Sie sind auf Seite 1von 121

TOMISLAV J.

AGI-BUNI

POVIJEST KRANSKE LITERATURE


Prvi svezak

PATROLOGIJA OD POETKA DO SV. IRENEJA

KRANSKA SADANJOST ZAGREB 1976

1. POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE PATROLOGIJA je pojam koji obuhvaa: nauku o ivotu i knjievnoj djelatnosti starih crkvenih pisaca (klasina antika), te istraivanje i izlaganje ivota i knjievnog rada starih crkvenih pisaca (pisaca koji su obraivali teoloke teme, te razraivanje njihova uenja). Patristika teologija je znanstveno prouavanje i prikazivanje teologije starih pisaca, s tim da se pojmovi patrologija i patristika mogu drati za sinonime. Naziv patrologija istoznaan je i s nazivima povijest starocrkvene knjievnosti (katoliki krugovi) i povijest starokranske knjievnosti (protestantski krugovi). Povijest starokranske knjievnosti ukljuuje novozavjetne spise i spise heretika katolika znanost odijeljeno prouava NZ od ostalih starokranskih spisa. Danas se gubi razlika izmeu ova dva naziva, budui da se uvidjela vanost prouavanja heretikih spisa. Apokrifi su spisi koji su pretendirali da budu ubrojeni u SP, njih prouavaju i biblijske znanosti i patrologija. Povijest dogmi je znanost koja se razvila iz patristike teologija, prouava razvitak razmiljanja i raspravljanja tijekom povijesti Crkve koji je doveo do definiranja odreenih dogmatskih formulacija. Povijest teologije je istraivanje razvitka teologije kao znanosti, znanstveno prouavanje ivota, knjievnog rada i nauavanje teolokih pisaca tijekom crkvene povijesti do danas (patrologija je dio povijesti teologije). Naziv patrologija prvi upotrijebio Johann Gerhard, koji je izdao djelo Patrologija 1653.g., a zaetnik joj je otac crkvene povijest Euzebije Cezarejski (333.g.), koji je u svojoj Crkvenoj povijesti iznio kranske pisce, pravovjerne i heretike. Kolijevka patrologije je Betlehem, a njezin otac sv. Jeronim, koji je 392. g. napisao djelo De viribus illustribus sive cathalogus de scriptoribus ecclesiasticis (opisani ivoti 135 pisaca, ukljuujui idovske pisce Filona i Josipa Flavija, te Seneku). Na Istoku je za patrologiju vano djelo u 9. st. napisao carigradski teolog Focije Myriobiblion (Bibliotheca), gdje je zabiljeeno 280 poganskih i kranskih pisaca.

2. -

POJAM I ZNAENJE CRKVENIH OTACA Nazivi stari crkveni pisci, crkveni Oci ili sveti Oci (odatle naziv patrologija) dolaze od obiaja u antici da uenik uitelja naziva ocem: ve od prve polovice 2. st. ocem se naziva biskup, u 4. st. proirio se taj naziv i na druge uitelje koji su bili priznati kao autentini reprezentanti crkvene tradicije (npr. sv. Jeronim), a dokaz za ispravnost nauke pomou tekstova Otaca upotrebljava se ve na opem saboru u Efezu (431. g.). etiri potrebna uvjeta da bi se netko mogao drati crkvenim Ocem: 1. Ortodoksnost nauke, 2. Svetost ivota, 3. Crkveno odobrenje (npr. citiranje na nekom koncilu), 4. Drevnost (tj. djelovanje u tom prvom razdoblju povijesti Crkve). Onaj kome nedostaje neki od uvjeta naziva se crkvenim piscem. Crkveni nauitelj je onaj koji nema svojstvo drevnosti, ali uz ostale uvjete mora imati eminens eruditio i expressa Ecclesiae declaratio. Nakon to je Bonifacije VIII. nazvao Ambrozija, Jeronima, Augustina i Grgura Velikog egregii doctores ecclesiae uobiajilo se njih etvoricu nazivati velikim crkvenim Ocima. Grka Crkva ima tri velika ekumenska nauitelja: Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski (koji ima i poasni naslov teolog) i Ivan Zlatousti Rimska Crkva je k njima pridruila i sv. Atanazija, pa se na Zapadu broje etiri istona velika crkvena Oca. Zapad broji i etiri Oca koji su dobili naslov crkvenog nauitelja: Hilarije, Leon Veliki, Petar Krizolog i Izidor Seviljski oni s eesto nazivaju malim crkvenim Ocima. Od istonih Otaca naziv crkvenog nauitelja na Zapadu su dobili Efrem Sirski, iril Jeruzalemski, iril Aleksandrijski i Ivan Damaanski (istoni mali crkveni Oci). Oci koji su umrli muenikom smru nemaju naziv nauitelja, nego muenika (to je vii vijenac). Katolika Crkva je proglasila nauiteljima i neke teologe koji nisu ivjeli u otako doba: sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, Anselmo Kantorberijski, Franjo Saleki, Ivan od Kria, Antun Padovanski, te dvije nauiteljice: sv. Katarina Sijenska i sv. Terezija Velika (Avilska). Doktrinalni autoritet crkvenih Otaca u Crkvi je vrlo velik on se ne temelji na njihovu literarnom znaenju, nego na vjeri Crkve da je i Predaja, zajedno sa SP, izvor crkvene vjere. Kad se sveti Oci uzimaju kao autoritet u teologiji i propovijedanju, oni se ne promatraju toliko kao umnici i snani mislioci, nego prvenstveno kao svjedoci tradicije (testes traditionis) njihov specifian autoritet u Crkvi je u tome koliko su oni svjedoci crkvene vjere u njihovo vrijeme, kao izraza svete Predaje. Njihov autoritet se ipak ne moe poistovjetiti s autoritetom Svetog Pisma. Nijedan crkveni Otac nije nezabludiv, osim ako je rije o papi kada govori ex cathedra, no ni taj govor nije istovrijedan s govorom SP. Izuzetnu vrijednost imaju tekstovi Otaca koje je usvojio neki opi sabor (takav tekst moe se, kao definitivna doktrinalna odluka sabora, drati nezabludivim), ali to svojstvo tekst nema od autoriteta odreenog Oca, nego od opeg sabora kao najvieg doktrinalnog autoriteta Crkve.
3

Autoritet crkvenih Otaca posebno se oituje kroz tradicionalno izraeno naelo da je unanimis consensus Patrum (jednoduno suglasje Otaca) norma za suvremenu Crkvu (posebnu normativnu vrijednost to naelo je dobilo iz odluka Tridentskog sabora 1546. g.). Unanimis consensus Patrum ne uzima se u brojanom smislu (da ba svi Oci moraju slono uiti odreenu nauku), nego u moralnom smislu (tj. da se Oci u nekom shvaanju moralno slau) rije je o pitanjima fidei et morum, te je potrebno da se slau da odreeno uenje spada u obvezatan sadraj kranske zajednice.

3. JEZIK STAROKRANSKE LITERATURE Novozavjetni spisi pisani su grkim jezikom, koji postaje jezik prve Crkve na njemu se razvija prva kranska literatura kroz prva dva kranska stoljea, njime piu i crkveni pisci na Zapadu, u Rimu i Galiji. To nije klasini grki jezik nego koin, mjeavina atikog narjeja s drugim narjejima (kao govorni, trgovaki i knjievni jezik Sredozemlja). Tek u 4. st. poinje briga oko istoe izraza (najreprezentativniji pisci Ivan Zlatousti i sv. Gregorije Nazijanski). U drugoj polovici 2. st. javljaju se na Istoku, u Mezopotamiji, poeci kranske literature na sirskom jeziku, uz procvat u 4. st. kada djeluje najvei pisac te literature sv. Efrem Sirski. Nakon Kalcedonskog koncila (451. g.) crkvene zajednice sirskog jezika otcijepile se od Velike Crkve i formirale dvije meusobno suprotstavljene Crkve: nestorijevsku u istonim krajevima pod perzijskom dominacijom, i monofizitsku (jakobiti) u zapadnim krajevima pod vlau rimskog carstva, te su tako stvorile dvije sirske crkvene literature, koje se meusobno razlikuju ne samo po doktrinarnim stavovima nego i po jezinim varijantama, te modificiranju svoga alfabeta. Obje sirske literature su mnogo prevodile s grkog. U Egiptu se u 4. i 5. st. (nakon to se uvrstio monofizitizam) poela razvijati literatura na koptskom jeziku - stari egipatski jezik iz vremena faraona koji se pod helenistikorimskom dominacijom ouvao u niim slojevima stanovnitva, u vie narjeja (ime Kopt dali su stanovnitvu Sarapi kada su u 7. st. zavladali Egiptom) koptska literatura je vana zbog starih prijevoda otakih spisa. Kad je u 4. st. pristupila kranstvu Armenija, poela se razvijati kranska knjievnost i na armenskom jeziku (npr. spisi sv. Ireneja doli su do nas samo u starom armenskom prijevodu, dok se grki orginal izgubio). Starokranska knjievnost na latinskom jeziku poela se razvijati u 2. st. , kolijevkom latinskog kranskog jezika smatra se Prokonzularna Afrika (Kartaga), a najstarijim spisom Passio martyrorum Scilitanorum (180. g.). U 2. st. postoji ve latinski prijevod Biblije, ali Rimska Crkva jo u 3. st. govori grki, kao i njezin najvei pisac tog razdoblja Hipolit. Prvi veliki latinski pisci kranskog latinskog jezika bili su Afriani Tertulijan (155.-220.) i Ciprijan (258.), a u to vrijeme se stvaraju prijevodi na latinski (npr. Irenejeva velikog djela Adversus haereses). Latinski pisci i teolozi bili su uenici Grka, tako da je prevodilaka aktivnost s grkog na latinski bila uglavnom jednosmjerna. Bez prouavanja philologia sacra ne moe se doi do potpunog razumijevanja starih kranskih pisaca i stare Crkve uope: znaenje pojedinih termina doivljavalo je tijekom vremena odreene promjene, tako da je konano znaenje bilo u raskoraku s prvotnim, a neki kljuni termini preuzeti iz profanog jezika su ve kod samog

preuzimanja u kranski govor poprimili novu bitnu nijansu u znaenju (npr. Logos, te euharistija koja je prvotno znaila akciju, a s vremenom poprimila znaenje mise).

4. POVIJEST TEKSTA STAROKRANSKIH PISACA

U vrijeme kada se raa prva kranska knjievnost, u grko-rimskom svijetu bio je u tijeku proces mijenjanja pisaeg materijala i oblika knjige.

U antici je najvaniji materijal za pisanje bio papyrus, koji je u Egiptu bio u uporabi ve u 4. st. pr. Kr., a koji se pravio od egipatske istoimene biljke. Listovi su se lijepili jedan na drugoga tako da su sainjavali svitak dug 6-10 m, a irok 25-30 cm, smotan u valjak; pisalo se u stupcima s unutarnje i vanjske strane to je bila knjiga (biblion) ili svezak (volumen) kao standardna bibliografska jedinica i norma za maksimalnu veliinu spisa.

U prvom kranskom stoljeu poeo se pojavljivati novi oblik knjige dananji oblik, u kojem se listovi slau jedan na drugoga i povezuju samo na jednoj strani - kodeks. Kodeks se pravio od pergamenta (od ivotinjske koe); pergamentni kodeksi su u 4. st. prevladali i gotovo sasvim istisnuli svitke, posebno u Crkvi. Neko vrijeme su oba oblika knjige pravljena od oba materijala, tako da je u 2. st. za kranske tekstove prevladavao kodeks od papirusa, a za poganske pergamentni svitak. Ipak, iskljuivo sredstvo pomou kojega su spisi starokranskih pisaca prenoeni do izuma tiska (15. st.) bio je pergamentni kodeks.

Papyros je prestao biti materijal za pisanje u Europi kada su Arapi 642. g. zavladali Egiptom, pa je prestao izvoz papyrusa. Papir se u Europi poinje koristiti u 13. st., a na Istoku ranije ve 1005. g. imamo grki kodeks napisan na papiru.

Antika je poznavala pojam izdavanja knjiga postojale su radionice u kojima su pisari, kojima je to bilo zanimanje, pisali po diktatu i bili plaeni po napisanom retku, a izdavai su o svom troku davali prepisivati knjige i njima trgovali. Prva kranska knjievna produkcija (prva tri stoljea) nije mogla biti dio javnog prometa knjigama, ali za veinu djela moramo pretpostaviti svojevrsno davanje u javnost.

Od 6. st. su na Zapadu posebno monasi u samostanima imali skriptorije za prepisivanje tekstova: prvi se u tom istie Kasiodorov Vivarium u Kalabriji, a kasnije i drugi (Monte Cassino, St. Gallen, Reichenau, i dr.); na Istoku je antika tradicija prepisivanja dulje ostala iva.

Zanimanje za grke rukopise na Zapadu se javlja u 13. st., a privatne zbirke su postale jezgre kasnijih velikih javnih knjinica. Od antike literature rukopisna tradicija

kranskih pisaca je daleko bogatija od one koja nam prenosi spise starih Grka i Rimljana. Kritika teksta je djelatnost u rukopisnoj tradiciji iji je cilj utvrditi po mogunosti izvorni tekst spisa (kakav je bio kad ga je autor izdao) to se postie usporeivanjem svih rukopisa u kojima je do nas spis doao, te starih prijevoda i citacija iz toga spisa kod drugih starih autora. Pogreke u prepisivanju rukopisa mogu biti: 1) nehotino krivo prepisana rije iz predloka, 2) svjesno ispravljanje predloka, 3) izostavljanje (lacuna), 4) nadopunjavanje teksta (interpolatio). Kritiar teksta je prisiljen na stvaranje tzv. konjuktura i kritikog aparata (iz kojeg e biti vidljivo kako stoji u rukopisu i to je kritiar ispravio), da bi izdanje bilo znanstveno uporabljivo. Kritika teksta ima tri faze: 1) recensio (utvrivanje meusobnih odnosa meu rukopisima, grupiranje u tzv. familije da bi se utvrdilo genealoko stablo stemma svih kodeksa), 2) examinatio (analiza autorova jezika, davanje prednosti teem itanju, jer su prepisivai skloni pojednostavljivanju), 3) emendatio (uvoenje ispravne lekcije u tekst ili ispravljanje iskvarenog teksta). Kod utvrivanja autorstva prednost imaju izvanjski kriteriji (svjedoanstva samih kodeksa, eventualne citacije), ali vani su i unutarnji kriteriji (analiza teksta, rjenika, stila, i sl.). Papirologija je posebna znanstvena disciplina koja se bavi prouavanjem tekstova sauvanih na papirusu. Na papirusu nalazimo najstariju rukopisnu tradiciju vanu i za klasinu literaturu i za Bibliju i za starokransku knjievnost. Za patristiku je vano da su papirusi posredovali neke starokranske spise koji inae nisu sauvani (Meliton Sardski, Origen, i dr.).

5. IZDANJA DJELA STAROKRANSKIH PISACA

Editio princeps je nazov za prvo tiskano izdanje nekog djela. Opera omnia je naziv za izdanje ukupnih djela pojedinog Oca. U godinama kada se tiskaju prve knjige spadaju i poeci moderne historijske kritike (humanisti: Lorenzo Valla, Erazmo Roterdamski, protestanti: Matija Vlai Ilirik Magdeburke centurije).

Posebna zasluga za razvitak metodologije prireivanja autentinih tekstova iz starocrkvene knjievnosti pripada tzv. Bolandistima, tj. grupi belgijskih isusovaca koji su 1643. g. poeli izdavati kritike ivotopise svetaca pod naslovom Acta sanctorum.

Za kritiko izdavanje djela crkvenih Otaca zasluni su i francuski benediktinci iz kongregacije sv. Maura (maurinci ili mauristi), koja je osnovana u Parizu 1618. g., a ukinuta za vrijeme Francuske revolucije.

Znaajna je pojava tzv. kolekcija ili zbornika, u kojima su izdavani spisi veeg broja crkvenih Otaca, da bi bili to dostupniji.

Najveu i najpotpuniju kolekciju patristikih spisa izdao je francuski sveenik J. P. Migne (1875.) pod nazivom Patrologiae cursus completus, a dijeli se u dva niza Series latina i Series graeca. Poslije Migneove kolekcije poduzeto je prireivanje nekoliko novih kolekcija, ali s nakanom da se donesu kritika izdanja tekstova.

Za tekstove otake knjievnosti od kapitalne vanosti, osim spomenutih Bolandista koji izdaju hagiografske tekstove, su i zbirke tekstova starih koncila (J. D. Mansi: Sacr. Conciliorum nova et amplissima collectio (1759.-1798.).

Poseban oblik prirunih izdanja otakih tekstova za kolsku uporabu predstavljaju tzv. enchiridioni, u kojima se ne izdaju cijeli tekstovi, nego samo citati koji se dre osobito vanima za dananji teoloki rad.

6. PODJELA PATROLOGIJE

Povijest starokranske knjievnosti dijeli se na tri razdoblja: Prvo razdoblje - razdoblje rasta: traje od novozavjetnog vremena do Milanskog edikta 313. g. (Crkvi dana sloboda vjeroispovijedanja) ili do Nicejskog koncila 325. g. (prvi dogaaj kada Crkva pred punom javnou idejno zacrtava najbitniji dio svoga vjerovanja, po kojemu se ona razlikuje od svih drugih, i to izraajnim sredstvima koja su produkt vrhunskih nastojanja one kulture); kranstvo tada jo nema priznati javni znaaj; Crkva kroz svoju literarnu djelatnost provodi jasno razgranienje od poganstva i idovstva, a vodi borbu i na idejnom planu protiv svojih lanova koji njezinu vjeru pokuavaju rastumaiti tako da bi se specifina novost njezine vjere ustvari rasplinula; misaoni napori krana toga razdoblja znae pokretanje golemog broja problema i intuitivno naznaavanje putova i smjerova kojima se ti problemi mogu rijeiti da bi kranstvo postalo ravnopravno u grko-rimskom svijetu. Kljuni ovjek toga razdoblja kranske knjievnosti je Origen, koji svojim opusom ostaje vjeran kranstvu i pokuava udomaiti kranstvo u tadanjoj grko-rimskoj kulturi.

Drugo razdoblje - zlatno doba starokranske knjievnosti: traje od 313. (odnosno 325.) do Kalcedonskog koncila 451. (odnosno do smrti pape Leona Velikog 461.); mogunost da se odravaju sabori na velikoj autoritativnoj razini prisiljavala je tadanje crkvene intelektualce na intenzivan misaoni napor, na duboko pismeno razjanjavanje vjerskog sadraja; monaki ideal odigrao je veliku ulogu za razvitak knjievnosti; misaona snaga i smionost genijalnih crkvenih mislioca glavna su karakteristika; u ovom razdoblju razlikuju se dva podrazdoblja: razdoblje trinitarnih borbi, koje se centrira oko prva dva koncila, Nicejskog i Carigradskog (381.), i razdoblje kristolokih borbi, koje se centrira oko Efekog (431.) i Kalcedonskog koncila (451.); u meuvremenu se odvija rad najveeg kranskog govornika, propovjednika moralne ozbiljnosti, sv. Ivana Zlatoustog.

Tree razdoblje - razdoblje opadanja: na Istoku se to razdoblje rauna do smrti sv. Ivana Damaanina (749.) ili do smrti sv. Teodora Studite (826.), a na Zapadu do smrti sv. Izidora Seviljskog (636.); na Istoku se uslijed kristolokih borbi odijelila Nestorijanska i Monofizitska Crkva od Kalcedonske ortodoksije; na Zapadu se nakon provale naroda i stvaranja novih drava Crkva brinula da postane djelotvorna u novim situacijama; najvanija karakteristika razdoblja je stvaranje saetaka i prirunika,

10

osobita knjievna vrsta na Istoku su katene (komentari Sv. Pisma sainjeni tako da se iz ranijih komentara istrgnu kratke glose koje se odnose na pojedini redak Sv. Pisma, te da se sloe glose iz raznih pisaca zajedno; florilegiji su zbirke citata iz ranijih pisaca, stvorene u polemike svrhe kao testimonia Patrum, da budu instrument u teolokim borbama, posebno kristolokim; uope je u tom razdoblju esto falsificiranje.

11

GLAVA PRVA APOSTOLSKI OCI

7. APOSTOLSKI OCI OPENITO

Apostolski Oci (Patres apostolici) je konvencionalno ime za skupinu najstarijih kranskih izvankanonskih pisaca; tu se ubrajaju Barnaba, Klement Rimski, Herma, Ignacije Antiohijski, Polikarp, i dr. to su kranski pisci koji su bili neposredni uenici apostola ili uenici apostolskih uenika (dvije generacije poslije apostola), otprilike do 145., kada se javlja apologetska i tzv. kontroverzistika (protuheretika) literatura.

Kranstvo se u poecima irilo usmenim putem, novozavjetni spisi su bili napisani za ve konstituiranu vjerniku zajednicu, tako da se spisi apostolskih otaca obraaju vjernicima, za razliku od apologetskih spisa 2. st. koji raunaju i s poganima i sa idovima. Zato kaemo da su spisi apostolskih otaca prvenstveno pastoralnog znaaja; to je pastoralna knjievnost najstarije Crkve.

Po knjievnoj vrsti apostolski spisi se najue naslanjaju na novozavjetne kanonske spise (poslanice, apokalipse), a pisani su grkim jezikom. Po religiozno-misaonoj dubini ne dostiu novozavjetne spise, a po kulativno-teolokoj snazi ne mogu se mjeriti s velikim teolozima kasnijeg doba. Vrijedni su, jer u njima nalazimo odraz shvaanja i ivljenja prve i druge kranske generacije.

Apostolski Oci jo nisu tretirali NZ kao Sveto Pismo u jednakom obliku kao SZ, pa su ujedno svjedoci izreka (logia) Kristovih i apostolskih, koje su dobili na usmeni nain.

Spisi su vani svjedoci onovremenog ustrojstva crkvenih opina, te imaju naglaenu kristocentrinost.

12

8. APOSTOLSKI SIMBOL VJERE

Tekst Apostolskog simbola u svom doslovnom smislu ne potjee iz vremena apostolski Otaca, ali njegova jezgra potjee iz tog prvog kranskog doba, a i nastanak te knjievne vrste unutar kranstva spada u to prvo razdoblje.

Apostolski simbol (Apostolsko vjerovanje) postao je najtemeljniji tekst vjerovanja na itavom Zapadu najvaniji normativni tekst sadraja vjere; naziv apostolski dobio je iz uvjerenja da potjee od samih apostola, a da su ga katekumeni neposredno pred krtenje uili napamet.

Prvi zabiljeeni tekst Simbola na grkom jeziku je iz 4. st., a na latinskom kod Rufina. Istona Crkva ne poznaje neki apostolski simbol kao takav, ali su postojali baptizmalni simboli svake pojedine Crkve, kao pravila vjere u koju su se vjernici krtavali.

Na zapadu se u 4. st. javlja misao da Simbol ima 12 lanaka od 12 apostola. Simbol je za Crkvu imao sljedee znaaje: liturgijski, baptizmalni, ispovijest vjere (pred braom i pred progoniteljima), misionarski, socioloki, antiheretiki.

Kranska starina poznaje tripartitne (trinitarna vjeroispovijest je osnova na koju se kristoloka uklopljuje) i bipartitne simbole(u prvom dijelu razvija sadraj vjere u boansku Trojicu, a u drugom kristoloku vjeru).

13

9. DIDACHE UPUTE APOSTOLSKE

Didache je ustvari neka vrsta katekizma, koji sadrava etiri nejednaka dijela: 1) moralna kateheza u obliku uenja o dva puta (put ivota i put smrti), 2) liturgijske instrukcije (uz neke molitvene obrasce: Oena, i dr.), 3) disciplinske instrukcije, 4) eshatoloki dio (mala apokalipsa).

Spis je datiran u 1. i 2. st. (Palestina ili sirija), zbog arhainog oblika crkvene organizacije po kojem sredinju ulogu imaju proroci; to je u biti katekizam koji nema simbola vjere ni filozofsko-teoloke problematike, ali je u njemu dokumentiran ivot i praksa onovremene Crkve.

Teoloki sadraj o Bogu i Kristu nalazimo u molitvenim tekstovima, vrlo je arhaian i odaje znaaj iste judeokrenske teologije.

U Didache najvie mjesta zauzima moralno uenje (dva puta), uz sljedee stavke: 1) naglaeni socijalni aspekti, 2) u temelje kranskog moralnog ponaanja postavlja ljubav prema Bogu i blinjemu, 3) rad shvaen kao neto asno primanje milostinje nespojivo s dostojnim kraninom, 4) kranska komunitarnost, spajanje vertikalnog i horizontalnog, 5) krtenje valjano i samo polijevanjem, 6) vanost posta za krtenika i krstitelja, kao i tjednog posta, 7) obrazac Oenaa u Matejevoj verziji, 8) Euharistija kao rtva, sastanak zajednice i krtenih i nekrtenih, 9) euharistijske i predeuharistijske molitve iskazivanje hvale kao nasljedstvo idovske knjievne vrste berekah (blagoslov), 10) eshatoloki karakter naglaen uzvikom Maranatha, koji izraava oekivanje i udnju prve kranske zajednice za slavnim dolaskom Kristovim.

Molitve su vane i za ekleziologiju (shvaanje Crkve) u naglaena tri znaaja: 1) euharistijsko simbolizira zajednitvo Crkve, 2) eshatoloko okupljanje ljudi kao zajednice u Kraljevstvu, 3) misterijsko jedinstvo.

Od velike vanosti je i opisivanje razliitih slubi u Crkvi to je ujedno i najkontroverzniji dio Uputa, jer nam odraava Crkvenu situaciju kakvu ne nalazimo ni u jednom drugom tekstu iz prvih crkvenih vremena: najvanije mjesto imaju proroci, pa odraava prelazno razdoblje u razvitku crkvene unutarnje organizacije razlikuju se putujue (karizmatine) slube (apostoli, proroci, uitelji) i stalne (hijerarhijske), tako da se prorok ili uitelj mogao odluiti zastalno ostati u nekoj zajednici kao pravi predstojnik.

14

Tri karizmatine putujue slube: apostoli, proroci i uitelji znae neposredno nadovezivanje prve kranske generacije na judaizam, te reproduciraju opu rasporedbu starozavjetnog i judaistikog stila rijei: zakon prorotvo mudrost. Nositelje stalnih mjesnih slubi (biskupe i akone) postavlja sama zajednica.

Eshatologija Uputa sadrana je u maloj apokalipsi: paruzija (dolazak Kristov) zove na budnost, a uskrsnut e samo svi sveti.

Didache je u najuoj vezi s Matejevim evaneljem, ali ta povezanost nije direktna ovisnost, nego zajednika ovisnost o istoj usmeno-pismenoj tradiciji.

15

10. SV. KLEMENT RIMSKI

Sv. Klement bio je osoba koja je u kranskoj starini uivala veliki ugled, jer se pod njegovim imenom pronosila znaajna literatura, za koju je danas sigurno da ne potjee od njega. Po Ireneju bio je na treem mjestu poslije apostola biskup u Rimu, a po sv. Jeronimu etvrti poslije Petra biskup Rima danas se prihvaa miljenje sv. Ireneja, a smatra se i da je bio biskup kroz devet godina.

Klement je bio u osobnom kontaktu s apostolima; postoje legende da je potjecao iz carske obitelji Flavijevaca (tj. roak samog cara Domicijana), ali je vjerojatnije da je ustvari bio idovskog porijekla; nemamo potpune sigurnosti da je umro muenikom smru, premda mu liturgijske knjige pripisuju naslov muenika.

Poslanica Korinanima (obino se navodi kao Prima Clementis) jedini je siguran Klementov tekst koji nam se sauvao; u tekstu se ne spominje Klement, a poslanica je napisana u ime Rimske Crkve. Povod za slanje poslanice bila je pobuna (stasis) koja se zbila u crkvenoj zajednici u Korintu: nekoliko je osoba ustalo protiv tamonjih prezbitera, te uspjelo predobiti za sebe golemu veinu vjernika, tako da je korintska zajednica skinula prezbitere sa svete slube koju su vrili; Rimska Crkva je smatrala da to nije pravedno, te je ustala u obranu zbaenih prezbitera i zatraila da se oni ponovo uspostave u svoj poloaj, a zaetnicima pobune je savjetovala da napuste Korint. Poslanica nije napisana u obliku dekreta, nego u obliku pastoralne budnice, koja ipak jasno i nedvosmisleno trai da se u Korintu neto sasvim konkretno sprovede u djelo. Znaaj operativnog zahvata Rimske Crkve u prilike u Korintskoj Crkvi Klementovoj poslanici osiguravalo je poslanstvo trojice njezinih nositelja, koji su imali biti svjedoci i u nekom smislu provedbeni organ onoga to se u poslanici zahtijevalo. Dokaz da je poslanica postigla eljeni uspjeh je pobono itanje Klementove poslanice u korintskoj Crkvi kod nedjeljnog bogosluja.

Danas se openito dri da je Prva Klementova poslanica napisana posljednje godine Domicijanove vladavine ili neposredno iza njegove smrti (95./96.). Postoji vie rukopisa poslanice, ali nijedan ne zasluuje apsolutnu prednost nad drugima (za uglavljivanje izvornog teksta potrebno je voditi rauna o svima).

Struktura poslanice: sadri 65 glava prve tri tvore uvod u kojoj Klement u ime Rimske Crkve iznosi pohvale Korintskoj Crkvi i sablazan zbog pobune, prvi dio

16

donosi openite moralne poduke, drugi dio zahvaa korintsko pitanje na konkretniji nain, te na kraju zakljuak. Prva Klementova poslanica je dokument prve kranske starine koji moemo datirati s najveom sigurnou; novost teksta je u nainu kako se pozitivno prizivaju poganski uzori i stavljaju kao poticaji pred oi krana, te se koriste motivi iz mitologije (ptica Feniks) pored toga Klement se smatra judeokranskim piscem. Od osobitog je znaenja Klementovo povezivanje reda koji treba vladati u kranskoj zajednici s poretkom u hramskim ceremonijama; Klement je svakako ovisan o idovskoj apokrifnoj knjievnosti, a osim toga nije poznavao NZ kao normativni tekst, on navodi Isusove izreke kao iz neke zbirke logia. U poslanici je toliko izraeno jedinstvo Starog i Novog Zavjeta, kao da Klement ne poznaje razliku i ne osjea potrebu da dokazuje i obrazlae da je Crkva nastavak Abrahamove i Mojsijeve religije to se za njega podrazumijeva (time se razlikuje od poslanice Hebrejima). Stari Zavjet inae Klement upotrebljava moralno-paradigmatski: biblijske osobe imaju vrijednost primjera moralnih religioznih kreposti, svjedoi da je isti Bog koji je stvorio svijet i Bog Isusa Krista, te ponavlja svjedoanstvo trinitarne vjere. Najvea vanost Klementove poslanice je za ekleziologiju: on slika stanje mjesne Crkve i kranskih zajednica, prvi je novozavjetni pisac koji Crkvu naziva stadom Kristovim, primjenjuje starozavjetne izreke na krane, te govori o potrebi poretka vojnikog tipa u Crkvi. Glavni cilj poslanice je utvrditi autoritet crkvene hijerarhije: smatra biskupa i prezbitera istom osobom, autoritet im gradi na pojmovima poslanja i nasljedstva, a postavljali su se uz pristanak cjelokupne mjesne Crkve. Sluba prezbitera (biskupa) po Klementu sadrava dva elementa: pastirsko vodstvo zajednice i vrenje bogosluja. On je prvi kranski autor koji je inaugurirao terminologiju po kojoj se biskupi i prezbiteri nazivaju sveenicima (prvi govori i o laicima). Iz Klementova govora o nasljedstvu slube indirektno se moe izvesti prva klica govora o apostolskom nasljedstvu (odlini muevi). Klementova poslanica je prvi povijesni primjer izvravanja rimskog primata. Za povijest Crkve od osobitog znaaja je 5. glava poslanice koja govori o boravku sv. Petra i sv. Pavla u Rimu, o putovanju sv. Pavla na Zapad, te o njihovoj muenikoj smrti u Rimu.

17

Tzv. Druga Klementova poslanica je ustvari propovijed i ne pripada sv. Klementu. Dvije poslanice ad Virgines su dva pisma upravljena mukim i enskim asketama, o vrijednosti djevianskog ivota, koja se takoer krivo pripisuju sv. Klementu.

Pseudo-Klementina su dva opirna spisa koja su do nas krivo dola pod Klementovim imenom; sadri Homiliae sauvane u grkom izvorniku i Recognitiones (Prepoznavanja) koja su do nas dola samo u Rufinovu latinskom prijevodu to su ustvari dvije razliite redakcije jednog djela koje je nastalo u 2. ili 3. st., a najvjerojatnije je imalo naslov Petrova putovanja (neka vrsta romana u kojem je glavni lik Klement Rimski). Prepoznavanja sadre spis Propovijedanja Petrova koji je uperen proti sv. Pavla, govorei da je kranstvo ustvari pravi Mojsijev Zakon kojega je Isus oistio od natruha unesenih u Svete knjige poslije Mojsija.

Apostolske konstitucije su vaan starokranski spis koji je takoer pripisivan sv. Klementu; u 8. knjizi nalazi se cjelovita euharistijska liturgija, koja se zbog toga nazivala Klementovom liturgijom. Pripisivano mu je i autorstvo apokrifne Apokalipse Petrove, a u Pseudo-Izidorovim dekretalima, krivotvorenim dokumentima iz 9. st., nalazi se i 5 lanih pisama Klementovih.

18

11. SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI (u. oko 110. g.)

Sv. Ignacije Antiohijski zauzima sredinje mjesto meu apostolskim Ocima po svjedoanstvu o crkvenoj organizaciji poetkom 2. st i po teolokom bogatstvu koje nam pruaju njegova pisma. Meutim, rukopisna tradicija u kojoj su njegova pisma do nas dola takve je naravi da se stoljeima vodila velika rasprava o njihovoj autentinosti, koja nije ni do danas zakljuena. Prve podatke o sv. Ignaciju imamo iz Polikarpove poslanice Filipljanima, koji su od njega traili Ignacijeve poslanice. Od Euzebija Cezarejskog saznajemo da je Ignacije bio biskup u Antiohiji, kao drugi nasljednik sv. Petra (tj. poslije Evodija), da je u Trajanovo vrijeme (98.-117.) bio voen iz Sirije u Rim da bi bio radi Kristove vjere baen pred divlju zvjerad, da je putovao pod straom preko Azije i da je u gradovima kroz koje je prolazio utvrivao kranske zajednice. U Smirni se Ignacije sastao s Polikarpom i tamo napisao etiri pisma: Crkvama u Efezu, u Magneziji na Meandru, u Trallesu i u Rimu. Poslije toga iz Troade pie jo tri pisma: Crkvi u Filadelfiji, u Smirni i njezinu biskupu Polikarpu. Euzebije je oito znao samo za ta Ignacijeva pisma. Do nas je dolo pet razliitih izvjetaja o Ignacijevom muenitvu, no svi su kasnijeg datuma i legendarnog znaaja. Istona Crkva slavi Ignacijevu uspomenu na dan 20.12., a Zapadna 17.10.; godina njegove smrti je vjerojatno 107. Ignacijeva pisma su do nas dola u tri razliite redakcije: Velika ili dulja, Srednja ili mjeovita i Mala ili kratka redakcija; povrh toga postoji jo i kratka zbirka od etiri pisma koja se ne broje u te tri redakcije. U znanstvenom svijetu se uvrstilo miljenje da je autentian samo tekst onih sedam poslanica koje poznaje i Euzebije, i to kako ga donosi Srednja redakcija, da je u Veliku redakciju, koja je kasnijeg datuma (4./5. st.), neki pisac unio interpolacije u tekst, te dodao est krivotvorenih poslanica, dok se Mala redakcija smatra samo saetkom Srednje redakcije. Dakle, prema rezultatima znanstvenih istraivanja autentine poslanice Ignacijeve su: 1. Efeanima, 2. Magnezijcima, 3. Trallcima, 4. Rimljanima, 5. Filadelfijcima, 6. Smirnjanima, 7. Polikarpu. Ignacijeve poslanice dodiruju mnotvo teolokih tema izgovorenih bez jezine dotjeranosti , upotrebom vulgarizama i smionih konstrukcija rezultat je to okazionalnosti i brzine pisanja, kao neposredni izraz onoga to je autor u odreenom trenutku mislio i osjeao. est poslanica (osim Poslanice Rimljanima) graeno je po slinoj shemi: 1) uvodni pozdrav, 2) zahvala za poslanstva koja su ga dola posjetiti u Smirnu, 3) poziv na jedinstvo oko biskupa, prezbiterija i akona, 4) opomena da se uvaju krivovjeraca, posebno judaizanata i onih koji ue da je Isus samo prividno bio ovjek, 5) poticaj za ustrajnost u vjeri i molitvi (Poslanica Polikarpu u svom glavnom dijelu se neto
19

razlikuje: Ignacije ga savjetuje kakav mora biti kao biskup, te opominje vjernike da budu uz biskupa), 6) zakljuak u kojem pozdravlja naslovnike, i u svoje ime i u ime onih koji su s njime. Poslanica Rimljanima drugaija je od ostalih: u njoj Ignacije ne daje nikakvih pouka niti potie na jedinstvo i poslunost biskupu: u uvodu se obraa Crkvi koja predsjeda u kraju Rimljana, naziva je i predsjednicom ljubavi, a sav je korpus poslanice posveen tome da se krani u Rimu odvrate od toga da ne bi to poduzeli u prilog Ignacijevog osloboenja, Ignacije ih uvjerava da je smrt od divljih zvijeri za svjedoanstvo Krista njegova iva elja, da e tako postii Boga. Potom Ignacije moli Rimljane da se mole za Crkvu u Siriji, a poslanica zavrava datumom kada je napisana (deveti dan prije septembarskih kalendi) i konanom pozdravnom eljom. U svim poslanicama Ignacije na poseban nain svjedoi o svojoj poniznosti; heretici o kojima pie su judaizanti i doketi, rijetko navodi Stari Zavjet (vjerojatno nije iz idovske obitelji), a od novozavjetnih pisaca osjea se utjecaj sv. Pavla i sv. Ivana. Teoloke teme poslanica uvjetovane su krivim uenjima koja su se pojavila, razdorima u opinskim crkvama i njegovom sudbinom kao muenika, tako da on ima tri glavne teme: 1) ispravna vjera u Krista, 2) utvrivanje unutarnjeg jedinstva kranske Crkve oko uspostavljenih voditelja zajednice (=ekleziologija) i 3) muenitvo kao najvii domet smisla kranskog ivljenja. Kristologija je osnovna Ignacijeva protuheretika teoloka tema, iako je ona moda vie homoloka nego teoloka (pod homologijom smatramo ispovijedanje sadraja vjere i svjedoenja za nju). Ignacije naglaava da je Isus po tijelu od roda Davidova, da je zaet i roen od Marije, on Isusa zove Bogom, prvi put se javlja misao o oiavanju vode u vezi s Isusovim krtenjem te se homologije odnose na povijesnog Isusa i ele utvrditi njegovu istinsku povijesnost. Najznaajnije mjesto za kasniju teologiju je Ignacijevo promatranje Isusa u antitetikoj dualistikoj shemi, gdje slae svoje paralelizme polazei od povijesnog Isusa. Izrazito homoloki znaaj Ignacijevih doktrinarnih nastupa posebno je naglaen kada on u potvrdu sadraja vjere poziva na svoj konkretan osobni stav, na svoj hod prema muenitvu. Iako je za njega djelo spasenja zapoelo dolaskom Kristovim na svijet (tj. samom inkarnacijom), ipak je sredinji in njegova smrt i uskrsnue. U poslanicama nalazimo i svjedoanstvo Ignacijeve trinitarne vjere (Otac, Sin i Duh Sveti). On ne inzistira na tome da je Bog Kristov i starozavjetni Bog, vjerojatno zbog toga to heretici protiv kojih on nastupa nisu jo nositelji onih specifinih gnostikih stavova s kojima e se suoavati kasniji teolozi 2. st. Meutim, odnos Starog i Novog zavjeta je prisutan, budui da su heretici kojima se suprotstavlja judaizanti. Ignacije vjeruje da starozavjetna religiozna praksa (simbolizirana proslavljanjem subote) mora ustupiti mjesto novoj praksi (simboliziranom nedjeljom, kao danom Gospodnjim) Isus je sredite spasenjske stvarnosti i po njemu Bog ostvaruje spasenje (strogi kristocentrizam). Ignacije je tako prvi starokranski izvankanonski pisac koji se
20

izriito suoava s herezom: kod njega heretici nisu nositelji neega novog, ve su konzervativci rije novo upotrebljava za oznaavanje kranskog, a rije staro ima kod njega negativno znaenje. Ignacije je vjerojatno zasluan i to se za pojavu krivog uenja u Crkvi udomaio tehniki izraz hereza. Ignacijeva ekleziologija, za razliku od kristologije, je vie specifino teoloka (odaje njegovo osobno razmiljanje); u poslanicama govori o ve razvedenom hijerarhijskom ustrojstvu mjesnih kranskih zajednica, s monarhijskim episkopatom: u tim Crkama je na elu jedan biskup (episcopos), okruen prezbiterijem i akonima; njegova sredinja misao je briga za ouvanje jedinstva svake mjesne Crkve. Mjesna Crkva (konkretna zajednica vjernika) je polazite njegova teolokog razmiljanja, a njezin sredinji izraaj ivota je euharistija, u kojoj je bitno da je rije o pravom tijelu Kristovu. Jedna od Ignacijevih ideja koja ima znaajnu eklezioloku vanost je ideja o nasljedovanju Boga boansko je uzor i primjer za zajednicu na zemlji. Specifian teoloki interes Ignacijev je da u shvaanje crkvene zajednice ugradi biskupa, prezbiterij i akone, eli dati teoloko obrazloenje tih slubi, vodei rauna o osiguravanju jedinstva svake zajednice. Po ideji poslanja, biskupa treba sluati kao onog koji je poslan od Boga, naravno uz ideju imitacije-nasljedovanja; biskup je za njega sredite bogosluja i predsjedatelj euharistije, ali i mnogo vie. O ulozi prezbitera moemo iz poslanica utvrditi relativno malo; znaajno je da Ignacije govori o prezbiteriju kao jednom tijelu, dok u vezi s akonima ne upotrebljava taj nain izraavanja oni su bili pomonici biskupovi u navjeivanju rijei Boje i imali su neku sluiteljsku ulogu kod slavljenja Euharistije. Ignacije je prvi pisac koji upotrebljava izraz katolika Crkva, koji e poslije postati tehniki termin Crkva je katolika u tom smislu to je rasprostranjena po cijelom svijetu, ali je ujedno i definitivna i nebeska po tome to je neodvojivo svezana s Isusom Kristom. Iz Ignacijevog ivota i djela imamo svjedoenje o solidarnosti i kolegijalitetu koji je vladao u tadanjoj Crkvi. Kod njega nalazimo i prvu direktnu indikaciju o prioritetu Rima u Poslanici Rimljanima (predsjeda u mjestu kraja Rimljana, predsjednica ljubavi), u kojoj nalazimo i svjedoanstvo o boravku i muenitvu sv. Petra i Pavla. Ignacije dri da Isus Krist ivi u kraninu i kranin u Isusu Kristu, to znai dubok i intiman odnos kranina s Kristom. Uz oite srodnosti Ignacijeve mistike s mistikom sv. Pavla, nalazimo i neke razlike: kod Pavla je mistiko sjedinjenje s Kristom polazite, a kod Ignacija cilj; po Pavlu vjernik na krtenju postaje dionik Kristove smrti i uskrsnua, a po Ignaciju je pravi uenik Kristov postaje onaj koji materijalno imitira smrt Kristovu. Ignacijeve poslanice pruaju prvi primjer teologije muenitva u patristikoj literaturi: muenitvo je za njega osobita milost, poseban Boji dar; muenitvo ukljuuje trpljenje i podnoenje raznih muka, ali se prvenstveno sastoji u smrti motivacija smrti je isto kristoloka, uinak muenike smrti je postignue Isusa Krista. Ignacijev
21

pojam muenitva strogo je interpersonalnog znaaja muenikova smrt ne moe se shvatiti bez direktnog odnosa prema Isusu Kristu kao ivoj osobi; no najvanije za Ignacijevu teologiju muenitva je usko povezivanje muenitva s euharistijom. Ignacije je prvi teolog koji mueniku smrt naziva roenjem (po muenitvu vjernik istinski postaje ovjek) Crkva e kasnije slaviti dan muenike smrti kao roendan (dies natalis). Evodije Antiohijski po Euzebiju Cezarejskom Evodije je bio predasnik Ignacijev na antiohijskoj biskupskoj stolici; tek u spisima 6. st. spominje se kao pisac, i to autor pisma Svjetlo, u kojem se opisiva kako je Isus vlastitim rukama krstio Petra.

