www.hrkarmel.

com

Sv. Ivan od Kria, OCD: Tamna no (1 N 1-10)

Naslov izvornika: Noche oscura. "Symposion", Split, 1997.

TAMNA NO OSJETA

PRVA STROFA

Sred mrkle noi jedne Kad ud me milja arka podigae, O sretan as to htjedne Te odoh da ne znae Ukuani to mahom zadrijemae. TUMAENJE 1. - U prvoj strofi pripovijeda dua kako je svojim osjeajem izila iz sebe i iz svih stvari, umirui putem pravog mrtvenja njima i sebi, zato da ivi slatkim ivotom ljubavi u Bogu. Veli da je izila sred mrkle noi jedne, pod kojom se razumije motrenje koje isti, kako emo dalje rei, i koja na pasivan nain u dui proizvodi da se dua odree sebe i svih stvari. 2. - Dodaje da je mogla izii, a to je bilo snagom i arom to joj je u tu svrhu ulila ljubav njezinog Zarunika u tamnom motrenju. Time bolje istie svoju veliku sreu to je pola k Bogu sred ove mrkle noi s tako velikim uspjehom, da je nije mogao sprijeiti nijedan od triju duhovnih neprijatelja, to jest svijet, avo i tijelo - koji, naalost uvijek nastoje omesti napredovanje - jer je no motrenja uspavala i umrtvila u kui osjeta sve strasti i poude pomou njima protivnih pokreta. Prvi stih, dakle, kae: Sred mrkle noi jedne.

POGLAVLJE 1. POINJE RASPRAVLJATI O NESAVRENOSTIMA POETNIKA 1. - Due poinju ulaziti u ovu tamnu no kad ih Bog pomalo oslobaa stanja poetnika, to jest stanja onih koji se u duhovnom ivotu vjebaju razmatranjem, da ih postavi u stanje naprednih, koje je ve stanje motrenja, da proavi to stignu do stanja savrenih, to jest do sjedinjenja due s Bogom. Medutim, da se bolje razjasni i shvati kakva je to no kojom dua prolazi i radi kojeg razloga je Bog alje, prikladno je najprije napomenuti neka svojstva poetnika; to e - premda e biti koliko je mogue krae - bez sumnje koristiti samim poetnicima, da - shvaajui slabost stanja u kojem se nalaze - budu sraniji i goje ivu elju da ih Bog uvede u ovu no gdje se dua jaa i uvruje u krepostima te se osposobljuje za neprocjenjive uitke ljubavi Boje. Pozabavit emo se, neto oko poetnika, ali ne vie negoli treba, i odmah zatim prelazimo na razlaganje o tamnoj noi. 2. - Treba, dakle, znati da duu, nakon to se je obratila Bogu i ozbiljno odluila sluiti mu, Gospodin redovito duhovno hrani i miluje, kao to ini ljubezna majka sa svojim edom. I zaista, majka grije svoga maliana toplinom svojih grudiju, hrani ga svojim mlijekom i slatkom njenom hranom, nosi ga i stie u naruju te ga obasiplje cjelovima i milovanjima. Ali, ukoliko dijete raste, odbija ga od mlijeka gorkim alojem, sputa ga s naruja, ui ga kako e sam hodati da se, ostavljajui nain svojstven djetetu, naui na vee stvari. Boja milost, kao ljubazna majka, im ojaa duu novim arom za slubu Boju, postupa s njome na slian nain; jer joj daje u svim Bojim stvarima okusiti slatko i teno duhovno mlijeko bez ikakvog napora, te joj daje veliko zadovoljstvo u pobonim vjebama, jer joj sam Bog prua svoje ljubazne grudi kao njenom djetetu. 3. - Dua pak nalazi svoje veselje u tom da se mnogo vremena, ak po cijele noi, moli; njezina naslada su pokore, njezino zadovoljstvo postovi, a utjeha su joj sveti sakramenti i razgovor o boanskim stvarima. Ali, koliko god poetnici obavljaju sve to s mnogo mara i postojanosti te veoma pomnjivo raspravljaju s duhovnim osobama, ipak je obino u njihovom ponaanju - govorei duhovno - mnogo mlitavosti i nesavrenosti. Budui da ih na pobonost navodi utjeha i ugodnost to je u njoj nalaze, i budui da jo nisu osposobljeni ni oelieni vjebom otrih borba u krepostima, upadaju u svom duhovnom djelovanju u mnoge pogreke i nesavrenosti, jer konano svaki djeluje prema stanju savrenstva koje posjeduje. Budui da oni nisu vodili borbe za sticanje vrstih kreposti, nuno djeluju mlitavo kao djeca. Da se pak jasnije vidi koliko su poetnici slabi u krepostima i u svemu onom to rade ugodno i lako, nabrojit emo po redu neke od mnogih nesavrenosti to ih ine s obzirom od sedam glavnih grijeha, pa e iz toga biti oito kako je njihovo djelovanje slino djetinjem djelovanju. Jednako e se vidjeti koliko dobra donosi tamna no - o kojoj emo odmah nakon toga govoriti - jer ona oslobaa i isti duu od svih tih nesavrenosti. 1. - esto se dogaa da se kod poetnika, jer se osjeaju tako arki u duhovnim stvarima i pobonim vjebama, iz ove sree - premda svete stvari po sebi ponizuju - i iz vlastite nesavrenosti porodi stanovita izraslina tajne oholosti, zbog koje osjeaju neko zadovoljstvo sa svojim djelima i sami sa sobom. Odatle potjee u njima najee tata, a katkad veoma tata elja da govore o duhovnim stvarima u

