DRAGO IVANIEVI PLESAICA Ozmijila me perom tijela i pliska u zraku Nadahnutom rukom takmi se s kosom nogom bosom (diram

snijeg, vatru, svjetlosnu traku) gasi mi vid Plima strasti davi me u mraku u plodnom mraku vjetrnica ula: sijevaju vatrometi, vrcaju vodoskoci i izvire opojna bujica zvuka Ona mi kupa dah ona je poar uma i blistava ubica tee PANIKA U PAYSAGEU Ignjatu Jobu Jugovina je unijela zabunu i dala krvoloni znak Svaka biljka u prisoju vie bezumno doziva samotnu maslinu A maslina lamata vorastim rukama i bespomono trai meu ranjenim oblacima spas plavetnila Nadire no Noas e uz tuljenje jugovine uginuti zelenilo IGRE NA EVROPSKOM MASKENBALU (Prva, glavna igra) Treba najprije dobro naotriti no, no se najbolje otri na bratovu vratu, zatim treba popiti au vina ili rakije, nazdraviti ili ne nazdraviti ratu svejedno, moe i bez svega toga biti, zatim treba paljivo zaklati majku, i nauznak je poloiti i nauznak uz nju lei i na njena njedra (svoju) glavu nasloniti,

zatim, oprezno, da se zglobovi ne povrijede, lagano s prstiju sve (svoje) nokte snoktiti, dobro prste, kao olovke naotriti, zatim nekoliko aa vina ili rakije popiti i dati suzama maha, za majkom plakati, dugo, dugo, do sitosti, zatim treba naotrenim prstima krv sa suzama pomijeati i napraviti mnogo uzdunih pruga po koulji (koulja moe biti bijela, crna il arena) ostalo e zatim lako ii. PRED STOLCIMA SUDACA Pred stolcima sudaca (stolci su jo topli od drugih sudaca koji bi ove na smrt osudili) Gleda u pod u prainu

PARIZ U GRLU Pariz tamnosiva soba za zidom Crnac vie svoju no ti na postelji u crnini pilji u no bijele tvoje ruke cjelivam u strahu od sebe to mogu nego utjeti na stropu krue zvijea zarobljena dolje krui ulica ruke tvoje sve tamnije postaju no i ti odjednom odlazi u no svejedno to si tu pokraj mene svejedno to je tvoja kosa meu mojim rukama tvoj kaput tvoje cipele i arape znam na stolici odlazi u no

puste su ulice pusto drvee njegov i moj mrak a ja na svim vratima razapet jer ti si za svim vratima NAPOKON PRILAZIMO MORU POMIRLJIVO Napokon prilazimo moru pomirljivo kao neem nepoznatom dodirujemo svoju ruku svoje lice oi nam mraku okrenute Sve e nam ostati nerazumljivo vjetar to smo ga pratili u daljini, sva naa ljubav i mrnja kamenje ukraj puta o koje e se i drugi spoticati i daleke vedrine kao jeka u brdima nad kojima starinske zvijezde krupnjaju TO TO SAM To to sam od vas okrenuo svoje lice mili moji nije moja volja bila neka se nevidljiva ruka sa mnom naalila i ja ne gledam vie u vas ve u neki zid siv i visok je taj zid i na njemu iezavaju sve slike to sam ih u oima nosio zalud viem ni vlastito me uho ne uje i tako u sebi glasan ja u za vas posve utihnuti i umjesto mog srca kucat e moj sat BEZ NASLOVA I Svit se skona i slnce jur zahodi Nepoznati glagolja S' i' fosse foco, arderei 'l mondo Cecco Angiolieri Krv urlie ulicama, Krv pobjedu krvi slavi, Krv milost u sebi davi. Krv na slijepim ulicama.