22

12. SV. POLIKARP IZ SMIRNE

Podatke o njegovom ivotu imamo od sv. Ireneja, koji je u mladosti bio njegov slua, i iz opisa Polikarpova muenitva Martyrium Polycarpi. Polikarp je roen 69. g. u imunoj kranskoj obitelji, bio je odgojen od apostola i ivio s onima koji su vidjeli Isusa; Irenej svjedoi da mu je uitelj bio sv. Ivan i da je od apostola i postavljen za biskupa, dok Tertulijan i sv. Jeronim kau da ga je za biskupa u Smirni postavio upravo sv. Ivan apostol; u maloazijskoj Crkvi uivao je velik ugled (totius Asiae princeps, sv. Jeronim). Za pape Aniceta doao je u Rim (155./156.) radi pitanja o svetkovanju Uskrsa (Polikarp je zastupao kvartodecimansku praksu, za razliku od pape), a papa mu je u znak poasti dopustio da predsjeda Euharistiji u Rimu; tom prilikom je Polikarp obratio vie heretika (valentinovaca i marcionovaca). Ubrzo je po njegovu povratku iz Rima u Smirni buknuo progon krana, progonitelji su ga doveli u arenu pred mnotvo naroda, gdje mu je prokonzul naredio da se zakune Cezarom i odrekne Krista, a kada je Polikarp odbio zapalili su ga na lomai. Lomaa nije tijelo unitila, pa su ga proboli bodeom, na to je Polikarpova krv ugasila vatru; krani su skupili preostale kosti i smjestili ih na prikladnom mjestu da bi svake godine slavili roendan njegova muenitva. Poslanica Filipljanima je jedina poslanica Polikarpova koja je dola do nas (mada sv. Irenej spominje da je Polikarp pisao vie pisama susjednim Crkvama da ih utvrdi i nekoj brai da ih opomene). Polikarp je na pisanje poslanice Filipljanima bio naveden od samih Filipljana, koji su mu javljali da je kroz njihov grad na putu u Rim proputovao sv. Ignacije Antiohijski i molili Polikarpa da prenese Crkvi u Antiohiji jedno njihovo pismo, traei ujedno da im poalje Ignacijeve poslanice koje on ima i da im dadne savjete za kranski ivot. Polikarp u Poslanici obeava da e se pobrinuti da njihovo pismo dospije u Antiohiju, o Ignaciju govori kao o mueniku kojega im stavlja za primjer, te moli Filipljane da mu jave ako saznaju kakve vijesti o Ignaciju (to nam govori da Polikarp tada jo nije znao za Ignacijevu mueniku smrt, koja pada u vrijeme pisanja poslanice). Ve od 16. st. postojale su izraene sumnje u autentinost Polikarpove poslanice, ali danas nitko ozbiljno ne nijee tu autentinost, budui da se kao glavni dokaz navodi Euzebije Cezarejski koji je iz nje citirao najvanije dijelove koji govore o sv. Ignaciju. Polikarpova poslanica odaje veliki utjecaj Klementove Poslanice Korinanima; ne pokazuje neke osobite originalnosti u mislima, a donosi mnogo citata iz novozavjetnih spisa. Sadraj posalnice: poinje pozdravom, u uvodu izraava radost to su Filipljani primili nasljedovatelje istinite ljubavi, njen korpus poinje openitom adhortacijom, zatim se Polikarp opravdava da im pie zato to su ga molili, a sam ne bi sebi uzimao to za pravo, jer su Filipljani primili poduku od sv. Pavla, nakon toga opominje pojedine skupine ljudi u Crkvi (udovice, akoni, mladi); najvanije kreposti prezbitera po njemu su milosrdnost i briga za sve; u zakljuku obeava Filipljanima da e se

23

pobrinuti da njihovo pismo bude odneseno u Siriju, javlja da im alje Ignacijeve poslanice, te ih moli da mu jave ako saznaju neto poblie o Ignaciju. Neautentini spisi Polikarpovi su pet kratkih latinskih sholija na etiri Evanelja i jo dva latinska fragmenta, ali oni su vjerojatno krivotvorine nastale poslije nastanka Ps. Dionizijevih spisa. Poslanica Filipljanima prua vano svjedoanstvo o vjeri i duhovno-etikom shvaanju ivota kranske zajednice u Smirni u 2. st., iz nje vidimo da je unato razvijenom monarhijskom episkopatu postojala svijest o zajednikoj odgovornosti biskupa s prezbiterijem, te snana kolegijalnost izmeu mjesnih Crkava. Polikarpu borba protiv heretika nije primarna briga Crkve, nego je najvanije da nasljeduje Krista. Sredinje nauavanje poslanice je kristoloko i eshatoloko: da je Isus imao istinsko ljudsko tijelo i trpio u tijelu, te da e biti uskrsnue tijela; sadrava vjeru u osobno tjelesno uskrsnue pravednih na crti Isusova uskrsnua. U Polikarpovoj poslanici moemo nazrijeti jedan od vanih tekstova koji su, bar inspirativno, utjecali na sv.Ireneja kod oblikovanja njegovog poimanja tradicije (traditio ab apostolis) - poslanica jasno zastupa da treba ustrajati u u nepromjenljivoj vjeri koju su navijestili apostoli, prava vjera je samo ona koju su apostoli nauavali, ne moe biti novog znanja kojim bi se mijenjalo ono to je predano vjernikim zajednicama od apostola, uz naglaavanje jedinstva dvaju Zavjeta. Po mnogim novozavjetnim citacijama Polikarpova poslanica je vana za povijest novozavjetnog kanona: citira Prvu Petrovu i Prvu Ivanovu poslanicu.

24

13. TZV. BARNABINA POSLANICA

Poslanicu, koja je do nas dola pod imenom apostola Barnabe, ije se ime u tekstu nigdje ne spominje, danas vie nitko u znanstvenom svijetu ne pripisuje sv. Barnabi. Ona je u kranskom svijetu uivala relativno velik ugled, gotovo ravan ugledu kanonskih novozavjetnih spisa, bar u nekim Crkvama i kod nekih pisaca. Grki izvornik u cijelosti je do nas doao u dva rukopisa (u jednom se poslanica nalazi meu zavjetnim knjigama, odmah iza Otkrivenja sv. Ivana), a postoji i stari latinski prijevod (iz 2. st.). Prvi starokranski pisac koji tu poslanicu izriito pripisuje sv. Barnabi, prijatelju sv. Pavla, je Klement Aleksandrijski, koji spis vrlo cijeni i esto ga citira. Sv. Origen poslanicu citira kao Sv. Pismo i naziva je epistola catholica, dok je Euzebije Cezarejski smjeta meu apokrife. Kao mjesto nastanka poslanice openito se prihvaala Aleksandrija, zbog naina na koji poslanica tumai SZ, te injenice da su je osobito cijenili aleksandrijski pisci. Iako sva tradicija spis oznaava kao poslanicu, u njenom tekstu nije naznaen ni pisac ni adresati, pa je bilo miljena i da je to ustvari pashalna homilija, ali to je nedovoljno utemeljena hipoteza. Adresati se u tekstu nazivaju braom i djecom, a autor im se obraa kao jedan izmau njih. Vrijeme nastanka spisa je izmeu 70. i 140. g., svakako je napisan poslije razorenja jeruzalemskog hrama, jer se to u tekstu spominje. Svrhu spisa naznaio je sam autor kao priopavanje dubljeg znanja (gnoze) naslovnicima, koja se sastoji u ispravnom shvaanju SZ, a autor govori i o drugoj gnozi, kao etikom uenju o dva puta. Po autoru idovi nisu ispravno shvaali svoju Bibliju, jer su je shvaali samo materijalno, a trebalo je duhovno: njih je prevario zli aneo da su doslovno shvatili propise o obrezanju, rtvama, zabranjenim ivotinjama i sl., zato Savez nije kod njih nago kod krana. Takav isto negativistiki stav prema Starom Zavjetu najglavniji je razlog zato se odbacuje da je sv. Barnaba autor teksta, jer se s pravom pretpostavlja da je njegov stav prema SZ bio jednak stavu sv. Pavla: kritian, ali nipoto isto negativan. Barnabina poslanica spada meu tipine spise judeokranske teologije: naglaavanje gnoze, citiranje idovskih apokaliptinih knjiga, dokazni postupak pomou Testimonia iz starozavjetne Biblije, i dr. Protuidovska polemika pokazuje odreenu srodnost s kasnijom apologetskom literaturom koja se obraa idovima, s tim da je bitna razlika u tome to se apologije obraaju idovima kao adresatima, a Poslanica je napisana iskljuivo kranima zato se ne moe brojiti u protuidovsku apologetiku, mada je tekst moda mogao utjecati na razvoj apologetske literature. Ova poslanica je prije katehetski prirunik koji sadri dogmatski i moralni dio.

25

Osim uvoda i zakljuka poslanica se dijeli na dva dijela: prvi teoretski dio dokazuje da su idovi krivo shvaali SZ, a drugi je praktino-moralnog znaenja koji saimlje kransko moralno uenje pomou sheme o dva puta (pokazuje veliku srodnost sa spisom Didache). Prvi dio poslanice graen je na Testimonia iz SZ, objanjava propise o rtvama, o obrezanju (obrezanje se trebalo shvatiti duhovno, kao obrezanje srca, to su idovi krivo razumjeli; obrezanje ne moe biti peat izabranog naroda, jer taj obiaj imaju i Arapi, Sirci, Egipani), zatim o neistim ivotinjama (propise je trebalo shvatiti kao alegoriju, kao simbole za moralno ponaanje, a ne doslovno; nisu neiste svinje nego ljudi koji su kao svinje, isto tako orao, gavran, hobotnica, i dr., a smisao propisa je da se ne treba druiti s takvim ljudima), subotu kao dan Gospodnji trebalo je shvatiti kao navjetaj konane periode u okviru konanog tjedna (dan stvaranja kao tisuu godina), a o hramu govori da se trebalo misliti na ljude kao hram Boji, a ne na graevinu. Drugi dio poslanice govori o dva puta put svijetla i put tame, put ivota i put smrti; iako je velika srodnost sa spisom Didache, oni su meusobno neovisni, ali imaju zajedniku ovisnost o jednom ranijem spisu Duae viae. Negativistiki stav poslanice prema SZ je jedinstven unutar ortodoksne literature starog kranstva, to je ini slinom sa stavom gnosticizma i Marciona: u poslanici ne nalazimo razliku izmeu Stvoritelja svijeta i Boga kojega je navjeivao Isus, te se kranstvo naglaava na raun faktine starozavjetne (tj. idovske) religije, to je bitna toka gnostikog i marcionovskog uenja. Svrha spisa je teoloki objasniti kako kranska zajednica moe smatrati SZ kao kransku normu nakon dolaska Kristova: autor taj problem rjeava tako to u SZ nalazi ivot Isusov ocrtan u detalje; time SZ postaje knjiga enigmi, odnosno izlaganje, uz pomo tajnog govora, samih dogaaja Isusova ivota uz alegorijske metode sve o emu izvjeuju Evanelja moe se integralno pronai u SZ. Tako je povijest spasenja, sadrana u SZ ukinuta kao povijesna injenica, a svoju povijesnu vrijednost gube i inkarnacija Isusa Krista i navjeivanje koje o toj inkarnaciji izvode apostoli. Poslanica ne vodi rauna o pojmu ispunjenja, koji se nalazi u prvotnom kranstvu. Takva koncepcija poslanice ima helenistiku boju, ona raskida s biblijskim poimanjem povijesti spasenja kao neega to se odvija u vremenu. Autor esto ne citira doslovno tekst SZ, nego se kao jedan citat donosi tekst sastavljen od fraza koje se inae nalaze na razliitim mjestima Biblije, ili se parafrazira tekst i umeu izrazi koji bi ga pojasnili. Sredite autorove teologije je Krist, svijet je kraljevstvo Isusovo, te naglaava rtveni karakter njegove smrti. Takoer inzistira na povezanosti vode i kria, tj. na vezi kranskog kria s mukom i smrti Isusovom. Prema njemu, po krtenju ovjek postaje novo stvorenje, ali u ovom vremenu se ne ostvaruju odmah svi uinci toga novog stvaranja, nego e se savreno ostvariti tek na kraju vremena, kad posveenje i savrenost vjernika omogui dolazak Kraljevstva Bojega. On je jedini pisac 2. st. koji izriito istie tu dimenziju, te prvi pisac koji upotrebljava sliku peata za oznaavanje uinka krtenja, koja e kasnije u kranskoj teologiji postati openita i na temelju
26

koje e se razviti teologija (i dogma) o neizbrisivom krsnom biljegu. Zanimljivo je da autor ne spominje prelazak Izraelaca preko Crvenog mora kao presliku kranskog krtenja, dok je preko sv. Pavla ta tipologija odigrala kljunu ulogu u kranskoj krsnoj liturgiji i u baptizmalnoj teologiji. Moralno uenje poslanice je srodno uenju Didache (Uputa apostolskih), preko zajednike ovisnosti o Dva puta. Po njemu, u osnovici svega nalaze se tri odredbe (tria dogmata) Gospodinove: Nada ivota poetak i svretak nae vjere, pravednost poetak i svretak suda, ljubav svjedoanstvo radosti i klicanja kao uinka pravednosti; na ocrt triju dekreta Gospodinovih nadovezuje pisac temu gnoze. Vrijedno je spomenuti da autor svoje etiko uenje (dva puta) donosi nakon to je u prvom dijelu poslanice poloio teoloke temelje za etiku.

27

14. PAPIJA HIERAPOLSKI

Papija se kao pisac obvezno spominje u svakoj Introdukciji u svete knjige Novog Zavjeta, esto se smatra zaetnikom knjievne vrste biblijske egzegeze meu kranima; meutim o njemu i o njegovu knjievnom djelu se zna relativno malo, te on spada meu neobino sporne linosti ranog kranstva. Sv. Irenej kae da je Papija sluatelj Ivanov, drug Polikarpov, a od Euzebija dolazi podatak da je Papija bio biskup u Hierapolisu, umro vjerojatno krajem 2. st. Djelo Papijino sv. Irenej i Euzebije oznauju kao pet knjiga, danas je djelo izgubljeno, a sauvano je samo nekoliko fragmenata. Explanatio sermonum Domini napisano je pod carem Hadrijanom (117.-138.) ili moda pod Trajanom (oko 115. g.). Logia Kyriou, to ih je egzegetirao Papija nisu samo govori ili izreke Isusove u uem smislu, nego i djela, te se referirao i na stvari koje se tiu uenika i apostola; Euzebije je donio vrlo nepovoljan sud o vrijednosti Papijinog djela. Papija je najznaajniji kao svjedok za Markovo Evanelje, a prenio je i vie usmenih tradicija, od kojih je najvanija ona o tisugodinjem kraljevstvu Kristovu na zemlji, u emu ga slijedi sv. Irenej. Papiju openito treba smatrati predstavnikom judeokranske teologije. Papija spominje kao svoga uitelja Aristiona, uenika Isusova, od kojega preuzima neka tumaenja Isusovih govora (o Aristionovoj knjievnoj djelatnosti nema nikakvih podataka).

28

15. HERMA: PASTIR

Pastir je naslov jedne starokranske knjige koja po svojoj knjievnoj vrsti spada u red apokalipsa, a u starini je uivala golem ugled. Neki pisci su bili skloni pridavati joj ugled nadahnute knjige (npr. sv. Irenej, Origen, i dr.). Danas se ubraja meu spise Apostolskih otaca, unato tome to njen postanak treba staviti u sredinu 2. st.; to je svakako posebno znaajan spomenik crkvene prolosti, osobito po tome to je to bilo u starini vrlo popularno kransko duhovno tivo. Knjiga je do nas u cijelosti dola samo u dva stara latinska prijevoda. Pisac Pastira u vie navrata sam sebi daje ime Herma (Hermas), te prua o sebi i vie autobiografskih podataka: bio je rob, njegov ga gospodar prodao u Rim nekoj matroni imenom Rode koja mu je udijelila slobodu, bio je oenjen i imao djecu, na koju se alio da su se udaljila od Boga, a samo djelo poinje osobnim doivljajem: jednom prilikom vidio je matronu Rode i pomislio da bi bilo lijepo imati enu takve ljepote i karaktera, te tada poinju njegove vizije prvo ga sama Rode kori s neba zbog grenih misli, zatim se na to nadovezuju i druge vizije. Istraivai smatraju da Herma govori u alegorijama: da to nisu njegova djeca, nego krani, njegova razorena obitelj je crkva, i sl. Ostaje otvoreno pitanje tko je bio taj Herma; Origen i sv. Jeronim smatraju da je to Herma kojemu se obraa sv. Pavao u svojoj poslanici, a Muratorijev fragmenat smatra Hermu bratom pape Pija I. (140.-155.). Dananji Pastir se sastoji od tri dijela: 1) Vienja (Horaseis, Visiones: ima ih 5); 2) Zapovijedi (Entolai, Mandata: ima ih 12); 3) Poredbe (Parabolai, Similitudines: ima ih 10). Ti naslovi potjeu od Herme, ali se ini da dananja rasporedba knjige nije u poetku bila tono takva kakvu imamo danas: prvotno su Vienja bila etiri, a peto je nosilo naslov Otkrivenje (Apokalypsis) i imalo je ulogu uvoda u Zapovijedi i Poredbe; na taj bi nain itavo djelo bilo podijeljeno na dva nejednaka dijela: 1) etiri vizije; 2) dananja peta vizija, 12 zapovijedi i 10 poredbi. Takva podjela utemeljena je na samom tekstu: u prve etiri vizije javlja se Hermi Crkva i daje mu nebeske poruke, a u ostalom tekstu mu se javlja Pastir koji ga svemu pouava. Djelo je jedinstveno po samom Hermi koji je kroz itavo djelo primatelj nebeskih poruka i po jedinstvenoj svrsi: navjeivanje pokore i kranskog duhovnog ideala. U rukopisnoj tradiciji ne nalazimo nikakvih indicija da bi etiri prve vizije ikad bile izdavane kao zasebna cjelina; zna se samo da je Pastir kruio u izdanju gdje tih vizija nije bilo. Kod istraivaa su se javljale i hipoteze da je Pastir djelo vie autora, ili da je izvorno idovski spis napisan najkasnije za cara Klaudija (41.-54.), kojega je kranin Herma za vrijeme pape Pija I. doradio; nasuprot tome jednakost stila i rjenika govore protiv tvrdnje o vie autora. Ostaje problem kako spojiti kasno datiranje koje nam prua Muratorijev fragment (sredina 2. st.) s veoma arhajskom teologijom Pastira i s jo vie arhajskom slikom organiziranosti Crkve , a k tome pridolazi jo i ugled to ga je spis uivao, teko shvatljiv ako je spis napisan tek sredinom 2. st.

29

Klement Aleksandrijski Pastira veoma cijeni i esto citira, Origen je bio sklon smatrati kako je Pastir od Boga nadahnut, Euzebije stavlja Pastira meu apokrife, a sv. Atanazije svjedoi takoer o upotrebljavanju Pastira u davanju katehetske poduke, kao i sv. Jeronim. Tradicionalno je miljenje u povijesti kranske literature da je Pastir napisan kao navjeivanje pokore. Obino se misli na pokoru kao put za zadobivanje oprotenja grijeha uinjenih poslije krtenja, te se Hermin Pastir promatra kao izvanredno vrelo za shvaanje i praksu prve Crkve u pitanju sakramenta pokore. Meutim, ako je Pastir jo u 4. st. bio itan kao podloga za davanje katehetske poduke onima koji su se odluili da se pripravljaju za krtenje, tj. da stupe u broj katekumena, onda je nemogue zamisliti da bi spis u to vrijeme bio shvaen prvenstveno kao propovijedanje o mogunosti drugoga oprotenja grijeha nakon oprotenja koje se dobiva na krtenju. Nasuprot, ini se da je Pastir bio shvaen kao neki prirunik kranskog morala, uputa u kranski ivot, temeljno tivo za duhovnu izgradnju, tako da Pastir prije svega moramo promatrati kao knjigu kranskog duhovnog morala. Po svojoj knjievnoj vrsti Pastir neosporno spada meu apokalipse; sve to Herma nauava saopile su mu osobe s neba, on je samo priprost posrednik koji dobiva zadatak da nebeske poruke prenese drugima. Time se Pastir nadovezuje na bogatu idovsku apokaliptinu knjievnost, u koju po literarnoj vrsti ide kanonska novozavjetna Apokalipsa Ivanova i brojne kranske apokrifne apokalipse. Hermine vizije nisu stvarne, nego je rije o istom knjievnom postupku. Sadrajno je Pastir svakako judeokranski spis, koji se usko vee uz idovsku apokaliptiku literaturu, a posebna vrijednost Pastira je u tome to omoguava uvid u razvitak askeze unutar judeokranstva. Herma je proet svetim tekstovima, ali veoma rijetko moemo nai tone citacije: to valjda odgovara apokaliptikoj knjievnoj vrsti kad se sva nauka ukazuje kao neposredno dana s neba. Od novozavjetnih tekstova ini se najvjerojatnijim da Herma slijedi Matejevo Evanelje, a najvie srodnosti ima s Poslanicom Jakobovom. Kao pisca Hermu su obino nisko ocjenjivali: njegov jezik je siromaan, knjievno nedotjeran i puki, stil nespretan, mata oskudna. Meutim, njegov jezik je priprost, jer je puki, a opetovanja imaju funkciju (djelo se javno italo), te je Herma sve to uspio zaodjenuti u jedan oblik koji je bio pristupaan i najirim slojevima, to je uinilo da njegov spis postane tako popularno duhovno tivo. Sadraj: Vienja: 1) Prvo vienje: Herma djelo poinje od scene s Rodom i od njegove misli da bi volio imati takvu enu, nakon toga u snu mu se javi Rode i stane ga koriti zbog neistih misli, a poslije nje starija ena koja mu je dijelila savjete kako ostati pravedan i blizu Bogu.

30

2) Drugo vienje: Duh ga odnosi na isto mjesto kao u prvoj viziji, ista starica mu ita iz knjiice upute kako zadobiti oprotenje od grijeha (iupati iz srca podvojenost duha, putem nedunosti i jednostavnosti); jedan mladi mu objasni da je ta starica zapravo Crkva, te da je stara, jer je stvorena prva od svih stvari. 3) Tree vienje: dok je Herma molio i postio ponovo mu se ukazala ista starica, te mu pokazala kulu koju su gradili estorica mladia, i to kamenjem iz dubine i kamenjem s kopna; kamenje iz dubine bilo je ve istesano i savreno je pristajalo u gradnju, a kamenje s kopna se dijelilo na: kamenje koje su uzidali u kulu, koje su bacali pored kule i koje su bacali daleko od kule. Starica mu je objasnila da je kula ustvari Crkva, estorica mladie su sveti aneli, prvi stvoreni, a razliito kamenje su vjernici, manje ili vie pravedni. Starica ga upozorava na sedam ena (kreposti) koje nose kulu: Vjera (Pistis), Uzdrljivost (Enkrateia), Jednostavnost (Haplotes), Nedunost (Akakia), estitost (Semnotes), Znanost (Episteme), Ljubav (Agape) majka svih je Vjera. Starica poziva sve na braenje dok se kula jo gradi. 4) etvrto vienje: na putu via Campana Herma susretne golemu neman koja je imala na glavi etiri boje: crnu, ognjenokrvavu, zlatnu i bijelu; djevojka u bijelom (Crkva) mu je rastumaila da je ta neman predznak goleme kunje koja nadolazi, ona se pobjeuje potpuni predanjem Bogu samo po velikom i preslavnom Imenu; Crkva je Hermi objasnila i znaenje boja: crno znai svijet u kojem ivimo, ognjenocrveno znai da svijet ima propasti kroz krv i vatru, zlatno znai krane koji su uspjeli izbjei svijetu i koji su upotrebljivi za gradnju kule, a bijelo znai nadolazei vijek u kojem e stanovati Boji izabranici. 5) Peta vizija (Otkrivenje): njom poinje drugi dio Pastira, umjesto Crkve Hermi se ukazuje ovjek slavna izgleda, obuen kao pastir, govorei da je poslan od najasnijeg anela da mu prenese Zapovijedi i Poredbe, koje Herma treba zapisati. Zapovijedi: one po Hermi sainjavaju jezgru kranskog moralnog shvaanja, ima ih dvanaest; Herma je prije svega praktini moralist, propovjednik morala, a ne teoretiar. 1) Prva zapovijed: vezana uz prvu krepost, tj. vjeru (prije svega vjeruj da ima jedan Bog,, i boj se njega). 2) Druga zapovijed: dri se jednakosti i postani nevin; krepost jednostavnosti ukljuuje tri stvari: 1) ne ogovarati, 2) obui se u estitost, 3) initi dobro.

31

3) Trea zapovijed: ljubi istinu, samo istina neka izlazi iz tvojih usta, te pastir tjei Hermu, koji je briznuo u pla, jer je prije bio laljiv. 4) etvrta zapovijed: bavi se branim moralom, uvati istou; Herma postavlja pastiru tri pitanja: 1) o postupanju prema preljubnicima (im mu sazna da ena ustraje u preljubu, mora je otpustiti da ne bude sukrivac, ali ne smije se oeniti nego mora ostati sam, radi njezina mogueg obraenja, odnosno pokore, inae i sam ini preljub, ako se otputena ena obrati i eli muu vratiti, on je mora primiti natrag); 2) o mogunosti pokore za grijehe poslije krtenja (ako poslije krtenja netko sagrijei, ostaje mu jedna pokora, obraenje i pokora znai da ovjek ima veliku razumnost nju daje pastir onima koji se obraaju); 3) o dozvoljenosti druge enidbe poslije smrti branog druga (brani drug koji se poslije smrti svoga branog druga ponovo oeni, ne grijei, ali ako netko ostane sam, stjee sebi kod Gospodina veliku ast i slavu). 5) Peta zapovijed: o strpljivosti i srditosti (u strpljivosti stanuje Gospodin, a u srditosti avao). 6) esta zapovijed: o dva puta put pravednosti i nepravednosti; uz svakog ovjeka stoje dva anela aneo pravednosti i aneo zla; anela pravednosti treba slijediti, a anela zla se odricati. 7) Sedma zapovijed: postoje dvije vrste straha, ovjek se mora bojati Boga, a ne smije se bojati avla, nego njegovih djela; to se ostvaruje strahom Bojim, jer tko se boji Boga, ne ini djela avolskih. 8) Osma zapovijed: o dvije vrste uzdrljivosti i umjerenosti, jednoj pravoj, a drugoj krivoj; nabraja stvari kojih se treba uzdravati (preljub, opijanje,) i one kojih se ne smije uzdravati (vjera, strah Gospodnji,). 9) Deveta zapovijed: o molitvi i najveoj njezinoj zapreci unutarnjoj podvojenosti ovjekove due (dipsychia); za Hermu je dipsychia neto suprotno vjeri, kao sumnja ili dvojba, ki avla. 10) Deseta zapovijed: vjernik treba od sebe ukloniti alost i obui se u radost, radostan ovjek ini dobro, a alostan zlo, alost je sestra dvoumlja i srdbe; potrebno je istraivati o istini i o boanstvu da bi se postiglo razumijevanje nije dosta vjerovati, nego treba i istraivati. 11) Jedanaesta zapovijed: o pravim i lanim prorocima; pravi se proroci prepoznaju po svojim djelima, ponaanju i ivotu, preko pravog proroka govori Duh Sveti, a preko lanog duh zemaljski (Herma pie u vrijeme kada su proroci igrali znaajnu ulogu u ivotu kranske zajednice, a djelovanje proroka moglo je imati vaan utjecaj na kransko ponaanje).

32

12) Dvanaesta zapovijed: izgraena na dualistikoj shemi; govori se o dvije oprene elje ili udnje u ovjeku; iupati iz sebe svaku zlu elju (za tuim branim drugom, za bogatstvom,) i obui se u dobru i estitu elju (ostvarivati pravdu i krepost, istinu i strah Boji,). Poredbe: poinje bez uvoda, s naslovom Poredbe koje mi je izgovorio: 1) Prva poredba: naglaen dualizam izmeu dviju drava, zemaljske i nebeske (naslanja se na Poslanicu Hebrejima); krani na zemlji su kao sluge Boje zapravo u dravi drugog gospodara (avla), koji ima svoje zakone, razliite od Bojih zakona, a krani ve na zemlji moraju slijediti zakone svoga gospodara - Boga; zato je bezumno stjecati to vee bogatstvo na zemlji; faktino raspolaganje dobrima mora imati funkciju sluenja da bi svi ljudi imali potrebna dobra za ivot; jedina opravdana funkcija osobnog posjedovanja stvari je postizavanje osobne samostalnosti, kao podloge osobne slobode. 2) Druga poredba: bogata se usporeuje s brijestom, kao stablom koje se u starini smatralo neplodnim, a siromah s lozom, koja je plodna, ali ne bi donosila mnogo zdravih plodova kad ne bi imala pomo od brijesta po kojemu se penje (slika iz Srednje Italije) bogata je neplodan za Boga, ali ako pomae siromahu svojim bogatstvom, onda loza privezana za brijest donosi plod i za sebe i za brijest, pa time i brijest daje mnogo plodova, ak ne manje od loze; te Hermine spekulacije su odraz konkretne situacije u tadanjoj crkvenoj zajednici: meu kranima je ve morao biti znaajan broj bogatih ljudi, za koje je trebalo realistiki zacrtati neku pozitivnu ulogu koju mogu imati u proivljavanju kranskog poziva, u asu kad je jo bio jako iv u zajednikoj svijesti evaneoski stav da Kraljevstvo Boje pripada siromasima, a tadanji bogatai uglavnom nisu bili skloni da se odreknu svoga bogatstva. 3) Trea poredba: o poloaju krana u vidljivom svijetu; izvana, u pojavnom smislu, poloaj krana se ne razlikuje od poloaja ostalih ljudi, bitna razlika e se vidjeti tek u buduem svijetu: ovaj svijet je zima za pravedne, kao to je zimi sve drvee suho bez lia i ne vidi se razlika, koja ustvari ipak postoji izmeu drvea koje je suho i onoga koje je ivo, tako se u ovom svijetu ne vidi razlika izmeu grenika i pravednika (naizgled su svi jednaki); no drukije e biti u svijetu ( u vijeku) koji dolazi on e biti ljeto za pravedne, a zima za grenike; tada e se vidjeti koje je drvee suho, a koje zeleno, pravednici e prolistati, a grenici ostati besplodni; kao to se suho drvo baca u oganj, tako e u buduem svijetu biti baeni u vatru grenici i pogani. 4) etvrta poredba: ona s treom poredbom tvori jedinstvenu cjelinu, u kojem se odgovara na pitanje o poloaju krana u vidljivom svijetu.
33

