Predrag Matvejevi

Prilozi za raspravu o pripadnosti i porijeklu

Malo koja kultura ili knjievnost ima toliko dvojnih porijekla i pripadnosti kao hrvatska.
Uvijek sam to shvaao kao prednost a ne kao nedostatak. Ponosio sam se time: enoa, Strossmayer, Demeter, ulek, P. toos, Gavella, Vatroslav Lisinski (roenjem Ignac Fuchs). Obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (Gay), a Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz tajerske. Ivan Zajc (u Beu se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere Nikola ubi Zrinski, eh je porijeklom kao i August enoa, a skladatelj Boris Papandopulo ruski Grk. Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccol? di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, roen je i krten u Firenzi, po kojoj je i dobio nadimak dakle nije naijenac, to se ne bi smjelo zaboravljati. Hrvatski preporod u Hrvatskom narodnom kazalitu oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni. Kukuljevi je preimenovao Andreu Meldolu u Andriju Medulia, koga nikad nitko nije tako zvao; nije sigurno da je postojalo prezime Klovi koje je pridao minijaturistu Cloviu; zanemarimo li teko odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da Klovia (Clovio) i Lauranu (Vrana), prema onome to su stvorili i u kojoj sredini, u najboljem sluaju dijelimo s talijanskom umjetnou. Goran Kovai je po majci idov (to sam tek nedavno saznao od jednog maarskoga knjievnog povjesniara, majka mu se prezivala Klein) tako bi na pjesnik otpora, po idovskom zakonu, pripadao vie majinoj strani. Starevieva je majka bila pravoslavne vjeroispovijesti. Sorkoevieva obitelj (Sorgo) dola je iz Albanije preko Boke, trgovala je itaricama i po tom dobila prezime (sorgo = sijerak). Dubrovaki pjesnik Vetranovi, za ivota poznatiji kao Vetrani, spjevao je odu Italiji. Glazbu za nau hrvatsku himnu, posveenu Lijepoj naoj domovini, skladao je vinkovaki Srbin Josip (ili Josif) Runjanin. Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime Giorgio Orsini. Andrija Alei (Alleshi) doselio je iz Draa. Rueru Bokoviu djed bijae pravoslavac iz trebinjskog kraja koji se selidbom u Orahov D obreo meu katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka. I Marulieva je majka bila Talijanka, a oeva loza, sudei po prezimenu, imala je stanovitu romansku sastavnicu (doetak ul u prezimenima poput Bartulovi, Franulovi, Krstulovi itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski). I Matou i Cesarcu majke su stranoga podrijetla. Zlato Zadra izraivale su manje ruke domaih majstora negoli njihovih uitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima preteito su djela naih susjeda. Za izgradnju dubrovakih mira i zidina dugujemo harnost, u prvom redu, talijanskim arhitektima. Ima jo mnogo slinih primjera, ne mogu ih ovdje sve nabrojiti. I ne mislim da je to osobito vano. Uostalom i u drugim, susjednim kulturama ima slinih pojava, na primjer u srpskoj: Nui (Alkibijad Nua) i Sterija (Jovan Popovi kome je otac bio pop Steriu), najznaajniji dramski pisci u srpskoj knjievnosti, cincarskog su porijekla, kao i dio loze Branka Radievia, roenoga u Slavoniji. U srpskoj je politikoj historiji podosta Cincara: Nikola Baja Pai potjee iz obitelji Pascu; Cincar je bio i Constantin Riga, poznat Grcima kao njihov junak Rigas Feraios, i Pitu Guli (voa ilindenskog ustanka), a i srpski fiziar Pavle Savi. Meu beogradskim nadrealistima, Vuo i Koa Popovi su takoer iz cincarskih obitelji, a Marko Risti, premda je dubokoga srpskog korijena, bijae integralni Jugoslaven to je moda jedan od razloga omraze spram njega u nekim knjievnom krugovima. Njego je, unato svemu, vie crnogorski nego srpski pjesnik, bez obzira na to kako vidimo veze i razlike srpsko-crnogorske. Kiu je otac idov, Daviu su i otac i majka. Vasko Popa je svoje rane pjesme pisao na materinskom rumunjskom jeziku. Branko Miljkovi se ponosio majkom Hrvaticom. Milorad Pavi je takoer mjeanac, mislim da mu je otac bio Hrvat. I konano najvei od njih, Ivo Andri, rodom je Hrvat a krtenjem katolik. Crkve u Studenici i Deanima su sazidali majstori iz Dalmacije, meu kojima je bilo i fratara. Najljepe freske i ikone po manastirima i bogomoljama June Srbije oslikali su bizantski ivopisci, mnogo vie nego srpski. to se pak naih Srba iz Hrvatske tie, svi znamo otkud potjeu Petar Preradovi ili Vladan Desnica, kako su se izjanjavali za ivota Ivo ipiko (Cipicco se pisalo u Trogiru) ili pak braa Vojnovi, Ivo i Lujo, te stric im Kosto Vojnovi, pravoslavni preporoditelj koji se zauzimao za

ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (i prvi razvio hrvatsku trobojnicu na splitskoj Rivi); nije sporno to su po porijeklu, meu inim, Simo Matavulj ili uro Danii (pravim imenom ore Popovi, ne znam zato je ime kroatizirao), Novak Simi, Vojin Jeli, Drago Kekanovi ili Branislav Glumac. Od srpske i pravoslavne loze vuku korijene Stjepan Mileti, prava i starevianac, utemeljitelj hrvatskoga glumita, kao i pravaki tribun August Harambai, po Matou najbolji pjesnik hrvatskoga nacionalizma i hrvatske slobode to danas, s obzirom na porijeklo, izgleda nezamislivo i nevjerojatno. Srbin iz Hrvatske i beki ak Savo Mrkalj suprotstavio se pravoslavnoj varijanti slavjanoserpskoga jezika i otvorio put Vukovoj reformi a samoga Karadia Zagreb je proglasio svojim poasnim graaninom dok su ga srpski knjaz i velikodostojnici pravoslavne Crkve napadali i osporavali (rado se zaboravlja da je njegova reforma prihvaena u Srbiji tek nakon smrti mu i da su joj najveu podrku pruili Hrvati). Josipa Jelaia instalirao je za bana srpski pravoslavni patrijarh Rajai, dok je biskup Haulik, madarizirani Slovak, bio odsutan za vrijeme investiture. O tome, naravno, nema spomena u naim kolskim programima i udbenicima. Mogao bih navesti jo mnogo primjera, ali nisam siguran da bi to pomoglo onima koji vide kulturu u etniki istim kategorijama. Navest u jo jednom Matoa, da podsjetim one koji slabo poznaju nacionalnu kulturu u koju se inae zaklinju, kako je najvei hrvatski kritiar gledao na to: Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tuinskog utjecaja. Ono to je u narodu najbolje plod je tuih kalamova. (Mato pie, po starinski, kalamova, op. P. M.) Kakve bi svrhe imala nacionalna kultura da se njom moe koristiti samo jedan narod. One vrijednosti koje vrijede tek jednoj rasi inferiorne su vrijednosti. Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, ve u moi primanja, apsorbiranja to vie tuih kulturnih elemenata. Dixit A. G. Mato. I jo ovo, iz istoga pera, vrlo aktualno u dananjem asu, barem za one koji misle da su Evropljani ili bi eljeli da to budu a ne znaju kako: Naa umjetnost e samo onda biti nacionalna, kada bude evropska (Sabrana djela, sv. IV, str. 268, izd. Zagreb 1973). Svakom je jasno to stoji iza stavova onih koji se ne mogu pomiriti s razliitim pripadnostima nacionalnoj kulturi ili knjievnosti: jedan stari, zaostali nacionalizam, u naim prilikama obiljeen srbofobijom i anti-slavenstvom (ili pak kroatofobijom na drugoj strani), spreman, kao to smo vidjeli, da nas radije proglasi Irancima (ili Sorabima) nego potomcima starih Slavena.