Sie sind auf Seite 1von 4

Civilizacijski kontinuiteti i politiki diskontinuiteti u ranonovovjekovnoj povijesti Kine i Japana

Esej

Zagreb, sijeanj 2011.

Ranonovovjekovna povijest Kine i Japana obiljeena je politikim i drutvenim razdorom za kojim slijedi razdoblje politike, drutvene i ekonomske stabilnosti. U obje drave dolazi do smjene vlasti, ali na razliitim razinama, te do blokiranja stranih utjecaja koje postupno vodi do zatvaranja obiju drava. Kultura se kontinuirano razvija od nemirnih razdoblja do u ona skladna. Filozofske doktrine su u obje drave u skladu s vladajuim reimom kako bi on legitimirao i dodatno uvrstio svoju vlast. Prva polovica ranonovovjekovne povijesti Kine pripada dinastiji Ming. U ovom je razdoblju dinastija Ming ve na zalasku svoje moi, jo od 15. stoljea. Sredinom 16. stoljea vlada provodi reforme koje dovode do neto poboljanog stanja dinastije, ali ne zadugo. Sve ei postaju mongolski te piratski napadi na Kinu, a ubrzo prodiru i Manduri. Taman dok je Kina uredila odnose s Mongolima, javlja se nova prijetnja Manduri koji postepeno prodiru u zemlju od poetka 17. stoljea da bi do njegove sredine zasjeli na prijestolje i svrgnuli dinastiju Ming. Tri imena vana za mandursko osvajanje Kine su Nurhaci, Abahai i Dorgon. Ono to su prva dvojica zapoeli, potonji je dovrio ulaskom u Peking 1644. godine i proglaenjem dinastije Qing novom vladajuom dinastijom u Kini. Japan je do sredine 16. stoljea poprite ratova i unutarnjih sukoba. Tada se javljaju neto moniji individualci (daimyoi sengoku) koji uspijevaju pokoriti ostale lokalne monike te uspostavljaju red i mir u dravi. Od Nobunage pa preko Hideyoshija do Tokugawe poetkom 17. stoljea uspostavljen je poredak bakuhan taisei i zemlja je ula u razdoblje mira koje je potrajalo sljedeih dvjesto i pedeset godina. Dok je u Kini vlast imao car, u Japanu su to bili oguni, a od 17. stoljea ta pozicija postaje nasljednom Tokugawa obitelji uspostavljanjem Tokugawa bakufua (ogunata). Car u Japanu nije bio vladar svojih podanika kako je to bilo u Kini ve su to u Japanu bili oguni. Vladari obiju zemalja, kako bi uvrstili i odrali svoju vlast, zatvaraju se od stranih utjecaja, ideja i trgovaca kako ne bi dolo do ulaska opasnih ideologija u zemlju te naglaavaju lojalnost, vjernost i pokornost vladajuem reimu kroz ideologiju (neo)konfucijanizma koji se pokazao najboljim za postizanje tih ciljeva. Takoer, kranstvo je zabranjeno u obje zemlje. Misionari isusovci poluili su dosta uspjeha kako u Kini tako i u Japanu, prvenstveno zbog sinteze kranstva s dominantnim religijskim sustavom u dravi. U Kini je kranstvo objanjeno terminima konfucijanizma, a u Japanu je shvaeno kao propagiranje Budinog uenja. Zbog toga poetni uspjesi misionara ne ude. No ve 1587. godine Hideyoshi zapovijeda svim misionarima da napuste Japan nakon bune predvoene kranskim idejama

