DAN BROWN IZGUBLJENI SIMBOL

ivjeti u svijetu i pritom ne biti svjestan smisla svijeta isto je kao i lutati velikom knjinicom i pritom ne doticati knjige. Tajni nauci svih vremena INJENICE: Godine 1991. u sef direktora CIA-e zakljuan je dokument. Taj dokument se i danas nalazi tamo. Njegov kriptiran tekst spominje drevni portal i nepoznatu podzemnu lokaciju. U dokumentu se takoer nalazi i fraza: Zakopano je negdje. Sve organizacije iz romana postoje, meu njima i Slobodni zidari (Masoni), Nevidljivi koled, Ured za sigurnost, SMSC i Institut noetskih znanosti. Svi rituali, znanstveni podaci, umjetnika djela i spomenici iz romana stvarni su. PROLOG Zgrada Hrama 20:33 sati Tajna je kako umrijeti. Jo od svitanja vremena tajna je oduvijek bila kako umrijeti. Tridesetetverogodinji pristupnik sputene je glave zurio u ljudsku lubanju koju je obuhvatio dlanovima. Lubanja je bila uplja, poput kalea, u njoj krvavocrveno vino. Ispij ga, rekao je sebi. Nema se ega plaiti. Kako je nalagala tradicija, ovo je putovanje zapoeo odjeven u obredne halje srednjovjekovnih heretika na putu do vjeala, u prevelikoj i razdrljenoj koulji koja mu je otkrivala blijeda prsa, s lijevom nogavicom zadignutom do koljena i desnim rukavom zadignutim do lakta. Oko vrata visjela mu je teka oma ue za vuu, kako ga je nazivalo Bratstvo. Noas je, poput brae koja su svjedoila inu, bio odjeven kao metar. Braa koja su ga okruivala bili su, svi redom sveano odjeveni u svoje janjee pregae, lente i bijele rukavice. Oko vratova visjeli su im ceremonijalni dragulji koji su u priguenom svjetlu sjali nalik oima sablasti. Mnogi od njih u stvarnom su ivotu bili

monici, no pristupnik je znao da njihov svjetovni poloaj unutar ovih zidova ne znai nita. Ovdje su svi bili jednaki, zaprisegnuta braa koja dijele mistinu vezu. Razgledavajui taj skup koji je izazivao strahopotovanje, pristupnik se pitao tko bi u vanjskom svijetu povjerovao da bi se takva skupina ljudi nala na istom mjestu kamoli na ovome mjestu. Prostorija je izgledala kao posveeno pribjeite iz nekog drevnog svijeta. Istina je, dodue, bila jo udnija. Samo sam nekoliko ulica od Bijele kue. Velianstvena graevina koja se smjestila na broju 1733, u esnaestoj ulici u Washingtonu, D.C., bila je replika predkranskog hrama hrama kralja Mauzola, izvornog mauzoleja mjesta gdje se odlazi nakon smrti. Pred glavnim ulazom, dvije sedamnaest tona teke sfinge uvale su bronana vrata. Unutranjost je bila kieni labirint obrednih komora, dvorana, zapeaenih kripti, knjinica; bio je tu ak i uplji zid u kojem su se uvali ostaci dvaju ljudskih trupala. Pristupniku su rekli da svaka prostorija u ovoj zgradi skriva tajnu, ali je on znao da nijedna ne uva vee tajne od divovske dvorane gdje je u tom trenutku kleao, u rukama drei lubanju. Dvorana Hrama. Prostorija je bila savreni etverokut. Nalik peini. Strop se uzdizao zapanjujuih stotinu stopa, podravan monolitnim stupovima zelenoga granita. Nadsvoena galerija sjedita od tamnog ruskog oraha, presvuenih runo tavljenom svinjskom koom obrubljivala je prostoriju. Zapadnim zidom dominiralo je trideset tri stope visoko prijestolje nasuprot kojem su stajale skrivene orgulje. Zidovi su bili kaleidoskop drevnih simbola; egipatski, hebrejski, astronomski, alkemijski i neki jo nepoznati. Noas je dvoranu Hrama osvjetljivao niz pomno postavljenih svijea. Njihovom mutnom sjaju pomagao je samo trak mjeseine koji se probijao kroz kruno okno na stropu i obasjavao najudniji predmet u dvorani golemi oltar isklesan od jednog jedinog bloka crnog belgijskog mramora, postavljen u samo sredite kvadratne prostorije. Tajna je kako umrijeti, pristupnik je podsjetio samoga sebe. Vrijeme je, proaptao je glas. Pristupnik je skrenuo pogled na istaknutu u bijelo odjevenu pojavu koja je stajala pred njim. Vrhovni i vrlo asni metar. Taj mukarac u kasnim pedesetima bio je amerika ikona; omiljen, robustan, neprocjenjivo bogat. Neko tamna kosa poela

