SVETI GRIGORIJE SINAIT

O MAŠTANJU, SANJARENJU I O PRELESTI(duhovnoj samoobmani)

Više svega čuvaj um svoj od svih predstava koje ti se budu javljale za vrijeme molitve. Treba
odbaciti svako sanjarenje, jer Sveti Oci nam zapovijedaju da za vrijeme molitve čuvamo um
svoj od svega što nije molitva da ne bi samo pali u prelest(obmanu). Moleći se, um se mora
nalaziti u stanju potpuno istinitom. Maštanje, ma kako divno i primamljivo ono izgledalo,
budući proizvoljna tvorevina samog uma, izvodi um iz stanja božanske istine i uvodi ga u
stanje samoobmane i obmane (prelesti). Jedan čovjek, bogomoljac dospio je u velike duhovne
nevolje zato što je prakticirao pogrešan način moljenja. Evo u čemu se on sastojao: kada su
tog bogomoljca doveli jednom iskusnom starcu, monahu da se ispovjedi, upita ga starac
odmah:
"Kako se moliš?"
- Kad se molim Isusu Kristu, ja zamišljam njega raspetog na križu, ili kao da On stoji na
oblaku i sluša moju molitvu. Osim toga, stvaram sebi i druge slike: kad se molim Bogorodici,
ili kojem drugom svecu ja zamišljam njihov lik u mašti pa im se obraćam riječima molitve
kao da su predmenom.
Eto to je ovaj neiskusni bogomoljac ispovjedio starcu. Za vrijeme molitve treba postupati
upravo suprotno: um treba što brižljivije čuvati slobodnim od viđenja. Treba odbacivati sve
slike i prilike koje bi se ocrtale u našoj uobrazilji, budući da um u molitvi pretstoji
nevidljivome Bogu Kojega nikakva tvarna slika ni materijalno obličje ne može predstaviti.
Viđenja stvorena maštom, ako ih um dopusti sebi u molitvi, postat će neprozirna zavjesa i
pregradni zid između uma i Boga. "Oni koji u toku svojih molitava nikoga i ništa ne vide -
vide Boga" Sveti Meletije Ispovjednik. Isto tako osjećanja stvorena uobraziljom mogu biti
uzrok pada u obmanu. Ko sam sebi stvara slike Raja, svetaca i anđela, te se uzbuđuje i divi
takvoj tvorevini mašte ubrzo će osjetiti neku vrstu naslade u duši i po tijelu. To je posljedica
brže cirkulacije krvi koja uzbuđuje čula, djeluje na tijelo i, shodno stvara određeno duševno
raspoloženje. Takva naslada je tjelesne, čulne prirode, i onaj koji misli da je to duhovno
djelovanje molitve, već se nalazi u samoobmani i prelesti. Za vrijeme tih osjećanja veoma
često se javlja smijeh (tj. napad smijeha), visokoumlje i utančana taština. Nasuprot tome pravi
plod istinske molitve je plač, skrušenost i sagledavanje svoga ništavila. Svetitelji su imali
viđenja istinita, i osjećanja radosti i ushićenja, ali su ona bila duhovne prirode, a ne čulne i
maštarske. Svi sveti oci koji su opisivali podvig molitve zabranjuju ne samo stvaranje
maštarija po vlastitoj volji nego i suglašavanje volje i osjećanja s maštarijama i priviđenjima
koja nam se mogu ukazati neočekivano i nezavisno od naše volje, što se zna dogoditi u
molitvenom podvigu, a naročito u bezmoloviju. Sve ovo rečeno predstavlja suštinu
Grigorijevog učenja o prelesti(obmani) koje se nalazi u "Dobrotoljublju".
- Nipošto ne prihvaćaj - govori prepodobni Grigorije Sinait - ako što ugledaš bilo čulnim
očima, bilo umom, bilo van sebe, bilo unutar sebe, pa ma to bio lik Kristov, ili anđelski, ili
svetiteljski, ili kakva svijetlost. Budi pažljiv i oprezan - nipošto ne prihvaćaj tu pojavu kao
istinitu, ne obraćaj na nju nikakve pažnje niti stupaj u razgovor s njome. Nemoj dozvoliti sebi
da povjeruješ čemu bilo, nemoj sa svačim da suosjećaš i da se saglašavaš, nemoj brzo da se
povjeravaš viđenju čak i kad bi bilo istinito i dobro. Bolje ostani hladan i tuđ prema viđenju i
stalno čuvaj um svoj od slika te vrste. Ne daj mu da iznutra, iz sebe samoga, stvara ikakve
slike, niti da ostavi u njemu svoj otisak kakva slika izvana. Ko ugleda nešto mišlju ili
čuvstvom, makar to bilo i od Boga, i brzo prihvati viđenje, taj lako pada u prelest(obmanu) ili,
u krajnjoj liniji, objelodanjuje svoju sklonost i prijemčivost za prelest(obmanu) jer brzo i

1
lakomisleno usvaja viđenja i javljanja. Početnik je dužan da obrati svu svoju pažnju samo na
srdačno djelovanje (a to znači čvrsto vezivati um uz riječi molitve propraćajući to skrušenošću
srca) i da jedino to smatra ne obmanjujućim. Drugo pak nešto (kao viđenja i duhovna
ushićenja) ne treba da prihvaća dok ne dosegne bestrašće. Bog se ne gnjevi na onoga ko,
čuvajući se obmane i s krajnjom obazrivošću pazeći na se, odbaci kakvo od Boga poslano
viđenje, ne razmotrivši baš najbrižljivije pojavu. Naprotiv, Bog će takvoga pohvaliti za
njegovu blagorazumnost". Za onoga ko se bavi molitvom Isusovom i uopće molitvom
potpuna i najbolja zaštita od obmane je onaj vid smirenja što ga zovu plačem. Zatim vježbanje
u samoukoravnju, samogrdnji i pamćenju svojih grešnih padova i sapletanja, i najzad -
molitva Gospodu o izbavljenju od prelesti(obmane).