Sveti Ivan Zlatoust

O CRKVI

Ime crkve je ime ne podjele nego ujedinjenja I sloge. Crkva podvojene

skuplja u jedno, pošto ime Crkva je ime sloge i jednodušnosti. Crkva je
ustanovljena ne zato da se oni koji se skupljaju u njoj dijele međusobno, već
da se podvojeni sjedine. Crkva ne zna za razliku između gospodara i roba;
ona razlikuje i jednog i drugog po vrlini.

Kristos je glava Crkve a mi tijelo. Između glave i tijela može li biti ikakvog
rastojanja? On je temelj, mi građevina; On je čokot, mi loze; On je ženik, mi
nevjesta; On je pastir, mi ovce; On je put, mi putnici; mi smo hram, On je
obitavalište; On je prvijenac, mi smo braća; On je nasljednik, mi smo
sunasljednici; On je život, mi oni koji žive, On je uskrsnuće, mi oni koji
uskrsavamo; On je svijetlost, mi oni koji se prosvjetljuju. Sve to označava
jedinstvo, i ne dopušta nikakvu podjelu, čak ni najmanju podjelu, jer ko se
malo odvoji taj će se potom odvojiti i mnogo. Tako tijelo, zadobije li i malu
ranu od mača, kvari se; građevina, raspuknuli se makar malko, sruši se;
loza, odlomivši se makar malo od čokota, postaje nerodna na taj način; to
malo već je ne malo nego skoro sve. Zato, kada pogriješimo ma u čemu
malo, ili osjetimo lijenost, nemojmo previdjeti to malo jer ne obratimo li
pažnju na njega, ono će ubrzo postati veliko. Tako i haljina, počne li se
kidati, a mi je ne zakrpamo, ona će se sva poderati; isto i krov, padne li sa
njega nekoliko crjepova, i tako bude ostavljen, razrušit će se cijela kuća.
Stoga, imajući to pred očima, budimo uvijek budni prema malim grijesima,
da ne bi smo upali u velike.

Kao što tijelo i glava čine jednog čovjeka, tako su jedno Crkva i Kristos.
Kao što naše tijelo je nešto jedno, iako se sastoji iz mnogo dijelova, tako i u
Crkvi svi mi činimo nešto jedno. Iako se Crkva sastoji iz mnogo članova, no ti
mnogi su jedno tijelo. Jedan Duh sastavio je iz nas jedno tijelo i preporodio
nas. Jer nije jednom Duhu kršten jedan a drugim drugi i nije samo duh koji
nas je krstio jedan, nego i ono u što nas je krstio to jest radi čega nas je
krstio, je jedno, pošto smo se mi krstili ne zato da sačinjavamo jedno tijelo
jedan prema drugome, to jest Krstili smo se radi toga, da svi budemo jedno
tijelo.

Do utjelovljenja Boga Logosa, kaže sveti Zlatoust, nebesko i zemaljsko bili

su odvojeni jedno od drugoga i nisu imali jednu glavu. Ali utjelovljenjem
Gospoda Krista Boga postavi jednu glavu za sve, za anđele i ljude, to jest
Daje jedno vrhovno načelo i anđelima i ljudima: jednima Krista po tijelu, a
drugima Boga Logosa. Kao kad bi neko rekao za kuću da je u njoj nešto trulo
a nešto jako, pa bi obnovio kuću, to jest Učvrstio je pojačavši joj temelje:
tako i ovdje sve je podveo pod jednu glavu. Tada je jedino i moguće
sjedinjavanje, tada će i jedino biti savršen savez, kada sve, imajući neku
neophodnu svezu gore, bude podvedeno pod Vidiš li, pita dalje sveti
Zlatoust, što je Bog učinio? Uskrsnuo je Krista, zar je to malo? Ali pogledaj
dalje: posadio Ga je s desne strane Sebi. Kakva riječ to može izraziti? Onoga
koji je od zemlje, onoga koji je bez glasniji od roba, onoga koji je bio igračka
demona, odjednom je podigao na visinu. Zaista je neizmjerna veličina Mošti
Njegove! Obrati pažnju kuda ga je podigao. Podigao ga je na nebesa iznad
svake stvorene prirode, iznad svakog poglavarstva i vlasti. Stoga je zaista
potreban Duh, potreban posvećen um, da bi Ga poznali; zaista je potrebno
otkrivenje. Zamisli koliko je rastojanje između čovječanske i Božanske
prirode! Međutim On je čovječansku prirodu od njene ništavnosti uzdigao u
dostojanstveno Božanske.