5) Peta poredba: zahvaa pitanje kranske askeze, njezina je tema ocrtavanje znaajki koje mora imati kranski post da bi bio Bogu po volji, ujedno se govori i o vrijednosti dobrih djela koja nadmauju ono to je zapovjeeno. Post kao izvanjsko tjelesno obdravanje nema znaenja i isprazan je, ako nije ujedno djelo za pravednost. Pretpostavka za valjani post je u tome da se ovjek uzdrava od svakog zlog djela, svake zle elje u srcu, da obdrava zapovijedi Boje, sluei Bogu ista srca, a sam post mora biti povezan s milostinjom. Cjelina poredbe je tako komponirana da se doivljava kao kritika postojee prakse u tadanjoj crkvi, Herma je svjesno htio da itatelji tako doive poredbu. Sama poredba govori o zemljoposjedniku koji je otiao na put, a zapovjedio robu da napravi ogradu oko vinograda, pa da e mu tada dati slobodu. Rob je ogradio vinograd i jo poupao travu, mada mu upanje trave nije bilo nareeno. Kad se gospodar vratio nagradio je roba tako da ga je uinio subatinikom svoga sina. Pastir objanjenje parabole primjenjuje soterioloki: gospodar vinograda je Bog, polje je svijet, vinograd je Boji narod, rob je Sin Boji ukoliko je ovjek, a upanje trave je ienje naroda od grijeha. 6) esta poredba: o smislu i vrijednosti nevolja u ovjekovom ivotu; ovjeka koji se upleo u zablude nevolje stiu kao kazne i kunje, da bi spoznao svoje stanje i obratio se Bogu, te da bi po kunjama postigao izljeenje svoga obraenog srca; nevolje zahvaaju i one koji nisu upali u grijehe, jer su ljudi meusobno povezani i moraju trpjeti jedni za druge. Sama parabola je donesena u obliku vizije u kojoj Herma upoznaje dva anela: anela poude i zablude i anela kanjavanja; oba anela se javljaju u liku pastira na livadi gdje Hermu dovodi njegov Pastir. 7) Sedma poredba: tvori sa estom poredbom jednu cjelinu; Herma se ali Pastiru to je i njega zahvatio aneo kanjavanja, a Pastir mu odgovara da je i on morao biti iskuan nevoljama, jer su lanovi njegove kue poinili bezakonja zbog kojih moraju biti predani anelu kanjavanja, a Herma mora trpjeti zajedno s lanovima svoje kue. 8) Osma poredba: ona je od posebnog znaaja za Hermino shvaanje misterija kranskog ivota, omoguuje nam i neke uvide u duhovno stanje onovremene crkvene zajednice. Poredba je dana kao vizija: sredinje mjesto zauzima golema vrba koja svojom kronjom pokriva doline, breuljke i svu zemlju; vrba oznaava Sina Bojeg, navijetena od krajeva zemlje, koji je Zakon Boji dan cijelom svijetu (Nomos); vrbu je Herma izabrao, jer je od prirode ivotna; ako se njezina granica posadi i primi neto vlage, i sama pone rasti; pomou te slike on objanjava kako je mogue da grenici pomou pokore zadobiju opet ivot koji su primili na krtenju, a kojemu su svojim grijesima nanijeli veu ili manju tetu. Pastir je Hermi pokazao golemu vrbu, ispod koje je stajao slavni aneo Gospodnji, tj. Krist, sa srpom u ruci. On je kidao granice s vrbe i svakom
34

vjerniku davao po jednu (predavanje granice oznaava predavanje Zakona). Poslije su se svi vraali i pruali svoju granicu anelu, a on ih je razvrstavao u skupine prema tome kako je izgledala njihova granica, i to u trinaest skupina (tri skupine su donijele granice u istom stanju u kakvom ih je aneo dao, pa su odmah bili poslani u kulu, a preostalih deset skupina imali su neka oteenja na granicama). U najteem stanju za obraenje su apostate - izdajnici i heretici. Iz teksta poredbe ne saznajemo samo Hermino uenje o teini grijeha i o mogunosti pokore za pojedine grijehe, nego nam daje i itav niz tipova faktinog ponaanja, od muenitva do otpadnitva. Slika onovremenog kranstva prema Hermi izgleda otprilike ovako: veina krana ponaa se prema obrascu danom u njegovim Zapovijedima, a kao krajnja opreka su oni koji su izdali kransku zajednicu; izmeu te dvije skupine postoje krani koji su nevjerni autentinom kranskom stilu ivota, ali se i dalje priznaju kranima (bogatai, poslovni ljudi, razliiti grenici, iritelji krivih nauka, nesigurni i sumnjiavi u vjeri, ambiciozni)); slika Hermine kranske zajednice nije naroito rigoristika ili puristika, nego vrlo umjerena, ak i optimistina (on i krane sa sitnim grijesima smatra dobrim kranima i pravednicima). 9) Deveta poredba: ona je najopirnija od svih poredbi, iznova preuzima temu Tree vizije o gradnji kule, s vanom strukturalnom razlikom: vie Hermi ne objanjava viziju Gospoa-Crkva, nego Pastir. Ovdje se preciznije prikazuje uloga Krista u gradnji Crkve, naglaava se uloga kreposti, Pastir dobiva ulogu anela pokore, a osim toga razlikuje se od Tree vizije u tome to se u Treoj viziji Crkva gledala kao eshatoloka, nebeska, dok se u poredbi misli i na zemaljsku Crkvu, uz motiv kamenja koje se treba izvaditi iz kule, ega nema u Treoj viziji. Poredba poinje tako da Hermu vodi Pastir u Arkadiju, odakle se vidjela etverouglata bijela litica i oko nje dvanaest breuljaka, a na vratima koja su bila na litici stajalo je dvanaest djevica, zatim je dolo est mukaraca koji su poeli graditi kulu kamenjem iz vode i sa dvanaest breuljaka. Nakon nekoliko dana doao je gospodar kule, te poeo vaditi manjkavo kamenje, koje je bilo razvrstano u est kategorija. Nakon toga i Herma je sudjelovao u gradnji, na poziv Pastira: s razliitim kamenjem se razliito postupalo, neko se odbacivalo, neko ugraivalo, neko se vraalo na breuljke. Pastir je Hermi objanjavao neke pojave: litica i vrata kule su Sin Boji, tako da se u Kraljevstvo nebesko moe ui samo preko Imena Isusova (i gospodar kule je takoer Sin Boji). Dvanaest djevica su personificirane kreposti: najvanije etiri su Vjera (Pistis), Uzdrljivost (Enkrateia), Mo (Dyamis), Strpljivost (Makrothymia), a zatim slijede Jednostavnost (Haplotes), Nedunost (Akakia), istoa (Agneia), Radost (Hilarotes), Istinitost (Aletheia), Razumnost (Synesis), Sloenost (Homonoia), Ljubav (Agape) - one su sveti duhovi, nitko ne moe u Kraljevstvo Boje ako ne obue njihove bijele haljine. ene u crnom, koje svojom ljepotom zavode vjernike da
35

odbace haljine djevica, i kojima je Pastir predavao kamenje koje nije bilo prikladno za gradnju, grupiraju se kao i djevice na etiri monije i osam koje ih slijede: Nevjera (Apistia), Neumjerenost (Akrasia), Neposlunost (Apeitheia), Prijevara (Apate), zatim dolaze alost (Lype), Zloba (Poneria), Pohota (Aselgeia), Srdba (Oxycholia), Laljivost (Pseudos), Bezumnost (Aphrosyne), Objeda (Katalalia), Mrnja (Misos). Herma uvodi i neke specifikacije u vezi s kamenjem koje se iz dubine voda prenosi kroz vrata za gradnju kule: najprije se uzima deset kamenova (prva generacija pravednika), zatim dvadeset i pet (druga generacija pravednika), potom trideset i pet (Boji proroci i sluge), te na kraju etrdeset (apostoli i uitelji navjetaja Sina Bojeg) oni su bili prvi koji su nosili duhove to ih simboliziraju djevice, a izlaze iz dubine voda, jer moraju primiti peat Sina Bojega (tj. vodu krtenja); apostoli i uitelji koji su ve primili peat (tj. bili krteni) sili su u dubinu voda da navijeste umrlima ime Sina Bojega i da im dadnu peat; Herma tako ui da su i starozavjetni proroci morali biti krteni, a ta ideja o krtenju umrlih povezana je sa idovskom apokaliptikom. Dvanaest breuljaka oznaava dvanaest plemena koja nastanjuju zemlju, a kojima je navijeteno ime Sina Bojega, te simboliziraju i dvanaest kategorija vjernika; zanimljivo je da je Herma prema akonima naroito kritian, smatrajui da esto zloupotrebljavaju svoj poloaj, a kao najvaniju krepost biskupa istie stalnu zatitu sirota i udovica. Vana poruka ove poredbe je da i za sve ono kamenje koje su na poziv Pastirov odnijele ene u crnom ima jo mjesta za pokoru i oni e ui u kulu ako odbace djela crnih ena i uzmu na sebe mo djevica; upravo zato je i nainjena stanka u gradnji kule, da i grenici koji se obrate mogu ui u njenu gradnju; ali ako se ne obrate, bit e zauvijek odbaeni. 10) Deseta poredba: ona ima znaaj epiloga, govori o Pastirovoj posjeti Hermi kada je ve napisao knjigu Pastir ga opominje da svima navjeuje njegove zapovijedi i njegovu veliku ast kod Gospodina, naglaavajui da se svi trebaju pouriti s dobrim djelima, da ne bi okasnili prije dovretka gradnje kule. Herma nije teolog u tehnikom smislu te rijei, ve moralist i uitelj duhovnog ivota; njegova moralka je strogo religiozna u jednom specifinom kranskom smislu: nikakva uloga nije dana bogotovlju u uem smislu, a kranski moralni ivot se ne shvaa kao isto ispunjavanje zakona i zapovijedi, nego se kao nuna komponenta za moralni ivot nauava potreba unutarnje otajstvene povezanosti s Bogom po noenju Imena Sina Bojega i po oblaenju haljine svetih duhova. Zanimljivo je da Herma malo mjesta u svojem moralnom uenju daje pojmu ljubavi, od dvanaest personificiranih kreposti (djevica) ljubav se nalazi na posljednjem mjestu, ali je zato karitativnost leitmotiv njegovog shvaanja o pravom kranskom ponaanju (briga za udovice, siromahe, dijeljenje dobara, i sl.) Zanimljiva je i injenica da Herma ubraja

36

alost meu mane, a radost meu kreposti (Sv. Duh je dan ovjeku radostan, pa alostan ovjek raalouje Sv. Duha). to se tie pokore i obraenja, Pastir ne propovijeda samo obraenje i mogunost da grenik po obraenju zadobije oprotenje od Boga, nego ima na pameti zadobivanje oprotenja unutar crkvene zajednice. U govoru o oprostivosti grijeha izdaje Herma smatra da se apostate ne mogu spasiti, ne zbog teine grijeha, nego jer faktiki ne ine pokoru, ne obraaju se, i to zbog svojih subjektivnih dispozicija oni se de facto ne ele obratiti. Herma se uenjem o opratanju grijeha poslije krtenja na neki nain suprotstavlja rigoristikim tendencijama po kojima se oprotenje moe dobiti samo krtenjem (tko poslije krtenja padne u grijeh za njega nema oprotenja); dakle po Hermi je pokora mogua, ali mora biti uinjena brzo, dok ima vremena, jer je paruzija blizu. Herma tako razlikuje otputanje koje se dobiva krtenjem od pokore koja je ustanovljena za one koji su ve krteni. Kapitalna je toka Hermina uenja o pokori naglaavanje da za sluge Boje postoji samo jedna pokora to je prvi sluaj u starokranskoj literaturi gdje nalazimo izraen princip o samo jednoj pokori, za koji se zna da je kasnije vladao u penitencijalnoj praksi stare Crkve: crkveno shvaanje nije doputalo druge pokore koja bi zavravala ponovnim primanjem recidiva u potpuno crkveno zajednitvo, nego je preputalo takve grenike milosru Bojem. Kristologija Pastira nosi znaajke judeokranske teologije: njegovo shvaanje o Kristu polazi od idovske angelologije za oznaavanje Sina kao drugog od Boga upotrebljavala se rije aneo, otprilike u onom smislu kako e se kasnije upotrebljavati rije osoba. Krist je jedan od sedam najviih anela idovske apokaliptike, a kod Herme dolazi kao gospodar kule u pratnji ostalih est anela, on je i litica na kojoj se gradi kula, i vrata kroz koja se ide do Boga, i golemo drvo vrbe koje prekriva zemlju i donosi Zakon Boji (Nomos). Kasnije e u patristici zavladati kristologija Logosa koja e istisnuti kristologijiu po kojoj je Krist Nomos. Znaajan element Hermine kristologije je i uenje o Kristu (tzv. teologija Imena), po kojem je Krist Ime. Hermina pneumatologija takoer je judeokranskog karaktera, ali je on ne gradi pomou angelologije kao kristologiju, ve polazi od koncepcije o Knezu svjetla suprotstavljenom Anelu mraka tako Herma Duha Svetog smatra Bogom, ali razliitim od Boga Oca budui da ga naziva anelom. Za njegovu pneumatologiju osobito je znaajno mjesto na kojem govori o kriterijima za raspoznavanje pravog prorotva (kod pravih proroka bit e oit Duh boanstva). Hermina ekleziologija je najvanija od svih specifino teolokih tema Pastira. Crkva je u sreditu njegova moralnog uenja i navjeivanja pokore; ona je glavni premet njegova vizionarstva: u liku ene i kule koja se gradi. Najtemeljnija njegova misao o Crkvi je da se spasenje moe postii samo kroz Crkvu, tako je Pastir knjiga koja je na slikovit nain posebno vrsto usaivala u kransku svijest ono to e se kasnije izraziti naelom: Extra Ecclesiam nulla salus (Izvan Crkve nema spasenja.); to je
37

posebno naglaeno Herminim nauavanjem da i starozavjetni pravednici moraju biti krteni i uneseni kroz vrata u kulu. Herma promatra Crkvu u dva razliita aspekta: kao transcendentalnu stvarnost, stvorenu prije svega ostalog i kao eshatoloku vrijednost koja se ima ostvariti kroz kransko ivljenje vidljive kranske zajednice. Dvije temeljne slike simboliziraju ta dva aspekta: transcendentalna Crkva dolazi u liku ene, a budua eshatoloka Crkva u obliku Kule koja se gradi od ljudi. Srodnu ideju o Crkvi kao graevini i kao eni nalazimo i u Ivanovoj Apokalipsi. Herma Crkvu nigdje ne naziva majkom, ali joj stavlja u usta materinske izjave (djeco,). Crkvu kao socioloku zajednicu Herma prvenstveno promatra kao skupinu ljudi, gdje kljunu ulogu ima okupljanje vjernika , obdravanje zapovijedi Gospodnjih, te meusobna sloga i briga jednih za druge. Slika Hermine organiziranosti Crkve je dosta arhaina: prezbiteri (koji presjedaju), te biskupi i akoni, uz apostole, uitelje i proroke. Ne nalazi se izriito svjedoanstvo o monarhikom episkopatu, on govori openito o pastirima u Crkvi. Hermin pojam Crkve na zemlji svakako nije puristiki; ista je samo eshatoloka Crkva, a unutar kranske zajednice postoje razne vrste grenika. Sam Herma sebe predstavlja kao laika, tako on samom svojom porukom pripisuje laicima mogunost da imaju veliku ulogu u kranskoj zajednici (injenica je da on kao laik saopava Boji poziv na hitno obraenje).

38

GLAVA DRUGA KRANSKA APOKRIFNA KNJIEVNOST 16. OPI ZNAAJ APOKRIFNE KNJIEVNOSTI

Kranska apokrifna knjievnost rascvala se u 2. st., a ta literarna djelatnost nastavila se i u kasnija stoljea. Pod apokrifnim spisima (nazivaju se jo i pseudoepigrafi) razumijevamo takve spise koji svojim sadrajem i oblikom nastoje imitirati kanonske spise Sv. Pisma, te uglavnom pretendiraju na isti ugled kakav su uivale kanonske knjige. Njihovi autori su veinom nepoznati, a napisani su prvenstveno iz elje da kau vie nego to je zapisano u trijeznom i saetom izvjeivanju Sv. Pisma, da zadovolje radoznaloj masi irokih kranskih krugova. Apokrifna knjievnost stoga ima eminentno karakter puke knjievnosti, koja je vrila golem utjecaj na iroke slojeve drutva. Ona veinom ima pobudnu svrhu, da bude duhovno tivo za osobnu duhovnu izgradnju tadanjih krana, ali se u njoj nalazi i svojevrsno nastojanje oko teolokog produbljivanja (= judeokranska teologija). Teoloku svrhu posebno imaju oni apokrifi koji su napisani s ciljem da proire i utvrde neke heretike stavove, naroito gnostike. Uslijed toga pravimo razliku izmeu heretikih i ortodoksnih apokrifa, mada esto nije mogue tu razliku sasvim jasno i tono utvrditi. Fiksiranjem kanona nije oduzet autoritet samo heretikim apokrifima, koje je Crkva progonila, nego je snien autoritet i svim drugim pobudnim apokrifnim spisima, koje Crkva inae nije progonila. Apokrifi su ve po svom isto knjievnom sastavu daleko ispod biblijskih spisa: gomilanje udesnih elemenata, koji imaju znaaj ostentativnosti i zastraivanja, za razliku od povijesno-spasenjskog karaktera novozavjetnih udesa; meutim, unato tome mogu biti od vanosti za crkvene povjesniare i teologe. Apokrifi su prvi poeci literarne vrste iz koje se kasnije razvio knjievni oblik legende, koji je imao vanu ulogu u povijesti Crkve; oni su na neki nain predasnici kasnije openite knjievne vrste romana. Termin apokrif je inae poganskog porijekla: u helenistiko doba su se tim imenom oznaavale tajne knjige orijentalnih kultova (apokryphos = skriven). Kada je idovska sinoda u Jamniji (oko 90.-95.) fiksirala biblijski kanon (SZ), poelo se to ime davati iz kanona iskljuenim knjigama (to su one koje se danas esto nazivaju deuterokanonskim) i dugim spisima idovske apokaliptike. Budui da je kranska apokrifna literatura veoma ovisna o apokrifnoj literaturi kasnog idovstva, taj naziv je preao i u kranstvo. Novi impulsi za prouavanje apokrifne literature doli su od otkria brojnih idovskih rukopisa u Kumranu, kao i od brojnih nalaza papyrosa, te pronalaska gnostike knjinice u Nag-Hamadi.

39

17. KRANSKI STAROZAVJETI APOKRIFI

Apokrifi Starog zavjeta su oni idovski spisi koji su se oslanjali na starozavjetne svete knjige; krani su esto te idovske spise preraivali i uzimali kao predloak takvi spisi, kao i oni koji su u cjelini stvoreni u kranskim krugovima, idu u red starokranske apokrifne knjievnosti, kao kranski starozavjetni apkrifi. Liber IV Esdrae: spis napisan u judejskim krugovima, devedesetih godina 1. st., kao utjeha poslije razaranja jeruzalemskog hrama. Knjiga Henohova: spis apokaliptinog karaktera, sastavljen od dijelova nastalih u razliito vrijeme, od 2. st. pr. Kr. do 1. st. p. Kr.; najvjerojatnije su krani izvrili neke interpolacije na idovski tekst, koji je po svoj prilici najstariji idovski tekst koji govori o openitom uskrsnuu Izraela; Henohova apokalipsa je posebno znaajna za teologiju o anelima, a meu Abesincima se smatra svetom knjigom. Uznesenje Izaijino: djelo nekog judeokranina, nastalo izmeu 80.-90.; donosi opis muenike smrti Izaijine, njegovo uznesenje na nebo, gdje mu je bilo dano vidjeti budue roenje, smrt i uskrsnue Isusovo; nalaze se tragovi trinitarne i inkarnacijske teologije. Testamenta XII. Patriarcharum (= Oporuke dvanaestorice Jakobovih sinova): izvorni tekst je idovskog porijekla, vezan uz krugove esena; izvorno to nije bio jedan spis, nego su se prenosile poruke svakog patrijarha kao zasebni spisi ujedinjavanje tekstova u jedan spis je djelo nekog judeokranina.

40

18. NOVOZAVJETNI APOKRIFI: APOKRIFNA EVANELJA

Novozavjetni apokrifi usko slijede knjievne oblike novozavjetnih kanonskih spisa, pa uslijed toga imamo apokrifna Evanelja, apokrifna Djela, apokrifne Poslanice i apokrifne Apokalipse. Meu apokrifna Evanelja ubrajamo: Evangelium secundum Hebraeos: do danas se nije sauvao ni izvorni tekst ni prijevod, ali se smatra da je to bilo kanonsko Matejevo Evanelje na izvornom jeziku, ali revidirano i proireno prema shvaanjima judeokranskih skupina; u sredite stavlja Jakoba umjesto Petra; sv. Jeronim je izvorni tekst preveo na latinski i grki (De viris illustribus). Egipatsko Evanelje: heretiko Evanelje, vjerojatno gnostikog podrijetla. Ebionitsko Evanelje: spominje ga Epifenije, moda je identino s Evaneljem secundum Hebraeos; otro se suprotstavlja rtvama. Evangelium secundum Petrum: iz druge polovice 2. st., Origen kae da su neki na temelju tog Evanelja tvrdili da su braa Isusova bili Josipovi sinovi iz prvog braka; opis Isusova uskrsnua uljepan zanimljivim udesnim detaljima; osjea se utjecaj doketizma; za Isusovu smrt su krivi iskljuivo idovi: odluku o smrti nije donio Pilat nego Herod. Prtoevanelje Jakobovo: najpopularnije apokrifno Evanelje u staroj Crkvi i kasnije; ime Protoevanelje je kasnijeg datuma; nastalo sredinom 2. st., govori o djetinjstvu Marijinu i Isusovu; pisac sam sebe predstavlja kao Jakoba; glavna mu je svrha velianje Marije, te posebno dokazivanje njezina djevianstva ante, in i post partum; konana redakcija nainjena je najkasnije u 4. st., u Egiptu, od nekog kranina idovskog podrijetla; Decretum Gelasianum (6. st.) osuuje taj spis kao heretiki; ipak je spis izvrio golem utjecaj na umjetnost i liturgiju: imena Marijinih roditelja Joakima i Ane imamo samo iz toga apokrifa, kao i vijest o Marijinu uvoenju u hram, to rimska liturgija slavi posebnim blagdanom. Evanelje Tomino: heretikog podrijetla, vjerojatno gnostikog; to je zbirka od 114 Isusovih izreka (Logia). Evanelje djetinjstva secundum Thomam: pripovijeda Isusovo djetinjstvo puno udesnih dogaaja, s ciljem da dokae da je Isus imao boansku mo prije krtenja na Jordanu; udesa ponekad imaju i zastraujui karakter. Arapsko evanelje djetinjstva Isusova: jedno od mnogih evanelja djetinjstva nastalo na temelju Jakobova i Tomina evanelja. Povijest Josipa tesara: iz kraja 4. st., napisano u ast sv. Josipa, o njegovom ivotu i smrti, nastalo na temelju Jakobova i Tomina evanelja.
41

Nikodemovo evanelje: iz poetka 5. st., izvorno napisano na grkom jeziku, s ciljem da se kranski iskoristi i rehabilitira Poncije Pilat; ima tri dijela: 1) o procesu protiv Isusa, raspeu i sahrani, 2) o postupcima sinedrija u vezi s Isusovim uskrsnuem, 3) o Isusovu silasku u pretpakao pripovijedaju dva uskrsnula svjedoka Leucius i Carinus; prva dva dijela dolaze i kao poseban jedinstven spis Acta Pilati kao slubeni izvjetaj prokuratorov o Isusovoj stvari; mogue je da su Acta Pilati napisani kao ustuk protiv falsificiranog spisa Uspomene Pilatove, kojeg su rimske vlasti pustile u cirkulaciju da izazovu mrnju na krane; Acta Pilati imali su velik utjecaj u starini: krani Sirije i Egipta slave Pilata kao sveca i muenika, a u srednjem vijeku su nastajali novi apokrifi pod imenom Pilata. Bartolomejevo evanelje: sadri objavljenja uskrsnuloga Isusa, koja je Isus dao kao odgovore na Bartolomejeva pitanja; odgovori nisu gnostikog nego apokaliptikog karaktera, prvi tekst nastao moda ve poetkom 2. st., postoji identino djelo pod nazivom Pitanja Bartolomeja. Spominju se jo: Matijino evanelje (2. st., heretiko), Filipovo (gnostiko), Barnabino, Andrijino, Evanelje Jude Iskariotskog, Tadejevo, Evino evanelje, Tomino, Marijino, Basilidovo, Cerintovo, Valentinovo, Apelesovo evanelje.

42

19. APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA

Po uzoru kanonskih Djela apostolskih poela su se ve od 2. st., pisati brojna apokrifna Djela, tj. spisi koji su eljeli zadovoljiti radoznalost vjernika o ivotu i djelovanju pojedinih apostola u irenju Evanelja i ustanovljavanju crkvenih opina, te posebno o nainu njihove smrti kao o posljednjem svjedoanstvu koje su dali za Isusa. Pisci tih spisa esto su se inspirirali na poganskoj putopisnoj i drugoj pripovjedakoj literaturi, koju su htjeli nadomjestiti i istisnuti iz ruku kranskog itateljstva. U tom smislu su apokrifna Djela tvorila najznaajniji dio starokranskog pukog tiva, tj. popularne literature, te su izvrila golem utjecaj na stvaranje literarne vrste legende. Pisci apokrifnih Djela su nepoznati; mnoga apokrifna Djela u poetku su bila natrunjena heretikim stavovima i napisana u svrhu heretike propagande; manihejci su vrlo cijenili neka apokrifna Djela; neki spisi su kasnije doivjeli ortodoksne revizije, ali nije uvijek lako naini jasnu razliku izmeu jednog i drugog oblika; Djela su imala veliki utjecaj na umjetnost. Apokrifna Djela imaju veliku vanost za prouavanje povijesti crkvenog ivota, posebno za 2. i 3. st.: donose opise najstarijih oblika bogotovlja u privatnim kuama, najstarije molitvene obrasce i himne, asketske ideale koji su bili u cijeni u razliitim kranskim sektama, i sl. Djela Pavlova (Prakseis Paulou Acta Pauli): spis nastao u Maloj Aziji u 2. st., napisao ga jedan prezbiter iz ljubavi prema Pavlu, a crkvena zajednica ga je zbog te fikcije liila slube; spis se sastoji od tri dijela: 1) Djela Pavla i Tekle (jedan od najitanijih romana u kranskoj starini, sv. Jeronim poznaje tekst pod naslovom Putovanja Pavla i Tekle; pripovijeda se kako je Pavao obratio Teklu na kranstvo, iz ega je uslijedilo mnogo nevolja za obadvoje, Tekla je udesno izbjegla progonima i smrti; spis je uinio da se kult sv. Tekle popularizira i na Istoku i na Zapadu, po spisu Tekla je propovijedala kranstvo i dijelila krtenje; tekst bi se mogao karakterizirati i kao avanturistiki roman), 2)Korespondencija Pavla s Korinanima, 3) Martyrium / Passio s. Pauli (spis ima legendarni znaaj, osim podatka da je Pavao umro muenikom smru u Rimu; nakon smrti Pavao se ukazuje caru i prorokuje mu budui sud, naglaena suprotnost tovanja Krista i tovanja rimskog cara; krani su vojnici velikoga Kralja). Djela Petrova (Prakseis Petrou): iz 2. st., govori o Petrovom muenitvu, te njegovom propovijedanju protiv enidbe i navoenju ena da napuste mueve; Pavao slavi Euharistiju kruhom i vodom; dio spisa Martyrium s. Petri pripovijeda poznati prizor Quo vadis, Domine: Petar se vraa u Rim i biva osuen od prefekta Agripe, raspet na svoju elju glavom prema dolje, prije smrti dri govor o simbolikom znaenju kria.

43

Djela Petra i Pavla (Prakseis ton hagion apostolon Petrou kai Paulou): spis razliit od spomenutih Pavlovih i Petrovih Djela, vjerojatno iz 3. st., pripovijeda se Pavlov put u Rim, djelovanje obojice apostola u Rimu i njihova zajednika muenika smrt; svrha spisa je da se pokae povezanost Petra i Pavla, moda da se istisnu heretika Djela. Djela Ivanova: najstariji spis ove vrste, napisan u Maloj Aziji izmeu 150.-180., pisac se predstavlja kao oevidac Ivanovih putovanja, naglaeno je gnostiko-doketskog znaenja; najstariji je dokaz prikazivanja Euharistije za pokojne; postoji kasnija pravovjerna obrada Djela Ivanovih pod imenom Prohora (4. st.). Djela Andrijina: Euzebije Cezarejski spominje ih kao heretiki spis, do nas su doli neki vei dijelovi Djela Andrijinih, ali ne zna se jesu li u vezi s izvornim Djelima: 1) Povijest Andrije i Matije meu ljudoderima na Crnom moru (katolika obrada tog teksta je u anglosaksonskoj poemi Andreas koja se pripisuje Cynewulfu), 2) Povijest Petra i Andrije (nastavak prvog dijela), 3) Muenitvo Andrije (u gradu Patras u Ahaji), 4) izvjetaj o Andrijinu muenitvu i o govorima koje je izrekao u tamnici u Patrasu, 5) Muenitvo Andrijino (sauvano u vie recenzija); svi tekstovi slau se u tome da Andrija pred smrt upravlja prema kriu opiran govor koji podsjea na slian govor Petrov u Acta Petri, s tim da i Andrija poziva na odreknue od enidbe. Djel a Tomina: jedina apokrifna Djela od kojih posjedujemo potpun tekst, napisana na sirskom jeziku u 3. st. u gnostikoj sredini, pripovijeda o Tominu djelovanju u Indiji, gdje Toma ini mnoga udesa i obraa kralja Gundafora, te konano umire muenikom smru; promie se isti asketski ideal kao i u Djelima Petrovim i Andrijinim: odricanje od braka, savjet enama da napuste mueve. Djela Tadejeva: spis je u nekim crkvenim krugovima bio jako cijenjen, zbog svoga na neki nain bizarnog sadraja: kralj Abgar Ukama iz Edese alje pismo Isusu da doe i ozdravi ga od teke bolesti, Isus mu pismeno odgovori da ne moe doi, ali da e poslati svoga uenika koji e ga ozdraviti; kurir koji je nosio pismo zvao se Ananija, a poslije uskrsnua Isusova apostol Toma je poslao kralju uenika Tadeja koji je kralja izlijeio i svu Edesu obratio na kranstvo; hodoasnica Eterija (krajem 4. st.) pripovijeda da su Isusovo pismo iznosili i sveano itali na vratima grada kad im je kakav neprijatelj zaprijetio gradu, na to bi neprijatelji napustili opsadu; sv. Augustin nijee postojanje bilo kakvog Isusovog pisma; danas se openito smatra da su Tadejeva Djela legendarna; postoji i njihova druga redakcija pod naslovom Nauk Adejev, po kojem Isus nije napisao pismo nego kralju poslao usmeni odgovor; meutim ova verzija donosi drugi kuriozni podatak: Ananija je naslikao Isusov portret i donio ga kralju, koji je portret sliku stavio na poasno mjesto; Eterija u svome putopisu ne spominje toj slici. Djela Filipova: prva redakcija pod gnostikim utjecajem nastala je u 3. st. Postoje i druga Djela kasnijeg datuma (4., 5. st., i kasnije): Djela Matejeva, Bartolomejeva, Markova, Timotejeva, Barnabina.

44

20. APOKRIFNE APOKALIPSE

Apokaliptika je knjievna vrsta koja je posebno procvala od 2. st. pr. Kr. do 1. st. p. Kr., naroito u krugovima kasnog idovstva, ali i u poganskim krugovima. Tako Knjiga Henohova, etvrta knjiga Ezdrina, Uznesenje Izaijino, i dr. spadaju u apokaliptiku knjievnu vrstu. Meu Apokalipsama idovskog podrijetla, koje su imale velik utjecaj u prvom kranstvu, a djelomino bivale retuirane od kranske ruke, korisno je jo spomenuti Uznesenje Mojsijevo, Apokalipsa Abrahamova, Apokalipsa Ilijina, Sofonijina, i dr. Apokaliptina knjievna vrsta koritena je na vie mjesta Novog zavjeta, posebno u kanonskoj Apokalipsi Ivanovoj, a nalazi se i u oblicima apokrifne knjievnosti; tako imamo i posebne apokrifne Apokalipse, pisane po uzoru Ivanove Apokalipse, ali je njihov broj relativno manji u odnosu prema ostalim apokrifnim vrstama. Meu najstarijim starokranskim apokalipsama najvei ugled je u starini stekao Hermin Pastir, a odmah iza njega po ugledu stoji Apokalipsa Petrova. Apokalipsa Petrova: nastala u 2. st., najvanija apokrifna apokalipsa, Klimant Aleksandrijski ju je smatrao kanonskim spisom, dok je Euzebije Cezarejski i sv. Jeronim smatraju nekanonskim; to je prvi starokranski opis prekogrobnog ivota, ljepote neba i strahote pakla; posebno su detaljno opisane strahotne kazne kojima su podvrgnute razliite vrste grenika u paklu; izvrila je golem utjecaj na kasniju literature koja se bavi opisivanjem paklenih muka. Apokalipsa Pavlova: izvorno napisana na grkom u 3. st., u uvodu njegove preradbe kae se da je spis naen u Pavlovoj kui u Tarzu za vrijeme cara Teodizija, ali to nije potvreno; autor pripovijeda to je Pavao vidio u vienju o kojem govori u Drugoj poslanici Korinanima: Pavao je od Krista dobio poslanje da propovijeda pokoru svemu ovjeanstvu, aneo vodi Pavla na mjesto gdje se nalaze pravedne due, do Aheruzijskog mora, i do zlatnog grada Kristova; zatim ga vodi do Ognjene rijeke, gdje trpe due grenika i bezbonika (opisi su slini onima u Petrovoj Apokalipsi), Pavlova Apokalipsa ukljuuje meu osuene i lanove klera, biskupe, sveenike i akone; njegovi opisi imali su utjecaj na Srednji vijek i na Dantea; spis je znaajen i za angelologiju, osobito za nauku o anelima uvarima: svakog enu i mua uva jedan aneo, jer je ovjek na sliku Boju, a aneli izvjetavaju Bogu o svakom dobrom i loem djelu ovjeka, te vode due sa zemlje poslije smrti u nebo. Apokalipsa Tomina: napisana oko 400. g. na grkom jeziku, sadri objavu o svretku svijeta, koju je Toma dobio od Isusa, predznaci sudnjeg dana rasporeeni su u sedam dana. Ps. Apokalipsa Ivanova: poznata su dva teksta koja se pripisuju autoru kanonske apokalipse: jedan sadri niz pitanja i odgovora o svretku svijeta i opis Antikrista;

45

drugi tekst donosi neka pitanja o slavljenju nedjelje, o postu, liturgiji, te o nauci o Crkvi, koja sv. Ivana postavlja Isusu. Apokalipse Marijine: vie tekstova na grkom i etiopsko m, kasnijeg postanka; sadre objave koje su dane Mariji o mukama u paklu i njezino zauzimanje za osuene; glavno vrelo su im legende o Uznesenju Marijinu, poznate pod imenom Transitus Mariae.

46

21. APOKRIFNE POSLANICE APOSTOLA

Epistola Apostolorum (Razgovori Isusovi s njegovim uenicima poslije uskrsnua): najvaniji tekst meu apokrifnim poslanicama, napisan u 2. st., predstavlja se kao pismo Apostola upravljeno Crkvama Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, to je ustvari apokaliptiki spis (mogao bi se ubrajati i u apokrifne apokalipse), budui da donosi objave koje je Isus saopio jedanaestorici u vremenu od svoga uskrsnua do uzaaa, o najskrivenijim misterijima, objanjavajui im i stvari koje kanonska Evanelja ostavljaju u mraku, najvie je rije o eshatolokim problemima, posebno o uskrsnuu tijela; spis je napisan s protugnostikom tendencijom, a cilj mu je ortodoksna judeokranska gnoza; spis jasno ispovijeda inkarnaciju: Gabrijel je shvaen kao personifikacija Logosa; paljivo ocrtava pravo ovjetvo (tijelo) Isusovo, a ujedno identificira boanstvo Logosa s boanstvom Oca; krtenje je apsolutno potreban uvjet za spasenje Krist je u limbu krstio pravednika i proroke SZ; inzistira da simbol Crkve ima pet toaka: Otac, Sin, Duh Sveti, Crkva, oprotenje grijeha; Euharistija se zove Pasha, a promatra se kao spomen Isusove smrti. Apokrifne poslanice sv. Pavla: sastoje se od vie tekstova: 1) dvije Pavlove apokrifne poslanice (iz 2. st.), marcionovskog sadraja ili duha: Laodicejcima i Aleksandrijcima, danas su izgubljene; 2) Epistola ad Laodicenses: nastala u 4. st., razliita od one izgubljene, nalazi se u mnogim rukopisima latinske Biblije od. 6. do 15. st., to je ista krparija od Pavlovih reenica iz drugih poslanica, posebno iz one Filipljanima; 3) Trea poslanica Korinanima: zajedno s apokrifnom poslanicom Korinana, koju su oni pisali Pavlu kao odgovor na njegovu drugu, nalazi se ova poslanica, kao Pavlov odgovor na nju, u Acta Pauli;; Korinani javljaju Pavlu o dvojici heretika koji ne priznaju proroke i ue da Bog nije svemogu, da nema uskrsnua, da Isus nije uao u tijelo niti se rodio od djevice, i dr., a Pavao odgovara na pitanja, pa je ova poslanica zanimljiva u doktrinarnom smislu; 4) Korespondencija izmeu Pavla i Seneke: sadri osam pisama rimskog filozofa Seneke sv. Pavlu i njegovih est kratkih odgovora; napisano na latinskom u 4. st.; po sv. Jeronima ta su pisma bila vrlo itana; Seneka izraava Pavlu divljenje nad dubokim mislima njegovih poslanica, ali mu se ne svia Pavlov lo stil, pa mu savjetuje da se potrudi i oko stila; Seneka je, po spisu, postao kranin i propovjednik kranstva na carskom dvoru; neki smatraju da je ta korespondencija nastala u rimskoj retorskoj koli u 3. st., kao kolska vjeba. Epistula Titi discipuli Pauli, De dispositione sanctimonii: govor o djevianstvu, upravljen asketama, mukim i enskim; bori se protiv syneisaktoi, tj. skupnog ivljenja mukih i enskih asketa pod istim krovom.

47

GLAVA TREA ACTA MARTYRUM I POECI HAGIOGRAFIJE 22. STAROKRANSKA HAGIOGRAFIJA OPENITO

Hagiografija je vrlo vaan knjievni rod kranske literature, ije poetke imamo ve od 2. st. u opisima muenike smrti pojedinih svjedoka za kransku vjeru, koji su se, im se razvilo tovanje muenika, itali u kranskoj zajednici unutar liturgijskog ina kojim se slavio spomen godinjice njihove smrti. U kasnija vremena hagiografska knjievnost je zadobila neke nove oblike koji se dosta ralikuju od izvorinih, ali su nam izvorini i dalje vani kao svjedoanstva o nainu ivota i ponaanju meu kranima, te vrijedne teoloke informacije. Spisi te vrste koji su se prvi pojavili bili su u strogom smislu samo opisi muenitva (passiones ili martyria), a spisi biografskog karaktera pojavljuju se kao drugi stupanj razvoja ove knjievnosti (ve u 2. st., u Acta Pauli et Theclae nalazimo ivotopis Teklin). Najstariji hagiografski spisi obino nose ima Acta / Gesta martyrum, te Passiones ili Martyria. U openitom smislu moemo starokranske opise muenitva podijeliti u tri kategorije: 1) historijske, 2) panegirike, 3) artificijalne. Passiones historicae najstariji opisi muenitva spadaju u ovu kategoriju, najvanija odlika im je povijesna vjernost, dijele se u dvije skupine: 1) slubeni sudski zapisnici rimskih dravnih sudova, sastoje se samo od pitanja sudskih vlasti i muenikovih odgovora, naslov Acta /Gesta martyrum pripadao je samo tim spisima, oni su imali i najveu povijesnu vrijednost; 2) Passiones ili Martyria (Trpljenja ili Muenitva) sadre opise muenika koji su napisani od svjedoka-oevidaca ili od suvremenika, opirniji su od sudskih zapisa, a imaju pobudni cilj duhovnog izgraivanja kranske zajednice; sadravaju odreene pohvale muenika, njihove molitve, teoloke glose autora, te podatke o okolnostima muenitva i o ivotu kranske zajednice; opa znaajka im je trijeznost, te odsutnost fabulacije i gomilanja udesnih dogaaja i avantura. Panegiriki opisi muenitva ova vrsta opisa muenitva je prvenstveno retorikog karaktera: muenici se hvale i glorificiraju; rije je o pohvalnim govorima (enkomia) koji su se drali unutar proslava to ju je kranske zajednica drala u poast svojih lokalnih muenika na godinjicu njihova muenitva; posebno se razvila u 4. st., nakon zadobivanja crkvene slobode u Rimskom Carstvu; panegirika literatura na Istoku (sv. Bazilije, sv. Efrem Sirski, sv. Grgur Nazijanski, sv. Grgur Niki, sv. Ivan Zlatousti) bila je daleko bogatija od one na Zapadu; govornika pravila su nametala hiperboliki govor (kojega su kasniji imitatori shvaali doslovno), perifrazu (npr. vlastita imena progonitelja nisu po imenu spominjana), vojnika terminologija (npr.
48

vojnici Kristovi), opisivanja s mnogim potankostima; u tim govorima prueno je vrlo malo mjesta udesnom i udesima; apstraktna svojstva su se naglaavala na tetu osobnih i konkretnih crta. Artificijalne ili legendarne Passiones napisani su dosta vremena poslije muenitva, kao pobudno puko tivo, ponekad s ciljem irenja nekog odreenog duhovnog ili teolokog stava; esto su mjeavina istine i mate, a u znaajnom broju sluajeva rije je o istoj tvorbi imaginacije, o nekoj vrsti romana, bez ikakvog povijesnog temelja; dijele se na vie vrsta: 1) Epski opisi muenitva za njih je muenik nadljudsko bie koje po svojoj volji raspolae snagom i pomou Bojom, kao heroj epopeje koji nadvisuje sve druge ljude, dri duge i autoritativne govore, pa su glavni elementi ovih spisa govori, krvave scene, udesa; tijekom suena predstavnici vlasti su ljudi puni okrutnosti i bijesni na krane, a na suenima se esto obraaju mnotva ljudi; poeci epskih passiones seu u prvo razdoblje starokranske literature; 2) Roman avantura knjievna vrsta pretkranskog porijetla, esto upotrebljavana u grko-rimskoj literaturi (potjee iz Indije), osnovica fabule je ivotopis glavnog junaka, dok opisi muenitva zauzimaju relativno malo mjesta; 3) Didaktiki roman opis muenitva izveden s ciljem da se donese neka poduka ili razloi nauka, dok muenitvo slui samo kao okvir koji ima funkciju da pobudi zanimanje; 4) Idiliki roman vrsta kojom su napisani neki vrlo popularni izvjetaji o muenitvima, mogue je ukrtavanje knjievnih rodova. Iz prvotne literature o muenitvu razvila se openita knjievna vrsta hagiografije, tj. ivotopisa svetaca; danas pod tim imenom podrazumijevamo svu literaturu o ivotu i djelima svetih ljudi u Crkvi, skupna znaajka je da ona ima naglaen pobudni cilj; moemo je dalje podijeliti na vie vrsta: 1) ivot prije muenitva moe se smatrati najstarijim oblikom cjelokupnog opisa svetakog ivota, nastala iz elje da se u Crkvi zna vie o pojedinom mueniku od samo njegove muenike smrti; najstarija svetaka biografija u starokranskoj knjievnosti je djelo akona Poncija kartake Crkve o ivotu sv. Ciprijana iz 258. g.; 2) Hagiografije najstarijom hagiografijom smatra se apokrifni spis Acta Pauli et Theclae iz 2. st.; hagiografija u pravom smislu se poela razvijati u 4. st., prauzor te vrste je ivot sv. Antuna kojeg je oko 357. g. napisao sv. Atanazije, a velik utjecaj imali su i hagiografski spisi sv. Jeronima; 3) Legende knjievna vrsta legende nije iskljuivo crkveni nego opi knjievni oblik, jer se pod legendom podrazumijeva pripovijedanje o nekoj povijesnoj osobi ili geografskoj veliini, gdje se uz povijesne injenice veu imaginarni i fantastini dogaaji; meutim naziv legenda potjee iz kranske hagiografije: to je spis o ivotu i muenitvu sveca koji se treba itati - legenda na njegov blagdan unutar bogosluja, tako su nastale i posebne crkvene knjige legendari (Legendarius), u kojima se bili sabrani ti spisi koje treba itati; nekad su se razlikovali Legendari od Pasionara: prvi su sadravali ivote sveca ne-muenika, a drugi opise smrti muenika, ali je od 13. st. prevladao obiaj ujedinjavanja; legende imaju karakter izrazito pukog tiva, gdje se kroz pripovijedanje osebujnih dogaaja irila neka istina religioznog reda ili moralni principi; 4) Martirologiji i kalendari po kalendarskom naelu
49

ureeni popisi svetaca s kratkim povijesnim naznakama, osnovicu ine popisi muenika; lokalni martirologiji su po sebi veeg ugleda, jer su odraz liturgijskog tovanja koje ima slubeni karakter, s intervencijom autoriteta, dok su opi martirologiji kompilacije privatnih osoba; najstariji takav popis imamo u tzv. rimskom Kronografu iz 345.; na Zapadu je sredinom 5. st. nastao Martyrologium Hieronymianum, nazvan tako jer se lano pripisivao sv. Jeronimu, a bio je osnovica svih kasnijih zapadnih martirologija; u 8. st. se poinju razvijati martyrologia historica, u kojima se imenima svetaca nadodaju kratki iskazi o ivotu i muenitvu, esto legendarnog znaenja.