prisustvu drugih, pa da i pouavaju druge, mjesto da sami ue. Kad ne vide druge da su poboni na onaj nain kako bi oni htjeli, osuduju ih u svome srcu, a koji put i rijeima, te postaju u tom slini farizeju koji, dok se je na svoj nain molio Bogu, dotle se je hvalio s onim to ini i prezirao je carinika. 2. - S druge im strane davao esto poveava revnost i elju da mnoe svoje pobonosti, da se tako poveava njihova oholost i preuzetnost. Zao duh zna da u tom sluaju sva djela to ine i sve kreposti koje vre ne samo ne vrijede nita, nego se obraaju u mane. Neki obino dou do toga da samo sebe smatraju dobrima, i stoga u danoj prilici osuuju druge rijeima i inom i mrmljaju na njih te vide trun u oku brata svoga,a ne mare za gredu koju oni imaju, procjeuju pie da odstrane tuega komarca, dok svoju devu gutaju. 3. - Ponekad takoer toliko ele da se njihove stvari cijene i hvale, da - kad njihovi duhovni uitelji, kao ispovjednici i poglavari, ne odobravaju njihov duh i njihovo vladanje - zakljuuju da oni ne znaju razumjeti njihov duh i da nisu pravo duhovni, jer bi im, inae, odobravali i bili bi s njima prijazniji. Stoga odrnah nastoje razgovarati s drugim osobama koje se prilagoavaju njihovom shvaanju. Redovito, dakle, ele oitovati svoj duh onima za koje znaju da e cijeniti njihove stvari, a u isto vrijeme kao smrt izbjegavaju one koji njihove stvari omalovaavaju da bi ih stavili na pravi put, a nerijetko se i srde na njih. Mislei o sebi preuzetno, obiavaju odluiti mnogo, a uiniti rnalo. Kadikad ele da bi drugi opaali njihovu pobonost, i zato pribjegavaju vanjskim izrazima, kao kretnjama, uzdasima i drugim ceremonijama. Koji put uk padaju u ushit, vie javno negoli na osami, ne bez avolskog sudjelovanja; i tada se uvelike vesele da su bili zateeni u tom stanju, i esto takvo stanje ele. 4. - Mnogi ele biti miljenici i ljubimci svojih ispovjednika, iz ega se u njima raa tisuu zavisti i nemira. Veoma im je teko izraziti svoje grijehe, jer se boje da e ih ispovjednik manje cijeniti, pa ih zato vjeto prikazuju, da ne bi izgledali tako zli, a to znai, radije, opravdati se negoli se optuivati. Nerijetko trae drugog ispovjednika, da njemu oituju sve zlo, a dobre stvari pridravaju da reknu redovitom ispovjedniku koji mora uvijek biti uvjeren da njihove stvari idu divno; ovome, dakle, govore sve dobro, i to tako izvjetaenim rijeima da se to dobro pokae veim negoli jest, ili se barem nadaju da e tako izgledati; dok bi bila vea poniznost prezreti to dobro i eljeti da ga ne cijeni ni ispovjednik niti itko drugi. 5. - Nadalje, neki malo dre do svojih pomanjkanja, a drugi se put, naprotiv, odve aloste to u njih ponovo padaju, mislei da bi ve morali biti sveti, i srde se sami na sebe, to je jedna nesavrenost vie. esto se tjeskobno utjeu Bogu da ih oslobodi od njihovih pomanjkanja i nesavrenosti ali vie zato da bi bili mirni bez dosade od njih, negoli radi ljubavi Boje; a ne razrniljaju da bi, kad bi im Gospodin ispunio elju, postali oholiji negoli ikada. krti su u hvaljenju drugih, ali vrlo rado primaju pohvale i nerijetko ih zahtijevaju, i u tom su slini ludim djevicama koje su za svoje ugasle svjetiljke traile ulja od drugih. 6. - Od ovih nesavrenosti neki prelaze na mnoge druge i mnogo gore. No neki ih imaju vie, neki manje, a neki osjeaju tek prve pokrete ili malo vie; ali je teko nai poetnika koji u vrijeme svoje revnosti ne bi upao u koju od spomenutih nesavrenosti. Oni, naprotiv, koji u ovom razdoblju napreduju prema savrenosti,

vladaju se posve opreno i na sasvim drugi nain, jer su utemeljeni u velikoj poniznosti i nikad nisu zadovoljni sa sobom, nita ne cijene svoje stvari, druge dre mnogo boljima i zaviaju im svetom zaviu, elei sluiti Bogu kao i oni. Koliko imaju vie revnosti i koliko vie s ugodnou rade u svetoj poniznosti, toliko vie poznaju kako mnogo Bog zasluuje i koliko malo rade za njega; koliko, dakle, vie rade, toliko manje ostaju zadovoljni. Gonjeni ljubavlju prema Bogu htjeli bi uiniti tako velike stvari za njega, da im se sve to rade ini nita, i tako su zaokupljeni i obuzeti ovom ijubaznom urbom, da ne paze na to to drugi ine ili ne ine, a ako to opaze, ne prestaju misliti da su drugi mnogo bolji od njih. Mislei, dakle, nisko o sebi, takoer ele da ih i drugi malo cijene. Dapae, ne samo da im je drago kad im se prigovara ili prezire njihove rijei, nego se ude kad ih tko hvali i ini im se veoma neobino da drugi o njima kae to dobro. 7. - Oni uz veliki mir i skromnost imaju veliku elju da budu poueni u bilo kojoj stvari koja im moe biti na korist; sve protivno od onih o kojima smo gore govorili da bi htjeli biti uitelji u svemu, tako da, - kad se ini da bi ih netko htio pouiti u kojoj stvari - odmah mu s ustiju diu rije kao da im je ve poznata. Ponizni su, naprotiv, daleko od toga da bi htjeli biti uitelji bilo komu, uvijek su pripravni uputiti se i proslijediti putem koji je razliit od onoga kojim idu, kad im se to zapovijeda, jer se ne uzdaju u se. Raduju se kad su drugi pohvaljeni, i samo im je ao to ne slue Bogu kao i oni. Ne vole govoriti o svojim stvarima, jer tako malo do njih dre da ih se stide oitovati ak i duhovnim uiteljima, te im se ini da ih nije vrijedno niti spominjati. Radije hoe da prostoduno oituju svoje grijehe i pogreke negoli kreposti; i zato su vie skloni da otvore svoje srce onima koji manje cijene njihove stvari i njihov duh, a to je vlastitost istinskog, jednostavnog i istog duha, koji je Bogu veoma mio. Duh boanske mudrosti, koji stanuje u ovim poniznim duama, uvijek ih potie i ini raspoloenim da uvaju svoje blago u tajnosti, a zlo da otvaraju prema vani. Tu milost Bog daje poniznima skupa s drugim lijepim darovima, a oholima je uskrauje. 8. - Ponizni e dati krv iz svoga srca za onoga koji slui Bogu, i pomoi e mu, koliko mogu, da mu bolje slue. U nesavrenostima u koje upadaju podnose sami sebe duhovnom poniznou i blagou i ljubeznim strahom Bojim, uvijek se uzdajui u njega. Ali napominjem da su malobrojne due koje sve od poetka hodaju tako savreno, i veoma ih je malo za koje moemo rei da ne padaju u protivne pogreke. Zato Bog one, koje hoe da oisti od svih tih nesavrenosti, uvodi u tamnu no, da ih unaprijedi. POGLAVLJE 3. NESAVRENOSTI U KOJE NEKI POETNICI OBINO UPADAJU S OBZIROM NA LAKOMOST U DUHOVNOM SMISLU 1. - Mnogi poetnici imaju esto puta veliku duhovnu lakomost. Teko se zadovoljavaju s onoliko duha koliko su primili od Boga te se aloste i neutjeni tue da u duhovnim stvarima ne mogu nai onu duhovnu utjehu koju ele. Mnogima nije nikada dosta sluati duhovne savjete i upute te posjedovati i itati mnoge knjige toga sadraja, pa gube vie vremena u to negoli da vre, kako bi morali, mrtvenje i savreno siromatvo duhom. Osim toga se optereuju dragocjenim krunicama i slikama. Od tih predmeta sad se slue jednima sad drugima i neprestano mijenjaju i