dok je zabrana kranstva u Kini nastupila tek u 18. stoljeu nakon kontroverzi oko rituala. Prvi carevi dinastije Qing bili su skloni isusovcima te su oni vrlo brzo postali dio slubenikog aparata. Do kraja 17. stoljea Tokugawa oguni zatvaraju Japan od ostatka svijeta. Zadrani su diplomatski odnosi s Korejom, Nizozemskom i otojem Ryukyu, no ne i s Kinom i drugim europskim dravama, a Japancima je zabranjeno putovati u inozemstvo. Nagasaki je proglaen jedinom lukom za vanjsku trgovinu samo s Nizozemskom i Kinom. Trend zatvaranja drave u Kini je pojaan od sredine 17. stoljea od dolaska nove dinastije na prijestolje. Budui da su bili osvajai, u cilju uvrenja svoje vladavine, carevi dinastije Qing postupno ograniuju kontakt sa strancima, stranim idejama i konzekventno tome ograniuju vanjsku trgovinu proglaavajui Kanton jedinom lukom za vanjsku trgovinu. Takoer je i Kinezima zabranjen odlazak u inozemstvo. U obje drave razvila se podjela drutva u etiri sloja. Taj su sustav Japanci zapravo preuzeli od Kineza gdje se drutvo sastoji od intelektualaca, seljaka, obrtnika i trgovaca, a u Japanu je poznat kao shinokosho poredak sastavljen od ratnika-vladara, seljaka, obrtnika i trgovaca. Ta stroga hijerarhijska podjela drutva imala je za cilj zamrznuti drutvenu strukturu te sprijeiti drutveno napredovanje pojedinaca. U pozadini politike razjedinjenosti Japana, prisutan je kulturni rast koji je jedini prisutni kontinuitet tijekom politiki nestabilne povijesti Japana. Uspostavljenjem reda u dravi, Kyoto se izdvaja kao njeno kulturno sredite. U veim se japanskim gradovima razvija kultura ukiyo ili kultura plutajueg svijeta, tj. svijeta prolaznih kratkotrajnih uitaka koju povezujemo s Genroku periodom od 1688. do 1704. godine. Kulturno se izdie i Edo (prijestolnica Tokugawa oguna) i postaje sreditem kabuki kazalita i pjesnitva haikai te ih uglavnom usmjerava na puki izraz. Grafika ukiyo razvija se u bogatu viebojnu umjetnost koja se bavi irokim rasponom tema. Dok su u prijanjim razdobljima dvor i aristokrati te Zen monasi dominirali kulturnim ivotom, graani u gradovima Edo, Osaka i Kyoto dominirali su novom Tokugawa kulturom. Gradovi su postali centri umjetnosti i kulture. I u Kini je prisutan kulturni kontinuitet unato mandurskoj invaziji, u knjievnosti, slikarstvu pa i u filozofskoj misli koja kritizira politiku i drutvenu dekadenciju kasnog Ming perioda te sve veu mo eunuha. Za vladavine careva Kangxija (1662. 1722.), Yongzhenga (1722. 1735.) i Qianlonga (1735. 1795.) koji su poznati kao prosvijeeni despoti, kineska je kultura postigla najvii stupanj profinjenosti. Donijeli su dravi unutarnji mir i prosperitet te su sponzorirali literarni rad. To je dovelo do injenice da je 18. stoljee najvjerojatnije bilo najsretnije u intelektualnoj povijesti Kine. Kineski intelektualci 18. stoljea bili su pravi

suvremenici europskih pisaca iz vremena prosvjetiteljstva. Kako je vlast dinastije Qing jaala, dovela je do uspostave moralnog reda koji je rezultirao zatiranjem kriticizma drutvenih i politikih okolnosti 17. stoljea i razvitkom kriticizma s podlogom u znanosti. Ovaj period takoer obiljeava nestanak urbane knjievnosti karakteristine za kraj Ming dinastije. Filozofska uenja koja su Tokugawa oguni promovirali bila su kineska uenja. Slubena filozofija Japana ranog Tokugawa perioda bio je konfucijanizam iji se etiki sustav inio osobito prikladan Tokugawa ogunima budui da je poivao na lojalnosti te je u svojoj biti bio umjeren, praktian i konzervativan. No od kraja 17. stoljea javlja se nativistiko uenje koje obnavlja prouavanje japanske batine u pokuaju uspostavljanja njezinih vjerskih, knjievnih i irih drutveno-etikih vrijednosti. Nativistiki uenjaci 18. stoljea nisu pokazali neprijateljstvo prema postojeem poretku. Odbacivali su konfucijanizam i openito kineske utjecaje kao strane i pokvarene. Tokugawa oguni, kao i carevi dinastije Qing, vladaju naglaavajui tradicionalne vrijednosti te obaveze lojalnosti i pokornosti reimu. Svoje drave uvode u razdoblje mira i prosperiteta u kojem dolazi do ekonomskog napretka, populacijskog rasta i kulturnog kontinuiteta koji e potrajati do kraja 18. stoljea. Ming-Qing tranzicija bila je relativno kratka i glatka, institucionalno i kulturalno kao i uspostava Tokugawa ogunata poetkom 17. stoljea nakon perioda konstantnih sukoba. Poredak bakuhan zapravo je bio najvri politiki poredak u povijesti Japana. Tokugawa oguni uspostavili su politiku stabilnost i dravnu izolaciju u kojoj je Japan doivio 250 godina drutvenog mira i odvojenosti od vanjskog svijeta. Dinastija Qing donijela je Kini najvei teritorijalni opseg te najvii stupanj kulturne profinjenosti. Kina se, kao i Japan, poela zatvarati kada su Europljani poeli iriti svoj utjecaj svijetom, a politika dravnog zatvaranja pokazala se uspjenom u jaanju sredinje vlasti. Kulturna je vitalnost zadrana tijekom svih perioda politike nestabilnosti, a uspostavljanjem politikog i drutvenog reda, kulture Japana i Kine doivjele su svoj vrhunac upravo u ovom periodu svoje povijesti. Od kraja 18. stoljea prisutni su stavovi opreni onima iz prijanjeg stoljea, sve je jai znanstveni duh u obje zemlje te tendencija ka otvaranju svojih granica.

Bewerten