Za ovo je potrebno prijeći ne jedan, ne dva, ne tri stupnja. Zato je apostol

ne prosto rekao: gore nego: iznad.

A iznad vaših Sila je Bog i na takvu visinu je On uzdigao čovjeka; od

najnižeg uniženja na najviši stupanj vlasti, iza koje ne postoji neko više
dostojanstvo. Sve to apostol govori o Uskrslom iz mrtvih, što i je dostojno
divljenja; no ni u kom slučaju on ne govori o Bogu Logosu. Jer što su
komarci prema ljudima, to je sva tvorevina prema Bogu. I što ja govorim o
komarcima ta kada su svi ljudi pred Bogom kao kaplja i kao prašina (Iz. 40,
15) onda Nevidljive sile možeš smatrati kao komarce.

Dakle ne govori o Bogu Logosu, nego o onome koji je kod nas. To ustvari i
je veliko i čudesno, što ga je uzdigao iz zemljine preispodobnje. Kada su svi
narodi pred Bogom kao kaplja, onda jedan čovjek koliko li je djelić kaplje!
Međutim Bog Njega uzdiže iznad svega ne samo u ovome svijetu nego i na
onome, i sve pokori pod noge Njegove... O, zaista divna i zapanjujuća djela!
Time što Bog Logos postane čovjek, čovjeku sva stvorena sila postane
robinja. No možda postoji neko koji je iznad Njega, koji iako nema
potčinjenje, ipak posjeduje veće dostojanstvo?

Ovdje se ni to ne može pretpostaviti, jer apostol tvrdi: sve pokori pod noge
Njegove. I to pokori ne prosto, nego pokori do potpune potčinjenosti, tako da
veće podčinjenosti ne može biti. Zato je i apostol i rekao: pod noge Njegove,
Njega dade za glavu crkvi nad svima. Gle, i Crkvu koliko je uzvisio! Kao
nekom dizalicom podigavši je pod noge Njegove, i Njega dade za glavu crkvi
nad svima. Gle, i Crkvu koliko je uzvisio! Kao nekom dizalicom podigavši je,
On je uzdigao na veliku visinu, i posadio je na istom prijestolju: jer gdje je
glava, tamo je i tijelo: nema nikakvog prekida između glave i tijela, jer kada
bi se veza između glave i tijela prekinula, onda ne bi bilo ni tijela ni glave.
Apostol kaže: nad svim. Što znači: nad svim? Znači, ili Krist iznad svega
vidljivog i umno zamislivog, ili daje od svih dobročinstava, učinjenih nam
Njime, najveće to što je Sina Svog učinio glavom Crkve, ne ostavivši pritom
nikog višeg: ni anđela, ni arhanđela niti nikog drugog.

Bog nas je počastvavao ne samo tim preimućstvom što je čovjeka Krista

uznio gore, nego, nego još i time što je pripremio da sav rod ljudski uopće
ide za Njim, drži se Njega, sljedujući Njemu. ˝Koja je tijelo Njegovo.˝ Da ti
čuvši riječ ˝glavu˝ ne bi tu riječ shvatio samo u smislu vlasti nego i u
bukvalnom smislu, i da Krista ne bi smatrao samo kao načelnika nego Ga
gledao kao stvarnu glavu tijela, apostol dodaje: ˝punoća Onoga koji sve
ispunjava u svemu.˝

Što to znači? Znači ovo: Crkva je punoća Krista. Jer punoća glave je tijelo, i
punoća tijela je glava. Vidiš, apostol ne propušta nikakvo poređenje, samo da
bi izrazilo Božju slavu.