opet mijenjaju, jedanput ih hoe na ovaj nain, drugi put na onaj, volei vie jedno, samo jer je draesnije. Katkad e vidjeti takve gdje se kite s Agnus Dei i relikvijama kao to se djeca kite svojim igrakama. Kod svega toga ja zamjeravam na privrenosti srca i na osjeaju vlasnitva to ga goje prema izradbi, mnoini i skupocjenosti tih stvari, jer se uvelike protivi siromatvu duha, koje je upravljeno na bit pobonosti te se slui samo onim to je bitno, a ne trpi toliko mnoinu i dragocjenost predmeta. Prava pobonost mora izvirati iz srca i paziti samo na istinu i na sutinu onoga to predstavljaju duhovne stvari: sve ostalo je samo nesavrena privrenost posjedovanja, a tu poudu treba nuno iskorijeniti da bi se dua mogla uputiti prema kojjem stupnju savrenstva. 2. - Poznavao sam jednu osobu koja se je vie od deset godina sluila nekim grubim kriem nainjenim od blagoslovljene grane, koji je u sredini bio privren iskrivljenom pribadaom. Uvijek ga je nosila sa sobom dok joj ga nisam uzeo, a treba istaknuti da to nije bila osoba slabe razboritosti i shvaanja. Vidio sam jednu drugu koja je za moljenje rozarija upotrebljavala krunicu izraenu od ribljih kostiju. Sigurno je da pobonost ovih dviju osoba nije bila manje vrijedna pred Bogom, jer je oito da one nisu polagale pobonost u oblik i vrijednost predmeta. Oni, dakle, koji se od poetka dobro upute prema savrenosti, ne priljubljuju se uz vidljive predmete, niti se njima optereuju, niti se brinu da bi znali vie nego li treba znati za dobro djelovanje, ve samo paze da velikoduno daju stvari to ih posjeduju, bilo vremenite bilo duhovne, radosni da ostaju bez njih radi ljubavi prema Bogu i blinjemu: jer - ponovo velim - gledaju samo na bit unutarnje savrenosti, to jest da u svakoj stvari ugode Bogu, a ne sebi. 3. - Ali dua se nee moi posve oistiti od spomenutih kao ni od drugih nesavrenosti dok je Bog ne uvede u pasivno ienje tamne noi. Ipak treba da se dua nastoji od svoje strane, koliko moe, oistiti i usavriti tako da zaslui biti od Boga podvrgnuta toj boanskoj kuri koja e je izlijeiti od svega to ona sama od nje nije mogla postii. I zaista, koliko god se dua trudila, nee se moi svojim marom aktivno oistiti tako da bi bila sposobna, pa ni najmanje, za boansko sjedinjenje u savrenoj ljubavi, ako Bog ne prihvati posao istei je u onom ognju koji je za nju taman, kako emo dalje vidjeti. POGLAVLJE 4 DALJE O NESAVRENOSTIMA KOJE POETNICI OBINO IMAJU S OBZIROM NA TREU MANU, TO JEST BLUDNOST SHVAENU DUHOVNO 1. - Mnogi poetnici imaju vie nesavrenosti prema pojedinim manama negoli ih nabrajamo. Proputamo ih radi kratkoe, a napominjemo samo neke, najglavnije, koje su izvor i uzrok drugih. S obzirom na manu bludnosti - po strani putamo pad duhovnih osoba, jer nam je nakana raspravljati samo o nesavrenostima od kojih se dua treba oistiti putem tamne noi - poetnici imaju mnogo nesavrenosti kojima pristaje naziv duhovna bludnost, ne stoga to bi bila duhovna, nego stoga to proizlazi iz duhovnih stvari. I zaista se esto dogada, ali bez njihove krivnje, da se nekima dok obavljaju pobonost pobude u osjeajima i neisti pokreti, to koji put

biva ak kad im je duh sabran u molitvi ili kad pristupaju na sakrament ispovijedi i priesti. 2. - Ovi pokreti, opet velim, nehotini, proizlaze iz jednog od triju slijedeih uzroka. Na prvom mjestu ti pokreti dolaze od uitka to ga narav osjea u duhovnim stvarima. Ako duh i osjetila uivaju u toj okrepi, svaki se dio ljudskog bia pokree na ugodnost na svoj nain i prema svojim svojstvima, pa kao to se duh, koji je dio ovjeka, pokree da uiva Boga, tako se i osjetnost, koja je nia strana ovjeka, pokree da uiva sjetilno, jer ne moe imati niti stei drugog uitka, pa stoga uzima uitak koji joj najvie pristaje, to jest sjetilni i runi. Zbog toga se moe dogoditi da je dua svojim duhom u visokoj molitvi s Bogom, a s druge strane svojim osjetima proivljava sjetilne uzbune i pokrete, ali pasivno i ne bez svojeg velikog negodovanja. To se nerijetko dogaa na svetoj priesti, gdje - dok dua u inu ljubavi prima radost i uitak od samog Boga koji joj se u tu svrhu podaje - i sjetilost uiva na svoj nain. I zaista, budui da su obje strane ovjeka, duh i osjeti, jedna te ista osoba, redovita je pojava da obje, svaka na svoj nain, sudjeluje u onom to se prima, jer kako veli Filozof - svaka se stvar prima na nain primaoca. Kad se pak sjetilna strana obnovi u ienju tamne noi, nije vie podlona tim slaboama, jer tada ona vie ne prima, nego, radije, biva primljena u obilje duha, pa zato ona sve posjeduje na duhovan nain. 3. - Drugi uzrok zbog kojega katkada dolaze sjetilne napasti jest avao. Da bi smutio duu koja se moli ili bi htjela moliti, nastoji uzbuditi rune pokrete, kojima joj moe nanijeti veliku tetu, koliko god dua malo do njih drala. Iz straha pred njima dua se rastrese u molitvi - to avao i hoe - da bi se borila protiv njih. Dapae, neke due posve naputaju molitvu, jer im se ini da su vie napastovane u toj svetoj vjebi negoli inae, to je posve tono, jer ih upravo zato avao vie uzbuuje u vrijeme molitve negoli inae, da bi napustile molitvu. A ne samo to, nego im veoma ivo predouje vrlo gadne i odvratne stvari, ak u odnosu na duhovne stvari i osobe koje pomau njihov napredak, i to nakanom da ih obeshrabri i prestrai, tako da se oni koji tomu daju vanost ne usuuju ak ni pogledati ili promatrati ita, jer odmah nailaze na rune predodbe. To se osobito dogaa onima koji su melanholikog karaktera, i to takvom silom i estinom da njihov ivot pobuuje saaljenje. Muka to ih mui kod nekih dopre dotle te im se ini, kad ih zahvati neraspoloenje, da su napadnuti od avla i da se ne mogu osloboditi, to ako nekima uspijeva, biva uz velik napor i silu. Oni kojima je melanholinost uzrok sjetilnim predodbama i pokretima veinom se ne oslobaaju toga prije negoli ozdrave od te vrsti neraspoloenja, osim da u duu ue tamna no koja je malo po malo izlijei od svega. 4. - Trei izvor iz kojega izviru runi pokreti da ratuju protiv due obiava biti strah to su ga neki ve uhvatili od takvih runih pokreta i predodbaba. I zaista, strah koji se pobudi na iznenadan spomen tih stvari zbog neega to se misli, gleda i radi, ini da se trpe spomenuti pokreti bez viastite krivnje. 5. - Nadalje ih ima koji su tako njene i mekune naravi da - im nau kakav uitak u duhovnom ili u molitvi - osjeaju kako se istodobno budi duh poude koji miluje i opaja sjetilnost toliko da se nau kao uronjeni u uitak toga grijeha, ali pasivno, te njihova volja nema udjela u bilo kojoj looj posljedici to katkada slijedi. Uzrok tome jest to da je, poto im je narav preosjetljiva, dosta i najmanji podraaj da