50

23. ACTA I PASSIONES IZ PRVOG RAZDOBLJA

Iz 2. i 3. st. sauvano je vie opisa muenitva koji imaju prvorazrednu povijesnu vrijednost. Acta s. Iustini et sociorum: sudski zapisnik o osudi na smrt (odsijecanjem glave) sv. Justina, najveeg apologeta 2. st., dogodilo se u Rimu, za cara Marka Aurelija Antonina, vjerojatno 165. g., za teologiju je vano Justinovo ispovijedanje vjere u jednoga Boga Stvoritelja i Isusa Krista Sina Bojega. Passio ss. martyrum Scilitanorum: najstariji takav spis na latinskom jeziku, nastao u Afrikoj Crkvi, na suenju u Kartagi od suca prokonzula Saturnina bilo je osueno estero kranina na odsijecanje glave; Tertulijan kae da je to prva osuda kranina na smrt u Africi. Acta proconsularia s. Cypriani: sudski zapisnici o dva sasluavanja kartakog biskupa Ciprijana 257. i 258., na prvom je bio prognan, a na drugom osuen na smrt odsijecanjem glave. Martyrum Polycarpi: najstariji opis muenitva napisan od oevidaca, oblik spisa je epistolarni: to je pismo koje alje Crkva u Smirni ostalim Crkvama da ih obavijesti o muenitvu svoga biskupa Polikarpa; spis je napisao neki Marcion na prvu godinjicu Polikarpove smrti (156.); prema spisu Polikarpa je vlastima izdao rob, doveden je u Smirnu na stadion gdje se okupilo mnotvo ljudi, nakon to mu ni zvijeri ni lomaa nisu nakodili, confector ga probide maem, njegova krv pogasi lomau, te ga rimske vlasti dadnu ponovo spaliti da krani ne bi doli do njegovog tijela; spis je vaan za teologiju muenitva kao nasljedovanja Kristova, a u njemu nalazimo i vrlo lijepu molitvu koju Polikarp moli prije smrti. Poslanica Vienske i Lionske Crkve Crkvama Azije i Frigije: napisan na grkom jeziku u Galiji o rtvama progona u njihovoj zajednici; neki uhvaeni robovi kranskih gospodara, jo pogani, u strahu od muka optuili su krane za tijestove veere i edipovske inceste; suenja i muenja obavljala su se pred mnotvom gledatelja; spominju se neki krani-muenici po imenu. Acta s. Apollonii: za muenitvo sv. Apolonija zna se iz Crkvene povijesti Euzebija Cezarejskog , koji je u svoje djelo unio neke dijelove iz Acta; Apolonije je osuen na smrt odsijecanjem glave, u Rimu za cara Komoda; Apolonijeva Acta donose cjelovitu kransku apologiju, gdje naobraen i ugledan ovjek, kakav je bio Apolonije, saeto pred sudom iznosi glavne argumente kranskih apologeta. Martyrium ss. Carpi, Papyli et Agathonices: o muenitvu biskupa Karpa, akona Papila i ene Agatonike u azijskom gradu Pergamu; oba muenika su osuena na lomau, a ena se za njima bacila u vatru.

51

Passio ss. Perpetuae et Felicitatis: muenitvo se zbilo u Kartagi 203., veliki dio spisa je osobni zatvorski dnevnik muenice Perpetue, a jedan dio napisao je muenik Satur; to je najdirljiviji opis muenitva za koji se zna; govori o muenitvu petero zatvorenih katekumena; Perpetua je imala i malo dijete koje je dojila u tamnici, a njezina ropkinja Felicitas se u tamnici porodila; dirljvi su opisi nastojanja Perputuinog oca poganina da je nagovori na odreknue; na kraju su svi bili pogubljeni maem; Perpetua i Satur imali su u tamnici vienja koja imaju karakter poruke za ostale kranine. De vita et passione s. Caecilii Cypriani: po sv. Jeronimu pripisuje se akonu Ponciju; to je najstarija kranska biografija; iz spisa se saznaje da je Ciprijan prvi afriki biskup ovjenan muenikim vijencem; govori se o Ciprijanovu obraenju i uzornu ivotu jo do je bio katekumen, te kako je ubrzo bio izabran za prezbitera pa za biskupa; nabrajaju se Ciprijanovi spisi i citiraju njegove propovijedi, ali je spis relativno krt u podacima u ivotu i muenitvu. Passio ss. Montani, Lucii et aliorum: izvjeuje o afrikim muenicima iz vremena Valerijanova progona (259.), tj. iz istog progona u kojem je stradao sv. Ciprijan; znaajnu ulogu imaju vizije; u prvom svom dijelu spis je pismo koje su muenici poslali iz zatvora kao zajedniko pismo. Passio Mariani et Jacobi: pripovijeda o muenikoj smrti Marijana i Jakoba u Cirti, gdje su najprije sueni i ubijani laici, a Jakob i Marijan kao klerici su ubijeni na kraju odsijecanjem glave, a tijela su im baena u rijeku. Acta ss. martyrum Fructuosi, episcopi, Augurii et Eulogii diaconorum: jedini tekst te vrste iz panjolske iz prvog razdoblja; sudei po saetosti dijaloga izmeu biskupa Fruktuoza i predstojnika, to je najvjerojatnije stenogram (tahigrafski zapis) koji je nainio neki od prisutnih krana ili moda malo akomodiran sudski zapisnik, jer u njemu nema ni traga rjeitosti kakva je bila uobiajna u kasnijim epskim opisima muenitva; Fruktuoz je na kraju s akonima Augurijem i Eulogijem bio spaljen na lomai. Acta s. Maximiliani martyris: iz vremena progona Dioklecijanovih, u Taveste u Numidiji; o mladiu Maksimilijanu koji nije htio stupiti u vojniku slubu, jer mu njegova kranska pripadnost to nije dozvoljavala; spis sadri dosta tehnikih podataka o nainu novaenja u to vrijeme, mladi je zbog toga pogubljen maem. Passio s. Crispinae: muenitvo se zbilo u Taveste, 304. g., o sv. Krispini koja je pogubljena maem. Acta s. Marcelli: o centurionu Marcelu koji je bio pogubljen maem, jer nije htio sudjelovati u rtvama prigodom careva roendana. Acta s. Felicis: o afrikom biskupu koji je osuen na smrt 303., jer je odbio predati vlastima svete knjige.
52

Acta ss. Agapes, Chioniae, Irenes: o solunskim muenicama. Acta Saturnini, Dativi et aliorum: vrlo zanimljiv spis o skupini krana koji su 304. uhvaeni u Abitini i odvedeni u Kartagu, napisan vjerojatno od oevidaca: na javnom dijalogu izmeu katolikih i donatistikih biskupa u Kartagi 411. donatisti su ovim Actima argumentirali, a katolici su priznali njihovu vrijednost te iz njih argumentirali sebi u prilog. Passio s. Irenaei, episcopi Sirmiensis: Ireneja, biskupa Sirmiuma, tj. dananje Sr. Mitrovice, osudio je Probus, nakon dva sasluanja Irenej je ubijen maem i baen u Savu (25. oujka / 6. travnja 304. g.). Passio s. Pollinis et aliorum martyrum: Polion je bio lektor u Cibalama (Vinkovci); stradao je neto kasnije od sv. Ireneja (27. / 28. travnja 304. g.) od istog Probusa koji ga je osudio na lomau. Znaajan broj spisa o muenitvima potjeu od anonimnih autora i legendarnog su znaaja; ista legendarnost nekih od njih sama po sebi ne dokazuje izmiljenost samog muenika, ako se njegovo postojanje moe utvrditi postojanjem njegova tovanja prije sastavljanja spisa. Prvu kolekciju spisa o muenicima nainio je Euzebije Cezarejski (u 16 ili 20 knjiga), ali ona nije sauvana.

53

GLAVA ETVRTA POECI KRANSKOG PJESNITVA 24. PRVI KRANSKI PJESNIKI OBLICI

Pjesma i pjevanje je u najranije doba kranske zajednice bilo povezano s onovremenim idovskim tradicijama i oslonjeno na starozavjetne pjesnike oblike i obiaje unutar idovskog bogosluja sinagoga. Kranstvo je od idova preuzelo pjevanje psalama i kantika (oda). Iz Pavlovih poslanica se jasno vidi koliko su pjesme imale veliku vrijednost u religioznom ivotu kranske zajednice. Tri pjesnike knjievne vrste koje su se gajile u ranoj Crkvi bile su psalmi, himni i ode, s tim da se meu njima nije mogla nainiti jasna razlika. Po nekima bi psalmi i himni bili specifine biblijske vrste koje mi danas nazivamo psalmima i kanticima, a duhovne ode bi bile izvanbiblijske pjesme koje danas nazivamo himnima. Po drugima himni su judeokranske sveane pjesme objektivnog znaenja, a ode su duhovne pjesme subjektivne vrste, trenutane inspiracije. Prve kranske pjesnike tvorevine pojavljuju se ve u novozavjetnim spisima; utemeljene su na osnovnoj karakteristici idovske poezije: na paralelizmu; neke su najue vezane za starozavjetni oblik psalma, te su i one ubrzo postale dio krenske liturgije: Magnificat, Benedictus, Gloria in excelsis, Nunc dimittis; druge (koje danas obino nazivamo himnima) nalaze se uklopljene u neke Pavlove poslanice i posebno Otkrivenje Ivanovo. Neki istraivai vide u tim himnama utjecaj helenistikih religioznih himni koji nemaju strogo metriki karakter kao ostala grko-rimska poezija. Himniki stil nalazimo kod sv. Ignacija Antiohijskog i kod drugih kranskih pisaca prve periode (prema nekima sv. Ignacije je i uveo antifonalno pjevanje himni u antiohijsku Crkvu). Metriko pjesnitvo, koje se oslanja na kvantitet slogova, slijedei klasinu grku poeziju, pojavilo se meu kranima u 2. st., i to ponajprije meu gnosticima. Najstariji primjer takvog pjesnitva su Oracula Sibyllina. Takvo pjesnitvo se razvijalo posebno u 4. st., ali je ipak na kranskom Istoku i Zapadu prevladala ritmika poezija koja se ne obazire na kvantitet slogova. Starokranski himni nisu imali samo liturgijsku svrhu, nego su se pjevali i inae; sluili su takoer kao utjecajno sredstvo kranske propagande, npr. aleksandrijski prezbiter Arije je iznosio svoju nauku u pjesnikim oblicima.

54

25. ORACULA SIBYLLINA

Sibiline knjige, kao zbirka prorotava (oraculorum) posebno Sibile Kumanske, moda su etruanskog podrijetla, ali se ta literarna vrsta svakako vee za Delfe. U Rimu su Sibiline knjigeuivale posebnu ast vjerojatno od 432. g. pr. Kr., bile su pohranjene u hramu Jupitera Kapitolijskog, a posebni skup sveenika imao je dunost da ih uva i konzultira u sluaju dravnih nevolja. Car August, u okviru svoje reforme rimske religije, obnovio je i ugled Sibilinskih knjiga. idovska je religiozna propaganda poela iskoritavati oblik sibilinskih oracula od vremena Makabejaca, a poseban rascvat ta literatura je doivjela nakon razaranja jeruzalemskog hrama, s izrazito proturimskom tendencijom. Krani su preuzeli tu idovsku literaturu, unosei u tekst kranske interpolacije; dananja zbirka Sibilinskih knjiga predstavlja kompilaciju poganskog, idovskog i kranskog materijala koji ima povijesni, politiki i religiozni znaaj. Oracula Sibyllina ustvari su produkt judeokranske apokaliptike, a uivale su velik ugled i u ranom kranstvu (Laktancije im pridaje isti ugled kao proroanstvima starozavjetnih proroka), i u Srednjem vijeku (sv. Toma Akvinski, Dante, Michelangelo); poznata sekvencija iz mise za pokojne Dies irae spominje Sibilu uz Davida kao svjedoke za Sudnji dan. Dananja zbirka Sibilinskih knjiga (koja je svoju konanu redakciju dobila u 5. st.) sadri 14 knjiga didaktikih poema u heksametrima, koje ine povijesni izvjetaji, proroanstva o nesreama, prijetnje, opomene, pozive na pokoru: Knj. 1. -5. potjeu iz krugova helenistikih idova, nastale od 2. st. pr. Kr. do 1. st. p. Kr., znaajka im je estoko neprijateljstvo protiv Rima; Knj. 6. nastala u Egiptu u 2. st., govori o Isusovom krtenju, zavrava nebeskim uzaaem kria, spis je naglaeno protuidovski; Knj. 7. ima 162 stiha, opisuje zla posljednjih vremena i mesijansko doba, tako da ima naglaen eshatoloki karakter, nastala u Egiptu u 2. st.; Knj. 8. takoer eshatoloka, ima 500 stihova, najvanija od svih Sibilinskih knjiga, prvi dio je upravljen protiv Rima, napisan od nekog idova, dok je drugi dio naglaeno kranski, poinje trijumfalnom eshatolokom pjesmom Kristu, koju citira i sv. Augustin, trei dio donosi himnu Bogu Stvoritelju; u ostatku knjige donose se veliki dijelovi Apokalipse Petrove u poetskoj obradi.

55

26. ODE SALOMONOVE

Ode Salomonove su, uz Didache, najdragocjeniji dokument koji posjedujemo o judeokranskoj liturgiji; nastale su u kranskim, odnosno judeokranskim krugovima, u Siriji, u 2. st. Njihovo podrijetlo nije heretiko, ali se u njima osjeti utjecaj nekih gnostikih ideja. U starini su uivale velik ugled. Za izvorni jezik oda smatra se grki; zbirka sadri 42 ode; one pruaju svjedoanstvo najstarije mistike pobonosti, pod utjecajem Ivanovim. Za teologiju su posebno vane: Oda 19. (govori o djevianskom roenju, inzistira na virginitas in partu), Oda 12. (Pjesma Logosu), Oda 28. (pjesniki opis Muke), Oda 42. (uskrsnue Isusovo i njegova pobjeda u limbu). este su aluzije na krst i obred krtenja, Crkva se promatra kao paradisus, znaajan je nupcijalni (enidbeni) karakter krtenja, enski karakter Duha Svetoga (u sirskom je Duh enskog roda), elemenat asketizma.

56

27. IZREKE SEKSTOVE

Pod imenom Sekstovih sentencija dolazi zbirka moralnih maksima i normi ponaanja koja je cirkulirala u kranskim krugovima u 2. i 3. st., a iz koje je Rufin (5. st.) preveo 451 izreku s grkog na latinski. Sentencije su poganskog podrijetla, dolaze pod imenom pitagorejskog filozofa Seksta. Neki kranin je u 2. st. napravio njihovu kransku reviziju, ali tako da je vie poganskih elemenata uklonio nego to je kranskih unio. Origen je prvi kranski pisac koji s pohvalom spominje zbirku Sekstovih sentencija. Veina tih izreka je nadahnuta platonistikim idejama: naglaavaju momente purificationis, illuminationis, deificationis (oienje, prosvjetljenja, poboanstvenja); preporuuju umjerenost u jelu i piu, enidba je na niskoj cijeni, a pojam Boga je platonistiki.

57

28. KRANSKI STIHOVANI EPITAFI IZ 2. I 3. ST.

Prouavanje starokranskih epitafa (nadgrobnih natpisa) spada u starokransku epigrafiku, a ne u povijest starokranske knjievnosti. Meutim, ima i takvih natpisa koji imaju knjievnu i teoloku vrijednost, pa ih prouava i patrologija. Takvi su npr. natpisi koje je sastavio papa Damas u 4. st. Iz prvog razdoblja sauvana su dva epitafa koja zasluuju osobitu pozornost. Abercijev epitaf najglasovitiji i najznaajniji starokranski epitaf, sastavljen od 22 stiha, od kojih je drugi pentametar, a ostali daktilski heksametri; nije pronaen cijeli natpis, samo odlomci, ali uz pomo grkog ivotopisa Abercija, biskupa Hierapolskog, moe se utvrditi gotov cijeli epitaf. Tekst epitafa je napisan u mistikom i simbolikom stilu, u skladu s disciplinom arcani, tako da su ga mogli razumjeti samo initiati u kranske misterije, to je dalo povoda da se pojavilo i tumaenje po kojemu Abercije nije kranin, nego sveenik kulta Cibele, Velike majke bogova; danas je ipak prihvaen kranski karakter epigrafa. Teoloka vanost epitafa vrlo je velika, posebno za sakramentologiji i ekleziologiju; nepovrijeena djevica koja je ulovila ribu iz vrela, kojom hrani prijatelje i koja daje pomijeano vino i kruh, najvjerojatnije je Crkva. Pektorijev epitaf ima 11 stihova, epigrafski (tj. po obliku i stilu slova) spada u vrijeme 350.-400. g., ali po sadraju i frazeologiji spada u ranije razdoblje; prvih est stihova daje akrostih IXTHYS.

58

GLAVA PETA APOLOGETI DRUGOG STOLJEA 29. NOVOST APOLOGETSKE LITERATURE

Pojava kranske apologetske literature u 2. st. svakako je najvea i najdalekosenija novost unutar svega to je donijelo kranstvo toga razdoblja; ta novost oznaava se i kao poetak kranske teologije. Od apologeta poinje i nova teoloka metoda, za koju je najznaajnije da kranski sadraj eli izrei pomou pojmovlja to ga je izradila grka filozofija, upravo pomou najviih kategorija grkog filozofskog miljenja. Prvo i znaajnije mjesto u tom pogledu zauzima Justin, koji je u tom smislu bio i inicijator i inovator. Knjievni rod apologije koji je zapoeo u 2. st., a iz kojeg se kasnije razvila apologetika kao posebna teoloka disciplina, gajili su i kasniji starokranski pisci. No apologetima 2. st. se mora posvetiti posebna panja ba zato to su oni inicijatori te nove knjievne vrste, i to oni nisu jo razvili svestran teoloki rad na temelju onih polazita koja su postavili (to e se dogoditi tek u 3. st.). Najvanija zajednika znaajka apologetske knjievnosti su njezini adresati, prvi put se kranski pisci obraaju onima koji nisu krani, koji su neobavijeteni protivnici, ak i neprijatelji; zato se apologije s pravom mogu oznaavati kao misionarska knjievnost. Druga znaajka ove literature je to se ona openito govorei obraa viim krugovima tadanjeg drutva, intelektualcima i nositeljima vlasti. Apologije su na neki nain imale karakter otvorenog pisma. Na razvoj apologije uvjetovala je objektivna situacija u Rimskom carstvu: kranstvo je postajalo znaajna drutvena skupina o kojoj su poganski pisci 2. st. poinjali pisati, a s druge strane kranski intelektualci su osjeali potrebu da svoje novo vjersko uvjerenje i sami sebi i poganima pokuaju izrei kroz pojmovlje visoke filozofije. To je omoguilo da Crkva zadobije prvorazredno mjesto u europskoj kulturi, a bez toga bi kranstvo bilo ostalo samo neki periferni pokret u Rimskom carstvu. Pojava apologetske literature pokazuje da su krani traili svoje mjesto u postojeem drutvu, a na to je imalo utjecaj splanjavanje nade u blizak i neposredan slavni dolazak Kristov (paruziju); injenica da se paruzija nije dogodila prisiljavala je krane na dublje razmiljanje o pravom znaenju eshatoloke nade, da provedu to bolju unutarnju organizaciju Crkve, te nau to stabilnije mjesto unutar drave i drutva. Prva apologetska literatura obino se dijeli na protuidovsku i protupogansku; po literarnom obliku razlikuju se time to protuidovska upotrebljava oblik dijaloga, a protupoganska oblik poslanica (pisama) i govora.

59

Apologije protiv idova odraavaju nove odnose koji su se iskristalizirali u 1. i 2. st izmeu idova i krana: idovi su u carstvu imali javno priznat poloaj i nisu htjeli da ih vlast dovodi u vezu s kranima, a krani su i sami osjeali potrebu da se to jasnije razgranie od idova budui da su od njih naslijedili svete knjige SZ protuidovske apologije pokuavaju dokazati da je kranska Crkva pravi nasljednik starog idovstva, jer su se u Kristu ispunila mesijanska proroanstva, pa idovi uzalud ekaju Mesiju. Kranska teoloka metoda ipak dosta toga duguje idovskim piscima koji su se trudili da heleniziraju idovstvo, odnosno da koriste misaone oblike grke filozofije; u tom pogedu izuzetno mjesto pripada Filonu Aleksandrijskom. Najopasniji protivnik krana u 2. st. bilo je javno mnijenje: o kranima su kruile glasine da su ateisti (jer nisu potovali dravne bogove), da na svojim sastancima jedu meso djeteta i piju njegovu krv (tijestovske gozbe), te da se odaju protuprirodnom bludu gdje sin grijei s majkom (scelus immane). Sve te optube bile su najosnovniji predmet kojim su se bavile protupoganske apologije. Ipak, nekog opeg progona na temelju posebne odluke vrhovne vlasti u 2. st. nije bilo: krani su bili religio illicita i nisu imali prava da postoje kao organizacija. Apologeti su zapoeli proces helenizacije kranstva, u emu je temeljno bilo upotrebljavanje grke spekulacije o Logosu za tumaenje kranskog vjerskog poimanja Boga i Krista, tako su skrenuli u kranstvu naglasak na njegov intelektualni elemenat, ali nikad ne ostajui na teoretskoj razini, nego su golemu panju posveivali i konkretnoj realnosti kranstva.

60

30. PROTUKRANSKI PISCI

Prvi poganski pisci koji izriu svoje miljenje kranstvu su Svetonije i Tacit, a naroito Plinije Mlai koji se kranima bavi opirnije. P. Kornelije Tacit (50.-120.): govori o kranstvu u svojim Analima (Ab excessu divi Augusti); opisujui Neronove postupke nakon velikog poara u Rimu (18.-24.7.64. g.) gdje on optuuje krane za poar, Tacit krane naziva oni koji su bili omraeni sa svojih gadosti, ime im dolazi od Krista koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata, kranstvo naziva pogubnim praznovjerjem. Svetonije, opisujui ivot Neronov, krane spominje kao rod ljudi novog i zlotvornog praznovjerja. Pilnije Mlai se kao upravitelj Bitinije i Ponta naao u situaciji da donosi sudske presude o kranima, pa postoji i njegovo pismo caru Trajanu, u kojem opisiva situaciju i trai savjet za tonije instrukcije; njegova istraga otkrila je da krani ne ine zloine koji im se pripisuju, ali smatra da se mora kazniti njihova tvrdokornost i neslomljiva svojeglavost; u njihovoj korespondenciji bilo je zakljueno da krani koji zanijeu pripadnost kranstvu treba pustiti, a ostale kazniti, s tim da ih ne treba traiti niti primati anonimne dojave. Car Hadrijan (117.-138.) u reskriptu prokonzulu Azije Minuciju Fundanu je pootrio zahtjeve za osiguranje legaliteta sudskog postupka protiv krana: ne smije se postupati na temelju bunih zahtjeva svjetine, a ako se tuba pokae neutemeljena, dojavitelj (tuitelj) mora biti kanjen. Marko Kornelije Fronton (oko 100.-166.), uitelj budueg cara Marka Aurelija, napisao je prvi direktni spis protiv krana, u kojem je sabrao puke klevete koje su se pronosile. Krescent, ciniki filozof, imao je stav slian Frontonu, s njim je Justin vodio rasprave , ali je Krescent umjesto rasprave traio Justinovu glavu tada je Justin napustio Rim, a kada se kasnije, za Marka Aurelija, vratio, bio je osuen na smrt. Lucijan iz Samostate (roen 125.), satiriki pisac, kranima se vie rugao nego ih optuivao, u svoja dva djela De morte Peregrini i Alexander sive pseudopropheta; za njega su krani udan fenomen na rubu drutva. Filozof Celso: najvaniji i najozbiljniji teoretski protivnik kranstva u prvom razdoblju; napisao na grkom protiv krana djelo Alethes Logos (Istinita Rije / Logos); kao filozof pripadao je tzv. srednjem platonizmu, nastojao je da upozna kranstvo, itao je Evanelja i starozavjetne knjige, tako da je to prvi pokuaj s poganske strane da se kranstvo shvati ozbiljno kao duhovna stvarnost. Spis je i
61

politiko-ideoloki, jer Celso poziva krane da se iz ljubavi prema domovini ne izdvajaju iz opeg poretka; Celso je konzervativac za njega je kranstvo novost i raskid s tradicijom (drutvena subverzivnost); po Celzu pravo na opstanak imaju samo religije s nacionalnim karakterom (osuuje i idove). Za njega je istiniti Logos samo drevni Logos (stara rije je mjerilo istinite rijei). Navjestitelj novoga po njemu nije nadahnuti ovjek nego varalica; neistinitost kranstva je odatle oita, jer se krani hoe odvojiti od idova, iako je njihov voa Isus bio idov; ve je i Mojsije uinio grijeh protiv Nomosa (Zakona, uz Logos drugog ideala helenskog svijeta), a Isusova i kranska pobuna protiv Nomosa jo je gora i pogubnija. Iako je Celzo kranima uputio susretljiv poziv da se vrate u drutveni poredak,ipak je o Isusu i o konkretnoj stvarnost kranske zajednice govorio s mnogo prijezira, ne ostavljajui mjesta za dijalog. Neoplatonizam filozofski smjer koji je nastao u 2. st. kao posljedica duhovne klime i izvrio znatan utjecaj na razvitak kranske misli; najutjecajniji smjerovi filozofiranja u 2. st. bili su: 1) stoicizam (Seneka, Epiktet, Marko Aurelije) uivali su znaajan ugled kod kranskih pisaca, posebno su utjecali na kransku etiku; postojala je legenda da su Seneka i Epiktet bili krani; 2) srednji platonizam (Plutarh, Atik, Albin, Apulej, Maksim) znaajan po eklekticizmu, prihvaajui neke elemente ranijih kola, osim epikureizma; zadrava platonovski transcendentalni svijet ideja, ali ga shvaa kao misli Boje; naglaena suprotnost izmeu Boga i svijeta, gdje vanu posredniku ulogu imaju demoni; 3) aristotelizam (Aleksandar iz Afrodizije, Klaudije Ptolemej, Galen najvei medicinski autoritet); 4) skepticizam (Seksto Empirik); 5) neopitagoreizam (Apolonije iz Tijane, Numenija iz Apameje naziva Platona Mojsijem koji govori atiki). Plotin (205.-270.) Egipanin grkog jezika, smatra se tvorcem neoplatonizma; njegove spise izdao je Porfirije u est Enneada, i to takvim redoslijedom koji odgovara etikom idealu (iako taj redoslijed nije bio Plotinov) , pa je time za sav kasniji razvitak neoplatonizma etika preokupacija dola u prvi plan - kod Plotina je metafizika podreena etici. Plotin je tendenciju naglaavanja apsolutne Boje transcendencije doveo do ekstrema: Bog je Jedno i Dobro, Jedno je iznad bia i iznad uma Jedno moemo poblie odrediti samo pomou negacija: iz Nousa (Uma) emanira kao njegova misao Psyche (Dua), koja je most izmeu nadosjetilnog svijeta i osjetilnog svijeta; na dnu osjetilnog svijeta je materija, kao posljednji produkt Bitka. U neoplatonizmu nalazimo odreeno trojstvo: Jedno je apsolutno apstraktno bie, Nous je prototip svih bia (jedini spoznatljiv), te pojedinane due kao trei stupanj
62

boanstva. Ljudska dua, analogno prema Dui svijeta, ima u sebi dvojstvo: duhovnu duu i osjetilnu duu. Na to se nadovezuje Plotinova etika: duhovna dua se mora osloboditi materije, da se vrati u jedinstvo s Duom svijeta; krepostan ivot obuhvaa tri stupnja: 1) askezu dua se oslobaa osjetila; 2) prosvijetljenje razmatranje apstraktnih stvari, sjedinjenje due s Nousom; 3) ekstaza (ista ekstatika kontemplacija) - sjedinjenje due s Jednim (uenici su Plotina vidjeli samo etiri puta u tom stanju). Plotin izriito govori protiv gnostika, koji Demijurga smatraju zlim i da je svijet zao. Prevladavanje dualizma i dostizavanje monizma on pokuava na etikom podruju, ali etiko svodi na spoznaju - treba uvidjeti monizam. U pogledu dostizavanja vieg stupnja u gibanju prema Jednom, ovjeka mora voditi njegov etiki ideal tenja postati slian Bogu; po tome Plotin dijeli ljude na grupe: 1) jedni ostaju zahvaeni osjetilnim i tjelesnim, 2) drugi pokuavaju unutar tjelesnog djelovati kreposno, ali se odluuju za bolje unutar onoga to je nie, 3) trei imaju sposobnost spoznati pravu istinu i oni se uspinju k Jednom preko tri reena stupnja. Osnovna razlika izmeu Plotina i kranstva je u tome to Plotin ne vidi nikakvu istinsku vrijednost drugoga ukoliko je drugi; po njemu ljudsko djelovanje ima vrijednost samo ako je u funkciji spoznaje. Najvaniji momenti neoplatonistikog utjecaja na kranstvo: 1) silazak svih stvari od Boga i njihov povratak Bogu, 2) dvojstvo kontemplacija akcija, kao temeljna shema kranske duhovnosti, koja je kroz monaku duhovnost postala ope mjesto u kranskom shvaanju, i po kojoj je akcija pejorizirana na raun kontemplacije, 3) tri puta duhovnog ivota: via purgativa, via illuminativa, via unitiva, 4)princip stroge hijerarhije u Bojem djelovanju na svijet i u ovjekovu pristupu k Bogu Bog prema svijetu djeluje uvijek preko vertikalnih posrednika (prodiranje tog principa u kransko shvaanje eklezialnog ivota bilo je glavni uzrok da je izblijedila svijest o soteriolokoj ulozi zajednitva). Porfirije iz Tira Plotinov uenik, ivotopisac i izdava, pisac najjaeg napada starog poganstva protiv krana poslije Celza; njegova djela su Filozofija iz prorotva, Slike bogova, Homerska pitanja, Uvod u Aristotelove kategorije (djelo imalo velik utjecaj na Srednji vijek), te djelo Protiv krana, u kojem se nadovezuje na Celza, ali je razlika izmeu njih to Porfirije ne odbacuje vjeru u obnovu kao Celzo, nego je pokuava racionalizirati, jer su krani po nerazumnoj i neprovjerenoj vjeri odbacili tradiciju. Po njemu postoje dobri i zli demoni koji su posrednici izmeu boanskog i ljudskog; najvii transcendentalni Bog (neoplatonsko Jedno) ne moe stanovati u dui to moe samo Nous, koji spoznaje transcendentalno boansko i prosvjetljuje mudraca; Krist je bio takav mudrac, ali ipak nije bio Bog (to mjesto citira sv. Augustin u svom djelu De civitate Dei). U spisu se Porfirije najee obara na apostole, posebno Petra i Pavla, koje smatra laljivcima i licemjerima. Kao filozof posebno otro napada pojam utjelovljenja i kransku eshatologiju (tj. na uenje o kraju ovoga svijeta i na uskrsnue tijela). Porfirije nastoji spiritualizirati pogansku religiju te proistiti religiozne stavove pogana.

63

Car Julijan Apostata (332 .-363.) - odgojen u kranskoj obitelji, ali je od kranstva odstupio i kao car pokuao ponovo uspostaviti poganstvo kao dravnu religiju: to mu je kod krana pribavilo pogrdan nalsov Apostata (Otpadnik); na tu njegovu odluku utjecalo je vjerojatno proivljavanje kranstva u dvorskoj sredini, spletke u kojima su biskupi igrali veliku ulogu (vjerska uloga Konstancijeva i nastojanja pojedinih biskupa, posebno Euzebija Nikomedijskog, da dravnu vlast upotrijebe za rjeavanje unutarcrkvenih rasprava); krani iz dvorskih krugova bili su njegovi progonitelji, u masakru su mu poginuli otac, stric i bratii, a odgojitelj mu je bio anomijevac (strogi arijevac) Aecije. Osim toga na njega je moglo utjecati neoplatonsko teoloko proiavanje helenistike religije. Obnova dravne religije nije zamiljena kao povratak na reim krvavih progona krana po uzoru na Dioklecijana i Galerija, nego na reim potpune tolerancije i nebrige za unutarnje stvari u Crkvi. Odmah na poetku vlade dao je opu amnestiju svima progonjenima (od toga su profitirali npr. sv. Atanazije i donatisti u Africi), ali je iskljuio krane iz dravnog aparata i iz vojske, a kolskim zakonom je zabranio kranima prouavanje klasinih tekstova helenistike kulture u kolama. Napisao je protukranski spis Contra Galilaeos, na grkom jeziku, u tri knjige, gdje dosta slijedi Porfirija; i on smatra krane tertium genus (tj. ni Helene ni idove), podvrgava kritici biblijski tekst i njegovo razlaganje sa strane krana; osnovna misao kojom eli pobiti ekskluzivnost kranstva (da naime kranstvo jedino moe posredovati spoznaju Boga) je da je spoznaja Boga ljudima dana od naravi, a ne preko nauavanja. Po njemu su znanost, dravna mo i proroko gledanje dani po Bojoj providnost Grcima i Rimljanima, a idovi i krani ne mogu nita iznijeti to bi se moglo s tim usporediti. Budui da Julijan inzistira kako su se krani odijelili od Helena i idova, oito je da prihvaa teoriju o univerzalnoj povijesnoj tradiciji.

64

31. FILON ALEKSANDRIJSKI

Filon je bio suvremenik Isusov, ali se kretao u drugoj sredini: Isus je djelovao unutar palestinskog judaizma, a Filon unutar aleksandijskog judaizma; bio je idov helenist, pisao grkim jezikom, a njegova imuna obitelj bila je povezana s najviim krugovima rimske administracije i s obitelji Herodovom. Sustavnu filozofsku naobrazbu stekao je najvjerojatnije u eklektikoj aleksandrijskoj koli Potamonovoj, a on sam spada u srednji platonizam. Filon je svakako bio eminentni rabin svoga vremena, otvoren prema helenistikoj kulturi, te pravi antipod palestinskom partikularizmu. Od poznatih palestinskih grupa Filon govori samo o Esenima (to ime i potjee od njega), za njega su Eseni ideal tadanjeg judaizma, a sam Filon osjeao se ortodoksnim idovom; neki ga smatraju najveim propovijednikomfilozofom svoga vremena. Filon je napisao vrlo mnogo spisa, pa njegov opus dijelimo na: 1) Biblijski opus sastoji se od tri velika komentara na Pentateuh: Tumaenje zakona, Legum allegoriae i Quaestiones et solutiones in Genesim et in Exodum; 2) Povijesno-apologetski spisi, 3) specifino-filozofska djela. Filon je golem utjecaj izvrio na kransku teologiju tzv. alegorijskim tumaenjem Sv. Pisma, propovijedaki i znanstveni rod alegorije; alegorija kao hermeneutska metoda se nazivala hyponoia, uz latinski izraz allegoria (kod Filona imamo oba izraza). Filon ne odbacuje doslovni smisao Biblije, ali smatra da nije dovoljan. Osuuje tri vrste litarelista, tj. zastupnika doslovnog smisla: 1) koji tekst uzimaju materijalno doslovno, 2) koji Bibliju tumae u svjetlu drugih religija, svodei je na mit, 3) koji inae inteligentno tumae tekst, ali neprihvatljivo odbacuju cjepidlaenjem i traenjem suptilnosti poput sofista oito misli na tadanju palestinsko rabinsku egzegezu iz koje se razvio Talmud, protiv takvih egzegeta Filon kae da su mikropolitai, tj. uskogrudno zatvoreni u nacionalne okvire, a potrebno je vidjeti i univerzalni smisao kosmopolitai. S druge strane Filon osuuje i iste alegoriste koji nijeu doslovni smisao Zakona gledajui u njemu samo goli simbol. Filon je u svojoj egzegezi razlikovao u Bibliji etiri smisla, od kojih je prvi doslovan, a ostala tri su alegorina: 1) kozmoloka alegorija (npr. zemlja je zemlja), 2) psiholoka (ili moralna) alegorija (npr. Abraham je duh), 3) mistika alegorija (stvari u Bibliji naznauju misterij savrenih kreposti i sjedinjenja s Bogom). U traenju doslovnog smisla Filon stavlja u slubu Pisma svu helenistiku znanost svoga vremena, kao to e to kasnije uiniti sv. Augustin. Koncepcija Filonova zavladat e antikom i srednjovjekovnom egzegezom. Filonova teologija o Logosu je prvi pokuaj da se biblijski podaci sustavno protumae pomou misaonih oblika grke filozofije, tj. ono to e kasnije u 2. st. zapoeti kranski apologeti s kranskih polazita. Bog je po njemu apsolutno
65

transcendentalan, njegova narav je apsolutno nedokuiva, nije slian niemu od stvari koje su postale. Iako je Boja bit nespoznatljiva, Bog se ipak objavljuje preko svoga djelovanja u svijetu, i to na izvanjski nain preko stvaranja i na unutarnji nain preko prorotva; to ini preko svojih pet moi: 1) stvaralaka mo, 2) upravljaka ili vladalaka mo, 3) milosrdnost, 4) mo koja nareuje to treba initi, 5) mo koja zabranjuje to se ne smije initi; to je i njihov hijerarhijski red ovjek se najprije susree s najniom moi pa se postepeno uspinje do spoznaje Boga. Logos tvori temeljni strukturalni princip pomou kojega Filon tumai Boje djelovanje u svijetu: nekad je Logos prva i najvia mo, nekad sve moi zajedno, nekad hipostaza izmeu Boga i svijeta. U Filonovu shvaanju Logosa se stapaju biblijski motivi (Rije Boja, ), motivi iz platonske filozofije (svijet ideja, ), motivi stoike filozofije (unutarnji princip svijeta,) sve te motive Filon je pokuao povezati u iskrenoj vjernosti biblijskoj religiji, kako bi pomou Logosa objasnio postojanje svega, te biblijsku poruku uinio shvatljivom helenskom svijetu. Logos nije agenetos (non factus) kao Bog niti genetos (factus) kao stvorenje, nego stoji po sredini kao talac (jamstvo) za oboje; Logos je prvoroenac Boji, najstariji od svih bia, to je uzeto strogo kozmoloki i neprekorauje kozmologiju. Najvanija filonovska tema koja je gotovo kroz tri stoljea bila vano ope mjesto u kranskoj trinitarnoj spekulaciji je tema o teofanijama Logosa u SZ budui da je Bog u sebi apsolutno transcendentan, Filonova pretpostavka je da Bog sam sebi ne objavljuje, pa gdje je god u SZ rije o teofaniji, tu se javio Boji Logos, a ne sam Bog. Kranski teolozi su uenje o teofanijama Logosa u SZ upotrebljavali da dokau da je Krist postojao prije nego to se rodio od Marije, budui da se kao Logos javljao ve u SZ. S tumaenjem teofanija povezana je Filonova nauka o anelima, kod njega je Logos prvi od svih anela, aneli su instrument Logosa u upravi svijetom. Kozmos za Filona moe biti mlai sin Boji - osjetilni (vidljivi) kozmos i stariji sin Boji - nadosjetilni inteligibilni kozmos; ovjek je mali kozmos paralelne strukture s velikim kozmosom, a i ovjek i kozmos su slika Logosa. ovjek i kozmos imaju analognu strukturu: Filon razlikuje nebeskog i zemaljskog ovjeka. Srodnost ovjeka s Bogom je isti dar Boji. Filon je pod utjecajem helenske filozofije stvorio i temelje nauke o duhovnom ivotu, posebno o kontemplaciji i o apatheia, to je imalo velik utjecaj na kranske pisce; razlikuje tri vrste ljudi: 1) zemaljski ljudi koji idu za tjelesnim uivanjima, 2) nebeski ljudi koji se posveuju spoznaji i askezi da dosegnu inteligibilni svijet, 3) boji ljudi koji sasvim emigriraju u inteligibilni svijet, ne zadovoljavajui se time da postignu ljudsku mudrost.