Krv mahnita ulicama, Krv zaboravlja na rtve. Krv ne potuje ni mrtve, Krv zaklanu ubicama. Krv u krvi sebe mije, Krv se ludo krvi smije, Krv za krvlju suze lije. Krv umrlih sie crv. Krv zla plodi i le i strv, Krv i krv, krv i krv, krv. Zagreb, 1941. POLJUBAC S malo snage ue u taj dan Ali zar nije u snovima neko djeakom uzlazio sve slabiji teko diui uz visoke stepenice koje kao da je od neba do zemlje razastrlo usplahireno sunce? U hladu drijemala grana do grane licem uz lice Uas se sve ukipi I tada neke udne vode poee da grgolje Njen se glas spajao s oblacima Usred podneva pojavie se zvijezde do sunca Zvuni mu lahor prostruji grudima Otada pamti na svojim usnama dodir njenih usana dvije vlati trave Dvije vlati trave koje s vremenom postajahu sve gore Sve dok ga nisu svojom gorinom otrovale I poput tekog bogalja ubi svaki vedri osmijeh u sebi

MOJ DID Moj se did sa zvizdan druija, sa suncem i sa misecon, moj se did druija s tovaron i sa zmijon i s kozon se druija, moj se did s kion druija, sa svakin vitron, s mrazon i sa zviriman. Jerbo se moj did o' ditinstva o' ditinstva vas zemji naminija. I ka' je bos na ledini zauvik zanimija, baba moja, s oiman o' jastreba, baba moja ni mogla raspoznat nikako njegove noge meu ilan o' masline. I tako je did moj uza Boga sta. PJESNIK Tinu Ujeviu Ja mnogi znalac izumrlih trava i tragova usana u uzduhu ja ispovjednik kamenja i elika ja kojemu grane od stakala i betona i opeka unose u birtije svitanja i mrkline pla djetinji kravu ganutu sirutku djetinjstva strahove sve rijei rastanka Ja mnogi ja stasiti ja od ognja u utrobi ognjenog ognja svagdanjeg to neznane vode trai i ne nalazi jer nema mora nema rijeka nema slapova nema brzica za Ljubav koja samu sebe saie Ja mnogi ja bol u slabinama volje raspete ja groznica slijepe ilovae bez pomoi ja strah od ukoenosti bez pomoi sam meu samima sam u samicama soba i trgova i putanja i bespua osmijeh uguen u samotnim vrevama u pepelu mrnje

Ja mnogi nad katarkama jablana u visinama sa srcem u praini sa uljevima nogu u praini meu drugim uljevima meu vjerama meu kotaima inama motorima meu plaem djetinjim kravom ganutom sirutkom djetinjstva uasom sve uljevima kruha u lancima Ja mnogi ja jauk jauka i bosjakog i sljepakog i protivnog i obinog najobinijeg kao kad se rukavom brie nos javno svima vidljivo Ja mnogi ja dadom rua dadei na sve slomljene hrptenice: rue povoja rue krila rue peraja rue rua u gru i neprebolu rue s modricama ispod koulja razdrtih glasova drvoreda glasova rue prijateljstva bez zastava Ja mnogi ja oprostite oprostite nije krivnja na ruama za trganje u uima Ja mnogi ja daleki i visoki blizak najbliskiji obian najobiniji cvjetanje i cvjetanje u modini Svijeta ovoga

U SPOMEN VLADIMIRU VIDRIU Kad se razdvojilo Vrijeme i od Jabuke kad poee ljudima trnuti zubi, stepenicama irokim od plaa u Poetak sioe bozi. Ubravi u rasadniku svjetlosti svjetlost, s prepunim korpama zvijezda, prozirno nagi kao ljubav, pokrie se talasima bozi. Uminue. (I odonda samo se katkad, ko privid, ukae boginje kuk il dojka, ukae prepona radosnog boga, boginja ili bogova, u danima i noima ljudi.) Varava mladost Zemlje po njima, po bozima mrtvim, rastvara ljudima ivot, i oni, nemoni, trpe. U sebi sami kao mrtvi, lomei kruh svoj uhki, ljudi na morima, na alima voda, u dolima, na vrhu planina tlape o nestalom udu. METAFIZIKA III No se u crnoj koiji vozi visoko nad nama njen um umi u nama u ilju nam noiva No sije svoje sjeme nad nama u nama Sjaje se noi i oi oko nas i u nama Hodimo tako brodimo kroz no u no mi no sva no svu no