im se uzbudi krv i drugi sokovi, tako da iste pokrete osjeaju i u nastupu srdbe ili alosti ili bilo koje druge strasti. 6. - Katkada, nadalje, ove duhovne osobe, bilo u vrenju pobonosti bilo u razgovorima o duhovnim stvarima, osjeaju da se u njima budi stanovita ivahnost i polet na pomisao o prisutnosti osoba, prema kojima se ponaaju s nekom vrsti tate dopadnosti. To takoer proizlazi iz duhovne pohote, kako je ovdje shvaamo, i obino je popraeno s pristajanjem volje. 7. - Ima i drugih koji radi duhovnih razloga goje naklonost prema kojoj osobi, to preesto potjee ne od duha nego od poude. Kad je tako, lako se pozna po tomu to kod sjeanja na tu naklonost ne raste misao ni ljubav prema Bogu, nego, naprotiv, raste grinja savjesti. Jer kad je naklonost posve duhovna, dok ona raste istodobno raste i ljubav prema Bogu i, koliko dua vie misli na nju, toliko se vie sjea Boga i goji elje prema njemu. Duhu Bojem je vlastito da jedno dobro promie drugim, ukoliko se jedno s drugim slae i ukoliko postoji meu njima slinost. Kada, naprotiv, ljubav proizlazi iz sjetilnosti, ona proizvodi protivne uinke. Koliko ova vie raste, toliko vie oslabljuje ljubav prema Bogu i sjeanje na Boga. I zaista, ako poraste ona nesavrena ljubav, dua e opaziti na sebi da, malo po malo, ohlauje u ljubavi Bojoj i da zaboravlja na Boga kad se sjea te isprazne ljubavi, to ne biva bez grinje savjesti. Naprotiv, ako dua raste u Bojoj ljubavi, u onoj drugoj ohlauje i malo po malo je zaboravlja. Budui da su, naime, te dvije ljubavi protivne, ne samo da se medu sobom ne pomau, nego ona koja prevlada, jaajui se, ponitava drugu, kako se izraavaju filozofi. Zato Spasitelj veli u evanelju: to je roeno od tijela, tijelo je, a to je roeno od duha, duh je, to jest ljubav koja potie od sjetilnosti svrava u sjetilnosti, a ljubav koja od duha potjee svrava u duhu Bojem i jaa duh Boji. Eto razlike izmedu ove dvije ljubavi, po kojoj se one mogu raspoznati. 8. - Kad dua ue u tamnu no, ureuje sve sklonosti razumom. Ona naime jaa i isti jednu, to jest ljubav prema Bogu, a naputa i mrvi drugu, premda u poetku gubi s vida obje, kako emo kasnije vidjeti. POGLAVLJE 5. O NESAVRENOSTIMA POETNIKA S OBZIROM NA SRDBU 1. - Mnogi poetnici zbog poude prema duhovnim ugodnostima uivaju ove ugodnosti veoma esto s mnogo nesavrenosti s obzirom na grijeh srdbe. Kad, naime, prestane ugodnost u duhovnim stvarima, nau se - kako je razumljivo prazni i dosadni, te stoga iskaljuju unutarnje nezadovoljstvo u loem postupku sa stvarima s kojima rade i srde se na malenkosti, tako da su katkad nepodnosivi. To se esto dogaa nakon to su iskusili kakvu veoma slasnu i osjetnu sabranost u molitvi, nakon koje, dosljedno, ostaju dosadni i bezvoljni, kao to se dogaa djetetu kad se odbije od majinih grudi gdje je blaeno uivalo. U ovoj prirodnoj posljedici, samo ako se ne prepuste pretjeranoj bezvoljnosti i neraspoloenju, nema grijeha, ali ima nesavrenosti koja e se morati proistiti suhoom i tjeskobom tamne noi. 2. - Ima ih koji padaju u drugu vrst duhovne srdbe, to jest srde se na tue mane i slaboe nekom nemirnom i nerazboritom revnou, prosudujui druge bez

prevelikih obzira; te ih katkada zahvati strast da ih otro kore, pa to i ine drei se kao zatitnici i branitelji kreposti, a sve se to protivi duhovnoj blagosti. 3. - Ima ih koji se, videi da su nesavreni, srde sami na sebe veoma nestrpljivo i bez poniznosti. kao da bi htjeli postati sveti u ,jedan dan. Mnogi od takvih ine velike odluke, aIi poto nisu ponizni te se odve u se uzdaju, koliko vie odluuju, toliko vie padaju; pa se zbog toga toliko vie srde, jer nemaju strpljenja ekati da Bog udijeli milost kad se njemu svidi, da bi mogli ostvariti svoje odluke. I ta se nestrpliivost protivi duhovnoj blagosti i ne moe biti posve izlijeena osim ienjem tamne noi: premda moram rei da neki imaju i odve takve strpljivosti te tako lagodno vode brigu n svom napretku. da Bog ne eli vidjeti kod njih toliko ustrpljenja. POGLAVLJE 6. O NESAVRENOSTIMA S OBZIROM NA DUHOVNU NEUMJERENOST 1. - O etvrtoj mani, a to je neumjerenost, ima mnogo toga da se ree, jer se meu poetnicima teko nae pojedinac koji, kako god se dobro vladao, ne bi upao u koju od mnogih nesavrenosti to se na njima zapaaju s obzirom na ovu manu, a te nesavrenosti prouzrokuje uitak to ga u poetku uivaju u pobonostima. Zaista mnogi poetnici, namamljeni slau to je nalaze u tim vjebama, pribavljaju vie duhovni uitak negoli duevnu istou i trijeznost, a ove dvije stvari Bog trai i cijeni na itavom duhovnom putu. I zbog toga, osim nesavrenosti koja se sastoji u tom da trai takve uitke, njihova pohlepa ini da prevruju mjeru i prekorauju granice opravdanog sluenja sredstvom, u kojem sluenju se kreposti sastoje i stiu. I zaista, privueni ugodnou to je uivaju, neki se unitavaju inei pokoru, drugi oslabljuju postom, postei vie negoli njihova slaboa moe podnijeti, i to bez zapovijedi ili savjeta drugih. dapae izbjegavajui osobu koju bi u tom morali sluati; a ima i takvih koji se usuuju initi protivno negoli im je naloeno. 2. - Ti su najnesavreniji, eljad bez mozga, koji manje dre do pokornosti i poslunosti - to je pokora razuma i vlastitog presuivanja te je zato kod Boga ugodnija i bolje primljena rtva od svake druge - negoli do tjelesne pokore, koja bez poslunosti nije drugo nego ivotinjska pokora, na koju su kao ivotinje potaknuti ugodnou i uitkom to ga u njoj nalaze. Stoga, budui da je svako pretjerivanje nesavrenost i budui da na taj nain oni ine svoju volju, slijedi da rastu radije u manama, a ne u krepostima, jer radei po svojoj volji u najmanju ruku zadovoljavaju svoju neumjerenost i oholost. avao pak toliko potpiruje njihovu neumjerenost pomou elja i uitaka to ih pridodaje sa svoje strane, da - kad ne mogu initi drugo - mijenjaju ili poveavaju naloene pokore, jer je za njih u ovoj stvari svaka poslunost tvrda i otra; dapae, neki dolaze do tolikog zla, da kad moraju iz poslunosti izvriti kakvu vjebu u mrtvenju, upravo zato gube volju, jer je njihova elja da ine samo ono na to se oni sami osjeaju pobuenima: ali u takvom sluaju bi, moda, bilo bolje da to i ne ine. 3. - Mnoge e od njih vidjeti gdje mole svoje duhovne uitelje velikom upornou i svojeglavou da im dopuste to trae, i na kraju to postizavaju skoro na silu; ili se, ako ne postignu, stanu mrgoditi i biti zlovoljni, kao djeca, jer im se ini da ve ne slue Bogu kad im se ne puta da rade po svojoj udi. Budui da su privreni