mu je sijedjeti, a na njegovom slavnom licu odraavao se ivotni vijek proveden u moi i nesvakidanje iv intelekt. Prisegni, rekao je metar, glasom mekanim poput snijega koji pada. Dovri svoje putovanje. Pristupnikovo putovanje, kao i sva takva putovanja, otpoelo je na prvome stupnju. Te noi, u obredu slinom ovom, Metar mu je oi prekrio barunastom kapuljaom, na ogoljena prsa prislonio obredni bode i upitao: Izjavljuje li iskreno, tako ti asti, neukaljan pohlepom ili bilo kojim niskim porivom, da se slobodno i voljno nudi kao pristupnik tajnama i povlasticama ovoga bratstva? Izjavljujem, slagao je pristupnik. Onda nosi ovo kao trn u svijesti, upozorio ga je metar, jer eka te trenutana smrt ako ikad izda tajne. U tom trenutku pristupnik nije osjeao strah. Nikad nee saznati to uistinu smjeram ovdje. Ali, noas, noas je u dvorani Hrama, u sveanoj atmosferi osjetio neto prijetee i um mu je poeo vrtjeti sva strana upozorenja koja je uo na svome putu, prijetnje strahotnim usudom ako ikad i s kim podijeli drevne tajne koje se spremao saznati: grlo presjei od uha do uha jezik istrgnuti iz korijena utrobu iupati i spaliti prah rasuti u etiri vjetra nebeska srce izvaditi i baciti divljoj zvjeradi Brate, rekao je sivooki metar, pristupniku poloivi lijevu ruku na rame. Poloi konanu prisegu. Pripremajui se za posljednji korak na svome putu, pristupnik je pomaknuo svoje miiavo tijelo i pozornost ponovno okrenuo lubanji koja mu je leala u dlanovima. U mutnom svjetlu svijea, grimizno vino izgledalo je gotovo crno. U dvorani je zavladao mrtvaki muk, a on je osjeao kako ga svi nazoni motre, kako ekaju da poloi posljednju prisegu i pridrui se njihovom elitnom redu. Noas, pomislio je, noas se ovdje, meu ovim zidovima zbiva neto to se nikad nije zbilo u povijesti ovog bratstva. Nijedan jedini put tijekom svih tih stoljea. Znao je da e to biti iskra i da e mu to dati nemjerljivu mo. Osnaen, udahnuo je i naglas izgovorio iste rijei koje su u svim zemljama diljem svijeta izgovorili ve bezbrojni. Neka se ovo vino koje ispijam za mene pretvori u smrtonosni otrov ako ikad svjesno ili voljno pregazim svoju prisegu. Njegove rijei odjekivale su u praznom prostoru.