66

32. APOLOGETI PRIJE JUSTINA

Kvadrat najstariji poznati kranski apologet , upravio je svoju apologiju caru Hadrijanu (117.-138.), nije se sauvala, za nju znamo iz Euzebija, u njoj Kvadrat tvrdi da su neki od onih koje je Isus ozdravio i od mrtvih uskrisio jo ivi do naih dana. Aristid iz Atene takoer upravio apologiju caru Hadrijanu, Euzebije ga smatra filozofom iz Atene; apologija poinje kratkim dokazivanjem Boje opstojnosti polazei od aristotelovskog dokaza iz gibanja ; Aristid dijeli ljude prema religiji, tj. prema tovanju Boga, na etiri kategorije: Barbare (koji iskazuju tovanje prirodnim elementima), Grke (koji se klanjaju bogovima s ljudkim slabostima i strastima), idove (koji imaju ii pojam Boga, ali iskazuju vie tovanja anelima i izvanjskim obredima kulta nego Bogu), krani (koji jedini imaju isto poznavanje Boga i istinski dostojno tovanje Boga). Opisuje ivot krana s velikim oduevljenje, a Celzo je iz njegove apologije izvadio neke argumente protiv idova. Stil Aristidove apologije je jednostavan i bez veih knjievnih pretenzija, a svjedoi o iskrenosti autorova osvjedoenja. Aristidu se pripisuje i jedna homilija o rijeima razbojnika na kriu. Ariston iz Pelle njemu se pripisuje najstariji kranski apologetski spis protiv idova Disputa kranina Jasona sa idovom Papiskom o Kristu, kojega je Celzo ocijenio kao niz apsurdnosti. U toj apologiji judeokranin Jason je s toliko uvjerljivosti idovu Papisku pokazao da su se na Kristu ispunila starozavjetna prorotva, da se ovaj odmah obratio, priznajui Krista Sinom Bojim i traei krtenje; Jason se u tumaenju Biblije posluio alegorijskom metodom, iz ega se zakljuuje da je bio aleksandrijskog porijetla. Sama alegorija danas je izgubljena.

67

33. JUSTIN FILOZOF I MUENIK (oko 100.-165.)

Sam Justin se naziva filozofom, a oba naslova filozof i muenik daje mu Tertulijan; Justin je najvei i najvaniji apologet 2. st., nakon mnogih filozofskih kola koje je proao, obratio se na kranstvo, nakon ega je u Rimu drao svoju kolu (imao javnu disputu s cinikim filozofom Krescentom); osim apologija protiv pogana i idovstva, borio se i protiv marcionovaca i gnostika; sa svojih est drugova u Rimu umro muenikom smru; njegova djela se ne odlikuju nekom posebnom stilskom elegancijom, ali su s teolokog stanovita od goleme vanosti on nije samo prvorazredan svjedok za osnovne kranske misterije, kao Utjelovljenje i Euharistiju, nego se prvi dotakao i odnosa izmeu razuma i vjere, te u svojim izlaganjima poeo uvoditi grku filozofsku terminologiju. Napisao je dvije apologije upravljene rimskim vlastima, jednu caru Antoninu Piju, drugu rimskom senatu, te idovsku apologiju u obliku dijaloga Dijalog s Trifonom. Prva apologija napisana izmeu 148. i 161. g. u Rimu, u uvodu moli cara da stvori svoj osobni sud o kranima na temelju istrage, a ne pod utjecajem svjetine; u prvom dijelu kritizira postupanje vlasti s kranima te pobija uobiajene klevete i upozorava da krani ne ekaju nikakvo kraljevstvo koje bi ugrozilo zemaljsku dravu; u drugom dijelu izlae kransku nauku. Druga apologija napisana kao nadopuna prvoj, povodom osude na smrt tri kranina samo zbog toga to su krani; Justin prosvjeduje protiv toga, a smatra da progon krana dolazi od zlih demona, koji su jednako tako progonili i proroke SZ i poganskog svijeta (npr. Sokrat). Dijalog s Trifonom najstarija sauvana protuidovska apologija, najopirnije Justinovo djelo, opisuje dvodnevnu Justinovu diskusiju s uenim idovom; tekst kakav danas imamo oito nije stenogram nego dotjerani tekst: Justin pripovijeda svoj duevni put kroz filozofiju do obraenja, razlae kako je Mojsijev zakon imao samo privremeno znaenje, dok je kranstvo novi i vjeni Zakon za sve ovjeanstvo, te da je Crkva novi Izrael. Izgubljena i neautentina djela pod Justinovim imenom kruilo je vie djela koja nisu njegova; sam on spominje svoj spis protiv svih hereza, izgubljeni su spisi Protiv Marciona, protiv Grka, De monarchia Dei, De anima, i dr. Justin je svojim djelima htio uspostaviti most izmeu kranstva i poganstva pomou svoje nauke o Logosu; po njemu su neki filozofi, ivei prema razumu i nauavajui istinu, bili krani prije Krista, te zbog toga proganjani od zlih demona. Ime koje najbolje pristaje Bogu je Otac, Otac kozmosa; on je toliko transcendentalan da boravi samo iznad svih nebesa, a posrednik izmeu njega i svijeta je Logos, ijim se javljanjem u teofanijama SZ dokaziva Kristova preegzistencija. Justin je prvi kranski pisac koji pavlovskom paralelizmu Krist-Adam pridodaje paralelizam
68

Marija-Eva. Po njemu demoni nastoje sprijeiti ovjeka da se ne obrati Bogu, a to ine preko hereza. U eshatologiji Justin smatra da osim muenika sve due idu u Had gdje ekaju uskrsnue; due nisu besmrtne kao Bog. Osobito su dragocjena svjedoanstva Justinova o krtenju i liturgiji (kod njega nalazimo najstariji opis liturgije). Izradio je relativno zaokrueni najstariji opis odnosa izmeu Starog i Novog Zavjeta.

69

34. JUSTINOVI UENICI: TACIJAN SIRAC I MILTIJAD

Tacijan Sirac (ili Asirac) roen u poganskoj obitelji, do kranske vjere doao slinim putem kao Justin; pripadao gnostikoj sekti enkratita, tj. apstinenata, koja je zabranjivala enidbu, uivanje mesa i vina, budui da su Euharistiju obavljali vodom zvali su se i aquarii; u 3. st. iz tog enkratizma javlja se kao njegovo zaotravanje maniheizam, koji u svome kanonu ima pet apokrifnih Djela apostolskih i Tacijanov Diatessaron. Uzdravanje od braka kao zahtjev proizlazilo je iz odreene antropologije koja je bila judeokranskog porijetla: zla nagonska mo u ovjeku reprezentirana je u eni i dolazi od ene, a dobri nagoni od mua; sadanji svijet je tako determiniran enom, poudom i raanjem, a u buduem svijetu e opet kao u raju zemaljskom zavladati muki princip kad ene prestanu raati. Tacijan je, prema sv. Jeronimu, bio kolovan retor; napisao je sljedee spise: 1) Oratio ad Graecos govor napisan polemikim, sarkastinim tonom, kao invektiva protiv helenske kulture, iznosi kransku kozmologiju i demonologiju; 2) izgubljena djela traktat o ivotinjama, traktat o naravi demona, Problemi (o tamnim mjestima Biblije), O savrenosti prema rijeima Spasiteljevim; 3) Diatessaron prva poznata evaneoska kranska harmonija, taj Tacijanov pothvat da etiri Evanelja stopi u jedno imao je veliki utjecaj u drevnoj Crkvi, napisan na sirskom jeziku kao najstariji spis sirske patrologije. Dok sv. Justin cijeni filozofe, Tacijan o njima govori s prijezirom moda zbog nacionalnog osjeaja i elje da se piui sirski suprotstavi supremaciji grkog jezika. Tacijan ui da je kranska religija starija od svih drugih, jer je Mojsije ivio 400 godina prije Trojanskog rata; nema osjeaja za perspektivu povijesnog razvoja niti za povijest spasenja; kranstvo je jedina prava filozofija i religija. U nauci o Logosu Tacijan nastavlja Justina razlikujui dva stadija: dynamis Logou (stanje Logosa oduvijek) i Logos (Logos proizaao od Oca). Tacijanova antropologija dala je povoda da ga neki smatraju gnostikom, ali on ipak nije gnostik razlika je u tome to po Tacijanu Bog stvara svijet i organizira ga preko Logosa, a po gnosticima svijet stvara Demijurg koji nije Bog; ovjek je po Tacijanu sastavljen od materije (hyle) i dva duha: nieg materijalnog (psyche) i vieg koji je na sliku Boju (pneuma); dua nije besmrtna (ako nije spoznala istinu), ali moe i ne umrijeti (ako je spoznala istinu). Miltijad suvremenik Tacijanov, iz male Azije, nije se sauvao nijedan njegov spis; pisao je u obranu kranstva protiv pogana, idovstva i heretika, nastupio je jednim spisom i protiv karizmatika montanista o temi da prorok ne treba govoriti u ekstazi.

70

35. ATENAGORA, FILOZOF IZ ATENE (OKO 177.)

Atenagora je bio suvremenik Tacijanov, itajui Sv.Pismo da ga pobije obratio se na kranstvo; slijedi Justinov pozitivni stav prema filozofiji; s isto knjievnog i jezinog stajalita zauzima prvo mjesto meu prvim kranskim apologetima; ako se usporeuje s Justinom i Tacijanom, onda je Justin apostol, Tacijan polemiar, a Atenagora pravi filozof. Napisao je sljedee djela: 1) Legatio pro Christianis (ima 37 poglavlja, upravljeno carevima Marku Aureliju i njegovom sinu Luciju Aureliju Komodu, gdje pobija optube protiv krana da nisu ateisti, nemoralni, ili ljudderi), 2) De resurrectione mortuorum (traktat je izrazito filozofski, jer Atenagora dokazuje uskrsnue tijela razlozima iz razuma mogunost uskrsnua izvodi iz svemogunosti Boje). Atenagora spada meu prve kranske pisce koji dokazuju iz razuma postojanje jednoga Boga, a vaan je i za prednicejsku trinitarnu teologiju i vjeru.

71

36. TEOFIL ANTIOHIJSKI (poslije 180.)

Roen u Mezopotamiji, u zreloj dobi preao na kranstvo, bio biskup u Antiohiji, izobraen u grkoj filozofiji, dobro je upuen u Sv. Pismo, po filozofskoj dubini zaostaje za Justinom i Atenagorom. Od Teofilova opusa sauvane su nam samo tri knjige od spisa Ad Autolicum Autolik je bio piev prijatelj poganin kojega Teofil eli pridobiti za kranstvo; prva knjiga govori o biti Bojoj koju moemo vidjeti samo oima due, za ime kranin, koje su pogani upotrebljavali s porugom u znaenju pomazanik, kae da dolazi od toga to su krani pomazani Bojim uljem; druga knjiga tumai kransku protohistoriju suprotstavljajui je poganskoj mitologiji, prve glave knjige Postanka tumai alegorijski, te citira Sibilu kao autoritet; trea knjiga razlae moralnu superiornost kranstva nad poganstvom. Izgubljeni su njegovi spisi De historiis, Protiv Marciona, neki katehetski spisi, evaneoska harmonija, i dr. Teofil je prvi kranski pisac koji izriito govori o inspiraciji novozavjetnih spisa, prvi upotrebljava rije Trias (Trojstvo) da jednim imenom oznai Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. On razlikuje Logos endiathetos (koji je odvijeka u Bogu) i Logos prophorikos (kojega je Bog iz sebe izrekao da mu bude slubenik kod stvaranja), Logos je razgovarao s Adamom u raju zemaljskom. Po Teofilu, ovjek je stvoren i postavljen u raj zemaljski koji se nalazi na zemlji, na Istoku (ne na nebu, kao kod Tacijana), on nije ni posve smrtan ni posve besmrtan, nego sposoban i za jedno i za drugo; Adam je bio dijete po dobi, a ovjek je zgrijeio, jer nije sauvao djetinju naivnost (akakia). Smrt je za Teofila u konanici odvajanje ovjeka od Boga, a odvajanje due od tijela ima znaaj neega samo prolaznog. Izmeu antropologije Teofilove i Tacijanove je razlika u tome to je istoni grijeh za Teofila nerazboritost jednog djeteta, a za Tacijana pad jednog nebeskog bia. U Teofilovoj antropologiji postoje pretpostavke za pravi povijesni razvoj, za istinsku povijest spasenja.

72

37. POSLANICA DIOGENETU

Apologiju poznatu kao Poslanica Diogenetu ne spominje niti citira nijedan starokranski pisac; cjelovit tekst ima 12 poglavlja, izmeu 10. i 11. poglavja postoji praznina (lacuna), a posljednja dva poglavlja se stilski dosta razlikuju od ostalih; ostaje otvoreno pitanje autorstva i vremena nastanka. Diogenet kojem je poslanica upravljena bio je ugledan i naobraen poganin, koji je elio biti informiran o kranstvu. Tri glavna pitanja za koja se Diogenet zanima su: 1. U kakvoga Boga se uzdaju krani kad prezirui smrt ne prihvaaju bogove Helena i ne uvaju praznovjerje idova?, 2. Kakve je vrste meusobna ljubav (philostorgia) koju obdravaju jedni prema drugima?, 3. Kako to da se novi kanon ili nain ivota pojavio sada, a ne prije? U odgovaranju na ta pitanja pisac postupa a posteriori, polazei od kritike konkretnog proivljavanja religije kod pogana, suprotstavljajui saet opis kranskog stila ivota. Pisac kritizira poganske bogove, jer nisu nita drugo nego materija (kamen, bronca,), kritizira idove jer prinose bogovima rtve, kao to to rade pogani, a smijenima naziva propise o zabranjenim jelima, obrezivanje i zabranu rada subotom. Opisuje kranstvo kao novu religiju tako to daje nacrt kranstva kao fenomena, a zatim pokuava, sluei se temeljnom shemom platonistike antropologije, rastumaiti odnos kranstva prema svijetu, kao odnos due prema tijelu: krani su dua svijeta. Pozitivnim ocrtavanjem kranskog ivota pisac odgovara na drugo pitanje: kakva je meusobna ljubav izmeu krana zbog enormnosti optubu o incestuoznosti pisac i ne spominje. Po njemu, krani nisu primili neko zemaljsko iznaae, nisu uvari neke ekonomije ljudskih misterija, nego je Bog Stvoritelj ljudima poslao nedokuivu Rije (Logos) i postavio je u njihova srca. Bog se pokazao preko vjere, jer je samo po vjeri ljudima dano vidjeti Boga. Bog je od poetka kod sebe sa Sinom sve rasporedio, ali je dopustio da neko vrijeme ostanemo preputeni svojoj volji, da spoznamo da po naim djelima ne moemo postati dostojni ivota, da ne moemo postii kraljevstvo Boje. Kad je dolo vrijeme da moemo iz vlastitog iskustva prihvatiti neizmjernost Bojeg ovjekoljublja, poslao je Sina kao otkupinu za nas. Bog je tako ljudima pruio dva dokaza: da sami ne mogu postii ivot, ali i da im je dao Spasitelja. U zakljunom poglavlju pisac poziva Diogneta da prihvati kranstvo: prvo e zadobiti spoznaju Oca, zatim e ga obuzet silna radost, poet e ljubiti Oca, iz ega e uslijediti to da sam postane nasljedovateljem Boje dobrote (temeljna postavka kranske etike). Poslanica Dignetu ide u red apologija, s naglaenom misijskom notom; poslanica je komponirana kao razgraniavanje kranstva od poganstva i idovstva kao konkretnih religioznih stvarnosti takav pristup vjerojatno je odgovarao konkretnim potrebama kranske zajednice. Kako god se poslanica ugodno doimala zbog svoje stilske istoe
73

i kompozicijske jasnoe, ona za daljnji razvoj teologije nije mogla imati osobito znaenje, jer teoloki nije zadirala duboko moda je ba zato kasniji pisci nisu citirali. U 11. i 12. poglavlju pisac se obraa itateljima u mnoini (ne Diognetu), cilj teksta je obrana istinite gnoze, koja mora biti posvjedoena ivotom.

74

38. MINUCIJE FELIKS

Minucije Feliks, kranski apologet, pisac djela Octavius, jedine kranske apologije koja je napisana latinskim jezikom u samom Rimu; njegov stil je jasan i elegantan, pod znaajnim utjecajem Cicerona (iz ijeg djela De natura Deorum navodi cijeli pasus), ali i Seneke, posebno u vidu stoikog etikog ideala; u patristikoj znanosti Octavius je jako cijenjen, posebno zbog svojih knjievnih kvaliteta. Spis se predstavlja kao naknadno opisan dijalog izmeu dva Minucijeva prijatelja: kranina Oktavija i poganina Cecilija, sva trojica su bili pravnici, a Minucije pie djelo nakon Oktavijeve smrti u ast njegove uspomene; sam razgovor se dogodio na izletu u Ostiji, povod je dao Cecilije kada je rukom poslao cjelov kipu boga Serapisa, na to ga je Oktavije ukorio, zatim su stvar odluili raspraviti na nain sudske rasprave u kojoj je Minucije bio sudac; prvi Cecilije poinje predbacivati kranima glasine o zloinstvima koja ine, najvei dokaz mu je kranska tajnovitost, na kraju napada kransko uenje o svretku svijeta i posebno o uskrnuu, nazivajui kransko uenje izmiljotinama; Oktavije korak po korak pobija Cecilija, upozorava da krani svoju mudrost ne pokazuju filozofskim platem, nego je nose u srcu; kad je Oktavije zavrio svoj govor, Cecilije mu je estitao, govorei da usvaja sve to je Oktavije rekao, smatrajui i samog sebe pobjednikom, jer je Oktavijevom pobjedom pobijedio svoju zabludu. U dijalogu Octavius nigdje se ne citira SP, specifino teolokog kranskog sadraja ima jako malo, spis se kree na razini opeg monoteistikog uenja i opih etikih naela, s tim da inzistira na konkretnoj kranskoj realnosti; ne spominje se Trojstvo ni sakramenti, a vanost spisa je u tome to svjedoi o onovremenom filozofskom pristupu kranstvu u drutvu rimskih intelektualaca.

75

39. HERMIJA

Pod imenom Hermije filozofa, inae nepoznatog, dolazi nam kratak spis pod naslovom Ismijavanje poganskih filozofa, smatra se da je napisan u poetku 3. st.; pievo poznavanje poganske filozofije je vrlo povrno, a pisac je upotrebljava kao kransku satiru na mudrost ovoga svijeta; po njemu filozofija vue svoj poetak od pada anela, pa se zato filozofi meu sobom ni u emu ne slau. Pisac najprije navodi razilaenja filozofa u nauci o dui, zatim o bogovima i svijetu, posebno ismijava pitagorovsko uenje o brojevima kao o biti svijeta i Epikurovo uenje o beskrajnom mnotvu svjetova; zakljuuje da je istraivanje filozofa beskorisno. Samo prve dvije reenice imaju u sebi kranske elemente (citat sv. Pavla: Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.), pa bi to mogla biti ustvari protufilozofska satira nekog poganskog pisca, koju je kasnije neki kranin posudio kao oruje protiv mudrosti ovoga svijeta; spis je napisan na grkom jeziku.

76

GLAVA ESTA POECI KRANSKE HOMILETIKE 40. OPE ZNAAJKE KRANSKE HOMILETIKE 2. ST.

U 2. st. imamo sauvane tekstove prvih homilija, tj. crkvenih govora u najuem smislu; najstarija propovijed koja se sauvala dolazi pod imenom Druge poslanice Klementa Rimskog Korinanima; dva izrazita primjerka iz 2. st. starokranske liturgijske propovijedi, tj. homilije u najuem smislu su homilija Peri Pasha Melitona Sardskog i homilija s istim naslovom nepoznatog autora (danas poznata kao Ps. Hipolitova homilija o Pashi). S obzirom na kransko propovijedanje obino razlikujemo tri temeljna oblika: kerigmu, katehezu i homiliju. Kerigma je misijska propovijed onima koji jo nisu uli za Evanelje i koji ga jo nisu prihvatili, obraa se idovima i poganima, njene najstarije oblike nalazimo u kanonskim Djelima apostolskim. Kateheza je znaila sustavno uvoenje u kranstvo onih koji su prihvatili kerigmu i odluili se da postanu krani; katehetski karakter imaju Upute apostolske (Didache) iz 1. st., te Ps. Barnabina poslanica; najvaniji spis ovoga roda iz 2. st. je Irenejeva Demonstratio praedicationis apostolicae. Homilija se obraa kranskim vjernicima, na njihovim sastancima, unutar bogosluja, ona pretpostavlja temeljno poznavanje kranstva i ide za produbljivanjem sadraja vjere; homilija se redovito nadovezuje na biblijsko itanje , pa se ustvari prezentira kao konkretno tumaenjeporuke u odreenom vremenu i prostoru; homilija kao ivi govor nastala je iz oblika sinagogalnog bogosluja kod idova. Kranska homilija, koja pokuava otkriti aktualni smisao biblijskog teksta, po literarnoj vrsti se usko nadovezuje na idovski midra (egzegetski oblik koji ide za akualizacijom SP); razlikuju se tri oblika midraa: halakha, haggada i peer. Halakha je egzegetski oblik koji trai u Bibliji, posebno u Tori (Zakonu) pravila za konkretno djelovanje, posebno na juridikom podruju. Haggada je oblik komentiranja SP koji ima za cilj duhovno formiranje sluaa; moe imati znaenje moralne opomene, doktrinarnog produbljivanja, i sl. Peer nazvan tako na temelju kumranskih tekstova je oblik koji aktualizira posebno proroka mjesta SP na taj nain da pokazuje kako se ono to je na odreenom mjestu reeno ispunilo, s time da se na temelju toga navijesti to e slijediti uskoro; peer se moe uzeti kao podvrsta openitijeg oblika haggada. Starokranska homilija slijedi posebno idovski egzegetski oblik haggada; ona je jasno prisutna u NZ, izraziti primjer moralne haggade nalazimo u poslanici Hebrejima. Povezanost starokranske homiletike sa idovskom haggadom posebno se jasno vidi u dvije homilije o Pashi iz 2. st.; postojala je u idovstvu posebna pashalna legenda, koja se osnivala na Knjizi izlaska, a koja ima znaajan broj elemenata srodnosti s
77

prvom krasnkom pashalnom homiletikom, ali samo s obzirom na strukturu (za krane vazmena rtva je drugaija od one u idovskoj pashi). Sredinji misaoni postupak kranske homiletske egzegeze sastoji se u tipologiji; pod tipologijom se misli na tumaenje Pisma po kojem starozavjetne stvarnosti imaju u sebi od Boga im danu vrijednost slike i navjetaja buduih osoba, stvari i dogaaja eshatolokog spasenjskog vremena, npr. Krist i Crkva su ispunjenje onoga to je bili navijeteno u SZ; tako i novozavjetne stvarnosti imaju znaaj predskazivanja konane spasenjske zbilje. Prva kranska knjievnost razvijala je tipoloku egzegezu u spisima protiv idova, da utvrdi odnos izmeu SZ i NZ (npr. Ps. Barnabina poslanica, Justinov Dijalog s Trifonom), te protiv gnostika, da se utvrdi kontinuitet SZ i NZ (npr. Irenejevo djelo Adversus haereses). Tipoloka egzegeza je spadala takoer meu glavne elemente starokranske kateheze, tvorila je bitan element kranske inicijacije; no ini se da je njezino osnovno mjesto bilo u kranskoj homiliji, posebno blagdanskoj (npr. Melitonova homilija). Tipologija je i prije kranstva postojala u judaizmu, ali novost novozavjetne tipologije je u tome to pomou te egzegetske metode sve starozavjetno usredotouje na Krista; podlogu za kransku tipologiju posebno je izradio sv. Pavao, te Poslanica Hebrejima. Na kranske apologetske pisce dosta je utjecala i helenska retorika, iako je poetni stav kranstva u poetku bio naelno protivan prema njoj (Prva poslanica sv. Pavla Korinanima). Poevi od Vespazijanovih vremena (69.-79.) grka je retorika doivjela novi procvat, koji se naziva i druga sofistika; u veim gradovima podizale su se katedre za retoriku i odravala natjecanja. Poganski retori su esto drali svete govore u ast bogovima, to su krani iskoristili i prilagodili svojim novim sadrajima; osim toga mnogi su krani i sami zavrili retorske kole prije nego su se obratili, pa im je taj nain izraavanja bio prirodan. U vrijeme druge sofistike nastala je borba izmeu dva smjera: aticizam (konzervativan, klasian, jednostavan) i azijanizam (kienost i zvunost izraza, neoekivani neologizmi, patetika, i sl.); sauvane kranske homilije iz 2. st. slijede azijatski govorniki smjer; elementi azijanizma dolaze u dvije vrste govornikog pristupa: enkomion (slavljenje, laudacija) i synkrisis (sueljavanje, konfrontacija); u pashalnim homilijama 2. st. vrsta sueljavanja osobito je izmeu SZ i NZ, izmeu Zakona i Evanelja, te Zakon Krist, ili Izrael Crkva. U enkomijima je osobita tema bila boanstvo, gdje se izmeu ostalog iznose aretai, tj. prerogative odreenog boga, njegovi pothvati i dobroinstva, a govornici su se nazivali aretalogoi na kransku homiletiku tako je utjecala i aretologija. Iz maloazijske retorike u kransku homiletiku ula je prosopopea, koja se sastoji u persificiranju neivih stvari (npr. stijene su se lomile viui, jeruzalemski hram je osjetio suut i razderao zastore, i sl.). Vana retorika figura bila je i paradoks. Inae je kranska homiletika od poganske retorike prihvatila samo stilske oblike, nipoto sadraj. Takav retoriki postupak je imao znaajnu pastoralnu vrijednost, jer su se takvi stilizirani oblici govora lake pamtili i usmeno dalje prenosile.

78

41. TZV. DRUGA POSLANICA KLEMENTA RIMSKOG KORINANIMA

Najstarija sauvana starokranska homilija dola je do nas pod imenom pape Klementa (92.-101.), kao njegova Druga poslanica Korinanima. Katolika Crkva na Zapadu dodijelila joj je visok liturgijski ugled tek posljednjom liturgijskom reformom poslije 2. vatikanskog koncila (1962.-1965.), jer je gotovo itav tekst unesen u novi asoslov. U znanosti je prihvaeno kao sigurno da ne potjee od Klementa Rimskog i da je nastala u prvoj polovici 2. st.; o autoru i i mjestu postanka miljenja se razilaze. Spis po stilu zaostaje za Prvom Klementovom poslanicom, rije je o govoru na kranskom sastanku (apostrofiranje brao, sestre), neposredno prije nje bio je itan tekst iz Biblije, na koji se ona nadovezala. Homilija nema mnogo dogmatskog sadraja, njezin cilj je moralistiki; poinje dozivanjem u pamet veliine spasenja koje su sluatelji zadobili po Kristu, prijelaz na temu dobiva tvrdnjom da spoznaja koja vodi k Ocu istine u tome da se ne zanijee onaj po kome smo ga spoznali (tj. po Kristu), a generalna tema je ispovijedanje Krista djelima koja proizlaze iz iskrenosti unutarnjeg uvjerenja; prvi dio homilije detaljizira temu: ispovijedati Krista djelima znai ljubiti jedni druge; u drugom dijelu govornik inzistira na pounutarnjenju kranskog ivota; trei dio ima vie znaaj praktine primjene, autor donosi vrijednosnu ocjenu kranskih ina: post vrijedi vie od molitve, a milostinja vie od njih oboje; zakljuak ima oblik amplificiranog makarizma: Blago onima koji sluaju te zapovijedi!, a homilija zavrava doksologijom: Jedinome Bogu, nevidljivome, Ocu istine, koji nam posla Spasitelja i Zaetnika neraspadljivosti,. Homilija navodi vie mjesta kao svetopisamskih, a koje se ne mogu nai u kanonskim knjigama. Homilija ui da o Kristu treba misliti kao o Bogu, kao o sucu ivih i mrtvih, on je Gospodin, Spasitelj, Bog je na Otac, jer je Isus rekao da su njegova braa oni koji ine volju njegova Oca; Crkva je Isusovo tijelo, a njezin je odnos prema Kristu kao odnos ene prema muu, ui o preegzistenciji Crkve ona je odozgo, s neba, a vjernici e u potpunosti postati lanovi Crkve odozgo po uskrsnuu tijela. Homilija se nalazi meu najstarijim tekstovima koji govore o materinstvu Crkve, moe se smatrati i pozivom na pokoru. Vana je i nauka o krstu, on je peat koji treba uvati ist i neokaljan. Sama osnovna tema propovijedi su dobra djela: kranska zajednica svjedoi Krista u svijetu svojom djelotvornou, a ne golim propovijedanjem uzrok nevjerovanju pogana i njihovu izrugivanju kranstvu autor vidi u raskolu izmeu rijei i djela u samoj kranskoj zajednici. Zanimljivo je i vrijednosno ocjenjivanje djelotvornosti crkvene zajednice: na prvom mjestu je uzajamna ljubav i ljubav prema neprijateljima, zatim dolazi davanje milostinje, potom post, te napokon molitva. Homilija propovijeda uzdravanje (enkrateia), tj. askezu.

79

42. MELITON SARDSKI

Meliton je bio najjai predstavnik prvotne maloazijske kranske teologije i literature, u njezinu najveem procvatu, prije nego to e je zasjeniti teologija i literatura koja e se razviti nakon osnutka katehetske kole u Aleksandriji. Sigurno je da nije pripadao montanizmu, zastupao je kvartodecimanstvo (kao i sva tadanja maloazijske Crkva), bio je sardski biskup; sudjelovao u velikoj raspravi u Laodiceji (164./166.) u vezi tonog datuma Isusove smrti, pa stoga i o datumu proslavljanja kranske Pashe u smislu kvartodecimanske tradicije. Euzebije je ostavio dugaku listu Melitonovih djela, od kojih je veina izgubljena, ali ono to se sauvalo svjedoi da je Meliton bio znaajniji teolog svoga vremena i da je bio dobro kolovan u maloazijskoj retorici druge sofistike. Peri Pasha (O Pashi): homilija, jedino cjelovito sauvano Melitonovo djelo; homilija se nadovezuje na prije proitani tekst iz Biblije o hebrejskom izlasku i na prethodno doslovno tumaenje o rtvi jaganjcu (12. glava knjige Izlaska) homilija tumai smisao i otajstvo kranske Pashe, oslanjajui se na tipoloki egzegetski postupak. Prolog u obliku uzvienog praeconiuma proklamira tipoloko znaenje Pashe: otajstvo Pashe je staro po Nomosu , a novo po Logosu na taj nain rtvovanje jaganjca i obred Pashe i slovo Zakona zavravaju u Isusu Kristu. Prvi dio homilije posveen je tipolokom objanjavanju idovske Pashe, da se kroz to pokae sadraj i vrijednost kranske Pashe: Evanelje je razjanjenje i punina (pleroma) Zakona, a Crkva je prihvatilite istine (zbilje); slika (typos) je bila dragocjena i prije zbilje, ali kad se uzdigla Crkva i kad je istupilo Evanelje, slika se ispraznila predavi mo zbilji i zakon se ispunio predavi svoju mo Evanelju; prema tome starozavjetne su stvarnosti dolaskom Krista i Crkve izgubile svoju mo. Zatim prelazi na objanjenje samog misterija Pashe u kranskom smislu, tj. samog spasenja, gdje je u sreditu Kristovo trpljenje. Dalje tipoloki opisuje kako je Gospodin pred-rasporedio svoje vlastito trpljnje u patrijarsima, prorocima i cijelom narodu kao tipove Isusa iznosi Abela, Izaka, Josipa, Mojsija, Davida; jezgra homilije saeto govori kako se sve to ispunilo u Kristu. Drugi dio homilije posveen je ukorima izraelskom narodu zbog njegova postupanja prema Isusu to je literarna prethodnica kasnijeg liturgijskog teksta koji je u Rimskoj liturgiji poznat kao Improperia u liturgiji Velikog Petka. Homilija zavrava epilogom koji ocrtava trijumf uskrslog Krista, poziv narodima na obraenje, te zavrni enkomium Kristu u kojem imamo jednu kristoloku vjeroispovijest i nabrajanje Kristovih poasnih naslova. Inae se Melitonova homilija oito dosta razlikuje od onoga to se podrazumijeva pod pojmom homilije; ona u sebi ima neto himnistiko, a osobito ono ga to se u liturgiji naziva praeconium. Od Melitona imamo i jedan kratak himan (6 stihova), oito nepotpun, sadraj mu se odnosi na novokrtenike, a spada u obred vazmene vigilije.

80

Melitonova Apologija upravljena caru Marku Aureliju, kratak spis, sauvan u fragmentima, gdje Meliton moli cara da ne prepusti krane progonima i pljakanju; Meliton kranstvo naziva filozofijom, koje se proirilo pod vladavinom Augusta, a postalo osobito povoljna vrijednost za vladavinu Marka Aurelija (kojemu pie), krane su progonili samo Neron i Domicijan, te Meliton moli cara da potedi krane. Znaajno je Melitonovo povezivanje poetka Carstva s poetkom kranstva, te njihov zajedniki razvoj; Meliton, kojega su smatrali prorokom svojom apologijom navjeuje tako buduu konstantinsku periodu. Ostali spisi: De baptismo spis je razvijao misao kako se u krtenju po vjeri raa Krist u dui ovjekovoj; opravdava krtenje na temelju prirodnih pojava, a pod utjecajem grkih filozofa (vodom i zemlja postaje plodna). De incorporato Deo spis protiv Marciona, vjerojatno u kasnijoj fazi apolinaristikih kontroverzija retuiran izvorni tekst Melitonov unoenjem filozofsko-terminoloke eksplicitnosti. Eclogae djelo u 6 knjiga, donosi listu starozavjetnih svetih knjiga (prvu iz kranskog pera), te izvatke (eklogas) iz Zakona i Proroka o Spasitelju; to je bila zbirka tzv. Testimonia. O dui i tijelu ili o jednome nejasan je ve i naslov, a fragmenti koji su sauvani imaju kristoloko-soterioloki karakter. O nainu ivljenja proroka naslov takoer zagonetan, spis napisan protiv montanista, uz kritiku naina ivota tih novih karizmatika, nije sauvan. O avlu i Ivanovu Otkrivenju spis nije sauvan, neki dre da je Meliton u tom spisu moda zastupao milenarizam (rairen u njegovo vrijeme u Maloj Aziji). O kriu fragment iz izgubljenog djela, Meliton redovito kri naziva drvo. Izgubljeni spisi: O vjeri izgubljeni fragment; izgubljeni su i spisi O danu gospodnjem, O Crkvi, O stvaranju ovjeka, O gostoprimstvu. Neautentini spisi: Oratio Melitonis philosophi quae habita est coram Antonino Caesare spis razvija otru polemiku protiv politeizma i tovanja idola, a znaajan je po iznoenju detalja istone mitologije, nastalo u 3. st.; De Transitu Beatae Virginis Mariae apokrifno propovijedanje o smrti i uznesenju Marijinu, nastalo poslije 4. st.; De passione s. Ioanis evangelistae latinska prerada Djela Ivanovih, nastala poslije 5. st.; Clavis Scripturae latinski biblijski glossarium, nainjen na temelju sv. Augustina, sv. Grgura Ninskog i dr., nema veze s Kljuem Melitonovim. Osim za biblijsku tipologiju, Meliton je osobito vaan i za kristologiju 2. st., jer se ini da je on zacrtao neke temeljne smjerove za daljnju kristoloku spekulaciju u tadanjoj Crkvi; u prvi plan je stavljao dualistiku shemu razmatranja misterija Kristove pojave, te je u tom smislu vaan predasnik kalcedonske dogme, po njegovoj formulaciji Krist je bio po naravi Bog i ovjek, gdje se ve nazire kasniji terminoloki diofizitizam. Melitonovi spisi predstavljaju takoer vanu etapu za razvitak kristolokog govora koji kasnija teologija naziva communicatio idiomatum (npr. iudex iudicatur, invisibilis videtur,). On takoer prvi upotrebljava za izricanje dolaska Logosa na svijet glagol sarkoo (incarnari), koji vjerojatno kod njega poinje dobivati znaaj kao terminus technicus. Za slikovito oznaavanje sjedinjenja
81

boanskog i ljudskog elementa u Kristu Meliton posebno upotrebljava sliku oblaenja (On se u njega samog obukao kroz djeviino krilo,). Meliton je rijeit u naglaavanju Kristova boanstva, ali o Duhu Svetom gotovo da ne govori, a ne uputa se ni u razmiljanje o istonom grijehu u strogom smislu. Njegova antropologija je dihotomina: ovjek je slika Boja po dui; zlo ovjekovo je u ruenju harmonije izmeu due, kao slike Boje, i tijela Krist uspostavlja ponovno jedinstvo.

82

43. APOLINAR HIERAPOLSKI

Klaudije Apolinar, biskup u Hierapolisu, bio je suvremenik Melitonov; Euzebije za njegov knjievni opus kae da je napisao mnoge spise koji su u rukama mnogih, od ega su se sauvala samo dva fragmenta iz spisa Peri tou Pasha; Apolinar se ubraja meu reprezentante prvotne kranske pashalne homilije. Prvi sauvani fragment daje dojam rasprave, a ne homilije; Apolinar tu, oslanjajui se na ivanovsku tradiciju, zastupa da Isus u godini svoje smrti nije slavio idovsku Pashu, nije blagovao s apostolima vazmenog jaganjca, nego je sam bio rtvovan kao zbiljska Pasha; posljednja Isusova veera nije bila idovska pashalna veera. To za Apolinara nije bilo samo teoloko nego i liturgijsko pitanje, jer je on slijedio maloazijsku kvartodecimansku praksu, da se naime kranski blagdan Pashe slavi na dan Isusove smrti, a ne u nedjelju (prema zapadnom obiaju). Euzebije ne spominje spis O Pashi meu onima koje je imao u rukama, te navodi pet Apolinarovih spisa: 1) Apologija upravljena Marku Aureliju, 2)pet knjiga protiv Grka, 3) dvije knjige o istini, 4) dvije knjige protiv idova, 5) spis protiv sekte Frigijaca (montanista), napisan kao pastirsko pismo; svi spisi su izgubljeni.