svome ukusu, koji dre svojim Bogom, netom im ga tkogod povrijedi da bi ih sloio s voljom Bojom, raalouju se, ohladuju i malaku. Oni misle da zadovoljiti sebe znai sluiti Gospodinu i njemu ugaati. 4. - Jo ima drugih koji, zbog duhovne neumjerenosti, tako malo poznaju svoju niskost i bijedu i toliko su zaboravili na sveti strah i duno potovanje prema Bojoj veliini, da bez oklijevanja uporno uznemiruju svoje ispovjednike da im dopuste vrlo se esto ispovijediti i prieivati. A najgore je to se sto usuuju pribliiti svetom stolu bez doputenja savjeta slubenika djelitelja svetih tajna, samo po svon nahoenju, trudei se da njemu sakriju istinu. Zbog iste neumjerenosti vre ispovijed i bilo kako, samo da prieste, vie elei da se hrane negoli da to ine savreno i istim srcem: gdje bi bilo spasonosnije i svetije imati protivne elje i moliti ispovjednike da nam ne zapovijedaju odve esto pristupati priesti premda je od jednog i drugog bolje drati se ponizno u ravnodunosti. Ali prevelika smionost im se esto osveuje te mogu oekivati Boju kaznu za svoju drskost. 5. - Takvima je, kad se prieuju, sve nastojanje tom da pribave kakav osjeaj ugodnosti, vie negoli da se klanjaju i da ponizno hvale Gospodina koji je njima, tako da kad ne izvuku osjetnu utjehu misle da nisu postigli nita, a to znai suditi o Bogu vrlo nisko: oni ne razumiju da je najmanja korist koja dolazi od Presvetog Sakramenta ona koja spada na osjete, dok najvea ona nevidljiva korist milosti to se daje duhu. Ako im Bog esto uskrauje svaku osjetnu ugodnost i uitak, to ini zato to hoe da uprave prema njemu pogled vjere. Oni bi, naprotiv, htjeli uivati Boga, tu kao i u ostalim duhovnim vjebama, kao da bi on bio dohvatljiv i pristupaan: a to je, jer je znak da manjka ista vjera, veoma velika nesavrenost koja se veoma protivi Bojem znaaju. 6. - Na isti se nain vladaju u molitvi te misle da najvie vrijedi znati u njoj nai osjetnu pobonost, pa se napreu da je postignu, tono se ree, silom miia, utvrujui i umarajui duevne moi i glavu. Ako pak uspiju istjetiti onaj sok pobonosti, ostaju bezutjeni mislei da nisu postigli nita; pa zbog svoje isprazne tenje gube pravi duh pobonosti koji se sastoji u tom se ustraje u molitvi s ustrpljenjem i s poninou, ne pouzdavajui se u sebe, da se ugodi samo Bogu. Stoga, ako jedanput ne okuse slast u ovoj ili onoj vjebi, vrlo se ozlovolje i mrzi ih ponovo poi na molitvu, te je katkad naputaju: slini upravo maloj djeci koja se pokreu na djelovanje ne putem razuma nego samo oekujui ugodnost. Za njih se sve svodi na to da trae duhovne uitke i ugodnosti, i zato im nikad nije dosta itati knjige; pa odabiru sad jedno razmatranje sad drugo, idui u potragu za uicima u Bojim stvarima. Takvima se Bog s mnogo prava i s mnogo ljubavi uskrauje i skriva, jer, da ne bi tako inio, njihova bi se zla zbog duhovne neumjerenosti umnoila bez kraja. Zato je za njiih veoma potrebno ui u tamnu no da bi se oistili od svih svojih sitniavosti. 7. - K tome, oni koji su tako skloni duhovnim uicima, imaju, takoer jednu drugu veliku nesavrenost, a ta je da hodaju vrlo polako po tvrdom putu kria; jer dua koja voli ugodnost, naravno, mrti lice kod svake neugodnosti pri vlastitom odricanju. 8. - Odatle se kod njih raaju mnoge druge nesavrenosti to ih Gospodin vremenom lijei kunjama, suhoom i drugim neugodnostima koje spadaju u tamnu no. O ovim nesavrenostima ne kanim ovdje raspravljati, da ne oduljim odve.

Samo napominjem takvima da duhovna trijeznost i umjerenost daju posve drugaiji izgled, izgled umrtvenosti, straha i podlonosti u svim stvarima, te da se savrenost i vrijednost djela ne sastoji u tom da ih bude mnogo, niti u uitku to se u njima nalazi, nego u tom da se u djelima znademo odrei sebe. I oni moraju oko toga nastojati, koliko im je od njihove strane mogue, dok se Bogu ne svidi da ih stvarno oisti uvodei ih u tamnu no. A ja se, nabrajajui ove nesavrenosti, urim da do nje doem. POGLAVLJE 7. O NESAVRENOSTIMA S OBZIROM NA DUHOVNU ZAVIST I LIJENOST 1. - I s obzirom na dvije preostale mane, a to su duhovna zavist i lijenost, poetnici se ne vladaju tako da ne bi upali u mnoge nesavrenosti. S obzirom na zavist mnogi od njih obino imaju poriv da im se ne sviaju duhovna dobra drugih, pa doivljavaju neku osjetnu muku kad vide da su drugi pred njima na duhovnom putu; i ne bi htjeli uti gdje se drugi hvale, jer ih tue kreposti aloste, te katkad ne mogu podnijeti takve pohvale, pa govore protivno da ih, koliko mogu, ponite. A, naravno, veoma teko podnose da se njihova djela ne hvale, jer bi htjeli da su savreni u svakoj stvari. Sve se to uvelike protivi ljubavi koja se, kako kae sveti Pavao, veseli istini i dobru. A ako ljubav to zavidi, to je sveta zavist, jer joj je neugodno da nema kreposti drugih, ali uiva da ih drugi imaju, rado gleda da ga svi nadvisuju u sluenju Bogu, kad je on u tome tako manjkav. 2. - Zatim, s obzirom na duhovnu lijenost, obino osjeaju dosadu u duhovnim stvarima te ih izbjegavaju kao stvari koje se protive osjetnom uitku: kuaju tek neto pa se onda, kad vie ne nalaze uitka, u njima dosauju. I zaista, ako jedanput ne nau u molitvi uitak za kojim ude - jer konano treba da im ga Bog uskrati da ih kua - ne ele se vratiti k molitvi i katkada je proputaju ili dolaze preko volje. Zbog ove lijenosti, dakle, manje dre do napretka u savrenosti, koja se sastoji u zatajivanju sebe radi ljubavi Boje, negoli do uivanja vlastite volje koju, tako, vie zadovoljavaju negoli volju Boju. 3. - Mnogi bi htjeli da Bog ispunja njihove elje i boje se htjeti ono to Bog hoe te im se ne da svoju volju prilagoditi volji Bojoj. Zato se esto dogodi da ne vjeruju da je volja Boja ono to se ne slae s njihovim eljama; naprotiv, kada su oni zadovoljni, misle da je i Bog zadovoljan, prosuujui Boga po sebi, a ne obratno: a to je posve protivno onom to je sam Krist u evanelju pouio kad je rekao da koji izgubi svoju volju poradi njega nai e je, a koji bi je htio dobiti izgubit e je. 4. - Isto se tako uzrujavaju i kad im se zapovjedi neto to je za njih bez ukusa. Trei za duhovnim slastima i uicima odve su tromi u onoj jakosti koju zahtijeva savrenost da se izdre velike potekoe; u tom su slini onima koji - odgojeni u svim moguim udobnostima - izbjegavaju svaku otrinu i napor. Jaram kria im se ini tekim, a ipak su u nj postavljene duhovne slasti; a u najduhovnijim stvarima trpe veu dosadu: jer, traei da u duhovnim stvarima idu po svojoi volji, osjeaju veliku alost i odbojnost da uu na uski put ivota, o kojem govori Gospodin.