Zatim je sve utihnulo. Umirivi ruke, pristupnik je lubanju podigao do usta i na usnama osjetio suhu kost. Zatvorio je oi i nagnuo lubanju, vino ispijajui dugim, ednim gutljajima. Kad je ispio i posljednju kap, spustio je lubanju. Na trenutak mu se uinilo da mu se plua steu, da mu srce bjesomuno udara. Boe, oni znaju! Zatim je osjeaj nestao, jednako brzo kako se i stvorio. Tijelom mu je prokuljala ugodna toplina. Pristupnik je ispustio zrak, smijuljio se u sebi dok je podizao pogled prema sivookom mukarcu koji nije ni najmanje sumnjao i koji ga je tako nepromiljeno prihvatio u najtajnije redove svog bratstva. Ubrzo e izgubiti sve to ti je najdrae. 1. POGLAVLJE Otisovo dizalo koje se uspinjalo junim stupom Eiffelovog tornja bilo je prepuno turista. U tijesnoj kabini, poslovni ovjek stroga izgleda gledao je nadolje, u djeaka pokraj sebe. Sine, blijed si. Trebao si ostati dolje. Dobro sam odvratio je djeak, trudei se obuzdati bojazan. Izii u na sljedeem katu. Ne mogu disati. Mukarac se prignuo blie. Mislio sam da si to dosad rijeio. I njeno je djeaka pomilovao po obrazu. Djeak se stidio razoarati oca, ali mu je u uima toliko zvonilo da ga je jedva uo. Ne mogu disati. Moram van iz ove kutije! Voza dizala govorio je neto umirujue o klipovima dizala i konstrukciji od lijevanog eljeza. Duboko ispod njih parike ulice protezale su se u svim smjerovima. Jo malo, govorio si je djeak, istezao vrat i gledao gore prema platformi. Samo treba izdrati. Tata, ne mislim da... Odjednom im se iznad glava prolomio suh prasak. Kabina je poskoila i opasno se nagnula na stranu. Puknuti kabeli poeli su udarati po kabini, uvijajui se poput zmija. Djeak je pruio ruku prema ocu. Tata! Pogledi su im se susreli u jednoj strahotnoj sekundi. I onda je propalo dno.

Robert Langdon trznuo se i uspravio u mekanom konom sjeditu, grubo se budei iz polusvjesnog snatrenja. Sjedio je, potpuno sam, u golemoj kabini mlanjaka Falcon 2000EX koji se probijao kroz turbulencije. Iza njega, jednolino su mumljali Pratt & Whitneyjevi motori. Gospodine Langdon?, zapucketao je zvunik iznad glave. Pripremamo se za slijetanje. Langdon se uspravio i vratio biljeke za predavanje u konatu torbu. Kad su mu misli odlutale, bio je dopola dovrio pregledavanje masonske simbologije. San o pokojnom ocu, pretpostavljao je, potaknuo je neoekivani jutronji poziv Langdonovog dugogodinjeg mentora, Petera Solomona. Drugi ovjek kojeg ne elim nikad razoarati. Pedesetosmogodinji filantrop, povjesniar i znanstvenik Langdona je pod svoje okrilje prihvatio prije skoro trideset godina i u velikoj mjeri ispunio prazninu nastalu smru Langdonovog oca. Unato utjecajnoj obiteljskoj dinastiji i basnoslovnom bogatstvu, Langdon je u Solomonovim blagim sivim oima otkrio poniznost i toplinu. S druge strane okna sunce je ve bilo zalo, no Langdon je jo nazirao vitki obris najveeg obeliska na svijetu koji se na obzoru uzdizao nalik koplju drevnog sunanog sata. Visok 555 stopa, mramorom obloen obelisk oznaavao je srce ove nacije. Posvuda oko iljka, kruno se prostirala pomna geometrija ulica i spomenika. ak i iz zraka, Washington D.C. zraio je gotovo mistinom moi. Langdon je volio taj grad, a dok je mlanjak slijetao osjetio je sve vee uzbuenje zbog onoga to ga je oekivalo. Mlanjak je odrulao do privatnog terminala smjetenog unutar golemog prostranstva meunarodne zrane luke Dulles, i tamo se zaustavio. Langdon je pokupio stvari, zahvalio pilotima i iz luksuzne unutranjosti mlanjaka iziao na sklopivo stubite. Hladan sijeanjski zrak doekao ga je kao osloboenje. Dii, Roberte, pomislio je, uivajui u otvorenom prostoru. Pistom se vukao prekriva bijele magle, te se Langdon, silazei na magloviti asfalt osjeao kao da kroi u movaru. Halo! Halo! odjeknuo je s drugog kraja pijevni britanski glas. Profesore Langdon? Langdon je podigao pogled i spazio kako sredovjena ena s bedem i mapom uri prema njemu i oduevljeno mahanjem pozdravlja njegov dolazak. Ispod modernog, pletenog vunenog eira, provirivala je kovrava plava kosa. Gospodine, dobrodoli u Washington!

