba oima. Ja ni pet ni est nego neobino pristojno, savreno pristojno, upravo profinjeno, da tako kaem, pristojno, prikuim se sa dva prsta psiu, uhvatim ga njeno za vrat pa tres s njim kroz prozor za cigarom! Samo je skviknuo! Vlak i dalje juri... - Pa vi ste pravo udovite! klikne Nastasja Filipovna, kikoui se i pljeui rukama, kao kakva djevojica. - Bravo, bravo! - razvikao. se Ferdienko. Osmjehnuo se i Pticin, kome je takoder bilo vrlo neugodno to se pojavio general; ak se i Kolja nasmijao i takoer kliknuo: Bravo! - I imao sam pravo, imao sam pravo, sto puta sam imao pravo! nastavi general gorljivo i slavodobitno. Jer, ako su u vlaku zabranjene cigare, onda su jo prije zabranjeni psi. - Bravo, tatice! - klikne Kolja ushieno. - Sjajno! 1 ja bih svakako, svakako isto tako uinio!

- A to je na to ona dama? - ispitivae dalje nestrpljiva Nastasja Filipovna. - Dama? Eh, pa to je ba ono gadno - proslijedi general mrko. Ona ni pet ni est, bez ikakva, i najmanjeg upozorenja, lijepo mene pljus po obrazu! Divljakua neka, ba kao da je dola iz divljine. - A vi? General obori oi, uzvi obrvama i ramenima, stisne usne, rairi ruke, pouti i najednom protisne: - Zaboravio sam se! - A jeste li je jako? Jako? - Bogami, nisam! Izbio je skandal, ali nisam je jako. Samo sam )edanput odmahnuo rukom, tek toliko da se obranim. Ali tu kao da je sam sotona umijeao svoje prste - ona u svijetloplavom bila je Engleskinja, guvernanta ili ak nekakva drubenica kneginje Belokonske, a ona u crnoj haljini, ono je bila najstarija kneginjica Belokonska, usidjelica od svojih trideset pet godina. A poznato je u kakvom je prijateljstvu generalica Jepanina s obitelji Belokonskih. Sve su kneginjice popadale u nesvijest, rasplakale se, nose crninu za svojim ljubimcem, est kneginjica vriti, Engleskinja vriti smak svijeta! Ama, naravno, otiao sam da izrazim kajanje, molio za oprotenje, napisao pismo, ali nisu primili ni mene ni pisma, a kod Jepaninovih svaa, izopenje i izgon! Ali, dopustite, kako je to mogue? - priupita ga iznenada Nastasja Filipovna. Prije pet-est dana proitala sam u Independenceu, a ja redovito itam Independence, upravo isto takvu priu! Ama ba isto takvu! Dogodilo se to na jednoj eljeznikoj pruzi na Rajni, u vlaku, jednom Francuzu i jednoj Engleskinji - upravo mu je isto tako ona istrgnula cigaru, upravo je isto tako on izbacio psia kroz prozor i, napokon,

upravo se isto tako zavrilo kao i kod vas. ak je i njena haljina bila svijetloplava! General se sav zajapurio, Kolja je takoer pocrvenio i uhvatio se rukama za glavu; Pticin se bre okrenuo na drugu stranu. Jedino se Ferdienko, kao i prije, grohotom smijao. O Ganji da i ne govorimo on je cijelo vrijeme stajao, nijemo trpei nesnosne muke. Ali, uvjeravam vas promrsi general da se i meni upravo isto tako dogodilo... Tatica je zbilja imao neprilika s Mistress Smith, guvernantom Belokonskih - vikne Kolja - sjeam se i ja. to! Zar navlas isto tako? Jedno te isto da se dogodilo na dva kraja Evrope, i to navlas isto, do u sitnice, sve do svijetloplave haljine! - navalila nesmiljeno Nastasja Filipovna. Ba u vam poslati taj broj Independence Belge! Ali nemojte zaboraviti ostajao je general jo pri svome da se meni to dogodilo prije dvije godine... Pa sad, to je moda jedina razlika! Nastasja Filipovna kikotala se kao da ju je spopala histerija. Tata, molim vas, doite da vam neto kaem izusti Ganja drhtavim, utuenim glasom i mehaniki epa oca za rame. U oima mu je plamsala beskrajna mrnja. U tom istom asu razlegne se neobino glasan cilik zvonca iz predsoblja. Od takva se zvonjenja moglo otkinuti zvonce. To je nagovjetavalo neki neobian posjet. Kolja potri da otvori vrata.
Kraj prvog dela