10

5. - Neka bude dosta to smo naveli ove nesavrenosti medu mnogima u kojima ive poetnici. Iz reenog e biti jasno kako im je potrebno da ih Bog stavi u stanje naprednih vodei ih u tamnu no. Tu im Gospodin, odbijajui ih od mlijeka njihovih uitaka i naslada, pomou potpune suhoe i unutarnje tame die sve te nesavrenosti i sitniavosti te ini da steknu kreposti na posve razliit nain negoli prije. Jer, koliko god se poetnik trudio da ispravi i umrtvi u sebi gore pomenute ine i sklonosti, ne moe nikad uspjeti, pa niti veim dijelom, dok se to u njemu ne zbude na pasivan nain putem Bojeg djelovanja pomou ienja u tamnoj noi. Da bih mogao o njoj rei togod korisno, neka se svidi Gospodinu da mi udjeli svoje boansko svjetlo je je veoma potrebno u tako tamnoj noi i u predmetu o kojem je tako teko raspravljati. Prvi, dakle, stih glasi : Sred mrkle noi jedne. POGLAVLJE 8. OBJANJAVA SE PRVI STIH PRVE STROFE I POINJE SE TUMAITI "TAMNA NO" 1. - Mrkla no, kako mi nazivamo motrenje, uzrokuje dvije vrsti tame ili ienja, kao to su dvije strane ovjeka: osjetna i duhovna. Zato e prva no ili ienje, kojom se dua pere i oslobaa biti upravljena na osjete, a druga je duhovna no ili ienje duha, gdje se dua isti u duhu da se osposobi za sjedinjenje s Bogom u Ijubavi. Osjetna no je zajednika mnogima, to jest poetnicima, i o njoj emo govoriti na prvom mjestu. No duha eka malo njih, to jest one koji su se ve veoma uvjebali i napredovali u savrenosti: o njoj emo raspravljati kasnije. 2. - Prva no je gorka i strana za osjete, no druga se ne moe ni usporediti s njom, jer je jednostavno uasna i strahovita za duh. A budui da po loginom i po vremenskom redu dolazi no osjeta na prvo mjesto, rei emo odmah o njoj neto, ali kratko, jer - kako je dosta obiajna - o njoj je mnogo napisano. Zatim emo prijei na potanje raspravljanje o noi duha, jer se ona vrlo malo spominje kako u praksi tako u spisima, a nema o njoj ni mnogo iskustva. 3. - Ve smo vidjeli da se poetnici na putu Bojem ponaaju na vrlo nizak nain, koji pogoduje njihovom ukusu i sebeljublju. Ali nadolazi vrijeme kad Bog u svojoj dobroti hoe da ih ponese naprijed uzdiui ih na vii stupanj boanske ljubavi i oslobaajui ih niske uporabe osjeta i razmiljanja kojom su dosad traili Gospodina na nesavren i ogranien nain. Napokon dolazi as kad Gospodin ini da prijeu na uporabu duha kojim e, osloboeni od nesavrenosti, moi obilnije opiti s njime. S njihove strane ne manjka stanovita priprava na tako sretan prijelaz. I zaista su se oni ve neko vrijeme vjebali u krepostima, premda potaknuti slau koju su nalazili, ustrajali su u molitvi i razmatranju; oni su se odijelili od svjetovnih stvari i u Bogu su stekli neto duhovne snage pomou koje e - kao to dre dosta na uzdi sklonosti prema stvorovima - moi i pretrpjeti radi ljubavi Boje neto muke i suhoparnosti i nee okrenuti svoje korake natrag plaui za boljim prolim vremenima. Kada, dakle, oni s najveim uitkom i ugodnou obavljaju duhovna vjebanja, kada im - kako se njima ini najjasnije sjaji sunce boanskih milosti, upravo tada Bog potamnjuje svu ovu

11

svjetlost i zatvara im izvor slatkih duhovnih voda to su ih uivali u Bogu kad god i koliko god su htjeli: jer, kako su zaista bili njeni i slabi, nisu im vrata zatvorena, prema izreci svetog Ivana u Otkrivenju. Gospodin ih, dakle, ostavlja u tami, tako da ne znaju kamo e s osjeajem mate i razmiljanjem. Ne znaju uiniti ni jedan korak u razmatranju, kako su prije obiavali, jer ih u ovoj noi izdaje unutarnji osjet. Ostavlja ih u tolikoj suhoi da ne samo ne crpe sok i uitak u duhovnim stvarima, nego, naprotiv, u njima nalaze muku i gorinu. A razlog tome jest, kako smo prije rekli, to Bog, videi kako su ponarasli, zato da bi se jo vie ojaali i izali iz povoja, odbija ih od svojih slatkih grudi i, spustivi ih iz svojeg naruja, potie ih da hodaju svojim nogama; a oni ostaju veoma zaueni nad ovim postupkom, videi da sve ide obratno negoli prije. 4. - Redovito se ovo dogada nakon prvih poetaka. i to sabranim i povuenim osobama prije negoli drugima, ukoliko one, slobodnije od prigoda da se vrate natrag, bre ispravljaju svoj ukus prema svietovnim stvarima, to se upravo i trai za ulazak u ovu sretnu n o o s j e t a. Dapae, poetnici su uvedeni u tamnu no veinom ne mnogo poslije negoli to su se predali Gospodinu, i to redovito tako da sami nisu svjesni suhoa kojima su podvrgnuti. 5. - O ovom ienju osjeta, poto je tako obiajno, mogli bismo navesti velik broj svjedoanstava Svetoga pisma, gdje se na svakoj stranici, osobito u psalmima i prorocima, nalaze mnoga svjedoanstva koja se na to odnose. Ali na tom se neu zadravati, jer onomu koji nema prigode pogledati biblijske tekstove bit e dosta i svagdanje iskustvo. POGLAVLJE 9. O ZNAKOVIMA PO KOJIMA SE POZNA DA DUHOVNI OVJEK IDE PUTEM NOI OSJETA ILI PUTEM IENJA OSJETA 1. - Budui da suhoparnost esto moe nadoi, ne zbog noi ili ienja osjeta, nego - ili zbog grijeha i nesavrenosti, ili zbog mlakosti ili zlovolje i loeg raspoloenja dat emo ovdje neke znakove po kojima se moe raspoznati da li suhoparnost ovisi o ienju ili o kojem od spomenutih drugih uzroka. Po mojem su miljenju za to tri glavna znaka. 2. - Prvi je da ovjek, kao to ne osjea ugodnost i utjehe u Bojim stvarima, tako je ne osjea niti u kojoj od stvorenih stvari. Jer kad Bog postavi duu u tamnu no zato da joj otvrdne i oisti osjetne poude, ne puta joj da nade zadovoljstva ni u kojoj stvari. Po tome se pozna da suhoa i odvratnost vrlo vjerojatno dolaze do grijeha ili zbog nanovo poinjenih nesavrenosti: jer, da je tako, osjeala bi se u naravi kakva sklonost ili volja da se uiva u kakvoj drugoj stvari razliitoj od Bojih. I zaista, kad god se nai osjeti prepuste kojoj nesavrenosti, odmah ostaju prema njoj skloni malo ili mnogo, ve prema osjeaju kojim su se prepustili. Uza sve to, budui da odvratnost prema nebeskim i prema zemaljskim stvarima moe proisticati i od nekakvog neraspoloenja ili turobnosti, koja esto ne da nai uitak ni u kojoj stvari, potreban je i drugi znak.