Langdon se nasmijeio. Hvala vam. Ja sam Pam, iz slube za putnike. Oduevljenje u njezinom glasu djelovalo je gotovo uznemirujue. Gospodine, molim vas, za mnom, va automobil eka. Langdon je poao za njom preko piste, prema Signatureovom terminalu, okruenom blistavim privatnim mlanjacima. Taksi stanica bogatih i slavnih. Profesore, ne bih vas eljela dovesti u neugodnu situaciju, rekla je gotovo krotko, ali jeste li uistinu onaj Robert Langdon koji pie knjige o simbolima i religiji? Langdon je malo oklijevao, i onda kimnuo. Tako sam i mislila!, rekla je smijeei se od uha do uha. U mojem knjievnom klubu itali smo vau knjigu o svetoj enstvenosti i crkvi! Kakav ste samo skandal izazvali! Stvarno se uivate igrati vatrom! Langdon se nasmijeio: Stvarno nisam namjeravao izazvati skandal. ena kao da je osjetila da Langdon nije raspoloen raspravljati o svome opusu. Oprostite. Samo meljem. Vjerojatno vam je ve preko glave to vas svi prepoznaju ali, sami ste si krivi. Gotovo u ali prstom je uprla u njegovu odjeu. Odala vas je uniforma. Moja uniforma? Langdon je pogledao svoju odjeu. Na sebi je imao uobiajenu dolevitu boje antracita, sako od tvida, smee hlae i mokasinke uobiajenu odjeu za predavaonicu, predavanja, fotografiranja i drutvena dogaanja. ena se nasmijala. Te vae dolevite totalno su demode. S kravatom biste izgledali daleko bolje! Nema anse, pomislio je Langdon. Male ome. Dok je Langdon pohaao akademiju Phillips Exeter kravate su bile obvezatne est dana tjedno i unato ravnateljevim romantiarskim tvrdnjama da korijeni kravate seu do svilenih fascalia kojima su rimski oratori grijali grla, Langdon je znao da, etimoloki gledano, kravata potjee od nemilosrdnih eta hrvatskih plaenika koji su, prije nego to bi pohrlili u boj, oko vrata u vor vezivali rupce. Sve do dananjih dana tu drevnu ratnu odoru navlae uredski ratnici, nadajui se da e u svakodnevnim poslovnim bitkama zastraiti dumane. Hvala na savjetu, rekao je Langdon i zakikotao se. Razmislit u o kravati. Na sreu, mukarac profesionalnog dranja iziao je iz vitke Lincolnove limuzine parkirane pokraj terminala i podigao prst. Gospodin Langdon? Ja sam Charles, iz tvrtke Beltway Limousine. Otvorio je stranja vrata. Gospodine, dobra veer. Dobrodoli u Washington.

Langdon je nagradio Pam za uslunost i uvukao se u otmjeni interijer limuzine. Voza mu je pokazao kontrole klima-ureaja, vodu u bocama i koaru s vruim pecivom. Nekoliko sekundi kasnije Langdon je jurio privatnom cestom. Dakle, tako ivi ona druga polovica. Dok je voza brzao niz Windsock Drive, pregledavao je biljeke o putniku i obavio kratak poziv. Beltway Limousine na vezi, javio se profesionalno i uinkovito. Traili ste da potvrdim da je moj putnik sletio. Zastao je. Da, gospodine. Va uzvanik, gospodin Langdon stigao je i dovest u ga do zgrade Capitola do sedam sati. Nema na emu, gospodine. I prekinuo je vezu. Langdon se morao nasmijeiti. Nita se ne preputa sluaju. Predanost pojedinostima bila je jedna od najjaih osobina Petera Salomona i omoguivala mu da svoju pravu mo koristi nevjerojatnom lakoom. Dodue, ovjeku tu pomogne i par milijardi dolara u banci. Langdon se smjestio u udobno koom presvueno sjedite i sklopio oi dok je buka aerodroma zamirala za njim. Do zgrade Capitola trebalo im je pola sata vonje, i bio je zadovoljan to je sam i stoga moe sabrati misli. Danas se sve zbivalo tolikom brzinom da je Langdon tek sad poeo istinski razmiljati o nevjerojatnoj veeri koja ga je ekala. Stiem pod velom tajne, pomislio je Langdon uivajui u onome to ga je ekalo. Deset milja dalje od zgrade Capitola, samotna pojava urno se pripremala za Langdonov dolazak.

Vana napomena prevoditelja: Prijevod knjige na hrvatski jezik je jo u tijeku. Prevoditelj Petar Vujai istie da se u konanici neki dijelovi mogu stilski razlikovati u knjizi koja e biti objavljena 11.11.2009.