u dan u noni dan Sa svojom li se noi gola sretne nona gine naa krv

IDE SVOJIM PUTEM ide svojim putem raskriljena (ja ve piem uspomene) uranja u bezvrijeme u vjeni dan meni ostavlja sivost vjenog sna o ti moja kao i mnogih ona kojoj ne znam imena bjena neuhvatljiva kojoj neu nikada saznati ime ona od bezbroj imen zvijezda potoci zvijezd rijeke zvijezd na ulici na moru u irinama u irinama opojnost obmane milostive varke to nas sve mene njega i njega i nju i nju brati povezuje nas grumenje samoe to se roni DRUGA SLOBODA Mravi mi napustie kuu Vidim svoj i tvoj le Leevi na dnu nonog jezera gdje crno sunce sja Tako sam osloboen svih privida (znojem sam vaega truda vazda nepoznati prijatelji oprao sanjive oi) Kroim lagan kroz ogledala

tvoja i svoja Ponavljam otkad prozreh prvog mrtvaca stekoh slobodu Slobodan je koji uza me na drugoj obali nepomian lei sa mnom prisno razgovara Oko njega oboreni bogovi krue nevidljivi i neprestano neprestano smireni s glave bacaju lovor u smee Ali s ove strane obale gdje ti i ja boravimo niu na glavama bogova uvijek nove mladice lovora I to se naziva povijest Maknite mi ispred oiju ovog mrtvog mrtvaca neka se izgubi iza uglova kua Maknite ga viem s krovova Sve sam mu oprostio davno Zagreb, svibnja 1970.

NE PLAE UMA Ne plae uma nije plakala pla je krhka rije potrebna je tea rije kamenija rije to sebi kroz utrobu razvaljenih usta bode zabija ne plae uma nije plakala to ovjek sam u stalu vremenu skuplja svoja crijeva rasuta i u pomrini plai zvijer

ne plae uma nije plakala to ovjek sam u ovjeku prepoznaje sebe ovjeka ne plae uma nije plakala pla je krhka rije pogledaj bolje sebi u oi u zrcalu e spaziti podlaca to grevito epi svoje ui naceren RAZMRSKANO Razmrskano ito ljudskog mesa I kruh to ga jedem ima katkad okus leeva timo Rijei su prole kroz pusto kroz sazive smrti u icama oaja i imaju katkad okus leeva timo Moj strah umnoava tvoj strah I obratno NA RUCI TI SUNCE Na ruci ti sunce Takvu te u tami gledah u zelenoj ovoj vodi od kia na drugoj obali Zasjenila si zastorom lia sunce Iao sam crninom asfalta iz noi u no

Na svakim si vratima bila druga nepoznata Gotovo slijep nazirem trak svjetla u daljini nedostian ALI TI SI U KII U VJETRU U LISTU Ali ti si u kii u vjetru u listu vidljiva prisutna kao moje oi il narana na ponjavi mog kreveta svake noi s mrakom ti mi gladi kosu i do svanua sluam tvoju vedru rije POSLJEDNJA TINOVA METAMORFOZA Doao je k meni u moj zagrebaki stan, produhovljen, miriui na istou, tih, okrenut u sebe, onakav kakav je na Stanievoj slici. Vraa mi, ree, dvije panjolske knjige i odlazi u Vinogradsku bolnicu. Na snimcima pred smrt, na kojima je ve zapravo mrtav, ima jedna zagonetna narana. (Ali o njoj ne treba govoriti...) Dovoljno je samo naznaiti da je narana tu umjesto mora, ogledalo njegovih simbola i njegovih metamorfoza. Posljednji pozdrav pjesniku. DALEKA RUKA Moda bi prijateljski glas otjerao ovu moru ili puinski vjetar ili ruka daleka koju jasno vidim kroz ovu jasnu suzu