12

3. - Drugi znak da se radi o spomenutom ienju jest da ovjek redovito obraa svoju misao k Bogu tjeskobnom pomnjom i brigom, u strahu da mu ne slui nego da se vraa natrag, jer vidi da su mu stvari Boje odvratne. Jasno je da takva dosada i suhoa ne proizlazi iz mlakosti, jer je svojstvo mlakosti upravo u tom da ne daje vanosti Bojim stvarima i da se za njih ne brine. Izmeu suhoe i mlakosti postoji velika razlika. Mlakost donosi ne malu lijenost volje, mlitavost duha i nemarnost u slubi Bojoj, dok jednostavna suhoa tamne noi donosi sa sobom redovitu skrb i tjeskobnu sumnju da li sluimo Gospodinu. Suhoa, premda je katkad pojaana turobnou ili drugim neraspoloenjima kako se stvarno deava - ipak proizvodi svoj uinak u ienju osjeta, jer ovi ostaju lieni svakog uitka, a skrbnom su milju upravljeni prema Bogu. Kad se, naprotiv, radi o turobnosti, sve svrava u odvratnosti i u mukama naravi, bez onih dobrih elja to prate suhou ienja u kojoj, premda je osjetni dio veoma utuen, slab i mlitav za rad zbog toga to u radu nalazi malo zadovoljstva, duh je uza sve to pripravan i jak. 4. - Uzrok je ovoj suhoi u tom to Bog prenosi dobra i snagu od osjeta na duh; i to osjeti, jer svojom naravnom snagom nisu sposobni za stvari vieg reda, ostaju naputeni, suhi i prazni. Osjetni dio nije vian na ono to je isti duh, pa onda kad tijelo okusi duh, osjetni dio ostaje mlak i oslabljen u djelovanju, a duh se, primajui vlastitu hranu, jaa i postaje budniji i skrbniji negoli je bio prije u panji da se ne iznevjeri Bogu. No u poetku, zbog novosti stvari, duh ne osjea odmah duhovne radosti, nego suhou i odvratnost, jer imajui do sada svoje nepce priviknuto na osjetne uitke, on uvijek na njih gleda. K tome, budui da duhovni okus nije proien i osposobljen za tako profinjen uitak nego tek treba da bude malo pomalo osposobljen putem tamne noi, ne moe jo osjetiti uitak duhovnog dobra nego osjea suhou i odvratnost zbog pomanjkanja naslade ko prije nije uivao tolikom lakoom. 5. - One koje Bog poinje voditi ovim pustinjskim osamljenostima slini su sinovima Izraelovim koji, premda su primili od Gospodina nebesku hranu to je u sebi sadravala svaku slast prema elji svakog pojedinog, ipak su vie osjeali pomanjkanje egipatskog mesa i Iuka na koji su bili navikli, negoli njenu slatkou aneoske hrane, tako da su se tuili i plakali za onim prostim jelom, dok su imali pred sobom nebeski kruh. Do takve skrajnosti dolazi niskost nae poude da ini te udimo za svojom bijedom, a neraspadljiva nebeska dobra da nam budu odurna. 6. - Ali, ponavljam, kad suhoa proizlazi iz ienja osjetne poude, premda na poetku duh zbog netom navedenih uzroka ne nalazi uitka, ipak crpi jakost i sranost za rad iz onoga to prima kao duhovnu hranu, to je poelo motrenja tamnog i suhog za osjete, tajanstvenog i skrivenog ak i onomu koji ga posjeduje. Ovo motrenje, to stvara suhou i prazninu u osjetima, redovito daje dui skionost i elju da stoji sama i u miru, tako da ne moe ni htjeti da razmilja o kojoj posebnoj stvari. Kad bi se tada oni kojima se to dogaa znali staviti u sveti mir, oslobodivi se od skrbi bilo kakvog unutarnjeg ili vanjskog posla, bez brige da rade bilo to, unda bi u ovoj zaboravi i odmoru na sladak nain osjetili unutarnju okrepu. Ova je okrepa tako njena da se obino ne osjeti kad se eli i nastoji osjetiti, jer - ponavljam - ona djeluje u najveem miru i zaboravi i kao zrak koji nam pobjegne kad ga hoemo stisnuti u aku.