83

44. ANONYMUS ASIATICUS, IN SANCTUM PASHA

Najvaniji homiletski tekst 2. st. potjee od nepoznatog maloazijskog autora (Anonymus Asiaticus) koji je pisao u istoj kvartodecimanskoj sredini kao i Meliton Sardski, a nosi naslov In sanctum Pasha, u dananjoj literaturi poznat i kao Ps. Hipolitova Homilija in sactum Pasha. Ta homilija je nastala nekad poslije 164./166. (pashalna disputa u Laodiceji), a svakako prije kraja 2. st. Nije napisana pod direktnim utjecajem Melitonove homilije Peri Pasha, niti ovisi o nekom homiletskom spisu koji bi istodobno posluio kao predloak Melitonu kod sastavljanja njegove homilije; sadrajna srodnost izmeu ove i Melitonove homilije proizlazi iz toga to su se obojica sluili zajednikim liturgijskim i katehetskim materijalima koji su cirkulirali u istom maloazijskom ambijentu. U strukturi homilije postoji znaajna razlika u odnosu na Melitonovu: kod Melitona se biblijsko itanje pretpostavlja kao izvreno prije nego je govornik uzeo rije, dok u ovoj homiliji itanje tvori dio samog teksta homilije, te se in extenso prenosi iz Septuaginte (autor se ne ograniava samo na naznaku biblijskog teksta ili parafrazu), a smjeteno je izmeu relativno opirnog uvodnog enkomiuma i egzegetskog dijela; ita se 12. glava knjige Izlaska (kao kod Melitona). Inae je homilija In sanctum Pasha i koncepcijski i kompozicijski mnogo jedinstvenija od Melitonove homilije, literarno je cjelovitija. Sadraj homilije: Prolog je himniko-enkomijskog (aretalokog) karaktera; poinje himnom Kristu-Pashi kao Svjetlu i ivotu. Prvi dio sadrava itanje biblijskog teksta, te autor tumai da su u Egiptu unaprijed navijetene slike, a Zakon je unaprijed tumaio njihovu istinu to su bile sjene buduih stvari, zatim Pashu poveziva s cjelokupnim djelo Kristovim tu se autor vjerojatno poziva na usmenu tradiciju maloazijske Crkve, da tako utemelji svoje univerzalno shvaanje Pashe po kojemu ekonomija koja se tie Pashe obuhvaa cjelokupno otkupiteljsko djelo Kristovo (tj. muku, smrt i uskrsnue). Drugi (egzegetski) dio sadri tumaenje onoga to je proitano, tipoloku egzegezu kojom ide u mnotvo detalja, a postupa tako da uz citate iz knjige Izlaska postavlja testimonia iz Proroka i NZ, uz vee ili manje svoje glosiranje; iz isto literarnog interesa zanimljivo je spomenuti da autor prvi u kranskoj literaturi donosi poznati primjer lirike proljea u vezi s proslavljanjem Uskrsa tu se jasno osjea utjecaj profane kulture (idilikog pjesnitva), a njegov e primjer slijediti mnogi vazmeni govornici patristike Crkve, kao i drugi uskrsni govornici sve do danas. Trei dio sadri samo tumaenje otajstva kranske Pashe, promatranje misterija realizacije, to je homilija u uem smislu rijei. Epilog je sastavljen od dva dijela: prvi ima enkomijsko-himniki karakter (himna Pashi-Kristu), a drugi je molitva u skladu s retorikim pravilima za hieros logos u retorici druge sofistike, tako da je to primjer za kranski hieros logos. Cijela homilija ima 63 paragrafa (glava).

84

Homilija In s. Pasha svakako je znaajna za shvaanje pashalnog misterija u teologiji 2. st., za liturgijsko proslavljanje Pashe u kvatrodecimanskoj sredini, te za tipoloko tumaenje SP. No njezino osobito znaenje je za razumijevanje razvitka kristologije; autor, za razliku od svih ostalih autora 2. st., za oznaavanje Kristova dolaska na svijet upotrebljava imenicu epidemia, koja je u grkom poganskom svijetu (uz imenicu parusia) oznaavala slubeni dolazak ili boravak kralja (ili cara) u nekom gradu; upotreba te rijei za dolazak Kristov imala je osim svoje semantike vrijednosti, takoer i smisao onoga to bismo danas nazvali prilagoavanjem. Autor se ubraja meu one pisce 2. st. koji su jasno zastupali da je Krist Bog i ovjek (kao Meliton i Irenej), te i on upotrebljava za inkarnaciju sliku oblaenja. Autor homilije bio je jedan od prvih teologa koji je pokuao ui u objanjenje samog misterija inkarnacije to je i najvanije kristoloko mjesto homilije; on je problem inkarnacije pokuao rijeiti time to je Bog svoje boanstvo nekako u sebe stegnuo, a ljudsko oistio i uinio uzvienijim, ali ipak tako da je to ostalo odista ljudsko. Naglaava da se Logos svojevoljno podloio Oevoj volji, dok je osnovni glagol koji koristi za inkarnaciju uzeti, za razliku od ivanovskog izraza Logos tijelom postade. Upotrebljavanje rijei uzeti za in utjelovljenja postat e u kasnijoj teologiji vaan tehniki termin; on e biti osnovni termin u antiohijskoj kristologiji (4./5. st.), koja e ga pretpostavljati ivanovskom terminu postati, dok e aleksandrijska kristologija pretpostavljati termin postati. Antiohijska e kola initi taj izbor s istom osnovnom preokupacijom koju osjeamo u homiliji, da se naime utjelovljenje ne shvati kao metamorfoza (pretvaranje) boanstva u ovjeka, nego da bude jasno da je Bog ostao Bog, iako je uzeo ljudsku narav i ukazao se kao ovjek. Kristologija ove homilije tako znai spekulativni napredak u odnosu prema nekim apokrifima 2. st., koji nisu izbjegli da o utjelovljenju govore kao o nekoj vrsti metamorfoze, kao i prema Marcionu koji je inkarnaciju zabacivao, shvaajui je kao metamorfozu. Homilist je u citiranom tekstu formulirao jedno vano naelo kasnije kristologije: Nije izgubio ono to je imao, nego je uzeo ono to nije imao, koje je zadobilo klasian oblik u reenici: Deus permansit, hominem assumpsit. Homilist nije konstantan u svojoj antropologiji: na nekim mjestima je dihotomist (ovjek je sastavljen od due i tijela), a na nekim trihotomist (ovjek je sastavljen iz tijela, due psyche i duha - pneuma). Pneumatologija homilije je takoer slaba autor o Duhu govori kao da ne vidi da bi Duh bio drugi od Logosa. Homilija razvija o Kristu sliku svjetla i sunca, a znaajna je i spekulacija o kriu kao pravom drvu ivota i o kozmikom znaenju kria. Za ekleziologiju homilije znaajna je enidbena mistika, gdje homilist ukljuno formulira paralelizam izmeu Eve i Crkve. Soteriologija homilije nema samo antropoloke dimenzije nego i kozmiki karakter. Na autora je svakako izvrila utjecaj poganska literatura onoga vremena, posebno maloazijski govorniki smjer duge sofistike. Posebno je zanimljiva i njegova sklonost prema stvaranju neologizama, a osjea se i odreen utjecaj stoike filozofije.

85

45. ADVERSUS JUDAEOS PS. CIPRIJANA

Spis koji se nalazi unutar spuria sv. Ciprijana pod naslovom Adversus Judaeos moda je najstarija latinska kranska propovijed; nastala vjerojatno u 2. st. u Rimu, taj spis napisan u ivahnom retorikom govoru navodi se meu Ciprijanovim spisima ve od 395. g.; iako postoji neosporna srodnost s Melitonom, spis nije ni prijevod ni prerada nekog Melitonovog spisa. Na poetku homilije nalazi se teoloki zanimljiva teorija o donosu izmeu osjetila i ina vjere, koja je ujedno znaajna za shvaanje pojma objave: ui su potrebne za prihvat vjerske istine, ali one ne mogu uiniti izbor, nego su potrebne duhovne oi , kojima sollicitudo vjernika pravi izbor i pomou njih se vide spiritalia; oni koji imaju te oi su spiritales i caelestes, batinici Kristovi. Zanimljiva je i misao autora o etiri Saveza (Testamentum) u SZ: Lex i Testamentum dao je Gospodin i Otac ovjeku na poetku kad ga je stvorio, zatim je Bog sklopio savez s pravednim ovjekom Noom, poslije s Abrahamom, a onda s izraelskim narodom preko Mojsija. Nakon to se narod suprotstavljao Ocu i progonio Krista ve u prorocima, Isus je bio prisiljen napisati novi Testamentum, a svjedoci su mu bili nebo i zemlja, aneo jeruzalemskog hrama, Mojsije, Ilija i sedam duhova; znaajno je da autor otvaranje novog Saveza i poziv svim narodima u Crkvu povezuje s Isusovim uskrsnuem Izrael je zarunika pribio i kralja objesio, pa su Izraelci postali lieni, a sirotani su postali prosvijetljeni. Kri naziva signum po kojem se ljudi po Duhu iste.

86

GLAVA SEDMA HERETIKA KNJIEVNOST 2. STOLJEA 46. O HEREZAMA 2. STOLJEA OPENITO

Gnosticizam - najvanija i najznaajnija hereza 2. st., koja je bila uzrokom najvee krize u Crkvi; to je ustvari vie hereza pod jednim imenom. Gnosticizam u pravom smislu, kao heterodoksiju, treba razlikovati od uenja o gnozi, koje se javljalo unutar apokaliptike judaistike i judeokranske, ali koje u sri nije prekoraivalo granice ortodoksije, iako je inzistiralo na nekom esoterizmu i na takvom ezoterijskom (tajnom) znanju, tj. gnozi. Heterodoksni gnosticizam je strogi, radikalni dualizam, ali se ne smije poistovjetiti s dualistikim tendencijama koje su se javljale i u pretkranskom judaizmu. Kranska starina openito svodi poetke gnosticizma na Simona arobnjaka, u vrijeme poslije razaranja Jeruzalema (poslije 70. g.). Najjai i sasvim jasan sukob izmeu Velike Crkve i gnosticizma razbuktava se tek sredinom 2. st., kada djeluje Valentin, vjerojatno najjai predstavnik gnosticizma. Danas patrolozi raspolau s mnogo vie materijala za razumijevanje postanka gnosticizma i za raspoznavanje gnostikih uenja, posebno nakon otkria kumranskih tekstova, te nakon pronalaenja gnostike biblioteke u Nag Hamadi u Egiptu (1946. g.). Ebioniti ime im dolazi od rijei ebion to znai siromah, Isus je za njih najvei prorok, navijeten od Mojsija, ali nije Sin Boji. Roen je od Marije i Josipa kao obian ovjek, u njega je na krtenju uao Krist u obliku goluba. Krist je najvii od arkanela, uz avla je najvee bie koje je Bog stvorio; Bog je vlast nad svijetom podijelio izmeu njih dvojice: Krist vlada buduim svijetom, a avao sadanjim. Ebioniti prakticiraju svakodnevno ritualno krtenje, a imaju i krtenje inicijacije. Pri proslavljanju misterija slue se beskvasnim kruhom i vodom. Neki smatraju da su to obraeni eseni; otri su protivnici sv. Pavla; smatraju da je svijet stvoren od Boga, pa u tom smislu nisu gnostici. Najvaniji produkt njihove literarne djelatnosti je Simahov prijevod SZ na grki (zato su nekad nazivani simahovcima), te Ebionitsko Evanelje, redigirano poetkom 2. st., to je heterodoksna prerada aramejskog Evanelja Nazareja, tj. judaizirane verzije Matejeva Evanelja. Ebioniti smatraju Mojsijev Zakon obvezatnim, obdravaju obrezanje i subotu, ali ne priznaju sav Pentateuh, posebno zabacuju ono to se odnosi na krvne rtve. Elkesaiti nastali su iz ebionitizma, krajem 1. st., ime su dobili po osnivau Elxai-ju, koji je 100. g. primio u zemlji Parta posebnu objavu pomou knjige koju mu je predao aneo; mjesto postanka je Istona Sirija; zastupaju, kao i ebioniti, obvezatnost Zakona, zabacuju krvne rtve, ispovijedaju istu kristologiju, ue reinkarnaciju pravog proroka, a vjernici se moraju moliti okrenuti Jeruzalemu. U Elxaijevoj objavi anela je pratilo ensko bie, koje je Duh Sveti, pa se tako elkesaiti pokuavajui tumaiti Trojstvo razlikuju od ebionita koji su antitrinitarni. Elkesaiti opetuju esto ritualno pranje (krtenje), i kao znak pokore i kao lijek protiv zle poude. Sekta se posebno
87

irila poetkom 3. st; ne moe se ubrojiti u gnosticizam, unato nekim suprotnim miljenjima. Nikolaiti potjeu od antiohijskog prozelita Nikole, ime je vezano za seksualni libertizam, pa su se u Srednjem vijeku nikolaitima nazivali oni koji su krili sveeniki celibat; vjerojatno su osuivali Boga Starog Zavjeta, pa time zastupali temeljni stav gnosticizma. Cerint i hilijazam Cerint je djelovao u Maloj Aziji pri kraju 1. st. i bio suvremenik Ivana apostola, dolazi iz judaistike sekte zelota koja se posebno zalagala za politiku budunost Izraela, te uvukla narod u borbu protiv Rimljana; zastupao je zemaljski mesijanizam, tj. dolazak Bojeg kraljevstva u zemaljskom obliku - chiliasmus crassus (jela i pila i tjelesnih uitaka); s ebionitima se slae u obdravanju obrezanje i subote, kao i u bitnim tokama kristologije Krist je, po njemu, siao na Isusa kod krtenja, osposobio ga za proroku slubu, a napustio ga prije muke. Cerint se od ebionita razlikuje po tome to je i u idovskom smislu heterodoksan: svijet nije stvorio Bog, nego od Boga udaljena mo, aneo. Cerint priznaje samo Matejevo Evanelje. Samarijanska gnoza (Simon Magnus, Dositej, Menandar, Saturnii) Simon Magnus je predstavnik stanovitog samarijanskog mesijanizma, iz kojega se poslije 70. g. razvio pokret koji treba smatrati poetnim gnosticizmom; Justin, koji je takoer bio iz Samarije, kae da Samarijanci tuju Simona kao prvog Boga, a s njime povezuju Helenu prvu njegovu ideju. Prvi Bog je u suprotnosti sa starozavjetnim Bogom i dolazi osloboditi ovjeka od anela koji su loe upravljali svijetom. Simon je mag, arobnjak, iz ega izlazi da poeci gnosticizma uz gnozu sadravaju i teurgiju. Dositej, po nekima Simonov uenik, odigrao je neku znaajnu ulogu u oblikovanju po svoj prilici pretkranskog fonda gnostikih ideja. Menandar je takoer prakticirao magiju te uio da njegovi sljedbenici nee umrijeti. Saturnil, njegov uenik, moe se smatrati prvom velikom figurom pravog gnosticizma, djeluje u Antiohiji, nepoznatom Bogu suprotstavlja sedam anela koji su stvorili svijet, a kojima je na elu idovski Bog, prvi je nainio podjelu na dvije vrste ljudi: dionici nebeskog svijeta i drugi koji to nisu, taj njegov gnostiki dualizam i asketizam imaju korijene u heterodoksnom idovstvu. Basilid je Menandrov uenik koji u Aleksandriji razvija gnostiko gibanje. Prema tome gnosticizam ima korijene u judaizmu i judeokranstvu. Gnosticizam za gnosticizam u pravom smislu bitan je dualizam izmeu pravog Boga i starozavjetnog Boga (Demijurga); izmeu pravog Boga i materijalnog svijeta, te izmeu tijela i due; glavna preokupacija je problem zla u svijetu; gnosticizam je ustvari pesimizam ovaj svijet je zao, materija je zla, ljudi se dijele na one koji se mogu spasiti i na one koji ne mogu; ovjek se moe spasiti samo po tajnom znanju gnozi, a vano mjesto je imala i teurgija, tj. prakticiranje magijskih postupaka. Razlikujemo pretkransku i kransku gnozu: pretkranski gnosticizam je samo pobuna protiv izraelskog Boga, na osnovi dualistikog tumaenja po kojem je pravi Bog nepoznat SZ, a nikakva uloga se ne daje Isusovoj osobi; kranski gnosticizam uenje o Isusu stavlja u sredite: Isus je onaj koji je donio spoznaju o pravom Bogu;
88

rije pretkranski ne uzima se vremenski nego u znaenju samo judaistiki. Tvorci razliitih gnostikih sistema, kako god imaju u osnovi soterioloke preokupacije, uenjem o gnozi nastoje ujedno kranstvu pribaviti status visoke kulturne vrijednosti u tadanjem poganskom svijetu. Gnosticizam njeguje, nasuprot racionalnom (diskurzivnom) nainu miljenja u grkoj filozofiji, intuitivan nain miljenja, koji eli dosei istinu nekim neposrednim zahvatom, stoga je gnosticizam vie slian poeziji nego filozofiji; gnostici misle pomou asocijacija rijei, kao i u nekom traenju simetrije. Uenjem o gnozi dolo je do velikih sociolokih posljedica u kranskoj zajednici, do elitizma i dijeljenja vjernika na dvije skupine: manju izabranu koja posjeduje tajno znanje (gnostici ili pneumatici), te na masu vjernika koji ne mogu dosei gnozu (psychikoi ili animales), dok su svi ostali ljudi materijalni (hylikoi). Gnostici se nisu eljeli odijeliti od Crkve, po njima je stanje u crkvenoj zajednici bilo dobro za mnotvo, no pravi put do spasenja je samo preko gnoze, a ona nije svakome dana; gnoza je u svojoj biti ezoterijskog karaktera. Gnostika propaganda se i ne obraa mnotvu, nego skuplja samo izabrane, to je pogodovalo stanovitom religioznom individualizmu. Gnoza se saopava usmeno, saopena je apostolima od Krista, a dalje se saopava kao pravi klju za razumijevanje biblijskog teksta (posebno knjige Postanka). Gnoza je jedna vrsta egzegeze, ali rezervirana za manji krug; iza pojedinih rijei teksta krije se ezoterijski smisao, do kojega ne moe doi nitko tko nije primio gnozu. Za sve kranske gnostike sisteme je bitno da oni biblijske podatke o onome to kasnije teologija naziva osobnim izlaenjima u Bogu (Sina i Duha Svetoga od Oca) i slanjima (missiones) nadomjeta emanacijama nizova eona (po parovima) iz Boga koji se koncipira neosobno, dotle da posljednja emanacija, od koje potjee svijet, biva shvaena i kao suprotnost Bogu. Zaetnici gnostikih sistema bili su u pravilu visoko nadareni ljudi, pa je i njihova knjievna djelatnost bila golema. Prvo arite gnosticizma bila je Antiohija, zatim Aleksandrija, poslije toga Rim, gdje je djelovao najvei gnostiki pisac Valentin, a u isto vrijeme i Marcion, koji svakako spada u taj krug, bar po temeljnim stavovima svoga uenja, iako ga neki bitni stavovi odvajaju od gnosticizma. Valentinova se gnostika kola razdvojila na zapadnu i istonu. Hilijazam (milenarizam)ortodoksnih pisaca hilijazam je uenje o tisugodinjem kraljevstvu Kristovu na zemlji, koje bi imalo doi prije Sudnjeg dana; uporite za njega donekle se nalazi u Otkrivenju Ivanovu. Prvi je odluno zastupao milenarizam Papija Hierapolski, a zatim (u umjereno duhovnom smislu) Justin i Irenej, te Tertulijan, Laktancije, i dr. Origen je otro zabacio milenarizam kao judeizam, a poslije su ga zabacivali gotovo svi veliki Oci; Toma Akvinski osuuje milenarizam kao herezu. Montanizam uz gnosticizam najvanija hereza 2. st., oformila se u Frigiji oko 160. g., to je pneumatsko-karizmatini pokret koji nije dovodio u pitanje kransko vjerovanje u Boga, nego je nauavalo dolazak Duha Svetoga i nastup novog duhovskog vremena, te s time u vezi nove oblike kranskog ivota i crkvenog ustrojstva.
89

Enkratizam pod imenom enkratita (abstinentes, continentes) misli se na kransku sektu koja je nastala iz naglaenih asketskih tendencija u Crkvi 2. st.; enkratiti su zahtijevali od svih vjernika uzdravanje od mesa i vina, te enidbe; smatrali su sebe jedinim pravednicima; utjecao na kasniji nastanak maniheizma; predstavnik enkratizma bio je Julije Kasijan, koji je u svojim spisima osuivao svaki seksualni odnoaj, a Klement smatra da je nauavao i doketizam (tj. da je Isus imao samo prividno tijelo), te ga dovodi u vezu s Marcionom. Mandeizam postanak te gnostiko-baptistike sekte, koja se na podruju Iraka i Irana odrala do danas, vrlo je nejasan; njihove svete knjige sadravaju gnostike, judaistike, kranske, babilonske i iranske elemente; gnostiki utjecaj se vidi ve iz imena, gdje manda znai gnozu (znanje); openito je prihvaeno da potjeu od neke judaistike (ili judeokranske) heterodoksne sekte, koja se pod pritiskom oficijelnog idovstva najkasnije u 2. st. preselila prvo u Mezopotamiju, a kasnije u dananju postojbinu.

90

47. NOVI GNOSTIKI TEKSTOVI I GNOSTIKA BIBLIOTEKA IZ NAG HAMMADI

Pistis Sophia prvi pronaen gnostiki spis, pod tim imenom sadrana su ustvari dva gnostika spisa od kojih jedan i drugi sadravaju Isusove razgovore s uenicima poslije uskrsnua, izvorni jezik je grki, rukopis je razdijeljen u etiri knjige. Prve tri knjige donose razgovore Isusa i uenika iz 11. godine poslije uskrsnua, a etvrta knjiga njihove razgovore odmah poslije uskrsnua; glavni Isusovi sugovornici su Marija Magdalena i Ivan. Codex Brucianus potjee iz 5./6. st., sadri dvije knjige Logos kata myserion, zatim manji spis bez naslova koji govori o nastanku i razvitku transcendentalnog svijeta, prvi spis sadri tobonja saopenja Isusova uenicima; u kodeksu se nalaze i dva fragmenta gnostikih molitava, te fragment o putovanju due. Papyrus Berolinensis kodeks na koptskom jeziku, u kojem se nalaze tri gnostika spisa: Evangelium Mariae objave dobivene preko Marije Magdalene; Apokryphon Joanis Isusove objave Ivanu; Sophia Jesu Christi otkria uskrsloga Krista, to ih je primilo 12 uenika i 7 uenica. Sva ta otkria je daleko nadvisilo otkrie kod Nag Hammadi iz 1945./46. g., u jednoj vazi na tom lokalitetu u Gornjem Egiptu pronaen je na koptskom jeziku rukopisni fond gnostikih spisa od oko 1500 stranica, ima ukupno 53 spisa, od ega 47 razliitih spisa; fond potjee iz 4. st., a smatra se da je rije o prijevodima s grkog jezika; dio tog fonfda su i sljedei spisi: 1) Apokryphon Joanis (Tajna knjiga Ivanova) potjee iz poetka 2. st., po literarnom rodu je apokalipsa, Irenej spis pobija u 1. knjizi i prokazuje ga kao knjigu barbelognostika, a budui da je slina uenju sekte ofita koju takoer opisuje Irenej, moe biti da je spis bio kao neka temeljna knjiga za obje sekte; sadraj pokazuje da je spis nastao kao djelo heterodoksne judeokranske gnoze, poinje s objavljivanjem koje je uskrsnuli Krist dao apostolu Ivanu, tumaei mu gnostiku kozmologiju, dalje objanjava kako je ovjek doao u tamnicu tijela; Krist se pojavljuje Ivanu kao Otac, Majka i Sin o Bog se govori kao o nepoznatom Bogu, iz tog pratemelja je proizaao niz svijetlih bia koja zajedno tvore pleromu; jedno od bia, Sophia je s vodama rodila u tami sedam arhonata kojima je na elu Jaldabaoth, a koji upravljaju sedam nebesa; aneli oblikuju ovjeka, ali on se ne moe kretati, pa u pomo dolazi Sophia, koja ovjeka oivi; budui da je Adam bio inteligentniji od arhonata, kod njih se raa zavist; Jaldabaoth tjera Adama i Evu iz raja; arhonti se zaljubljuju u keri ena i otkrivaju im tajne metala; konano dolazi Krist, jedan iz plerome, koji se ujedinjuje sa Sophiom, te tako spaava i nju i svoje iz svijeta (tj. one koji imaju iskru njezinog svijetla).

91

2) Evangelium veritatis (Evanelje istine) to nije evanelje u smislu knjievnog roda, nego oduevljena propovijed o injenici objave; teologija spisa je judeokranska, a njen gnosticizam je jako rudimentaran; pisac poznaje sve novozavjetne spise, pa je djelo znaajno za povijest novozavjetnog kanona. 3) Apokalipsa Adamova spis pripada gnostikoj sekti setovaca, po kojoj Adamov sin Set igra ulogu praoca roda gnostika, neki smatraju da je to spis iste judaistike gnoze, bez kranskih elemenata, ali s motivima iz baptistikih gibanja. 4) Pismo Eugnostovo tumai stav boanstva i raanje vidljivog i nevidljivog univerzuma; vjerojatno poetno spis nekranske gnoze u kojeg su kasnije uneeni kranski elementi. 5) Filipovo Evanelje nije identino s onim istog imena o kojem govori Epifanije; to je zbirka valentinovskog materijala. 6) Egzegeza o dui govori o padu i spasenju due. 7) Knjiga Tomina sadri tajno uenje koje je Spasitelj saopio prije svoga uzaaa Judi i Tomi. 8) Evanelje Tomino nije isto s onim koje spominje Origen; sadri 114 Isusovih izreka (logia). 9) De resurrectione (Epistula ad Rheginum) kratak spis koji potjee od nekog ogranka valentinske gnoze, objanjava gnostiki pojam uskrsnua (anastasis), koje ima dva momenta: primanje gnoze u ovom ivotu i prijelaz u kraljevstvo svjetla po smrti, tako da je ovjek koji je dobio gnozu ve uskrsnuo; gnoza je povratak samome sebi, gnostik se mora asketski ponaati, da ostane u toj spoznaji jedinstva s Duhom-samim; zlu-tijelu je svojstvena vlastitost da se smanjuje, a to je za gnostika milost; tjelesna smrt je za gnostika samo as neposrednog uspona Duha (Pneume) u carstvo svjetla; Isus Krist bio je Sin ovjeji, i obuhvaao ih je obojicu, jer je posjedovao ovjetvo i boanstvo; prije postanka svijeta on je postojao kao Sjeme Istine odozgo; tumai se pneumatsko nebesko tijelo Krista, u smislu uenja koje Tertulijan pripisuje Valentinu (doketska kristologija); autor kae da je tu nauku o uskrsnuu sam dobio od Isusa, koju on sada predaje Reginu. 10) Dialogus Salvatoris razgovor Isusov s uenicima o kozmolokim pitanjima, vjerojatno iz 3. st.; rije je o saopenjima koje daje uskrsnuli Isus. 11) Egipatsko Evanelje (Knjiga velikog nevidljivog Duha) nije identian sa spisom kojeg spominju Klement Aleksandrijski i Origen; nastao u 2. st., sadraj mu je gnsotika kozmologija, antropologija i eshatologija setovskog smjera, te baptizmalne formule; spis sam o sebi kae da ga je sastavio veliki Set. 12) Tractatus Tripartitus sastoji se ustvari od tri spisa: De Supernis (o transcendentalnom Ocu o eonima, o Crkvi odozgo, o eonu Sophia, i dr.), De
92

creatione hominis i De generibus tribus (o pojavljivanju redova hilikog i psihikog u povijesti, o inkarnaciji Krista, o pojavi pneumatika, itd.); djelo potjee vjerojatno od Herakleona, uenika Valentinova, pripadnika tzv. italske (zapadne) gnostike kole. 13) Epist. Jacobi Apocrypha pismo Jakoba nepoznatom naslovniku, u kojem Jakob pripovijeda razgovor koji je on, zajedno s Petrom, imao s uskrsnulim Kristom 550 dana poslije uskrsnua, a malo prije uzaaa; teme su muenitvo, prorotvo, Logos, gnoza. 14) Authentikos Logos traktat o pretkozmikom podrijetlu due, njezinu padu i spasenju.

93

48. BASILID I EGIPATSKI GNOSTICIZAM

Basilid i njegova gnostika kola Basilid je prvo veliko ime egipatskog gnosticizma koji ima svoje sjedite u Aleksandriji; bio je uenik Menandrov u Antiohiji; osnovao je svoju grupu koju nazivaju basilidovcima; najznaajniji uenik mu je bio sin Izidor; Basilid se u svome uenju pozivao na tajna saopenja koja je dobio od Glaukiasa, tobonjeg uenika apostola Petra i Matije; literarno je nastupao kao egzegeta i pjesnik; njegovo Evanelje dolazi u literaturi pod imenom Evangelium secundum Basilidem, napisao je i komentar toga evanelja, te Ode i Psalme; postoje znaajne razlike u izvjetajima o Basilidovoj nauci: po Ireneju je bio dualist, po Philosophumena neke vrste panteist; po Irenejevu izvjetaju Basilid je uio da je Nuos prvoroenac Oca, iz Nousa je proizaao Logos, iz njega Phronesis te Sophia i Dynamis, daljnje emanacije su Potestates, Principatus i Aneli; ti prvi aneli su stvorili nebo, dalje su eminirali novi redovi anela koji su tao stvorili 365 nebesa; idovski Bog je voa anela koji su stvorili svijet, a Otac (drugaiji od tog Boga) je poslao svoga jedinca Nousa, koji je Krist, da spasi one koji vjeruju u njega; na kriu nije umro Isus, nego imun Cirenac, a Krist se vratio Ocu; oni koji to znaju osloboeni su od anela koji su stvorili ovaj svijet to znanje treba drati tajnim; Basilid sebe smatra posrednikom izmeu idovstva i kranstva; kod njega se osjea pobuna protiv idovskog Boga kao razoerenje nakon 70. g. kada su se pojedini judejski i judeokranski krugovi osjeali prevarenima u svojim eshatolokim oekivanjima. Od Basilidova sina Izidora spominju se tri spisa: O k prirodi okrenutoj dui, Ethika i Exegetika tou prophetuo Parchor; u posljednjem djelu eli pokazati da su grki filozofi crpili iz proroka. Karpokrat po nekima osniva sekte karpokratovaca, ije postojanje nije sigurno, kao ni njegovog sina Epifana; po Klementu Aleksandrijskom Epifan je nakon smrti bio tovan na jednom otoku kao bog; sekta karpokratovaca svakako je postojala u Egiptu u 2. st., nisu zastupali hilijazam, ali su uili da je svijet stvoren od anela, da je Isus roen od Marije, da mu je nebeska sila omoguila da izbjegne arhontima; kod njih nema nauke da je Krist siao od Oca da spasi ljude, oni ue da je svaka dua koja moe kao Isusova prezreti arhonte jednaka Isusovoj; prema tome Isus je primjer, a ne Spasitelj; karpokratovci zastupaju moralni libertinizam koji je imao znaaj pobune protiv idovskog Boga i njegova Zakona; prakticirali su i magiju, posebno je vrijedan spomena njihov osebujni kultni sinkretizam (slike i likove Isusa aste kao i kipove poganskih filozofa). Barbelognostici gnostika sekta 2. st. koja potjee iz Sirije, ime im dolazi od aramejskog bar baal to znai u etiri je Bog - vezano za uenje o emanaciji Eona u parovima: od Oca prvo proizlazi Sin i Duh Sveti, a onda Krist i Crkva; Duh Sveti je enskog roda; vanu ulogu ima Sophia, njezina nezakonita djeca su sedam anela koji vladaju sedmerim nebesima, Krist dolazi odozgo da spasi ujedinjujui sebi Sophiju.

94

Setovci egipatska gnostika sekta srodna s barbelognosticima; sedam anela su stvorili svijet i ovjeka; vjerojatno je tovanje Seta (Adamova sina) kod njih bilo u nekom odnosu sa Setom, bogom egipatske mitologije. Ofiti i Naassenci gnostike sekte, povezane sa ve spomenutim sektama, za njih je znaajno pridavanje visokog simbolikog znaenja Zmiji (gr. ophis, heb. naha), bilo je vie sekti koje su se mogle svrstati pod to zajedniko ime; neke su zmiji pripisivale pozitivno znaenje (ona je protivnik Demijurga, prvim je ljudima otkrila znanje gnozu), drugi joj daju negativnu ulogu, neke su enkratitske (dua se moe spasiti samo seksualnom uzdrljivou), neke su libertinistike (npr. kainiti, nazvani po Kainu, za koje vrijednost imaju svi koji su se radikalno suprotstavili Demijurgu: Kain, sodomci,). Himan Naassenaca je vaan tekst gnostike poezije iz 2. st. koji predstavlja izrazit primjer gnostikog sinkretizma, povezujui kranske molitve s poganskim, posebno s mitom Atisa i Kybele. Justin Gnostik znaajan pisac egipatskih ofita iz 2. st., Hipolit govori o vie njegovih djela, a poimenice spominje Knjigu Baruhovu; Justin se slui pravilima alegorijske egzegeze i tom metodom tumai Izvjetaj o stvaranju iz knjige Postanka. Arhontici sekta povezana s ofitima i setovcima, koja je postojala u 3. i 4. st., a palestinski pustinjak (anahoret) Petar i njegov uenik Eutakt proirili su je u Armeniji; oni preuzimaju uenje o sedam nebesa, a po njima na osmom nebu stoluje Photeine (Majka svjetlosti); od arhonta sedmog neba, Sabaotha potjee avao koji je s Evom rodio Kaina i Abela, a Eva je s Adamom rodila tek Seta, koji postaje Spasitelj; arhontici zabacuju sakramente i uskrsnue.

95

49. MARCION I MARCIONOVCI

Marcion je roen oko 85. g. u Pontu, bio je sin krasnkog biskupa, ali ga je, prema svjedoanstvima, vlastiti otac iskljuio iz crkvne zajednice, vjerojatno zbog doktrinarnih stavova, a bio je iskljuen i iz crkvene zajednice u Rimu, zbog ega je pisao otvoreno pismo u svoju obranu. Nakon toga organizirao je u Rimu svoju vlastitu Crkvu, koja je zagovarala strogi asketizam, pa je imala sueniji i elitniji znaaj u odnosu na Veliku Crkvu, kojoj je marcionova Crkva predstavljala veliku opasnost. Danas se openito misli da Marcion nije bio gnostik, ikao je imao nekih dodira s Cerdonom, sirskim gnostikom. Marcion se, sa svojih polazita, dao na ono to se danas naziva biblijska kritika teksta, a temeljno poalzite mu je rascjep izmeu Zakona i Evanelja. Marcion se, za razliku od gnostika, ne uputa u fantastino interpretiranje knjige Postanka, nego je jednostavno zabacuje. Ne prihvaa ni itav SZ, a od NZ prihvaa kao ispravan kranski tekst samo Pavla i Lukino Evanelje, jer su jedino oni (Luka je Pavlov uenik) ispravno shvatili Isusa, mada on i u tim tekstvima pravi odreene korekture kako bi dobio istu Isusovu nauku. Tako Marcion za svoju Crkvu stvara kanon svetih knjiga, ime prisiljava Veliku Crkvu na tonije i odreenije fiksiranje biblijskih kanona u tom smislu njegov utjecaj je bio od goleme vanosti. Marcion je potjecao iz bogate obitelji, bio intelektualno visoko nadaren, umro je u Rimu 165.; Polikarp ga je pri jednom njihovom susretu bio nazvao prvoroencem Satane. Marcion je smatrao da su praapostoli iskrivili Kristovo Evanelje primijeavi mu idovske elemente; uzimajui u obzir samo Pavlove Poslanice i Lukino Evanelje, on redigira dvije svete knjige za svoju zajednicu: Evangelium i Apostolicum. Evangelium je oieno Lukino Evanelje, iz kojega je izbaeno sve to bi odavalo dojam da se u SZ objavljivao pravi Bog, te ono to se ne slae s njegovim stavovima; meutim, ini se da je mjestimino upotrijebio i ostala tri kanonska Evanelja. Slino je postupio i obraujui Apostolicum: odbacio tri pastoralne poslanice, te poslanicu Hebrejima, a unio samo deset Pavlovih poslanica u svojoj novoj recenziji. Oba djela ine Marcionovu Bibliju, kojoj su marcionovci kasnije bili prisiljeni praviti izmjene. Za opravdanje svoje tako radikalne racenzije biblijskog teksta Marcion je napisao golemo djelo Antitheseis, u kojem je usporeivao oprene tekstove SZ s tekstovima NZ, da pokae njihovu proturjenost te da dokae da ne mogu potjecati od istog Boga; marcionovci su to djelo smtralo svojim normativnim spisom (simbolikom knjigom). Po svojo nauci Marcion nije bio gnostik: odutnost inzistiranja na ezoterizmu, odustnost traenja tajnog smisla knjige Postanka, isticanje vjere a ne gnoze, odsutnost sloenog sustava Eona; ono to je ipak zajedniko Marcionu i gnosticima je suprotstavljanje najvieg Boga niem Demijurgu. Marcion je inae slab u spekulativnom smislu, nije osjeao potrebu da svoje stavove spekulativno doradi i
96

zaokrui; on je dobar organizator, ali slab teolog u uem smislu; vie je propovjednik morala nego etiar. O boanskom Trojstvu Marcion ne pouava gotovo nita (zato su kasnije marcionovce nazivali monarhijcima i modalistima, to ipak ne stoji); glavno mu je da pokae kako je pravi Bog drugi od Demijurga biblijskog Boga zove pravednim, a pravog Boga dobrim; Demijurg u SZ inzistira da je on jedini Bog zato to ne poznaje pravog Boga; po Marcionu Bog ne moe biti podvrgnut afektima (kao to je starozavjetni Bog), svijet je tako lo, jer ga je stvorio takav lo Bog (Demijurg); Bog Otac koji nema nita s demijurgovim svijetom poslao je Krista da spasi ljude od Demijurga; Krist kojega je obeao Demijurg u SZ jo nije doao. Marcionova kristoogija je strogo doketska: Isus nije pravi ovjek, ima prividno tijelo, nije roen od Marije, nego je u 15. godini vladavine cara Tiberija odjednom pojavio i stao pripovijedati o nepoznatom Bogu Ocu; Demijurg je Isusa progonio i razapeo, a Isus je trpio samo prividno; zatim je siao u podzemlje i spasio sve starozavjetne grenike, ali nije uspio spasiti pravednike, jer mu nisu povjerovali; tako su i progoni krana koje provode dravne vlasti djelo Demijurgovo. Spasavaju se samo ljudske due, tijelo ostaje pod vlai Demijurga, te se raspada nema uskrsnua tijela. Marcion je u moralnom smislu enkratit: zahtijeva seksualno uzdravanje, osuuje enidbu, propovijeda strogu askezu u jelu i naglaava spremnost na muenitvo; zadrava hijerarhijsko ureenje Crkve (biskupi, prezbiteri i akoni), za razliku od gnostika, koji su djelovali samo kao uske tajne skupine ili kole. Apelles najznaajniji Marcionov uenik, koji je, po Tertulijanu, neko vrijeme ivio s Marcionom u Rimu, a zatim otiao u Aleksandriju, gdje je uiteljevu nauku izmijenio tako da je njegov dualizam pretvorio u nauavanje o jednom vrhovnom principu: Demijurg je stvorenje dobroga Boga; zabacivao je prorotva i Marcionov doketizam , ali je ipak smatrao da Isus nije uzeo tijelo od Marije. Napisao je djelo Silogizmi, u 38 knjiga, gdje je dokazivao neistinitost Mojsijevih knjiga, te izgubljeno djelo Objave, o nekoj tobonjoj vidjelici Filomeni iz Rima. Meu Marcionove uenike ubrajaju se jo slikar Hermogen, te sirski marcionovac Prepon koji je zastupao tri vrhovna principa: Boga Oca Kristova (Bog krana), Demijurga (Bog idova), te zlog Boga (Bog pogana).