On kaže: ˝punoća,˝ to jest što se glava dopunjuje tijelom, jer se tijelo

sastavlja iz svih dijelova, i svaki je dio neophodan. Vidiš, apostol pokazuje da
su Kristu kao glavi potrebni svi dijelovi tijela uopće, jer kada mnogi od nas
ne bi bili jedan ruka, drugi noga, treći neki od ostalih dijelova, onda tijelo
Njegovo ne bi bilo potpuno. Dakle , tijelo Njegovo sastavlja se iz svih
članova. To znači: tada se ispunjava glava, tada tijelo postaje potpuno, kada
svi mi budemo čvrsto sjedinjeni i povezani. Vidiš li ˝bogatstvo slave
nasljeđa˝? Vidiš li ˝neizmjernu veličinu Mošti na onima koji vjeruju˝? Vidiš li
˝nadu zvanja˝?

Imajmo strahopoštovanje prema našoj glavi, pomislimo kakve smo Glave

tijelo, kojoj je sve pokoreno. Imajući to u vidu, mi treba da budemo bolji od
Anđela i veći od Arhanđela, pošto smo udostojeni veće časti nego svi oni. Jer
kao što apostol kaže u Poslanici Hebrejima. Bog primi prirodu ne od Anđela,
nego od sjemena Abrahamova (Hebr. 2, 16). Ne prirodu Poglavarstva, ni
Vlasti ni Gospodstva, niti ikoje druge Sile, nego našu prirodu On uze na Sebe
i posudi je gore. I što ja govorim: posadi? Učini je svojom odjećom; i ne
samo to, nego i sve pokori pod noge Njegove...

S trepetom cijenimo bliskost i srodstvo naše s Bogom; bojimo se da se ko

ne odreče od ovog tijela, da ko ne otpadne, da se ko pokaže nedostojan.
Kada bi nam neko stavio na glavu carsku krunu, zlatni vijenac, recite, što sve
ne bismo učinili da se pokažemo dostojni tog mrtvog kamenja? A ovdje našu
glavu pokriva ne carska kruna, nego je sam Krist postao naša Glava, što je
neusporedivo veće; međutim mi tome ne pridajemo nikakvu važnost. Ti
Anđeli, Arhanđeli i sve Nebeske Sile s pobožnim strahopoštovanjem čestvuju
našu Glavu, a mi, tijelo Njegovo, zar je nećemo s molitvenim
strahopoštovanjem čestvovati? I kakva nam poslije ostaje nada na spasenje?

Razmišljaj o carskom prijestolju tom, razmišljaj o prevelikoj časti toj. To

treba da nas plaši više nego pakao. Jer kada i ne bi bilo pakla, to za nas, koji
smo udostojeni tolike časti a potom se pokazali nedostojni nje i zli, lišenje
ove časti trebalo bi da bude najveća kazna, neiskazana muka, zamisli, blizu
koga zasjeda tvoja Glava?

S desne strane koga se nalazi! Ona zasad iznad svakog Poglavarstva i

Vlasti i Sile: a tijelo Njeno i demoni gaze? No, ne bilo toga! Kada bi bilo tako,
onda već ne bi bilo ni tijela. No pošto je riječ o tijelu Gospodnjem, onda se i
sjetimo onog Tijela koje je bilo raspeto, prikovano na žrtvu prineseno.