13

7. - U ovom smislu moemo razumjeti rijei to ih Zarunik u Pjesmi nad pjesmama govori Zarunici: Odvrati oi svoje od mene, jer me zbunjuju. Bog zaista postavlja duu u ovo stanje na taj nain i vodi je putem tako razliitim negoli prije, da - ako ona hoe da radi svojim moima - ometa posao to ga Bog obavlja, mjesto da pomae, dok se prije dogaalo posve protivno. Uzrok je tomu to sada u ovom stanju motrenja, to jest kad dua od razmatranja prelazi u stanje naprednih, Bog u njoj radi i zato joj vezuje unutarnje moi ne putajui joj ikakvog oslona u razumu, niti ugodnosti u volji, niti reda u pamenju. U to vrijeme ono to dua moe od svoje strane dati slui samo da poremeti unutarnji mir i djelo koje Bog u ovoj suhoi osjeta obavlja u duhu: djelo, duhovno i njeno kakvo jest, koje se vri na tih i miran nain te daje neko unutranje zadovoljstvo posve razliito od svih prijanjih uitaka, koji su bili odve opipljivi i osjetni. Ovo je mir koji - kako kae David - Bog govori dui: Da posluam to mi to Jahve govori: Jahve obeava mir ... da je uini duhovnom. A sad preimo na trei znak. 8. - Trei znak po kojem dua moe poznati da se nalazi u ienju osjeta jest to da - ma to inila od svoje strane - ne moe vie razmatrati ni razmiljati sluei se osjetnom matom, kako je to obiavala. Bog joj se poinje podavati, ne vie putem osjeta preko razmatranja u kojem je dua razglabala i sastavljala misli, nego putem istoga duha u kojem nema susljednog razmiljanja, do kojega ne mogu doprijeti ni izvanji ni unutarnji osjeti nieg dijela. Stoga mo predoivanja i mata ne nalaze oslona u bilo kakvom razmiljanju, niti e u budue moi u razmiljanju stati na vrsto tlo. 9. - U ovom treem znaku treba primijetiti da ta zapreka i suhoa duevnih moi ne dolazi iz kakvog loeg raspoloenja; jer u takvom sluaju, kad proe to raspoloenje koje nikad nije trajno jednako, dua se uz malo marljivosti odmah vraa na stanje da moe ono to je prije mogla, i njezine moi nalaze o to e se osloniti. Ali tako se ne dogada u ienju osjeta, jer kad je dua poela u njega ulaziti, za nju sve vie i vie raste nemogunost da razmatra svojim moima. Istina je da isprva kod nekih nije tako neprekidno da im se ne bi dopustilo katkad kakvo razmatranje (tim bolje po njih, jer zbog njihove mlitavosti nije zgodno da budu odbijeni najednom); uza sve to je ipak istina da sve vie i vie idu dalje u tam ienju udaljujui se od osjetnih vjebi, ako uope imaju poi dalje. Tako velim, jer kod onih koji ne idu putem motrenja stvari se razvijaju na posve drugi nain. Kod njih no suhoe ne obiava biti u osjetima neprekidna, nego je sad imaju, sad ne : te sad ne mogu razmatrati, a sad opet mogu kao prije: jer Bog ih postavlja u ovu no samo da ih vjeba i ponizi i da preobrazi njihove osjete, zato da ne idu dalje s loom lakomou u duhovnim stvarima, a ne zato da ih povede na put duha ili do motrenja. I dobro treba naglasiti da ne dovodi Bog do motrenja sve koji se promiljeno vjebaju na duhovnom putu, dapae niti polovicu, a razlog je poznat samo njemu. Zato

14

ovima nije dao da bi mogli potpuno odaleiti osjete od razmiljanja i zakljuivanja, nego samo kadikad i za neko vrijeme, kako smo rekli. POGLAVLJE 10. O NAINU KAKO SE DUA MORA VLADATI U TAMNOJ NOI 1. - U vrijeme suhoe kod noi osjeta Bog obavlja spomenutu preobrazbu prenosei duu od osjetnog na duhovni ivot, to jest od stanja razmiljanja u stanje motrenja, gdje dua ne moe vie svojim moima raditi i kretati se u Bojm stvarima. Zbog toga oni koji su duhovni trpe velike muke, ne toliko zbog suhoe to je doivljavaju, koliko zbog straha da e tim putem biti izgubljeni, jer misle da je za njih svrilo svako duhovno dobro i da ih je Bog napustio budui da ne nalaze zadovoljstva ni u jednoj dobroj stvari.Tako se trude - po obiaju to su ga imali - da hrane i pasu svoje moi uivajui koji predmet u razmatranju, mislei da ljenare ako to ne rade i ako nisu posve sigurni da neto rade; ali od takvih napora dua, koja je uivala u onom mirnom poivanju duevnih moi, osjea mnogo neugodnosti i odvratnosti. Dok se tako mue u razmiljanju ne napreduju u motrenju, jer traei svoj duh, gube duh mira i tiine to su ga imale. Upravo su sline onomu koji - zato da pusti ono to je napravio - poinje to napravljati; ili onomu koji - zato da izae iz grada - trai ulaz u grad; ili onomu koji puta plijen da ide u lov; dapae je u naem sluaju svaki njihov trud posve bez koristi, jer nee vie nita postii tim prijanjim nainom rada. 2. - Ako u to vrijeme nemaju nikoga koji bi ih razumio, nazaduju ostavljajui zapoeti put ili postajui mlitavi na njemu; ako nta drugo, sami sebi postavljaju zapreke svojem napretku mnogim naporima, kojima se sile da slijede prijanji nain razmiljanja i razlaganja, odve utvrujui narav i pripisujui uzaludnost svojih napora svojim grijesima ili svojoj nesavrenosti Ali - ponavljam - uzaludno im je vraati se na prevaljeni put, jer ih Bog sada vodi po putu motrenja koji je posve razliit od prijanjega: ne spada, naime, pod razmiljanje ili razglabanje. 3. - Neka se, dakle, utjee ustrajui u strpljivosti i neka se bez tjeskobe pouzdaju u Boga koji nikad ne zaputa one to ga trae jednostavnim i iskrenim srcem, te on nee propustiti da im dade sve potrebno za put, sve dok ih ne dovede do jasnog istog svjetla ljubavi to e im pruiti pomou druge tamne noi, noi duha, ako zaslue od Boga takvu milost. 4. - Nain kojega se moraju drati u ovoj noi osjeta jest da ne idu putem razglabanja i razmiljanja, jer ve nije vrijeme da se oko toga nastoji; nego neka puste duu da poiva, premda im se ini da ne rade nita i da gube vrijeme krivnjom svoje mlitavosti. Ve e mnogo uiniti ako ustrpljivo ustraju u molitvi ne inei nita. Upravo to jedino i moraju initi: neka ostane dua slobodna i mirna, nezaokupljena nikakvom spoznajom i milju i neka se ne skrbi o em e misliti i razmatrati. Neka se zadovolji samo mirnim pogledom punim ljubavi na Boga bez skrbi, napora i elja da ga uje i uiva, jer sve ove tenje uznemiruju i rastresuju duu od mirnog poivanja, slatkog odmora motrenja to joj se ovdje podaje.

15

5. - Nadalje, koliko god im se raale premnoge sumnje da gube vrijeme i da bi bilo bolje baviti se drugim stvarima, jer da u molitvi ne mogu initi ni misliti nita, neka se strpe i ostanu mirne, jer je sada vrijeme da se ivi plandujui i u velikoj duhovnoj irokogrudnosti. Ako bi od svoje strane htjele bilo to djelovati svojim unutranjim moima, to bi znailo sprjeavati i ruiti dobra koja Bog utiskuje u duu putem ovog spokojnog mira; to bi znailo kao da bi se, po apsurdnoj pretpostavci, neka izraena slika stala pomicati dok joj slikar daje posljednje poteze: sigurno bi mu smetala da ita uini i pokvarila bi mu posao. Tako, kad dua stoji u unutarnjem miru i spokojnosti, bilo koje djelovanje ili uvstvo, ili bilo koja skrbna panja koju bi ona htjela imati, bit e joj na smetnju i rastresanje i nuno e uiniti da e osjetiti suhou i prazninu u osjetima, i koliko vie bude htjela da se osloni na takvo uvstvo ili spoznaju, toliko e vie osjetiti prazninu koja ne moe vie biti ispunjena tim putem. 6. - Ne treba, dakle, da se dua ita uznemiruje to gubi djelovanje svojih moi, pae moe biti zadovoljna da ih bre gubi. Ako dua ne iskvari od Boga uliveni in motrenja, ovo je motrenje krijepi s vie mirnog obilja i ini da se uspali ognjem ljubavi to ga ovo tamno skriveno motrenje sobom nosi i daje dui; jer motrenje nije drugo nego tajnovito spokojno ulijevanje Boga puno ljubavi, koje - ako mu se otvori put - raspaljuje duu duhom ljubavi, kako ona daje razumjeti u slijedeem stihu: Kad ud me milja arka podigae.

16