97

50. GNOSTIKA LITERATURA VALENTINOVSKOG SMJERA

Valentin osniva najvanije gnostike sekte 2. st., roen u Egiptu, filozofsko obrazovanje stekao u Aleksandriji, u Rimu djelovao 135.-160., te je otiao na Cipar; neki smatraju da je bio uenik sv. Pavla; iako proet gnostikim (ofitskim i setovskim) idejama, izgradio je svoj vlastiti sustav. Po Tertulijanu je razlaz izmeu Velike Crkve i Valentina dolo kada je on trebao postati rimski biskup, ali su mu pretpostavili drugoga. Njegova skupina je brzo postala znaajna, zahvaljujui specifinoj metodi: valentinovci su redovito govorili samo ono to se nauavalo u Crkvi, a kada bi nekoga potpuno pridobili za sebe, onda su mu odijeljeno (separatim) saopavali neizreciv misterij svoje Punine. Po Hipolitu Valentin je imao vienje u kojemu mu je malo dijete otkrilo Logos. Valentin je pisao Pisma, Homilije i Psalme, smatra se da su se sluili i Evaneljem istine, koje je pronaeno u Nag Hammadi. Izvorni sustav same valentinovske gnoze ne moe se sa sigurnou utvrditi, jer se nije sauvao nijedan Valentinov spis koji bi to omoguavao. Sv. Irenej za valentinovce kae da nisu konzistentni, da se meusobno razilaze i proturjee. U valentinovskoj gnozi neki vide metafiziku poemu, punu sugestivnosti, zbog ega je ona morala biti privlana vjernicima; u njoj vanu ulogu imaju brojevi, vrhovni princip ima i muki i enski vid (Bythos-Sige = Bezdan-utnja), gdje bi utnja simbolizirala tajnost gnoze kao znanja o Bogu; enski eon Sophia je bio protjran iz Plerome, a Krist nije proizaao iz Nousa nego upravo iz Sophije. Valentin je priznavao itavo SP, samo ga je pomou egzegetske metode tumaio tako da je svoju nauku mogao oslanjati na njega. Valentinovci su posebno upotrebljavali Ivanovo Evanelje, pronalazei svojom metodom hipostatiziranja rijei u njemu uporite za svoje uenje; samim tim je mogue primijeniti istu njihovu metodu na njihovo uenje o eonima, tako da to ne budu za njih bia u pravom smislu bia, nego simboli, npr. Anthropos simbol za boansku individualizaciju. S druge strane, valentinovska soteriologija je potupno jednoznana u svojoj podjeli ljudi na klase (npr. psihici (obina masa krana) i hilici (materijalni, pogani) nee ui u bensku Pleromu). Kao teologija, Valentinova gnoza bila je ista proizvoljnost; Tertulijan je pretpostavljao da e se itatelji smijati ve samom njegovom izvjetaju o tom uenju. Ptolemej Valentinov uenik, pripadnik tzv. italske (zapadne) kole, umro oko 180., napisao je izgubljeni komentar Prologu Ivanova Evanelja, te Pismo Flori koje je jedini u grkom izvorniku sauvan gnostiki tekst. U tom pismu Ptolemej Flori, nepoznatoj naobraenoj kranki, saopava samo ope crte gnostike nauke, ostavljajui za kasnije, kada ona budeocijenjena dostojnom, saopavanje teogonijsko-kozmogonijskog karaktera; tako u tom spisu imamo neke vrste uvod u gnosticizam. U Pismu Flori Ptolemej joj objanjava porijetlo i smisao Mojsijevog Zakona, trudei se zauzeti srednji stav izmeu Marciona i Velike Crkve, s tim da je prema Marcionu
98

otriji; pismo prua i vrlo vrijedan uvid u metodologiju irenja gnosticizma. U uvodu Ptolemej kae da ni krani ni marcionovci nisu tono spoznali ni Mojsijev Zakon ni onoga koji ga je postavio: marcionovci nisu spoznali Boga pravednosti, pa smatraju da Zakon potjee od avla, a krani nisu spoznali Boga svega, pa smatraju da zakon potjee od Boga Oca; smisao tvrdnje da katolici ne poznaju Oca Svega kojega je otkrio Isus, tipino je gnostiki - katolici ne znaju da postoji drugi (pravi) Bog osim Stvoritelja na taj nain preostaje da gnostici, koji su dobili milost da spoznaju obadva Boga, tono objasne podrijetlo Zakona i narav Zakonodavca. Prvi dio pisma objanjava da sav Zakon, sadran u Pentateuhu, ne potjee od Boga, nego da u njemu ima i neto to je isto ljudskog porijetla; postoje tri dijela u Zakonu. U drugom dijelu pisma opirno objanjava podjelu Zakona: 1. prvi dio (isti Boji Zakon) potjee od samog Boga, u kojem nema primijeano nita zla to je Dekalog (deset zapovijedi), to je isto zakonodavstvo, ali nema savrenosti, pa je bilo potrebno da ga Spasitelj usavri; 2. drugi dio je dodao Mojsije, sadrava popratnu nepravednost, lex talionis (oko za oko, zub za zub), taj dio zakona se ne slae s naravi i dobrotom Oca svega, on je proizaao iz situacije kad je ovjek bio u okovima Nunosti, Mojsije ga je odredio zbog slabosti ljudi, da izabere manje zlo, zato je Sin ukinuo taj Zakon, mada je priznavao da je i taj Zakon od Boga; 3. trei dio su unijele Starjeine narodne, on je tipiki i smboliki, koji je zakonski postavljen da bude slika duhovnih i transcendentalnih stvari (propisi o rtvama, postu, obrezanju, i dr.), sve to dobilo je drugo znaenje nakon to se objavila Istina, stvari su dobile uzvieniji smisao: rtve se ne obavljaju preko ivotinja i tamjana, nego preko duhovnih pohvala i dobrotvornosti prema blinjima, obrezanje je ustvari obrezanje duhovnog srca, i sl. Trei dio pisma Ptolemej posveuje pitanju koji Bog je dao Zakon: Zakon nije dao savreni Bog, ali ni avao, nego Demijurg, koji je u sredini izmeu dobrog Boga i loeg avla Demijurg je pravedan, on je nii od savrenog Boga, ali vii od protivnika. U zakljuku pisma Ptolemej osjea da su za Floru ostala jo najvanija pitanja: kao je bilo mogue da od jednog principa, koji je neraspadljiv i dobar, proizau te druge naravi, tj. narav avla i narav Zakonodavca u sredini; ali te odgovore dobit e Flora kada se bude vidjelo da je dostojna, kada doe vrijeme bit e joj saopena predaja apostola koju, kae Ptolemej, smo i mi primili. Ideju da se u SZ nalaze dijelovi koje su ljudi pridodali Ptolemej je vjerojatno dobio iz judeokranskog spisa palestinske provenijencije Kerigma Petrou, jednoga od vrela za redigiranje Ps. Klementina; Marcion je zastupao miljenje da je cijeli SZ inspiriran od Demijurga. Sv. Justin je takoer imao slinu podjelu Zakona na tri dijela, ali on je najodlunije zastupao istovjetnost starozavjetnog i novozavjetnog Boga. Herakleon Valentinov uenik pripadnik italske kole, napisao djelo Hypomnemata, vjerojatno kao komentar na Ivanovo Evanelje; spis Tractatus Tripartitus, pronaen u Nag Hammadi, takoer se pripisuje njemu. Teodot - poznat je samo po zbirci citata koju je nainio Klement Aleksandrijski, koja se u litaraturi obino citira kao Excerpta ex Theodoto, u toj zbirci ima svega 14 fragmenata toga valentinskog gnostika istone kole; ti fragmenti dokazuju da je
99

valentinovska gnoza bila prvenstveno usredoena na soterioloko pitanje: osnovno uenje je o izvornom jedinstvu Mudrosti (Sophia) i sjemenki, o jedinstvenom pneuma (koji se stapa s Logosom); spasenje se postie po gnozi i po iskljuenju psihikih passiones, svaki gnostik ima u sebi takvu sjemenku, koju probuuje saopavanje gnoze, te se on poinje osjeati dijelom Mudrosti, naglaeno je prisutna nauka u nasljedovanju Isusa u svemu. U djelu je prisutna najfundamentalnija misao valentinovske gnoze: o bipolarnoj podjeli bia na muko i ensko, te uvjerenja da se spasenje, tj. ulazak u Pleromu, ne moe postii prije stapanja esnkog elementa s mukim u duhovnom smislu; sjemenke pneume u ljudima su enskog karaktera, potjeu od Sophije, a mogu se spasiti samo kad se stpoe s mukim principom anelom; aneli su sa Spasiteljem sili na zemlju i krstili se na Jordanu, da postanu razdijeljeni i kako bi se mogli sjediniti svaki sa svojom sjemenkom kod uskrsnua gnostici postaju jednaki anelima, povraeni mukim principima. Krist je kod Teodota drugi od Isusa, po njemu je Isusovo tijelo bilo pneumatsko, a ne psihiko. Teodot donosi i jedno astroloko povezivanje: apostoli su stavljeni na mjesto dvanaest znakova zodijaka, jer kao to oni upravljaju raanjem, tako apostoli nadgledaju preporaanje; nevidljive Sile upravljaju tijekom zvijezda, prema ijem poloaju se kod roenja ovjeka oituje stjecaj Sila, ovjek se od fatalnosti nevidlljivih Sila oslobaa jedino krtenjem. Marko suvremenik sv. Ireneja, poznat samo iz Ireneja; djelovao u Maloj Aziji, bio pripadnik Istone valentinovske kole, osnovao vlastitu grupu uenika, bavio se i magijom, posebno u slavljenju Euharistije (na vidljiv nain pretvarao vodu u krv); razvijao i spekulaciju o brojevima. Iz starih kranskih pisaca zna se za imena jo nekih predstavnika valentinovske gnoze: Axiontikos (predstavnik orijentalne kole u Antiohiji), te iz italske kole Florin, Teotim, Aleksandar.

100

51. BARDESAN I NJEGOVA KOLA

Bardesan se ubraja meu pripadnike istone valentinovske kole, ali je bio i originalni zaetnik jedne nove kole; nije bio gnostik u pravom smislu; on je tvorac sirske poezije i prvi teolog sirskog jezika; roen 154. g. u Edesi u Siriji, u bogatoj poganskoj obitelji, obratio se na kranstvo u 27. godini ivota; ivio na dvoru kralja Abgara (prvi vladar koji je primio kranstvo), gdje je i nastala grupa uenika koji su se zvali bardesanovci; Bardesan je razvio veliku knjievnu djelatnost na sirskom jeziku, a uenici su ih prevodili na grki; 216. g. Rimljani su osvojili Edesu i ukinuli kraljevstvo, nakon ega je Bardesan otiao u Armeniju. Od Bardesanove knjievne djelatnosti sauvao se samo jedan spis u cjelosti, pod naslovom Liber legum regionum (Knjiga o zakonima zemalja), iji je sadraj obrana ovjekove slobodne volje i njegove odgovornosti za vlastite ine u odnosu prema kozmikom poretku, sudbini, koja bi po kaldejskoj astrologiji bila odreena tijekom zvijezda; posljednji dio pobija uenje astrologije po kojemu je ovjek determiniran zakonima zemlje u kojoj ivi; djelo je nastalo vjerojatno u 2. st. Efrem Sirski svjedoi da je Bardesan ispjevao 150 psalama na sirskom jeziku (moda zajedno sa svojim sinom Harmonijem), te je Efrem svojim pjesmama elio istisnuti iz naroda Bardesanove pjesme; po nekima Bardesan je pisao spise protiv marcionaca i nekih drugih heretika, knjigu o Indiji, povijest Armenije; ak ga neki smatraju autorom apokrifnih Djela Tominih; osim Liber legum regionim ostali su sauvani samo neki fragmenti kod raznih psaca. Bardesanova gnoza je shvaena openito, pa se on po tome ne razlikuje od drugih onovremenih ortodoksnih judeokranskih autora; po njemu se ovjekova narav sastoji od tri komponente: duha, due i tijela; duh kod silaska u duu i dua kod silaska u tijelo bivaju zahvaeni od sudbine; te tri komponente odgovaraju pojmovima slobode, sudbine i naravi; Fatum postoji, ali ovjek moe svoj ivot proivljavati slobodno. to se tie njegove kozmologije, Bog je stvorio u poetku etiri ratliita bia (elemente), kojima je odredio svakom svoje mjesto; meutim oni su se pomijeali i stvorili zbrku, tada je Bog razdijelio svijet na svjetlo i tminu; na temelju rauna prema Bardesanu ovaj svijet e trajati 6000 godina tada e elementi biti povraeni u svoju prvobitnu istou; sadanje ovjekovo tijelo je povrgnuto zvijezdama, nema uskrsnua tijela; moda u tom uenju postoje neki iranski utjecaji; kod njega nema specifinog gnostikog uenja o Pleromi i eonima; Bardesan prua i zanimljive podatke o nekim zemljama; u njegovo vrijeme spadaju i poeci razvitka kranske umjetnosti u graditeljstvu, moda uvjetovano pojavom kranstva u punoj javnosti pod prvim kranskim vladarom Abgarom; Bardesan je posebno znaajan za razvoj kranske poezije i kranske glazbe, jer je stvorio melodije koje su bile posebno popularne. Harmonije Bardesanov sin, posebno se istakao u razvijanju kranskog responzorijalnog pjevanja (tj. iza pojedinih strofa himne narod pjeva pripjev-refren);
101

Harmonije je u svoje pjesme unio neke zablude svoga oca, zato je sv. Efrem po Harmonijevu primjeru i na njegove melodije sastavio nove pjesme koje su u skladu s uenjem Crkve tako su od Efrema Sirci pjevali Efremove himne na Harmonijeve melodije. Imena drugih bardesanovaca danas nisu poznata; njegov utjecaj u Siriji je bio jako znaajan.

102

52. MONTANISTIKI POKRET

Montanizam se u poetku nije smatrao herezom, bio je to unutarcrkveni pokret koji je propovijedao radikalnu obnovu kranskog ivota, potrebu hitnog obraenja svih krana, u vidu iekivanja neposrednog dolaska Bojega kraljevstva na zemlju. Nije jasno zato je taj pokret doao u sukob s Velikom Crkvom. Najzaokruenije poznavanje montanizma moemo dobiti iz Tertulijnovih spisa, po kojem je montanizam i zadobio izgled teologije. Izvorni montanizam je tako sadravao: neposredno iekivanje silaska nebeskog Jeruzalema, naglaavanje karizmatikog elementa u Crkvi nasuprot institucionalnom, odluujua uloga profetizma, naglaen asketizam, strogi etiki rigorizam, eklezialni purizam, i dr. Montanizam se naziva po Montanu, njegovom zaetniku, ali se u starini ee nazivao sektom Frigijskom ili Katafrigijskom, po azijskoj pokrajini Frigiji. Montan se obratio na kranstvo kao odrastao ovjek (neki smatraju da je prije bio sveenik Cibelina i Izidina kulta); jo kao neofit, Montan je 157. g. poeo nastupati kao prorok kroz kojega govori Paraklet (Duh Sveti) o kojemu je rije u Ivanovu Evanelju; njemu su se pridruile dvije proroice, Priscila i Maksimila; to troje proroka poelo je navijeivati silazak novog Jeruzlema s neba, na temelju njima danih novih objava, u frigijskom gradiu Pepuzi (po tome se zovu jo i pepuzijanci); njihova pojava nazvana je novim prorotvom, to je postao i tehniki termin za montanizam. Montanisti su svoje protivnika nazivali ubojicama proroka. Iako novo prorotvo nije odmah od poetka bilo upereno protiv biskupa i institucionalne Crkve, u Maloj Aziji su biskupi, osjeajui opasnost od montanizma, bili protiv njih odravali sinode (moda prve poznate sinode u crkvenoj povijesti); prvotna polemika protiv montanista vie se odnosila na osobni ivot novih proroka, prigovarala im se pohlepa i luksuz. Meutim ve u prvoj fazi montanistikog razvoja, do Tertulijana, formirao se stav da prorotvo na neki nain stoji iznad biskupa. U Rimu je montanizam prvo naiao na pozitivan prijem, dok to nije svojim utjecajem pokvario Praxeas. Tertulijan u svom djelu Adversus Praxeam pie da se Praksej borio protiv Bojih charismata: on je laima bio prisilio rimskog biskupa, koji je bio priznao novo prorotvo i podijelio mir (pacem inferentem) Crkvama Azije i Frigije, da to ve poslano mirovno pismo opozove i odustane od prihvaanja karizmi. Montan je umro oko 177., a posljednja je umrla Maksimila, ije je posljednje proroanstvo bilo da poslije nje nee biti proroka. Eshatoloko iekivanje bilo je jedno od najtemeljnijih elemenata montanizma, a kada se ta oekivanje nisu ispunila, montanisti su bili prisiljeni da svome eshatologizmu dadnu neko rastezljivo znaenje. Tertulijan je kao montanist raskinuo s Velikom Crkvom oko 206., kasnije spominjanje tertulijanista tumai se tako da je Tertulijan doao u raskorak i sa montanistikom veinom, te da je osnovao svoju montanistiku sljedbu (posljednje je tertulijaniste u Africi Velikoj Crkvi priveo sv. Augustin). Otre kazne protiv montanista propisivali su carevi i na Istoku (Konstantin Veliki) i na Zapadu (Honorije), ali se unato tome montanizam odrao dugo (papa Grgur Veliki

103

spominje ga u 7. st.). Montan sam sebe nije smatrao Parakletom, ako su ga kasniji montanisti smatrali, onda je to samo rezultat legendarne divinizacije. Montanistiki spisi iako su Montan i njegove proroice nauavali samo usmeno, ipak su njihova prorotva sabrana u zbirke, kao oracula, koje su montanisti stavljali uz bok kanonskih biblijskih spisa; Themison, voa frigijskih montanista napisao je po uzoru na Apostola katoliku poslanicu, tj. pismo upravljeno svim kranima; postojali su i montanistiki Psalmi, koji su se pjevali u njihovim zajednicama; najvei montanistiki pisac svakako je bio Tertulijan. Montanistika nauka poetni montanizam nije elio unijeti nikakve nove sadraje u kransko vjerovanje: vjerovali su u Trojstvo, prihvaali i SZ i NZ, nisu bili ni gnostici ni marcionovci, u kristologiji nisu ni doketi i judaisti, s druge strane, Tertulijan kae da se novost ispravka doputa svemu to se tie discipline i ponaanja. Montanisti su skrenuli veu pozornost Crkve na Duha Svetoga, to im treba ubrojiti u povijesnu zaslugu, jer su time izvrili odreeni utjecaj na trinitarnu spekulaciju 3. st. U montanizmu se vremenom iskristaliziralo shvaanje vremena Duha Svetoga kao treeg vremena, poslije vremena Boga Oca i poslije vremena Sina, to je od golemog znaenja za kransko poimanje povijesti spasenja. Montanisti su Veliku Crkvu nazivali Ecclesia psychicorum, za razliku od svoje Crkve koja je Ecclesia pneumaticorum. Tertulijan je polazio od naela da se nita ne dogaa sine aetate, to naelo on nalazi i u prirodi, to mu slui kao usporedba za razvitak u podruju Bojeg spasenja: tako se razlikuju tri epohe razvoja ovjeanstva Oeva (SZ), Sinova (vrijeme ustanovljenje Crkve) i Duh Svetoga Parakleta (koja se pojavila s Montanom). Montanisti nisu zastupali da Duh Sveti nije dan prvoj Crkvi, nego upravo suprotno njihovo polazite bilo je upravo stanje u prvoj Crkvi, jer je njihova osnovna teza bila da karizme nisu u Crkvi prestale, nego da darovi Duha jo uvijek postoje u Crkvi i da su djelotvorni kao u vrijeme apostola; montanizam je bio nova eksplozija profetizma. Meutim, ini se da je pojava profetizma izazvala veu nepovjerljivost prema postojanju prorokih darova u Crkvi: Klement Aleksandrijski smatra da je profetizam u Crkvi postojao u poetku, jer je bio potreban da podri navjeivanje Evanelja, ali da vie nije potreban, a Origen kae su tragovi prvotnog profetizma vrlo rijetki. Pojava montanizma postavila je problem odnosa svakog novog prorokog govora i nove objave prema objavi koja je dana po Isusu i apostolima. Tertulijan, kao montanist, tvrdio je da je regula fidei uvijek ista i fiksirana u poetku kranstva, ali nova objava moe donijeti nove obvezne elemente za crkvenu disciplinu i za ivotno ponaanje krana, to je tadanja Crkva odbacila. Katolika teologija mnogo kasnije je terminoloki fiksirala govor o slubenoj (ili javnoj) objavi, koja je za sve vjernike obvezna, ali koja je zakljuena smru posljednjeg apostola, te o privatnoj objavi, koja je uvijek mogua, ali nije opeobvezna. Montanisti su smatrali da prorok, kada izrie svoja oracula kao poruke Boje, govori u ekstazi, tj. tako da je izvan sebe, Duh zahvati njegove duevne i tjelesne moi i slui se
104

njima, a da sam prorok tada nije svjestan ni sebe ni onoga to govori; Tertulijan je napisao protiv Crkve est knjiga o ekstazi, koje su dans izgubljene. Antimontanisti su dokazivali da pravi prorok uope ne govori u besvijesti, nego u stanju parakolouthesis, tj. u stanju koje mu ne oduzima uporabu njegovih osjetila; smatrali su da je montanistiko ekstatiko stanje slino analognim pojavama kod pogana i da ono odaje demonske utjecaje. U skladu sa svojim specifinim eshatologizmom, montanisti su inzistirali na aktivnoj spremnosti na muenitvo; nisu odobravali sklanjanje krana u vrijeme progona i izbjegavanje muenitva; to je bilo povezano sa sve izrazitijim odbijanjem traenja bilo kakvog uklapanja u tadanje drutvo i dravu, za razliku od apologeta 2. st. Montanizam se svjesno iskljuivao iz drutva zbog elje za ouvanjem istoe od ovog svijeta, u oekivanje kraljevstva nebeskog; Tertulijan o tome pie u svom spisu O idololatriji, gdje kae da krani ne mogu sluiti vojsku niti biti uitelji u kolama, ak nikakvu javnu slubu. Velika Crkva nije ila u takvu krajnost: ona je eljela postii sporazumijevanje s vlastima, a biskupi kao dobri pastiri ili su putem realistinog kranstva, mislei na spasenje mnotva. Neki smatraju da razbuktavanje progona vlasti pod dinastijom Severa treba velikim dijelom pripisati razbuktavanju apokaliptikog gibanja meu kranima, u emu su se posebno isticali montanisti. Montanizam je preporuivao uzdravanje od braka i enidbe, dok su neki montanisti bili u doivotnom celibatu. Tertulijan u spisu De monogamia najstoe zabranjuje drugu enidbu udovaca, te smatra da montanisti na taj nain koraaju srednjim putem izmeu heretika i psihika: heretici odbacuju enidbu, a psihici (pripadnici Velike Crkve) je omnoavaju; montanisti pneumatici ene se samo jedanput. Poseban naglasak su montanisti stavljali na askezu u podruju hrane. Velika Crkva je imala obvezan post samo u dane pred proslavu Uskrsa, a kao neobvezan, ali openito uzdravan, obiaj odravanja tzv. stationes (uzdravanje od jela do 9. ure tri sata popodne) dva puta tjedno; montanisti su poveali broj dana kad je post obvezatan za sve vjernike i uveli obvezatno uzdravanje od odreenih jela. Tertulijan pie da psihici, tj. Velika Crkva, ustaju protiv Parakletane ne zato to bi novo prorotvo bilo krivovjerno, nego zato to ono javno ui da bi trebalo ee postiti nego se eniti. Montanisti su traili da se stationes produe sve do veeri i uveli obdravanje kserofagije (uivanje samo suhih jela) deset dana u godini. Velikoj Crkvi je vjerojatno smatalo to je montanistiko shvaanje posta usko uvjetovano njihovim traenjem karizmatinih darova, posebno ekstaze (na to upuuje povezivanje montanistikog posta s knjigom Danielovom). Druga bitna karakteristika montanistikog posta je njihova obvezatnost, po emu se razlikuje od slobodnog karaktera posta Velike Crkve; Tertuijan na to kae da je zabranjeno sve to nije zapovijeeno ili doputeno, za razliku od Velike Crkve, koja je smatrala da je doputeno sve to nije zabranjeno. Osobita znaajka razvijenog montanizma je eklezialni purizam (tj. shvaanje da u Crkvi nema mjesta za grenike); veliki grijesi napravljeni nakon krtenja, po tome, ne
105

mogu biti oproteni. Tertulijan je razlikovao oprostive grijehe (svakodnevna upadanja kojima smo svi izloeni) i neoprostive grijehe (grijesi protiv Boga: preljub, ubojstvo, idolopoklonstvo); oslonac za to nalazi u Prvoj Ivanovoj Poslanici, gdje on navodi grijehe ad mortem i non ad mortem. Po Tertulijanu, takvi grenici mogu se nadati oprotenju od Boga, te zatio initi pokoru, iako ih sama Crkva nee pomilovati; oni ostaju doivotni pokornici, nalaze se na pragu Crkve. Po Tertulijanu i montanistima tako opratenje velikih grijeha pripada samo Bogu, a ne biskupima njima pripada samo upravljanje crkvenom zajednicom. Meutim, prorok, kroz kojega u ekstazi govori sam Bog, moe oprostiti grijehe, jer to ne govori ovjek nego Duh Sveti sluei se ljudskim moima. Tako opratenje velikih grijeha ne moe biti neka redovita institucionalizirana pojava. Jedina Crkva koja po njima moe oprostiti grijeha je konana duhovna Crkva, a ne Crkva kao broj biskupa. Hipolit spominje blagdane kao novotariju montanizma, u vidu velikih hodoaa i entuzijastinih sveanosti (njihova hodoaa su prva masovna kranska hodoaa). Montanizam je bio pokret u kojem su znaajnu ulogi imale ene, ali i laici. Iako su u nekim azijskim montanistikim opinama ene mogle biti i akonise i prezbiteri i biskupi, ipak Tertulijan naglaava da ena ne moe vriti slubu u kleru, moe samo prorokovati. Montanistika kriza, i konaan razlaz Velike Crkve s montanizmom, sigurno je utjecala na vee razdvajanje izmeu klera i ostalih vjernika, prvenstveno kroz porast nepovjerenja u karizmatike. O montanistikom pokretu se esto govori kao o novom razdoblju karizmatinih spontanosti i slobode u jednoj Crkvi koja se ve bila vrlo institucionalizirala na tetu slobode i stvaralakog zamaha zajednice kao takve. Meutim , montanizam je ubrzo, iz svojih zahtjeva za neposrednim radikalnim obraanjem, za rigorizmom i purizmom, prerastao u nepodnoljivi novi legalizam, u pravi pritisak na ljude, koji se morao osjeati to teim to je po naglaavanju mogueg profetizma s konkretno-obveznim karakterom nosio sa sobom elemenat mogue proizvoljnosti, a nadasve nepredvidivosti i nesigurnosti. Za daljnju kransku povijest je ipak golema teta to je Velika Crkva (doavi do moi u svome kompromisu s dravom) iskoristila silu protiv monanista, te to je problem karizmatinosti u Crkvi u daljnjoj povijesti bio sasvim potisnut iz specifino ekleziolokog miljenja, tj. miljenja o naravi Crkve, u poloaj neega sporadinog.

106

GLAVA OSMA KONTROVERZISTIKA KNJIEVNOST 2. STOLJEA I POECI HEREZIOLOGIJE 53. POECI HEREZIOLOGIJE KAO KNJIEVNE VRSTE I MANJI PROTUHERETIKI PISCI 2. ST.

Kontroverzistii, odnosno protuheretiki, spisi kao poseban knjievni oblik nastali su u 2. st., u cjelini namijenjeni pobijanju odreenih heretikih uenja. Ortodoksni protuheretiki pisci u poetku su bili kranski laici koji nisu nastupali slubeno ni autoritativno, nego samo argumentiranjem, no u drugoj polovici 2. st. javljaju se slubene ili poluslubene pismene osude pojedinih heretika, koje izdaju autoritativni forumi kranskih Crkvi, biskupi i sinode. Kroz borbu protiv hereza, uz rad apologeta, naroito se afirmirala i razvila teologija kao posebna funkcija u ivotu i radu Crkve. Hereziologija je teoloki rad koji sustavno prouava i izlae uenje neke hereze, da bi ga onda podvrgao i sustavnoj kritici, pokazao njegove implikacije, te pomou preciznih teolokih kriterija utvrdio njegovu neutemeljenost, neispravnost i eventualnu pogubnost; hereziologija se razvila iz prvih specifino protuheretikih spisa. Najvei pravi hereziolog 2. st. bio je sv. Irenej, biskup iz Lugdunuma (Lyona). U borbi protiv hereza sve vie se uobliuje i pojam ortodoksije, kao formativnog elementa crkvenog zajednitva, te su se kristalizirali neki njeni kriteriji. Takoer je iz tog sueljavanja izraslo sve jasnije fiksiranje najtemeljnijih principa kranske teologije koji su na neki nain krastvu kao takvom bili imanentni oblikuje se kanon novozavjetnih svetih knjiga, utvruje se unutanji odnos i jedinstvo izmeu SZ i NZ. Protuheretika polemika 2. st. fiksira u najosnovnijim linijama i pojam kranske tradicije (predaje) kao najtemeljnijeg principa za prepoznavanje autentinog sadraja kranske vjere. Kranska predaja nije ezoterijskog karaktera, ne prenosi se kao tajno znanje, nego u neprekinutom pripovijedanju i vjeri pojedinih kranskih zajednica, kod ega je od temeljne vanosti suglasje svih zajednica (posebno onih osnovanih od apostola), i u vremenskom i u prostornom smislu, tj. diahroniko i sinhroniko. Bitan element te tradicije je njezina slubenost, osigurana po legitimnoj i neprekinutoj sukcesiji biskupa kao jamaca njezine autentinosti. Naglaavanje apostoliciteta te tradicije ukljuuje u sebi vjeru u to da je objava sadrajno zakljuena s apostolskim vremenom , i da vie ne moe biti objave koja bi donijela novost u sadrajnom smislu. Agripa Kastor djelovao u vrijeme cara Hadrijana (117.-138.), napisao vrlo vrijedno djelo protiv gnostika Basilida (nije sauvano). Hegesip idov iz Sirije ili Palestine; prvi kranin (za kojeg znamo) koji je kransku nauku prosuivao po kriterijima katoliciteta, tj. koji je poduzeo da pravu
107

kransku predaju utvrdi u kranskim zajednicama osnovanim od apostola i da je kontrolira pomou suglasnosti u tim zajednicama. Na temelju saznanja to ih je stekao na putovanju do Rima napisao je djelo Uspomene u 5 knj., u kojima je iznio besprijekornu predaju apostolskog navjeivanja, a koje je u sri bilo polemiki spis protiv gnostika, s tim da u njemu ima dosta i povijesnih podataka. Najvie rasprava izazvao je fragment iz njegova djela koji navodi listu rimskih biskupa po redu nasljedstva; time bi Hegesip bio pisac prvog kataloga rimskih biskupa i zaetnik tog knjievnog roda, ali to je upitno, budui da njegov katalog ne navodi u svojoj Crkvenoj povijesti Euzebije Cezarejski, koji je inae bio posebno zainteresiran za kataloge biskupa na pojedinim znaajnim biskupskim stolicama. Bez obzira na to, oito je da je Rimska Crkva imala veliko znaenje za svrhu Hegesipova putovanja i njegovog djela; za daljnji teoloki razvoj vaan je zbog naela suglasne tradicije u Crkvama. Soter rimski biskup (166.-174.), kao pisac poznat iz Euzebija, i to iz fragmenta to ga je Euzebije citirao iz jedne poslanice Dionizija Korintskog, a koju je ovaj poslao papi kao odgovor na neku njegovu poslanicu; Soter je prije toga poslao milostinju za korintsku crkvenu opinu zajedno s jednim pismom koje se, po Dioniziju, italo javno u Korintskoj Crkvi. Eleuterije Soterov nasljednik na rimskoj stolici, koji je pismeno osudio montanizam; Euzebije kae da je sv. Irenej, u ime Lionske Crkve u Galiji, molio papu za blai postupak prema montanistima. Dionizije Korintski korintski biskup, suvremenik pape Sotera; postojala je zbirka od sedam njegovih poslanica, koje je on upravio raznim Crkvama, gdje su se one i javno itale; po tome se one mogu promatrati kao svjedoanstvo specifinog naina duhovnog komuniciranja meu Crkvama u ono vrijeme, slino kao i poslanice sv. Ignacija Antiohijskog. Te poslanice Euzebije naziva katolikim poslanicama, iz ega se vidi njihov openito priznat autoritet. Tematika poslanica je pobijanje hereza (posebno Marciona i montanista) i problemi crkvene discipline (zalagao se za mogunost pokore i primanja u Crkvu svih koji su pali, ak i u herezu). U pismu papi Soteru tui se da mu heretici falsificiraju i zloupotrebljavaju pisma to je bio znak uglada Dionizijevih pisama. U pismu Crkvi u Ateni Dionizije pie da je Dionizije Areopagita, o kojem govore Djela apostolska, bio prvi biskup u Ateni. Pinit Kretski biskup u Knososu, napisao pismeni odgovor Dioniziju Korintskom na njegovo pismo u kojem ga Dionizije upozorava neka ne stavlja pretjerane zahtjeve vjernicima u pogledu uzdravanja od enidbe, dok se Pinit zalagao za rigoroznije zahtjeve. Filip biskup u Gordini na Kreti, napisao praeclarum librum protiv Marciona. Papa Viktor napisao nekoliko slubenih poslanica u vezi sa sporom oko dana svetkovanja Pashe protiv maloazijskih kvartodecimanskih Crkava, te pismenu osudu Teodora koara iz Bizanta. Taj spor je pokrenuo, ini se, sam biskup Viktor, pozivom
108

da sve Crkve prihvate praksu da se Uskrs slavi u nedjelju. Nakon to je papa Viktor primio pismo Polikarpa, biskupa u Efezu, u kojem maloazijske Crkve ustraju u svojoj kvartodecomanskoj praksi, papa je posebnim enciklikim pismom (grammata) objavio ekskomunikaciju maloazijskih Crkava, to su mnogi biskupi smatrali preotrim i preokrutnim, posebno sv. Irenej. Maloazijske Crkve su na kraju ipak ostale u zajednitvu s ostalim kranskim Crkvama. Serapion osmi biskup Antiohije, napisao tri poslanice: jednu protiv novog prorotva, drugu protiv nekog Dujma koji je otpao od kranstva u idovstvo, te treu u kojoj govori da se ne ita Evanelje Petrovo, jer nije Petrovo i sadri u sebi neke doketske primjese. Rodon djelovao u Rimu u vrijeme cara Komoda, bio Tacijanov uenik, prema Euzebiju napisao razliite spise, ali zna se samo za djelo Protiv Marcionove hereze (o diskusiji koju je Rodon imao s Marcionovim uenikom Apelesom), te Komentar na Hexaemeron; namjeravao je napisati i djelo Problematon epilyseis, kao odgovor na Tacijanovo djelo Problemi. Apolonije moda biskup u Efezu, napisao spis protiv montanista, gdje posebno kritizira moralno ponaanje montanistikih proroka; protiv njega je Tertulijan napisao sedmu dodatnu knjigu svome spisu De extasi; Euzebije Apolonija naziva crkvenim piscem. Euzebije izvjeuje o protumontanistikom spisu nekom maloazijskog pisca, kojem ne navodi ime, pa ga se u literaturi obino oznaava kao Anonimni antimontanist; pisac je vjerojatno bio biskup ili prezbiter. Od Euzebija znamo i za vie drugih imena protuheretikih pisaca: Musanus napisao knjigu brai koje su upala u sektu tzv. enkratita, Modesto napisao djelo protiv Marciona, Kandid djelo o Hexaemeronu, Seksto je napisao protiv gnostika djelo O uskrsnuu, Heraklit spis O Apostolu, itd. Polikrat biskup u Efezu, poznat po sinodikom pismu koje je u ime maloazijskih biskupa poslao papi Viktoru u obranu kvartodecimanske prakse; u pismu se nalaze vani podaci za povijest maloazijskog kranstva. Muratorijev fragment fragment dobio ime po L. A. Muratoriju koji ga je otkrio u milanskoj Ambrosiani u jednom kodeksu iz 8. st.; to je vjerojatno fragment iz teksta koji je sadravao kanon svetih knjiga; sam fragment sadrava samo popis novozavjetnih knjiga , ali mu i u tom nizu nedostaje poetak; vjerojatno nije bio izvorno napisan na latinskom. Vanost fragmenta je velika, budui da je to najstariji sauvani katalog novozavjetnih knjiga fragment poznaje sva etiri Evanelja, ali ne poznaje poslanice Hebrejima, treu Ivanovu, Jakobove, ni Petrove poslanice. Autor se nije ograniio samo na golo nabrajanje kanonskih knjiga, nego daje i neke rudimentarne elemente iz kojih e se tijekom vremena razviti tzv. biblijska introdukcija; autor teoloki saimlje zajedniku sr poruke sva etiri Evanelja: Isusovo roenje, muku, uskrsnue, conversatio s uenicima, dvostruki dolazak. Njegova ekleziologija bila je prvenstveno univerzalna - razvrstava Pavlove poslanice
109

uz pomo ideje o sedam Crkava koje znae jednu jedinstvenu Crkvu po cijelom svijetu; eli pokazati da je corpus paulinum napisan za sve, a ne samo za konkretne naslovnike pojedinih poslanica.