Ako si tijelo Kristovo, onda nosi križ, jer ga je i on nosio: podnosi

pljuvanje, podnosi šamare, podnosi klince. Takvo je bilo njegovo tijelo, iako
je bilo bezgrješno. I pošto govorimo o tijelu Njegovu, to pričešćujući se njime
i pijući krv Njegovu imajmo na umu da se u tajni pričešća mi pričešćujemo
Tijelom koje se ništa ne razlikuje od onoga Tijela koje sjedi gore, kome se
Anđeli klanjaju, koje se nalazi blizu Nepropadljive Sile, to tijelo upravo mi
jedemo.

O koliko nam je putova otkriveno ka spasenju! Gospod Kristos nas je učinio

Svojim tijelom, dao nam je Svoje Tijelo, i sve to nas ne odvraća od zla. O,
pomračenja! O, dubokog bezdana! O, neosjetljivosti! Zapovjeđeno nam je:
Mislite o onome što je gore, gdje sjedi Kristos sjedi s desne strane Boga (Kol.
3, 21).

Međutim, jedni se brinu o bogatstvu, drugi propadaju u strastima.

Tumačeći bogonadahnute riječi prvo vrhovnog apostola ˝Kakvo je bogatstvo
slave tajne ove (to jest Crkve) među neznabošcima˝ (Kol. 1, 26), sveti
Zlatoust veli: Ljude, ne osjetljivije od kamenja, odjednom uzvesti u
dostojanstvo Anđela, i to jednostavno pomoću golih riječi i same vjere bez
ikakvog truda, stvarno je to slava i bogastvo tajne; slično tome kao kad bi
neko gledao u šugavog psa, gladnog i odvratnog, koji izbačen izdiše i nije
više u stanju da se miče, iznenada učinio čovjekom i postavio ga na carski
prijestol.

Obrati pažnju neznabošci su klanjali kamenju u zemlji, bili zarobljeni, i

služili đavolu, i gle, odjednom nagaziše na glavu njegovu, i stanu gospodariti
nad njim i bičevati ga; sluge i robovi demona postadoše tijelo Gospodara
Anđela i Arhanđela; oni koji čak ni znali nisu da postoji Bog, odjednom
postadoše sa prijestolnici Božji.

Hoćeš li da vidiš bezbrojne stupnjeve koje oni preskočiše? Trebalo je da oni

saznaju: prvo da kamenje nisu bogovi; drugo, da ne samo oni nisu bogovi,
nego da ni zemlja, ni životinje, ni raslinje, ni čovjek, ni nebo, ni ono što je
više neba, također nije Bog, treće, da ni kamenje, ni životinje, ni biljke, ni
stihije, ni ono što je gore ni ono što je dole ni čovjeka, ni demona, ni Anđela,
ni Arhanđela, niti ikoju drugu od tih Višnjih Sila priroda ljudska ne treba da
obožava. Kao crpući iz neke dubine, njima je valjalo poznati: da Gospodar
svega i je Bog, da samo Njega treba obožavati; da čudesno ustrojstvo života
je blago; da sadašnja smrt nije smrt, da sadašnji život nije život; da će tijelo
ustati, postati netruležno, uziti će na nebo, udostojiti se besmrtnosti,
nastaniti se sa Arhanđelima.

Čovjeka, koji je stajao tako, nisko, pošto je te sve stupnjeve preskočio,

Gospod Kristos posadi na nebesa na prijestolje; čovjeka koji je bio niži od
kamenja, On postavi iznad Anđela i Arhanđela i Prijestolja i Gospodstva.

Zaista je sveti apostol divno rekao: Kakvo je bogatstvo slave tajne ove!

Kristos neka bude za nas sve i sva, i vrijednost, i rod, i svima nama On. Jer
svi vi postadoste jedan Kristos, pošto ste tijelo Njegovo. Crkva je mjesto
Anđela, mjesto Arhanđela, kraljevstvo Božje samo nebo. Zašto vrata pakla
nisu odoljela Crkvi? Zato što Kristos svagda boravi s nama. Kada on ne bi bio
s nama, onda Crkva ne bi odnijela pobjedu.