110

54. IRENEJ IZ LYONA

Sv. Irenej, biskup Lugdunuma (Lyona) u Galiji, bio je rodom iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne, gdje je u mladosti sluao biskupa Polikarpa; po jeziku je Grk. Lionska crkvena opina ga 177. alje u Rim papi Eleuteriju s pismom svojih muenika, tj. onih koji su se, na elu s biskupom Potinom, nalazili tada u zatvoru (za vrijeme njegova izbivanja su podnijeli mueniku smrt), kojim su oni eljeli posredovati u montanistikom sporu. Irenej je taj boravak u Rimu iskoristio za prikupljanje podataka o tajnom uenju gnostika, posebno valentinovaca tzv. italske kole. Nakon smrti biskupa Potina, Irenej je izabran za lionskog biskupa, to je tada znailo brigu za kranstvo itave Galije (osim Narbonske pokrajine). Irenej je u Galiji razvio i veliku misijsku djelatnost meu keltskim stanovnitvom, moda ek i meu Germanima. Unato maloazijskom porijetlu, Irenej je prihvaao rimsku praksu o slavljenju Uskrsa nedjeljom, ali je ipak smatrao postupak pape Viktora prema maloazijskim Crkvama preotrim, te papi pisao pismo u kojem ga moli za toleranciju. Mada taj podatak nije siguran, kasnije tradicija je slijedila Grgura Turskog (Tours u Francuskoj) koji kae da je Irenej umro muenikom smru pod Markom Aurelijem. to se tie njegovog literarnog opusa, Irenej nije stilist, spisi mu se ne odlikuju biranou jezika; on je hereziolog i prvi vei teolog Crkve. Za njegovu metodu kao hereziologa od najveeg je znaaja njegovo uvjerenje da uenje heretika treba prije svega tono i potanko izloiti, i da je ve oitovanje onoga to heretici ue ustvari pobjeda nad njima to svoje uvjerenje iznosi u zakljuku prve knjige Adversus haereses, koja je sva posveena to tonijem iznoenju gnostikih sistema u javnost; kae se da je tim svojim postupkom Irenej ubio gnosticizam i utemeljio katoliku teologiju. Treba imati na umu da Irenej nipoto ne eli biti originalan, njegov cilj je samo obraniti i razloiti predanu apostolsku nauku. Meutim, on se vie nadovezuje na predapologetski nain miljenja nego na one novosti koje su uveli apologeti 2. st. naglaavanjem kranstva kao filozofije i traenjem prikljuka na helensku filozofsku misao. Cijenio je i citirao sv. Justina, ali se razvio u potpuno drugoj sredini: bio je odgojen u kranskom duhu i nije do kranstva doao preko filozofije on se kree unutar onoga to je od djetinjstva primio kao kransko vjerovanje, njegovi spisi se obraaju vjernicima, a ne poganima; specifino apologetski interes kod njega je bio samo marginalan. Irenej se smatra i prvi teoretiarem Tradicije u Crkvi: pismena tradicija je Biblija, a iva Tradicija je ona pomou koje se uva autentina poruka koju su apostoli predali Crkvi i usmeno i pismeno. On je i prvi koji izriito govori o pravilu istine kao o nekoj fiksiranoj formuli koja je u Crkvi postojala prije njega kao dio Tradicije, a vee je uz krtenje i podsjea na njeno apostolsko porijetlo, naglaavajui da vjernik na temelju tog pravila lako moe raspoznati da je uenje heretika krivo i bezbono. Suoavajui se s gnosticima, koji su nastupali kao nositelji dubljeg znanja, Irenej pravi razliku izmeu vjere, koja je jedna te ista za sve, i teologije, koja znai dublje
111

razmiljanje o sadraju vjere i traenje daljnjih odgovora na pitanja koja se nameu ljudskom razumu na temelju kranske poruke. Tako je Irenej prvi teoretiar teologije, prvi kranski pisac koji pokuava odrediti narav i smisao onoga to e se kasnije nazvati teologijom, u odnosu prema vjeri; vjera je ista za uene i neuene; niti je onaj koji moe o njoj mnogo govoriti obogauje, niti je umanjuje onaj koji moe o njoj rei samo malo. S druge strane mogue je da se neki manje, a neki vie odlikuju u razumijevanju i znanju o vjeri no ta razlika se ne sastoji u tome da se izmijeni njen sadraj, nego da ovjek potanje razlae Boje djelovanje za spasenje ljudskog roda. Irenej je tako iao za tim da izriito utemelji i zacrta slobodu teolokog istraivanja; ujedno je zacrtao u jezgri samu narav kranske teologije u smislu onog u kasnija vremena formuliranog naela fides quaerens intellectum, tj. da teologija polazi od sadraja kranske objave, u koji se vjeruje, da bi taj sadraj uinila ovjekovom razumu to shvatljivijim. Irenej, u svom smatranju teolokog razumijevanje i znanja kao korisnog i opravdanog, nema na umu teologiju kao teoretsku znanost, tj. znanje radi znanja, nego je njegov pojam teologije pastoralan, tj. uz prisutan religiozno-spasenjski moment; teologija je za Ireneja scientia salutis on nije teoretiar nego pastir Crkve. Vaan je za suvremenu kransku teologiju, jer je njegova teologije izrazito spasenjska teologija i jer je to teologija koja jo nije izrazito helenizirana. Irenejeva djela iako je Irenej bio plodan pisac, od njega su ostala sauvana samo dva djela: Adversus haereses i Demonstratio praedicationis apostolicae, ni jedan na izvornom grkom jeziku. Adversus haereses u 5 knj., naslov po kojem se navodi potjee od sv. Jeronima, a izvorni naslov je bio Razoblienje i obaranje lanonazvanog znanja (gnoze). Prva knjiga je protiv valentinovca Ptolemeja, gdje Irenej prvo izlae Ptolemejevo uenje i suprotstavlja mu uenje Crkve, a zatim nastavlja raspravljati o uenju samog Valentina, te njegovih uenika istone kole; uz njih dodaje krae opise i drugih hereza (ebionita, Cerdona, Tacijana, Marciona, barbelognostika, ofita, setovaca, kainita), o Marcionu obeava posebno djelo jer se jedini usudio javno obrezivati Pisma. Druga knjiga posveena je pobijanju gnostikih uenja, posebno njihova dualizma, tj. uenja da je Demijurg drugi od Boga; prisutni su i svetopisamski dokazi, a knjiga je napisana metodom dijalektikog razglabanja, kojim se pokazuje unutarnja nedosljedost i proturjenost gnostikih uenja; Irenej se poziva na ope uvjerenje ljudi kao dokaz da je Stvoritelj najvii Bog. Tvrdi da gnostiko uenje nije nita novo, nego da su oni sve elemente preuzeli iz helenske knjievnosti i filozofije (npr. ideja o genezi Plerome preuzeta od pjesnika Antifana iz 4. st. pr. Kr., od Talesa iz Mileta preuzeli su vodu kao poelo svega, od Anaksagore uenje o sjemenkama, itd.). Irenej iznosi u 2. knj. i neka naela za spoznaju istine koja bismo mogli nazvati hermeneutskim naelima; u tumaenju Biblije ne smije se polaziti od tamnog znaenja parabola, nego obrnuto: parabole se imaju tumaiti u svjetlu onih mjesta na kojima se govori jasno i otvoreno, jer one po sebi doputaju mogunost razliitih tumaenja. Pozivajui se na sv. Pavla da djelomino znamo i djelomino prorokujemo, Irenej se obraa
112

gnosticima koji misle da su dohvatili sveukupno znanje (gnozu), neka se ne hvale znanjem onoga to je nevidljivo, nego neka najprije istumae ovozemne stvari, jer ako ne mogu istumaiti porest Nila, plimu i oseku,, ne moe im se vjerovati tvrdnje ni o duhovnim stvarima, koje su iznad nebesa i iznad Boga. Irenej posebno pobija uenje o preegzistenciji due, tvrdei da bi se dua morala sjeati onoga prije tijela, jer tijelo nema tolike moi nad duom da bi joj onemoguilo takvo sjeanje. Trea knjiga eli pozitivno utemeljiti pravi kranski pojam tradicije koja je od apostola, a onda na temelju uenja apostola razlae i dokazuje vjeru Crkve u jedinstvo Boga, obaju Zavjeta, te spasenje po Kristu. etvrta knjiga dokazuje crkveno uenje iz samih rijei Kristovih, gdje Irenej argumentira i Starim Zavjetom, oslanjajui se na vjeru da je ista Rije (Logos) koja se pojavila u Kristu govorila i u SZ. Peta knjiga posveena je eshatologiji, dokazuje uskrsnue tijela koje su nijekali svi gnostici, Irenej tu zastupa milenarizam. Cijelo djelo je u potpunosti sauvano samo u latinskom prijevodu, dok je grki original danas izgubljen. Demonstratio praedicationis apostolicae sauvani su samo krai fragmenti, djelo napisano poslije Adversus haereses, svrhu spisa Irenej navodi u predgovoru eli uvrstiti vjeru brata Marcijana; samo djelo ima tri glavna cilja: uvrivanje vjernika Marcijana u primljenoj vjeri, pobijanje heretika, te pruanje pouke o kranskoj vjeri onima koji tu pouku ele. Iako spis nije kateheza u strogo tehnikom smislu (kao to su to katehetske propovijedi irila Jeruzalemskog ili sv. Ambrozija, tj. tekstovi koji su upravljeni katekumenima), ipak ide u spomenike starokranske kateheze, jer je sv. Irenej u tom tekstu stvarno zacrtao sadraj svoje kateheze , kakvu je on sam pruao novokrtenicima, vodei rauna i o vjernicima koji su mogli biti po utjecajem gnostike i marcionovske propagande. U starokranskoj katehezi kao knjievnom rodu razlikujemo tri jasno raspoznatljiva sastavna dijela: dogmatsku, moralnu i sarkramentalnu katehezu. Irenejev spis je razraena dogmatska kateheza; sadrajno ne predstavlja novost u odnosu na djelo Adversus haereses, nego je u tom spisu sustavno izloeno kransko uenje koje je sadrano i u Adversus haereses, ali na pozitivan i u nekom smislu saetiji nain. Izgubljeni spisi od Euzebija saznajemo da je Irenej napisao vie drugih dijela, od kojih se nekima ne zna ni naslov; Irenej je tako napisao protiv Helena traktat pod naslovom O znanju; u vezi s rimskim prezbiterom Florinom, nekadanjim Irenejevim prijateljem, koji je ustrajao u stavovima valentinovske gnoze, Irenej je napisao tri spisa: pismo samom Florinu, traktat protiv njega, te pismo papi Viktoru u kojem Irenej poziva papu da postupi protiv Florina. Euzebije je sauvao i neke izvatke iz Irenejeva pisma papi Viktoru u vezi s pashalnim sporom, te spominje Irenejevu Knjiicu razliitih govora, koja je ustvari bila zbirka Irenejevih propovijedi. Nauka temeljna polazita Irenejeve teologije uvjetovana su njegovim sueljavanjem s gnosticima i marcionovcima: pobijajui njihov dualizam, Irenej brani i obrazlae vjeru u jednoga i istoga Boga i SZ i NZ, inzistirajui na utvrivanju jedinstva: jedinstvo Boga, Krista, Duha, Crkve, vjere, tradicije, evanelja, ovjeanstva. Opa znaajka njegova uenja o Bogu je naglaavanje Boje dobrote i ljubavi prema
113

ovjeku, koja ima za cilj zajednitvo ovjeka s Bogom, dok mu se sva teologija saimlje u Pravilu vjere (Regula fidei), kao osnovnom kriteriju za ispravno tumaenje SP. Posebna znaajka njegove teoloke misli je uloga koju on pridaje vremenu u razrjeavanju problematike koja mu je nametnuta: spasenja ovjeka i ovjeanstva Irenej promatra kao proces rasta, kao progres, te se time moe smatrati prvim teologom povijesti, odnosno teologom povijesti spasenja (razlika izmeu ovjeka i Boga je ta to ovjek postaje, a Bog jest). Polazei od toga Irenej smatra da savrenstvo nije na poetku, nego na svretku, za razliku od shvaanja starog helenskog svijeta po kojem je savrenstvo samo na poetku, a svako vrijeme znai degradaciju. Irenej je prvi proirio antiki pojam odgoja na ovjeanstvo kao cjelinu, te tu ideju prvi premjestio u samu povijest ovjeanstva. Od Justina je Irenej preuzeo govor o boanskoj ekonomiji, kojemu je dao univerzalnije znaenje, a za tumaenje ekonomije stvorio je, kao sredinji pojam svoje teologije, pojam rekapitulacije svega u Kristu. Irenej ima osobito znaenje za modernu teologiju, posebno po svome shvaanju progresivnosti rasta ovjeanstva. Spoznaja Boga Irenej ui da se Bog moe spoznati iz stvorenja, koja su njegovo djelo, i iz objave, koju ljudima posreduje njegov Sin-Logos; tako Sin objavljuje Oca i po stvorenjima, i po teofanijama u povijesti spasenja (Abrahamu, Mojsiju,), a nadasve po svom utjelovljenju i konverzaciji s ljudima nakon utjelovljenja. Inicijativa je na Bojoj strani: Bog progresivno otkriva samog sebe ljudima, a ne po ljudskom naporu kojim bi ljudi Boga otkrivali. Nitko ne moe svojom spoznajnom moi ohvatiti Boga, on je transcendentan, nevidljiv i neobuhvatljiv; Bog se moe spoznati samo po ljubavi, koja je samo proimanje due Bogom, u kojem se ovjek osjea uronjen u Boga. Irenej tako naglaava bitnu progresivnost spoznaje Boga, koja ne moe nikad biti zakljuena ni dovrena; potie na traenje napretka u toj spoznaji, ali upozorava da je spoznaja posebne naravi, jer je mogua samo u ljubavi, i ne moe istinski rasti kao gola spoznaja iz iste radoznalosti. Trinitarno uenje Irenej nigdje ne upotrebljava rije Trias za oznaavanje triju osoba u Bogu, koju je prvi uptrijebio njegov suvremenik Teofil Antiohijski, ali se svakako smatra najizrazitijim teologom Trojstva u 2. st.; jasnije nego ijedan drugi teolog tog razdoblja fiksira poloaj Duha Svetoga kao razliitog od Sina i od Oca; njegovo cjelokupno teoloko razmiljanje polazi od Pravila vjere koje je graeno izrazito trinitarno. Irenej formulira dokaz za boanstvo Sina iz injenice da je Sin od boanstvenog Oca; naglaava postojanja Sina i Duha Svetoga prije stvaranja svijeta; njegova trinitarna teologija je izrazito ekonomska, tj. karakterizira boanske osobe prema njihovim ulogama u svijetu. Protiv gnostika odbacuje postojanje posrednika izmeu stvorenja i Stvoritelja; Bog upravlja svijetom preko svoje dvije ruke Sina i Duha Svetoga; Duh pripravlja ovjeka k Sinu Bojem, Sin dovodi k Ocu, a Otac daje neraspadljivost za ivot vjeni. Kristologija kod Ireneja ve nalazimo formulaciju koja e nai mjesta u dogmatskoj definiciji Kalcedonskog sabora (451. g.): Krist je uistinu Bog i uistinu ovjek; protiv gnostika inzistira na tome da je Logos postao ono to smo mi bili. Misao o
114

rekapitulaciji svega u Kristu (iz pavlovske teologije) stoji u temelju Irenejeva shvaanja utjelovljenja, a uslijed toga i sva njegova teologija poprima izrazit kristocentrian peat. Slijedei ivanovsku teologiju, Irenej je smjestio utjelovljenje Logosa u okvire shvaanja da je Sin objavitelj Oca; nevidljivost nije svojstvo po kojem se Otac razlikuje od Sina, nego njihovo zajedniko svojstvo Otac kad hoe ini sebe vidljivim u Sinu, te se po njemu otkriva prvo u teofanijama SZ, te kasnije po utjelovljenju. Antropologija i nauka o istonom grijehu za razliku od gnostika koji po prirodi dijele ljude na materijalne (hylike), duevne (psyhike, animales) i duhovne (gnostike, pneumatike), sv. Irenej inzistira na jedinstvu ljudskog roda, tj. jedinstvu i identitetu ljudske naravi, te brani slobodu kao bitno svojstvo ovjekova bia; kod toga mu kao temeljna intuicija slui poimanje ovjeka kao bia koje postaje i koje je podvrgnuto progresivnom razvitku. Svoju antropologiju Irenej izgrauje od podataka Biblije, ali njegovo osnovno polazite nisu prve glave knjige Postanka, nego novozavjetna poruka; u njegovu shvaanju ovjeka nije odluujui Adam nego Krist (polazei od Pavlova uenja o Kristu kao novom Adamu). ovjek je stvoren na sliku i na priliku Boju slika je sam Boji Logos (to se u potpunosti spoznalo tek kada je Logos-Sin uzeo tijelo ovjeka), a na priliku Boju je ovjek postao po tome to mu je Bog dao Duha Svetoga. Na sliku Boju je ovjek po tome to ima tijelo, a po Duhu Svetom tijelo moe poprimiti neraspadljivost. Tek uskrsnuem je Logos-Sin doveo ovjeka do savrenstva u onome to znai biti ovjek, uskrsli Krist je ona potpuna slika Boja na koju je ovjek stvoren. Irenej inkarnaciju shvaa kao razvojni proces koji ima svoje stupnjeve: od nesavrenog do postignua potpune savrenosti, to Irenej ljudskom shvaanju pribliava pojmom privikavanja povijest spasenja znai postupno privikavanje Boga na zajednitvo s ovjekom i obrnuto. Potpun ovjek se po njemu sastoji od tri elementa: Duha, koji oblikuje i spasava, tijela koje ujedinjuje i biva oblikovano, te due koja je izmeu ta dva elementa, te nekad tei Duhu, a nekad tijelu. Bog je mogao ovjeku dati savrenstvo odmah od poetka, ali to nije uinio iz dva razloga: 1. ovjeku je bitno da se razvija od nesavrenog prema savrenom, te je Bog s njim postupao kako odgovara naravi bia koje postaje; 2. time bi ovjek bio prikraen za slobodu, jer ne bi mogao slobodno odluivati i razvijati se. Po svojoj ideji progresivnog razvoja, Irenej smatra da su prvi ljudi bili stvoreni u stanju djetinjstva, pa mu je bila potrebna Boja zapovijed kao odgojno sredstvo; ovjek se u svome neiskustvu dao prevariti od Sotone (Adam i Eva), ali mu se Bog ipak smilovao, te sprijeio da jedu s drva ivota, da ne bi vjeno ostali u stanju grijeha tako je smrt milost Boja prema ljudima, jer ona spreava da se greno stanje pretvori u vjeno stanje grenosti, a omoguuje da ovjek po uskrsnuu postigne savrenstvo. Irenej zastupa vjeru u to da je Adam postigao spasenje (za razliku od Tacijana), a sva povijest spasenja ima pedagoki karakter. Soteriologija Recapitulatio soteriologija je glavna tema Irenejeva teolokog govora, kojoj on sagledava viestruke dimenzije; rezultat spasenjskog djela Kristova on oznaava kao zajednitvo s Bogom i ujedinjenje s Bogom, koje Irenej shvaa
115

kao meusobni odnos krst daje milost novog roenja u Boga Oca po posredovanju njegova Sina u Duhu Svetome. Prava spoznaja ili znanje o Bogu koje je posredovao utjelovljeni Logos-Sin ima pravu spasenjsku ulogu; idovima je nedostajala ta spoznaja da je Sin Boji ustvari jaganjac Boji; spoznaja Sina je ujedno objava Oca. Logos-Sin je po utjelovljenju uspostavio u sebi spasenjski primjer za ovjeka, zato je Isus i proivio svaku dob ovjeka (od novoroeneta do odraslog ovjeka). Za Ireneja zadobivanje prave spoznaje o Bogu i ovjeku, kao i uspostava zajednitva s Bogom podrazumijeva vjerovanje u istinsko utjelovljenje Logosa-Sina, jer da on nije postao ovjekom , sve to ne bi bilo ostvarivo. Irenej, kad misli o spasenju, stalno ima pred oima ukupnost svega to Bog ini za ovjeka (on to zove ekonomije), inkarnacija je tako preduvjet i bitan sastavni dio soteriologije; za spasenje je bitno da je onaj koji ga je izveo bio Bog i ovjek teandriki aspekt spasenja. Irenej inzistira da je LogosSin uzeo tijelo od ene, od Marije, a da to tijelo nije bilo posebno za Krista nainjeno od zemlje; od bitne je vanosti da Krist bude od loze prvog ovjeka, lan ljudske obitelji, koji je u sebe rekapitulirao drevno stvorenje Adama. Ireneju je vano da pobjednik nad avlom bude ovjek, od iste loze kao to je bio ovjek kojega je avao pobijedio; kao to su po neposlunosti jednoga ovjeka mnogi postali grenici i izgubili ivot, tako je trebalo da po poslunosti jednoga ovjeka mnogi budu opravdani i prime spasenje. Pojam rekapitulacije kod njega na neki nain obuhvaa sveukupnost spasenja; inae je taj pojam u helenskoj retorici znaio saeto ponavljanje bitnih dijelova ili bitnih ideja nekog govora (compendium, rezime), to znaenje rekapitulacija ima i danas u europskoj kulturi; taj sveobjedinjujui pojam Irenej je vjerojatno upotrijebio u sueljavanju s gnosticima i marcionizmom pokuavajui utvrditi jedinstvo djela spasenja i djela otkupljenja, s utvrivanjem jedinstva obaju Zavjeta. Rekapitulacija znai i preuzimanje u sebe svih stvari na vidljiv nain, ime Logos uspostavlja potpuno i definitivno jedinstvo vidljivog i nevidljivog. Za Irenejev pojam rekapitulacije nuno je da je Logos-Sin preuzeo ovjekovu progresivnost (per omnem venit aetatem), tako da pojmu saimanja, kao sastavnom dijelu pojma rekapitulacije, Irenej pridodaje pojam usavrenja i ispunjenja. Inspiriran sv. Pavlom, Irenej u rekapitulaciji vidi Krista kao glavu svega. Vano je da rekapitulacija za Ireneja ima i kozmiki karakter, ne samo antropoloki, i da je potpuno dovrena u uskrsnulom Kristu. Cjelovito shvaena rekapitulacija ima takoer antitetiki karakter, ukljuuje jedan kontrast u odnosu prema poetku, jer se Krist pojavljuje kao novi Adam da bi u sebi rekapitulirao prvoga Adama, poslunost Krista suprotstavljena je neposlunosti prvog ovjeka; taj obrnuti paralelizam Krista s Adamom za Ireneja je toliko vaan da na njega oslanja svoje izjave po kojima ga moemo smatrati utemeljiteljem kranske mariologije. Suprotstavljenje Krista Adamu ne ide za tim da bi Adam bio u suprotnom taboru od Krista, nego je rekapitulacijom Krist postao glava i samom Adamu; da Adam nije bio spaen, Bog bi bio pobijeen. Irenej se slui primjerom iz tadanjeg drutva da to jasnije pokae jedinstvo spasenjskog plana Bojega kroz SZ i NZ: Bog je kao paterfamilias koji robovima koji jo nisu podueni daje odgovarajui Zakon (SZ), slobodnima i vjerom opravdanima daje prikladne zapovijedi, a sinovima otvara svoju vlastitu batinu (NZ). Time u Irenejevoj

116

soteriologiji nalazi mjesta i pojam slobode i osloboenja, on je usko vezan za pojam zajednitva s Bogom koje se uobliava u bogosinstvu. Mariologija u razvijanju pojma rekapitulacije Irenej je razradio misao o obrnutom paralelizmu izmeu Marije i Eve; Marija je po svojoj poslunosti rekapitulirala neposlunu Evu, kao to je Krist Adama; na taj nain Marija zadobiva u kranskoj soteriologiji odreenu ulogu koja prekorauje samu ulogu fizike majke Sina Bojega; Marija je postala odvjetnicom Eve. Povijest spasenja Irenej je prvi kranski teolog kojemu moemo s pravom dati naziv teooga povijesti; od Ps. Barnabe je preuzeo misao da e svijet trajati est tisuljea, prema est dana stvaranja to je vrijeme borbe koje e zavriti pobijedom Krista nad Antikristom, a kroz to vrijeme se zbiva ienje ita od plijeve; nakon toga treba nastupiti sedmo tisuljee u kojem e kraljevati Krist na zemlji, a zatim nastupa vjenost. Irenej dijeli povijest na etiri perioda (oslanjajui se na sv. Pavla): 1. od Adama do Abrahama, 2. od Abrahama do Krista, 3. od Krista do drugog Kristova dolaska, 4. od drugog Kristova dolaska (paruzije) do svretka svijeta.; Irenej povezuje to s etiri Evanelja i etiri Zavjeta (1. prije potopa, pod Adamom; 2. poslije potopa pod Noom; 3. zakonodavstvo pod Mojsijem; 4. po Evanelju, koji rekapitulira sve u sebi). Povijesne etape obiljeene su i porastom zla, paralelno u antitetikoj napetosti raste i dobro i zlo, ali e u konanici pobijediti dobro. Irenej je prvi opirno razvio pozitivno shvaanje Mojsijeva Zakona, unutar cjeline SZ, kod toga mu je pomogla njegova originalna ideja o odgoju ovjeenstva (npr. sv. Pavao je na Zakon gledao vie-manje samo s negativnog stajalita). Pneumatologija Irenej, kao i njegov suvremenik Teofil Antiohijski, poistovjeuje Duha Svetoga i Mudrost (Sophia) iz SZ tu misao kasnija teologija nije slijedila. Irenej esto upotreljava sliku o Duhu Svetom i Sinu kao dvije ruke Boga-Stvoritelja, ime eli rei da oni nisu izvanjska orua Oeva kod stvaranja (kao to su bili aneli kao stvorenja), nego da su to orua koja tvore samo Boje bie. U tom smislu Irenej pravi razliku izmeu poroda i djela: Sin i Duh Sveti su porod Boji, a sve drugo je Boje djelo (kasnija teologija e rezervirati izraz porod samo za Sina). S tim u vezi je i Irenejevo razlikovanje Bojega daha i Bojega Duha: prvi je djelo Boje, tj. neto stvoreno, to je udahnuto ljudima kao stvorenjima, a drugi je je Boji porod, koji se daje za posinjenje. Duh Sveti u Irenejevoj teologiji ima ulogu paralelnu ulozi LogosaSina, te inzistira na vrstoj povezanosti ovjeka s Duhom. Sredinja toka je silazak Duha Svetoga na Krista-ovjeka, te Kristovo davanje toga Duha Crkvi i svemu svijetu. Po Ireneju, kranski ivot poinje u ljudskom ivotu Logosa-Sina, ali bez Duha Svetoga ne moe se shvatiti pojam rekapitulacije; to se shvaanje osniva na bitnoj koncepciji uloge triju osoba u odnosu prema stvorenjima, po kojoj je Duh Sveti dovritelj, usavritelj ovjek nije savren bez posjedovanja Duha Svetoga, jer je samo po Duhu ovjek na priliku Boju. U meusobnom odnosu Duha Svetoga i ovjeka, on smatra da je ispravnije rei da Duh Sveti posjeduje ovjeka, nego obrnuto. Duh Sveti je i objavitelj Sina, on je po starozavjetnim prorocima navijestio spasenjsko djelo Sina, tako da se samo po njemu dobiva prava gnoza o svim ekonomijama Oca
117

i Sina; po Duhu Svetom su i apostoli zadobili potpuno poznavanje; pisana su etiri Evanelja, no Duh Sveti ih skupa dri kao jedno etirioblino Evanelje. Duh Sveti uva zajednicu Crkve u pravoj gnozi, a ona po njemu ustraje u istoj vjeri kroz stalan proces pomlaivanja, Duh Sveti je tako i Spiritus sanctitatis. Ipak u sadanjem poloaju ivljenja crkvenih zajednica, posjedovanje Duha Svetog je samo djelomino, to je zasad samo zalog, ali i taj zalog ljude ini duhovnima, dok e punina biti kod uskrsnua. Iako je djelovanje Duha Svetoga zajedniko svim vjernicima, Irenej priznaje i posebne darove (karizme) koje od Duha dobivaju pojedini lanovi Crkve, ali samo onda kada su nuno podvrgnute sudu onih koji po volji Bojoj u Crkvi imaju vodeu ulogu. Ekleziologija Irenej je posebno protiv gnostika bio prisiljen imati pred oima kontinuitet i diskontinuitet izmeu starozavjetnog Bojeg naroda i novozavjetne Crkve; Crkva je novi Izreal, u kojemu je Bog rekapitulirao vjeru Abrahamovu; po Ireneju je Crkva obnovljeni Raj na zemlji, veliko i slavno tijelo Kristovo; za Irenejev pojam Crkve kao tijela vanu ulogu ima successio episcoporum, ali i strozavjetni proroci. Sa slikom Crkve kao Raja na zemlji usko je povezana slika Crkve kao djevianske majke, koju nalazimo ire razraenu po prvi put kod Ireneja, a koja otada postaje zajedniko dobro sve otake literature; posredne teme su djevianska zemlja (neobraena) u Raju, djevica Eva i djevica Marija. Irenej vidi Crkvu i kao novu zajednicu u kojoj su ujedinjene Sinagoga i Crkva, tj. Crkva kao zajednica idova i pogana. Crkva-majka kod Ireneja ima vanu ulogu u posredovanju spasenja, Crkva posreduje istinsku gnozu, pravu spasenjsku istinu. Osnovni dokaz protiv postojanja gnoze kao tajnog znanja, koje bi se od apostola usmeno prenosilo samo uskom krugu izabranih, Irenej oslanja na autoritet biskupa, koji su od apostola postavljeni i kojima bi apostoli u nasljedstvo povjerili takvo tajno znanje da ono postoji; doktrinarni autoritet biskupa tako se temelji na apostolskom nasljedstvu i na karizmi istine biskupi su prvi nositelji onog najvieg nastojanja i brige po kojima Crkva uva primljeno propovijedanje i vjeru. Terminologija u to vrijeme nije bila definitivno ustaljena, tako da Irenej upotrebljava za monarhijskog biskupa koji je na elu mjesne Crkve naziv episkopos (nadzornik), ali ponekad i prezbyteros (starjeina), iako su prezbiteri za njega prvotno bili oni koji su poznavali osobno nekog od apostola, koji su bili apostolski uenici, te na taj nain svjedoci apostolske tradicije, bez obzira jesu li bili nositelji nekog vodeeg poloaja u Crkvi; dakle, kad je Irenej biskupe nazivao prezbiterima imao je prvenstveno na umu njihov doktrinarni autoritet kao svjedoka Tradicije. Primat rimskog biskupa Irenej donosi vane podatke o Rimskoj Crkvi i njezinu ugledu u njegovo vrijeme; kae da su Petar i Pavao osnovali Rimsku Crkvu, te predali episkopat Linu; zatim Irenej donosi listu rimskih biskupa, smatrajui da je dovoljno da u svrhu pobijanja heretika navede samo apostolsku tradiciju i po biskupskom nasljedstvu propovijedanu vjeru Rimske Crkve. Budui da Irenej izriito kae da se apostolska tradicija moe jasno vidjeti u svakoj Crkvi, taj govor ne izdie Rimsku Crkvu nad druge apostolske Crkve, nego se moe tumaiti da je Rimska Crkva samo
118

jedna od apostolskih Crkava, iako dodue uglednija od ostalih. Meutim, Irenejev izraz potentior principalis neki tumae kao moniju vlast Rimske Crkve, a neki kao monije porijetlo, te se vode rasprave misli li tu Irenej na univerzalnu Crkvu ili na Rimsku Crkvu, kojoj bi se morale utjecati sve ostale Crkve. U Irenejevu pismu papi Viktoru u vezi s pashalnim sporom, nalazimo elemente teolokog shvaanja Irenejeva o nainu kako bi Rimska Crkva trebala ostvariti svoju ulogu u univerzalnoj Crkvi; tu on zastupa temeljno naelo principa jedinstva u raznolikosti, ili preciznije: jedinstva vjere u raznolikosti vjerskih obiaja i obdravanja, a u samom pismu se ne slui terminologijom prava i vlasti, te se zalae za to veu slobodu pojedinih Crkava, pod uvjetom da se uva jedinstvo vjere. Sakramentologija Irenej daje relativno malo mjesta govoru o sakramentima, a znaajniju panju posveuje samo Euharistiji - ona je vana toka za ocrtavanje cjelovite vizije o jedinstvu izmeu Boga Stvoritelja i Boga Otkupitelja, o kontinuitetu izmeu stvaranja i otkupljanja, to je bila glavna tema bitke protiv gnostika i marcionovaca. Krst se prima za oprotenje grijeha, on je peat vjenoga ivota, te je dio tradicije primljene preko apostola. Oprotenje grijeha na krtenju izraava se i slikom ienja, koju Irenej protee i na tijelo; sredinja ideja za shvaanje krsta je ideja o krstu kao regeneraciji, preporoenju, novom roenju, to se uklapa u njegovu teologiju o rekapitulaciji. Na krtenju se prima Duh Sveti koji krtenika vodi k Logosu, koji ih dalje prezentira Ocu. Irenej poznaje pokoru poslije krtenja, tj. drugu pokoru, iako nita ne govori o primanju pokajanog grenika natrag u crkvenu zajednicu. Osobitu panju zasluuje Irenejeva teoloka misao o Euharistiji, ona je po njemu sredinja stvarnost ivota Crkve, novi prinos novoga Saveza, koji Crkva primivi ga od apostola, po svemu svijetu prinosi Bogu, to je ista rtva, te Irenej razrauje neku vrstu teoloke teorije rtve, gdje citiranjem iz SZ tvrdi da Bog ne treba rtve, ve savjest onoga koji je prinosi, ako je ista, posveuje rtvu; jedan te isti Bog dao je starozavjetnom narodu sve rtve u smislu predslika; ako se usporeuje SZ i NZ, onda treba rei da prinoenje rtava nije ukinuto, nego im se promijenila vrsta (species), tako da rtve vie ne prinose robovi nego slobodni. Irenej tako u euharistijskoj rtvi vidi prikazivanje cjelokupne Crkve i svih njezinih dobara Bogu; Bog ne treba ono to dolazi od nas, ali je nama potrebno da neto darujemo Bogu. Vjerovanje u uskrsnue tijela podrazumijeva vjerovanje u Euharistiju, tako da Irenej otvoreno zastupa ono to e kasnija teologija nazvati stvarnom prisutnou Krista u Euharistiji. Po Ireneju Crkva jedina prikazuje isti prinos Demijurgu, prinosei mu uz iskazivanje hvale ono to je dio njegova stvaranja, dok sinagoge heretika to ne ine: jedni od njih (marcionovci) kau ga je Otac drugi od Demijurga, pa kad mu prinose darove, oni zapravo tvrde da je on eljen tuega, pohlepan za neim to nije njegovo; drugi (npr. valentinovci) kau da je svijet nastao kao posljedica otpada i neznanja, pa oni ustvari vrijeaju svoga Oca kad mu prinose plodove otpada i neznanja; dakle, oni ne mogu biti sigurni da je kruh tijelo njihova Gospodina, a aa njegova krv, ako ne smatraju da je on Sin Stvoritelja svijeta, a s druge strane ne mogu tvrditi da nee primiti ivota ako je tijelo kojim se hrane ipak tijelo Gospodinovo. Irenej tako na

119

temelju Euharistije razvija dokaz o uskrsnuu tijela, a Euharstija je shvaena kao hrana pomou koje nae tijelo postaje sposobno za neraspadljivost. Biblija i Tradicija Irenej se smatra prvim teoretiarem principa apostoliciteta kao kriterija pravog znanja o Bogu i spasenju, kao i prvim teoretiarem odnosa izmeu Biblije i Tradicije. Gnostici su inzistirali na usmenoj predaji koja je po svojoj naravi esoterijskog (tajnog) znaaja, a Marcion je odbacio SZ u ime ispravnog shvaanje objave - Irenej i jednima i drugima suprotstavlja predaju koja potje od apostola (Traditio ab apostolis), time je Predaja temeljniji i obuhvatniji pojam od Biblije. Traditio ab apostolis kae da je pravo znanje samo ono to su ga apostoli predali Crkvi i to se u Crkvi u suglasju uva u njezinu propovijedanju i vjerovanju; apostoli su jedina karika izmeu Krista i Crkve tu je izraen princip da je boanska objava zavrena smru posljednjeg apostola, to je postalo dalekoseno naelo za svu kasniju teologiju; postavljen je kriterij za ocjenjivanje kanoniciteta svetih knjiga, ne postoji tajno znanje, nego samo javna predaja koja se prenosi propovijedanjem u Crkvi. Tako Crkva uva u svojoj vjeri i propovijedanju tradiciju koja potjee od apostola, ona je dalje prenosi, a autentini svjedoci te vjere i tradicije su biskupi, na temelju sukcesije (nasljedstva). Tako je Irenej dokaznim postupkom utvrdio dvoje: 1) da ne postoji nikakva tajna predaja od apostola, budui da za njih ne znaju biskupi kojima bi to moralo biti poznato kad bi potjecalo od apostola, 2) istinsku apostolsku predaju treba traiti kod biskupa, jer su oni njezini kvalificirani prenositelji. Traditio ab apostolis je najprije bila usmena, a zatim pismena, preko napisanih knjiga, koje Irenej stavlja u isti red sa SZ; prema tome Irenej ne razlikuje SP od Tradicije kao dvije razliite stvarnosti; on i novozavjetne spise citira pod terminom Pismo (Graphe), a inzistira da je Evanelje jedno etirioblino, kao stup i uporite Crkve. Za Ireneja je poglaviti sadraj usmene tradicije ono to inae naziva Pravilom vjere, koje se predavalo vjernicima usmeno te predstavljalo okosnicu njihova vjerskog znanja; bez obzira je li neka crkvena zajednica posjedovala bilo kakav tekst na svome jeziku, Pravilo vjere i njegov sadraj bio je dovoljan za to da ona ivi kao kranska zajednica. Pravilo vjere zato je povezano i s krtenjem, kao neka saeto izraena jezgra biblijske poruke. Koliko god Irenej inzistira da se prava gnoza nalazi u SP, njegova teoloka misao ne moe se shvatiti u smislu Scriptura sola, jer se Biblija nalazi i u ivoj Crkvi, a nosi je iva Tradicija koja je u Crkvi. Eshatologija. Milenarizam Irenejevom eshatologijom vladaju tri temeljne ideje: uskrsnue tijela, postizanje potpunog zajednitva s Bogom, obnova svijeta; Irenej je razmiljao prvenstveno na crti svoje borbe protiv heretika koji su obezvreivali tijelo i materiju, te spasenje shvaali kao konano odjeljenje duha od materije i tijela, kao elementa dobro od elementa zla. Irenej shvaa kao poseban zadatak da dokae spasenje tijela i materijalnog svijeta, jer oni po svojoj supstanciji nisu neto zlo, budui da potjeu od Boga tijelo e uskrsnuti i postii neraspadljivost. ovjek je po tijelu stvoren na sliku Logosa, zato se Logos i utjelovio da spasi i tijelo, tj. itava ovjeka; koji nijeu spasenje tijela, preziru Boje djelo te nijeu Boju mo da ga spasi; poseban dokaz i zalog uskrsnua je Euharistija, koja je tijelo i krv Kristova. No
120

povezano s milenarizmom, kao teorijom o ovozemaljskoj obnovi svijeta, Irenej razlikuje prvo uskrsnue pravednih od konanog zadobivanja neraspadljivosti tijela. Milenarizam ima svoje uporite u NZ i znai vjeru u postojanje zemaljskog kraljevanja Kristova pred zavretak vremena; ime je proizalo iz toga to se uilo da e to kraljevanje trajati tisuu godina; Irenej je primio razvijeni milenarizam iz maloazijske sredine, a sam spominje Papiju kao uitelja te tradicije. Po tom uenju, ovaj svijet e trajati est tisuljea, pod kraj estog tisuljea zavladat e Antikrist, koji e vladati tri godine i est mjeseci, a onda e doi Krist u slavi: sve e zlo nestati, svi pravednici koji su umrli uskrsnut e, tj. povratit e se snagom Bojom opet u ivot na zemlji, bit e uklonjena trpljenja, a ljudi e ivjeti po tisuu godina; ljudi koje dolazak Kraljevstva zatee kao pravednike, kraljevat e tisuu godina zajedno s uskrsnulim pravednicima; to e ustvari biti ivot u Raju zemaljskom, koji je bio odreen za prve ljude da oni nisu sagrijeili; to miljenje potjee iz idovske apokalipse, po njemu bi Adam ivio tisuu godina da nije sagrijeio. Ideja o kozmikom tjednu je iz sirijske provenijencije (nalazimo je formuliranu u Ps. Barnabinoj poslanici, iako Ps. Barnaba nije milenarist); Irenej je tu ideju iskoristio u borbi protiv gnostika da bi naglasio potpunu rekapitulaciju ukupnog djela stvaranja svijeta (ne samo stvaranja ovjeka), te Irenej tu misao spaja s maloazijskom tradicijom milenarizma. Poslije tisuu godina kraljevanja na zemlji nastupit e uskrsnue svih ljudi i konani sud: greenici e biti baeni u oganj, a pravednici dobiti konanu neraspadljivost; to uenje se uklapa u Irenejevu koncepciju antropologije kao progresivnog razvitka ovjeka. Kransko uenje o milenijumu izraslo je iz idovskih uenja o mesijanskom kraljevstvu na zemlji; starozavjetna prorotva o Mesiji i o njegovom kraljevstvu nisu se u cijeloj doslovnosti ispunila u Kristu, pa su milenaristi zastupali da e se to to se nije ispunilo kod prvog dolaska, ispuniti na zemlji kod drugog dolaska. Ipak, Irenejevo se uenje o milenijumu ne oslanja samo na Bibliju, nego proizlazi iz same temeljne koncepcije o svijetu i materiji, koju moemo nazvati idovsko-kranskom, a koja je u suprotnosti s gnostikim dualizmom (koji je ustvari do kraja dotjeran helenski dualizam, osobito jasno izraen u platonistikoj misli). Za dokaz milenijuma Irenej donosi dva dokaza: 1. ontoloki - da svijet mora nastaviti postojanje, izmijenit e se samo izvanjski oblik, jer je svijet samo po u izvanjskom svome obliku po grijehu iskvaren; bit svijeta ostaje, jer ona potjee od Boga; 2. etiki po zahtjevu pravednosti: vjernici koji su se muili i iskuavali u strpljivosti postii e plod strpljivosti; koji su bili ubijani zbog ljubavi Boje kraljevat e na razini svijeta gdje su podnosili robovanje. Za Ireneja, prema tome, jednako mora postojati nastavljanje ivota za ljude, kao i nastavak postojanja za svijet.

121